Vjetrovi Ratova

Vjera koju su vjekovima ispovijedali i po kojoj su živjeli valdežanski kršćani bila je u oštroj suprotnosti sa lažnom naukom Rima. Njihova se vjera temeljila na Božjoj riječi, koja je pravi izvor kršćanstva. Ali ovi ponizni seljaci, koji su živjeli u svojim skloništima daleko od svijeta, zauzeti poslom oko svog stada i svojih vinograda, nisu sami od sebe došli do istine koja je bila u tolikoj suprotnosti s dogmama i krivovjerjem otpale crkve. Njihova vjera nije bila neka nova tvorevina. Oni su je naslijedili od svojih otaca. Oni su se borili za vjeru apostolske crkve, za „vjeru koja je jednom data svetima”. Juda st. 3. „Crkva pustinje”, a ne ohola hijerarhija sa prijestolom u velikom svjetskom gradu, bila je prava Kristova crkva, čuvar blaga istine, koju je Bog povjerio svome narodu da je propovijeda svijetu. {VB 53.3}

Jedan od glavnih uzroka koji je doveo do odvajanja prave crkve od Rima bila je mržnja Rima prema biblijskoj suboti. Kao što je proročanstvo proreklo, papska sila je pogazila istinu. Božji zakon se gazio, a ljudske tradicije i običaji su uzvišivani. Crkve koje su bile pod vlašću papstva bile su rano prisiljene da svetkuju nedjelju kao sveti dan. Usred zabluda i praznovjerja koja su preovladavala, mnogi, čak i od vjernog Božjeg naroda, bili su toliko zbunjeni da, iako su svetkovali subotu, u isto vrijeme uzdržavali su se od rada i u nedjelju. Ali, to nije bilo dovoljno papskim vođama. Oni nisu tražili samo da se svetkuje nedjelja nego i da se i subota oskvrnjuje; najoštrijim riječima napadali su one koji su se usuđivali da je poštuju. Samo onaj koji bi pobjegao s područja rimske sile mogao je mirno držati Božji zakon. {VB 54.1}

Valdenžani su prvi među evropskim narodima dobili prijevod Svetoga pisma. (Vidi Hist. dodatak.) Stotine godina prije reformacije imali su Bibliju u rukopisu na svom jeziku. Tako su imali nepatvorenu istinu, i to ih je činilo osobitim predmetod mržnje i gonjenja. Objavili su „da je rimska crkva pali Babilon iz Otkrivenja” i, uz opasnost po život, ustajali su da se odupru njenim zabludama. Dok su neki, pod pritiskom dugotrajnih gonjenja, popustili u svojoj vjeri i malo po malo odstupili od svojih određenih načela, dotle su drugi čvrsto držali istinu. Za vrijeme najtamnijih vjekova otpada bilo je Valdenžana koji su odbacivali vrhovnu vlast Rima, odbijali klanjanje pred slikama smatrajući da je to idolopoklonstvo, i držali pravu subotu. U najtežim olujama neprijateljstva održali su svoju vjeru. Iako su bili probadani savojskim kopljima i spaljivani na rimskim lomačama, nepokolebljivo su branili Božju Riječ i njenu čast. {VB 54.2}

Iza visokih gorskih utvrđenja — utočišta gonjenih i ugnjetavanih u svim vjekovima, — Valdenžani su našli dobra skloništa. Tu je gorjela svjetlost istine usred mraka srednjega vijeka. Ovdje su u toku hiljade godina svjedoci istine čuvali svoju staru vjeru. {VB 54.3}

Bog je svome narodu pripremio veličanstvenu svetinju — onu koja je odgovarala velikim istinama koje mu je povjerio. Onim vjernim prognanicima brda su bila simbol nepokolebljive pravde Božje. Valdenžani su pokazivali svojoj djeci visine koje su se uzdizale iznad njih u nepromjenljivom veličanstvu i govorili su im o Onome u koga nema ni trunke promjene, i čija je Riječ čvrsto utemeljena kao vječna brda. Gospod je utvrdio

Vjetrovi Ratova

planine i opasao ih silom. Ni jedina ruka, osim beskrajne sile, ne može ih pomaći sa njihovih mjesta;.. Na isti način On je utvrdio i svoj zakon, temelj svoje vladavine na nebu i na zemlji. Ljudska ruka može dohvatiti ljude i uništiti njihov život, ali ne može pomaći planine sa njihovih mjesta i baciti ih u more, kao što ne može promijeniti ni jednu zapovijest Božjeg zakona ni izbrisati ni jedno njegovo obećanje onima koji vrše njegovu volju. U svojoj vjernosti njegovom zakonu, Božje sluge treba da su isto tako čvrste kao nepomična brda. {VB 55.1}

Gore koje su okružavale njihove mirne doline, bile su stalni svjedoci Božje stvaralačke sile i pouzdano jamstvo njegove po-kroviteljske brige. Ovi putnici zavoljeli su niji&me simbole Božje prisutnosti. Nikada se oni nisu tužili zbog teškoća svoga položaja; nikad se nisu osjećali usamljeni usred planinske samoće. Zahvaljivali su Bogu što im je pripravio utočište od gnjeva i ljudske okrutnosti. Radovali su se što mogu u svojoj slobodi da mu se mole. Često dok su ih neprijatelji gonili, silna brda pružala su im sigurnu zaštitu. Sa vrhova nepristupačnih stijena pjevali su slavopoje Bogu, i rimske vojske nisu mogle ušutkati njihovu pjesmu. {VB 55.2}

Čista, jednostavna i srdačna bila je pobožnost ovih kršćana. Načela istine bila su im dragocjenija od kuće, zemlje, prijatelja, rodbine, pa čak i od samog života. Brižno su nastojali da ova načela usade u srca omladine. Od najranijeg djetinjstva svoju djecu su poučavali iz Svetog pisma, učili ih da zahtjeve Božjeg zakona smatraju svetima. Prijepisi Svetoga pisma bili su rijetki, i zato su učili napamet njegove skupocjene riječi. Mnogi su naučili napamet duge odlomke Staroga i Novoga zavjeta. Misli o Bogu sjedinjavale su se s veličanstvenim prizorima prirode i skromnim blagoslovima svakodnevnog života. Malu djecu učili su da sa zahvalnošću gledaju na Boga, darodavca svakog blagoslova i utjehe. {VB 55.3}

Roditelji, iako nježni i puni ljubavi, ipak su mudro pazili da ne priviknu svoju djecu da ugađaju sebi. Pred njima je bio život put iskušenja i teškoća, a možda i mučenička smrt. Od djetinjstva su bili odgajani da snose teškoće, da se pokoravaju naredbama, a ipak da misle i rade samostalno. Još od rana bili su naučeni da nose odgovornosti, da budu pažljivi u svom govoru i da shvate mudrost šutanja. Jedna nepromišljena riječ koju bi čulo uho neprijatelja mogla je dovesti u opasnost ne samo život onoga koji ju je izgovorio već i živote stotine njegove braće; jer kao što vuci progone svoj plijen, tako su neprijatelji istine progonili one koji su se usudili da traže vjersku slobodu. {VB 55.4}

Valdenžani su žrtvovali svoje svjetsko blagostanje za ljubav istine, i upornim strpljenjem borili su se za svoj svakodnevni kruh. Svaki dio obradive zemlje između planina bio je brižljivo obrađen; doline i slabo plodni obronci načinjeni su plodnim. Štednja i strogo samosavlađivanje bili su sastavni dio odgoja koji su djeca primala kao jedino nasljeđe. Poučavana su da je Bog odredio da život bude škola, i da svoje potrebe mogu podmiriti samo ličnim radom, oštroumnošću, brižljivošću i vjerom. Ovaj način odgoja bio je težak i

Vjetrovi Ratova

mučan, ali zato zdrav; bio je upravo ono što je čovjeku potrebno u njegovom grešnom stanju, škola koju je Bog odredio za njegovo obrazovanje i odgoj. Dok se omladina tako privikavala na rad i trud, nije se zapostavljalo ni razvijanje uma. Poučavana je da sve njene sposobnosti pripadaju Bogu i da se moraju usavršavati i razvijati za njegovu službu. {VB 56.1}

Valdenžanske crkve po svojoj čistoti i jednostavnosti bile su slične apostolskoj crkvi. Odbacivši vrhovnu vlast pape i biskupa, smatrale su Sveto pismo kao najviši i jedini nepogrešivi autoritet. Njihovi propovjednici, suprotno gospodskim svećenicima Rima, ugledali su se na primjer svoga Učitelja koij je došao „ne da mu služe, nego da služi”. Pasli su Božje stado, vodeći ga na zelene pašnjake i žive izvore Božje svete Riječi. Daleko od spomenika ljudskog sjaja i oholosti, ljudi su se skupljali ne u ogromnim crkvama i velikim katedralama, već u sjenci brda, u dolinama Alpa, ili, u vrijeme opasnosti, u stje-novitim tvrđavama, da slušaju riječ Kristovih slugu. Propovjednici nisu samo propovijedali evanđelje već su posjećivali bolesne, poučavali djecu, opominjali zalutale, nastojali da izglade sporove i da unaprede slogu i bratsku ljubav. U vrijeme mira izdržavali su se od dobrovoljnih priloga, ali, kao i Pavao koji je izrađivao ćilime, svaki od njih imao je neki zanat ili zanimanje, čime se u slučaju potrebe mogao izdržavati. {VB 56.2}

Propovjednici su poučavali omladinu. Sveto pismo je bilo glavni predmet proučavanja, ali uz to nisu zanemarili ni različite grane opće nauke. Evanđelja po Maateju i Ivanu učili su napamet, a i mnoge poslanice. Omladina je također prepisivala Sveto pismo. Neki prijepisi sadržavali su cijelo Sveto pismo, a drugi samo kratke odlomke, s kratkim objašnjenjima stihova od strane onih koji su bili sposobni da tumače Sveto pismo. Na ovaj način je iznošeno na vidjelo blago istine, koje je tako dugo bilo sakriveno od strane onih koji su nastojali da se uzdignu iznad Boga. {VB 57.1}

Strpljivim i neumornim trudom, ponekad u dubokim tamnim podzemnim pećinama, pri svjetlosti baklji, prepisivani su sveti spisi stih za stihom, glava za glavom. Tako je djelo napredovalo, a otkrivena Božja istina sijala je kao zlato; koliko je tek ovo djelo bilo slavno i veliko za one koji su stradali zbog njega i učestvovali u njemu! Nebeski anđeli okružavale su ove vjerne radnike. {VB 57.2}

Sotona je podstreknuo papske svećenike i biskupe da zakopaju riječ istine pod ruševine zabluda, lažnog učenja i praznovjerja; ali ona je na najčudniji način bila sačuvana, nepokvarena kroz sve vjekove mraka. Ona nije nosila pečat čovjeka, već pečat Boga. Ljudi su se neumorno trudili da zamrače jasno i jednostavno značenje Pisma, i da ga prikažu kao da ono protivrječi samo sebi. Ali slično čamcu na uzburkanom moru, Riječ Božja odoljevala je svim olujama koje su prisjetile da je unište. Kao što rudnik sadrži bogate žile zlata i srebra ispod zemljine površine, i svi koji žele da otkriju njegovo skupocjeno blago moraju kopati, tako i Sveto pismo sadrži blago istine, koje mogu otkriti samo oni koij ga traže ozbiljno, ponizno i s molitvom. Bog je odredio da Sveto pismo bude udžbenik za cijelo čovječanstvo; udžbenik u djetinjstvu, u mladosti i u zrtelim godinama, koji će se uvijek proučavati. On je ljudima dao svoju Riječ kao otkrivenje samoga sebe. Svaka nova istina koju smo upoznali je novo otkriće karaktera njegovog Pisca. Proučavanje Svetog pisma je od Boga određeno sredstvo koje ima za cilj da ljude dovede u užu vezu sa njihovim Stvoriteljem i dade im jasnije poznavanje njegove volje. To je sredstvo veze između Boga i čovjeka. {VB 57.3}

Valdenžani su smatrali strah Gospodnji početkom mudrosti, ali su bili svijesni i važnosti odražavanja veze sa svijetom, poznavanja ljudi i realnog života za razvijanje svojih intelektualnih sposobnosti. Iz škola u planinama slali su izabrane mladiće na univerzitete u Francusku i Italiju, gdje su imali šire polje za studije, razmišljanje i posmatranje nego u krilu svojih rodnih Alpi. Ovi mladići su bili izloženi raznim iskušenjima, bili su svjedoci razvrata i susretali su se sa vještim sotonskim oruđima, koja su željela da ih uvuku u najfinije zablude i najopasnije obmane. Ali njihov odgoj u djetinjstvu pripremio ih je da su mogli da se odupru svim ovim opasnostima. {VB 58.1}

U školama gdje su odlazili nisu smjeli ni sa kime biti povjerljivi. Njihova su odijela bila tako skrojena da su u njima mogli sakriti svoje najveće blago — dragocjene rukopise Svetoga pisma. Ove rukopise, plod višemjesečnog i višegodišnjeg truda, nosili su sa sobom, i gdje god im je to bilo moguće, pazeći da ne izazovu sumnju, oprezno su stavljali dio ovih rukopisa u ruke onima čija su im srca izgledala otvorena za pri-manje istine. Još od majčinog krila se valdenžanska omladina odgajala sa ovim pogledom na svoj životni zadatak. Oni su razumjeli svoje djelo i vjerno su ga izvršavali. U ovim naučnim centrima mnogi su se obratili pravoj vjeri, i često su njihova načela prožimala cijelu školu. Papske vođe nisu mogle ući u trag ovoj takozvanoj jeresi, iako su vršili najstrožu istragu. {VB 58.2}

Kristov duh je misionarski duh. Prva težnja preporođenog srca je da i druge dovede Spasitelju. Ovaj duh imali su valdenžani. Oni su osjećali da Gospod očekuje od njih nešto više negoli da samo sačuvaju čistu istinu u svojoj crkvi. Na njima je počivala ozbiljna odgovornost da svjetlost istine zasija i među onima koji su bili u tami. Moćnom silom Božje Riječi nastojali su da raskinu lance koje je Rim svima nametnuo. Valdenžanski propovjednici spremali su se za misionarsku službu. Svaki koji je namjeravao da stupi u propovjedničku službu morao je najprije da stekne iskustvo kao evanđelist. Svaki je morao da služi tri godine u nekom misionarskom polju prije nego što je mogao da primi službu u nekoj crkvi u domovini. Ova služba, koja je već u samom početku zahtijevala samoodricanje i žrtve, bila je podesna priprema za propovjednički poziv u onim teškim vremenima iskušenja. Mladići koji su se posvetili ovoj svetoj službi, nisu imali pred sobom izgled na zemaljsko blago i čast, već život rada i opasnosti a možda i mučeničku smrt. Misionari .su odlazili dva po dva, kao što je Isus slao svoje učenike. Sa svakim mladim obično je išao jedan stariji i iskusniji pratilac, koji je služio kao vođa mlađemu, koji je bio odgovoran za njegov odgoj i kome se mlađi morao pokoravati. Ovi suradnici nisu uvijek bili zajedno, ali su se često sastajali na molitvu i savjetovanje, i tako su se međusobno jačali u vjeri. {VB 58.3}

Otkriti cilj svoje misije značilo bi prouzrokovati vlastiti poraz. Stoga su oni pažljivo prikrivali svoj pravi zadatak. Svaki propovjednik je znao neki zanat i imao neko zanimanje; ovi misionari su obavljali svoj rad pod plaštem nekog svjetskog poziva. Obično su dolazili kao trgovci ili pokućari. „Prodavali su svilu, nakit i druge predmete koji su se mogli nabaviti samo u najudaljenijim centrima, i kao trgovci bili su dobro primljeni i tamo gdje bi kao misionari bili otjerani.7 Bez prestanka su podizali srca Bogu, tražeći potrebnu mudrost da bi mogli otkriti blago skupocjenije od zlata i bisera. Tajno su nosili sa sobom prijepis Biblije u cjelini ili u djelovima, i gdje god bi se pružila prilika, obraćali su pažnju svojih kupaca na ove rukopise. Cesto su na taj način probudili interesiranje za čitanje Božje riječi i rado su ostavljali poneki dio Biblije onima koji su to željeli. {VB 59.1}

Djelatnost ovih misionara počinjala je u ravicama i dolinama, na podnožju njihovih planina, ali se širila daleko iza tih granica. Bosih nogu, obučeni u grube haljine, prašnjavi od putovanja, nalik na svog Učitelja, prolazili su ovi putnici kroz velike gradove i stizali u udaljene zemlje. Svuda su sijali skupocjeno sjeme. Crkve su nicale na njihovim stazama, i krv mučenika bila je svjedočanstvo. u prilog istine. Dan Gospodnji otkrit će bogatu žetvu duša kao plod truda ovih vjernih ljudi. Skriveno i tiho putovala je Riječ Božja kroz kršćanstvo, nailazeći na radostan prijem u mnogim domovima i u mnogim srcima. {VB 59.2}

Valdenžanima Božja Riječ nije bila samo izvještaj o Božjim postupcima sa. ljudima u prošlosti i otkrivenje o sadašnjim dužnostima i odgovornostima; ona im je otkrivala opasnosti i slavu budućnosti. Oni su vjerovali da se približuje kraj svih stvari. Proučavajući Bibliju sa molitvom i suzama, bili su još više dirnuti njenim dragocjenim mislima i još su jasnije vidjeli svoju dužnost da i drugima objave njene spasonosne istine. Na svetim stranicama Pisma su vidjeli jasno otkriven plan spasenj a, i u vjeri u Isusa nalazili su utjehu, nadu i mir. Sto je više svjetlost istine obasjavala njihov razum i donosila radost u njihova srca, to su više težili da njene zrake prošire i na one koji su bili u tami papskih zabluda. {VB 59.3}

Oni su vidjeli da se pod vodstvom pape i svećenika narod uzalud trudi da dobije oproštenje grijeha mučeći svoja tijela. Naučeni da traže spasenje u svojim dobrim djelima, ljudi su stalno gledali na sebe; uviđajući svoje grešno stanje, smatrali su da su izloženi Božjem gnjevu, te su mučili svoje tijela i dušu, ali nisu nalazili nikakvo olakšanje. Tako su savjesne duše bile vezane naukom Rima. Hiljade su napuštali svoje prijatelje i rodbinu, te su provodili svoje dane u ćelijama samostana. Stalnim postovima, bičevanjima, dugim noćnim bdjenjem, dugim klečanjem na hladnim i vlažnim pločama svojih bijednih ćelija, dugim hodočašćima, ponižavajućim ispašta nj ima i strašnim mučenjem, hiljade njih su uzalud tražili da umire svoju savjest. Pod pritiskom osjećanja svojih grijeha, dršćući pred pomišlju