Vjetrovi Ratova

Kristu.” „Ovom strašnom nečovječnošću”, kako ju je kasnije nazvao Luter, „koja više priliči vuku i tiraninu nego kršćaninu i čovjeku, dječja srca su otvrdnula prema svojim roditeljima.”10 Tako su papske vođe, kao nekadašnji farizeji, gazile Božje zapovijesti radi svojih tradicija. Tako su domovi ostajali pusti, i roditelji bez svojih sinova i kćeri. {VB 67.2}

Čak i studenti univerziteta su bili zavedeni lažnim predstavama i nagovoreni da stupe u monaške redove. Mnogi, Videći da su izgubili ličnu sreću i nanijeli žalost roditeljima, kasnije su se pokajali; ali kad su jednom bili uhvaćeni u mrežu, bilo im je nemoguće da ponovo dobiju svoju slobodu. Mnogi roditelji, bojeći se utjecaja monaha, nisu slali svoje sinove na univerzitet. Posljedica toga bila je smanjivanje broja studenata koji su posjećivali velike centre nauke. Škole su opadale, i neznanje prevladavalo. {VB 68.1}

Papa je dao monasima pravo da ispovijedaju grijehe i daju oproštaj. To je postalo izvorom velikog zla. Želeći da povećaju svoje prihode, redovnici-prosjaci davali su oproštaje tako lako da su k njima jurili zlikovci svih vrsta da dobiju oproštenje, a posljedica toga bila je da su se brzo počeli množiti najstrašniji poroci i zločini. Bolesni i siromašni ostavljani su da stradaju, a darovi kaj i bi zadovoljili njihove potrebe odlazili su u ruke redovnika, koji su zastrašivanjem iznuđivali od naroda milostinju, proglašavajući za bezbožne sve one koji su odbili da daruju njihov red. Uprkos njihovom tobožnjem siromaštvu, bogatstvo ovih prosjačkih redova se povećavalo. Njihove veličanstvene palate i raskošne gozbe još više su isticale siromaštvo naroda, koje se iz dana u dan povećavalo. I dok su oni provodili svoje vrijeme u raskoši i zadovoljstvima, slali su umjesto sebe u svijet neuke ljude, koji su zabavljali narod lijenim pričama, legendama i šalama, i zavaravali ih da još više vjeruju monasima. Pored toga prosjački redovi su utjecali na sujevjernu gomilu da vjeruje da se sva njihova religiozna dužnost sastoji u priznavaju vrhovne vlasti papstva, u poštovanju svetaca i davanju milostinje monasima, i da je to do|voljno da sebi osiguraju mjesto na nebu. {VB 68.2}

Učeni i pobožni ljudi su uzalud nastojali da reformiraju ovaj monaški red, ali Viklif, zahvaljujući svojoj izvanrednoj pronicljivosti, prozreo je korijen zla i izjavio da ie sam sistem pogrešan i da ga treba ukinuti. Nastalo je raspravljanje i iskrsla su mnoga pitanja. Mnogi, Videći kako monasi obilaze zemlju i prodaju papine oproštajnice, počeli su sumnjati u to da se oproštaj može kupiti za novac i pitali su se ne bi li trebalo radije da traže oproštaj od Boga umjesto od rimskog biskupa. Drugi su se zgražali nad lakomstvom monaha, koje se nije moglo zasititi. Oni su govorili: „Monasi i svećenici Rima izjest će nas kao rak. Neka nas Bog oslobodi, inače će narod morati da propadn’e.”11 Da bi opravdali svoje lakomstvo, ovi monasiprosjaci izjavili su da oni idu za primjerom Spasitelja, jer su i On i njegovi učenici živjeli od darežljivosti naroda. Ovo tvrđenje je bilo na njihovu štetu, jer je podstaklo mnoge da proučavaju Sveto pismo i da sami. doznaju istinu, što Rimu nije bilo po volji. Ljudi su bili upućeni na Izvor istine, koji je Rim htio sakriti. {VB 68.3}

Viklif je počeo da piše i objavljuje rasprave protiv monaha ne toliko s namjerom da bi se s njima prepirao, već da bi skrenuo pažnju ljudima na učenje Svetoga pisma i njegovog Autora. Izjavio je da papa nema veću vlast u pogledu davanja oproštaja ili isključivanja iz crkve nego svećenici, i da nitko ne može biti punovažno isključen osim ako je sam navukao na sebe Božje negodovanje. Nijedan drugi način ne bi mogao biti uspješniji od ovog kojim je Viklif poduzeo akciju, da obori ogromnu građevinu duhovne i svjetovne vlasti koju je papa podigao, i koja je držala u ropstvu milione ljudi. Viklif je bio ponovo pozvan da brani prava engleske krune protiv uplitanja Rima. Kao kraljevski poslanik, proveo je dvije godine u Holandiji, gdje je pregovarao sa predstavnicima Rima. Tu je došao u vezu sa svećenstvom Francuske, Italije i Španije; mogao je vidjeti što se zbiva iza zavjese i upoznati mnoge stvari, koje bi mu u Engleskoj ostale sakrivene. Naučio je mnogo šta, što mu je pomoglo u njegovom kasnijem radu. Preko tih predstavnika papskog dvora mogao je upoznati pravu prirodu i cilj hijerarhije. Vrativši se u Englesku, počeo je da propovijeda otvorenije i sa većim žarom; izjavio je da su lakomstvo, ponos i laž bogovi Rima. {VB 69.1}

U jednoj svojoj raspravi on se ovako izražava o papi i njegovom sakupljanju poreza: „Oni odvlače iz naše zemlje sredstva namijenjena siromasima, godišnje odlazi na hiljade maraka kraljevskog novca za sakramente i duhovne stvari, a to nije ništa drugo nego prokleto krivoverje-simonija, na koju oni navode cijelo kršćanstvo. I doista, kad bi naša zemlja imala veliko brdo zlata, i nitko od njega ne bi uzimao osim ubirača oholog i svjetskog pontifeksa, tokom vremena bi nestalo tog brda; jer oni uzimaju iz naše zemlje svaki novac, a ne daju nam ništa drugo osim Božjeg proklestva zbog simonije.”12 {VB 69.2}

Uskoro poslije svog povratka u Englesku, kralj je imenovao Viklifa župnikom u Latervortu. To je bio dokaz da kralj nije bio nezadovoljan s njegovim govorom. Viklifov utjecaj osjećao se u donošenju odluka dvora i u formiranju vjere naroda. {VB 70.1}

Rim je uskoro počeo sipati na njega gromove. U Englesku su bile poslate tri papske poslanice: univerzitetu, kralju i višim svećenicima; sve tri poslanice su naređivale da se odmah poduzmu odlučne mjere i da se zatvore usta učitelju krivovjerja-13 Prije dolaska tih poslanica, biskupi su u svojoj revnosti pozvali Viklifa da se pojavi pred njih radi saslušanja. Ali dva najmoćnija kneza u kraljevstvu pratila su Viklifa na sud; narod koji je okružavao zgradu, provalio je u sudnicu i toliko je preplašio sudije da je istraga bila obustavljena, i Viklif ie mozgao mimo otići. Malo kasnije umro je Edvard III, koga su biskupi u njegovoj starosti pođsticali protiv reformatora, a kraljevskim regentom postao je raniji Viklifov zaštitnik. {VB 70.2}

Papska poslanica pozivala je Englesku da uhapsi i zatvori jeretika. (Vidi Hist. dodatak.)

Te mjere vodile su direktno na lomaču. Izgledalo je da će on pasti kao osveta Rima. Ali Onaj koji je nekad izjavio: „Ne boj ste: ja sam tvoj štit”, opet je pružio svoju ruku da zaštiti svoga slugu. (1. Mojsijeva 15, 1.) Došla je smrt, ali ne reformatoru, nego papi, koji je naredio da se Viklif pogubi. Grgur XI je umro, a svećenici koji su se sakupili da osude Viklifa, razišli su se. {VB 70.3}

Božje proviđenje i dalje je štitilo reformaciju koja se rađala. Poslije Grgurove smrti bila su izabrana dvojica protivpapa. Dvije protivničke sile. koje su se obje nazivale nepogrešivima, zahtijevale su poslušnost. Svaki papa pozivao je vjerne da mu pomognu u borbi protiv svoga protivnika, pojačavajući svoje zahtjeve strašnim anatemama protiv svoga protivnika, i obećanjima nebeske nagrade svima svojim pomagačima. Ovi događaji su mnogo oslabili papsku vlast. Protivničke strane bile su zauzete međusobnom borbom, i Viklif je neko vrijeme bio ostavljen na miru. Anateme i međusobne optužbe letjele su od pape na papu, i potoci krvi bili su proliveni u borbi za pobjedu njihovih suprotnih interesa. Zločini i skandali poplavili su crkvu. Međutim, reformator je u tišini svoje crkvene općine u Latervortu marljivo radio da bi pažnju ljudi skrenuo sa papa koje su međusobno ratovale i da bi je uputio na Isusa Kneza mira. {VB 70.4}

Razdor u crkvi sa svojim svađama i pokvarenošću pripremao je put reformaciji omogućivši narodu da upozna pravu prirodu papstva. U jednoj raspravi „O razdoru papa” , Viklif je pozvao svoje čitaoce da ozbiljno promisle ne govore li obje pape istinu kad jedan drugoga nazivaju antikristom. „Bog”, govorio je on, „nije htio duže trpjeti da neprijatelj vlada samo preko jednog takvog svećenika... nego je podijelio vlast među njih dvojicu, da bi vjerni, u Kristovo ime, mogli lakše pobijediti obojicu.” {VB 71.1}

Viklif, kao i njegov Učitelj, propovijedao je evanđelje siromasima. Nije bio zadovoljan da se svjetlost istine širi samo u skromnim domovima njegove crkvene općine u Latervortu, i zato je odlučio da istinu odnese u sve dijelove Engleske. Da bi to postigao, organizirao je grupu propovjednika, ljude jednostavne i pobožne, koji su ljubili istinu i nisu ništa toliko željeli koliko da je prošire. Ovi ljudi išli su na sve strane, propovijedali su istinu na trgovima, na ulicama velikih gradova i po selima. Posjećivali su stare, siromašne i bolesne, i objavljivali im radosnu vijest Božje milosti. {VB 71.2}

Kao profesor teologije u Oksfordu, Viklif je propovijedao Božju riječ u dvoranama univerziteta. On je tako vjerno iznosio istinu svojim studentima da su ga nazivali „evanđeoskim učiteljem”. Ali, najveće djelo njegovog života bio je prijevod Svetog pisma na engleski jezik. U svom djelu „O istini i zna-čenju Svetoga pisma” izjavio je da ima namjeru da prevede Sve^o pismo da bi svaki Englez na svom jeziku mogao da čita o divnim Božjim djelima. {VB 71.3}

Ali iznenada je njegov rad bio prekinut. Mada još nije imao 60 godina, mnogo učenje, neprekidni rad i napadi njegovih neprijatelja oslabili su njegovu snagu, i on je ori je vremena ostario. On se razbolio od jedne opasne bolesti. Vijest o tome obradovala je monahe. Mislili su da će se on gorko pokajati za zlo koje je učinio crkvi i požurili su se u njegovu sobu da čuju njegovu ispovijest. Četiri vjerska reda poslala su svoje poslanike koji su, zajedno sa četiri svjetovna činovnika, okružili ovoga čovjeka za koga su smatrali da je