Poglavlje 6. Dva heroja

Evanđelje je doprlo u Češku već u devetom vijeku. Sveto pismo je bilo prevedeno, i bogosluženje se održavalo! na nar rodnom jeziku. Ali što je papska vlast više rasla, to je Božja Riječ sve više padala u zasjenak. Grgur VII, koji je imao za cilj da sruši oholost kraljeva, ništa manje nije nastojao da podjarmi i narod. U tu svrhu izdao je dekret kojim je zabranio obavljanje službe na narodnom jeziku. Papa je izjavio „da je Svemogućem ugodno da se bogosluženje obavlja na jednom nepoznatom jeziku, i da je nepoštovanje ovoga pravila izazvalo mnoga zla i jeresi”.17 Talio je Rim odredio da se ugasi svjetlost Božje Riječi, i da narod živi u tami. Ali nebo je predvidjelodruga sredstva za očuvanje crkve. Mnogi Valdenžani i albinžani prognani iz Francuske i Italije, došli su u Češku. Iako se nisu usudili da propovijedaju javno, oni su ipak potajno revnoradili I tako se prava vjera čuvala iz stoljeća u stoljeće. {VB 79.1}

Još prije Husa, u Češkoj su se pojavili ljudi koji su otvoreno osuđivali Pokvarenost crkve i poroke naroda. Njihovi su protesti izazvali opću pažnju. Rimska hijerarhija, bojeći se za svoju vlast, počela je progoniti učenike evanđelja. Ovo je primoralo vjerne da svoja bogosluženja obavljaju u šumama i planima, ali i tamo su bili progonjeni, i mnogi su bili pobijeni. Kasnije je izašao dekret da će svi koji budu napustili rimsku religiju biti spaljeni. Iako su kršćani žrtvovali svoje živote, ipak su vjerovali u pobjedu svoje stvari. Jedan od onih koji su učili da se spasenje može dobiti samo vjerom u razapetog Spasitelja, izjavio je na samrti: „Gnjev neprijatelja istine ima sada prevlast nad nama, ali tako neće biti uvijek; ustat će jedan između običnog naroda, bez mača i vlasti, protiv koga će oni biti nemoćni.”Luterovo doba bilo’ je još daleko, ali već se sada javio jedan glas, čije će svjedočanstvo protiv Rima uzdrmati svijet. {VB 80.1}

Jan Hus je bio skromnog porijekla; siroče, koje je rano ostalo bez oca. Njegova pobožna majka smatrala je odgoj u strahu Gospodnjem najskupocjenijim nasljedstvom i stoga je nastojala da to nasljedstvo osigura svome silnu... Hus je najprije učio u provinciskoj školi, a zatim je kao dobar učenik bio primljen na univerzitet u Pragu. Njegova majka ga je pratila u Prag; ona, kao siromašna udovica, nije mogla svome sinu dati veći dar ni novac, ali kad su došli blizu velikog grada, klekla je pored mladića bez oca i molila je nebeskog Oca da izlije na njega svoj blagoslov. Ova majka nije ni slutila kako će njena molitva biti uslišena! {VB 80.2}

Na univerzitetu Hus se uskoro istakao svojim neumornim radom i brzim napredovanjem, a njegov besprijekorni život i ljubaznost pribivali su mu opće poštovanje. Kao odani sin rimske crkve, revno je tražio duhovne blagoslove, koje mu je ona obećavala. Prilikom jedne jubilarne svečanosti, on se ispovijede, dao je svojih posljednjih nekoliko novčića i pridružio se procesiji da bi dobio obećano oproštenje. Po završenim studijama stupio je u svećenički stalež, gdje je brzo stekao visok položaj. Uskoro je bio pozvan na kraljevski dvor; bio je

Ratova

imenovan profesorom, a zatim rektorom univerzita na kojem je završio svoje studije. Za nekoliko godina siromašan učenik, koji je studirao o trošku univerziteta, postao je ponos svoje zemlje, a njegovo ime je postalo slavno u cijeloj Evropi. {VB 80.3}

Međutim, Hus je na jednom drugom području otpočeo reformatorsko djelo. Nekoliko godina poslije svoga posvećenja za svećeničku službu bio je imenovan propovjednikom Betlehemske kapele. Utemeljitelj ove kapele zastupao je kao veoma važnu stvar da se Sveto pismo propovijeda na narodnom jeziku. Ovaj se običaj održao u češkoj usprkos proti vijena Rima. Ipak je nepoznavanje Božje Riječi bilo veliko, a među ljudima svih staleža vladali su najgori poroci. Hus je neustrašivo ustao protiv tih zala služeći se Božjom riječi da bi istakao načela čistote i istine i ulio ih u srca svojih slušalaca. {VB 81.1}

Jedan građanin Praga, Jeronim, koji se kasnije tako usko združio s Husom, donio je pri povratku iz Engleske Viklifove spise. Kraljica Engleske, koja je prihvatila Viklifovo učenje, bila je češka princeza, i njenim utjecajem su se reformatorovi spisi proširili u njenoj domovini. Hus ih je čitao sa velikim interesovanjem; uvjeren da je njihov autor bio iskren kršćanin, gledao je s naklonošću na reforme koje je Viklif zastupao. Tako je Hus, i ne opazivši, pošao putem koji će ga odvesti daleko od Rima. {VB 81.2}

Od prilike u to vrijeme došla su u Prag dva učena stranca iz Engleske, koji su primili svjetlost i došli da je rasprostrane u ovoj udaljenoj zemlji. Pošto su otvoreno napadali papsku prevlast, uskoro su im vlasti naredile da ušute; ali kako nisu htjeli da prekinu svoj rad, nastavili su ga na drugi način. Pošto su bili ne samo propovjednici nego i dobri umjetnici, koristili su se svojim talentom. Na jednom zidu, pristupačnom narodu, nacrtali su dvije slike. Jedna je prikazivala kako Isus ulazi u Jeruzalem, „krotak, sjedeći na magaretu” (Matej 21, 5.), praćen svojim učenicima, odjeven u istrošeno putničko^ odijelo i bosih nogu. Druga slika prikazivala je papsku procesiju; papa obučen u svoje najbogatije haljine, s trostrukom krunom na glavi, jaše na veličanstveno okićenom konju, pred kojim idu trubači, a prate ga kardinali i biskupi u raskošnim haljinama. {VB 81.3}

To je bila propovijed koja je na sebe svratila pažnju svih slojeva naroda. Gomile su se skupljale pred ovim slikama čiju je pouku svatko razumio. Mnogi su bili duboko dirnuti suprotnošću između blagosti i poniznosti velikog Učitelja i oholosti pa ne, takozvanog njegovog sluge. U Pragu je zavladalo veliko uzbuđenje, i poslije kratkog vremena stranci su došli do uvjerenja da je u interesu njihove sigurnosti da otputuju. Ali nauka koju su oni učili nije pala u zaborav. Njihove slike učinile su dubok utisak na Husa i podstakle ga na pažljivo proučavanja Svetog pisma i Viklif ovih spisa. Iako još nije bio spreman da prihvati sve reforme koje je Viklif zastupao, ipak je jasnije vidio pravi karakter papstva i sa većom revnošću korio je gordost, taštinu i pokvarenost svećenstva. {VB 81.4}

Iz Češke se svjetlost proširila u Njemačku. Zbog nemira na praškom univerzitetu, stotine njemačkih studenata je napustilo Prag. Mnogi od njih su primili od Husa svoje prvo znanje o Bibliji, i vrativši se u svoju domovinu, širili su ondje evanđelje. {VB 82.1}

Vijest o događajima u Pragu doprla je u Rim, i uskoro je Hus bio pozvan da izađe pred papu. Odazvati se ovom pozivu značilo bi izložiti se sigurnoj smrti. Češki kralj i kraljica, univerzitet, članovi plemstva i državni funkcioneri uputili su molbu papi da se Husu dozvoli da ostane u Pragu i da odgovori Rimu preko jednog izaslanstva. Umjesto da ovoj molbi udovolji, papa je Husa osudio, a grad’ Prag stavio pod prokletstvo. {VB 82.2}

Ova osuda izazvala je u ono vrijeme veliko uzbuđenje. Ceremonije koje su pratile izricanje te osude bile su takve da su izazvale užas naroda koji je u papi gledao Božjeg namjesnika, koji ima ključeve neba i pakla, i koji ima vlast da izreče kako svjetovne tako i duhovne kazne. Vjerovalo se da su nebeska vrata zatvorena cijelom kraju koji je pod interdiktom i da su mrtvi isključeni iz stanova blaženstva, dok se papi ne svidi da skine prokletstvo. U znak ove strašne nesreće bile su obustavljene sve religiozne službe. Crkve su bile zatvorene. Vjenčanja su se obavljala u crkvenom dvorištu. Mrtvi, čiji je pogreb bio zabranjen na posvećenom mjestu, sahranjivani su bez uobičajenih pogrebnih obreda u jarke ili na raznim poljima. Djelujući na maštu ovim mjerama, Rim je nastojao1 da zavlada savješću ljudi. {VB 82.3}

Uzbuđenje u Pragu je bilo veliko. Mnogi su okrivljavali Husa kao uzročnika svih nesreća i tražili da bude predan osveti Rima. Da bi stišao oluju, reformator se za neko vrijeme povukao u svoje rodno selo. Otuda je pisao svojim prijateljima u Pragu: „Povukao sam se iz vaše sredine zato da bih poslušao Kristov savjet i primjer i da ne bih dao priliku zlima da navuku na sebe vječnu propast, i da ne bih bio pobožnima uzrok žalosti i progonstva. Povukao sam se također da ne bi bezbožni svećenici sasvim zabranili propovijedanje Božje riječi, i da vi ne biste zbog mene bili lišeni božanske istine za koju sam, Božjom pomoću, spreman da umrem0.”18 Hus nije prestao da radi nego je putovao po okolini i propovijedao onima koji su željeli da ga čuju. Na ovaj način su mjere koje je papa preduzeo da bi spriječio širenje evanđelja postale uzrok za njegovo još veće širenje. „Jer ništa ne možemo protiv istine, nego za istinu.” 2. Kor. 13, 8. {VB 82.4}

„U ovoj fazi svoga života. Hus je, izgleda, prolazio kroz tešku duševnu borbu. Iako je crkva svojim napadima htjela da ga uništi, ipak on nije odricao njen autoritet. Za njega je ona još uvijek bila Kristova nevjesta, a papa Božji predstavnik i namjesnik. Hus se borio protiv zloupotrebljavan ja autoriteta, a ne protiv samog autoriteta. Ovo je bio povod strašnoj borbi između onog što mu je govorio razum i što je zahtijevala njegova savjest. Ako je autoritet pravedan i nepogrešiv, kao; što je on to vjerovao, zašto ga onda nešto goni da mu se ne pokori? Poslušati ga, jasno je vidio, značilo bi griješiti; ali zašto bi poslušnost jednoj nepogrešivoj crkvi donosila takvu posljedicu? To je bio problem koji nije mogao riješiti; to je bila sumnja koja ga je stalno mučila. Jednog dana sjetio se onoga što se desilo u vrijeme Spasitelja kada su svećenici crkve, postavši nevjerni, koristili zakoniti autoritet za nezakonite svrhe. Ova misao podstrekla ga je da prihvati i drugima da počne da iznosi načelo da samo nauka Svetog pisma, primljena razumom, treba da služi kao vođa našoj savjesti; ili, drugim riječima, da je samo Bog nepogrešiv vođa, koji govori preko svoje Riječi, a ne crkva, koja govori preko svojih svećenika.”19 {VB 83.1}

Poslije nekog vremena uzbuđenje u Pragu se stišalo, i Hus se vratio u Betlehemsku kapelu, gdje je nastavio da propovijeda Božju Riječ sa još većom revnošću i hrabrošću. Njegovi neprijatelji nisu to ravnodušno gledali. Oni su bili jaki; ali kraljica, mnogi plemići i mnogi iz naroda bali su na njegovoj strani. Upoređujući njegovu čistu nauku i njegov sveti život s niskim dogmama koje su propovijedali rimski svećenici, i sa tvrdičlukom i pokvarenošću u kojoj su oni živjeli, mnogi su smatrali za čast da budu uz reformatora. {VB 83.2}

Do sada je Hus bio sam; a od ovoga trenutka njegov suradnik postao je Jeronim, koji je u Engleskoj primio Viklifovo učenje. Oni su od sada bili nerazdvojivi prijatelji, pa čak i u smrti se neće razdvojiti. Obdaren sjajnim talentima, rijetkom rječitošću i velikom učenošću, Jeronim je imao sve ono što je potrebno da se pridobije naklonost naroda; ali što se tiče snage karaktera, Hus je bio veći od njega. Njegovo mimo rasuđivanje obuzdavalo je nemirni

Jeronimov duh, koji je istinskom poniznošću priznavao njegovu vrijednost i pokoravao se njegovim savjetima. Udruženim naporom obojice, reformacija se širila još više i brže. {VB 83.3}

Bog je rasvijetlio um ovih izabranih ljudi, tako da su im mnoge zablude Rima bile jasne. Ali, oni nisu primili svu svjetlost koja je bila namijenjena svijetu. Preko ovih svojih slugu Bog je izvodio narod iz mraka rimskih zabluda, pažljivo, korak po korak, vodeći računa o mnogobrojnim i ozbiljnim preprekama koje je još trebalo prebroditi. Kao što puni sjaj podnevnog sunca zasljepljuje one koji su dugo bili u tami, tako bi i njih zaslijepilo vidjelo kad bi im bilo najedanput u punini otkriveno. Zato je Bog otkrivao ovim vođama istinu malo po malo, koliko ju je narod mogao primiti. U budućim vjekovima su imali da dođu drugi vjerni radnici, koji će voditi narod dalje na putu reforme. {VB 84.1}

Razdor u crkvi trajao je još uvijek. Tri pape su se borile za prvenstvo, i njihove borbe ispunjavale su kršćanstvo zločinima i bunama. Pošto su postali nezadovoljni bacanjem prokletstva kao sredstva međusobne borbe, latili su se svjetskog oružja. Svaki od njih je nastojao da nabavi oružje i prikupi vojsku, ali pošto je to iziskivalo velike svote novca, prodavali su u tu svrhu crkvene položaje, povlastice i crkvene blagoslove. Svećenici, povodeći se za primjerom svojih predpostavljenih, služili su se simonijom i ratom da bi ponizili svoje suparnike i ojačali svoju vlast. Hus je iz dana u dan sve jače grmio protiv poroka koji su se trpjeli u ime religije; i narod je otvoreno optuživao rimske vođe kao uzrok bijede koja je preplavila kršćanstvo. {VB 84.2}

Opet je izgledalo da se grad Prag nalazi na pragu krvavog sukoba. Kao i ranije, Božji sluga je bio optužen kao „onaj koji donosi nesreću na Izraela” (1. Carevima 18, 17.) Na grad je opet bio bačen interdikt, i Hus se ponovo povukao u svoje rodno selo. Došao je kraj propovijedima koje je tako vjerno iznosio u svojoj dragoj Betlehemskoj kapeli. Sada je trebalo da govori sa jedne veće propovjedaonice cijelom kršćanstvu, prije nego bude položio svoj život kao svjedok istine. {VB 84.3}

Da bi se izliječila zla koja su tada mučila Evropu, sazvan je bio opći crkveni sabor u Konstanci. Sabor je bio sazvan po želji cara Sigismunda, a sazvao ga je papa Ivan. XXIII, jedan od trojice suparničkih papa. Sazivanje sabora nije bita po volji pape Ivana, čiji karakter, politika i privatni život nisu mogli izdržati kritiku, pa makar ona dolazila od strane ljudi tako slabog morala kao što su bili svećenici onog vremena. (Vidi Hist. dodatak.) {VB 84.4}

Glavni cilj ovoga sabora bio je da učini kraj razdoru u crkvi i da iskorijeni krivovjerje. Stoga su na sabor bila pozvana dvojica suparničkih papa, i glavni propagator nove vjere, Jan Hus. Prvi, bojeći se za svoju sigurnost, nisu došli na sabor lično, već su poslali svoje izaslanike. Papa Ivan XXIII, iako je sam sazvao sabor, došao je u Konstancu s velikom strepnjom. Naslućivao je da car potajno priprema plan o njegovom svrga-vanju, i bojao se da ne bude pozvan da odgovara za poroke kojima je obeščastio papsku tijaru i za zločine kojima ju je stekao. Ali, ipak, ušao je u Konstancu s velikim sjajem, praćen članovima visokog svećenstva i svitom dvorana. Svi svećenici i gradski velikodostojnici, s mnoštvom naroda, izašli su pred njega da mu zažele dobrodošlicu. Iznad njegove glave su četiri visoka službenika nosila zlatni baldahin. Pred njim je nošena hostija, a bogato odijelo kardinala i plemića još je više povećavalo sjaj pratnje. {VB 86.1}

U isto vrijeme približavao se Konstanci drugi putnik. Hus je bio svjestan opasnosti koja mu prijeti. Oprostivši se sa svojim prijateljima kao čovjek koji se ne nada da će ih više vidjeti, krenuo je svojim putem osjećajući da ga on vodi na lomaču. Iako je dobio garantno pismo od češkog kralja, i isto tako drugo garantno pismo od kralja Sigismunda, kojim je garantirana njegova sigurnost za vrijeme putovanja, ipak je sve svoje poslove tako sredio kao da ga čeka smrt. {VB 86.2}

U jednom pismu koje je uputio svojim prijateljima u Pragu pisao je slijedeće: „Braćo moja, ja polazim sa jednim garantnim pismom od kralja da sretnem svoje bezbrojne i smrtne neprijatelje... Ja se potpuno uzdam u svemogućeg Boga i moga Spasitelja, i nadam se da će On čuti vaše usrdne molitve i da će mi dati razum i mudrost, tako da ću moći da im odolim, i da će mi pokloniti svoga Svetoga Duha da me utvrdi u svojoj istini, tako da ću hrabro moći podnijeti iskušenja, tamnicu i, ako bude potrebno, mučeničku smrt. Isus Krist stradao je radi svojih izabranih, pa zar da se onda čudimo što nam je ostavio primjer da za naše spasenje sve strpljivo podnosimo? On je Bog, a mi smo njegova stvorenja; on je Gospod, a mi njegove sluge; on je Učitelj svijeta, a mi ništavni smrtnici; Njemu ništa ne treba, a nama je sve potrebno; on je stradao, zašto ne bismo stradali i mi, naročito ako je stradanje za naše očišćenje... Stoga, dragi prijatelji, ako bi moja smrt poslužila njemu na slavu, onda se molite da ona dođe što prije, i da mi Gospod pomogne da mogu podnijeti postojano sve nevolje. Ali ako je bolje da se vratim vama,