Vjetrovi Ratova

život. Nije se sustezao ni od kakve žrtve u želji da postigne onu čistotu srca koja bi ga osposobila da postane ugo,dan Bogu. Kasnije je pisao slijedeće: „Ja sam doista bio pobožan redovnik, ispunjavao sam pravila svoga reda sa tolikom strogošću da mogu reći: ako je ikada neki redovnik mogao dobiti nebo svojim djelima, onda bih sigurno ja na to imao pravo... Da sam nastavio malo duže, moja mučenja bi me odvela u smrt.” Posljedica njegovog isposništva i mučenja bila je ta da je izgubio snagu i razbolio se od grčeva, od kojih se nikad više nije sasvim oporavio. Usprkos svih njegovih napora, njegova napaćena duša nije našla olakšanja. Konačno je njime zavladalo očajanje. {VB 103.1}

Kada se Lutera činilo da je sve izdubljeno, Bog mu je poklonio jednog prijatelja i pomoćnika. Pobožni Štaupic (Staupitz) rasvijetlio je Luterovom umu Božju Riječ i savjetovao ga da odvrati svoj pogled od samoga sebe, da prekine sa razmišljanjem o beskonačnoj kazni zbog gaženja Božjeg zakona i da gleda na Isusa, svoga Spasitelja, koji oprašta grijehe. „Umjesto da mučiš sebe zbog svojih grijeha, baci se u Spasiteljev naručje. Uzdaj se u njega, u njegovu pravdu i u otkupljenje kroz njegovu smrt... Slušaj Božjeg Sina. On je postao čovjek da bi te osvjedočio o božanskoj milosti. Ljubi Onoga koji je prvi tebe ljubio!”43 Tako je govorio ovaj vjesnik milosti. Njegove riječi učinile su na Lutera dubok utisak. Poslije dugih borbi protiv ukorijenjenih zabluda bio je napokon kadar da razumije istinu, i mir je zavladao u njegovoj uznemirenoj duši. {VB 103.2}

Luter je bio posvećen za svećenika i pozvan iz samostana da zauzme katedru profesora na Vitenberškom univerzitetu. Tu se posvetio proučavanju Svetog pisma na izvornim jezicima. Počeo je držati predavanja o Bibliji i oduševljenim slušaocima tumačio je Psalme, Evanđelja i Poslanice. Štaupic, njegov prijatelj i starješina samostana, savjetovao ga je da stupi na propovjedaonicu i da pripovijeda Božju riječ. Luter je oklijevao, smatrajući se nedostojnim da propovijeda Božju riječ u Kristovo ime. Tek poslije dužeg opiranja popustio je molbama svoga prijatelja i pristao na to. On je bio već vješt u poznavanju Pisma, i Božja milost počivala je na njemu. Njegova rječitost oduševljavala je slušaoce; jasnoća i moć kojom je iznosio istinu uvjeravala je njihov razum, a njegova pobožnost osvojila je njihova srca. {VB 103.3}

Luter je još uvijek bio odan sin papske crkve i ni]e ni pomišljao da će ikada biti što drugo. Božje proviđenje pružilo mu je priliku da posjeti Rim. Putovao je pješke, a na putu je noćivao po samostanima. Stigavši u jedan talijanski samostan, začudio se bogatstvu, sjaju i raskoši koju je tamo vidio. Snabdjeveni kneževskim prihodima, redovnici su živjeli u sjajnim stanovima, oblačili su se u najskupocjenije i najdragocjenije haljine i hranili su se sa raskošnog stola. Luter je sa bolnom zabrinutošću upoređivao ove prizore sa svojim životom samoodricanja i napornog rada. To što je vidio zbunilo ga je. {VB 104.1}

Napokon je u daljini ugledao grad na sedam brežuljaka. Duboko dirnut, bacio se na zemlju i uzviknuo je: „Pozdravljam te, sveti Rime!” Ušao je u grad, posjećivao je sve crkve, slušao je čudnovate priče, koje su ponavljali svećenici i redovnici, i obavljao je sve