Vjetrovi Ratova

Njegove teze privukle su sveopću pažnju. Narod ih je čitao i o njima se raspravljalo po cijelom kraju. Nastalo je veliko uzbuđenje na univerzitetu i u cijelom gradu. Ove teze su pokazale da pravo opraštanja grijeha i oslobađanja od kazni nije dato nijednom čovjeku, pa čak ni papi. Prodavanje oproštajnica je samo jedna komedija, sredstvo da se od naroda izmami novac, da se iskoristi njegova lakovjernost sotonino lukavstvo, koje ima za cilj da upropasti duše onih koji budu povjerovale njegovim lažnim obećanjima. Luter je pokazao i to da je Kristovo evanđelje najskupocjenije blago crkve, i da se Božja milost, otkrivena u njemu, daje besplatno svakome koji je traži sa pokajanjem i vi erom. {VB 108.2}

Luterove teze izazivale su na raspravu, ali nitko’ nije imao smjelosti da prihvati taj izazov. Pitanja koja je postavio raširila su se za nekoliko dana po cijeloj Njemačkoj, a za nekoliko sedmica odzvanjala su kroz cio kršćanski svijet. Mnogi pobožni katolici, koji su u crkvi vidjeli bezakonje i osuđivali ga, a nisu znali kako da tome stanu na put, čitali su sada ove teze sa velikom radošću i priznali su da im kroz njih govori glas Božji. Osjećali su da je Bog milostivo pružio svoju ruku da zadrži poplavu pokvarenosti, koja je izvirala od rimske stolice. Knezovi i poglavari su se potajno obradovali što će napokon biti obuzdana drska sila, koja je tvrdila da nitko ne smije staviti prigovor protiv njenih odluka. {VB 108.3}

Ali mnogi koji su voljeli grijeh i sujevjerje uplašili su se kad su vidjeli da se ruše zablude i laži koje su umirivale njihov strah. Lukavi svećenici, ometani u svom djelu odobravanja prijestupa, i, Videći da njihovim prihodima prijeti opasnost, sjedinili su se, puni gnjeva, da odbrane svoja tvrđenja. Reformator je imao da se bori protiv žestokih tužilaca. Jedni su ga optuživali da radi naglo i nepromišljeno. Drugi su tvrdili da ga ne vodi Bog, već da radi podstreknut svojom taštinom, ohološću i drskošću. On je odgovorio: „Čovjek rijetko iznosi kakvu novu misao, a da to ne izgleda kao oholost, i da ne bude okrivljen da zameće svađu. Zašto su Krist i svi njegovi učenici bili osuđeni na smrt? Zato jer je izgledalo da oholo preziru mudrost svoga vremena, i da šire novotarije, ne pitajući ponizno za savjet predstavnike starih nazora.” {VB 110.1}

Zatim je dodao: „Sve što činim, želim da činim ne po ljudskoj mudrosti, već u suglasnosti sa Božjim savjetom. Ako je ovo djelo od Boga, tko će ga zaustaviti? Ako nije od Boga, tko ga može unaprijediti. Neka bude ne moja, ni njihova, ne naša, nego Tvoja volja, o sveti Oče, koji si na nebu!”50 {VB 110.2}

Iako je Luter otpočeo ovo djelo pokrenut od Svetoga Duha, ipak nije mogao da ga nastavi bez žestokih borbi. Predbacivanja njegovih neprijatelja, izvrtan je njegovih namjera, nepravedne i zlobne primjedbe na račun njegovog karaktera i njegovih pobuda, navalili su na njega kao poplava, i nisu bili bez uspjeha. On se nadao da će se narodne vođe u crkvi i školama dragovoljno pridružiti njemu u korist reformacije. Riječi ohrabrenja visokih ličnosti ispunjavale su ga radošću i nadom. Već je gledao kako za crkvu sviće svjetliji dan. Ali, ohrabren je se uskoro pretvorilo u prijekore i okrivljavana. Mnogi crkveni i državni

Vjetrovi Ratova

velikodostojnici bili su uvjereni u istinitost njegovih teza, ali su ubrzo uvidjeli da bi prihvaćanje tih istina izazvalo velike promjene. Prosvijetliti i reformirati narod značilo bi potkopati autoritet Rima, zaustaviti tisuće potoka koji se ulivaju u njegove riznice, a to bi smanjilo rasipnost i raskoš papskih vođa. Zatim, naučiti ljude da misle i rade kao odgovorna bića. i da samo od Isusa očekuju svoje spasenje, značilo bi potkopati prijesto vrhovnog svećenika, i to bi možda na kraju srušilo njihov lični autoritet. Zbog toga su odbacili saznanje koje im ie Bog ponudio i ustali su protiv čovjeka koga je Bog poslao da ih prosvijetili, a time su se podigli protiv Krista i njegove istine. {VB 110.3}

Pomislivši na sebe, Luter je zadrhtao, svjestan da stoji, sam nasuprot najmoćnijih zemaljskih sila. Katkada je bio u nedoumici da li ga Bog stvarno vodi da se opire autoritetu, crkve. On je pisao: „Tko sam bio ja da se usprotivim papskoj veličini, pred kojom drhte knezovi i cio svijet?... Nitko ne zna koliko je moje srce pretrpjelo u toku ove dvije godine, i u kakvu sam sumnju, čak i očajanje, često padao.”51 Ali on se nije sasvim obeshrabrio. Kada mu je nedostajalo ljudske potpore, gledao je na Boga, i učio je da se oslanja na njegovu moćnu desnicu. {VB 111.1}

Jednom prijatelju reformacije Luter je pisao: „Jasno je’ da se Pismo ne može razumjeti ni proučavanjem ni razumom. Tvoja prva dužnost jeste da počneš sa molitvom. Moli se Bogu da ti svojom velikom milošću da pravo razumijevanje svoje Riječi. Nema drugog tumača Božje riječi osim Pisca te riječi koji je sam rekao: ‚Svi će biti naučeni od Boga!’ Ne očekuj ništa od svoga truda, od svog razuma; uzdaj se jedino u Boga. i u utjecaj njegovog Duha. Vjeruj riječima čovjeka koji je to iskusio.”52 To je pouka od velike važnosti za sve one koji osjećaju da ih je Bog pozvao da drugima objave svečanu istinu za. ovo vrijeme. Ove istine izazvat će neprijateljstvo sotone i onih koji vole priče koje je on izmislio. U borbi sa silama zla po-trebno je nešto više od moći razuma i ljudske mudrosti. {VB 111.2}

Kad su se protivnici pozivali na običaje ili na tradiciju, na izjave i na vlast pape, Luter je odgovarao pozivajući se na. Pismo, jedino na Pismo. Tu je našao dokaze koji se nisu mogli pobiti; zato su robovi formalizma i praznovjerja tražili njegovu. krv, kao što su Jevreji tražili Kristovu krv. „On je heretik!” vikali su revnitelji Rima. „Dozvoliti takvom heretiku da živi jedan sat duže jeste najveća izdaja protiv crkve. Neka seodmah podigne lomača za njega!”53 Ali, Luter nije postao plijen njihovog gnjeva, Bog mu je odredio djelo koje je trebao da svrši, i poslao je nebeske anđele da ga štite. Mnogi, pak, koji su od Lutera primili dragocjenu svjetlost, postali su predmet sotoninog gnjeva, i zbog istine su hrabro podnijeli stradanja i smrt. {VB 111.3}

Luterova je nauka u cijeloj Njemačkoj privlačila pažnju misaonih ljudi. Iz njegovih propovijedi i spisa izvirali su zraci svjetlosti koji su probudili i rasvijetlili mnoga srca. Živa vjera zamijenila je mrtvi formalizam, u kome je crkva tako dugo drijemala. Narod je sve više napuštao praznovjerje Rima. Oborene su predrasude. Božja riječ, kojom je Luter kušao svaku nauku i svako tvrđenje, bila je mač cštar sa obje strane, koji je sebi krčio put u ljudska