Vjetrovi Ratova

se osjećao dužnim da brani istinu. Govorio je: „Ja sam kao Jeremija, čovjek protiv koga svako viče, ali što mi neprijatelji više prijete, to je moja radost veća... Oni su već ozloglasili moju čast i moje dobro ime. Ostaje mi još jedno: moje jadno tijelo; neka i njega uzmu, time će mi skratiti život za nekoliko sati, ali dušu mi neće moći oduzeti. Onaj koji želi da svijetu objavi Kristovu riječ mora svakog časa biti gotov da umre.”55 {VB 113.1}

Vijest o Luterovom dolasku u Augzburg ispunila je srce papinog izaslanika velikim zadovoljstvom. Buntovni jeretik, koji je probudio pažnju gotovo cijelog svijeta, bio je sada u vlasti Rima, i papin legat je odlučio da ne dopusti da mu izmakne. Reformator se nije pobrinuo da pribavi sebi garantno pismo. Njegovi prijatelji su ga molili da se ne pojavi pred papinim legatom bez garantnog pisma, i sami su poduzeli sve potrebne mjere da mu ga pribave od cara. Legatova je namjera bila da Lutera, ako je ikako moguće, prisili na porican je, a ako mu to ne uspije, da ga odvede u Rim da ondje podijeli sudbinu Husa i Jeronima. Za+o je legat preko svojih izaslanika pokušavao da nagovori Lutera da dođe pred njega bez garantnog pisma, te da se tako povjeri njegovoj milosti. Luter je to odlučno odbio i nije se pojavio pred papinim izaslanikom sve dok nije dobio dokumenat kojim mu je car zajamčio svoju za-štitu. {VB 113.2}

Namjera je katolika bila da pokušaju pridobiti Lutera prividnom blagonaklonošću. U svojim razgovorima sa Luterom legat se pokazao vrlo ljubazan, ali je tražio da se Luter bezuvjetno pokori vlasti rimske crkve i da napusti svaku svoju tačku bez dokazivanja ili kakvog pitanja. On još nije poznavao čovjeka s kojim je imao da raspravlja. U svom odgovoru Luter je naglasio svoje poštovanje prema crkvi, svoju težnju za istinom, gotovost da odgovori na sve zamjerke u pogledu svoje nauke i da svoju nauku potčini odluci izvjesnih glavnih univerziteta. U isto vrijeme usprotivio se zahtjevu papinog izaslanika koji je tražio da porekne svoje učenje bez ikakvog dokaza da je u zabludi. {VB 113.3}

Jedini odgovor od strane legata bio je: „Poreci, poreci!” Reformator je dokazao da je njegovo stanovište osnovano na Svetom pismu i odlučno je izjavio da: se ne može odreći istine. Legat, nesposoban da odgovori na Luterove dokaze, obasuo ga je bujicom prijekora, podsmjeha i laskanja, pomiješanim sa citatima iz predanja i crkvenih otaca, ne davši reformatoru da dođe do riječi. Videći da je njihov razgovor, vođen na takav način, sasvim beskoristan, Luter je napokon dobio dozvolu da iznese odgovor pismeno. {VB 114.1}

Kasnije je pisao svome prijatelju: „Vidio sam da je najrazumnije odgovoriti mu pismeno; prvo, ono što je napisano, može se podvrći rasuđivanju drugih ljudi; drugo, time se može lakše utjecati na strah, ako već ne na savjest jednog oholog i brbljivog tiranina, koji bi inače mogao da pobijedi svojim zapovjedničkim glasom.”56 {VB 114.2}

Na slijedećem sastanku Luter je iznio jasno, sažeto i snažno razjašnjenje svojih nazora, potkrijepivši ih mnogim citatima iz Svetog pisma. Pošto je svoj sastav pročitao, dao ga je kardinalu, koji ga je prezrivo bacio na stranu, rekavši da su to samo prazne riječi i bezvrijedni citati. Luter, kome su se oči otvorile, prihvatio je sada borbu sa oholim

Vjetrovi Ratova

kardinalom na njegovom vlastitom području — služeći se predanjem i učenjem crkve i tako je potpuno oborio njegova tvrđenja. {VB 114.3}

Kada je papin izaslanik vidio da su Luterovi dokazi nepobitni, izgubio je svaku vlast nad sobom i gnjevno uzviknuo: „Posreći! ili ću te poslati u Rim gdje ćeš doći pred suce kojima je naređeno da se upoznaju sa tvojim djelom. Isključit ću iz crkve tebe, tvoje sljedbenike i sve koji ti pomažu ili će ti u buduće pomagati.” Napokon je izjavio oholim i gnjevnim glasom: „Poreci! ili mi više ne izlazi pred oči!”57 {VB 114.4}

Reformator se odmah povukao sa svojim prijateljima, čime je dao jasan znak da se od njega ne može očekivati nikakvo odricanje. To je kardinal najmanje očekivao. Mislio je da će strogošću natjerati Lutera da se odrekne. Sada, pošto je ostao sam sa svojim jednomišljenicima, gledao je čas jednoga, čas drugoga, strašno zlovoljan zbog neočekivanog neuspjeha svojih planova. {VB 115.1}

Luterovi napori u ovom sukobu nisu bili bezuspješni. Mnoštvo svijeta koje je prisustvovalo ovoj raspravi imalo je priliku da usporedi ova dva čovjeka i da prosudi kakav ih duh vodi i snagu i istinitost njihovih gledišta. Značajne li razlike! Reformator, jednostavan, ponizan, odlučan, stajao je u Božjoj sili, sa istinom na svojoj strani; a papski predstavnik, uobražen, drzak, ohol i nerazuman, bez ijednog dokaza iz Svetog pisma, vikao je glasno: „Poreci! ili ću te poslati u Rim da te kazne!” {VB 115.2}

Ne vodeći računa o garantnom pismu koje je reformator imao, njegovi neprijatelji su se zavjerili da ga uhvate i bace u zatvor. Pošto bi njegov dalji boravak u Augzburgu bio nekoristan, njegovi prijatelji su nastojali da se on odmah vrati u Vitenberg, ali uz najveću opreznost i u najvećoj tajnosti. Luter je zato napustio Augzburg prije osvitka dana, na konju, praćen samo jednim vodičem, kojeg mu je dao načelnik grada. Ispu-njen mračnim predosjećanjima, prolazio je u tišini mračnim i tihim ulicama grada. Budni i okrutni neprijatelji radili su mu o glavi. Hoće li izbjeći postavljenim zamkama? To su bili časovi straha i ozbiljne molitve. Došavši do gradskog zida, ugledao je mala vrata, koja su se pred njim otvorila, i on je sa svojim vodičem bez prepreke izašao iz grada. Kad su se našli izvan gradskih zidova, bjegunci su požurili, i prije nego što je legat saznao o Luterovom odlasku, on ie već bio izvan dohvata svojih progonitelja. Propali su planovi sotone i njegovih izaslanika. Čovjek koga su smatrali da je u njihovoj moći, pobjegao je kao ptica iz zamke ptičareve. {VB 115.3}

Ta novost je legata zaprepastila i razgnjevila. Očekivao je da će biti pohvaljen zbog svoje mudrosti i odlučnosti u pogledu svog postupka prema ovom narušitelju crkvenog mira; ali, njegova se nada izjalovila. Svom gnjevu dao je ođuška u jednom pismu, upućenom Fridrihu, izbornom knezu Saskom, u kojemu je Lutera gorko oklevetao, tražeći od Fridriha da reformatora pošalje u Rim ili da ga protjera iz Saske. {VB 115.4}

Luter je u svoju odbranu naveo da je gotov da se odrekne svog učenja ako mu legat ili papa iz Pisma dokažu njegova zablude i pokažu da se njegovo učenje protivi Božjoj riječi. Izrazio je također svoju zahvalnost Bogu što ga je udostojio da strada u tako svetom djelu. {VB 116.1}

Izborni knez je do sada slabo poznavao reformator ovu nauku, ali je bio duboko dirnut iskrenošću, snagom i jasnoćom Luterovih riječi. Dok se ne dokaže da je reformator u zabludi, Fridrih je odlučio da bude njegov zaštitnik. Odgovarajući na legatov zahtjev, pisao je: „Budući da se doktor Martin Luter javio pred vas u Augzburgu, time treba da ste zadovoljni. Mi nismo očekivali da ćete ga primoravati da se odrekne ne dokazavši mu njegove zablude. Nijedan od učenih ljudi u mojoj kneževini nije me obavijestio da je Martinova nauka bezbožna, antikršćanska ili heretička!” Knez je također odbio da pošalje Lutera u Rim ili da ga istjera iz svoje države. {VB 116.2}

Izborni knez je vidio da je moral u društvu veoma pao. Potrebna je bila velika reforma. Uvidio je da je uzaludan svaki pokušaj da se suzbiju ili kazne zločini ako svaki ne prizna i na pokori se Božjim naredbama i zahtjevima jedne prosvijetljene savjesti. Vidio je da Luter radi baš na tome i potajno se radovao što se u crkvi počeo osjećati bolji utjecaj. {VB 116.3}

Izborni knez je takođe primijetio da Luter ima veliki uspjeh i kao profesor na univerzitetu. Prošla je tek jedna godina otkako je reformator prikucao svoje teze na vratima crkve, i već se moglo primijetiti da se znatno smanjio broj hodočasnika koji su prilikom praznika Svih svetih posjećivali crkvu. Rim nije više imao toliko poštovalaca i nije primao toliko darova kao prije, ali mjesto toga pojavili su se drugi ljudi, koji su sada dolazili u Vitenberg ne kao hodočasnici, da obožavaju relikvije, nego kao studenti, da ispune univerzitetske dvorane. Luterovi spisi su svuda probudili novo interesovanje za Sveto pismo, i ne samo iz Njemačke nego i iz drugih zemalja sticali su se studenti na Vitenberški univerzitet. Mladići, ugledavši prvi put Vitenberg, „podizali su ruke k nebu i hvalili Boga što je učinio da svjetlost svijetli iz toga grada kao sa Siona, u staro doba, i da se odatle raširi do najudaljenijih zemalja.”58 {VB 116.4}

Luter je do sada samo djelimično napustio zablude Rima. Ali kada je upoređivao Sveto pismo sa papinim odlukama i naredbama, bio je zaprepašćen. „Čitam papske dekretalije”, pisao je Spalatinu,” i kažem ti da ne znam da li je papa sam antikrist ili njegov poslanik, toliko je Krist u tim dekretalijama lažno prikazan i čak razapet”.59 Ipak, Luter je u to vrijeme još bio odan sin rimske crkve, i nije pomišljao da će se ikada od nje odvojiti. {VB 116.5}

Reformatorovi spisi i njegova nauka proširili su se po cijelom kršćanskom svijetu. Djelo je doprlo u Švicarsku i Nizozemsku. Pojedini primjerci Luterovih spisa prokrčili su sebi put u Francusku i Španiju. U Engleskoj je njegovo učenje bilo primljeno kao riječ života. Istina je prodrla u Belgiju i u Italiju. Tisuće njih su s,e probudili iz svog duhovnog mrtvila u život radosti, koji nam pružaju nada i vjera. {VB 117.1}