Vjetrovi Ratova

Otprilike u to vrijeme bila je objavljena i bula o Luterovom isključenju iz crkve. Ovaj događaj i nagovaranja papinog legata naveli su cara da popusti. On je pisao izbornom knezu da Luter, ako ne želi da se ‚odrekne, mora ostati u Vitenbergu. {VB 122.1}

Nezadovoljan ovom pobjedom, Aleander je manevrisao svom svojom moći i lukavstvom da isposluje Luterovo osuđenje. Sa istrajnošću, koja bi bila dostojna jednog boljeg cilja, optuživao je Lutera pred knezovima, prelatima i drugim članovima sabora zbog ustanka, pobune, bezbožnosti i bogohulnosti. Ali žestina i strast koju je legat pokazivao otkrivali su kakav ga duh prožima. „Mržnja i osveta ga gone”, govorili su svi, „a ne revnost i pobožnost.”68 {VB 122.2}

Većina sabora više nego ikada, bila je naklonjena Luterovom djelu. {VB 122.3}

Aleander je sa udvostručenom revnošću navaljivao na cara da izvrši papinu presudu. Ali po njemačkim zakonima nije bilo moguće da to učini bez pristanka knezova. Na kraju, pobijeđen legatovom nametljivošću, car mu je zapovjedio da iznese svoju stvar pred sabor. „To je bio za papinog nuncija dan slavlja. Sabor je bio velik, ali je još veći bio predmet rasprave. Aleander je branio Rim... majku i gospodaricu svih crkava.” Trebalo je da zastupa vrhovnu Petrovu vlast pred sakupljenim knezovima kršćanstva, „Obdaren rječitošću, pokazao je da je dorastao veličini dane prilike. Proviđenje je htjelo da Rim, prije nego što bude osuđen, dobije priliku da iznese svoju stvar pred najveličanstveniji sud na usta svog najsposobnijeg govornika.”69 Oni koji su bili naklonjeni reformatoru gledali su sa izvjesnom bojaznošću na utjecaj Aleanderovog govora. Izborni knez saski nije bio prisutan, ali je poslao neke od svojih savjetnika da slušaju papinog izaslanika i da uzmu pribilješke njegovog govora. {VB 122.4}

Svom silom učenosti i rječitosti Aleander se naprezao da pobije istinu. On je protiv Lutera podizao optužbu za optužbom, nazivajući ga javnim neprijateljem crkve i države, živih ii mrtvih, svećenika i svjetovnjaka, koncila i pojedinih kršćana. U Luterovim spisima ima toliko zabluda da bi se zbog njih moglo spaliti sto hiljada heretika.” {VB 123.1}

Na kraju govora nastojao je da iznese ruglu i podsmjehu sve pristalice reforme. „Tko su ti luterani? Gomila bestidnih učitelja, pokvarenih svećenika, raspuštenih redovnika, nerazumnih pravnika, pokvarenog plemstva, izopačenog i zavedenog naroda. Koliko je katolička stranka mnogobrojni ja, sposobnija i silnija! Jednodušna odluka ovog sjajnog sabora će prosvijetliti proste, opomenuti nerazumne, pomoći će neodlučnima i ojačati slabe.”70 {VB 123.2}

Takvim oružjem bili su napadani branioci istine svih vjekova. To isto oružje i danas se upotrebljava protiv onih koji se usuđuju da se usprotive javnim zabludama služeći se jednostavnim i jasnim učenjem Božje riječi. „Tko su ti propovjednici novih nauka?” , viču oni koji žele jednu popularnu religiju. „Oni su neobrazovani, malobrojni i iz najsiromašnijih staleža, a ipak tvrde da imaju istinu i da su Božji izabrani narod. Oni su neznalice i