Vjetrovi Ratova

obmanuti. Koliko je veća naša crkva i njen utjecaj! Koliko velikih i učenih ima među nama!

Koliko je veća sila na našoj strani!” Ovi dokazi imaju veliki utjecaj na svijet, ali ni danas nisu logičniji nego što su bili u danima reformatora. {VB 123.3}

Reformacija se nije svršila sa Luterom, kako to neki misle. Ona se mora nastavljati do svršetka historije svijeta. Luterovo djelo sastojalo se u tome da obasja druge svjetlošću kojom je Bog obasjao njegovu stazu; ipak, on nije primio svu svjetlost koja je trebala da bude otkrivena svijetu. Od onog vremena do danas, uvijek je nova svjetlost obasjavala stranice Svetoga pisma, i uvijek su se otkrivale nove istine. {VB 123.4}

Legatov govor učinio je dubok utisak na sabor. Luter nije bio prisutan da jasnim i uvjerljivim istinama Božje riječi pobijedi papskog borca. Većina na saboru je bila sklona ne samo da osudi Lutera i njegovu nauku nego i da iskorijeni krivovjerstvu Rim je imao najbolju priliku da odbrani svoju stvar. Sve što je mogao kazati u svoju odbranu, to je kazao. Ali njegova prividna pobjeda bila je znak poraza. Od sada razlika između istine i zablude bit će to jasnija što će njihova borba biti otvorenija. Nikada više poslije ovog dana nije Rim stajao tako sigurno kao do tada. {VB 124.1}

Dok je većina članova sabora bila spremna da preda Lutera osveti Rima, mnogi od njih su vidjeli i osuđivali zlo koje je postojalo u crkvi, i željeli su da se iskorijene zloupotrebe od kojih je stradao njemački narod, a koje su bile prouzroko-vane pokvarenošću i lakomstvom svećenika. Legat je prikazao papstvo u najljepšoj boji. Tog trenutka Božji Duh je pokrenuo jednog člana sabora da prikaže pravu sliku papske tiranije. Sa plemenitom odlučnošću ustao je saski knez Georg u tom kneževskom saboru i poraznom tačnošću opisao je prijevare i poroke papstva i njihove rđave posljedice. Na kraju je rekao: „To sii samo neke od zloupotreba koje govore protiv Rima. Odbacili su svaki stid, i jedini im je cilj... novac, novac, novac! Tako propovjednici, koji bi trebali da propovijedaju istinu, u stvari govore samo laž, i ne samo da ih se trpi, nego ih se i nagrađuje, jer, u koliko više lažu, u toliko su veći njihovi dobici. Iz ovih kaljavih izvora teku te prljave vode. Razvrat pruža ruku tvrdičluku... Nažalost, svećenstvo stvara sablazan koji tolike jadne duše baca u vječnu1 propast. Mora se izvršiti, opća re-forma.”71 {VB 124.2}

Sam Luter ne bi mogao iznijeti jače i izrazitije optužbe protiv papske pokvarenosti. A činjenica da je govornik bio odlučan reformatorov neprijatelj, dala je njegovim riječima još veću važnost. {VB 124.3}

Da su oči članova sabora bile otvorene, oni bi u svojoj sredini vidjeli Božje anđele kako prosipaju svijetle zrake u tamu, otvarajući umove i srca za primanje Božje istine, čak i na neprijatelje reformacije utjecala je sila Boga istine i mudrosti, i tako je bio pripravljen put velikom djelu koje je trebalo da se izvrši. Martin Luter nije bio prisutan, ali glas Nekoga većeg od njega čuo se na saboru. {VB 125.4}

Vjetrovi

Ratova

Odmah je narodni sabor izabrao jednu komisiju koja je trebala da sastavi listu svih papskih poreza, koji su tako teško pritiskivali njemački narod. Ova lista sadržavala je sto i jednu tačku, i podnijeta je caru sa molbom da poduzme potrebne korake da se te zloupotrebe ukinu. „Kolike duše su izgubljene!” rekli su članovi komisije. „Kakva pljačkanja, iznuđivanja i podmićivanja se dešavaju zbog toga što ih dozvoljava vrhovna glava kršćanstva. Naša je dužnost da stanemo na put propasti i sramoti našeg naroda. U tu svrhu molimo vas najpokornije da odredite opću reformu i da je preuzmete i sprovedete.”72 {VB 125.1}

Sabor je sada zatražio da se dovede reformator. Usprkos molbi, protestu i prijetnjama Aleanđera, papskog delegata, car je napokon pristao, i Luter je pozvan da dođe pred sabor. Sa pozivom mu je predano i pismo kojim mu se garantira siguran povratak. Poziv mu je odnio u Vitenberg jedan glasnik kome je bilo naređeno da prati Lutera do Vormsa. {VB 125.2}

Luterovi prijatelji su se uplašili i ražalostili. Poznavajući predrasude i mržnju prema njemu, bojali su se da neće poštovati garantno pismo i molili su ga da svoj život ne’ izlaže sigurnoj opasnosti. On im je odgovorio: „Papske pristalice ne žele moj dolazak u Vorms, nego moju osudu i smrt. Ništa za to! Ne molite se za mene, nego za Božju Riječ... Krist će mi dati svoga Duha da pobijedim propovjednike zabluda. Ja sam ih prezirao u svome životu, i pobijedit ću ih svojom smrću. Njihov je cilj u Vormsu da me primoraju da se odreknem; evo kakvo će biti moje odricanje: Prije sam rekao da je papa Kristov namjesnik, a sada kažem da je protivnik Gospoda i apostol đavola.”73 {VB 125.3}

Luter nije smio da sam putuje na ovom opasnom putu. Osim carskog poslanika, njegova tri najbolja prijatelja odlučila su da ga prate. Melanhton je toplo molio da im se pridruži. Njegovo srce bilo je vezano s Luterovim, i on je želio da ga prati, ako je potrebno, bilo u tamnicu ili u smrt. Ali njegovoj molbi nije bilo udovoljeno. U slučaju da Luter pogine, njegov mladi suradnik trebao je da nosi teret reformacije. Opraštan ući se sa Melanhtonom, reformator je rekao: „Ako se ne vratim, i ako< me moji neprijatelji ubiju, nastavi da propovijedaš i stoj čvrsto u istini. Radi mjesto mene... Ako ti živiš, moja smrt neće značiti veliki gubitak.”74 Studenti i građani koji su se sakupili da prisustvuju Luterovom odlasku, bili su duboko potreseni. Mnogi čija su srca bila dirnuta evanđeljem, pozdravili su se s njime plačući. Tako su reformator i njegovi pratioci napustili Vitenberg. {VB 125.4}

Na putu su se osvjedočili da je narod potišten zbog rđavih slutnji. U nekim gradovima nisu im ukazivane nikakve počasti. U jednom hotelu gdje su prenoćili, jedan svećenik, Luterov prijatelj, izrazio je svoju bojazan za reformatora, pokazujući na sliku Savonarole, talijanskog reformatora, koji je bio pogubljen zbog svoje vjere. Drugog dana saznalo se da su Luterovi spisi osuđeni u Vormsu. Carski poslanici raznosili su carski ukaz i pozivali narod da preda vlastima zabranjene knjige. Luterov pratilac, bojeći se za njegovu sigurnost u saboru, i misleći da se on pokolebao u svojoj odluci, upitao ga je „da li još uvijek želi da