Vjetrovi Ratova

njegova žrtva. Stotine plemića obavezalo se da će ga zaštititi. Mnogi su carsku odluku žigosali kao znak slabosti carske vlasti i njenog potčianjavanja Rimu. Na vratima kuća i na javnim trgovima pojavili su se plakati; jedni su branili, a drugi osuđivali Lutera. Na jednome od njih bile su napisane riječi: „Teško tebi, zemljo, kada ti je car dije e.” Propovjednik 10, 16. Opće oduševljenje u cijeloj Njemačkoj za Lutera uvjerilo je cara i državni sabor da bi svaka nepravda učinjena Luteru izložila opasnosti mir carstva i sigurnost samoga prijestola. {VB 137.3}

Fridrih Saski sačuvao je mudru suzdržljivost, prikrivajući pažljivo svoja prava osjećanja prema reformatoru, ali je u isto vrijeme pratio neumornom pažnjom svaki njegov pokret i svaki pokret njegovih neprijatelja. Bilo je i mnogo takvih koji nisu sakrivali svoje simpatije prema Luteru. Posjećivali su ga knezovi, grofovi i druge utjecajne ličnosti svjetovnog i duhovnog staleža. Spalatin je pisao: „Mala reformatorova soba nije mogla da primi sve one koji su htjeli da ga vide.”93 Ljudi su mu se divili kao da je nešto više od čovjeka. Čak i oni koji nisu vjerovali njegovoj nauci divili su se njegovoj plemenitoj čestitosti koja ga je gonila da radije sebe izloži smrtnoj opasnosti negoli da se ogriješi o svoju savjest. {VB 138.1}

Uloženi su bili ozbiljni napori da se Lutera nagovori da se sporazumije sa Rimom. Plemići i knezovi upozorili su ga, ako’ nastavi uporno da se drži svoga mišljenja nasuprot mišljenja crkve i sabora, da će ubrzo biti prognan iz carstva i ostavljen bez zaštite. Na to je Luter odgovorio: „Kristovo evanđelje se ne može propovijedati bez teškoća... Zašto da me strah i prijetnje odvoje od Boga i od božanske riječi koja je jedina istina? Ne, radije bih dao svoje tijelo, svoju krv i svoj život.”94 {VB 138.2}

Ponovo su navaljivali na njega da se pokori carevoj presudi, pa se nema više čega bojati. „Nemam ništa protiv toga”, odgovorio je on, „da car, knezovi i najednostavniji kršćani ispitaju i ocijene moje knjige, ali pod uvjetom da to čine na temelju Božje Riječi. Samo nju su dužni ljudi slušati. Ne činite nasilja mojoj savjesti, koja se potčinjava Svetom pismu.” {VB 138.3}

Na drugi pokušaj da ga nagovore, on je odgovorio: „Pristajem da se odreknem sivog garantnog pisma. Predajem u ruke caru svoju ličnost i svoj život, ali Riječ Božju — nikada!”95 Izjavio je da je spreman da se pokori odluci jednog općeg sabora, ali pod uvjetom da taj sabor sudi po Svetom pismu. „Što se tiče Božje Riječi i vjere”, dodao je on, „svaki kršćanin bi mogao o tome sam da prosuđuje isto tako dobro kao papa, pa makar ovog podupiralo i milion sabora.” 96 Prijatelji i neprijatelji su se napokon uvjerili da je beskoristan svaki daljni pokušaj izmirenja. {VB 138.4}

Da je reformator popustio samo u jednoj tačci, onda bi sotona i njegovi suradnici odnijeli pobjedu. Ali njegova nepokolebljiva odlučnost bila je sredstvo za oslobođenje crkve i početak novog i boljeg doba. Utjecaj ovog čovjeka koji ie imao hrabrosti da u religioznim pitanjima misli i radi samojstalno djelovao je na crkvu i na svijet ne samo u njegovo vrijeme već i u svim budućim pokoljenjima. Njegova odlučnost i vjernost krijepi; će u posljednje vrijeme sve one koji će morati da prođu kroz slično iskustvo. Božja moć i veličina bili su uzdignuti iznad ljudskih odluka, iznad sile sotonine moći. {VB 138.5}

Uskoro poslije toga Luter je dobio naređenje od cara da se vrati kući. Reformator je znao da će poslije te naredbe brzo doći i njegova osuda. Prijeteći oblaci su se nagomilali nad njegovom stažem, ipak. njegovo je srce bilo puno radosti i hvale kada je napuštao Vorms. „Sam đavo”, rekao ie on, „čuvao je papsku tvrđavu; ali ie Krist načinio u njoj veliki prodor, i sotona je morao priznati da je Bog jači od njega.” 97 {VB 139.1}

Poslije svog odlaska, želeći iskreno da njegovu odlučnost ne shvate kao pobunu, Luter je pisao caru: „Bog, koji ispituje srca, svjedok je da sam gotov potčiniti se Vašem Veličanstvu bilo u slavi ili u sramoti, u životu ili smrti, u svemu osim u Božjoj Riječi, kroz koju čovjek živi. U poslovnim stvarima svoga života, moja odanost je nepokolebljiva, jer gubitak ili dobitak u zemaljskim stvarima ne utječe na spasenje. Ali kad su u pitanju vječni interesi, Bog ne želi da se pokoravamo čovjeku. Jer potčinjavanje u duhovnim stvarima je pravo bogosluženje, a ono pripada samo Stvoritelju.” 98 {VB 139.2}

Na putu iz Vormsa, Luter je bio dočekivan još oduševijenije nego kad je tamo putovao. Duhovni velikodostojnici pozdravljali su isključenog monaha, i građanske vlasti ukazivale su poštovanje čovjeku koga je car osudio. Nagovorili su ga da propovijeda usprkos carskoj zabrani, i tako se ponovo popeo na propovjedaonicu: „Ja se nisam nikad obavezao da ću vezati Božju Riječ,” govorio je on, „niti ću ikada dati takvu obavezu.” {VB 139.3}

Uskoro poslije njegovog odlaska iz Vormsa, papske pristalice uspjele su da nagovore cara da izda protiv njega edikt. U tom ediktu Luter je bio proglašen kao „sotona u ljudskom obliku, odjeven u redovničke haljine”. Izdata je bila naredba da se poduzmu mjere kako bi se spriječio njegov rad čim bude istekao rok njegove zaštite. Svakome je bilo zabranjeno da mu pruži utočište, hranu ili piće, ili da ga podupire ili pomaže riječima ili dielima, javno ili privatno. Trebalo je da bude uhvaćen i predan vlastima. I njegovi sljedbenici treba da budu uhapšeni, a njihovo imanje zaplijenjeno. Njegovi spisi treba da se unište, i napokon svi oni koji će se usuditi da rade protiv ove naredba treba da dijele njegovu sudbinu. Saski izborni knez i ostali knezovi koji su bili prijateljski naklonjeni Luteru na-pustili su Vorms uskoro poslije njegovog odlaska, i državni sabor odobrio je carev dekret. Sada su papske pristalice trijumfirale. Smatrali su da je sudbina reformacije zapečaćena. {VB 139.4}

Bog je u ovom času opasnosti pripremio put spasenja za svog slugu. Jedno budno oko pratilo je Luterovo kretanje, i jedno Vjerno i plemenito sirce donijelo je odluku da ga spasi. Jasno je bilo da će Rim biti zadovoljan samo onda kada bude čuo da je Luter mrtav. Jedino sredstvo da ga sačuvaju od čeljusti lava bilo je da ga sakriju. Bog je dao Fridrihu Saskom mudrost da stvori plan kako da reformatora spasi. Suradnjom prijatelja sproveden je plan izbornog kneza, i Luter je bio sakriven i od prijatelja i od neprijatelja. Na povratku svome domu, iznenada bio je uhvaćen, otrgnut od svoje pratnje i odveden brzo kroz šumu u kulu Vartburg usamljenu tvrđavu, sagrađenu na vrhu jednog brda. Njegovo odvođenje i