Poglavlje 9. Reformacije u Švicarskoj

U izboru oruđa da se. sprovede reforma u crkvi vidimo isti božanski plan kao i pri osnivanju crkve. Božanski učitelj ostavio je po stra-ni zemaljske velikaše, plemiće i bogate, koji su navikli da od ljudi primaju hvalu i po”štovanje. Ispunjeni osjećajem nadmoćnosti, oni nisu: mogli da saosjećaju sa svojim bližnjima niti da postanu suradnici poniznog Nazlairećanina. Nenaučenim galilejskim ribarima bio je upućen poziv: „Hajdete za mnom, i načinit ću vas lovcima ljudi.” Matej 4, 19. To su bili ponizni ljudi, voljni da se poučavaju. Što su manje bili pod utjecajem lažnog učenja svog vremena, to ih je Krist mogao uspješnije poučavati i pripremati za svoju službu. Tako je bilo i u dane velike reformacije. Glavni reformatori su bili ljudi iz naroda ljudi koji nisu bili obuzeti željom za čašću i religioznim fanatizmom svoga vremena. Bog se služi poniznim oruđima da postigne velike uspjehe. Tada se slava ne pripisuje ljudima nego Onome koji radi preko njih da „hoće i učine što je njemu ugodno”. {VB 142.1}

Nekoliko sedmica poslije Luterovog rođenja u kolibi jednog saskog rudara, rodio se Ulrih Cvingli u kućici jednoga pastira u Alpama. Cvinglijeva okolina u njegovom djetinjstvu i njegov prvi odgoj bili su dobra priprema za njegovu kasniju misiju. Odgojen usred prizora veličanstvene prirodne ljepote, bio je prožet osjećanjem moći, veličine i veličanstva Božjega. Historija junačkih djela njegovih sunarodnika zapalila je njegove mladenačke težnje. Od svoje pobožne bake slušao je svete priče koje je ona napabirčila iz biblijske historije i crkvenih predanja. Sa velikim interesovanjem slušao je o djelima patrijaraha i proroka, o pastirima koji su pasli stada; na palestinskim brežuljcima, gdje su anđeli razgovarali s njima o Djetetu iz Betlehema i o Čovjeku sa Golgote. {VB 142.2}

Isto kao i Hans Luter, tako je i Cvinglijev otac želio da školuje sina, i dječak je morao rano napustiti svoj redni kraj. Njegovo je napredovanje bilo tako brzo da se uskoro postavilo pitanje: gdje da se za njega nađe učitelj koji bi bio sposoban da ga poučava. Kad mu je bilo’ trinaest godina, pošao je u Bern gdje je tada postojala najbolja škola u Švicarskoj. Tu se pojavila opasnost ‚koja je prijetila da pokvari njegovu budućnost. Monasi su ga, naime, stalno nagovarali da slupi u samostan. Dominikanci i franjevci su se takmičili tko će zadobiti veću naklonost naroda. To su željeli postići bogatstvom i ukrasima svojih crkava, sjajem svojih ceremonija, privlačnošću slavnih relikvija i čudotvornih slika. {VB 143.1}

Bernski dominikanci su vidjeli da će ukoliko budu mogli pridobiti tog mladog učenika, osigurati dobitak i čast. Njegova neobična mladost, njegov urođeni dar kao govornika pisca, njegov talenat za glazbu i poeziju bili bi utjecajniji nego sav njihov sjaj i raskoš da privuku narod njihovoj crkvi i da povećaju prihode reda. Lukavstvom i laskanjem nastojali su da pridobiju Cvinglija da stupi u njihov samostan. Luter kao student bio se zakopao u ćeliju samostana; on bi bio izgubljen za čovječanstvo da ga Božje proviđenje nije odavde izbavilo

Cvingli nije smio ići putem iste opasnosti. Njegov otac je bio obavješten Božjim

Vjetrovi Ratova

proviđenjem o namjerama monaha. On nije želio da njegov sin pođe putem dokonog i bezvrijednog samostanskog života. Vidio je da je njegova budućnost u opasnosti, i naredio mu je da se odmah vrati kući. {VB 143.2}

Mladić je poslušao zapovijest, ali nije mogao dugo ostati u svojoj zavičajnoj dolini; poslije izvjesnog vremena pošao je da nastavi svoje studije u Bazelu. Tu je Cvingli prvi put čuo propovijed o dragovoljnom daru Božje milosti. Vitembah, profesor starih jezika, došao je pomoću studija jevrejskog i grčkog u vezu sa Svetim pismom, i tako su zraci božanske istine obasjali um njegovih učenika putem njegovih predavanja.. On je učio da postoji starija istina, daleko vrednija od teorija naučenjaka i filozofa. Ta stara istina je saznanje da je Kristova krv jedini otkup za grešnike. Za Cvinglija su to bili kao prvi zraci koji prethode zori. {VB 143.3}

Uskoro je Cvingli bio pozvan da naipusti Bazel i da prihvati svoje životno zvanje. Njegovo prvo mjesto rada bila je jedna župa u Alpama, nedaleko od njegove zavičajne doline. Pošto je primio svećeničko posvećenje, „on se cijelom dušom posvetio proučavanju božanske istine, svjestan”, kaže jedan njegov suradnik „koliko mnogo mora da zna onaj kome je povjereno Kristovo stado”.99 Sto je više istraživao Sveto pismo, to je jasnije uočavao razliku između biblijskih istina i zabluda Rima. Potčinio se Bibliji kao Božjoj riječi, jedinom potpunom i nepogre-šivom pravilu vjere i života... Razumio je da Božja Riječ mora biti sama sebi tumač. Nije se usudio da se služi Pismom da bi podupro unaprijed izmišljenu teoriju, nego je smatrao svojom dužnošću da upozna njegovu određenu i otkrivenu nauku. Služio se svim sredstvima koja su mu stajala na raspolaganju da dobije potpuno i pravo razumijevanje Pisma, i tražio je pomoć Svetog Duha koji će, kako je on rekao, otkriti pravi smisao Božje riječi svakome koji to bude tražio iskreno i s molitvom. {VB 144.1}

„Sveto pismo”, rekao je Cvingli, „potječe od Boga, a ne od čovjeka. Bog koji prosvijetljuje dat će ti da razumiješ da je njegov govor od Boga. Božja riječ... ne može pogriješiti; ona prosvjetljuje, poučava, podiže, obasjava dušu spasenjem i milošću, tješi je u Bogu, čini je poniznom, tako da zaboravlja na sebe i prihvaća Boga.;” Cvingli je sam iskusio istinitost ovih riječi. Govoreći o svom iskustvu u to vrijeme, on je kasnije pisao: „Kad sam počeo da proučavam Božju riječ, stalno su me uznemiravale filozofija i skolastika, Na kraju sam došao do zaključka: treba sve to da ostavim i da tražim svjetlost Božju jedino u njegovoj Riječi, Tada sam počeo moliti Boga da mi pošalje svoju svjetlost, i proučavanje Pisma postalo mi je mnogo lakše.” {VB 144.2}

Nauku koju je Cvingli propovijedao, on nije primio od Lutera. To je bila Kristova nauka.

„Ako Luter propovijeda Kri-sta”. rekao je švicarski reformator, „on čini ono što i ja činim. Broj onih koje je on doveo Kristu veći je nego broj onih koje sam ja doveo. Ali to nije važno. Ja neću nositi drugo ime osim Kristovo, čiji sam vojnik, i On je moj jedini vođa.

Nikada nisam pisao Luteru, niti on meni. A zašto? — Da bi se vidjelo kako je Duh Božji suglasan sa samim sobom, jer obojica, bez ikakvog neslaganja, učimo jedinstvenu Kristovu nauku.”100 {VB 144.3}

Godine 1516. Cvingli je bio pozvan da bude propovjednik samostana u gradu Ajnzidelnu. Ovdje je imao priliku da bolje upozna Pokvarenost Rima i da izvrši utjecaj koji će se osjećati daleko od njegovih rodnih Alpa. Među glavne privlačnosti Ajnzidelna ubrajala se jedna slika Djevice Marije, za koju se tvrdilo daj ima čudotvornu moć. Iznad ulaznih vrata manastira stajao je natpis: „Ovdje se može dobiti potpuno oproštenje grijeha.”101 U svako godišnje doba dolazili su hodočasnici da se poklone slici Djevice Marije, ali na veliki godišnji praznik, posvećen njoj u čast, mnoštvo hodočasnika je dolazilo iz svih krajeva Švicarske, i čak iz Francuske i Njemačke. Veoma ožalošćen ovim prizorom, Cvingli je iskoristio priliku da ovim robovima praznovjerja propovijeda slobodu koju donosi evanđelje. {VB 145.1}

„Ne mislite”, govorio im je on sa propovjedaonice, „da je Bog više u ovom hramu nego na drugom mjestu. Ma u kome mjestu stanovali, Bog je oko vas i čuje vas... Mogu li beskorisna djela, duga hodočašća, darovi, slike, prizivanje Djevice i svetaca pribaviti milost Božju? Šta koriste mnoge riječi, kojima ukrašavate svoje molitve? Šta koriste sjajna odijela, obrijana glava, duga i nabrana haljina ili zlatom izvezene papuče? Bog gleda na sirce, a naše srce je tako daleko od Njega.” „Krist”, dodao je on, „koji je jednom bio prinijet na križu je naša žrtva pomirenja, koja je dovoljna za grijehe svih vjernika za svu vječnost.”102 {VB 145.2}

Mnogim slušaocima ovo učenje nije bilo po volji. Gorko su se razočarali kad su čuli da je njihov naporan put uzaludan. Nisu mogli razumjeti oproštenje koje im Krist besplatno nudi. Bili su zadovoljni sa starim putem ka nebu koji im je Rim obilježio. Oni su se plašili od teškoća koje bi ih snašle pri traženju boljeg puta. Lakše im je bilo da svoje spasenje povjere svećeniku ili papi nego da traže čistotu srca. {VB 145.3}

Drugi su, međutim, s radošću primili vijest spasenja u Kristu. Obredi koje je Rim propisao nisu im donijeli duševni mir, i oni su vjerom primili Spasteljevu krv kao sredstvo svog očišćenja. Vratili su se u svoj zavičaj da i drugima otkriju dragocjenu svjetlost koju su primili. Tako se istina prenosila od zaselka do zaselka, od grada do grada, i sve se više smanji-vao broj Marijinih hodočasnika. Smanjili su se takođe i darovi, a prema tome i Cvinglijevi prihodi, koji su potjecali od tih darova. Ali, on se nije zbog toga žalostio; naprotiv, radovao se kad je vidio kako se ruši moć fanatizma i praznovjerja. {VB 145.4}

Crkveni dostojanstvenici nisu bili slijepi za djelo koje je Cvingli obavljao. Nadali su se da će ga pridobiti za sebe laskanjem, i zato su se za trenutak uzdržali od sukoba. U međuvremenu istina je zadobivala srca. {VB 146.1}

Cvinglijev rad u Ajnzidelnu pripremao ga je za veće polje rada, u koje je uskoro imao da stupi. Poslije tri. godine bio je pozvan za propovjednika katedrale u Cirihu. Ovaj grad bio je