Poglavlje 10. Napredak reformacije u Njemačkoj

Luterov tajanstveni nestanak izazvao je zaprepašćenie u cijeloj Njemačkoj. Sa svih strana raspitivali su se za njega. O njemu su se širili najneobičniji glasovi, i mnogi su mislili da je ubijen. Nastala je velika žalost ne samo među njegovim dobrim prijateljima već i među hiljadama koji još nisu zauzeli otvoreni stav prema reformaciji. Mnogi su se svečano zaklinjali da će osvetiti njegovu smrt. {VB 153.1}

Papske vođe konstatirale su sa užasom do koje mjere je porasla mržnja protiv njih. Iako su u početku trijumfirali pretpostavljajući da je Luter mrtav, uskoro su poželjeli da se sakriju od gnjeva naroda. Njegovi neprijatelji nisu bili tolika uznemireni ni najsmjelijim njegovim djelima dok je on bio među njima koliko sada poslije njegovog nestanka.. Oni koji su u svom gnjevu tražili da unište reformatora, sada kad je on bio bespomoćni zarobljenik, bili su obuzeti strahom. „Jedino sredstvo koje nam preostaje da se spasimo”, rekao je jedan od njih, „jest da zapalimo baklje i da tražimo Lutera po cijelom svijetu da ga opet vratimo narodu koji ga traži.”117 Carski edikt je izgledao nemoćan. Papski predstavnici bili su ogorčeni Videći da ovaj edikt privlači mnogo manje pažnje nego Luterova sudbina. {VB 153.2}

Vijest da je Luter na sigurnom mjestu, iako zaroblienik, umirila je strahovanja naroda i izazvala još veće oduševljenje u njegovu korist. Njegovi su se spisi čitali sa većim interesovanjem nego ikada ranije. Sve veći broj ljudi priključivao se djelu hrabrog čovjeka, koji je u tako tragičnim prilikama branio Božju riječ. Reformacija je iz dana u dan bivala jača. Sjeme koje je Luter posijao svuda je nicalo. Njegova odsutnost učinila je ono što njegova prisutnost ne bi mogla učiniti. Njegovi suradnici osjećali su sada veću odgovornost pošto je njihov veliki vođa bio uklonjen. Sa velikom vjerom i novom revnošću išli su naprijed čineći sve što su mogli da ne bi bilo spriječeno i ometano djelo koje je tako divno otpočelo. {VB 153.3}

Ali ni sotona nije bio lijen. Sada je pokušavao da učini ono što je nastojao da učini kod svakog reformatorskog pokreta: da narod prevari i upropasti podmetnuvši mu lažnu reformaciju na mjesto prave. Kao što je u prvom vijeku bilo u crkvi lažnih krista, tako su se u šesnaestom vijeku pojavljivah lažni proroci. {VB 154.1}

Neki ljudi, duboko obuzeti uzbuđenjem u religioznom svijetu: zamišljali su da su sa neba primili osobita otkrivenja i tvrdili su da ih je Bog pozvao da privedu kraju djelo reformacije koje je Luter otpočeo. Zapravo, oni su rušili ono što je Luter sagradio. Odbacili su veliko načelo koje je bilo temelj reformacije — Božju riječ, kao jedino pravilo vjere i života, a na mjesto tog nepogrešivog vođe stavili su promjenljivo i ne-sigurno mjerilo ličnih osjećanja i utisaka. Odbacivši na ovaj način sredstva za otkrivanje zabluda i prijevara, otvorili su put sotoni da po volji ovlada ljudskim umovima. {VB 154.2}

Ratova

Jedan od ovih proroka je tvrdio da prima uputstva od anđela Gabrijela. Jedan student, koji je pristao uz njega, napustio je svoje studije, izjavivši da ga je sam Bog obdario mudrošću da tumači Božju riječ. I drugi, koji su po svojoj prirodi bili skloni fanatizmu, pristali su uz njih. Rad ovih zanesenjaka izazvao je veliko uzbuđenje. Luterove propovijedi svuda su probudile narod da osjeća potrebu za reformom, a sada su neke uistinu poštene duše bile zavedene tvrđenjima ovih novih proroka. {VB 154.3}

Vođe pokreta došle su u Vitenberg i htjele su da svoje učenje nametnu Melanhtonu i njegovim suradnicima. Rekli su im: „Mi smo od Boga poslani da učimo narod. Vodimo sa Gospodom povjerljive razgovore i znamo budućnost; jednom riječi, mi smo apostoli i proroci, i pozivamo se na doktora Lutera.”118 {VB 154.4}

Reformatori su se začudili i zbunili. U svemu tom? bilo je nešto što nisu nikada doživjeli i nisu znali šta da preduzmu. „U ovim su ljudima”, govorio je Melanhton, „neobični duhovi: ali kakvi su to duhovi?... S jedne strane, pazimo da ne gasimo Božjeg Duha, ali, s druge strane, pazimo da nas ne zavede sotonski duh.”119 {VB 154.5}

Uskoro su se pokazale posljedice novog učenja. Sveto pismo se počelo zanemarivati, pa čak i potpuno odbacivati. U školama je nastala zabuna. Studenti, prezirući svaki red, ostavljali su svoje studije i napuštali univerzitete. Ljudi koji su mislili da su pozvani da ožive i vode djelo reformacije doveli su ga upravo do ruba propasti. Pristalice Rima su se opet ohrabrile i vikale pobjedonosno: „Još jedan udarac, i sve će biti naše.”120 {VB 154.6}

Kada je Luter u svome skloništu u Vartburgu doznao šta se dešava, rekao je duboko zabrinut: „Uvijek sam očekivao da će nam sotona poslati takvo zlo.”121 On je razumio pravi karakter tih samozvanih proroka i vidio je opasnost koja je prijetila djelu istine. Protivljenje pape i cara nije mu prouzrokovalo toliki nemir i brigu koliku je sada osjećao. Iz redova tobožnjih prijatelja reformacije ustali su njeni najgori neprijatelji. Upravo one istine koje su mu donijele tako veliku radost i utjehu, postale su uzrokom razdora i zabune u crkvi. {VB 155.1}

U djelu reformacije Luter je bio gonjen Božjim Duhom, i išao je dalje nego što je sam predvidio. Nije se nadao da će doći u takav položaj u kakav je sada došao, i da će sprovesti tako temeljne reforme. On je bio samo oruđe u rukama svemogućega Boga, i često je strepio zbog posljedica svoga djela. „Kad bih znao”, govorio je or\, „da će moja nauka naškoditi jednom jedinom čovjeku, ma koliko on bio neznatan i neuk, — što zapravo ne može biti, jer je ona pravo evanđelje, — ja bih radije pristao da pritrpim deset smrti nego da se nje ne odreknem.”122 {VB 155.2}

A sada je Vitenberg, centar reformacije, brzo pao pod utjecaj fanatizma i bezakonja. Ovo strašno stanje nije izazvala Luterova nauka, pa ipak su njegovi neprijatelji iz cijele Njemačke bacili krivicu na njega. Sa bolom u duši često se pi+ao: „Zar to može da bude kraj velikog reformatorskog djela?” 123 Ali kada se usrdno pomolio Bogu, mir je opet zavladao njegovim srcem. „Djelo je Tvoje, a ne moje”, govorio je on Bogu, „i Ti nećeš dozvoliti da ga unište fanatizam i praznovjerje.” Pomisao da ostane daleko od borbe u tako kritičnom času postala mu je nepodnošljiva. Stoga je odlučio da se vrati u Vitenberg. {VB 155.3}

Bez oklijevanja pošao je na ovaj opasan put. Neprijatelji su imali pravo da ga ubiju; a njegovim prijateljima bilo je zabranjeno da ga prate i štite. Carska vlast preduzela je najoštrije mjere protiv njegovih pristalica. Ali on je vidio da je djelo evanđelja u opasnosti, i pošao je neustrašivo, u ime Gospodnje, da se bori za istinu. {VB 155.4}

U jednom pismu izbornom knezu, objasnivši svoju namjeru da napusti Vartburg, Luter je rekao: „Vaše Visočanstvo treba da zna da se vraćam u Vitenberg pod moćnijom zaštitom nego što je zaštita prinčeva i izbornih knezova. Ne mislim da tražim vašu potporu i zaštitu, prije bih mogao vas zaštititi. Kad bih znao da bi me vaše Visočanstvo htjelo i moglo sačuvati, ne bih išao u Vitenberg. Nema mača koji bi mogao pomoći ovom djelu. Sam Bog mora da učini! sve, bez ljudske pomoći i suradnje. Onaj tko ima najveću vjeru može i najviša da zaštiti.”124 {VB 156.1}

U jednom drugom pismu, pisanom na putu za Vitenberg, Luter je izjavio: „Gotov sam da pretrpim nemilost Vašeg Visočanstva i gnjev cijeloga svijeta. Nisu li stanovnici Vitenberga moje ovce? Nije li ih Bog meni povjerio? Ne treba li da sam spreman umrijeti za njih ako se to traži od mene? Osim toga bojim se da u Njemačkoj ne izbije velika revolucija, kojom će Bog kazniti naš narod.”125 {VB 156.2}

On je otpočeo svoj rad sa velikom opreznošću i poniznošću, ali sigurno i odlučno. „Božjom riječi”, govorio je on, „moramo oboriti i uništiti sve ono što je podignuto nasiljem. Ja ne želim da upotrebim silu protiv praznovjernih i nevjernih... Nitko ne smije biti prinuđen silom. Sloboda je suština vjere.”126 {VB 156.3}

Uskoro se kroz cio Vitenberg pronio glas da se Luter vratio i da će propovijedati.. Narod se počeo sakupljati sa svih. strana, i crkva je bila prepuna. Stupivši na1 propovjedaonicu, sa velikom mudrošću i blagošću je poučavao, opominjao i karao. Govoreći o onima koji su se poslužili nasiljem da bi ukinuli misu, rekao je: {VB 156.4}

„Misa je rđava stvar. Bog je njen. neprijatelj; ona treba da se ukine, i ja bih želio da se ona po cijelom svijetu zamijeni propovijedanjem evanđeoske istine. Ali nikoga ne treba primoravati da je silom napusti. Predajmo stvar u Božje ruke. Neka Božja riječ radi, a ne mi. A zašto? pitat ćete vi. Zato što ja ne držim srca ljudi u svojoj ruci, kao što lončar drži ilovaču. Mi imamo pravo da govorimo, ali nemamo pravo da sudimo. Propovijedajmo, ostalo pripada Bogu. Ako upotrebim silu, šta ću postići? Obmanu, formalnost, majmunisanje, ljudske uredbe i licemjerstvo... Ali u tome neće biti ni iskrenosti srca, ni vjere ni ljubavi. Gdje ovo troje nedostaje, tamo sve nedostaje i ja ne dam ni prebijene pare za takav rezultat... Bog više čini samo kroz svoju Riječ negoli kad vi i ja i cio svijet sjedinimo sve svoje sile. Bog osvaja srca, a kad je sirce zadobiveno, onda je sve osvojeno...” {VB 156.5}

„Ja ću propovijedati, govoriti, pisati; ali neću nikoga prinuđivati, jer vjera je dragovoljni čin. Gledajte šta sam učinio! Ja sam ustao protiv pape, prodavanja oproštajnica i papinih pristalica, ali bez buke i nasilja. Uzdigao sam Božju riječ; propovijedao sam i pisao; drugo nisam činio. I dok sam i a spavao,... ova Riječ, koju sam propovijedao, oslabila je papstvo i nanijela mu više štete nego bilo koji knez ili car u prošlosti. Ipak ja nisam ništa učinio. Sve je učinila sama Božja riječ. Da sam se htio poslužiti silom, Njemačka bi vjerovatno bila poplavljena krvlju. A šta bi bio rezultat toga? Propast tijela i duše! Zato sam ostao miran, i pustio sam da riječ Božja radi.”127 {VB 157.1}

Dan za danom, preko cijele sedmice, Luter je propovijedao mnoštvu gladnom istine, Božja riječ je slomila okove fanatizma. Sila evanđelja je vratila zalutale na put istine. {VB 157.2}

Luter nije htio da se sastane sa fanaticima, uzročnicima svega zla. Znao je da su to ljudi nezdravog rasuđivanja i neobuzdanih strasti. Smatrajući se naročito prosvijetljenima odozgo, oni nisu mogli podnijeti ni najmanju protivrječnost, ni najljubazniji ukor ili savjet, Pripisijući sebi najviši autoritet, zahtijevali su da se njihovi zahtjevi primaju bez ikakvog pitanja. Ali pošto su tražili da se susretnu sa Luterom, on je pristao da ih primi, i tom prilikom tako je uspješno razotkrio njihove namjere da su varalice uskoro napustile Vitenberg. {VB 157.3}

Fanatizam je za neko vrijeme bio ugušen; ali poslije nekoliko godina izbio je još većom žestinom i sa još strasnijim posljedicama. Luter, govoreći o ovim vođama, ovako se izrazio: „Za njih je Sveto pismo samo mrtvo slovo. I svi viču: Duh! Duh! Ali budite uvjereni da ja neću ići tamo kuda ih vodi njihov duh. Neka me milostivi Bog sačuva od takve crkve gdje se svi smatraju svecima. Ja želim da ostanem ovdje gdje ima poniznih, slabih, bolesnih, koji poznaju i osjećaju svoje grijehe, koji uzdišu i neprestano se mole da im Bog da utjehu i pomoć.”128 {VB 157.4}

Toma Mincer, najaktivniji među ovim fanaticima, bio je čovjek velikih sposobnosti, koje bi mu, da se njima služio na ispravan način, omogućile da čini dobro. Ali on nije naučio ni prva načela prave religije. „Bio je obuzet željom da reformira svijet, zaboravljajući, kao mnogi zanesenjaci, da treba sa tom reformom da Otpočne od sebe.”129 Težio je da postigne položaj i utjecaj, i u toj želji nije htio da popusti ni pred kime, pa čak ni pred Luterom. Izjavio je da su reformatori, stavivši autoritet Pisma namjesto papstva, samo promijenili oblik papstva. Sam je tvrdio da je od Boga poslat da uvede pravu reformu. „Onaj koji ima toga duha”, govorio je Mincer, „ima pravu vjeru, mada nije nikada u svom životu vidio Sveto pismo.”130 {VB 157.5}