Vjetrovi Ratova

primorava savjest i da zabranjuje slobodu istraživanja. Ali zar nije sloboda savjesti zajamčena njima i njihovim podanicima? Da, ali kao milost, a ne kao pravo! A što se tiče onih koji nisu bili uključeni u ovaj sporazum, za njih je trebalo da bude i dalje mjerodavno načelo sile; savjest nije uzeta u obzir. Rim bi ostao nepogrešiv sudi ja vjere. Primiti predloženoprimirje značilo bi pristati na to da sloboda bude dozvoljena samo u reformiranoj Saskoj, i da za cijelo ostalo kršćanstvo slobodno istraživanje i ispovijedanje reformirane vjere znači prijestup koji se kažnjava zatvorom i lomačama. Zar smiju oni postaviti geografske granice religioznoj slobodi? Mogu li objaviti da je reformacija zadobila posljednjeg obraćenika i osvojila posljednju stopu zemlje? Treba li da vlast Rima ostane vječna tamo gdje ona postoji? Mogu li se reformatori smatrati nevinima za krv stotina i tisuća onih koje bi ovaj ugovor pogodio i koji bi morali žrtvovati svoje živote u papskim zemljama? To bi u ovom sudbonosnom času značilo izdati djelo evanđelja i slobodu kršćanstva.”138 Prije bi oni bili spremni žrtvovati sve, čak i svoje kneževine, svoje krune i svoje živote...”139 {VB 166.3}

„Odbacimo ovaj edikt”, rekli su knezovi. „U pitanju savjesti većina nema nikakvu vlast.” Poslanici su izjavili: „Zahvaljujući dekretu od 1526. godine, država uživa mir, ali ukidanje dekreta ispunilo bi Njemačku nemirima i sukobima. Državni sabor nema drugo pravo osim da sačuva religioznu slobodu do sazivanja novog crkvenog sabora.”140 Dužnost je države da štiti slobodu savjesti, i tu je granica njenog autoriteta u religioznim stvarima. Svaka svjetovna vlast koja pokušava da određuje ili nameće vjerske propise gazi onaj princip za koji su se tako plemenito borili evangelistički kršćani. {VB 167.1}

Papine pristalice odlučile su da slome ono što su nazivale „drskom tvrdoglavošću”. Pokušali su da izazovu razdor među pristalicama reformacije i da zastraše sve one koji se još nisu otvoreno izjasnili u njenu korist. Napokon su pred državni sabor bili pozvani predstavnici slobodnih gradova i od njih se tražilo da se izjasne da li pristaju na date uvjete ili ne. Oni su zatražili da im se da jedan rok, ali uzalud. Kad su tako bili stavljeni na kušanje, skoro polovina od rij ih izjasnila se za reformatore. Oni koji su na ovaj način odbili da žrtvuju slobodu savjesti i pravo ličnog mišljenja, dobro su znali da će ubuduće biti predmet kritike, osude i progonstva. Jedan od delegata je rekao: „Mi se moramo odreći Božje riječi ili ćemo biti spaljeni.<<141 {VB 167.2}

Kralj Ferdinand, carev zastupnik na državnom saboru, vidio je da će edikt izazvati ozbiljne razdore ako ne bude moguće nagovoriti knezove da ga prime i podupru. Pokušavao je da to postigne uvjeravanjem znajući dobro da bi upotreba sile učinila takve ljude još odlučnijima. Molio je knezove da prihvate edikt, uvjeravajući ih da će im car biti za to vrlo zahvalan.” Ali ovi hrabri ljudi poznavali su jednu vlast višu od zemaljskih knezova, i zato su mirno odgovorili: „Mi ćemo se pokoriti caru u svemu što služi održavanju mira i proslavljanju Boga.”142 {VB 167.3}

Kralj je napokon izjavio pred cijelim saborom „da je edikt definitivno primljen i da će biti izdat u obliku carskog dekreta. Zatim je rekao saskom izbornom knezu i njegovim prijateljima da im ne preostaje drugo nego da se pokore većini”. Rekavši to, napustio je skupštinu, ne dajući reformatorima priliku da mu odgovore. Uzalud su oni poslali kralju jednu delegaciju s molbom da se vrati. „Stvar je gotova”, rekao je kralj, „ostaje jedino da se pokorite.” {VB 168.1}

Carska stranka je znala da su kršćanski ‚knezovi odlučili da se pridržavaju Svetog pisma kao većeg autoriteta od ljuđskih nauka i propisa; a znala je i to da će prihvaćanje ovog nar čela na kraju srušiti papstvo. Ali, „gledajući samo na ono što se vidi”, kao što su to tisuće činile prije i poslije njih, i oni su sebi laskali da je moć na strani pape i cara, a da su reformatori slabi. Da su protestanti računali na ljudsku poptporu, bili bi zaista slabi, kao što su to mislile papine pristalice. Ali, iako malobrojni i zavađeni sa Rimom, oni su ipak bili jaki. Protiv „odluke državnog sabora pozvali su se na Božju riječ, a protiv cara Karla, na Isusa Krista, cara nad carevima i Gospodara nad gospodarima.”143 {VB 168.2}

Pošto je Ferdinand odbio da uvaži uvjeravanje njihove savjesti, knezovi su odlučili, ne vodeći računa o njegovoj odsutnosti, da bez odlaganja iznesu pred državni sabor svoj Protest. {VB 168.3}

„Mi protestiramo ovim pismom pred Bogom, našim jedinim Stvoriteljem, Braniteljem, Otkupiteljem i Spasiteljem, koji će nam jednom suditi, i izjavljujemo pred svim ljudima i stvorenjima da mi i naše pristalice ni na kakav način ne pristajemo na predloženi dekret, u svemu što je protiv Boga, protiv njegove Svete riječi, ili što se protivi našoj čistoj savjesti i spasenju naših duša.” {VB 168.4}

„Šta! Zar da potvrdimo taj dekret! Zar da priznamo da kad svemogući Bog pozove jednog čovjeka k njegovom poznanju da taj čovjek nema slobodu primiti to poznanje?”

Nema druge zdrave nauke osim one koja se slaže s Božjom riječju.., Gospod zabranjuje propovi jedan je druge nauke... Sveto pismo mora da se objašnjava pomoću drugih jasnijih njegovih dijelova. Ova sveta Knjiga je lako razumljiva kršćaninu u svemu što mu je potrebno, i dana je da rastjera tamu. Stoga smo odlučili Božjom milošću da sačuvamo čisto propovijedanje njegove Riječi, onakve kakva se nalazi u biblijskim knjigama Starog i Novog zavjeta, ne dodavajući ništa što bi bilo protiv nje. Ova Riječ je jedina istina. Ona je pouzdano pravilo nauke i života. Ona ne može da pogriješi ni da prevari. Tko gradi na njenom temelju, održat će se protiv svih sila „pakla, a sve ljudske taštine, koje se protive Božjoj riječi, neće se održati pred Božjim licem. {VB 168.5}

„Stoga odbacujemo jaram koji nam se nameće.” „U isto vrijeme očekujemo da će njegovo carsko^ Veličanstvo postupati s nama kao što dolikuje kršćanskom knezu koji ljubi Boga iznad svega. Izjavljujemo, sa svoje strane, da ćemo gajiti, kako prema njemu, tako i prema vama, plemenita gospodo, svaku ljubav i pažnju, što smatramo svojom pravednom i zakonitom dužnošću.”144 {VB 169.1}