Poglavlje 12. Reformacija u Francuskoj

Objavljivanje protesta u Špajeru i Augzburške vjeroispovijest! bilo je dokaz o pobjedi reformacije u Njer mačkoj, ali poslije su došle godine borbe i mraka. Oslabljen razdorima među svojim sljedbenicima, i napadan i od strane neprijatelja, protestantizam kao da je bio osuđen da bude potpuno uništen. Tisuće njih su svoje svjedočanstvo zapečatili krvlju. Izbio je građanski rat; protestantsku stvar izdao je jedan od njenih vodećih pristalica; najplemenitiji knezovi, pristalice reformacije, pali su u careve ruke i bili vođeni iz grada u grad kao zarobljenici. Ali u času svog prividnog trijumfa, car je doživio poraz. Vidio je kako mu se plijen otima iz ruku, i napokon je bio primoran da zajamči snošljivost nauci, čije je uništenje smatrao svojim životnim zadatkom. Stavio je na kocku svoje carstvo, svoja blaga, pa i sam život, samo da iskorijeni krivovjerstvo. Sada je vidio svoje vojske istrošene od ratovanja, svoje blago iscrpljeno, svoje mnoge pokrajine ugrožene pobunama, dok se vjera, koju je uzalud nastojao da uguši, širila na sve strane. Karlo V se borio protiv svemoguće Božje sile. Bog je rekao: „Neka bude svjetlost”, ali car je želio da ostane tama. Njegovi planovi su propali; on je ostario prije vremena i, iscrpljen dugom borbom, odrekao se prijestola i povukao u jedan samostan gdje je umro poslije dvije godine. {VB 175.1}

U Švicarskoj, kao i u Njemačkoj, reformacija je proživljavala teške dane. Dok su mnogi kotari prihvatili reformiranu vjeru, drugi su se slijepo držali rimske vjere. Gonjenje onih koji su pristajali uz reformiranu vjeru izazvalo je napokon građanski rat. Cvingli i mnogi od njegovih suradnika pali su na krvavom polju kod Kapela. Ekolampad, pogođen ovom strašnom nesrećom, umro je uskoro poslije toga. Rim je trijumfirao; izgledalo je da je ponovo osvojio sve ono što je ranije izgubio. Ali onaj čije su namjere vječne nije ostavio svoje djelo i svoj narod. Izbavljenje je trebalo da dođe njegovom rukom. On je u drugim zemljama podigao ljude da nastave reformaciju. {VB 175.2}

U Francuskoj je zora reformacije počela svitati prije nego što se čulo o imenu Lutera. Jedan od prvih koji je počeo shvaćati vidjelo istine bio je starac Lefevr, čovjek vrlo učen, revan i iskren katolik, profesor Pariškog univerziteta. Prilikom proučavanja stare književnosti, njegova je pažnja bila skrenuta na Bibliju, i on ju je uveo kao predmet proučavanja za svoje studente. {VB 176.1}

Lefevr je bio oduševljen obožavalac svetaca, i on je odlučio da napiše životopis svetaca i mučenika na osnovu crkvenih legendi., Ovaj posao zahtijevao je mnogo truda, i on je već znatno napredovao u tome kada je iznenada počeo proučavati Bibliju, misleći da bi mu ona mogla pomoći u njegovom poslu. Tu je zaista mogao da upozna svece, ali ne takve kao u rimskom kalendaru. Mlaz nebeske svjetlosti rasvijetlio je njegov um. Sa odvratnošću je sada napustio’ zadatak koji je bio sebi postavio, i posvetio se proučavanju Božje riječi. Uskoro je počeo propovijedati dragocjene istine koje je tamo našao. {VB 176.2}