Poglavlje 15. Francuska Revolucija

U šesnaestom vijeku je reformacija, koja je dala narodu Bibliju, nastojala da uđe u sve evropske zemlje. Neki narodi ra-dosno su je pozdravili kao nebeskog vjesnika. U drugim zemljama uspjelo je papstvu da joj u znatnoj mjeri spriječi ulazak; tako je ondje svjetlost biblijskog poznanja, s njenim blagoslovenim utjecajem, bila gotovo sasvim isključena. U ove posljednje spada i Francuska, gdje je svjetlost u početku ušla, ali ju je tama koja je tu vladala ugušila. Vjekovima su se istina i laž borile za prevlast. Konačno je pobijedilo zlo, i nebeska istina je bila protjerana. „A ovo je sud: svjetlost dođe na svijet, ali ljudima omilje većma tama nego svjetlost.” Ivan 3, 19. Cio narod je morao žnjeti posljedice svoga izbora. Moćna sila Božje zaštite napustila je narod koji je prezreo njegov dar milosti. Bog je dopustio da zlo sazre, i cio svijet je vidio posljedice hotimičnog odbacivanja istine. {VB 219.1}

Borba koja se u Francuskoj vjekovima vodila protiv Biblije dostigla je vrhunac u prizorima revolucije. Ovaj strašni prevrat bio je neizbježna posljedica uguši van ja Božje riječi od strane Rima. (Vidi Hist. dodatak). On je predstavljao svršetak papske politike, neminovni rezultat hiljadugodišnjeg učenja rimske crkve. Proroci su prorekli da će papstvo za vrijeme svoje prevlasti zabranjivati čitanje Svetog pisma, a Ot-krivenje spominje užasne posljedice koje će pogoditi naročito Francusku zbog vlasti „čovjeka bezakonja”. {VB 219.2}

Anđeo Gospodnji je rekao: „I grad sveti gazit će četrdeset i dva mjeseca. I dat ću dvojici svojih svjedoka, i proricat će tisuću dvjesta i šezdeset dana obučeni u vreće.. . I kad svrše svjedočanstvo svoje, onda će zvijer što izlazi iz bezdana učiniti s njima rat, i pobijedit će ih, i ubit će ih. I tjelesa njihova ostavit će na ulici grada velikoga, koji se duhovno zove Sodom i Misir, gdje i Gospod naš razapet bi... I koji žive na zemlji obradovat će se i razveselit će se za njih, i slat će darove jedan drugome, jer ova dva proroka mučiše one što žive na zemlji i poslije tri dana i po duh života od Boga uđe u njih; i staše oba na noge svoje, i strah veliki napade na one koji ih gledahu.” Otkrivenje 11, 2-11. {VB 219.3}

Ovdje spomenuti vremenski odsjeci „četrdeset i dva mjeseca” i „tisuću dvjesta i šezdeset dana” označavaju isti vremenski razmak i predstavljaju vrijeme u koje je Božja crkva bila progonjena od strane Rima. Tisuću dvjesta godina papske prevlasti počinje godine 538. poslije Krista i završava se prema tome 1798. godine, U to vrijeme je francuska vojska ušla u Rim, zarobila papu i odvela ga u izgnanstvo gdje je i umro. Od tog vremena, iako je novi papa bio uskoro izabran, papstvo nije nikad više povratilo ovu vlast koju je ranije imalo. {VB 220.1}

Progonstvo Božje crkve nije trajalo do kraja vremenskog perioda od 1260 godina. Iz samilosti prema svome narodu, Bog je skratio vrijeme njegove strašne kušnje. U svome proročanstvu o „vremenu nevolje” koje će doći na crkvu, Isus je rekao: „I da se oni dani ne skrate, nitko ne bi ostao, ali izabranih radi skratit će se dani oni.” Matej 24, 22. Zahvaljujući utjecaju reformacije, progonstvo je prestalo nešto prije 1798. godine. {VB 220.2}

Što se tiče dvojice svjedoka, prorok dalje izjavljuje: „Ove su dvije masline i dva svijeta, jaka što stoje pred Gospodarom zemaljskim.” „Tvoja je riječ”, rekao je Psalmista, „svjetiljka nozi mojoj. i svjetlost stazi mojoj.” Otkrivenje 11, 4; Psalam 119, 105. Dva svjedoka predstavljaju Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta. Oba svjedoče o porijeklu i vječnosti Božjeg zakona. Oba otkrivaju plan spasenja. Simboli, žrtve i proročanstva Staroga zavjeta upućuju na Spasitelja koji je trebao da dođe. Evanđelja i poslanice Novog zvjeta svjedoče o Spasitelju koji je došao upravo onako kako su ga proročanstva i simboli prorekli. {VB 220.3}

„Oni će proricati tisuću dvjesta i šezdeset dana obučeni u vreće.” Najveći dio tog vremenskog odsjeka su Božji sviedoci morali provesti u tami. Papska vlast je nastojala da sakrije od naroda Riječ istine, i podizala je lažne svjedoke da pobijaju njeno svjedočanstvo (Vidi Hist. dodatak). Kada je Sveto pismo bilo zabranjeno od strane građanskih i religioznih vlasti; kada su njegova svjedočanstva bila izopačivana i kada su se ljudi i demoni udružili da odvoje ljudska srca od Biblije; kada su oni koji su se usudili da propovijedaju njene svete istine bili gonjeni, izdavani, zlostavljani i pokopavani u mračne tamničke ćelije, mučeni zbog vjere ili prisiljavani da bježe u zaklone po gorama, u klance i pećine — tada su dva vjerna svjedoka proricala obučena u vreće. Oni su ipak vršili svoju službu kroz cio vremenski odsjek od 1260. godina. U najmračnije doba bilo je vjernih svjedoka koji su ljubili Božju riječ i revnovali za Božju slavu. Ove vjerne sluge su primile mudrost, silu i vlast da objavljuju Božju istinu kroz cio period tog vremena. {VB 220.4}

„I ako im tko nepravdu čini, oganj izlazi iz usta njihovih i pojest će neprijatelje njihove; i tko bude htio da im učini na žao, onaj valja da bude ubijen.” Otkrivenje 11, 5. Ljudi ne mogu nekažnjeno da gaze Božju riječ. Značenje ove strašne prijetnje otkriveno nam je u posljednjoj glavi Otkrivenja: „Svjedočim svakome koji čuje riječi proroštva knjige ove: ako tko dometne ovome, Bog će nametnuti na njega zla napisana u knjizi ovoj; i ako tko oduzme od riječi knjige proroštva ovoga, Bog će oduzeti njegov dio od knjige života, i od grada svetoga, i od onoga što je napisano u knjizi ovoj.” Otkrivenje 22, 18. 19. {VB 222.1}

To su opomene koje je Bog dao da bi odvratio ljude od pokušaja da na bilo koji način promijene ono što je Bog otkrio ili zapovjedio. Ove svečane prijetnje odnose se na sve one koji svojim utjecajem podstiču ljude da omalovažavaju Božji zakon. One bi trebale da ispune strahom sve koji tvrda da je svejedno da li držimo Božji zakon ili ga ne držimo. Strašnu odgovornost uzimaju na sebe svi oni koji uzvisuju svoje mišljenje iznad božanskog otkrivenja, koji mijenjaju jasni smisao. Svetog pisma da bi sebi ugodili i da bi se prilagodili svijetu. Pisana riječ, Božji zakon, bit će mjerilo po kome će se mjeriti karakter svakog čovjeka; svi oni koje to nepogrešivo mjerilo pronađe krivima bit će osuđeni. {VB 222.2}