Vjetrovi Ratova

su se u svojoj duhovnoj zajednici s Bogom. „Znali su da su putnici, i nisu se zbog toga uznemiravali, već su podizali oči k nebu, svojoj najdražoj domovini, i time su se tješili.”220 {VB 239.2}

Progonstvo i teškoće ojačali su njihovu ljubav i vjeru. Uzdali su se u Božja obećanja, i On ih nije razočarao u vrijeme potrebe. Njegovi anđeli su bili pored njih da ih hrabre i da im pomažu. A kad im je Božja ruka pokazala zemlju preko mora, gdje bi mogli osnovati svoju državu, i svojoj djeci ostaviti dragocjeno nasljedstvo religiozne slobode, pošli su naprijed bez oklijevanja stazom proviđenja. {VB 239.3}

Bog je dozvolio da na njegov narod dođu kušanja da bi ga pripremio za ispunjenje svojih namjera milosti prema njima!. Crkva je bila ponižena da bi zatim mogla biti uzdignuta. Bog je bio gotov da joj otkrije svoju silu da bi svijetu dao novi dokaz da neće napustiti one koji se uzdaju u njega. On je događaje tako vodio da su Sotonin gnjev i napadaji zlih ljudi uzdigli njegovu čast, a njegov narod doveli na sigurno mjesto. Progoni i izgnanstva otvarali su put slobodi. {VB 239.4}

Kad su prvi put bili primorani da se odvoje od anglikanske crkve, puritanci su se međusobno svečano obavezali da će kao slobodan Božji narod „hoditi složno po svim putovima koje im je Bog otkrio ili će im u buduće otkriti”.221 To je bio. pravi duh reforme, životni princip protestantizma. Sa ovom. odlukom su ovi pobožni ljudi napustili Nizozemsku da bi potražili u Novom Svijetu novi dom. Džon Robinson, njihov propovjednik, koga je Proviđenje spriječilo da ih prati, rekao im je u svom oproštajnom govoru: {VB 239.5}

„Braćo, mi ćemo se sada rastati, i Bog zna da Ii ću ikada vidjeti vaša lica. Bilo da je Gospod tako odredio ili nije, ja vas Zaklinjem pred Bogom i njegovim anđelima da se ne ugledate na mene više nego što sam se ja ugledao na Krista. Ako bi vam Bog kroz neko drugo svoje oruđe nešto otkrio, budite spremni da to primite isto tako kao što ste prije primali istinu kroz moje propovijedi; duboko sam uvjeren da će Gospod učiniti da iz njegove Riječi zasvijetli nova istina i nova svjetlost.”222 {VB 240.1}

„Sto se mene tiče, ja ne mogu dovoljno oplakati stanje reformiranih crkava, koje su u vjeri došle do izvjesnog stepena i ne žele ići dalje nego što su išle vođe njihove reformacije. Luterani se ne mogu natjerati da učine korak dalje nego što je Luter išao... i kalvinisti, kao što vidite, stoje ondje gdje ih je ostavio veliki Božji čovjek koji, ipak, nije sve vidio. To je nesreća koja se ne može dovoljno oplakati; jer iako su ovi ljudi u svoje vrijeme bili sjajne svjetiljke, oni ipak nisu upoznali sve Božje savjete, i kad bi oni danas živjeli, bili bi isto tako spremni da prime novu svjetlost kao što su tada bili voljni da prime prvu.”223 {VB 240.2}

„Sjetite se svoga zavjeta kojim ste se obavezali da ćete hoditi svim putovima Gospodnjim koji su vam otkriveni ili će vam biti otkriveni. Sjetite se svog obećanja i zavjeta s Bogom i međusobnog zavjeta da ćete primiti svaku svjetlost, svaku istinu koja vam bude otkrivena iz njegove napisane Riječi. Ali, pazite, ja vas molim, što ćete prihvatiti kao istinu, upoređujte i mjerite to s drugim tekstovima istine prije nego što to prihvatite; jer nije moguće da kršćanski svijet, koji je nedavno izašao iz tako duboke tame, najednom dođe do punog svijetla.”224 {VB 240.3}

Težnja za slobodom savjesti oduševila je tove pobožne putnike da hrabro podnesu opasnosti dugog puta preko mora, da izdrže teškoće i opasnosti divljeg kraja i da sa Božjim blagoslovima polože na obalama Amerike temelj jedne moćne nacije. Ipak, uprkos svojoj iskrenosti i pobožnosti, ovi putnici nisu još shvatili veliko načelo religiozne slobode. Nisu bili spremni da slobodu koju su po svaku cijenu željeli izvojevati za sebe, dadu drugima. {VB 240.4}

„Malo je bilo onih, čak i među najvećim misliocima i moralistima sedamnaestog vijeka, koji su imali pravi pojam o velikom načelu Novoga zavjeta, koje ističe da je Bog jedini sudac ljudskog vjerovanja.”225 Nauka koja uči da je Bog povjerio crkvi pravo da vlada nad savješću i određuje šta je krivovjerstvo i kažnjava ga, jedna je od najvećih papskih zabluda, koja je veoma duboko ukorijenjena. Iako su reformatori odbacili nauku Rima, ipak se nisu potpuna oslobodili njegovog duha nesnošljivosti. Duboka tama, kojom je Rim obavio cijelo kršćanstvo u toku svoje svjetske prevlasti, nije još bila sasvim raspršena. Jedan od glavnih propovjednika države Masačusets Bej, rekao je: „Snošljivost je kriva što je svijet postao antikršćanska i crkva nikad ne treba da žali što je bila stroga prema hereticima.”226 Kolonisti su prihvatili zakon da samo članovi crkve imaju pravo glasa u građanskim pitanjima. Uspostavljena je bila neka vrsta državne crkve, i od svih se tražilo da pomažu izdržavanje klera, a vlastima je bilo stavljeno u dužnost da suzbijaju krivovjerstvo. Tako je svjetovna vlast bila u rukama crkve. Nije potrajalo dugo, i te su mjere dovele do neizbježive posljedice — do progonstva. {VB 241.1}

Jedanaest godina poslije osnivanja prve kolonije, došao je Rodžer Vilijams u No/vi Svijet. Kao i prvi doseljenici, došao je i on da uživa slobodu savjesti; ali, za razliku od njih, on je razumio što je malo ljudi njegova vremena razumjelo — da je ta sloboda neotuđivo pravo svih, ma kakvo bilo njihovo vjerovanje. On je bio ozbiljan istraživač istine i zajedno s Robinsonom je. smatrao da je nemoguće da je već otkrivena sva svjetlost iz Božje Riječi. Vilijams je bio „prvi u kršćanstvu novijeg vremena koji j,e učio da građanska vlast treba da se osniva na slobodi savjesti i ravnopravnosti mišljenja pred zakonom.”227 Izjavio je da je dužnost vlasti da kažnjava zločine, a ne da vlada nad savješću. „Narod ili vlasti”, rekao je on, „mogu odlučiti što je čovjek dužan čovjeku, ali ako pokušaju da odrede što je čovjekova dužnost prema Bogu, onda čine nešto što nije njihovo pravo, i čovjek se ne može sa sigurnošću osloniti na njih. Jasno je da kad bi poglavarstva imala u tom pogledu vlast, ona bi mogla propisati danas ovo, a sutra ono mišljenje ili vjerovanje, kao što su to činili u Englesko i razni kraljevi i kraljice, a u rimskoj crkvi razne pape i koncili, tako da bi vjera postala gomila zbrke.”228 {VB 241.2}