32 minute read
Kriza
TKO ĆE NAS LIJEČITI?
U 19 ŽUPANIJA VEĆ SADA NEDOSTAJE LIJEČNIKA OBITELJSKE MEDICINE
Advertisement
Plakati s prijetnjama liječnicima i medicinskim sestrama koji su se krajem prošle godine pojavili u blizini zdravstvenih ustanova u više hrvatskih gradova, napadi na liječnike i konstantna prozivanja i kritike samo su kap u moru problema liječnika opće ili obiteljske medicine, koji se već dvije godine nesebično bore za zaštitu zdravlja i života. "Bolnice su preopterećene, ali isto tako i ordinacije obiteljskih liječnika. Kao struka smo pred totalnim raspadom", upozoravaju već dugo iz strukovne udruge Koordinacija liječnika hrvatske obiteljske medicine (KoHOM). Nejasni napuci stižu i iz Ministarstva zdravstva, prozivaju ih pacijenti da su nedostupni na telefone, zbog čega ih se može prijaviti i novčano kazniti, a istovremeno njihov se rad ne stimulira, ne vrednuju se njihova znanstvena znanja, često ne mogu naći zamjene za bolovanja i godišnji, a tijekom pandemije njihovo radno vrijeme je postalo non-stop.
Uz nerijetko otvoreno iskazivanje nasilja prema liječnicima, potiho se provodi i institucionalizirano nasilje, rekao je gostujući na televiziji dr. Leonardo Bressan, šef KoHOM-a u Primorsko-goranskoj županiji. Zbog prijedloga izmjena Zakona o sigurnosti prometa na cestama prema kojem bi MUP-u trebali prijavljivati promjene zdravstvenog stanja svojih pacijenata, što povlači i njihovu prekršajnu odgovornost, obiteljski liječnici spremni su ići i na Ustavni sud. Takav prijedlog nazvali su - sumrakom obiteljske medicine.
Upitna dostupnost liječnika "Obiteljska medicina jedina je djelatnost koja je, uz smanjeni broj raspoloživih djelatnika, povećala obujam posla u pandemiji za 30 posto. Dostupnost obiteljskih liječnika već je sada upitna jer količina administrativnih zahtjeva raste. Zabrinuti smo zbog drastičnog porasta neliječenih onkoloških i hematoloških bolesnika i pogoršanja njihova stanja. Jer kako bolnice smanjuju dostupnost svojih usluga, tako smo mi i taj veliki dio skrbi preuzeli u svoje ordinacije. No, liječnik i sestra imaju samo dvije ruke i kad imate veći broj pacijenata, normalno je da se javljaju i liste čekanja u našim ordinacijama. Telefonski pozivi, e-mail, društvene mreže, mi smo
nastavak na sljedećoj stranici
U HRVATSKOJ SU ČAK 103 TIMA BEZ LIJEČNIKA, ŠTO ZNAČI DA SE U TIM AMBULANTAMA SVAKODNEVNO IZMJENJUJU LIJEČNICI KOJI UZ SVOJU ORDINACIJU ODRAĐUJU I TU BEZ STALNOG LIJEČNIKA, A TO IH UVELIKE ISCRPLJUJE
U Hrvatskoj zdravstvena administracija deklarativno navodi važnost obiteljske medicine, no umjesto da jača ulogu obiteljske medicine, devastira je, kaže dr. Ines Balint
otvorili četiri do pet puta više kanala za komunikaciju, ali sada zaista stenjemo pod ogromnom količinom posla. U ordinaciji provodimo između 10 i 12 sati dnevno, to traje već skoro dvije godine, bez mogućnosti zamjena, godišnjih odmora, bolovanja. Loša je situacija", izjavio je dr. Bressan.
Posla više, njih sve manje
Prema podacima Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO) u Republici Hrvatskoj ugovoreno je 2337 timova obiteljske medicine (tim obiteljskog liječnika čine obiteljski doktor i medicinska sestra ili tehničar), a jedine županije u kojima je ugovoren potreban broj timova u djelatnosti opće/obiteljske medicine su Karlovačka i Bjelovarsko-bilogorska županija. U svim ostalim županijama nedostaje liječnika opće ili obiteljske medicine.
Prosječna dob liječnika obiteljske medicine je 53 godine, više od 700 liječnika obiteljske medicine starije je od 60 godina, a sada je na specijalizaciji samo oko 160 mladih liječnika. Također, znatan broj obiteljskih liječnika može već sada u mirovinu (više od 200), zbog čega će se povećati broj ambulanti koje nemaju svog stalnog liječnika opće/obiteljske medicine. Strukovna udruga KoHOM već godinama upozorava na manjak liječnika, a oni koji ostaju pucaju po šavovima.
Pod teretom administracije
Prim. Ines Balint, dr. med. spec. u ordinaciji obiteljske medicine u Strmcu Samoborskom, kaže da otprilike 70 posto radnog vremena medicinske sestre ili tehničara čine administrativni poslovi, dok 30-40 posto radnog vremena liječnik obavlja i te poslove, ponekad još i više s obzirom na to da su zbog zauzetosti medicinskih sestara prisiljeni dodatno "administrirati". - Iako su ove činjenice poznate našoj zdravstvenoj administraciji, nevjerojatno je s kolikom lakoćom svakodnevno delegiraju nove administrativne zadatke timovima obiteljske medicine zanemarujući činjenicu da je u svim europskim zemljama obiteljska medicina temelj i stup zdravstvene zaštite čiji je zadatak skrb za 80 posto zdravstvene problematike pacijenata. Upravo ovo prekomjerno administrativno opterećenje i stalno delegiranje novih i novih zadataka, ne vodeći računa o nužnosti osiguravanja uvjeta za miran i nesmetan rad s pacijentima, neizbježno utječe na smanjenje kvalitete rada liječnika obiteljske medicine. Stalno prozivanje da ne izvršavamo svoje administrativne obaveze dovodi do sve manje interesa mladih doktora za rad u obiteljskoj medicini - kaže dr. Balint. Zašto ih se ne vrednuje dovoljno, nikome nije jasno. - Sve zemlje s jakom primarnom zdravstvenom zaštitom imaju bolje zdravstvene pokazatelje uz niže troškove i veću jednakost u zdravstvu. U Hrvatskoj zdravstvena administracija deklarativno navodi važnost i ulogu obiteljske medicine, no umjesto da jača ulogu obiteljske medicine, uočava se njena devastacija. Zbog nemogućnosti stručnog usavršavanja, ali i zbog uvjeta rada, na natječaje za radna mjesta obiteljskih liječnika ne javljaju se zainteresirani liječnici ni u gradskim niti u ruralnim sredinama, a zdravstvena administracija, kao niti jedinice lokalne samouprave, ne donose nikakve stimulirajuće mjere kojima bi potaknule zainteresiranost za obiteljsku medicinu kao temelj zdravstvene zaštite. Svakodnevno se provode kontrole našeg radnog vremena, propisanih lijekova, izdanih putnih naloga, bolovanja, naređuje nam se da moramo biti call centri, da moramo pacijentima dodjeljivati šifre za pristup covid-aplikacijama, traži se od nas da vozačima uskraćujemo pravo na upravljanje motornim vozilom, čime gubimo povjerenje naših pacijenata... Liječnici primarne zdravstvene zaštite su diskriminirani u odnosu na liječnike drugih segmenata zdravstvenog sustava u materijalnim pravima, ali i pravima iz radnog odnosa s obzirom na to da imaju najniži koeficijent plaća u sustavu, ne priznaju im se stečena stručna ili znanstvena zvanja u vrednovanju rada. Sve su to razlozi zbog kojih mladi liječnici svoj profesionalni put nastavljaju u bolnicama. O razlozima devastacije obiteljske medicine možemo samo nagađati - kaže dr. Balint.
Kako izgleda njihov radni dan Koliko nam je važna obiteljska medicina i čitava primarna zaštita, evidentno je i u aktualnoj pandemiji. Pa ako ih ponekad uzimamo zdravo za gotovo, ljuteći se što se ne jave na telefon, što moramo čekati, što nemaju strpljenja za naš zdravstveni problem, što nas naručuju za pretrage na koje opet predugo čekamo..., evo kako zaista izgleda njihov radni dan prema opisu liječnice obiteljske medicine u Domu zdravlja Ivanec, u reagiranju nakon prozivanja da ne rade dovoljno. "... Pacijente rješavamo telefonski,
Liječnici obiteljske medicine u pandemiji bilježe za trećinu povećan opseg posla
porukama, mailom, gledamo slike promjena na koži, rana, slike upaljenih grla, upaljenih očiju, slušamo glasovne poruke njihova kašlja i disanja i na temelju toga odlučujemo tko mora doći k nama, a kome možemo poslati lijek samo da ne dolazi i ne izlaže se dodatno zarazi. U ovo vrijeme idemo s telefonom i na wc, pauzu nemamo, dolazimo ranije, odlazimo kasnije. Ali ne ostavljamo posao u svojim ambulantama, nego se i za ručkom/ večerom kod kuće javljamo pacijentima, jer nikada ne znamo tko može biti suspektan i kome trebamo spriječiti ulazak u bolnicu ili bilo koje druge objekte. Moja kćer od 10 godina gleda me kako redovno, svaki dan, komuniciram sa svojih 20-ak pacijenata u samoizolaciji, svaki dan od početka pandemije, subotom, nedjeljom, blagdanom ujutro i navečer, javljaju svoje stanje i temperaturu... i pita me kada će ona doći na red. Jer ona ide u 4. razred osnovne škole, i osim što sam doktorica za 2125 pacijenata, usput sam majka dvoje malodobne djece (srećom, sin je samostalan pa radi sve sam), i osim posla koji radim i dežurstva na punktovima i u covid-ambulanti, dnevno i 4-5 sati prosjedim uz kćer pomažući joj da savlada gradivo i piše zadaće, paralelno odgovarajući na mailove, poruke, ili zovem policiju, epidemiologe, bolnicu, dogovaram testiranje, pa javljam pacijentu, i objašnjavam matematiku, prirodu, za pacijente… tada vidim da radim i previše, i da se dajem i previše, i da ću uskoro izgorjeti. Zahvalu za svoj predani rad dobijem od svojih pacijenata koji znaju kako radim i koliko radim i kako mi se mogu obratiti, i to mi je pravo mjerilo mojeg rada, ali me užasno vrijeđa mišljenje nekih kako smo mi samo doktori koji pišemo uputnice i recepte... Usput, šivala sam u svojoj ordinaciji u ovim uvjetima svoju medicinsku sestru iglom i koncem koji sam jedva nabavila od kolege koji ih je imao, samo da je ne šaljem na kirurgiju zbog duboke rane na desnoj šaci. Naravno da nitko nije ni postavio pitanje bolovanja. Desna ruka, previje se, zamota i radi... Jučer sam vadila strano tijelo iz koljena pacijentu uz anesteziju lidokainom, da ga ne šaljem na kirurgiju. I onda mi netko kaže da ne radimo svoj posao?
engleski, njemački... Kada u 22.30 odgovaram pacijentici što da učini s djetetom koje ima temperaturu 40°C i uspijemo sve riješiti telefonski, te da čeka moju podnevnu smjenu idući dan kada ga i pregledam, ordiniram terapiju i dijete ozdravi…, a ne pravim se da nisam vidjela poruku tako kasno i pustim da ode na pedijatriju, znam da predano radim svoj posao. Čim mobitel zazvoni, znam da je netko od pacijenata i kćeri kažem da se moram javiti jer se ja brinem za sve pacijente 24 sata dnevno, a dijete mi odgovori da se moram brinuti i za njih, a ne 'samo'
PRIJETI NAM I VELIK ODLJEV OBITELJSKIH LIJEČNIKA ZBOG ODLASKA U MIROVINU. UZ VIŠE OD 200 LIJEČNIKA KOJI MOGU ODMAH AKTIVIRATI MIROVINU, NJIH 750 JE STARIJE OD 60 GODINA I U MIROVINU ĆE ZA PET GODINA. ISTOVREMENO, TRENUTNO JE NA SPECIJALIZACIJI ZA OBITELJSKU MEDICINU SAMO OKO 150 LIJEČNIKA
Kućni posjeti
Nakon svoje smjene odlazim u kućni posjet i smirujem 80-godišnji bračni par - muž hoće dići kuću u zrak jer ne može više živjeti sa svojom ženom nakon 65 godina. Da, to smo mi, to je obiteljska medicina. Mi ulazimo u kuće pacijenata, slušamo njihove probleme, postajemo dio obitelji, rješavamo te iste probleme. Kada se sruše kod kuće ili ih stišće u prsima, naši pacijenti zovu nas...U dva tjedna dežurna sam tri puta, dvije noćne u covid-ambulanti u razmaku od pet dana, i ne pada mi na pamet otići kući spavati, nego ću direktno iz ambulante u dežurstvo i s dežurstva u ambulantu. Dolazi mi mladi dečko kojem šumi u uhu, njemu to smeta u svakodnevnom životu, na poslu, ne može komunicirati koliko mu smeta, traži pomoć, baš jučer… kada dobijemo onakav mail, i nakon ispisivanja uputnice na ORL jer se radi o mladoj osobi kojoj je izuzetno narušena svakodnevna kvaliteta komunikacije, ipak je obrišem i odgovorim mu da ga nažalost ne mogu nikamo sada slati jer nije životno ugrožen. I nije. Samo mu šumi u uhu. I samo treba pregled ORL. I samo mu ne smijem pomoći jer ga ne smijem nikamo uputiti. Da, nemamo samo covid-suspektne pacijente, ostali su nam svi oni koje smo imali i prije pandemije... Dnevno više od stotinu obrađenih pacijenata, duple konzultacije ne možemo upisivati, uvijek koristim neke svoje privatne
Liječnici su dostupni svojim pacijentima često i na štetu vlastite obitelji
dana, nakon potresa, ipak mu je unuk donio hranu, ali jako puno, kaže - za idućih godinu dana. Otada se nisu čuli. Teško podnosi ovu situaciju s epidemijom pa izađe u dućan ili ljekarnu samo da vidi ljude. Stavi platnenu maskicu na lice...Razgovaramo, slušam ga, on priča - sigurno nemirno spava, muči ga svašta. Ma znam, gospodine P., sve razumijem, teško vam pada samoća, predugo ste sami. Ali, doktorice, razumijte i vi mene, neću u dom, neću. Ja želim biti u svojoj kući, nisam ja za ići u dom. Znam da se moji ljute jer neću u dom, ali oni hoće moj stan, da im oslobodim stan, a ja neću i neću, iz dišpeta neću kad im nisam ja važniji od stana…Odjednom, počne plakati. Plače, jeca. Slušam ga i pokušavam naći umirujuće riječi. Ma ostanite doma ako ne želite u dom, ja vas razumijem, a sigurno i onaj unuk kojeg uvijek hvalite, kako se ono zove… A je, doktorice, ali i on se slabo javlja. Moja doktorice, nitko ne zna jesam li ja uopće živ i nikog nije briga… Oprostite što vas gnjavim. Dragi moj, kako to? Pa mene i sestru je briga, da danas niste nazvali, mi bi nazvali vas. Hajte, gospodine P., znate da se brinemo za vas, kakvo gnjavljenje, eto, nazvat ću vas svaki dan da malo prodivanimo, jel' može? Može, ali zaboravit ćete vi to… Ma neću, obećajem. Prokleta epidemija i taj telefon, ne možeš zagrliti usamljenog čovjeka preko telefona..."
Dr. Ines Balint naglašava da je u virtualnoj komunikaciji s pacijentima od velike pomoći to što ih njihovi obiteljski liječnici poznaju jer se kontinuirano skrbe o njima. - Poznavanje naših bolesnika u njihovom obiteljskom i radnom okruženju, upućenost u njihove akutne i kronične bolesti, strahove i odnos prema zdravlju pomogao nam je u donošenju odluka o liječenju i postupanju u vrijeme kada je primarna zdravstvena zaštita pacijentima bila većim dijelom dostupna isključivo online. Više nego ikada došao je do izražaja timski rad liječnika, medicinskih sestara ili tehničara i patronažnih sestara, koji je odličnom međusobnom komunikacijom i podjelom posla omogućio visoku kvalitetu skrbi za pacijente čuvajući pritom zdravlje pacijenata, ali i članova tima.
NEPRIHVATLJIVO JE DA SE OD NAS TRAŽI I DA VOZAČIMA USKRAĆUJEMO PRAVO NA UPRAVLJANJE MOTORNIM VOZILOM, ČIME GUBIMO POVJERENJE NAŠIH PACIJENATA, KAŽE DR. BALINT
Struka koja nestaje
U slučaju naše bolesti ili drugih izostanaka snalazimo smo se na razne načine: međusobno smo organizirali rad tako da mi koji radimo primamo i pacijente odsutnih kolega, a dio kolega koji su oboljeli od covida ili su morali biti u samoizolaciji administrativne poslove su obavljali od kuće kako bi bar u tom dijelu rasteretili kolege koji su nas zamjenjivali. Ali sve je teže naći zamjenu za godišnji odmor zbog čega kolege iz ruralnih krajeva ne mogu koristiti zaslužene godišnje odmore ili im odmor traje samo nekoliko dana - kaže dr. Balint.
Postoje, nažalost, i područja koja uopće nemaju liječnika obiteljske medicine. - Najveći je nedostatak liječnika obiteljske medicine u Zagrebačkoj i Brodsko-posavskoj županiji, potom u Varaždinskoj, Primorskogoranskoj, Osječko-baranjskoj, Koprivničko-križevačkoj, Splitsko-dalmatinskoj i Vukovarsko-srijemskoj županiji te nešto manje u ostalim županijama. U Gradu Zagrebu na razini grada ugovoreno je dovoljno liječničkih timova, međutim zbog neravnomjernog rasporeda timova po gradskim četvrtima, prema kojima je Mrežom javne zdravstvene službe utvrđen potreban broj, u određenim gradskim četvrtima nedostaje timova (Stenjevec, Trešnjevka jug, Gornja Dubrava, Donja Dubrava i Sesvete te Novi Zagreb Jug), dok je na području gradske četvrti Donji Grad ugovoreno više timova od potrebnog broja - pojasnili su u HZZO-u, uz napomenu da redovito raspisuju natječaje za popunjavanje Mreže javne zdravstvene službe za područja u kojima nedostaje timova obiteljske medicine.
Administrator čitavog sustava - Ne iznenađuje činjenica da sve češće svjedočimo narušenom zdravlju naših kolega, prijevremenim umirovljenjima, "burnoutu", ali i ordinacijama bez liječnika. Suvremene metode dijagnostike i liječenja koje nam danas stoje na raspolaganju ne dovode do zadovoljavajućih ishoda liječenja, imamo brojne komplikacije kroničnih bolesti usprkos najsuvremenijim lijekovima. Stopa smrtnosti od malignih bolesti je među najvišima u Europi iako imamo suvremene metode liječenja koje su našim građanima dostupne i besplatne. Zašto se to događa? Zato što se od primarne zdravstvene zaštite traži da bude administrator i kontrolor cijelog zdravstvenog sustava umjesto da primarna zdravstvena zaštita izvršava svoju temeljnu zadaću. Hrvatska liječnička komora, kao i strukovne udruge obiteljske medicine, predlaže jednostavna, provediva rješenja, ali odjeka nema, samo delegiranje novih zadataka i administrativnih obaveza, što će, ako se ovako nastavi, dovesti do potpunog urušavanja primarne zdravstvene zaštite - kaže dr. Ines Balint.
INTERVJU | DR. NATAŠA BAN TOSKIĆ, PREDSJEDNICA KOORDINACIJE LIJEČNIKA OBITELJSKE MEDICINE ( VIŠE OD 85 POSTO SVIH OBOLJELIH OD COVIDA LIJEČE OBITELJSKI LIJEČNICI
Tijekom pandemije covida-19 liječnici obiteljske medicine ostali su ono što su bili i prije nje - svakodnevno u svojim ordinacijama dostupni za bilo koji problem koji njihovi pacijenti ne mogu riješiti sami, kaže dr. Ban Toskić. Istovremeno, malo je koga briga za njihove probleme i poteškoće s kojima se suočavaju
■ Kako gledate na ulogu liječnika
obiteljske medicine tijekom pandemije covida-19?
- Pacijentima smo omogućili pristup svim alternativnim načinima komunikacije (e-mail, portal Zdravlje.net, društvene mreže, privatni telefoni) i suočili se s posve novim načinom odlučivanja i preuzimanja odgovornosti za zdravlje ljudi. Neverbalna komunikacija i čest nedostatak kontakta oči u oči značili su novi način rada koji smo učili u hodu. To razdoblje bilo je iznimno stresno jer smo se suočili s novom i nepoznatom bolešću o kojoj smo nova saznanja i preporuke dobivali iz dana u dan. Potom je došlo testiranje, praćenje kontakata oboljelih. Kada se konačno pojavilo novo i nepoznato cjepivo, i to tri vrste, naši pacijenti imali su s jedne strane silnu želju da se što prije cijepe, a s druge strane velike nedoumice i strah od cijepljenja. Istovremeno, upravo su obiteljski liječnici bili proglašeni onima koji moraju, uslijed nedostatka cjepiva za sve, odlučiti tko ima prioritet za cijepljenje, kada će biti cijepljen i kojim cjepivom. Pod iznimnim pritiskom bili su, i još su, naši kolege koji se skrbe za korisnike domova za stare i bolesne. Počeli smo cijepiti u ordinacijama i potom naručivati ljude na punktove za cijepljenje. Zasuti velikom količinom vrlo često kontradiktornih informacija iz raznih izvora, pacijenti su se uglavnom nama obraćali za savjet i očekivali da preuzmemo punu odgovornost i razumijevanje za njihove odluke. Bilo je tu i ljutnje na liječnike obiteljske medicine - jer pacijenti nisu cijepljeni u kratkom roku, jer ih nismo prve pozvali, jer nemamo baš ono cjepivo koje oni preferiraju, jer ih nismo naručili na punkt kada njima odgovara, jer smo otežano dostupni na telefon itd. Istovremeno, upravo smo mi dijagnosticirali covid temeljem testiranja i pratili tijek bolesti svih koji su se liječili kod kuće, određivali im početak i kraj izolacije, samoizolaciju njihovih kontakata i sve to upisivali u centralni Repozitorij oboljelih i kontakata. Nemojmo zaboraviti da su više od 85 posto svih oboljelih od covida liječili obiteljski liječnici. Posao oko Repozitorija i administracija oko cijepljenja silno su nas radno opteretili. Jedno vrijeme čak smo izdavali propusnice za prelazak iz županije u županiju. I dva velika potresa značajno su utjecala na mnoge, a i danas neki kolege rade u ordinacijama u kontejnerima, i ljeti i zimi. Kada su bolnice ograničile pristup svim bolestima osim covida, obiteljska medicina ostala je jedini dostupni dio sustava; dogovarali smo i dogovaramo preglede i prijeme u bolnice te sanitetski prijevoz za bolesnike. Naravno, sve druge bolesti pojavom covida nisu nestale, ali upravo su skrb o kroničnim i onkološkim bolestima i preventivne aktivnosti onaj segment našeg posla za koji stalno upozoravamo da ne smije biti zaboravljen i potisnut u drugi plan. Neprekidno i uporno
”Prema podacima HZZO-a koji su nam dostupni, u prvih devet mjeseci 2021., dakle prije ovog četvrtog i najgoreg vala pandemije, obiteljska
medicina povećala je broj posjeta za 12,11 posto u odnosu na prethodnu
godinu, a ulaganje u primarnu zdravstvenu zaštitu istovremeno je bilo tek 5,66 posto
Nataša Ban Toskić, dr. med., specijalistica je obiteljske medicine, suradnica u nastavi iz kolegija Obiteljska medicina na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, a u ordinaciji Doma zdravlja Centar u Zagrebu skrbi o 1700 osiguranika. Predsjednica KoHOM-a je od 2000. godine
ukazujemo na probleme s kojima se suočavamo glede organizacije našeg rada, nudimo praktična rješenja, brinemo se o kvaliteti zdravstvene usluge i sigurnosti pacijenata, ali za to još nitko od nadležnih nije pokazao razumijevanje. Posebno otegotna okolnost našeg rada u pandemiji je i stalna javna kritika. Nije prepoznato u kojoj su mjeri obiteljski liječnici povećali svoju dostupnost. Praktično svatko u svakom trenu može poslati e-mail, poruku putem društvenih mreža, iz bilo kojeg razloga, bilo kada, koliko god puta želi, što je dovelo do nekontroliranog i masovnog priljeva upita liječniku, a time i naše nemogućnosti udovoljavanja svima i istog trena. Naši telefoni ne prestaju zvoniti, a pretinci e-pošte se neprestano pune. To su mahom rutinska pitanja vezana uz naručivanje, cijepljenje, potvrde, savjete, zahtjeve za naručivanje u bolnice, za testiranje… Čekaonice su pune bolesnih ljudi, a ulaz u naše čekaonice ostao je otvoren. Istovremeno, mi smo i dalje samo dvije osobe u timu, liječnik i medicinska sestra, i ne stižemo u isti trenutak odgovoriti svima. Paradoksalno, postali smo toliko dostupni da smo postali nedostupni jer ne mogu svi istovremeno do nas. To pak dovodi do nezadovoljstva pacijenata, pritužbe Ministarstvu zdravstva i HZZO-u i potom javne opomene i kritike cijele naše struke. Malo tko prepoznaje da se radi o problemu sustava jer je najlakše okriviti pojedince među kojima većina zaista daje sve od sebe, puno više od onog što smo prije pandemije smatrali mogućim. Istodobno, i mi smo samo ljudi, imamo obitelji, obolijevamo, često smo umorni, prilično stari i većina nas smo žene, majke, kćeri. Naše obitelji imaju očekivanja od nas, s pravom. Mnogi kolege koji su otišli u mirovinu reaktivirali su se i pomažu tako da uskaču u zamjene u slučaju oboljelih kolega. Naročito smo šokirani nadolazećim izmjenama Zakona o sigurnosti cestovnog prometa koji će posve sigurno uništiti temelje obiteljske medicine, a to je povjerljiv odnos sa svojim izabranim liječnikom te pravo na privatnost podataka. ■ Vrednuje li se dovoljno liječnike
obiteljske medicine s obzirom na teret covida-19 koji trenutačno nose?
- Liječnika obiteljske medicine uopće se ne vrednuje ni na koji način s obzirom na teret covida-19. Prekovremeni rad plaća se standardno i do stroge granice, a sav dodatni intenzitet rada, povećan 100 posto u odnosu na vrijeme prije pandemije - nije nimalo nagrađen! Iako svakodnevno radimo s bolesnima od covida, odlazimo im u kućne posjete i prvi smo kontakt s njima, nemamo pravo na covid-dodatak. Radimo više za manje prihoda. Groteskno, stalno nas se kritizira i proziva, a HZZO provodi intenzivne kontrole nad našim radom - kontrolira nam radno vrijeme, propisivanje lijekova na recept, bolovanja, putne naloge, ortopedska pomagala i izriče opomene i kazne iz banalnih administrativnih razloga. Ne uvažavaju se otegotne okolnosti rada. U protekle dvije godine intenzitet tih kontrola jako se povećao. Obiteljski liječnici trpe velik pritisak rastrgani između zahtjeva pacijenata i strogih pravila HZZO-a. Najružniji i najtužniji trenutak bio je kada su ministar Beroš i ravnatelj HZZO-a Vukelić pompozno i javno pozvali pacijente da tuže vlastite obiteljske doktore na posebnu e-mail adresu ako ih ne mogu dobiti na telefon, a potom će nas ispitati i kazniti. Takvo što je nezabilježeno. Najprije je ta glomazna zdravstvena administracija u uvjetima pojačanog opsega posla i velike zdravstvene krize liječnicima obiteljske medicine nametnula strašne i nepotrebne administrativne poslove iako smo ih konstantno upozoravali da time ostaje sve manje vremena za pacijente, a onda su naše pacijente javno zvali da nas prija-
Iako svakodnevno rade s bolesnima od covida te im odlaze u kućne posjete i prvi su kontakt s njima, liječnici obiteljske medicine nemaju pravo na coviddodatak
ve?! To je kraj i povjerenja i ikakvog uvažavanja! Srećom, naši pacijenti itekako dobro znaju koliko radimo i koliko smo im dostupni te su nam javno davali podršku i pisali na taj poseban e-mail pa je i taj pokušaj diskreditiranja obiteljskih liječnika brzo propao. ■ Kako bi se moglo rasteretiti
liječnike obiteljske medicine?
- U rastućem kadrovskom deficitu koji imamo paralelno s rastućim brojem zahtjeva za našim uslugama i rastućim radnim opterećenjem, što prati neizbježan pad kvalitete i dostupnosti - jedino je reorganizacijom rada moguće rasteretiti liječnike obiteljske medicine. Prvenstveno se to odnosi na administrativno rasterećenje od svih poslova koji nisu primarno liječnički. Potrebno je maksimalno koristiti dostupne digitalne platforme za naručivanje na preglede, pretrage, testiranja, cijepljenje, potom zaposliti administratora ili telefonskog operatera na svaka dva ili tri liječnička tima te dio medicinskog posla rasporediti na dodatnu medicinsku sestru, u prvom redu za skrb i praćenje kroničnih nezaraznih bolesti, npr. dijabetesa, hipertenzije i slično. ■ Svi se bojimo odljeva liječnika
obiteljske medicine u mirovinu. Što nas čeka za nekoliko godina?
- Trenutačno su od 2200 timova obiteljske medicine u čak 103 tima bez liječnika, što znači da se u tim ambulantama svakodnevno izmjenjuju liječnici koji uz svoju ordinaciju odrađuju i tu bez stalnog liječnika, što ih maksimalno iscrpljuje. Čak je 185 liječnika starije od 65 godina i samo ih osobni entuzijazam još drži na radnom mjestu te mogu svaki čas odustati od svega jer niti ih se cijeni niti čuva, nego samo svakodnevno sve više opterećuje. 750 liječnika je starije od 60 godina i sve teže podnose ovaj tempo pri kojemu su rizični i za obolijevanje; neki su i kronični i onkološki bolesnici pa ipak rade. Istodobno, samo je 160 liječnika na specijalizaciji. Zaključno, obiteljska je medicina pred potpunim urušavanjem već sada. Obiteljskoj medicini kao struci treba hitna pomoć! Nestajemo! Ne znam tko će nas za koju godinu liječiti i pomalo me strah jer i ja sam samo čovjek i pacijent. Možda privatnici? Ako se primarna zdravstvena zaštita uruši, urušit će se cijeli sustav javnog zdravstva u državi. ■ Poduzima li se nešto kako bi se
mladi liječnici motivirali da ostanu u sustavu primarne zdravstvene zaštite?
- Riječju, ne poduzima! Ne raspisuju se specijalizacije, ne nudi se nikakav način osobnog napredovanja, radno opterećenje raste. Kontrole HZZO-a uz opomene i kazne obiteljskim liječnicima intenzivne su i stresne, omalovažavanje struke je svakodnevica, a plaće najniže u sustavu plaća liječnika. Obiteljski liječnik nema nikakvu stimulaciju. Nitko tu više ne želi raditi osim dok ne dočeka bolničku specijalizaciju ili odlazak u inozemstvo. Mladi doktori radije rade u hitnoj pomoći nego u obiteljskoj ambulanti jer su ondje bolje plaćeni i manje opterećeni. U tijeku je i rad na novom Zakonu o zdravstvenoj zaštiti kojim se namjerava ukloniti jedini stimulativni element za ulazak u sustav primarne zdravstvene zaštite, a to je mogućnost rada u ordinaciji u ugovornom odnosu s HZZO-om u kojem liječnik može imati veću kontrolu nad svojom profesionalnom karijerom i prihodima, a za pacijenta i dalje ostaje sve potpuno besplatno. Istovremeno, nameću se nova radna opterećenja. ■ Što bi bilo rješenje? - Nema brzog i jednostavnog rješenja, pogotovo bez dodatnih ulaganja. Kratkoročno je moguće administrativno rasterećenje, uz zapošljavanje dodatnih osoba u našim timovima i povećanje plaće. Dugoročno pak to bi bilo osiguravanje specijalizacija iz obiteljske medicine, mogućnost slobodnog izbora za rad u domu zdravlja ili ugovornoj privatnoj ordinaciji u ugovornom odnosu s HZZO-om, definiranje opsega poslova (umjesto sadašnje prakse da se sve što se drugima ne da raditi ili im je previše delegira obiteljskim liječnicima), donošenje realnog normativa i standarda rada u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, definiranje smjernica za stručni rad te promocija obiteljske medicine tijekom cijelog studija medicine. U ruralnim i otočnim područjima potrebno je i dodatno stimulativno ulaganje u liječnika i medicinsku sestru.
”Otvorili smo sve kanale komunikacije i, paradoksalno, postali smo toliko dostupni da smo nedostupni jer ne mogu svi istovremeno do nas, što dovodi
do nezadovoljstva
pacijenata, pritužbe ministarstvu i HZZO-u i javne kritike naše struke
Pažnja i fokus Kristijana i njegove obitelji usmjereni su na izlječenje, a obitelj je ostala bez financijskih prihoda. Kristijanovo liječenje je dugotrajno, a uz to, iako ima zdravstveno osiguranje, ono ne pokriva sve troškove liječenja. Mnogi tenisači, Kristijanovi prijatelji, uključili su se u akciju preko društvenih mreža da bi mu poslali poruku podrške, ali i pokrenuli akciju za prikupljanje novca. Tenisači Marin Čilić, Borna Ćorić, Mate Pavić, Nikola Mektić i mnogi drugi pokrenuli su aukciju doniravši svoje potpisane rekete. Svi se mogu uključiti na www.uk.givergy.com/kikicozicare. I Croatian Tennis na društvenim je mrežama odaslao apel "Pomozimo Kikiju pobijediti najvažniji meč u karijeri" za financijsku pomoć koja je potrebna Kristijanu Schneide-
Marin Čilić, Mate Pavić i Nikola Mektić neki su od tenisača koji su dali potpisane rekete za aukciju kojom se prikuplja novac za Kristijana ru te njegovoj supruzi i četvero djece. Donirati se može preko GoGetFunding.com, na kunski ili devizni račun koji su navedeni na internetskoj stranici.
Instagram Profimedia
Kristijan. Unatoč posljedicama vratio se poslu, a najviše muke zadavao mu je ilealni spremnik zbog teškog ili nikakvog kontroliranja stolice, učestalih stolica itd.
Povjerenje u liječnike - Nisam dobio nikakve upute o tome što i kako dalje, kako živjeti s tim, bez psihološke pomoći. Život poslije operacije značio je prihvatiti situaciju i naučiti živjeti s tim te se vratiti normalnom životu. Nisam imao vremena za razmišljanje, morao sam vjerovati liječnicima. I vjerovao sam im. Iako danas, s ove pozicije, mislim da sam trebao ići na preglede puno ranije. Od 14. godine imam dijagnozu ulceroznog kolitisa, prije deset godina dobio sam i dijagnozu
TUMORSKI MARKERI, ULTRAZVUK I CT ABDOMENA, ŠTO JE RADIO SVAKA TRI MJESECA, POKAZIVALI SU NA SVAKOJ KONTROLI DA JE SVE U REDU. NA PET-CT GA NISU SLALI DANAS MISLIM DA SAM TREBAO IĆI NA PREGLEDE PUNO RANIJE. OD 14. GODINE IMAM DIJAGNOZU ULCEROZNOG KOLITISA, A ZADNJIH DESET I CELIJAKIJU, KAŽE KRISTIJAN
celijakije. Prekasno sam doznao da je ulcerozni kolitis podloga za rak. No, kako se ulcerozni kolitis smirio, nije bilo pretraga ni pregleda. Pogrešno. Kolonoskopije mi nisu ostale u najboljem sjećanju, no sada mislim da je važno otići na kolonoskopiju, pa i ako boli, to se može podnijeti, jer taj pregled mnogo otkrije i riješi s manje komplikacija. Isto tako, da sam nakon dijagnoze debelog crijeva otišao na PET-CT, vjerojatno bi se nešto uočilo ranije. Tumorski markeri, ultrazvuk i CT abdomena, što sam radio svaka tri mjeseca, pokazivali su na svakoj kontroli da je sve u redu. A onda se dogodio Australian Open, tijekom kojeg sam osjetio jake bolove u trbuhu - kaže trener, kojeg u sportskim krugovima zovu "dobra duša tenisa" zbog strasti prema ovom sportu i predanosti svom poslu tijekom kojeg je trenirao Anu Konjuh, Bornu Ćorića, Bernardu Peru, Olgu Danilović... - Završio sam u bolnici u Melbourneu, vidjeli su da je nešto opasno i da će liječenje potrajati. Nekako su me pripremili da dođem do Zagreba, jedva sam podnio taj put, nije pomogla ni hrpa lijekova koje sam dobio, trpio sam stravične bolove i umalo umro u avionu. U Klinici za tumore operirala me abdominalna kirurginja dr. Iva Kirac, ali nije mogla učiniti puno, uzela je komadić tkiva za biopsiju koja je otkrila da je to opet karcinom. Tek sam tada upućen na PET-CT, jer vas na tu pretragu upute kad imate potvrđen karcinom, a on je pokazao da imam karcinom na stijenci tankog crijeva koji je zahvatio jetru i slezenu. Previše je raštrkan i na puno različitih mjesta pa kirurški zahvat nije opcija. Kemoterapija je za sada jedina mogućnost liječenja - kaže Kristijan. Terapija djeluje, jetra i slezena su očišćene.
Kako si olakšava? Dobio je, kaže, psihološku pomoć i savjete nutricionista, ali može jesti vrlo malo namirnica. Osim što ne jede ništa što sadrži gluten, zbog kratkog probavnog trakta ne može jesti većinu povrća i voća niti juhe. Još je u fazi oporavka od kemoterapije pa i dalje trpi bolove, ali osjeća da ide nabolje.
A kuda misli i osjećaji idu, taj put slijede i djela...
Primjereno stanovanje omogućilo bi mi slobodu kretanja, mogla bih se samostalno svuda kretati i vjerujem da bi mi se život promijenio sto posto - kaže Danijela Duić (47), koja je posljednjih pet godina u kolicima i suočava se s problemima s kojima se nose osobe smanjene pokretljivosti. Danijela je zatočena u vlastitom stanu, kad treba izaći, zove prijatelja i susjede da je iznesu. Ne želi biti ovisna o tuđoj pomoći jer, kao i svi drugi, zaslužuje da može samostalno izaći iz stana kad god poželi. Pokrenula je kampanju za skupljanje novca; kad bi se izgradio lift s vanjske strane zgrade, sama bi izašla na balkon i spustila se na cestu. Do sada je prikupljeno više od pola potrebnog iznosa - lift
s pratećom dokumentacijom stoji dvjesto tisuća kuna. Ako ostane novca, utrošit će ga na prilagodbu kupaonice, rehabilitaciju i nova kolica. Uključila se i u kampanju "Je li osobama s invaliditetom primjereno stanovanje lutrija?" u organizaciji Pokreta osoba s invaliditetom (u kojem je 13 saveza udruga s invaliditetom) s ciljem osvješćivanja potrebe za donošenjem zakona o socijalnom stanovanju. Socijalno stanovanje je primjereno, dostojanstveno i pristupačno stanovanje osoba s invaliditetom. Većina zemalja Europske unije, pa i naše susjedne zemlje, imaju projekte socijalnog stanovanja za osobe s invaliditetom koje si ne mogu priuštiti stanove po tržišnim cijenama pa žive u neprilagođenim stanovima
DOLAZI JOJ ASISTENTICA SVAKO PRIJEPODNE, FIZIKALNU TERAPIJU IMA U STANU, PRIJATELJI JE RJEĐE POSJEĆUJU ZBOG OPASNOSTI OD KORONE. BOJE SE ZA SEBE, ALI I ZA NJU. NO, DANIJELA VJERUJE DA ĆE SVE BITI DOBRO. ŽIVOT IDE DALJE TAKAV KAKAV JEST, KAŽE
i zgradama bez lifta. Preporučuje se i osnivanje zaklade financirane iz različitih izvora iz čijih bi se sredstava mogle financirati prilagodbe nepristupačnih stanova u privatnom vlasništvu, jer se invaliditet ne može planirati i može se dogoditi svakome. Upravo se u to uvjerila i Danijela Duić.
Bolest ne staje - U petak popodne došla sam s posla, a u subotu ujutro više nisam mogla ustati. Ali idem dalje, nema smisla odustati - kaže Danijela. Radni vijek provela je u telekomunikacijskoj tvrtki, gdje joj je, kaže, bilo lijepo i svi su imali razumijevanja za njezinu bolest. Danas je u mirovini, kao i trećina osoba s invaliditetom, dok mnogi uopće nemaju posao niti mirovinu. Danijela dijagnozu multiple skleroze ima već pola svog života i malo je toga što nije prošla u liječenju. - Moja je bolest neizlječiva. Multipla skleroza ne pita jeste li spremni na nju. Borila sam se protiv nje plivanjem, fizikalnom terapijom, lijekovima i tretmanima koje sam sama plaćala. Bolest je pobijedila, vezala me uz invalidska kolica i zatočila na prvom katu zgrade bez lifta - kaže Danijela. Bolest joj je otkrivena 1996., kad je izgubila vid na lijevom oku, a ubrzo je dijagnoza potvrđena u bolnici Sveti Duh. Nakon deset godina bolest se počela brzo pogoršavati, gubila je ravnotežu, vukla nogu, hodala uz pomoć štapa, pa otprije pet godina i uz pomoć kolica. Dok se još mogla ograničeno kretati i ustati iz kolica, koristila je ZET-ov prijevoz za osobe s invaliditetom, ali zbog pogoršanja stanja više se ne može samostalno spustiti i popeti u zgradu stubama. - Moji izlasci iz zgrade su mogući samo uz korištenje taksi usluga, koje sama financiram. Neizmjerno me veselilo što su mi dobri taksisti izlazili ususret i nosili me po stepenicama. Kao i mojim prijateljima i susjedima, i njima zahvaljujem od srca - kaže Danijela.
Uz knjige i internet - Ponekad ne znam objasniti što me i zašto boli, zašto sam umorna, zašto sam ponekad razdražljiva. Bo-
Gotovo 85 posto osoba s invaliditetom ne može si priuštiti primjeren stan
U povodu Međunarodnog dana osoba s invaliditetom savezi udruga osoba s invaliditetom upozorili su kako je nužno uspostaviti odgovarajući pravni i institucionalni okvir stambenog zbrinjavanja koji će osigurati dovoljan broj primjerenih i pristupačnih socijalnih stanova za zadovoljavanje stambenih potreba svih pojedinaca i skupina, osobito osoba s invaliditetom, koji si stanovanje ne mogu osigurati po tržišnim uvjetima. Pokret osoba s invaliditetom koji zastupa prava više od pola milijuna osoba s invaliditetom u Hrvatskoj ističe i da Europski parlament poziva države članice na priznavanje odgovarajućeg stanovanja kao temeljnog ljudskog prava i njegovo uvrštavanje u zakonodavstvo. l 97,5% osoba s invaliditetom smatra da treba donijeti odgovarajući pravni okvir socijalnog stanovanja l 84,2% izjasnilo se kako su njihove potrebe samo djelomično zadovoljene ili nisu zadovoljene s obzirom na visinu prihoda u kućanstvu l 51,1% navodi kao najčešću prepreku prilikom rješavanja stambenog pitanja preniska primanja l 61% navodi kako bi im prihvatljiv mjesečni iznos najma bio do tisuću kuna l 66,7% smatra da Hrvatska treba izgraditi više stanova ili kuća za socijalno stanovanje l 60,5% smatra da treba postojeće nekretnine u javnom vlasništvu prenamijeniti za socijalno stanovanje. * Izvor: Istraživanje o stavovima i potrebama u vezi s primjerenim stanovanjem među osobama s invaliditetom
Otkako se bolest pojavila, izgubila sam puno toga. Živim sama, a svaki odlazak u bolnicu kad mi se stanje pogorša, predstavlja mi problem, kaže Danijela Duić
jim se budućnosti, bojim se da ću ostati u krevetu i da se neću moći pomaknuti - kaže Danijela. Ima bolne spazme, botoks i bazen su malo pomogli, neurorehabilitacija također, ali je Danijeli nedostižna zbog visoke cijene tretmana. Ništa na dulje vrijeme ne ublažava jake spazme. Toplice su joj odobrene, ali korona je sve to malo zaustavila. - Dolazi mi asistentica svako prijepodne, fizikalnu terapiju imam u stanu, prijatelji me rjeđe posjećuju zbog opasnosti od korone. Boje se za sebe, ali i za mene. No, vjerujem da će sve biti dobro. Život ide dalje takav kakav jest, borimo se svaki dan, s velikim i malim problemima. Svi mi imamo dobre i lošije trenutke - kaže Danijela. Asistentica Jasnica odlazi oko podneva, a onda se Danijeli otvara jedan drugi svijet - svijet knjiga i interneta. - Druženje se svelo na društvene mreže i telefon. Obožavam knjige, čitanje mi je velika strast i hobi. Tijekom tjedna Jasnica dođe u pola 8 i do pola 12 je sa mnom. Kuhamo, čistimo, spremamo, svaki dan nešto radimo. Ako moram u bolnicu na neke pretrage, ostane dulje sa mnom. Dogovaramo se o svemu, uz profesionalni imamo i prijateljski odnos. Podneva su vezana za prijatelje, Facebook, knjige... Upoznala sam u toplicama ili u bolnici i druge oboljele od multiple skleroze pa se ponekad čujemo. U svemu tražim nešto pozitivno, trebamo se družiti i komunicirati. Treba uživati u životu punim plućima. U ovoj sam bolesti naučila i da osmijeh otvara sva vrata - kaže Danijela. Ona obiteljska, nažalost, malo manje.
Kredit za stan - Mama, tata i brat su u Vinkovcima, roditelji su stariji i u pandemiji koronavirusa su vrlo ograničeni s kretanjem. Kuća u Vinkovcima također je neprilagođena katnica, a tu su mi prijatelji, doktori, rehabilitacija...Trudim se biti pozitivna,jer imam krov nad glavom, iako za njega moram još dugo otplaćivati kredit. Godinama sam se borila u tišini, nisam tražila samilost, s invalidskom mirovinom pokrivam se kako mogu. Mnogi se danas bore i s gorim bolestima, žive u gorim uvjetima, stoga suosjećam, ali moje se stanje pogoršalo uslijed korone. Od mog rođendana 2018. godine sve je nekako krenulo nagore. Završila sam u bolnici s teškom upalom mjehura, dva tjedna nakon oporavka ponovno sam bila u bolnici jer sam dobila sepsu i upalu pluća. Tu nije bio kraj, za nekoliko dana novi posjet bolnici zbog operacije priraslica na crijevima. Nakon toga bila sam prisiljena na 24-satnu kućnu njegu. Neko vrijeme bila sam i u domu za starije koji sam sama plaćala. Netko je stalno morao biti uz mene, a kako su mi roditelji jako stari i daleko, dobila sam asistenticu koja je četiri sata radnim danom sa mnom i olakšava mi život. Prijatelj koji me nosio niz stepenice obolio je od korone i oslabio. To me naposljetku, uz potrese koji su ljuljali moju zgradu dok sam sama sjedila u četiri zida u kolicima, bez mogućnosti da napustim zgradu, doveli do toga da sam zamolila za pomoć kako bi se ugradio lift s vanjske strane zgrade do mog stana. Svaki iznos je dobrodošao nekome tko samo želi ponekad izaći ispred zgrade, stajati na suncu i vjerovati da je zdrav čovjek - zaključuje Danijela.
Ako možete izdvojiti određeni iznos za Danijelu, uplatite na račun:
ADDIKO BANK – IBAN: HR4625000093207206262 Za plaćanje iz inozemstva SWIFT/BIC CODE je HAABHR22 Opis plaćanja obavezno - DONACIJA ZA RAMPU Donirajte za Danijelu i na stranici GoGetFunding.com
