Djeca

ono što jedu osnovni je problem. - U vrtićkoj dobi glavni je zadatak djece da se nauče kontroli - kako pokretati i kontrolirati svoje tijelo i njegove funkcije te kako kontrolirati svoje emocije i reakcije. - Biranje koju će hranu staviti na svoj tanjur te hoće li je progutati ili ne samo je još jedno područje za koje su otkrili da ga mogu kontrolirati - kaže dr. Dina Rose, sociologinja i autorica knjige "Ne radi se o brokuli". No, stvar je u tome što i roditelji žele imati kontrolu nad djetetovom prehranom.

Mnogo lica izbirljivosti

Kao mama troje izbirljive djece moram reći da je prvo što sam shvatila da izbirljivost ima mnogo oblika i da isti pristup ne pali kod svakoga. Kao drugo, čak ni ljubav mog sina prema varivima, povrću i ribi, kakvu možda mnogi roditelji priželjkuju kod svoje djece, ne znači da nema izbirljivosti i da nema problema. Jan obožava sve na što se drugu djecu mora tjerati, od blitve i špinata preko juha i variva do ribe, mahunarki, grahorica i žitarica. Ali sve to priznaje samo u jednom obliku na koji je navikao to jesti kod kuće. Ako mu isto povrće pripremimo na drugi način, već ga hvata panika. Osim toga, on ne jede gotovo ništa što druga djeca vole, poput sendviča, bilo kakvih namaza na kruhu, lazanje, pizzu, musaku, ne smije ni vidjeti vrhnje, maslac, sir.... Od tih jela okreće glavu s izrazom lica spremnim na povraćanje. Ne voli ničija jela osim onih koje spremamo tata, ja i tete u vrtiću. Kod baka ne želi jesti, a ni kod bilo koga drugoga. Sumnjičav je prema svemu novom i nema nikakvu želju isprobavati nova jela. S jedne strane sam zadovoljna jer jede prilično zdravo, a s druge frustrirana jer ima, u najblažu ruku, neobično ponašanje kad se u njegovoj blizini nađe nešto novo ili nešto za što tvrdi da ne voli iako nikada nije stavio u usta. Jede okrenut leđima prema stolu, gura to novo jelo iza najvećeg lonca tako da ga ne mora gledati, bježi u zahod i pretvara se da povraća, ponekad čak i vrisne s užasom ili me pristojno zamoli da, na primjer, ne jedem sir kraj njega jer mu je od toga zlo. Onda su tu blizanke koje su sušta suprotnost, one preziru juhe i variva, općenito povrće, jele bi samo nešto hrskavo i eventualno tjesteninu, njoke ili palentu, ali neokaljane bilo kakvim umacima. Općenito ih hrana ne zanima previše i vesele se isključivo slatkišima. Lea je, srećom, počela pokazivati interes da tu i tamo nešto proba, a Neli obožava grickati mrkvu i jabuke i žlicom jesti parmezan iz vrećice, ali to nije dovoljno da bih se ja opustila. Ručkovi se tako uvijek pretvaraju u beskrajna natezanja i hranjenja unatoč savjetima da to nije dobro. Kaže se da treba dijete pustiti da ogladni pa će bez problema pojesti ono što prije nije htjelo, ali kod mene se to nije pokazalo učinkovitim. Cure su spremne otići na spavanje gladne samo da ne pojedu ono što ne žele. Jednom sam se prisilila ići do kraja i pustila ih tako gladne pa je Neli u snu plakala i mumljala da je gladna, a onda mi se činilo besmisleno da je dižem i poslužujem joj varivo pa sam od te metode odustala.

Nudite, nudite i nudite...

Kad djeci dajete neku hranu prvi put, velika je vjerojatnost da će oklijevati ili neće biti zainteresirana i to je posve normalno. Istraživanja o prehrani kod djece su pokazala da je potrebno i do 12 prezentiranja određenog jela ili namirnice djetetu da bi ga ono prihvatilo. Prezentiranje znači da pred dijete iznesete određeno jelo i ponudite mu ga, a ne da ono svih 12 puta i pojede to što ste mu ponudili.

Prilagodite savjete svojoj situaciji i svojoj djeci

I tako, kao i sa svim savjetima kad su djeca u pitanju, vrijedi ono da ne pale svi savjeti kod svakoga niti su sva djeca ista niti su svi roditelji isti, a ponajviše stoji činjenica da su mnogi savjeti teško primjenjivi u stvarnom životu. Jer s troje djece u izolaciji i radom od kuće istodobno teško da mogu primijeniti, primjerice, savjet da budem kreativna u ukrašavanju jela i rezbarenju povrća u zanimljive oblike. Sretna sam da uopće spremim ručak, a o kreativnom trenutku ne stignem ni razmišljati. U svakom slučaju, isprobala sam mnoge savjete, neki su se pokazali dobrim, neki su kod mene samo pogoršali stvar, a ono što sam ja iz svega zaključila jest da treba biti beskrajno strpljiv. Moje su cure, tek nakon što sam ih deset dana silila da popiju po pola šalice juhe prije ručka, primile tu šalicu same u ruke, nakon mjesec dana to su prihvatile kao nužno zlo, a sada nakon gotovo dva mjeseca već imaju i juhu koja im je omiljena. Ali da, trebalo je živaca, vremena i strpljenja - i to samo za juhu.

"Zbližavanje" s određenim jelom ne mora nužno ići žvakanjem i gutanjem: to može biti promatranje tog jela u zdjeli za posluživanje, slušanje što roditelji govore o jelu dok ga jedu, upijanje mirisa, pomaganje u pripremi tog jela te naposljetku i probavanje jednog ili nekoliko zalogaja. Pretjeran pritisak na dijete da mu se isprva svidi neko jelo može samo dovesti do toga da ga odmah stavi u "ladicu hrane koju ne voli". Kod ovog savjeta najbolje je da sami procijenite kako ćete ga provesti. Ja sam bila realna i krenula samo s pola decilitra juhe, ali nisam tu juhu stavila na stol da je cure gledaju i mirišu jer znam da ne bi, već sam ih moljakala i nagovarala da je popiju. Uostalom, juha je na stolu otkad znaju za sebe pa od toga gledanja nije bilo koristi. I mogu potvrditi da su nakon 10-12 puta zaista prestale imati izraz gađenja i prihvatile juhu, ali još smo bili daleko od toga da je zavole. S druge strane, Jan je tip koji mora prvo mjesecima gledati neko jelo izdaleka, priviknuti se da mu je u

blizini pa onda tek pomirisati i možda još mjesec dana samo pokušavati liznuti i gricnuti, da bi na kraju zaključio da mu se "ipak malo sviđa".

Ne dramatizirajte

Ponekad se djetetu okus jela koje prvi put proba odmah svidi, a ponekad je potrebno da ga proba dva, tri pa i više puta da bi se priviklo. Kad priredite neko novo jelo ili pred dijete stavite povrće koje dotad nije jelo, zamolite ga da proba samo jedan zalogaj. Ako mu se ne sviđa, ne radite od toga dramu, već pokušajte ponovno drugi put. Prisiljavanje djeteta da pojede nešto što mu ne paše samo stvara u njemu odbojnost prema tom jelu. Pa, kod mene ovo djeluje toliko da ću ih na jedan zalogaj uvijek uspjeti namoliti, ali oni onda obično to probaju meni za ljubav i zaustave se na tom jednom zalogaju.

I hrana može biti dio igre

Mali i hrskavi zalogaji

Jedno je sigurno - djeca vole tzv. finger food, odnosno hranu pripremljenu u malim zalogajima koje mogu primiti prstima i strpati u usta bez žlice i vilice. Dakle, ako ne možete nikako pridobiti dijete da proba kuhanu brokulu, pokušajte mu ponuditi cvjetiće brokule umočene u tijesto za palačinke i zatim kratko ispržene. Ovo je savjet koji sam isprobala s curama i koji je odveo stvar u potpuno krivom smjeru. Da, točno je da obožavaju finger food i ja sam im na taj način podvaljivala sve moguće povrće i žitarice, ali to je onda otišlo tako daleko da jedno vrijeme nisu htjele ništa drugo jesti osim kojekakvih kuglica, popečaka, prutića i slično. Prestale su koristiti pribor za jelo i odbijale jesti ako se to ne može primiti prstima i grickati. Imala sam grdne muke da ih od toga poslije odviknem. Dajte im ulogu kuhara Djeca su sklonija probati jelo u čijem su pripremanju sama sudjelovala. Prvi je korak da zajedno prelistate kuharice i odaberete recepte koje biste mogli isprobati, a onda zajedno sastavite popis potrebnih namirnica i odete u kupovinu. Poslije dijete može sudjelovati u pripremi. A kad na kraju stavite gotovo jelo na stol, dijete će jedva čekati da kuša ono što je "samo" kuhalo. I to kod mene pali, a još je učinkovitije ako u nekoj od svojih omiljenih dječjih emisija vide drugu djecu da nešto kuhaju i jedu.

Pretvorite pripremu jela u igru koja će zdravu hranu učiniti djeci privlačnom i zabavnom. Ponudite im voće i povrće maštovito izrezano u raznim oblicima i složeno poput cvijeta, drva ili neke životinje, a zatim im predložite da sami od voća koje nudite za užinu ili povrća koje ste odabrali za ručak kreiraju svoje figurice. Velika je vjerojatnost da će reckajući i slažući oblike od jabuke, rotkvice ili mrkve gricnuti neki komad voća ili povrća. Ako budete imali vremena, vjerujem da je i ovo dobar savjet. Tako su nam Njam Njam i Šareni lonac iz Juhuhua često pomicali granice za stolom. Dopušteni mali trikovi Kako još možete postići da dijete jede više voća i povrća? Prokrijumčarite ga u njihova omiljena jela. Na primjer, u zobene pahuljice umiješajte tanko narezane ploške banane, naribanu jabuku ili grožđice ili pak na pizzu dodajte sitno nasjeckanu papriku i ploške svježe rajčice. Voćni jogurt obogatite svježim nasjeckanim voćem, a umjesto soka iz tetrapaka Ponudite im ili bočice, zajedno s njim ubacite u sokovnik mlijeko, bananu, jagode da biraju ili drugo voće, dodajte kuglicu sladoleda i smiksajte u frape. Ili pak u Bitka se najčešće vodi oko voća i umak od rajčice zakamuflirajte napovrća jer na povrće većina djece ribanu tikvicu ili nasjeckanu crvenu frkće nosom, a slatkiši su im često draži od svježeg voća. No, kako djeca uvijek vole imati mogućnost izbora jer im to pruža osjećaj sapapriku. Mogućnosti je bezbroj pa se prepustite mašti i lukavosti ako treba i kod svakog obroka. I to se meni čini mostalnosti, budite lukavi i uvijek dobrim savjetom za cure, dok djetetu im ponudite da biraju, primjerice poput Jana koji se za stolom ponaša između soka od naranče ili frapea kao detektiv ne bih mogla podvaliti ni od banane za užinu ili pak između graška i batata za ručak. Meni se zrnce soli. ovo pokazalo kao odličan savjet: čim ponudim izbor, oni su već u Bez pravila čistog tanjura startu zadovoljni što sami nešto Ne prisiljavajte dijete da kod svabiraju pa će uvijek nešto od dvije kog obroka mora do kraja počistiti opcije odabrati, čak i ako nisu oduševljeni. tanjur jer to može samo još više zaoštriti borbu oko jela.

SUBJECT ILI NE? | PSIhoLogIJa KAKO RAZVITI ZDRAV ODNOS

Nije pretjerano reći da su odnosi naš najveći izazov u životu. Govoreći o odnosima, mislimo na gotovo svaki trenutak našeg života. Ljudi postaju socijalna bića dolaskom na ovaj svijet. Tijekom najranijih interakcija s majkom učimo da je upravo odnos uvjet preživljavanja. Djetetov život ovisi o majci ili skrbniku i vrlo rano ono nauči kako može zadovoljiti svoje potrebe, a sve to uvijek kroz odnos. Kad odrastemo i opisujemo neku situaciju u životu, gotovo uvijek mislimo na odnos. Kad netko kaže da ima problema u obitelji, iako kaže da je problem bolest nekog člana obitelji ili financijski izazov, u prvom redu misli na odnos s bolesnim članom obitelji ili na to kako financijski problemi utječu na dinamiku u obitelji. Kad kažemo da smo zadovoljni poslom, uglavnom mislimo na odnose s kolegama ili nadređenima. Odnosi su naš najveći izvor sreće i patnje.

Narušeni odnosi

Unutar svake mentalne bolesti je problematika narušenih odnosa. Nema depresije ispod koje se ne krije priča o odnosu ili najčešće nedostatku zdravog odnosa. Danas riječ ovisan ima vrlo nepoželjno značenje, neovisnost je uzor, a ovisan asocira na bespomoćnost. No, unatoč svemu mi kao vrsta smo ovisni o drugim ljudima jer su nam povezanost, pripadanje i bliskost nužne za preživljavanje te je upravo nemogućnost zadovoljenja te potrebe razlog što ulazimo u toksične i nezdrave odnose, neodgodivo žudeći za bliskošću, tj. odnosom koji nismo dobili.

Kakav je naš odnos

S pojmom disfunkcionalan odnos treba biti oprezan. Ono što je za nekog disfunkcionalno, za drugog je poželjno. Ako, primjerice, uzmemo par koji provodi 24 sata zajedno, zajedno rade i provode slobodno vrijeme, a svoj odnos doživljavaju kao izvor podrške i zabave, to je svakako zdrav odnos. Ali, ako bi u takvom odnosu jedan partner smatrao da mu se na taj način nešto oduzima, da ga se kontrolira, taj bi odnos postao disfunkcionalan.

Dva su načina da otkrijemo je li naš odnos disfunkcionalan. Jedan je da se zapitamo jesu li obje strane zadovoljne uvjetima. Primjerice, političar ili poznata osoba svakako preferira partnera koji bi svoju karijeru i svoj socijalni život na neko vrijeme podredio njegovom. Nekim partnerima to savršeno odgovara, dok bi se drugi osjećali vrlo sputano. Odnos funkcionira ako pronađemo partnera koji će se, zadovoljavajući svoje i naše potrebe, osjećati osnaženo, a ne oslabljeno.

Drugi način na koji možemo procijeniti je li odnos disfunkcionalan jest da se zapitamo jesu li potrebe jedne strane zadovoljene na način koji je destruktivan za jednu ili obje strane. To se događa u odnosima gdje se potrebe ne izražavaju direktno, nego indirektno i na (često nesvjesno) manipulativan način. Primjerice, odustat ćemo od svojih snova u interesu drugog, a zapravo smo time samo željeli dobiti odobravanje ili ljubav druge strane ili okoline, jer bez tog odobravanja "ti si dobra osoba, žrtvuješ se za druge" ne razaznajemo svoju vrijednost.

Disfunkcionalni odnosi

Kako uopće funkcioniramo u disfunkcionalnom odnosu? Tako što se adaptiramo na njega u jednom od dva smjera. A odgovor na pitanje zašto uopće zasnivamo takve odnose leži u najranijim odnosima, onim s primarnim skrbnicima, roditeljima. Kakve ćemo odnose imati, ovisi o tome jesu li roditelji prepoznavali naše osjećaje, usklađivali se s njima ili barem to pokušavali ili su nas (što je češće pravilo nego iznimka) pokušali umiriti govoreći nam da se ne trebamo tako osjećati ili su nas, u težim slučajevima, posramljivali, izolirali ili odbacivali.

Kao odrasla osoba reagiramo na jedan od dva načina. Prvo, živjet ćemo u svom balonu, nepovezani s drugima, jedino je naše iskustvo vrijedno i istinito, druge vidimo kao produžetak nas samih. Kad nam netko i pokuša objasniti svoj doživljaj, pitat ćemo se: "A kako to misli?"

Drugi način je onaj kada smo se i previše adaptirali na potrebe drugih, njušeći i najsuptilnije signale iz kojih iščitavamo kako zadovoljiti drugu osobu. Naočigled se odričemo svojih potreba da bismo ostali u odnosu, no to odricanje nikad nije potpuno odricanje, nego pokušaj da dođemo do onog što nam treba na neki indirektan način. Ove dvije vrste ljudi često završe skupa jer iako su obje toksične, komplementarne su u ovoj disfunkcionalnoj igri.

U svom balonu

Osobe koje žive u svom odvojenom balonu, ne uvažavajući tuđa iskustva, to rade jer misle

S POJMOM DISFUNKCIONALAN ODNOS TREBA BITI OPREZAN. ONO ŠTO JE ZA NEKOG DISFUNKCIONALNO, ZA DRUGOG JE POŽELJNO. ODNOS FUNKCIONIRA AKO PRONAĐEMO PARTNERA KOJI ĆE SE, ZADOVOLJAVAJUĆI SVOJE I NAŠE POTREBE, OSJEĆATI OSNAŽENO, A NE OSLABLJENO

KRENEMO LI U SMJERU DA OD DRUGE OSOBE DIREKTNO TRAŽIMO ONO ŠTO ŽELIMO, NEĆE BITI POTREBE DA JE KONTROLIRAMO, DA BUDEMO PREZAHTJEVNI, NAPORNI ILI MANIPULATIVNI. BIT ĆEMO ZADOVOLJNI, VOLJENI I SAMIM TIME DOBRE OSOBE - NIJE LI TO ONO ŠTO SMO NA POČETKU I ŽELJELI? PAŽNJU, POTVRDU DA VRIJEDIMO I ZNAKOVE LJUBAVI

da riskiraju nešto vrijedno ako razumiju drugu osobu i prihvate da je njezino iskustvo potpuno drugačije. Kod njih je to kao kod pravih ovisnika, samo bijeg, način da kontroliraju realnost. Primjerice, oni će sve projicirati u drugu osobu, tvrdit će da se oni u poziciji te druge osobe uopće ne bi tako osjećali. Ako im netko ispriča kako je povrijeđen zbog nečega, mogli bi reći: "Ne bih ja to uzimao ozbiljno i slično". Oni i kad kažu da će se pokušati staviti u položaj drugog, polazit će od svojih iskustava i privilegija. Ako se i ponašaju izuzetno pažljivo prema drugome, često to čine da izbjegnu konflikt. Kad ih zamolimo za pomoć, brzaju od problema do rješenja pa onda od partnera dobiju reakciju nakon koje im se čini da nikad ništa ne učine dobro. Što nije daleko od istine, jer često će, ako vide da se partner ili dijete osjeća potišteno, ponuditi npr. hranu ili izlazak (skaču direktno na rješenje) samo da se riješe teške emotivne klime, a neće se propitati što se zapravo događa ili kako se osoba osjeća. Kao da vidite da je ribica u akvariju loše pa je pojurite nahraniti, a zapravo je samo trebalo promijeniti vodu.

Moglo bi se pomisliti da su ovakvi među nama vrlo svjesni svojih emocija kad već nisu tuđih, no nije tako. Ako u ranom djetinjstvu nikad nismo doživjeli da budemo prihvaćeni sa svim svojim emocijama, teško da ćemo se znati s njima nositi kasnije. Takve bi osobe u odnosu trebale vježbati otvorenost, ranjivost. Neće to doći prirodno, trebat će vježbati povezivanje. Postavljati pitanja drugoj osobi, slušati osobu, prihvatiti je kakva doista jest, shvatiti da smo bez toga izolirani i da bi bilo zaista prekrasno imati vezu punu razumijevanja i prihvaćanja. Jer iako u svijetu duhovnosti i psihologije stalno nailazimo na pojam "voljeti sebe", to nipošto ne znači da je moguće ovladati tom vještinom samoljubavi sam. Da bismo zavoljeli sebe, treba nam odnos kroz koji ćemo naučiti izraziti svoje potrebe i očuvati svoje granice na zdrav način, bez povlačenja ili manipulacije. Sami sebe ne možemo voljeti ako ne iskusimo odnose.

Žrtva za drugog

Drugi način funkcioniranja u disfunkcionalnom odnosu je onaj kad osoba na prvi pogled odustane od vlastitih želja i interesa kako bi zadovoljila drugu stranu, što ustvari i nije moguće. Te osobe to rade baš zato da zadovolje svoj interes, ali prilagode scenarij tome da to izgleda kao da se "žrtvuju" za druge. One ne moraju biti svjesne da to čine na taj način, no kad bi ostale bez te gratifikacije za svoju "žrtvu", itekako bi osjetile.

I takvi među nama to iskustvo vuku iz ranog djetinjstva, kad su se odrekli neke svoje potrebe da zadovolje roditelja ili braću i sestre i tada je to bilo jedino moguće, tako su sačuvali njihovu ljubav i odobravanje, dakle sebi omogućili preživljavanje. Dijete vrlo rano nauči da se mora odreći ljutnje kako ne bi uznemirilo majku ili da se mora odreći svojih umjetničkih sklonosti kako ne bi od oca dobilo izrugivanje da je nesposobno.

U odrasloj dobi te osobe čine sve te "žrtve" ne zato što su sveci nego da bi se osjećale bolje. One su odredile prioritete; primjerice, ako se dijete razboli, a majka je rezervirala termin kod frizera, ona će otkazati frizera i sebi će biti dobra i požrtvovna majka (vjerojatno i drugima), ali ona je odredila prioritet - želi se osjećati bolje, a bolje će se osjećati ako je dobra majka nego ako udovolji svojoj potrebi za uređivanjem. Dakle, ona i dalje zapravo stavlja sebe na prvo mjesto, zadovoljava svoje potrebe, samo na indirektan način, na onaj koji će na van izgledati prihvatljivije. Takvi među nama će u odnosima često izbjegavati odgovornost i donošenje odluka (mada je i to odluka!), jer će kao prio-

Što još možete učiniti kako biste razvili zdrav odnos

Izrazite svatko svoje potrebe i ne vjerujte u kompromis

On se uvijek nekako izjalovi - ili će netko biti frustriran, netko će se razboljeti od gutanja svega neizrečenog ili stvarati dramu kako bi vas netko spasio. Umjesto kompromisa, restrukturirajte odnos u trećem smjeru ili ojačajte drugog tako da lakše može zadovoljiti vaše potrebe. Jer ako jedno želi putovati u Split, a drugo u Vukovar, pod kojim uvjetom naći kompromis da oboje budete zadovoljni? Ako se nađete na pola puta, zadovoljan neće biti nitko.

Nitko ne čita misli

Komunicirajte u odnosu, ali najotvorenije moguće, ne dolazite do nečega zaobilaznim putem, ne razgovarajte s osobom kao da nije u sobi. I krenite uvijek od sebe. Budite uvijek to što jeste, ali pokušavajte razgovarati kao da vas dvoje imate problem, a ne da je netko od vas problem. Problem je vaš zajednički neprijatelj, a on je katkad koristan pomagač.

Napišite popis svega što volite i ne volite kod oca i majke

Nađite te osobine u partnerima, bivšim i sadašnjim. Uočit ćete obrazac da od partnera tražimo da reparira ono što roditelj nije znao. Ako smo imali pasivnog oca koji se nikad nije ljutio, ali se nikada nije ni zauzeo za vas, moguće je da ćete tražiti pasivnog partnera i od njega očekivati da vas zaštiti u situacijama koje sami percipirate kao "opasne".

Pitajte se što zapravo želite od te osobe

Ponekad vas ljudi žele voljeti, a ne znaju kako. Ako ih uputite, poželjet će zadovoljiti vašu potrebu. Uvijek je, naravno, moguće da ste u odnosu u kojem će na vaše potrebe partner odgovoriti da ga nije briga što vama treba. No, i tada imate izbor.

ritet staviti ili potrebe druge osobe ili ostanak u odnosu, očuvanje odnosa kao takvog - a zašto? Opet ne zato što imaju svetačke osobine, nego zato što se takvi ljudi bez odnosa, bez osjećaja da su potrebni, da služe, osjećaju beskorisno, ne prepoznaju svoju svrhu. A onda nastupa problem: stavljajući druge kao prioritet, naše potrebe i želje ne nestaju u nekom zrakopraznom prostoru. One čame u nama i čekaju naš sljedeći potez. Najčešće se događa da postajemo frustrirani, ljutiti i "zamrzimo" upravo tu osobu za koju smo se "žrtvovali" - partnera ili dijete. Zamjeramo joj što ne zna vratiti, što je nezahvalna, što nije ono što smo mi htjeli kad smo postali spremni za toliku žrtvu. Počet će govoriti partneru da oni nisu ostvarili svoju svrhu, da je sin propalica, a partner nesposoban. A sve to jer je njima potrebna uloga mučenika/mučenice da bi se osjećali kao primjer ispravnosti. Oni će se i dovoditi u takve situacije gdje će sebe vidjeti kao ispravne i dobre, a svi drugi su sebični, nedovoljno muškarci, nedovoljno žene, ne izazivaju u nama "onaj" osjećaj, nisu dovoljno ambiciozni ili dovoljno pažljivi itd.

Kod ovakvih među nama ta navodna žrtva ne služi nikome osim nama da možemo nekog optužiti i mi biti apsolutno u pravu ili da možemo "kupiti" potrebe, umjesto direktno i otvoreno ih potražiti od drugoga.

Mijenjajte smjer

Ako ste se prepoznali u ovoj grupi, ako se ičega trebate odreći, odrecite se uvjerenja da su u odnosima neke želje i potrebe (pogotovo vaše) neprikladne. Bit će puno gore ako ih imate, a niste ih izrazili. Kažnjavat ćete druge zbog toga, oni će misliti da ste ih izdali, a sve zato što nam je neugodno reći da od partnera očekujemo da provodi večeri s nama ili od djeteta da ispravi jedinicu ili da nam upravo sada usred ničega treba da netko ostavi ono čim se trenutno bavi i da nas zagrli i tješi dok plačemo.

Mijenjajući smjer, mijenjat ćemo i akciju. Krenemo li u smjeru direktnog traženja od druge osobe onoga što želimo, neće biti potrebe da je kontroliramo, da budemo prezahtjevni, naporni ili manipulativni. Bit ćemo zadovoljni, voljeni i samim time dobre osobe - nije li to ono što smo na početku priče željeli? Pažnju, potvrdu da vrijedimo i znakove ljubavi. Točno tako to izgovorite. Počnite sa: "Treba mi sada tvoja..."

Što je zajedničko objema grupama? Strah. A ništa ne oštećuje odnose više od straha. I opet to je tako razumljivo. Svi smo budale kad je riječ o ljubavi, jer to ima svoju biološku podlogu. Kao bebe nismo sposobni zadovoljiti svoje potrebe. Ovisni smo o skrbnicima. Vrlo je važno zadobiti njihovu ljubav, što mozak programira tako da ljubav izjednačava s preživljavanjem. Iako kasnije puko preživljavanje nije ugroženo, naši primitivni mehanizmi trigerirani su prije logike. Ako postoji prijetnja da ćemo izgubiti odobravanje i ljubav, reagiramo biokemijski. Zato otkrijte svoje strahove vezane uz odnose. Kad osvijestimo te strahove, napravili smo prvi korak na putu do zdravijih odnosa.

AKO SE IČEGA TREBATE ODREĆI, ODRECITE SE UVJERENJA DA SU U ODNOSIMA NEKE ŽELJE I POTREBE (POGOTOVO VAŠE) NEPRIKLADNE. BIT ĆE PUNO GORE AKO IH IMATE, A NISTE IH IZRAZILI. KAŽNJAVAT ĆETE DRUGE ZBOG TOGA, A ONI ĆE MISLITI DA STE IH IZDALI