Lučki vjesnik 13 za web

NO. 13 RUJAN / SEPTEMBER 2014.

BREVIJAR ZA SVAKOGA NA MORU

51 LUKA SPLITSKO-DALMATINSKE ŽUPANIJE

Vis SHAKESPEARE AT THE BAR Fotoreport

HVAR & STORY GROD

ROBINZONI MALOG DRVENIKA Projekti: Spektakl na lučkim daskama

MALI VELIKI BOL ŠOLTA, HIT LJETA

Impressum

Svjetski brend Srednje Dalmacije

Publisher: Port Authority of Split-Dalmatia County For the publisher: Port Authority director, Editor in chief Domagoj Maroević Editor: Mario Garber Editorial concept and design: Garber media d.o.o.

Segor Garber Photos: Garber media d.o.o.

Translation: Vuk Oreb Lector: Elizabeta Sonjara Garber Printed in: SUTON d.o.o.

Online edition: www.lusdz.hr All Rights Reserved by Garber media Ltd. info@garber-media.hr ISSN 1848-4689

2

MALI VELIKI BOL

B

Piše Mario GARBER

ol više i nije samo domaći, ovdašnji brend, kako ga se doživljava desetljećima, kao drugo ime za turizam, nego je Bol dugo već i svjetski brend, prepoznatljiv image po Zlatnom ratu, slika koja na prvi pogled zaljubljenih potvrđuje da… ljubav je Bol! Kad se godinama tu igrao glasoviti teniski turnir, palo mi je na pamet da ga u jednom naslovu za Slobodnu Dalmaciju prozovem imenom Orange Bol, aludirajući na svjetski poznati turnir Orange Bowl…

I još ima tu puno pjesničkih i komercijalnih motiva za jedan ukupni interes planetarnih razmjera, tako da je Bol odavno već istaknuti prioritet Lučke uprave Splitsko-dalmatinske županije u vizijama razvoja 51 županijske luke, kako to i medijskim istupima zna naglasiti ravnatelj Domagoj Maroević. Županijska Lučka uprava, dosljedno besprijekornoj suradnji s općinskim čelnicima u pedesetak županijskih

luka, prati svaku inicijativu za sve srednjodalmatinske rive, luke i lučice, vale i marine tih osobitih gradića s timbrom maloga mista.

A Bol je primjer kako se i na malom prostoru izvode svjetski atraktivni umjetnički dosezi, nogometnim rječnikom – neviđeni driblinzi koji namjerniku zaustave dah na prvi i svaki idući pogled, kao na primjer Bol kad usred dana ili noći «ispadnete» iz neke uličice ili s nekih skalina na rivu. To je spektakl svjetla, ili sunca ili čarolije noći.

Naravno da nitko na to ne ostaje ravnodušan, a kamoli odgovorni kreatori napretka i razvoja toga Bola i svakog drugog srednjodalmatinskog porta, a ti kreatori – to su sami mještani, njihovi načelnici (poteštati), izabrani čelnici i u pozadini svega glavni akter temeljne materijalne potpore i opće društvene brige – županijska Lučka uprava/Porth Authority.

Intervju s poteštatom Tihomir Marinković, načelnik Bola, o projektima koji će taj već glasoviti turistički biser lansirati u sam svjetski vrh

SPEKTAKL NA LUČKIM DASKAMA

Kreatori novog Bola, mještani i njihovi čelnici, uz potporu i vizije županijske Lučke uprave uskoro će svijetu ponuditi to malo a tako glasovito mjesto s novom lukom i vezovima za jahte, jedrilice, minikruzere i drugim sadržajima kao na kakvoj kazališnoj sceni

T

ihomir Marinković (59), načelnik Bola, proslavit će svoj šezdeseti rođendan kao malo tko na svijetu.

Jer u svom trećem mandatu prvog čovjeka tog svjetski poznatog turističkog bisera na južnoj obali otoka Brača u Srednjoj Dalmaciji Hrvatske – ostvarit će se višegodišnji san, možda i višestoljetni…

– Ponosan sam jer cijeli život slušam priče o tome kako bi Bol morao izgledati i

kako bi se morao predstaviti svijetu. Bilo je tu uvijek i brojnih polemika, suprotnih, proturječnih mišljenja i stavova, ali uvijek je Bol bio naše malo dalmatinsko misto koje može imati i vina i maslina, ribe i svega drugog, ali jedino kao turistički biser može tragati za svojim iskorakom, za svojim mjestom pod suncem koje ga i opravdava na tom golemom turističkom «švedskom» stolu. I sad, evo nas na kraju

ljeta 2014. kad će se konačno dočekati da otpočnu radovi na novoj frizuri Bola. Ali ne samo radovi na novom izgledu, nego i sadržaju. Bol će, nadam se, unutar mog mandata, a to znači već 2016., ući u taj svoj novi image, s novom lukom i novim sposobnostima za jedan veliki welcome cijelome turističkom i nautičarskom svijetu!

3

Intervju s poteštatom DINASTIJA MARINKOVIĆ Poteštat Bola pravi je Boljanin, gušta reć – Tu sam se rodija: – Svi moji potječu od starih ribarskih familja u Bolu i toliko nam je more, Bol, tradicija, Dalmacija u krvi da se volimo s tim pohvalit. Ali naravno, bilo je sve to davno. Jer već se moj otac orijentirao na turizam, a di neću onda i ja. Svi su čuli za Stipu Marinkovića, mog oca, bio je dugogodišnji direktor hotela Kaštil. I bez te direktorske funkcije, otac je bio poznati turistički djelatnik i ne bi odustao od toga bez obzira na funkciju.

– A tko se ne sjeća Stipe... Brat Nikica bio je poznati reporter Slobodne Dalmacije…

– E, a sin mu današnji radio-reporter Jadran Marinković. Znači, očevi su nam braća. Dok mi je otac vodio hotel Kaštil, generalni direktor hotela bio je Miro Marinković.

– Dinastija, dinastija!

– Haha… A onda slijedi glasoviti Karninčić. Direktor cijelog jednog kompleksa, tvrtke Zlatni rat. Svega toga se spominjem u ovom trenutku da podsjetim koja je to golema tradicija. Bol se bavio turizmom još u povojima. Mnogi u ta doba kad je bilo i neke industrije i proizvodnje, sigurno nisu ni sanjali da će turizam zapravo postati sve što imamo. Bio sam mladić kad sam već radio u Zlatnom ratu, sigurnosna zaštita od požara bio mi je resor neko vrijeme, a to znači da sam naučio što se mora da ne – izgoriš!

DOHVATI ZVJEZDICU! – Dobro rečeno. I, koja su vremena postala prijelomna?

– Čudno je to, Bol je uvijek bio visoko, a ipak se uvijek težilo ka još višem. I danas to hoćemo. Stalno nam je na pameti još jedna zvjezdica gore, na tom turističkom nebu. A kako? Lako se penjat s prve zvjezdice, ali Bol je već na samim vrhovima. To je najteže. Pa ipak se penjemo. I uporno to hoćemo. Kad ste tako stalno u vrhu, neminovna je neka stagnacija, zasićenje, pa se traži više. Ili – bolje. Tako se u moje mladenačko vrime okupila jedna generacija kojoj je palo na pamet potražit još jedan pomak prema gore i skovan je plan u kojemu su odlučili mene istaknit pred izbore. Ovo mi je već treći mandat, bolje bi bilo s time se ne hvalit, ali moram priznat odgovornost.

– U tri mandata bi bio red da se nešto i napravi?

– Tako je! I mogu reći da kad sam prije više od osam godina dobio mandat, u Bolu nije bilo niti jednog cvijeta ni u jednom parku. Ne mo'š virovat. Znači, malo

4

smo se bili zapustili, zaspali na lovorikama, naravno, destinacija koja je desetljećima bila u vrhu turističke ponude na svim ljestvicama pa i u svjetskim okvirima.

Premali smo kao prostor, kao malo smišno misto, da bismo na uštrb te ljepote rasli u kvantitativnom smislu. Orijentirali smo se na kvalitetu ponude, počeli, figurativno kažimo, s cvijećem.

– U što figurativno spadaju i nove skulpture.

– Svaku šansu smo iskoristili za uljepšat misto, zamijenili istrošene betonske materijale, danas više nema ni najmanje uličice da nije asfaltirana, lijepo uređena s puno dekorativnih detalja. U zapuštenosti je bilo i neosvijetljenih kaleta,

a danas izgledamo svake večeri kao da je Nova godina. Lako je nakitit za jedan dan pa se hvalit, ali održavanje je tu najvažnije.

– Dakle, organizacija.

– Morate bit uporni, dosljedni, valja znat pronać ljude. Zaboravi ljude kojima triba tri puta reć. Da bi ljudi slušali, valja ih motivirat, okupit oko zajedničkog cilja.

Moramo bit uvjereni da gradimo naš Bol. – A to je ideja, oko nje se okuplja energija i snaga.

– Ka oko našega svitla. Jeste li vidili koji je to spektakl prošetat po Bolu navečer! Nismo mi najpametniji na svitu, nego smo bacili oko i na druge pa uzeli šta valja i nama. Ali znamo što je Bol i kakav mora ostat kao vrijedni i svjetski dokazani

brend. Glavni preduvjet bio je zamjena kanalizacijskog sustava. Onda luka. Jedva 10 posto zadovoljimo potražnju. Naših 30tak vezova za jahte se definitivno potvrdilo nedovoljnim jer na stotine je zahtjeva.

Luka se nametnila kao glavno pitanje. Van postojećeg živopisnog mandrača izgradit će se luka otprilike do obljubljene Ribarske kućice pa naš izgled time ostaje. Jedino, nestat će trećina onih lijepih naših žala, ali ne možeš i plažu i brodove. S vanjskim lukobranom bit će mjesta za pravi porat s megajahtama i brodima za linijsku plovidbu. Deviza je katamaran da, trajekt ne!

Boljana prema popisu ima 1630, a ljeti gradić s turistima naraste na 12.000 stanovnika. Samo dnevnih izletnika s Hvara, Brača i Makarske rivijere nakupi se više od 2000.

– Za novi Bol pripremit ćemo se i u prometnom smislu, kružno raskrižje na ulazu i na tri kilometra od mjesta jedno odmorište gore visoko niz cestu, pa jedan kafić i šansa da gosti fotografiraju svoju uspomenu na rastanku, pogotovo ako će zbog toga ponovno doć. Mnogi se godinama zaustavljaju na obroncima iznad Bola, što je rizik da se dogodi i nešto loše.

DOLAZE MINIKRUZERI – Planovi su sve veći, čekaju se i minikruzeri.

– Svakako poslije luke moramo produžiti sadašnji mul lučice za 75 metara, ali i onaj kod crpke za 40 metara, tako da

se lučica sasvim zaštiti od utjecaja vjetra, pogotovo mora. Županijska je Lučka uprava naša velika potpora.

Najveći projekt i prioritet županijske Lučke uprave ulaganje je i podupiranje izgradnje toliko novih lučkih kapaciteta u Bolu na Braču da će taj atraktivni gradić uskoro postati najnovijim svjetskim turističkim hitom, iako se već i dosad visoko držao na mnogim «top-listama».

Razgovarao M.GARBER

Galerija umjetnina Dešković

5

BODULSKA BALADA

MORE LIPOTE I DOBROTE Otočka svakodnevica, življenje i prigovaranje

L

učki vjesnik izlazi evo već treće ljeto. Pomaže kao brevijar za svakog nautičara na moru, putnika, turista, ili avanturista, koji u svakoj verziji uplovljavanja u jednu od pedesetak luka Srednje Dalmacije (županije Splitsko-dalmatinske) – radoznalo s radošću prihvaća svaki savjet, informaciju i putokaz jer se i otisnuo u dječji dobronamjernoj potrazi za otkrićem.

S tom „uređivačkom orijentacijom“ Lučki vjesnik/Port News trudi se samo to – pogoditi

Komiža

6

pitanja gosta i ponuditi odgovore.

A pokretački motiv je čuvanje hrvatskih uzmorskih blagodati, duhovito rečeno sve do – Plitvica, Velebita, Biokova, Slapova Krke, Kornata, Mljeta, Dubrovnika...

Znači, nema tu granica u dobroj namjeri. Svatko će svratit u Srednju Dalmaciju ako zna da su spomenute atraktivne desetinacije u najbližem susjedstvu. Puno toga se danas može „proputovati“ internetom, ali ipak je u ljudskoj prirodi neutaživa žeđ za blizinom. I za upoznavanjem

podneblja, njegovih ljudi i običaja.

Lučki vjesnik se ponosi, iako ga se ne spominje – kad se u ostalim medijima pronese glas da je „bura hrvatski brend“ jer je to naslov i ideja Lučkog vjesnika od prošlog ljeta...

U prošlom broju Lučkog vjesnika govorili su glasoviti čuvari hrvatske baštine, Ivo Pervan kao fotograf i Josip Božanić kao pravi „konzervator“ i onaj koji održava na životu mnoge falkuše iz bogatstva

Sunce Hvara u svako doba

Hrvatske. To je ono iskonsko i jedino vlasništvo Hrvatske koje se ovim brevijarom/magazinom propagira i njeguje. U ovom broju Lučki vjesnik pokušava objasniti i približiti svakome taj tajnoviti šarm Dalmacije i posebno fenomen otočkog života, svakodnevice, opstajanja i prigovaranja još od doba Hektorovićeva „ribarenja i kulture“.

Zato u Lučkom vjesniku govori i običan i neobičan svit, kod poznatog hvarskog ugostitelja Jurice Tomičića ćakulamo i u sjeni i na sceni, s mještaninom Starog Grada Tadotom Muškatelom i njegovom obitelji posvećujemo se štovanju svetoga Roka, podsjećamo i na onu zaboravljenu hrvatsku baštinu ljubavi, prijateljstva i gostoprimstva.

To su ideje koje treba reklamirati! Bez naplate! Lučki vjesnik/Port News ne bavi se drukčijom reklamom! Nego samo tom edukativnom koja je inače devastirana u popularnom štivu.

Prigovorit mu se može jedino to da je u tom smislu Lučki vjesnik pomalo – staroga kova.

Vis, Panorama

Vis, Prirovo

Hvar u oku svijeta

Pasja žega na provi broda Milna na Braču

7

STORY GROD Tado Moškatelo:

SVETO SUSIDSTVO, RODBINA I PRIJATELJSTVO Sveta proslava svetoga Roka, zaštitnika Paiza, zaštitnika starih običaja, ljudskosti i boljega života

– Sveti Roko nas veže i spaja!

– reći će Tado Moškatelo iz Staroga Grada.

Jer mu je bila puna kuća na blagdan Svetoga Roka, inače zaštitnika Staroga Grada. Ko je proša tuda, mislio je da je pir.

– Ima nas po otoku koliko ti srce zaželi šta držimo do svetaca Ante Sanader, predsjednik županijske organizacije HDZ-a i Ante Stipčić, gradonačelnik Trogira, stigli na Dan Starog Grada za blagdan sv. Roka

8

i svoje fešte. Nami u Paiz je to Sveti Roko. A onda po otoku imaš Svetoga Prošpera, Stipu, slave i Svetu Anu, Ivanu, ko bi to sve nabrojio. Pa kad je našim prijateljima ili rodbini njihov svetac, onda im mi idemo u goste.

Nema tu pozivanja i dogovaranja. Nego domaćin na

svoga sveca mora bit spreman da će mu možda banut i sto svita. A mora ih počastit, primit u kuću, da svako more sist, izist, popit… To je gore nego pir, jerbo se ne zna ko će doć.

– Dosta ti se zapitat koliko kruha – smije se Tadotova žena Maja. – Mi smo se osigurali s kruhom, ali kakvi je naš svit, opet

Procesija, blagdan zaštitnika Paiza, sv. Roka

Glazba Paiza štuje zaštitnika svetoga Roka

Tonko Maroević, poznati hrvatski pjesnik, nikad ne propušta svoj Paiz i blagdan sv.

Roka

nikad ne znaš. Jer kako će izist sira i pršuta bez kruva. A dođe li ih 30 namisto desetak, di si onda?

Smijemo se jer Tado je stari lovac, a ima i patke, kokoši usrid mista priko puta kuće pa šta se može – platila bi koja glavom. Svakako, gost mora bit sritan i zadovoljan.

– A jedino tako sritan je i domaćin. Ne smiš se osramotit.

I onda se pitate, kako to boduli podnose, te «raskalašene i obijesne» običaje. Ne more se drugo reć nego to. Jer vrime je ono koje kroji užance. A otkad vlada recesija, ko može održavat običaje?

– E može, može, govore svi Moškatelovi, da ni običaja od čega bi se živilo u ta gruba doba ka šta je i recesija.

Mudro rečeno, zavrnuto ka oksimoron, ali odma ti se digne moral i odagnaš recesiju. Mirta, rakija martina, kako oni rečedu, pa crno vino, pršut, sir, rižot i janjetina, i sve drugo u Moškatelovih je ka domaće – originalno i najboje. Sad bi bio red da ja njih pozovem u Split na Svetoga Duju. Ne samo red, nego bi to bilo i lukavo – da dogodine opet mogu kod njih na Svetoga Roka. I kad bi se tako svi organizirali, ljubav bi istisnula svijet bankara.

Maja i Tado Moškatelo s brojnom obitelji tradicionalno primaju goste, rođake i prijatelje, ovog puta stiglo ih je 17, Ivica Miloš iz Dola, Ivica Lučić iz Jelse, iz Sv. Nedilje Vinko s obitelji, vlasnik Kokota iz Dola Jurko Pavičić, iz Osijeka Snježana i dr. Krešo Jelić, iz Svirča Katja i Aurelije s troje dice, itd...

9

KARLA I BERNIE

ECCLESTONE U PAIZU

N

aslov izgleda kao „štamparska greška".

Ecclestone u Parizu. Kao i svake godine Bernard Charles Ecclestone, svjetski poznati britanski poduzetnik i milijunaš, posjetio je Stari Grad. Rekao je to toliko puta da mu je draže tamo gdje će se lakše stopiti s ljudima i ambijentom koji posjećuje, te da je manje napadne gužve. Zato na otoku Hvaru izabere Stari Grad.

Gdje god se pojavio u Paizu, nikome nije uskratio blizinu i fotografiranje. I list „24 sata" objavio

je fotografije kako se Bernie sa svojom suprugom Fabianom Flosi druži sa Starograđanima. Na jednoj od objavljenih fotografija vidi se Meri Jonjić sa svojom kćerkom Karlom, a zanimljivo je kako je suprug Siniša Jonjić isti trenutak uhvatio svojim fotoaparatom pa evo objavljujemo tu sliku.

Simpatičnu pričicu ispričao nam je autor fotografije Siniša, kojemu je supruga Starograđanka, i kao Splićanin imotskih korijena sve više se osjeća Hvaraninom uživajući u ljepotama otoka.

Ecclestone se prošetao novom starogradskom rivom, zanimo se za suvenire, posebno za kubure ručne izrade, a supruga Fabiani kupovala je ukrašene školjke za po 10 eura kad bi joj djeca po starome običaju rekla cijenu (10 kuna). Na kraju su Ecclestoni večerali na novoj rivi u spektakularnom restoranu Apolon, što ga je lani otvorio u vlastitoj novoizgrađenoj vili Starograđanin Tonči Tadić vrativši se kući nakon pustih godina provedenih u bijelom svijetu.

Vila i restoran Apolon: Povratnik Tonči Tadić ispred sanjanog zdanja u Starome Gradu

Fabiana i Ecclestone kupuju suvenire na Novoj rivi u Paizu

10

KORMILO OBITELJI JONJIĆ

U RUKAMA MALE KARLE

M

ala Karla Jonjić (12) vozi kaić s pentom od svoje pete godine, a kao članica Dolfine, kluba sinkroniziranog ritmičkog plivanja, osvojila je 17 medalja na domaćim i međunarodnim natjecanjima, od čega čak pet zlatnih. Ponosni otac Siniša, inače inženjer telekomunikacija u Hrvatskom Telecomu, ne propušta priliku pohvaliti se da mu sin Antonio studira na FESB-u, ali i radi u kafiću F na splitskoj rivi.

Jonjići su Splićani, ali po ženi i majci Meri Starograđani i svaki čas tu svrate, usred grada uz rivu vezan im je kaić kojim ih kći vozi po moru.

Sve sama obavi, upali motor, odriši se od kraja, zavesla, pa kad stignu baci sidro, sve zna. Naučila je «navigat» jer ju je mamina sestra Ivana Muškatelo „porinula", vidjevši da Karla ima tih sklonosti. A i sama teta Ivana širokog je spektra interesa pa pjeva u crkvenom zboru zajedno s još jednom sestrom Milvom, te radi u starogradskom teatru.

Otac Siniša Jonjić, kći Karla i majka Meri, kći Moškatelovih

Karla u društvu svoga kaića i prijateljice

Kuća glumca Gorana Višnjića u Smočiguzici na Hvaru

GORAN VIŠNJIĆ U SMOČIGUZICI Zamislite kako je svjetski proslavljenom hrvatskom glumcu Goranu Višnjiću kad prijateljima u Americi gdje radi i živi mora objasniti kamo odlazi na ljetovanje. Izgradio je kuću u prekrasnoj uvali Smočiguzica na sjevernoj obali otoka Hvara, istočno od punte Kabal prema Žukovoj pa još dalje.

Kako na engleski Amerima prevesti Smočiguzica? A šteta je da ne znaju jer je vala prekrasna.

Siniša Jonjić uspio je fotografirati Ecclestonea s kćerkom Karlom i suprugom Meri

Prekrasna uvala Smočiguzica, teško prevediva na engleski

11

STARI PAIZ Jakša Dulčić, poznat po Eremitažu, gitari, tradiciji Paiza i nogometnom Jadranu

ČUVARI LUKA ZA DUŠU

I

Jakša Dulčić je jedan od onih osobitih Starograđana, stanovnika starinskog, ribarskog i pjesničkog Paiza, jedan od mnogih svestranih i umjetnički nastrojenih mještana koji artikuliraju, čuvaju i s koljena na koljeno prenose timbar baštine toga originalnog otočkog gradića.

Ispostavi se na kraju da u Paizu nema drugih nego takvih. Pa s ponosom i sebe krste „puknutima“, koristeći se suvremenim terminom

12

iščašene današnjice koja se tako biranim rječnikom obraća „najpuknutijima“, a u biti jedinima koji su normalni.

Logički se, analogno tome, može zaključiti da je Stari Grad specifičan kao „jedini normalan“.

I dalje – da su u „jedinome normalnome mistu“ baš svi mještani osobiti kao „jedini normalni“. Ali svaki je od njih „jedino normalan“ opet na neki svoj način.

Odatle valjda slijedi i činjenica da turisti, nautičari, putnici, umjetnici... biraju upravo Stari Grad kao svoju luku za dušu. Sve je lijepo i krasno, i Hvar, i Palmižana, Paklenjaci, Šćedro, divlje vale na sjevernoj i južnoj obali otoka, brdovita i šumovita unutrašnjost, špilje i vidikovci... Ma nema do Paiza di se svrati za počinit, prelistat dojmove i za zaključit: mora se ovamo i dogodine!

Zabilježio Mario GARBER

Stara gradska plaža s pogledom na Eremitaž i crkvicu sv. Jerolima

Svestrani Jakša Dulčić poslužuje jelom, pićem i glazbom

L ip o govori Ja kš a D u l č i ć: – Moj otac, Mate Dulčić, kupio je ovaj prostor i odmah mu dao ime Eremitaž, što je u prošlosti i bio.

Znači restoran „Eremitaž“ postoji od 1966. Ime je u biti značenje tog „samotnjačkog“ prostora, kuće na osami na francuskom jeziku. Od tada je to obiteljski restoran koji ja preuzimam poslije, u početku konobarim, pomažem ocu. Računam da sam tu već od 1988. A normalno da je za vrijeme rata došlo do prekida.

Međutim, radimo ponovno od 1995.

I nema tog pustinjaka, dakle eremite, koji ovamo ne svrati, hahaha...

– U biti su danas to turisti, moderni eremite koji se žele otisnuti, premjestiti...

– Puno znači novo mjesto, tamo kamo se zaputiš. To je cilj. Pa tako i druga hrana. Dosta svita nam dođe, imamo i stalne goste koji nas pamte već godinama, a onda hotelski gosti i slično. Puno znači nova riva za nautičare jer i oni vole promijenit lokal, inače su većinom u gradu. Ma meni dođu neki skiperi koji su nas zapamtili...

– Gradić vrvi od konoba, kako

I konkurencija je dobar susid

dođete na red, vrućine su, valja se prošetat...

– Ima tu i ovoga i onoga. Do nas moraš pješice, ali zapaze nas s druge strane i to je mamac. Međutim, motori kvare dojam pješaku uz rivu. A opet ne bi bilo dobro da smo i doslovno pustinjaci. U mjestu je dvadesetak lokala, sve jedan zanimljiviji od drugoga.

– Damir Čavić s konobom „Kod Damira“ usred mjesta. Sigurno ste u dobre iako je konkurencija?

– Ma kako ne. Pa Damir je čudo od čovika, uspješan ugostitelj, gdje god je radio od „Jurinog podruma“ i „Starog mlina“ do sadašnje konobe u centru mista. Damir je bio konobar i ovdje kod nas, stariji pa ga pamtim kao dječak. Uvijek je bio izuzetno simpatičan, privlačio pažnju turista, znao više jezika, nosio se u starinskoj nošnji...

– Univerzalac. A vi se bavite raznim stvarima.

– Je, volim gostima zasvirat na gitaru, bude tu i neka moja ekipa ili gostuju mali bendovi kao Harpun blues band i Barber Shop, pa neki iz Rijeke i Zagreba. Pokušavao sam i produžit sezonu, radit zimi, ali je teško s grijanjem, moram se

NE VALJA SE SVADIT! za to pripremit s jednim dobrim kaminom.

– Konkurencija je sve bliže, iza vas se otvorila pizzerija.

– Na sve strane niču i držimo se dobrosusjedski, prijateljski, ali neke smetnje ne mogu se izbjeći. Ako susjed loži borovinu, onda vjetar sve meni baci, i dim i drugo na bile stolnjake, ali ne valja se svadit, skupa se bolje radi. Triba komunicirat.

Mi zasviramo onako lipo utroje, mali bend, ali zvučnici s one strane, s terase nose do daske, ne čuješ sebe sama. To s glazbom inače je delikatno. Dosta ti je bubnjara platit.

Dobar štos za kraj: platiš bubnjara i odeš na bubanj!

13

Onaj koji ulazi u ovaj oratorij, neka se prvo pomiri s Bogom i sa svojim bližnjima!

TURIST I PUSTINJAK

T

ko god je bio u Starome Gradu, upamtio je prizor, pogled na dvije-tri male kućice, sasvim usamljene, na obali samog dna četiri nautičke milje dubokog Starogradskog zaljeva. Kako se mjesto proteže više uzduž južne strane stare luke, tako šetnjom niz rivu pogled bježi na drugu, sjevernu obalu s crkvicom i kućicama na osami.

Teško je odolit i ne prošetat onamo. Uz crkvicu otkrit ćete i restoran, staru gradsku plažu Bonj, staze uz brdo kroz borovu šumu, pa dalje od mjesta i hotele s bazenima, kupalištem, lučicom te zabavnim sadržajima.

Kućice na osami su eremitaž, nekad samostan, zatim srednjovjekovna crkvica sv. Jerolima (za kulturnjake zanimljivi su detalji reljefa sv. Jerolima i Gospe od Mora), te najnovija među njima – ribarsko spremište.

Eremitaž je bio samostan za fratre pustinjake koji je osnovao 1487. svećenik Nikola Barbeta. Jedno vrijeme

14

tu su živjeli i svećenici glagoljaši. Nakon napada Turaka, crkvica je obnovljena i dograđena s natpisom na mletačkom narječju koji u prijevodu glasi: „Onaj koji ulazi u ovaj oratorij, neka se prvo pomiri s Bogom i sa svojim bližnjima!“ Kako je u 17. stoljeću eremitaž korišten kao konačište za putnike, poslije i kao lazaret za brodove u karanteni, od 1966. je rođena ideja da to bude restoran Eremitaž koji imenom čuva sjećanje na nekadašnju namjenu.

TRENER JADRANA Gazda Eremitaža voli i svirat, ali i zaigrat na balun. I otac Mate uživao je u nogometu, bio poznati igrač starogradskog Jadrana. A sin Jakša danas je i trener Jadrana koji je postao prvakom glasovitog Otočkog prvenstva Hvara. Bila je to idealna proslava stogodišnjice kluba.

– Tradicija moje obitelji se nastavlja, igraju mi oba sina, Sebastian i Benjamen, jer Jadran nastupa u županijskoj ligi sa svojim pionirima i kadetima, a mala Matea gleda, past će i njoj neki hobi na pamet... Žena, ja i troje dice trudimo se izdržat na svim frontovima.

STARI GRAD

THE GUARDIANS OF SOUL HARBORS Jakša Dulčić claimed fame with Eremitaž, guitar skills, the tradition of Paiz and soccer on the Adriatic Coast

J

akša Dulčić is one of those special natives of Starigrad, those who live in the old school, fishermen and poets' Paiz. He's one of those versatile, artistic locals who articulate, keep and pass on from generation to generation the legacy of this place, like a timbre, and the original ways of this old island town.

Seems that everyone is Paiz is like that. They're even proud to call themselves wacky, even though that seems like a modern term for this environment – and the modern world truly is wacky – but this is the vernacular that speaks to those who are the wackiest, and those are, in actuality, the only sane ones.

Logically, you can come to the conclusion that Stari Grad is the only 'normal' place on the island. Furthermore, in the only 'normal 'town on the island, all its residents are the only 'normal' ones as well. And every one of them is the only 'normal' one, each in its own way.

That's probably one of the main reasons that tourists, sailors, travelers, artist and everyone in between choose Stari Grad as the harbor for their soul. That's all fine and dandy, but Hvar, Palmižana, Paklenjaci, Šćedro, viewpoints... There's no place like Paiz! To rest, to reminisce, and to conclude: we have to come back here next year!

Taken by Mario GARBER

Jakša Dulčić talks nicely:

IT'S NOT COOL TO ARGUE!

– My dad, Mate Dučić, he's the one who bought this place and instantly gave it the Eremitaž name, which is what it was back then – the name translates as 'Hermitage'.

So, Ermitaž has been here since 1966. Its name signifies a hermit lifestyle, a house in a lonely place, which is what it originally means, in French. Since he bought it, it has become a family restaurant. I took over after

a while, I started as a waiter, helping dad out.

I think I started in about 1988. Of course, during the war, we were on hiatus. But, we came back in 1995 and here we are now.

There's no hermit in world that wouldn't come here – Dulčić says with a smile.

– You could say that today you get the modern-day hermits, tourists who enjoy letting loose and traveling alone...

– A new place can mean a lot to someone who travels. That's the whole point. New place, new cuisine. A lot of people come here, we have our regulars that have been coming here for years, and then there are hotel guests, people like that. The new promenade means a lot to sailors, as they like to change places as well, otherwise, they'd probably eat in town. We get captains who know where you can great food.

– This whole town is full of taverns, people are queuing to get a meal, finding a open spot requires a lot of walking...

– There's this and there's that. You have to reach us by foot, but they can spot us from the other side, and that's how we lure them in. However, all the scooters on the promenade make it less isolated. Then again, we don't want to be actual hermits. There are about twenty establishments in own, hard to tell which one is better than the other.

– Damir Čavić has a tavern downtown, 'Kod Damira'. Surely you are on good terms despite being market competitors?

– Well, yeah. Damir is an amazing man, a successful caterer, he's been a success everywhere that he's worked – from 'Jurin podrum' to 'Stari mlin', and now with his tavern downtown. Always very friendly,

15

knew how to get the attention of tourists, he can speak several languages and was known to wear local traditional garments...

– A renaissance man. And you, as well, you're into many things.

– Sure, I enjoy playing the guitar for my guests, and sometimes my friends drop by, sometimes we have smaller bands playing here. We had Harpun, a blues band, and Barber Shop, and a couple from Rijeka and Zagreb... I tried to extend the tourist season, tried to work during the winter, but heating this place was a chore. I need to take care of that with one big fireplace.

– The competition is moving in, there's new pizza place behind your tavern.

– They're popping up everywhere, and we keep it friendly with everyone.

Some nuisances can't be avoided. If another place is getting their pine grill ready, I get all the smoke, I get all the ashes on my white tablecloths, but you shouldn't pick arguments, it's best if we work together.

Communication is essential. When we play music, there's just the three of us in a small band, it sounds nice. But, when we're carried through our speakers, we're so loud people can't talk to each other. Music is delicate. All you need is to find a good drummer.

Closing joke: you pay for a drummer and you get drummed!

JADRAN TRAINER The boss of Eremitaž loves to play music, but soccer as well. His dad Mate loved the sport, he was a well-known player for the local team, Jadran. His son, Jakša, is the trainer of Jadran and took his teem to victory in the Hvar Islander Cup. It was the perfect way to celebrate the club's 100th birthday.

– My family's tradition continues, both of my sons are players, Sebastian i Benjamen, and Jadran plays in the County League, with its juniors and cadets, while little Matea is still just looking on, I'm sure she'll get into a hobby one of these days...

The wife, myself and out three kids, we're all active on all fronts.

16

W

ho ever visited Stari Grad remember the sight of two, maybe three small houses, all alone, just by the sea, four nautical miles deep down into the gulf. As the town's walkway is mostly on its south side, your view automatically goes to the other side, up north, where you'll see an old church and a couple of lonely houses.

It's hard just to watch and not take a walk to that side. You'll see a small restaurant by the church, the town's old beach, Bonj, paths that lead up the hill into

Saint Jericho and Our Lady of the Sea), and a new ever one, which is a storage facility used by fishermen. „Ermitaž" used to be a monastery for hermit monks. It was established in 1487 by don Nikola Barbeta. Monks and glagoljica writers lived there for a while. After the Turkish attacks, the small church had to be reconstructed and rebuilt, this time with a sign written in a Venetian dialect that said: „Those who enter this oratorio, may they first make peace with God and their loved ones!"

THE HERMIT TOURIST Those who enter this oratorio, may they first make peace with God and their loved ones!

the pinewoods, and from up there, you'll see the hotels and their pools, the local beach, port and leisure venues.

Those lonely houses are hermits.

One is a monastery, the is a medieval church dedicated to Saint Jericho (those into culture and arts will love the relief of

In the 17th century, the hermitage was used as an inn for travelers, and years later, as a quarantine for vessels. Since 1966, the place has served as a restaurant, and the name 'Eremitaž' pays tribute to its former purpose.

HVAR, BAR ILI DAR

Jurica Tomičić, među najpoznatijim ugostiteljima u Hvaru, iz ugla svoje konobe Kod kapetana, trudi se svaki životni, pa i bodulski hendikep pretvoriti u prednost

K OPREZ I OPTIMIZAM OTOČANA

Jurica Tomičić

Foto Kod kapetana za vrijeme ručka: hobotnica na žaru s blitvom

oliko toga je napisano na temu teškoga bodulskoga života. I jest tako. Najčešće se spominje udaljenost od bolnice.

Međutim, imponiraju otočani koji se toliko dobro nose sa životom da im je sto puta bolje na otoku nego da su na kopnu. Jedan od takvih je Jurica Tomičić, poznati hvarski ugostitelj koji godinama drži kultnu konobu Kod kapetana.

– Radiš po cile dane, noći, zore, šta god triba… Ali dođe i zima za uživat s prijateljima kad je Hvar u stvari najlipši. Bojim se to puno govorit jer sve više je turista i zimi, pogotovo kad je u pitanju sunčani Hvar, haha... A ka ugostitelj mora bi se ozbiljno borit za produženje sezone. Uopće nema dileme da je Hrvatska idealna za turizam u svako godišnje doba. A di to neće bit Hvar!

E ali kad ćemo onda guštat?

Jurica Tomičić se ne plaši reć, i dobro i loše, to je život. Hrabro ga triba gledat, kaže Jurica: – Nima koristi od plakanja. Ja san prije za prigrist u sebi i van sebe puknit od smija. Ne mogu zaboravit kad mi je oca kolpalo, doživija moždani udar. Pa ne jedan nego dva. A i sa srcem je ima problema.

Operacije i to. Godine su mu, osamdesetidvi, eno ga, ne da se. A to kad nam je naglo zaspi, kad ga je udrilo, pa smo sve alarmirali, za reć pošteno – doša je u bolnicu hitno, brže nego da je u Splitu. Helikopter i odma mu se pruža pomoć…

Tomičić se ne voli žalit iako zna da nikad nikome nije bilo lako na otoku. Ali on se poziva na pozitivni princip, ne plači nego upri! Hvar je ljeti nešto kao najobičniji bar. I ništa više. A ipak svatko zna da i sam taj bar vonja na Hvar i to mu daje onaj pravi dar.

17

Hvar, bar ili dar: OPREZ I OPTIMIZAM OTOČANA

CRNI RIŽOT I BAKALAR NA BILO Ono što na slici ne piše Snima Mario GARBER

F

otkice koje vidite su loše, uperena objektiva u svjetlo, u sunčani Hvar, iz rakursa konobe Kod kapetana kao iz

neke lučke kapetanije ili uprave za oblizat prste. „Kontrola leta“ nad Hvarom. Ribari se zna kad. Pa i nautičari koji nahrupe u zalazak sunca. Naravno, i katamaran. Ali ovi drugi?! A njih je najviše. Ili ih mora bit najviše da bi se od njih moglo živit/preživit.

Slično gladni i žedni uplovljavaju i Kod

kapetana, pa kad vežu i usidre svoje apetite, sigurno nemaju šta činit nego kao i ja o svom poslu – snimat Hvar ka u magnetsku rezonancu, u svim njegovim životnim presjecima. Ali, kanimo se pretjeranih aluzija i ambicija! Pa se bacimo na taj kontrast crnog (rižota) i bijelog (bakalara)!

Hvar, a bar or something special: The vigilance and optimism of islanders

BLACK RISOTTO AND WHITE COD

T

he pics you'll see here are bad, the lens aimed directly at the light source, straight into sunny Hvar, from the recourse of 'Kod kapetana' tavern, which felt like a public or port authority office that serves delicious food. 'Flight Control' above Hvar. You know when it's fishing time. Even sailors who flock together at sunset.

18

And, of course, the catamaran as well.

What about the others?! There's too many of them. Or, there has to be too many of them, just so we could make a living or survive thanks to them. In a similar way, hungry and thirty travelers sail into the 'Kod kapetana' tavern, they drop their anchors and tie up their appetites, surely with nothing much to

do, much like myself. All I had to do was take photos of Hvar as if it were magnetic resonance, in all its cycles of life. But, let's not get into advanced allusions and ambitions. Let's get into the contrast of black and white, the risotto and cod.

Svake vrsti ribe u izlogu ispred kultne hvarske konobe Kod kapetana

19

Večeri kohezije

PODUŠENE BAKLAVE N

Ljudikanje u noćnoj hladovini mraka na sunčanome Hvaru

S

Opet: Mario GARBER

idimo usrid Hvara u potpunome mraku. Jedemo šta niko ne ji, a tako bome i pijemo. Ali niko nam ne zavidi. Jerbo nas i ne vidi. A zašto? Mrak je. Ne vidi se i ne čuje kako jimo, pijemo i balimo. Ne smin reć di je to jerbo bi nam odma došla Porezna i Prometna i Lučka kapetanija. I ko zna ko još, ma se u mraku ne vidi ni ko je sve na toj tabeli ispod koje sidimo, jimo, pijemo i balimo.

MADRAC STOLACA

A radi se o „svetome mistu“, u Hvaru na Hvaru, ajmo reć o stolu mudraca ili o madracu stolaca. Moja klapa osvanula je iznenada kod Jurice Tomičića i u konobi nije bilo mista. Jurica je galantan, počastit će prijatelje, nema šanse da vas pusti, da se okrenete i odete. Nije to ni za zaradit.

Doma da te pozove u tu lipu večernju uru bilo bi naporno. I šta će drugo učinit nego iznit jedan stol do svoje konobe.

Osjećaš se onako predivno kao kad bi mi dica sili na zidić i otvorili konzervu mesnoga ili još boje – kornebifa. Pa još slađe ispod tabele od Porezne itd... Tu spizu

Mandrač usred Hvara, ka srdele u kašeti

20

ne mo'š zaboravit. Isto ka da si iša u pic i sa curon se jubiš, i pušiš, baš ispod ponistre od razrednice. Život piše romane. Tako se namisti da su tabele na sve strane. I ko zna jesu li tabelu stavili di san doša u škuribandu, ili san doša u škuribandu, pa su onda stavili tabelu. Di ti je palo na pamet gradit kuću isprid moga...

CAR KOJI RADI I tako gredu škerci. Ali se bome skupi tu prijatelja Jurici Tomičiću. I šta to oće reć? Kod kapetana ... ima danaaaa...

Opuste se i ljudikaju. Ima i jedan Slavonac, Ive Mihaljević. Pa Stipe Vučetić s butigom tehničke robe u Križnu luku, onda Mate Jeličić, šta drži glasovitu konobu Bakus na Paklenjacima, i evo ti u zanji čas Ante Matkovića Cara, legendarnog kuhara i vlasnika čuvenih konoba poput Lucullusa.

Posli je banija i Žuvela mlaji, a ubrzo nas je namirisa i Veljko Barbieri. I tako počele večeri – kohezije.

Bez Cara nema ni spize ni smija: – Usto son judi prid zoru i počeja zalivat cviće. Nisan sto uru i po. Sve son zoooli... Oko moje kuće i okolo. Pa gornju

kolu, donju kolu, livu kolu, desnu kolu...

– Cili sabor i parlament! – prekinu ga netko jerbo „kola“ je uličica, kala. Livi i desni prolaz. A šta je drugo politika?

– Ondooo son zooli i pome!!! Pa son se ćapo nosit nike boce oko kuće u mogozin, ovamo, namo, sve dok mi ni palo na pamet... ća son jo lud?!? I onda san brzo nošo nike šnicele s rižima, izi ih i poša spot. Kvrogu, što mi bi? Ko još donos čisti kolu???

– Bi je vako jedon put niki Švicarac.

Pa govori da bi tamo prvo došli novinari, ako bi nos ko vidi kako sidimo u mroku, a onda psihijatri i na kroju policija.

NEVER MORE DUBOKO Bila je to značajna primjedba Mate Jeličića koji drži konobu Bakus, ali je najbolji kuhar sam sebi i, naravno, Car Matković je to odma namiriso: – Co si to doni? Boklove?

– Je, i to podušene, na kapulu son ih molo šufigo, ka ražu, pa doda češnjoka, petrusimula, i drugo, a onda ohlodi... U led. Kušaj, ka sladoled je. Želatinasta. Milan Lakoš se bidan trudi, idan je na svakoga.

Stari pošteni običaji

N NA RAŽU Ma ne bi jidan bi na ovu moju ražu. Čim se kušalo, Jurica je izda proglas: – Donesi dvo-tri pijota, perune, žlicu i friškoga maslinova ulja, jesi cu?

Glas Jurice priko ograde restorana tamo, a pjati, bocuni i čaše vamo. Tako je to Kod kapetana. Reka bi čovik Never more.

Never more Duboko. Ali vraga! Ko moru da – more mu i vrati.

a Dan grada u Paizu mali Roko je proslavio imendan u konobi Kod Damira (Čavića). Svečanome obidu su svjedočili nono Dulfo, Jakša Vlahović (72), kćeri Fani i Magdalena, sinovi Bino i Ivica s gospođama (Margita i Andrea), punac i punica Antun i Ina. Čelo stola držali su Roko i brat mu Niko.

A drugo čelo stola pripalo je nonotu Dulfu, inače Starograđaninu koji već desetljećima figurira kao čovik s odgovorom na sva pitanja. To je i činjenica zbog njegove obrazovanosti, ali još više duhovitosti: – Naručena je nova tabela za na zid, prava ministarska. Na zadnjoj sjednici

novine, Ministarstvo ih obavijesti tko se sinoć opio, i di mu je žena bila. Šjor Dulfo je vlasnik kuće na tom glavnom trgu na ulazu u gradić u dnu luke (Ploča) pa je Damiru Čaviću iznajmio prostor za konobu. Inače je tu od davnine bila konoba Stari Grad (kod Brankota Lučić-Lavčevića). A iza ugla kod konobe okupljali su se mjesni mudraci. Damir Čavić je sad u sukobu interesa jer je istodobno i član Gradskog vijeća i ministar tuđih poslova.

To bi mogao bit glavni skandal pred izbore...

MINISTARSTVO

TUĐIH POSLOVA Mate Jeličić, Ive Mihaljević, Jurica Tomičić i Stipe Vučetić u „noćnoj hladovini“ Pogled iz „noćne hladovine“ na blještavi Tomičićev restoran

odlučeno je da bude dvojezična, na starogrčkom i na glagoljici, ali smo radi Louisa Petrića, rođenog u Južnoafričkog Republici, dodali još i Zulu-jezik. Zagalo se zadnje vrime ne pojavljuje, a on je zadužen za tekuća pitanja... Vino mu je odlično. Eto to su vam zadnje vijesti – zaključio je šjor Dulfo kao na presici ministarstva.

Ministarstvo je već poznato hrvatskoj javnosti, a radi se o instituciji koja njeguje stari dalmatinski običaj brige o tuđim brigama. Starograđani ne moraju trošit na

Pogled iz restorana na „noćnu hladovinu“ vizavi: ode Tomičić po spizu i piće

Hvarski maratonac za timunom Kod kapetana

Imendan unuka glasovitog Dulfa, najupućenijeg Starograđanina

21

Čestitka Jakši Fiamengu

TEATAR ILI PRUGA

KOMIŽA - HVAR

S

vi misle da je Hvar samo party i ništa drugo, pa Carpe Diem, itd...

Međutim, Hvar postoji i prije. Nisu valjda partijaneri izmislili toliko staro kazalište u Hvaru da mu se klanja cijela Europa. I već tko zna koliko dugo održavaju ga hvarski kulturnjaci poput Milana Lakoša. Jer to je tradicija. Dosta se sjetiti Hvaranina Marina Carića (1947. – 2000.) koji je stigao redateljski pridonositi u tako kratkom vremenskom razmaku u gotovo svim hrvatskim kazalištima, vjeran svom Pučkom kazalištu u Hvaru. U budućnosti će se sigurno zapisati o prošlosti i to – da su čak i partijaneri prepoznali klasiku hvarske scene.

I zimi, ako se ima što kulturno zbiti, okupe se oni odani riječi, među njima i Jakša Fiamengo, novinar i pjesnik. Odnedavno i akademik. Čestitamo mu jer je od prvog broja Lučkog vjesnika/Port Newsa pomagao listu kao kolumnist, naravno, iz svoje Komiže na Visu: „Nekada je brodska pruga, osobito ona čuvena serija bijele flote koja je nosila imena pjesnika, pristajala u Komiži, što je svake večeri bio poseban događaj jer je cijela Komiža odlazila na mul iz puke radoznalosti da vidi tko joj to stiže. Miljenko Smoje koji je odmah nakon Drugog svjetskog rata kao nastavnik službovao u Komiži, duhovito je zapisao da je u tim danima neimaštine odlazio pred brod s dvije fete kruha kako bi njima poklopio – mirise iz brodske kuhinje i tako napravio ukusan sendvič.

No nisu samo ljudi dolazili brodom. U ono vrijeme kad nije bilo ni radija ni TV, sve vijesti, pošta i paketi, Slobodna, Plavi vjesnik i stripovima vječni Andrija Maurović, sve je to bio medij. A brod je stizao i u Komižu, ne samo kao danas radi uštede u Vis. To je doba društvenih plesova i zdanja mletačkog kaštela iz 1592. dovršenog marom ribara...

Danas je tu ribarski muzej, ali svi to i danas zovu Komuna...“ Jakša, oprosti, moramo te prekinit, još ćeš ti pisat i govorit, sve čestitke Lučkog vjesnika šta si konačno posta akademik, a nama grinta kad smo te već 2012. potpisali tako – vizionarski.

22

Komuna, Komiža

Jakša Fiamengo, slika S. Stipančevića Milan Lakoš, Hvar

Itekako dirnuta ljepota

FORA S MORA

AMFORA

J

edan od najstarijih simbola hvarskog turizma svakako je hotel Amfora kamo se svrati barem radi šetnje uz more i kroz borovu šumu zapadno od grada.

Amfora je još u davna vremena privlačila svojim zatvorenim bazenom za pripreme sportaša u zimskom periodu, a danas je spektakl doživjeti prizor ispred hotela s otvorenim bazenom. Odatle se pruža i lijep pogled prema Paklenjacima.

– Amfora se odlično drži i ove sezone i hrabro priznajemo da smo uspjeli nadoknaditi sve što je na početku sezone izgledalo pesimistično – kaže Igor Tabak, voditelj hotela u hotelskom kompleksu s Gordanom Tomčić kao predsjednicom

uprave i operativnim glavnim direktorom Ivanom Sapundžićem. – Neobično ljeto s neverama malo nas je oštetilo, ali, evo, sve dolazi na svoje. Bit će to ipak rekordna godina za nas.

Amfora je danas hotel koji rado i stalno posjećuju Amerikanci, Englezi i Skandinavci, a u srcu ljeta navale i Nijemci, Francuzi... Osim atrakcije otvorenog bazena sa šezlonima za cjelodnevno sunčanje i za 600 kn, pravi hit je restoran Balkan Grill s ponudom specijaliteta s roštilja, od razvikanih ćevapa nadalje.

– Ne dijelimo goste ni po čemu, na ekskluzivni, kvalitetni način nudimo sve, i fast food – kaže Igor Tabak. – Stalno tražimo

novog gosta pa zadnje vrijeme imamo i sve veći broj Brazilaca, pa i Tajvanaca.

U hotelu Amfora viđeni su ovog ljeta i filmski starovi, holivudska glumica Keira Knightley u pratnji supruga Jamesa Rightona koji je nastupio na For festivalu.

Keira je sezonu partijanja u Hvaru otvorila svojom pojavom u hvarskom Carpe Diemu, a suprug Righton je nastupio u Venerandi s britanskim bendom Klaxons.

I poznati glumac Johnny Depp uživao je u Amfori ovoga ljeta. Pa sportske zvijezde kao Edin Džeko i Seniad Ibričić, rukometaši, te mnogi drugi jer je Amfora među sportašima vrlo popularna.

23

O

ne of the oldest symbols of Croatia tourism is most definitely the Amfora Hotel. It's a place people visit at least for a seaside walk through the pine woods on the west end of town. With its indoor swimming pool, Amfora used to be quite a winter hit with local athletes, and now it's a magnificent place with a great front view and an open swimming pool.

And while at the pool, you can gaze at the wonderful Paklenjaci Islands.

– Amfora is doing great. We will bravely admit that we have managed to pick up on all aspects that seemed pessimistic at the start of the tourist season – so says Igor Tabak, the hotel's manager, where he works under Chairperson of the Board Gordana Tomčić. And COO Ivan Sapundžić. – This summer is a bit odd, full of thunderstorms, and that was a setback for us. But hey, we're coming around. This will, in the end, be a record year for us. These days Amfora is a hotel frequented by Americans, English, French, Scandinavians, and in midsummer, lots of Germans and French as well. Apart from the open pool with deck chairs where you can get an all-day tan for 600 kunas, Balkan Grill is another hit. It features various grilled delicacies, starting with the super popular chevapi.

– We don't classify our guests under any standards. There are no exclusives.

Everything is done in a high quality way, and we offer everything to all, even fast food – Tabak explains. – We're always looking for extra guests, and this year, we've been having more people from Brazil, even from Taiwan.

Movie stars love the Amfora Hotel.

Hollywood actress Keira Knightley was here with her husband James Righton, who performed at the For Festival. Keira started er party season at Carpe Diem in Hvar Town, while her husband Righton performed at Veneranda with his band, Klaxons.

Famous actor Johnny Depp also enjoyed Amfora earlier this summer.

Superstar athletes like Edin Džeko and Seniad Ibričić also love the place, handball players swear by it, and its a place loved by many sports celebs.

24

SEASIDE SPECIAL

AMFORA Nature most definitely spoiled

25

ZLATNI RAT AND LITTLE BIG BOL

Bol Mayor Tihomir Marinković talks about upcoming projects that will take Bol, a town that is already a famous tourist brand, straight to the top of the world

A SPECTACLE ON THE PORT STAGE

Vision of the future port in Bol: from projectum and IGH; Andro Banovac, Lea Aviani and Željan Pernat

26

B

ol is no longer just a domestic brand, actually, it's been a global brand for quite some time now. Zlatni rat beach is a staple of Bol. Global tourist trends have created a demand for Bol so high, the town just doesn't have the capacity to handle all of it. It's because of this that the citizens of Bol, those in charge of the town and the creators of its attractive tourist programs have planned out a completely fresh Bol, a town with 150 new berths – to meet the demands of sailors, yachts and sailboats – all with new breakwaters, ensuring a port that's safe from winds and strong sea currents, which will also have many other useful features.

Zlatni rat is, both during the day and at nighttime, breathtaking.

It's a dance of daylight, sunshine and night time magic. Nobody can remain indifferent at such sights. Tihomir Marinković, 59, is the Mayor of Bol, and is in his third term, still working with his associates on projects that will review the island town. In the next two years, their longtime dreams will come to life.

– We've turned Bol into a real life theater stage, both with the way it looks and what it has to offer its visitors. The only thing we still have to do is finish this new port, for mega yachts, one that is outside of the port, and it will have an additional 150 berths. The port will also enable a boat line, but most certainly not a ferry boar line. Catamaran – yes. The next phase will be constructing access for mini cruise ships, plus, we're working on roads that connect Bol with the center of the Island of Brač, and we're building a nice lookout point that will be perfect for romantic couples. They'll get a perfect spot to take photos and create memories of one of the best summers of their lives.

Bol is a small town with some 1630 residents, but during the summer, when it full of tourists, the place has a population of twelve thousand. Once this „New" Bol is complete, it's hard to estimate how many people will live here during the summer months.

BY DAY & NIGHT

27

LJEKOVITA KULTURA SMIJEHA

SELCA:Udruga Mirina

S

elca na otoku Braču za stranca su izuzetna atrakcija, ali ni domaći svijet nije potpuno upućen u osobitosti toga uznositog gradića koji svoj klasicizam skriva „maskirnim imenom“ Selca. I, ne kaže se iz Selca nego iz Selaca. Puno je tu sela u Selcima i okolo njih, uzbrdo i nizbrdo prema „nedirnutoj prirodi“ južne obale otoka Brača. A svi su ti Selčani nekako ipak građanski i kulturnjački nastrojeni.

mlađi, zastupnik u Dalmatinskom saboru, a na popisu viđenih osoba s kojima se dopisivao bili su i biskup Josip Juraj Strossmayer, pa književnik Antun Gustav Matoš... Tradicija se nastavlja i u novije vrijeme Selčane gura u kulturnjaštvo jedan liječnik, dr. Marčelo Štambuk, svestrani aktivist selačke udruge „Mirina“ (mirine ili izgorene kuće) koja je u biti amaterska dramska sekcija.

DOKTORI KULTURE

SABOR SVIH ŠTAMBUKA

Krajem 19. stoljeća trgovac Marko Didolić s jednog službenog puta u Slovačku dovodi u Selca na službu liječnika Mateja Bencura (alias Martin Kukučin). Bencur će u Selcima napisati roman „Dom u strani“ te se oženiti s Pericom Didolić pa odseliti u Južnu Ameriku gdje će nastaviti svoj život s Hrvatima uz literarne aktivnosti.

Za Selca je značajan kolovoz 1883. kad je održan glasoviti Hrvatski sastanak mladeži na Selcih na Braču. Svijest o samosvojnosti stanovnika Selaca kulminira dvije godine poslije, osnivanjem Općine Selca, te utemeljenjem Čitaonice i društva „Hrvatski sastanak“ 1888. godine.

Spiritus movens tog doba za život Selaca bio je prvi načelnik Tomo Didolić

A ni liječnik Štambuk nije tu pao s Marsa, jer je nedavno u Selcima proslavljena 300. obljetnica dolaska prvoga Štambuka na otok. Nekoliko stotina Štambuka s raznih strana svijeta okupilo se na taj selački sabor svih Štambuka u čast prvog Štambuka na Braču, Antonina zvanoga Stambucco, rođenog u Pragu. Stigavši galijom iz Venecije, mladić Antonino je, kao vrsni majstor ubrzo u Selcima, ali i na cijelom otoku, razvio kamenoklesarsku djelatnost po kojoj je Brač nadaleko poznat. Dovoljno je prisjetiti se bračkoga kamena u zgradi UN-a, kao i Bijele kuće u Washingtonu.

Liječnik iz današnje udruge Mirina kao dr. Marčelo Štambuk potpuno

se posvetio pisanju i crtanju za sve kulturnjačke djelatnosti društva, a ujedno je i glumac, scenarist, budući da dramska družina nastupa i sa svojim autorskim predstavama. Toliko ih to drži da su se začas mnogi okupili usred Selaca za jednu spomen-fotku i ovaj prilog Lučkom vjesniku.

USKRSLI NA USKRS

Predsjednica je udruge Katarina Vrsalović, inače zaposlena u tvornici Sardina, a suprug i njegov brat poznati su ribari s velikim ribarskim brodovima u Sumartinu, Sveti Martin i Briljant.

– U Udruzi nas je petnaestak i svi su spremni priskočit – kaže predsjednica Kate.

– Dobra smo klapa, nastupamo po cijelome otoku pa idemo i na gostovanja, recimo i u Koprivnicu, Križevce, u Stari Grad na Hvaru...

– Sve je počelo spontano. Za Uskrs smo uskrsli prigodnom predstavom 31. ožujka 2002. Obično smo nastupali za poklade, s našim karnevalskim priredbama, što znači da su nam u prvom planu satira, humor, osvrt na naše malo misto i malomišćanske svakodnevice – kaže dr. Štambuk.

Katarina Vrsalović, dr. Marčelo Štambuk, Željan Vrsalović, dr. Nenad Živković, Tonči Dragičević i Marjan Trutanić. Na slikanje nisu stigli Lucija Carević Tomić, dr. Nenad Živković, Antonijo Ursić, Pero i Darija Marijančević, Irma Bezmalinović, Pero Bošković, Suzana Žunić, Sandra Mančić, Sanja Mošić, Nebojša Ursić, Zorica Jakšić i Karmen Jakšić

28

Stoljeće spomenika Tolstoju

MILIJUNI SITNE RIBE

SRDELA, ZLATNA OLIMPIJKA!

Bezmalinovići (otac Niko i sin Mislav) hrvatsku „Sardinu" i bračka Postira lansirali u svijet

Z

a stotinjak godina, možda i prije, u svakodnevnom govoru ime/brend Bezmalinović asocirat će kao sinonim na izuzetni projekt marikulture koji je iz Postira krenuo u osvajački pohod na svijet.

To je najjednostavnije tumačenje riječi brend. Ime! Bezmalinović i gotovo.

Superproizvodnja polivalentne tvornice

Sardina. Izuzetni poslovni čovjek još otprije osamostaljenja Hrvatske, vizionar Niko Bezmalinović, čim je devedesetih došlo do privatizacije – razvio je postirsku tvornicu Sardina do statusa najsuvremenije u Europi po nekim procjenama, ali bez sumnje u Hrvatskoj i u regiji.

VELIKI ULOZI

Lučki je vjesnik već pisao o velikim uspjesima Bezmalinovića, oca Nike i sina Mislava, kad su 2012. odlučili staru tvornicu usred Postira premjestiti na novu lokaciju sa znatno većim ambicijama i kapacitetima te zaposliti domaće stanovništvo. Usput su krenuli i s hotelskim planovima umjesto stare tvornice.

– Uloženih 250 milijuna kuna priličan su rizik – kaže direktor Mislav Bezmalinović, zasad optimist i zadovoljan rezultatima.

– Funkcioniramo na više razboja,

niz naših djelatnosti u proizvodnji i preradi ide kako smo planirali. Krediti su u takvim ulozima neminovni pa ovaj hrvatski projekt pomaže uvelike HBOR. Osnovali smo vlastitu flotu ribarskih brodova i stručno se ekipirali, što je bio temelj jer smo uvidjeli na svjetskom tržištu prosperitet ako uđemo u Europu.

Kao jedan od vlasnika tvornice, Niko Bezmalinović je davno upozorio sina Mislava da je vrijeme promijeniti, dovršiti sportsku karijeru, što prije dovršiti i studij, diplomirati i posvetiti se novome poslu. Dolaskom Mislava za direktora, Niko se povukao, ali uvijek se brine: – Evo me i danas na jednom sastanku, ali meni je to skoro kao ljubav, a Mislav mora dobro potegnuti.

VATERPOLO I MORE

– Svaka čast ocu što sam na vrijeme shvatio da se iz vaterpola moram preorijentirati, ali ja svaki posao radim kao i vaterpolo, s puno ljubavi, i našao sam dovoljno motiva za uzbudljivi angažman u tvornici Sardina. Volim more, idem s ribarima, brodovima, vidio sam toliko puta što

29

znači uloviti tunu od 500-600 kila, a radio i s roniocima u tom našem poslu jer se ipak najviše bavimo i uzgojem ribe. Morate se tome poslu predati potpuno, ali nećete biti razočarani.

Mislav govori kao i kad je bio vaterpolski olimpijac, osvajač zlatne medalje u Seulu, pa zlata na Svjetskom prvenstvu, te je sa svojim splitskim Jadranom osvojio dvije titule prvaka Europe usred rata devedesetih. Jadran je klub Bezmalinovića jer je otac krajem osamdesetih menadžerski podupirao klub. Otac Niko bio je vezan za Jadran i zbog sina, ali i zbog supruge Bonine Lukšić koja je u Jadranu plivala s imenima ranga Zdenka Cipci, Dunja Pilić i Višnja Varga, a Niko ju je kao mladić dolazio gledati.

– Tako mogu reći da sam fetivi morski čovik i Bračanin – kaže Mislav. – Majka mi je iz Sutivana, a otac se rodio u Selcima, upoznali se na splitskom Zvončacu u Jadranu.

Bezmalinovići su svi iz jedne obitelji u zaseoku Podsmrčevik od šest-sedam kuća. I tako ih je malo, a posvuda ih možete naći kao uspješne poduzetnike raznih zanimanja. Zbilja je duhovito reći da su rijetki gotovo kao u nas srdela u najnovije vrijeme.

Inače, proizvodu su za inozemstvo dali najnoviji brend nazivom „Adriatic Queen“ kako ga za svjetsko tržište brendiraju Bezmalinovići, po svemu kraljevi srdele u regiji.

TRADICIJA OD 1906.

Osim sardina ili tune, u novoj tvornici proizvode se riblja pašteta, školjke, a uskoro i riblje ulje koje je naročito traženo u Francuskoj i u ostalim zemljama EU-a. Tvornica Sardina u Postirama postoji od 1906., a ta je tradicija danas okrunjena priznanjima za najbolju preradu ribe u Europi. Investicija Bezmalinovića smatra se najvećom u ribarstvu od osamostaljenja Hrvatske! Jer je u temeljima izvorna budući da se radi o ulovu srdele i drugih vrsta sitne i krupne plave ribe, posebno skuše i tune, i to vlastitom ribolovnom flotom.

Bezmalinovići su put srdeli našli i prema SAD-u, Kanadi, Australiji, Aziji, Europi… Jedan od podataka Bezmalinovića za prvi broj Lučkog vjesnika 2012. glasio je: 32 milijuna konzervi godišnje! A taj plan je poslije i premašen.

30

Niko and Mislav Bezmalinović, the father and son

MILLIONS OF TINY FISH

SRDELA FROM MOUNT OLYMPUS

The Bezmalinović – father Niko and his son Mislav – have launched the Croatian 'Sardine' brand and the town of Postira into the worldwide market

A

hundred or so years from now, maybe sooner, the name Bezmalinović will be a brand, and it will certainly become synonymous with an outstanding project of maritime culture, one hat has launched the town of Postira into a worldwide conquest. The Sardina Factory exports to Australia, the USA, Canada, Asian countries and the whole of Europe. Niko Bezmalinović was a business expert even before Croatia claimed independence, and once the country entered its business privatization phase in the 1990s, he has managed to develop the Sardina Factory of Postira into the one of the most modern fish factories in Europe, according to some experts. Without a doubt, it's the leader in its field in Croatia and the region.

Two years ago, the Bezmalinović father and son due had moved the old fish can factory in Postira to a new location, guided by higher

ambitions and bigger capacities. Parallel with that, the old factory was turned into a hotel.

Director Mislav Bezmalinović claims it was a 250 million Kuna investment. They do several activities – catching fish with their own fleet, growing fish, as well as processing.

Father Niko and his son Mislav, who now holds the position of factory director, are genuine natives of Brač and love their home-made business. Mislav made a name for himself as a water-polo player, winning the gold medal at the 1988 Olympic Games in Seoul. He was also the European Champ twice, playing for Jadran Split. That's why he loves his current career, and he loves being connected to the sea through his business.

– As a „man of the sea", I go out there, fishing for business, and it's really exiting to see tunas that weigh about five to six hundred

kilos. I've been like a fish my entire life. My mom was a competitive swimmer with Jadran, and my father supported that club as the European champ for a long time.

Their new factory looks awesome, and with its top-notch technology, it has launched a new brand called „Adriatic Queen". The factory has already produced more than ten million cans. It's about tradition – the factory has been here since 1906. Apart from processing sardines and tuna fish, the new factory also produces fish pate, clams, and coming soon, they'll offer fish oil as well, as there is a high demand or it it France and other EU nations. This investment by the Bezmalinović Family is considered as the biggest investment in the local fishing industry since Croatia became an independent country!

31

BOL I WRITERI

GRAFITI NA GRADELE Z

adnjih sezona Bolu ne fali ni grafita. Možete ih baciti na gradele – kako stoji u imenu tog festivala mladih – „Graffiti na gradele“, poznatijeg kao GNGfestivala, što su ga prije tri godine pokrenuli ljubitelji grafita i hip-hop glazbe na ideju mladog Boljanina Marka Boke. Kafić Batuda privukao je šaroliku publiku koja se pridružila đuskanjem uz hip-hop, a ukupnom ugođaju pridonio je i Vuk Oreb iz

32

„Kiše metaka“, inače prevoditelj u Lučkom vjesniku.

Sama poslastica za kraj bilo je freestylanje Riđi Riđa i Rade Ulice iz grupe High5 te lokalnog MC-a Marčela. A sutradan se ekipa bacila na crtanje. Radionicu za djecu i mlade vodili su studenti zagrebačke Likovne akademije, Antonija Bačić i Ivan Kovačević. Crtalo se na zgradama napuštenog hotelskog

kompleksa Bijela kuća i zgradi Fabrike, uz more, idealno za okupat se.

Tri dana provedena u prekrasnom Bolu na Braču aktivni su odmor pun odlične hip-hop glazbe, kvalitetnih grafita, mladih i zanimljivih ljudi iz regije i svijeta.

Ako se možete zamisliti u opisanoj atmosferi, kao zadovoljan posjetitelj i prijatelj festivala, dođite i dogodine!

BRAČ, OTOK KOJI VAS OČARA DO BOLA Čarolija Bol nije švedski nego brački stol

HUMAC GORI HUMAC DOLI T

Kad se iskrcate u Supetru, možete se odma okupat, pa onda okripit u Gornjem Humcu kod Tomića

rajekt iz Splita za Supetar na otoku Braču vozi odoka kao i neka autobusna linija s jednog na drugi kraj grada. Nekad bi se po trajekta opilo za šankom do Supetra, a sad ne stigneš popit pivo. Brač je jedan od splitskih kvartova.

Večernjom prugom „razgrneš" nasrid kanala cilu flotu brodica koja se svake večeri skupi za lovit lignje na pošti „Na polje".

Znači, svaki nautičar je učas na Braču.

Međutim, na toj otočkoj periferiji Splita, zapravo si u samom fokusu sezone ljeti. Supetar je Braču ono što je Split Dalmaciji, tranzitni kolodvor, ali ne bez razloga za zaustavljanje. S palube se za uplovljavanja pruža pogled na žalo i opuštene kupače koji su zaboravili draži šaltera, prtljage i slične civilizacije.

A za pola sata odatle možete se otisnuti još ozbiljnije: zapadno Sutivan, Ložišće, Bobovišće, Milna, ugođaj stare Dalmacije, uzbrdo vrh vrhova Jadrana na Vidovoj gori ili skretanje za pustinju Blaca

u kojoj ćete se sastati s grupom zadihanih turista koji su upravo svladali uspon iz uvale Blaca na južnoj obali otoka dokle ih je iz Bola doveo trabakul pun snova.

Za pola sata stići ćete na vrh padina u Humcu Gornjem niz koje se adrenalinskim serpentinama za pet do deset minuta sunovratite u Bol i na svjetski glasovitu plažu Zlatnog rata isplaženog jezika poput žednog psa. A za pola sata ste i u nizu šarmantnih uvala i gradića tipa Splitska, Postira, Pučišće, Povlja i Sumartin na krajnjem istoku otoka s pogledom na Biokovo i Makarsku rivijeru. Sumartin je luka Selaca, smještena strmo pod njima, a iz njih se začas zatvara krug sasvim na jugu, prema Bolu i mnogim nepristupačnim uvalama koje valja posjetiti brodom i morem kao u bajci.

Teško je izabrati između plovidbe kopnom ili morem otoka Brača. Najbolje je oboje. Otprilike je to kao odlučiti se između dobre ribe na gradele uz more ili janjetine i sličnih bračkih tema s ražnja u brdima, kao na primjer u Humcu Gornjem i u Humcu Donjem, kod Tomića ili kod Žiže. Dobar vam apetit, u slast, živili i uzdravlje!

33

KOD TOMIĆA Prvi put smo bili kod Tomića u konobu (Gornji Humac) dok su dica još bila malešna. U Bolu se nije imalo di spavat pa su nas poslali u brda kod njih. Apartmani. Ujutro «including breakfast». Bogati! Posjelo nas petero već u osam ujutro da se šta prije skalamo u Bol okupat na Zlatni rat. Služi se doručak, a nigdi onih marmeladica, džema, zdenka-sira i to, nego pršut i više vrsti narezaka, sireva, puine, škute…

A gazda, onda bome donesi po litre crnoga, prije toga rakijicu i… Ostali smo skoro do podne.

More se marendat tripice, pašta-fažol.

Ali ljeti uglavnom u zadnje vrime radi kad padne sunce, iza pet popodne i onda je u kominu, na gradelama i ražnju blaga božjega, janjetine na špici, vitalca…

Valentino Tomić u Gornjem Humcu oduševljava svakog gosta uz tradicionalni kamin

34

U ŽIŽE Ne smije se napravit grešku: kod Tomića se penjete posli kupanja u Bolu za ohladit se, najist i napit navečer. A u Žiže se ide na povratku u Supetar. Jer Gornji Humac je u unutrašnjosti otoka iznad Bola.

A kad se vraćate civilizaciji i supetarskoj luci s trajektom za rastat se s otokom Bračom, onda produžite sve do isprid Supetra i uhvatit će vas sumrak taman za skrenit lijevo u Žiže nad Supetrom.

Konoba je na uzvisini, na terasi di pirka kasni maeštral, padajuć skupa sa suncem a i s vašim životom (dalmatinski: tijelom) za se u smiraj napit, najist i zaustavit dah pa pospremit uspomene.

Spektakl kod Žiže, te nezaboravne simpatične gazdarice, nezaboravan je.

Stariji simpatizeri Brača cijene je još dok je s mužem za njegova života spremala nezaboravne marende u Supetru kamo je obavezno svraćao viđeni svijet još u doba Miljenka Smoje, famoznog dalmatinskog novinarskog barda i pisca kultnih tv-serija Malo i Velo misto.

Dok sve kušate (što nikad prije niste kušali) uhvatit će vas kod Žiže mrak i umjesto u trajekt ukrcat ćete se u neki od Žižinih kreveta uz bazen, možda tako i zaglavite pa ujutro okrenete iz početka tu bračku lipotu sve do Bola.

Gosti iz Ukrajine, foto za uspomenu kod Žiže

Vlasnica Žiža i njena ekipa na okupu za fotku i ispred kamina, bazena...

HUMAC GORNJI AND DONJI The Island of Brač is like the suburbs of Split, but only during the pinnacle of the tourist season. Supetar is the main transit center. As soon as you step off your ferry boat, you'll see pebble beaches and relaxed swimmers who have already forgotten about the stress of waiting in line for a boat ticket, luggage handling and other issues of the civilized world. Close to the west, you've got Sutivan, Ložišće, Bobovišće, Milna. To the east, Postira, Pučišća, Povlja, Sumartin.

The island still looks and feels like Dalmatia of yesteryear. Up hill is Vidova Gora, the highest peak on the Adriatic, and if you take the right path, you'll get to Blaca, the island's desert – a place where you'll see a group of winded tourists who have just completed the steep road from Blaca Bay on the south side of the island. A classic trabakul boat can take you from Bol to Blaca Bay. In no time, you'll get from Humac Gornji to Bol and Zlatni rat. When traveling around Brač, choosing land or sea paths is hard. It's best to do both. It's a difficult choice, much like if you had to choose between grilled fish or grilled lamb, or any other Brač delicacies which are common in the island's hill area, such as Humac Gornji, Humac Donji, Tomić and Žiža. Enjoy your meal, have a great time, and cheers!

Autori Elizabeta

BRAČ IZNUTRA

CESTI JE MORE DO KOLINA Novo Selo, ekipa sa šentade, za doček, ka u svako pravo dalmatinsko misto

Sumartin, ribarica Briljant

Supetar, Željan Radman za Split spreman

L

uke su po otocima Srednje Dalmacije najvažnija stvar na svijetu, ali ne treba ti ni luka ako nema ceste. Kad iz Supetra cestom kreneš lijevo, sjevernom obalom otoka, put te vodi do Postira i nema dalje, kako bi nautičar očekivao produžiti u Pučišća, Povlja, Sumartin pa južnom stranom do Bola. Nema, nego iz Postira se penješ sve do Pražnica blizu Humca Gornjeg duboko u unutrašnjost otoka da bi se onda zaobilazno sporim serpentinama spustio u Pučišća.

Nema veze ni Pučišća – Povlja. Opet natrag do Pražnica, Humca… Sumartin – Postira može se zaobilazno skoro kao

preko Bola, odnosno Humca i Nerežišća.

Ima jedino prečac Nerežišće – Škrip – Postira. Glupo je iz Sumartina krenut sjevernom obalom prema Supetru i zaglavit u Povljima, dalje nema, jedino natrag preko Novog Sela, Humca i već opisanim putem golemog obilaska.

Svaki hendikep može se pretvoriti u prednost. Nikad ne biste svratili u Novo Selo. A tamo se zove helikopter za hitne slučajeve. U Novom Selu smo fotografirali cijelo stanovništvo, ekipu koja je isprid crikve bacila na karte i prijeti da ih nemamo pravo snimat. A izgleda da su

tu na šentadi od rođenja. Jedan gostoljubivi Bezmalinović zove nas na pivo s druge šentade i upozorava da on popravlja kad vam kao nama ne radi prednje desno svjetlo, a izgleda da duši i guma.

Najbolje se spustit u Povlja i s rive pokupit neku gumu koja služi kao bokobran. I tamo igraju na karte u kafiću, ali još nema ni vatre ni roštilja, prije nego sunce počne zapadat.

– A šta ste mislili da vam je ovo ka u Split kod Fife…

Zbilja! Eno kaić Dragana Sekulića, vlasnika Fife, zimi mu je taj kaić vezan na Povlja, predivna svisoka

i Mario Garber

35

Matejuški. Da vidimo je li u Povljima. Nije – javlja se na mobitel iz Fife: Jučer san bija, kaić san ostavija. Fife bi i u Povlja učinija promet, cili Brač bi dolazija vidit najbolju spizu i najlošiju poslugu. Sumartin je ipak nešto drugo, konobe i ribarice, koće, plivarice, jedrilice, a ni trajekt iz Makarske nije za bacit.

Brač je ka mala država, a opet svakoga znaš. Sve se mislimo kako nema šanse stić i na zapad otoka vidit trenera Hajduka Stanka Poklepovića u Milnu, ili književnika Hrvoja Hitreca u Sutivan, blizu Nazorovih Bobovišća i Ložišća, a di je tek Marino Lemešić, legendarni Hajdukov univerzalac i pravnik Plovputa sa svojom Dragicom radio-reporterkom i sinom Leom moreplovcem, pa unukom, opet Marinom, lipo tamo u Lučice na jugu.

Učas vas uhvati kasna ura i najbolje je prošetat po Bolu pa leć u hotel Ivan di je u dvoru bazen ispod fasada starih škura, ka da ste usrid bilo kojeg našeg malog mista.

Povratak sa Brača suđen vam je iz Supetra. Izgleda po ludnici i vrevi kao predkomora za povratak u okrutnu stvarnost civilizacije. Niste ni ušli u Supetar kad evo policajaca na motoru koji jedva čekaju da se krivo parkirate, tjeraju vas lučki redari, nikome niste simpatični kao najnoviji nadošli problem u luci. Iz obližnjeg kafića ipak vas tješi široki osmjeh i poziv na piće: smije se Željan Radman, davno basist Mladih batala, polubrat glasovitoga Dikana, poznat po kultnom kafiću Semafor usred Splita i još kultnijoj konobi Pimpinela na Firulama.

Ipak valja parafrazirat – budali (upućeno sebi) na cesti, more je do kolina.

I svrši tako još jedna bodulska balada u ovome broju Lučkog vjesnika.

Ko bi reka da Dragan Sekulić, koji drži glasovitu konobu na splitskoj Matejuški (Fife), u Povlja ljeti drži svoju „jahtu“ koja inače zimuje na Matejuški

Salinger iz Selaca

Zoran Bošković

DJETINJSTVO ANDABAKU

N

a trajektu za Supetar morate na nekoga naletit. Na primjer na nakladnika Zorana Boškovića.

Baš smo se mislili odakle počet putopis po Braču. I evo ti Boškovića koji ima Nakladu Bošković, ali ne i auto. Kako živi u Selcima, putem se svašta može saznati od čovjeka koji je objavio oko 300 djela osamdesetak autora (a ništa još od nas). Iako je usputna tema književnost, asocijacije su Hajduk, pa dioničar Jako Andabak, aerodrom i – gle, Bošković mu prodao svoj vinograd.

Eto ga na slici. Nije lako, kao da sam prodao djetinjstvo, pokazuje poljske kućice iz memorije Zoran Bošković. A

36

zahvaljujući njegovoj ideji, upoznajemo se s udrugom Mirina i fotografiramo kod Tolstoja, stogodišnjica je njegova spomenika. Stiže i dr. Štambuk, jedva, jer popravlja krov kuće u Selcima, radnici, piće, spiza…

– Jeste li čitali Salingera, doktore?

– pitamo.

– Kako ne. „Lovac u žitu“.

– Ne nego „Visoko podignite krovnu gredu, tesari!“ – E to ne, nisam…

– Ali svejedno, neka je podignu! – smijemo se svi skupa.

Nema do Selaca za takve ćakule.

M.G.

ROBINZONI S DRVENIKA MALOG

PLOVIDBA TERAPIJA, LIKARIJA, NIRVANA…

E

vo glavnih razloga za otplovit na Mali Drvenik: prvo, nema vode, drugo, od dvije kućice gdje ekipa o kojoj je riječ svraća svake godine, jedna ima struju, druga nema. Treće, tek nedavno je asfaltirano nešto ceste, toliko da odletite u more ako se malo bolje zaletite. Četvrto, osim luke Borak di stane brod, nema drugog pravog pristaništa. A peto, i ta veza je problematična i zadnje vrijeme povod nezadovoljstvu mještana. No, robinzonski nastrojenima to je prednost. Županijska Lučka uprava u svakom slučaju brine o tome i na redu je projekt izgradnje specijalne luke za Drvenik Veli i Mali, od Trogira prema Segetu Donjem.

Međutim, spomenutoj ekipi se fućka za vapore jer, kako se i na slici vidi, imaju svoja četiri i tako se vežu skupa da im ne triba ni «p» od porta, jer su sami po sebi –

cipli od porta.

Brodi se zovu Likarija, Terapija, Nirvana i Pajel, skoro svi idu na Mali Drvenik na – liječenje. Istina, ženski dio klape nije baš za vječnu samoću i nedirnutu prirodu, ali ljeti su svi zajedno i imaju duha, mašte, stila za preživit u izravnom i jedinom društvu s – prirodom. A zimi, ista ekipa dolazi redovito lovit, ma naravno, bez ženski.

Sve se dogodilo tako da je (zanimljivo) brat od poznatog hajdukovca i kasnijeg Dinamovog nogometaša Joška Jeličića – Željko, kao duhovni lider pokrenuo tu klapu koja se okuplja tamo na Malom Drveniku u dvi kućice. Ekipa se sastaje najmanje desetak godina. Još su dica bila mala, a neka su toliko narasla da više i ne dolaze sa «starcima».

Nikolina i Mario Radmilo jedva su ovo lito uspili nagovorit 18-godišnju kćer Enu da još jednom ipak svrati dobro se nasunčat i okupat. Oni su s Terapije, a na Likariji im je kum Željko Jeličić sa svojom Sandom, Miro i Josipa Kurtović su na Pajelu (ime kratica imena familije) te Maja i Denis Erak na Nirvani. Peti član je Tiho koji ih dočeka u kućici u uvali Petomavar.

– Danima se spremamo, hrana, piće, eška – smije se Nikolina, supruga Marija Radmila. – A na kraju se eška i ne potroši jer toliko bude te spize da nikome i ne pada na pamet još i lovit liti. Nema televizije, ničega, nemamo niti gitaru, ali se piva pa čak i zapleše, tulum svake noći.

Obavezno idemo na lokalnu feštu Zvizda mora odma iza Velike Gospe i poslije toliko aktivnog odmora trebalo bi zapravo otić na bolovanje – zezaju se kad se svi vrate doma.

A WATERLESS HAVEN

The Island of Mali Drvenik is a waterless haven. If there is no water on the island, it's a heaven for modern-day Robinson Crusoe types. Sure, the place has water wells, you won't go dry. You've got your boat, you've got electricity, and the only docks a small port called Borak, which has its regulars. No water, in the middle of the sea, that's the biggest possible challenge.

There are no roads, there is no traffic. But, there are countless beaches and secluded spots.

Brodovi prijatelji: Likarija, Terapija, Pajel i Nirvana

37

OTOK KOJI JE DOŠA NA RED

DOPALA TI SE ŠOLTA

B

i li ti, prijatelju, da ti pofrigan jaje od noja? Nemoj se puno mislit.

Jaje je super. Jedino je problem imaš li još koga u ekipi za sve to pojist.

Jer jedno jaje od noja je sigurno kil i po jaja. Otprilike ka 20-30 jaja od kokoši.

Ajmo, ajmo, je li mo'š izist jaja za petšest ljudi? Ola ludila, rečeš doma ciloj familji da se strpe sekund, ideš po jedno jaje pa ćemo svi marendat.

FOTOREPORT Segor GARBER

38

ZOO NAD STOMORSKOM

Bez ovoga uvoda sigurno biste mislili da se u tekstu govori samo o nekom zoološkom vrtu. A nije da se ne govori. Nema do životinja. Čovik ima i pasa, zečeve, kunce, namjerava još nabavit toga, svega, kokoši, koza, tovara, ludilo. Međutim, priča sa zoološkim vrtom nema veze. Priča je Šolta. Čovik se zove Ivan Vuletić (50) i to je Šolta jer se radi o otoku za koji smo već u prvom broju ovoga Lučkog vjesnika prije tri godine pisali da mu

vrime tek dolazi. Takav je otok. Čeka red. Prvo je bija Brač, pa onda Hvar, pa Vis, i tako dalje. I danas se spominju priče kako su u davna vrimena svi govorili prvi i drugi, treći, četvrti Brač.

Svi su otoci bili Brač, a rednim brojem se određivalo koji je posli Brača.

Ta logika nekako se održala sve do danas. Jednostavno radi blizine kopnu, radi povezanosti. Hvar je toliko razvikan da mu Vis počinje u turističkom smislu jašit za vratom. A Brač je pak toliko blizu da je atraktivan i primamljiv turistima kao svaka druga urbana cjelina. Jedino Šolta je nekako

sa strane, nitko je ne spominje. Osim zadnjih par godina. Kako je blizu isto koliko i Brač, a divlja i zanimljiva isto koliko i Vis, mogla bi Šolta šuperat sve ostale otoke.

MARULIĆ I IVIĆ Nije slučajno da je i Marko Marulić od kojega sve počinje s pisanom riječi u Hrvata – a Splićanin je – uteka na Šoltu kad mu se prohtjelo.

I prvo izletište Splićana bio je Nečujam.

Zna se kakvi su Splićani, šta je njima bilo protjerat Marulića na Šoltu. Pa se Miljenko Smoje sjetio tog podatka kad su nogometnog trenera Hajduka Tomislava Ivića htjeli protjerat sa Staroga placa. Ivić je dobio angažman u glasovitog Ajaxa. A Splićanima ne vridi. I Marulić je u svoje vrime „igra“ u Nizozemskoj. Onda je Smoje napisa da je Tomislav Ivić nogometni Marulić. Šolta sigurno ima ono nešto. I tu će se sto posto nešto dogodit. A jedna

od atrakcija bit će nojevi Ivana Vuletića.

Već trinaest godina se čovik bavi s tim.

A šta radi? Nojevi na Šolti?! Neko bi odma reka da se radi o zabijanju glave u pijesak. Ta je legenda raširena vezano za nojeve jer se smatra da čovik koji ne želi od straja vidit šta se zbiva – onda zabije glavu u pijesak. Ka noj. Pa smišno je to. Moglo bi se zaključit da su i Hrvati neka vrsta nojeva. Ali s Ivanom Vuletićem to nema veze.

NOJEVO JAJE Čovik je bio hrvatski dragovoljac, radio je kao vatrogasac i kad je zaratilo odmah se prijavio za dragovoljca, poslije će ratovati na svim bitnim žarištima od Zadra do Dubrovnika, a onda će kao njih većina u mirovinu.

– U to vrime kad sam ja krenuo s nojevima postojala je neka velika priča o biznisu. Ljudi su nabavljali nojeve i mislilo se da će to biti veliki biznis, spominjalo se i stanice za otkup, pa

Ivan Vuletić, šoltanski hit nojeva

39

klaonice nojeva, pa izvoz i tako dalje.

Međutim, ja se tim ne bavim. Moji nojevi su preživjeli radi turizma. Imam tri ženske i jednog muškog noja. Ljudi ih vole doć pogledat.

Vuletić se prijavio za posao druge vrsti. Bilo je to sve uredno i kod ministarstva kojemu je prijavio svoj projekt izletišta kamo se iznad Stomorske na otoku Šolti može svratit pogledat životinje, a možda i kupit neki domaći proizvod.

– Lipi je pogled ovde gori iznad Stomorske, vidi se Splitska vrata, Hvar, Milna na Braču, Mrduja, Omiš... To je područje obronaka Šolte di se proteže najmanje dvi-tri tisuće maslina. Pravi raj. Nekako mi je i draže da su propali

It wasn't by accident that the great Croatian writer, Marko Marulić of Split, had chosen the Island of Šolta has his refuge way back in the 15th century. For the citizens of Split, the town of Nečujam was their first holiday destination. Šolta has that 'it' factor. It's a place where you feel something is bound to happen. One of the more original attractions there are the ostriches of Ivan Vuletić. For thirteen years now, he has been growing ostriches with his wife Željka at their farm just above Stomorska.

Up there, at the peak, you get a nice view at the Doors of Split, Milna on Brač, Mrduja, Omiš... A real heaven. And in this heaven, a male ostrich and three female ostriches! In case you didn't know, an ostrich can live up to eighty or more years. I guess throwing your head in the sand does one good.

40

ti veliki snovi o golemom biznisu s nojevima. Nabavljali su se inkubatori, svašta se tu sanjalo, velike novce. A nije ni ovo malo, koji put pomislim, jedno jaje od noja može nahranit golemu familiju. Treba samo bit strpljiv i pričekat da noj postane spolno zreo, a to je negdi u četiti-pet godina, recimo, šta je brže nego s ljudima, i osim toga, noj može živjeti 80-tak godina.

UBIJE TE NOGAMA Znači, Ivan Vuletić sa svojih pedeset je miran. Ima jaja od noja cili svoj život. Pitamo ga i odgovara da je ženski noj – nojica, tako se reče. Planira otvorit usput i nešto kao restoran jer kad se turisti tu popnu za vidit noja,

At fifty years of age, Ivan Vuletić has found serenity. He can produce ostrich eggs for the rest of his life. On the side, he plans on opening a restaurant or an eatery, because he gets a lot of tourist who come see the ostriches and ride them, and after that, it's understandable that they would like to eat and drink. And you have to offer them healthy food.

– Ostrich eggs have no cholesterol.

I keep the shells, for souvenirs – Vuletić explains.

Vuletić keeps his ostriches in a 800-square-meter cage construction, which means they have enough room. However, they have to be confined, because they are extremely strong and can be dangerous.

Curious guests come to the farm for the ostriches, and end up buying olive oil, brandy, vegetables and such – all organic.

normalno da će nešto pojesti ili popiti.

Moraš im nešto ponudit.

– Moglo bi to bit samo zdrava hrana. Imam poma, a jaja su bez kolesterola. Ljuske zadržim za suvenire, ima tu svojih draži. Ljudi čudno gledaju na to, a ne razumiju da je lakše uzgajat nojeve nego kokoši.

Nojevi Vuletića su u jednom kavezu od 800 kvadrata, imaju znači dovoljno prostora. Moraju bit u kavezu jer znaju bit i opasni. Na primjer, tvrdi Vuletić, nogama te mogu i ubit. Jako su snažni.

– Bila bi to dobra priča ako bi se na farmi tu skupilo i dva-tri tovara. Pa koja koza, onda ukrasni fazani... Naši

gosti sigurno bi imali šta radit dok im spremimo nešto za pojesti i popiti.

FARMA ZA GUŠT Ivan Vuletić živi na farmi sa suprugom Željkom i tvrde da im je ka bog. Oko nojeva imaju još jedan posao, a to je branje prirodnih trava koje nojevi jako vole a Vuletićima to smanji troškove jer inače moraju kupovati ječam, pšenicu, kukuruz i zob. Gosti sada kod njega svrate sa zanimanjem, a usput kupe njihovo besprijekorno prirodno maslinovo ulje, domaću rakiju, povrće, i slično. Šolta, prava si šansa, nisi više iz onog pogrdnog slogana – Dopala te Šolta!

ŠOLTA, ŠOLTA...

OSTRICHES GUARDING THE ISLAND

41

Jakša Radman, neobična turistička ponuda

U

LUK I STRIJELA

borovoj šumi pristup novootvorenom streličarskom klubu OLIVETO moguć je kamenim stazama. Budući da je tu vrijeme stalo, vraćamo se u povijest srednjovjekovnim oružjem koje je izradio maslinički inovator, umjetnik i vlasnik kluba Jakša Radman. Ovaj jedinstveni klub na otoku, a i šire, otvorio je načelnik općine Šolta Nikola Cecić Karuzić 5. srpnja 2014., uz sponzorstvo Turističke zajednice

42

i Općine. Ovo je jedinstvena – nova i doista posebna ponuda turističkih sadržaja Šolte za koju gosti i vikendaši iskazuju veliko zanimanje, dok otočani čekaju kraj sezone kako bi i oni koristili ponudu kluba.U programu su Davor i Julija sa suradnicima prikazali igru originalnim bičevima, u izvornoj nošnji srednjega vijeka. Prigodom otvaranja Kluba, domaćin je upriličio domjenak uz poznate šoltanske delicije – kruh, vino i slatkiše.

Viški specijaliteti

KUT ZA GOSTA N

Ivo Jerković usred para svojih gostiju

a otoku Visu neobična je ta raspodjela, ima i Vis, i Komiža, a ima i Kut, itd... Nije bitno. Nego kad se spominješ ljudi iz toga kraja, onda valja znat odakle su jedino radi toga da bi se moglo pripoznat miris bačve i tome slično. Na primjer, nije sve isto jesi li iz Male bande ili sa Kuta. A ne radi nekog lokalpatriotističkog opredjeljenja, nego radi zafrkancije, da se zna di si.

Toponimi su kao neka odrednica. Na rivi u Visu uvik je Kalamberina Karmela. Pa imaš tako masu svita kojega se pripoznaje.

Među njima je sigurno i Ivo Jerković Jela, poznati splitski i konobar, i ugostitelj, i recepcionar, i zabavljač... zna je čak i zapivat, zasvirat, a najžešći je bija kad je krenija čak i vodit marketing toga velikoga šušura.

Jela i danas piva u klapi Višana na svim bitnim koncertima, a tako se ponaša i u svome dvoru ako gosti zažele da im se zapiva. Više od svega je za ne zaboravit vino, plavac i vugavu, iz konobe Jele na Kutu, di se svak voli rasfriškat.

43

Za krepat od smija

ZUHRA, MADAM I ŠEVA

K

ad na trajektu za Vis spazite Zlatana Zuhrića Zuhru, onda vam je jasno da ste pogodili: jer ne čeka vas samo prelijepi Vis nego i predstava koja će vas nasmijati do suza. Mislite da će Zuhra i na trajektu valjati štoseve – ali ne, kao pravi komičar, jedva da je otvorio usta, i to uglavnom samo da bi popio pivo, na palubi, nasred pučine.

Ali je zato smijeha bilo uvečer u viškoj utvrdi Batariji. Stranci i domaći, oni koji su bolje razumjeli

44

i oni koji su intuitivno pogađali jer su glumci znali dočarati, a život razumijemo podjednako na svim jezicima – uživali su u dobrom raspoloženju i prekrasnom okruženju.

Baš kako su najavljivali predstavu, nova komedija Lane Bitenc „(m)ADAM I (š)EVA PRED VRATIMA PAKLA“, nastala po motivima Kishonove knjige „Kod kuće je najgore“, donijela je vijesti s prve crte bojišnice: kakvo je ratno stanje u krevetu, radno stanje u

kuhinji i koje žrtve i gubitke (ne) podnose zaraćene strane. Uz muža Zuhru, bili su tu žena Petra Težak i psihijatrica i naratorica Matea Elezović.

Rat do istrebljenja između muškaraca i žena nastavlja se, naravno, i dalje. U dramaturgiji Marija Kovača, scenografiji Nikoline Pišek i uz glazbu Tonča Huljića i Ane Rucner.

ANDRITEATAR

ANDRIN ANTITEATAR

Vis je šansa za otkačit se, tako gleda svaki putopisac, turista i avanturista, a jedino Andro Slavić pogađa tu njihovu žicu

N

e bi bilo dobro da Andro Slavić bude ekstrakt otoka Visa u maloj bočici ka špirit. Bilo bi dobro da ga se tako prodaje ka viški suvenir. Ali, bi li bilo dobro ili ne bi – fakat je da se Androta svim silama trudi ne bi li posta upravo to: Andro by Vis. Oduvik je ta vrsta. Prije dvadesetak godina smo ga upoznali na prvi dan 1997. jer je u Slobodnu izaša oglas za doček nove u hotelu Issa po nekoj smišnoj cijeni. I šetaš po viškoj Rivi, a Andro na svoj ondašnji lokal opalija natpis:

„Neka ne ulazi ko nije bogatiji od vlasnika lokala!“ NEMA VIŠE JNA

Naravno da smo odma ušli. A mo'š mislit kako su ušli tek oni „siromašniji“ od nas. Takoreći usrid rata. Mora bit da ni ribari nisu radili jer je za svečanu večeru u hotelu bila sarma. A s ponistre gledamo more puno škarpini, ugora, lignji...

Bila je to 1997. I Višani nisu mogli tako iznenada priko noći doći k sebi.

Cilu vječnost sve je bilo zabranjeno.

Osim JNA! Ko će se sad tako brzo prestrojit u – Voljnooo – welcome turizam! Ko će nego Androta Slavić.

Svi ga zovu kapetan. Ma je, zna on sve, lovit lignje, panulat na zubaca, bacit vrše, parangale... Zna i kuvat.

Ali isto je malo bezobrazan. I to je taj njegov šarm. Od 1997. kad je drža restoran As nasrid Visa pa do današnjih Budihovaca, ima je još jednu štaciju, u današnjeg alternativnog Bejbija, ne u Visu nego na Kutu.

Tu je ima lokal iz kojega je vika na svakoga, tko god bi proša. Jedan put za

FOTOREPORT BY SEGOR GARBER

Andro Slavić u raju kamo je sam sebe prognao

45

vrime Viške regate dobacivao je nešto i popu, koji bi triba bit gazda u mistu. Ali očito je Andro i s popom bija u dobre.

Iz toga doba najboje se pamti njegova baza kao odgovor na prijekorno pitanje: – Zašto nisi bi prijateju na pogreb?

– A šta ću ja njemu ić na sprovod, kad on meni neće doć?! – odgovori Andro i ostane živ.

To su te njegove batude dalmatinskog okrutnog „galgen humora“. Ka šta će se svak sjetit filma „Goli čovik“.

SHAKESPEARE OD ŠPAHERA Andro ne preza ni od čega. A sve da bi raskrinka, da bi licemjerje i falšitad izvrga ruglu. U biti je Andro rođeni satiričar. I on to izvodi kroz svoj medij. Nije to ni novina, ni knjiga, ni radio, ni televizija, pa čak ni internet.

Jer Androta to izvodi godinama na svoj način u svom mediju koji se zove – štekat, šank, kuhinja.

Znači, to je Shakespeare isprid špahera.

Ta Viška regata bila je već u ovo naše suvremeno doba od turizma i Vis

46

je propupa otkako ga više ne timari vojska nego vojska turista, nautičara, ronilaca i drugih ispaljenih tipova ka šta su prijatelji svega i svačega, od bicikla, do kriketa.

I Viška regata je postala šansa da se učini još jedan turistički trzaj nakon sezone u deseti misec kad su u stvari već svi zatvorili. Dođe cila armija jedriličara sa svih strana, bude i stranaca, pa Višani otvore još jedan šuc, ne bi li zaradili u „sučevoj nadoknadi“.

A Andro uvik obratno: – Zatvoren san, prijatelju, mogu ti pofrigat jaja, ako te neće zabolit, ali ne radin.

– Zašto si zatvorija, koji ti je sad vrag?

– Predložio sam svim lokalima u Visu da neću otvorit, neću im bit konkurencija, ako mi svaki da po sto kuna. I svi su dali.

– Znači da si im stvarno konkurencija?

– Nije bitno, kad sam sve skupa izračuna, više san zaradija ovako, nego da san otvorija...

BUDIHOVAC ILI RAJ

Životinjsko carstvo na Androtovome otoku

Na istočnoj obali otoka Visa, kad isplovite iz Visa i krenete lijevo prema visokom svjetioniku Stončica na rtu, onda skrećete prema otočićima među kojima je i Andrin Budihovac na pličinama i prozirnome moru, a samo malo dalje u tom arhipelagu krije se i otok sa Zelenom špiljom. Preko puta se može i preplivat do mjesta Milna na otoku odakle se autom lako stiže u Vis preko obronaka. A i Milna je čudo od vale i uživanja za oči i tijelo.

Ipak, skočite vi do Andre. I morate se sresti s tim njegovim antimarketingom: – Štaaa, pošto je pašta šuta od plodova mora? Pa šta pitate, zna se, 600 kuna!!!!!!

Spašavaj se, diži sidro i kad ne može drukčije, zapamti Andru barem tako. Sigurno ćeš kad-tad doći provjeriti šta se s tim čovikom događa.

I zimi je tu. On i prijatelj. Izađu na more ulovit za se prihranit. Bude to brujetić, lešada i slično. Nikad se ne hvali s ribom, uvik plače mižeriju kad ga zoven mobitelon, a siguran san da su na stolu jastozi i bocuni lipoga viškog plavca. Ako slučajno počne spominjat jastoge, onda je sumnjiv, mora bit da jede paštetu i stari kruv za vrše... Ali to je kao i Venecija koja je posvuda onim strelicama strance uputila na najvažnija kriva mista da ne smetaju onamo po skrivenim pjacetama di se marendaje tripice, pašta-fažol i dolce garbo.

47

SHAKESPEARE

AT THE BAR

Andro doesn't back down from anything. And he could expose everyone, make fun of every hypocrite and faker out there. Actually, Andro was born to be a satirist. He delivers satire through his own medium. It's not the newspapers, it's not a book, it's not on the radio, TV or on the Internet. Andro delivers satire through a medium that he controls, and it's called 'the kitchen'. Okay, a cafe terrace will do, or a bar. He's like Shakespeare in front of a stove.

A

ndro Slavić is a famous caterer from Vis, and over the last couple of years, he has set sail to the Island of Budihovac, which many interpret as his great escape. In actuality, he's found refuge on a group of small islands that can become to Vis

what the Paklenjaci are to Hvar. Andro is an unusual man, funny and original.

In a way, he's almost scary to his guest, but soon everyone finds out what lies under his masquerade: a full-blown gala of boats, the sea, people, good jokes and great food, drinks and fish.

Milna, odakle se najbolje vidi Budihovac, odmah preko puta, gore na slici do koje se moĹže i preplivat