Lučki vjesnik br. 33 by Netmedia Sistemi

br. 33, srpanj 2019.

Brevijar za svakoga na moru

Port News

drago nam je da ste svi došli vežite se i dirajte taj kraj rivu obalu luku koja vas je primila u svoju intimu kao senzaciju jednog ljeta u vašem životu kao senzaciju trenutka za ovim stolom bez rezervacije u vali koja je Zlatna samo zato jer to nije nego je Srebrna

Što je to brod Rive su mjesto dodira u toj ljubavnoj vezi mora i broda. Uplovite. Pa isplovite! I tako stalno. Nikako da dosadi

Srebrna na dodir Brod je medij, kao i Lučki vjesnik, koji vam jamči dodir sa cijelim svijetom, ali bez mora ne možete ništa Mario Garber

vaj list (a ima ga i na internetskoj stranici Lučke uprave Splitsko-dalmatinske županije) izlazi od ljeta 2012. u najboljoj namjeri da biće s mora, a to je i Brod, kad se veže za kraj, što u prirodi čovika koji je kopneno biće ipak znači da si se spasija ili da si spašen: Ljudi, evo me doma! – rekao bi Gibonni, i sad... Šta i sad? I sad mo’š počinit, opustit se, odmorit, nešto popit, pa izist, i onda opet popit, pa da vam ne skoči apetit... bolje dalje ne nabrajat šta sad i šta bi sve moga! I opet šta sad? Evo šta sad i šta bi moga: moga bi dovršit ovu rečenicu iz prvoga odlomka gori. Ali lako šta ja nisan opazija da san odluta i da rečenica nije dovršena, nego to niste opazili ni vi, a da ne govorin šta se lektor satra jer je mora nakon šta je sve ispravija, opet vratit onako kako je bilo. Šta to oće reć? Došli ste u jednu potpuno neobrađenu, pravopisno i gramatički nedirnutu prirodu u kojoj nema dovršene rečenice nego se

svakoga ljeta morate vratit iznova. A čak ni onda joj nećete otkrit kraj. Ona je savršena. Ta priroda. I rečenica. Ali nije svršena. Dok je vi ne dodirnete. I učinite takvom. Svršenom, otkrivenom, dirnutom... Kakva bi uopće i mogla biti? Pa nitko nije vidio nedirnutu prirodu. Jer čim ju je ugledao, vidio, znači da nije nedirnuta. Prema tome, ne slušajte gluposti, nego vjerujte Lučkom vjesniku koji vam otvoreno i bez marketinških lažnih informacija govori o Njoj, o Dalmaciji koja je do daske neprirodno prirodna. I obratno! Upravo ona je ta nedovršena rečenica. A i nema ništa ljepše od nedovršene rute, đite, plovidbe, jer to su glavne karakteristike svakog otisnuća, ne samo na put, nego u svaku životnu avanturu, koja te mami znatiželjom dok još pojma nemaš kamo ćeš i zašto. Hoćeš li uplovit? Ili isplovit? Ali za taj dvojbeni tempo trebaju ti dva medija, more i brod. Inače nemaš sa čime ni uplovit ni isplovit. A niti kamo!

rebrna (Silver) is one of the most beautiful Adriatic bays. The bay is accessible within a few minutes walk from the parking area near to Rukavac, on the eastern peak of island Vis. Of course, if you have a boat, you just sail along thje southern cliffs of the island towards the West to reach this bay.

The Touch Of “Srebrna – Silver Bay” In Dalmatia

A sve se ionako svrši na pitanju čemu uopće ta priča o nedirnutoj prirodi koja iščezne čim se dodirne. Nikad je nitko nije odjednom: i vidio i dirnuo

Fotografije Srebrne na Visu: Elizabeta Sonjara Garber

Sveta stvar, stol i Bol!

Šetnja do Dominikanskog samostana i crkvice Gospe od Milosti, pa vizura: Ribarska kućica u daljini, prekrasna konoba na moru

Turizam u pjatu Putovati, ploviti, upoznati, istraživati, ali i jesti se mora

a prethodnim stranicama ste uplovili, pa isplovili itd. Pa sve ostalo. Ali i prije i poslije svega valja sjesti za (pregovarački) stol. Tko može odgovorit na tako zagonetno pitanje: Zašto se na otoku Braču mora dobro planirat gdje ćeš jesti? Zato što se nikako ne možeš odlučit gdje je bolje. Oduvijek su privlačna bila bračka brda, tamo je uvijek bilo vanserijske originalne bračke janjetine koja je otočkim morem dobro posoljena, jer tako je i s verdurom. Znači jedva se čekalo poć u Humac Gornji ili Donji, Pražnice, posvuda je bilo i dobroga pršuta, sira, maslina... Bračani su u tome nenadmašni. Pa se neko vrijeme hrlilo na Vidovu goru. Ma ima tih mjesta za lizat prste gdje god hoćeš.

JELI I PILI BEZ GOOGLEA I u Supetar se odlazilo na dobre marende, dok je još Miljenko Smoje pisao o tome, pa jedno vrijeme je glavna atrakcija bila poć u konobu Palute, i tako. A kad je 1978. arhitekt Jerko Rošin lansirao hit – hotel Kaktus, na otvaranju za Novu godinu okupio se cijeli onako viđeniji Split. Šef parade bio je, naravno, Poduje. Svako jutro bi već u vrijeme doručka pustio vijest da se danas mora poć ili u Humac, ili u Postira, jer se sprema neka fešta o’ spize. Danas je tamo i misto Dol sa svojom hrapaćušom, ali to je za turiste, nema više one naše intime, koju su širili Poduje i slične face. Bio je to pravi pravcati marketing, ali za nas doma, tako da se tu nije smjelo lagat i pretjerivat. Poduje je bio dobro obaviješten i nije mu trebao Google da uputi te prve goste Kaktusa. Danima se jelo i pilo s

puno mašte, izleta i svih drugih vrsta akrobacije i uživancije. A o turizmu ja mislim da nije govorio nitko osim Karninčića iz Bola, ha, to su bila druga vrimena. Karninčić je bio vidovit, već onda je upinjao u svoju tezu da Bolu ne treba puno turista nego malo, ali samo da budu bogati, pa takva treba bit i ponuda. Eto po Kaktusu u Supetru vidi se da se već bacalo daleko pogled na turizam, ali nije se živjelo isključivo od toga. Prije bi se moglo reć, kako kažu stari domoroci u Veneciji, da im je turista na vrh glave. Navodno su oni i stavili one puste strelice po kantunima svojih kaleta sa smjerom za Rialto i Piazzu San Marco samo radi toga da turiste „kanaliziraju“ u tim pravcima kako im ne bi smetali u njihovu svakodnevnom mirnom životu po zavučenim pjacetama i kanalima, znači u „njihovu

tinelu“. A tu se naravno najbolje jelo, marendavalo, i paštufažol, i tripice, i dolcegarbo. Samo, to se mora nać, ko zna po Veneciji. Neće ga spasit Google Earth jer čim je netko s GPS-om iša tražit dobar brujet, možete bit sigurni da je to brujet koji brujet nije ni vidija, ni čuja. Sve one strelice Venecijani u stvari guraju turistima kao GPS za pizze, sendviče i slično, ne bi li ih odmamili šta dalje od sebe. Jer kako ćeš konvoj Japanaca, na primjer, ugurat u malu smišnu konobu iza kantuna usrid Venecije di dolaze samo dva-tri stara prijatelja na „kaliće“ (calice), oni najmanji bićerin što ga se neko vrijeme kao „škropec“ pilo i usred Zagreba u Čarlija. To je nemoguće. I legendarni Hajdukov trener Biće Mladinić bi rekao da u bocu od litre ne mogu stat dvi litre. E, ali Japanci to ne priznaju. Oni imaju profesionalce koji uguravaju na tisuće Japanaca i to doslovno, grubo, vjerujte mi, noge mi se nisu dodirivale poda, uletjeli smo svi u paketu začas u jedan japanski „mlazni vlak“ u Tokiju, Yokohami, svejedno. Inače bi

vlakovođa mora napravit harakiri jer je zakasnio pola sekunde. A u nas to zovu kikiriki. Jer možeš kasnit koliko hoćeš, uvijek ćeš imat za kikiriki.

PODUJE JAPANAC To znamo, svijet je postao globalno selo i danas-sutra prototip turizma iz Venecije bit će i u nas. Zapravo je već tu. Jer ni u Veneciji mi se noge nisu dodirivale poda u jednoj zgodi. Taman smo htjeli odustat od ukrcaja u brod za Kanal Grande kad smo vidjeli koliko Japanaca čeka za ulaz. Kad ono obratno. Japanci su sa sobom doveli i profesionalca za „inauguranciju“ pa nas je sve pokupio s rive u brod. Možete mislit kamo je toliko Japanaca završilo na pizzu. A nije problem, posvuda gdje su strelice, Venecijani su kao i naši Dalmatinci iznajmili atraktivne pozicije i to drže Šveđani, Englezi, tko zna sve tko. Pa pretpostavite kako će vam oni spremit paštašutu na plodove mora. Di su ona vrimena kad je naš „japanski“ profesionalac za inauguranciju imao status imenom Poduje?! A nema više našega Poduje ni u

Fotoreport: Elizabeta i Mario GARBER

Svaki čas netko pristane u mali bolski porat

nas, lako za Veneciju. Onaj Grk je bio legenda jer je čovjeka tražio svijećom, a danas se svijećom u Dalmaciji traži srdelu. Svaka rupa je nekad imala slanu srdelu, jaje utvrdo, fregulu sira, možda i pršuta. Danas? Ni pod sviću! Ili je pun misec. Ili je zabrana lova. I tako je te 1978. četvrtoga dana kad su svi morali ipak i napokon – doma, Poduje najranije ujutro došao s totalnim ekskluzivom, senzacionalnom viješću da je Split zameten u snijegu, da je pala dizalica di se gradio Hajdukov stadion i sve najgore. A u biti najbolje! Bura!!! Ne može se u Split. Ostaje se još tko zna koliko u Supetru i u hotelu Kaktus, i čeka se dalje Poduju da svako jutro špija di su dobre tripice, janjetina, lešada itd... Sva srića da je novootvoreni hotel Kaktus bio dobro opskrbljen rakijom jer kako su pale temperature, a naravno di će Splićani imat antifriz u autu – tako je rakija dobila na cijeni. Zli jezici rekoše da je Rošin zgrnuo cijelo bogatstvo na toj rakiji, puni „kileri“ rakije, više je zaradio na antifrizu nego na hotelu.

Trbuhom za kruhom Švedski stol je za pregovarat, a Brački za dobro se najist i napit!

sad, 40 godina poslije, živimo doba Švedskoga stola. Svaka mu čast, doživio je planetarnu popularnost. Jer ništa se ne mora bacit, sve što je ostalo od večere, serviraš ujutro kao specijalitete za doručak. Moglo bi se reć da je to Reciklažni stol, može i Recycle Bin. A u dalmatinskoj tradicionalnoj kuhinji pronaći ćemo savršen – ne samo izraz – nego i ukupni projekt. To je Maškadur. Ormarić kroz koji pušu svi vjetrovi jer je ograđen stranicama od najfinije žičane mreže najsitnijega oka. Zato se i zove Maškadur. Mušica ne može nikako tu doć. Sir, pršut, sve je to ukusnije iz Maškadura nego iz Frižidera. Pa kad još dođe na Brački, a ne Švedski stol! Svratite u Humac Gornji u konobu

Tomić pa ćete vidjeti šta vam je Brački stol. Za doručak smo prije deset-petnaest godina s dicom došli ujutro i sad možete zamisliti što je to bilo kad se užgalo vatru, zavonja sir i pršut, a domaćin donija umjesto mlijeka bocun bolskoga plavca, ma kakve marmeladice i paštetice...

GORIVO BOLSKI PLAVAC Poslije toga doručka najranije ujutro vozili smo savršeno besprijekorno niz one serpentine nizbrdo do Bola. Vozili smo na bolski plavac. Ka karet na balinjere. E ali vi ćete najvjerojatnije iz Supetra ka kufer u autobusu u Bol, prvo na Zlatni rat za se okupat, predivno, a onda u Bol za ne krepat od gladi. Naravno da je na prvi pogled najjeftinija pizza, ma isto se mora probat

osobitosti kraja do kojega si se toliko dugo mučija putovat. Veliki problem Bola je parking. Moraš se parkirat skoro u pustinju Blaca da bi pet minuti uživa u Bolu ili Zlatnom ratu. Dugo je tako i po moru. S brodicom sam se nekako ugura u porat jedan put davno samo zato šta se digla velika tramuntana i naravno da te nitko ne može potjerat. I kad si se na primjer parkirao skoro u pustinju Blaca, onda naravno da ćeš pojest prvo na što naiđeš u Bolu. Skoro i čovika. Sad bi se neko nasmija: A nigdi čovika! Vrtiš se oko one benzinske pumpe i nema ti druge nego vratit se, ajmo se nastavit šalit – u Blaca. Kad eno jedno misto. Uletiš, ali ne možeš platit parking mobitelom, nema kućice, nema automata za platit, nema ni čovika!

Onoga čovika s boršom. Pitaš, sunce prži, vičeš, kad evo i čovika. Ajde dobro, to je sređeno. Pa di ćemo jest? Eno tamo vam je najbolje, ona picerija. Idemo za onim prstom sudbine kako su nam pokazali, penjemo se uza jedne skale i kad smo se popeli, lipa teraca lijevo, lipa teraca desno. Ne znam kojega ste političkog uvjerenja, ali mi smo bez mislit se skrenuli desno. Tek kad smo odlazili smo saznali da je lijevo picerija, a desno smo bili u restoranu na teraci i da je nekad davno sve to pripadalo jednom istom vlasniku. Vratit ćemo se poslije u priči i na vlasnika jer ima sveto ime i prezime – Santo! A uopće nije porijeklom Dalmatinac. Normalno. Di će Dalmatinac bit bezgrešan?! Međutim, prije toga ne za-

boravimo glavni zaključak ove zamantane reportaže. Dobro promislite gdje ćete se zateći kad vas spopadne glad ili dopru mirisi vatre koji otvaraju apetit. A to vam je na svakome kantunu po Braču. Baš zato slijedi pitanje oće li bit mista, slijede tu i sva gore navedena moguća pitanja. Nije ni Bol kriv za sve što se događa i Veneciji. Jednostavno, preporučam vam da napravite detaljno razrađen strateški plan jer na kraju ćete u srcu Dalmacije pa možda i stalno bit osuđeni na pizze i ćevape. Nisu Bračani takvi da će se zapustit, spremaju oni i sebi, a ne samo gostima. Iz svake kuće se šire zavodljivi povjetarci s lonca, ražnja, gradela itd. Pa sad vidi koliki je ovo uvod. Mogu mislit kako vam se štumik zalipija za kičmu.

E ali evo čemu toliki uvod. U Bolu ako se zateknete – onda ste gotovi. Ima i tamo lipih restorana, ali kroz puste godine toga svjetski slavnoga turizma u Bolu i Zlatnome ratu nitko nikad nije rekao da ide u Bol na... šta ja znam, tripice ili janjetinu i slično.

SPIZA ZA TURISTE Tamo se jede turistički, kolači, sladoled, ćevapi, pizza. Ali jedino ima jedno mjesto do kojega smo slučajno došli. Vidjeli ste već, zove se Santo. Sveto misto. Nemojte odmah bit čangrizavi i sitničavi. Nemojte odmah kritizirat da je ovo neka reklama. Ma ima tih svetaca od spize kao što je Santo na puno mjesta, ali ovaj put spomenimo i ovoga, vidjet ćete da je intereSanto.

Epohe maškadura i frižidera

Sveta teraca Ručak kod Santa, rođenog Boljanina, fetivoga Dalmatinca iz Slavonije, usrid Bola, po obiteljskoj tradiciji začetnika turizma u Bolu

IntereSanto

na frigane, ja lignje na gradele, blitva i malo biloga vina. Teraca usrid Bola, minut od pumpe, a dok se opuštaš za stolom, pogled preko terace nosi te na more di se vrte luđaci svake vrsti, daskaši, nautičari, jedriličari, trabakuli s grozdovima prepečenih turista, jahte s ljepoticama iza skrivenih naočala za i protiv sunca, playboy face koje to nisu ali dobro sliče, gumenjaci s ponosnim mornarima i skiperima kao u vojnoj paradi, a nađe se i pametnoga svita koji o svom poslu odmara uz more. Kad je shvatila da smo je iz daljine baš dobronamjerno slikali drugi, treći put, sva infotana digla se, „pokupila tunje“ i opet ode o svom poslu.

LIGNJA JE ZIHER

BRAŠNO, KONOBA, ŽIVOT

U kadar ulazi gazda restorana. Ali mi pojma nemamo. Rič po rič, zbilja zanimljiva priča. Najprije čovik se zove Santo. A nije Roger Moor. Ma nije ni oni Smojin Šanto. Onda ko je? Čekajući te nemaštovite lignje jer računamo da to ne može puno falit, ispovidili se mi njemu i on nama. Lignje su bile prva liga, a sigurno ima još puno dobre spize. Odmah je shvatio o čemu govorimo: – Svaki čas slušam tu priču, ljudima su dosadili ćevapi, pizze itd... I tako, malo pomalo, saznajemo da Santo, rođen u Bolu, nema nikakve veze ni s Bolom, ni s Bračom, ni s Dalmacijom, nego sa Slavonijom i sve u tom stilu. Ima ih oko 160 u Hrvatskoj, uglavnom iz Daruvara, Križevaca...

Jedan od prvih doseljenika Santo skrasio se u mjestu Vrbanj na Hvaru. A jedan od braće u Bolu s Vidoševićkom imao mlin za brašno. Iznenada umro i žena ostala sama s tim mlinom, pa sva braća iz Vrbanja na Hvaru odlučiše doći u Bol. Život ide dalje, mlin postaje poznata konoba Mlin u Bolu. A kad su braća došla iz Vrbanja, odmah su kupili Vidoševića pansion. – Nekad su to bile konobice tipa dvi slane srdele, malo girica i bocun vina. Moji su u stvari bili prvi počeci turizma. A to što su nudili zvalo se ugostiteljstvo. Još malo pa ćemo slavit stotu godišnjicu, ima 97 godina od tih prvih početaka.

Ante Santo nikad goste ne ostavlja same, tu je, ako zatreba uvijek pri ruci

Poslije to mjesto postaje poznata picerija Topolino na Rivi. Sve je to bilo davno, prateta Ante i Čedomila Santa bila je Vidošević. Njihov otac Franjo. A onda, eto ti nacionalizacije. Uzelo im sve. I oni za inat kupili kuću gdje sada svi žive kao obitelj u Bolu.

VIOLINA ZA PRŠUT – Imali smo svašta, kafić, pa restoran... A sad smo od ova dva prostora, lijevo i desno, ostavili sebi ovaj desno restoran. Inače ta teraca picerije s druge strane skala je isto bila naša – priča Ante Santo.

Njeguju tradiciju dalmatinske spize, ali su malo pohvatali ove modernističke konce, estetiku na pjatu. Ne odustaju od klasike, riba, manistra, plodovi mora, janjetina, blitva... Ante Santo je odverglao turističku školu u Bolu, radi skupa s bratom Čedomilom, vode restoran „Santo“ na Rivi u Bolu. – I naš nono se zvao Čedomil – priča Ante. – Bio je poznat po cijeloj Hrvatskoj, ma i po Srbiji, jer se bavio neobičnim zanatom, putovao je posvuda i rezao pršute, šunke. Radila mu je ruka s noževima kao s violi-

nom. Obilazio je pireve, svadbe, a to je bilo vrime kad nisi radio samo za novac, nego robna razmjena, minjalo se masline, ulje, vino, grozje, ribu... To potvrđuju i knjigovodstvene knjige iz tog doba, haha... S majčine strane obitelji Santo su u rodu Jakšići, umjetnici, ali, napominje Ante Santo: – I ribari. Naš nono po mojoj mami Jerki, Jakšić djevojačko, bio je vrstan ribar, svima poznat Tonko Jakšić. Ta priča o povijesti, tradiciji, mora se to čuvat i pamtit... Da bi bar koji put još uvik moga dikod nać i slanu srdelu.

Brod je živo i dobro biće Festival hrvatske, svjetski priznate maritimne kulture, imenom Dani u vali, priprema se za 11. rujna krajem ljeta

Koliko je brod presudni životni suputnik cijelog čovječanstva, najbolje se vidi po tome što bez brodova koji su doplovili iz Grčke, ne bi ni bilo tog 2400 godina Staroga Grada, kojemu su za rođendan Starograđani ustanovili spektakularni festival te slavljeničke godine 2016. Održan je dva ljeta za redom, a lani se pauziralo jer je dogovoreno da se manifestacija priređuje svako dvije godine. Sad ga se još žešće očekuje. Ima i razloga: već na početku ljeta Stari Grad bilježi puno više od dvije tisuće uplova jer zadnjih nekoliko ljeta ima vezova duž cijele rive uokolo porta na dnu četiri milje dugoga zaljeva

Ĺ to je to brod

rije 2400 godina, kad su u golemi zaljev Starog Grada na Hvaru uplovili antički utemeljitelji današnjeg Hektorovićeva grada, izbijale su pomorske bitke, ratovi, ali život se ne bi nastavio da nisu preživjeli i brodovi. Port News zato već godinama njeguje rubriku «Što je to brod». Rubrici nema kraja kao ni pitanjima, jer brod je, kao i drvo, živo biće koje plovi s koljena na koljeno, prateći epohe čovjekova stvaralaštva, što je istodobno i okvir za stvoreni brod.

PAIZ, BREST, MORBIHAN Ne treba provjeravati je li sve počelo s brodom. Pa zato je i pokrenut Lučki vjesnik/Port News, breviary for everyone on the sea. Kad vam bace konop u nekoj od 50-tak luka Srednje Dalmacije, vezali ste se i za Port News (jer tu piše što i kako dalje: kamo na večeru, na sidro, u valu, nedajbože u remont, bolje na zabavu itd). Sve je brod. I Stari Grad na otoku Hvaru je brod. Zorno se vidjelo to i za obljetnicu 2400 godina od osnutka Staroga Grada ljeta 2016. Ničega ne bi bilo bez broda. Jer upravo je to drevno

biće najprikladniji medij za sva otkrića i revolucionarne spoznaje. A onda brod i zaslužuje najveće počasti. Hrvatska je s komiškom gajetom falkušom i brodograditeljskom povijesti oplovila svijet u novije doba od priznanja 1998. na Svjetskoj izložbi u Lisabonu, te se kultura čuvanja maritimne baštine razvija i na znanstvenoj osnovi, djelovanjem mnogih specijaliziranih udruga, kao što su bile i četiri (20 godina stare) počasne udruge na manifestaciji Dani u vali u Starome Gradu ljeta 2017.

A priredbe, poput te starogradske, doprinose poticanju brodograditeljske kreativnosti kao umjetnosti koja izvire iz autohtonog tradicijskog kalafatstva, neke vrsti brodske arhitekture. Tako se to doživljava u svijetu, na najvećim festivalima tipa Brest i Morbihan u Francuskoj, o čemu su prigodom utemeljenja Dana u vali u Starome Gradu na otoku Hvaru, strastveno govorili upravo francuski eksperti, gosti ondašnjeg gradonačelnika Vinka Maroevića, zaslužni i za pokretanje Bresta – Anne Burlat i Jakez Kerhoas.

DIDA STARI GRAD Francuzi su hvalili i Lučki vjesnik/Port News pa smo nastavili misiju «Što je to brod», osjećajući obavezu prema živom biću brodu. Na Dane u vali konvoji starih brodova drevne hrvatske brodograditeljske tradicije stižu sa svih strana, pa čak iz Betine, malog mjesta na Murteru poznatog po škverovima svake vrsti i po vrsnim kalafatima, brodograditeljima osobitog znanja, vještine i naslijeđene kulture. Jer i Betina je kao takvo mjesto nastala kao posljedica plovidbe i življenja brodova a tako i njihovih majstora graditelja. Poznato je da su meštri najstarije hrvatske brodogradnje doplovili davno s Korčule u Betinu i tako počinje cijela priča.

Tako smo za festival 2017., onaj drugi po redu, uoči Dana u vali predstavili u Lučkom vjesniku Betinu, Komižu, Krk i Neretvu, četiri zdenca sa školom povijesne maritimne kulture Hrvatske. Komiška falkuša uistinu je poput prapočetka hrvatskog brodograditeljstva iako prof. Joško Božanić uvijek

naglašava da su najstariji graditelji s Korčule. Betina uživa veliki ugled kao stara hrvatska brodogradnja, ali značajan je dolazak obitelji Filipi s Korčule sredinom 18. stoljeća. Betinske gajete svakako su postojale već u 13. stoljeću, pa i to govori

o velikoj brodograditeljskoj tradiciji, iako nema baš sigurnih podataka kako i gdje su tada građene. U svakom slučaju, kapa dolje hrvatskome didi, Starome Gradu koji kao domaćin u prvi plan ističe nositelje hrvatske kulturne maritimne baštine.

The Boat “Falkuša” And The Regatta “Rota Palagruzona” 14

BAKICA

1932. – 2016. Umjesto stereotipnih nekrologa tipa „Adio Tonči“, Lučki vjesnik/Port News ovdje kao da objavljuje repliku jedne od priča o neponovljivom hrvatskom kalafatu Tonću Bakici kojega će se

ithout boats the towns Isse - Vis, Komiža, Stari Grad on islands Vis and Hvar wouldn’t exist … It was ancient seafarers that came to this part of the world, discovered and populated it. If there weren’t for professor Joško Božanić, researcher and poet, there wouldn’t have been any part of this beautiful story of revival of the ancient fishing boat «Falkuša» that conquered the world in Lisabon at the World fair held there 1998. This started the movement of rediscovered love for old, traditional and authentic Croatian boats along the Adriatic. The “Rota palagruzona” is the first Croatian regatta for historic boats, that again was instigated by efforts and commitment of professor Joško Boža-

poklonici njegove opsesije u drvu i u brodu sjećati u valovima, onako kako morem oplakivana živi i tikovina, medij u kojem je tražio najbolji izraz i odraz samoga sebe

nić and his cultural institute “Ars Halieutica” from Komiža. The fact that the last regatta involving the local fishing boats from Komiža called “Falkuša” happened on June 13th, 1936 when the sea and all seamen are traditionall blessed in Komiža on St. Anthony day in Komiža, after which the whole thing seems to have been forgotten. Therefore he brings to life the regatta “Rota palagruzona” a project of his culture institute “Ars Halieutice” with the purpose to affirm the local maritime culture as part of the national culture and identity. Božanić is very adamant in spreading his idea all over the Adriatic shores and also supports similar regattas like the “Latin sail” in Murter, the Neretva rowboat marathon and the Rovinj regatta of their traditional Batan boats…

he Latin sail was created in the 13th century and changed the way of sailing forever – from this moment on it wasn’t necessary to sail along or down the wind, but now one could sail also against it. This type of sail became the symbol of the Mediterranean. Until today on St. Michael’s day, the protector saint of the Murter parish, a regatta is organized under the name „Latin sail – Croatian latinsko idro“, a true celebration of ship building and navigation. The event takes place on Murter, in the towns Betina

and Jezera, a stone-throw away from the popular Kornati island archipelago. The first regatta dates back to 1998 and until today only the old types of boats called „kaić, gajeta and leut/ small rowing boats, half decked fishing boats“ with mounted Latin sails can participate. Others are welcome to join in too, but then only outside the competition. The Latin sail fed generations of the local population on Murter, because these citizens were mainly owners of huge plots of land on islands Kornati, Žut and Sit, for whom fishing wasn’t crucial, more was the

way on how to get to their properties on these islands. If there wasn’t any wind they would row out, but the „sail – idro“ was the real propulsion for their boats, even under slight winds. The Latin sail from Murter is different from the others because it has a very sharp upper part. This enabled easier sailing in the sea around Murter. In memory of the ancestors, the „Latin sail“ regatta has been introduced. Very soon the regatta will be recognized in the Mediterranean and become a registered international

The Latin Sail Of The Mediterranean

event. The cultural, educational and entertainment program that is organized during the week of the „Latin sail“ regatta adds to the special atmosphere of this manifestation, so that the whole event doesn’t remain only at a historical level, but also develops into an educational movement, a collective identification with past traditions and lives, evidence of the historical phenomena of boats and ships as nucleus of our existence, now passed on to new, coming generations.

atinsko jedro izmislili su u 13. stoljeću i od tada se više ne mora jedriti samo niz ili uz vjetar nego i kontra njega. Ta vrsta jedra zaštitni je znak Sredozemlja. Tradicija je da se na blagdan svetoga Mihovila, zaštitnika Murterske župe, svake godine održava regata Latinsko idro.

KAIĆ, GAJETA I LEUT Starta se u uvali Hramina i plovi se isključivo latinskim jedrom u tradicijskim brodovima raspoređenima u tri kategorije, leut, gajeta i kaić. Ali neka jedre i drugi! Pozivaju se ploviti svi ostali bez obzira na vrstu jedra, makar i van konkurencije. Stanovnici Murtera, međutim, nisu primarno bili ribari, nego težaci. I brod im je služio za plovidbu do njihovih golemih posjeda, i na kopnu (Modra-

ve), i na moru, po otocima Kornat, Žut i Sit. Valjalo je veslat ako nema vjetra, a blago se njima kad bi zapuhalo. Temeljno pogonsko gorivo i sredstvo bili su jedro i vjetar. I naravno da će u takvim okolnostima latinsko jedro postat zaštitnim znakom Sredozemlja.

mornari ali i pouzdani meteorolozi. I baš za uspomenu na vještine predaka i za očuvanje bogate baštine, a sve u prilog nasljedstvu potomaka, prije dvadesetak godina ustanovljena je regata Latinsko idro, za ne zaboravit, za bacit generacijsko sidro.

TEŽACI A NE RIBARI

MARITIMNI PLAMEN

Na Murteru se latinsko jedro ukorijenilo dublje nego u ostalim krajevima upravo zbog te prisile što nisu bili ribari nego su kao težaci morali do svojih posjeda. Sva latinska jedra nisu ni jednaka, ima raznih vrsta. Murtersko se razlikuje od ostalih po svom oštrom gornjem dijelu. Tako se lakše burtižavalo oko otočića u Murterskom moru. Po buri i levantu kretalo se u Kornate, a na Modrave po ranim jutarnjim bonacama. Za koristit svoje bogate posjede stari Murterini morali su bit odlični

Kako je regata sa šarmom latinskoga jedra brzo osvojila ljude od mora, postala masovno posjećena i pronijela glas o potrebi njegovanja starih kultura i običaja te o plemenitosti okupljanja ljudi i brodova uz taj kulturno-maritimni plamen, tako je stvar od igre i zabave prerasla u ozbiljan i odgovoran poziv pa je trebalo osnovat udrugu za organizaciju izraslog festivala na moru. Pokrenuta je Udruga Latinsko idro Murter-Betine a prvi je predsjednik bio Željko Jerat, suvlasnik i direktor tvrtke

ZAKON IDRA KONTRA SIDRA Zaštitni znak Sredozemlja, latinsko jedro, kao pojam pomorske kulture i tradicije, zadnjih desetljeća okuplja brodoljupce, sa svih strana svijeta, na razini artikuliranog pokreta

Latinsko jedro Mediterana 18

Jarušica d.o.o. Ubrzo regata postaje prepoznatljiva na Mediteranu i sve više se internacionalizira. Dobija status međunarodne manifestacije, a uvijek kulturno-zabavni edukativni program koji se odvija unutar Tjedna latinskog idra – daje osobit ton priredbi jer ukupna priča ne zastaje na muzejskoj razini nego se razvija u nimalo zanemarljiv pokret.

TRADICIJA DJECI Na regatama se edukativno priređuju i organiziraju razne radionice za očuvanje i prenošenje tradicijskih vještina i to se demonstrira u ambijentu kornatske kuće. Temeljni ciljevi poticanja autentičnosti Latinskog idra oslanjaju se na izvorna načela, mladost, iskustvo i čast. Pa se i nagrade nazivaju idro, jarbul, vesla, timun, konopi, lantina, a posadama se nalaže neka prime

Prilog o Betini, o srcu hrvatskog brodograditeljstva, realiziran je u suradnji i pomoći betinskog Muzeja drvene brodogradnje

djecu na brod. Ništa se ne zaboravlja, ruta regate prati težačke putove starih Murterina i pogledi razvijenih jedara na pučini bude emocije, sjećanja, razgaljuju srca svih posjetitelja i stvaraju mit velike kolektivne identifikacije kao svjedočenja povijesnom fenomenu broda kao jezgre postojanja. Prva je regata murterinskog Latinskog idra održana 1998. Sve je počelo zgodom za svetoga Mihovila u Murteru na prigodnoj regati nekoliko gajeta onako, gotovo spontano, za kuriozitet, ali šarm latinskog idra proširio se na sve strane, eto ubrzo i u Šepurini na Prviću u regati zvanoj Burtiž… Na kraju je jedan otkačeni pokušaj zarazio masovno brodoljupce te se ubrzo radi o nizu regata u kojima sudjeluje najprije na desetke a zatim i na stotine brodova diljem Dalmacije, od Pašmana do Vrgade, preko murterskih mista

Murtera, Betine i Jezera, do Šepurine na Prviću, Zlarina i Krapnja.

NAKLON SVIJETA 1998. Ljudi su se priklonili ideji oživljavanja plovidbe tradicijskim brodovima. Priča se pretvara zbilja u ozbiljni pokret, pogotovo u Istri i Kvarneru (Rovinj, Mošćenička Draga, Rab, Krk, Lovran, Rijeka, Nerezine), a i na jugu, Hvar, Vrboska, Vis, Komiža, Metković… Obnavljanje i izgradnja starih batana, leuta, gajeta, falkuša, kaića, guca, bracera, lađa, trupica, postaje stvarnost. A te iste 1998. u Lisabonu na Svjetskoj izložbi svijet osvaja šarmom gajeta komiških ribara, falkuša, stara hrvatska ribarska brodica osebujna i svestrana za sve što treba na moru, za veslat, za jedrit, za lovit ribu i prevozit teret, za otisnut se u pustolovinu kroz stoljeća, u jučer ili tko zna čije sutra.

Betina je uz potporu svojih entuzijasta i državnih institucija procvala u grad koji sam po sebi obilježava hrvatsku brodograditeljsku povijest i kulturu

Povijest kalafata u lučici Betine

etina je odavno već stekla status neke vrsti Sorbone hrvatskog brodograditeljstva. Ona je to i zaslužila jer se posvetila brodograditeljstvu u drvu ne isključivo iz interesa, nego najprije po vokaciji kao pravi čuvar posebno cijenjenih zanata po svjetskim mjerilima. Izuzetno mjesto na Murteru desetljećima je stjecište onih posljednjih kalafata kad se činilo da će izumrijeti i da više nikoga neće biti briga za to. A onda je došlo do preokreta pa je

brodogradnja u drvu ponovno osvojila svjetsku scenu. Time je sačuvana jedna rijetka svjetska kultura u kojoj Hrvatska prednjači i privlači pozornost mjerodavnih svjetskih zagovornika i ljubitelja istinske tradicijske brodogradnje kao arhitekture broda, planetarno izabranog bića na moru, pučini, na najvećem prostoru čovjekova stvaralaštva. Samo takve ekskluzivne umjetničke kreposti mogu jedno tako malo simpatično a veliko povijesno mjesto kao što je Betina dovesti do današnjeg statusa

i imagea u doslovnom smislu pa se otvaranje Muzeja s vanjskim postavom ponosnih jedara i jarbola hrvatske i betinske maritimne povijesti u samoj lučici dobre Betine – mora obilježiti i u Lučkom vjesniku/Port Newsu, listu koji zagovara istu ideju već godinama i koji ovom prigodom kao i 2017. najavljuje festival Dani u vali u Starome Gradu na Hvaru, gradu svjedoku činjenice da se bez broda ne može... Doploviše prije 2400 godina pomorci iz antičkog doba u najstariji Stari Grad, doploviše u Betinu i Korčulani Filipi... Ploviti se mora!

U izlogu gajete, kaići, leuti!

lipnju je svečano otvoren jedinstveni muzej betinske brodogradnje u drvu s vanjskom postavom. Muzej na otvorenom pridonosi povećanju kulturne i turističke ponude, kao i razvijanju svijesti o vrijednosti onoga što prezentira. Obalom užeg centra Betine još uvijek dominiraju brodogradilišta, a u samom centru, u blizini Muzeja, nalazi se vezano pedesetak drvenih brodova. Lučica u danas poznatom obliku na-

stala je sredinom 20. stoljeća nasipanjem i betoniranjem plitkih izvlačilišta za brodove i izgradnjom rive. Zaštitom mjesne lučice i brodova koji se nalaze u njoj doći će do integralne zaštite tradicionalnog ambijenta, a ujedno će se vlasnike drvenih brodova potaknuti na bolje očuvanje brodova, veću reprezentativnost, češću plovidbu... Kroz projekt muzeja na otvorenom želi se omogućiti više informacija o brodovima – svojevrsnim muzejskim eksponatima.

Najfotografiraniji eksponat muzeja izvan zidova svakako je gajeta Cicibela koja je zaštićena kao pokretna kulturna baština Republike Hrvatske. U betinskoj lučici najbrojnije su gajete, slijede kaići, lađe i leuti. Neki od njih zadržali su tradicijsku formu, dok neki imaju nadogradnje... Svaki brod ima svoju registarsku pločicu koja je ugrađena u čeoni dio rive. Realizacija vanjskog postava Muzeja betinske drvene brodogradnje jedinstven je u RH, a naslanja se na primjere iz Italije i Nizozemske koji su na taj način očuvali svoje brodovlje. Muzej na otvorenom svojevrstan je izlog u kojem se baštine ogledni primjerci male drvene brodogradnje, karakteristični za cijelu našu obalu, a očuvani in situ u prirodnom ambijentu.

Impressum Publisher: Port Authority of Split-Dalmatia County For the publisher: Port Authority director, Editor in chief Domagoj Maroević Editor: Mario Garber Editorial concept and design: Garber media d.o.o. Segor Garber Photos: Garber media d.o.o. Translation: Damir Grgas Lector: Elizabeta Sonjara Garber Printed in: SUTON d.o.o. Online edition: www.lusdz.hr All Rights Reserved by Garber media Ltd. info@garber-media.hr ISSN 1848-4689

Živi muzej

vake godine u povodu blagdana sv. Mihovila, zaštitnika murterske župe, održava se regata Latinsko idro. Regata je zapravo jedan veliki hommage brodu, tradicijskim jedrima, a najnoviji korak u isticanju i čuvanju

hrvatskog brodograditeljstva jest i nedavno utemeljen postav Muzeja na otvorenome u Betini, pravi Muzej uživo. Jer to su sve brodovi spremni ako treba i za isplovit. Betina je zbilja pravi bastion hrvatske maritimne kulture i veličanstvene

tradicije brodograditeljstva. Latinsko idro je i podsjetnik na jedan način života. Čak tisuću i pol četvornih metara rive i lučice u Betini posvećeno je ovome specifičnom muzeju na otvorenom. U tom velikom hommageu svi će se ljudi od mora i broda sjetiti Željka Jerata,

jednog od pokretača Udruge Latinsko idro, nedavno preminulog, ali Jerati tog kova, duha i energije nikad ne napuštaju brod i osjeća se u betinskoj lučici da je uvijek tu, na timunu. Originalni betinski Muzej otvorila je ravnateljica Kate Šikić Čubrić, a zaplesa-

lo se i tradicionalno kolo “kanata”, tipično za tradiciju svih porinuća brodova u povijesti Betine. Kako su betinski škverovi i pokrenuti dolaskom 1740. brodograditeljske obitelji Filipi s Korčule, tako su svečanost obasjali i majstori korčulanske viteške igre moreške.

1. Barchein Barka iz Rovinja s palubom poput batane. 2. Batana Barka ravna dna, duga obično 6m, s jednim jarbolom, najčešće po krmi i s oglavnom snasti. 3. Batiel Barka ravna dna, blago zaobljenih bokova, karakteristično za trup barke nazvane dragoc. Nepramčana je statva batiela bila zakrivljena i nagnuta nad morem. 4. Bracera Vjerojatno najkarakterističnija barka Jadrana, podrijetlom s otoka Brača. Brod je tako dobro odgovarao potrebama življa i uvjetima okoliša da je skupa s trabakulima i pelizima činio okosnicu obalne plovidbe. Prema mjestu i vremenu izgradnje, mogao se razlikovati broj jarbola broda, a isto tako i snast. Kao i veći trabakuli, tako su i bracere na krmi imale uvijek bijelo obojenu ogradicu zvanu vrtić ili đardinet. 5. Gajeta Njezino oblikovno rješenje potječe iz Tirenskog mora iz grada Gaete koji je Sveučilišni profesor Velimir Salamon ekskluzivno je za Lučki vjesnik surađivao s prilogom o starim hrvatskim brodovima, kao sudionik projekta replike komiške falkuše

osnovao trojanski junak Eneja na mjestu gdje je preminula njegova dadilja Kaitea. To je u osnovi barka na dva kraja odnosno oštrog pramca i krme, raširena jadranska gajeta, pa je i gajeta iz zadarskog okružja mnogo čvršće građe od komiške gajete falkuše. Iako bi se obje nakrcale teškim teretom, komiške bi se falkuše redovito izvlačile na obalu zbog čega su bile lakše strukture. Na gajeti s otoka Mljeta umijeće plovidbe je zacijelo stekao i Nikola Primorac koji je za okladu preplovio Atlantik u oba smjera u dotada najmanjem brodu. Slučaj su zabilježile engleske novine. 6. Galijica Dubrovčani su nekad smatrani kao vrsni brodograditelji diljem Europe, ali samo za trgovačka plovila. Njihove galijice su se razlikovale u načinu veslanja. 7. Grip To je najčešće bio jednojarbolni ili dvojarbolni jedrenjak s vjerojatnim izvorištem u sendu u kulturi Liburna. 8. Guc To je bila mala otvorena barka „na dva kraja“, odnosno oštrog pramca i krme.

Oblikovno rješenje barke poteklo je s Tirenskog mora gdje je naziv „gozzo“ ukazivao na trbušast i nabrekao oblik glavnog rebra brodice. 9. Jedrilica L5 nacionalne klase (5) Najčešće se koristila za priobalni ribolov ostima, parangalima, kao svjećarica u ljetnom ribolovu ili kao pomoćna barka. U zaljevu Malog Lošinja održavale su se regate u kojima su svoje brodograđevno umijeće predstavljali lokalni brodograditelji. Na temelju njihova iskustva, sagrađena je jedrilica L5 koja je ubrzo postala nacionalnom sportskom klasom. 10. Karaka U 15. i 16. stoljeću karaka je pripadala najvećim europskim jedrenjacima. Razlikovali su se tzv. okrugli brodovi ili „navis rotundae“ s pogonom na jedra i tzv. dugi brodovi ili „navis longae“ s pogonom na vesla. Radi zaštite dragocjenog tereta i života putnika od redovitih pljačkaša, karake bi nosile više raznih topova. 11. Koka Oblikovno rješenje koke je zapravo bila koncepcija sjevernoeuropske „koge“, broda Hanzeatske lige na Sjevernom moru koja je u 13. st. stigla i na Sredozemlje i Jadran. U ranom obliku, to je jednojarbolni brod s križnim jedrom pogodnim za jake sjeverne vjetrove, a u Sredozemlju je to bila dvojarbolna

5 8

2 7 13 9

4 14

4 20

jedrilica s latinskom snasti. Razvoj koge u pouzdan trgovački jedrenjak smatra se najznačajnijim tehničkim iskorakom vremena. Radi zaštite od napadača, koge bi plovile u konvojima, a branile bi se strijelama, praćkama i katapultima. 12. Lađa Dok je neretvanska trupa bila maleno plovilo „na dva kraja“, odnosno oštra pramca i krme, lađa je bila veliko plovilo koje su gradili žitelji ušća rijeke Neretve radi transporta većeg tereta. Njega su često prevozili u trupama postavljenima poprijeko na lađu. Uzvodno se lađa mogla potezati ili „lancati“. 13. Loger To je tip plovila podrijetlom iz Francuske gdje su ga nazivali “lougile“. I čuveni „Chasse Maree“, koji je naslikao i Claude Monet, bio je tog tipa. Služio je, najčešće, kao obalni teretnjak. Na Jadranu je, zahvaljujući velikoj potražnji za pijeskom, loger „Zagreb II“ postao pjeskar odnosno „salbunijer“ u Omišu. 14. Marsiljana Plovilo očito potječe iz Francuske. Najprije se oblikovalo u luci Marseilles. Na Jadranu ta plovila nisu bila osobito popularna. 15. Ormanica Prema Josipu Luetiću, ormanica je bila

tip lakšeg ratnog broda to jest potjerni ili izviđački i patrolni brod. Većina ormanica nije imala palube, a klupe za veslače bi se smjestile na današnji način kao npr. na Korčuli. 16. Pasara To je danas vrlo rasprostranjen tip manje barke. Trup odnosno korito barke podsjeća na trup guca kojemu je krma odrezana i nadomještena krmenim zrcalom. Time se znatno povećao krmeni prostor što je olakšalo ribolov i ovjes izvanbrodskog motora. 17. Pelig /piffero Brodice trabakul i pelig teško je razlikovati. Danas se smatra da je trabakul brod koji ima neprekinutu palubu cijelom dužinom dok pelig ima malo povišenu palubu na krmi čime se osigurava veći prostor za boravak paruna tj. kapetana i gospodara. 18. Sagita Sagite su bile vrlo brze omiške gusarske veslarice. Hrvatski naziv im je bio strijela (na latinskom sagitta). Barke će se sagraditi prema suvremenim prikazima iz crkvice sv. Luke na Braču. Ostatak struk-

ture napravit će se prema još postojećoj tradiciji. 19. Štilac U narodu se kaže da je brod bio dobro „štelan“ što je značilo da je vrlo učinkovit i lijep za oko. Baš kao da je slijedio projektantsku krilaticu „form follows function“ ili „oblik slijedi funkciju“ američkog arhitekta i teoretičara projektiranja Louisa Henrija Sullivana. 20. Trabakul Zajedno s pelizima i bracerama, trabakuli su činili okosnicu obalne plovidbe u Hrvatskoj. Taj je brod očit potomak antičkog „okruglog“ broda ili „navis rotundae“ koji je, budući da je imao pogon na jedra – a nije kao tzv. „dugi“ brodovi ili „navis longae“ ovisio o mišićima veslača – morao danima čekati na povoljan vjetar usidren u luci.

NASTAVAK

10 18

19 6 5

5 15 17 17 4

21. Barkusij Barka iz 14. st. se u Dubrovniku, otkuda izgleda potječe, nazivala barcussium ili barcosu. Bila je najčešći tip jedrenjaka srednje veličine na Jadranu. 22. Dragoc To je bio tipičan brod ravna dna, brod plitkog mora i malog gaza za npr. lagunu Venecije. Služio je uvelike za ribolov mrežama nazvanim „dragozzo“. Presjek barke na glavnom rebru pokazuje da joj je dno bilo ravno, a bokovi blago zaobljeni, nešto jače u donjem dijelu. 23. Condura U muljevitom dnu luke u Ninu pronađeni su ostaci starohrvatskih barki iz 11. st. Konstrukcija brodskih korita jako nalikuje na još uvijek prisutnu neretvan-

sku lađu. O tim barkama je pisao i antički povjesničar Konstantin Porfirogenet. 24. Galijun Tim se brodom pokušalo objediniti prednosti „dugog broda“, brze i vitke jedrima pogonjene galije s velikim volumenom trgovačkog prostora tzv. okruglog jedrima pogonjenog broda. Stoga je galijun bio vitkiji od koke ili karake, ali i malo kraći od galije. Poslije su engleski brodograditelji znatno unaprijedili trup, snast i naoružanje broda. 25. Sandula Sandula je bila malena komiška ribarska barka tzv. „sharpy strukture“ – poprečni presjek barke na njezinu glavnom rebru pokazuje ravno dno i bokove. Trup sandule bio je jednostavan i izveden

drvenim daskama zakrivljenima samo u jednom, a ne u dva smjera. 26. Stela Stella izvorno znači zvijezda. Bila je brodica koja je nastala poboljšanjem oblika trupa bracere pri čemu se se koristila međunarodna oblikovna rješenja. Brodica je bila vitkija i bolje pomorstvenosti od bracere. 27. Trupa Trupa ili trupica tipična je barka Donjeg Poneretavlja koju su žitelji redovno koristili te bi se moglo reći da je ona pravi heraldički znak pokrajine. Barka je duga oko 5 m i simetrična u poprečnom i uzdužnom smjeru, zašiljena na oba kraja i izrazito jednostavnog „sharpy oblika“ odnosno i bokovi i dno su joj ravni u poprečnim presjecima.

In a Port News Exclusive Professor Dr Velimir Salamon writes about the cultural heritage of Croatian shipbuilding, and about potential reconstructions of old traditional boats

he illustrated map (pages 28 thru 29) of traditional vessels used on the Croatia side of the Adriatic coast, powered by oars and sails, showcase reconstruction projects in various phases, the current state and the direction in which the reconstruction is going, all part of the Commission for the Preservation of Croatian Shipbuilding Heritage at the Academy of Science and Art. The Komiža Falkuša ‘Comeza-Lisboa’ represented Croatian maritime heritage at the ‘Expo 98’ international fair in Lisbon, followed by Barcelona, Brest in France, in Norway and across the Adriatic.

All Our Falkuša Boats What makes a boat

Days in the bay A Festival honoring the Croatian and international maritime heritage in Stari Grad on island Hvar, as direct stimulation of the ship-building industry

2400

years ago, the ancient ancestors of this city of the poet Hektorovic sailed into the bay of Stari Grad many sea battles took place, wars came and went, but life continued until today, all because the ships survived. One doesn`t need checking if it all started with a ship. Why do you think the Lučki vjesnik/Port News, breviary for everyone on the sea was established. When they throw you a rope in one of the fifty ports of Central Dalmatia, you have also got yourself hooked to our Port News (it will tell you where

to go to have a nice dinner, where to throw anchor, which bay or cove to select, where to get problems repaired, where to find the best parties…..) Festivals, like this one in Stari Grad contribute the ship-building creativity and art that exists here for over two millenniums. Similar to the international festivals like in Brest and Morbihan in France, both mentioned very passionately by French experts, guests of the then Mayor Vinka Maroevića – Anne Burlat and Jakez Kerhoas. During the festival “Days in the bay” convoys of old, traditional ships

of Croatian ship-building craft gather from all parts of the Adriatic, even from Betina, until today the epicenter of small shipbuilding industry, where fathers pass their skills and knowledge onto their sons. It is a fact that old masters of Croatian shipbuilding came to Betina from the island of Korcula a long time ago and stayed, managing to keep this beautiful tradition alive. Either way, hat up to the Croatian Stari Grad, where this city host celebrates the carriers of Croatian cultural maritime heritage.

Galleys From Dalmatia

Sagita, stari brod omiških gusara (maketa)

alija je brod na vesla kao osnovni tip plovila između 10. i 18. stoljeća. Pritom, u nekim se zemljama galijom smatraju svi brodovi koji su u svrhu propulzije koristili vesla, što ima svoje povijesno opravdanje s obzirom na razvoj tih brodova. Prvi povijesni tragovi brodova na vesla sežu do sedmog stoljeća prije nove

ere. Arheološki nalazi u Kujundžiku na Senaheribovoj palači (Niniva) potvrđuju postojanje vrlo razvijenog broda na vesla iz godine 650. prije nove ere. Brod je toliko bio usavršen da mu je nužno prethodilo vrlo dugačko razdoblje razvoja. Na reljefu je prikazana ratna galija na dva reda vesala, što dokazuje da razvoj brodova na vesla seže u mnogo dalju prošlost, s obzirom

na to da su tako razvijenom tipu ratnog broda na vesla prethodila stoljeća prilagodbi, dorade i poboljšanja.

LIBURNA U RATNOJ MORNARICI RIMA U kasnijem povijesnom razvoju zabilježeni su začuđujući tipovi brodova na vesla. Tako je u trojanskom razdoblju grčke povijesti zabilježena pentekon-

GALIJA I GALIJOT Čitajte stručno ispisanu povijesnu priču o vremenima kad je more bilo čisto jer još nije bilo motora

Brodovi na turbo vesla Prvi povijesni tragovi brodova na vesla sežu do sedmog stoljeća prije nove ere. Arheološki nalazi u Kujundžiku na Senaheribovoj palači (Niniva) potvrđuju postojanje vrlo razvijenog broda na vesla iz godine 650. prije nove ere. Brod je toliko bio usavršen... A sad se, u kokpitu svoga broda, probudite iz povijesnog sna i dajte petama vjetra

Preneseno iz časopisa Kapetanov glasnik (Izdavač Udruga pomorskih kapetana Split) Dr. sc. Maksim Klarin, autor teksta, kapetan je duge plovidbe sa 16-godišnjim iskustvom, a zatim osnivač pomorskog studija u Zadru, danas ugledni znanstvenik s lijepom bibliotekom knjiga i radova. A za svakoga na moru, za čitatelje Lučkog vjesnika, bit će zanimljivo da je i autor priručnika za voditelje brodica, pa da ne nabrajamo njegova veća djela, udžbenike... čak i romane

tora, brod koji je prethodio grčkoj trijeri. Sudeći po imenu, pentekontora je brod pogonjen sa čak pedeset vesala, podatak koji začuđuje jer je taj tip broda morao biti toliko velik da se postavlja pitanje na koji su ga način izvlačili iz mora u svrhu popravaka podvodnog dijela. Trijera je, prema Tukididu, bila u upotrebi već u doba sicilskih i korkirskih

tirana, a iz Temistoklova govora Atenjanima može se zaključiti da su se rano počele raditi i u Ateni. Poznato je da su sudjelovale u bitki kod Salamine (480. p. n. e.), ali su u to vrijeme to bili slabi i krhki brodovi (dokaz tome je propast Aristonovih trijera prilikom opsjedanja Sirakuze). Usavršavala se s vremenom, a konačno su snažan i otporan ratni brod tipa trijera uspjeli izgraditi Karta-

žani. U takvom obliku preuzeli su je i Rimljani kod kojih je u povijesti ostala zabilježena kao trirema. Prosječni brod bio je dugačak 42 metra i širok 5,8 (očito je konstrukcija zadovoljavala uvjete hidrodinamičnosti jer je omjer dužine prema širini od 8:1 bio znatno različit od trgovačkih brodova kod kojih je iznosio 4:1 ili čak 3:1).

Slobodno nadvođe (freeboard) u prosjeku je iznosilo oko 2,5 metra, a brod je imao gaz u prosjeku 1,8 metra. Propulziju je osiguravalo 176 veslača u tri reda. Prvi red veslača bili su talamiti, njihova vesla bila su vrlo kratka, oko 3,5 metra, drugi red veslača bili su zigiti s veslima dugačkim do 6 m, a drugi je red vesala bio samo 40 cm iznad prvog. Treći red veslača bili su traniti

koji su veslali veslima dugačkim čak 8,5 metara, tako da su unutrašnji dijelovi vesla bili, zbog rasporeda težina, opterećeni olovom. Treći red vesala bio je smješten samo 40 cm iznad drugog. Tehnička neizvjesnost smještaja veslača u tri reda sa samo 40 cm vertikalnog razmaka dovodi u sumnju takav raspored, posebno ako se vjerodostojnim uzme navod Aristofana u komediji

„Žabe“, koji je kao autor opisao da su veslači smješteni vertikalno jedan iznad drugoga. Zbog sumnji u takva rješenja Napoleon III. dao je izgraditi repliku trireme (gradnjom je rukovodio čuveni brodograditelj Dupuy de Lôme). Brod je porinut 9. ožujka 1851. u Asniéresu, plovio je po Seini i po otvorenom moru, ali eksperiment nije uspio jer replika nije zadovoljila ni stručnjake ni Napoleona III.

Na krmi su bila smještena dva krmena vesla koja su služila za kormilarenje. Na svim antičkim galijama, a i poslije kroz srednji vijek, na svakom je veslu bio samo jedan veslač, i tek se u 17. stoljeću počinje veslati a salaccio, odnosno s više veslača na jednom veslu. Posebno zanimljiv ratni brod na vesla jest liburna koji je sudjelovao u bitki kod Akcija. Imao je tri reda vesala

i izvrsnu manevrabilnost, tako da je nakon bitke bio prihvaćen u ratnoj mornarici Rima. Srednjovjekovne galije nastale su kao dio povijesnog razvoja brodova na vesla, a njihov neposredni uzor bili su bizantski dromoni, brodovi ratne mornarice Bizanta početkom srednjeg vijeka. Trup dromona bio je hidrodinamičnog oblika, dugačak oko 40 m, širok oko 7 i visok oko 5. Propulziju su

mu omogućavali samo veslači (nije imao jedra). Na svakom je boku imao 25 vesala u dva reda i posadu od 200 ljudi. Koristile su se tri vrste dromona: pamphil, galea i ousia. Vjerojatno je ousia bio pomoćni transportni brod (uglavnom za prijevoz konja), galea lagani i brzi brod namijenjen izviđanju, dok je pamphil bio naoružani ratni brod uglavnom namijenjen za borbu.

Prave srednjovjekovne galije počele su se graditi po uzoru na dromone oko sredine desetog stoljeća, a izgradnji je prethodilo dugo razdoblje krize u brodogradnji na zapadnom Sredozemlju. Već tijekom tog stoljeća poduzeta su velika putovanja koja dokazuju da su galije bili otporni i jaki brodovi.

Najpoznatije je takvo putovanje plovidba braće Vivaldi uzduž zapadne obale Afrike, a već u 12. i 13. stoljeću galijama su otvorene brodske linijske plovidbe između Genove i Venecije te Londona odnosno luka Crnoga mora. U osam stoljeća razvitka tipiziralo se nekoliko vrsta galija.

ZENZILE SVIH VRSTA

takav tip vesla (s kojim vesla samo jedan veslač) nazivao zenzilno veslo. Koristio se samo jedan red vesala. Prednji jarbol (maestra) bio je viši od krmenog (trinker) i nosio je veće jedro. Poslije, početkom 16. stoljeća, umjesto zenzilnih vesala uvedena su vesla na skaloč (remi a scaloccio), to jest vesla na kojima je veslalo nekoliko veslača,

Zenzila je bio brod dugačak oko 50 metara, širok oko 7, a gaz mu je iznosio oko 2 metra. Koristio se do kraja 15. stoljeća, a osim osnovnog pogona na vesla, imao je i dva (rijetko tri) jarbola s latinskim jedrima. Veslači su bili raspoređeni na bokovima, a na svakom veslu bio je jedan veslač, tako da se

najčešće pet. Takva je galija imala 25 veslačkih klupa na lijevoj i 26 veslačkih klupa na desnoj strani, tako da je, što je zanimljivo, brod bio pokretan s neparnim brojem vesala (51). Svako veslo bilo je dugačko 11,8 metara i na njemu je veslalo pet galijota. Iz toga se vidi da je svaka galija početkom ranog novog vijeka imala posadu od čak 250 galijota.

Dvoveslarka je bio brod koji se počeo graditi početkom 16. stoljeća. Brod je bio isti kao i zenzilna galija, ali je raspored vesala bio drugačiji jer su na svakoj veslačkoj klupi bila smještena dva veslača iako je svaki veslao svojim veslom. Zbog toga je veslo bliže boku broda bilo kraće i kod veslanja strmije, dok je drugo veslo imalo manji nagib prilikom veslanja. Kad su se pojavila

vesla na skaloč ovaj se tip vesala prestao koristiti. Troveslarka (galea trireme) također je bila zenzilna galija, svaki veslač veslao je s jednim veslom, ali su na jednoj veslačkoj klupi bila smještena tri veslača, a vesla su imala različite dužine. Postojao je i oblik četveroveslarke (galea quadrireme), doduše vrlo rijedak. Oba tipa galije prestala su

postojati kad su se počela upotrebljavati vesla na skaloč.

BASTARD, KAPITANA, REALA Bastarda je bio brod posebnog oblika s trupom koji je oblikom bio sličniji trgovačkom nego ratnom brodu (zenzilne galije imale su vitki hidrodinamični oblik dok je bastard bio širi i imao zaobljenu krmu). Uglavnom su

bili zapovjednički brodovi (reale ili kapitane), imali su 29 veslačkih klupa sa 57 veslača i vesla dužine 13,8 metara, odnosno dva metra duža nego na zenzilnoj galiji. Bastardela (galea bastardela) također je bio zdepast brod širi od zenzilne galije, ali manji od bastarde. Posebnu vrst broda predstavljaju genovska i mletačka duga galija (galea lunga) koja je zbog brzine imala vitku hidrodinamičnu liniju, a odnos dužine i širine bio je veći nego kod ostalih brodova. Taj je brod imao 150 veslača. Laka galija (galea sotile) također je imala vitku liniju, bila je lagana i brza, a služila je za izviđanje i za kurirsku službu. Tim tipom broda često su se prevozili vladari i dostojanstvenici.

Reala je bila glavna galija u floti, odnosno galija glavnog generala flote neke države, dok su se galije zapovjednika eskadri zvale kapitane. Reala je bila raskošno izrezbarena i pozlaćena, a ukras reale nekad je vrijednošću i cijenom nadilazio vrijednost ostalog dijela broda. Dok je obična galija imala 51 veslo, kapitana je imala 57 vesala, a reala 63. Galeaca ili galead je brod koji je nastao nakon što se ustanovilo da se galija nije u stanju uspješno suprotstaviti okruglijim jedrenjacima visokih bokova naoružanim topovima koji su se počeli uvoditi u ratne flote tijekom 16. stoljeća... iako postojanje sličnog broda datira znatno ranije.

PETAMA VJETRA U pomorskoj bitki kod otoka Elba 10. srpnja 1684. sukobilo se 36 španjolskih galija i jedan jedini francuski ratni brod Le Bou. Brod je uspješno odolijevao svim napadima nekoliko sati, a kad je zapuhao vjetar, jednostavno je odjedrio.

Galeaca je, za razliku od galije, imala čvrstu palubu ispod koje su bili smješteni vozači. Na svakom je boku bilo 25 do 30 vesala na skaloč, a na svakom je veslu veslalo čak pet do osam galijota. Kolika je konstrukcijska razlika između galije i galeace može se zaključiti po činjenici da se zapovjednik (gubernator) prilikom preuzimanja zapovjedništva morao zaklinjati da će prihvaćati borbu sa čak 25 galija. Brod je imao tri jarbola s latinskim jedrima. Za trećinu je bio duži od galije, bio je mnogo teži pa mu je i brzina bila manja od brzine galije, tako da su u plovidbi galeace uvijek zauzimale drugi red. Zbog sve težeg problema u nalaženju potrebnog broja galijota, galeace se nisu radile u seriji već po potrebi određene flote. Krajem 15. stoljeća dužina im je bila 65 metara, da bi se tijekom 17. stoljeća dužina smanjila na 58 metara. Galeace su bili posljednji ratni brodovi na vesla. Nastavak u idućem broju lučkog vjesnika:

Priče o teškom životu veslača izloženih beskrupuloznoj okrutnosti.

GALLEY AND THE GALLIOT

Ships On Turbo Paddles

Galley is a rowing ship, being the basic type of vessel between the 10th and 18th century. The first historic traces on rowing ships date back to the seventh century BC. Archaeologic finds in Kujundzick, the Senaherib palace (Niniva) confirm a very developed type of vessel already in 650 BC. During the Trojan War a Pentecontora, with fifty paddles was recorded, a predecessor of the Greek Triera. The Romans take over this type of vessel and called it Trireme. These ships sailed with 176 rowers in three rows. On all Ancient galleys and then through the Middle ages, only one

rower sat ate each paddle and only in the 17th century several rowers were placed onto one paddle. Very interesting is the war ship Liburna participating at the battle at Actium. Medieval galleys were a result of historic development of rowing ships, whereas their direct idol were the Byzantine Dromons, naval ships of the Byzantine empire at the beginning of the Middle ages. The hull of the Dromon had a hydrodynamic shape, of some 40 meters length, it was 7 meters wide and 5 meters high. It was propelled only by rowers (no sails). On each side there were 25 paddles in two rows and a crew counting 200 men. Real medieval galleys were built

from the mid of the tenth century onwards and already in the 12th and 13th century galleys maintained regular ship lines between Genoa and Venice and London, i.e. ports in the Black Sea. At the naval battle near island Elba on July 10th, 1684 36 Spanish galleys fought against a single French warship, the Le Bou. The French ship resisted all attacks over a period of several hours and when the wind started blowing, it simply sailed away. The ship type Galeaca, opposed to the galley has a solid deck, under which the rowers were placed. On each side there were 25 â&#x20AC;&#x201C; 30 paddles and five to eight galliots (rowers). These were the last warship with rowers.

Nije se ni rodio, a već ga priključili na boce s kiskom!

ZARON NA DAH Akcije čišćenja podmorja izazvale priču: Kaštelanski Cousteau Ronjenje je i stvaralačka inicijativa, bez ronjenja se ne može graditi sve te rive na koje pristaju nautičari ne samo našeg Lučkog vjesnika nego i cijeloga svijeta

Ivica Matijaca ispričao za Lučki vjesnik

onjenje je najtajanstvenija cura koju se može zamislit’ i zato se ljudi tako nepovratno zaljube u nju. Prvo što vam padne na pamet je ime Jacques-Yves Cousteau, sinonim za ronjenje. Njegova pojava u tom „Svijetu tišine“ bila je otprilike kao Beatlesi u rock and rollu. Zaludio je cijeli svijet tim svojim vječnim zaronom u traže-

nju, u istraživanju tamo gdje nema sunca, ali s upornim nervom da se ta duboka tajna ipak barem nekako „stavi na sunce“.

DUBINSKE MISIJE Odatle vuče ta neka istraživačka ronilačka strast da se ronjenje pretvara u asocijaciju svega čega uopće ima, pa je ronjenje i romantika, i sport, i

arheologija, i plemenita, humana gesta ili akcija u datom trenu. Ronjenje je i stvaralačka inicijativa, bez ronjenja se ne može graditi sve te rive na koje pristaju nautičari ne samo našeg Lučkog vjesnika nego cijeloga svijeta. A danas je ronjenje svakodnevna briga o čistoći planeta jer more nam je sve, poetski i u svakom smislu. Lučki vjesnik je i dosad njegovao ronilačke

KAŠTELA ČISTOG PODMORJA Na prvi pogled se u čudu pitate čime se ronilac može baviti, od čega živi, pogotovo ako to doživljava kao poziv a ne samo materijalnu korist. A Matijaca nema vremena ni za što od pustih akcija i preokupacija. Istraživanje podmorja, pronalaženje smeća, pokretanje ekoloških akcija... Udruga branitelja Kaštel Lukšić i PŠP Galeb iz Kaštel Lukšića bili su organizatori akcije čišćenja podmorja ususret ljetu pa sudjeluju svi koji se u to logično mogu uključiti. Tako se priča nastavlja i u ostalim Kaštelima. PD Srdela u Kaštel Starom također je organizirala čišćenje podmorja pa kako je i Srdela sudjelovala u akciji Kaštel Lukšića, tako je i Lukšić čistio s Kaštel Starim. Nema šanse da se ne uključe svi susjedi: RK Špinut, Giričić K. Gomilica, PD Srdela K. Stari, Institut za oceanografiju i ribarstvo Split, PŠD Galeb Kaštel Lukšić, RK Nautilus Split, CIAN Split... Okupi se i 40 ronilaca. Onako usput, Matijaca poručuje: Zaboravite onu staru sumnju u zatrovanost, kaštelansko more nema žive!

izlete u nepoznato zahvaljujući čuvarima suptilnog i uzvišenog poziva „na dah“, ili na bocu. Bez ronjenja ne može se niti u ratu. Kamo li u miru. I tako je stađun od akcija čišćenja podmorja isprovocirao ovaj tekst, priču o ronjenju i usput o kaštelanskom Meštru te „dubinske misije“, o Ivici Matijaci iz Kaštel Lukšića, kojega svi znaju po nadimku Belo. Kraće bi bilo reći o

kaštelanskom Cousteauu, ali možda ne bi bilo pametno jer je ovaj Cousteau iz Lukšića alergičan na svaki izvitopereni medijski zaron, još više na izron, što se moglo dijagnosticirati iz ukupno tri kratka susreta s njim u jednom danu: – Upropastila me ova vaša medijska halabuka danas, jedva sam stigao zaronit! – dobacio je u jurećem autu govoreći da više nema vremena i kaže:

„Evo vam ovaj CD pa uzmite što vam treba.“

SPAS MORA Valja čovjeka razumjeti, oduzeli smo mu par sati pod morem. A što je ronjenje – znam i po akademiku Nenadu Cambiju koji je i kao član splitskog Mornara i kao član Jadrana, postizao nevjerojatne rezultate kao plivač i kao

ronilac. Kako je pozivom arheolog, autoritet hrvatske arheologije, onda je sve jasno. Puno je tih poveznica, kao na primjer da je ronjenje – spas! A ronjenje je i otkriće. Nema tu kraja. Vječna tajna koja te vječno zove da je ponovno, još jednom preispitaš. Ivica Matijaca nije u ovoj prilici za Lučki vjesnik govorio na temu sve te popratne dramaturške vratolomije, nego je dovoljno ronjenje da se ako o tome pišeš svega prisjetiš pa sigurno i najobičniji sezonci nisu imuni na očaravajuće izazove podmorja ispod svoje jedrilice ili brodice. Ali, ovoj je priči začetak u ekološkom porivu, a ne u filozofiranju, pa valja zaronit i oslobodit more smeća s alarmantnom porukom da se približava zadnji čas za spas mora.

LUMBRELA, ŠPARI, CIPLI A onako u doskočici može se reći da se Matijaca time bavi prije samoga sebe jer se rodio „prije vrimena“ pa je morao u inkubator, rođen 14. svibnja 1960. Jedino u Dubrovniku tada su imali onaj neophodni čisti kisik za djecu (poput njega) koja se rode u osmom mjesecu trudnoće. Znači, nije se ni rodio, a već ga priključili na boce. – Je to smišno... Rođen u Dubrovniku, a cili život u Kaštel Lukšiću. Još smo bili dica kad smo u Kaštelima počeli ronit i to ono sa strelicom od lumbrele pa bi lovili ciple, špare... Sljedeći je korak ronjenje na dah s puškom. I malo pomalo sve profesionalnije, pa olimpijska akademija i školovanje, stižem do najviše kategorije, smjer ronjenje, ali onda i rat, dobrovoljac, dragovoljac,

branitelj, ali nemojmo o tome da ne ispadne da se hvalim, Domovinski rat je nešto što mora ostati kako je i bilo, nemojmo ništa dirati. A kao ronilac se dalje događa baš sve... Matijaca je najprije ronilac s dugogodišnjim iskustvom, a onda i instruktor jer odgaja generacije ronilaca, sigurno je među najboljim i najpoznatijim instruktorima u Hrvatskoj prema broju školovanih ne samo ronilaca nego i instruktora. Njegov je status instruktora s tri zvjezdice, najviše što se može postići. Prva zvjezdica je limitirani zaron do 20 metara dubine, druga do 30, a treća do 40. – Kad se o tome priča, da ne budemo djetinjasti, ronilac najprije mora znati svoje limite. Mora upoznati sebe. Nikako ići preko svojih objektivnih mogućnosti. Moraš znati kad valja izaći van! Obično stradaju stariji ronioci, dakle oni iskusniji, nisu bitne godine. Jer ima ronilaca i u osamdesetoj. Nedavno sam upoznao dva Francuza te dobi na Šolti, fenomenalni, ka mladići, nasmijani, energični, živahni.

OPASNOSTI RUTINE Iskusniji najčešće stradaju jer se opuste i nisu dovoljno oprezni. Oni su već rutineri, kaže Matijaca, pa naravno da pomisle u krivom trenutku da mogu i više nego što mogu: – Jer njima se to uistinu tako pričini. Previše su se već navikli na život pod morem. A ipak nisu ribe, nego su ljudi. Bitna su i ograničenja prema liječničkom nalazu, ništa se ne smije zanemariti. O ronjenju će Matijaca još reći da

postoje razni motivi, materijalni, ljubav, strast, ali teško je o tome govoriti, sve je pojedinačna karakteristika. – Međutim, po meni je ronjenje ljubav prema prirodi, magičnost njene privlačnosti, ne može se odoljeti, kad zaroniš u nju, ti postaješ pravi, onaj koji jesi, nitko te tamo dolje ne gnjavi. – Niti novinari... – Nitko, opušten si, nitko ti ne naređuje, sve odrediš sam sebi, prepušten si prirodi, stopiš se s tim prirodnim stanjem i odlutaš, svoj si!

EKOLOGIJA, BIOLOGIJA, ARHEOLOGIJA Ivica Matijaca pravi je univerzalac, bavi se ekologijom (ekološkim akcijama čišćenja mora i kopna), biologijom mora (suradnja s Institutom za oceanografiju i ribarstvo iz Splita, suradnik na mnogo projekata), podmorskom arheologijom (jedini instruktor podmorske arheologije), projektima zaštite podmorja, amforišta, potopljenih brodova, antičkih građevina, uz suradnju sa HRZ

Zagreb, sa Sveučilištem u Zadru (odjel za arheologiju), s nizom muzeja (Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Arheološki muzej Split)... Matijaca je školovao mnoge generacije ronilaca, od početnika do instruktora, jedan je od najuspješnijih instruktora u Hrvatskoj po broju školovanih ronilaca svih kategorija, bio je i profesor na učilištu „Meštar“ za

obuku profesionalnih ronilaca, održava i snima podvodne građevine, posebno na brani Peruče, a specijalno se bavi i izlovom školjkaša i uzimanjem tih uzoraka za potrebe Veterinarskog i Oceanografskog instituta u Splitu. Također posjeduje znanstveno obrađenu zbirku školjaka i puževa Jadrana, jednu od najvećih u zemlji.

Free diving champion, our Cousteau from Kaštela

He Wasn’t Even Born Jet And They Put Him On Oxygen Bottles!

iving ? The first thing that will probably cross your mind is the name Jacques-Yves Cousteau, a true synonym of the diving

sport. His appearance in this «World of silence» can be compared with the Beatles in Rock and Roll. Diving passion today touches all aspects of our life, be it for romantic

reasons, sport, adventure, archaeology, a human gesture or even ecological activities…… Diving is also a creational initiative, without divers all these ports visited by international seamen, readers of our Port News couldn’t exist. Today diving becomes a daily issue of preserving our planet, because the sea is everything to us, not only in the poetic, but in any other sense ! This is this story on diving involving our local master diver from Kaštela and the «deep water mission» . This is the story about Ivica Matijaca from Kaštel Lukšić, nicknamed Belo, our Cousteau from Kaštela. Matijaca, like many Dalmatians payed with the idea to start diving for sports fishing with small harpoons he made himself. On the other hand he began diving before he was born. Since he came to this world prematurely, he was placed in an incubator on May 14th, 1960, coming to this world in Dubrovnik. Namely, in these days only Dubrovnik had the necessary oxygen for children born in the eighth month of pregnancy. So he was born before term and immediately attached to oxygen bottles….. Through the years Matijaca developed his childhood passion for diving into a professional thing. He trained generations of not only divers, but also instructors, himself being one of the most successful instructors in Croatia based on number of trainees. He has a three star instructor status, i.e. the limit of a 40 meters free dive. Matijaca warns: - Each diver must know his own limits, he must get to know himself truly. Never exceed the own objective and realistic possibilities. You must know when it’s time to get out! Usually older divers have accidents, despite their experience they somehow think that they can do more. There is divers who are still active in their eighties. I recently met two Frenchmen of this age on island Šolta, great guys, like young men, full of energy, great spirits, optimistic and lively...

Traktor na jedra Cijeli Stari Grad dočekao svog prvaka: Fabijan Roić (30), pobjednik čuvene talijanske regate na 500 milja, 80 sati bez odmora

Morske njive težaka iz Paiza Starograđanin Roić i Kaštelanin Boris Žižić apsolutni su pobjednici glasovite regate „La Cinquecento Pellegrini Trophy“ na ruti Caorle, Susak, Tremiti, Susak, Caorle. Roić je vrlo uspješni jedriličar i vozi poseban brod građen za brzine do 26 milja, ali sam za sebe kaže da je najprije težak jer živi na drugim morskim njivama, u Starogradskom polju, jedreći između maslina i vinove loze

Fotografije Mirko Crnčević

o kraja ovog broja Lučkog vjesnika/Port Newsa ostajemo vjerni Brodu, jedinom i jedinstvenom, besmrtnome živom biću, jer čovik uvijek odlazi, a iza njega ostaje Brod. Drvo vječno radi. Beskrajno, s koljena na koljeno, uronjeno u more, dodiruje se planetarno u svim dimenzijama, sa svim dalekim obalama i sa svim pokoljenjima što otploviše ili tek imaju doploviti pa tako u krug, krstareći ponekad i kao „Ukleti Holandez“ u takvoj jedriličarskoj klasi, ili krstareći poput tikovine koja se hrani samim morem i ne umire nikad. A ipak ostaje pitanje koje je, ne zna se, možda i odgovor: Never more! Na engleski. Međutim, po našu bi moglo bit i Nikad more. Iako je sve to gotovo činjenica, ipak ostavimo se filozofije i ukrcajmo se u

brod jedriličara Fabijana Roića. Lučki vjesnik se već godinama hoće posvetiti brodu kao fenomenu i pokušali smo mu prići sa svih strana, ali sve je to prepričavanje iz druge ruke, a jedino što vas baci u zaljuljani trans, živost, ponekad i očaj, to je pravi doživljaj, neponovljiv poput svake neviđene sreće i vrhunskog zadovoljstva – to vam je kad barku uzmete pod svoje, povalite je u more i predate joj se pa što bude neka bude. I sami vidite da su sve to neki neuspjeli pokušaji rečenicama, slovima, maštom... Ali Fabijan Roić (30) jedan je od onih o kojima se piše i koje dočekuje na primjer cijeli Paiz na Hvaru, na Rivi, kao čovjeka od mora koji je zakoračio tamo gdje se ni s maštom ne može. Ne treba pretjerivati, ali ipak, činjenica je da je jedan težak iz drevnoga

Farosa osvojio prestižnu talijansku jedriličarsku regatu. Ili, pobijedio je u veličanstvenoj regati na kojoj se jedri 500 nautičkih milja bez stajanja, „La Cinquecento Pellegrini Trophy“. Nije jedrio sam nego s Kaštelaninom Borisom Žižićem, izrazito iskusnim meštrom jedrenja. Trebalo im je 80 sati. Zašto su mediji istaknuli da je Starograđanin Fabijan Roić zbilja težak? Njima je to kao nešto čudno. Ili atraktivno, senzacionalno. A Roiću je to sasvim normalno. Čovik lipo živi u Paizu na Hvaru. Jedva je uplovio u tridesete. Sa svojom je dragom, djevojkom Majom Mimicom kao većina mladih danas, što hoće reći da mu je ona u stvari supruga. Taman čekaju novoga člana obitelji. Zato se obavezno morao vratiti s regate, kaže duhovito Fabijan, pravi Starograđanin uvijek spreman za komentar, na svoj ili bilo čiji račun.

Rođen je 19. prosinca 1988. u Splitu, ali je porijeklom iz Dola na Hvaru. Ima Dol i na Braču, a ovaj Dol je toliko blizu Paizu da se može i na noge. Međutim, Dol je bitan jer ga je od početka poslalo u polje, u Ager, tamo gdje su u prapovijesti utemeljeni prvi katastri. Golemo polje s prvim navodnjavanjima. To je već druga tema koja je zaštićena pod UNESCO-om: Ager, Hora, Starogradsko polje... Ma ovdje je glavni junak Roić s predodređenom sudbinom krstarenja između maslina, loze, zemljom, morem između otoka, vjetrova, obala i – „između pučine“. Ali još lipše je bilo u osnovnoj školi u Paizu počet trenirat jedrit (a ne učit, haha). Lako se šalit onima koji nisu kušali otok, a Fabijan Roić je sasvim ozbiljan: – Rano me privukao brod, jedrilica, više-manje moj život se vrlo brzo

zaokružio u tom smislu, a danas jedrim brodom Akilaria RC2 „Crazy“ Class40. To su brodovi rađeni za oceane, za samce ili udvoje. S Roićem inače jedri Andrija Lukenda, ali se tako dogodilo da nije mogao pa je uskočio iskusni jedriličar iz Kaštela Boris Žižić, kako veli Roić. – Prvi put da smo jedrili skupa. Regata „La Cinquecento“ jedna je od najtežih i najdužih na Jadranu. Startali smo u prekrasnom mjestu blizu Venecije, Caorleu, glasovitome za nautičare, jedriličare i marine. Zovu ga Malom Venecijom. Krenuli smo po laganom jugu od nekih sedam čvorova i zamišljali kako to može bit, pred nama je 500 nautičkih milja... Bilo je tu i Jadrana bliže Italiji i bliže Hrvatskoj. Prije puno godina, tamo negdje sedamdesetih prošlog stoljeća (i tisućljeća) veliki maratonac Veljko

Rogošić preplivao je Jadran na tom mjestu od Caorlea do Umaga. Međutim, ruta ove regate ipak je drukčija. – Prva točka prolaska bila je ostavljanje Suska po desnoj strani, a onda pravac – Tremiti. Susak smo obišli kao drugi brod i krenuli prema Tremitima. Jugo je jačalo i do 35 čvorova... (To su jačine vjetra koje upozoravaju da se i prestane jedrit, primjerice na svjetski atraktivnome America’s cupu!) – Ali još je sve to bilo u okviru naših uvjeta za brod, a i za našu spremnost. Zato smo jako brzo prešli u vodeću poziciju i odrađivali sve što smo bolje mogli. Nakon obilaska Tremita vjetar je pao i imali smo borbu s bonacama sve do Suska , ali smo taktički zadržali vodeću poziciju i vozili nazad za Caorle, gdje je na povratku opet zapuhalo jugo te smo se sjurili do Umaga vozeći

brzinom i do 16 nautičkih milja. Bila je to prava „nizbrdica“. Ciljnu ravninu prošli smo u 22,03 nakon 80 sati jedrenja. U 45 godina te regate dosada nikad još nitko nije osvojio taj trofej na taj način. Roić i Žižić odnijeli su pobjede u sve tri kategorije, što se zove „apsolutni pobjednik“ , pa se može i zamislit kakav li je to za njih bio veliki događaj, uspješni trans. – Znači: prvo mjesto overall, prvo mjesto ORC, prvo mjesto kao najmlađa posada! Za one koji ne prate jedrenje napomenimo da nije dovoljno biti najbrži i prvi proći kroz cilj jer nakon regate

obračunavaju se proporcije, sve moguće karakteristike brodova, pokazatelji po korigiranom vremenu itd. Tek tada se ustanovi onako baš matematički da onaj prvi u cilju možda i nije najbolji jer je bolji onaj na primjer tek deseti zato što je – da jednostavno pojansimo – lakše biti prvi kao BMW nego drugi kao „fićo“ s obzirom na njihove karakteristike. Ima tu još jedriličarskih finesa koje se nakon regate obračunavaju pa postoji krilatica da je jedrenje više debata nego regata! A Roić i Žižić u svakom slučaju bili su pobjednici – u svakome smislu. Zanimljivo je čemu se na kraju okrenuo Roić. Očekivali smo sve za poenti-

ranje njihova slavlja, ali ne ovo: – Moram to obavezno napomenuti. Naše je more jako zagađeno, baš šporko, i onako za vidit, a to čovjek doživljava i to nije dobro. To su enormne količine otpada i šporkice. Imali smo i mi problema. Svako malo morali smo čistit timun jer bi svaki čas nešto zapelo i ne mo’š naprid. Najgore je bilo po noći. Jer sve što smo vidjeli po danu bilo je toliko grozno, pa si se morao pitati što ako se dogodi da naletiš na takvo nešto po noći. To nisu samo šporkice nego i udarci u svašta. Mi koji volimo more, jako smo tužni zbog toga.

Like Tractor On Sails All of Stari Grad came out to greet their Champion: Fabijan Roić (30), the winner of the famous Italian regatta over 500 sea miles, 80 hours of non-stop sailing

abijan Roić from Stari Grad and Boris Žižić from Kastela, are the absolute winners of the famous regatta „La Cinquecento Pellegrini Trophy“ on the route Caorle, Susak, Tremiti, Susak, Caorle. Roić is a very successful sailor who has a very special sailing yacht built for speeds of up to 26 miles per hour, even he personally states that he is first a farmer living on other sea meadows, the valley of Stari Grad, the famous Greek Ager under the

UNESCO, where he sails between his wines and olive trees. The man lives in Paiz on island Hvar, just turning thirty years of age. With his girlfriend Maja Mimica he is currently expecting a new member of the family, so he had to come back immediately after the regatta was over, says Fabijan, a typical islander always ready for comments onto his own or accounts of others.

THE VINEYARD AND OLIVE GROVE He was born on December 19th, 1988 in Split, originated from Dol on island Hvar. Already as a young boy he had to do choirs with the family on their land, the Ager, where in ancient times the Greek set up a cadastral division of plots, a huge, fertile valley divided by Greek measures into individual parcels and all with irrigation. The sailor in him grew to like working the land, the vineyard and the olive grove, but here

and then he can´t resist and needs to go out onto blue sea waters. As a boy he learned the sailing sport in the SC Helios in Stari Grad on island Hvar. Fabijan Roic says: - Very early on I was attracted by boats, sailing boats and more or less my life embraced this sport. Today I am sailing with the Akilaria RC2 “Crazy” Class40. These boats are built for open oceans, for a single or two sailors. Usually Andrija Lukenda is pairing on regattas with Roic, but as it happened, he couldn’t, so Boris Zizic from Kastela stepped into his place. - We sailed together for the first time. The “La Cinquecento” regatta is one of the longest and toughest in the Adriatic. We started from a beautiful village near Venice, from Caorle, a famous nautical area, very popular with seamen and with great marinas. They call lit «little Venice». We started with a smooth south wind of some seven knots and were thinking how to live through the remaining 500 sea miles of this race…..

ABSOLUTE WINNERS In the 45 years of this regatta nobody ever won it the way our two boys did. Roic and Zizic won in all three categories, hence the «absolute winners» and image how they have felt. They awoke from this 80 hours of sailing trance without a single break, from Caorle to Susak and Tremito on the Croatian

coast and back to Caorle. The people from Stari Grad all greeted their hero, all local boats sailed into the bay to welcome and celebrate him returning from this incredible adventure of 1200 miles. The rest of the city waited for him in the port with baked lamb.

Port News