Lucki vjesnik br.3

BROJ 3

BREVIJAR ZA SVAKOGA NA MORU

KOLOVOZ 2012.

51 LUKA SPLITSKO-DALMATINSKE ŽUPANIJE

Stari Grad za EU-fond Hvar u čaši malog plavca

Prvi otok za kruzere

NOĆ ZELENE ŠPILJE

I

ove godine je viška Udruga Lavurat za Poja priredila tradicionalno hodočašće brodica iz Rukavca u Zelenu špilju na otočiću Ravniku. U „hramu“ što ga je u špilji isklesala priroda, slavilo se do zore uz pjesmu, srdele, vino, klapu Liket, žensku klapu Issa, višku pučku pjesnikinju Linu Gotal Repanić, Sinišu Brajčića, Tonka Božanića Pepe, te Vinka Kalinića kojemu zahvaljujemo na ovom prilogu.

Senzacije Srednje Dalmacije Za ovo nemamo riječi

2

Night & Day, You are the One

3

UPLOVITI SE MORA

Veliki Hvar u ča

Pitoma zvijer Hvar cijelom dužinom tijela uzdiže kraljež zapadnoj strani s kraljevski smještenim gradom, Hvarom prema zapadu, na 311 metara nadmorske visine, pitoma s odjednom joj se nađete u zagrljaju baš kao i njena

N

ije Hvar samo sletjeti avionom, autocestom, gliserom u taj svjetski sunčani Hvar. Nego je Hvar tražiti ga i iščekivati uzbuđujući se prizorima po cijelome otoku da bi se stiglo i do njega, Hvara. Nema smisla u Hvar upasti iznebuha. Njegov ambijent je cijeli otok sa svim svojim iznenađenjima od vale do vale, pustolovinom od Sućurja na krajnjem istoku otoka do najvećih naselja na krajnjem zapadu.

Poput pitome zvijeri, otok Hvar se opružio kao da leži u plićaku, uronjene glave u more tamo gdje je staro ribarsko mjesto Sućuraj na istočnom rtu. Tu je otok najbliže kopnu pa je zgodno trajektom iz Drvenika za manje od pola sata skočit preko puta u Sućuraj i slavodobitno se iskrcat na otok, da bi mu se popeo na vrh leđa i tim njegovim otegnutim hrptom, vijugavim i pomalo opasnim cestama vrludao čas s pogledom na sjevernu, a čas s pogledom na južnu stranu.

VINOGRADI VELEGRADI Lijevo su visovi Pelješca i Korčule u pozadini, a desno visine Brača i Biokova nad Makarskom rivijerom na kopnu. Pitoma zvijer Hvar cijelom dužinom tijela uzdiže kralježnicu visoko i onda kao da se opušta raširenih

4

prstiju na zapadnoj strani s kraljevski smještenim gradom, Hvarom na Hvaru. Negdje kod Zastražišća, na pola puta s istoka prema zapadu, na 311 metara nadmorske visine, pitoma se zvijer odmara, serpentinama joj se spuštate niz bedra i odjednom joj se nađete u zagrljaju baš kao i njena omiljena mjesta, Jelsa, Vrboska, Stari Grad i Hvar.

Odmah ponad Pitava, starog sela nad Jelsom, uzdiže se Sveti Nikola, sa svojih 628 metara najviši vrh Hvara. A zapravo su te Pitve na strminama nekad bile gradić kojemu je Jelsa bila luka i izlaz na more. S druge strane, na južnim padinama otoka, pa skoro doslovno okomito niz litice, crvene se krovovi stisnutih kuća Svete Nedjelje gdje se jednako vertikalno obrušavaju vinogradi kao da su velegradi tih seoskih domaćinstava s nepreglednom pučinom na samome pragu.

Tu se protežu i vinogradi glasovitog Zlatana Plenkovića koji godinama odnosi nagrade najboljeg vinara, a proglašen je 2009. i hrvatskim vinskim vitezom, izlažući i u Zurichu, Bordeauxu, Ljubljani, Zagrebu, Splitu (sajam GAST), slaveći domaću sortu plavca malog proizvedenog u „radionici“ obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva utemeljenog 1986.

TUNELOM DO SKRIVENE LJEPOTE Za kušat taj „buke“ i otkrit tu ljepotu skrivenu na nepristupačnoj južnoj obali otoka morate se probit kroz jedinstveni tip tunela u Europi da biste prošli kroz hrbat Hvara. Prvo taj tunel ima samo jedan prometni krak, ako ga se uopće tako može nazvati. Više je to kao rudarsko okno ili primitivnim alatima probijen prolaz kroz špilju, dug 1400 metara.

Priča je romantična jer – slobodno se možete osjećati sigurnim. Signalizacija pred tunelom određuje kada je tunel otvoren za one koji se kreću prema južnoj strani, a kada za one koji se s nje vraćaju na sjever Hvara.

Možda vam se na trenutak prolaz kroz tunel pričini kao ružan san, ali budite sigurni da je to otprilike kao i sve „kuće strave“ po lunaparkovima za malu djecu. Dakle, za otkrit onu skrivenu ljepotu i strast, ukupni doživljaj temelji se na šarmantnom zavodljivom – strahu.

Zato i kažemo da nije dovoljno sletjeti avionom izravno na taj ditiramb života okupanog suncem u gradu Hvaru, nego mu se valja postupno primicati suptilnim dodirima po svim hvarskim erogenim zonama. Kad izađete iz tunela, dakle nakon te pretrpljene

Tekst i foto: Elizabeta i Mario Garber

OTOK PITOME DIVLJINE, SKRIVENE LJEPOTE, GLASOVITE POVIJESTI I KULTURE, SLAVAN KAO I NJEGOVO VINO

aši malog plavca

žnicu visoko i onda kao da se opušta raširenih prstiju na m na Hvaru. Negdje kod Zastražišća, na pola puta s istoka se zvijer odmara, serpentinama joj se spuštate niz bedra i omiljena mjesta, Jelsa, Vrboska, Stari Grad i Hvar

prometne traume od koje još nitko nikad nije odustao, pravo zaprepaštenje tek slijedi. Jer pred vama puca pogled na jedinstven prizor „slijetanja“ na more niz vinograde i klifove koje se, sva sreća, ničim ne mogu opisati pa ćete biti prisiljeni uvjeriti se sami.

Imate vi izbora. Možete modernim tunelom iz Starog Grada prema Hvaru pa zatim makadamom kojim prolaze i kamioni, mali autobusi, sve do iste točke u Svetoj Nedjelji.

Makadamom imate samo šest kilometara pješice pa imate šansu da probate oboje. Dogovorite se tko će makadamom, a tko kroz tunel strave. U našem slučaju Ona je iskrcala Njega na početku makadama i vratila se da u Svetu Nedjelju dođe starim uskim tunelom.

Njemu je prepustila pješačenje. Kad je kroz uski tunel stigla u Svetu Nedjelju, produžila je ususret Njemu makadamom. Spazio ju je gore s klifova zumirajući je fotoaparatom u objektivu.

MARINA SVETE NEDJELJE Glasoviti vinar Plenković učinio je baš sve da zaslužite Svetu Nedjelju. Izgradio je malu marinu, lučicu s restoranom gdje se možete privezati, ručati, okupati. Bilo je to nesebično s njegove strane premda je sve to i biznis, ali nije lako investirati u lučke objekte na južnim

strminama Hvara. Otvoreno more i golemi valovi zimskog olujnog juga i lebićade ili garbinade kroz široki kanal između Hvara i Korčule podlokavaju i najtemeljitiji beton. Onako kako višestoljetna juga deru i te padine.

Nedavno je zato Plenković morao podići dodatni mali lukobran oko svoje marine, ali čak i ljeti dok se kupate imate osjećaj da je potres, pa i za bonace kad udari val od marete nekog većeg broda ili glisera u prolazu.

Kako bilo, može se reći da je Sveta Nedjelja dobila luku, makar za par brodova ljeti. A opet, ovisi kako gledate. Jer južna strana Hvara, od Hvara pa sve do Sućurja, izuzetni je izazov za nautičare upravo zato što se gotovo nigdje ne možeš mirno vezati kao da si u luci.

Na povratku uz brdo past će vam još jedna avantura na pamet jer se posred južnih klifova uz otok proteže otok Šćedro, otočić Lukovac i nekoliko hridi. Čista divljina. Neki uživaju i u toj vrsti uzbuđenja dok ručaju u konobi usred divljine na Šćedru. Tvrde da se ne šale nego da zbilja na pristojnoj udaljenosti svoju mrvicu iščekuju u sjeni domaći štakori.

Za razliku od južnih nepristupačnih strmina, na sjeveru otoka u njedrima hvarskih visina usjekle su se u kopno duboke, gotovo potpuno zatvorene uvale do kojih se putujući od Sućurja prema zapadu počinjete

spuštati već od Bogomolja i Gdinja, pa Zastražišća i dalje od Poljica. Hvar se tu propinje na 193 metra, a odatle vodi put (samo tri kilometra) do Male Stinive na sjevernoj strani otoka, jedne od najljepših hvarskih uvala.

IZ VALE U VALU Iz obližnjeg Zastražišća dolazi se (opet tri kilometra) do Vele Stinive, Pokrvenika i Kruševe, sve uvala na sjevernoj obali Hvara.

Dakako, nisu jedine. Koliko je nemoguće pobrojati sve te krasne vale, od kojih su mnoge prave divljine kao stvorene za moderne Robinsone, zorno svjedoče i putokazi postavljeni u Bogomoljama i u Gdinju. Putovi i ceste vode na sjever i jug otoka, iz vale u valu.

Bogomolje sa 245 metara visine otoka pružaju pipke do Smokvine plaže, Uvale stare, Velih gaćica, Bristove…

Iz Gdinja, gdje je pitoma zvijer Hvara uzdigla vrat visoko – čak na 361 metar – spuštaju se, opet na sjevernu i na južnu stranu Hvara, putovi i staze do uvala Zaraće, Jedra, Torac, Tvrdni dolac… Zbilja nemamo pojma kad ćete sve to razgledati.

5

Destinacija koja svijet obara s nogu

HVAR, PLANETARNI D

povijesti, kulture, sunca, s Clint Eastwood, Michael Douglas, Catherine Zeta Jones, Brad Pitt, Stephen Spielberg, Jodie Foster, Eva Longoria, Jack Nicholson, George Clooney, Sean Connery, Andre Agassi, David Beckham, Bernie Ecclestone… bolji im je od Saint Tropeza

Glavni trg u Hvaru

T

ko ne bi došao u Hvar? Došli su, da nabrojimo samo neke, i Clint Eastwood, Michael Douglas, Catherine Zeta Jones, Brad Pitt, Stephen Spielberg, Jodie Foster, Eva Longoria, Jack Nicholson, George Clooney, Sean Connery, Andre Agassi, David Beckham, o Bernieu Ecclestoneu da ne govorimo, on je više tamo nego doma... Ne zovu Hvar uzalud novim Saint Tropezom – no to važi samo za neupućene jer Hvar je sto puta bolji od Saint Tropeza. Bez uvrede za Francuze.

GRCI I UNESCO Milijun je razloga da se dođe i ni jedan da se ode. Tako su mnogi i ostali. Poput Britanca Paula Bradburyja koji je 2003. odlučio da neće otići, a 2012. napisao, kao pravi Hvaranin, i knjigu-vodič “An Insider’s Guide”, gdje putnike namjernike podrobno informira o svim ljepotama, događanjima i zanimljivostima na otoku. Najteže mu je bilo sve stisnuti na 200 stranica.

Recimo, za početak, za brzinsko upoznavanje s otokom, skoknite na hvarski aerodrom kraj Staroga Grada i uživajte u panNikad mjesta na Rivi

orami svisoka pola sata za 200 eura. Ako uz dobar pogled želite i šampanjac, za nazdravljanje radostima života (jer Hvar je cijeli u carpe diemu pa iskoristi dan, uhvati radost i baci brigu na veselje, ako možeš), onda će vas tih pola sata stajati 250 eura. Sve se plaća, pa i radost življenja.

Ako imate strah od letenja, opet nema straha. Uđite u kružni panoramski bus hop on – hop off koji svaka dva sata spaja grad Hvar s Jelsom, Vrboskom, Starim Gradom, trajektnom lukom. Za 75 kuna za cijeli dan možete ulaziti i izlaziti kako vam se svidi. Autobus još posebno navraća na starogradski Ager, najstariju sačuvanu parcelizaciju zemljišta, još iz doba starih Grka, koju je UNESCO uzeo pod svoje. Da vam ne bi tolika povijest i kultura loše sjela u ove vruće kolovoške dane, organizatori su se pobrinuli da bude i toplije – tamo možete kušati čuvena hvarska vina.

A nisu uzalud čuvena. Zasluga je to majke prirode koja je prema Hvaru bila milostiva. E zato je Hvar onaj koji nosi cijelu kolajnu najsvega i svačega.

Svi znaju da je Hvar, sa svojih 2726 sunčanih sati na godinu, najsunčaniji otok na Jadranu.

I uz to je lijep i zelen jer kiša pada onda kada joj i dolikuje – zimi. Zato je otok poznat po svojim biljkama među kojima barjak nosi lavanda. Od prve tri grančice u Velome Grablju, gdje se svake godine održava Festival lavande, proširila se po otoku i odnijela slavu u svijet. I hvarski je ružmarin, odnosno njegov čisti destilat pod nazivom kraljevska vodica, kojim se nekad liječio skorbut, pokupio sve medalje, i ne samo u kulinarstvu.

RUŽMARIN, MED I LAVANDA Stari Grad na Hvaru po arheološkim je saznanjima najstariji grad u Hrvatskoj. Za četiri godine napunit će 2400 godina. A sve

6

je mlađi i mlađi. I slađi. Koncem srpnja održao se Festival meda, što nije zabava bez pokrića jer je pčelar Boris Buratović svojim medom od ružmarina lani osvojio četvrto mjesto u svjetskoj konkurenciji u Argentini. Kad smo već u Starome Gradu, skoknimo i na Festival mediteranskog filma koji gostuje od 3. do 5. kolovoza (Festival staroga filma završio je prethodnih dana). Napomenimo da su titlovi na hrvatskom i engleskom.

Elitni magazin za putovanja Conde Naste Group’s Traveller svrstao je Hvar među deset najljepših otoka, a po Forbes Magazineu je jedan od najseksi otoka na svijetu.

Tu krunu svakako nosi sam grad Hvar, s tvrđavom Španjolom na vrhu koja je, prisjetimo se malo povijesti, kao prava fortica spasila Hvarane od turskog napada 1571., a onda ju je 1579. uništio grom koji je udario baš u oružarnicu pa se sve razletjelo.

Ah, Hvar... mjesto koje ne izaziva podsmijeh kad ga se opisuje biserom i draguljem.

Jer to uistinu jest. Pa opet ide ono naj – najveći trg u nekome od naših malih mista, pa najstarije javno kazalište, ali u cijeloj Europi (iz 1612.). Hvar ima i najstariju tradiciju organiziranog turizma u Europi. Godine 1868. osnovano je Higijeničko društvo Hvar s ciljem da dovodi goste kojima će zdravstveno goditi klima, sunce i more, uz opuštanje na maestralu... Uostalom, može se reći da su turizam na Hvaru utabali još hodočasnici u 15. st. koji su ga uzimali kao odmorište na putu iz Venecije u Jaffu.

I kao što, kao svaki pravi biser-grad, ima svoju krunu od Fortice Španjole, tako Hvar i svoj Gališnik ima. Otočić ispred uvale, nekad lazaret i zatvor, a danas restoran od čiste romantike. A onda ima još i onaj kusur, višak ljepote: Paklene otoke za raj nautičarima.

E tu se carpe diem razmahao po plažama, nudističkim i običnim, po danu i noći, u vrevi života.

PUHIJADA DOL

DAR

seksa Paklenjaci, Stipanska

piše Elizabeta Sonjara Garber

FULL MOON PARTY Kulminacija je za puna mjeseca, što u kolovozu pada drugoga. Na paklenskome otočiću Stipanska održava se, kao i prethodnih punih mjeseca, Full Moon Party, sa samim zvijezdama, manje i više poznatima, ali zagarantirano uz puno glazbe i nota, i vike i pjesme, i smijeha.

Za one ozbiljne, ili možda samo starije, koji vole tišinu i koji žele uhvatiti neko novo znanje, preporučamo posjet Grapčevoj špilji ponad Humca. U špilji vas ne čekaju samo stalaktiti i stalagmiti nego i jedno od najstarijih nalazišta iz mlađeg kamenog doba (negdje prije sedam tisuća godina). Uz posjet špilji ide i posjet konobi “Humac”, to bi stvarno bilo šteta propustiti.

Još u neolitiku ljudi su shvatili da je Hvar dobar za život. U doba stare Grčke kao svjetionik – pharos – vodio je pomorce u sigurnu luku. Svijetlio je njima, koji su mu dali ime, pa zašto ne bi i nama? Napokon je jasno zašto u Hvaru na Hvaru nikad nema crne noći.

Jelsa

Od 7. do 11. kolovoza u Dolu slavi peti rođendan Puhijada. Lovit će se puhovi u prirodi, jesti, piti i puno toga još. Inače, tradicija lova na puhove proteže se još iz Rimskoga Carstva gdje je puh smatran delicijom – Rimljani su ih tovili orasima i kestenjem i pekli u medu. Najžešća puh-tradicija kod nas održala se u Dolu na Hvaru i u Dolu na Braču!

Na Puhijadi, u organizaciji Udruge „Tartajun“, osim lova na puhove, održat će se višednevni Dol Open, turnir u balotama, predstave i izložbe, Puh free climbing, nastupi klapa i cirkuske družine, a za završnu je večer predviđen koncert Mila Hrnića.

HVARSKO LJETO Stari Grad, uvijek sklon umjetnosti

Hvarsko ljeto, već 51. po redu, nudi toliko kulturnih događanja da ih je teško preskočiti. Kada se tome doda da i Vrboska, Jelsa i Stari Grad imaju svaki svoje Kulturno ljeto, stvarno nije lako.

U samome gradu Hvaru gostuju vrhunski umjetnici, glazbenici i glumci, iz dvadeset država. Spomenut ćemo tek nekoliko događaja tijekom kolovoza. Već 2. kolovoza u Franjevačkom samostanu gostuje zagrebački Hrvatski komorni orkestar, petoga je Jazz večer Vesne Pisarović i jazzkvarteta iz Berlina, desetoga je na programu Kemal Gekić, nekad Splićanin koji je svjetsku slavu stekao u Americi i Japanu, s Piano-maratonom, a 12. kolovoza Hvarane će razveseliti legendarni Pero Kvrgić i Lela Margitić sa svojim “Stilskim vježbama”. Čuveni Aaron Goldberg iz Sjedinjenih Država zasvirat će glasovir na Jazz večeri 14. kolovoza, a Austrijanci Eva Reinold (sopran), Gunther Strahlegger (bariton) i Petra Giacolone (klavir) imaju svoju večer 16. kolovoza...

OD STAROGA GRADA DO JELSE Nakon što 14. kolovoza na Škoru u Starome Gradu, lijepome starom trgu koji je nekad bio škver, kušate razna vina – što ćete bolje od degustacije – svakako otiđite u Jelsu jer je 15. jelšanska fešta dana grada i zaštitnice Velike Gospe. Sutra vam valja opet nazad u Stari Grad jer je njima 16. fešta Svetoga Roka pa slijedi pučko veselje i raspad sistema.

Imate par dana za oporavak, pa vas 25. čeka naporan dan. Istoga je dana u Starome Gradu nadaleko poznati Faros – plivački maraton, gdje će se ove godine u oplivavanju Starogradskoga zaljeva gore-dolje ogledati i olimpijski plivač Thomas Lurz, te Festival vina u Jelsi, gdje se tradicionalno, uz vino i sve ostalo što uz njega ide, održavaju i utrke na magarcima.

Kupalište usred grada

7

Story mlin

KULTURA NA PAŠTA-FAŽOL Kod Damira Čavića ljudi se vole okupljati, kulturnjaci, pilci, umjetnici, abonenti, lokalne veličine širih potencijala, vječni povratnici Paizu, od Hektorovića do Maroevića

D

amir Čavić je svakako lokacija i po za putnika namjernika u Stari Grad. Kod njega se uvijek događalo gotovo sve.

Ljudi se vole okupljati kod Čavića, što radio da radio. Brat mu je kulturnjak Aldo, i to s nizom funkcija u karijeri, ali nije to presudno, makar vjerojatno doprinosi. Jer kod Damira dođe na piće ili porciju tko god ima išta s kulturom.

Ako ništa drugo s kulturom jedenja, pijenja, ako se tako može reći. Nisu to pijanci što dolaze kod Čavića, nego – nazovimo ih otmjenije i s malo više dostojanstva – pravi izbirljivi pilci.

Ma dobro, znali su kod Čavića svraćat i raznorazni tzv. inventari. Naime, kod Čavića se osjećaš kao kod kuće i to je to.

Starogradski paprenjok

NEZABORAVNI MAJUNGA Možda je Damir tu reputaciju stekao zato što mu karijera počinje u ulozi konobara u danas čuvenom restoranu „Eremitaž“. Poslije će voditi nikad prežaljeni kafić „Majunga“ koji više ne postoji, ali nikako da ga se zaboravi.

A zadnjih dvadesetak godina Čavić je definitivno sjeo na tržište vodeći „Jurin podrum“, izuzetni restoran usred Paiza.

Kad je odatle morao iseliti jer nije njegov prostor, snašao se na drugoj strani vale usred mista i pokrenuo evo zadnjih godina sve poznatiji „Stori mlin“. Za razliku od konobe „Jurin podrum“ u koju je Čavić udahnuo dušu Paiza pa je tu imao čak i abonente koje je častio jer su legenda gradića, ovaj „Stori mlin“ se razmahao u kulturnjačkim okupljanjima, a krešendo će doživjeti malim teatrom/kabareom Zorana Franičevića zadnjih godina njegova života.

– Bilo je to nešto neponovljivo – govori Čavić. – Svakakvih je gostiju imao Zoran i vodio je to na jedan baš originalan način.

Franičević mu je dodao i jedan ipsilon pa se Stori mlin s ipsilonom pretvorio u Story mlin baš kao u priči. Toliko su te atmosfere kod Damira privlačne da će tamo rado svratiti Alem Ćurin, meštar od stripa i ilustracija, dramaturg Tahir Mujčić, veliki zaljubljenik Staroga Grada, Jakša Fiamengo i još mnogi pisci, pa da se dalje ne nabraja.

8

PINGVIN KOD JAKŠE Uz Čavićevu kuhinju, nekako se bolje prisjetiš svih tih starogradskih veličina od Hektorovića do Maroevića. Najnovije je da se Čavić sprema uzeti najstariju gostionu u Paizu, gdje se u najstarija doba sastajalo za bacit na karte i eventualno nešto marendat.

Frekventnu lokaciju u dnu uvale na samom početku mjesta, kad uz park stižeš sa ceste ili autobusnog kolodvora, u novije vrijeme je držao neki Čeh i bilo je simpatično sjesti kod njega uz knedličke nasred Jadrana pa poslije reć da si jeo kod „Pingvina“ kako mu bijaše naslov.

Inače je to u kući Jakše Vlahovića (zvani Dulfo), tipičnog lokalnog erudita, male enciklopedije mjesta, koji zna vrijednost čuvanja tradicije, korijena, briškule, tripica, paštafažola i bakalara. Čaviću nema vrdanja, jer i Jakša kaže da bi mu bilo pametno na tom mjestu držat se korijena Paiza.

PAPRENJOK Papren je Jakša. Baš ka i paprenjok (starogradski tradicionalni kolač/keks) koji možete naručit za desert kod Damira Čavića. A možete ga i slikat. Ka šta se i morete slikat ako se bavite po domaću proizvodnjom paprenjoka. Država se s njim hvali, ubire priznanja i nagrade, a za onog autorskog meštra tog paprenjoka ne možete ni čut jer ga je porezno oderalo dotle da se mora bit skriva u brdima…

Inače, paprenjok je medenjak, trajni kolač, evo traje još od Petra Hektorovića.

A Damir Čavić u svojoj bogatoj karijeri bilježi i pokušaj osvajanja gradonačelničke funkcije. Izgubio je izbore u utakmici sa SDP-om i HDZ-om, pa se i time voli našaliti bez neke zle namjere: – Moram priznati da sam očekivao promjene, pa sam zato i navijao za SDP jer kad se vidjelo da ću čak i s uspjehom među glasačima ipak izgubiti bitku, onda je moja ekipa možda i pomogla SDP-u da pobijedi. A sad moram priznati još nešto: nisam zadovoljan, promjene jesu, ali mora bit na gore. Da sam ja gradonačelnik, prvo bih riješio kanalizaciju. Da konačno isplivamo iz…

Na novim vezovima u Starom Gradu

Projekti LUČKA UPRAVA SPLITSKO-DALMATINSKE ŽUPANIJE KAO LUKA SVIH LUKA U 51 GRADIĆU ŽUPANIJE

Luke, izvor života „Jedini pravi smisao jest ulagati u luke, a tako i u ljude koji tu žive, za luku i od nje. Svaki od županijskih pedeset gradića s lukom ovisan je o njoj, ona je život maloga mista, najvažniji događaj u danu je kad u luku uplovi brod“

Zlatko Rudan Pape i Andrej Sansović Tošić, asistenti u starogradskoj luci

Za Lučki vjesnik ispričao ravnatelj Lučke uprave Domagoj Maroević

L

uka je život, a županijska Lučka uprava u stvari je luka svih luka. Tako otprilike govori ravnatelj Domagoj Maroević: – Lučka uprava Splitsko-dalmatinske županije permanentno brine o potrebama svojih pedesetak luka i najsretniji smo kad ulaganjem u luke dobijemo pravu povratnu informaciju, dakle zadovoljstvo mještana, jer jedini pravi smisao i jest ulagati u ljude koji tu žive. Svaki od tih pedesetak gradića i

malih mista zapravo je najovisniji o luci, ona je život mista, najvažniji događaj u danu je kad u luku uplovi brod. Sve djelatnosti, svaki segment života oslanja se na luku. Zato luka mora bit bogato i svestrano osposobljena da bi ispunila najrazličitija očekivanja, da bi tu raznovrsnu životnu svakodnevicu mogla primit punim plućima.

Investicije u luke sigurno su od višestrukog interesa, pa koliko pomažu „lučanima“,

toliko pomažu i državi da bi i ona efikasnije mogla pomoći – opet „lučanima“, mještanima 51 luke u Splitsko-dalmatinskoj županiji, s kojima sve počinje i završava. Interes je u biti zajednički, kako brinuti o luci kao o izvoru, vrelu života, što se posebno odnosi na tih pedesetak županijskih luka koje su ujedno i luke svome malome mistu.

9

Projekti

STARI GRAD ZA EU Za Lučki vjesnik ravnatelj Lučke uprave Domagoj Maroević

LUČKA UPRAVA SPLITSKO-DALMATINSKE ŽUPANIJE KAO LUKA SV

S

plit i drugi veći gradovi, mogu tu i tamo i zaboraviti na luku, ali Hvar, Vis, Stari Grad, Komiža, ili oni još manji kao Drvenik, Sućuraj, Zaostrog ili Marina – nema im spasa bez njihove luke (spasa).

– Moglo bi se nabrajati, Hvar, Jelsa, Stari Grad, Bol, Makarska, Milna, Rogač... posvuda se nešto radi. Stari Grad je spreman za lokacijsku dozvolu za dogradnju pristana u sklopu trajektne luke, a riječ je o novome gatu dugom 180 metara. U tom projektu predviđeno je proširenje postojeće operativne obale. Do kraja ljeta bi sve predradnje mogle bit gotove tako da krenu i radovi, sad ljeti i ne bi bilo pametno, kaže Domagoj Maroević.

Lučka uprava taj projekt procjenjuje na oko 60 milijuna kuna, spremna je kompletna projektna dokumentacija, a taj projekt i projekt radova u Drveniku, odakle se začas trajektom stiže u Sućuraj na Hvaru, bit će zanimljivi vezano za europske fondove.

– Stari Grad i Drvenik kandidirali smo za EU-fondove, prijavili smo ih kao idealne za to, kao projekte koji zavređuju tu razinu.

Dalje planiramo projekte za Jelsu, gdje smo dobili građevinsku dozvolu za dogradnju dva lukobrana i uređenje operativne obale te kompletne luke. Taj je projekt vrijedan 35 milijuna kuna, a bit će izveden u četiri faze.

Jelsa

10

važna za distribuciju ribe, u projektu vrijednom oko 50 milijuna kuna, biti i dio naše obaveze ili samo privatnika u koncesiji.

KRUZERI NA OTOKU

Čeka se trajekt u Starome Gradu

Ujesen bismo krenuli s prvom fazom izgradnje lukobrana u Jelsi, osim ako nam se nešto ne promijeni s planovima u Makarskoj. Jelsa bi tada bila prva na redu za 2013.

Predviđene su i ozbiljne investicije vezano za Križnu luku u Hvaru.

– Županijska Lučka uprava sufinancirat će taj projekt od 150 vezova za domicilno stanovništvo i nautičare čime bi se rasteretila obala pa bi se došlo do daha u tom za nautičare atraktivnom pristaništu za posjeta gradu Hvaru. Na otoku još imamo želju pomoći u Viri. Tamo je za ribarsku luku interesantan idejni projekt i spremnost jednog privatnog investitora. Pitanje je hoće li ta luka, toliko

Radi se i na Šolti. Na tom otoku je poznati arhitekt Edo Šegvić dobio projekt trajektne luke Rogač, radi se o uređenju luke, a raspisat će Lučka uprava i druge natječaje, veli ravnatelj Domagoj Maroević: – Svakako idemo i u radove u Stomorskoj i u Nečujmu. Raspisat ćemo natječaje za projekte trajektnog pristana u Stomorskoj. A Nečujam će dobiti 50 vezova za domicilno stanovništvo, te 50 vezova za nautičare. Bitno je i to da Milna dobiva uvjete za pravu katamaransku vezu, a od većih projekata samo zasad najavljujemo Bol i Makarsku. Svakako će gotovo spektakularna biti vijest kad se planovi za kruzere u Starome Gradu primaknu realizaciji. Radi se o lukobranu za brodove oko 250 metara... Bit će to zapravo jedina luka za kruzere na jadranskim otocima.

Jedan od slično zanimljivih projekata je i obala od Trogira prema Segetu.

– Radi se o novoj trajektnoj luci na području Soline. Gotov je idejni projekt, a isto se može reći i za lokacijsku dozvolu. Ambiciozno doživljavamo naše luke, a očekujemo i „dobru žetvu“.

U-FOND

VIH LUKA U 51 GRADIĆU ŽUPANIJE Odmor u Starome Gradu

RAZVOJNI PROJEKTI LUČKE UPRAVE SPLITSKO-DALMATINSKE ŽUPANIJE

DOGRADNJA TRAJEKTNE LUKE P

rojekt obuhvaća dogradnju postojećeg trajektnog pristaništa Stari Grad na otoku Hvaru, povećanjem postojećeg kapaciteta operativnih obala izgradnjom novih i dogradnjom postojećih dionica te pratećim povećanjem operativnih površina za prihvat i odvijanje prometa. Dogradnja je pristaništa nužna zbog očekivanog porasta prometa na osnovi planiranog prihvata brodova na kružnim putovanjima i uvođenjem bržih i komfornijih brodova na lokalnim linijama. Projekt obuhvaća i prateće infrastrukturno uređenje operativne površine te privezišta za brodove u cilju opskrbe gorivom. U sklopu projekta predviđen je i objekt za međunarodnu kontrolu prometa – carina te policijska postaja.

Sada raspoložive površine operativne obale iznose oko 5000 m², a realizacijom projekta povećavaju se na novu vrijednost od oko 10 865 m².

Procijenjena vrijednost projekta: 60 milijuna kuna

SANACIJA LUKOBRANA I OPERATIVNE OBALE LUKE JELSA KRIŽNA LUKA Projekt obuhvaća uređenje akvatorija uvale Križna luka u gradu Hvaru na otoku Hvaru, izgradnjom novih lukobranskih objekata i dionica operativne obale, te uređenje postojećih dionica obale čime se postiže formiranje i uređenje akvatorija luke i prihvat većeg broja odgovarajućih plovila s pratećim sadržajima koji u cjelini omogućuju funkcioniranje luke na najvišoj razini. Rješenje je dio kompletnog integralnog uređenja šireg prostora mjesta u skladu s potrebama, uvažavajući sve prostorne, estetske i ekološke aspekte te poštujući posebnosti urbane matrice mjesta.

Procijenjena vrijednost projekta: 35 milijuna kuna.

U luci otvorenoj za javni promet Jelsa na otoku Hvaru, u kojoj pristaju linijski brodovi i katamarani, projekt obuhvaća sanaciju i dogradnju postojećih lukobrana – sjevernog i južnog te sanaciju i dogradnju postojećih obalnih zidova u luci.

Radovi se izvode u svrhu poboljšanja postojećeg lošeg stanja pomorsko-građevinskih objekata – zidova, povećanja kapaciteta postojeće luke i podizanja razine zaštite lučkog akvatorija od valnih djelovanja što podiže kvalitetu i omogućava efikasnije gospodarenje postojećom pomorskom infrastrukturom jelšanske luke.

Procijenjena vrijednost projekta: 45 milijuna kuna.

11

Obala izazova Lučki razvoj Staroga Grada kojem gravi raju gotovo sva otočna naselja

Prvi otok z I županijska Lučka uprava polazi od nepobitnog da je trajektna luka Stari Grad zapravo najvažnija luka otoka Hvara, drugog po veličini otoka u dalmatinskom arhipelagu, a prvog po značaju turističkog gospodarstva. Smještena u uvali Zelenikovac u Starogradskom zaljevu, udaljena je od Staroga Grada samo 3 kilometra, 16 od Hvara, a 10 od Jelse, što su tri najznačajnija otočna naselja

K

ruzeri u Starome Gradu! Zvuči bombastično. Međutim, život ide rastućim trendovima u tom smislu, pa je luka za kruzere u Starome Gradu zapravo neminovna realnost u najskorijoj budućnosti.

Splitska tvrtka „Obala“, specijalizirana za pomorsko projektiranje pod vodstvom direktora, projektanta dipl. ing. Ivice Galassa, temeljitom studijom obuhvatila je projekt izgradnje i uopće taj fenomen lučkog razvoja Staroga Grada na otoku Hvaru sukladno objektivnim okolnostima prometnog progresa na tom području.

Unatoč recesijskom opadanju statistika, dublje analitičko proučavanje zahvalno je za izvlačenje mjerodavnih pokazatelja i zaključaka. „Obala“ u pripremljenoj studiji donosi brda činjenica, niz tabelarnih prikaza i realnih predviđanja. No i bez toga neki opći trendovi mogu se uočiti i laičkim pogledom, jer Stari Grad je – kako tvrdi direktor tvrtke „Obala“ Ivica Galasso – bez sumnje gradić kao stvoren u dubokom otočkom zaljevu za razvoj ujedno i jedne naglašeno sposobne trajektne luke.

12

KAKO DO 2025.

I županijska Lučka uprava polazi od nepobitnog da je trajektna luka Stari Grad zapravo najvažnija luka otoka Hvara, drugog po veličini otoka u dalmatinskom arhipelagu, a prvog po značaju turističkog gospodarstva. Smještena u uvali Zelenikovac u Starogradskom zaljevu, udaljena je od Staroga Grada samo 3 kilometra, 16 od Hvara, a 10 od Jelse, što su tri najznačajnija otočna naselja.

– Preko te luke odvija se najveći dio trajektnog i putničkog prometa otoka Hvara, oko 80 posto otočkoga stanovništva nalazi se u najužoj gravitacijskoj zoni te trajektne luke! – obrazlaže direktor Ivica Galasso. – Veliki porast prometa izazvala je sigurno i nova autocesta od Zagreba do Splita, zatim rekonstrukcija trajektne luke Split, sve veća frekvencija trajektnog prometa te uvođenje sve većih i bržih trajekata na liniji Stari Grad – Split, a ujedno i međunarodnih linija i veza s Anconom i Pescarom. Ostvario se tako vrlo dinamičan rast prometa u svakom pogledu, od putnika i osobnih automobila, posebno

u ljetnim mjesecima, do teretnih vozila kroz cijelu godinu, a brojke mogu ubuduće samo rasti jer će i život otočana biti upućen na županijsko i gravitirajuće središte grad Split.

Podaci iz tabelarnih prikaza tvrtke potvrđuju da je od 1998. do 2008. udvostručen promet svake vrsti, od putnika do teretnih vozila, bilježi se od 233.000 do 608.959 putnika, ili od 50 do 112 tisuća vozila.

– U idućih 15 godina realno je očekivati porast. U prvoj fazi izgradnje luka je realizirana 1980. godine, a unaprijeđena je 1996. vanjskim pristanom. Svaku dogradnju prati prometni rast, što znači da starogradska luka i prirodno raste. Očekuje se primjerice porast i u prihvatu brodova na kružnim putovanjima.

Tin Ujević na vezu, uz novi gat što ga je Galasso s Obalom izgradio prije 15 godina usprkos skepticima koji nisu vjerovali da će uz takav gat lako pristajati veći brodovi, a danas i drugi grade slična pristaništa

za kruzere VEZA S ITALIJOM Analitička proučavanja pokazuju da se do 2025. godine može prognozirati putnički promet u porastu sa sadašnjih 600.000 na više od milijuna.

– Posebno su zanimljive međunarodne linije koje sve efikasnije osvajaju prostor. Promet vozila na linijama prema Italiji narastao je od 2008. godine sa 3041 na 8012 vozila. Tako smo, svjesni objektivnih okolnosti, došli do ideja o projektu dogradnje operativne obale u lučkom bazenu, ali i dogradnje postojećeg lukobranskog objekta.

U prvoj fazi planiraju se dogradnja trajektnog pristaništa, dogradnja operativne obale, produženje postojeće i gradnja trase u smjeru trase pristana za opskrbu gorivom, objekta koji je već sad u izgradnji i neophodan je već i zbog same sigurnosti prometa.

Nova operativna obala u dužini iznosit će 169 metara, dakle bit će duža za 89 metara.

A zaobalna površina u zoni operativne obale bi se udvostručila sa 5000 kvadrata na desetak tisuća za odvijanje prometa putnika i roba te za čekanje i ukrcaj. Mjerodavnim tipovima trajekta smatraju se brodovi kao „Marjan“, dug 87 metara, s gazom od 2,40 m, a u međunarodnom prometu za prototip se uzima „Croatia Jet“, dug 82 m i s gazom od

3,20 m. Predviđa se i gat za prihvat manjih plovila za prijevoz do grada.

LUČKA BUDUĆNOST Projekt je pozamašan i u drugoj fazi gradit će se nova operativna obala i nova rampa, te svi prateći prostori i objekti, obavit će se dogradnja trajektnog pristana, lukobranskog objekta, a s unutarnje strane lukobrana realizirat će se novi gat s planiranim novim vezovima za brodove dužine 146 m i 87 m.

Za mjerodavne odgovarajuće brodove uzeti su tipovi „Deutchland“ za kružna putovanja s osnovnim karakteristikama od 175,30 m dužine i „Ancona“, dužine od 141 m.

– Stari Grad bi dobio ono što mu pripada.

Ne samo odgovarajući kapacitet usklađen s porastom prometa vozila i putnika, ljudi i roba, nego i perspektivu razvoja posebno zbog novih uvjeta za prihvat većih brodova specijaliziranih za kružna putovanja. Stari Grad bi tako postao ujedno i jedina otočka luka za kruzere u Dalmaciji, a ne treba puno dokazivati što to znači u gospodarskom i turističkom smislu – izlaže za „Lučki vjesnik“ Ivica Galasso.

Nekadašnji mul u trajektnoj luci ulazi u projekt nadogradnje za brodove dužine oko 180 m

13

Katja Panh i Tobias Oswald iz Njemačke: snimak na brzinu i zaprašili oni na more

CHARTER STORY Puna sezona unajmljivanja jedrilica sa skiperom ili bez njega

Isplovi

iz svakodnevice!

Tekst i foto: Ema Garber

S

ubota je najčešći dan smjene gostiju.

Jedni su upravo otišli, drugi dolaze.

Katja Panh i Tobias Oswald, nakon slijetanja na aerodrom i vožnje do splitske ACI Marine, na brzinu su ubacili torbe u „Trtu 2“, stigli se slikati i, ne gubeći vrijeme, iako su prvi put kod nas, zaplovili prema divljim uvalama Brača. Odmak od civilizacije, kažu.

Barem do večeri. Oboje su bili jako uzbuđeni i sretni jer je to godišnji odmor kakav žele.

Upoznati naše more i uvale, mala mjesta, nauživati se sunca i soli.

– To nas uistinu ispunjava i veseli – mahnuli su na odlasku.

Koga i ne bi veselilo? Nauživat će se sedam dana, sami na jedrilici.

KRSTARENJE I REGATAVANJE „Trta 2“ – Bavaria 35 match, iznajmljuje se već osam godina, u prosjeku osamnaest tjedana godišnje.

– Brod uglavnom uzimaju ljudi koji znaju jedriti, ali i oni koji se žele jednostavno odmoriti, zabaviti i upoznati s čarima dalmatinske obale. Takvima je, jasno, nužan skiper – kaže vlasnik „Trte“ Ruben Vujnović, i sam skiper (na drugim brodovima) te vlasnik tvrtke „Strena“ koja izvodi završne radove u brodogradnji. Sve uz more i za more, kao Ruben Vujnović na svojoj „Trti“

Brod uglavnom uzimaju ljudi koji znaju jedriti, ali i oni koji se žele jednostavno odmoriti, zabaviti i upoznati s čarima dalmatinske obale. Takvima je, jasno, nužan skiper – kaže vlasnik „Trte“ Ruben Vujnović, i sam skiper (na drugim brodovima), inače znalac za sve što brodu treba, a i pripadnik poznate splitske jedriličarske obitelji

pravi član poznate splitske jedriličarske obitelji. Tko ne zna Modroga, Borisa Vujnovića, legendarnog višestrukog predsjednika splitskog JK Labuda! Vječno usidren u Uvali baluni i jedrenju uopće, oba je sina, Rubena i Edu, zarazio jedrenjem.

Sinovi se tako i bave čarterom, ali i danas zajedre. Tako je Rubenov brod baš i specifičan jer je, osim za krstarenje, opremljen i za regatno jedrenje. Brod se nakon sezone pretvara u regatnu jedrilicu kojoj je posada donijela brojne medalje te ima poseban respekt. Na regatama je uvijek među vodećima.

Uglavnom je sačinjava mlada posada proizašla iz podmlatka Jedriličarskog kluba Labud pa tu i Rubenova kći Lucija ima što reći o jedrenju u orcu ili o špinakeru…

GUŠTI ZAJAMČENI Gostiju, koje na brod dovodi tvrtka „Charter Menagament Astarea“, ne fali. Jer oni koji dođu jednom, vraćaju se opet. A novi stalno iznova ispunjavaju naše uvale. Većini je ipak draže sa skiperom, što im je i pametno. Tako su sigurniji i oni i brod, a osigurana im je i bolja zabava: skiper će ih odvesti u najbolje uvale po danu i u najbolji provod po gradićima na otocima uvečer. Ako im je skiper vlasnik „Trte“, onda će biti sigurni i u to da će na

STARI MORSKI VUKOVI Jedna prognoza – jugo od 30 čvorova – jako je uznemirila vlasnika jedrilice iako je bio na kopnu. Zašto? Zato što su na moru bila trojica jedriličara Novozelanđana – osamdesetogodišnjaka. I dok je on u gradu grizao nokte kako će se oni snaći, oni su se snašli tako dobro da to jugo nisu ni uzeli kao „nešto“. Stvarno stari morski vukovi vratili su se s đite oduševljeni. To jugo nije ih spriječilo u dobrom provodu. Samo je dokazalo da godine nisu nikakvo mjerilo sposobnosti. Novozelanđani se vraćaju svake godine, sve stariji i – sve iskusniji. brodu dobro jesti – Rubenu je gušt „skužinat nešto iz mora“. I to smazati.

– Dolaze ljudi sa svih strana svijeta, iako možda najčešće nama najsličniji Talijani – nastavlja Ruben Vujnović. Možda oni i jesu najsimpatičniji, onako impulzivni, ali su i najnaporniji. Jednom se jedna ekipa nije uspjela naći s prijateljima, valjda su ih nešto zeznuli i oni su se švogali na brodu. Razbili su stolice, napravili štetu… Dogovorili smo se, ako dođu opet, neka dođu zajedno s tim prijateljima, za svaki slučaj, da opet ne bude vraga.

Prtljage nema puno, sve je spremno začas

14

KOMIŠKI PORTAL

Omiški portal

Piše Jakša Fiamengo pjesnik, član i suradnik HAZU

Puno doba nostalgije Uvala kao životno i duhovno ishodište, sidrište za sva vremena, uvala koja ima svoj veliki i mali inventar, svoj mul i parapete, lanterne…

Nikad nisi na čistu jesu li uvale dio kopna ili mora, koje se rađa pod rivom. Jesu li znak za odlazak, povratak, dolazak? Ili su nužno skladište doživljaja, koje negdje u osami listaš poput albuma ili spomenara, provjetravaš sjećanja i zadržavaš za se samo lijepe, najljepše trenutke

Z

avidim pužu: sve svoje nosi sobom. Živi po principu Omnia mea mecum porta.

I sretan je.

Dobro, ljudi ne mogu doslovno kuću natovariti na leđa i krenuti na put, ali znaju reći: Cili život je sta u valižu. A i to je puno. Sobom se nosi najnužnije, nešto što simbolizira sve, a ne puke jadne ostatke ostataka. Reliquiae reliquiarum.

Zapravo, to i nije ono što nam preostane već izbor onoga što zastupa sve. Niz detalja koji su cjelina. Kao da se želi reći: i kad odem tu sam. Materijaliziran u duhu. Ne nosim ja to sobom već to meni, i kad ipak odem, ne da da isplovim, ne pušta me sa sidra.

Na uvalu mislim, na ono rodno, dobro i sveto. Prvo i, valjda, posljednje.

Dakako, uvalu se u putnoj torbi ne može doslovno ponijeti sobom, ali se može sve što nam ona u životu znači ili je značila, sad i nekad, sve njezine doživljaje koji su nas dotakli i tako sjedinili u istome vremenu i prostoru, ubilježili nas u topografsku kartu po kojoj hodamo i koja nas prati kroz veliki život.

Uvala kao životno i duhovno ishodište, sidrište za sva vremena ma gdje se zatekli.

Kao začarano malo more, zaklonjeno ali s jasnim pogledom na pučinu. Uvala koja ima svoj veliki i mali inventar, svoj mul i parapete, lanterne i lučke zgrade, bitve i bove, corpo morto sidrišta i druga privezišta za brodove. za brodove, plovila za koje nikad nismo na čistu jesu li početak ili kraj kopna odnosno mora, odnosno putovanja, plovidbe.

Jesu li dio kopna kad se krene na otok ili dio mora, koje se rađa pod rivom. Jesu li znak za odlazak ili za dolazak, prilazak.

Kako god se uzme, uvala je nužno skladište doživljaja, koje negdje u osami listaš poput albuma ili spomenara, provjetravaš sjećanja i zadržavaš za se samo lijepe, najljepše trenutke.

Sve one igre i šetnje, preskakanje kolona na rivi i upitnih pogleda na pučinu, sva ona dočekivanja brodova krcatih neizvjesnim obećanjima, sve one odlaske i dolaske s ri-

bolova, kolica i bicikle, poštare i vatrogasce, koludrice i piciginaše, ptičare i oriđinale.

I rublje na vjetru, i radoznale ptice što prelijeću uvalu, furešte s fotoaparatima, sve što se mjeri svim mogućim protegama, osobito onima od srca.

Prve ljubavi i razočaranja, prvi sladoledi na rivi i prvo kupanje na obližnjim plažama, raspjevano bujanje zelenila i marčane bure.

Kiše koje su padale i još padaju oko nas i u nama. Sve ono naročito a obično da običnije ne može biti…

A svi koji smo tu zatečeni nismo nego mornari, dobri Popaji sa špinatom i galebovi srcolomci.

Tu su na okupu i sve one pjesme pune radosti i sjete koje smo pjevali sami ili u klapama pod voltima i po skalinadama, uz balustrade i na kantunima od pjaca. Tu su i sve javne igre i skriveni osmijesi prve susjedice, sve povorke i parade, karnevali i šareni baloni, procesije i fjake, provodi i sprovodi, sve što nam iz dana u dan ma gdje bili i što god mislili u mali veliki život upućuje aparate za nostalgiju, sve što i kad nije baš kako valja baca krupno sjenčanje na sve što nezaustavljivo raste u nama, sve što smo imali i što imamo i nikad nećemo izgubiti niti ćemo to, ma kuda krenuli, napustiti. Život popločan samim svečanostima, svečanosti izmjerene životom, koji i nije toliko strašan kakvim nam se katkad pričinja. Sve ono što na osobit način zaustavlja vrijeme i ne da ga iz škatule u kojoj su poput primamljivih bombona sačuvani svi biseri djetinjstva i mladosti, a njih se ni u oronuloj dobi ne želimo odreći.

Da, zavidim onom pužu s početka ovog teksta. Pužu kućonoscu, zapravo pomorcu koji rodnu siku stalno ima pred očima. Koji uvalu, svoje navijek duhovno sidrište, poput preporučenog pisma nosi bez obzira na ciljanu adresu i na to koji mu je vjetar odredio put i koje je mjerače sreće uključio da ga vode dok po nacrtu istog sentimenta prolaze ulične glazbe i sve je ioš živahnije. Pod punim

suncem koje odrađuje svoju nebesku žurnatu i smješka se kao da neće. I daj Bože, da ne naletimo na kakvu vjetrenjaču ili pak koru od banane da se ne poskliznemo, i da nam se krila ne potkrešu i sve učini opasno kratkim. Dok traje puno doba nostalgije a karoca, gre, gre… i mi u njoj, glazba od ljudi, ljudi od glazbe. Pa dok istrajemo.

TRI NAGRADE OMIŠA Na ovogodišnjem omiškom Festivalu dalmatinskih klapa pjesma „Na podan Merjana“ pobijedila je u konkurenciji novih skladbi. Dobila je čak tri nagrade, prvu nagradu publike, prvu nagradu žirija i nagradu za najbolju izvedbu.

Stihove je napisao Jakša Fiamengo, glazbu Duško Tambača, a pjesmu je izvela splitska klapa Šufit.

Omiš na ušću Cetine

NA PODAN MERJANA Na podan Merjana zaspali su tići zapivali pismu varoški mladići Vrime nan niz prste ka lušija curi došli su nan pivat spli’ski kantaduri Nemoj mi ih, mati, tirat sa portuna već in dodaj vina iz bojeg bocuna Slušaj kako poju timide, na uvo pazi da in grlo ne ostane suvo Ako ih potireš i ja ću otići pa neka ti zvižju o’Merjana tići

15

FELJTON PORT NEWS U POVODU JEDINSTVENE KNJIGE O PALAGRUŽI, AUTORA DR. BRANKA KIRIGINA (1)

NAJVIŠE RIBE, MORA, D VISINE, SUNCA, KAPAR Za podlistak Lučkog vjesnika ispričao Branko Kirigin, autor knjige Palagruža – Diomedov otok, ugledni splitski arheolog Oko Palagruže stoljećima su se vrtjeli ribari (bilo bi ih i do 500), ali svoje prve službene stanovnike Palagruža je dobila izgradnjom lanterne. Svjetionik je na Palagruži prvi put zasvijetlio 20. rujna 1875., nakon 16 mjeseci gradnje

A

ko Jadransko more ima srce, to je Palagruža, najudaljeniji arhipelag koji spaja dvije obale. Tu je najviše ribe (prije Prvog svjetskog rata ribari bi ulovili i više od milijun kilograma srdela i 4000 jastoga), tu je najčistije more (vidljivost je do 50 metara dubine), najveći i najviši svjetionik (na 109,7 metara iznad mora), najviše je sunčanih sati i najmanje kiše, tu raste autohtona vinova loza palagružonka, Marija Žuvela, žena svjetioničara nabere i 300 kilograma kapara u sezoni (Luka Perušina, najstariji živući svjetioničar s Palagruže, organizirao je

Branko Kirigin u svom elementu, vječno okrenut moru

16

1957. branje kapara za prodaju tvornicama ribljih konzervi), zarez po zarez, moglo bi se nabrajati unedogled.

MINIRANI VRH OTOKA I s Palagružom živi dr. Branko Kirigin, arheolog koji se na kraju zaljubio u otok, istražujući ga profesionalno sa svih znanstvenih aspekata, pa i s literarnog, posvetivši mu knjigu „Palagruža – Diomedov otok“, svježe tiskanu u izdanju Književnog kruga Split.

Kako sam kaže, da nije bilo velikoga prijatelja ne samo pisane riječi nego i mora, poznatog

splitskog novinara Ranka Dorotke, ujedno i Kiriginova prijatelja, vjerojatno ne bi bilo ni feljtona u Slobodnoj Dalmaciji, a ni ove knjige.

Dorotka je uspio pronaći opravdane razloge kako bi uvjerio strogog profesionalca arheologije da se upusti i u jednu širem krugu čitatelja izuzetno privlačnu, ali istodobno i obilato stručnu knjigu. Za one koje, uz artefakte arheologije, zanimaju i artefakti uzavrelog života na veloj hridi nasred mora, bit će zanimljivi i idući reci.

Oko Palagruže stoljećima su se vrtjeli ribari (bilo bi ih na dane i do 500), ali svoje prve

Palagruško nalazište Salamandrija

DUBINE, RA, LOZE službene stanovnike Palagruža je dobila izgradnjom lanterne. Svjetionik je na Palagruži prvi put zasvijetlio 20. rujna 1875., nakon 16 mjeseci gradnje. Građevinske je radove vodio Vicko Marinković iz Komiže. Sam vrh otoka bio je šiljat pa su ga radnici minirali da bi podigli zgradu s feralom. Kako je materijal padao ravno dolje u more, napravilo se poslije žalo. Donje etaže izgrađene su od kamena sa same Palagruže, ali kako se on pokazao izrazito tvrdim pa je lomio alatke, gornji dio zgrade sazidan je od bračkog kamena što je otežalo i poskupilo radove. Rasvjetni uređaj s osmerokutnom prizmom kristala i danas je u upotrebi.

lanternisti su, osim ribe, jeli i meso: ptice selice koje bi noću udarale u kupolu lanterne i padale. Sušili bi ih kao ribu. Nekad je, uz polja, postojao i vinograd s lozom palagružonkom, danas zapušten. Znalo se napraviti i 300 litara vina. Godine 1907. postavljen je heliograf, sprava kojom su pomoću svjetlosnih signala Morseovim znacima slali poruke o uočenim jatima ribe i slično na Hum, najviši vrh Visa.

POTRES NA OTVARANJU LANTERNE Na samo otvaranje nove zgrade, na svečanoj zakuski, došlo je do potresa koji je poprilično potrajao. Meštar Vicko ga je opisao riječima: „Toncoli su pjati i žmuli“. Uzvanici su, kad je podrhtavanje prestalo, otišli pregledati zgradu i, kako nije bilo ni jednog oštećenja, odmah predali objekt, uz pohvale, bez novih pregleda. Staza koja je išla od Velog žala (Zola) do kuće, a duga je dobrih 800 metara, prozvana je Stradunom.

Prvi zapovjednik bio je Komižanin Sibe Mardešić Centin. U početku je na lanterni živjelo pet svjetioničara, a od 1879. sedam pa bi zajedno s obiteljima bilo i 20 žitelja na otoku. Imali su kokoši, koze, ovce i magarca.

Najpopularniji od svih magaraca je, dakako, čuveni Mercedes s kraja prošlog stoljeća koji je već bio tako štuf od nošenja tereta uz Stradun da bi se sakrio čim bi dolje na Žalo došao brod, a kada bi ga ljudi ipak natjerali da vuče uzbrdo, oni bi učinili tri ture dok bi on nevoljko svladao jednu.

Na kraju se Mercedes bacio niz litice. Njegov samar i danas se čuva u lanterni. Hvarski biskup Slobodan Štambuk, nakon Mercedesova samoubojstva, poklonio je svjetioničarima novog magarca Ćora, kojemu se posrećilo – nedugo nakon njegova dolaska, Plovput je napravio žičaru. U stara vremena,

GUSARI OTIMALI RIBARE Komižane Franu Borčića i Jakova Bogdana knez je 20. svibnja 1593. imenovao vođama ribarske ekspedicije na Palagružu. Tamo nitko nije smio ići sam, pod prijetnjom kazne od 18 mjeseci veslanja u okovima na galiji, a djeci ispod 18 godina odlazak na Palagružu bio je zabranjen jer je Palagruža i gusarima bila draga. Zarobili bi ribare i prodali ih u Ulcinju. U slučaju napada, s vrha otoka slali su se dimni signali u Hvar preko Biševa i Komiže i onda bi ribarima iz Hvara stigla ratna galija u pomoć. Ali, često bi pomoć zakasnila jer, još stoji zapisano, „u zadnjih nekoliko godina gusari su oteli 176 ribara i pretvorili ih u robove“.

Naravno, Hvarani (koji su tada držali otok, za Veneciju) jurili su u pomoć ponajviše zato što im je godišnji prihod od ribolova donosio i do 70 tisuća dukata, a jedna patricijska obitelj od šestsedam članova u Veneciji potrošila bi godišnje sto dukata!

U IDUĆEM BROJU: „Ca je Palagruza dola tu je i vazela”

Roda na vrh Palagruže

TVORNICA ORUŽJA IZ KAMENOG DOBA Povijest Palagruže seže od prethistorije. Ne samo da je pronađena najstarija žrtva zločina, a i oružje zločina – kostur s vrhom kremene strelice – nego je na otoku iskopano više od stotinu vrhova strelica, što znači da strelice nisu bile namijenjene za lokalnu upotrebu nego je na Palagruži bila neka vrst tvornice oružja iz kamenog doba! Od čega su uopće ti ljudi živjeli na Palagruži (još prije osam tisuća godina) kada na otoku nema izvora vode, a još je i mjesto s najmanje manje padalina na Jadranu!?

17

Tonći Bakica, kalafat umjetnik

Tonći Bakica, jedan od posljednjih starih ka

RUKE KOJE IM Piše Mario Garber

I UNESCO forsira programe zaštite drevnih umijeća, a dovo hrvatske gajete. Teško bi bila obnovljena u replici da nije starih kala građena prva falkuša. Jedan od tih „posljednjih Mohikanaca“ je i k po cijeloj jadranskoj obali kao pjesnik koji u drv

ČUVARI DREVNIH ZANATA

M

nogi su stari zanati izumrli, ali ima takvih kao što je brodograditeljstvo s dušom u drvu, a taj zanat nikad neće izumrijeti zahvaljujući starim dalmatinskim kalafatima poput Trogiranina Tonća Bakice.

Kao što ne da umrit brodima, tako Bakica ne da odumrit ni brodograditeljstvu u drvu. Naveo je i sinove, Jadrana i Marinka, da odrastu uz brod i drvo, uz oca, pa su danas kalafati, čuvari te tradicije vraćanja u život drevnih brodova i uopće brodogradnje u drvu.

FALKUŠA I UNESCO forsira programe zaštite drevnih umijeća, a dovoljan je bio primjer falkuše, najstarije hrvatske gajete. Teško bi bila obnovljena u replici da nije starih kalafata, čuvara izvorne vještine u kojoj je građena prva falukša. Jedan od tih „posljednjih Mohikanaca“ je i kalafat Tonći Bakica, Trogiranin poznat po cijeloj jadranskoj obali kao pjesnik koji u drvu prepoznaje brod.

Bakica je uz stručno vodstvo Josipa Božanića i Velimira Salamona, autora projekta replike stare gajete falkuše – u drvu alatom, zanatom, svojim okom, osjećajem i rukama realizirao zamisao. Svijet je skinuo kapu Hrvatskoj na Svjetskoj izložbi u Lisabonu 1998.

Bakičin je životni poziv da brodovima „ne da umrit“. A i njemu je već osamdeseta.

18

KORČULA

ŠKVER

Stvorio je toliko malih kaića, brodića, ali i brodusina, da i njega po Dalmaciji posvuda znaju i prepoznaju onako kako on prepoznaje liniju i dušu starome brodu. Bakica je znao stare gajete skinut s ognja pripremljenog za Svetoga Nikolu kad se prinese žrtva i spali brod koji je svoje odslužio. Spasio je i brod poznatog splitskog arheologa Branka Kirigina.

Njegovu staru gajetu «Lesnu» vratio je u život i eno je osvojila treću nagradu na Murterskoj regati s novim jarbolom, lantinom i starim latinskim jedrom. A služila je nekad i kao svićarica. Oživljena je tako i jedna korčulanska gajeta stare gradnje, vlasništvo poznatog splitskog političara Ante Jurjevića Baje iz doba socijalističke Jugoslavije.

Bajin unuk Duje od djetinjstva je uz tu gajetu gradio ljubav prema brodogradnji te i sam postao inženjer brodogradnje, radeći neko vrijeme i u kineskim brodogradilištima.

U potrazi za meštrom koji će spasiti gajetu njegovog dide, naravno da je naišao na Bakicu. A kad je stari kalafat ugledao gajetu, nije mogao vjerovati – pa već je i djedu, desetljećima prije, radio na njoj.

Svijet priznaje čuvare tradicija kakav je Bakica, ali na svom terenu nikako da dobije barem mali škver. Cijelog života radi u brdima iznad Trogira, na Krbanu, u svojoj kući uz koju je podigao veliku radionicu i hangar. Koliko ljudi je u socijalističkoj Jugoslaviji dobilo kafić prema zaslugama, a Bakici nikako dati izlaz na more.

– Ne znam kako to nisam uspio uvjeriti ljude po općinama, ni u Splitu, ni u Trogiru.

Kafići su važniji. A šteta, jer strancima bi trebao baš jedan takav mali škver. Zaposlilo bi se tu i ljudi.

Jednom davno je neki Englez uplovio u Split slomljenog jarbola, pa nije mogao vjerovati kad su ga Labudove legende Zlatan Zoričić i Veljko Bakašun, uputili prema brdima gdje živi i radi Bakica. Samo jednom se Bakici ukazala šansa kad mu na općini predložiše da se javi na natječaj.

– A šta ću, krepa san od smija… A ko će im se javit osim mene? – odvratio je tada jedan od posljednjih čuvara kalafatstva u drvu. Danas su već drugi trendovi. Jer drvo se odavno vratilo u život upravo zahvaljujući ljudima poput Bakice koji su se uporno opirali plastici. Iz Bakičine radionice u brdima izašle su puste lipotice mora, šta bi se reklo – za oslipit od lipote.

OPERA Bakica je tamo prije pola stoljeća serijski proizvodio jedrilice tipa „fin-jola“ jer je njegovu kalafatsku ruku prepoznao jedriličarski prvak Ninčević. S tim jedrilicama je glasoviti Pivčević tih godina osvajao nebrojene titule na državnim prvenstvima. Nakon toga Bakici su naručili i klasu L5 te je i ta jedrilica idućih deset godina osvojila sve živo.

Osim starih brodova, Bakica je do ušiju zaljubljen i u staru dobru operu pa je tako «zaglavio» i kod Ivanke, svoje supruge koju je kao mladić upoznao baš u splitskom kazalištu.

– Uvik san gušta svratit na Verdija ili Puccinija za čut koju lipu operu. A ni Ivanka nije bila za bacit, onako lipa i dražesna sa cvijećem u ruci. Bili su to lipi običaji, najlipše cure s poslom domaćice kazališta dočekivale su vas sa cvijećem. Bile su duša teatra.

alafata, pjesnika brodogradnje u drvu

MAJU DUŠU I OČI

oljan je bio primjer falkuše, najstarije afata, čuvara izvorne vještine u kojoj je kalafat Tonći Bakica, Trogiranin poznat vu prepoznaje brod

Stariji sin Jadran Bakica (lijevo) s kiparom Daliborom Stošićem

AFRIKA Lipše i od opere – valjalo bi dodat starome romantiku šjor Tonću. S avanturom u srcu svršit će tako i u Afriku, šarmiran izazovom da je potreban i sudanskoj ratnoj mornarici.

I tamo je impresionirao svojim profinjenim osjećajem za tajne brodogradnje. Ali od puste vlage stradalo mu srce pa ga je liječio dr.

Poljanić…

– Ali sam mu napravio brod od sedam i po metri za lizat prste, danas bi doša najmanje 100.000 eura, a meni je onda bilo važnije spasit srce.

Poznat je i Bakičin brod „Marjan“, dug 15 metara, prekrasan krstaš, kojim su se vozili svjetski poznati brodovlasnici poput Grka Livanosa ili Amerikanca Voltona, sve ljudi Onassisova ranga, a dolazili su u nas sklopit posao sa splitskim brodogradilištem. Volton me, kaže, zvao da dođem u Ameriku, ali ko bi iša, ima san tek 29 godina...

Bakica je autor i popularne „Bobare“, jedrilice za dubrovački klub Orsan, koja je s glasovitim Androm Kneževićem haračila na Jadranu. Sve bi Bakica da za drvo… Jedan put je dao otkaz kad su mu otpustili radnika: «Njima je to bio radnik više ili manje, a nisu shvaćali da je bio pjesnik svoga zanata…».

Kako sve dođe na svoje, jer Bakica se tada naljutio na čuvenoga Baju, a toliko godina poslije obnovit će mu unuku gajetu.

TOMIN LEUT Slično se i s Tomom Bebićem svađao jer je zapuštao svoj stari leut nemajući novaca da ga obnovi. A sudbina je htjela da danas Tomin sin Goran Bebić Patak s Bakicom obnavlja taj leut kojega je od Tome bio kupio Senko Karuza da bi leut ponovno pred pjesničkom kućom – ležao kao spomenik. Bakica sad vraća život i Tominome leutu… rastočija si se, ka barilo. Bakica je gradio i brod „Saracen“, krstaš dug 14 m, brod koji je korišten za snimanje filma „Saracen“ u kojemu je glavnu ulogu igrao Orson Welles.

Bakicu su još tamo 1985. zvali na Lago di Garda u Italiju da radi na nekoj jahti „Portofino“. Kad ju je na svoj osobit način obukao u tikovinu, ostali su bez riječi pa su mu sakrili prtljagu ne bi li ga prisilili da ostane. Ali se Bakica nakon isplate četiri milijuna lira ipak vratio doma. Doma, gdje ni danas još nema jednog lipog malog škvera kao na primjer usred porta San Rema. A Split ima barem 20.000 registriranih plovila.

Tonći i sin Marinko

Bakica počinje terapiju vraćanja u život

19

N

ije mi loša uloga, izbornik dobre spize! Proveo sam nekoliko dana na Šolti, u Nečujmu… I tamo imam prijatelje, a za idući broj javljam se s Drvenika.

I Šolta i Drvenik su otoci po mome guštu za lipo se okupat i odmorit. Dok svi trču na Hvar, Vis, Brač, Korčulu…

Sad bih ja ovog puta na našem turistički najpopularnijem otoku Hvaru, pokušao skrenuti pažnju na dvi-tri lijepe konobe koje nisu onako glamurozne kao svima poznati „Gariful“, dakle pokušao bih naći zrno Šolte i Drvenika i na Hvaru.

KOZA JALOVICA Odmah vas upućujem u brda, na sam vrh Hvara. Većina ih to mjesto zaobilazi jer privlači tunel između Staroga Grada i Hvara.

A valja poć u avanturu pa se provozat starom cestom koja ide preko brda, bez tunela je i malo uža, opasna u zavojima. Znači, morate se popet u Velo Grablje i uz cestu ćete naić na konobu Vidikovac – Levanda.

Sjednite na terasu s debelom hladovinom i gledajte u vatru iz kamina gdje će vam moj prijatelj Jozo Šuša ispeći svoju legendarnu jalovicu. Ima i druge hrane, ali nema nigdje jalovice kao u njega. Riječ je o kozi jalovici.

U Starome Gradu će vam taj termin „jalovica“ ovako objasniti: radi se o kozi koja nije „ispaćena“ zahvaljujući činjenici da je jalova.

To vam je specijalitet sam po sebi, jer ga priprema na svoj način Josip Jurić, simpatičan i omiljen pa ga od dragosti zovemo Jozo Šuša.

JANJEĆI KULIN Ako vam se ne ide u brda, ostanite na brodu. Ali se vežite u uvalu Vlaka na Paklenjacima, točnije na otoku Sv. Klement. U uvali imate i bove. Tamo vam je ispred nosa gdje se vežete uz kraj lijepa konoba „Dionis“.

Najljepši položaj, s pogledom na cijelo polje i vinograd. Šta je bitno jer ćete sve to kušat.

Vlasnik Pjerino Šimunović troši samo svoje zalihe iz vrtla na moru i vrtla na kopnu. Bere u polju, bere u moru, a pije se iz vinograda.

Pjerino lokal drži sa sinovima, a njegov otac

Doni, pa ga zovu Pjerino Donetov, zapravo je Bračanin pa tako i najvridniji Hvaranin na otoku. Žena mu kuha i uzgaja sve šta nudi i proizvodi od ulja i verdure do vina. Pa je tako u njega fatalna ta torta od balancane. Stajat će vas glave…

Zatim njegovi ražnjići. Na štapić smriče nadije piletinu, kobasicu, pancetu, junetinu i svinjetinu, a između tikvice, mladu kapulicu, pa sve zalije uljem i paprom. I malo mravinca, origana. Peče se na gradele, a na kraju utoča u maslinovo ulje i češnjak. Uz to se servira krumpir.

Ima još nešto što ja ne bih odolio, a to je njegov janjeći kulin. Dakle dropčić. Pitajte i kušajte. Konobu „Dionis“ možete dobiti na mobitel 098167106 i 0917656044, tako da možete provjeriti hoćete li tom rutom ili nekom drugom po moru. Ali nema straha, „Dionis“ je otvoren od podne do ponoći. Ako vam više odgovara u Hvar, u grad i potpunu ljetnu živost, onda pronađite i tamo lokal koji kao da se skriva poput Šolte ili Drvenika.

PJATI U MORE Morate naći Cara! Lokal se zove „Luculus“.

Vino vam je iz mjesta Vrbanj, iz unutrašnjosti otoka blizu Jelse, prekrasno mjesto. A i sir mu je odatle, nešto predivno. Čovjek se zove Antun Matković. Ima tisuću kila i nemojte pobjeći kad vam se pojavi u svojoj cijelosti pa još obično odjeven u dugu haljinu, do poda, kao da je sam Grgur Ninski.

Dobro, nema tisuću kila, ali kreće se negdje iznad stotinjak i ugrožava mi suprermaciju.

Prepoznat ćete ga i po tome šta voli na glavu stavit oni starinski kapelin s pumpunom s kojim su naši stari išli leć. Cara se dobro zna od vremena kad je kod Patka držao lokal na škoje, pa ga mnogi pamte po tome šta mu je bilo lino prat pjate, baca ih je u more…

Isto ka da je u Grčku. Osjećao se moćno jer je uistinu kvalitet. Pamti se i anegdota da ga je neki gost pitao imate li šta friško, a on počne gladit mačku. Čovjek se uvrijedio, da ima li šta friško? A u njega sve friško. Kako bi drukčije moglo bit. I onda se jedan štufa pa se vratio i sakrio u grad, u njegove lijepe kalete s vremešnom hladovinom.

Po meni nitko na svijetu ne zna taklo dobro spremit lešo janjetinu. U tome je stvarno car.

Svjetski rekorder. Šta ja znam koje su mu finese, ali zna. Onda uz tu lešo janjetinu servira svoju neponovljivu šalšu od poma. A možda naletite na još bolje, na kozletinu iz krušne peći. I nju servira s tom šalšom. Specifična je zato što je to šalša na škalonji. A škalonja je ljutika.

CARSKA ŠALŠA Šufigaje se na miješanom maslinovom ulju i cijelih po ure. Doda se hvarske pome šljivarice. Začini se bosiljkom, dakle murtilom, i mravincem, dakle origanom. Može i malo kapara. Ni slučajno pasirat pome. Jer to su hvarske šljivarice, moraš ih ćutit. Na kraju se doda kućarin cukra. I mrvicu domaće kvasine. Posoli, popapri i servira. Uz čuvenu Carevu janjetinu lešo.

Okrenite telefon 021 742498 ili 091 5726357, jer ipak je riječ o Caru. Ko zna šta njemu može past na pamet pa da zatvori. A odmah je tu, unutra, uz rivu. Pravi je ugostitelj, školovani gospodin kuhanja, završio je što treba i za kuhara i ugostitelja. Figura je neizostavna, pa ako ste siti, svratite da vidite tu personu. Odmah će vam se otvorit apetit. I poslije njega ne penjite se na vagu!

Gastro-skiper Lučkog vjesnika Piše Goran Albini Kamanjo

e s i t s e

J

ZRNO DRVENIKA I ŠOLTE NA OTOKU HVARU

20

Kušajte Carevo vino i sir iz ovoga kraja, Vrbanj

Kod Joze, Vidikovac

a r o m e 21

OBIČNI BICIKLISTI

Komplicirano je poslat bicikl, pa smo došli na ideju da

IZ ZAGREBA S PO LITRE B K

ako se uopće došlo na ideju da se biciklom vratimo iz Zagreba u Split? Mislim da je moj cimer imao problem kako poslati biciklu u Split, jer ni to nije jednostavno u ovoj našoj državici, a znao je da je jedan naš prijatelj Vida prije mjesec dana otišao biciklom prema Splitu. I tako moj cimer riješio krenuti. Tek par dana prije polaska odlučio sam mu se i ja pridružiti. A kad je prvi put puknuo ideju, ustanovio sam da nije normalan.

PREKRASNI SLUNJ Za početak putovanja biramo pravi dan.

Petak, trinaesti! Haha. Odabrali smo rute po malim, gotovo neprometnim cestama. Od sela do sela, lipo polako, bez brige i uzbrdice.

Izgledalo nam je tako najbliže, najlakše, ali i najuzbudljivije. Kad bi inače tuda prošao…

Prvo odredište je Slunj, jer smo znali da je prekrasno mjesto i da ga definitivno želimo vidjeti. U vožnji autom propusti se sve. Cijelo putovanje postane kao teleport na mjesto koje izabereš za odredište. A ovako, biciklom… E to je put!

Do Slunja smo odvozili prvi dan, oko 110 kilometara. Spavali smo od podne do šest popodne, jer smo krenuli u rano jutro, oko četiri. Čim smo dovršili seljenje stvari iz unajmljenog stana u unajmljenu garažu, jer se nakon ljeta opet vraćamo u Zagreb. I ne, ne mislimo se vraćati biciklom. To bi ipak bilo previše. Uzbrdica previše. Iako… Nikad ne znaš šta očekivat sam od sebe kad znaš da nisi normalan.

Dakle, došli smo do Slunja. Bilo je tako lijepo da smo odlučili zadržati se cijeli dan. Došli smo oko jedan ujutro i nastavili tek sutra u devet navečer. Kampirali smo odmah iza znaka za zabranjeno kampiranje. Sva sreća, mještani se ne bune. Čim smo se probudili,

22

šator smo spakirali. I prestali smo biti službeni kamperi. Sad smo dva momka na kupanju koji se tu odmaraju cijeli dan.

Ali onda ćemo iz Slunja voziti cijelu noć. Čitali smo od drugih biciklista da vožnja po noći nije dobra ni zabavna, ali osigurali smo se svjetlima u prometu. Pa ipak, moram na kraju priznati, noćna vožnja uistinu nije dobra. Nije me toliko brinuo promet koliko to što propuštamo sve čega ima oko nas da ne znaš što bi prije izabrao, a mrak je, ne vidiš Plitvice i ulaz u Nacionalni park, sve smo propustili kao slijepci.

Vozili smo pet dana, ali vremenski v kuhanje, spavanje… Bilo je neza sumnjam da ćemo biciklom opet na Ali svašta mo’š očekivat od sebe k

LIPE LI LIVADE! Vozili smo tako do pet i pol ujutro, kad smo u mjestu Jezerce ugledali veliku, kao izmišljenu livadu s grmljem u sredini. To je dobro mjesto za odmoriti se i postaviti šator. Pazili smo da nas nitko iz okolnih kuća ne može uočiti. Za nas je počela noć. I probudili smo se u dva popodne. Kao da je sutradan. Nervozni jer je u šatoru bilo najmanje 50 stupnjeva.

Fala bogu, nervoza je brzo nestala čim smo nastavili put.

Simpatično je na odlasku bilo gledati gospođu koja jednostavno nije mogla vjerovati da smo joj u stvari kampirali pred kućom. I tako nas je začuđeno nastavila gledati dok smo mi odmicali cestom, ali smo joj i mahali.

Odpedalirali smo odatle što prije jer bi bilo opasno upaliti vatru, a bilo bi dobro negdje popit kavu.

MADE IN JAIĆ Tako smo odvozili još desetak kilometara i odabrali mjesto za kavu. Nosili smo sa sobom pola litre benzina i improvizirano kuhalo napravljeno od limenke spreja za crtanje grafita. Inovacija mog cimera i prijatelja Mislava Jaića. Kuhalo „made in Jaić“ služilo nas je cijelim putem. Jedino nikako nisi mogao sasvim sprati čađu nakon kuhanja na vatri. Ipak

nismo imali toliko vode, a žao ti rijeke gdje se ljudi kupaju.

Kuhalo je i neoprano bilo spremno za manistru ako smo sinoć imali rižot. Cijelim putem jeli smo voće. Prvo smo ga kupovali, a poslije smo ga… brali. Krali? Nismo krali nego smo ostali bez para. A drpili smo (na adrenalinu) par breskvi, i sigurni smo da nam teta iz voćarne neće zamjerit. Tako gladni, bez novaca, sreli smo putem dva Bosanca sa ženama. Parkirali su auto uz cestu, rasprostrli dekicu i… jedu sendviče. Prišli smo im veseli ali i gladni.

Pitamo ih, a Bosanci jedva dočekali nekome pomoć, i odmah se našlo dvije paštete i kilo kruha za nas.

Nismo se dugo zadržali s njima, zahvalili smo im, pozdravili ih i krenuli dalje, a svim sljedećim Bosancima po putu smo mahali i javljali im se s golemim smiješkom na licu.

a se na njemu vra mo doma u Dalmaciju

A U SPLIT BENZINA!

više otpada na zabavu, kampiranje, aboravno, ali i neponovljivo, jer atrag u Zagreb. Previše je uzbrdice. kad znaš da nisi normalan

SVEGA NA NEBU Sljedeće kampiranje bilo je negdje između Brvna i Klapavice. To vam je valjda između Udbine i Gračaca, ne znamo ni mi točno gdje, vozili smo po mraku, samo smo htjeli napokon stat. I zaspat. Kampirali smo desetak metara od ceste, opet sakriveni u grmlju. Prije spavanja zapalili smo vatru na kojoj je Jaić skuhao još jedan vrhunski rižot. Tako smo tu zaspali…

Nebo nam je cijelim putem bilo glavna tema. Ne može se takvo nebo vidjeti ni iz jednog mjesta ili grada. Strašno koliko svega i svačega na nebu ima za proučavat i diviti se kad se malo makneš od guste civilizacije, u biti čim se makneš već od rasvjete. Sutradan smo se probudili rano popodne. I onda put Gračaca. Imali smo šest kuna. Cijelih 6 kuna.

Tako da smo bili prisiljeni tražiti pomoć roditelja ili znanaca.

Tekst: Segor Garber Foto: Segor Garber i Mislav Jaić

Sva sreća, meni je moja plaća sjela na banku, a da to nisam ni znao. Kad smo to otkrili, odmah smo pronašli bankomat i nakupovali se čokolade, kruha i svega za sendviče. Bio je to opći kaos i veselje na kavi u Gračacu.

E ali onda smo doznali da nas čeka najgora uzbrdica na putu. Ona o kojoj nam je pričao prijatelj Vida. Već u Gračacu osjećali smo se kao doma, mogli smo naručiti kavu s mlikom, ne s mlijekom i tako slične nebitne stvari koje inače ni ne primijetite, iako mi je od navike iz Zagreba ostalo to da sam u Sinju nakon kupovine u dućanu ženu zamolio vrećicu umjesto kesu al eto, odmah nakon što mi se prijatelj nasmijao, ispravio sam se.

Dakle, idemo mi iz Gračaca. Mislim da smo se toliko naslušali i namislili o toj uzbrdici da smo je samo zahvaljujući tome tako lako odradili, malo pravilnog disanja, gledaj u pod i eto te na vrhu, pih, baš ništa s obzirom na to da je sljedećih 15 kilometara bila nizbrdica, blaža ali prekrasna. Joj što je bilo lijepo tako brzo proći 15 kilometara i to bez pedaliranja.

NI VODE, NI SVJETLA Moram se pohvaliti i to da se nismo svugdje držali ograničenja brzina, neke smo i prekoračili, bez šale. Tako smo malo po malo predvečer došli u Knin, gdje smo sjeli u restoran i pojeli pizze. Pojeli bi mi pečeno meso al nas je neki brko poslao u restoran sa samom janjetinom i pizzama. Iako smo lijepo istaknuli da nas zanima plata miješanog mesa, dobra i jeftina, zajeba nas je! Nije bitno, ta pizza bila je najbolje miješano meso koje smo ikad kušali.

Nakon večere i odmora, krenuli smo napraviti još par kilometara i pronaći mjesto za šator. E tu se dogodila zanimljiva situacija.

Valjda smo predugo odmarali nakon večere i jednostavno smo dobili neki entuzijazam i snagu da smo odlučili ne kampirati, nego produžiti još tridesetak kilometara do Peruče. I tako dvojica ambicioznih momaka odluči nastaviti put, no samo par kilometara poslije, meni ispadne svjetlo i ostanemo bez njega.

Naravno, to nas nije obeshrabrilo. Možemo mi i s jednim svjetlom. Pa tako još punih 100 metara… kad se misteriozno ugasi i drugo, zadnje svjetlo. Ostali smo u mraku u mračnoj dolini, baš kako počinju neki horror-filmovi, hahaha, zabavno. Nigdje mjeseca. Ali ostalo nešto zvijezda… Prošli smo još koji kilometar po mraku. Sva sreća, odmah uz cestu, našli smo dobro mjesto za kampiranje. Odmah

smo stali. Bila je to najodmornija noć u šatoru, prva takva da smo se ujutro probudili na budilicu. I onda šta? Nema vode. Ni kapi.

NE KAMIONU! Očito je večer prije bilo tako zabavno da smo zaboravili koliko vode imamo. A svaki je imao po litru i pol. E to je bilo ružno, baš ružan okus u ustima. Gdje je voda? I srećom, eto uz cestu neke kuće, nije da nema nikog živog. Gospodin čovjek dao nam je hladne vode, mislimo iz bunara, po okusu bi moralo biti tako nešto. Bili smo gladni pa smo se odlučili zaustaviti u restoranu dvadesetak kilometara od Knina prema Splitu.

Tu smo stali i napokon dočekali platu miješanog mesa. Bilo je podne pa smo odlučili opustiti se još malo. Ispalo je čak nekoliko sati. Računali smo, dok se sunce ne spusti.

Nastavljamo oko tri. Pala je tu i jedna ponuda nekog kamiondžije da nas ubaci u kamion i vozi do Splita, ali jednoglasno smo mu odgovorili da gdje bi tu onda bio gušt! Tako smo krenuli dalje i nakon jedno dva sata stali za odmor pojest po naranču i zapalit duvan, kad ono dolazi tip s nekim čudnim kutijama.

PUŠTANJE GOLUBOVA Pitali smo se sigurno desetak minuta što bi moglo biti u tim kutijama. Nije bilo druge, približio sam se i otkrio golubove. Čovjek nam je objasnio da trenira golubove za trke, došao ih je tu pustiti da se vrate u Sinj. Nisam nikad mislio da ću puštati golubove, ali njihov gazda je rekao: „Ajmo, svak svoju kutiju, na jen dva tri!“ i tako su golubovi odletjeli, svi u ravnoj crti prema istoj adresi. Čudo što se sve vidi po putu! I eto, to je više-manje ujedno i kraj puta.

Jer nakon toga nastavili smo do Sinja, pojeli svaki po tri sladoleda i produžili za Split preko Klisa. Zadnje uzbuđenje bilo je spuštanje s Klisa jer smo bili na brzoj cesti gdje vozači voze kao nenormalni. E to je bio fini adrenalin…

23