Lucki vjesnik br.7

BROJ 7

BREVIJAR ZA SVAKOGA NA MORU

KOLOVOZ 2013.

51 LUKA SPLITSKO-DALMATINSKE ŽUPANIJE

NEW YORK ZA JEDNU NOĆ

51 izazov Srednje Dalmacije D

obrodošli u Srednju Dalmaciju! U Split, Trogir, Omiš, Makarsku! Na otoke Brač, Hvar, Vis, Šoltu, Veli i Mali Drvenik, te Čiovo, mostom do Trogira pretvoren u poluotok. A gdje su tek svi ostali otočići, hridi i lanterne u tom akvatoriju sa pedesetjednom lukom (51) u koju možete uploviti.

U Srednjoj Dalmaciji imate otoka kao što je Palagruža, 40 milja od Visa prema Italiji, a od Visa do Splita imate 30 milja. No Palagruža je s otočjem na svojoj pučini gotovo kao država za sebe, međutim, imate vi i otočića poput Mrduje u samom epicentru prolaza između otoka Brača i Šolte, dakle kroz Splitska vrata.

Mrduja je kao hrid za koju su se tradicionalno otimali stanovnici tih dvaju otoka, pa je poznato i natjecanje u kojemu konopom Bračani i Šoltani potežu Mrduju svaki na svoju stranu i tako se jačaju. Kušat će pravi nautičar i divlje otoke između Hvara i Korčule: Šćedro i Paklenjake, jugozapadno od Visa Biševo s Modrom špiljom i Sveca

2

(Sv. Andriju), a istočno od Visa Budihovce i Zelenu špilju…

Na zapadu Šolte ispred Maslinice pružaju se prsti rasutih otočića prema Velome i Malom Drveniku, jednostavno je nemoguće uživati u Srednjoj Dalmaciji onako za jedan «charter», trebaju vam ljeta i ljeta…

A kad je i prekrstarite uzduž i poprijeko, osluškivat ćete zov iz njezina susjedstva, s Korčule, Pelješca, Lastova, Mljeta, Dubrovnika, Šibenika, Zadra i Kornata…

To je otprilike priča skipera koji će vas, zaljubljen u svoj zavičaj, provesti tuda kao da sanjate, uživajući i zatvorenih očiju, pa onda zaustavljenog daha kad se uživo sljubite s prizorom koji nije ni san, ni film, nego opipljiva ali ipak jedva dirnuta divota. Za naš list Lučki vjesnik, posvećen nautičarima kao «brevijar za svakoga na moru», ovo porinuće na prvim stranicama ispričao je Ruben Vujnović, skiper agencije «Croactive holidays», sestrinske tvrtke poznate hvarske agencije „Hvar Adventure“

LV

SKOČI DO ZVIJEZDA! Za Lučki vjesnik ispričao skiper Ruben Vujnović

Zadnje upute iz agencije Croactive holiday, Sonja Koljanin s našim listom u ruci

S

vašta se može doživit na moru. Zato te more i izaziva. I na kraju priznaš, more te inspirira. Zato ti na moru svašta padne na pamet. Ali nikad ne smiš zaboravit da je to sve radi mora, da si ti samo kap u tome moru. I da je more sto puti jače nego ti. Bit ćeš velik onoliko koliko si to spreman priznat.

Nisan ni ja ovo izmislija. I mene su učili. A učilo me i more. Znači, da bi se stopija s tim morem i da bi moga normalno po njemu vozit,

3

GODIŠNJICA U ZALAZAK SUNCA Bila im je tog dana godišnjica da su se upoznali. Belgijanac i Njemica.

Iznenađenje odmah na startu jer Belgijancu je ime Ruben kao i skiperu.

Ruben Jennes i Julia Kaiser upoznali su se kao strastveni putnici pa su se ovog ljeta odlučili sresti u Dalmaciji. Bili su u Zadru, Dubrovniku, Hvaru, Šibeniku…

Na romantičnu rutu do Čiova i natrag uz jedrenje u zalazak sunca te kupanje na žalu južnih klifova Čiova vozio ih je Ruben, a imenjaka iz Belgije na brzinu je naučio i jedriti.

Bila je to fantastična priča jer se Ruben iz Belgije tako prikovao za kormilo da smo se nasmijali sa simpatičnom Julijom koja je zaključila: – Izgleda da me je zaboravio…

Nakon praska smijeha utvrdili smo da će Julija i Ruben dogodine svakako ponovno doći u Split jer jedino tu se može dogoditi na tren – da je zaboravi.

A tek ju je zapamtio! jedrit, plivat, ronit, lovit, znači živit, moraš se opustit i malo zabavit. Jedan put ovoga lita vozija san ekipu i Amerikanac me pita da di je više ta Zelena špilja…

Je malo duže, vozimo se prema Visu, najudaljenijem nastanjenom otoku Srednje Dalmacije. I šta ću čoviku reć. Znam da mu nije laka, a volija bi da mu bude lipo, jer znam da će mu sve skupa i bit, znam da će se ciloga života sićat ovoga našega lipoga mora… Pa mu lipo govorim da je Zelena špilja za deset minuti.

A bože moj, nismo u autobusu! E, međutim, za deset minuti Amerikanac mene opet pita da kad će Zelena špilja. Opet ja da će za deset minuti. I tako jedno pet-šest puta. Amerikanac zna šta je vrime, vrime je novac i govori on meni, onako već pomalo infotan: – Slušaj, ima već dvi ure da ti meni govoriš za deset minuti…– To je ka reka

SKOČI SA SKIPE Rubenova škola jedrenja: Imenjaka iz Belgije skiper Vujnović postavio je uz timun

Amerikanac. U mom slobodnom prijevodu njegovog engleskog. A ja sam mu lipo reka, kume moj, lako ti se sad ovoliko vozit, jer to ćeš vidit jedan put u životu i ko zna oćeš li više ikad… Zato mi viruj da ti neće bit žal, makar se vozija i cili dan, razumiš.

I Amerikanac se pomirija sa sudbinom. A onda smo došli do Zelene špilje. Usidrija san brod. Krmon uša san unutra. Bacija skale. A oni okinili. Adrenalin. Vidin im na licu. Divota.

Zeleno. Unutra ono čudo. Boja mora, ludilo, sve lipo. E sad, na povratku se jedri, je li…

Učinija lipi maeštral i ja ih odlučija provuć kroz Mali Ždrilac… Paklenjaci su čudo i meni po stoti put, a di neće bit njima! A Mali Ždrilac ima oni efekat utisno. Uplitko. Znači, malo panike, ola njima lipote!

Uzbudljiv je prolaz, svi vrte glavom, gledaju… A ja se diga na noge, gledan isprid prove, vidili i oni da je nešto napeto. Šta to ja oću vidit? Stojin na noge, dižen se na prste, cili san atento… Pitaju da šta tako gledan, a ja govorim, ma tija bi vas ovde provuć, je da je tu pličina, ali danas je još i oseka. Pa se mislim…

E, prekinija me odma Amerikanac i govori da niti ne pokušavam. Grubo bi bilo razbit brod. Pokvarit doživljaj. Pustija san malo tišine, ne govorin ništa, pazin i onda mi ka sinulo pa im govorim iznenada: Evo, nešto san se sitija, pazite sad, u datom momentu ja ću vam reć i onda ćete svi skočit i brod će se riješit vaše težine. Isplivat će i mi ćemo proć tu riskantnu pličinu dok vi budete u zraku. A kad skočite nazad, već smo prošli.

Ne bojte se ništa, samo me gledajte da složno skočite u zrak. Vidit ćete da ćemo uspit!

JEDRI, JEDRI, JEDRI! Hvarska agencija Hvar Adventure poznata je već osam godina i u seriji svojih inicijativa potaknula je i osnivanje sestrinske tvrtke u Splitu. Tako je ove godine utemeljena tvrtka „Croactive holidays“.

Obje tvrtke funkcioniraju vrlo uspješno s ponudom na nautičarskom turističkom meniju. Vlasnici obje tvrtke su Veselka Huljić i Damir Pačić, a „Croactive holidays“ u Splitu operativno vode Sonja Koljanin i Kažimira Cukar. Skiperi su Ruben Vujnović i Mladen Perhat. U ponudi je više izleta, cjelodnevni u obilasku otoka, poludnevni i popodnevni koji su nazvali «sunset», romantični izlet u zalazak sunca na plažama i otocima blizu Splita, na primjer od četiri popodne do navečer.

4

EROM SVE DO ZVIJEZDA!

I moj sinko, kad san ja viknija «NOW!», to je bila najsložnija ekipa na olimpijadi. Sad bi ja to malo parafrazira: Ljudi, je li to moguće? Ili: ljudi, nećete mi virovat, ali… Prošli smo!!!

Amerikanac mi je posli priča da je svašta proša u životu, skaka je s padobranom, baca se oni bangee jumping, ali govori da nikad nije doživija tako nešto ka ovi naš Mali Ždrilac.

Sad me malo ka grize savjest, jer ja san im učinija taj doživljaj da bi nešto zapamtili jače od svega, ali nisan ih tija privarit. Nego razveselit. Inače, da ne bi ko prova ovu moju ricetu, tu je dubina četiri metra, pa nema straja. Ali da bi neku opasniju pličinu pokuša proć ovako – ne dolazi u obzir. Bila je to zajebancija koju ćemo lipo pamtit.

SKIPER OD KLASE Skiper Ruben Vujnović (53) nautičkim se turizmom bavi već deset-petnaest godina, ali je cijeli život profesionalno i inače proveo vezan za more. Bio je vrlo uspješni jedriličar u svim sportskim klasama kao kadet, laser i 470, nastupao na svim državnim, europskim i svjetskim natjecanjima kao jedriličar Labuda i reprezentativac. Inače je iz poznate jedriličarske obitelji s legendarnim ocem Borom Vujnovićem, višekratnim predsjednikom Labuda i bratom Edom. Svoje dječačke pustolovine, znanja i iskustvo uživa prenositi na svoje goste u brodu pa je tako na izletu snimljenom za Lučki vjesnik naučio mladića iz Belgije jedriti onako na brzinu, do Čiova i natrag.

5

UMJESTO GPS-a Piše Domagoj Maroević, ravnatelj Lučke uprave Splitsko-dalmatinske županije

N

ije lako biti skiper. Hoću reći kormilar broda, gumenjaka, glisera, jedrenjaka i trabakula. Ili jedrilice, pa niti trajekta ili vapora… Ako si stalno svjestan ljepote kroz koju promičeš, promičući tu ljepotu i pred našim gostima, turistima, nautičarima ili čak majstorima od mora, od ronilaca do jedriličara, ribolovaca i uoće «gurmana» upućenih u tajne hrvatskoga Jadrana.

Jer je riječ o takvom slojevitom i svestranom bogatstvu da je odgovornost svakog vodiča i domaćina podignuta na najvišu

ČAROLIJA Izdavač: Lučka uprava Splitsko-dalmatinske županije

Koncept, dizajn i fotografije: Garber media d.o.o.

Segor Garber

Tisak: Split, Slobodna Dalmacija Print d.o.o.

Za izdavača: Ravnatelj Lučke uprave Domagoj Maroević

Prijevod: Vuk Oreb

Internetsko izdanje: www.lusdz.hr (link: Lučki vjesnik)

Lektor: Elizabeta Sonjara Garber

Sva prava pridržava Garber media d.o.o. info@garber-media.hr

Grafička priprema: Nenad Nazlić

ISSN 1848-4689

Glavni urednik: Domagoj Maroević Urednik: Mario Garber Photo: Sumartin on the island of Brač

6

razinu. I da niste skiper nego običan suputnik, vi morate osjetiti potrebu podijeliti taj doživljaj i iskustvo sa svakim tko se prvi put nađe u čudu osupnut čarolijom Modre ili Zelene špilje, Zlatnoga rata i Bola, Paklenjaka, Šćedra, kulturom Hvara, Staroga Grada, Jelse, otkrićima Šolte, Drvenika, poviješću Splita, Trogira, Omiša, plažama Makarske rivijere…

A uvijek vas na ruti za kormilom vodi znatiželja i bezbroj tajnovitih pitanja kuda ćete kročiti kad bacite konop, dohvatite bitvu, kolonu, muring, izađete na naše drevne kamene rive i tek tada krenete u novu avanturu krstarenja uličicama kojima je tijesno, ali povijesti i kulturi široko.

Skromno vam otkrivamo da se u Lučkoj upravi Splitsko-dalmatinske županije

stručnjaci i svi zaposleni brinu da vam svaka od 51 naše luke bude kao da ste uplovili u svoju marinu odakle ste i došli, da nikome ne pofali vez, da se sve odvija što brže, da vas dočekaju odmah svi mogući informatori na gumenjacima i da ne gubite dragocjenost svakog trenutka provedenog u ovom čarobnom podneblju.

Zato se zimi ili ujesen i na proljeće može vidjeti kako se u nas stalno nešto radi, gradi… Tko je već bio, ove godine neće prepoznati Stari Grad jer tu posvuda ima novog, od glavne luke do vezova za nautičare koji su se prije mrsili u uskom kanalu. Isti su nam ciljevi u Jelsi, Hvaru, Bol je jedan od naših najzahtjevnijih projekata jer je pretijesan i nedostupan bilo kome, a Makarsku smo već doveli dotle da ima zaštićenu luku s velikim

lukobranom koji će joj dogodine potpuno promijeniti izgled.

Srednja Dalmacija bit će sigurno među najspremnijima na Jadranu za prihvat nautičara i ljudi s mora uopće. A na to nas prisiljavaju i sami nautičari jer tko ne bi poželio uploviti ovamo na prostor od naše obale sa Splitom, Trogirom i Makarskom, Zabiokovljem pa onda preko svih tih otoka do Palagruže.

A DO BOLA STARI GRAD, NOVI PORAT Za godišnjicu Oluje, s posvetom oslobađanju Knina 1995. godine, dakle 5. kolovoza u Starome Gradu na Hvaru velikom feštom bilježi se potpuno novi izgled Paiza. Službeno otvaranje pričekat će svu papirologiju, no činjenicu da Stari Grad izgleda kao nikad prije, onako lijep i star ali s potpuno novim portom – sigurno vrijedi proslavit. Zato i pjeva Nina Badrić. Ali gradonačelnik Vinko Maroević obećava mještanima da se neće zaboravit tradicija fešte Svetoga Roka. Tako će kolovoz bit ispunjen u mjestu. Arhitektonski i građevinski doprinos novome Starom Gradu dali su meštri od te struke (i ljubavi), Ivica Galasso i Edo Šegvić.

7

MAKARSKA, STARI TURISTIČKI BREND Govori Vedran Josipoviđ, prekaljeni turisƟēki radnik

NE BOJTE SE B

Gostu napomenem neka traži sobu s pogledom na Biokovo a ne svi isto – na more.

U turizmu sam od svoje četrnaeste kad sam počeo nositi kufere, a nakon 40 godina postao sam 1995. vlasnik privatnog turističkog biroa, kad turizma nije ni bilo Intervju: Mario Garber

T

ko ne zna Vedrana Josipovića na Makarskoj rivijeri, već desetljećima kao da je zaštitni znak makarskog turizma. Počeo je kao klinac radi džeparca nosit kufere u sezoni, a danas je vlasnik najpoznatije respektabilne turističke agencije, privatnog Turist-biroa s kancelarijom nasred Rive u Makarskoj.

– Moja generacija se tako snalazila za život, pomagao sam ispred agencije nosit kufere a ljudi ti onda dadu nešto… Svašta sam radio, a roditelji često nisu ni znali pa sam dobrim dijelom sam financirao svoj studij.

Ali to su bila neka druga vremena kad je

8

i makarski turizam bio toliko popularan i u zamahu da je moja generacija u tome svakako mogla ugrabit priliku.

Povratkom u debelu prošlost Josipović podsjeća na doba kad je Makarska na turističkoj karti bila uz rame Hvaru…

– U kvaliteti i profesionalnosti bili smo i ispred Hvara. Makarska je bila razvikani brend. A danas smo 20 godina iza Hvara! Zaostajemo u svemu u čemu smo prednjačili, kadrovski i bilo kako. No, vremena se uvijek kotrljaju i rađaju se nove šanse.

– Na primjer novi lukobran u Makarskoj…

Sigurno će privući mnogo novih turista.

– Kao destinacija ćemo sigurno postati nešto kao bum na karti nautičara. Jer dosad nas tu nije bilo nigdje. Moglo bi se čak reći da su nas nautičari i zaobilazili, bili smo na lošem glasu zbog te bure, čak ni trajekti iz Sumartina nisu mogli normalno pristajati.

Ali uvijek ima i drugih mišljenja, neki tvrde da je nautički turizam kontraproduktivan, jer navodno oni sve imaju svoje na brodu, međutim ja sam siguran da svaki gost gotovo najviše razmišlja o večernjoj zabavi i nekakvom provodu na kraju dana u Makarskoj kao i u svim prekrasnim gradićima Dalmacije.

BEZ TURIZMA

BIOKOVA!

Nakon 40 godina u turizmu – postati privatnik! Josipović je u makarskom turizmu radio na gotovo svim poslovima, uglavnom s Talijanima i Nijemcima, držao recepciju, radio za glasovitu agenciju Neckermann, i za Dalmacijaturist, i kao vodič u autobusu te je tako naučio četiri jezika… Obišao je kao turistički radnik Australiju, Novi Zeland, Panamu, Kostariku, Ameriku, Europu… Kad se raspalo golemo hotelsko poduzeće, Josipoviću su ponudili taj dio turist-biroa i preuzeo je rizik 1995. kad turizma uopće i nije bilo…

IZBJEGLICE – Rizik privatnog turist biroa prihvatio sam zbog budućnosti svoja dva sina blizanca. Pjero i Ivo sad vode posao kao stručnjaci s fakultetom za menadžment.

Eto, ja pogodio. Godinama sam trpio gubitke, koje sam i očekivao, jer jedino što si mogao zaraditi to je na mjenjačnici i to od izbjeglica. Naoko apsurd, no ovdje smo imali 35.000 izbjeglica. Naravno da su naši turistički kapaciteti devastirani u tom razdoblju. Najgore je bilo kad smo zaratili i s Muslimanima a njihove familije, žene i djeca izbjeglice kod nas već otprije… Mora se, međutim, priznat da je Makarska rivijera preživjela s tim neobičnim vidom turizma zahvaljujući izbjeglicama – priča Josipović.

BIDNI TURIZAM Evo opet govore da nema gostiju – žali se Josipović – A kako će i bit kad je u nas 50 posto turizma u privatnom sektoru. Oni su obezglavljeni jer neovisno o političkim strankama, neuređeni smo po svim pitanjima pa tako i po turizmu. Jadno je to gledat da spuštamo cijenu usred sezone, to je van svake pameti i znanja.

Ako si već spao na to, onda spusti prije sezone...

Makarska je dobro posjećena od agencijskih jedrenjaka i trabakula, koji doista sve imaju na brodu, pa ipak i ti gosti preplave Makarsku.

– Osim toga već sam taj šušur, puna riva brodova i ljudi, glazbe, zabave, kafića, konoba, suvenira, štekata… Uživaju u tome i hotelski gosti kad navečer prošetaju uz more. Uglavnom su to gosti sa sjevera, iz Njemačke ili Skandinavije. Za njih je nevjerojatan doživljaj taj prizor uzavrele Makarske. Dođite na našu Kalelargu, staru ulicu od stotinjak metara od koje ćemo učinit brend jer je sad ka nova a sve lipe stare kuće u njoj!

A popnite se na Biokovo!?

– I to je brend i po. Uvijek kažem gostima ne tražite sobu s pogledom na more nego na Biokovo. Koliko li je tajni u toj planini!

Sveti Jure, Vošac, divokoze… Stranac se poneki i uplaši te strmine da se ne sruši, ali kad se popneš, srce ti je ovoliko, pukne ti pogled do Italije!

9

OD LUKOBRANA DO VISOBRAN

Stipe Božić za Lučki vjesnik, hrvatski alpinist koji se popeo na sedam najviših vrhova svih kontinenata, tv-putopisac i snimatelj, autor niza feljtona i knjiga

Naša Himalaya

B

iokovo je planina mog života, jer sam rođen u malome selu Zavojane, odakle se Biokovo vidi u svoj svojoj čarobnoj divoti, i kao dijete sam zauvijek ostao zarobljenog pogleda na te tajanstvene visine, pa mogu zamisliti kad se turisti i nautičari u posjetu Makarskoj zateknu s druge strane Biokova, na jugu, osupnuti tom golemom stijenom, tim zidom koji ih provocira i zove da ga otkriju i upoznaju. Sveti Mihovil je biokovska visina koja mi je zavrtila glavom dok sam još bio mali i ne zna se kad je Biokovo ljepše, ljeti u bujnoj prirodi ili zimi kad djeluje baš himalajski.

Dominacija Biokova nad cijelom Makarskom rivijerom i tim prekrasnim plažama daje upotpunjenu sliku jer imaš osjećaj da ti ništa nije uskraćeno, od dubine do visine, od topline mora do planinskog osvježenja. Sve te dimenzije me drže kao na lancu i ništa im ne mogu, ne mogu im odoljeti, moram ih dodirnuti, sprijateljiti se i biti dio njih, pa sam se jednako ponašao i kad je u pitanju dubina spustivši se u Lukinu jamu Velebita na 1395 m, a uživam i roniti, pa osjećam kako se čovik s mora, kad veže brod ispod Biokova, odmah zagleda visoko gore u nebo s novim pustolovnim izazovom u sebi.

Op. redakcije Lučkog vjesnika: Stipe se isti čas javio na mobitel, a nazvali smo ga navečer dok je bio u Zagrebu na nekoj izložbi... Naime, dušom i srcem vezan za Gorsku službu spašavanja, Stipe se javlja bilo kome u bilo koje doba...

10

Fotoreport i putopis na cesƟ od samo 23 kilometra koja vijuga saƟma do Svetoga Jure na vrh Biokova

NA KROVU

Biokovo je krov Mediterana, nema tako visoke planine odmah ranja korijenom doslovno iz mora. Za turiste je prigoda što se Jure na 1762 metra iznad mora, na vrh Biokova koji

Piše Elizabeta Sonjara Garber

U

Makarsku možete doći s mora, i vezati se bez straha od nevremena jer je luka zaštićena novim lukobranom (idućeg ljeta nautičar će na tom velikom gatu imati sve što poželi). A možete vi doći i s kopna, kroz novi tunel koji Makarsku spaja s ostatkom svijeta, kroz planinu Biokovo. Ako dolazite s mora, Biokovo vam svojim pomalo prijetećim okomicama nad gradom vuče pogled uzbrdo, netko se i plaši, ali taj spoj mora i planine, dubine i visine, očarava vas više nego plaši.

Ako ste stigli kroz tunelsku biokovsku utrobu, opet vas zovu te vrleti i uzvisine. Biokovo je krov Mediterana jer nema tako visoke planine odmah uz more, nema stijene koja se tako visoko zarila u nebo a izranja korijenom doslovno iz mora.

CRVENKRPICA EUROPE Biokovo je zbog svoje prirodne ljepote s brojnim krškim fenomenima i zbog iznimne biološke i geološke raznolikosti, prije više od trideset godina proglašeno parkom prirode.

Ne samo što ima mnogo endemskih vrsta, kao i Velebit, nego možete naletjeti i na orla, muflona, divokoze, teže na vuka ili crvenkrpicu, koja slovi za najljepšu europsku zmiju, na razno cvijeće i bilje po koje se dolazi izdaleka za začine, lijekove i medove...

Park prirode košta, ulaznica je 40 kuna.

A pošteno govoreći, to je ništa. Za turiste je prigoda što se sasvim udobno mogu dovesti autom na sam vrh, do Svetoga Jure na 1762 metra iznad mora, na vrh Biokova koji je 4 metra (četiri) viši od najvišeg vrhunca Velebita. Osim ako se prije toga ne predomislite pa navratite u koji centar za paragliding i jednostavno poslije padobranom aterirate nazad ravno na jednu od makarskih plaža.

NA

TITOVI MUFLONI I CESTA „Safari“ bilo kojim autom do vrha traje oko sat vremena ako odolite ne zastati, fotografirati, popiti piće ili se dodatno informirati kod rendžera koji čuvaju planinu (i vas). A radi se o samo 23 kilometra ceste između naplatne kućice i vrha. Međutim, serpentine su beskonačne, a ugibališta tako česta da se ne morate plašiti strmina i užasno vijugave uske ceste. Bit će vam to dodatno uzbuđenje i užitak jer ponavljamo – potpuno ste sigurni. Ali vozite polako, bez panike, uživajte!

Zanimljiva je priča stanovnika Biokova da je ta neobična cesta izgrađena zahvaljujući Titu, legendarnom predsjedniku Jugosla

U MEDITERANA

h uz more, nema stijene koja se tako visoko zarila u nebo a ize sasvim udobno mogu dovesti autom na sam vrh, do Svetoga i je 4 metra (četiri) viši od najvišeg vrhunca Velebita

POD JAVOROM U Dalibora Miloša Peke na Lađani, predjelu Biokova na gotovo 1300 metara visine, ni ljeti nema vrućine. Jedino je toplo oko srca jer je planinska kućica u kojoj se može i pojesti i zaigrati na balote, uređena u starinskom duhu, u drvu. Cijela je stala ispod, doduše golemog, starog javora, kakav raste jedino i isključivo na Biokovu, ali isključivo do te visine. Gazdu smo zatekli s majčinom dušicom, hajdučicom, ivom i gospinom travom u ruci, no nismo pili čaj nego pivo i vino na suncu, usred ljeta!

Inače, na narudžbu možete dobiti sve što vam srce zaželi jer... ... kod mene ima svega osim para i pameti – zaključuje. Ima i mnogo zanimljivih pričica, poput onih o čišćenju snijega na Svetome Juri jer je, kao autoprijevoznik, vozio i frezu, bez koje se na vrhu ne može.

11

vije. Kad je drug Tito imao doći na Svetoga Juru, negdje koncem sedamdesetih godina prošlog stoljeća, onda se na brzinu asfaltirao prilaz do samoga vrha s Tornjem, u kojemu su danas smještene sve „veze u eteru“ tipa televizije i radija, mobitela i policije.

Titova zasluga su i najpopularnije stanovnice biokovskih litica iznad tisuću metara, a to su divokoze. Nakon što je muflone doveo s Brijuna, darovao je Biokovu, kažu, i divokoze s mostarskoga Prenja.

Na Biokovu nećete ostati gladni. Možete se najesti u lijepom ambijentu „Vrata Biokova“, negdje između 800 i 900 metara nadmorske visine, a možete uživati u jelu i piću i „Pod javorom“, malo više, na 1280 metara.

Ako ste planinar u duši, možete birati gdje ćete sjesti, na koju od drvenih klupa i stolova postavljenih pod drvećem, u hladovini, dok hodate prema Vošcu, planinarskoj kući na vrhu brda (1422 m).

Fotoreport i putopis na cesƟ od samo 23 kilometra koja vijuga saƟma do Svetoga Jure na vrh Biokova

NEMA MORA D ZAGONETNI KONOPI

UBITAČNI SLADOLED A možete i zastati u info-kuüici, pa susresti ekipu iz Parka prirode, koja üe vam, kao nama Dražen Mrsiü i Hrvoje Škraliü, ispriþati ponešto o špiljama (ima oko 400 speleoloških objekata, a najdublja je jama Mokre noge, 839 m).

Osobito su, priþaju nam, bile popularne ledene jame u koje su nekad ljudi silazili po led pa ga umotanog u kože prebacivali na magarcima do Makarske.

I sve to za sladoled. Jedan je Tuþepljanin bio poznat po tome što bi na leÿa naprtio po devedeset kila leda. Eh, koliko je slasti bilo u tom sladoledu!

A kad se stigne na vrh, preko sve te snježne bjeline, što ime Biokovo znaþi, zimi bjeline od snijega a ljeti od kamena, þeka vas zaslužena nagrada. Zanemarimo Toranj s telekomunikacijskim centrom koji strši iznad vrha (napomenimo da uza sve to na Biokovu možete uživati i u – pomanjkanju signala na mobitelu, tako vam je zagarantiran neometani boravak u prirodi) i posvetimo se romantiþnoj crkvici svetoga Jure, svakako najvišoj crkvi u Hrvatskoj.

Osjeüate se kao da ste stvarno stigli na krov svijeta. S jedne strane pogled puca nadaleko u unutrašnjost, prema Vrgorcu i Imotskome ako ne i dalje, a s druge strane, dok ste se primicali, gledali ste more, u daljini do Italije i dolje u dubokoj dubini, sve uvale na dlanu. Serpentine oko samog vrha uokvirene su konopcima na rukohvatima i proÿe vremena dok vam ne sine zbog þega su ti rukohvati postavljeni daleko iznad vaših glava. Dakako, mjesecima se tu hoda po visokome snijegu pa rukohvati doÿu nisko, a vi visoko. Uvijek ipak Priroda sve odredi.

Nasut novi lukobran, dogodine vezovi

12

DO BIOKOVA!

MED

ČUDA BIOKOVA Jeste li znali... ... da je čovjek naseljavao Biokovo u prapovijesti, mnogo prije pojave pisma... ... da je jama Mokre noge 839 m najdublja na Biokovu i četvrta u Hrvatskoj... ... da su najstarije stijene na Biokovu iz gornjeg trijasa od prije 220 milijuna god... ... da je u Parku zabilježeno 7 vrsta vodozemaca i 21 vrsta gmazova... ... crkva Sv. Jure na najvišem vrhu Biokova, ujedno je i najviša crkva u Hrvatskoj... ... da je Sv. Jure sa 1762 m najviši vrh Biokova i drugi vrh u Hrvatskoj... ... da se na Biokovu nalazi preko 87 crkava i kapelica... ... da je Biokovo dobilo ime po snježnoj bjelini... ... da je planina Biokovo uz Velebit najvažnije endemsko čvorište za floru... ...da prelijevanjem hladnog zraka sa Biokova nastaje poznati vjetar bura... ... da je Biokovo najviša planina najbliža morskoj obali na Mediteranu... ... da u Parku obitava pjegava crvenkrpica, jedna od najljepših europskih zmija... ... da je do sada na Biokovu utvrđeno preko 400 speleoloških objekata... ... da je 19.550 ha planine Biokovo zaštićeno i proglašeno Parkom prirode... ... da je sa Biokova moguće vidjeti Italiju udaljenu 250 km...

Danko Jović (82), već je dvadeset i tri godine, otkako je kupio stari kombi u Frankfurtu, doslovno svaki dan na cesti koja vodi prema vrhu. Malo dalje od kombija, iz kojega prodaje med od biokovskog bilja, vide se košnice u kojima stanuju i njegove pčele. Ujutro kombijem dođe s medom iz svojih Ramljana kraj Vrgorca i uvečer se opet vraća kući.

– Ali nema grada na svijetu u koji nisam otišao – kaže. – Svi me u prolazu slikaju. I oslade se medom.

13

Univerzum Omiša

Tisuću gradova u malome mistu: iznenadne litice dostojne Arizone, kanjon i Cetina na ulazu u more,

HOLLYWOOD N Tekst: Ana Gaspar

Z

ašto su još prije par desetljeća filmaši iz Hollywooda htjeli kupiti Omiš? Eto vam razloga za posjet, pa utvrdite sami!

Srećom, Omišani ne daju svoj grad, jedinstven po tome što na malom prostoru ima sve: i strme litice dostojne Arizone, i duge morske plaže, nazvane Copacabana, po uzoru na veću sestru u Rio de Janeiru, kanjon bistre zelene Cetine koja se upravo tu, u podnožju Omiške Dinare, ulijeva u more. A Omiš ima i svoju jedinstvenu gusarsku povijest, o kojoj još uvijek svjedoče kule-osmatračnice Mirabella (Peovica), s koje je grad na dlanu, te Starigrad (Fortica) kojoj je na dlanu cijeli Brački kanal s Bračom, Hvarom i Šoltom u drugom planu.

14

KLAPE U KALE

A onda cijeli grad još pjeva. Od 1967. nije stao. I sada vam se iz svake omiške kale slijevaju klape. Dalmatinska pisma zvoni.

Osim Festivala klapa, teku i koncerti i razna događanja u okviru kulturnoga ljeta. Pa omiški plivački maraton, pa ribarske večeri, karneval, pa Omiške gusarske večeri koje, uvijek u kolovozu, valja vidjeti jer eto vam prilike za navijanje kad se već zna sretan ishod: malobrojniji ali papreniji omiški gusari, na čelu s knezom Maldukom Kačićem, porazit će mnogobrojniju mletačku vojsku papinoga izaslanika Akoncija! Nisu uzalud Omišani ubirali zlatne dukate u ime slobodnog prolaza svojim morem, i to sve dolje do Kotora!

GUSARI I danas, na samom ulasku Cetine u more, postoje ostaci podvodnoga zida.

Dakako, Mostina se ne vidi odozgo jer joj je to i bio cilj: kada bi neprijatelji jurnuli za našim gusarima, brodovima bi se zarili u zid ispod vode. Samo su Omišani znali gdje je uski prolaz, napravljen specijalno za njihove brodice, svi bi jurnuli tuda i nestali pa poslije skupljali nasukane i potučene protivnike. Preko tog uskog prolaza stavili bi lance. Jednostavno i učinkovito.

Brodovi Omiških gusara bili su također specijalni, takozvane sagittae – omiške strijele – što su poput strelica izlijetale i plitka gaza jednako brzo ulijetale u cetinski šaš na kraju obavljena posla.

Gusari su puna dva stoljeća (od 12. do 14.) bili strah i trepet Jadrana, najjači u doba knezova Kačića. Najslađe im je bilo napasti mletačke brodove na povratku iz Svete Zemlje, krcate blagom prikupljenim od „nevjernika“ i nitko im nije mogao ništa. Toliko da je čak papa Omišane izopćio iz Crkve i prokleo ih!

CETINOM U MORE Omiš je raj za slobodne penjače.

Nema penjača kojega nisu privukle okomite stijene Omiške Dinare (najviši vrh Kula 864 metra), a nema ni zaljubljenika u prirodu kojega nije privukla 105 kilometara duga čista i bistra Cetina što se baš tu u podnožju Omiša ulijeva u more. Rafting na Cetini odvija se uglavnom dvaput dnevno, u trajanju od tričetiri sata na petnaestak kilometara rijeke, s iskrcavanjem u Radmanovim mlinicama, koje su same po sebi prekrasno izletište i za one umjerene izletnike koji ne žude za adrenalinom prolaska po brzacima, jedrenja na maestralu i penjanja po liticama.

MLIN IZ 1848.

pješčana plaža koju zovu Copacabana kao da je Rio de Janeiro...

NA CETINI

Radmanove mlinice, gdje se na Praznik rada skupi na desetke tisuća ljudi iz cijele Dalmacije, sada restoran, svjedoče o mlinovima na tom lokalitetu još od 1722. godine. Nikola Radman je mlinicu otvorio za javnost 1848. godine. Tada je Radman bio sinonim za kruh, a danas za igre. Kruha i igara i što će ti više!

Danas je Omiš gradić od šest tisuća stanovnika, smješten između velikih centara Splita i Makarske, no i on svoju rivijeru ima.

I baš kao što je sam živopisan, tako su i njegova mala mjesta živopisna i živahna, pogotovo ljeti kad se traži metar plaže i komad hladovine pod borom više. Tko je jednom posjetio Pisak, Mimice, Nemiru, Ruskamen, Lokvu Rogoznicu, Duće, opet će doći.

15

SPORT NEWS Razgovor vodio Mario Garber

K

ako to rade drugi? Sergije Krešić, veliko ime iz nogometa, s iskustvom svakodnevice u Španjolskoj gdje živi gotovo 30 godina, idealna je osoba za razgovor na temu takvog pitanja. Drugu polovicu svoga života proveo je u Marbelli, turistički istaknutom španjolskom centru.

– U Španjolskoj oko 11,5 posto otpada na broj zaposlenih u turizmu. A koliko je to turistička nacija, toliko je još i nogometna, da se eto malo ležerno upustimo u komparacije. Naša Hrvatska je zemlja stvorena za turizam, ali i za nogomet. Međutim, priznajmo čitatelju da to povezujemo više zbog mene kao sugovornika, haha...

ROĐENI ZA SPORT I TURIZAM – Ali i nije samo to. Španjolskoj je turizam značajna prednost, a Hrvatska je doslovno zemlja turizma i sporta.

– Tako je, takvi smo rođeni, to su naše obline, predispozicije i muskulatura, a sad bi trebalo i odgovarajućom pameti njegovat te naše rasade i zasade. Španjolci su jako serioz-

ni u odnosu prema svojim prednostima, prema nogometu i turizmu, jer osim života koji se gradi na tome, turizam i sport su ujedno i jedan od značajnijih poslova u svijetu.

– U Marbelli, kao turistički nastrojenom gradu, sigurno cijelog života trpite i onu turističku skupoću!

– Marbella je najskuplji španjolski grad.

Kava je na ekskluzivnijim mjestima više od 4 eura, a na jeftinijim najmanje 2,5 eura, pa zamislite da u Splitu ne možete u kafić ispod 15-20 kuna... Turizmom se u Španjolskoj zaradi više od 10 posto ukupnog dohotka.

Prošlog ljeta je Španjolska nabrojala 35 milijuna turista. Domaći turizam u Španjolskoj opada, a raste broj stranaca. Ovdje bismo u Hrvatskoj rekli „u sezoni“. Ali Španjolska

insistira na cijeloj godini kao sezoni. I to se smišlja udruženim snagama na nacionalnoj, na državnoj razini.

– No, vi osobno niste mogli imati vremena za turizam....

– Da, ali sam u biti cijeli život turista. Jer i ja stalno putujem, selim se, a to je još gore.

Nisam turista samo za godišnji odmor, naprotiv. Godišnji odmor bih koristio za ostat malo kod kuće, doći u Split i u moju Podgoru...

‘OLA, CRO KAKO TO RADE DRUGI: Govori veliko nogometno ime Sergije Krešiđ s iskustvom Španjolske u turizmu i sportu

Mi imamo osmijeh, ali to mora biti onaj poslovni osmijeh koji nikad neće zakazati. Izmišljeni smo za sport i turiza učimo! I ne sramimo se toga! Njima je sezona cijelu godinu jer na državnoj razini zd

16

2012. Uvjeren sam da ćemo mi uhvatit vlak kako smo ga prije desetak godina uhvatili i u nogometu i evo nikako da siđemo s tih visokih plasmana. Ali vjerodostojnije bi bilo da to budemo u turizmu negoli u nogometu.

Ponosan sam što sam odavde jer nemate pojma kako je to živjeti u Marbelli i gledati po dva sata na njihovim udarnim televizijama kako pohvalno govore o Hrvatskoj kao turističkoj destinaciji. Bio sam oduševljen, nisam mogao vjerovati kako nas hvale, kakve filmove puštaju o nama, a još i navode da smo im konkurencija.

TUDOR ILI UPRAVA

SOCIJALNO, IBERIA I SEZONA – Ta produžena sezona jedno vrijeme je dobro funkcionirala i kod nas.

– Pa da, to može biti i sportski turizam, pa klasični zimski turizam, mi imamo talente i prirodu za sve to, a najvažnije je ono da ti radiš na tome, da smišljaš ideje i ponudu za svijet koji će te posjetiti u bilo koje doba. A mi u Hrvatskoj smo kao izmišljeni za to. Španjolci koriste maksimalno te svoje prednosti pa se zimski turizam razvija preko njihovog

– Ali ne vjerujem da su tako viteški raspoloženi kad je nogomet u pitanju?

– Hahaha, oni su tu osjetljivi. Dakle, nogometno smo priznati kao sila, ali sve je to reprezentacija koja nije zrcalo našega nogometa. Zna se da nam je liga tanka, da su nam klubovi u biti neorganizirani i siromašni.

Nažalost, nekidan sam vidio Voju Kačića pa smo se sjetili da su nekad svi oni iz Europe dolazili ovamo kod nas učiti kako se u nogometu radi.

– Tu nema povratka.

– Zašto ne? Mora biti, doći će nove generacije, ne samo igrača nego i trenera. Evo to

OACIA!!!

klubu nego meni, već sam u tim godinama da sigurno ne bih radio ako ne bude neka nevjerojatna ponuda...

– A radili ste u Hajduku?

– Da, jer je Hajduk sam po sebi za mene nevjerojatna ponuda, no za novac koji mi je ponuđen u Hajduku ne bih radio baš više nigdje. U ovim godinama morate pronaći onaj dodatni izazov, neki osobit gušt, a to je mogao bit samo Hajduk.

– Je li to proričete da Tudor neće imati potporu?

– Ne, nego se plašim jer to može bit i posljedica neznanja a ne zle namjere. Oni sad podupiru Tudora kako su podupirali i Krstičevića. Ili mene. Ali vidjeli ste kako se to razvilo. Sad je doveden sportski direktor umjesto mene i ne znam na kojem će jeziku on napisati svoj izvještaj, analizu, program...

Druga bi bila stvar da je on trener.

am, ugledajmo se na Španjolce koji nas hvale iako smo konkurencija. Učimo, druženim snagama spuste cijene penzionerima državnog socijalnog, zatim hotelskih kompanija, onda Iberije, aviokompanije, putničkih agencija, svi se udruže u jedan zajednički projekt na nacionalnoj, državnoj razini, nudeći starijima i umirovljenicima znatno niže cijene i popuste. Puni se, dakle, cijela godina, a zapošljavaju se profesionalci umjesto sezonaca.

– Španjolci su s onim svojim „olaa“ poslovično ljubazni...

– Jači su od nas, ali imamo mi tu žicu, samo je treba artikulirat i to kao posao. Poslovni osmijeh otvara sva vrata. Tada je i račun lakše naplatit, međutim ne smijemo se sramotit i stvarat negativni image pa naplaćivati nešto što nismo ni dali. Gost to zapamti i nema ga više nikad.

– Kriza je ipak posvuda prodrla.

– Kako ne, najveći hotelski giganti u Španjolskoj uglavnom posluju s gubicima.

No zabilježen je prihod od sedam milijardi i 800 milijuna eura, što je za 2 posto više nego

Dalma, unuka Sergija Krešića stigla iz Španjolske na didin, Hajdukov stadion

ZAŠTO ODE JARNI?!

je Igor Tudor. Odmah sam, dok sam još bio u Hajduku, ukazao da Tudora valja lansirati, ali i poduprijeti, zaštititi kao svaku mladu nježnu i neiskusnu biljku. Međutim, to je posao uprave, a ja tu nemam najboljih iskustava budući da sam praktično otjeran ove godine.

Nitko sa mnom na rastanku nije sjeo i prozborio par suvislih riječi koje bi više koristile

– Koliko će trajati Tudor?

– Sve skupa, ako Tudor ispliva u tom lošem vođenju kluba, onda znači da je stvarno bistar i moćan. No, zabrinjava me nešto novo, a to je otkaz Jarniju. Pa to je igrač svjetskoga glasa, imena, znanja, ne znam kako klub može pasti tako nisko da dopusti odlazak trenera koji je vodio juniore, a od njih se očekuje. Bilo bi loše ako su njega potjerali zaboravivši da je jedini mogući nasljednik Tudora. Svaki potez povlači se uvijek s razmišljanjem o idućim potezima... U nogometu i u turizmu...

17

Slavko Braliđ, poznaƟ poduzetnik, vlasnik Adriacinka, strastverni je zaljubljenik u more

NEMA DO ALUM

Braliću je ovo treći ribarski brod pa se već nazire njegova prava flota. Ovaj put se upustio i u turističke vode jer rib radnike bitku za zimsku sezonu

S

vi znaju kakav je fanatik za more Slavko Bralić. U svijetu biznisa Bralić je poznat kao jedan od prvih uspješnih poduzetnika još u doba Jugoslavije, a njegova tvrtka Adriacink zapravo je sinonim za taj resor. Međutim, Slavko Bralić, zaljubljen u more i ribanje, slabo se zadnje vrijeme vezuje za Adriacink, poslove je preuzeo njegov uspješni sin Silvano, a Bralić senior se odrišija od kraja i tuče sinje more.

Slavko Bralić i njegova Lucija

18

– Sve me zanima šta ima veze s morem, plovidba, uživanje, kupanje, ribolov, sve vrsti ribolova, jedrenje, volim ljude koji su meštri od tih stvari...

Prije nekoliko godina Slavko Bralić je organizirao ribanje za Božić i svi smo otišli na more između Hvara i Visa. Birao je ekipu: uz njega se našao Zlatan Zoričić, još jedan meštar od mora, i ribar, i jedriličar, te Remi Kazinotti, ugledni glazbenik, kompozitor i aran-

žer. Remi i Zlatan su skupa sišli s Bralićevog broda Tomislav u mali gliser i Zlatan je ulovio četiri gofa...

U LOV NA TURISTE Bralić senior i ja ostali smo na većem brodu sa salonom i svim pogodnostima, ali tako usidreni nismo imali šta nego lovit kanjce, na kile i kile. I Bralić se nikad ne predaje. Motrio sam njegov profil, pljunuti Robert Redford, naravno, u zrelijim godinama.

– Meni je sve gušt, nema veze šta su kanjci, mogu ja tako lovit i špare, glamce...

Zbog toga je Bralić nabavio taj veliki motorni brod Tomislav, ali odmah ubrzo i jedan manji koji drži na Matejuški u Splitu. Bralić je veliki prijatelj Matejuške, a dobar je godinama s njim i sadašnji predsjednik Matejuške Damir Perić.

Sad se Bralić upustio u još jednu avanturu.

Nabavio je veći brod specijaliziran za ribolov: – On jest specijaliziran za ribolov, ali je toliki da može bit polivalentan. Mogu s njime i turiste prevozit, a najveća mi je želja da ostvarim svoju davnu zamisao, da organiziram fish-izlete za turiste. Sjedne ih desetak u kokpit ovog mog većeg broda za ribičiju i svi love, na štap ili kako hoće. Taj užitak se, naravno, plaća. Mogu oni u brodu i gledati kako drugi lovi ako im nije do toga... Uglavnom, cilj je da se produži sezona...

Jer Bralić smatra da se ribolovac i svaki drugi pasionirani ljubitelj vještina na moru puno bolje osjeća kad nije ljeto. Usred sezone svi ti smetaju, kupači, gliseri, gužva, trajekti...

– A na primjer za Božić ili iza Nove godine kad su one bonace u siječnju... Pa to je milina izać na more. Moramo ponuditi turistima nove sadržaje. Ovo ja predlažem već

DREVNI ZANATI Miki Jerkoviđ, metalac zaljubljen u brodograditeljstvo

MINIJA

SAM SEBI GRADI BROD Obično se kaže u postolara postole najgore. A Miki je odlučio oborit i tu tezu, sam sebi gradi brod, onako samo za živit

barenjem hoće proširiti na sve turističke

godinama, davno, davno, i bilo mi je drago kad sam vidio da je i glasoviti Kalambera prihvatio taj izazov.

PROJEKTANT BRUCE ROBERTS Za sve to nabavljen je posebni brod kako ga rade na sjevernim morima za ribanje, tako da je moćan i sposoban za svaku prigodu.

Zove se Lucija, a projektirao je taj tip broda Bruce Roberts.

– Za ovu izvedbu sudjelovalo je tu još dosta naših stručnjaka. Brod je od aluminija, što je trend u svijetu. U pitanju su ekološki ciljevi. Inače, taj brod od aluminija je puno isplativiji nego recimo plastični brodovi.

Dovoljno je da se aluminij i nakon rashoda može reciklirati... Ali unutra je sve samo prvoklasno drvo. Aluminij je zakon, vidjet ćemo to s vremenom kako budemo duže u Europskoj uniji. Plastični se brodovi više neće koristiti, nisu ekološki. A nisu ni isplativiji. Brod inače vozi brzinom od 18 milja, koriste ga u Sjevernoj Kanadi...

LUCIJA MOŽE SVE A za turizam nema gdje ga se ne može upotrijebiti. Turisti s Lucijom dođu na odredište i jedni love iz kokpita, drugi se upuštaju u svoje podvodne avanture.

– Vodim i onaj svoj manji ribarski brodić pa možemo lovit i migavicama, raznim mrežama stajačicama, bacat parangale... Neka svak radi što hoće. Glavno da se svi dobro zabave i da sezona traje. I to najbolje u desetom mjesecu pa do Nove godine, zatim u siječnju, veljači, ožujku, čim učini lipo vrime.

Brod je opremljen svim mogućim potrebnim spravama, vitlima i slično. Jedna od odličnih funkcija ovog tipa broda je i tegljenje. Jedva čekam da organiziram prvu ekipu i idemo na te predivne Mostine vanka Hvara i Visa.. LV

R

ijetki su «primjerci» pravih starih kalafata, društvo plastike i industrije sve manje ih priznaje, ali kapa dolje ljudima poput Mikija Jerkovića, 64-godišnjeg Višanina koji taj drevni zanat održava na životu iz ljubavi. Jer Miki je metalac.

– Ali nikad se tim poslom nisam bavio! – odmah se protivi Jerković.

Radio je po raznim radionicama, škverovima, pojavljivao se kao čovjek od metalskog zanata, ali ga je u pravilu privlačio uvijek neki drugi zanat. Trenutno u Visu u svojoj privatnoj radionici, ovećem hangaru, radi na svom vlastitom brodu.

– Tako se to namisti. Završiš za metalca, ali cili život radiš sve drugo. Bio sam i 15 godina u Australiji, a veći dio života radio sam u Dubrovniku prevozeći ljude, imao sam lijepi brod tamo na vezu u Gružu. Onda mi je umrla žena 10. svibnja 2011. godine i sve se promijenilo.

Ostavio sam posao u Dubrovniku i vratio se ovamo, doma, na Vis… U Dubrovniku je vozio svoj brod punih 30 godina.

– Prevozio sam, plovio, a brod je bio baš dobar, malo više od 18 metri, zva se Tomislav, a i sad je vezan u Gružu, ime mu je Levanat.

Proda san ga kad mi je umrla žena. Vratio sam se na Vis ribat i bit tamo di mi je doma.

Sad Jerković radi brod sam sebi iako ga mnogi znaju kao vrsnog meštra koji svake zime zakrpi, popravi, dotjera ili nadogradi neki lipi brod. Voli taj posao i konačno je odlučio jedan brod učinit samo za sebe. Iako se zna da su u postolara postole najgore. Oborit će i tu tezu!

– Brod još nema ime, ne mogu se odlučit, ali možda i zato šta će bit višenamjenski. Može vozit ljude, a može i ribare. Imam pravo ribat s parangalima, vršama… Može se pretvorit i u neku vrst koćarice. Međutim, bitno je da brod plovi, da živi. Ima mu jedno 12 metri i sve je gotovo, sad mu stavljam motor od 220 konji, težine oko tone, a brod sve skupa ima jedno dvanaestak tona. Uvalili smo mu i osovinu, čeka se paluba, kabina je prema provi, nema jarbola ni ništa slično jer bit će to radni brod, motornjak, nema tu glume…

Jerković objašnjava da je brod, istina, lipo građen, ka tradicionalni. Može se na njega stavit jarbol. Ma mo’š ti stavit jarbol i na kuću.

Nego oću reć da mu krma nije za jedrit, nego za radit i trpit komad motora. Imat će četiri ležaja, ali može i prevozit 20-30 ljudi.

– Bacam ga u more za kraj lita. Ribat ću oko Visa, mogu poć i na Palagružu. Tribat će mi jedno četiri ure. Virujen da ću se zabavit, onako za živit… U penziju ne želim. Je da iman 37 godina staža ka obrtnik, ali kako bi moga živit sa 1800 kn misečno? Nikako!

M.G. Miki Jerković (u sredini) i njegova ljubav, zanat brodograditelja

19

VIS ISPOD PEKE

Slovenski biciklisti kod Maxa najavili sezonu već u ožujku

Kod Maxa, kao i u drugih domaćinstava u brdima Visa, morate se najaviti kako bi vas dočekala pripremljena janjetina ispod peke i slična jela, ali nađe se kod njih i domaće kuhane spize poput pašticade, umaka od kapara i vrhnja uz kozice ili uz piletinu te svega drugog iz domaće kuhinje.

U brdima Visa se ipak nikako ne možete izgubiti premda je sve prirodno i uzbudljivo kao da tu nitko nikad nije prošao. Suprotno zamamnom dojmu avanture, otkrića vam se nude kao na dlanu uz cestu, teško je izabrati tko je tu najbolji, Maxo, Darko u Žena Glavi blizu Titove špilje, Roki sa svojim vinima i kriketom, 500 godina stara konoba Pol murvu, pa Ferol u Podstražje…

Vis ne zaostaje ni u ponudi kriketa, paraglidinga, planinarenja, hodanja u brdima, biciklizma, kanua, istraživanja viškog podzemlja i špilja, pa podmorja, ronilačkih klubova, nema tome kraja.

REGATE BICIKLISTA DUBOKO U OTOK! K

ad učinite toliko mora da ste već danima na Visu, onda je prava poslastica kopno. Zov brda daleko od prenaseljenog mora. Vis je poznat po tome da se možete dobro zabaviti i nauživati krstareći kroz njegovu nepreglednu unutrašnjost.

Zato sve vrvi od planinara, brdskih hodača, biciklista…

U takvoj prilici jedva ćete dočekati neočekivani putokaz prema konobi uz cestu usred otoka i potpune divljine na prvi pogled.

Vis je u svojim brdima i selima pun tog oblika agroturizma, seoskih gospodarstava i domaćinstava, tako da sve u čemu ćete uživati nije stiglo nabavom nego raste, živi, uspijeva tu oko kuće…

Seosko domaćinstvo MAXO smješteno je usred otoka Visa, točno na granici između teritorija gradova Visa i Komiže, točnije u Podšpilju. Morate skrenuti sa ceste neasfaltiranim seoskim putem, ali nije daleko, nekih 500 metara. Fotografije su zapravo proljetne, kad je kod Maxa skrenula golema grupa slovenskih biciklista. Bila je to najava sezone puna obećanja, no vlasnici Fanita i Tonči Sviličić sad usred ljeta čude se da još uvijek nije došlo do one prave turističke invazije kao lani.

Ekipa njemačke televizije predvođena reporterkom Kim Riganer, snimala je dokumentarac o Visu

20

La Belle del Adriatique uz bok Petru Hektoroviću, francuski penzioneri redovito posjećuju Vis

Džipovi su česta pojava na otoku, ali ni traktor nije rijedak

ULTRA PORT NEWS Fotoreport s Hvara: Noći „aftera“ nakon Ultra Europe u Splitu i dani opuštanja na Paklenjacima Tekst i fotografije u prilogu: Segor Garber

Hvar, i grad i otok zajedno – glavno su stjecište partijanera u Hrvatskoj ljeti. Sezonama je već tako pa je Hvar i u svijetu na glasu ne samo kao turistički biser nego i kao glavni „stage“ i magično mjesto u Hrvatskoj kad je riječ o party-zoni. Naravno da se onda u Hvaru organizirao „after“ do sada najvećeg festivala elektronske glazbe kod nas, Ultra Europe festivala priređenog dan ranije u Splitu.

NEW YORK ZA JEDNU NOĆ *Hvar, svjetski poznato stjecište za partijanere *Noć „after“ Ultra Europe festivala u Splitu *Report s izvanrednog trajekta za partijanere *Turisti se iskrcali i preuzeli grad

21

NAJPARTY OTOK

*Nigdje incidenta, noć se nastavila u dan *Žirafe, vukovi, supermeni, momačke roza ba

S

tigli smo u nedjelju usred srpnja na taj spektakl kakav se priređuje dan poslije Ultra Europe festivala. Hvarski „after party“ za nas je počeo zajedno s većinom posjetitelja, turista, mladih poklonika te glazbe i spektakla, jer smo se svi našli na istome brodu.

Naime, za tu sasvim nesvakidašnju zgodu i nevjerojatan interes mnoštva posjetitelja splitskog festivala moralo se organizirati dodatne linije i tako smo doputovali na otok baš tim izvanrednim trajektom u nedjelju u podne.

TRAJEKT BEZ AUTA Bio je to trajekt „Marjan“. Moglo bi se reći „Marjan Specijal“ jer je brod ubačen kao za „upomoć“, isključivo za turiste koji su u planu imali Ultra Europe festival. Koga god sam pitao od domaćih na trajektu nitko nikada nije vidio tako pun brod. Sjedilo se na podu bez reda i

pardona, po ljudima, kako se tko snašao u toj neopisivoj gužvi.

Najednom mi je sinulo da je to valjda prvi trajekt u povijesti koji će preploviti rutu od Splita do Hvara bez ijednog automobila.

Zbilja smiješno. Brod za prijevoz automobila potpuno krcat, a niti jednog auta na njemu. I pristali smo na rivu u Hvaru. Urnebes... Hvar je osvojen! Ljudi su potpuno preplavili prostranu hvarsku rivu. Prvo ti pada na pamet malo se odmorit, skočit u more, pa tako dočekat večer i „after“.

Međutim, iznenadili smo se kad smo shvatili da je „after“ već debelo u toku. Počeo usred dana. Moćna glasna muzika čula se i daleko od Hvara, turisti kao da su preuzeli grad, svi veseli ali udomaćeni, piju, vise po zidićima, svatko se naravno bori za svoju mrvicu hlada.

NEW YORK NA NOĆ Navečer je „after“ trajao do ponoći. Čulo se komentare turista da je to ipak malo prerano, ali nitko se nije pretjerano bunio, izostao je i najmanji ispad, a ne bi bilo čudo da nakon golemog okupljanja partijanera sa svih strana svijeta u Splitu i u tolikom broju, na desetke tisuća, sigurno ne bi bilo čudo da se otkačio i

22

neki incident. Jednostavno će se ljubitelje ovih zabavnih spektakala u Splitu i Hvaru pamtiti po tome da gotovo nikome ništa nije tako strašno smetalo.

Moralo bi tako bit kad prevladava dobro raspoloženje. Znači, u ponoć je bio kao službeni kraj, ali kritički komentar sebi u bradu bio je dovoljan i svi su svoj večernji izlazak nastavili u osobnom aranžmanu, po vlastitom izboru zaposjeli mnoge i raznolike hvarske kafiće. To kako je grad izgledao te večeri bilo je uistinu nevjerojatno, kao da se začas pretvorio u New York za jednu noć. Živopisno su izgledale kalete i pjacete, riva i trg, ljudi su šetali u kupaćim kostimima, odjeveni u žirafe, vukove, supermene, i drukčije, pa je ta sveopća svečanost zadobila i obrise karnevala sa svih strana svijeta. Zapazili smo i momke u roza baletanskim minicama, u svakom slučaju nije bilo ničega što bi se te večeri moglo proglasiti nenormalnim.

DI JE NORMALNI HVAR I sutradan smo pomislili kako bi sad bilo dobro vidjeti i onaj normalni Hvar, Hvar od inače... Hvar iz njegove svakodnevice. Ponedjeljak, e sad da vidimo stvarni Hvar. Nije

K NA SVIJETU

aletanske minice, a skoro karneval *Turisti i domaći u kompi, jedni troše, drugi zarađuju trebalo dugo da shvatimo kako se ništa nije promijenilo, noć se nastavila u sutrašnji dan, sa svim tim protagonistima, grad je vrvio od svakojakih ljudi, starih, mladih, momaka, cura, a svaka čast, sve puno dobrih namjera.

Ni jedan problem niti tučnjavu nismo zatekli, valjda bih nagradu za najnepristojnijeg sigurno ja dobio za to što mi se omaklo kad sam fotografirao na ulici i ustobočio se tako malo bahato da sam zakrilio jednog od prodavača suvenira. Zakrčio sam mu put, u biti njegov izlog i nitko od mene nije mogao vidjeti brodice koje je izložio na prodaju pa se malko i naljutio...

Ali jednostavno je to bila prokleto dobra noć i ništa ni od primisli a kamoli ljutnje. Začas smo okončali taj navodni strašni incident uz priču i smijeh. I evo, tek ako se potrudim bit malo i kritičan, mogu priznati da me kao i one turiste iznenadilo što u gradu zabave, tom raspojasanom ljetnjem Hvaru, kafići zatvaraju u dva u noći, ili ujutro, kako hoćete, a u Splitu se, moglo bi se reći, tada tek otvaraju.

NON-STOP TULUM Pa opet, valjda nema toga šta bi turista omelo u veselju, zabavi i opuštenosti u Hvaru.

Kome je zatvorilo kafić, odšetao je do obližnje pekare ili do trafike, dugo u noć otvorenih kioska, pa nije bio problem opskrbit se hranom ili pićem. Noć je tako potrajala makar na zidiću uz more. Sreo sam se sa starim prijateljem iz srednje škole, razmijenili smo dojmove o Hvaru. On je domaći, tu živi cijeli život i zanimalo me malo kako je njima s tim neviđenim šušurom, i s tom neizdržljivom bukom, kontinuiranim non-stop tulumom. Hvar koji nikad ne spava.

Kad on nikad sretniji. Kaže, ove godine je puno bolje nego dosad, i prepričava mi smiješan ali za njega presudan problem: „Ove godine ti je firma od Carpe diema preuzela i Venerandu“... Sad ja gledam, što hoće reći, to mi i ne izgleda kao nešto što bi utjecalo na mene ako sam tu domaći pa stalno izlazim u te klubove, više manje je, mislim ja, to i nebitno.

Ali on ti ga nastavlja: „Prije, dok to nije bio isti vlasnik, razvila se bila žestoka konkurencija. Čim bi jedan organizirao neku bolju zabavu, odmah bi to i drugi priredio i tako dok su oni međusobno ratovali, mi nikad nismo mogli iste večeri na dvije, hoću reći na obje super odlične zabave. E sad to više nije tako, svi veći događaji su usklađeni da se ne preklapaju.“ Eto što ti sve može biti problem kad živiš na otoku, pa k tome još u Hvaru na Hvaru.

Svakako može, moj prijatelj je u pravu. I tako malo pomalo, u četiri dana provedena na Hvaru shvatili smo da nije taj prvi dan bio toliko lud zbog „after partyja“ i Ultra Europe nego da je taj Ultra Europe u stvari pronašao pravo mjesto za after party, mjesto puno turista i domaćeg svijeta.

nismo ni generacija.

Pronašli smo onda prekrasno uređen kafić na otočiću, niti jedan detalj štekata nije kupljen, nije „konfekcija“, nego je sve izrađeno od grana i elemenata s broda ili s plaže. Ma idealno, fino, mirno mjesto za uživanje u tišini.

FENSI STIPANSKA Tako smo pola dana proveli u ljuljačkama obješenima na improviziranoj konstrukciji među stablima. Tu smo popili dvije turske kave za dvadeset kuna. Što je više nego povoljno s obzirom na mjesto gdje smo to konzumirali.

He, ali vidi se da nam je bilo dobro kad ovako navijamo za njih i za dvije turske kave.

Drugi izlet s taxi-boatom odveo nas je do Stipanske gdje smo takoder proveli prekrasan dan na moru. U Stipanskoj je ipak to malo više „fensi“ odredište. Možda zato jer je tamo Carpe diem s foteljama za izležavanje, igralištem za odbojku i drugim sadržajima. A bravo, ima i WC. Što na Sv. Jerolimu ne postoji. Jer nudistima to ne treba, je li tako?

Dakle, ovaj luksuz sa Stipanske se ipak plaća. Najskuplja voda na svijetu, popijte radije nešto drugo. Boca vode od litre 35 kuna. Očito je, Hvar nam nudi dvije vrste odmora. Pa je na vama da odaberete.

JEROLIM ZA NUDISTE Takva je to prilika da je jednostavno svima šušur u glavi, ali s jednom malom razlikom: turisti troše, a domaći zarađuju. Pa smo i mi morali za iduća dva dana Hvara potražiti neku mirniju vrstu odmora. Odlučili smo se za taxi-boat i odlazak na cjelodnevno kupanje i vožnju do otočića u sklopu Paklenjaka. Ispalo je da smo izabrali otok Sveti Jerolim. A zapravo nismo ni znali sve dok nas nije taxi iskrcao.

E ali bitno je. Jer na Sv. Jerolimu su nudisti, riječ je o nudističkoj plaži. Sve poštujem, kako tko voli. Ali kad je na plažu nahrupilo svijeta, mladih, ali i bakica… Dakle, kad je tu postalo burnije nego noću u kafiću, utekli smo glavom bez obzira, neka ljudi guštaju, ali nije naš stil. A

23