Lucki vjesnik br.8

BROJ 8

BREVIJAR ZA SVAKOGA NA MORU

RUJAN 2013.

51 LUKA SPLITSKO-DALMATINSKE ŽUPANIJE

ZLATA VRIDI BOL

Zabranjena priroda

NOVI STARI GRAD

FOTOREPORT: Segor Garber

BOL VRID

2

Z

bilja, Ljubav je Bol, Ljubav je Bol… Kad mu se ili kad joj se – primičete s mora, s kopna, nebom ili internetom, mobitelom, čežnjom, iščekivanjem i susretom. Iznad Bola ima i aerodrom. Bol je svjetsko čudo i nije čudo da je fotografija njegovog Zlatnog rata kao i fotografija Primoštena na udarnim mjestima u planetarnoj administraciji.

Gdje ćeš ljepše nego sebi osmislit kancelariju s dahom Bola i Zlatnog rata. Ta plaža je opisana toliko puta da nitko ne može

odoljeti napasti da je opiše još jedan put. Na primjer, radi se o pijesku i žalu u formi jezika koji se povija na vjetru.

NIKAD ISTI RAT To znači da je ipak stalno ponovno valja fotografirati i opisivati. Jer doslovno ona nikad nije ista. Tko može jamčiti da će se na zadnji maeštral ili tramuntanu njeni kamenčići i zrnca pijeska, žala, tko zna čega – oblikovati onako kako ste je vidjeli jučer, lani ili

prije deset godina. Neponovljivi Zlatni rat.

Neponovljiva njegova plaža. Može li se isto pomisliti i za svaki susret na tom čarobnom, zagonetnom mjestu.

Bol je uistinu neprebolna. Bol je gradić stisnut u dno padina južnih obronaka i klifova otoka Brača koji gledaju na otok Hvar, na Vrbosku do koje se može preplivati, Jelse i Staroga Grada. Bol vam se pruža na dlanu kad se serpentinama spuštate dolazeći kopnom iz Supetra, kroz kopno, nakon posjeta Vidovoj gori ili aerodromu iznad Bola.

DI ZLATA!

VINO SUNCA I SOLI Stvarno se ne može zaustaviti slapove riječi što izviru sa slikama Bola i Zlatnog rata i zaustavljen dah dok se spuštate prema njemu na bilo koji način. To prijateljstvo svih posjetitelja i oduševljenje zaljubljenika jedinstvenoga Bola i njegove plaže morate kušati i u njegovim vinima, konobama, jer to su strmine koje se s vinogradima idealno spuštaju prema moru, prema suncu i soli.

Zato ćete sigurno ostati još poneki dan i noć u Bolu i vraćati mu se koliko god budete više mogli. Bol vas očekuje pun svakojakih iznenađenja. Njegovi kulturnjaci, posebni ljudi izuzetnog dara u Bolu pronalaze inspiraciju.

3

BOL DANJU I NOĆU

Tekst i snimke Segor Garber

B

ol je najstariji gradić na bračkoj obali, na južnoj strani, a povijest mu seže do početka naše ere, pa i prije. Naseljen je u antičko doba, a sačuvani su ostaci iz doba Rimljana i to iznad danas glasovite plaže Zlatni rat. Pravi istražitelj, arheološki sladokusac ili onaj što se navukao na povijest umjetnosti, nikako ne može ostati ni gladan ni žedan, jer od usred luke sagrađene prekrasne bračke palače renesansno-baroknih značajki, preko niza ljetnikovaca i crkvica starohrvatskog graditeljstva, Bol se nudi kao pravi izvor i rudnik.

U Bolu se čovjek može doista odmoriti, pogotovo zimi, jer hotelske usluge su na visokoj razini, a presudna prednost je bolska gostoljubivost i bogata ponuda u organiziranju izleta i

obilazaka otoka Brača. Riječ je o otoku s najviše gradića, kao maloj državici: Iz Bola se penjete prema Selcima istočno ili prema Milni zapadno, niz je gradića na sjevernoj obali, Supetar, Sutivan, Mirca, Splitska, Postira, Pučišće, Povlja, pa Sumartin na jugoistočnoj punti i gradići u unutrašnjosti kao Ložišće i Nerežišće…

PUNO ŽIVOTA Ni to nisu svi nabrojani gradići i naselja otoka Brača, izazovi su pustinja Blaca ili vrhovi Vidove gore. Brač vam je na ruku kako vam se svidi pa ćete tu, pogotovo u Bolu, dobiti pavi kulturnjački užitak.

Bol se ističe bogatom aktivnošću Centra za kulturu, a ravnateljica Ivana Bošković Ivičić oduševljava se svakim projektom ili inicijativom te još više da to ima kome odaslati u svijet kao novinaru:

– Svaku šansu mi hoćemo iskoristiti. Morate vidjeti fotografije iz naše Galerije Doma kulture za vrijeme otvaranja izložbe, pa fotke samostanske crkve za vrijeme koncerta klasične glazbe, zatim fotku našega ljetnoga kazališta.

Zovemo ga Teatrin. Imali smo i zanimljivu Bolsku feštu na Rivi i plakatić za fešte i događanja svakoga tjedna. Bolska litnja noć! Šalimo se da nam pokaže fotografije koje su pune života, a ravnateljica Bošković sa značajem odgovara: Izaberite što vam odgovara, meni i nama je u svemu tome život.

Mora se čovjek uvući u kožu Boljana koji tijekom jeseni i zime akumuliraju ideje i energiju da bi eksplodirali sa svakim novim ljetom.

TKO JE OVDJE LUD? Dosta vam je bacit oko na njihov kulturnjački kalendar: Tjedan suvremenog videa

ZLATNI RUD

4

– između umjetnosti i filma, Renata Poljak, Dominikanski samostan, Ciklus klasičnih koncerata, Dalibor Miklavčić, pedalni klavir, pa BOLSKE LJETNE GLAZBENE RADIONICE, Međunarodna ljetna glazbena škola Pučišća, BOLSKA LITNJA NOĆ/ BOL SUMMER NIGHT, Gastronomsko- glazbeni program, Kazalište PLANET ART: D.R.S. Anderson: TKO JE OVDJE LUD? Nisu Boljani ludi, ma kakvi, jer glume tu Natalija Đorđević i Marko Torjanac, a redatelj je Marko Torjanac. Dalje ima Teatrin „ Dva ferala“; Jazz koncert, BLACK COFFEE & Martine Thomas; zatim Zrinka Posavec (glas), „ Barok kakav niste čuli“…

Pa to je čisto čudo, njima je svaki čas Bolska litnja noć, a Splićani se prave važni ako šta prirede u tom stilu.

Program traje duboko i u rujan. Ciklus klasičnih koncerata, izložbe, koncerti Franka & Ivana Kovačević, gitara & flauta / guitar & flute, pa opet izložbe u Galeriji umjetnina „Branislav Dešković“, na primjer osobiti umjetnik Perica

Doljanin s izložbom od 14. do 28. rujna. Pa tako nikad kraja. Ima, ima…

ADIO LITO U nedjelju 23. rujna, na Rivi s početkom u 21.00: Adio lito / Farewell Summer Tombola / Bingo Klapa Užonca i klapa Braciera – tradicionalno a capella pjevanje Female and male vocal group from Bol – traditional a capella singing Gastronomsko-glazbeni program / Gastronomic offer & music programme Gotovo, nema više. Svi su pošli ča. Valja nam prat pjate…

DNIK KULTURE

Pumparella Konoba Pumparella na bolskoj Rivi postoji već godinama a drže je Albanci iz Gostivara u Makedoniji koji su davno tamo 1963. doselili najprije u Zagreb.

Betim, koji vodi restoran rodio se u Hrvatskoj, a njegova golema obitelj, računajući i one iz obitelji njegove supruge, već poprima oblike velike tvrtke.

U početku su se Betimovi roditelji bavili ugostiteljstvom u Zagrebu, zatim su prodavali sladoled u Dalmaciji, da bi se sasvim ustalili u Bolu. Njihovi su svi planovi vezani za Bol, kažu da je tu turizam doslovno izmišljen.

5

Piše Domagoj Maroević, ravnatelj Lučke uprave Splitsko-dalmatinske županije

M

oram vam priznat da smo kao list, kao Lučki vjesnik na hrvatskom jeziku i kao Port News na engleskom jeziku, uistinu pronašli čitatelje, ne samo naše domaće nautičare nego i inozemne, a osobito one koji su upućeni po vokaciji na turizam i sve što uspijeva na ovom našem prekrasnom moru.

Sve se više čuje dobar glas nautičara zadovoljnih inicijativama, investicijama i dovršenim

radovima u nizu luka Srednje Dalmacije kao što su Stari Grad na Hvaru, Vis, Makarska, Trogir, Supetar na Braču itd... Planovi tu ne posustaju, naprotiv, ambicije su nam graditi luke i za kruzere.

Ali, budimo realni, prelistajmo naših pedesetak luka i zapitajmo se jesmo li sigurno zadovoljni?

Priznanja stižu sa svih strana, a i objektivno se povećava broj uplova u naše luke. Čak i one najmanje male lučice poput mandrača privlače sve više pažnju nautičara.

Ovim listom pokušavamo postići isti cilj. Naš Lučki vjesnik i Port News postaju stalno štivo naših nautičara i turista. Tim brevijarom za nautičare uspijevamo saznati što našem nautičaru-gostu najviše treba, što mu nedostaje, ali i to da on sam preko informacija i fotoreportaža u našem listu saznaje kako je najuzbudljivije i najzanimljivije živjeti na tom području naše Županije

gdje se skriva tih pedesetak prekrasnih luka s gradićima u njihovu zaleđu.

U nizu zanimljivih priča u ovom broju možete pročitati fotoreport čak iz Karlobaga da biste vidjeli kako se lako možete iz svoje jedrilice popeti i na Velebit. Provokativna će za svakog nautičara biti priča našeg skipera koji na đite vozi grupe turista, zatim reportažu sa svečanog otvaranja nove Rive u Starom Gradu čime su se promijenili povijest i budućnost našega Paiza.

Pozdravljam s veseljem našeg novog gosta kolumnista, zagrebačkog književnika Hrvoja Hitreca koji, zaljubljen u hrvatsko more, za odmor često svraća u Sutivan na Braču. Svakako pročitajte i priču o našem svjetioničaru, pa kraći report dr. Paladina iz njegove Maslinice na Šolti... Dobro vam more!

DOBRO VAM MORE! Novo lice Staroga Grada

UMJESTO GPS-a Izdavač: Lučka uprava Splitsko-dalmatinske županije

Koncept, dizajn i fotografije: Garber media d.o.o.

Segor Garber

Tisak: Split, Slobodna Dalmacija Print d.o.o.

Za izdavača: Ravnatelj Lučke uprave Domagoj Maroević

Prijevod: Vuk Oreb

Internetsko izdanje: www.lusdz.hr (link: Lučki vjesnik)

Lektor: Elizabeta Sonjara Garber

Sva prava pridržava Garber media d.o.o. info@garber-media.hr

Grafička priprema: Nenad Nazlić

ISSN 1848-4689

Glavni urednik: Domagoj Maroević Urednik: Mario Garber Photo: Sumartin on the island of Brač

6

D

a biste stigli u Vis i Komižu, Supetar, Bol, Povlja, Postira, u Rogač i Maslinicu, Hvar i Stari Grad, Jelsu, da biste stigli u mnoga mala mjesta rasuta po otocima na Srednjemu Jadranu, prvo morate stići u Split. Split, po Splićanima centar svita, mjesto je u koje se skupljaju, razašilju, i poslije opet vraćaju turisti sa svih strana svijeta.

Za najzgužvanijih dana, kroz splitsku trajektnu luku prođe i 35 tisuća vozila i šest tisuća putnika, samo trajektima i katamaranima Jadrolinije. Pa sad vi množite! Gotovo polovica prometa otpada na Supetar na otoku Braču, odmah za njim slijedi Stari Grad na Hvaru i na trećemu je mjestu Vis. Što se gostiju tiče, nema mjesta odakle ih nema: Poljaka, Čeha i Slovaka, Nijemaca i Francuza, Talijana i Rusa, Litavaca i Estonaca, Nizozemaca i Belgijanaca... Trajekti ne spajaju otoke s kopnom samo figurativno: more je doslovno popločano brodicama i ljudima pa gotovo da se može razgovarati s broda na brod i nasred pučine.

Jedni idu, drugi se vraćaju, a treći – ostaju.

KROZ SPLIT PROĐE CILI SVIT

7

BRIGA ZA POMORSKO DOBRO Projek županijske Lučke uprave u Srednjoj Dalmaciji

NOVI STAR Tekst i fotografije: Urednički tim Lučkog vjesnika

8

V

ijest o novoj Rivi u Starome Gradu na Hvaru potaknula je medije na odgovarajući tretman, tako da je već nadaleko odjeknulo kako je to za Paiz bila značajna i nesvakidašnja, poprilična fešta, ne samo lo-

kalnog karaktera, nego i uz koncert Nine Badrić! Zato evo reportaže s tog događaja koji je označio zajamčenu povijesnu prekretnicu za Starograjane, ali i za svakog svjetskog putnika znatiželjnog duha.

Kakav je to značaj za najstariji hrvatski grad lako je prepoznati po fotografijama: doslovno danas nitko ne bi prepoznao Stari Grad, Paiz s novim licem. Nisu slučajno Starograjani feštu priredili baš u taj ponedjeljak, 5. kolovoza, na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i na Dan hrvatskih branitelja.

Feštom otvaranja nove Rive oduševljen je i novi gradonačelnik Starog Grada Vinko Maroević u tandemu s Vedranom Deletisom, svojim zamjenikom i istomišljenikom u sjećanjima na starogradsko djetinjstvo. Međutim, poteštat Vinko se nije htio hvaliti: – Moj mandat je tek počeo, ali bila mi je čast reći par riječi na otvaranju i preuzeti gotov posao koji su prije mene ugovorili i odradili. Stari Grad će sigurno iskoristiti ponuđenu šansu!

Primjer uređenja, rekonstrukcije i izgradnje novih uvjeta u starogradskoj luci, rivi, šetnici itd. – najbolje govori o tome koliko krupnih promjena Lučka uprava može unijeti u život

pedesetak luka Splitsko-dalmatinske županije. Nekoliko priloženih fotografija, onako na brzinu, na prvi pogled odmah pokazuje kako se jedno srednjodalmatinsko mjesto preko noći pametnim ulaganjem može pretvoriti u grad zajamčenih perspektiva.

Ukupna investicija od pet milijuna kuna promijenila je Starome Gradu povijest, sadašnjost i budućnost. Malo misto, makar bilo ribarsko, historijski i kulturno značajno i prije, od 5. kolovoza 2013. godine, otvaranjem nove Rive, otvorilo je novu eru, novu epohu

za stanovnike toga gradića i za sve one koji će ubuduće biti snažnije upućeni u društvenoj razmjeni na destinaciju – Stari Grad.

Preblizu smo golemoj vijesti i događaju da bismo je ukratko i jasno sagledali. Sve do nekidan, Paiz je ipak bio mali gradić, toliko na rubu i periferiji da se sve više i volio isticati tim svojim samozatajnim, pjesničkim brendom kamo su se uglavnom sklanjali pjesnici u duši ili po zanatu, stvaratelji ili poklonici tog “Spleena Paiza”.

RI GRAD Tercet Vinko Maroević, Vedran Deletis i Tonko Maroević, sve sami Starograjani, braća Maroević i ekspert Deletis, a nisu iz iste stranke...

9

Tonči Tadić ukrasio Stari Grad prekrasnim zdanjem i restoranom „Apolon“

gradnji, održavanju, upravljanju, zaštiti i unapređenju svih naših prekrasnih luka i lučica koje život znače kao prozor u svijet svakome našemu malome mistu. A jedino tako su i na korist cijelome svijetu, turistički, nautičarski i u svakom drugom pogledu. To je puni smisao kruga, odnosno financiranja iz proračuna osnivača lučkih uprava i za dobrobit mještana u lukama i na rivama, odakle je sve počelo.

Lipo pišu na internet-stranici Staroga Grada:

RIVA, NAŠE DIJETE Na fotografijama se lako vidi da je to odjednom jedan mondeni Paiz, otvoren svakom nautičaru koji se nema čega bojati, od sutra već možda i kruzera u trajektnoj luci, do jahti, jedrilica, ali i jedrenjaka, turističkih trabakula usred starogradske luke, a da ipak onaj sjetni, prigušeni Paiz nije narušen ni oskvrnjen, nego je sačuvan u svojim kaletama, pritajen u iščekivanju ljubopitljivih bjelosvjetskih avanturista s mora.

Zadovoljstvo je na primjeru Staroga Grada potvrditi opravdanost ideje i samog osnivanja Lučke uprave Splitsko-dalmatinske županije još tamo početkom 1999. godine, dakle u prošlom tisućljeću. Lijepo je vidjeti da ta zamišljena funkcija nije puka fraza, nego da županijske lučke uprave brinu o

„Iza ove “šture” dokumentarne novinske vijesti kakvih je u prigodi našeg velikog Praznika na tlu “lijepe Naše” zacijelo puno, za nas koji ovdje živimo krije se nešto mnogo više, nešto jedinstveno i neponovljivo. Stručnim jezikom formulirano kao projekt “rekonstrukcije i komunalnog uređenja Lučice”, ovo kameno zdanje za nas je mnogo više od “pukog” projekta, obične građevine. Zašto? Jer nama ta od milja nazvana “novo novo novo Riva” znači daleko daleko više. Sve tri Rive, još od one iz Austrougarske, naše su Rive, poput naše djece.

Zacijelo je vrlo malo Starograjana koji nisu ako ne baš svaku večer, a ono barem dva-tri puta tjedno, budnim okom i svekolikim zanimanjem pratili kako radovi napreduju, kako se riva oblikuje, kako nastaje, dobija konture, izgled, sadržaj... Poput majke ili oca koji brižno prate rast svoga djeteta, veselili smo

se svakom novopostavljenom kamenu, ploči, ogradi, simbolu, svakom novo uočenom detalju... jednom riječju živjeli smo i dijelili život s našom rivom, kao da se ne radi o mrtvoj građevini već o živom biću, o našem djetetu.

A i nismo daleko od istine. Projektantu, nadasve investitoru, izvođačima, nadzoru i nizu drugih “čimbenika” naravno, dugujemo i izražavamo duboku zahvalnost na učinjenom.

No, prepustite nas načas našim emocijama. Što nam one govore? Upravo to: Naša riva je (kao) naše dijete. Dijete koje voliš i kojim se ponosiš!“ Djela arhitektonskih i građevinskih stručnjaka, Ede Šegvića i Ivice Galassa te splitske Obale i drugih kooperanata, dali su Starom Gradu novo lice i nove vizure, ne samo u tom smislu nego i u onom koji se iz ugla suvremenika ne može ni sagledati. Stari Grad postaje gradom otvorenim za nove projekte, na

SVA U BIJEL

10

IZ SLOBODNE DALMACIJE: Stari Grad na Hvaru dobio je novu rivu i privezište, a u ovaj projekt Lučka uprava Splitsko- dalmatinske županije uložila je 5 milijuna kuna. Dobru vijest potvrdio nam je Domagoj Maroević, ravnatelj županijske Lučke uprave.

– Kao što smo i očekivali, glavnina radova bila je završena do sredine srpnja i evo s prvim danima kolovoza Stari Grad je dobio novu rivu i privezište na mjestu stare lučice. Jako smo zadovoljni dinamikom radova i mogu zahvaliti izvođačima i podizvođačima – ne skriva zadovoljstvo Domagoj Maroević.

Nova riva istočno se nastavlja na nedavno uređenu obalu nautičkog turizma, a zapadno se proteže do Šetališta Jurja Plančića. Tijekom radova rekonstruiran je gat koji je izgrađen prije 60 godina, a zbog zuba vremena nužna je bila rekonstrukcija. Uređena je i riva za privez većih plovila, a ovaj prostor zauzima površinu od 100 četvornih metara što je dio obale uz Šetalište don Šime Ljubića.

Uz to, izgrađena je i Mala riva s pojasom žala za privez manjih brodica površine 166 četvornih metara u dužini od 60 metara. Građevinski projekt djelo je dipl. ing. Ivice Galassa, direktora splitske tvrtke “Obala”. Tako prema projektu sada mogu pristajati veći izletnički i ribarski brodovi, čime je riva dobila i funkcionalnu vrijednost, a projekt je posebno dobio na estetskom dojmu.

Spoj kamena i drva s detaljima bogate starogradske povijesti zamisao je splitskog arhitekta Ede Šegvića, autora idejnog projekta. Tako je kraj starogradske rive upravo prema zamisli Ede Šegvića uljepšan s četiri posebna urbana elementa: kamenom fontanom, ružom vjetrova, štandarcem i obrisom leuta dužine sedam metara, kao spomenom na nekadašnje brodogradilište. Na štandarcu se sada nakon završetka radova vide tekst i simboli koji su važni za povijest i sadašnjost Staroga Grada.

povijesnome raskrižju kakvom dosad možda još nikad nije bio.

Bacite oko na fotografije, a sutra i uplovite! Kad se vežete za kraj, u pristaništu vas čeka i list Lučki vjesnik/Port News, sezonski brevijar za nautičare. Uplovite i na njegove stranice, imate link «Lučki vjesnik» na ovoj web-stranici Lučke uprave Splitsko-dalmatinske županije i tu možete naći sve brojeve spomenutog brevijara od ljeta 2012. do danas (ove sezone slijede još dva broja).

LOM Punica legende Luketina, Sinjkinja, a obožava umjetnost i kuhanje

Na jednoj plohi stupa je otisak hrvatskoga grba − tri utisnuta kvadrata koji, složeni, čine simbol od 25 kvadrata, na drugoj je strani tekst STARI GRAD i godina realizacije MMXIII, na trećoj grb Staroga Grada, a na četvrtoj plohi je stih Petra Hektorovića iz “Ribanja i ribarskog prigovaranja”. Od prvoga dana gradilište nadgleda Zdravko Geder iz splitske tvrtke “Marconi inženjering”: – Zadovoljni smo, ljudi su na terenu uložili maksimalan napor, radilo se cijeli dan unatoč velikoj vrućini. Ostalo je tek nekoliko detalja, a prema onome što čujemo, domaći i gosti su oduševljeni novom rivom – kaže Zdravko Geder.

11

Fotogenična Maslinica

Glasovi neurokirurg dr. Josip Paladino redovito se odmara u malom ribarskom mjestu svoga dide na zapadu Šolte

Piše Mario Garber

M

aslinica je raj na zemlji. Ali zimi!

Reći će vam Zlatan Zoričić. U prvom broju Lučkog vjesnika prošle godine Zlatan nam je ispričao sve o moru, jedrenju, ribolovu, najljepšim skrovitim uvalama na našim otocima, pa čak i o konobama za lizat prste. Drugim riječima, Zlatan Zoričić je za more što i dr. Paladino za njegovo «more izliječenih».

Naime, svi Paladinovi su iz Maslinice na Šolti. Nadaleko poznati naš neurokirurg Josip Paladino na Šolti svake godine provede tri do četiri tjedna uvrh glave, koliko mu njegov poziv dozvoli. Ne samo posao nego poziv. To

12

je nešto uzvišeno i dodatno. Kaže da se ode u Maslinicu uglavnom dobro naspavat.

Nisam mu htio kvarit veselje, ali zamisli sudbine doć u Maslinicu i prespavat ljeto?!

– E a šta mislite da je to malo? Žena se ujutro spusti po kruh, to je ritual na škoju, a ja ustanem malo kasnije i pokrenem svu djecu po kući. Onda pročitaš novine i bude ti drago kad vidiš da se gradonačelnik Splita pozabavio Hajdukovim stadionom. Je li vidite koju idilu vam opisujem.

– A isto ne vjerujem da vas Šoltani ne otkriju čim stignete…

– Pa je, ima ljudi koji iskoriste da ne idu u Zagreb pa da im vidim neke njihove nalaze i snimke. Ovdje se ja ne mogu sakriti.

Dida mi je 1926. sagradio kuću, a mogao je birati gdje će jer je dolje na žalu bilo svega par kuća. Čak i danas zimi ovi moji nabroje tu, evo, 63 mještana. Među njima su moj brat Igor, svestrani panulaš i Zlatan koji je isto lud

SAN L

LJETA

za tim i onda oni tu među otocima uživaju, blago im se, i drago mi je da netko barem nadoknađuje to što ja propuštam.

Dr. Paladino hvali i ovu novu Maslinicu koja je postala turistički hit s marinom i sigurnim vezom: – Maslinica je takvo simpatično malo ribarsko misto i neće ona nikad postat ono što je Hvar ili Zrće, pa zato nema straha, neka se to još unapređuje za nautičare.

Neka Maslinica bude jedan od brendova tog prekrasnog otoka Šolte koja mami svojim otočićima na zapadnoj obali i uvalama na južnoj strani! Samo, jedva čekam da nam Zlatan «operira» motor, pokvaren je, a valja nam s djecom na more.

13

Tekst Elizabeta i Mario Garber

KAMP Tribanj Lisarica

Što biste radili u tim „zabranjenim vodama“? U Tribanj Kruščici možete u kamp ili apartman kod Ante Trošelja, nije skupo ni jelo, ni soba, a ujutro čekate doručak na terasi kuće i dvoumite se, ne – ipak se bacite u more. Do vas su kaići i vrše iz kojih ćete ručati ciple, salpu, mola...

Fotoreportaža s uisƟnu još nedovoljno dirnute prirode od

ZABRANJEN UPLOVITI SE MORA

N

ema važnijeg pitanja od «kako to rade drugi?». Zato u zadnjim brojevima Lučkog vjesnika i Port Newsa istražujemo za vas golemu okolicu Srednje Dalmacije i Splita, dakle okolicu svita. Zamislite vi koliko je to kad rečete 51 luka županije Splitsko-dalmatinske!

Sve su to mala mista u koja se baš iz Splita katapultiraju svjetski putnici, došljaci, stručnjaci i istraživači, otmjeni putnici, bogataši i poveće obitelji, lutalice, avanturisti, probisvijeti i partijaneri, milijarderi presvučeni iz Kraljevića u Prosjaka… A bez obzira na status, svi su oni znanjokoličari. Htjeli bi znati. Ko ne bi htio znati Bol, Hvar, Stari Grad, Vis, Komižu, Trogir, Omiš, pa tako u nedogled.

14

LJUDI I SPOMENICI A kako se stvari razvijaju, mogao bi UNESCO svih stavit pod svoju zaštitu. Možda je jedino pravo pitanje kad će – nakon svih tih kulturnih i historijskih spomenika – na red doć i ljudi?! Jer sve je to ljudskih ruku djelo.

Zato mi ovdje udaramo u te note, za koji milijun godina možda bismo mogli doć na red. Zamisli lipote da te UNESCO posvoji... uzme pod zaštitu ka živi kulturni spomenik.

Možda zato i je sve više onih šta po ulicama glume spomenike i skupljaju lemozinu u šešir.

Uglavnom, dok se UNESCO sjeti i nas, obašli smo još neke susjede Srednje Dalmacije. Nikad ne zaboravi pogledat «kako to

rade drugi». Jer i ovo šta mi radimo gledaju neki drugi ili treći. Toliko smo toga napisali na temu nedirnute prirode, napominjući kako nije nedirnuta jer već godinama na sve moguće načine zovemo turiste da je dirnu pa čemu ih onda varat? I konačno, evo nekidan na radio čujemo kako stručnjaci napominju da je priroda ipak – dirnuta!

TOVAR I MISEC Touch my Dalmatia! Bitku je izgubio čak i grof Ivo Kasandrić, superintelektualac, plemeniti borac za nedirnutu prirodu iz skrivene vale Dubovice na južnim klifovima Hvara prema Svetoj Nedilji. Probili

ZRĆE Trajektom Prizna – Žigljen začas si na Pagu i blizu razvikane plaže Zrće. Novalja. Ima i taxi-boat za tamo. Nije ludo ni vratit se prema Masleničkom mostu pa zapet u Starigradu, posljednjem gradu Dalmacije na sjeveru. Tamo stalno smišljaju neku feštu, glazba, suveniri, šetači, ulični svirači, tovari, poni i druga živa bića.

Uvale u nizu, Šarić, Barić i Devčić draga

Cesarica

d Senja do Svete Marije Magdalene

NA PRIRODA su Kasandriću cestu, i tunel, probit će mu i telefon, vodu, struju, helikopter, internet, sve žice ovoga svijeta.

I neuništivi Kasandrić morao je pasti. Otkriven je, sad ga svatko, ka i mi, može slikat s ove pozicije ka s neba iznad Hvara. Toma Bebić bi reka «Evo su nikidan i njegovu lipost razotkrili», govoreći o Tovaru i Mjesecu.

Ko može zaustavit planetarni pohod globalne nacije Turista koji ka šćiga mrava preplavljuju čas ovi čas oni, ali uglavnom svaki kantun Svita. Di će jedan Kasandrić zaustavit gradnju ceste koja je zadnjih godina lipo povezala Hvar sa Starim Gradom, dakle s ostatkom otoka, tako da za pet minuti kroz tunel mo’š ka na drugi kraj svita.

15

Uvala Benići

RIVIJERA U POVOJIMA A da nije toga, ne bi bilo ni ove rubrike.

Kako bismo vam mi ispričali priču s jedne najnovije jadranske rivijere koja je tek u povojima, a baš više od ičega sliči na nedirnutu prirodu. To vam je rivijera od Senja do Starigrada, ali ne ovoga na Hvaru nego onoga ispod Velebita, tamo posli Masleničkog mosta di završava cila, a ne samo Srednja Dalmacija.

Ta je rivijera vječno poznata po zavojima Karlobaga na «cesti smrti», zatim po senjskoj buri i zatvaranju prometa sve do Svete Marije Magdalene, maloga mista gdje počinje ta opasna serija zavoja kad od Masleničkog mosta idete obalom prema Rijeci. A krajobrazi su sive i sure goleti, more vječno pod burom kao posutom snijegom i u daljini još bjelji Pag, otok soli i više ničega, na prvi pogled.

Sve je tu bura počistila, zbrisala do gole kosti, kako i izgleda taj kraj, ili prije beskraj.

Nikad to područje nije bilo doživljeno za zaustavljanje nego kao iscrpljujuće putovanje do besvijesti i u strahu od pomisli da bi se tu lako moglo zapeti i nikad više odapeti. Jedini znaci života bili su u sezoni «ljudi krajputaši» s uočljivim tablama «ZIMMER FREI».

DINOSAUR U PLIĆAKU Sve druge table bile su vam beznačajne, Tribanj ovi, Tribanj oni, nekakvo Lukovo Šugarje, ili Šugavo Lugarje... tako se nepošteno doživljavalo taj kraj. A nikad vam nije palo na pamet da sama logika nalaže kako tu, gdje je toliko zavoja na cesti, mora biti i prekrasnih vala i uvala dolje uz more. I sve su to mala ribarska mjesta, a od vale do vale ili od zavoja do zavoja nema ni minutu-dvije.

Pa zamislite kad vam iza zavoja pukne pogled na mjesto po imenu Uvala Običaj. Pa svatko tko se bavi ljepotom, ali i prodajom ljepote, biznisom ovisnom o moru, sigurno je već u sebi otkrio blago te rivijere u tobože

16 16

nedirnutom bespuću sve gore do Senja. Prava Zabranjena priroda, dosad najpoznatija po zabranama za vozila zbog bure i drugih opasnosti te još neukroćene naše zvijeri. Pogledajte tu puntu na slici poput dinosaura, fosila koji se odmara u plićaku.

Feriz Ferizović

VELINAC Dolje na slici je hotel Velinac s lovačkim specijalitetima, zanimljiv i zimi. A ljeti terasa, štekat, šta god treba. Na izlazu iz Karlobaga prekrasna konoba, opet tik uz more, zove se O.K., a onda slijede divna ribarska mjesta, Ribarica, Cesarica...

Ili skočite preko Velebita, za pola sata ste u Rizvan cityju sa spektakularnim izborom zabave na adrenalinu. A odatle možeš za sat vremena čak i na Plitvice ili Paklenicu, dva nacionalna parka.

BURA Preko puta Pag, more je bistro, pitomo, ali koji ti je vrag? Ima ih koji griješe i krenu preplivat kanal. Radije pođeš autom do Karlobaga, za 30 km, udarila bura, prava atrakcija, poliva preko ceste do na prvi kat hotela, svi do zuba naoružani fotoaparatima, penju se gore radi fotke. Čim isprazniš bocu pive, ode s burom u more.

More i pas

BAKA I SUPRUGA

Vando Raunig, pozna splitski veterinar, otvoren za svakog, za nau čare, vikendom, i u najgoru uru

Godine 1922. Hajduk je osnovao i žensku ekipu a prvi gol je postigla supruga Šime Rauniga, Vanda, po kojoj je unuk Vando dobio ime. I tako to, kako je i nono Šime dao gol koljenom, stvar ide s koljena na koljeno pa se Vando oženio kćerkom Hajdukovog trenera Miće Duvančića. Snežana Raunig pak poznata je po izradi keramičkih cipelica, ribica i drugih figura, umjetnica koja je imala i zapažene izložbe, ali je prilično samozatajna i teško ruši te barijere svog kreativnog mira izbjegavajući se nametati javnosti.

BRODSKI LJUBIMAC Mario Garber

K

ad čovik ima životinju, kućnog ljubimca, onda je životinja važnija od čovika. A sad zamislite kako je to kad čovik ima životinju – brodskog ljubimca. Znaju se te stare priče da se na brodu obavezno mora držat mačku koja će tamanit pantagane ali nije ni pas za bacit a da se sad ne govori o kapetanima osobenjacima koji su do svoje papige ili neke druge beštije držali više nego do cile posade.

Poslije ovakvog uvoda svakome mora bit jasno da je za Srednju Dalmaciju najbitnije poznavat Vanda Rauniga, vrhunskog veterinara, obljubljenog među Splićanima s kućnim ljubimcima, a sve više i među ovima s brodskim ljubimcima. Jer toliko puta su Vanda zvali da dođe na brod ili u neki mandrač! Nekome fureštome razbolio se pas, ili neki drugi ljubimac s tratom naprid isprid čovika, haha.

Vando je nadaleko poznat, ne sjeća se svog godišnjeg odmora, ma ni subote, čak ni nedjelje. Zna se dogodit da vam dođe i usred noći, iza ponoći, ma jednostavno – teško ga je nasamarit i smislit uru, dan, mjesec ili godišnje doba u kojemu se on ne bi snašao i za čas bio spreman vas dočekat u svojoj ambulanti na splitskim Bačvicama.

I kad ga upoznate, onako licem u lice, prvi dojam bit će vam da je riječ o gotovo nestvarnoj osobi, plahom zaljubljeniku u životinjsko carstvo, ali suprotno tom dojmu brzo shvaćate da djeluje do daske stvarno, konkretno, promptno i učinkovito. Znajte da kao nautičar ili jednostavno turista u Srednjoj Dalmaciji uvijek za sigurnost imate Vanda Rauniga u Splitu.

Raunig je u djetinjstvu već definitivno odlučio postati veterinarom: - U to doba nije ni bilo toliko razvijeno ovo veterinarstvo za male životinje. Živio sam u obiteljskoj kući s djedom i tako sam imao uvjete za veliko dvorište ovdje na Bačvicama, u Viškoj ulici, gdje sam zavolio pse, mačke i druge životinje. Odmah mi je bilo jasno čime ću se baviti u životu. Iako, bio sam zaljubljen i u more. Djed mi je strašno bio ovisan o moru i volio se baviti oko brodova, išlo mu je, reklo bi se, imao je zlatne ruke.

Inače, mora se znati da je imao i zlatne noge. Naime, Vandov djed je bio Šime Raunig, nogometaš prve generacije Hajduka koji je zabio prvi gol u povijesti tog legendarnog kluba s identitetom grada Splita. A bilo je to 1911. Međutim, povijesno značajna nogometna ličnost Hajduka više je volio more, bavio se vodenim sportovima i oko brodova.

- Tako sam ja bio poznat u mladosti po tome malome brodiću tipa optimist ali bez jarbola s kojim se moje društvo vozilo na vesla i ribarilo od Trstenika sve do Firula. Poslije sam pokušao i jedriti ali ništa nego onako amaterski sam

imao dvije klape s kojima sam redovito odlazio na ove popularne regae, Komišku i Višku.

Vando ima srce i to što je veterinar profesionalac nije jedino, nego ljubav da se pomogne.

Sjeća se tih teških ljudskih trenutaka kad se čovjeku na brodu čini da je bespomoćan zbog problema svog kućnog ljubimca: - Pamtim jednu zgodu kad su mi neki stranci došli sa psom kojega su našli nasred kanala.

Pliva pas usred ničega da tako kažem. Nared Bračkog kanala. Tko zna što se dogodilo jadnome psu, no spasili su ga i doveli k meni.

Znao sam često odlaziti i u sve te marine po Splitu, klubove, mandrače, kad zatreba hitno.

A i u Labudu je bilo poznato da se mora doći pomoći glasovitome psu Klempi, ako ga treba cijepiti i tko drugim životinjama koje su bile ničije, svačije ili vlasništvo svih nas, kako reći…

Vando napominje da na brodu ipak moraš znati puno toga pa više nisu česte te hitne, panične intervencije: - Već svi znaju na brodu što treba. Često su to ubodi insekata, alergijske reakcije, toplinski udari… Volim more i imam ideja na tu temu veterinarstva i mora, ali tko može stići sve ostvarit za života…

17

Za Lučki vjesnik ispričao Hrvoje Hitrec, ugledni hrvatski književnik i humorist, sve poznat dolazi na odmor i svoje mjesto pod suncem na hrv

Hrvoje Hitrec, književnik i humorista

N

ema ljepšega mjesta na hrvatskome moru od Sutivana. Ljepši je možda jedino Stivan, ali to je isto mjesto jer ga domorodci zovu Stivan, a furešti i država Sutivan, a sv. Ivanu je svejedno, glavno da je nekako ipak ostao u imenu. Da se mjesto zvalo Sv. Ivan, moralo bi u komunizmu mijenjati naziv, a ovako je Sutivan progurao tih 45 godina bez velike štete.

Zadnje godine toga komunizma koji se još zove i socijalizam (pa dakle i on ima dva imena, jedno za desne, a drugo za lijeve), kupio sam iz vica zemljište u kamenjaru iznad

Bobovišće

Ložišće

U RAJU S Mirca

Sutivan

18

tiji kao zaljubljenik u Sutivan na Braču, kamo redovito vatskome moru Splitska

VE DO ZORE uvale Likva. Raj na zemlji. Kao u svakome raju, bilo je i zmija, a ja sam po cijeli dan mogao hodati kao Adam jer nadaleko nije bilo žive duše.

Dolje u Sutivanu ih je bilo, te zadnje godine komunizma još su lijevo i desno od središta mjesta bila odmarališta Srbijanaca željnih hrvatskoga mora. Već sljedeće godine nije bilo gostiju s istoka budući da su se pripremali uzeti cijelu Dalmaciju i zatim se pobjedonosno vratiti u Sutivan, ali nije išlo. Iznad hridina blizu Likve još se vidi nešto kao bunker iz vremena bitke u Bračkom kanalu. Navodno su ili ondje ili drugdje Bračani postavili velike plastične cijevi koje su izgledale kao topovi pa se JNA mornarica grdno prepala.

U vrijeme rata boravili su u rečenim odmaralištima prognanici i izbjeglice, a kada su se oni vratili kućama ili drugdje, polako se vratio i klasični turizam. Novi manji i veći tajkuni počeli graditi kuće i kućerine, što sam vrlo zavidno promatrao iz svoje prikolice i omanjeg podruma u koji sam se zavlačio za velikih vrućina ili kada je grmjelo. Nakon toga domaćeg vala, stigli su Mađari i zauzeli istočni dio Sutivana, dobro im je išlo kod kuće pa su i tu prosperirali i iznajmljivali apartmane manje bogatim zemljacima.

S vremenom sam se i ja obahatio, podigao dvije sobe tri na tri iznad podruma i nakon dugih godina čak prekrio krovom. Struje nisam imao, a nemam ni danas, samo jednu solarnu ćeliju, akumulator i pretvarač. Jedne godine se pokvari akumulator, druge pretvarač, tako da uglavnom živim u mraku. Zadnjih godina je raj postao pakao jer sam dobio susjede iz pakla – neki je tip odlučio dolje u uvali otvoriti disco na terasi i kupio najjače zvučnike koji su se nudili na tržištu. Ptice su se razbježale, ali i turisti pa i domaći koji žive u naseljenoj uvali, premda navodno u dokumentima piše

da je nenaseljena. Imao čovjek veze u općini.

I nikome ništa. Počne u devet navečer, završi u zoru. Ako svrši i tada. Sanitarni inspektor je vrlo daleko, čak u Supetru iz kojega bi trebao putovati mjesec dana do Sutivana, što bi bilo i skupo i opasno.

No ako se sve to zaboravi, a ne može, Sutivan je doista prekrasan. Mađarski val se nešto povukao, ali je stigao engleski jer Englezi moraju negdje oprati ruski novac. Tim je novcem procvalo središte Sutivana, obnovljena mnoga stara zdanja i to vrlo lijepo i ukusno. Osim Kavanjinovih dvora – jer je taj pisac glasovitoga premda literarno ne presnažnoga spjeva koji je imao vrlo dug naslov pa je skraćen u “Bogatstvo i uboštvo” – bio za života u velikoj zavadi s mještanima, što mu ni njihovi potomci ne mogu zaboraviti.

I što još ima Sutivan, osim dobrih ljudi, baroknoga zvonika i mačke u zvoniku koja ondje nepomično sjedi, što je za tu vrst životinja vrlo čudno? Ima obilaznicu. Ni najbolji kaskaderi iz

holivudskih filmova ne bi prošli tu strmu, zavojitu, usku “obilaznicu” bez velike štete i krajnje pogibelji, a kako sam ja prosječan vozač, nakon svakoga ljeta postajem mušterija limara i automehaničara. I da, na dionici od crkve na brijegu do obale ne mogu se mimoići dva automobila, pa uvijek netko mora u rikverc stotinu metara, sve dok se vozač ili suvozačica ne rasplaču.

Sjajno je mjesto Sutivan, ljudi su prekrasni.

Neki mi nedostaju. Tu sam ponekad pio kavu s Borisom Dvornikom, gledao mladoga Dina Dvornika kako se kupa u Likvi s prijateljima.

Jednom su se redatelj Tadej i Dvornik uputili pješke do moga kamenjara, pa zalutali. Vratili su se u središte Sutivana izranjavani, umorni i bijesni. Nije mene lako pronaći. Samo me buka iz spomenutoga disca može dohvatiti.

No i to će proći. Ono što ostaje jest monografija Sutivana koju od srca preporučam jer takvu nemaju ni mnogo veća mjesta na svijetu.

19

Za Lučki vjesnik ispričao skiper Ruben Vujnović Fotografije Segor Garber

A

nn Choe sama se prozvala kapetanicom. Svih je obavijestila da je glavna, izlazeći iz jedrilice na kopno, spretno i kapetanski. Ekipa nije imala ništa protiv tog njezina okrunjenja. I Cheryl i Sheryl, Joseph, Danielle, Eric, svi su se složili neka cura uživa kad joj je to gušt! Ionako su iz Amerike i Kanade došli guštat sedam dana po Hrvatskoj, s vodičem Ilijom iz agencije Fiore Tours.

On ih je upravo doveo s Plitvica i ukrcao meni u jedrilicu za izlet agencije Croactive Holidays/Hvar Adventure.

Sonja Koljanin kao operativac s kraja i ja kao skiper s mora dočekali smo goste na Zapadnoj obali u Splitu. I sad vidi šta kažu, kad je sve dobro prošlo, jer lako je njima, navikli na oceane. Ali šta je to kontra našega Jadrana i Dalmacije? Dakle, evo što im je bilo najdraže: Kupanje – kaže Sheryl.

Kupanje – kaže Cheryl.

Kupanje – kaže Eric.

Pa dobro, ljudi, vama je to stvarno nešto novo! Vi se nikad ne kupate? – morao sam ih upitat.

Kako ne, kupamo se u kadi. I u bazenu.

Ocean je ipak nešto drugo. Tek tada ti padne na pamet kako je lijepo plivati bez straha od morskih pasa i kitova, meduza i tko zna kakvih sve morskih nemani! Blaženo Jadransko more!

A gdje su se kupali?

Ispred Gospe od Prizidnice na Čiovu, pa u Stomorskoj na Šolti. Ondje smo i ručali. Super

STOMORSKA Stomorska, na sjevernoj obali otoka Šolte, mjesto je od 190 stanovnika, ljeti uglavnom poznato po brojnim ribarskim veselim pučkim feštama. Ime je dobila po Gospi, svetoj Mariji, jer je naselje, u prekrasnoj uvučenoj uvali, smješteno ispod svetišta Gospe od Stomorije, odnosno Gospe od Bori. U staro doba, svi su se mještani bavili pomorskim prijevozom – jedrenjacima su po Jadranu prevozili vapno i vino. Ti jedrenjaci žive i danas, samo se njima voze turisti.

20

MO’Š GOVORIT KONT MA NE’Š KONTRA MO

Nije lako bit skiper, ljudi moji, jer valja znat ugodit, ali se koji suprotstavit pa na taj način gostu otvorit oči da shvati u kojoj ljepo vam je hrana, jako nam se sviđa – kažu gosti.

Naravno, ručali su u konobi „Volat“ kod našega Veljka. Danas je lako sporazumijevati se. Ne treba ti esperanto, svi govore engleski, a Amerikanci i Kanađani pogotovo s tim nemaju problema. Pa priča teče.

A inače, kad smo kod Jadranskoga mora, uvijek se sjetim jedrenja s jednim Libijcem. Plovimo mi, vjetar fino puni jedra, brodica klizi, siječe valove, sunce peče. I uplovimo u uvalu, računam, čovjek će se malo okupat da se osvježi, a moj Libijac samo frkne da je more šporko. Ma di je šporko, pogledam dolje, a

TRA MENE, OGA MORA!

i put onako u zafrkanciji malo i oti našeg podneblja može uživat... ono bistro ko suza.

Ajde, dobro, mislim ja, idemo u drugu valu, možda mu se ova ne sviđa. Prvo dobro provjerim kakvo je more, a ono, pit bi ga mogao. A on meni opet da je more šporko.

Ma di ti je šporko, čoviče, bacio sam sidro na dvadeset metara dubine i gledao kako udara u dno! A on da je šporko. I uzeo ja čašu, na-

GOSPA OD PRIZIDNICE More ispred slikovitog svetišta Gospe od Prizidnice, s crvenim krovovima na liticama na južnoj strani otoka Čiova, omiljeno je sidrište svih brodica koje se nađu na putu. Svetište i crkva nastali su u sklopu istoimene pustinje koju su u 16. stoljeću osnovali svećenici glagoljaši. U samoj crkvi nalaze se vrijedne starine, a romantičan štih daju natpisi uklesani u kamenu na staroj verziji talijanskog jezika. Jedan od njih u prijevodu glasi: Svećenik Juraj Stoidražić dođe u ovu pustinju i sagradi ovaj hram na čast Bezgrešnog začeća Djevice Marije 1546. godine. Drugi natpis svjedoči o obnovi crkve u prvoj polovici 18. stoljeća.

U drugoj polovici kolovoza, na Ime Marijino, Slatinjani i mnogi drugi izdaleka, uključujući i turiste, hodočaste u Gospu od Prizidnice pa sve vrvi od ljudi na kopnu i od brodica na moru.

punio je morem i iskapio! Eto vidiš da nije šporko kad ga možeš pit.

Gleda me čovjek pa se čudi. Ostao bez riječi.

Znaš li ti, kažem ja njemu, kad je ono Neil Armstrong ugazio na Mjesec tamo 1969. i kad je pogledao Zemlju i vidio plavu točkicu, e to je vidio naše Jadransko more! Očito je to bio argument. Kako sam se ja okrenuo, maeštral mi odnio kapu u more. I moj Libijac skoči po moju kapu u to naše čisto, plavo, bistro more! Čisti dokaz da more spaja zemlje i ljude. Nastavili smo druženje i poslije, na kopnu, kao pravi prijatelji. Jer, eto, nije lako bit skiper, ljudi moji. Valja znat ugodit, ali se koji put onako u zafrkanciji malo i suprotstavit pa na taj način gostu otvorit oči da shvati u kojoj ljepoti našeg podneblja može uživat, da to ne propusti...

Uglavnom, i naši Amerikanci i Kanađani ispili bi još koju čašu (Coca-Cole) da nisu morali otploviti kopnom dalje po Hrvatskoj.

21

PRIČA S LANTERNE Tekst i snimke: Urednički tim Lučkog vjesnika

V

lado Čapalija, 58-godišnji profesionalni kuhar iz Vinišća, skuhao je sam sebi svjetioničarsku karijeru još u mladosti, zaljubivši se u more i u svoju Anđelinu iz varaždinskog kraja. To bi bilo onako ukratko. A trebala bi knjiga za opisat njihov život. Dovoljno je nabrojati da je Vlado bio svjetioničar na Palagruži, Sušcu, Sv. Andriji ispred Dubrovnika, Mulu ipred Rogoznice i Murvici ispred njegovog rodnog Vinišća.

Lanterne i lanternisti su ljudi i spomenici koji zaslužuju zaštitu UNESCO-a. Jer nema ih tko drugi štitit. To je njihova sudbina. Većinom su sami izabrali živjeti na svjetioniku, teško je i zamisliti kako bi ih itko mogao na to prisiliti.

ODRIŠIT OD KRAJA Međutim, sudbina je uvijek tu, u pripravnosti. Ona budno motri na svaki korak takvih ljudi. Moglo bi se reći da su rođeni za takav život i za takav zanat. I, kad se to poklopi, onda se sve drugo odvija i podudara samo od sebe.

Njima je živjeti na lanterni nešto sasvim prirodno, normalno i gotovo uobičajeno. Čim ih tu posadiš, oni procvjetaju. To je njihov prirodni talent koji čuči u njima, čekajući da se

dogodi trenutak kad će biti svečano konačno i otkriven.

Ali i ta svečanost bude nekako bez pretjeranog vatrometa jer šta se tu ima za čudit, čovik je onoga kova od lanterniste, pa se tome obično čude i obezglavljuju oni drugi. Kad smo se vratili sa svjetionika, gdje smo živjeli i radili dvije godine, svi su nas pitali (ili hvalili) da… dobro smo mi i izdržali.

Tu vam nema druge nego ostat bez teksta.

Ajde, probajte razmislit, šta biste im mogli reć?

Izdržali? Pa ono šta je najteže bilo izdržat jest vratit se natrag i ponovno na sve prilagodit.

Ali oni koji to pitaju, teško to mogu razumjeti.

Jednostavno – nismo isti svijet.

Vlado je svoju Anđelinu ubrao u Koprivnici po obiteljskoj tradiciji jer je i njegov otac Mijo suputnicu doveo odozgo iz tih koprivničkih krajeva. Ovdje se to napominje samo da se shvati što je to more, Dalmacija… Anđelina se zaljubila u ovo nebo i more tako da je na kraju znala naloviti više ribe na tunju nego njen Vlado.

Odmah su se oni od kraja odrišili. Vlado se isprva prijavio na brod, za navigat, kao kuhar. A kao pomorac imaš pravo ženu vodit sa sobom na jednu đitu. I tako su Anđelina i

Vladimir Čapalija, svje oničar na Murvici, svje

OSVIJETLI

Lanternisti su ljudi kojima u svemu tome nema drugome

U Vinišću, nedavno, kod Vladimira Čapalije: Obitelji svjetioničara iz posade sa Svetog Andrije 1987. godine, lijevo Garberi, desno Čapalije i njegova djeca Miroslav i Nataša

22

Vlado oploviti pola svijeta, šest mjeseci zajedno. A onda je dobar i mudar čovik sa svjetioničarskom žicom u sebi, ubrzo prepoznao svoju budućnost, javio se na oglas da se traže lanternisti.

Tako ga je sudbina spojila i s nama, autorima ovoga lista, jer smo se baš u početku njegove karijere javili na natječaj za Sv. Andriju. Dvije godine provedene na svjetioniku s Vladom i još jednim svjetioničarom, Ivanom Gašparom, izazvale su erupciju emocija, neraskidivih veza iz svakodnevice, dubokog prijateljstva kao što je bilo more oko Svetoga Andrije, tako da su se sastajanja i međusobna pomaganja kroz život nastavila kao neki nikad potpisani Zavjet.

PARANGAL I KARTE Kad je zadnjih godina naš svjetioničarski tercet napustio zbog teške bolesti Ivan Gašpar, svjetioničar koji nam je na otoku Sv. Andrija bio šef, odlučili smo da se sastajemo češće.

Vladin rođendan uoči Velike Gospe bio je idealan povod. Malo ribe, janjetine, crnog vina i koja maslina, kapara, domaća poma, kumpir, kapula, ne triba ti više. Onako ka šta je bilo i na Andriji. A na večer, baci se prvo parangal, a onda na karte.

Blago se Vladi, evo i danas živi tako, reći ćete vi, ali lako vam je govorit kad niste provali. Ko zna koliko je to bilo Božića, Uskrsa i Novih

godina u potpunoj samoći. Na Murvici pogotovo. A ni ta samoća nije ono najgore, nego jednotavno, triba to provat.

Međutim, 51 luka Srednje Dalmacije, u Splitsko-dalmatinskoj županiji, ne bi mogla funkcionirat da nije lanterni i ljudi koji žive na njima, koji ih održavaju, njihovo svjetlo da se ne utrne.

oniku nedaleko Vinišća, Velog i Malog Drvenika

I NAM PUT!

a nikakva pjesničkog čuda, njima je jedino dato da osvijetle put

23

NA DASKAMA SREDNJE DALMACIJE Photos: Segor Garber

24

25