Port news 16

Offshore regatta SAIL ALL THE WAY TO NATURE From Cove to Tavern and back A NAKED ISLAND VIS European best destination: ZLATNI RAT TREĆI, TROGIR U TOP 10!

UBERI PALAGRUŽU jadrana!

ROTA TOME BEBIĆA

BR.16 SRPANJ 2015.

51 LUKA SPLITSKO-DALMATINSKE ŽUPANIJE BREVIJAR ZA SVAKOGA NA MORU

THE BEST KLASI I BRENDU SE VJERUJE Lucki vjesnik prenosi kako nas vidi Europa

TROGIR top 10, da ti zastane DAH, ZLATNI RAT NA BRAČU TREĆI U EUROPI, 2400 GODINA STAROG GRADA NA HVARU!

2

Rang lista European best destinations

ZLATNA PLAŽA STARE DAME N

a rang-listi najljepših plaža u Europi belgijske udruge European best destinations, Zlatni rat kod Bola na Braču nalazi se na trećem mjestu, a među prvih 15 ušla je i plaža Podrače u Brelima, na dvanaestom. Splitska županija, može se reći, po tome je na vrhu Europe.

Zlatnome ratu prethode plaža na francuskom otoku Porquerollesu i ona na grčkome Zakynthosu, no iza nje su sve ljepote i krasote i Španjolske, Italije, Portugala, Turske... Sveti Stefan u Crnoj Gori ugurao se između naših dviju, na osmome mjestu.

Osim ljepote što je Boljanima „pala s neba“, oni su se i sami pobrinuli da dobro zabave svoje goste i učine im boravak kod nas nezaboravnim. Cijelo ljeto u Bolu samo se smjenjuju razni koncerti, dramske predstave, folklor, pa između ostaloga i folklor hrvatskih Australaca, događanja poput Stihova pod zvijezdama, otvaranje izložaba, a svako malo sve to garnira „Bolska litnja noć“, pučka fešta uz gastronomsko-glazbeni program. Pa tko se ne bi pozlatio u Bolu!?

kad ga vidiš, stane ti dah!

T

ripadvisor, najveći svjetski portal za planiranje putovanja, sastavio je listu „Top ten breathtaking cities“, na kojoj se, među deset europskih gradića od kojih čovjeku zastaje dah, našao i Trogir. Kako su objasnili brojni turisti po povratku iz Trogira, koji su

ga naposljetku i doveli na popis, to je gradić, kako rekoše, „krcat poviješću, dalmatinske šarmantne arhitekture, uskih uličica punih duše i trogirskih dobrih restorana“ (full of history, Dalmatian charming architecture, narrow streets full of character and Trogir good restaurants).

Evo i ostalih devet gradića u Europi od kojih se ostaje bez daha (na slikama dolje redom): Cesky Krumlov (Češka), Annecy (Francuska), Polperro (V. Britanija), Sintra (Portugal), Dolceacqua (Italija), Bonifacio (Francuska), Gruyeres (Švicarska), Valldemossa (Španjolska) i Hallstatt (Austrija).

devet euro čuda

što je to brod

Za Lučki vjesnik govori Damir Čargo, ovisnik o jedrenju, veliki pobornik offshore regata

JEDRI SVE DO PRIRODE! BESKONAČNI MARATON Z

amislite, iz luke Lorient na zapadnoj obali Francuske uz Biskajski zaljev startali ste u floti od sedam krstaša, sudionika Volvo Ocean Race regate, a cilj vam je 960 milja udaljena švedska luka Gothenburg. Bila je to deveta etapa, krenuli su lani 11. listopada iz španjolske luke Alicante, a u prvih osam etapa jedrilo se do Cape Towna, Abu Dhabija, Sanye, Aucklanda, Itajaija, Newporta, Lisabona i Lorienta. Ukupno se prejedri 38.739 milja sa četveročlanim posadama.

Na stotine milja jedri se u poznatim offshore regatama ali uglavnom voze dvojica ili čak samo jedan jedriličar. Zna se za hrvatsku „samačku regatu“ što su je pokrenuli Splićani iz JK Mornara, Damir Čargo, Miljenko Nikolić i drugi zanesenjaci jedrenja u nas. Zato evo razgovora s Damirom Čargom, koji je život posvetio brodu i svemu ostalom što ide i spada u taj svijet maratonaca kojima ona udaljena točka u cilju regate nije definitivni cilj, nego jedre do točke stapanja s prirodom, ako može i do natprirodnog. Kao da regati cilja i nema, jer je to u stvari cilj, odrišit se od kraja, dakle do cilja bez kraja, u beskonačni maraton.

Miljenko Nikolić i Damir Čargo

5

Razgovor s Damirom Čargom dogovoren je prije ovogodišnje regate Cinquecento na tradicionalnoj ruti od 500 milja: Caorle, Sušak, Tremiti, Sušak, Caorle. Čargo i Nikolić bili su sedmi, a pobjednici su im bili klupski prijatelji, druga hrvatska posada na Cinquecentu, Bojan Božić i Sandi Lulić. Lani su treći bili Čargo i Nikolić. Čargo je cijeli svoj život uložio u vjetar za svoj offshore dream.

• Brod? Pojam širok isto ka i pučina. Čargo je kratak, jasan, brz, precizan, a ne fali tu duše, nego je ima i previše, pa valjda baš zato izbjegava svaku patetiku i bježi, opredjeljuje se za naoko hladnu informaciju: • Brod je sredstvo za plovidbu po moru. Satima bi se moglo nabrajat čime sve plove ljudi. Usredotočio sam se na jedrenje, ali me zanimaju svi brodovi. Nisam još kušao jedino tanker. A i on ima neku dušu. Htio sam steći sva iskustva, pa sam probao tegljače, ribarice, motorne brodove, jahte, radne brodove, glisere, ali nikako se ukrcat u trgovačku mornaricu. Život sam proveo na svemu što je brod, a jedrilicu osjećam kao sebe. Od optimista i svih onih klasa koje sam jedrio dok sam skoro desetljeće bio i reprezentativac, pa dalje do krstaša, i svega sličnog, malog, velikog, brzog, teškog, lakog, dok nisam ostvario cilj o jedrilici koja može ić bilo kamo po svijetu kao brod moći, sile i ljepote. Danas ga sigurno imam. Tako je i certificiran. Moj brod ima dokaz, ne potvrdu da je lud, za razliku od mene, nego potvrdu da može sve. Napravljen je od takvih materijala moj Pogo 40S u francuskom brodogradilištu Structures.

Klasa „forti brodova“ u Bretagni.

• Tamo gdje sve počinje. Gdje se i izmislilo solo-jedrenje, ili u paru, što iziskuje vještine i za kakvu je operativu inače potrebna velika posada. Međutim, kako se ovdje radi o nenormalnom brodu, dakle o brodu koji je spreman za nenormalne zahtjeve solo-jedrenja, tako onda mora bit svakome jasno da je u pitanju specifični proizvod. Ima i jačih nego je moj brod, klasa 60, pa figaro i mnogi drugi.

Mini-divova kakvim je Šime Stipaničev osvajao svijet. Ali moj brod obara rekorde u brzini, brže od svih glisera sa 36 čvorova...

6

U nas ti lučke kapetanije radi sigurnosti ne daju vozit na 36 čvorova vjetra.

• A po svijetu se sve to vozi, računa se da znaš što radiš kad već možeš izać na takvo more i takav vjetar s brodom koji je toliko brz.

Na zadnjem Rolexu sam sudjelovao u regati s vjetrom brzine 70 čvorova. Spektakularna i najcjenjenija regata Rolex Middle Sea Race vozi se od Malte preko Sicilije i Lampeduse pa natrag, pa se tu skupi više od 600 milja, što je i samom dužinom puta poseban izazov za jedriličare toga kova i osobitog pogleda na navigaciju.

Stvar je u tome da do regate moraš stić i voziš se sve skupa najmanje tri tjedna po moru pa moraš na svašta naletit. Doživjeli smo tih 70 milja vjetra, taj raspašoj divljine na moru, što je potrajalo i više od 25 sati, dan i noć, nikako da se smiri. Jer to tako ide.

Jedrili su Čargo i Nikolić, Miljenko.

• Nismo se preplašili. Pitanje stoji, ali mi o tome ne mislimo jer inače teško da bi uopće to jedrili. Mi smo bili pripremljeni za to.

Prognoze su u nas cijele studije, nije to samo bacit oko na internet i poslušat radioizvještaje.

Morali smo vozit udvoje. Inače se zna dogodit da se miljama ne vidimo jer jedan vozi a drugi spava, odmara. Zato se i tretiraju ta samačka jedrenja da su gotova ista bila udvoje ili solo.

Međutim, ovu najavu vjetra od 70 čvorova dočekali smo zajedno. Znali smo da dolazi iz 60 stupnjeva.

Zvuči naivno, pripremiti se za 70 čvorova vjetra.

• Je, pripremili smo se s olujnim flokom, i vozili brzinama preko 20 čvorova bez jedara, praktički na komad krpe. Inače sam rekordno vozio 25 čvorova u solo-varijanti. Cili život sam sanjao takav brod. Shvatio sam da me regate tu oko kuće ne zanimaju. Nego voziti tri do četiri isključivo velike, te offshore regate, da budu duže barem od 50 milja, udvoje ili solo, i da se vrte po Mediteranu. Čargo je veliki prijatelj s talijanskom markom offshore jedrenja Davidom Consorteom pa će s njim ostvariti i najveće snove: • David je čudo, treba to doživjeti, Rimini, Krf, Rimini... Jedriti 1100 milja, imati za sobom osam Atlantika... Ambicija mi je da moj brod prebacimo na Atlantik i da to iskusim.

Ove godine u prosincu startamo iz Bretagne, dogovoreno već. A dogodine David i ja krećemo na cilu seriju regata u toj francuskoj zoni.

Maratonske regate donose sa sobom hrpu problema.

• Pijavica? Na metar ili priko tebe prođe, je grubo vidit onaj crni stup vitra, ali ima svoj rub, svoj kraj, pa pričekaš, haha... Ma ne volim se pravit važan, međutim, more ti svašta donese, ne bira. A di su tek frontalni poremećaji, nevere, oluje... Mene su ipak najviše impresionirale te „ivanjske vatre“. Znači, doživio sam pojavu „vatre svetoga Ivana“ što je jedna lipa fatamorgana. Optička pojava koju sam, dok nisam još saznao sve o njoj, ljubomorno čuvao za sebe, a bilo me i strah da ne kažu da sam propuvao.

Od groznih prilika Čargo se obično sjeti orkanskog juga 2012.

• Povratak s Malte. Nakon tri tjedna plovidbe evo, orkansko jugo. U Hrvatskoj su ga zvali Ladislav. Svašta se dogodilo tada u Splitu i

Šibeniku. A meni 70 čvorova vjetra. Tako pokazali instrumenti. Tek u četiri ujutro uplovili smo na Lastovo, Ubli, vjetra je bilo više u krmu.

Ali taj prolaz između otočića Mrčara i obale Lastova u Ublima prava je strava jer su pličine i ne možeš bit siguran koliko će more oseknit kad golemi val prođe. Svaki val je dubok koliko i visok, a takvo jugo sigurno je pravilo one pretjerane valove za koje u biti nitko ne može reć jesu li šest, sedam ili deset metara… Čargo, naravno, nikad ne želi bit smiješan i neozbiljan: • Čovik bi na moru isprid toga vala moga reć da ima i dvadeset metri, ali tko će to izmjerit? Jedino instrumenti. Pa i oni mogu bit slabi na taj vitar, ili ajmo reć emotivni, ili subjektivni, kad se suoče s tim čudima prirode. Za mene je strava i taj tzv. nokdaun, kad se jedrilica provon zarije u sljedeći val nakon što je tek uspjela preskočit onaj prvi. Ja sam tada doživio jedanaest tih nokdauna. Jedrilica počne glisirat, surfat, siđe niz val do njegovog dna i u tom

položaju dočeka je idući val u koji se zabije kao u zid. U tom momentu sve puca kao staklo, jer u glisirajućoj brzini od dvadesetak milja, brod naglo stane. Zbog toga se okreće bočno, udre u val i to je knockdown, brod je položen pod 90 stupnjeva u odnosu na val, u biti brod leži na boku i valja ga izvuć uzbrdo vala u spasonosni položaj s provom u val. Izgleda u stvari potpuno nemoguće. Moj Nikolić i ja smo tu potpuno ispalili. Čista srića proć sve to i ostat ne samo živ, nego bez ogrebotine, jer ti kolomba u svakom trenu može opalit u dno kad val prođe i odnese sa sobom svo more na onome mjestu gdje između Mrčare i obale otoka uplovljavaš u Ubli na Lastovu. Tu je dubina najviše šest metri, a valovi su najmanje toliki… Proletila mi je ta strava kroz glavu i u idućem trenu već smo prošli. Šta tu reć, kako se hvalit… Od svega zaboravio sam spomenit i kišu. A ona ponekad spasi, malo ubije more.

Mogli su opalit kobilicom u dno, nagli udar, okret, potonuli bi trenutno, a koga bi nešto grunulo u glavu, tko zna.

7

• Kad sve to kušaš i znaš, onda se u stvari nemaš čega plašit, jer – kako bude. Ali kad se plašiš. Kad sam recimo u svojoj kući na stijeni iznad mora blizu Kašjuna u Splitu i čuješ more, a lipo je toplo, pa se sjetiš da ćeš sutra bit nasrid mora i ko zna kako i šta… Čargo je prije desetak godina kupio tu kućicu. Nema se šta drugo zaključit nego… da bude šta bliže moru.

• Bija san dite kad san doša u Mornara i sija u mali brodić pa mi reklo, nategni škotu, a brod krenija, ajme čuda, gotovo, zauvik san se zaljubija.

Damir će onda zaglibit u jedrenje, istraživački duh odveo ga je tako daleko da je kupio taj moćni brod vrijednosti po klasi oko pola milijuna eura, ali kaže da je prvo nahranio obitelj, kćer i sina, a ženi kupio postole i tek onda se bacio na skupljanje velikih svota i snova: • Naravno da sam brod našao po polovnoj cijeni i da sam novac nadoknađivao kako god mi se ukazala prilika jer to ipak nisu postole.

Usavršavanje modernog jedriličara podrazumijeva i kompjutorsko, sofisticirano navigavanje temeljem klasike da je jedrenje matematika.

• Zato sam bio i skiper na koćarici, samo da upoznam baš sve iz tog svijeta, da nasrid Jadrana pokupim i ta najgora, rudarska iskustva iz pomorstva. Kompletirao sam tako u sebi svestranog skipera sa stotinama tisuća milja i regata, obavljao transfere raznih posada dok nisam došao do tog cilja, sam na brodu. Pa smo tu ideju Nikolić i ja pretvorili u danas već poznatu regatu Sušac za dvoje.

Danas Čargo svoju karijeru mjeri i svojim brodom koji ima dva satelita, dvije radiostanice, građen je za enormne brzine, tehnika je nešto sasvim drukčije, gotovo obratno od jedrenja na krstašima.

• Jer moj brod je opremljen potpuno

8

isto kao i tanker, navigacijski i sigurnosno.

Imam radar, četiri GPS-a, ukupni back up, solarna punjenja baterija, ako mi je gusto kompjutorski se spajam s najvećim „mozgom“ koji će mi poslat preko satelita izračun za mene najpovoljnije rute, smjera, rješenja mog problema… Stisnem botun i traže me ako me treba spašavati.

Cijena broda je nevjerojatna s obzirom na to da je potpuno prazan i prilagođen lakoći jedrenja, za razliku od jedrilica za sto do dvjesto tisuća eura koje su opremljene bolje nego stanovi ili cijele kuće.

• Mi imamo i specijalan način prehrane jer se ne smijemo opteretiti kuhinjama, frižiderima itd. Asketski brod s dvije spužve za leć i odmorit se. Ali pult izgleda kao za navigaciju po svemiru. A materijali?! Sve je od karbona, jedra, lantina, poviše kuverte, jarbol, dva automatska pilota koje dosta koristimo na totalnim morskim prostranstvima. Samo piloti su 30.000 eura. Glavni razlog mome snu je kad sam shvatio da možeš bit prvi recimo na Viškoj regati i što onda? Kamo naprijed? Hoćeš li sto puta bit prvi? I je li to sve? Više je dovest sebe u ovome brodu i sam brod do nekog našeg zajedničkog maksimuma. A to je teže, to se možda i

ne može. Dok deset puta prvi na Viškoj regati je moguće.

Damir se kao generacija rodio s crno-bijelim televizorom, sad mu je 51. godina pa je uistinu morao završit nekoliko intimnih fakulteta za zahtjeve modernog jedrenja, pogotovo offshore regata.

• Mogao bih biti kapetan duge plovidbe, osposobljen sam jedriti s laptopom i ukupnim softwareom. Sve je to tribalo naučit, a nisam zna niti priču o spektra konopima. I njih se uplete, ali ta vrsta konopa koja ima stravičnu nosivost tereta i sile – ne gori. Ne moš ga ono po našu zapalit na krajevima. Sve triba uplest.

To spominjem ovako radi slikovitosti koliko tu ima sitnica. Čargov brod nema genovu naprijed jer je već sam jarbol smješten drukčije, dalje od pramca, po sredini, što znači da su sva težišta poremećena u odnosu na ono što je Čargo jedrio cijeli život.

• Pa zato mogu reć da masu vrhunskih jedriličara s mojim brodom ne bi znalo doć do Visa. Sve je drukčije, gotovo obratno, time je drukčija i logika jedrenja, strategija, reakcija na vjetar, sve.

Ne govori Čargo da su to nepoznata čuda nego jednostavno, drukčiji brodovi, s dva kormila, s tankovima od 750 litara vode koja se prelijeva s boka na bok radi postizanja ravnoteže u najvećoj brzini i najvećim otporima na vjetar i more.

• Inače smo navikli da će brod ić brže ako zaorcamo, pojamo, inkrmamo, pa jarbol, pa kacamo ovo, laškamo ono, ali sva ta klasika na ovom brodu zna bit obrnuta.

I tako smo u zafrkanciji zaključili da Čargo ne bi znao doć na Vis s onim „normalnim“ jedrilicama.

• I ništa mi nije bitno nego to da sam kao fanatik jedrenja i plovidbe usput još i blizu dupina, kitova, jednostavno obožavam more, a imam sreću da od toga i živim sa svojim prastarim čarterom, inače je to nemoguće ako si u drugoj profesiji. Meni je i žena u firmi, a prati me internetom i pomaže mi na dalekim regatama.

Možda bi inače bila i ljubomorna, osjećala se zapostavljenom, jer Čargo ovako govori: • Želim osjetit šta brod osjeća, sad moš reć da san ja propuva, ali pazim da budem nježan prema svom brodu, da ga ne opteretim previše pa se radi toga s njim saživim i ispitujem kako i koliko, što sve može. Zna mi se dogodit da prođem na stotine milja i pojma nemam di sam bio, jer sam bio s brodom. Spojim mozak, uštekam se u jedra i meditiramo skupa. Uživam se družit sa svojim brodom.

Jednostavno, Damir Čargo ide spavat sa svojim brodom.

• Žena i ja smo se odma dogovorili.

Moj stav je da svatko u vezi mora barem jedan mali dio zadržat samo za sebe. Gordana Zavoreo me u tome podržava jer moja supruga je

bila i surferica, pa se bavila i ronjenjem, a sestra joj je trenerica plivanja Vedrana. Za kraj, kćer mi je prvakinja u optimistima. Jedino sin je…

Normalan?

• Ako i je, ali nije u jedrenju. Svakako smo svi s morem, posebno ja, 200 dana godišnje na regati.

Dakle, u offshore životu s barkom si 200 dana godišnje, a sa svojom Gordanom u braku samo 165.

9

CILI ŽIVOT NA TANKERU

IZMEĐU ARKTIKA I A Razgovor vodio Mario Garber

Č

ovik na moru može ispisat cijele biblioteke ako se tema zove „što je to brod“. Ima ih strogo opredijeljenih za jednu vrst plovila, od Kon Tikija do surfera i veslača u kanuima, a nisu rijetki ni univerzalci poput Damira Čarga iz prethodne priče u ovom broju Lučkog vjesnika. Međutim, Čargo jedino nikad nije bio u posadi tankera, a Davor Erceg čija priča upravo slijedi – nikad ništa drugo u životu nije radio nego plovio na tankeru.

Ima on i kaić, kako ga od milja zove, a ipak je to lipi brodić za poć sa ženom na đitu ili lovit ribu, panulat i to. Pa mu je i ime da po ženi – „Moja Kate“. Ma je isto cili život odvalija na tankeru, kao što Čargo jedri 200 dana u godini a sa ženom je samo preostalih 165.

ŽENSKICE, KOŠARKA ILI BROD

Davor Erceg Braco (63) pomorac je otkad je punoljetan, odmah nakon srednje škole.

– U moje vrime većina nas šta bi završili Pomorsku školu, išli bi batit more. I tako, čim bi došli prvi pinezi, nikome se više ne bi dalo učit, studirat i bubat knjige. A onako mlad otisnit se u svit, pipnit sve šta drugi nisu mogli ni sanjat, jerbo su to bila druga, za pomorce ajmo reć romantična vrimena, vidit svita i obrazovat se na taj način uživo, pa za sve to još primit i plaću – ajme majko,

10

ko bi se lud vratija u školsku klupu.

– Drugo je danas, pomorac na brod ide kao u kancelariju.

– Ma puno grublju, opasniju, izoliranu ka nikad prije. U mojoj mladosti pomorac je bija faca, moga si šta si god tija a kad bi se vratija, majko moja, svak bi te jedva čeka vidit i imalo se šta za ispričat, pokazat, toliko smo imali dogodovština da bi se jedva čekali vratit natrag na brod. Čovik se s većin gušton sića lipih stvari, a naravno da je bilo i grubih dana. Najprije, nisan ja odma bija na stranca, nego sam se prvo ukrca na „Biokovo“. Išlo se za Velika jezera.

– Govorilo se da si mogao bit i košarkaš sa ta tvoja obilata dva metra…

– Eto vidiš šta su ti vrimena. Jer ka šta je onda bilo u trendu poć na more, tako ni slučajno nije bilo u trendu bit košarkaš.

– To se zove imat pegulu. A nisi se ni otisnija na more, kad evo ti Šolmana u Split, velika zvijezda zagrebačke košarke, konkurenta Lokomotive, današnje Cibone. I, počinje doba košarke Splita.

– Skinija si mi s jezika jer Šolman je doša na Gripe baš kad su me Capo Bajrović, Kalember i Reić počeli nagovarat da dođen trenirat na Gripe, jer san se gori ja ka mulac i muva, po Karpatima, di su bili još vinogradi u to doba, a počela

Damir i Kate Erceg, moda iz 1974. godine

Pomorac Davor Erceg Braco (63) evo naviga za Lučki vjesnik

ANTARKTIKA! moda onih auto-trka… Samo ko je o srama moga poć za košarku, to je bija nekako sport za ženskice. A i treninzi su im bili navečer kad je najlipše doba za s klapom u život oli sa curon negdi na samo. I svak bi na mom mistu reka ma ajde lovit zmije ću ja skakutat ispod koša u te najlipše ure.

ŠOLMANOV ZARAZNI PREOKRET

– Pa si otiša na more.

– E, a vidiš, čim je doša Šolman, sve ženske su poludile za košarkon. I to je bija revolucionarni preokret. Ženska ti kroji cili svit, svu pamet, pa ako čovik toga nije svjestan, onda se more slikat.

– Pa evo ti nisi bija svjestan.

– A bija san ja, bija. Svjestan. Nego, Šolman je doša kad san ja jušto iša ča. A i more ima u sebi nešto vražji privlačno ka ženska.

– Ni muško ni žensko… Il mareee…

– …`E la voce del mio cuore…

– I onda se pojavila Kate.

– Je, cili život smo skupa. A ona košarka, šta govoriš, tada je priko noći infetala cili Split.

– A tebe infetalo more.

– Onda sam još i rano posta otac, dobija sina, ništa više od škole, asistent na „Biokovu“, ka bog. Di smo ono stali?

– U Velika jezera.

– E bravo, Amerika, Kanada, gori na sjever. Asistent na brodu mora je čistit, prat santine, pituravat, a bože moj, štagod ti reče, pa sve u makinju, i tako jedanaest miseci. Dopust je bija malo više od misec dana a onda sve iznova. Ali sve je to bilo lipo, takavali smo naše luke, išlo bi se i u škver s brodom, Trogir, Vranjic, pa bi lako skočija do doma. Na stranca san počeja navigat 1977.

– Di nisi bija po svitu?

– Na Arktiku i Antarktiku. Proša san sve zvučnije prolaze, tjesnace. Magellana, Cape Horn, Francis Drake, zaštićeno od Pacifika, pa se penješ uz zapadnu obalu Južne Amerike. Magellana se izbjegava jer se puno plaća pilotaža, znači to ti je sve blizu, Ognjena Zemlja, nije ka rt Dobre nade, ima lipih otočića. I šta ću sad nabrajat od Indije, Australije, Novog Zelanda…

prvim šankom na aerodromu.

– Pa jesu pomorci prepoznatljiv svit. Najduži put mi je više od 24 ure za doć do Novoga Zelanda. Taj Hong Kong, pa presjedanja.

– Više se popije u avionu nego na brodu di su danas zabrane.

– Otkad se ne smi pušit, ja ne pijem ni u avionu. A na brodu se smi kašun pive na šetimanu šta ispada i puno ako se računa efektivno naviganje. Za krepat od smija su te dionice i mjerice.

Kašun je 24 važa pive, znači one male limenke od oko tri deca. Samo dva dana prije porta ne smi se ništa pit.

– Ništa?!

– Tija san reć – alkohol. Dobro san se sitija, moraš reć da je sve ovo moje subjektivno mišljenje i moj doživljaj, jer je brod jedna puno čudna priča, potpuno iste stvari, ali ljudi to vide svaki na svoj način. Kako bi to reka… Mene na brodu baš ništa ne smeta. I cili život me ništa ne smeta. A svašta se prominilo. I evo tek sad, na kraju moje cjeloživotne plovidbe, prvi put da me nešto smeta, pa je bilo i vrime za iskrcat se s

broda. Zauvik. A to ću ti reć na kraju.

– Znači, ne smeta te ni ono naviganje avionom?

– Ma niti to. Pa jedni govore da je grubo ako letiš kontra sunca, sa zapada na istok, a drugi obratno. Meni sve isto. Ne govorin da guštan, ali…

Razumin ljude kojima smeta jer imaš situacija da dođu dvi sride za redom ili da sride uopće nema.

Leti se do ukrcaja, znači do terminala di je tanker, koji put i više od jednoga dana. Tako se dogodi da poletiš u srijedu a kad si sletija, srijeda je još uvijek tu, isto ka da se nisi ni maka. Ili u obrnutom smjeru, moš poletit u utorak a sletit u četvrtak, hahaha…

– I fala ti bože, preskočija srijedu.

– Zadnji put san iša u Honolulu za ukrcat se na brod. Terminal za opskrbu sirovon naftom za sva goriva za cile Havaje, Split, Zagreb, Frankfurt, San Francisco, Los Angeles, pa zavisi kako onda dalje ide brod, recimo produžiš za Singapur s Havaja, onda imaš dvi sride, ali zamotat ćemo se, nemojmo više letit. Uglavnom, većina ljudi se ne može oporavit po dva-tri dana. Ali ti brod nudi

Razonoda na tunju, brat Rade, Damir na krmi i Kate s tunjom na pošti između Zvončaca i Čiova

NAVIGAT, LETIT, PLOVIT

– Ali vi pomorci skoro da više letite nego šta plovite? Nikad nisam letio a da u avionu nije bio barem jedan naš pomorac. Odma ga sinjaš, za

11

besprijekorni oporavak. Imaš trim-kabinete, veslaone, teretane, velika je gužva pa se triba predbilježit, a naravno to je za ovi mlađi svit a ne za mene. Utezi, biciklete, šta god ti srce zaželi.

KASNO ZA DROGU svega.

– A tebi ne zaželi ništa, pun ti je srce

– E ali moraš bit spreman, zdrav, ka astronaut, svaki put iznova prolaziš sve te pretrage, pa i za drogu, šta je meni smišno jer ne mogu se sad u ovin godinama počet drogirat.

– Govore da je to najbolji tajming.

– Ne bi li te vrag prije odnija. Uglavnom, na brodu se sve prominilo, sve je manje druženja.

Svak nosi svoju muziku, svoje filmove po stikovima i ko zna sve kako, od kuće, iz doma, pa laptopi i drugo, tako da nemaš se s kim družit. Ogromna generacijska razlika. Prije nego sam nedavno završio karijeru ustanovio sam da sam najstariji u ciloj floti od iljadu brodi. Jer to je Japanac, jedna među tri najjače firme na svitu od te vrsti tankera i prijevoza, sirova nafta i to. Tamo ima i naših, Splićanin je na mom brodu bija barba, zapovjednik, ali on je barba, a tek mu je 45 godina. Meni priko 60… I ja prvi od makinje. Eto san to tija reć na kraju, vrime je bilo za pokupit tunje i – lipo doma.

– Dobro, dobro, ali ti moš odredit kraj svoje karijere, samo ne moš kraj mog intervjua.

– Pa šta bi još moga reć, šta bi još tija čut?

– Počeo si postavljat pitanja.

– Eto vidiš da je zadnje vrime za dovršit i ovi intervju, a ne samo karijeru, jer sve je naopako, ja pitan, ti odgovaraš.

– A čovječe, nisi u biti uopće rekao što si sve te puste godine radio na brodu?

– Strojar, u makinju, u ona romantična doba bija je to „maca žvek“. Trogirani to rečedu naopako, mača zvek, a mi smo interpretirali jer smo sve radili s macon, na ruke, ručno, nije bilo druge. Golemi ključ od osam ili deset kili ti stoji između nogu i matice su ka veća kapula, moraš pazit da se ne opališ po žnjutu kad bi macon lema po tim vidama. Jer nije bilo hidraulike.

– A kamo li laptopa.

– Pa sad ti skini glavu od brodskog motora. Ali kad bi je skinija onda bi došla na red i tvoja, moja glava, udrilo bi se u tamburu, gitaru, usnu harmoniku, a neko bi ima i onu na rastizanje.

Po portima bi isto napunili glavu, zabave koliko hoćeš. A danas ni na radar ne možeš pripoznat grad u daljini. Sve je izvedeno vanka, ne samo radi zagađenja nego je tako i praktičnije, imaju golema i duga crijeva koja po dnu stignu do bove, i navedu cili tanker do te plutače pa zabodu crivo u tebe i napune te, ili isprazne. Posada od 22 čovika na brodu može i zaspat. Ne bi li usnula koji lipi noćni bar u radarski nevidljivom gradu. I to je sve. A brod ima 280 metri, najveći mi je bija sa 318.000 tona od 330 metri dužine i 62 metra širine. Oni mlađi trčedu okolo od krme do prove, to im je ka trim kabinet od jedno tri kilometra staze.

ZUBACI ISPRID DŽUNGLE

– A ti loviš ribu.

– Pa bude toga, ali sve manje. Nekad se znalo isprid džungle ulovit zubace, narančaste,

12

S prijateljima „na pošti“ u kafiću ispred konobe Varoš blido zelene, plavkaste, zlataste, crvenkaste, ma ima ih 30-tak vrsti. Ludilo su, ukusniji od naših, jer zavisi šta jedu, tamo školjke, koralje… A jedu i stanovnici priko puta. Još ih ima šta od fešte znadu izist kojega biloga od nas, ne pretjerujen, ipak je to džungla Papua, Nova Gvineja. Tamo se čovika izi bez licemjerja, radi gladi. Ali iako je to istina, ipak stavi da je to moj subjektivni doživljaj.

– Misliš da se ne bi ko uvridija tamo u Novoj Gvineji.

– No comment. A zubaci su veliki, ja san ulovija i od osam kili a neki su lovili i veće. To na udicu, ne na panulu. Eška može bit i batak od kokoše. Pa sve na 25 do 30 metri dubine. Ne znan kako je na panulu, jer su i to zabranili, s tankeron panulat. Međutim, moraš imat gvante kad loviš jer ako naleti koja barakuda od šest-sedam kili pa povuče, sve će ti ruke isić. Bilo je tega, nešto ka sabljarke negdi isprid Kuvajta, lovija san ih da su

veće i od mene. Pa se lipo slikat. Onda tune...

– A sad sa svojom Katom na tvojoj „Mojoj Kati“ panulaješ za skuše isprid Sustipana u Splitu.

– I di ćeš lipše. A i žena mi Kate voli lovit, na koga je. Jer ja san još s ocen iša i u lov i u ribolov, a od đige do Lučke kapetanije nema mista na rivi di nije moja guzica sila u mladosti kad se znalo ulovit i lubina kilaša, pa cipli, onda špari, ka šta je strastveno lovija i Anatolij Kudrjavcev, ali i arkaji su znali bit lipi, altroke u Papuu. Prije još jednog pitanja dižen sidro, adio.

IMPRESSUM Publisher: Port Authority of Split-Dalmatia County For the publisher: Port Authority director, Editor in chief Domagoj Maroević Editor: Mario Garber Editorial concept and design: Garber media d.o.o.

Segor Garber Photos: Garber media d.o.o.

Translation: Vuk Oreb Lector: Elizabeta Sonjara Garber Printed in: SUTON d.o.o.

Online edition: www.lusdz.hr All Rights Reserved by Garber media Ltd. info@garber-media.hr ISSN 1848-4689

HVAR MALA STINIVA

što je to brod

Priča Ivana Barača Bare s Matejuške, čovika koji zapravo cili život živi za brod i na brodu

STO DANA IDILE NA T

ko može objasnit što je to brod za ovu našu stalnu rubriku Port Newsa? Čargo je proša sve vrsti brodova ali nije tanker, a Erceg govori da mu ništa ne smeta ni na tankeru, ni na malome brodu za đite sa svojom ženom Katom, dok naš treći sugovornik Ivan Barač Bare na svome brodu, posvuda znanom „galebu“ (tip broda zvan još i guda), živi ka doma, najmanje sto dana godišnje, iako bi se po njegovom životnom opredjeljenju moglo reć da on stalno živi na brodu.

MATEJUŠKA, BARAČI I KOSTELIĆI

U jednoj fazi njegovoga, ajmo za šalu reć razuzdanoga, života Bare je svakodnevicu na brodu provodija sa svim klapama koje bi se zavrtile oko njega. Bio je to manji brod, tipa „primorka“. Sad zamislite šta je sve taj bidni

brod pritrpija. Kako je Bari kroz život, i kroz brod, proša skoro cili Split, tako nema mista po gradu di se ne gušta analizirat njegove filozofske principe. Tako je rečeno da Bare ne voli ništa i nikoga kao svoj brod. Teško tvrdit je li to zapažanje Bukle Hlevnjaka, Džonija, Gluje...

Ali i puste generacije Hajduka su prošle priko njegovoga broda. Šta je njemu srest se s Joškom Gluićem ili Ivicom Hlevnjakom i odmah se otisnit na more na arbune, komarče i šta uleti od ribe.

Ali bez obzira na faze Barine životne karijere na Matejuški, s klapom, ženom, prijateljima ili sam samcat, a u zadnje vrime sve više sa psom, Bare je uvik na brodu. Ili se isprid kabine njiše njegova kabanica, ili je brod cili širon otvoren, pojma nemaš je li doli u kabinu zaspa, ili je prošeta po gradu, ma možda je i doma otiša obidvat, ali ne boj se, evo ga začas natrag.

Brod mu je zakon. Tako mu se dogodilo još davno dok je bija mulac: – Rodija san se i odresta na Bačvice, ali naravno da ćeš uvik reć kako su moji Barači Vlaji, ka šta i jesu, iz Barača, maloga sela od nekoliko kuća tamo prema Muću. Brat Jozo je tamo podiga lipu kuću i vide se blizu ostaci stare kuće od onih Barača poznatih da su im Kostelići potomci jer je baba išla za staroga Kostelića iz Gorskog kotara. Onda je poznat i profešur Barač šta je da ime Hajduku. I tako se ja hvalin da san i veći Vlaj nego šta jesan, iako san se rodija u Splitu na Bačvice ka i otac mi. Svi smo uvik bili privrženi moru. Brat Jozo je isto gradija ka drvodjelac sebi brod ali se iznenada razbolija. S ocem sam odgajan blizu mora, a najviše me veza za more Albert Perko na Zentu, Mravinčanin koji je ima brod i ja ka mulac bi gušta okolo njega.

Bare i žena mu Seka ispratili svoje goste i prijatelje u uvali Lučice na Braču

14

A MORU NAVIGA, GAGA, DUJE

Bare je bio i pomorac, naviga je jedno četiri godine u mladosti iako nikad nije ima veze s nekom pomorskom školom: – Vuklo me, bio sam znatiželjan. A ranih sedamdesetih je to nekako bilo u modi, atraktivno za mladoga čovika, prava avantura.

Nakon toga privući će me Matejuška kad je Duje Aljinović, inače poznat po Torcidi, otvorio lokal gdje će se okupljat mladi svit vrlo živo tih sedamdesetih. Onda smo svi mi iz „Gage“ usrid grada znali u neko doba dana, bolje reć noći, preselit na Matejušku kod Duje. A Davor Grčić Gaga je bio centar svita za Split. Tamo su morali svratit i političari. Ali to sam se zanio, to je jedan sadvim drukčiji Split. Danas je meni brod neka vrsta lanterne... Ka tebi, e bogati, a šta misliš da ćeš ti samo postavljat pitanja, a meni će se grlo osušit...

Valja bit pošten, Bare i ja smo „stotinama godina“ radili u „Slobodnu“, novinarstvo i štamparija, a tako i naše žene, pa se ovdje mora priznat da smo prijatelji. I danas sam u njegovom bivšem brodu koji vrvi od uspomena, a njegov prvi je bio jedan drveni guc tamo ranih sedamdesetih. I štufalo ga davat imena, ni velika „guda“ koju je iz godine u godinu unapređivao i doveo do devet metara, ni mali bajbot – nemaju ime.

SKORO 5 TONA

Kad selim na brod nosim dva televizora, za u kabinu i isprid nje, onda dva frižidera, za duboko smrznit i za svakodnevnu šrioku upotrebu, onda devet boca plina za te frižidere i špaher, jer na brodu se peče kruh, nemamo ga di poć kupit, a rijetko možeš posudit, znači šta imam doma, moram imat i ovde. Sve znam napamet jer moram znat koliko mi šta troši.

Zamrzivač u 16 dana troši bocu plina, ako ga pojačam na minus 16 ili minus 20, onda boca traje i kraće. Drugi frižider potroši bocu za 33 dana, pa špaher oko 40 dana. Zna se dogodit da iden i po dodatne boce. Parin plinara a neki me zafrkaju da san ploveća bomba. Kad sam pun za krenit na đitu, imam skoro pet tona.

– Mali bajbot se jedno vrime zva „Bare“ pa bi me svi voltavali, dovikivali... A iden na brod. Di ćeš lipšeg imena. Brod po meni i mora bit kuća. Jer ako ti njega svaki dan ne poviriš, ako ga ne otvoriš, prozračiš, ako ne pregledaš sve po njemu, šta mu je, je li ga šta boli, onda šta će ti brod. Uvik mora bit spreman za isplovit. Di su tunje, di je alat, sve na njemu. Jer, ionako se na brodu događaju sve same zavrzlame, a sad šta ako si nespreman.

Recimo, čistin pedoče. Zna bit milijun pedoča.

I u jednom momentu bacin u more nož umisto očišćenog pedoča. Provaj doma čistit fažolete pa ćeš vidit da će ti se isto dogodit. I kako ćeš ako nemaš još jedan nož.

ČASNA I FRATRI

Bez iskustva ništa. A kad pogledaš, sva iskustva su za krepat od smija. Bare s prijateljem lovi fratre negdi tamo prema Krknjašima, kod Fumije, Pijavice, nije bitno. I prijatelja mu zove časna sestra na mobitel. Bare mahinalno uzeo mobitel i govori časni: „Taman sam na jednome lipome fratru, ne mogu sad govorit, javit ću se poslije“...

SVAKI DAN

Ustaneš s tićicama prid zoru, osim moga Benija – nigdi ni pasa, brzo popit kavu i u bajbot vanka na more za ulovit, koji put i Seka ide sa mnom, ali uglavnom me čeka u brod, vraćam se za obid, popodne odmor, pridvečer opet u ribe i to je to, život ispunjen do zadnje sekunde, priroda te ne mrzi i ne zanovijeta s grubim vijestima, računima, gradskim gužvama i mlaćenjem prazne slame. Svaki dan idila morske površine i dubine.

RIBA NA SVE NAČINE

Ribu lovim za preživit, prehranit se, a u zalihama uvik ima mesa jer Seka voli barem koji put prominit pa punjene paprike, lešo, gulaš... Riba ide frigana, pečena na gradele, lešo, brujet, marinade, salate ako je hoba, rižoti, sipe, zavisi šta uvatiš, pa ka šta si ti savjetova s lanterne, sušit možeš sve, drhtulja, odlično pa na brujet usrid lita. Godine nose svoje, sigurno se nekad pilo puno više.

– A to je ništa čega sve ima po moru.

Jedno vrime sam s brodom tulumario...

– To s ovim mojim. Znači TuluMario Garber.

– A onda sam s ovim većim počeo taj život od sto dana na moru sa ženom. Seka i ja smo tandem. Ona isto voli lovit. A i otac joj je bio dobar u tome. Zna nju krenit tako da se i ja moram ražestit. Možeš ti lovit i mrižama, vršama, parangalima, sve sam proša, ali nema ništa lipše od lova na tunju. I sad Seka i ja moramo na brodu imat sve isto ka i doma.

Znači već na proliće počnu pripreme i nekad smo kroz peti misec znali krenit, malo u Lučice Bare i Dragan Sizgoreo s Matejuške na Brač, pa onda dalje prema Visu. Ali problem je kod ovog mog novog sistema, koji u biti traje KOMARCI, MIŠI I PAS već petnaest godina, šta kad sam našao dobro Moraš se borit i s komarcima, pa mišima misto, lipu valu, bacija pusta sidra, konope koji plivaju ka za olimpijadu. U divlje vale oni se snađu i priko noći uđu u brod priko konopa. I i od broda napravija kuću, onda više nema ujutro, umisto popit kavu, trčeš za mišima sve dok smisla odatle ić. Zato iman bajbot s kojim se im nisan napravija jednu lipu vršu. Jer umisto popit mičem ako triba od Paklenjaka do Vodnjaka kavu ujutro, Seka i ja moramo lovit miše. I sad po za lovit na pravu poštu. E ali radi toga moram noći samo ih zbrajam, čujen ono teng, feder od na brodu imat sve, od čačkalice do šta se reče mišolovke, pa opet tenggg... Moga bi zoološki vrt lokomotive. Jer ko bi se selija svaki čas. Izgubiš otvorit. Spavan a neko me mlati. Budin se, ko je, lipo misto di živiš, a s tim velikim brodom di žena. Pribila me. Koji ti je bog? A ona govori da po god se preseliš ljeti nema mista. Znači, toliko se meni ubija komarce. Protiv njih je najbolja lavanada, srastemo s nekom valom za sto dana da deboto još bolja murtila. Volim beštije i tako san se sitija. tu počnemo sadit kumpire, pome i paprike... A Sad imamo pasa, moga Benija, čuva brod, nema više miši. Nije da nema ni pasa, jer nema do pasa. Ka bravo, na brodu smo imali pitare s petrusimučovik je, ma šta ka čovik, bolji je od čovika. Moj Beni. lon, murtilon i još par sitnica za svakodnevnu upotrebu. Kroz lito živeći na brodu uštedimo, a PLOVEĆA INA kako se više nema ka nekad nego su svi u krizi, A po gorivu parin ploveća INA. Rezervoar onda jedva čekamo uteć na more. Preživili smo mi je 60 litara nafte za motor, a sa strane imam još na Paklenjacima onu stravičnu neveru kad su šest kanti od 20 litara. Za bajbot mi triba još 50 litri benzine. Triba imat i ulja. A onda dolazimo na gliseri letili vanka na sike, pucali nam konopi, maslinovo i svu drugu spizu. Brašna 20 kili za kruh, otkazala sidra... Ali isto bez mora ne mogu, kvasa, onda cukra, soli, ulja, a štaš nabrajat. Vino!!! nikad ga ne bi izda!

Dnevno tri kvarta litre ako se i Seka maši, a bude i Nema komentara nego di ćeš lipše. pive ono za žeđ i za aperitiv dok se čeka obid. Vode?!

Zabilježio M. Garber A jedno 380 litri. Onda to ukrcan da mi ide na špinu.

Triba samo zamislit da nigdi ne moš poć ništa kupit.

Vode iman i za tuširanje na krmi.

ALAT, ZANAT, NE STAT

Moraš imat sve od alata, pa i sikiru, pilu, bušilice... Ne smiš stat na moru. Svi bi morali znat barem one elementarne stvari ka šta je ozračit motor, onda prominit impeler, rotor od pumpe za vodu da se motor ne pregrije. Znan puno toga popravit, ali uvik se konzultiram s prijateljima meštrima ako je panika.

16

Doba radova u proljeće: u radionici brata Joze Barača, vrsnog drvodjelca, inače majstora šaha i kluba iz Mravinaca

Opet Mala Stiniva

Ekskluzivno za Port News javlja se Omišanin Pero Juričević, prvi časnik palube s kruzera Black Watch

PERO S ONOGA MORA

Irsko more, 22. 05. 2015. na putu od Liverpoola prema Azorskim otocima

TITANIC ZA VEČ

Brodski dnevnik za Port News – s jednog od danas masovno korištenih pomorskih transfera tipa kruzer (brod kao ploveći grad) – ispisan je na inicijativu uredništva, stjecajem okolnosti da je Pero Juričević s kruzera Black Watch našoj redakciji postao poznat i prije, prigodom istraživanja novih projekata poput falkuše, kakav je trenutno aktualni projekt replike omiškog gusarskog broda sagita starog pet stoljeća

P

ero Juričević se brzo javio s kruzera Black Watch već u prošlom broju, čim je isplovio iz Liverpoola, iako nije ni pisac, ni fotograf, ali svako njegovo bilježenje, zapažanje i reagiranje otkriva njegove zanemarene talente budući da se prvi časnik posvetio ipak najviše svom pozivu pomorca i hobiju, to jest ljubavi prema starim brodovima, zbog čega strastveno pomaže voditelju udruge Sagitta Jurici Sabljiću u realiziranju ideje da se stara omiška gajeta oživi kao i falkuša u smislu njegovanja i čuvanja hrvatske pomorske i brodograditeljske tradicije te kulturne baštine. Naravno, morali smo ga ipak nagovoriti da se „presvuče“ u novinara i za slobodnog vremena pošalje neku fotku ili poruku mejlom s atraktivnih pozicija gdje se kruzer pojavio.

22. 05. 2015.

Sve se čini zanimljivim u brodskom dnevniku s kruzera: Na brodu sam odmah po ukrcaju zatekao prilično posla, oko 600 turista i 374 člana posade. Cilj su Azori, portugalsko otočje. Tješi prognoza, izgleda da ćemo bit blagoslovljeni lipin vrimenom cilim putem od Irskoga priko Keltskoga mora, sve do Azora kroz Sjeverni Atlantik. Dolazak u Ponta Delgadu na otoku San Miguel očekuje se 26. 05. 2015. u 9 ujutro po lokalnome vrimenu.

24. 05. 2015. Šaljem vam fotografije sa Sjevernog Atlantika u nedjelju 24. 05. 2015. oko podne, na pola puta do Azora. Najbliže kopno je sjeverozapadna punta Španjolske, daleko od našeg broda oko 340 nautičkih milja.

18

26. 05. 2015.

Ponta Delgada se kupala u suncu i to na 20-tak Celzija u ladu pa, iako san tu bio već nekoliko puta, nikako nisam mogao ostat na brodu, nego smo prvi od makine i ja učinili đir po gradu i sili u kafeteriju Centra. Narančada i slatko. Poslužija nas je nakon dobrih desetak minuti najštufiji konobar kojega se ni Dalmacija ne bi posramila onako, usrid lita, po najvećen zvizdanu. I dok smo sidili, i sinjavali šinjorine, skonta je moj makinjišta kako je malo ženskih u postole na take, a i ono malo njih gazi ka po jajima na tome njihovom tucaniku i mozaicima za konzervatore. I ja san se isti sekund sitija svih onih splitskih lipotica kako marširaju po Rivi.

A šta bi ove bidne napaćene Azorke dale za tu našu modnu i mondenu pistu od tehnobetona.

29. 05. 2015.

Još uvik nas Posejdon obilato dariva pa smo već danas oko podne prošli pola od one 1631 milje koje ortodromom vode do prvog odredišta sa druge strane velike bare.

01. 06. 2015.

Bio bi to najbolji vijađ priko Atlantika da nas ova zadnja dva dana mora nije obavila magla. Ali onda je jutros nakon četiri dana beskrajnoga plavetnila iz magle stidljivo izronio otok Cape Breton, i evo nas u Kanadi. Čim smo se vezali u luku Sydney i ja provirija noson vanka u taj paštroć od izmaglice, rose i vlage, odma mi je bilo jasno zašto se ovo zove Nova Škotska.

Mora bit da je i one Britance šta su ovamo dospili nazad 250 godina dočekalo isto vrime ka i nas, i sve ih je odma neodoljivo podsjetilo na njihov – nima ga na svitu – Sjever!!!

Inače, u portu dominira 17-metarska violina i domaći se po internetu ponosno fale

ČERU

kako je najveća na svitu. Sutra je delegacija s broda na primanju kod gradonačelnika, ide i moja malenkost. Znači, Charlottetown, Prince Edward Island i nova kartolina.

02. 06. 2015.

Mi sa broda smo svi imali dojam da će se to primanje dogodit u nekoj zgradi poglavarstva i onda lagano švedski stol, neformalno štagod ćoknit s nogu. Kad ono dočeka nas gradonačelnik u rezidenciji iz 1834. uz jedan od 9 kamina i vatricu (11 stupnjeva je bilo vanka), pa nakon upoznavanja obid za velikin stolon od mahagonija. Ali najbolje od svega: ništa previše ukočeno. „Casualy“ mi se stisnija štumik.

Ja san sidija odma do prve dame i mislin da se dobro pripremila, pitala me sve ka da neće je li kod nas demokracija, koja nan je glavna grana gospodarstva i kakvi smo u hokeju na ledu i ja san na svako od ova tri pitanja počeja mucat. Ni na maturi iz hrvatskoga nisan izvuka bolja pitanja.

Ne znan je li se ona osjećala isto, ka i ja, jer san se i ja kod nje počeja interesirat kad gradonačelniku ističe mandat… I u koji misec bi moglo barenko malo zatoplit. Iza obida nan je prva dama pokazala rezidenciju i onda redon nabrajala sve kraljice, prinčeve, vojvode i vojvotkinje koji su tu boravili kad su dolazili u vižite.

Sutra ujutro ćemo se usidrit isprid luke Gaspe, Quebec, prikosutra navigacija rijekom St. Lawrence do luke Trois-Rivières di se dolazak očekuje u 9 ujutro po lokalnome vrimenu.

05. 06. 2015.

U Trois Rivieresu smo se vezali u samome centru pa mi nije bilo teško i dva puta skočit vanka s broda. Katedrala im je za ostat bez daha, ne znaš je li lipša izvanka ili iznutra.

Ubrzo se lagano šuljamo prema Montrealu udaljenom 70 milja, na najzapadnijoj točki našega putovanja. Tamo se očekuje veliki šušur: oktanski cirkus je u gradu ovi vikend.

Nije Opera ali je Superviolina

Pijanista Ron

Pogled s broda na Le Château Frontenac

Poslužija nas je najštufiji konobar ikad i još je sve isproliva

06. 06. 2015.

Bome mi je našušuralo glavu! Danas san skroz slučajno završija uz stazu Gilles Villeneuve i svjedočija treningu Velike nagrade Kanade! Ja, totalni amater za utrke, doša bez bumbaka za uši, bez lumbrele i u japanke. I onda je tako sneveralo da san pokisa ka pivac.

Sad mi rebumbaje u glavi i još ću uvatit u prsi.

Večeras je počelo putovanje na istok.

Prva stanica grad Quebec di ćemo bit vezani dva dana. Mora se refat od ovoga pustoga šušura. Ne iden van do nedilje.

08. 06. 2015.

Baš su mi lipo legla ova dva dana u Quebecu. Bili smo vezani u rijeci St. Lawrence na terminalu za kruzere. Jedan od najstarijih gradova Sjeverne Amerike. Najveći broj pogleda s broda pobrao je impresivni dvorac Frontenac. Stigao sam prošetat ulicama starog Quebeca s poletarcima, tercon i kadeton. Bila je subota pridvečer i naravno, sve puno di god si se okrenija. Moja dva bodula, Englez i Irac, i ja, opalili smo lipi đir po brežuljkastome starome gradu i sili marendat. Ja san se prova držat provjerenih delicija francuske kužine, a njima dvojici je bilo samo bitno da je šta masnije, da se mogu fudrat, jer su planirali, nakon šta će mene penziju špedit u krpe, do sitnih ura grijat barske stolice.

Partili smo večeras u devet, ali i dalje smo u Quebecu. Saguenay sutra, pa dan po moru i konačno Havre St. Pierre u sridu ujutro u 8 uri i nova kartolina. A onda nakon punih osan dana ostavljamo Quebec i partimo za Newfoundland.

11. 06. 2015.

Nije loše izać u Havre St. Pierre, misto za samo tri iljade svita. Naletija san na malu peškariju u zatvorenome i prova se sporazumit sa srdačnin prodavačicama. Kilo fileta dimljenog bakalara malo manje od 110 kuna, a nekih 135 kuna triba dat za kilo fileta dimljenoga lososa.

I ako se sad još pitate zašto turisti dolaze u neko tako malo misto di je kampanel crkve najviša građevina, samo ću van reć da su

AZORI

Black Watch na vezu u St. John’s-u

Na pola puta između Europe i Sjeverne Amerike, uzdiže se devet veličanstvenih azorskih otoka, portugalski raj! Nedavno pronađena velika piramida u podmorju dodatno je zagolicala maštu o Azorima kao o jednom od sedam kraljevstava potopljene Atlantide.

Ponta Delgada, glavni grad cijeloga otočja, nalazi se na najnapučenijem otoku Sao Miguelu (150 tisuća stanovnika), a najviši vrh u cijelom vulkanskom nizu je Pico sa svojih 3000 metara.

NOVA ŠKOTSKA

Jesu li Vikinzi prvi došli u Novu Škotsku, nije dokazno, ali da Škoti jesu – i samo ime govori. Inače, kanadska Nova Škotska otkrivena je samo pet godina poslije Kolumbove Amerike, a danas je otkrivaju pomorci i kruzeraši u najvećoj pokrajinskoj atlantskoj luci Sydneyu, ne onom australskom, dakako.

Otok Princ Edward nije daleko, ali je zasebna pokrajina s glavnim gradom od samo 30 tisuća stanovnika romantična imena Charlottetown, poznatom u povijesti kao rodno mjesto Konfederacije.

Nisan uspija doznat pošto jastozi

Bilo je lipo dok je bilo usuvo

Black Watch na vezu u Quebecu na rijeci St. Lawrence

20

NEWFOUNDLAND

Sva naša odredišta u Kanadi na panou u glavnoj ulici nas jutros uz rivu dočekala tri kita i da su se oko broda vrtili skoro cili dan. Kako bi naši iz Trio Rio bili sritni da su mogli opjevat cila tri umisto samo jednoga i to upitnoga splitskoga kita.

Večeras plovimo zaljevom St. Lawrence. Iduća tri dana smo u lukama i moru Newfoundlanda. U subotu zadnje javljanje sa ove strane bare.

14. 06. 2015.

Kad smo se posli besane maglovite noći vezali u Corner Brook, našu prvu luku na Newfoundlandu, lučki pilot je na upit oće li na putu do naše iduće luke St. John’s bit magle, ladno odgovorija: Newfoundland je domovina magle.

I sve je to u redu, da od sinoć ne plovimo područjen u kojemu završi velika većina ledenih gromada otrgnutih s Grenlanda nošenih Labradorskon strujon. Onda se te sante u ovome koktelu s maglon u stvari pritvaraju u plutajuće mine jer ih ni standardni brodski radari ne mogu detektirat.

St. John’s je glavni grad kanadske provincije Newfoundland i Labrador, koja zauzima „novopronađeni“ otok i dio labradorskog poluotoka. Stanovnici uživaju u komodu i prostoru – ima ih po jedan na svaki kilometar četvorni.

Možda su zato poznatiji po psima nego po ljudima. Uistinu ne znaš jesu li bolji newfoundlandi ili labradori, no zna se da su obje pasmine bolje od ljudi i uvijek spremne za čovjeka i život dati.

17. 06. 2015.

Kako smo gutali milje i bez ikakve se drame udaljavali od „domovine magle“ tako se i vidljivost povećavala, a dok smo večeravali, spustila se na brod noć, zatim i magla, i jedino ti je dušu mogao razvedrit naš pijanista Ronald.

Ali, iznenada i njemu kroz prste utekla tema iz filma Titanik. Onda smo se nas četvorica za stolon počeli smijat, ali moran priznat da nas je cili ambijent na momenat bija vratija na više od sto godina unazad kad je neslavni britanski linijaš na svon prvon vijađu puka u ledenu gromadu u Sjevernom Atlantiku skoro 380 milja južno od Newfoundlanda.

Inače, jutros oko 10 uri smo već bili na pola Atlantika. Oko 30 čvorova vitra i najviše 5 metri valova, i to sve po krmi, prati nas već treći dan. Ali prognoza kaže nevera će put sjevera, a mi svojon ruton put Staroga kontinenta tako da ćemo se nakon više od iljadu milja druženja noćas rastat. I kako sad pari, opet ćemo proć lišo.

Kad će fermat

P.S. Pero Juričević nastavlja ploviti i pisati za Port News pa u idućem broju objavljujemo sve što se dogodilo idućih njegovih tisuću milja, nakon 17. lipnja.

Isprid restorana mi je pozira Crni Jack Sve je na francuski

Tunjevina je bila nepečena baš po mome guštu

QUEBEC

Mohavki, Inuiti, Huroni, Algonkini, Naskapi – samo su neka od indijanskih plemena koja su živjela na teritoriju Quebeca dok im nisu došli Francuzi. Danas je to prostorno najveća kanadska pokrajina, jedina u kojoj engleski nije službeni jezik, s najvećim gradom Montrealom i najromantičnijim Trois Rivieres, u prijevodu Tri Rijeke. Nisu tri nego dvije, Saint Lawrence i Saint Maurice koja se račva oko otoka.

Inače je Trois Rivieres poznat u svijetu kao grad kiropraktičara.

Da je ovoj mojoj dvojici bilo izmirit kolesterol

RASTOČIJA SI SE

Anđe i Toma

ROTA TOME BEBIĆA

2015. GODINA TOME BEBIĆA: 80 GODINA ROĐENJA (6. XI. 1935.)

I 25 GODINA DA JE OTIŠA (4. II. 1990.)

Piše Mario Garber

T

oma Bebić bi ove 2015. godine doživio osamdesetu, na svoj rođendan 6. studenoga. A day after Svetoga Vlahe u Dubrovniku, na 4. drugoga (veljače) ove iste 2015. navršilo se kvarat stoljeća da je Toma otiša. Znači za njega jedna jubilarna godina. I za svaku novu godišnjicu, od Nevere, Marčeline, Leuta pa dalje, Toma je sve popularniji.

Njegov sin Goran Bebić Patak potegnuo je i neke druge godišnjice, desetljećima poslije pronašao je Tomin leut u Komiži kod pjesnika, vinara i ugostitelja Senka Karuze. Svojedobno su se Toma i Senko sreli i kako Toma nije moga održavat svoga leuta na rivi u splitskoga Labuda, proda ga je Senku i dogodila se ona povijesna licitacija u kojoj je Toma stalno spuštao cijenu brodu kojega prodaje, a Senko je kao kupac stalno nudio sve više.

Ali je leutu bilo suđeno da propada, nije se maka ni isprid Senkove kuće u Komiži. I došlo se na ideju da Senko vrati brod Tominome sinu koji bi od njega napravio repliku.

Davno je to bilo, prije desetak godina, u Komižu stigao i Tonči Bakica, kalafat poznat po falkuši, za fotografiju se prostro po žalu Komiže i krenula legenda: More izbacilo Bakicu da obnovi Tomin leut.

A kako sudbina svugdje umiješa svoje prste, tako se Bakica sjetio da se znao svađati s Tomom da kad će više taj oronuli leut maknit

22

s rive između Labuda i Mornara di je Bakica imao svoj mali škver. E sad je leut u Bakice da ga obnovi, ali opet mora bit da leut gura svoju politiku i nikako da se priča makne s mjesta.

Leut ima i čudno podrijetlo, nešto poput broda za spašavanje, drvo kao dušu udahnit će mu tek kalafat Bakica. A Toma je toliko bio zaljubljen u njega da nikome nije dopuštao da ga takne, ma niti popravi. Jer članovi klape Lučica, Mile Tafra, Čoks Mišetić i ostali tvrde da je Toma Leuta napisao i posvetio ribaru iz Vranjica koji je ranih sedamdesetih prošlog stoljeća stradao od puške vojnika na straži koji nije shvatio da ribar ne čuje njegovo „Stoj ili pucam!“ od buke motora, ili vesala, dok je klizija na mjesečini i lignjava.

Svašta život namisti. Toma Bebić i Tonći Bakica su znali vikat jedan na drugoga, a istih su inicijala: T. B. Falilo im je samo jedno veliko F za već onda sedamdesetih postat TBF! Toma je već onda nastupa u mornarskoj majici na buže pa će desetljećima poslije govorit da je bija među prvim punkerima. Njegove vizije se ostvaruju i s Misecon i Tovaron i Tu-tu-auto vrag ti piz odnija… Nije slučajno tvrdio da će ga svi priznat tek nakon smrti.

– Jer kako ćeš uspit za života – zafrkava bi se Toma – kako kad nabavim karte prijateljima za u prvi red na festivalu, a oni mi svi zvižde za cilo vrime pisme, i kad se proderen „Čuješ li me, Iveee…“, čujen iz prvih

redova kako viču „Čujen, čujen“, pa bi me uvatija smij, ne moš pivat, sve same sinkope…

Tomi su i prepjevali pismu „Kaleto moja draga“ u „Sokače moje malo“, ali ništa ga nije moglo utišat, bio je i glumac, novinar, intervjuirao feratu i vagone (Šjor vagon, kako ste?), na kraju i travar, rugajući se malo medicini s tezom o „začepljenoj procidači“.

Toma je bio faca epohe puno i prije Facebooka. Toma je bija zadnji Toma Mohikanac na svitu. A isprid vrimena. Volili su ga i pivali iz ljubavi naopako njegove stihove: „Tri dana san moga spavat a ne veslat!“ Nije slučajno da u sljedećem bloku tekstova Lučkog vjesnika nalazimo uz Rotu Palagružonu moreplovca i inženjera brodogradnje koji je brodu da ime „Leute moj“ i dao ga ne štedeći izradit u Betinu kao svetinju. I Toma je neka vrsta hrvatske kulturne maritimne baštine.

Patak, Senko i Bakica

DREVNI DRVENI BROD Epohe na vesla, jedra, motore i druga moralna ili morska sredstva, sve u želji da se stigne do oaze na 40 milja od Visa, do krajnje i najprivlačnije točke hrvatskog Jadrana

Ispričali prijatelji Uredniku Lučkog vjesnika s broda Leute moj

UBERI PALAGRUŽU JADRANA! P

alagruža je uvijek izazov. Naravno da u tome izazovu ima zrno (ili brdo) opasnosti, ali bez toga ne bi bila izazov. I sve takve ruže u trnju obaraju muške s nogu, počevši od onih veslača falkuše pa sve do ovih danas koje sunce, dakle žeđ i sve šta je gasi – definitivno obori s nogu, ako se otisnu na Palagružu za guštat.

PRIVILEGIJA SIROMAŠNIH

Ma nemojte se sad hvatat za rič, ni za gutljaj. Živi se u takvome vrimenu da su „topografske ikone“ postale takve kakve jesu pa se prijatelji sastaju prema svim koordinatama samo ne prema biblioteci, muzeju, crkvi i slično, što ne znači da svi nisu načitani, kulturni,

obrazovani i duhovno – za more – spremni!

Na sve strane je danas po moru takvih priča, takvih klapa, jer more je postalo vrelo turizma i nema više svak novaca za šetat se po moru. Nekad je more bilo „privilegija“ siromašnih jer niko lud nije izlazija na more. I pisma bi rekla „u ribara mokre gaće, za večeru ne zna šta će“. A danas?

Ova ekipa o kojoj je riječ spada u vrlo izuzetne jer ima ih puno danas šta na more idu iz obisti (obijesti), ali to se za ovu klapu nikako ne može reć, pa to evo ističemo odmah u uvodu jer nažalost oni imaju sve šta bi inače tribalo za postat tako jedan nižerazredni bogati korisnik mora iz obijesti.

Nije tako. I nije, vjerujte Lučkom vjesniku! Ova ekipa ide na more iz najplemenitijih pobuda, da im brod vidi malo mora i pučine, da se osunčaju, okupaju, druže, napiju i najedu ali o svom trošku, pa i kuhaju sami, a šta se ribolova tiče, svi ih na Palagruži (i posvuda) strašno vole jer se ne stječe dojam da lokalnome stanovništvu otimlju ribu.

Ma kakvi! Ovima se deboto zna dogodit da idu ča, vrate se doma, a na Palagruži zaborave izvadit samolovke, vrše, parangale, ovisi šta su bacili. Jer nije smisao ulovit. Smisao je uživat. I naravno, toj filozofiji bi se možda moglo nešto i prigovorit, ali kako kad oni to rade samo rijetko, kad im se konačno pruži prilika za odmorit se i guštat.

Puna krma: Božidar Braco Radaljac, Vase Belas, Davor Ljubić i Rade Tovarović

KVARTET SNOVA

Na primjer, za početak, oni moraju čekat vlasnika svoga klapskog broda da dođe iz Kine di radi ka inženjer strojarstva. A onda triba ustrojit i ostale članove četveročlane klape.

Jer Vasu Belasa, dugogodišnjeg šefa „Antipirosa“, recimo, ne moš ni na mobitel dobit. Nije dostupan. Jerbo je na kolegiju ispod mora u moru isprid Zečeva blizu Rogoznice di je prije pusto godina naša misto za izgradit vikendicu.

Rade Tovarović je nedostupan jer na Malome Drveniku nema ničega a kamo li signala, pa nema broda, pa nema struje, pa nema vode, pa nema skoro ni ljudi, šta je jedino dobro. A četvrti član ne može bit veći problem nego šta je. Dosta je čut kako mu je ime. Davor Ljubić. Asti miša, to je oni šta ima veze s osnivanjem „Labuda“, zatim Mrdujske regate, pa najgore – s jedrilicom Magimom koja je osvojila prvo misto na prvoj Mrduji a bila je vlasništvo glasovitoga konte Pavlovića,

čiji je potomak danas svima poznati s Jadrana iz Zvončaca – Penkala!

Bidni Ljubić, mora je jedrilicu Magimu koju je projektira svjetski poznati projektant Fife (a s Fifom s Matejuške veze nema), jer je taj Fife zapravo plemenitoga britanskog „fajf“ podrijetla, a naš Fife je domaći čovik, i da nije, ne zna se ko bi mu u „Fife“ s Matejuške ikad doša.

Zato je bija čak i podupirač Alenu Krstuloviću, bivšemu od Alujević Tonke, pa zato danas imamo sačuvanu Ljubićevu Magimu.

Da se vratimo, šta nije slučajno, Ljubić iz ove naše priče je sin starome Ljubiću i mora je Alenu dat Magimu jer nije ima pinezi za platit vez u „Labuda“ toj karampani. Ne more svak imat novaca. Ali neka ravnoteža u svitu uvik postoji. Pa je tako Ljubić posta bitni član ove ekipe di je vlasnik broda Braco Božidar Radaljac, diplomirani inženjer strojarstva koji gradi brode cili život, počevši od zaposlenja u splitskom i trogirskom škveru, a danas mu je već 64. godina.

LEUTE, TOMA MOJ

E taj Radaljac, koji isto nije ništa drukčiji nego svi dosad spomenuti originali u ovoj priči, toliko osjeća i voli brod da mu je da ime Leute moj po čemu se odma vidi da je obožava Tomu Bebića i tu njegovu pismu: – Odma bi mi suze navrle na oči čim bi je di čuja, a pogotov u mojoj situaciji di san često po svitu. Jedan put davno san se i upozna s Tomom ali nismo nikad uspostavili neko stalno prijateljstvo. Inače je Toma, ka i ta njegova pisma, jedna legenda svega našega ovde uz more.

Tako govori Radaljac, čak je i rođen 5. studenoga, dan prije Tome, ali 1951. godine. Ali puno još toga bi ima za reć o svom svjetonazoru, pogledu na more i naše podneblje. Brod je gradio jer mu je i otac bio čovik od mora, s njim je znao i poć lovit ribu, imali su i jednu lipu pasaru od sedam metri:

– Kad sam odlučio gradit ovi brod otac mi je pomogao i odveo me u Betinu di se grade tradicionalno najlipši starinski drveni brodi. I tu našu pasaru gradio je meštar, kalafat Šime Šandrić iz Betine. Kad sam mu došao s odlukom da ću gradit brod, on me odveo do jednog leuta koji je već izradio po starinsku i imao je nacrte. Čim sam ga vidio, odmah sam se odlučio da je to moj brod. I evo ga. Bila je žena sa mnom i onako u zafrkanciji sam reka, slušaj, za napravit, kupit ovi brod, i tebe ću prodat.

Nije Radaljac takvi čovik da bi proda ženu, nego je s tom hiperbolom htio pregolemo izrazit koliko mu znači brod, a u biti možda je još više time izrazio koliko mu znači i žena. E ali isto ka da mu se sudbina osvetila, danas je u tom brodu s drugom ženom.

– Ma nije s drugom nego s trećom, zafrkava se brzo Braco koji se uistinu ženio tri puta. To podsjeća na vic novinara Pere Zlatara koji se za vrijeme drugog braka hvalio kako „svaku večer spava s drugom ženom“ pa

su neki mislili da oće reć kako ih Pere Zlatar mijenja svake noći. No, uskoro je zaglavio u trećem braku i prijatelji su ga počeli zezat: Evo onaj što svaku večer spava s trećom ženom…

ŽENA OPASNOST NA BRODU

I kako god svi ljudi od mora znadu reć da je žena na brodu opasnost, jerbo bi se brod moga potopit, ako prodre more, toliko ipak žena na brodu puno znači i vidi se to po tradiciji, i po baštunima i po pulenama na provama di bi žene zauzele značajno misto, a isto tako i po tome šta svaki pošteni brod ima žensko ime.

Radaljac je izabra muško ime, ali iza tog imena stoji opet pjesma ženskoga roda. Najluđe je to da brod u vlasništvu Brace Radaljca njemu takoreći i ne pripada: – Nikad ne rečen da iden na moj brod nego uvik na naš brod jer se podrazumijeva da je to brod nas četvorice iz klape. Bilo nas je

PUPAK, hrid i opasna pličina nasrid Jadrana, najjužnija točka hrvatskog mora: vidi se Galijula i najdalje Palagruža (snimio Mario Garber 2006. na sedmodnevnom ribarenju s Damirom Karuzom Kalamberom i njegovim mornarom Dujom Jerkovićem)

pet. Neno Majica je međutim umro prije par godina. A zato je Vase u jednom momentu reka da triba na brod kupit vriću od sto kila soli i šatorska krila jer se nikad ne zna kad će ko od njih partit na điti pa da ga se more umotat i posolit da se ne ucrva do kuće.

Toliko su se oni vezali oko toga broda, a prije broda bili su samo znanci, dobri, puno dobri, ali ipak ne kao s ovim brodom.

– Glavni mi je prijatelj bio Ljubić, našli smo se priko mora i brodova, a sad smo sva četvorica jednaki, isti. Imamo mac karata na brodu, novi, novcati, a nikad, nikad u ovih osamnaest godina nismo bacili partiju na karte.

Zašto? Zato što imamo prijateljstvo na drugoj osnovi, na zajebanciji, na ljubavi prema moru, brodu, ribolovu, ali sve uvijek i najviše za uživanciju i opuštanje.

Pa je… Karte su odma neka panika.

– A ko zna koliko bi ribe uteklo za to vrime. Nas kil ribe s Palagruže zapadne 500 kuna. Najskuplja riba na svitu. A kad izračunaš ispada tako. Žunić zvani Kuhar je strastveni ribolovac i s njim nikad mira na brodu, zna bi nam se pridružit, ali je dolazio i sa svojim brodom na Palagružu. Stalno lovi, malo i pretjera. A mi smo drugoga đira, ribolov je u stvari skuža, a ne skuša, skuža za otisnit se od kraja.

LIPO GRUBO VRIME

Ove godine im je regata do Palagruže bila skraćena. Kad je lipo vrime, onda je grubo vrime, jer na bonacu se do Palagruže gre na vesla. Skratili su regatu do najbližeg otoka: – A di ćemo mi na vesla sa naših trinaest tona broda. Pa smo odma stavili kuvat mulam i kupus. I naravno da je svak povirija na naš brod. I ministar Lorencin, pa glumac Mlikota, a kroz sve godine puste face su se našle u našem kokpitu. Jedan put je Mario Matijašević, vlasnik restorana „Duje“ kod košarkaške Jugoplastike iša s nama na brod.

Mora je u WC na brodu pa kad je otvorija vrata na njega se srušilo 500 limenki pive. Na Palagruži nam je najdraži Kalambera. Poznata je njegova zafrkancija kad je naš Kuhar Žunić priko njegovih vrša bacija parangal. Kalambera mu ga je diga i nadija mu pravi kukumar za salatu na udicu tako da nije Žunić moga virovat kad ga je izvadija. Ne morskog kukumara, kacamarina, nego baš krastavac nasrid Palagruže.

Sve o ekipi s broda Leute moj lipo je iznova čut kako govori Vase Belas, poseban čovik koji je već jedan put gostovao u Port Newsu

26

Kad poslije svega ostanu sami Braco i njegov Leute moj zbog svoje ovisnosti o moru.

– Jedini problem za našu klapu je oće li Braco doć iz Kine i oće li ga pustit ako brod koji se gradi još nije gotov. Onda mora platit penale nama. Šta je zakasnija. I to je jedina nervoza.

Ništa drugo nam nije napeto. Koliko puta smo se vratili s Palagruže bez ijedne ribice pa bi svi pitali šta se dogodilo, a di smo mi uopće bili, jesmo li lovili, ko nas je bacija na more, šta činimo tu... Na neki način postali smo i sumnjivi.

Jer mi smo znali provest dane na Palagruži a skoro da uopće nismo ni lovili. Pa bi rekli kad bi se vratili da smo ulovili puno ribe i sve izili.

Možda je neko to i povirova jer se znalo za nas da se na našemu brodu uvik puno kuva, lipo vonja, dimi se, svi nešto jedu, piju po cile dane.

Ali mi odnesemo mesa i sve izimo. I popijemo.

A oni? Neka se misle.

DIVERZIJE U PORTU

Nije lako poć na Palagružu ako nisi učinija priličnu provištu. Ako bi nan nestalo pive, zaletili bi se u Vieste, Monte Gargano, Italija na 28 milja od Palagruže, jer nam je taj dućan najbliži kad smo na Palagružu.

– I di god dođemo, tu je nered i panika.

Mora se znat da smo stigli. Čim se približavamo portu ja već stavljam masku i peraje jer znamo da ćemo nekome bacit priko sidra i zamrsit sve muringe. Onda ja to od gušta sve izronim i odmrsim. Dok se oni deru i karaju.

Toliko smo skloni diverzijama i barufi da ne slušamo ni vlastitoga kapetana Bracu Radaljca.

Pa koliko puti bi mu krivo namjerno rekli da baci sidro di ne triba jer inače je dosadno. Ako sve šta vam mi ispričamo bacite pola u more, opet će ostat toliko tih naših batuda i anegdoti da će svi reć da smo sve lagali.

ROTA PALAGRUZONA Rota Palagruzona is the first fully restored historical regatta in Croatia, and its goal is to celebrate the vast and rich maritime history this country has.

It is a caravan of ancient boats, designed in accordance to the work of the Ars Halieutica organization of Komiža, on the Island of Vis, and under the guidance of Joško Božanić. The restored regatta was brought back in 2010, and its starting point was from the town of Hvar on the Island of Hvar, going across Vis Island and Komiža, onward to Palagruža. Just like during the era of local fishing fleets.

The first time a motor boat engine roared and produced smoke in the Port of Komiža was back on June 13th, 1936, Saint Antony’s Day. That moment marked the end of a thousand-year tradition of rowing and sailing, as well as not going further than 40 miles outside the port, towards Palagruža. Competing with motorized boats made no sense, but competing with oars and sails as well. The Rota Palagruzona regatta made people remember the old days.

The event is a replica of an entire era, and the idea came from Joško Božanić, back in 2010. Since then, people gather and pay respect to ancient boats, as well as compete in the regatta, while abiding its strict rules.

Ekskluzivno za Port News Piše prof. dr. sc. Veselin Salamon

Vrhunski znanstvenik i istraživač poput prof. dr. sc. Salamona nije samo projektant replika poput falkuše ili najnovije – sagite, nego je i njegova priča jedna vrst replike tog vremena

GUSARSKIM BRODOM DO RADMANOVIH MLINICA

PLOVIDBA KROZ DESETLJEĆE SVIH LJUDSKIH ČULA Zamisao je da replika tisuću godina starog omiškog gusarskog broda prevozi turiste do Radmanovih mlinica, poznatog izletišta Omišana, gdje će se moći čuti tradicionalno klapsko pjevanje, organizirati razne pripadajuće radionice, osjetiti mirisi lokalnog aromatičnog bilja, okusiti lokalna karakteristična jela i pića, osjetiti dodir različitih predmeta, vesala, užadi i drugih „relikvija“ s mediteranskim timbrom

D

ugo se vrijeme već bavim tradicijom, ali uglavnom ističem poznate, ponešto zaboravljene činjenice, pa volim reći da sam netko tko je obrisao prašinu s tradicionalnih ljudskih rješenja, kako bi im omogućio da zablistaju novim sjajem. U tom bi smislu bilo dobro podsjetiti na neke, možda manje poznate podatke o brodu tipa koji se gradi.

U Omišu, gradiću kraj Splita, bogate povijesti, mjestu u kojem se naglašava značajni kulturni sadržaj cijele pokrajine, uskoro će zaploviti replika poznatog omiškog gusarskog broda, čuvene „strijele“, na latinskom „sagitta“.

LEGALNI GUSARI

Zamisao je da bi brod služio u turističke svrhe, prevozeći turiste do obližnjeg poznatog restorana „Radmanove mlinice“ na Cetini. Oblikovno rješenje barke, koja će se izgraditi, temelji se na crtežima urezanima na zidu crkvice sv. Luke na obližnjem otoku Braču. No, mada i sama barka svojim oblikovnim rješenjem nudi pregršt izazova za ljudska osjetila, ona će biti tek „posuda kolektivne memorije“, kako to voli reći dr. Joško Božanić, „kojom će se podražiti sva ljudska čula“.

Moći će se, na primjer, čuti tradicionalno klapsko pjevanje, organizirati razne pripadajuće radionice, osjetiti mirisi lokalnog aromatičnog bilja, okusiti lokalna karakteristična jela i pića, osjetiti dodir različitih predmeta, kao vesala, užadi...

Ustroj broda uvelike ovisi o prirodnom, umjetnom i društvenom okolišu.

Utvrđeni grad Omiš, s gradskom utvrdom Turjun, imao je utvrđene osmatračnice,

28

Omiška veza mora i planine

Sagita vozi za Radmanove mlinice

Veselin Salamon i Jurica Sabljić će pulena broda predstavljati Milu Gojsalić, prema skulpturi Ivana Meštrovića, lik prave nacionalne heroine na tragu biblijske Judite ili francuske Jeanne d’Arc, kao što je nekada na pramcima starogrčkih brodova bila istaknuta skulptura Nike – boginje pobjede.

tvrđave Mirabellu i Forticu. Odatle su Omišani već daleko na horizontu vidjeli približavanje brodova. Lagane sagite su lako mogle napadati trgovačke brodove u Bračkom kanalu. Budući da su one bile brze veslarice, glomazni trgovački jedrenjaci nisu im mogli pobjeći.

Prema zidnim crtežima sagite iz crkvice sv. Luke vidi se da se „embolos“, kako su Grci nazivali kljun ili ovan broda, ili „rostrum“ kod Rimljana, nalazio visoko iznad vodne linije barke, jer nije bio namijenjen probijanju boka neprijateljskog broda i njegovom potapanju, nego rušenju slabije strukture njegove ograde i provali ratnika i veslača na palubu neprijateljske lađe te pretvaranje bitke u „kopnenu“ uz lakšu mogućnost otimanja plijena. Nemojmo zaboraviti da je gusarenje u tim davnim vremenima bilo jedan od legalnih oblika privrede.

Sagita, kao i ostali brodovi onoga vremena, gradili su se u lokalnim brodogradilištima koja su obilovala potrebnom drvenom građom i stručnom radnom snagom.

Pri izgradnji ove replike nastojat će se da sama barka bude što vjernija kopija izvornog rješenja.

No, uz tradicijska će se rješenja koristiti i neka moderna, koja su izvanredno djelotvorna, pa ih današnji brodograditelji koriste.

S druge strane, autentičnost barke će se nužno umanjiti već i stoga što službena pravila i propisi klasifikacijskih društava nisu pisana u 11., nego u 21. stoljeću, te su se, neminovno, izmijenila. Na primjer, prosječna visina ljudi, koji još uvijek predstavljaju „mjerilo svih stvari“, veća je danas nego cijeli milenij ranije.

Isto tako, ukrasi broda uskladit će se s uzancama tradicije i moderne umjetnosti. Zato

PULENA, MEŠTROVIĆ, GOJSALIĆ

Prikaz kako su se vodile bitke prije tisuću godina

Pri bijegu su sagite, iako natovarene obično bogatim plijenom, još uvijek imale dovoljno mali gaz da lako preplove Mostinu, plitki, namjerno sagradeni sprud u rijeci blizu samoga ušća Cetine u more, na koju bi se nasukavali brodovi njezinih mogućih progonitelja, koji su redovito imali puno veći gaz. Ostatak rijeke, kao dodatno osiguranje, prepriječio bi se debelim lancem.

GOROSTASI DALMACIJE

Predstavit će se i mač „schiavona“, sa zaštitnom košarom za šaku, oružje koje su koristili gorostasni pripadnici tjelesne garde mletačkih duždeva, a koji su se gotovo redovito regrutirali u Dalmaciji. Budući da će replike omiških gusarskih barki biti stručno utemeljene i da će pokušati prikazati dio lokalne kulturne baštine, za nadati se da će dati novi poticaj dubljem istraživanju, kako te barke, tako i istraživanju lokalnog jadranskog identiteta.

Port News Exclusive: Prof. Dr. Sc. Veselin Salomon writes

A renowned scientist and explorer, Prof. Dr. Sc. Veselin Salomon is not just the designer of boat replicas – like the falkuša, and his latest project, the sagitta – his story itself is a replica of past times

GETTING TO RADMANOVE MLINICE WITH A PIRATE SHIP

SAILING THROUGH A DECADE OF ALL HUMAN SENSES

The idea is to use the legendary Omiš pirates’ ship to transport tourist to Radmanove mlinice, which is a famous vacation spot for the people of Omiš. There, tourists would be able to hear traditional klapa singing, partake in various workshops, enjoy the smells of local aromatic herbs, taste original foods and beverages, and get to know the feel of objects such as paddles, ropes and other relics made with Mediterranean timbre

F

or a long time now, my work has been focused on tradition, the kind that is not well known, entwined in forgotten facts, so I like to say that I brush off the dust from old human inventions and make sure they shine like new. In that respect, it would be great to visit certain aspects of our traditional boat, facts that are less known.

Omiš is a smaller town near Split, with a rich history. It is a place that defines the culture of the entire area, and soon, the town will re-launch one of its famous traditional pirate ships, ‘The Arrow’, or ‘Sagitta’, as it is called in ancient Latin.

30

LEGAL PIRATES

The plan is to use the boat for tourism – it will transport tourists to the nearby Radmanove Mlinice Restaurant on the Cetina River. The basic design of the boat, which is yet to be constructed, is based on the etchings carved into the walls of Saint Luke’s Chapel on the nearby Island of Brač. Even though the boat, with its design, will offer a plethora of challenges for our senses, it will merely be a ‘loan from the collective memory of our elders’, as Dr. Joško Božanić likes to describe it, ‘which will activate all human senses’.

Guests will be able to hear traditional klapa singing, partake in various workshops,

enjoy the smells of local aromatic herbs, taste original foods and beverages, and get to know the feel of objects such as paddles, ropes...

The design of the boat greatly depends on its natural, artificial and social surroundings.

The fortified town of Omiš used to be guarded by its Turjun Fortress, it had strong watchtowers, the Mirabella Fortress and Fortica. From there, the people of Omiš were able to see boats coming to the town from far away on the horizon. A sagitta is a light boat, and could easily attack merchant ships in the Channel of Brač. Due to the fact that these were fast, oar powered vessels, merchant ships were too big and too heavy to evade them.

Pero Juričević, Tonći Bakica and Jurica Sabljić

The etchings on the walls of Saint Luke’s Chapel show us that a sagitta has an ‘emobolos’, which is what the Greeks called the prow of the boat, called the ‘rostrum’ by the Romans, and it was situated way above the water line of the vessel. It wasn’t designed to bust through the sides of an enemy vessel or to sink i, it was designed to break through the weakest part of its fence so pirates – warriors or paddlers - could jump on board the attacked vessel. Thus, they could easily grab the loot. Let us not forget that back in those times, pirating was a legal part of the economy.

PULENA, MEŠTROVIĆ, GOJSALIĆ

While running away, sagitta boats, with a light draft, even though they were carrying a heavy load of stolen goods, they were still able to be quick enough to sail across Mostina – a shallow sandbar, built by locals, inside the river near the point where the Cetina River meets the sea. It’s also the spot where vessels that would pursue sagitta boats would get stranded, as they usually featured a much heavier draft.

For extra insurance, the remaining part of the river was protected by a thick chain, to stop intruders.

Sagitta boats, much like other vessels of the time, were construed in local shipyards.

Such shipyards were stacked with wood and workers. The replica that is currently being constructed will try to be as loyal as possible to the original design. However, traditional design will have to meet modern solutions, solutions that will be extremely efficient, and are used by modern shipyards.

On the other hand, the authenticity of the replica will be significantly deteriorated due to the fact that its design must abide modern day rules set by Classification Authorities, and those were written in the 21st century, which is a far stretch from its original 11th century rules, so the rules have definitely changed. For example, the average human height, which is still defines the design of various items, is much larger today than it was a thousand years ago.

In the same way, decorations on the replica will have to abide tradition and modern art. That is why the boat’s figurehead will represent Mila Gojsalić, based on a sculpture by Ivan Meštrović. She is a national heroine similar to the biblical Judita or France’s Jeanne d’Arc, or much like the figureheads in ancient Greece would feature a sculpture of Nika, the goddess of victory.

THE GIANTS OF DALMATIA

Another item that will be showcased is the ‘schiavona’ sword, with an accompanying basked for a fist. This is a weapon that was used by giant bodyguards of Venetian doges, and those were usually recruited in Dalmatia. Due to the fact that the replicas of Omiš pirates’ vessels will be designed traditionally, showcasing local heritage, we can hope that their construction will give way to further research, not just of the boats, but the entire local Adriatic identity.

Trip to Radmanove mlinice by Sagitta

31

what makes a boat

Damir Čargo, sailing enthusiast and offshore regatta supporter talks to Port News

SAIL ALL THE WAY TO N O

ur interview with Damir Čargo was arranged before this year’s regatta Cinquecento, which traditionally takes a five-hundred-mile route across Caorle, Sušak, Tremiti, Caorle. Čargo and Nikolić took seventh place, while their club partners won the race, Bojan Božić and Sandi Lulić, the second Croatian crew at Cinquecento. Last year, Čargo and Nikolić finished third. Čargo has invested his entire life into this offshore dream.

• A boat? That can mean as many things as the open sea. Čargo is quick with his words, clear, direct, precise, but also quite soulful. He avoids pathetic phrases and prefers cold hard information.

• A boat is a device used to take you across a body of water. It would take me hours to list all the vessels I know humans use. My focus is sailing, but I love all boats. The only thing I haven’t tried is a tanker. That too has a soul. I wanted to experience it all, so I went on to tugboats, fishing boats, motorboats, yachts, working vessels, speedboats, but I never went into

32

the merchant marines. I spent my entire life on boats, but the only thing I claim as my own is a sailboat. From an optimist class through all the classes I tried over a decade of time as a competitor, I tried cruisers, everything in between, small, big, fast, heavy, light – everything, until I reached my goal of having a sailboat that can go anywhere, as a vessel of power, force and beauty. That’s what I have today, and that’s what my certificate says. My boat has proof, unlike me who has a document that he’s crazy, but actual proof that it can do anything. My Pogo 40S was built in the Structures shipyard in France, and is made of various materials.

A forty boat fleet class in Bretagna • Where it all begins. Where solo sailing was invented, paired sailing as well, and that’s something that usually requires a large crew of experienced professionals. However, we’re dealing with a surreal boat here, a boat that’s capable of handling the toughest conditions solo sailing can thrust upon a person, so everyone needs to know that this is indeed a specific vessel. There are stronger boats than my own, class 60, followed by Figaro and many

others. You’ve got mini giants, such as the one Šime Stipaničev used to sail the world. But, by boat breaks speed records, and can go faster than a 36-knot speedboat.

In Croatia, port authorities won’t allow you to sail faster than 36 knots due to security reasons.

• Worldwide, people do sail at such speeds, but they also take into consideration that they know what they’re doing, what the sea is like and how strong the wind is. Last time I took part in Rolex (regatta) I was facing winds of up to 70 knots. The Rolex Middle Sea Race goes from Malta across Sicily to Lampedusa and back. That’s more than 600 miles, which by length alone is quite a challenge for sailing competitors, who are experts at sailing and navigation. The thing is, just to get to that regatta, you need at least three weeks of sea travel, and you come across all sorts of stuff. We were faced with winds of 70 knots speed, and in that wilderness of the open seas, it took us about 25 hours to go through. Day and night, no rest.

That’s how it goes.

NATURE! The crew consisted of Čargo and Miljenko Nikolić.

• We didn’t get scared. Sure, people wonder if we got scared, but we don’t even think about it, because if we did, we shouldn’t sail. We are ready for tough stuff. Weather reports, the kind we need, are detailed studies, it’s not just a couple of clicks on a couple of web sites or tuning into a radio weather report. We had to have a crew of two. That’s why solo sailing is equal to dual sailing. We faced these 70 knot speed winds together, and we knew they were coming from a sixty degree angle.

It sounds naive – getting ready for winds at 70 knots speed.

• True, we were facing a heavy storm, and we sailed at speeds of more that twenty knots without sails, basically, we used nothing more than a piece of cloth. My personal solo record twenty five knots. I’ve dreamed of a boat like this one my whole life. I realized that home-based regattas aren’t for me. I wanted to take part in three, maybe four, really big offshore regattas, longer than fifty miles, solo or in a pair, and they had to be on the Mediterranean.

Čargo has friendly connections with the Italian offshore sailing brand David Consorte, and they will help him fulfill his dreams: • David works miracles. You need to see all that: Rimini, Krf, Rimini... Sail 1100 miles, have eight Atlantic races under your belt.

I would love to move my boat up to the Atlantic and experience that. David and I are going on a whole series of races in that French zone.

Marathon regattas also mean a heap of problems.

• Whirlwind? I’ve seen them jump a whole meter over me, and they look awful. A black pier of wind, but it has a beginning and end, so you wait for it to end. I don’t want to tell bragging stories, but I can tell you the sea will throw anything at you, without choice. Don’t get me started with frontal waves and storms.

My personal favorite is St. John’s Eve. Much like the bonfires in June, I’ve seen what is called St. John’s Eve on the sea. It’s an optical illusion, and I didn’t really kept the experience to myself, as I feared people would think I had gone crazy.

One of the worst things Čargo was faced with was a jugo wind hurricane back in 2012.

• Coming back from Malta. After three weeks of sailing we got caught by a jugo wind hurricane. In Croatia, this particular front was called Ladislav. Bad things happened in Split and Šibenik. My instruments showed the wind was at 70 knots of speed. It was 4 AM when we sailed into the port of Ubli on Lastovo Island, with more wind in our back. But, the passage from the tiny island of Mrčar to the shores of Lastovo was a nightmare. The sea is so shallow, you can’t tell when you’re going to be faced with an ebb tide after a huge wave.

Each wave is as deep as it is tall, and this type of jugo wind created wild waves, the kind you can’t tell if they’re six, seven or ten meters tall.

As usual, Čargo remains serious.

• When you’re faced with a huge wave like that, you can’t tell is it twenty meters tall or whatever, it’s impossible to tell. The only thing that works are instruments. But, they too can get weak in the presence of such strong winds, as if they have emotions that act up when they come across such natural wonders. Personally, my greatest fear is what we call a knockdown,

which happens when a sailboat goes straight into a huge wave, frontally, just as it was able to jump the previous wave. I went through eleven knockdowns. Your sailboat goes crazy, starts surfing, goes down to the bottom of one wave, and then gets kicked right in the face with the next wave, it’s like hitting a wall. The boat slips to the side, hits the wave, and that’s what a knockdown is. The boat is at an 90-degree angle in relation to the wave, which means that the boat is basically laying on its side and needs to be picked up across the wave and make it to the top. Actually, it seems almost impossible.

My friend Nikolić and I, we went crazy with that. It’s pure luck that not only did we make it out alive, we didn’t have one scratch on us. I mean, the kolomba can hit the bottom of the sea at any time just as the wave passes and takes out all the water, right at that place between Mrčara and the shores of Lastovo, where you sail into Ubli. The sea there doesn’t get deeper than six meters, and the waves are at least that high. It was horrific, but we went through it in a flash. What can you say about that, and remain humble? Oh yeah, I forgot to mention the rain.

Well, sometimes it helps, it can calm the sea down.

We could have kicked the bottom with the keel, sudden impact, turnover, instant sinking. Plus, you can get kicked in the head with who knows what.

• Once you’ve experienced all of that, than you’ve got nothing left to fear – what happens, happens. But, you can get scared. I do enjoy spending time in my home atop of a cliff above the Kašuni Beach in Split, and listening

33

to the sea below, all calm and warm – and then I remember what it can be like, when you’re offshore in the middle of nowhere.

Some ten years ago, Čargo bought a small house. Obviously, he wanted to live near the sea.

• I was just a kid when I entered the Mornar Sailing School. As soon as I stepped into the sailboat, took control of the boat and it started to move, it was pure joy, that as it – I was forever in love.

As years went by, Damir got into sailing. His adventurous spirit took him as far as buying a boat in the 500.000 Euros class range, but he says that he first took care of his family, his daughter and son, bought his wife some shoes and then he was ready to save up money and spend it on his passion: • Sure, I bought a boat at a decent price, and I had to cover my expenses any way I could – it’s not like a bought a pair of shoes.

Creating a perfect sailboat implies sophisticated navigation via computers, but also classical, mathematical methods used in sailing.

• That’s why I was a skipper on a fishing boat, I did it to learn as much as I can

34

from that world, to find out about the worst sides of the Adriatic. So, I eventually became an complete skipper, one that has went through hundreds of thousands of miles and regattas, did transfers of crews until reaching my goal, all alone on a boat.

Today, Čargo measures his career with his boat: it has two satellites, two radio stations, it was built to endure high speeds, his gadgets are high tech and on another level when compared to cruisers.

• My boat is equipped as if it were a tanker, both in terms of navigation and security. I have a radar, four GPS devices, total back up, solar battery, and if I’m faced with an emergency, my computer is hooked to a satellite which enables me to calculate the best route, direction and solution to any possible problem.

If something needs rescuing, I press a button.

The price of the boat itself is incredible, especially when you take into consideration the fact that it’s practically empty and designed for nothing but sailing. Much different than similar boats in the 100-200.000 Euros price range, which are often better equipped than fancy homes.

• We have a special diet, because we can’t have a large kitchen on a boat like this, no fridges or gadgets. It is an ascetic boat with two sponge mattresses where you can lay down and rest. But our working desk looks like it was designed for space travel. Materials?! Everything is made from carbon fiber – the sails, the ropes, the frame of the boat, the mast, two auto pilots which are used quite often at great open seas. The auto pilots alone cost 30.000 Euros.

One of the main inspirations for my dream was the realization I had about winning a regatta,

let’s say it’s the one for Vis Island – you win, and then what? How do you move forward? Will you be number one one hundred times? The point is to bring yourself and your boat, this boat, to the maximum. And that is the toughest thing to do, maybe it’s impossible. Coming in at number one at the Vis Regatta, now that’s something that you can surely do.

Damir is old enough to belong to a generation that grew up with a black and white TV. Today, he’s 51, and he had to finish several university courses that are specific to modern sailing, especially offshore regattas.

• I could had been a long voyage captain, I know how to sail with a laptop equipped with matching software. I had to study everything, but at first, I didn’t even know the spectrum of ropes. Hard core boat ropes need to be tied, and the whole story about tough ropes that can handle heavy weight and brute force – those don’t even burn. You can’t cut it and burn it at the end. You need to tie them up. I’m mentioning this so you can get the idea how many details go into this job. Čargo’s boat doesn’t even have a Genoa sail in the front, because the mast is positioned in an alternative way, further away from the front, which means the brunt of the boat is different from the boats Čargo had been trained on for most of his life.

• That’s why I’m saying that a lot of top sailing experts wouldn’t know how to sail my boat even to Vis Island. Everything is different, almost reversed, thus the whole logic of sailing is different, different strategies need to be applied, the boat reacts to winds differently, just everything.

Čargo isn’t talking about something extraordinary. This is just a different type of boat, with two helms and 750-liter water tanks on each side which are used to attain balance at highest speeds and at highest resistance levels in regards to wind and the sea.

• We’re used to increasing the speed of the boat if we let got some of the weight, if we shift the weight around from front to back, if we partially dunk it, if we let some of the ropes loose – none of those classic methods apply to this boat, and things are usually done in a reversed way from what is usually done.

Jokingly, we came to the conclusion that Čargo himself couldn’t get up to Vis Island in a normal sailing boat.

• The thing that matters the most is that I am indeed a sailing fanatic and I love sea travel, being close to dolphins and wails, I simply adore the sea, and I’m lucky enough that my business, my ancient charter boat, enables me to make a living out of it. If you’re in some other line of business, you couldn’t do this. My wife works at our company, and we’re connected online while I’m sailing, so she helps me when I’m at a regatta, far away.

She could get jealous, who know, because Čargo talks about his boat with the greatest affection.

• I want to feel what the boat is feeling, you can call me crazy, but I’m gentle with my boat, I don’t want to strain it, so I basically live with it, I test what it can do and how much.

Sometimes, I travel for hundreds of miles and

have no idea where I went, I was alone with my boat. I connect my mind to the boat’s sails and together we meditate. I love spending time with my boat.

Quite simply, Damir Čargo goes to sleep with his boat.

• The wife and I made a deal. My stance is that in every relationship, both parties need to keep something just for themselves.

My wife Gordana Zavoreo supports me in this approach, as she used be a surfer and a diver, and her sister Vedrana is a swimming coach.

My daughter is a champion sailor. My son is the only one in our family that is...

• Normal?

• Well, even if he is, he’s not normal at sailing. All of us love being at sea, especially me, I spend about 200 days at regattas.

So, you spend 200 days a year in your offshore life, and you spend 165 days a year married to your wife Gordana.

Miljenko Nikolić and Damir Čargo

35

PANONSKO MORE

Fotoreport: Elizabeta i Mario Garber

NE DIRAJTE MI RAV

36

Poni u krugu Daruvarskih toplica

VNICU! D

a ste došli na Jadran prije 66 milijuna godina, mogli ste odjedrit na Panonsko more.

I svratit u Bizovačke toplice. Jer tamo imate dokaze, kao i na mađarskom Balatonu, da je sve to bilo jedno golemo more. Danas bi u Bizovačkim toplicama za 49 kuna otišli na veliku tamburašku večer Stjepana Jeršeka Štefa i njegov bend Fijaker. Onako, malo za promjenu, ako je na Srednjem Jadranu malo prevruće, ili ako je zahladilo.

Iako sve zvuči kao vic, jer je Slavonija na samom sjeveru Hrvatske, ipak nije daleko od istine, i nije daleko uopće, za 4-5 sati autocestom ste u Kutini a odatle slavonskim putovima u Daruvarske toplice. Blizu je i Virovitica, Đakovo, a teško se odoli ne svratit u Osijek na riječne šlepove po Dravi, ili u Park prirode Kopački rit.

U Daruvar smo uplovili baš na njihov sajam Vinodar, dimilo je na sve strane, a u Đakovu eno i neponovljivog pjesnika Luke Botića (rođeni Splićanin, umro u Đakovu već u 33. godini). Družio se s Ljudevitom Gajem,

Splićani u Đakovu: Luka Botić i reporter Lučkog vjesnika

Drava i šlepovi, restoran na rijeci u Osijeku a ni biskup Josip Juraj Strossmayer neće uspjeti smiriti romantični i buntovnički duh Botića zaposlivši ga kao svog činovnika na đakovačkom dvoru.

Osijek se još nije turistički razbudio, inače poznat po tamburaškim feštama u restoranima na brodovima niz Dravu, a blizu je odmah Park prirode Kopački rit, pravi raj na vodi. Osim Splićanina Luke Botića, sreli smo i Splićanku Smiljanu Rakinac koja sa suprugom Petrom iznajmljuje kuću za odmor. Dvoje za 30 eura, spavate u kući na brežuljku iznad Da-

ruvara, s velikim vrtom, kaminom ako hoćete roštiljat, a unutra dvoetažno, dolje uživate, gore spavate, friško usred ljeta. A gazdarica Smilja često svraća u rodni Split.

I u Đakovu ispred jedinstvene katedrale sami se nude prolaznici da vas fotografiraju, prepoznali po govoru Splićane jer su – odakle, imaju rođake u Slatinama na Čiovu. A od Daruvara prema Virovitici carstvo konja. I onda natrag, u Srednju Dalmaciju k morskim konjićima. Ne dirajte mi ravnicu! Ni zelenu, ni modru.

Oaza konja blizu Virovitice i tercet za foto

Katedrala u Osijeku

37

Daruvar spa

the PANONIAN SEA

DON’T TOUCH MY PLAIN! I

f you were able to see The Adriatic some sixty-six million years ago, you’d be able to sail off to the Sea of Panonia. You’d be able to visit Bizovac Springs.

The evidence is present to this day, as it is on the Balaton in Hungary – that whole area used to be covered by sea water. These days, if you’re in Bizovac Springs, you can go to a tamburitza concert featuring Stjepan Jeršek and his band Fijaker, for forty-nine Kunas. That’s a welcomed change from the Central Adriatic, if the weather is too hot, or if it gets chilly.

Although it may seem like a joke, due to the fact that Slavonia is Croatia’s most northern region, but it’s not too far from the truth. It will take you about four to five hours to get to Kutina via the main national highway, and from there, you can take smaller roads in Slavonia and you’ll get to Daruvar Springs. Virovitica is nearby, as is Đakovo, and from there, it’s hard to resist visiting

38

Osijek and checking out the river rafts in Osijek, or visiting the Kopački Rit Nature Reserve.

We sailed into Daruvar just as the city was hosting its Vinodar Wine Fair. The whole place was festive. In Đakovo, we were reminded of legendary poet Luka Botić, who was born in Split and died in Đakovo at the early age of thirty-three. He was friends with Ljudevit Gaj, while his rebellious romantic spirit was slightly calmer after Bishop Josip Juraj Strossmayer had appointed him as an official at the Bishopric of Đakovo.

Osijek still hasn’t woken up from its tourism slumber, but the city is widely known for its tamburitza parties and restaurants on the Drava River. Nature Reserve Kopački Rit is nearby, and that’s a real heaven on water. Apart from Luka Botić, we met another Split native – Smiljana Rakinac, who lives there with her husband Petar, and together they rent a holiday home. One night for two costs thirty Euros, you get to sleep in a

Cathedral in Đakovo house atop of a hill outside of Daruvar, equipped with a large garden, fireplace that’s also good for barbeques, while the two story home is offers you sleeping quarters on the top floor, relaxation on the ground floor, as well as cooler temperatures during the summer. Smilja, the lady in charge, goes back to her home town of Split quite often. Đakovo is a friendy place where if you’re tourist hanging out in fron of the town’s central cathedral, locals will walk up and offer to take your photo for you. Some locals figured we were guests from Split, as was obvious by our accents, but they also have relatives from the area, in the small town of Slatine on the Island of Čiovo. The area from Daruvar to Virovitica is what we’d call ‘horse country’. And then we head back, to our Central Dalmatia, which is more like ‘sea horse country’. Don’t touch my plain! Equally resepct the green fields, as well as the deep blue sea.

FROM COVE TO TAVERN AND BACK

A NAKED ISLAND ON THE OPEN SEA I

t was only in the last few decades that the Central Dalmatian Island of Vis was actually fully discovered by tourists and travelers, as the island opened up as soon as the Yugoslavian Army had left their facilities. No doubt, Vis is one of the best attractions on the Adriatic. The island offers you first-class vine, delicious fish, lamb and goat dishes, traditional meals filled with aromatic local herbs, all of which call you to go on an adventure and discover both the coastline and the insides of the island. Sooner or later, you’ll be swooned by the character of Vis, its caves, coves, beaches, its history and culture, and an endless series of festivities, regattas and parties hosted by the people of Vis, who have an uncanny sense for the arts as well as presentation.

KALAMBERA

Damir Karuza Kalambera is a fishing legend of Vis. As a native of the island, he has his own fish market in the Town of Vis, and as a fisherman, he belongs to Palagruža, an island forty miles out in the open sea outside of Vis Island, looking onto the coast of Italy, where he casts his fishing nets and hunts for lobster and crab. In between that, he’ll throw his hooks into the sea and fish for dentex, amberjack and squid, having his eyes set on larger game.

People know his as the owner of a smaller fishing boat – standing at 7.5 meters in length – called Karmela, which is his home during the summer, when he’s out looking for lobster.

He’s also looking into a venture with a larger fishing boat, which will be used for tourism as well, as he wants to take tourists out on fishing trips around Vis, so they can learn traditional methods of fishing with ‘parangal’ and ‘panula’.

Karuza is not alone, and lately, his son Stipe has joined him. Everyone at Žalo Palagruže Beach knows Stipe, as an excellent cook and the master of Kalambera’s fish and beat stew.

BOŽANIĆ

If you’re in Komiža and find yourself hanging out with locals you have never met before, than there’s a good chance you’ll find yourself at the home of Joško Božanić and his large front garden. Božanić is known for having a bountiful kitchen, rich with lobster and fish delicacies, but it’s also full of books, dedicated to the history and culture of the island, traditional life and fishing stories. Božanić is a man who explores all things maritime, and everyone knows him as the man who keeps the tradition of the ‘falkuša’ alive, as he has restored and preserved the design of Komiža’s original boat.

He looks after our maritime culture.

SENKO

Imagine what it’s like to taste fine vines bottled by a poet! Senko Karuza is a famous poet from Komiža, but he is also a vine market and a restaurant entrepreneur and the owner of a strange and beautiful tavern located in the hard to reach cove of Mala Travna, or ‘Molo Trovno’ as the locals pronounce it. It’s on the far south cliffs of the island. He’s an artists even when it comes to cooking. He’s also an artist when it comes to vine.

ŽENA GLAVA

After eating heaps of delicious fish, you might get a taste for meat; especially lamb and goat. Vis has many beautiful hills, fields, vineyards, farms, ranches and country estates.

Americans love goat prepared by Darko Mladineo. You’ll find him at Žena Glava (Woman Head), and the place got its name from the words ‘žedna’ (thirsty) and ‘glava’ (head). It’s a hilltop, as it is situated near the famous Tito’s Cave, which is where Marshall Josip Broz Tito and his army of partisans sought refuge and prepared for new missions during World War II. There’s a road to the island’s highest point nearby, that point being Hum, at 587 meters.

VIS ROKI

Eco-tourism was introduced to the Island of Vis when Nikša Roki came back from Australia. This man is a pioneer of healthy food catering, and his kids, Oliver and Monika, continue his tradition. Roki is also a pioneer of organic wine-making, and his Muškardin, Bugava, Plavac, Prošek and Matadur strains are widely known, as well as his spirits, such as Mirta, Komovica, Rogačica and Travarica – all made from local herbs.

Roki’s estate is located at Plisko Polje (Field). It’s just behind the island’s hills, filled with vineyards and fields. His guests include a English cricket players, who were featured in an earlier issue of Port News. Cricket player David Graham wrote about Roki, praising him and Vis Island, where his team of seventeen people had an amazing time.

CYCLISTS

There is nothing more beautiful than the biking roads and pathways of Vis Island.

By bus, you can see the entire island in a short time, starting from the Port of Vis, via Komiža.

You can also check out the villages in the center of the island, such as Podhumlje, Podšpilje, Žena Glava, Dračevo Polje, Plisko Polje, Marine Zemlje, Podstražje, Podselje and then head back to Vis. Rukavac and Milna are two attractive little towns on the west coast of the island, and on that side, you’ll also see the tiny islands of Budihovci – the home of Andro Slavić, a legendary caterer from Vis and Kut, who has a tavern there. Bikers and hikers can easily find their way through marked roads and paths, so there’s no way you’ll find yourself thirsty or hungry, there are plenty of country diners and camping spots along the way. A tough, steep, but interesting trail will take you to the lovely cove of Stinive, while the only other way to reach it is by boat.

Here in Komiža lives Senko Karuza and his wines

39

vis, OTKRIVENI OTOK NA PUČINI

STINIVA

40

O

tok Vis u Srednjoj Dalmaciji za svakog putnika i turista otkriven je u potpunosti tek zadnja dva desetljeća odlaskom vojske iz doba Jugoslavije, pa je to svakako jedna od najvećih atrakcija na Jadranu uopće. Prvoklasno vino, riba te janjetina i kozletina, pripremljeni na tradicionalni način s bogatstvom aromatičnih trava tog podneblja, provociraju još nedoživljenu pustolovinu uz more i u unutrašnjosti otoka, prije ili poslije uživanja u osobitostima Visa, njegovim špiljama, uvalama, plažama, njegovoj povijesti i kulturi, te nebrojenim feštama, regatama, zabavi koju Višani s istančanim smislom i za umjetnost znaju maštovito servirati.

KALAMBERA

Damir Karuza Kalambera je ribarska legenda otoka, Višanin sa svojom peškarijom u Visu na rivi, ribar kao stanovnik 40 milja udaljene Palagruže na otvorenom moru prema Italiji gdje polaže parangale svojih vrša za jastoge i hlapove, a u pauzi lovi na panulu zubace i gofe te lignje, tražeći uglavnom veću ribu. Poznat je po svojoj „Karmeli“, relativno maloj ribarici (7,5 m) na kojoj u biti živi za vrijeme lova jastoga ljeti, a sprema se u pothvat s velikim brodom ne samo za ribolov nego i za turizam kako bi gosti sudjelovali uživo u lovu parangalom i panulom oko Visa. Karuza zadnje vrijeme ima i pojačanje u sinu Stipi, a svi ga znaju jer na Žalo Palagruže za sve u uvali spremi brujet na fažol na Kalamberin način.

BOŽANIĆ

Ako u Komiži upadneš u društvo pa i nepoznat osvaneš na nekoj privatnoj gozbi, onda znaj da je to kod Joška Božanića, u njegovome velikom dvoru, uz bogatu njegovu kuhinju, ne samo jastoga i brudeta nego i knjiga, zapisa posvećenih povijesti i kulturi, tradiciji, ribarima…

Božanić je istraživač svega morskoga, a svatko ga pozna po falkuši, toj čudesnoj komiškoj gajeti, po čuvanju naše maritimne kulture.

SENKO

Zamislite kušati vina koja je flaširao pjesnik! Senko Karuza, poznati komiški pjesnik, pisac, ali i vinar, pa i ugostitelj s neobičnom konobom u jedva pristupačnoj uvali Mala Travna, ili Molo Trovno po višku, na južnim klifovima otoka. Njegova umjetnička žica prepoznaje se i kad joj je ambijent – žlica. A o čaši da se ne govori.

41

KONOBE SNOVA

Komiža se može isprsiti s konobama snova kao što su „Jastožera“ i „Bako“ na vrhu kale koja iz mjesta vodi uz more ali uzbrdo, sve dalje od vreve u portu, međutim, nikako se odvojit od mora, obje konobe praktično leže na moru i sikama.

ŽENA GLAVA

I naravno da se čovjek poslije toliko ribe zaželi janjetine, kozletine, mesa. Zato se valja sjetiti ljepote viških brda i polja, vinograda, farmi, rančeva, seoskih imanja.

I Amerikanci slave kozletinu kod Darka Mladinea. To je u mjestu Žena Glava, ime je došlo po riječima žedna glava, vrh, brdo, jer je seosko imanje smješteno blizu znamenite pećine Titova špilja gdje je za vrijeme Drugog svjetskog rata boravio Josip Broz organizirajući svoje partizane.

Blizu je i uspon na najviši vrh otoka Hum (587 m).

42

ROKI

Eko-turizam na Visu počinje povratkom Nikše Rokija iz Australije, a tradiciju tog pionira zdravog ugostiteljstva nastavljaju djeca Oliver i Monika. Roki je pionir i u zdravome vinarstvu, poznata su njegova vina Muškardin, Bugava, Plavac, Prošek i Matadur, pa rakije Mirta, Komovica, Rogačica, Travarica… sve od domaćih trava.

Rokijevo imanje smješteno je iza otočkih brda u dolini s vinogradima i poljima, u Pliskom polju. Među gostima atraktivni su engleski kriketaši pa se jedan svojedobno obratio i Lučkom vjesniku/ Port Newsu. U pismu kriketaš David Graham hvali Rokija i otok Vis gdje je nezaboravne trenutke provela njegova ekipa od 17 članova.

BICIKLISTI

Ništa ljepše od biciklističkih i pješačkih staza otoka Visa. Autobusom Vis prođete začas od luke u Visu do Komiže, a moguće je vratiti se kroz sela u unutrašnjosti, Podhumlje, Podšpilje, Žena Glava, Dračevo Polje, Plisko Polje, Marine Zemlje, Podstražje, Podselje i natrag u Vis.

Uz more su privlačna mjesta Rukavac i Milna na zapadnoj obali gdje se pružaju Budihovci, otočići gdje se skrasio Andro Slavić, legendarni ugostitelj iz Visa i Kuta, koji sad ugošćuje u toj gotovo divljini.

Biciklistima i pješacima označene su staze i nema šanse da ožednite ili ogladnite, svako malo je seosko domaćinstvo i neko izletište. Zanimljiv ali i naporan je pješački spust do prekrasne uvale Stinive do koje se može lakše jedino s brodom.

KOMIŽA BIG & LITTLE

U maloj Komiži na otoku Visu od 15. do 19. srpnja Big game ribolov, velika fešta i ove godine! Međunarodne kvalifikacije za svjetsko prvenstvo, koje će odlučiti tko će dogodine u Queposu u Kostariki predstavljati Hrvatsku, okupljaju i velike i male u velikome broju. Kome ne bude do pučine i velikih riba, uzbudljiva događanja može pratiti i s obale – na velikom ekranu.

A da u tim big-izlovima ne bi bili zakinuti ni mali, djeca imaju svoj Little game ribolov, udicom s bande falkuša.

Naravno, osim ribolova i kupanja, Komiža nudi i obilje pjesme i veselja.

Između ostalih, za to se brinu slavni Giuliano, Colonia i drugi.

Pogled iz Milne na Budihovce, odatle turisti taxi-boatom dolaze Andri Slaviću

ŠOLTA, A HIT UNDER THE ARCH T

Viški biciklizam, Andro Slavić, Seosko domaćinstvo Roki, Goran Pečarević i Tonči Bakica na degustaciji kod Senka, Darko i Žena Glava, ribar i mobitel, dakle Kalambera

he Island of Šolta has many coves and towns: Stomorska, Nečujam, Grohote, Rogač, Maslinica... Those are representative spots and famous sights, but Šolta is also the home of many wild and attractive coves on its south side. These coves can be equally magical as well as scary, as they take you right to the brink of the open sea, with a clear view all the way up to Vis Island. It’s what makes Šolta so perfectly designed. You can search through the coves, go for a swim or take a fishing trip for countless hours, starting from Šešula Cove on the west side, which is filled with sailboats and speedboats, all the way up to the furthest eastern point on the south side of the island, where you take a left turn to the Gates of Split and head up north to the City of Split. Šolta isn’t so well known as a tourist attraction such as Hvar or Brač, but it has that charm of an island you have to discover for yourself, much like Vis, for example.

NEW MASLINICA

Since the summer of 2012., Maslinica has been going through a tourism boom. It’s because the town got its first proper nautical port, owned by German businessman Hartmut Ladermacher. Fifteen years ago, this German businessman had decided to buy the Martinis-Marchi Castle. It was a beautiful, but neglected castle, constructed in 1706. The devastated castle used to known as Avli, a lodging place in Maslinica. Ladermacher invested ten million Euros in the reconstruction of the castle, as well as the construction of a marina with fifty boat moorings, equipped for larger yachts, speedboats and sailboats, making it one of the prettiest marinas on the Adriatic.

KRKNJAŠI

One of the places you must visit is Krnjkaše, which is a laguna of sorts, located on the east side of Veli Drvenik Island, looking onto Maslinica on Šolta Island. In an interview with Port News last year, Goran Albini Kamanjo, an expert for restaurants and holiday destinations, talked about Krnjkaše as a place that everyone has to visit. It has a tavern on the beach, hosted by a masterful chef and quite possibly the best fisherman on the Adriatic – Ivica Šipko. Each year, Ivica handles more than fifteen tons of fish.

Funny thing is, people usually say they’re going to see The Commie when they mean they’re going to see The Fisherman, but that’s because he has an incredible selection of red fish, such as grouper, as well as lobster.

43

BRAČ

SPLIT NA OTOKU O

tok Brač je toliko dobro povezan s kopnom da više izgleda kao Split na otoku. Za sat vremena trajektom stignete iz Splita u Supetar, glavni gradić na Braču, ali nema grada Brač kao što na drugim otocima grad nosi naziv otoka.

Iz Supetra se na razne načine vozite po dobro naseljenom otoku i svaki čas je neko lipo misto, a iznenađenja koliko voliš jer su i gradići u unutrašnjosti, kao Nerežišće, gradovi s kulturnom povijeću i tradicijom. Ili ćete otkriti klifove na jugu Brača i padine s vinogradima prema Sumartinu i Bolu, sa čarobnim zvonicima maloga mista poput Ložišća…

VITALAC

Brački vitalac, jelo od janjećih iznutrica, na žaru, pripravljeno s posebnim aromatičnim travama, mora se kušati kad si na Braču, na primjer u konobi Tomić u Gornjem Humcu, ili Kopačini u Donjem Humcu, kod Palute u Supetru (ima ranč izvan Supetra, na ražnju šta god oćeš, kako govori Kamanjo Goran Albini), a najslađi je u konobi na Vidovoj gori, najvišem vrhu Brača i otoka Srednje Dalmacije, te uopće na Jadranu (778 m). Vitalac je kao jelo na Listi zaštićenih kulturnih dobara Hrvatske.

44

Plaža Lovrećina

Uvala Maslinova

BRAČKA VINA

Vino i maslinovo ulje su višestoljetni zaštitni znak Brača i prodaju se na svakom koraku. Poznatije vinarije su Vina Senjković u Nerežišćima, Vino Baković u Murvici blizu Bola, te vinarija Jako vino u Bolu.

HRAPAĆUŠA U DOLU

Glasovit je brački sir od ovčje pasmine pramenke. Centar ovčjeg mljekarstva na Braču je Nerežišće. A pravo gastroodredište postalo je eko-etno selo Dol, blizu Postira, nedaleko mora. U poznatoj konobi Toni nakon svih specijaliteta možete uživati u hrapaćuši, bračkoj torti od bajama i oraha.

POSTIRA

Gradić je poznat po tvornici sardina, preradi ribe, ali i po velikom broju hotela, golemoj uvali i nekoliko obližnjih pitomih uvala, po smislu za fešte, noćne regate i nekada davno Postirskim frajama gdje su stizale estradne zvijezde ranga Tereza Kesovija, Arsen Dedić, Vice Vukov, Mišo Kovač… Blizu se skokne do prekrasne Splitske, Pučišća od bijelog kamena s velikom lukom ili malih Povlja, jedne od najljepših plaža na Jadranu Lovrećine, ili u unutrašnjost do povijesnoga Škripa.

Bol

THE WINES OF BRAČ

Wine and olive oil, those two things have been trademarks of the island for centuries, and you can find them on sale everywhere you go. Senjković Wines is one of the most famous wine producers on Brač, located in Nerežišće, and there’s also Vino Baković i Murvica near Bol, and the Jako vino winery in Bol.

Konoba Dol kraj Postira

HRAPAĆUŠA IN DOL

Tomić, Gornji Humac

BRAČ

SPLIT ON AN ISLAND T

he Island of Brač is so well connected to the shore that it looks a lot like Split, but on an island. It will take you just an hour to get to the town of Supetar on Brač by ferry, and you could say it’s the island’s capital town. Although, Brač Island doesn’t also feature a town of the same name, which is usually the case on other Dalmatian islands. From Supetar, you can get around the island in many ways, and it’s a well-populated island with numerous hidden gems, every now and then you’ll find a cute village. There’s Nerežišće in the center of the island, rich with culture and tradition, then there are the cliffs on the south side of the island, and slopes with vineyards towards the towns of Sumartin and Bol, as well as magnificent chapel watchtowers in the picturesque town of Ložišće.

VITALAC

Vitalac is a Brač Island specialty. It is a dish made from lamb entrails, coal grilled, seasoned with aromatic herbs. When you’re on Brač, you have to try it. There’s the Tomić Tavern in Gornji Humac, which is a great place that serves this dish, Kopačina in Donji Humac, Palute’s (Kod Palute) in Supetar – which you’ll find at a ranch outside of Supetar, and you’ll be greeted by host Kamanjo Goran Albini – but the sweetest one of them all is at a tavern at Vidova Hill, the highest spot on Brač Island. It’s also the highest spot in Central Dalmatia and the Adriatic, at 778 meters. Vitalac, as a dish, is registered as a cultural national treasure of Croatia.

On the island, sheep milk cheese made from the ‘pramenka’ breed of sheep is a tradition. Nerežišće is the center of sheep dairy production on the Island of Brač. Dol, the ecological etno village near the town of Postire, has become a hot gastronomical destination, and it’s close to the sea. The Toni Tavern is a great place to enjoy ‘hrapaćuša’, a local cake made from almonds and walnuts.

POSTIRA

This little town is famous for its sardine factory and fishing industry, but it also has a great number of hotels, a large bay with several peaceful coves, it’s known for its festive spirit, night regattas, and years ago, there was the Postirske Fraje Festival, which was attended by many legendary Croatian singers, such as Tereza Kesovija, Arsen Dedić, Vice Vukov and Mišo Kovač. Near Postire, you’ll find the lovely Splitska Cove. Pučišća is a small town, known worldwide as the manufacturer of white stone.

Povlje is a small town close to one of the most beautiful beaches on the Adriatic, Lovrećine, and if you take a journey to the center of the island, you have to check out the historical sight of Škrip.

ŠOLTA, HIT ISPOD VOLTA O

tok Šolta ima samo Stomorsku, Nečujam, Grohote, Rogač, Maslinicu… od mjesta za pokazat se, ali zato Šolta ima nebrojene divlje i privlačne vale na južnoj strani otoka koja je čas očaravajuća a čas zastrašujuća s prostranom pučinom ispred sebe sve do Visa pa zato i jest tako atraktivno konfigurirana. Možete pretraživati vale, kupati se i loviti ribu satima od znane uvale Šešule s bezbroj jedrilica i glisera na zapadnoj punti do najistočnije točke na južnoj obali Šolte gdje se skreće lijevo u Splitska vrata prema sjeveru i Splitu. Šolta nije tako razvikana turistički kao Hvar i Brač, a ima onaj šarm otoka u otkrivanju poput Visa.

Maslinica

NOVA MASLINICA

Od ljeta 2012. Maslinica je novi turistički bum jer je otvorena prva prava nautička luka u vlasništvu njemačkog biznismena Hartmuta Lademachera. Biznismen iz Njemačke odlučio je prije petnaest godina kupiti prekrasan ali zapušten dvorac Martinis – Marchi, izgrađen 1706. Bilo je to ruševno zdanje nekadašnjeg prenoćišta Avlija u Maslinici. U obnovu je uloženo 10 milijuna eura i marina sa 50 vezova za veće jahte, glisere i jedrilice ide u red najljepših na Jadranu.

KRKNJAŠI

Obavezno svratite na Krknjaše, neku vrst lagune na istočnoj obali otoka Veli Drvenik koji gleda prema Maslinici na Šolti. Poznati ugostitelj Goran Albini Kamanjo, opisujući za Lučki vjesnik najbolja mjesta za odmor, jelo i piće, savjetovao je prošlog ljeta da svi moraju na Krknjaše kako bi se upoznali s konobom uz more i s pravim meštrom, možda najboljim ribarom na Jadranu, Ivicom Šipkom kojemu zna i petnaestak tona ribe godišnje proć kroz ruke.

Interesantno je da svi kažu kako idu Kod komuniste a trebalo bi reći Kod ribara, međutim, možda je to zato što ima odličnu

ponudu crvene ribe kao što je jastog i škarpina.

TROGIR

Kad ste se približili Krknjašima, izbor je nevjerojatan, taj arhipelag ispred Trogira, odnosno ispred lanterne Ćelica koja se ukazuje usred ulaza u golemi zaljev Šaldun u kojemu se istočno smjestio Trogir, a zapadno Marina.

Iz prekrasnog Trogira valja skočiti van Trogira prema Segetu do konobe Barba, poznate po prvoklasnom izboru školjaka, brbavica, lakirki, vongola, mušula, dagnji, kućica… Meštri su vlasnici Mirjana i Drago Karaman.

Stomorska

HVAR

NEKI SAINT TROPEZ ZOVU HVAR Piše Elizabeta Sonjara Garber

Z

na se već da je lakše nabrojiti tko nije bio u Hvaru i na Hvaru uopće... Clint Eastwood, Michael Douglas, Catherine Zeta Jones, Brad Pitt, Stephen Spielberg, Jodie Foster, Eva Langoria, Jack Nicholson, George Clooney, Sean Connery, Andre Agassi, David Beckham, Bernie Eclestone... Oni su svi bili. Saint Tropez je spreman da ga nazovu Hvarom. Ali to bi bila nepravda jer koliko li je Hvar ljepši.

Ima tih dosjetki o Hvaru. Milijun je razloga da se dođe, a niti jedan da se ode. Tako je jedan 2003. i ostao pa kao fetivi Hvaranin – Paul Bradbury – napisao knjigu 2012. „An

46

Insider’s Guide“. Nije mu bila laka stisnuti sve zanimljivosti, ljepote i vrijednosti Hvara na samo 200 stranica.

Možda je malo naporno što se na Hvaru baš sve plaća, recimo kao prije par godina pogled s aerodroma (200 eura) a uz šampanjac (250), ali nije onima koji s tim motivima i dolaze na Hvar. A ima nas i takvih koji su spremni naći jeftinije a u stvari možda skuplje vrijednosti Hvara. To su njegove vale, tamo gdje se more, borova šuma i nebo prelijevaju jedno u drugo kao i njegovi vinogradi na južnim strmim padinama u suncu Svete Nedilje, ili blizu Dubovice, ili na poljima lavande, ma bilo gdje na tih 2726 sunčanih sati godišnje.

Kod Kapetana Jurice Tomičića

Sv. Nedilja, Plenković

Dubovica

ZA LIZAT PRSTE

Hvarski prizor

Hvarske konobe su za lizat prste. Tu nema preporuke jer najbolje je sam izabrat.

Znači, prepoznat što ti je drago. A za to opet, valja sve probat. Po malo. To je fraza na koju ćete se navići u Srednjoj Dalmaciji. Sve po malo. Kraljem spize u Starom Gradu može se prozvat Damira Čavića jer je u gradu imao skoro sve atraktivnije konobe, od Jurinog podruma i konobe Story mlin do sadašnje na ulaznom trgu u misto, Kod Damira.

Ipak, u Starome Gradu treba preć na drugu stranu uvale i prošetat prema hotelima i crkvici Svetog Jerolima, pa kušat i specijalitete u Eremitažu. U Hvaru svi znaju za Juricu Tomičića i njegov restoran Kod kapetana koji je desetljećima prepoznatljiv po ulazu jer su tu zeleno i crveno brodsko svjetlo onako kako prometno mora bit i na moru.

A koliko li je još konoba, da se ne nabraja dalje do Paklenjaka otočića ispred Hvara.

FROM COVE TO TAVERN AND BACK

HVAR

Vinogradi, Jagodna

WHAT TO SEE - HOW TO SEA - WHAT TO EAT

T

he taverns of Hvar offer finger-lickin’ good food. There are really no recommendations needed, go and check it out for yourself.

Discover a new favorite. And to discover a new favorite, you need to try a lot. It’s a saying you will hear a lot in Central Dalmatia. Baby steps. In the town of Stari Grad on Hvar Island, Damir Čavić is known as The King of Food.

This man has owned almost all of the most popular taverns in town, from Jure’s Basement to Story Mlin, and these days, he owns At Damir’s (Kod Damira), on the main town square.

While you’re in Stari Grad, you need to take a walk to the other side of the bay, towards the hotels and the Chapel of Saint Jericho, and try out the great food offered at Eremitaž. And in the town of Hvar, everyone knows about Jurica Tomičić and his restaurant, Captain’s (Kod kapetana), a place that has been famous for decades now, known for having a green and red boat light at its entrance, which looks just like it would on an actual boat.

There are also many, many wonderful taverns on the island, as well as on Paklenjaci Islands, the tiny island group just outside of Hvar.

Hvar is a natural wonder. Once you leave the old town and take a trip round the back of the island, you’ll find yourself between the hills which are full of narrow, crooked roads that go up and down and take you to incredible sights – deep coves guarded by tall cliffs. By land, by sea, the island is simply beautiful.

Plenković, Sv. Nedilja

47

2400 PAIZ, GRAD MUDRAC

Otok Hvar se uistinu može praviti važan sa svojim gradićima i povijesnom kulturom pa makoliko je Hvar otočna metropola, ipak je Stari Grad najstariji grad u Hrvatskoj, a ove godine slavi 2400. rođendan. (pustimo znanstvenicima neka kopaju i dalje dok ne utvrde da je Vis stariji ali Stari Grad je Paiz i osobit stari hrvatski gradić sa svojim Hektorovićem).

Zovu ga Paiz što dolazi od mjesto.

Ali u ovom odlomku Paiz je važan jer ima jedan drugi timbar, jer to mjesto kamo god se okrenete po onim njegovim izuzetno šarmantnim kalama, baš na sve strane su same konobe. One su tako prirodno i smišnikasto, s puno mašte i umjetničke sklonosti uređene da kuhinja nije ni bitna.

Pa sad zamislite šta se događa kad u tim originalnim ambijentima još udovoljite i svojim okusima.

Paiz je baš mjesto koje vas dočekuje s okusom i ukusom. A sve na neki običan,

prisni, gotovo siromašni način. Kad je riječ o namještaju, Talijani to zovu stile povero.

Ali se masno plaća. Stari Grad je mjesto pjesnika i ništa više. I zato im je i najobičniji kupus pripremljen ili u desetercu ili kao sonet ili je pjesma u prozi, pa su im takva i vina, ponašanje mještana, sasvim drugi pristup gostu, ne osjećaš se napadnutim samo zato što si gost, što si turist.

I zato se događa da vam se u onim večernjim satima kad popušta žega, ali i zimi kad navire plima i šćiga, zato se događa da kako se okrenete ugledate neki toplo uprizoreni prozorčić iza kojega se unutra odvija život svih mogućih mirisa, životnih začina i nema vam druge nego da se izgubite, zaljubite i prevarite misleći da su sve to konoba do konobe.

NOVA ERA JEDARA

Grad pjesnika međutim upravo doživljava metamorfozu u mudraca jer je iznenada promijenio svoju povijest i od ribarskih prigovaranja Hektorovića

postaje gradić i jedriličarskih, nautičarskih prigovaranja suvremenika, pa flote više ne bježe iz Staroga Grada nego sasvim obrnuto nego što je bilo za očekivati – baš taj drevni i prostodušno neposredni gradić prerasta u golemu marinu s utočištem za svakoga na moru.

Hvar i Stari Grad spojeni tunelom i okolo čine idealan spoj u kojemu svoje mjesto svakako ne mogu izgubiti Jelsa kao luka pomorske tradicije i kulture, Vrboska sa svojim venecijanskim vonjem, pa niz malih izvornih mista kao što su Pitve i dalje kroz onaj prastari uski tunel na drugu stranu, na južnu obalu hvarskog plavca Svete Nedilje.

Hvar je čudo prirode kad se napusti ta njegova starograjska sredina i onda hrptom otoka putujete kroz brda između kojih vijugaju uske cestice nizbrdo i strmo do nevjerojatnih prizora, dubokih uvala zaštićenih visokim surim klifovima. Lijepo je i kopnom i morem.