5
Četvrtak, 13. avgust 2020.
mu „An American Pickle“
Esencijalna studija demencije imdb.com
Snuk i Rogen u predivnom prologu prvog HBO Max originala
„Relic“: neočekivana porodična drama u oblandi horora
O dovoljno mudar da bi bio „riba van vode“ kojoj ćemo se stalno vraćati zbog fenomenalnog ismijavanja naših apsurda. Jedna od takvih „riba“ jeste „Being There“ (Hol Ešbi, 1979) sa nezaboravnim gospodinom Čensom Pitera Selersa. Suvišno je i govoriti o tome da Rogen i ekipa nijesu dorasli ovom fenomenalnom eseju o mentalno zaostaloj osobi čiju prostodušnost političari brkaju sa genijalnošću – a nije da Heršel nije mogao da zapliva u sličnom kontekstu. No, ipak pričamo o glavnom junaku filma čiji su autori odlučili da je potpuno okej probuditi jednog Jevreja iz sna od 100 godina i ne pomenuti mu holokaust. Eto, toliko o njihovoj „mudrosti“ i „konceptu“... Na koncu, ako vas je to zanimalo, sada znate odgovor na pitanje da li Rogen može da iznese zahtjevniju ulogu, i to duplu, kada zađe na ozbiljniju teritoriju. Ne da ne može, nego mu treba zabraniti da se duplira u budućnosti. Nema Rogen ni samokontrole, ni osjećaja za glumačke nijanse da bi se bavio ovakvim zadacima. Njih neka ostavi Marku Rafalu, Džeremiju Ajronsu, Tomu Hardiju... Psovke, masne fore, oblačići trave i nesentimentalnost su ipak teritorija na kojoj se najbolje snalazi i na kojoj najsmješnije „snalazi“ druge. Marija IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ
Ocjena: 5,8/10
nima koji vole horore čije su metafore mnogo strašnije nego klasični elementi žanra strave i užasa dopašće se „Relic“ u režiji Natali Erike Džejms. Naravno, to ne znači da obećavajuća režiserka debitantkinja nije spremila mnogo audio-vizuelnih napada na čula tokom jednoipočasovnog putovanja kroz jednu ukletu porodičnu kuću. Ali, „Relic“ odličnim filmom i još jednim (ne)očekivano uspjelim projektom indi-studija A24, čini upravo finale. Taj momenat kada postane jasno da je koncept „filma uklete kuće“ izokrenut kako bi se servirala porodična, čak i egzistencijalna drama u oblandi horora...
Stravična starica
Radnja filma, čiji scenario potpisuju režiserka i njen saradnik na prethodnim kratkometražnim radovima Kris t i j a n Va j t , p o č i n j e povratkom majke i kćerke u staru porodičnu kuću. Kej (Emili Mortimer) i Sem (Bela Hitkot, „The Man in the High Castle“) vraćaju se nazad zbog Edne (Robin Nevin). Kejina majka je nestala. Nakon što se iznenada stvori u kuhinji, ne sjećajući se gdje je bila, horor počinje da se odmotava na dva nivoa. Prvi je žanrovski očekivan i odnosi se na pretvaranje dementne starice u glavno vozilo za buđenje strave i užasa, a drugi je psihološki, vezan za drugačije načine na koje se racio-
nalna Kej i emotivna Sem nose sa činjenicom da se njihova draga Edna polako gubi. Dok film odmiče, Džejms djeluje kao da zna što radi sa postulatima žanra. Atmosfera je pristojna, glumci su izuzetni. No, za razliku od sličnih horor-metafora koje hvataju već na prvu loptu, kao što je izvanredni esej o samohranim majkama „The Babadook“ (debi Dženifer Kent, 2014) - „Relic“ ne može da se pohvali hipnotišućom originalnošću.
Prokrčene staze
Odavno ste vidjeli većinu hororističnih elemenata koje potencira Džejms. Jezivi podrumi odavno važe za snažan simbol nesvjesnog, a bijeg od njihovih fizičkih čudovišta – za razrješenje psihološkog Gordijevog čvora i obračun sa unutrašnjim demonima. „Relic“ tu vozi po starim, doduše, lijepo prokrčenim stazama, klizeći bez većih turbulencija. Tek u završnici postaje jasno po čemu je ovaj film poseban i zbog čega pripada jednom od onih horora koji donose mnogo veće uživanje tokom drugog gledanja. Tada mnogo bolje (čak i originalnije) djeluju svi oni momenti poput Edninog žvakanja slika iz porodičnog albuma, crna mrlja koja se širi njenim grudima i podrum pretvoren u beskrajni lavirnit pun stvari koje ne prepoznajete a pripadaju nekome koga (mislite
da) poznajete. U finalu, „Relic“ rascjetava sav svoj užas, ali ne zbog toga što je strašan – nego zato što je prokleto tužan. Džejms je pronašla užasno gorak, ali i melanholičan način da pokaže kako ova podmukla bolest odnosi oboljele i polako mijenja njihove voljene. Jer, kad u svom tom paklu brige, patnje i neprihvatanja da neko vaš polako nestaje iz sopstvenog uma i tijela, još morate i da prihvatite da se to može dogoditi i vama, i vašoj djeci, i njihovoj djeci... To mora da bude užasno, zar ne?
Upaljena svijeća
Vrijednost horora „Relic“ leži u tome što je Džejms uspjela da pokaže koliko se strave krije u demenciji, ali i da osta-
vi upaljenu svijeću u toj ukletoj porodičnoj kući – fizičkoj manifestaciji te teške bolesti. Na kraju njenog filma, postoji samo jedan način za borbu protiv bolesti. To je upravo – izostanak svake borbe. Prihvatanje tog stranca kojeg mislite da ne prepoznajete... I činjenice da ćete jednog dana možda biti otuđeni od sopstvenog života baš kao i on. Spram tako empatičnog i gorkoslatkog zaključka na kraju, manje je bitan „manjak originalnosti“ tokom putovanja u tamno srce bolesti. Nijedna konvencija posjećena usput ne mijenja činjenicu da je „Relic“ odlična studija i fizičkog i psihičkog i porodičnog (!) raspadanja od demencije. M. I.-N.
Ocjena: 7,9/10
