Djavo 2

Naš svet knjiga

Đavo II

Grešan dogovor

1

NaĹĄ svet knjiga

2

Naš svet knjiga

Širom otvorenih očiju, otrgnuo sam se od jedne noćne more i prešao na sljedeću. Premjestivši pogled na put njegova bijesa, glasno sam uzdahnuo.

Nisam uspijevao zadržati svoje emocije, gušio sam se pokušavajući udahnuti.

Prsa mi se stisnuše.

Sva krv iz mojih vena se povukla.

Odjednom sam se smrzavao.

Jebeno smrzavao.

Stopala su mi bila zalijepljena za prokleti prljavi pod ispod mene.

Odvlačeći me kući u pakao, tamo gdje me đavo želio.

Naši pogledi ostali su spojeni na nekoliko sekundi. Jebeš to, mogli su to biti i sati. Vrijeme je jednostavno stalo. Nije se ni pokrenulo, sve dok oči nisam podigao prema njegovima, o čemu nisam dva puta promislio.

Pao sam na koljena i preklinjao, „Molim te.“ Suze pobjegoše iz mojih očiju, nisu se mogle sakriti. Nikada nisam osjetio ovoliki očaj. Razdirao me, lomio mi kosti, kidao me na komadiće.

Jedan po jedan.

Postao sam hrpica pepela. „Molim te,“ preklinjao sam, bez imalo stida.

Mislio sam da sve znam, da sam sve vidio, sve iskusio.

Bio sam u krivu.

Toliko. Mnogo u krivu. „Preklinjem te,“ nije se čulo oklijevanje u mojoj odluci kada sam samouvjereno progovorio …

Okončavši to. „Radije ubij mene.“

3

NaĹĄ svet knjiga

4

Naš svet knjiga

„Pero, Papá!“ moja starija sestra Adriana poviče. „Ali, Oče!“ glasno i prokleto čisto na španjolskom. Oštri ubod njezinog tona punog nepoštovanja odzvanjao je dnevnom sobom našeg doma.

Ako je postojalo nešto što je naš otac zahtijevao, bilo je to poštovanje u njegovoj prisutnosti. „Ne možeš mi to nastaviti raditi! Imam dvadeset dvije godine!

Punoljetna sam! Non puoi!“ bjesnjela je. „Ne možeš,“ na talijanskom.

Adriana je to činila samo kada je bila mahnito bijesna, kada je bijes izbijao iz svake njezine pore. Počela bi pričati na španjolskom, talijanskom ili engleskom – bilo kojem jeziku kojeg smo tečno govorili. Činilo se kao da njezin um ne može dovoljno brzo obraditi njezine misli, pa bi bljuvala vatru na onom dijalektu na kojem bi se najprije riječi formirale.

Jako se namrštio, zaškiljio prema njoj. Njegov pogled bio je prijeteći, svi smo ga poznavali i iskusili iz prve ruke.

Pogotovo ja, njegov jedini sin.

Samo jednim dahom, podsjetio ju je, „Mogu činiti što god me je volja, Adriana. Tko će me zaustaviti? Ti?“ Rugao se podrugljivim tonom.

Njezin kratak ispad neće dobro proći. Nikad to nije palilo kod njega.

Kao da nas je to sprječavalo da ponovno raspirimo vatru. Što je naš otac očekivao od svojih potomaka? Njegova krv kolala je našim venama. Bili smo baš poput njega.

Ponosno smo to pokazivali u trenucima poput ovoga kada bismo dovodili u pitanje njegov autoritet. Kada bismo iznosili svoje zahtjeve na vidjelo. Ishod naše rasprave nikada nije bio bitan. Bile su to bitke u našim dušama koje su trebale biti oslobođene.

U dobi od dvadeset jedne, bio sam manje od godine mlađi od svoje sestre. Što smo bili stariji, teže mu je postajalo kontrolirati nas. Nije pomagala ni činjenica da je Adrianu čuvao kao što lovački pas čuva zeca, spreman golim zubima rastrgati bilo koga tko mu se nađe na putu. Nikada se ne bi dvoumio.

Oboje smo to znali.

U očima zakona, ona je bila punoljetna. Kao da to nije bilo važno, naš se otac prema njoj i dalje odnosio kao prema maloj djevojčici. Kako bi dokazao poantu, još uvijek je živjela kod kuće, bez ikakve nade da će se u 5

Naš svet knjiga

skorije vrijeme iseliti. Kontrolirao je svaki dio njezina života i nije namjeravao promijeniti pravila koja je uspostavio još kada je tek bila začeta.

U svakom slučaju, bio je potpuno drugačiji prema svom jedinom sinu.

Naš me otac nije štitio kao što je to radio s mojom sestrom. Uglavnom, dopuštao mi je da radim što god sam jebeno želio. Uvijek je govorio da je odgojio muškarca koji će se pobrinuti za ono što je njegovo.

Našu obitelj.

Očekivao je – nije zahtijevao – da štitim Adrianu i našu majku svakim dahom, pa čak i posljednjim ako bude potrebno. Uz moju pomoć, naš je otac štitio Adrianu od ostatka svijeta.

Ja sam, s druge strane, mislio da strah od bilo čega ili bilo koga nije opcija.

Možda je to bilo do simbolike koja se krila u mome imenu, Crucifixio, što znači križ na španjolskom. Njegova majka, moja pokojna baka, nosila je čitav svoj život srebrni križ oko vrata, od EL Barria, ulica Columbie, sve do Sjedinjenih Američkih Država, zemlje slobode i doma hrabrih. Čuo sam sve priče. Moj je djed migrirao u USA kako bi osvojio i zavladao. Bio je Bog u zemlji pohlepnih sljedbenika, koji su ga sažvakali komadić po komadić samo kako bi dobili njegovu glavu na srebrnom jebenom pladnju.

Drži svoje prijatelje blizu, a neprijatelje još bliže.

Moj je otac nosio svoje nasljeđe sve dok nije došlo vrijeme da ga naša majka stavi oko svog vrata. Da je štiti od njegova pakla. Od nečega što je naš otac najbolje radio, a nisam pričao o njegovom životu.

Njezina je rika utišala đavola.

Ili da kažem…

El Diabla.

Kada sam se rodio, križ je proslijeđen meni i nikada ga nisam skidao.

Moja zaštita.

Od čega?

Adriana susretne njegov pogled, potpuno svjesna činjenice, da nije to učinila, da bi to on zahtijevao od nje. Uspravno stojeći, prkosno je podignula glavu. Ako sam ja primijetio Adrianin izazivački stav, sasvim sigurno ga je i on primijetio. „Zašto mi ne dopustiš da živim svoj život? Ha? Zašto ti je toliko teško da mi dozvoliš nešto normalno? Zašto mi ne možeš vjerovati da ću donositi ispravne odluke?“ Naš je otac ostao jezovito miran, stavivši ruke u džepove svojih hlača.

Jednostavno je odgovorio, „Povjerenje se treba zaraditi, peladita.“ 6

Naš svet knjiga

Nazivajući je malenom djevojčicom na španjolskom donijelo mu je samo prezriv pogled u njezinim stisnutim očima. Mrzila je biti nazivana malenom djevojčicom, baš kao što je mrzila da se tako i odnosi prema njoj.

Prezirala je to više od ičega, a to je činio čitav njezin život. „A što sam to učinila da nemam tvoje povjerenje? Ha? Jedva da me puštaš iz vida. Obrazovala sam se kod kuće sve do posljednje godine moje srednje škole, a Cruzu je bilo dopušteno slobodno ići u školu. Kako je to pošteno?“ Gdje god da je išla, ja sam je slijedio. Uz još tri naoružana čovjeka.

Privatna škola koju smo pohađali bila je financirana od strane našeg oca.

Izgradio je knjižnicu, kantinu, prokleto nogometno igralište.

Novac je uvijek vladao svojom čeličnom šakom.

Administracija nam je dopuštala da radimo što god smo željeli zbog svemogućeg dolara. „Nikada nisam rekao da je život pošten, Adriana. Koliko te puta moram podsjetiti, da sve što radim jest kako bi te zaštitio?“ „Papá –“ „Cruz,“ moj je otac prekine. Nagnuvši glavu u stranu, pogledao je prema meni. „Pobrini se za to da je ne izgubiš iz vida večeras. Ti si njezina zaštita. Ja se moram prvo pobrinuti za jedan posao. Naći ćemo se tamo.“ „Oh moj Bože! Maturalna je večer! Zar stvarno to misliš ozbiljno? Što misliš da bi se zapravo trebalo dogoditi? Jest ću tortu i udisati zrak –“ „Štititi svoju sestru. Štititi svoju majku. Slušam to čitav svoj život,“ dodao sam, ne mogavši se više suzdržati. „Sve to već znam, budući su nas tvoji momci štitili svojim životima otkad pamtim. Ali reci mi, Padre?“ Koristio sam izraz oca na španjolskom. „Od čega ih to točno štitim?“ Krajičkom oka, mogao sam vidjeti kako mi se Adriana široko osmjehuje. Bila je ponosna jer sam jebeno stao na njezinu stranu. Naša je majka trenutno bila na očevom privatnom letu, na putu kući, vračajući se iz posjeta svojoj obitelji u Oak Islandu. Kada ona nije bila ovdje, njegovi su demoni izlazili na vidjelo, željni igre. „Ne ispituj me, Crucifixio. Učini kako nalažem.“ Bio je moj red da se namrštim na oca. Tražeći odgovore koje sam očajnički trebao još otkako sam shvatio da naš život nije normalan prema ničijim mjerilima osim njegovim. Odrastanje uz tjelohranitelje učini to djetetu. Počneš sumnjati u sve.

U glasine.

U šaputanja.

7

Naš svet knjiga

Bezuvjetna poslušnost koju je naš otac zahtijevao svaki put kada bi ušao u prostoriju, bilo je nešto preko čega nikada nismo mogli prijeći. Sve je to bilo izloženo pravo pred našim očima. Iako nam nitko nikada nije rekao zašto…

Uvijek smo znali.

Vidjeli smo dokaze svojim vlastitim očima. Internet je bio moćna stvar koju smo imali na raspolaganju. Ljudi koji su mu se našli na putu i koji nisu preživjeli da bi pričali o tome bili su nam samo na dohvat ruke na svjetskoj mreži. Još uvijek se trebam susresti s tim čovjekom kojeg su ljudi nazivali Đavolom. Vidjeli bismo samo njegove naznake, najčešće u ovakvim okršajima.

Nikada nije priznao tko je on zapravo.

Tko stvarno jest.

Osjećao sam to u dubini svojih kostiju. U središtu svoga bića. Istinu skrivenu na vidjelom. Đavolom kakvim sam rođen, kakvim sam trebao biti, odražavao se u njegovim zastrašujućim, zlovoljnim očima. Vatra, tama, bezdušni pogled, zurili su u mene svaki put kada bi on uzviknuo naredbu.

I on je to znao.

Osjećao je ono što sam ja vidio.

Nemojte me krivo shvatiti, bio je sjajan otac. Volio nas je onoliko koliko smo i mi njega voljeli. A kada je njegova obitelj bila u pitanju, El Diablo bi se uzdignuo iz dubina pakla u koje je sam sebe zakopao. Lažirajući svoju smrt. Njegovi su neprijatelji možda i mislili da je mrtav, ali njegovi demoni…

Oni s kojima se borio i koje je pokušavao sakriti od svih, još uvijek su rasli i disali svuda oko nas. Bio je to Lucifer, njegovi vječni plamenovi su nas žive pržili. „Gdje ideš?“ „Tamo gdje idem, nije tvoja briga i iskreno rečeno, Cruz, ne tiče te se.“ Samo što, nije bio samo on taj koga su vrebali. Pritajili su se i čekali, vrebajući ono za čime su zaista žudjeli…

Mene. „Što ako učinim to time da me se tiče?“

8

Naš svet knjiga

Nije se pomaknuo, niti proizveo ijedan zvuk. Ako je naš otac bio zabavljen ili šokiran mojim izazovom, niti na sekundu to nije pokazao. Bez obzira na situacije ili okolnosti, Alejandro Martinez uvijek je kontrolirao svoje emocije. Nikad nisi mogao znati o čemu je taj čovjek razmišljao ili što je osjećao, pa niti način na koji će te kazniti kada odluči da je rasprava završena.

Slabost nikada nije bila opcija. Ili si bio vuk ili si bio ovca, ali nije bilo ničega između.

Ne kada je on bio u pitanju.

Prije nego sam uopće uspio shvatiti što se događa ili u kojem se smjeru sve ovo kreće, ležerno je posegnuo u svoju futrolu i izvukao pištolj.

Spustio ga je niz svoje bedro.

Trznuo sam se kada je Adriana uzdahnula. Oboje smo bili zapanjeni razvojem događaja. „Papá –“ Bez da je pogledao svoju kćer, podigao je prst u njezinom smjeru.

Tišina.

Sljedećih riječi koje sišle s njegovih usana, sjećat ću se do kraja svog života. Čvrstim, mirnim glasom, upitao je, „Želiš li biti Martinez, Crucifixio?“ „Cruz, nemoj –“ Adriana započne, prije nego sam je prekinuo.

Nisam oklijevao. „Da.“ Toliko je mnogo oprečnih emocija eksplodiralo u sekundi. Još uvijek nisam u potpunosti razumio svoju ulogu Martineza ili na što je moj otac ciljao. Moje tijelo se ukrutilo kada mi je pružio svoj glock. Taj ispolirani crni metal, blještavo je sjajio u prostoru između nas.

Moć koju je imao.

Kontrola koju je imao nada mnom u tom trenutku.

Put kojim će me odvesti.

Moj pogled se premjesti s njegovog pištolja na njegove bezizražajne oči.

Pakleno sam se trudio potisnuti iznenadnu zabrinutost, proklinjući svoje tijelo koje se osjećalo kao da je ubacilo u najveću brzinu i da juri kao da 9

Naš svet knjiga

nema kraja na vidiku. Ovo je bio prvi put u mome životu da sam se osjećao kao da mi konačno pokazuje đavola u sebi. „Želiš li biti Martinez, Crucifixio?“ Ponovio je, kimnuvši prema jednom od tjelohranitelja iza nas. „Ambrosio, ven,“ pozvao ga je da priđe na španjolskom.

Tjelohranitelj se žustro približio, znajući gdje mu je mjesto, stane iza našeg oca. „Dokaži da si muško sine. Što ako ti kažem da nas je Ambrosio izdao?

Kako bi to riješio?“ „Što?“ „Čuo si me.“ „Što je učinio?“ „Sama činjenica da sam ti ja rekao da nas je izdao, dovoljan je razlog da se to ispravi. Obitelj iznad svega, Crucifixio. Uključujući i život.“ Bez razmišljanja, moj pogled se zaključa s onim njegova tjelohranitelja. „Ne gledaj u njega. Gledaj u mene,“ naredio je, vrativši na sebe moju pozornost. „Gledaj me u oči kada razgovaram s tobom, Cruz. Uvijek.“ Teško sam progutao, pokušavajući suzbiti emocije koju su prijetile isplivati na površinu. „Da li si tako navikao raditi, kada si bio El Diablo?“ Prepredeno je izvio obrvu. „Ne vjeruj u ništa što si čuo i u pola onoga što si vidio. Razumiješ li me?“ „Nisi odgovorio na moje pitanje.“ „Ni ne moram.“ „Hoćeš li ga ubiti?“ Jednim glatkim pokretom, predao mi je svoj glock. „Hoćeš li ti? Želiš ući u moj posao? Onda ćeš to morati zaraditi. Misliš da možeš susresti El Diabla i ne gorjeti u paklu? Želiš me izazvati? Tada postani muškarcem, sine. Pokaži mi od čega si načinjen.“ „Oh moj Bože,“ Adriana izdahne. „Znači, istina je? Ti si najstrašniji čovjek u cijelom svijetu? Ti si bio El Diablo?“ „Adriana –“ Prekinula ga je, „Odgovori mi!“ Unio joj se u lice prije nego joj je sljedeća riječ sišla s usana. Zbog njegova naglog pokreta spotaknula se i pala na kauč. Pogledao je prema dolje u nju, nadvivši se nad moju sestru dok mu je potpuna dominacija isijavala iz kože. „Da nisi nikada više podignula glas na mene, peladita.“ Odmahnula je glavom, nije mogla vjerovati svojim očima.

10

Naš svet knjiga

Prisilio sam se da ostanem pribran. Jeziva tišina koja nas je okruživala nije išla u prilog situaciji u kojoj sam se nalazio. Osjetio sam kako mi se napetost ponovno prikrada, kako se priključuje beskonačnom pitanju za koje sam znao da nikada neću dobiti odgovor. „Čitav tvoj život, štitio sam te od –“ „Sebe,“ završio sam njegovu rečenicu umjesto njega.

Naši pogledi se susretnu.

U tom trenutku, shvatio sam da je ovo test – onaj koji je toliko mnogo, mnogo puta već prije ove noći izašao na vidjelo.

Da li je i on na ovakav način postao El Diablo? Da li je i moj djed ovo njemu učinio? Da li na ovaj način muškarci postaju Martinezi?

Moje se tijelo kretalo na autopilotu, kao da je bivalo povlačeno nevidljivim nitima. U meni su se probudile reakcije koje nisam mogao objasniti niti zanijekati, dok sam prelazio zamišljenu liniju između raja i pakla. Tajanstvena sila, jebeno je prožimala moje biće tako da nije bilo točke u kojoj sam to mogao definirati. Izbor je donesen za mene.

Bio je u mojoj krvi.

U mom DNA. Istina se odražavala u meni sa svakim korakom koji me dovodio bliže mom stvoritelju.

Stajao sam uspravno, gledajući Đavola pravo u oči. „Uvijek sam mislio da si lažirao svoju smrt jer se skrivaš od ljudi koji su željeli tvoju krv na svojim rukama. To uopće nije istina, zar ne?“ „Jednoga ćeš dana naučiti da zbog ishitrenih odluka možeš samo poginuti. Činjenice, sine, inače samo trošiš moje vrijeme.“ „Želiš činjenice?“ Frknuo sam, moje se usne izviše uz tiho režanje dok sam gledao u njega. „Dat ću ti najvažniju. Nisi se skrivao od nikoga osim samoga sebe. To je istina tvoje lažne smrti, zar ne?“ „To nije činjenica, to je pitanje. Kada mi dođeš, Crucifixio, prokleto se pobrini da kontroliraš svoj ton i emocije. Oni samo zasjenjuju tvoju procjenu. Na taj način mi previše lako dopuštaš da to iskoristim protiv tebe.“ Nagnuo se naprijed, zagledavši se duboko u moje oči. „A to objašnjava zašto misliš da možeš izaći pred mene i ne osjetiti gnjev moje ruke. Što prokleto misliš tko si ti?“ „Baš kao što si rekao, ne mislim, ja znam… Ja sam sin Đavola.“ Moj otac nagne glavu u stranu, kratko kimnuvši prema pištolju koji je i dalje bio u mojoj ruci. „Tada dokaži.“ „Cruz, ovo je besmisleno. On te mami. Papá, kakvu igru igraš?“ „Ja ne igram igre, Adriana. Samo učim tvog brata kako da obavi svoj posao. To je opstanak. To je razlika između toga da budeš kralj i da se 11

Naš svet knjiga

klanjaš jednome. Sada si diplomirao. Sada si muškarac.“ Pomaknuo se ustranu, dopuštajući Ambrosiu da dođe u moj vidokrug. „Ovo je tvoja prilika da zaradiš svoje mjesto za mojim stolom.“ Stajao sam tamo kao zamrznut, zacementiran za pod koji se rušio poda mnom. Činilo se kao da je vrijeme stalo kada se Ambrosiov pogled susreo s mojim, zbog čega sam u svojoj samoj srži počeo osjećati duboku odlučnost. Nije pomagalo ni to što sam osjećao Adrianin očiti strah, koji je dopirao do moga tijela, kao da ona samo čeka da se njegova krv prelije preko mojih ruku.

Srce mi je nabijalo u grudima, znoj mi je izbijao pokraj sljepoočica. Što sam duže tamo stajao, teže mi je bilo povući obarač. Mogao sam osjetiti kako očev usmjereni pogled buši rupu u bočnoj strani moga lica.

Ambrosio nije ni trepnuo. Nije bilo straha u njegovom izrazu lica. Nije pokazivao zabrinutost. Ništa. Niti jedna jebena reakcija. Nisam si mogao pomoći, a da se ne zapitam, što ga je takvim učinilo.

Rad za moga oca?

Da li je previše vidio?

Da li je znao da ja to neću moći učiniti? Čovjek je bio kao od kamena, a zapravo bi trebao puzati. Preklinjati za svoj život ili barem izgovoriti svoje posljednje riječi.

Ispričati se.

Moliti za drugu priliku.

Milost.

Mogu li ja to učiniti?

Imam li ja to u sebi? Da oduzmem život koji mi ne pripada, a sve u ime obitelji.

Od onog trenutka kada se moj pogled susreo s Ambrosiovim, duboki osjećaj dvojbe i krivnje su me razdirali. Balansirao sam na toj tankoj liniji koja je bila moja savjest.

Svaki put kada bi Ambrosio trepnuo, zamislio bih da ima obitelj.

Suprugu.

Kćer.

Sina.

Prokletog psa.

Sve je to ispunjavalo taj mali prostor između nas. „Sad ili nikad, Crucifixio.“ Njegove se riječi obruše na mene. Na tom tamnom mjestu između mog srca i duše, mjestu za koje do ovog trena nisam ni znao da posjedujem, propitkivao sam se o baš svemu.

Posebice, jesam li stvoren za ovaj pakao…

12

Naš svet knjiga

Puzao sam u svojoj vlastitoj koži, osjećajući se potpuno izgubljen. U mojoj utrobi uzburkala se neodlučnost, paleći nepoznat drhtaj koji je jurio niz moju kralježnicu, ali jednako brzo kao što je došao, je i nestao. Đavo mi je bio na ramenu.

Moj otac.

Naš otac.

El Diablo.

Nisam mogao kontrolirati sve emocije, pa su mi se vratile. Vratio se i onaj neodgovoreni što-ako koji se vrzmao u mojoj glavi zbog situacije u kojoj sam se našao. Sve zbog volje moga oca.

Kao da mi je čitao misli, ponovno je stao pred mene. Postavio je sebe na vatrenu liniju, blokirajući stvarnost i Ambrosia od moga pogleda.

Adriana duboko uzdahne od olakšanja kada on izgovori, „Tvoja bi majka bila ponosna.“ „A ti?“ Polako se odmaknuo, kimnuvši svojim ljudima da ga slijede.

Pomislio sam da će me riječi 'Želiš li biti Martinez?' zauvijek progoniti.

Bio sam u krivu.

Samo jednim posljednjim intenzivnim pogledom u mome smjeru, objavio je sudbinu moje budućnosti. „I đavo je jednom bio anđeo, Crucifixio. Nemoj to nikada zaboraviti.“

13

Naš svet knjiga

„Koji je to kurac bio?“ Adriana zareži, zalupivši vratima mog Ferrarija. „Opusti se.“ Crveni sportski auto bio je dar od moga oca za moj dvadeset prvi rođendan. Nije bilo neobično da primam takve raskošne darove, posebice od njega. Živjeli smo u jednom od najbogatijih gradova u cijeloj južnoj Italiji, na obali Amalfi u provinciji Salerno. Nije bilo ni neobično da još uvijek živimo u roditeljskom domu. To je bilo uobičajeno u Italiji. Roditelji bi se brinuli za tebe sve dok se ti ne bi trebao brinuti za njih.

Obitelj je bila sve.

Kuća u kojoj smo odrasli bila je masivna, prekrasna, u mediteranskom stilu izgrađena na litici, pokraj mora. Novac nam nikada nije bio problem. Što god bi zaželjeli, to bi i dobili. Nitko nikada to nije propitkivao. Iako majka to nije odobravala, otac bi nam uvijek davao samo najbolje stvari.

Njihovi načini odgoja veoma su se razlikovali. Zapravo, bili su potpuno suprotne strane spektra. Ona je bila siromašna i odrasla je u udomiteljskoj obitelji, tamo je ostala dok nije napunila osamnaest. Njezini udomitelji nisu oklijevali kada su je izbacili. Čim su prestali primati ček od države za davanje krova nad glavom, bilo je gotovo.

Bez obzira na usranu situaciju u kojoj se našla, naša majka bila je puna života, preživjela je. U mladosti, bila je prima balerina, jedna od najboljih, koliko nam je rečeno. Nastupala je u cijelom svijetu u rasprodanim kazalištima, koja bi ispunili ljudi koji su jednostavno bili opčinjeni njezinim vještinama i nevjerojatnim talentom. Balet je možda posjedovao njezino srce, ali njezina je duša uvijek pripadala našem ocu.

Alejandro Martinez.

Otkako znam za sebe, plesala je samo za njega.

Majčini skromni korijeni odigrali su veliku ulogu u našem odrastanju, ali to nije promijenilo činjenicu da je naš otac odrastao u bogatstvu kakvo nitko ne bi mogao niti zamisliti. Posjedovao je avione, mlažnjake, aute, kuće diljem svijeta. Popis njegova vlasništva bio je beskrajan.

Ponekad se činilo kao da je jedini način, na koji bi mogao izraziti ljubav prema nama, bio kroz nešto materijalno. Kao da je mislio da se može iskupiti za svoje grijehe iz prošlosti dajući nam što god bismo poželjeli.

14

Naš svet knjiga

Ono za čim smo žudjeli bila je istina koju nije mogao pretočiti u riječi, barem ne nama. „Ari, ne počinji.“ „Ne počinji? Ne počinji!“ Živčanila je, dopuštajući svojoj naravi da izađe na vidjelo. Kada je svoju punu pažnju usmjerila na mene, rekla je, „Jesi li ozbiljan? Ne možeš biti ozbiljan! Zar nisi upravo bio u dnevnom boravku sa mnom? Jesi li čuo što je želio da napraviš? Zbog čega, Cruz?

Kako bi dokazao lojalnost obitelji? Što to prokleto uopće znači?“ „Ari…“ upozorio sam je, moje se strpljenje bližilo kraju. „Ovaj put me ne možeš ušutkati! Predugo sam se pravila da ne vidim ništa! Životi kakve poznajemo su pogrešni! Način na koji se ljudi ponašaju u njegovoj blizini! Daj, Cruz! Ovo sranje nije normalno! Ili te moram podsjetiti na tjelohranitelje koji nas upravo prate, a sve što radimo jest da idemo na prokletu maturalnu večer?“ Nisam želio ići na prokletu zabavu. A ipak, bio sam ovdje, odjeven u Armani odijelo i jebene talijanske kožne cipele. Bio sam pratnja svojoj sestri gnjavatorici na proslavi na kojoj nisam poznavao nikoga od nazočnih. „Adriana, dosta. Moraš se smiriti.“ „Moram se smiriti? A da ti reagiraš za promjenu? Kako možeš biti tako prokleto miran? Jednako si jeziv i zastrašujući kao i on. Znaš to, zar ne? Što si stariji, to se više ponašaš na isti način kao i on. Također i sve više nalikuješ na njega!“ „Da li bi me to trebalo uvrijediti, Ari? Jer, posljednji put kad sam provjerio, naš otac nam je sve dao.“ „Osim istine o tome tko je… zaista je. A sada izvodi te gluposti? Što očekuješ, kako da reagiram? Upravo te mamio da nekoga hladnokrvno ubiješ, a ti sada sjediš ovdje kao da se to jebeno nije dogodilo!“ Žestoko je odmahnula rukom u smjeru našeg doma.

Trznuo sam se, istog trena okrenuvši vozilo dok sam istodobno stisnuo kočnicu, zbog čega je auto klizio bočno po cesti prije nego se zaustavio. „Carajo!“ povikao sam, 'U kurac' na španjolskom. Mahnuo sam tjelohraniteljima koji su odjednom izlazili iz vozila da vide što se događa. „Što želiš od mene? Ha? Želiš li da ti kažem kako se osjećam? Da li to želiš?“ „Da! Barem bih jednom voljela znati o čemu razmišljaš, umjesto da se pretvaraš da je sve u redu i kao da imaš štap u guzici!“ „Adriana, samo me pitaj ono što zaista želiš znati, umjesto da trošiš moje vrijeme na svoje jebene ispade bijesa.“ 15

Naš svet knjiga

„Ja nemam ispade! Nisam malena djevojčica.“ „Onda se prestani tako ponašati.“ Namrštila se na mene pa uperila svoj prodoran pogled prema meni, zbog čega sam još više popizdio. „Dobro. Da nisam ja bila tamo,“ konačno je rekla, „da li bi mu oduzeo život? Da li bi ubio tog čovjeka?“ „Učinio bih sve što je potrebno da te zaštitim, Ari.“ Trepnula je, a pogled joj zasuzi. „Znači, ubio bi za mene?“ „Kad bih morao. Umro bih za tebe.“ Uzdahnula je, odmaknuvši se od mene. „Ari –“ „Zbog toga nisi ništa bolji od El Diabla, Cruz. Sjećaš se onih novinskih članaka, zar ne? Alejandro Martinez, zloglasni šef mafije New Yorka, poslan je na posljednji počinak nakon što je ubijen u svom penthousu na Manhattnu.

Istraga je još uvijek u tijeku, ali ovaj put nema dokaza o tome tko je oduzeo život ovom čovjeku, poznatom pod imenom El Diablo. Pravda je poslužena.

Dokazujući da i dobri dečki mogu pobijediti, na kraju.“ „Isuse Kriste, zapamtila si to?“ „Naravno da jesam. Želiš znati što sam još zapamtila? Majka nam je rekla da je lažirao svoju smrt i promijenio ime kako bi nas zaštitio od svoje prošlosti, a zapravo nije želio da išta znamo o njegovim zločinima. Koliko je ljudi umrlo od njegove ruke, Cruz? I koliko ih još mora umrijeti od tvoje?“ „Uznemirena si, Adriana. Ne znaš što govoriš.“ „Tu si u krivu, brate. Po prvi put u svom životu, točno znam što govorim. Tražili smo istinu, a čitavo nam je vrijeme bila pred očima. Znali smo tko je on i za što je sposoban. Samo smo se pravili da ne znamo. Zbog čega? Koja mu korist da me štiti od cijelog svijeta kada ćeš ti uvijek biti dio njega? Ako dođe do toga… da istupiš ili se pokloniš, tada, zašto čekati?

Zašto nam u početku nije rekao koja je tvoja sudbina? Istina je da je odgajao drugog čovjeka da bude baš poput njega,“ zastala je, dopuštajući svojim riječima da se slegnu. „Da li je to ono što želiš, Cruz? Njegovo nasljeđe? Želiš li biti novi Đavo?“ Ispitivala je, svjesna da sam već izgubljen u vlastitim mislima.

Otac mi je stavio bubu u uho. „Sama činjenica da sam ti ja rekao da nas je izdao, dovoljan je razlog da se to ispravi. Obitelj iznad svega, Crucifixio.

Uključujući i život.“ Njezina pitanja i njegove riječi bile su samo pokretač žaljenja i srama koje sam osjetio jer nisam ispunio zadatak da zaštitim svoju obitelj.

16

Naš svet knjiga

Duboko sam udahnuo, okruživao me miris kože i kolonjske. „Ne iskušavaj me, Adriana. Neće ti se svidjeti ishod.“ Zgađeno je frknula pa pogled svrnula prema naprijed na suvozačevom mjestu. Nije me ponovno pogledala.

Ubacio sam u brzinu, nabio gas pa smo ponovno krenuli s očevim tjelohraniteljima za petama. „Ti si moj brat, Cruz. Uvijek ćeš biti moj brat i ne želim te izgubiti u bitci za tvoju dušu.“ Lagao bih kada bi rekao da njezine riječi nisu utjecale na mene. Očito, jesu. „Što ako ti se nešto dogodi?“ „Neće.“ „Kako to možeš znati? El Diablo ima mnogo neprijatelja, sjećaš se?“ „El Diablo je mrtav, Adriana.“ „Ne ako si ti njegov uskrsli.“ Nisam znao kako da na to odgovorim, pa sam ostao tih. Bolje da joj dopustim da pretpostavlja najgore nego da joj otvoreno sve priznam.

Ostatak puta vozili smo se u zaglušujućoj tišini sve dok nismo stigli do palače u kojoj je organiziran prijem.

Ona je prva prekinula šutnju dok smo hodali prema prednjim vratima. „Znaš, ne moraš me večeras čuvati poput psa čuvara. Možemo oboje uživati u večeri.“ „Dobar pokušaj, Ari, ali ja te ne ispuštam iz vida.“ „Cruz, gušiš me. Daj mi samo sat da imam za sebe.“ „Da radiš što točno?“ „Oh, ne znam…“ vragolasto se nasmijala. „Možda da stvaram nova prijateljstva bez svog brata i tri naoružana čovjeka uza sebe. Ha, koja ideja.“ „Za jebenu milost, zar je ono vrijeme u mjesecu? Dosta s kučkastim ponašanjem, Ari. Znaš da tvoje manipulacije nikada ne prolaze kod mene kao što prolaze kod naše majke.“ „Kladim se da bi mi ona dala malo privatnosti da je ovdje.“ „Pa, nije, pa ćeš se morati nositi sa mnom.“ „Vidjet ćemo još,“ tiho je promrmljala, kimnuvši prema hostesi na ulazu u dvorac. „Dobrodošli, Cruz i Adriana Martinez.“ Nije bilo ništa neobično da ljudi znaju tko smo. Naš je otac promijenio svoje ime nakon lažirane smrti, ali je bio odlučan oko toga da mi zadržimo

17

Naš svet knjiga

svoja. Svijetu, bili smo samo još jedni Martinezi. Nitko nije spojio dva i dva, iako sam bio njegova slika i prilika.

S kosom zalizanom unatrag, samo su još više do izražaja dolazile moje jagodične kosti i vilica. Odražavale su njegove crte lica. Moja osunčana koža i tamna kosa samo su išle u prilog mojoj očitoj privlačnosti. Iako, moje su zelene oči bile te koje su najčešće privlačile svačiju pažnju. Iz onoga što mi je rečeno, još otkako sam bio dječak, moj je intenzivan pogled izgledao kao da bi mogao posegnuti u nečiju dušu i zaposjesti je.

Baš poput moga oca.

Bili smo jednaki. Kada bi netko doveo u pitanje moj identitet, ne bi mogao zanijekati da smo otac i sin.

Hostesa mi se osmjehne pa zabaci svoju plavu kosu u stranu. „Molim Vas, uživajte i ako bilo što zatrebate, mislim bilo što, biti ću upravo ovdje i čekati ću Vas.“ Adriana zastenje, a ja kratko kimnem prema hostesi. Navikao sam da se žene bacaju na mene. Ponekad bi im i uzvratio pažnju. Najčešće, bilo bi to kada bih želio da mi popuše. Lako sam dolazio do pičkica. Znale su da ću dati jednako kao što sam i primao. Moja me reputacija u spavaćoj sobi slijedila gdje god bi išao.

Ušli smo unutra pa se popeli uz velike, zakrivljene stepenice. Svaka od njih bila je prekrivena intrigantnim uzrocima. Stepenice su završavale širokim predvorjem sa sjajnim mramornim podom. Zidovi su bili slični, koliko sam mogao vidjeti. „Postoji li ijedna žena koja ti se ne nabacuje? Zar nije dovoljno što sam u svakom kutu srednje i koledža morala slušati o tvom haremu? Nema bijega od tvojih razvratnih aktivnosti, brate.“ „Misliš od mojih jebačina?“ „Ugh. Tako si prost.“ „Drvlje i kamenje, Ari.“ Prevrnula je očima prema meni kada sam je zadirkujući udario u rame, a potom stavio ruke u džepove svog odijela. „Želim život, Cruz.“ „Imaš život, Adriana.“ „Ne onakav kakav ti imaš.“ „Nisi obraćala pozornost, sestrice. Zar misliš da bih ti ja dopustio da širiš noge za svakog kučkinog sina koji pogleda u tvom smjeru? Slomio bih mu jebeni kurac prije nego bi dobio priliku da legne iznad tebe.“ „A što ako ja želim leći iznad njega?“ „Onda ćeš ležati na njegovom lijesu.“ 18

Naš svet knjiga

„Uhh! Tako me živciraš! Čuješ li licemjerje u svojim tvrdnjama?“ Pokazala je jednom rukom – „Zdravo Loncu“, a potom i drugom rukom – „Upoznaj Poklopac.“ Učinio sam ono što sam najbolje radio kada bi me živcirala, ignorirao sam je. Hodajući niz dugi hodnik, dao sam se u posao koji je zapravo bio dadiljanje Adriani. Prvo sam promotrio okolinu, kao što sam to i inače radio kada bih negdje došao. Bio sam pretjerano oprezan, moje oči su prelazile preko mora ljudi. Tjelohranitelji i osiguranje bili su razmješteni na različitim mjestima tog širokog prostora, zajedno s kamerama koje su bile strateški postavljene cijelim imanjem.

Prosječne osobe, sve i svatko su se izmiješali ovdje. Ali mojim istreniranim očima, svi su oni bili kučkini sinovi.

Toskanski način izgradnje domova bio je impresivan baš kako je i zvučao. Nisu štedjeli na zlatnom pokućstvu, kičastom namještaju s naglaskom na ekskluzivno. I interijer i eksterijer imanja odisali su bogatstvom i novcem.

Starim novcem, da budem precizan.

Ova obitelj bila je prepuna love i tako je to bilo generacijama. Zbog toga sam postao znatiželjan tko su oni i zbog čega smo mi uopće ovdje.

Iz nekog razloga, očev glas mi se pojavi u glavi. „Moram se pobrinuti za jedan posao.“ Otarasio sam se njegove misaone prisutnosti koja mi je zasjenjivala misli čim smo ušli u balsku dvoranu. Glazba je utihnula, a DJ objavio, „Mogu li dobiti vašu pozornost? Vrijeme je da se naša dugo iščekivana gošća napokon pojavi.“ Jedna stvar je bila sigurna, svi su bili na ovom događaju. Nije to bila zabava, bilo je to predstavljanje. Priopćenje. Čega?

Ili koga?

U nekoliko sekundi, izvođači su zauzeli svoje položaje ispred i u središtu podija. „Toliko o ulasku,“ Ari izjavi, čitajući mi misli. „A mislila sam da je moja maturalna zabava impresivna.“ Stariji čovjek zgrabi mikrofon i objavi, „Molim Vas, ustanite svi i svoju nepodijeljenu pažnju pridajte mojoj principessi, Sienni Luciano.“ Ljudi se brzo razdvojiše poput crvenog mora, načinivši pritom široki slobodan prostor za spektakl koji je bio njegova kći. Moje se oči vratiše na scenu koja se odvijala preda mnom. Kao na znak, meka svjetlost obasjala je otvorenu prostoriju. Svijeće se odjednom počeše paliti duž cijelog 19

Naš svet knjiga

područja, kao da su se čarobno pojavile od zraka. Nisam čak ni vidio da ih je itko upalio. Balskoj dvorani dale su auru prozračnosti. „Ari, znaš li tko je ona –“ Nisam mogao završiti ono što sam želio izgovoriti.

Jedan pogled.

Jedan trenutak.

Jedna djevojka.

Ostavila me u potpunosti bez riječi. Ona je ta zbog koje sam izgubio sav svoj…

Fokus.

20

Naš svet knjiga

Fascinirano sam promatrao svaki njezin pokret. Bila je jebeno zapanjujuća u svojoj nježno ružičastoj, čipkanoj haljini koja je obavijala svaku oblinu njezinog sočnog tijela. Njezina ramena i ključna kost bili su goli na onaj sexy, čedan način. Bilo je nešto u čipki koja je prianjala uz njezine ruke, zbog čega se haljina činila još primamljivijom.

Odisala je kraljevski.

Viseće dijamantne naušnice koje je nosila samo su naglašavale njezin dugi, primamljivi vrat kojem sam se odjednom želio približiti i pomirisati ga pa sisati, sve dok ne bi stenjala od potrebe. Skoro istog trena sam se zapitao da li joj je okus jednako dobar kao i izgled. Bio sam izgladnio čovjek koji je umirao za zalogajom. Kosa joj je bila podignuta krunom koja je stajala na vrhu njezine glave, a nekoliko pramenova uokvirivalo je njezino nježno lice.

Izgubio sam se u njezinim velikim, tamno smeđim očima, malenom nosu i napućenim usnama. Jebeno je ostavljala bez daha, zbog čega sam zaboravio na svoja sranja. Nisam skidao oči s nje dok je kružila dvoranom na neki tradicionalan način prilikom ceremonije slavlja.

Bilo je njezino vrijeme da zablista, a zaista i jest osvijetlila prostoriju, pritom me zaslijepivši bez imalo truda. Sve je zabljesnula svojim šarmom dok je uživala u njihovoj pažnji. Očito je voljela biti u centru pažnje. Bila je prekrasna stvar.

Moj očarani pogled okrene se prema istom čovjeku koji je najavio njezin dolazak, a sada ju je uhvatio za ruke i povukao je u čvrsti zagrljaj. „Sienna, la mia principessa,“ objavio je, 'moja princeza' na talijanskom, u mikrofon, osmjehujući joj se s ponosom i obožavanjem ljubljenog oca. „Ne mogu vjerovati da si službeno maturirala. Sjećam se dana kada sam te donio kući kao bebu, kao da je to bilo jučer. Kako je moguće da je prošlo već osamnaest godina, otkako sam te prvi puta držao u svome naručju?“ Dopadljivo, zagledala se u svog starog, držeći se s njim za ruke ispružene ispred sebe. „Principessa, čitav svoj život sam čekao da se rodiš. Ti si anđeo, kojeg mi je Bog poslao s neba. Sjećam se svakog pojedinog detalja tvog rođenja i često se nađem kako ga iznova proživljavam u svojem umu. Želio bih da si još uvijek moja piccola ragazza, moja malena djevojčica. A sada si tu, stojiš 21

Naš svet knjiga

ispred mene kao mlada žena spremna osvojiti svijet. Sienna, ti si stvorila ljubav u mome srcu i ispunila prazninu koju je tvoja majka ostavila za sobom.“ Pognula je glavu, kao da se prisjeća nečega. „Kada je tvoja majka preminula, dala si mi snagu koja mi je bila potrebna da nastavim dalje. Toliko me podsjećaš na nju. Tvoja snažna volja, tvoja žestoka odanost i tvoja bezuvjetna ljubav samo su neke od vrlina koje si naslijedila od nje. Bila je ljubav mog života i nedostaje mi svakog dana. Počašćen sam time što sam tvoj otac i činjenicom da nosiš Luciano ime.“ Zašto mi je poznato to ime? „Želim da znaš koliko sam ponosan na tebe. Znam da si ponekad željela da te ne štitim na onaj način na koji jesam, ali la mia principessa1, ti si moj čitav svijet. Imam velika očekivanja od tebe i znam da će doći dan kada ja više neću biti jedini muškarac u tvom životu.“ „Oh, Papá…“ Njezin glas bio je glazba za moje uši. Mekan, nježan, zbog čega se moj kurac trznuo. „Ne, ne, ne,“ nepopustljivo je odgovorio. „Želim da se svi tvoji najveći snovi ostvare. Zaslužuješ voljeti muškarca baš kao što sam ja volio tvoju majku. Nekoga tko će te štititi, poštivati i staviti te ispred svega drugog.

Nikada se nisam ponovno oženio jer si ti postala čitav moj svijet. Ne postoji nitko tko bi mogao popuniti tvoje mjesto. Niti u mome srcu, ni duši, a niti nigdje drugdje.“ „Ti amo,Papá2.“ „Ti amo anch'io,“ uzvratio je na talijanskom. „I ja tebe volim.“ „Prego in nome di Dio. Molim se u ime Božje da uvijek budeš sigurna i zaštićena per mano di Dio,“ izjavio je, „Od ruke Božje. Čestitam, Sienna.“ Nježno se nagnuo prema naprijed, dlanovima obuhvatio njezino lice kako bi je poljubio u čelo. Podsjetio me na svaki put kada bi naš otac tako isto učinio s Adrianom. „Nikad nisam mislila da ću doživjeti taj dan,“ sestra mi se obratila, time privlačeći pozornost na sebe. „Crucifixio Martinez, ona ti se sviđa. Wow.“ Usta joj se iznenađeno otvoriše. „Zar se ne mogu diviti prekrasnim stvarima?“ „Činjenica da si je nazvao prekrasnom, samo potvrđuje moju poantu, dragi brate.“ 1 2

Tal. Moja princezo Tal. Volim te tata

22

Naš svet knjiga

Nisam obraćao pažnju na Ari, previše sam bio preplavljen svojom željom da i dalje pogledom pratim tu djevojku. Otac ju je pustio pa je krenula pozdravljati svoje goste šećući prostorijom. Proučavao sam njezinu samopouzdanost, od načina na koji bi zabacila kosu dok bi razgovarala, dok bi pozdravljala goste pa sve do toga da bi gosti upijali svaku riječ koja bi sišla s njezinih usana.

Njezine vješte pokrete, način na koji je stajala i povremeno se zaljuljala u ritmu glazbe. Svakoga je očarala, niti jednom nije prekinula kontakt očima dok je razgovarala s nekim. Od načina na koji bi ležerno dotaknula nečiju ruku, do toga da se nasmije ili osmjehne kada je to trebalo. Bilo je potpuno jasno da zna kako se kretati prostorijom. Koristila je svoju privlačnost kako bi dobila ono što je željela.

Mogla bi se sama i izboriti kada bi je se bacilo vukovima. Moja volja da stojim tamo i promatram je, poljuljala se kada sam prepoznao neke od muškaraca s kojima je razgovarala.

Tada mi je sve bilo jasno. „Oh, ali pogledaj,“ Adriana povede razgovor. „Krenula je prema nama.

Evo tvoje velike prilike da ostaviš dobar dojam. Nemoj to sjebati.“ Moj se pogled zaključa s princezinim koja je sada stajala ispred mene.

Nisam zamuckivao, već sam ispružio ruku. „Čestitam, princezo.“ „Ne zovi me tako.“ Izvio sam obrvu, zatečen njezinim oštrim tonom. „Pa, dopusti da se predstavim. Ja sam Cru –“ „Znam tko si. Svi znaju tko si.“ „Dobro.“ Nagnuo sam glavu u stranu. „Prokleto sam posramljen što ne znam tko si ti.“ „Zar tako poznati Cruz Martinez ulijeće djevojci?“ Podrugljivo je frknula. „Govoreći joj da čak niti ne zna tko je ona? Ako je šarmiranje žene uvredama tvoj najbolji način da nekog povališ, onda su djevojke koje vodiš u krevet gluplje nego se čine.“ „Tražiš li poziv za moj krevet?“ „Uzglavlje tvog kreveta je mjesto za koje se nikada ne želim držati.“ „Možemo isprobati bilo koje mjesto, Sienna. Moj krevet samo je opcija.

Mogu se zakleti da je zarežala na mene i time me još više napalila. „Mislim da je vrijeme da ja napustim ovaj razgovor,“ Ari upadne. „Ne zamaraj se,“ Sienna ispali. „Gotovi smo.“ „Dušo,“ široko sam se osmjehnuo. „Tek smo počeli.“

23

Naš svet knjiga

Promotrila me prezirno od glave do pete, pa se odmaknula. „Klonim se mafiosos3. Imam dovoljno La Famiglia 4u svom životu.“ „Pogriješio sam.“ Dlačice na mojim rukama se podigoše i poznati osjećaj prostruji kroz cijelo moje tijelo. „Znam tko si. Ta kruna na tvojoj glavi ti pristaje, s obzirom na to da si Sienna Luciano. Principessa mafiosa.

Mafijaška princeza, zar ne?“ Prepredeno se podsmjehnula. „Ako bi vjerovala svemu što sam čula na vijestima, tada bi El Diablo bio mrtav, zar ne?“ Trznuo sam se unatrag, nisam očekivao od nje da će to reći. Prije nego sam uspio odgovoriti, okrenula se i udaljila, ostavljajući me da se pitam koji se kurac upravo dogodio. „Ha, tko bi mislio…“ „Ari,“ upozorio sam, potpuno svjestan toga u kojem je pravcu ona krenula s ovim. „Ne zajebavaj se sa mnom.“ Sestra je stala preda me. „Sveto sranje, pakao se službeno zamrznuo.

Kakav je osjećaj barem jednom u životu biti odbijen? Poput hitrog udarca u jaja? Definitivno te provocirala.“ „A sad me ti provociraš.“ „Pa onda idi i ulovi je,“ nasmijala se. „Djevojke to vole. Znaš, tako pokazuješ da ti je stalo.“ „Nisam pičkica, Ari.“ „Misliš, psić?“ „Ista stvar.“ „To je zato što nikada nisi bio zaljubljen.“ „A sada si ti odjednom stručnjak u tome?“ „Ja sam žena, Cruz. To je za nas instinktivno. Uz to, pogledaj mamu i tatu. Nakon svih godina koje su proveli zajedno, još uvijek su ludo zaljubljeni jedno u drugo. Uvijek smo imali dobar primjer o tome kakav brak treba biti.“ „Što pokušavaš reći?“ „Ono što ti ignoriraš. Znaš da želiš ići za njom.“ „Ne ostavljam te samu.“ „Ummm…“ Osvrnula se uokolo. „Neću baš ni biti sama sa svim ovim ljudima uokolo.“ „Znaš što ja mislim o tome.“ „Znači, dopustit ćeš da njezina bude posljednja? To nije brat kakvog ja poznajem i volim.“ 3 4

Tal. mafijaša Tal. Talijanska mafijaška obitelj

24

Naš svet knjiga

„Tko kaže da je to bila posljednja riječ? Možda i jest otišla, ali ja sam taj koji će odlučiti kada smo gotovi.“ „Onda to i dokaži.“ „Ari –“ „Hajde, Cruz. Samo idi! Ostat ću ovdje. Neću se ni pomaknuti, obećavam.“ „Ne.“ „Dobro.“ Slegnula je ramenima, kimnuvši iza mene. „Tvoj gubitak.“ Okrenuo sam se kako bih vidio na što je pokazivala, pomalo gubeći nadzor nad sobom jer je ona plesala malo preblizu za moj ukus s nekim koga sam istog trena prepoznao. Njegov dodir bio je pohotan i posesivan.

U nekoliko sekundi, ljubomora me preplavila poput nezaustavljive sile.

Moja se posesivnost velikom brzinom širila preko prostorije.

Privukao ju je bliže, na svoj torzo, omotavši ruku oko donjeg dijela njezinih leđa, a njezinu je lijevu ruku postavio na svoje rame. Drugu ruku su isprepleli s druge strane. Njezine napućene usne razdvojiše se kada on neočekivano svoju desnu nogu stavi između njezinih, tako da je ona sasvim sigurno opkoračivala njegovo bedro. Priljubivši je uz svoje tijelo, nije preostalo ni malo prostora između njezinih grudi i njegovih prsa.

Taj pizdun!

Susreo sam Arin pogled, koja je mogla vidjeti pravo kroza me. Uvijek smo imali čvrstu i posebnu vezu. Nije bila samo moja sestra, bila je i moja najbolja prijateljica. Poznavala me poput lica i naličja svog dlana. „Ljubomora ti ne pristaje, brate. Čini se da imaš konkurenciju. Zaista su sladak par.“ „Da li se uopće sjećaš posljednjeg puta kada si začepila? Da, nisam ni ja.“ „Jesam li pogodila u živac?“ „Da, pravo u moje dupe.“ „Oh! Pogledaj je samo. Ona odlazi, a on je zapravo slijedi. Pitam se gdje idu? Možda u njezinu sobu? Da li je to Giovanni s njom? To je on, zar ne?

Mora biti on. On je poznati ženskar. Moraš je upozoriti.“ „Ari –“ „To je ono što ti radiš, Cruz. To je u tvojoj prirodi. Možda i spavaš uokolo, ali se ne pretvaraš da si netko tko nisi. Tvoji suparnici znaju u što se upuštaju. Znaš da kruže glasine da on ne prihvaća ne kao odgovor.“ Smjenjujući pogled između Adriane i Sienne, duboko sam uzdahnuo, shvatio da to jest Giovanni i da očito to govno nije smjeralo ništa dobro.

Koji drugi izbor imam? „Ne miči se odavde. Jesi li razumjela?“ 25

Naš svet knjiga

Osmjehnula se, zadovoljna jer sam popustio njezinim zahtjevima. „Jasno i glasno.“ „Ozbiljan sam, Adriana. Ne miči se odavde.“ „Kao, smrtno ozbiljan?“ „Ari, mislim to. Odmah se vraćam.“ „Daj si vremena, obećavam da ću biti ovdje i čekati te.“ Još jednom sam brzinski pogledom prošao po prostoriji, tražeći naše tjelohranitelje. „Opusti se, Cruz. Oni su ovdje, za šankom. Zar ih ne možeš vidjeti? To su oni koji se prave da ne promatraju svaki moj pokret. I da, Cruz, što si učinio s očevim pištoljem?“ Polako sam se odmaknuo, ignorirajući njezino pitanje. Bio sam iznenađen što je pitala, znala je da ga imam sa sobom. „Nemoj da požalim ovo.“ Znajući da su tjelohranitelji tamo, zbog njezine zaštite, bilo mi je malo lakše udaljiti se. Nikada prije nisam ovo učinio i lagao bih kad bih rekao da nisam bio u nedoumici oko ovoga što sam upravo činio.

Ostavljam Adrianu samu kako bih išao za…

Siennom.

Mojim osobnim smrtnim grijehom.

26

Naš svet knjiga

Giovanni me zatočio u svom snažnom, mišićavom naručju, polako me prislonivši o ogradu balkona s kojeg je pucao pogled na naše imanje.

Bili smo sami, nije bilo nikoga oko nas. To inače nije bio slučaj, ne ako se mog oca pitalo. Uvijek sam imala čitav arsenal tjelohranitelja koji su me okruživali gdje god bih išla. Ipak, budući je bila moja maturalna večer, osigurala sam se da dobijem dan za sebe. Da, bile su stotine ljudi u mome domu, iako nisu ovdje bili zbog mene.

Sve je to bilo za predstavu. Samo kako bi dokazali svoju lojalnost i obavezali se na savez sa La Famigliom. Zbog te pomisli preokrenula sam očima.

Voljela sam oca, ali sam mrzila ono za što se zalagao.

Vita de mafia. Život mafije.

Organizirani kriminal, da budem točna. Moj jedini mir proizlazio je iz saznanja da je uvijek sjedio na čelu nekog stola. Za većinu ljudi bio je strah i trepet za njihove živote, a za nas…

Bio je jedini način života. „Izgledaš zapanjujuće u toj haljini,“ Giovanni prošapće uz moje uho, nježno prelazeći usnama naprijed i natrag. Vratio je moje misli u sadašnjost, iako mi se uvijek činilo kao da živim u trenutku. Morala sam.

Nikada nisam znala kada će moje vrijeme isteći, kao što je to bilo s mojom majkom. „Zar to znači da i inače ne izgledam zapanjujuće?“ „Sienna Luciano, ti si jebena božica i znaš to.“ Giovanni je bio ovdje kako bi ljubio guzicu mog oca. „Ali znaš li ti?“ Frknuo je zacerekavši se. „Ta bi haljina još bolje izgledala na podu mog apartmana.“ „Prepredeno.“ „Više nisi malena djevojčica.“ „Još nemam osamnaest.“ „Vjeruj mi, odbrojavam dane.“ Baš kao i ja. „Imaš li ikakvog pojma što upravo sada radiš mom kurcu?“ 27

Naš svet knjiga

„Ja znam –“ poznati glas odgovori umjesto mene, „što ću napraviti tvome kurcu ako se ne makneš s nje.“ Naši se pogledi susretnu i ja se zagledam u njega.

Crucifixio Martinez.

Nisam lagala, znala sam tko je on. Izgledao je baš poput svog oca. El Diablo je posjetio naš dom više puta nego što želim izbrojati. Prvi put kad sam ga upoznala, bila sam malena djevojčica očarana njegovim jasnim zelenim očima. Bio je drag prema meni. Većina muškaraca je bila draga prema meni.

Bila sam jedino dijete, kćer Lorenza Luciana.

Mafijaška princeza Luciferu.

Zloglasnog gangstera i glavnog vođe La Famiglie.

Moje ime bilo je glavna vijest u novinama onog dana kada sam se rodila. Štampa me nazvala mafijaškom princezom i to me još otad progoni. Moj otac je imao svoje prljave ruke u svemu baš kao i čovjek prije njega.

Droga.

Oružje.

Klubovi.

Dijamanti.

Samo navedi, a on je u to bio nekako umiješan, slikom ili prilikom.

Jedini razlog što nije odsluživao zatvorsku kaznu bio je zato što je nedodirljiv.

Političari.

Policajci.

Detektivi.

Poručnici.

Suci.

Popis se nastavljao i nastavljao…

Svi su bili korumpirani i svima je on upravljao. On je bio definicija organiziranog kriminala i bilo je malo toga što nije posjedovao i čime nije upravljao. Niti jednu stvar mu se nije moglo prišiti. Izgradio je carstvo na sumnjivim poslovima.

Tama koja je okruživala našu obitelj samo me vukla sve dublje i dublje u bezdan našeg imena. Rođena sam u ovom svijetu grešnika, koji su svake nedjelje išli u crkvu. Dokle god možeš Bogu ispovjediti svoje grijehe, sve je oprošteno. Čak i ubojstvo. „Oprosti mi Oče jer sam zgriješio.“ Bilo je lakše zamoliti oprost nego dobiti dopuštenje.

28

Naš svet knjiga

Nisam si mogla pomoći, stavila sam ga na njegovo mjesto. „Samo zato što se ti ponašaš kao kurac, Cruz, ne znači da je tvoj imalo veći.“ Široko se osmjehnuo.

Imao je drskosti jebeno mi se osmjehnuti.

To je bilo ono što sam prezirala kod mafijaša.

Drskost.

Aroganciju.

Da su u pravu.

Pravo da ne poštuju nikoga tko im se nađe na putu. Prezirala sam svaki dio ovog podzemlja, a posebice alfa stav.

Ubij ili budi ubijen.

To je bilo toliko sranje i nisam željela biti dio toga. Molila sam za dan kada ću moći ostaviti ovaj život za sobom. Još tri mjeseca. Devedeset dana i maknut ću se odavde. Plan mi je bio da odem na osamnaesti rođendan.

Ostavljam ocu na izbor hoće li me slijediti, ali nisam mogla ovdje ostati zbog njega nimalo duže. Ovaj život me živu pokopavao. Neću biti poput svoje majke.

Razum iznad srca, bez obzira na sve.

Ljubav te zasljepljuje, a ja mogu vidjeti ravno kroz iluziju. Nisam vjerovala u sretne završetke, u suprotnom bi moja majka još uvijek bila živa. U našem otrcanom svijetu, zbog ljubavi samo možeš biti ubijen.

Nisam bila toliko naivna da bih mislila drugačije. „Da ti je ovaj pizdun dozvolio disati, možda ne bih morao paziti na tebe.“ Giovanni krene prema naprijed pa ga ja uhvatim za ruku, zadržavajući ga. „Izgledam li kao da mi je potrebna tvoja zaštita? Mogu se brinuti sama o sebi.“ „Ti si samo žena u svijetu muškaraca, princezo.“ „Rekla sam ti da me prestaneš tako zvati.“ „Samo te pokušavam zaštititi, dušo.“ „Zaštititi me od čega? Muškaraca poput tebe?“ „Ne poznaješ me.“ „Znam dovoljno, tako da ne želim imati ništa s tobom.“ „Čuo si je. A sada odlazi, prije nego te ja na to natjeram,“ Giovanni naredi oštrim glasom za kojeg sam znala da Cruz neće cijeniti.

Neće ustuknuti. Nisu bili takvi. „Zašto misliš da si drugačiji od svih ostalih muškaraca koje sam ikada upoznala? Svi ste vi načinjeni od istog materijala. Nisi prvo, a ni posljednje

29

Naš svet knjiga

besramno kopile koje je ušlo u moj dom, odjeveno u dizajnersku odjeću i koje jebeno pokušava probiti svoj put do stola moga oca.“ „Misliš da imam skriveni motiv?“ „Znam da imaš.“ „Koliko ti puta ona mora reći da nije zainteresirana?“ U tri koraka, Cruz se unio u Giovannievo lice.

Balkon se odjednom činio manji uz njih dvojicu, tako visoke, mišićave građe, dok su se nadvijali jedan nad drugog. Njihova tijela zračila su dominacijom, poput dva pit bula koji se bore da budu alfe. Mogli bi se također popišati na mene i proglasiti pobjedu. „Nismo neprijatelji,“ Cruz je prijetio, „Nemoj nas učiniti takvima.“ Napetost se pojačavala svakom proteklom sekundom. Način na koji se upleo u moj život razbjesnio me više nego što bi to riječi mogle opisati.

Teško sam progutala, srce mi je nabijalo u grudima toliko jako da se kunem da su oni to mogli čuti. Naš bi svijet mogao postati krvav za točno dvije sekunde, a nisam htjela da ove šupčine unište moju dizajnersku haljinu šivanu po mjeri. „Kako bi bilo da obojica odete?“ „Ako ja odlazim, ti ideš sa mnom. Biraj. Može biti na moj ili tvoj način.

Kako god bilo, neću te ostaviti samu s ovim kučkinim sinom, koji ne zna kako prihvatiti ne za odgovor,“ Cruz je bijesno protisnuo. „Što?“ „Čula si me.“ „Ja sam posljednji muškarac od kojeg je moraš štititi,“ Giovanni izjavi, potaknuvši moje zanimanje svojim zloslutnim riječima i tonom.

Dodao je, govoreći s osudom, „Ima daleko gorih muškaraca u našem svijetu zbog kojih treba biti zabrinut.“

30

Naš svet knjiga

„Zna li moj otac za to?“ upitala sam ga. „Budući je on čovjek zbog kojeg bi se trebao zabrinuti.“ Giovanni nesvjesno spusti glavu prema tlu i to je bio izdajnički znak, moj otac nije imao pojma o njegovim perverzijama.

Pičkica. „Kamere su posvuda,“ izjavila sam. „Počela bih trčati da sam na tvome mjestu.“ Izraz na Giovannievom licu kada se odmaknuo od nas bio je jedan od onih koje sam vidjela toliko mnogo puta.

Strah.

Ne skidajući svoj zabrinut pogled s mene, kimnuo je i udaljio se.

Kada je otišao, odmah sam prešla na stvar s Cruzom. Bilo mi je dosta gubljenja vremena na ovog cazzoa.5 „Ako tražiš zahvalnost, nećeš je dobiti od mene.“ „Jednostavno hvala bilo bi dovoljno.“ „Za što?“ „Za otkrivanje njegove prave naravi.“ „A što je s tvojom? Kada ćeš mi to pokazati?“ „Nemam što skrivati. Ono što vidiš to i dobiješ.“ „To ima smisla. Budući je sve što vidim tobožnji mafijaš koji samo čeka da sebi dokaže da ga ničija ruka neće hraniti. Da ti dam mali savjet, Cruz, ne seri tamo gdje jedeš.“ „Ljubiš li oca tim ustima?“ „Da,“ Primaknula sam se njegovim usnama. „To su iste usne koje ti želiš omotati oko svog kurca.“ Podmuklo se naceri. „Zadovoljava me saznanje da razmišljaš o omatanju svojih usana oko mog kurca.“ „Ugh! Baš si odvratan.“ „Baš kao i tvoj prijatelj.“ „On nije moj prijatelj.“ „Tako je meni to izgledalo.“

5

Tal. jebač

31

Naš svet knjiga

„Pa, pogled može zavarati.“ Odmaknuo je pramen kose s mog lica. „Ti si predivna.“ Namrštio se prema meni svojim intenzivnim pogledom zelenih očiju, dok je palcem prelazio uz moj obraz.

Njegove očajne fore nisu me zbunjivale. Navikla sam na ovo više nego na išta, zbog muškaraca koji su me pokušavali očarati kako bi zauzeli očevo mjesto. Nije se tu sada radilo o meni, nikada i nije. To je bilo samo sredstvo kojim bi se došlo do cilja. Uz to, muškarci poput njega nisu znali kako voljeti. Prodali su svoju dušu La Famigliji. Na kraju dana, samo je to bilo važno, a njihove tako-nazovimo žene su bile budale ako su mislile drugačije.

Odbijala sam bilo kome biti na drugome mjestu.

Jebeš to.

Nisam bila ničije vlasništvo.

Ti muškarci bili su životinje i jedini zakon za koji su živjeli i disali bila je mafija. To sam naučila na teži način. „Mislila sam ono što sam rekla,“ podsjetila sam ga strogim glasom, misleći na posao. „Držim se podalje od mafijaša.“ „Zbog čega misliš da sam ja gangster?“ „Jesi li ozbiljan? Zar ćeš stvarno vrijeđati moju inteligenciju? Mogu te vidjeti na milju udaljenosti.“ „Znači, tražila si me.“ „Ne izvrći moje riječi.“ Odmahnula sam glavom. „Izgledaš baš poput svog oca. Na trenutak sam čak pomislila da je to on.“ „I kako si se zbog toga osjećala? Zbog ideje da vidiš moga oca?“ Njegov prst nije prestao milovati moj obraz. „Tvoj otac me ne brine. Za tri mjeseca, nikad ga više neću morati vidjeti.

Niti ikoga od vas.“ „Što će se dogoditi za tri mjeseca?“ Odmaknula sam se, bila sam gotova s ovim razgovorom. „Ne tiče te se.“ „Princezo –“ „Rekla sam ti da me ne zoveš tako.“ „U pravu si.“ Kimnuo je. „Grijeh te bolje opisuje.“ „Oprosti?“ „Tvoja zapanjujuća ljepota, tvoj borbeni stav, ta jebena usta… vrijedi svakog grijeha koji bi mogao proizaći iz toga.“ „Ja ne –“ „Izađi sa mnom.“

32

Naš svet knjiga

„Da li je to molba ili naredba? Jer ne odgovaram niti na jedno. I neću ti ponavljati.“ Ovaj put sam se još više odmaknula i samouvjereno progovorila. „Kloni me se, Cruz.“

Okrenula se i vratila se unutra. „Ovo je daleko od kraja, Grešnice.“ Bez da se okrenula, podignula je srednji prst i nastavila hodati, otpilivši me. Nisam si mogao pomoći da se ne nasmijem. Ovo je bio prvi put ikad da je djevojka privukla moju pozornost za nešto drugo osim seksa.

Sviđala mi se.

Mnogo.

To mi je bila toliko nepoznata emocija. „Jebem ti, moja sestra.“ Brzo sam pogledao na sat, shvativši da sam sa Siennom proveo više vremena nego što sam namjeravao. „Sranje.“ I samo tako, neugodan osjećaj pojavio se u samom mom biću. Prije nego sam shvatio što se događa, tijelo mi se okrenulo, krećući se vješto. Vukao sam guzicu prema plesnoj dvorani, gdje sam ostavio Adrianu. Požurio sam niz dugi, uzak hodnik, prošao pokraj nekoliko drugih prostorija i tek sam tada shvatio koliko sam daleko otišao.

Sve što sam mogao čuti bili su zvuci mojih koraka, koji su odzvanjali hodnikom. Cipele su mi udarale o mramorni pod, jedna za drugom.

Nisam mogao doći do plesne dvorane dovoljno brzo. Srce mi je ludo tuklo u prsima, puls u vratu silno je udarao o moju kožu, a znoj mi se počeo skupljati oko sljepoočica.

U sekundi, moje oči su promotrile sve kada sam ušao u golemi prostor, tražeći Ari. Promotrio sam svaki centimetar skupa pred sobom. Bilo je kao da sam želio sačuvati ovaj trenutak panike u svom pamćenju.

Riječi nisu mogle opisati način na koji sam se osjećao. Osjećaje koji su jurili kroz moj krvožilni sustav. Prisilio sam se da ostanem sabran, dok sam je tražio među svim tim ljudima.

Začuo sam očeve riječi, „Štiti svoju sestru.“ Iznova i iznova.

Svaka kost u mome tijelu se umirila.

Svaki mišić u mome biću se napeo.

Svaki dio mene bio je nesposoban pomaknuti se.

33

Naš svet knjiga

Tjelohranitelje nisam nigdje vidio. A niti…

Svoju sestru.

Još sam jednom promotrio prostoriju pa je pozvao na mobitel, ali me odmah prebacilo na glasovnu poštu. „Adriana ovdje, znate što treba učiniti!“ Trčao sam niz drugi hodnik. Jurio kroz imanje, trebajući je pronaći, osjećao sam se kao da mi život ovisi o tome.

I jest.

Glazba je glasno svirala kroz zvučnike dok su se svi pomicali u njezinom ritmu bez ijedne brige na svijetu. Moja krv je ključala, bio sam zaslijepljen mahnitošću i ludilom jer je nisam mogao pronaći.

Naposljetku sam povikao, „Ari! Ari, gdje si?“ Nisam mogao kontrolirati tok svojih misli i zbrku u svojoj glavi pa me to u potpunosti preuzelo. Za čovjeka koji se ponosio svojom kontrolom, u ovom trenutku nisam je uopće imao. I to sam samo potvrđivao sa svakom sekundom koja bi prošla.

Sa svakim bijesnim, dubokim uzdahom.

Sa svakim treptajem svojih uspaničenih, iznemoglih očiju i dalje je nisam mogao pronaći.

Niti jedna logična misao nije se mogla formirati u mojoj glavi. Mogao sam samo osjetiti užas koji je obuzeo svaku kost u mome tijelu. Moje strpljenje bilo je pri kraju, visilo je o tankoj niti. Ta nit je puknula kada sam krajičkom oka uočio jednog od naših tjelohranitelja. Njegov pogled susretne se s mojim. „Jebem ti,“ izdahnuo sam, očekujući najgore.

On će biti taj koji će na kraju primiti moj jebeni bijes. Progurao sam se kroz masu ljudi, ne mareći koga sam oborio, unio sam mu se u lice u roku dvije sekunde.

Zgrabivši ga za revere njegove jakne, prosiktao sam, „Gdje je ona?“ Njegove su mi oči rekle sve što sam želio znati, ali sam ipak trebao čuti kako izgovara te riječi. Kao da nije bila istina, kao da to nije bila moja stvarnost, sve dok ga ne čujem da to izgovara. „Jebote, gdje je Ari? Gdje je moja sestra?“ Odmahivao je glavom lijevo desno, kao da se nije mogao natjerati reći mi gdje je ona ili što joj se dogodilo. „Ja… ja… ja…“ „Jebeno ću te ubiti ako mi ne odgovoriš!“ Stisnuo sam njegove revere čvršće i više zahtijevajući. Moji članci su problijedjeli od čvrstoće moga stiska. „Gdje je Adriana?“ Vikao sam u njegovo lice.

34

Naš svet knjiga

To je bio prvi put u mome životu da sam vidio istinski užas ispisan preko nečijeg lica. „Odgovori mi!“ Snažno sam ga protresao, pokušavajući ga navesti da progovori. „Gdje je jebeno moja sestra?“ „Mi… mi…“ Bez kolebanja sam ga pustio i u jednom hitrom potezu izvukao očev pištolj iz stražnjeg dijela svojih hlača, uperivši ga pravo u njegovo čelo. Živo mi se jebalo što ljudi svjedoče mojoj slabosti. „Gdje je Adriana?“ Oči mu se širom otvoriše, a on stane zamuckivati, „Ja… ja… oprosti, Cruz… ne znam što se dogodilo. Jednog trenutka je bila ovdje… a sljedećeg… je nestala.“ „Nestala! Koji kurac to uopće znači? Gdje je jebeno otišla?“ Slegnuo je ramenima. Tijelo mu je drhtalo sa svakom riječi koja je pobjegla s njegovih usana, „Pretražili smo cijelo imanje, Cruz… ne možemo je pronaći… ali jesmo našli njezin mobitel na tlu izvan imanja…“ Zateturao sam zbog njegove izjave. Zrak je izbijen iz mojih pluća, a borba u meni je nestala. Čista agonija harala je mojim umom, dok sam prste provlačio kroz kosu, želeći je iščupati. Pojavili su se bljeskovi sjećanja na naše djetinjstvo. Borio sam se da ostanem pribran. Moja odlučnost razbila se oko nas poput stakla čije su krhotine sjekle moju kožu.

Nisam je uspio zaštititi.

Trebao sam je štititi pod svaku cijenu.

Tada me on obavijestio, „Žao mi je, Cruz. Oteta je.“ Osjećao sam se kao da sam umro.

A đavo u meni…

Je rođen.

35

Naš svet knjiga

Jednom sam pročitao da su naši umovi najmoćnije oruđe, sposobno za sve. Posebice kada se radi o traumi. Istina je govorila sama za sebe. Što si učinio, Cruz? Što si prokleto učinio?

Moje oči se zatvoriše vlastitom voljom dok sam klizio prema dolje niz ono za što sam mislio da je zid. Polako sam pao na hladno, tvrdo tlo ispod sebe.

Nisam se mogao pomaknuti.

Nisam mogao disati.

Nisam mogao proizvesti nikakav zvuk.

Niti jednu riječ.

Sve što sam mogao je osjećati…

Bio sam tamo, ali ujedno i nisam. Vrijeme je stajalo dok se cijeli svijet nastavio kretati bez mene. Samovoljno sam se predao, dopuštajući posljednjem sjećanju koje sam imao na sestru da se odigra pred mojim očima. Kao da se događalo upravo ovdje i u ovom trenutku. „Cruz,“ Adriana reče. „Moraš li me uvijek čuvati, gdje god da idem?“ „Moj je posao da te štitim.“ „A čiji je posao da štiti tebe?“ „Meni nije potrebna zaštita.“ „Tu se varaš, dragi brate. Tebi je potrebna zaštita više nego ikome drugom. Đavo ti neće doći u demonskom obliku. Zlotvor se predstavlja kao nešto što si oduvijek želio. Pa, reci mi onda, Cruz? Što je to što ti želiš?“ „Da ti budeš sigurna.“ „Zanimljivo.“ Osmjehnula se na taj bezbrižan, ciničan način, na koji sam već bio naviknuo. „Ako uzmemo u obzir da je to sve što sam i ja uvijek željela za tebe.“ „Ari, koliko ti puta moram reći, štitit ću te i posljednjim dahom ako bude trebalo.“ „Da, znam. Vjeruj mi, to je moja najgora noćna mora. Da ti umreš kako bi mene spasio.“ „Ari –“ „Nemoj, Cruz. Nemoj davati obećanja koja ne možeš ispuniti.“ „Ne znam što želiš da kažem. Nema pravog ni krivog odgovora.“ „U svom srcu znam da to nije istina. Želim slobodu. Nije pošteno da mi je skoro dvadeset tri godine, a da nikada nisam bila zaljubljena. Želim ono što naši roditelji imaju. Zar ti to isto ne želiš?“ 36

Naš svet knjiga

„Nikada nisam o tome razmišljao.“ „To me rastužuje. Znaš da ovaj život koji vodimo nije normalan, Cruz.

Poznajemo ga čitav svoj život. Samo se pretvaramo da naš otac nije čovjek kojeg se većina ljudi boji. Znam istinu, a to nije da je on bio… jest… El Diablo. Istina je da ti želiš biti baš poput njega.“ „Da li je to prijetnja, Ari?“ „Ne.“ Odmahnula je glavom i zagledala se duboko u moje oči. „To je obećanje.“ Odmahnuo sam glavom, tiho se pomolivši da je to samo još jedna noćna mora iz koje ću se uskoro probuditi.

Jedan korak.

Pet koraka.

Petnaest koraka.

Dvadeset.

Zar hodam?

Zar trčim?

Gdje ja to idem?

Trepnuo sam, odjednom sam hodao niz hodnik, začuo sam slabašne glasove u daljini. Nisam se uspio održati uspravnim.

Sve je bilo maglovito.

Bio sam dezorijentiran.

Zbunjen kao kurac.

Jedna noga ispred druge, ljuljao sam se naprijed natrag. Ništa nije smirivalo moje živce. Bio sam zabrinut zbog onog što je dolazilo, živjelo i disalo u mojoj krvi. Nabijalo je u mojim venama, stvarajući zaglušujuće vibracije kroz moje tijelo.

Nisam mogao razaznati što je stvarnost, a što laž. Sve se sjedinilo, stvarajući pritom više činjenica, više obmana, više prokletih demona za koje nisam ni znao da ih posjedujem. „Nisam ovdje da te pitam što učiniti. Ovdje sam da ti kažem što treba učiniti. Želim sve video snimke odavde pa u radijusu od trideset kilometara. Sada.“ Da li je to bio moj otac? „Čuli ste ga,“ još jedan poznati glas zapovijedi. „Idite! Odmah!“ Da li je to bio Siennin otac?

Tjelohranitelji sa danim zadacima požure iz prostorije od koje sam bio udaljen samo nekoliko koraka. Moja se zbunjenost pojačavala sa svakom sekundom, osjećao sam se kao da sam prelazio iz jednog sna u drugi.

Očajnički sam pokušavao navoditi svoje korake kroz tamu i glasove koji su me okruživali. Što sam se više približavao, glasniji su postali.

37

Naš svet knjiga

„Pokaži mi snimku s balkona. Želim vidjeti svog sina. Gdje je Crucifixio?“ Težina mog imena na njegovom jeziku zvučala je poput osude koja je udarala poput čekića, osuđujući me na život u nepodnošljivom paklu.

Stvarnost me udarila punim zamahom, udarajući istinom u mene, zbog čega mi se u isto vrijeme zavrtjelo dok sam bio i lucidan. Što sam učinio? Koji sam kurac učinio?

Srce mi se počelo svojim udarcima probijati sve do grla, sve dok više nije bilo ni jednog koraka za učiniti, niti jedne laži više za povjerovati, niti jedne iluzije koja me mogla prožeti. Nije bilo bijega od onoga što sam učinio. Čim sam ušao u ono što se činilo kao Lucianov ured, suočio sam se s posljedicama svojih postupaka. Nema povratka iz ovoga i to sam znao onog trenutka kada sam stao iza svoga oca. Koji je pažljivo promatrao sigurnosnu snimku ispred sebe.

Njegovo mirno držanje skrivalo je oluju za koju sam znao da bjesni duboko u njegovoj duši.

Njegovo ponašanje bilo je kontrolirano.

Njegov glas pribran.

Njegova prisutnost opće poznata.

Stajao sam tamo gledajući i čekajući ni sam ne znam što kada je naredio oštrim, zapovjedničkim tonom, „Zaustavite video upravo ovdje i pojačajte zvuk.“ „Čestitam, princezo.“ „Ne zovi me tako.“ Naši glasovi odbijali su se od zidova, a moje se oči brzo premjestiše na ekran. Ono što nije moglo trajati više od nekoliko minuta, činilo se kao vječnost ispunjena mojim žaljenjem i sramom. Nije bilo poricanja u vezi onoga što sam učinio, ne kada su me neosporivi dokazi udarili ravno u jebeno lice. „Pogriješio sam. Znam tko si. Ta kruna na tvojoj glavi ti pristaje, s obzirom na to da si Sienna Luciano. Principessa mafiosa. Mafijaška princeza, zar ne?“ „Ako bi vjerovala svemu što sam čula na vijestima, tada bi El Diablo bio mrtav, zar ne?“ Nisam si mogao pomoći, pokušao sam pronaći oprost u očevoj pojavi.

Da kažem da sam navikao na njegove očite sposobnosti da ne pokazuje nikakve emocije, bilo bi podcjenjivanje. Čak i sada, kada sam ga najviše trebao, ostao je smiren i sabran. Nepokolebljiv. Stajao je uspravno ruku prekriženih preko grudi. Uopće me nije primijetio.

Ipak, kada je glas moje sestre ispunio prostoriju, napeo se.

38

Naš svet knjiga

„Znaš da želiš ići za njom,“ rekla je. „Ne ostavljam te samu.“ „Ummm… Neću baš ni biti sama sa svim ovim ljudima uokolo.“ „Znaš što ja mislim o tome.“ „Znači, dopustit ćeš da njezina bude posljednja? To nije brat kakvog ja poznajem i volim.“ „Tko kaže da je to bila posljednja riječ? Možda i jest otišla, ali ja sam taj koji će odlučiti kada smo gotovi.“ „Onda to i dokaži.“ „Ari –“ „Hajde, Cruz. Samo idi! Ostat ću ovdje. Neću se ni pomaknuti, obećavam.“ Ona je. Nasamarila. Mene.

Jednostavno i bezazleno.

Bilo je jasno kao dan.

Pao sam ravno u njezinu klopku. Razočarano odmahujući glavom, nisam više mogao gledati u ekran ispred sebe. Umjesto toga, pogled mi je pao prema podu, prezirao sam samog sebe. Prostorija se zatvarala oko mene i što sam više gledao i slušao, više me krivnja zbog onog što sam učinio razdirala.

Ja sam. Je. Iznevjerio.

Jebeno sam je iznevjerio. „Ne miči se odavde. Jesi li razumjela?“ „Jasno i glasno.“ „Ozbiljan sam, Adriana. Ne miči se odavde.“ „Kao, smrtno ozbiljan?“ „Ari, mislim to. Odmah se vraćam.“ „Daj si vremena, obećavam da ću biti ovdje i čekati te. Opusti se, Cruz. Oni su ovdje, za šankom. Zar ih ne možeš vidjeti? To su oni koji se prave da ne promatraju svaki moj pokret. I da, Cruz, što si učinio s očevim pištoljem?“ „Nemoj da požalim ovo.“ Trebao sam znati.

Očekivati.

Osjetiti.

Nešto. Bilo što.

A ipak, ništa me nije pripremilo za ono što se sljedeće dogodilo.

Niti svi članci koje sam pročitao.

Sva videa koja sam pogledao.

Sve glasine koje sam čuo.

Ništa. „Papá –“ 39

Naš svet knjiga

Istog trena, moj se otac okrene i uhvati me za vrat. „Ostavio si sestru kako bi otišao za pičkom.“ Zarežao je, pojačavši svoj stisak.

Milostivo je odbacio moje tijelo u zid iza mene što je jače mogao, zbog čega sam udario glavom i ugledao zvijezde. Njegovo razočarenje izašlo je na vidjelo u obliku bijesa, zrak je izletio iz mojih pluća od jačine njegova udarca.

Sada, smrtnim stiskom oko mog vrata, zakucao me gore uza zid. Niti jedne sekunde mi nije dopustio da udahnem. Prsa su mi otežala, a oči zasuzile. Pokušavao sam udahnuti zrak koji mi nije bilo dopušteno disati. Činilo se kao da se sva krv povukla iz mog lica i sišla u moje usne koje su drhtale od instinktivne žudnje i potrebe za disanjem.

Preživjeti. „Papá… Papá…“ molio sam, hvatajući se za njegov okrutan stisak.

Zvuk moga glasa samo ga je još više raspizdio, zbog čega me još jače stisnuo i divlje gušio sve dok moje riječi nisu bile prekinute. „Alejandro –“ „Jebeno se brini za svoje poslove,“ zarežao je, bezdušno prekidajući Lucianov pokušaj da mi pomogne. „Odlazi. Odmah.“ „On je tvoj sin.“ „Znam tko je on, a ti ako znaš što je dobro za tebe, ostat ćeš izvan ovoga i ostavit ćeš me nasamo s njim. To su obiteljski poslovi.“ „Alejandro,“ Lorenzo je molio. „Promisli prije nego učiniš nešto što ćeš požaliti.“ Njegovo gušenje malo je popustilo, pa sam tiho zahvalio Lucianu na tome. Moj je otac naredio tjelohraniteljima da ostanu, dok se Lorenzo povukao iz prostorije. „Misliš da se možeš susresti s Đavolom i ne gorjeti u plamenovima njegovog Pakla?“ „Žao mi… je…“ „Žao ti je?“ rugao se prijaznim glasom. Nagnuo je glavu u stranu, pa pojačao svoj stisak, gušeći me u smrtnom stisku.

Otvorio sam usta kako bih progovorio, ali su samo hrapavi izdisaji pobjegli s mojih usana. „Oprosti neće vratiti moju kćer.“ „Papá…“ „Mislio sam da si želio znati tko sam ja bio, tko ja jesam, Crucifixio? Zar nisi uvijek bio u potrazi za tim? Zar nisi želio od mene da ti pokažem tko je čovjek ispod jebenih odijela? Ja sam loš čovjek, sine. Učinio sam neoprostive stvari. Ali nikad, ikad, nisam izdao svoju obitelj kako bi jurio jebene pičkice!“ 40

Naš svet knjiga

Na zvuk njegovog oštrog ophođenja sam zadrhtao. Čitav svoj život želio sam znati o čovjeku kojeg su nazivali El Diablo.

Nikada nisam promislio o značenju svega toga.

Jer kako bih upoznao Đavola, moram reći zbogom… … svom ocu.

41

Naš svet knjiga

„Iznevjerio si me.“ Tri riječi koje su bile daleko okrutnije nego njegov brutalan napad na moj život. „Imao si jedan zadatak. Jedan. Jebeni. Zadatak! Jedina stvar koju sam tražio od tebe, jedina stvar koju sam ikada tražio od tebe! A čak ni to nisi mogao napraviti! Napustio si je! Napustio si svoju sestru! Zbog čega?

Zbog pičke! Ostavio si moju kćer zbog djevojke koju čak ni ne poznaješ?

Kakav si ti to jebeni brat? Kakvim te to čovjekom čini? Tko napušta svoju krv i meso zbog pičke, Crucifixio? Tko?“ Glava mi se trzne.

Oči su me svrbjele i bile su zamagljene.

Dah mi se usporio.

Ignorirao je moju očitu rastresenost dok me nastavio daviti i oduzimati mi ono malo preostalog zraka. Moja pluća su gorjela dok su pokušavala disati. „Sada je nema! Da li je vrijedilo? Da li je trčanje za pičkom vrijedilo toga da izgubiš sestru? Moju kćer!? Vjerovao sam ti! Jebeno sam ti vjerovao!“ Unatoč tome što je moj pogled počeo blijedjeti, mogao sam vidjeti njegov ubilački pogled koji nikada nije napustio moj. „Vjerovala ti je, Crucifixio! Kako si je mogao ostaviti? Kako si se usudio izdati me? Sve sam ti dao!“ Njegov smrtonosni stisak samo se pojačavao sa svakom riječi koja je napustila njegova usta.

Snažnije.

Jače.

Dublje, u zid sam tonuo.

Oči su mi zatreperile, a tijelo mi je postajalo mlohavo. Gubio sam svijest. „Jesi li gledao vrijeme na videu, Cruz? Jer sasvim prokleto sigurno ja jesam. Prošlo je manje od sata, jednog jebenog sata nakon što ste stigli!

Nisi je mogao zaštititi više od jednog sata! Tvoj manjak posvećenosti mi se gadi! Moj sin ne bi izabrao chocha 6 umjesto obitelji!“ 6

Tal. pička

42

Naš svet knjiga

Njegov je glas odzvanjao kroz moju glavu dok mi je oštra zvonjava poharala uši, stvarajući točkice koje su mi plesale pred očima. Glava mi je pala kao da je težila tisuću kila dok su mi ruke kliznule sa strane tijela. „Toliko sam razočaran tobom!“ Mogao sam osjetiti kako se udaljavam od svoga tijela. „Zakleo sam se samom sebi da ću te štititi, ali sada mi nisi ostavio izbora! Želiš biti Martinez, a ipak hvataš pičkice kada bi trebao štititi svoju obitelj.“ Sav otpor u meni je nestao. „Ti nisi jebeni Martinez!“ Iščeznuo je kao da nikada nije ni postojao u meni. „Ne mogu podnijeti pogled na tebe. Razumiješ li me? Čuješ li me?“ I tada se sve zacrnilo. „Ti. Mi se. Gadiš.“ Prije nego su njegove posljednje riječi napustile njegova usta, pustio me pa sam istog trena udario o tlo.

Khhh, khhh, khhh…

Udahnuo sam zrak, izdahnuvši ga jednako brzo kako je i ušao.

Dahtao sam.

Hroptao.

Otežano gutao.

Zadihao se.

Teško sam progutao, grlo mi je bilo toliko suho da je peklo. Gušio sam se iznova i iznova, osjećajući se kao da ću povratiti. Ništa nije izašlo, samo pokoji jadni izdah dok sam se gušio vlastitim dahom. Ispružio sam se na drvenom podu ispod sebe. „Ti nisi moj sin. Moj sin nikada ne bi stavio pičku iznad obitelji. Ikada.“ „Ja… znam…“ hroptao sam, hvatajući sljedeći dah. Kroz staklasti pogled, polako sam pogledao prema njemu. Odjednom mi se oči zatvoriše zbog sasvim drugačijeg razloga.

Ponovno ih širom otvorim, a srce mi potone, vidio sam bljeskove svog života pred očima kroz cijev njegovog napunjenog pištolja. „Zar tako tvoje nasljeđe počinje? S tvojom sestrom kao prvom žrtvom?

Možda bih trebao ovo okončati za tebe. Ha? Oko za oko, Crucifixio.“ Osjetio sam strah po najvjerojatnije stoti put ove noći. Njegov je pištolj bio nekoliko centimetara od moga lica, uperen ravno u moje čelo. „Ne zajebavaš se s onim što je moje.“ „Ja sam… Ja sam…“ gušio sam se, pokušavajući pronaći svoj glas.

Odmahnuo je glavom, zureći u mene s toliko mržnje i ljubavi odjednom. Borio se protiv mržnje koju je osjetio za onoga koga je volio.

43

Naš svet knjiga

Adriana je uvijek bila njegova malena djevojčica, njegova prvorođena, bila je svjetlost njegova života.

Svih naših života. Što sam učinio? Što sam jebeno učinio? „Povjerenje prema tebi bila je moja najveća jebena greška. Iznevjerio si čitavu svoju obitelj. Gdje ti je čast? Ako joj se nešto dogodi, samo znaj da će njezina krv biti na tvojim rukama. Dao si mojim neprijateljima upravo ono što su htjeli. Svoju krv, njezinu, majčinu, koja je dragocjenija nego moja. Ne mogu te više štititi, Crucifixio. Želiš istinu? Dat ću ti jebenu istinu.“ Čučnuo je i tako se spustio na moju razinu. „Lažirao sam svoju smrt, jer sam odabrao ljubav iznad svega. Izabrao sam tvoju majku iznad svega i svakoga. Ispravno i krivo nikada nisu bili važni sve dok nije bilo nje. Na kraju dana, tko je čovjek bez svoje obitelji?

Nisam mogao odvesti nju, tebe, tvoju sestru… moj čitav svijet u taj život.

To nije bilo mjesto za podizanje djece i nisam znao da Bog postoji, sve dok nisam pogledao u oči tvoje majke. Znam da nisam zaslužio sretan završetak, ali Bog mi je oprostio. El Diablo je ubijao, u svakom slučaju.

Kako bih spasio sebe, morao sam pokopati svoje neprijatelje. Razumiješ li sada? Ima li ti smisla? Bilo tko je mogao oteti tvoju sestru. U Đavoljem svijetu, osveta je najlakša preko onih koji su ljubljeni.“ Trznuo sam se unatrag, zaprepašten. Nisam znao što reći. Otkad sam znao za sebe, želio sam čuti njegovu istinu. Iako je to bilo teško za probaviti, zadržao sam dah i čekao da on nastavi. „Čitav život molio sam Gospodina za tebe, da ne moraš plaćati za moje grijehe. Sve što si trebao učiniti bilo je da ostaneš uz nju, Cruz. Samo da jebeno ostaneš uz nju. Zar nisi razmišljao o tome da imam razlog zbog kojeg sam te želio kao njezina zaštitnika? Imaš li pojma što si učinio? Kako si me mogao izdati?“ Kada nisam odgovorio dovoljno brzo, naredio je, „Odgovori mi! Želim znati zašto si me izdao?“ „Mislio sam…“ odmahnuo sam glavom, nisam mogao točno objasniti.

Nisam mogao jasno razmišljati dok je držao jebeni pištolj uperen u moju glavu. „Samo sam… Mislio sam… Lucianova kćer bila je u opasnosti.

Nisam to mogao samo ignorirati –“ „U opasnosti? U dvorcu čiji je svaki kutak pokriven kamerama?“ „Nisu zaštitile moju sestru.“ „Ti nisi zaštitio svoju sestru. Da to jebeno raščistimo.“ „Znam. I moram živjeti s tim, ali obećavam ti da ćemo je pronaći.“ 44

Naš svet knjiga

„Tvoja obećanja su govna. Kada sljedeći put pomisliš da si dovoljno muško da odlučuješ o tome što je najbolje za moju obitelj, promisli ponovno i to ako ikada ponovno uspiješ zadobiti moje povjerenje, Crucifixio.“ Žestoko je pritisnuo pištolj o moju sljepoočicu. „Želio si znati tko sam ja, zar ne? Pa, eto me, sine. Imaš li ikakvog pojma što činim ljudima kojima ne mogu vjerovati?“ Zatvorio sam oči, morao sam. Činilo se kao da se tlo pomiče pod mojim tijelom, kao da sam počeo propadati. Dublje i dublje ispod površine, sve brže i brže u rupu u kojoj ponovno nisam mogao disati. Njegova istina mučila je moju dušu. „Ne, ne, ne, gledaj me u oči kada jebeno razgovaram s tobom.“ I jesam, unatoč Đavolu koji je gledao u mene hladnim, proračunatim pogledom. Čvrsto je utisnuo pištolj u moju sljepoočicu, ali nisam mogao osjetiti ništa osim svog srca koje je ludo nabijalo. Tonuo sam sve dalje i dalje, sve bliže Paklu.

Ironija svega mi nije promakla. „Bolje se pomoli da je pronađemo prije nego dobiju priliku povrijediti ijednu dlaku s njezine glave, jer ti se kunem na majčin grob, Cruz.“ Nagnuo se naprijed, sve do moga lica. „Jebeno ću te uništiti.“ „Oh moj Bože, Alejandro!“ Moje oči polete prema majčinu glasu pokraj vrata. Stajala je tamo užasnutog izraza na licu, kao da je ovo bila njezina noćna mora, koja se odvijala pred njezinim uspaničenim pogledom. „Što to radiš!“ povikala je, zamrznuta u mjestu od šoka. Paralizirana od straha. Nije se pomaknula ni centimetra.

Moj je otac nije pogledao, samo je repetirao pištolj. „Alejandro, neeeeeee!“ Vrisnula je svime što je imala u sebi.

Sve se dogodilo tako brzo. Zatvorio sam oči, pripremajući se za bijes njegove osvete.

Oprosti mi Oče, jer sam sagriješio bile su moje posljednje misli, prije nego sam osjetio da je maknuo pištolj s mog čela. Oči mi se otvoriše dok je on zamahivao rukom iza svojih leđa.

Ostalo se odvilo kao u usporenom filmu.

BANG. BANG. Moja je majka povikala, „Alejandro! Ne!“ Baš kada je još jedan hitac ispaljen.

BANG.

45

Naš svet knjiga

Upucao je svoja tri tjelohranitelja, one koji su trebali štititi Adrianu, pravo između očiju. Raznio im je mozak, čime je poprskao pod i zidove.

Nitko se nije micao.

Nitko nije disao.

Osim mene.

Tijela tjelohranitelja srušila su se na pod uz glasan udarac. Moj se otac nije ni potrudio okrenuti da vidi što je učinio. Ubio je svoje ljude odlučno, smaknuo ih, okončao im živote bez oklijevanja.

Bez upozorenja.

Bez žaljenja.

Bez srama.

Tišina.

Smrad spaljenog mesa osjetio se u zraku, miris koji će me zauvijek proganjati. Svjedočenje nečijem ubojstvu po prvi put ostavilo je sjećanje koje ću odnijeti sa sobom u grob. Sada je bilo dio mene, želio ja to ili ne.

Urezano u moja osjetila.

Ukorijenjeno u moje tijelo.

Zapečaćeno u mojoj duši. „Oh moj Bože, Alejandro… što si učinio?“ Moja je majka izrekla, uznemirenog glasa.

Nije joj odgovorio. Samo je ustao, nadvivši se nad mene izrazom čistog prezira. Isijavao je iz njega. „Kažem ono što mislim i mislim ono što kažem, Cruz. Bolje da pronađemo tvoju sestru živu i neozlijeđenu ili će biti tvoja krv na mojim rukama.“ Kimnuo sam, znajući što to znači. Glasno i jebeno jasno.

Ubij ili budi ubijen.

Straši ili budi prestrašen.

Anđeo ili demon.

Te noći sam naučio da sve to ide jedno s drugim.

Poput raja i pakla.

46

Naš svet knjiga

„Što si učinio, Alejandro?“ „Pobrinuo sam se za stvari, Lexi. To je ono što ja radim.“ Mahnito je odmahnula glavom, prebacujući pogled s tijela na njega. „Ne gledaj u njih,“ naredio je pa krenuo prema njoj. „Pogledaj u mene.“ „Oh moj Bože… obećao si mi! Obećao si mi da je ovo gotovo! Zakleo si se da nikada nećeš uvesti našu djecu u ovaj svijet! Obećao si mi!“ „Smiri se, Carinó,“ izrekao je naziv nježnosti, dušo na španjolskom i u normalnim okolnostima obično bi upalilo da je smiri. „Da se smirim? Da se smirim! I nemoj ti meni Carinó! Očekuješ da se smirim kada sam upravo svjedočila tome kako držiš pištolj prislonjen na glavu našeg sina, a zatim počiniš tri ubojstva?“ Posegnuo je za njom. „Ne!“ Odgurnula je njegove ruke. „Što se događa? Cruz!“ Odgurnula ga je pa potrčala prema meni. „Jesi li u redu?“ Upitala je, obuhvativši svojim dlanovima moje lice.

Kimnuo sam, nisam mogao pronaći riječi. Odgovoriti ocu bila je jedna stvar, ali odgovoriti majci bila je sasvim druga. „Isuse… što se događa?“ Kada sam ustao, pogled mi se susreo s očevim. „Neću ponovno pitati, bolje je da mi netko kaže što se događa!

Odmah!“ Luciano požuri u ured, pogled mu odleti prema mrtvim tijelima u uglu prostorije, pa na mog oca koji je stajao pokraj vrata s rukama u džepovima.

U samo jednom pogledu, Luciano je razumio njegovu tihu naredbu. „Gino!“ „Si, Capo7,“ odgovorio je. „Da, Capo.“ Bez da je rekao ijednu riječ, kimnuo je prema muškarcima, a njegovi ljudi nisu oklijevali, dali su se u akciju. Još dva čovjeka ušla su u prostoriju i brzo se dali na posao uklanjanja tijela.

Koliko se često ovo događalo? „Alejandro, gdje je Adriana?“ „Pitaj svog sina.“ 7

Tal.šef

47

Naš svet knjiga

„Da pitam svog sina?“ Ponovila je njegove riječi, zbunjena njegovim suzdržanim glasom. „On je naš sin.“ Otvorio sam usta kako bih odgovorio, ali sigurnosna snimka privukla je moju pažnju kada sam vidio Ari na ekranu kako trči. „Ari,“ obavijestio sam ih, kimnuvši prema njoj.

Bježala je s imanja, a ispred nje je išao neki tip kojeg nisam prepoznao.

Niotkuda, bijeli se kombi stvorio iza ugla imanja i zaustavio se ispred njih.

Ari se zaustavi, zapanjen izraz pojavi se na njezinom licu.

Vrata kombija se otvore, u sekundi je netko zgrabi odostraga, prekrije joj usta i povuče je u kombi. Vrata se brzo zatvore, a motor zabruji dok su se odvozili. Bilo je gotovo prije nego je počelo. Adriana nije imala šanse. „Gino! Želim Siennu zaključanu u njezinoj sobi. Odmah!“ Luciano naredi. „Ne smije ti se maknuti iz vida osim ako ja drugačije ne naredim.

Razumiješ li me?“ „Si, Capo.“ „Vinny, trebaš mi da okončaš zabavu i sve zatvoriš jer nitko ne odlazi dok ne popričamo sa svakom nazočnom osobom.“ „Si, Capo.“ „Krenite!“ Iako sam čuo njegove naredbe, nisam uopće obraćao pozornost na njega. Ispustio sam dah za koji nisam ni znao da sam ga zadržavao, proživljavao sam svoju smrt. Neobjašnjiva mahnitost u mome umu me paralizirala, stotinu misli prolazilo mi je glavom kao da sam primio smrtonosni udarac.

Vilica mi se stisnula. Šake su mi se stegnule.

Moj je um prelazio iz borbenog položaja u položaj za bijeg. Žestok, obuzimajući osjećaj bijesa udario je u moje biće, lomeći kost po kost u mome tijelu. Moji instinkti ubacili su u šestu brzinu, adrenalin je prostrujao kroza me, pržeći moje vene i ulazeći u moju krv. I nije se sve tu zaustavilo, moji endorfini su podivljali, dovodeći me do jebene točke slamanja.

Pozdravio sam demone koji su se izdigli iz dubine moje duše. Želio sam ih jebeno rastrgati.

Polako.

Ud po ud.

Sve dok ne budu molili za milost.

Ta mi je pomisao obećavala mir u trenutku dok sam u sebi priželjkivao rat.

48

Naš svet knjiga

Žudio sam za životom poput jebenog vuka u noći. Bio sam u krivu, ali sam se osjećao ispravno. Žudnja za osvetom postala je moje utočište. Zrak koji sam trebao za disanje, potreba za kretanjem, snaga za dalje. Trebao sam utišati činjenicu da je ovo sve naposljetku moja greška.

Oprost koji sam tražio bio je začarani krug u kojemu sam se gubio, isprobavajući svaki njegov trenutak dokle god sam mogao. Jer duboko unutra, moj najgori strah postao je moja stvarnost – moja sestra je oteta, a nisam mogao kriviti nikog drugog osim sebe. Želio sam osvetu, zbog čega sam shvatio da nisam nimalo drugačiji od našeg oca, a i on je to isto znao.

Bili smo jednaki. Zato je bio toliko razočaran u mene.

Nisam samo njega razočarao, bio sam njegov odraz koji ga gleda pravo u oči. „Oh moj Bože,“ mama izdahne, spotičući se dok je hodala prema mom ocu. Očito je bila u šoku. „Oteli su Adrianu? Netko je uzeo našu djevojčicu? Kako si mogao dopustiti da se to dogodi, Alejandro? Gdje si ti bio?“ „Mama. Nije on kriv.“ „Alejandro, obećao si mi da ćeš uvijek štititi našu djecu! Obećao si!“ „Carino, daj da objasnim.“ „Da objasniš? Da objasniš što točno? Kako si me lagao sve ove godine?

Kako si me izdao? Kako je naša kći oteta pod tvojim nadzorom, dok je sve što si ikada radio bilo to da mi se zaklinješ da ovaj svijet neće utjecati na našu djecu!“ „Carinó –“ Odgurnula ga je, ali nije uzvratio, zbog čega ju je raspizdio još i više. „Oteli su Adrianu! Odveli su našu djevojčicu zbog tebe!“ Omotao je ruke oko nje, privlačeći je bliže u svoje naručje. Gledanje Arine otmice bio je samo okidač koji je potaknuo sjećanja. Znam to, jer sam osjetio isto. Kada ju je privukao bliže na svoje grudi, potpuno se izgubila.

Nikada nisam vidio da je tako reagirala, ali nikada nismo ni iskusili ništa ovako razarajuće i destruktivno. „Ne diraj me!“ Vrištala je, gurajući ga iznova i iznova što je jače mogla.

Nije se ni pomaknuo. „Zakleo si se! Obećao si mi!“ Jedna po jedna, njezina šaka je udarala u njegove grudi. „Lexi, jebeno se smiri.“ „Ti si lažljivac! Vjerovala sam ti!“ Jecala je, udarajući ga iznova i iznova, činilo se kao da nema kraja.

49

Naš svet knjiga

„Mamá…“ Svaki jecaj i udarac njezinih šaka o njegova prsa povećavali su kuglu krivnje koja je rasla u mome grlu. „Kako si mogao dopustiti da se to dogodi! Trebao si je štititi, svojim životom ako je bilo potrebno! Lagao si! Ti si ništa drugo doli lažljivac!“ Moj je želudac bio zavezan u čvor, gledao sam kako se ona slama dok joj je on dopuštao da iskali sav svoj bijes na njemu. Uvijek je bila tako prokleto jaka. Morala je biti kako bi se mogla nositi s njim i s nama. Njezine šake udarale su ga u torzo, a on se nije pomaknuo ni centimetra. Ostao je čvrst muškarac, kojeg smo poznavali i voljeli.

Tada je povikala, „Kako si to mogao učiniti? Kako si mogao dopustiti da je otmu?“ Više nisam mogao podnijeti pa sam povikao, „To sam bio ja!“ Okrenula se. „Što?“ „Čula si ga, Lexi.“ „Ne razumijem.“ Njezine oči susretnu njegove. „Jesi li zato rekao vozaču da me dovede ovdje kada sletim? Jesi li želio da vidim njezinu otmicu svojim očima?“ Njezina pitanja nisu imala smisla i bilo je očito da se bori da ostane u toku sa svim što se događalo oko nas. „Zašto samo stojiš tamo kao da naša kćer nije oteta?“ Nije oklijevala, već je zgrabila svoj mobitel iz stražnjeg džepa. „Ne.“ Istog ga je trena istrgnuo iz njezine ruke. „Što radiš?“ Užasnuto je upitala. „Kako to misliš ne? Trebamo pozvati policiju.“ „To je posljednja stvar koju trebamo učiniti. Ono što ti trebaš jest jebeno se smiriti.“ „Prestani mi govoriti da se smirim! Vjerovala sam ti! Obećao si mi da ćeš uvijek štititi našu djecu! Gdje si bio?“ „Mamá…“ „Uplitanje policije samo će ubiti Adrianu.“ „Što onda trebamo učiniti, Alejandro? Samo stajati i čekati da je vrate nama?“ „Mi scusi,“ Luciano upadne. „Oprostite.“ Stajao je pokraj mog oca. „Znam da je to obiteljska stvar, ali ja sam uvrijeđen što se to dogodilo u mome domu.“ Naši se pogledi spoje s njegovim dok je pokazivao na sebe. „Dajem Vam svoju riječ da ću učiniti sve u svojoj moći da se pobrinem da se Vaša kći kući vrati živa i zdrava.“ „Isuse…“ zateturala je zbog njegove izjave. „Bila sam takva budala, zar ne? Sve ovo vrijeme zadržao si određene ljude u svom životu, a ja sam 50

Naš svet knjiga

pomislila… Bože… Ne znam što sam pomislila. Vjerovala sam ti našim životima, Alejandro. Lagao si mi sve ove godine?“ „Zadržao sam određene obitelji u svom životu kako bih zaštitio naš život, Lexi.“ „Kakvo je to dobro donijelo, kada je naša kći oteta pred tvojim nosom?“ „Mamá!“ Upao sam, nisam se više mogao suzdržati. „Jebeno te molim!

Nije to njegova krivica. Moja je! Trebao sam je štititi, a napustio sam je.“ „Napustio si je? Što to znači?“ „To znači da sam te ja iznevjerio. Ja sam te izdao. Ne on. Sve sam to bio ja. Štitim svoju sestru otkad znam za sebe, a na trenutak sam se zanio.

Adriana me prevarila. Lagala je i izigrala me, a ja sam pao pravo u njezinu klopku. Sienna –“ „Tko je Sienna?“ „Moja kćer,“ Luciano odgovori umjesto mene, time privukavši našu pažnju na sebe. „Bila je njezina maturalna večer. Vaš je sin bio očaran mojom kćeri večeras i zbog toga ju je spasio od čovjeka koji ju je mogao povrijediti. Gledao sam snimku tebe, Sienne i Giovannia. Vidite, gospođo Martinez, Vaš je sin možda napustio Vašu kći, ali je spasio moju.“ „To ne mijenja činjenicu da je napustio sestru kako bi jurio tvoju kćer,“ Papá uzvrati. „Nisam imao razloga vjerovati da bi se Adriana udaljila s tog mjesta na kojem sam je ostavio,“ rekao sam mu istinu. Tiho sam se nadao da će razumjeti na što sam ciljao. „Bila je to greška u mojoj prosudbi. Obećala mi je da se neće ni pomaknuti.“ „Da, a i ti si meni obećao da ćeš je uvijek štititi.“ „Svima je nešto obećano, Alejandro.“ Na sekundu, moja je majka stavila ruku na moja leđa u utješnoj gesti.

Njezina je utjeha pržila.

Svrbjela.

Zbog toga sam se samo osjećao još gore.

Nisam zaslužio suosjećajnost. Zajebao sam. Kraj priče. „Gospođo Martinez, znajte da imate podršku moje obitelji i još pet drugih obitelji.“ „Ne razumijem što to znači,“ moja majka prezirno odgovori. „To znači da ćemo je pronaći i pobrinuti se da oni plate. Nitko me neće omalovažavati u mome domu. Nitko.“ Okrenuo se prema mome ocu. „Imamo posao za koji se trebamo pobrinuti, Martinez.“ S tim, okrenuo se i krenuo prema svojim ljudima. Ostavljajući nas same.

51

Naš svet knjiga

„Leo!“ Papá pozove svoju desnu ruku, onoga koji se nikada nije udaljavao od njega. Odrasli su zajedno. Poznavao sam ga kao svog ujaka Lea. „Odvedi ih doma i ne ispuštaj ih iz vida.“ „Ja želim ostati.“ „Cruz, ne,“ Mamá naredi. „Odrastao sam. Mogu sam donositi odluke i želim ostati i pomoći pronaći svoju sestru. Ovo je moja krivnja i želim je ispraviti.“ „Alejandro, molim te. Već smo večeras izgubili jedno dijete, ne trebamo izgubiti i drugo.“ „Nisam dijete.“ „Tvoja je majka u pravu. Napravili smo dovoljno štete za jednu večer.

Ostani s njom, ali će Leo biti taj koji je zadužen za njezinu zaštitu. Budući tebi ne mogu vjerovati.“ Zateturao sam kao da me udario u lice. Želio me povrijediti, pa i jest.

Mogao sam podnijeti fizički sukob, ali gubitak njegovog povjerenja bio je početak kraja…

Za nas.

52

NaĹĄ svet knjiga

53

Naš svet knjiga

Pet dana.

Sto i dvadeset sati.

Sedam tisuća i dvjesto minuta otkako je moja sestra oteta.

Jedva da sam viđao oca. Stalno je dolazio i odlazio od kuće, danju i noću, a većinu vremena nije se ni vraćao. Svaki trenutak kada je bio budan, proveo je tražeći Adrianu. Iako, ni inače nije bio neka spavalica. Pogubio sam se u brojanju koliko bi ga puta našao kako sjedi u naslonjaču u svom uredu u kasne noćne sate. Ponekad bi bio u dnevnoj sobi, nekada na balkonu. To se mijenjalo s njegovim raspoloženjem.

Nisam se mogao sjetiti vremena kada bih se probudio, a da ga nisam otišao potražiti. Moje bi tijelo bilo iscrpljeno bez sna i nije se moglo drugačije reći. Bez oklijevanja bih ustao, a noge mi se ne bi zaustavile sve dok ne bi ugledao njegovu siluetu u sjeni. Tada bi boca burbona bila uz njega, a čaša u njegovim rukama, pa sam se često pitao što je to želio zaboraviti.

Moj život nikada nije imao smisla, ali nije ni povezanost koju sam imao s ocem. Posebice, s njegovim imenom, a nije mi se sviđalo da me se zove Martinez.

Budi pažljiv s onim što želiš…

Moja je sestra htjela slobodu, a pogledajte gdje ju je to odvelo. Ja sam želio znati o čovjeku kojeg su nazivali El Diablo, a sada se čini kao da je on uvijek bio dio moga bića. Kao da sam rođen s đavolom u sebi.

Posljednjih pet dana otac nije razgovarao sa mnom, nije me pozvao, čak nije ni pogledao u mome smjeru kada sam pokušao dobiti bilo kakvu informaciju o Adrianinom prebivalištu. Bilo je kompliciranije nego se on nadao da ja vjerujem. Nije se tu radilo samo o razočarenju zbog moje loše odluke, bilo je tu više od toga.

Skrivao je istinu od mene koliko god je dugo mogao, jer je duboko, u nutrini svoje duše, znao tko sam ja i što mi je suđeno da postanem. Nisam se mogao probiti do njega, niti onda, a još manje sada, potpuno se distancirao od mene.

Moja je majka, s druge strane, razgovarala sa mnom, ali je bila rezervirana na svoj način. Iskra i život u njoj su nestali.

Nije bilo smijeha.

54

Naš svet knjiga

Niti osmjeha.

Jedva da se micala sa svog mjesta na kauču.

Nestrpljivo je čekala da moj otac prođe kroz vrata kako bi ga napala iz zasjede. Bila je potpuno svjesna toga da je neće uključiti u svoju potragu osim ako se ona ne pobrine za to. Čak ju je i tada odbio na svoj način.

Jedina osoba za koju je trenutno bio zabrinut bila je njegova kći.

Ništa drugo nije bilo važno, osim da Adrianu vrati kući.

To je samo dodalo još više krivnje na onu postojeću koju sam osjećao sa svakim danom koji bi prošao. Morao sam nešto učiniti, nisam samo mogao sjediti i čekati da se ona vrati. Nisam bio takav. Tokom godina, u svojim naporima da pronađem istinu o El Diablu, o tome tko je bio, naučio sam kako se služiti kompjuterom, a pod tim mislim da sam bio vješt u hakiranju.

Proveo sam sate kopajući po Arinom laptopu pokušavajući pronaći bilo što, nešto što bi nas moglo usmjeriti na pravi put, dati nam neki trag o tome što se dogodilo ili gdje bi se mogla nalaziti. Mislio sam da ću pronaći momka ili barem nekog tipa kojeg je skrivala. Koliko god mladenački zvučalo, znala je bolje nego pričati s nepoznatima, a još manje otići s jednim. Koga god da je slijedila s Lucianova imanja, bio joj je poznat i oko toga me nitko ne može prevariti.

Nakon što nisam pronašao apsolutno jebeno ništa na njezinom hard disku, počeo sam dopuštati svom strahu i nesigurnosti da preuzmu većinu mojih misli. Nisam si mogao pomoći, razmišljao sam o tome kroz što ona prolazi u rukama jednog od očevih neprijatelja.

Nisam mogao spavati.

Nisam mogao jesti.

Nisam mogao kontrolirati svoje ubrzane misli.

Posebno kada bih vidio majku u tako otužnom stanju na kauču. Čekamo.

Svi smo samo čekali.

Većinu vremena, pokušao sam se bilo čime zaokupiti. Brinući se o majci, skupljajući njezinu poštu, pobrinuvši se da jede. Bilo je teško gledati je tako povučenu, ali sam ipak zauzeo očevo mjesto dok njega nije bilo.

Radio sam što sam morao. Za mene su večeri bile najteže vrijeme u danu.

Tada bi se sestra i ja najčešće družili. Gledali bi film, razgovarali o životu, radili normalna sranja koja bi blizanci radili zajedno. Nismo imali mnogo prijatelja. Bilo je teško znati kome možemo vjerovati, a tko je uz nas samo zbog novca i statusa. Na kraju dana, oslanjali smo se samo jedno na drugo.

Veoma jednostavno.

55

Naš svet knjiga

Moja žudnja da ubijem jebače koji su je oteli nije jenjavala, čak sam počeo to i zamišljati. Što bih učinio, kako bih to učinio. Većinu dana bih razmišljao o tome kako bi molili za milost. „Dobar dan, gospodine Martinez,“ Mariah, poštarica me pozdravila dok sam uzimao poštu iz njezinih ruku. „Koliko ti puta moram reći da me zoveš Cruz? Kada kažeš gospodin Martinez, čini mi se da tražiš mog oca.“ „Con rispetto.“ Osmjehnula se. „S poštovanjem.“ Nije bilo neobično da starosjedioci budu višejezični poput mene. „Signore8, zašto izgledate toliko tužni? Da li je sve u redu?“ Kimnuo sam, pritom je slagavši. „Želim ti ugodan dan, Mariah.“ „Oh! Signore!“ Zaustavila je moj odlazak i pokazala na omotnicu. „Ova nema povratne adrese.“ LEXI Tko bi pomislio da će ta četiri slova, velika i tamna, imati snagu da me zamalo obore na jebenu guzicu.

Koji kurac?

Intuicija je bila snažan osjećaj. Od jedne sinapse do druge, palila je moj živčani sustav poput metka koji prođe kroz prokleto srce. Nisam štitio Ari kada me najviše trebala, a neću tu pogrešku dva puta učiniti. Pitanje nije bilo tko će mi to dopustiti, već tko će me u tome spriječiti.

Odvukao sam guzicu u svoju sobu, trebajući krenuti iz početka. Oca nije bilo nigdje na vidiku, a nije bilo razloga da majku uključim u ovo.

Imala je dovoljno svojih briga.

Zatvorio sam vrata za sobom, zaključao ih i potrgao omotnicu. Maleni CD pao je na moja stopala poput jebene granate koja je sletjela ispred mene.

Sad ili nikad.

Zgrabio sam kožnu rukavicu iz svoje ladice, pobrinuvši se da ne ostavljam nikakve dokaze ni otiske prstiju. Kada sam vidio da nema više ništa u omotnici, stavio sam disk u svoj laptop i jebeno zadržao dah.

Ništa me nije moglo pripremiti za ono što sam trebao vidjeti, osjetiti, čuti.

Ne, Bože… Molim te, ne.

Moj um.

Moj razum.

8

Tal. gospodine

56

Naš svet knjiga

Kada bi zurio u bezdan, on bi zurio u tebe i zauzvrat te čitavog progutao. Zaposjeo bi tvoju dušu. Ti bi se oslonio na tamu kako bi preživio. Bilo je to izvan moje kontrole.

Vječita bitka koja se odvijala na površini iza mojih očiju, između mog uma i srca, do svake proklete kosti u mome tijelu. Stajao sam u plamenu pakla, okružen boli. Tražio sam utjehu u plamenovima.

Očevi grijesi postaju sinovljevi.

Bijes zbog oduzimanja onoga što mi je dragocjeno.

Pohlepa za živima koji su trebali biti ubijeni.

Lijenost za uništenjem protiv njihove volje. Žudnja za osvetom i krvi koju ću proliti.

Proždrljivost za dušama koje sam zatočio.

Zavist za dušama koje još moram uzeti.

Ponos na naslijeđe koje tek trebam ispuniti. Želio sam zapamtiti sve o ovom trenutku.

Adriana.

Zavezana za stolicu.

Očiju pokrivenih.

Povezanih usta.

Suze klize niz njezino lice dok plače u onome što se činilo kao hladan i prljav podrum.

Razbarušene kose.

Povrijeđenih obraza.

Duboka porezotina pokraj njezine usne. Šake mi se stisnuše.

Vilica mi se ukoči.

Nisam vidio ništa osim jebene crvene.

Jasne. Živahne. Crvene.

Kada odjednom, automatski glas počne odzvanjati i odbijati se od zidova i poput krhotina stakla zabijati se u moje meso. „Zidovi govore o zlu.

Vrata skrivaju istine. Čudovišta obmanjuju.

Izdajice se sukobljavaju.

Budi uplašen kiše.

Sakrij se od snijega. Čuvaj se čovjeka.

Za kojeg misliš da znaš tko je.“

57

Naš svet knjiga

Trepnuo sam, a ekran se zacrnio, pa je video završio.

Ipak, to je bio samo početak El Diablova uskrsnuća.

58

Naš svet knjiga

Bilo mi je dosta života prema očevim jebenim pravilima.

Crveno svjetlo.

Skreni lijevo.

Zeleno svjetlo.

Skreni desno.

Stisnuo sam gas do kraja na svom Ferrariju 458. Prebacio sam u treću, pokušavajući se otresti neumoljivih scena koje sam upravo vidio i čuo.

Pojačao sam glazbu, koliko god je jače moglo. U nadi da će zaglušiti slike Adriane ispred mojih očiju. Nabijala je glasno i snažno u moj um, u ritmu moga srca koje je nabijalo jednako jako i zvonilo u mojim ušima.

Prebacio sam u četvrtu, jureći kroz noć. Vozio sam sedamdeset pet kilometara na sat, gurao na osamdeset, devedeset, sto. Bio sam jebeno bijesan što sam dozvolio da se ovo dogodi. Nisam mogao stići na svoje posljednje odredište dovoljno brzo, prestizao sam vozilo za vozilom niz dolinu. Moje je stopalo bilo teško na gasu sve dok oni koje sam prestigao nisu bila jedna velika mrlja.

Mijenjao sam trake.

Izbjegavao aute.

Ništa me nije moglo zaustaviti.

Bio sam jebeni Martinez i dokazat ću to jednom za svagda. Nije se više radilo o tome da trebam ponovno zadobiti očevo povjerenje ili oprost. Sve što je bilo važno, sve što sam želio, trebao, bez čega jebeno više nisam mogao dalje, bila je…

Osveta.

Bilo je vrijeme da se pokažem. Nitko me neće zaustaviti, pa čak ni on.

Ni ona. Minutu za minutom dok se snimka ponavljala u mome umu, očajnički sam se pokušavao koncentrirati na trenutni zadatak. Bilo je beskorisno. Sve što sam mogao vidjeti bila je moja sestra zavezana za prokletu stolicu, prekrivenih očiju i povezanih usta.

Krvava.

Povrijeđena.

Jebeno slomljena. „Jednoga ćeš dana naučiti da zbog ishitrenih odluka možeš samo poginuti.“

59

Naš svet knjiga

Njegove riječi od prije samo nekoliko dana odjekivale su kroz moja sjećanja. Mučile su me moje misli koje nisu imale veze s tim u što sam se uvalio. Poznatost podruma u kojem je držana, vrištala je na mene poput glasnog vriska iz Adrianine same srži. U stražnjem dijelu moga uma, bio sam svjestan toga da bih mogao odustati, ali nisam htio riskirati. Ne kada je u pitanju bio život moje sestre.

Vratio sam pažnju na cestu, duga svjetla su me zabliještila, zbog čega sam teško vidio put. Postala su nejasna u pozadini i izblijedjela u daljini.

Zanemario sam svoje teške misli, koncentrirajući se na adrenalin koji je kolao mojim venama i stopio se s mojom krvlju. Posljednje što sam želio bilo je da moja nervoza samo pogorša stvari, da dokaže da nisam spreman za ovo.

Kada je u stvarnosti, to bilo ono što sam ikada želio.

Skrenuo sam oštro ulijevo u sporednu ulicu, pa mi je auto zakrivudao na prljavoj cesti. Moje su gume zagreble po šljunku kada sam još jednom skrenuo. Stišao sam glazbu i ušao u mali grad. Jedini zvuk koji sam mogao čuti bilo je škripanje mojih guma dok sam vozio po neravnoj cesti. Što sam duže vozio, to je postajalo mračnije, zbog čega su se osjećaji miješali u mojoj utrobi.

Hoće li ovdje biti Ari ili muškarac koji ju je oteo?

Moje su se misli nepopustljivo vrtjele iznova i iznova, po stoti put, dok je okruženje postajalo sve više seosko, a broj kuća se smanjivao. Tišina okoline nije pomagala mome raspoloženju. Na kraju, sve je drveće nestalo i tada sam shvatio koliko sam se daleko od glavne ceste udaljio.

Bio sam u središtu ničega.

Kada sam se zaustavio nekoliko kuća niže od one koju sam prepoznao, sjedio sam tamo sa srcem u grlu. Moj je um odjednom ponovno bio preplavljen mislima onoga što bi se moglo dogoditi iza tih prednjih vrata.

Rolete su bile spuštene i samo tako, vanjski je svijet bio isključen.

Sekunde.

Minute.

Sati su mogli proći.

Izgubio sam pojam o vremenu dok sam sjedio tamo i smišljao svoj sljedeći potez. Sve dok se moje tijelo svojevoljno nije pomaknulo, kao da sam povlačen nitima i prelazim zamišljenu crtu…

Ispravnog i krivog.

Crnog i bijelog.

Raja i pakla.

Prije nego sam shvatio što je gore ili dolje, stajao sam ispred prednjih vrata. Bez promišljanja, polako sam stisnuo kvaku i otvorio vrata, dok sam 60

Naš svet knjiga

pištolj držao čvrsto u svom stisku. Centimetar po centimetar, pozdravio sam svoju budućnost i odzdravio se sa svojom prošlošću. Nisam imao pojma u što ulazim, ali nisam ni oklijevao u vezi toga što bih ovdje mogao pronaći.

Osim što me, netko pretekao u tome.

Ne bilo tko.

El Diablo.

Prva stvar koju sam primijetio bio je trag krvi od prednjih vrata do vrata podruma koja sam ugledao u udaljenom kutu prostorije. Bila su zatvorena i nisam morao pogađati tko ili što je bilo dolje. Osjetio sam očev rad. Njegovo je ime bilo ispisano posvuda.

Ovo je bio moj trenutak istine.

Moj trenutak da prokleto zablistam i pokažem od čega sam sačinjen.

Pokloni se ocu, ali pokoravaj se sinu.

Slobodna volja bila je vraška odluka, izabrati između dobra i zla.

Gorljivo sam hodao kroz vrata čistilišta, mentalno se pripremajući za Bog zna što.

Gdje je bilo dima, bilo je i vatre. Đonovi mojih cipela počeli su gorjeti čim sam prešao prag svoje smrtnosti. Kretao sam se poput čovjeka kojeg je zaposjeo demon. Fizički sam osjetio težinu okova koji su se omotali oko mojih članaka sa svakim korakom kojim sam bio sve bliže podrumu. Zadovoljan i vrijedan okova koje ću vječno nositi u ime oca i sina.

Jedna noga ispred druge. Četiri koraka.

Tri koraka.

Dva koraka.

Jedan.

Zaustavio sam se u podnožju tih stepenica, gdje više nije bilo tih sranja od laži koje bi mogao širiti, nije više bilo naredbi koje bi slijedio, za mene više nisu postojale maštarije u kojima bi živio.

Ovo je bila moja propast i ja sam je dočekao širom raširenih ruku.

61

Naš svet knjiga

„Ne znam! Kunem se da jebeno ne znam!“ Čovjek čiji su članci bili vezani za grede kablovima, visio je naopako i vrištao dovoljno glasno da je mogao razbiti čašu.

Ruke su mu bile sputane na leđima, čvrsto povezane. Sva krv iz njegova tijela povukla se u njegovo lice i curila iz dubokih rana koje je moj otac načinio hrđavom oštricom u svojim rukama. Tip je izgledao kao da je prebijen na mrtvo ime, a kada to nije upalilo, oštricom je otvorio njegovu kožu. „Krivi odgovor, Sergey,“ Papá izjavi. „Neeeeee! Neeeeeee!“ Uhvativši ga za kosu, zlobno je zarezao od sredine njegovih grudi do dna njegova trbuha. „Ako te zarežem dijagonalno, utroba će ti ispasti van. Tvoj izbor, ne moj.“ „Molim te… molim te… kunem se da ne znam gdje je ona.“ „Zar stvarno?“ Izrekao je. „Zbog tvojih laži postajem samo jebeno ljut i vjeruj mi, Sergey, još me nisi vidio ljutog.“ „Govorim ti istinu.“ „Baš kao i ja. Sada, možemo ovo učiniti na lakši način i možeš mi reći gdje je moja kći ili možemo na teži način i ja ću te rasporiti kao jebenu životinju jer si oteo moju kći.“ „Nisam je ja oteo! Nisam to bio ja!“ „Sergey,“ Papá podmuklo izgovori. „Trebalo mi je pet dana da saznam tko je čovjek na video snimci. Slijedila je tebe s imanja te noći. To si bio ti, Sergey. Samo ti. Što misliš, koliko će mi biti potrebno da pronađem tvoju majku, tvoga brata i tvoju malenu sestricu? Haa? Ona je u srednjoj školi, zar ne? Patrons akademija. Drkadžijo, prerezat ću sve njihove vratove dok ti budeš gledao i preklinjao me da stanem. Neću stati. Niti na jednu jebenu sekundu. I zato me nemoj tjerati da pitam ponovno. Gdje je moja kćer?“ „Molim te… molim te… Kunem se Bogom da ne znam gdje je ona!“ Cap.9

9

Zvuk rezanja

62

Naš svet knjiga

Odrezao je njegov prst i time svoju žrtvu poslao u previjanje od agonije i boli. „Bog sada nije ovdje, ali El Diablo sasvim sigurno jebeno jest. Ne cijenim to da mi se laže, posebno ne u moje jebeno lice!“ Odreže još jedan prst. „Agggggghhhhhh!“ Sergey poviče u čistoj agoniji, jedva se boreći da se ne onesvijesti. „To je za ponovno laganje i nepoštivanje pred mojim ljudima.

Predlažem ti da začepiš i kažeš mi gdje mi je kćer, jer postajem nestrpljiv, a sljedeće ću prijeći na tvoj kurac. Prestani mi prodavati svoja sranja od laži prije nego odlučim da se više ne želim igrati na lijep način.“ „Slušaj,“ Sergey se trudio izgovoriti kroz drhtavu čeljust. „Bit ću iskren s tobom. U redu? Znam Adrianu iz škole, oni su znali da je poznajem.“ „Tko su to oni?“ „Ne znam. Kunem se da ne znam. Rekli su da će ubiti moju mamu ako je ne dovedem van i ako im ne dopustim da se posluže mojom kućom.

Nisam se vratio sve dok oni nisu rekli da mogu, a kada jesam, njih više nije bilo. Kunem se da je to sve što znam.“ „Kako su izgledali?“ „S njima sam razgovarao samo preko mobitela i pritom su koristili jedan od onih mjenjača glasa. Nisam čuo pravi glas. Molim te… molim te… samo me pusti.“ „Da te pustim? Gdje bi ti išao, Sergey?“ Grudi su mu otežale, a nosnice zatitrale. „U jebenu bolnicu! Molim te!

Molim te!“ Krajičkom oka, ugledao sam sjenu na prozoru. Široko sam se osmjehnuo, pogled mi je bio divlji i drzak. Žedan njihove krvi. Podigao sam ruku, usmjerio svoj pištolj i povukao obarač.

Bum! Upucao sam govno ravno među oči, ubijajući ga istog trena. U sekundi, svi su izvukli svoje pištolje, uključujući mog oca. Po drugi put u ovih nekoliko kratkih dana, uperio je svoj glock ravno u moje čelo.

Naši se pogledi zaključaše, a on zatetura kao da sam ga metkom pogodio u srce. Njegov zapanjen pogled odleti prema mojoj meti, istog trena shvativši što sam učinio.

Njegovi se ljudi dadu u akciju.

Pištolji su se napinjali i punili.

Dva su tjelohranitelja okružila njega, još dva su zaklonila mene dok su trojica požurila uz stepenice u potragu za drugim neprijateljima. „Crucifixio.“ Moje je ime palo s njegovih usana.

63

Naš svet knjiga

Jedna riječ.

Deset slova.

Moje ime.

Podzemlje se zavrtjelo oko nas.

Kaos je eruptirao. Čitav pakao slomio je svoje okove, ali naša intenzivna povezanost nije izblijedjela. Činilo se kao da je vrijeme stalo od trenutka kada se njegov pogled zakopao u moj i kada su se počele razotkrivati emocije koje sam oduvijek želio vidjeti u njemu. Nije ih ni pokušao sakriti.

Razočarenje.

Sram. Žaljenje.

Sve za što sam se molio, sada mi je pokazao. Nestrpljivo je tražio bilo kakav ostatak svog sina, ali nije pronašao ništa osim poznatog pogleda dječaka kojeg je odgojio i muškarca kakvim sam postao. Pretpostavljao sam da mu moje djetinjstvo prolazi pred očima u bljeskovima.

Svaka prijelomnica.

Svako postignuće.

Svaki stup u našem odnosu.

Svaki kameni korak.

Svako otkriće.

Svaki napredak.

Sve nas je dovelo do ove konačne točke, sada i ovdje se sve naglo promijenilo između nas. Njegovi su se demoni pojavljivali, zamračujući maleni prostor. Sve ga je to toliko jako pogodilo. Njegova se najgora noćna mora upravo odigrala pred njegovim očima, povlačeći ga ispod i lagao bih kada bi rekao da i ja to nisam osjetio.

Nije postojao niti jedan centimetar moga tijela koje nije osjećalo njegovu ljubav, ali i mržnju.

Nije mogao to više podnijeti, pa je zarežao, „Što si to jebeno učinio?“ Što je očekivao?

Bez obzira na to što sam učinio, nisam mogao pobijediti. Izgubio sam, ali istina je bila…

Da me nije bilo briga.

Njegovo je mišljenje bilo ništavno i isprazno. „Spasio sam tvoj jebeni život.“ Prije nego je uspio izgovoriti ijednu riječ, otišao sam do Sergeyja i stavio cijev svog pištolja pod njegovu bradu.

Dokazujući svoju poantu.

Bit ću bolji od njega. „Posljednja šansa, seronjo.“ 64

Naš svet knjiga

Uplašeno se udaljivši od mene, Vinny čvrsto zatvori oči. Zabijem glock dublje u njegovo meso. „Gledaj me u oči dok razgovaram s tobom.“ I jest.

Nikada nisam razumio, do ovog trenutka, zašto je moj otac uvijek želio gledati u njihove oči. Bile su prozor u dušu te osobe, koju sam posjedovao. „Kad bolje promislim,“ ugurao sam pištolj u njegova usta dok se on gušio. „Oprosti mi oče, jer sam sagriješio.“ Povukao sam obarač i raznio njegov prokleti mozak.

Završio sam s igranjem igrica. Dobio sam ono po što sam došao.

Njegovu krv na svojim rukama.

65

Naš svet knjiga

Dva mjeseca kasnije „Ujače Gino! Želim razgovarati sa svojim ocem!“ „Sienna, koliko ti puta moram reći da on nije ovdje? „Onoliko puta koliko je potrebno da on dođe kući!“ Znam da sam bila iracionalna, ali nisam više mogla nastaviti s ovim sranjima. „Nisam vidjela svog konja skoro dva mjeseca! Nije mi dopušteno da napustim kuću!

Zatvorenik sam u vlastitoj kući, a sve zbog tamo neke djevojke, čak ne znam ni koje, koja je oteta s našeg imanja? To nema nikakve veze sa mnom, a ima svakakve veze s obitelji Martinez. I onda, zašto sam ja uvučena u nešto što se čak nama nije ni dogodilo?“ „Ne znam, Sienna. Adriana još uvijek nije pronađena.“ „Ponovno, zašto je to moj problem?“ Znam da sam zvučala poput kučke, ali bila sam umorna od toga da moj život određuju tuđi problemi. „To se dogodilo na našem teritoriju.“ „Da! Martinezima! Ne nama! Trebam vidjeti Massima, ujače Gino.

Nikada nije prošlo ovoliko dugo da ga nisam jahala.“ „Tvoj se otac pobrinuo za to da se netko brine o tvom crnom pastuhu.“ Massimo je bio moja glavna imovina. Sve što sam imala, a da je u potpunosti bilo moje. Papá mi ga je dao kada sam imala osam godina, a on je tada bio samo ždrijebe. Jahala sam konje otkako sam prohodala i napokon sam dobila nešto što mi nitko neće moći oduzeti. „To nije isto, ujače Gino i ti to znaš. Massimo ne voli nikoga osim mene. Što misliš kako će reagirati ako ga netko drugi bude jahao? Ako se nešto dogodi mome konju, nikada neću oprostiti ocu. Massimo je sve što imam.“ „Dosta sa dramom, Sienna.“ „Dramom?“ Upitala sam, postajući sve ljuća i uzrujanija. „Ti znaš da to nije istina. Imaš svog oca, svoje ujake, svoju obitelj.“ „Moja obitelj ima mafiju. Ja nisam na prvom mjestu, mafija jest.“ „Sve je to isto.“ „Nije meni!“ Zašto nitko nije razumio moj pogled na stvari?

66

Naš svet knjiga

Bilo je kao da sam se obraćala zidu. Barem s ujakom Ginom, mogla sam izraziti svoju frustriranost. Nije bio moj pravi ujak, ali bio je El Capova desna ruka, a to je bilo čvršće od krvne povezanosti. Ako on nije bio pokraj mog oca, bio bi pokraj mene. Provela sam više vremena s njim nego s ocem. Bio je tu kada sam se rodila i ponio je titulu mog kuma.

U talijanskoj kulturi obitelj je sve. Ljubav i posvećenost mog oca nikada nisu bile za raspravu. Bila sam čitav njegov svijet, ali to je bila i La Famiglia.

Išli smo ruku pod ruku. Nije bilo važno što bih rekla ili kako bih se osjećala vezano za neku situaciju. Na kraju dana, koju god bi odluku moj otac donio, bila bi u mom najboljem interesu, prevladala bi iznad bilo koje riječi i emocije koja bi se prolila iz moga srca i duše.

Bila sam zatočena i nisam mogla učiniti ništa povodom toga. Jedini spas bio mi je osamnaesti rođendan do kojeg je bilo još mjesec dana. Bit ću punoljetna po zakonu. Moći ću donositi svoje životne odluke bez uplitanja El Capa. Sanjala sam o tom danu, da budem oslobođena ovog života – od čistilišta u kojem ispunjenje za ženu dolazi u obliku toga za koga si udana i u tome da doneseš na svijet sina koji će naslijediti ime i nasljeđe tih ludih muškaraca.

Kod časti.

Jebeš. To. Sranje. „Sienna, želiš li kartati? Igrajmo ajnc, postaješ stvarno dobra.“ Slegnula sam ramenima jer stvarno jesam.

Brojevi su bili moja stvar, voljela sam brojati karte. „Samo me pokušavaš umiriti.“ „Da li je upalilo?“ „Ne.“ Možda. „Mogu li samo nazvati svoju drugaricu? Nisam razgovarala s Aurorom još od svoje maturalne večeri. Molim te…“ „Sienna, ti si dama. Ne moli.“ „Ujače Gino, Papá je isključio sve telefonske linije, pa i moj mobitel.

Jedini telefon koji radi je onaj u njegovom uredu. Moram znati što se dogodilo između nje i Diega. Oh moj Bože, jesu li prekinuli? Jesu li zajedno? To su stvari koje najbolji prijatelji moraju znati. Imali su problema. Ona vjerojatno misli da sam mrtva.“ „Gesu Cristo, Sienna Contessa Luciano, mi stai dando i capelli grigi,“ kleo se, „Isuse Kriste, zbog tebe ću posjediti.“ „Ti si već sijed. Ne možeš zbog mene još više posjediti.“ Uzdahnuo je, stavljajući svoj mobitel na pult. „Idem u kuhinju. Jesi li gladna?“ „Da.“ 67

Naš svet knjiga

„Vratit ću se za dvadeset minuta.“ Osmjehnula sam se, kimnuvši.

To je bio naš način. Bez ikakvog razloga, ujak Gino bi uvijek popustio mojim zahtjevima. Moj je otac vjerovao njegovoj prosudbi, iako to nije značilo da bi zažmirio na jedno oko na nešto što je ujak Gino odobrio.

Provjeravao je brojeve koji su pozivani, poznavao je sve i jednu osobu u mome životu. Morali su prvo proći kod njega da bi postali moji prijatelji.

Ako bi on rekao ne, više nikada ne bih vidjela tu osobu.

Nakon što je zatvorio vrata za sobom, zgrabila sam njegov telefon i pozvala Aurorin broj. „Halo?“ „Hej!“ „Sienna? Sveto sranje, mislila sam da si mrtva!“ „Pod očevim nadzorom? Nikada.“ „Gdje si bila?“ „U kućnom pritvoru.“ „Što si učinila? Zar je tvoj otac saznao za –“ „Naravno da ne! Bila bih stvarno mrtva da jest.“ „Zato sam i mislila da jesi! Nemoj mi to više nikada učiniti. Palila sam svijeću za tebe svaki dan svetoj Mariji, Sienna. Zvala sam te, ali mi je tvoj mobitel davao poruku da si nedostupna.“ „Znam. Žao mi je.“ „Pa, što se dogodilo? Što se događa?“ „Ne mogu pričati o tome.“ „Mi pričamo o svemu.“ „Znam, ali o ovome ne mogu pričati.“ „Zašto?“ „Za tvoje vlastito dobro.“ „Zvučiš poput svog oca.“ „Jabuka ne pada daleko od stabla.“ „Sienna, jesi li u redu?“ „Dobro sam koliko mogu biti.“ „Kada ćeš ponovno moći van?“ „Ne znam. Nadam se uskoro.“ „Što je s Massimom?“ „Baš zato te i zovem. Možeš li ga obići umjesto mene?“ „Tvoj me konj mrzi.“ „On mrzi svakoga, to nije ništa osobno. Molim te, samo se uvjeri da je u redu.“ 68

Naš svet knjiga

„U redu, da. Mogu to učiniti. Kako da stupim u kontakt s tobom?“ „Nazvat ću te sljedeći tjedan.“ „Čiji je ovo broj?“ „Ujaka Gina.“ „Spremit ću ga u svoj mobitel.“ „Ne gnjavi se time, vjerojatno ću sljedeći put zvati s drugog broja.“ „Oh čovječe, Sienna. Zar su stvari sada toliko loše?“ „Moglo bi se tako reći.“ „Hoćeš li mi napokon nešto reći?“ „Mrzim svoj život.“ Nasmijala se.

Bio je dobar osjećaj osjetiti se normalno pa makar na samo par minuta.

To su bila mala zadovoljstva koja sam imala, razgovori preko mobitela s mojom najboljom prijateljicom. Aurora je bila svjesna toga tko sam ja i što je bio moj otac. Italija mu je pripadala. Luciano ime je vladalo, kao što je to bilo i u vrijeme moga djeda i pradjeda. Generacije i generacije mudrih dečki mafijaša.

Pohlepnih za novcem.

Moći.

Dominacijom.

Vlada nije kurca kontrolirala, organizirani kriminal jest. „U svakom slučaju, kako si ti? Idu li stvari dobro s Diegom?“ „Pih. Nije više moj favorit.“ Sljedećih dvadeset minuta, uputila me u svoj život, a ja sam uživala u svakoj pojedinoj sekundi našeg razgovora. Bilo je lijepo pričati sa svojom drugaricom i pretvarati se da moj život nije vođen Lorenzom Lucianom, El Capom.

Do vremena kada se moj ujak vratio natrag, već smo poklopile. Nisam htjela da on prisluškuje, a kada bi mu bila dana prilika za to, zasigurno i bi. „Hej, hvala ti za to,“ izrazila sam svoju zahvalnost. „Hvala za što?“ Pravio se blesav, pritom mi namignuvši. „Samo sam otišao po sendvič.“ „Ne vidim svoj sendvič.“ „Želja ti se ispunila. Otac ti je kod kuće i pita za tebe.“ „Stvarno?“ „Da, treba te u svom uredu.“ Moje uzbuđenje zbog toga da ću ga uskoro vidjeti, prebrzo je prekinuto, trznula sam se, zbunjena. „U svom uredu?“ 69

Naš svet knjiga

Ništa dobra nije proizlazilo iz odlaska u očev ured. Tamo sam pozivana samo kada bih bila u nevolji ili kada bi imao novosti koje mi nisu bile nimalo drage za čuti. U ta četiri zida, njegov je ured uvijek značio posao. „Sienna, nemoj dopustiti da čeka.“ Sranje. Da li je saznao? Da li zna?

Kimnula sam, slijedeći ujaka Gina iz svoje sobe pa niz hodnik. Očev ured bio je u drugom krilu imanja, u dijelu koji je bio najviše udaljen od moje sobe. Naš dom bio je dvorac od petnaest tisuća kvadrata na deset hektara zemlje, zbog čega je osiguranje ovdje bilo prisutno dan i noć. Štampa nije griješila u vezi mene i jesam odrasla kao mafijaška princeza.

Moj otac ne bi ni dopustio da bude drugačije.

Nikad nisam žudjela za nečim. Imala sam najbolju dizajnersku odjeću, najskuplje štikle. Nakit koji sam posjedovala bio je sav u zlatu, pa je zato trebao biti rasprostranjen u našim domovima diljem svijeta. Imali smo avion, mlažnjak, helikopter, nekoliko jahti, garaže prepune auta i motora.

Popis bogatstva bio je beskonačan. Moj je život bio prepun raskoši, samo sam to poznavala. Nisam se bojala svog oca. Poštivala sam ga i voljela.

Nikada me nije povrijedio. Barem ne fizički.

Emocionalno, bio je kralj toga.

Nije to bilo namjerno ili zlobno. Samo je želio ono što je najbolje za mene, nikada nije shvaćao da bih i sama mogla donijeti te odluke. Većinu vremena, imali smo odnos pun ljubavi, sa ponekom razmiricom tu i tamo. Što sam se više približavala njegovu uredu, to sam postajala sve nervoznija. Naposljetku sam bila izvan sebe. Mrzila sam biti uhvaćena nespremna. Najveći problem kod mog starog bio je taj da je previše zaštitnički nastrojen prema meni.

Ne bih vam mogla reći koliko sam ga puta čula da prijeti, „Samo su dva načina na koji mogu napustiti ovu kuću ili s pištoljem na glavi ili u mrtvačkoj vreći,“ bilo kome za koga je mislio da nije dobar primjer.

Moji su prijatelji prvo trebali proći kod njega.

Učitelji.

Instruktori jahanja.

Ukratko, tko god bi bio u mojoj blizini, prvo je trebao biti odobren od njega.

Prvo bi ih provjerio, pobrinuo se da zna sve što se događa u njihovom životu i tko ulazi i izlazi iz njihova života. Gdje su živjeli, tko je rodbina toj obitelji. Sve, čak i njihovu krvnu grupu…

Duboko sam udahnula, promišljajući o njegovom sljedećem potezu.

Adriana nije pronađena. Nestala je prije malo više od dva mjeseca. To je bila jedina informaciju koju je ujak Gino htio podijeliti sa mnom, a znala 70

Naš svet knjiga

sam bolje nego pitati oca o bilo čemu vezanom uz nju. Ne bi mi rekao, a prvenstveno bi bio razočaran jer sam uopće pitala. Uloga žene u ovom životu bila je da bude majka i da se brine za dom. Naše mjesto nije bilo ni blizu onoga čime su zarađivali za život.

Hoće li me ponovno udaljiti iz kuće?

Napustila sam kuću u sred noći nekoliko puta tokom svog života, okružena s cijelim arsenalom tjelohranitelja. Prošle godine je bio prvi put da sam morala napustiti državu na šest mjeseci, na isti način. Ostala sam s tetkom u New Yorku sve dok nije bilo dovoljno sigurno da se vratim u Italiju. Imala sam daleko više slobode u Americi nego u vlastitoj zemlji.

Kada smo stigli pred vrata ureda, duboko sam udahnula dok je ujak Gino kucao na vrata kako bi dao do znanja da smo ovdje. Nikada mi nije bilo dopušteno samo ušetati unutra, morala sam kucati i on je morao znati da dolazim da bih ga vidjela. Nisam ga mogla iznenaditi. Mnogo se sranja događalo iza tih zatvorenih vrata, a Papá se pobrinuo da to nikada ne bude u mojoj prisutnosti.

Postojala su pravila koja sam trebala slijediti.

Kraj priče. „Entra!“ Papa poviče, „Uđite.“ Dok mi je srce ludo nabijalo, kao da će iskočiti iz grudi, udahnula sam jedan posljednji teški udah. Ujak Gino otvori vrata i uputi mi ohrabrujući pogled. Bila sam potpuno svjesna toga da sam iznutra gubila svoje sranje, ali sam izvana ipak ostala smirena. Odgajana sam tako da ne pokazujem svoje emocije, posebice pred El Capom.

Prešavši preko praga, objavila sam sa smiješkom, „Papá, sono cosi felice di vederti –“ 10 Zaustavila sam se, tik uz vrata. Nisam mogla završiti rečenicu o tome koliko sam sretna da ga napokon vidim.

Nije bilo pokreta.

Niti disanja.

Ostala sam bez ijedne riječi.

Jer, trebalo je ići…

U rat.

10

Tal. „Oče, tako sam sretna što te vidim -“

71

Naš svet knjiga

El Capo je sjedio na čelu pravokutnog stola od mahagonija smještenog u središtu prostorije. Ništa dobro nije proizlazilo od njega kada bi sjedio tu, umjesto za svojim stolom, kada bi ušla. Ipak, nije moj otac taj koji me ostavio bez daha ili lica ljudi koje sam istog trena prepoznala. Moj je otac pogledom prelazio s jednog mafijaša na drugog.

Campisi.

Nicolasi.

Sinacori.

Rossi.

Pet obitelji.

Uključujući, El Diabla.

Martinez je sjedio s lijeva ocu. Niti jedan od najmoćnijih i najutjecajnijih gangstera u cijelom svijetu nisu uhvatili moju pažnju kao što je to učinio čovjek koji je sjedio s desna mome ocu. Na licu je imao jebeni osmjeh koji sam istog trena željela šamarom skinuti s njegovog zgodnog dječačkog lica.

Zaklela bih se na sve što je sveto, da se moj cijeli svijet u tom trenutku počeo urušavati, kada sam ugledala onog kojeg sam najmanje očekivala.

On je. Bio. Ovdje.

Nemilosrdni pokvareni kujin sin.

Neumoljivi lukavac.

Spreman potpisati moju smrtnu presudu.

Njegova me drska pojava toliko podsjetila na još jednog luđaka. Romea Sinacorea, koji je bio Sinacorov unuk ženskar kojeg sam susrela nekoliko puta. Bio je Velika Šupčina. Dopuštao je svom kurcu da vodi razgovor, dok bi ga njegov pištolj završavao.

Tada je Papá naredio, „Sienna, sjedni.“ I u tom trenutku sam znala da moj život nikada više neće biti isti. Činjenica da me Papá nazvao imenom samo je dokazala ono što sam osjećala. Ovo je bilo ozbiljno jer bi u suprotnom rekao 'Principessa'.

Kimnuo je prema praznoj stolici nasuprot njega, pa sam joj polako prišla. Petnaest koraka mi je bilo dovoljno napraviti kako bih sjela. Držala sam pogled zaključan s njegovim, jer bi ionako to naredio da nisam.

72

Naš svet knjiga

„Pozvao sam te ovdje danas da ti kažem što će se sljedeće dogoditi, Sienna.“ Eto ponovno mog imena.

Nisam odgovorila, svjesna našeg odnosa. Posebice u njegovu uredu.

Govori kada se to traži od tebe. „Dopušteno ti je da budeš ovdje samo zbog jednog razloga. Obavijestit ću te o tome što će se dogoditi i kada će se to provesti. Nema mjesta za rasprave ili prigovore na ono što ću ti reći. Ovo nije pregovaranje. To je odlučeno za tvoje dobro i to je konačno. Razumiješ li me?“ Nisam znala kako je to moguće, ali moje je srce ubrzalo. Zakopala sam nokte u dlanove ispod stola, očajnički pokušavajući zadržati emocije pod kontrolom i prisiliti se da se ne onesvijestim. Prostorija se vrtjela, počela se sužavati prema meni, centimetar po centimetar. „Da.“ „Znaš da te volim i da te nikada ne bih stavio u opasnost ili situaciju s kojom se ne bi mogao nositi. Jesam li jasan?“ „Da.“ „Sienna Contessa Luciano, ti si moja kći. Moje jedino dijete, moja krv i meso. Predstavljat ćeš ovu obitelj i uraditi ispravnu stvar. Ne samo da to utječe na tvoj i moj život, već na sve ostale živote u ovoj prostoriji.“ Teško sam progutala, još jače zabivši nokte u dlanove. „Znaš tko su ovi muškarci. Znaš što se dogodilo u našem domu prije dva mjeseca. S obzirom na naš način života, moramo se pobrinuti da sada budemo snažniji nego ikada. Prebrodit ćemo ovo. Ono što nam treba jest ujedinjena fronta kako bi bili sigurni da se ovo više neće ponoviti. Niti Martinez obitelji, ni našoj, a niti jednoj drugoj obitelji muškaraca koji se nalaze u ovoj prostoriji. Svi smo se mi složili da je ovo najbolje za La Famigliu, Sienna. To nije ništa osobno, to je samo posao.“ „Si11,“ pet obitelji jednoglasno izjavi. „Tvoj život je na kocki, a to je nešto što ja ne shvaćam olako,“ Papá ustvrdi. Željela sam povratiti.

Trebala sam se jebeno baciti.

Kunem se da sam u svakoj kosti u svome tijelu znala što će sljedeće reći. „Sienna, ustani.“ Nisam mogla pronaći riječi kojima bih izrazila bilo što osim meteža koji je vladao cijelim mojim bićem.

Bila. Sam. Ljutita.

11

Tal. da

73

Naš svet knjiga

Dominantnim glasom sam odvratila, „Ne.“ Papá nije oklijevao, udario je šakom o stol zbog čega sam poskočila. „Ne protivi mi se! Ja sam na prvom mjestu tvoj otac, ovo nije izbor. To je naredba. A sada, ustani.“ Oči mi se ispune suzama, nisam ih zadržavala ni skrivala pred njim.

Nije me bilo briga što nismo sami i što pokazujem slabost u sobi punoj muškaraca koji bi prije primili metak nego pokazali ijednu emociju. „Molim te,“ odgovorila sam dok su mi usne drhtale, „Ne čini to.“ „Sienna, neću te ponovno pitati.“ Nosila sam suze koje su klizile niz moje obraze poput medalje časti, dok sam ustajala.

S ponosom.

Nitko ih nije mogao oduzeti od mene. Pa čak ni El Capo. „Dođi ovamo.“ „Preklinjem te… molim te, Papá.“ Samo jednim pogledom, zabio je i posljednji čavao u moj lijes. Nevoljko sam se kretala prema njemu, sve dok nisam stajala uz njega i čovjeka koji mu je sjedio s desna. Kada je moj otac zgrabio moju ruku, sklopila sam oči.

Objasnio je, „Radim ovo zato što te volim, sada to nećeš razumjeti, ali jednog dana hoćeš.“ Sljedeće što sam osjetila bilo je da je El Capo moj dlan položio u dlan mafijaša kojeg sam najviše prezirala i znala sam da iz ovog nema povratka.

Nikada ocu ovo neću oprostiti.

Ikada.

Odupirala sam se potrebi da vrištim i pobjegnem, ostala sam prizemljena. „Sienna, otvori oči,“ još jednom je zapovjedio tonom koji nisam mogla ne poslušati.

I jesam, pokazujući onoliko mržnje koliko sam mogla prikupiti u svom bijesnom pogledu, dok sam gledala prema kurvinom sinu koji je sada stajao ispred mene. Kada sam ugledala dijamantni prsten koji je šupčina stavljala na moj prst, zagrizla sam usnu sve dok nisam osjetila krv.

Bio je to zaručnički prsten moje majke.

Taj pizdun.

Kada se konačno našao na mom prstu, podigao je moju ruku do svojih usana i poljubio je. Dopustio je svojim usnama da se predugo zadrže na ruci prije nego se nagnuo prema meni i šapnuo mi na uho, „Dok nas smrt ne rastavi. Sada si moja, princezo.“ Iznenada, odgurnula sam ga što sam jače mogla.

Nacerio se.

74

Naš svet knjiga

Kopile. „Sienna! To nije način na koji se ponaša prema svom zaručniku. Ispričaj se.“ „Capo, nije mi potrebna isprika.“ Kurvin sin imao je muda odmjeriti me predatorskim pogledom. „Uživam u njezinoj vatrenosti.“ „Ostavi to za prvu bračnu noć. Do tada je moja kćer moja.“ Moja.

Kao da sam neko vlasništvo, a ne stvarna osoba s vlastitim potrebama.

Nisam si mogla pomoći, prosiktala sam glasom punim mržnje, „Volio si majku. Uvijek si govorio da to isto želiš za mene. Obećao si da ću iskusiti ljubav koju si imao s njom, zakleo si se da ću se udati iz ljubavi, a ne dogovoreno.“ „Ti mene voliš, princezo. Samo to još ne znaš.“ „Mrzim. Te.“ Slegnuo je ramenima. „Granica između ljubavi i mržnje je tanka.“ „To. Nije. Ljubav. To. Je. Smrtna. Presuda.“ „Sienna, dosta!“ El Capo poviče.

Nisam mislila da bi moglo biti gore od ovoga. Bila sam u krivu.

Papá doda, „Bit ćeš udana sljedeći mjesec na svoj rođendan.“ Sarkastično sam izdahnula. Onaj dan kad sam trebala biti oslobođena pretvorio se u dan kada ću umrijeti.

Moj osamnaesti rođendan.

Dan kada ću se udati za lukavog neprijatelja.

Crucifixia Martineza.

Sina El Diabla.

75

Naš svet knjiga

„Moramo završiti posao, Gino. Odvedi Siennu natrag u njezinu sobu,“ Luciano naredi. „Si, Luciano.“ „Papá –“ „Sienna, reci doviđenja svom zaručniku. Nećeš ga vidjeti do dana vašeg vjenčanja.“ „A tada što?“ „Tada ćeš biti njegova supruga i slušat ćeš njegove zapovijedi.“ Pogledala je u mene. „Neću nikad.“ „Sienna…“ upozorio ju je oštrim glasom. „Gdje ćemo živjeti?“ „Ne moraš se brinuti za to. Sve je već sređeno.“ „Znači, ne samo da ne mogu birati supruga i svoj život. Ne dobivam ni mogućnost da izrazim mišljenje kada se radi o mome domu?“ „Princezo –“ Prekinula me, „Koliko ti puta moram reći da me ne zoveš tako?“ „Prema mojoj računici, ovo je tek četvrti put.“ „Ti baš imaš odgovor na sve, zar ne?“ „Dat ću tvom ocu broj dizajnera interijera pa je možeš nazvati i dogovoriti se kada bi se mogla s njom naći u našem domu i pobrinuti se za sranja za koja me nimalo nije briga.“ „Jesi li čuo, Papá? Nije ga nimalo briga za mene.“ „Ne izvrći moje riječi.“ „Super. Kako bi bilo da mi se uopće ne obraćaš?“ „Sienna…“ njezin otac odgovori jednako oštrim tonom. „Ove zaruke imaju nevjerojatan početak. Jedva čekam da vidim kakav će nam brak biti,“ uzvratila je. „Barem razmišljaš o našem braku.“ Koraknula je prema naprijed, unoseći se pravo u moju facu pa sam se morao suzdržati da ne zaposjednem njezine usne. „Raščistimo jednu stvar, Cruz. Udajem se za tebe samo zato što nemam drugog izbora, ali kunem ti se da nikada neću biti tvoja žena u pravom smislu te riječi.“

76

Naš svet knjiga

El Capo udari dlanom o stol, jače nego nekoliko trenutaka prije. „Nećeš ne poštivati svog zaručnika u mojoj prisutnosti nikada više! Odgojio sam te bolje od toga. Razumiješ li me?“ Prije nego upadne u nevolju, sagnuo sam se i poljubio je u obraz.

Promrmljao sam joj u uho tako da me samo ona može čuti. „Kada dobiješ moje prezime, to je samo polovica bitke. Ja sam pobijedio. Imam li sada tvoju nepodijeljenu pažnju? Jer, srce, ima to nešto između nas. Vidiš to. Osjetiš to. Želiš to. Mene. A ako nastaviš poricati ono što je moje, samo moram uzeti ono što mi pripada… Tebe.“ Zarežala je, zbog čega mi se kurac trznuo. Budući nisam želio metak u čelo od njezina oca, sagnuo sam se da je poljubim u obraz još jednom, ali malo me govno odgurnulo ramenom i udaljilo se od mene.

Bez da je rekla 'Doviđenja'.

Zakikotao sam se. Nisam se smijao otkako je Adriana oteta. Bila je to dobra promjena, pa makar na sekundu. „Sljedeći put kad te vidim, princezo, izgovarat ćeš 'Uzimam'.“ Ignorirala me i otišla. Bez da se osvrnula. „Ispričavam se zbog ponašanja svoje kćeri,“ Luciano izjavi, time privukavši moju pozornost na sebe. „Lorenzo, svi mi imamo kćeri,“ Papá ga podsjeti dok sam sjedao. „Teške su za kontrolirati. Vjenčanje će biti vijest za naslovnu stranicu, biti će objavljeno u medijima, na internetu, na televizijskim postajama. Bit će to vjenčanje stoljeća, odavde do Amerike i svake države i zemlje između.“ „Razgovarao sam s detektivom Dylanom McGrawom, zna da je Adriana oteta i što moram učiniti,“ Papá otkrije.

Ujak Dylan bio je bliski prijatelj naše obitelji. Otac mi je rekao da je on bio taj koji mu je pomogao lažirati svoju smrt prije skoro dva desetljeća. „Očito čovjek koji je oteo tvoju kćer, Alejandro, zna da si ti živ, ali jesi li ti spreman otkriti svijetu to isto?“ Luciano upita, kimnuvši prema njemu. „Učinit ću što god je potrebno da kćer vratim kući. Starim, Lorenzo. To je jedini izbor koji imam. Nikada nisam želio uvesti obitelj u ovaj život, ali stvari su se promijenile preko noći. Udruživanje naših obitelji osigurat će zaštitu koja mi je potrebna da je pronađem. Tko god da je oteo Adrianu, sada će znati da se više ne skrivam i povrh svega, da sam udružio snage s La Famigliom. Shvatit će vrlo jebeno brzo s kim se zajebavaju. Osim što, nije El Diablo bilo tko. To su pet obitelji.“ „Alejandro, najbolje bi bilo,“ Nicolasi upadne. „Da misle da si sam i slab. Razotkrivajući sebe, ne samo da im pokazuješ da si ujedinjen s El 77

Naš svet knjiga

Capom, već i s onim što ide uz to. S nama. La Famigliom. Objavljuješ rat u kojem ćemo pobijediti.“ „Trebat će nam dodatno osiguranje u crkvi i na primanju. Mogu samo zamisliti koliko će to sranje biti s novinarima koji će čekati za tvoju ekskluzivnu fotografiju. A i za Cruzovu i Sienninu prvu fotografiju kao bračnog para. Vijesti o tvom uskrsnuću poharat će medije u jutro onog dana kada će biti ceremonija, Martinez. Budući te Carbone već intervjuirao, on je zadužen za prosljeđivanje novosti drugim novinarima,“ Rossi izjavi. „Uhvatit ćemo jebače koji su oteli tvoju kćer. Usrat će se u gaće kada shvate što su učinili. I figli delle puttane,“ Sinacore podrugljivo reče, „Kurvini sinovi,“ oslonivši ruku na stol, „podcijenili su tvoju moć u našem svijetu. Možda i jesi bio mrtav posljednjih dvadeset godina, ali još uvijek si El Diablo. Vjerujem da su oteli tvoju kći jer su mislili da mogu. Mi ćemo im dokazati koliko su bili u krivu.“ Pažljivo sam obraćao pozornost na sve što su govorili, baš kao i posljednja dva mjeseca. Od noći mog prvog ubojstva, odnos između oca i mene se promijenio. Mislim da je veći dio njega bio ponosan na mene, jer sam dokazao svoju lojalnost obitelji te noći kada sam mu spasio život.

Majci se nije svidjela ideja mene u ovom svijetu, ali moja sestra još uvijek nije pronađena i s obzirom na to, sve što je bilo važno jest dovesti je kući.

Dva đavola bila su bolja nego jedan.

I baš kao što je moj otac upravo rekao, stario je. Bilo je vrijeme da prijestolje preda svom jedinom sinu. Primili smo još jedan video s Ari i porukom ucjene. Zbog čega smo zaključili da novac nije u pitanju. Ipak, poslali su slike. Svaka je bila više uznemirujuća od druge. Kada su prošli tjedan poslali pola litre njezine krvi s još jednom tajanstvenom porukom, moja je majka zamalo dobila živčani slom.

Potreban nam je drugačiji plan akcije. Više izvora, više moći. El Diablo je bio autoritet u Americi i Columbiji, ali u Italiji je to bila drugačija priča.

Kada smo rekli majci što trebam učiniti, nije propitkivala. Kao što sam rekao, sve što je bilo bitno jest da dovedemo Adrianu doma.

Lagao bih kad bi rekao da nisam zadovoljan činjenicom da se ženim Siennom. Mafijaškom princezom. Želio sam to. Želio. Sam. Nju. Da moja sestra nije oteta, ne bih se zaustavio dok Sienna Luciano ne bi bila moja. Ovo je samo ubrzalo proces i skratilo sranje oko udvaranja.

78

Naš svet knjiga

Ionako nikada nisam bio dobar u tome. Znala je tko sam i nisam se trebao pretvarati da sam netko drugi kako bih zadobio njezino srce i povjerenje.

Bez laži.

Bez nesigurnosti.

Bez podcjenjivanja. „Svi znamo da si stekao mnogo neprijatelja prije nego si lažirao svoju smrt,“ Luciano izjavi. „Bilo tko je mogao oteti tvoju kći. Posebice sa svim onim imenima koje si odao kada si odlazio. Budući se to dogodilo u mome domu, bojim se za sigurnost svoje kćeri. Znam da će zajedništvo naših obitelji samo pružiti daljnju zaštitu. Sve će oči biti uprte u nas, tako da će biti zagarantirano da će ponovno netko pokušati uzeti ono što je naše.“ Bio je u pravu. Taj dan će štampa imati ispunjen dan s tim novostima, a samo će postajati gore kako će vrijeme prolaziti. Razotkrivanje će zasigurno nagnati druge da dva puta razmisle o zajebavanju s nama. Bit će užasnuti i to će ih dovesti do njihove propasti. Koristili smo štampu kao svoju prednost. Naš izlazak u javnost garantirao nam je publicitet, a nitko to ne bi želio propustiti.

Mafija je bila brojčano jaka. Bila je to igra koju nitko nije želio igrati. Ne kada je svatko znao tvoje ime i za što se vezalo.

Pet obitelji. „Istina je, Papá. Pronašli su tvoju najveću slabost. To nisu tvoja supruga i sin. To je tvoja malena djevojčica. Čovjek bez obitelji gubi svoju dušu, zar ne?“ Namrštio se prema meni, pažljivo slušajući svaku riječ koja je sišla s mojih usana. „Kada pronađemo seronje koji su oteli našu krv i meso, nećemo se zaustaviti dok ne istrijebimo sve članove njihove obitelji zbog onog što su učinili. Želim njihovu krv na svojim rukama.“ Njihove su duše moje. „Toliko me podsjećaš na mog unuka Romea,“ Sinacore objavi, naslonivši se na naslon svoje stolice. „Obojica ste izgubili kompase i poludjeli za ženama, ali vidim na koji način gledaš Siennu. Čini se da imaš oči samo za nju. Moja je jedina nada da će se moj unuk smiriti kao i ti, ali se isto tako ne uzdam u to. Ne želi samo jednu ženu za sebe, on ih želi sve.“ Odmahnuo je glavom. „Jednostavno lijepo dječačko lice, koje pije i jede prije nego ti oduzme život bez da i trepne. On je mafija Casanova.“ Podigao je ruku u zrak i isprepleo prste. „On će biti moj kraj, taj moj unuk.“ „Imat ću to na umu, za budućnost,“ zakleo sam se. „Želim najgoreg čovjeka kojeg imate.“ 79

Naš svet knjiga

Sinacore kimne. „Onda je Romeo tvoj čovjek.“ S tim, završio je moj udio u ovom sastanku, dok sam samouvjereno govorio… „Jer ovo je mjesto na kojem jedemo meso i pljujemo kosti.“

80

Naš svet knjiga

Mjesec dana kasnije Svima sam izgledala poput princeze.

Stajala sam ispred ogledala koje je bilo od stropa do poda, nosila sam majčinu bijelu čipkanu vjenčanicu.

Njezin dijamantni vjenčani prsten blistavo je sjajio na mojoj osunčanoj koži.

Kristalna kruna bila je visoko na mojoj glavi.

Bila sam njezina slika i prilika, a nisam to mogla mrziti više i da sam se trudila. Nisam htjela njezin život, a ipak sam bila tu, nisam imala izbora nego krenuti njezinim stopama prema oltaru. Moleći se da u konačnosti ne završim u mrtvačkoj vreći kao i ona.

Ako ništa drugo, ona se udala iz ljubavi i imala je priliku iskusiti je. Ja sam, s druge strane, mogla završiti mrtva zbog dogovora o moći i krvnoj lozi.

Trebam li mu podati dijete? Sina?

Sama ta pomisao donijela mi je mučninu u želucu. „Sienna! Jesi li vidjela ovo?“ Aurora, moja kuma, požurila je u privatnu prostoriju crkve svetog Andrewa. To je ista katedrala u kojoj su se moji roditelji vjenčali. „Da vidim što?“ „Tvoje vjenčanje! Na naslovnoj je stranici novina!“ „Moj dogovoreni brak,“ ispravila sam je, zgrabivši članak iz njezinih ruku.

Glavni naslov je bio, „Alejandro Martinez, svijetu znan kao El Diablo je živ!

Njegov sin Crucifixio Martinez ženi se mafijaškom princezom, Siennom Contessom Luciano, danas, u katedrali svetog Andrewa.“ „Uhh,“ uhvatila sam se za trbuh. „Pozlit će mi.“ Nastavila sam čitati na glas, „U svijetu u kojem više vrijediš mrtav nego živ, El Diablo je odlučio dići se iz mrtvih nakon skoro dvadeset tri godine, kako bi rekao javnosti da je lažirao svoju smrt zbog obitelji koju je oduvijek želio. Oh Bože, kako plemenito od njega.“ Prevrnula sam očima. „Izabirući ljubav povrh organiziranog kriminala. Da li se tu radi o mom dogovorenom braku ili prikazivanju ovog čovjeka kao Boga umjesto đavola?“ 81

Naš svet knjiga

„Moraš priznati da je romantično! Odrekao se svega zbog svoje supruge i djece.“ „Aurora, otvori oči. Nema ništa romantično u zločinima koje je počinio u ime mafije.“ Nastavila sam čitati, „El Diablo je odlučio da je današnji dan savršena prilika za objavu svog povratka svijetu. Njegov je sin, očeva slika i prilika, ženi se Lorenzo Lucianovom kćeri ovog jutra, na njezin osamnaesti rođendan. Rečeno nam je da će njihovom vjenčanju prisustvovati više od petsto gostiju. Petsto gostiju? Rade spektakl od moje smrti!“ „Djevojko, još nisi vidjela crkvu. Tvoj otac nije štedio na pripremama za ceremoniju. Ne mogu zamisliti kako će tvoje primanje izgledati jer je crkva velikodušno okićena zlatom.“ Osjetila sam da mi se želudac stisnuo. „Mislim da ću povratiti. Ne mogu ovo učiniti. Ne mogu se udati za njega. Čak mi se ni ne sviđa, Aurora. Nadam se da će ga pregaziti auto kada bude prelazio cestu prema crkvi. Nadam se da će moj zaručnik završiti u bolnici! Ovo se ne može događati! Ne mogu se udati za njega! Jebeno ga mrzim!“ „Shh… izgovaraš psovke u Božjoj kući, Sienna.“ „Nemoj me jebati! Gdje je Bog sada? Jebeno sigurno ne traži mene!“ „Ah, Sienna!“ Prekrižila se. „Ne misliš to.“ Pogledala sam prema stropu, u anđele na prozoru od mozaika. „Zašto dopuštaš da mi se ovo događa? Zar nisam patila dovoljno? Oduzeo si mi majku!“ „Sienna, per favore,“ preklinjala je, „Molim te.“ „Koliko je čuvara vani?“ „Dušo, ne možeš pobjeći. Crkva ima cijelu vojsku ljudi koji pokrivaju svaki kutak. Nema načina da prođeš neopaženo. Ti si danas u središtu pozornosti, svi čekaju da se pojaviš. Uz to, Cruzova mama dolazi ovamo.“ „Cruzova mama? Koji kurac ona dolazi ovamo?“ „Sienna, tvoja usta! Morat ćeš na ispovijed prije nego uđeš u crkvu.“ „Aurora, jedi moja gov –“ „Sienna, tako te lijepo napokon upoznati.“ Pogledi nam odlete prema vratima na kojima je stajala žena koju nisam poznavala. Bila je odjevena u svilenu, nježno žutu haljinu. Kosa joj je bila podignuta s nekoliko puštenih pramenova koji su uokvirivali njezino lijepo, divno lice. Njezine senzualne oči bile su te koje su uhvatile moju pažnju jer ih je i Adriana imala. Sjećam se da sam je u kratkim trenucima vidjela na svojoj maturalnoj zabavi, kada sam se svađala s njezinim bratom.

Sada je vrijeme da se susretnem sa…

Njihovom majkom.

82

Naš svet knjiga

Moja svekrva stajala je nekoliko koraka ispred mene, a sve što sam ja željela učiniti bilo je da pobjegnem poput šišmiša iz pakla. Nisam je trebala upoznati, znati tko je ona, u mojim očima ovo nije bio pravi brak. Nisam htjela ništa imati s njom ni s onime što je imala za reći.

Nikada neće zauzeti mjesto moje majke.

Niti sada.

Niti ikada. „Wow,“ izdahnula je, gledajući u moju vjenčanicu.

I ponovno, moj otac nije štedio na majčinoj vjenčanici za njihovo vjenčanje. Imali su burno udvaranje, zaprosio ju je nakon šest mjeseci hodanja. El Capo je bio sedamnaest godina stariji od nje, a ona to nije znala sve dok nisu potpisali vjenčani list. Na njezino veliko iznenađenje.

Ona je odrasla u skromnim uvjetima, imala je skromne početke. Kada ju je upoznao preko prijatelja, rekao joj je da je to ljubav na prvi pogled.

Tokom sljedećih tjedana, kupovao joj je dijamantne ogrlice, auto, otplatio je dugove njezinih roditelja i hipoteku na njihovu kuću, time kupujući njezinu naklonost. Pokazao joj je život za koji nije ni znala da postoji. Ipak, nije sve bilo u novcu, bila je preko glave zaljubljena u njega. Dao joj je sve što je ikada željela, uključujući mene.

Djevojčicu.

Umrla je kada mi je bilo samo osam godina i zato mi je Papá kupio ponija nekoliko dana nakon njezine smrti. Rekao je da je to bio dar od majke prije nego je preminula. „Zapanjujuća si,“ gospođa Martinez prekine moje misli. „Slike ne pokazuju pravu stvar, Sienna.“ „Pokušavate li mi poljubiti dupe u nadi da ću biti sretna oko ovog dogovora?“ „Sienna!“ Aurora se pobuni. „Žao mi je, gospođo Martinez. Inače je veoma pristojna djevojka.“ „U redu je.“ Nasmijala se. „Razumijem. Ovo vjenčanje, ili kako ga ti nazivaš, ovaj dogovor, teško će pasti svima. Vjeruj mi, osjećala bih se jednako da sam u tvojim cipelama.“ „Onda mi pomognite da to zaustavim. Čak se ni ne želim udati za Vašeg sina. Ne želim biti dio Vaše obitelji. Čak ne želim biti ni dio svoje obitelji. Mrzim ovaj život. Ne želim sudjelovati u njemu.“ „Aurora.“ Otvorila je vrata. „Možeš li nas na nekoliko minuta ostaviti same?“ „Naravno.“ Moja najbolja prijateljica susrela je moj pogled osuđujući me. „Budi dobra i ljubazna. Mislim to, Sienna. To nije njezina krivnja.“ 83

Naš svet knjiga

Nisam odgovorila, najvećim dijelom jer je bila u pravu. Nije bila njezina krivnja, ali to nije mijenjalo činjenicu da također nije ni moja. Gledala sam kako se Aurora udaljava od mene i odlazi te zatvara vrata za sobom. „Uhh!“ Bacila sam novine na stolić za kavu, pa sjela na kauč. Nagnula sam se naprijed, pa stavila glavu u kojoj je nabijalo među dlanove. „Nitko me ne razumije. Nemate pojma kako je to odrastati, a ne imati pravo reći bilo što o bilo čemu. Niti o odjeći koju nosim, niti o tome s kim razgovaram, gdje idem, što radim. Obećao mi je, gospođo Martinez! Papá se zakleo da ću se udati iz ljubavi. Lagao mi je. Prodao me kao da sam još jedna poslovna prilika. Kao samo još jedan proizvod koji se našao u ponudi. Ja sam ljudsko biće. Ne trofej koji jednostavno može osvojiti prvom prilikom kako bi dokazao naše obiteljske veze. Više moći. To je sve što mu je ikada bilo bitno. Dosta mi je toga! Nije pošteno. Želim normalan život ispunjen ljubavlju i srećom u kojem ne moram uokolo hodati s tjelohraniteljima.“ Suze su se slijevale niz moje lice. Nije me bilo briga što uništavam šminku koja je nanošena tri sata, nisam mogla zauzdavati svoje emocije niti minute više. Godine sakupljanja frustracije tekle su iz mene bez žaljenja.

Jedna za drugom. „Čak ne znam ni tko je od gostiju ili obitelji ovdje. Ne znam čak niti koje je boje moja svadbena tematika. Dekoracije. Torta. Hrana. Jebeni DJ. Ništa.

Ne znam ništa. Nisam mogla izabrati supruga!“ Otvoreno sam jecala u dlanove. „Ja nemam prava išta reći. Čak nisam mogla odabrati ni svoj dom!“ Plakala sam jače.

Tijelo mi je drhtalo.

Moje srce se raspadalo.

El Capo ga je slomio.

84

Naš svet knjiga

Osjetila sam da je sjela pokraj mene, stavila je ruku na moja leđa. Počela je trljati rukom gore dolje kako bi me utješila. „Žao mi je dušo. Tako mi je žao…“ Kada sam čula te riječi i da ih zapravo i misli, reagirala sam na način na koji nisam mogla niti zamisliti. Okrenula sam se i omotala ruke oko njezina vrata, trebajući zagrljaj.

Utjehu.

Ljubav.

Razumijevanje.

Imala sam tetke, rođake, više obitelji nego što sam znala što bih mogla raditi s njima. A ipak, s ovom strankinjom sam osjetila duboku povezanost zbog iskrenosti u njezinu glasu. Nedostajala mi je majka. Željela bih da je ovdje. Ona nikada ne bi dopustila da se ovo dogodi.

Ikada.

Prije nego sam znala što govorim, izrekla sam ono što sam osjećala. „Nedostaje mi mamá. Toliko mi nedostaje da me boli. Željela bih da je ovdje. Znam, kada bi ona još bila živa, da se ovo ne bi događalo. Ona to ne bi dopustila. Nikada neću ocu oprostiti za ovo, gospođo Martinez! On je sve što mi je ostalo, a trenutno ga toliko mrzim. Zašto mi to čini? Zašto mu nikada ne mogu biti važnija i vrjednija od La Famiglije? Mamá je umrla zbog ovog života, a on me sada voljno baca u njega. Ne razumijem, želim razumjeti, provela sam čitav život pokušavajući.“ Čvršće me zagrlila, osjećajući moju bol. Otvoreno je priznala, „Znam kako je to kada ne razumiješ svoj život. Ja nisam odrasla kao ti. Moja je obitelj bila potpuno suprotna. Ne mogu ti reći koliko sam puta isplakala svoju dušu, moleći Boga da se moja majka trgne iz svog stanja. Uvijek je bila tužna, uvijek je plakala, uvijek je bila na tom mračnom mjestu u svom umu. Davala je obećanje za obećanjem da će biti roditelj kakvog zaslužujem. Kakvog sam trebala i željela cijelim svojim srcem i dušom.

Patila je od depresije i koristila lijekove zbog kojih je pola vremena bila u nesvijesti. A iskreno, mislim da je više voljela takav način. Nije se morala pretvarati da je netko tko nije. Mrzila je gledati me u oči.“ Odmaknula sam se pa su nam se pogledi spojili. Ljupko se osmjehnuvši, uzela je štapić za uši i umočila ga u odstranjivač šminke prije 85

Naš svet knjiga

nego ga je prinijela mome licu. Pažljivo je obrisala užas koji su moje suze stvorile. Čistila je mene i ujedno otrla moje suze. „Zašto?“ „Pogled na mene donosio joj je muku. Podsjećala sam je na njezine loše odluke.“ „Što se dogodilo Vašoj mami?“ Melankolično je odgovorila, „Jedne je noći uzela previše lijekova, zaspala u mom naručju i nikada se više nije probudila.“ Trznula sam se, nisam očekivala da će odgovoriti. „Žao mi je.“ „Možda dolazimo iz različitih svjetova, Sienna, ali razumijem kroz što prolaziš više nego što ćeš ikada znati.“ „Što je s Vašim tatom?“ „Nikada ga nisam upoznala. Napustio nas je prije nego sam se rodila.

Bio je ljubav njezina života. Zato je toliko mrzila pogled na mene.“ Nagnula sam glavu i uzdahnula, osjećajući kako tuga izvire iz nje.

Ohrabrujuće mi se osmjehnula, pa zataknula pramen moje kose iza uha prije nego je odložila prljavi štapić na stolić za kavu. Uzela je puder i nježno ga pritisnula na moje obraze. „Uvijek sam si govorila da ću umrijeti, prije nego dopustim da se išta dogodi mojoj djeci, mojoj obitelji. Ostavljena sam u rukama čovjeka koji me podizao kao svoju. Prevarila sam se u njemu. Njegovim namjerama.

Njegovom iskorištavanju…“ Htjela sam je pitati što je pod time mislila, ali nisam htjela zabadati nos.

Dijelila je svoje najdublje, najmračnije istine sa mnom i za sada je to bilo dovoljno. „Kada je preminuo, ubačena sam u sustav i moj je život dobio neočekivani preokret. Balet je spasio moj život. Bila sam prima balerina.

Studirala sam na Julliardu i nastupala na pozornici Američkog baletnog kazališta u New York Cityju. Plesala sam Labuđe jezero sve od Velike jabuke do Londona, gdje sam živjela i disala ples deset godina. Sve dok me moj suprug nije došao spasiti po vjerojatno stoti put u mom životu.“ „El Diablo? On Vas je spasio?“ Pomalo se napela dok je popravljala moje sjenilo i tuš. „Mogu samo zamisliti što misliš o mome suprugu. U očima svijeta, bio je đavo, a u mojima, bio je moj anđeo. Spasio me. Bezbroj puta.“ Bilo je smiješno kako je svijet okrugao. Mnogima, njezin suprug bio je jedno, a njoj, nešto sasvim drugo.

86

Naš svet knjiga

„On je glavni razlog zašto uopće imam obitelj. Preko njega sam upoznala svoju polusestru. Recimo samo, da je moj otac bio tu negdje.

Moja je majka bila druga žena. Imao je aferu.“ „Što se njemu dogodilo?“ „Poginuo je u prometnoj nesreći zajedno sa svojom suprugom u to vrijeme. Moja polusestra, Briggs, bila je u autu s njima. Ona je bila jedina koja je preživjela, pa ju je Martinez podigao.“ Moje obrve se spuste, bila sam zbunjena. „Moj je pravi otac bio oženjen Alejandrovom sestrom.“ „I njegova je sestra umrla?“ „Mmm hmm… Martinez nema živućih rođaka osim svoje nećakinje, Briggs. I mislim da je zato toliko gorljiv da se Cruz oženi u tvoju obitelj.

Možda jesu korumpirani, ali obitelj je na prvom mjestu u tvojoj krvnoj lozi, a on na neki način daje Cruzu produženu obitelj koju mi nemamo. Onu koju je on uvijek želio imati. Osim moje polusestre koja živi u Sjevernoj Carolini, moja djeca nemaju nikoga osim nas. Otkad je Alejandro lažirao svoju smrt, nismo bliski koliko bih željela da jesmo.“ „Možda će se stvari sada promijeniti.“ „Nadam se. Iako, Briggs i njezin suprug Austin znaju istinu. Kao i njihova djeca. Proveli su mnoga ljeta ovdje u Italiji s nama. One noći kada je Adriana oteta, ja sam se vraćala s Oak Islanda gdje oni žive. Provela sam dva tjedna u njihovoj kući.“ Ponovno sam nagnula glavu u stranu. „Zašto mi sve to govorite?“ Osmjehnula se, zbog čega su se razvedrile i njezine oči. „Jer želim da znaš da nisi sama. Mislila sam da sam iskusila najgoru bol koju osoba može iskusiti nakon što mi je majka umrla, ali bila sam u krivu. Otmica moje kćeri boljela je deseterostruko više. Ne želim to nikome i ako ti mogu ponuditi i komadić utjehe i razumijevanja na tvoj svadbeni dan i rođendan, tada ću odigrati svoju današnju ulogu. „Oh…“ „Oh?“ „Samo, samo je čudno imati nekoga na svojoj strani. Nitko to inače ne radi. Svi u očevoj obitelji su dio njegova života. Većina ih je i samih u dogovorenom braku. Dok s majčine strane, on im daje sve, pa je pravedno…“ slegnula sam ramenima. „Njegovi motivi protiv mene.“ „Novac može kupiti mnoge stvari. „To je razlog u kojem leži problem čitavog zla. Ali imam vjere u to da će pronaći Vašu kći. Znam da će je dovesti doma. Ne trebate se brinuti.

87

Naš svet knjiga

Posebno sad, jer će moj dogovoreni brak učiniti da se, tko god ju je oteo, poboji posljedica s kojima će se morati suočiti.“ „Iz tvojih usta u Božje uši. Tebi je brak možda prokletstvo, ali meni, on je blagoslov. To nam je posljednja nada da pronađemo Adrianu.

Razumiješ li?“ Nikada nisam ni na trenutak zastala i promislila o tome što radim.

Zašto se ženimo, koji će biti rezultat svega toga… „Nikada ti neću moći vratiti za ovo, ali znaj da je moj sin dobar čovjek. Štitit će te i ako mu daš priliku, voljet će te. Ako te već sada ne voli.“ „Čak me ni ne poznaje.“ „U pravu si. Iako sam te ja tek upoznala, već te volim. Ti si stara duša sa nevjerojatnim srcem. Mogu vidjeti ljubaznost u tvojim očima. Unatoč tome što govoriš o svome ocu, još uvijek mogu u tvome glasu čuti ljubav koju gajiš prema njemu.“ „Znam, a on to iskorištava kao prednost. Volim i poštujem svog oca. U svakom slučaju, on i El Capo mogu biti dva različita čovjeka.“ „Razumijem. Moj suprug isto tako može biti. Želim da znaš da je ovo prvi put otkad je moja kćer oteta da sam osjetila optimističnost vezanu za budućnost. Ne samo da vratimo Adrianu, već ako je moguće, s vremenom, da imam još jednu kćer.“ „Mislite li to stvarno?“ „Čitavim svojim srcem.“ „Mogu li doći k Vama ako budem trebala… Mislim… samo… voljela bih imati… znate… nekoga. Nisam sretna sa svojim ocem, a ponekad mi se čini da je samo on taj koji mi je ostao. Ne znam da li Vam to ima smisla.“ „Naravno.“ Pomilovala je moj obraz vrhovima prstiju. „Bila bih počašćena da budem u tvom životu na bilo koji način.“ „Treba mi da znate da i dalje nisam sretna s ovim dogovorom. Usprkos tome, znajući da mogu imati Vas u svom životu kao podršku i razumijevanje… pa, recimo samo da mi to malo olakšava stvari.“ „Moj je sin veoma sretan da te može zvati svojom suprugom. I vjeruj mi, kada kažem, znam da će doći vrijeme kada ćeš biti veoma blagoslovljena zvati ga svojim suprugom.“ „Ne znam za to. Trenutno ga mrzim.“ Frknula je zakikotavši se. „Martinez muškarci tako utječu na nas. Kada se radi o toj dvojici, Sienna, daj da ti dam jedan savjet.“ „Oh, da? Koji to?“ „Što više guraš, to će teže oni uzvratiti.“

88

Naš svet knjiga

Odmahnula sam glavom. „Ja neću biti poslušna, gospođo Martinez, neću mu biti pokorna.“ „Molim te, zovi me Lexi i mislim da moj sin to ne bi ni želio.“ „Što onda želi od mene?“ „Tebe. Cijelu tebe. Ne samo brak na papiru.“ „Onda će imati gadno buđenje.“ Nasmijala se. „Neka ti se dokaže, Sienna. Obećavam da, jednom kada ga pustiš unutra, više se nećeš osjećati toliko usamljeno.“ „Udajem se za njega jer moram. Žao mi je, Lexi, ali ja to ne želim. Neću ti lagati i pretvarati se da će ovaj razgovor promijeniti moje mišljenje.“ „Znam. Daj si vremena.“ „To je sve što imam sada.“ „Eto.“ Uzela je ogledalo s komode i postavila ga ispred mene. „Prekrasna mlada.“ „Hvala ti za sve ovo.“ „Ne, Sienna. Hvala tebi. Za sve.“ Zurila sam u svoj odraz u ogledalu, iz kojeg me gledala žena.

Sienna Contessa Luciano bila je nekoliko trenutaka udaljena od toga da postane Sienna Contessa Martinez.

Iz mafijaške princeze u…

Mafijašku suprugu.

89

Naš svet knjiga

„Principessa,“ Papá izdahne, ulazeći u moju sobu. „Il mio amore, assomigli esattamente a tua madre,“ iskreno je istaknuo, „Moja ljubavi, izgledaš baš poput svoje majke,“ pa me privukao u nježan zagrljaj.

Kimnula sam, odričući se svoje slobode. Nije bilo koristi od toga da pokušam učiniti da se moj glas čuje. Prošli mjesec sam provela ne radeći ništa. Svaki put kada bi pokušala načeti temu, on bi me utišao prstom podignutim u zrak. Ne bi imao problema da me sad ponovno utiša. „Sretan rođendan, Sienna. Moja malena djevojčica nije više tako mala.

Pogledaj se. Prekrasna si. Prava principessa stoji ispred mene.“ Kada nisam pokazala nikakve emocije, duboko je uzdahnuo, pogled mu je bio tužan kao i onda kada je moja majka preminula. „Molim te, osmjehni se za mene,“ molio je, a ja nisam htjela ne pokazati kako se osjećam. Nisam imala više što izgubiti, već mi je oduzeo sve što mi je bilo važno. „Kako očekuješ da se osmjehnem kada me tjeraš da radim nešto što ne želim?“ „Jer jednostavno radim ono što je najbolje za tebe.“ „Ne. Radiš to jer je najbolje za La Famigliu.“ „Sienna, to nije istina.“ „Je, za mene.“ „Nikada ne bih učinio nešto što bi te povrijedilo. Starim, Sienna.

Trebam znati da si u rukama muškarca koji te može zaštititi i pobrinuti se za tebe.“ „I sama se mogu zaštititi.“ „Treba ti suprug.“ „Treba mi ljubav prije nego suprug.“ „Ljubav će doći kasnije.“ „Ili nikada.“ „Sienna, uvijek si bila snažne volje. To si naslijedila od mene. Tvoja majka nije bila takva, ali ipak –“ „Mamá nikada ne bi dopustila da se dogovoreni brak dogodi.“ „Tvoja je majka bila žilava, baš kao što si i ti. Izuzetno tvrdoglava i s vremena na vrijeme dovodila bi u pitanje moje odluke. Ipak, na kraju, ako bi ja rekao da to treba biti učinjeno, uvijek je postojao razlog za to. Ja 90

Naš svet knjiga

mislim unaprijed, Sienna. Posebno kada se radi o našoj obitelji. To nisu odluke koje sam olako donio i ubija me jer znam da se opireš tom braku.

Trebaš me poslušati u vezi ovoga. Sve što radim je zbog tebe i zbog toga što je u tvom najboljem interesu. Reci mi da to znaš?“ „Mmm hmm…“ „Sienna, per favor. Sembri cosí triste,“ rekao je, „Molim te, izgledaš tako tužno.“ „Ne želim to učiniti. Molim te, Papá, zašto mi to radiš?“ „Jer više volim da me sada mrziš i dalje budeš živa nego da me voliš, a da ja moram planirati tvoj sprovod umjesto vjenčanja.“ „Ne razumijem. Jesam li u opasnosti? Da li netko dolazi po mene?“ Odmahnuo je glavom i privukao me u naručje. „Vječno ću trunuti u paklu samo kako bih te zaštitio, Sienna.“ „Znam, Papá. Tvoja ljubav prema meni nije upitna. Znam da bi umro za mene da moraš. To je još jedan razlog zbog kojeg ne razumijem potrebu za udajom, kada si me ti štitio osamnaest godina. Zašto sada? Osjećam se kao da mi ne govoriš nešto i to me uznemirava jer je u pitanju moja sigurnost. Zar ne bih trebala znati?“ Odmaknuo se, zagledavši se duboko u moje oči. „Alejandro je veoma moćan čovjek. Znam ga desetljećima. Znam za što se zalaže i tko stoji uz njega. Njegov se sin sam sebi dokazuje sve više i više svakim danom.

Podsjeća me na mene kada sam bio tih godina. Takvu osobu trebamo u svojoj obitelji. Kao pouzdanog saveznika, supruga za tebe, kao oca tvoje djece.“ Djece? Koji đavo?

Prije nego sam uspjela odgovoriti, dodao je, „Cruzova lojalnost, posvećenost i neustrašivost su samo neke od vrlina koje sam vidio kod njega u ovo kratko vrijeme. Čovjek ne poznaje granice. Gorljiv je, voljan, pametan. Svaki dan dokazuje od čega je sazdan. Cruz će biti dobar za tebe, za našu čast i kodeks. On je onaj kojeg želim na našoj strani.“ „A što je sa mnom? Hmmm? Što je s onim što ja mislim?“ „Danas je prvi dan tvog ostatka života. Trebaš mi da daš Crucifixiu šansu.“ „Šansu za što? Već se udajem za njega. On se uopće ne trudi. Ja ću nositi njegovo prezime. Ja ću živjeti u njegovom domu. Ja ću spavati u njegovom krevetu. Po zakonu, ja ću biti njegova supruga. Predaješ me njemu.“ „Predajem mu svoje najdragocjenije vlasništvo zauzvrat za tvoju sigurnost, Sienna. Možda to ne vidiš danas, ali zapamti moje riječi, doći će dan kada hoćeš. Moja uloga kao tvog oca je da se pobrinem da živiš životom na koji si navikla. Od dana kada si rođena, pobrinuo sam se za to 91

Naš svet knjiga

da imaš sve što si željela. Cruz će ti dati život kakav zaslužuješ. Isti onakav na kojem sam ja toliko marljivo radio da ti pružim.“ „Ja bi se udala i za siromašnog čovjeka bez posla sve dok ga volim.“ „Principessa, naučit ćeš ga voljeti. Kada se prilika pokaže, trebaš znati izabrati svoje bitke, Sienna Contessa Luciano. Brak je težak posao. Nije lagan. Odgojio sam te da znaš razliku između to dvoje. Ti si mudra djevojka koja se dobro brinula o svom ocu, ali vrijeme je da svoju energiju preusmjeriš na svog supruga i stvaranje obitelji s njim.“ Oči mi se širom otvoriše. „Papá, ne možeš biti ozbiljan? Čak ga ni ne poznajem.“ „Sienna, najbolji je dar u životu imati svoju djecu.“ „Govoriš li da očekuješ od mene da zatrudnim?“ Sjaj u njegovom pogledu odgovorio je na moje pitanje. „Papá! Daj! Čuješ li ti sebe? Ne samo da je ovo dogovoreni brak, već pretpostavljaš da ću imati dogovorenu djecu? To je apsurdno!“ „Principessa, ja ne postajem mlađi. Bebe s medenog mjeseca bile bi najbolji dar od moje kćeri i uskoro mog sina.“ „Bebe? U množini? Kao, više od jedne?“ „S brakom dolazi i obitelj.“ „Čak ne znam ni kad mu je rođendan! Ne znam njegovo srednje ime.

Ne znam ništa o njemu. Vidjela sam ga dva puta. Dva puta, Papá! Zašto mi to radiš?“ „To je ispravna stvar za učiniti. Poslušat ćeš me. Ja sam tvoj otac, Sienna. Tvoj otac. Jesam li bio jasan?“ Oči mi se ispune suzama. Nisam mogla prodrijeti do njega. Ništa što bih rekla ili učinila ne bi promijenilo ishod. Nikada nisam imala kontrolu nad svojim životom i bilo je jasno da nikada ni neću.

Mrzila sam ovo.

Prezirala sam činjenicu da sam stavljena u ovu situaciju kao da sam ništa više od zaloga, supruga, jebena proizvođačica djece! To je samo još više raspirilo bijes koji sam duboko u sebi gajila za Crucifixia Martineza.

Kurvin sin.

Poštovanje prema mom ocu bila je jedna stvar, ali neće se prenijeti na mog supruga. Nisam prokleto ništa dugovala Cruzu, a on će u svemu ovome platiti svoju cijenu. „Capo,“ ujak Gino upadne. „Mi smo spremni kada ste i Vi.“ Kimnuo je. „Ne želim napustiti ovu prostoriju bez da ti kažem koliko sam ponosan na ženu koja si postala, Principessa. I tvoja majka bi bila ponosna. Znam da si uzrujana. Razumijem. I dopuštam ti to. Ovaj dan nije 92

Naš svet knjiga

ni za mene lak. Moram te predati drugom muškarcu. Nisam mislio da će ovaj dan tako brzo doći. Kuća će biti prazna bez tebe u njoj, Sienna.“ To je bio moj otac perfekcionista. Mogla sam biti bijesna na njega u jednom trenutku, a onda bi on rekao nešto što bi me teška srca oborilo na koljena. Voljela sam ga. Bio je dobar čovjek, najbolji.

Meni.

Majci.

Njezin muškarac. „Ja sam počašćen i zahvalan što imam tebe za svoju kći. Bila si konstantno prisutna u mom životu toliko dugo, a više nećeš biti u našem domu.“ Željela sam reći da je on razlog zbog kojeg više neću biti ondje. „S tim, želim te uvjeriti da, iako ćeš živjeti u domu drugog muškarca, i dalje ćeš biti moja kći i uvijek ću biti tu za tebe. Bez obzira na sve.“ „Što ako se varaš u vezi Cruza? Haa? Jedva ga poznaješ. Što ako on –“ „Ako te povrijedi na bilo koji način, Principessa, odgovarat će meni i vjeruj mi, Sienna, Cruz je pametan čovjek. Ne želi me kao neprijatelja,“ zastao je, dopuštajući riječima da se slegnu. „Ne bi trebala na ovaj brak gledati kao na zatvorsku kaznu, već na mogućnost da ispuniš svoje snove bez da se brineš o ičemu.“ Moji snovi su nestali s današnjim danom. „Volio bih da je tvoja majka sada ovdje, da te vidi. Jedino što ti mogu ponuditi u njezino ime je ovo.“ Polako me okretao sve dok se nisam susrela s ogledalom koje je sezalo od stropa do poda.

Naši su se pogledi spojili u odrazu ogledala dok je stavljao delikatnu dijamantnu ogrlicu oko mog vrata, stojeći iza mene. „Na tvoj prvi rođendan, tvoja je majka ovo kupila za tebe. Rekla je da ti to želi dati na dan tvog vjenčanja.“ Lagano sam udahnula, zapanjena razvojem događaja, osjećajući se kao da je ona odjednom ovdje s nama. „Hvala ti, Papá.“ Po prvi put u mom životu, vidjela sam da su se njegove oči orosile svježim suzama. Nikada prije nisam vidjela da je toliko suza napustilo očeve oči, koliko ih je bilo danas. Pa čak ni na majčinom sprovodu. Uvijek sam se sjećala izraza na njegovom licu. To je slika koju ću ponijeti sa sobom u grob.

Stajali smo ovdje, ni sama ne znam koliko dugo, izgubljeni u mom odrazu u ogledalu. Za mene, ovo nije bilo pravo vjenčanje. Bio je to dogovoreni brak u koji sam natjerana. S druge strane, njemu je, bilo sasvim suprotno. Za njega je ovo bilo pravo vjenčanje i brak u svakom smislu te 93

Naš svet knjiga

riječi. Zaista me davao čovjeku za kojeg je vjerovao da je u mom najboljem interesu.

Pokrovitelj.

Zaštitnik.

Suprug.

Usne su mu drhtale i bez skrivanja je dopustio suzama da teku slobodno iz njegova uzvišenog pogleda. To mi je slomilo srce na načine koje nisam nikada mogla zamisliti. Vidjeti oca kako plače nije bilo nešto na što sam bila emocionalno spremna. Radije bih ga gledala ljutitog nego ovakvog. „Molim te, ne plači, Papá.“ „Obećaj mi da ćeš probati pronaći mjesto u svom srcu za supruga.“ „To nije pošteno.“ Odmahnula sam glavom. „Ne možeš to tražiti od mene.“ „Mogu i jesam.“ „Papá…“ „Obećaj mi, Sienna. Moram čuti kako izgovaraš te riječi.“ „Žao mi je, Papá. Mogu ti dati bilo što drugo, ali molim te, ne traži od mene da te lažem. Ja ovo ne želim. Ne volim ga i ne mogu se pretvarati da sam u redu s ovim kada nisam.“ „On je dobar čovjek.“ „Kako? Zato što odgovara tebi i La Famigliji?“ Ignorirao je moje pitanje. „Ti amo con tutto il mio cuore, Principessa,“ što znači, „Volim te cijelim svojim srcem.“ Još je jednom pogledao u mene, pa se nagnuo naprijed i poljubio moje rame.

Mislila sam da je ovo kraj našeg razgovora. Da je želio naše zajedničko vrijeme okončati na sladak i nježan način.

Bila sam u krivu.

Umjesto toga, ponovno me okrenuo, ali ovaj put prema sebi. Prije nego sam uspjela izgovoriti ijednu riječ, spustio je moj veo i namjestio ga ispred moga lica.

Završivši naš otac – kćer trenutak, dodao je, „Dopuštam ti da imaš mišljenje o ovom dogovorenom braku, kako ga ti nazivaš, ali nemoj ni na jednu sekundu pomisliti da ne očekujem da budeš Cruzova supruga one sekunde kada kažeš, 'Uzimam'. Poznaješ tradiciju, Sienna. Sutra ujutro, očekujem da ću čuti da je primio najveći dar koji sam mu mogao dati…“ Zatvorila sam oči, morala sam. Znala sam što će reći. „Tebe.“ 94

Naš svet knjiga

Promotrio sam prostoriju odmjereno se kontrolirajući, uzvraćajući pogled moru očiju koje su gledale u mene iz prednjeg dijela crkve i njezina središta. Uvjeravao sam se da su tjelohranitelji na svojim mjestima i da su kamere pravilno postavljene u svaki kutak katedrale. Poduzeli smo dodatne mjere opreza za današnji dan.

Između El Diablovog iznenađenja ponovnog pojavljivanja i našeg vjenčanja, nismo mogli biti previše oprezni. Broj novinara izvan crkve je jebeno nenormalan. Naravno, moj je otac inzistirao da uđe u crkvu na prednja vrata, da se ne bi slučajno dogodilo da prođe nezapažen. Novinari su ga opsjedali pitanjem za pitanjem. „Zašto ste lažirali svoju smrt?“ „Bojite li se možda posljedica koje bi se mogle dogoditi?“ „Imate li smrtnu želju, koja bi izašla na vidjelo nakon svih ovih godina?“ „Zašto ovdje? Zašto sada?“ Na svako od njih je odgovorio najbolje što je mogao. Pobrinuo se da oda počast svojoj obitelji, otkrivajući da se razotkrio samo kako bi proslavio sinov veliki dan. Bilo je vrijeme da svijet sazna istinu o njegovoj smrti.

Novinari su bili prepuni strahopoštovanja zbog saznanja da se toliko žrtvovao zbog ljubavi, odričući se svoje reputacije đavola. Svake novine će pisati ono što su one željele. Televizijske postaje smo pridobili na svoju stranu ako nam zatrebaju za organizirani kriminal. Htjeli smo prodrmati čovjeka koji je oteo Adrianu činjenicom da El Diablo izgleda kao heroj.

Naravno, moj se otac pretvarao pred kamerama, stvarajući obmanu, a mediji se nisu mogli zasititi.

Većinu ljudi na našem primanju, nisam uopće poznavao.

Ali, vjerovao sam Lucianu.

Svom skoro puncu.

Prepoznao sam lica ljudi koji su bili važni, oni su jednini koji su imali značaja. Odlučnim izrazom lica, davao sam gostima do znanja da nemam sumnji u svoje namjere na današnji dan.

Eto me…

Listao sam stranice, otvarao novo poglavlje svog života. U posljednjih mjesec dana, nismo primili više poruka vezanih za Adrianu. Tražio sam 95

Naš svet knjiga

odgovore, a završio s više pitanja nego što ih je bilo na početku. Jedina stvar koju sam završio bila je da sam se prilagodio na tamu oko sebe. Živio sam svaki dan čekajući naredbe za kim sljedeće ići. Pronalazio sam zadovoljstvo u dušama koje sam nastavio sakupljati.

Neprijateljeva krv na mojim rukama bilo je ono u čemu sam pronalazio najveću zahvalnost. Kada se osvrnem na posljednja četiri mjeseca, imao sam samo izblijedjelo sjećanje na to tko sam bio, dok sam prigrlio svu okrutnost čovjeka koji sam postao.

Bez kajanja.

Bez žaljenja.

Bez drugih prilika.

Radio sam što mi je rečeno.

Ubijao.

Naplaćivao sam svoje dugove. Bio sam sin El Diabla, moje je mjesto u poretku bilo daleko ispred ostalih luđaka. Ipak je, više očekivano od mene budući sam bio đavoljev izrod. Nisam se suzdržavao, nisam to imao u sebi. Ako sam trebao kročiti dolinom sjenki svoje smrti, onda ću se jebeno pobrinuti da mi nitko ne stoji na putu.

Cipele u kojima sam hodao bile su premazane krvlju.

Odijela koja sam nosio bila su moćna i ugledna.

Kada bi ušao u prostoriju, zahtijevao bi poštovanje.

Grijesi koje sam počinio u ime La Famiglije, bili su moja povlastica jednako kao i njihova.

Gledao sam.

Slušao.

Učio.

Veoma sam brzo shvatio koliko mi je lako zauzeti tron koji mi je pripadao.

Bio. Je. Moj. Titula.

Autoritet.

Alfa jebenog čopora.

Bio sam vuk ili možda lav, to je jednostavno ovisilo o danu. Stajao sam ovdje i razmišljao o životu koji sam vodio sve dok njezina prisutnost nije zgrabila moju dušu. Moja je zaručnica hodala prema oltaru kao da je napravljena baš za mene i samo za mene. Odjednom sam osjetio kako me preplavljuje iznenadan osjećaj dužnosti kada je ona bila u pitanju.

Sienna Contessa Luciano, uskoro, gospođa Martinez.

Moja supruga.

96

Naš svet knjiga

Gledao sam sa strahopoštovanjem koliko je bila prekrasna u ovoj prostoriji prepunoj bezbožnika. Kako se isticala naspram svih u crkvi. Bila je zapanjujuća, ukrala mi je sav zrak iz pluća bez da se i trudila. Njezina tamna, crna kosa bila je podignuta visoko na glavi, a nekoliko je pramenova uokvirivalo njezino prekrasno lice. Ovratnik njezine bijele čipkane vjenčanice bio je nisko naprijed, besprijekorno obavijajući njezino sočno tijelo. Haljina je naglašavala obline njezine primamljive pojave. Za njom se vukao šlep koji je bio najmanje šest metara dug.

Izgledala je profinjeno.

Prikladno. Čisto.

Moja.

Bio sam očaran. Ne samo sada, nego od onog prvog trenutka kada mi je pogled pao na nju. Moj mi je otac govorio da je znao da je moja majka ona prava onog trenutka kada ju je upoznao. Nikada nisam razumio kako je to moguće ili postoji li ikakva šansa da i ja iskusim ljubav na prvi pogled.

I jesam. Želio sam sve ili ništa.

U treptaju oka, dogodila se ta duboka povezanost, kao da sam je poznavao čitav svoj život. Niti na jednu sekundu nisam propitkivao emocije koje je izvukla iz mene svojim podrugljivim jebenim usnama i anđeoskom aurom. Ispod svega toga, bila je vještica prerušena u sveticu.

Nisam mogao poreći privlačnost koju sam osjećao u njezinoj prisutnosti.

Bila je poput užeta, moja izravna posesivnost nad njom. Žudnja da je posjedujem od uma do srca, pa sve do svake proklete rupe na njezinom božanskom tijelu. Svaki promišljeni korak koji je napravila dovodio ju je sve bliže našoj budućnosti.

Meni.

U jednom trenutku, bilo je očito da ju je otac počeo vući k meni. Nisam je vidio otkad je Luciano obavijestio Siennu da se udaje. Ipak, to me nije spriječilo da razmišljam o njoj. Zamišljao sam osjećaj njezine svilene kože, žudio sam za mirisom njezina primamljivog mirisa, bio sam izgladnio za onim što se nalazilo između njezinih nogu.

Privlačnost.

Požuda. Čeznuo sam za tim da je upoznam iznutra prema van.

Odbrojavao sam dane kada ću moći potvrditi još jednu svoju stvar.

Nju. I ona je to osjetila.

97

Naš svet knjiga

Zato je tako otvoreno gledala prema meni. Ponosno je to nosila. Njezin prkos za ono što će donijeti…

Naš brak.

Bio je to njezin štit.

Njezina zaštita.

Jebeni zid koji je sagradila veličine mojih mjedenih jaja.

Siennin buntovnički dolazak samo je učinio da postane još zanimljivija u mojim očima. Nisam mogao dočekati da je jebeno slomim. Da je posjedujem. Da posjedujem njezinu dušu. Uskoro će shvatiti tko je glavni.

Ja. Njezin suprug.

Ako se željela igrati mačke i miša, ja ću biti lav i baciti se na nju.

Kada je stajala ispred mene i kada više nije bilo ni jednog koraka za napraviti, Luciano podigne njezin veo, a ja oštro udahnem. Njezin izgled postao je još istaknutiji od izraza lica. Potpuno je otkrivao njezine pune usne i velike smeđe oči. Tuga u njenom osvetoljubivom pogledu miješala se s ljutnjom. Bila je vizija, pozivajući na smrt na našem vjenčanju.

Mafijaška princeza koju ću upravo pretvoriti u kraljicu sa samo dvije jednostavne riječi, „Uzimam te.“ Neće moći izaći iz ovoga, ja joj to neću dopustiti.

Otac joj je šapnuo nešto na uho što nisam mogao čuti, prije nego je promrmljao u moje, „Predajem ti svoju krv, nemoj da moram proliti tvoju.“ Kimnuo sam, potpuno svjestan da je to ozbiljno mislio.

Nakon što je poljubio oba njezina rumena obraza, odlučno je položio Siennine ruke u moj čvrsti stisak. Predavši mi je tako, doslovno je prešla iz očevih ruku u moje. Ta mi je gesta značila više nego što je ona mogla znati.

Moj trenutak blaženstva prekinut je ubrzo nakon što sam shvatio koliko je jako drhtala, bjesnjela, koliko je bila raspižđena kao kurac. Njezino je držanje odražavalo upravo ono što je osjećala, bez da je rekla i riječ. Nisam si mogao pomoći, njezinu reakciju nalazio sam zabavnom. Bilo je očito da me jebeno mrzi, a nisam mogao manje mariti ni da sam htio. Unatoč tome što me nije ni najmanje jebeno bilo briga što se ne želi udati za mene, želio sam joj pokazati da nisam njezin suparnik.

U posljednjem pokušaju da stvorim neko primirje među nama, predao sam joj rupčić iz džepa svog odijela. „Da obrišeš mrštenje sa svog lica,“ sažaljivo sam rekao. „Zašto bih to učinila?“ Zlobno se prepirala. „Osjećam se kao da idem na svoj pogreb.“ 98

Naš svet knjiga

Pastor nelagodno pročisti grlo. On je bio jedini koji nas je mogao čuti dok su glasovi crkvenog zbora odzvanjali u pozadini. „Pažljivo, srce. Tvoje riječi izdaju tvoju bijelu vjenčanicu.“ „Zapravo, ne. Moja je haljina samo prijevara baš kao i ova ceremonija, stoga ne brini. Ovo je samo vrh sante leda. Ovdje, u Božjoj kući, počinit ću najveću izopačenost. Svoje zavjete prema tebi. To će biti najveći grijeh od svih.“ Povukao sam je na svoje grudi, a iznenađeni dah pobjegne s njezinih usana. Nagnuo sam se prema njezinom uhu, nisam oklijevao. Kroz stisnute zube, izgovorio sam stvarnost našeg braka… „Bit ćeš moja supruga. Ja ću biti tvoj suprug. Po zakonu. U Božjim očima. Naša sveta zajednica biti će stvarna. Pa nemoj ni na sekundu pomisliti da će naši zavjeti biti laž i da neće značiti ništa. Posebno, meni.“

99

Naš svet knjiga

Zarežala je, pokušavajući me odgurnuti, ali joj nisam dopustio. Umjesto toga, primio sam je još čvršće, dokazujući tko je glavni. Ona je odgovarala meni.

A ne obrnuto.

Osim što, Sienna nije htjela moje suosjećanje.

Razumijevanje.

Povjerenje.

Ja sam bio nitkov.

Njezin neprijatelj.

Ništa više, ništa manje.

Lagao bih kad bi rekao da njezin očiti prijezir nije raspirivao rat u mom već načetom strpljenju kada je ona bila u pitanju. A da ne spominjem svoj temperament. Moja tolerancija na njezine jebene ispade bila je pri kraju.

Ako joj dopustim da se na očigled svih s nepoštivanjem odnosi prema meni, ne mogu ni zamisliti kako bi se ponašala prema meni iza zatvorenih vrata. Odmah sad ću stati ovome u kraj. Uvrede su nešto što nisam primao smireno. Moj kratak fitilj već je gorio, mogao je zapaliti ovu crkvu, ako ona jebeno brzo ne promijeni svoje ponašanje.

Ona odvrati pogled od mene, zurila je u križ koji je visio visoko iza pastora na prednjem dijelu oltara. Znao sam što radi, ali čak je ni Isus nije mogao spasiti od mene.

Sljedećih sat vremena imali smo tradicionalnu talijansku ceremoniju vjenčanja. Moja tvrdoglava mlada zadržala je uporan pogled na pastoru, prepuna poštovanja, tijelo joj se napelo, niti jednom nije pogledala u mom smjeru. Ponašala se kao da ja nisam bitan. Samo je raspirivala moju nekontroliranu zaluđenost, palila je rupu u podu poda mnom. Svaka molitva koju je pastor izgovorio samo je pridodala napetosti koju sam osjećao u cijelom svom biću, koja je kolala mojim venama, otpuštajući onu moju stranu koju ona nije željela upoznati.

Barem ne uskoro. „Sienna, tvoj mladoženja želi zapaliti svijeću za tvoju majku prije nego započnemo sa zavjetima.“ Trznula se unatrag, iznenađena onim što je pastor podijelio s nama. „Zašto?“ 100

Naš svet knjiga

„Želim njezin blagoslov.“ Kada je ta izjava napustila moja usta, njezin se pogled napokon zaključa s mojim. „Zašto ti je uopće stalo?“ Upitala je tihim glasom tako da sam samo ja mogao čuti. „Nije te briga za moj pristanak.“ „A ipak smo ovdje.“ „I ti misliš da si pobijedio.“ „Ja to ne mislim. Znam to. Postat ćeš moja.“ „Na papiru.“ „Da, sve do noćas.“ Pogledala je u mene i stisnula čeljust.

Pastor još jednom pročisti grlo, nastavivši s paljenjem svijeće. Do vremena kada je započeo sa zavjetima, njezino se raspoloženje još više pogoršalo. „Crucifixio, molim te, ponavljaj za mnom.“ Ne trebam ponavljati za nikim, već sam znao što želim. Prije nego je počeo, primio sam je za bradu i natjerao je da me pogleda u oči.

Izgovorio sam zavjet, „Ja, Crucifixio Martinez, uzimam Siennu Luciano, da bude moja zakonita supruga, da je imam i čuvam od današnjeg dana nadalje, u dobru, u zlu, u bogatstvu, siromaštvu, u bolesti i zdravlju, da je volim i pazim, dok nas smrt ne rastavi.“ Mislio sam sve do posljednje riječi, htjela ona to čuti ili ne.

Onesvijestit ću se.

Ja to ne mogu! Ja to ne mogu! Ja to ne mogu! Šizila sam do pakla, nisam mogla nastaviti s ovim.

Ako pobjegnem, hoće li me uhvatiti? Ako budem vrištala, hoće li ikoga biti briga? Ako se pomolim… hoće li Bog poslušati i odvesti me odavde?

Otkako sam ušla u crkvu, stvari su se nizale jedna za drugom.

Nazočni gosti, neke sam prepoznala, druge nisam.

Sva moja obitelj i prijatelji.

La Famiglia.

Zaštitari.

Političari.

Novinari.

101

Naš svet knjiga

Klik. Klik. Klik. Fotoaparati su blicali. Ako video reporter stavi svoju kameru ispred mog lica još jedan jebeni put, ja ću je razbiti.

Zašto bi htjela slike dana koji želim zaboraviti više od ičega?

Ova raskošna ceremonija mora da je mog oca stajala malo bogatstvo.

Mislila sam da je moj slatki šesnaesti rođendan i moja maturalna zabava bila ekstravagantna, ali nisu bili ni približno kao ovo.

Koji. Kurac.

Temeljeći zaključak na posljednjih sat vremena, znala sam da će primanje biti prikazano kroz bogatstvo i moć koju nikada nisam tražila.

Bila sam preplavljena mnoštvom. Bila sam utišana od strane mog oca i La Famiglije, gušila sam se u zavjetima svog zaručnika.

A sada…

Bila sam gotova. Bio je moj red da mu uzvratim, a sve što sam htjela učiniti bilo je da ga tresnem u lice.

Mrzim. Ga. Mislila sam da ću se onesvijestiti kada je započeo svoju izjavu laži, jednu za drugom, u vezi onoga što je trebalo biti sveto.

Kako se ovo dogodilo? „Sienna, molim Vas, ponavljajte za mnom,“ pastor izjavi.

Pokušala sam otrgnuti bradu iz Cruzova stiska, ali kurvin sin me primio za stražnju stranu vrata. Time me zaključao u mjestu.

Nisam se mogla pomaknuti.

Nisam mogla govoriti.

Kopile će se pobrinuti da moj pogled ostane na njegovom. „Ja, Sienna Luciano, uzimam, Crucifixia Martineza, da bude moj zakoniti suprug, da ga imam i čuvam od današnjeg dana nadalje, u dobru, u zlu, u bogatstvu i siromaštvu, u bolesti i zdravlju, da ga volim i pazim, dok nas smrt ne rastavi.“ Ako ponovim te zavjete koje ne mislim, neću biti bolja od muškarca koji ih je upravo izgovorio meni. Još grijeha u ime La Famiglije, osim što će ovi biti moj teret.

U mome srcu.

U mojoj duši.

I ja ću biti grešnica.

Odbijam.

Otvorila sam usta kako bih povikala, kako bi mu rekla, „Ne!“. Ali, moje se usne nisu pomaknule. Samo sam stajala u stanju čiste panike nesposobna učiniti išta osim zamrznuti ovaj trenutak u vremenu, trenutak u kojem me nekoliko sekundi dijelilo od toga da postanem mafijaška supruga.

102

Naš svet knjiga

Ne! Ja to ne mogu! „Sienna…“ pastor reče. „Uzimaš li Crucifixia Martineza za svog supruga?“ Odmahnula sam glavom. „Ja… Ja…“ „Princezo…“ Cruz me upozori glasom koji nisam cijenila. Brzo me podsjetivši tko je on i za što se zalagao. Tim 'učini kako kažem' odlučnim mafijaškim tonom koji sam čula i previše puta iz očevog grla.

Namrštila sam se, bijesna. „Uzimam –“ „Eto,“ Cruz me prekine oštrim glasom koji je odzvanjao čitavom katedralom i odbijao se od staklenih prozora. „Rekla je 'Uzimam'.

Nastavite.“ Trznula sam se, čuvši te riječi iznova i iznova, kako žurno prolaze kroz moj um. Vibrirale su u svakoj kosti u mome tijelu, lomeći moj duh, moju samostalnost, moju odlučnost.

Sve je zadrhtalo oko mene, počelo se urušavati poput kuće od karata koju su načinili sveci i anđeli. Promijenio se moj život, moja budućnost, moja smrt, zbog ovog gangstera.

Ponovno sam pronašla svoj glas. Rekla sam „Uzimam –“ „Koliko puta moram ponoviti Oče? Nastavite, odmah.“ „Cruz, molim te…“ prošaptala sam. „Preklinjem te. Pusti me.“ Pastor je učinio što mu je naređeno. „Sada vas proglašavam mužem i ženom. Možete poljubiti –“ Duboko režanje iz torza mog novopečenog supruga prolomilo se prije nego me snažno uhvatio za dno vrata. Posrnula sam prema naprijed kada me povukao prema sebi, pokušala sam uhvatiti ravnotežu, ali su moje ruke sletjele na njegova čvrsta prsa. Đavo me čak nije ni susreo na pola puta.

U manje od sekunde, njegove se usne obruše na moje strašću koju nisam očekivala. Stopivši nas u jednu osobu. Moja glava trznula se unatrag od neočekivanog napada, bivala je odgurnuta unatrag zbog njegovog postupka i besramne drskosti.

Istog trena, moje su usne počele gorjeti dok me ljubio. Gurnuo je jezik u moja usta i poharao svaki njihov centimetar, kao da se nismo nalazili ispred mog oca i u crkvi punoj obitelji i prijatelja.

Klik. Klik. Klik.

Reporteri, fotografi, svi su se usrali. Ovo je bila njihova prilika za zaradom. Ovo je bilo ono što su čekali, a Cruz ih nije iznevjerio. Čvrstim stiskom, zakopao je ruku u moju kosu i nesvjesno povukao moj skalp. Nagnuo je moju glavu tako da je mogao produžiti svoju uvredu i produbiti napad na moje otečene usne.

103

Naš svet knjiga

Ovo nije bio poljubac.

Ovo je bio zahtjev.

Iskonski.

Nagao.

Dominantan na svaki način.

Ovo nije bilo za mene.

Bilo. Je. Za. Njega.

A ja nisam bila ničije vlasništvo.

Ničije.

Učinila sam ono što bi svaka pristojna žena učinila kada bi se našla u ovoj situaciji.

Ugrizla sam ga za jezik koliko sam jebeno jače mogla.

Sve dok nisam okusila…

Krv.

104

NaĹĄ svet knjiga

105

Naš svet knjiga

Ne zajebavaj se sa mnom.

Njezin mekani jezik.

Njezin miris.

Njezino tijelo pritisnuto o moje.

Glasno sam zarežao, osjetivši je po prvi put. Nije me jebeno bilo briga što smo u crkvi okruženi obitelji, prijateljima, njezinim ocem.

El Capo.

Sada je bila moja.

Mogao sam činiti što me je bila volja bez ičijeg odobravanja i mišljenja, a jedva da sam počeo. Bila je okusa zabranjenog voća iz Edenskog vrta.

Sienna Contessa Martinez bila je moj najslađi prokleti grijeh. Žudeći za nekim oblikom povezanosti s njom, zaposjeo sam njezine usne na jedini način koji sam poznavao. Ljubeći je kao da mi život ovisi o tome.

Nametljivo.

Snažno.

Napeto kao kurac.

To je bilo sve.

Ona je bila sve.

Voda koju sam trebao za opstanak, zrak koji sam trebao udisati, ljubav za kojom sam žudio više nego za ičim. Zajednica našeg braka zapisana je u kamenu i nije ništa mogla učiniti povodom toga.

Njezina je prošlost završila čim je postala mojom ženom.

Naša je budućnost bila jedino što je važno, a ona mora brzo naučiti kako se nositi s time i prihvatiti da je njezina sudbina sada vezana za moju.

Zakopao sam ruke uz njezin skalp, sisao joj jezik, uživajući u nevjerojatnom okusu. Sve dok nisam začuo da je ona zacviljela i tada sam se pripremio za njezinu odmazdu zbog mojih drskih poteza.

Zagrizla je, jako.

Metalni okus moje krvi istog je trena ispunio naša usta. Kurac mi se trgnuo zbog saznanja da je upravo progutala moju krv baš kao što će i moju spremu. Nazovite to bolesnim ili jebeno izobličenim, ali nije me bilo briga.

106

Naš svet knjiga

Zarežao sam, trznuo sam se unatrag dok sam je povlačio za kosu u dnu vrata. Još uvijek nekoliko centimetara udaljena od mojih usana, dahtala je uz moje usne, očajnički se pokušavajući izvući iz mog stiska. Oba naša tijela bila su uzdrmana od neporecive žudnje. Svaki dio njezine odlučnosti udarao je oko mene poput čekića.

Mogao sam čuti kako odjekuje u mojim ušima.

Mogao sam to osjetiti u svojim kostima.

Rušio sam zidove koje je ona izgradila oko sebe, kada sam ja bio u pitanju. Kunem se da se svaki dio mog živčanog sustava lomio, gasio, činio da teško vidim, jedva sam to podnosio.

Ne znam da li je to bilo zbog njezine neposlušnosti.

Zbog svađe između nas dvoje, svađe koja je nalikovala na predigru.

Ili činjenice da je ona sada gospođa Martinez…

Bilo je uzbudljivo.

Euforično, samo po sebi.

Slabašno me udarala dok sam je držao u svom zagrljaju, čvršće je oslanjajući o svoje grudi. Oboje smo bili bez daha.

Zbog čega sam promuklo rekao. „Uništit ću sam sebe prije nego ti za to dobiješ priliku. Razumiješ li me?“ Frustrirano je zastenjala. Nisam znao da li je to bilo zbog onoga što sam rekao ili zbog toga što je znala da je to istina. Možda i zbog toga što je znala da nigdje ne ide, osim ako joj ja to dopustim. Zatvorila je oči, pokušala je umiriti svoje disanje i misli.

Posebice svoje jebeno srce koje sam ja bezdušno rezao na komadiće.

Opustio sam stisak, polako prelazeći usnama preko njezinih. Želio sam je osjetiti još jedan posljednji put. Njezine se oči otvoriše, ugledao sam to prije nego se dogodilo. Snažno me odgurnula iz sve snage. Dopustio sam joj da se osjeća kao da ima kontrolu, barem sam to mogao učiniti.

Pustio sam je.

Nije oklijevala, podigla je rub haljine i zaputila se prema izlazu iz crkve, bez mene. Bila je nošena čistim adrenalinom i bijesom iz onog što je započela…

Sveopći rat između nas.

Kada je izašla iz katedrale, videoreporteri i novinari su je okružili.

Okruživali su nas poput lešinara kakvi su i bili. „Gospođo Martinez! Gdje idete?“ Jedan je povikao. „Kakav je osjećaj biti mafijaškom kraljicom?“ Drugi dobaci.

Svjetla, kamera, akcija.

Tjelohranitelji su upali u njezin prostor, blokirajući životinje najbolje što su mogli. Stavila je ruke ispred sebe pokušavajući vidjeti kroz blještava 107

Naš svet knjiga

svjetla bliceva. Nisam mogao upravljati svojom snagom, pa sam je povukao od njih mnogo jače nego sam namjeravao. Trebao sam nas maknuti odavde, bio sam potpuno svjestan da se ovo neće zaustaviti.

Dok sam žurio niz betonske stepenice, ona je pokušavala držati korak sa mnom, požurivao sam nas prema limuzini koja je čekala ispred crkve.

Kuckanje njezinih potpetica duboko je odjekivalo u mome biću sa svakim korakom koji je napravila. Jedan po jedan, stvarali su kaos koji je eruptirao u mome umu. „Ideš prebrzo,“ molila je, dok sam žurio prema svom autu. „Zbog tebe ću pasti.“ „Nikada nećeš pasti, ja ću te uvijek uhvatiti.“ „Kako plemenito od tebe.“ Snažno je povukla ruku iz mog stiska, opsovavši. „Jesi li ti ozbiljan? Koji kurac misliš tko si ti?“ „Tvoj muž!“ Klik. Klik. Klik. „Prokletstvo!“ Odgurnuo sam fotoaparat koji mi se unio u lice zajedno s čovjekom koji ga je držao. Ponovno sam je zgrabio za ruku i progunđao, „Ne. Ovdje. Ne. Sada.“ Pogledala me, znajući da neće pobijediti u ovoj psihološkoj igri. „Idemo –“ Otvorio sam vrata limuzine i ugurao je unutra, zatvorivši vrata za njom. Okružio sam oko auta na drugu stranu, uskočio unutra i naredio. „Kreći! Odmah!“ Vozač se pokrenuo, stisnuvši gas.

Baš kada sam zatvorio pregradu kako bi nam dao privatnost, Sienna je stvarno popizdila.

Vikala je, „Jebi se!“ Napala me, dokazujući da je trn u guzici kakav sam i mislio da će biti. „Mrzim te! Čuješ li me? Jebeno te mrzim“! Vikala je, udarajući me u prsa. „Sve si uništio! Rođendan mi je! Trebala sam napustiti ovaj život, a sada sam zapela u njemu zbog tebe! Imaš li pojma što si učinio? I koliko te prezirem zbog toga! Ti si sebično jebeno kopile!“ Zamahnula je prema mome licu, ali sam je zaustavio, zgrabivši je za zglob. Koristeći trenutak njezine ljutnje, povukao sam je na svoje grudi.

Sputao sam joj ruke i držao je u mjestu. „Jebeno se smiri,“ rekao sam. „Zašto si mi to učinio? Ha? Zašto si me kaznio životom koji ne želim? Želiš da ti vjerujem, a ne mogu podnijeti pogled na tebe.“ Mlatarala je nogama, izvijala tijelo, pokušavajući se osloboditi. Mnogo je truda uložila kako bi se borila protiv mog snažnog stiska.

108

Naš svet knjiga

„Nikada ti neću biti žena na načine na koje ti želiš! Morat ćeš me silovati jer ti neću dozvoliti da me dotakneš večeras!“ Njezine se riječi zabodu u mene poput oštrica noževa. Kao da je zaokrenula nož u mome srcu. „Princezo –“ „Rekla sam ti da me ne zoveš tako! Ja nisam princeza. Nisam ni kraljica.

Nisam ništa drugo doli mafijaška supruga! Koliko dugo, ha? Koliko će dugo proći prije nego me prevariš? Udariš? Prije nego me staviš na mjesto s kojeg ću svaki dan slušati tvoje naredbe i zapovijedi?“ „Isuse Kriste, jebeno se smiri!“ „Nikada! Reci mi! Želim znati koliko će vremena proći prije nego me ubiješ, kada ću umrijeti poput svoje majke koja je umrla zbog mog oca?“ Namrštio sam se, slušajući njezine istinite izjave, nisam baš to očekivao, posebice ne u ovom trenutku. „Ja ću te zaštititi!“ „Sranje! Kao što si zaštitio svoju sestru? Svoju krv i meso? Nisi mogao ni nju zaštititi! Gdje je ona, ha? Znam! Vjerojatno je mrtva u jebenom jarku, ali bolje joj je i tamo nego živjeti u ovom životu s tobom!“ Njezin zloban jezik raspirio je moj bijes pa sam je odbacio na kožno sjedalo. Zasiktala je čim su joj glava i tijelo udarili o njega. Širom je otvorila oči. Ali, nije se naslonila. Njezin se instinktivan odgovor između bori se i povuci se, ubacio među nas, a moja žena izabrala je…

Borbu.

Proveli smo sljedećih nekoliko minuta natežući se, oboje smo pokušavali zadobiti kontrolu jedno nad drugim, sve dok ja nisam nadvladao sa svojom snagom. „Sienna, prestani! Pogledaj me! Samo me jebeno pogledaj!“ Čvrsto je zatvorila oči, kruto okrenuvši lice i tijelo od mene. Podigao sam njezine ruke iznad glave i zaključao ih u mjestu, prije nego sam se postavio iznad nje. Sputao sam je, pokrio sam njezino delikatno tijelo svojim.

Njezine se oči naglo otvoriše kada je shvatila u kakvom se položaju nalazimo. „Zar ćeš ovdje ukrasti još jedan dio mene?“ Namrštio sam se, rastrgan njenom snažnom zamisli o tome tko sam ja i za što sam sposoban. „Zar stvarno misliš da bi te prvi put jebao na zadnjem sjedištu limuzine?“ „Kakva je razlika između ovoga i kreveta? Na oba te mjesta ja ne želim.“ 109

Naš svet knjiga

Dosegao sam svoje krajnje granice. Čovjek je mogao biti forsiran sve dok ne bi dosegao svoje granice. Moj snažan stisak poleti od njezinih zglobova na njezin vrat pa joj se oči širom otvoriše. Ležala je ispod mene, veoma zadihana, emocionalno i fizički potrošena. Na trenutak, dopustio sam joj da mi oduzme dah.

U mojim je očima i dalje bila prekrasna.

Prije nego je još jedna sekunda prošla, zagledao sam se duboko u njezine oči. Stopio sam njezin pogled sa svojim. „Ako ikada ponovno podigneš glas na mene ili spomeneš moju sestru još jedan jebeni put, pobrinut ću se da ti život bude živući pakao. Ne mami me, Grešnice. Jer ćeš samo jednom to učiniti.“ Govorio sam kao da je kažnjavam, priveo sam kraju našu bitku, „Moja si žena manje od sat vremena. Nemoj postati moj neprijatelj, Sienna. Ubit ću za tebe. Umrijet ću za tebe. Ali nemoj ni na jednu jebenu sekundu pomisliti da ću te zaštititi… od sebe.“

110

Naš svet knjiga

Ubit ću za tebe. Umrijet ću za tebe. Ali nemoj ni na jednu jebenu sekundu pomisliti da ću te zaštititi… od sebe.“ Njegove su se riječi u mom umu ponavljale poput pokvarene ploče. Baš kao što sam i očekivala, onog trenutka kada je DJ najavio naš dolazak na primanje, potpuno sam se pogubila. Kada sam ga čula kako nas je oslovio s gospodin i gospođa Crucifixio Martinez, bilo je kao da sam primila metak pravo u srce. Bila sam svedena na gospođu. Moje ime više nije bitno, ne kada je bilo vezano za El Diablova sina.

Plesali smo na svadbenu pjesmu mojih roditelja, Al-Di-Va od Jerryja Valea, po prvi put kao muž i žena. Bila sam tamo, ali i nisam. Nije preostalo nimalo otpora u meni. Izgubila sam. Kraj igre.

On je pobijedio.

Mene.

Plesala sam na Daddy's Little Girl od Ala Martina sa svojim ocem.

Cruz je plesao na The Prayers od Celine Dion, koju je izvodila Andrea Bocelli, sa svojom majkom.

Mislim da sam se ponovno onesvijestila kada me Cruzov otac zamolio za ples. „Moj će ti sin biti dobar,“ izjavio je, činilo se iskreno.

Htjela sam mu reći da ide u pakao, ali sam odlučila da to nije u mom najboljem interesu. Ako El Capo sazna da nisam poštivala jednog od njegovih suradnika, nikada mu neće biti kraja. „Mmm hmm,“ samo sam promrmljala, kimnuvši. „Jednog ćeš ga dana zavoljeti. Obećavam ti to.“ Zagledala sam se duboko u njegove oči. „Možete li mi obećati moju slobodu?“ „Cruz te neće držati taocem. Odnosit će se prema tebi kao prema svojoj supruzi.“ „Moje je prezime sada Martinez, to samo po sebi znači da sam zatvorenik u životu koji ne želim.“ „Život nije pošten. Djela imaju posljedice, Sienna.“ „Uz dužno poštovanje, otmica Vaše kćeri nema ništa sa mnom. Ja sam žrtva baš kao i ona.“ „Naši voljeni plaćaju za naše grijehe.“ 111

Naš svet knjiga

„Da, naučila sam to kada mi je bilo osam godina i kada je moja majka platila svojim životom.“ „Razumijem. I moja je majka platila svojim.“ Zaljuljala sam se, šokirana onim što je podijelio sa mnom. „Svi mi imamo demone. Cruz te može od njih zaštititi, ali ih ne može otjerati. Na tebi je da ih pokopaš.“ „Jeste li Vi pokopali svoje?“ „Ovako stoje stvari s demonima, Sienna. Možeš ih pokopati, ali kada sam ja u pitanju… oni se vrate.“ Zavrtio me kako se pjesma primicala kraju. „Hvala ti za ples.“ Primanje je prošlo bez incidenata. Svi su slavili ono što je trebao biti moj najsretniji dan u životu. Alkohol je tekao, glazba je svirala, svi nazočni postajali su sve glasniji i glasniji kako su sati prolazili. Predavali su nam kuverte ispunjene samo krvavim novcem kojeg nisam željela.

Muškarci su zbijali šale na račun mog oca, kako se ispričao za moje ponašanje nakon što sam pobjegla s ceremonije. Rekao je nešto između redova o tome kako mu je kćer izgledala poput anđela, baš kao i njezina majka, prije nego je napravio znak križa na svome tijelu. Završio je šalu dodavši, „Ali njezin je temperament sto i deset posto Sicilijanski.

Blagoslov i prokletstvo. Cruz ima pune ruke posla s njom.“ Svi su se nasmijali i sve je bilo zaboravljeno.

U nekoliko rečenica, ubio je svaki osjećaj koji sam imala.

Pila sam… Mnogo.

Morala sam. To je bio jedini način da preživim ovu noć. Čaša za čašom šampanjca, slijevale su se niz moje grlo. Ako začujem da još ijedna osoba kaže 'Beba s medenog mjeseca', vrištat ću sve dok ne razbijem sve staklene boce svojim vriskom, glasom koji se nije čuo tokom zabave. Rezali smo tortu, hranio me i ja sam njega. Jedva sam činila pokrete koji su se očekivali od mene.

Bacila sam buket. Aurora ga je uhvatila. Nastavila sam se zahvaljivati Bogu jer moj otac nije inzistirao na skidanju podvezice. Kada je došlo vrijeme da je Cruz baci, dali su mu drugu pa ju je bacio muškarcima. Bilo je više kao da sam se pripremala za smrtnu kaznu nego za prvu bračnu noć.

Moja obitelj i prijatelji zaželjeli su nam laku noć, zajedno s mojim ocem.

Kunem se, činilo se kao da sam trepnula, a sati su proletjeli. Prije nego sam znala, bili smo u privatnom dizalu za mladenački apartman. Tada se sve u mom životu zacrnilo.

112

Naš svet knjiga

Željezna vrata su se otvorila, otkrivajući najraskošniju prostoriju koju sam ikada vidjela u svom životu. Nije bilo ni komadića prostora koji nije bio ispunjen crvenim laticama i vazama cvijeća. Ušla sam, znala sam da je Cruz odmah iza mene. Svaki put kad bih začula da je napravio korak, moje srce bi udarilo i zazvonilo bi mi u ušima.

Bila sam obamrla.

Slomljena.

Pronalazila sam utočište u ohlađenoj boci šampanjca, koja je bila otvorena.

Cruzova zapovijed odjeknula je zidovima. „Dosta ti je.“ „Zar?“ Zatvorila sam jedno oko i zaškiljila na drugo prema njemu. „Ne. Još uvijek te mogu vidjeti.“ Približila sam bocu usnama i otpila.

Tri. Pet. Sedam gutljaja.

Sve dok je Cruz nije istrgnuo iz mojih ruku. „Rekao sam da je dosta.“ „Oh, gospodine… ponašaš se više poput mog tatice nego muža.“ „Mogao bih te prebaciti preko koljena i namlatiti ti guzicu ako želiš.“ „Mislim da si ti jedini koji to malo previše želi.“ „Ne koliko ću željeti čuti kako moliš za to.“ „Jedino za što ćeš me čuti da molim, bit će da mi vratiš moju slobodu, onu koju si mi ukrao.“ „Baš mi je zabavno što misliš da sam ja nešto uzeo od tebe. S obzirom da je i za mene ovo bio dogovoreni brak.“ Zadrhtala sam, nisam si mogla pomoći. Ovo je bio prvi put da sam od njega čula kako naš brak naziva dogovorenim. Možda je alkohol tekao mojim venama, ali to je povrijedilo moje samopoštovanje, da svede naše vjenčanje na dvije beznačajne riječi koje mu nisu ništa značile. Iako sam ih ja nebrojeno puta izgovorila.

U redu, Sienna, definitivno moraš prestati piti.

Poput noktiju na ploči za pisanje, moji su prsti klizili uz zidove dok sam se kretala prema spavaćoj sobi. Zastavši na pragu, iznenada sam primijetila bijelu svilenu spavaćicu koju su vjerojatno moje tetke ostavile na krevetu. „A ja sam mislila da si ovu sobu napravio za mene. Znaš što će se sljedeće dogoditi, Cruz?“ Okrenula sam se kako bih se suočila s njim.

U posljednjih nekoliko minuta, mora da je skinuo gornji dio sakoa, koji je sada visio preko naslona kauča. Njegova je kravata također labavo visjela oko vrata dok su njegovi gornji gumbi na košulji bili otkopčani.

Naslanjao se na zid, ruke je prekrižio preko prsa.

113

Naš svet knjiga

Iz njega je isijavalo toliko moći i autoriteta, da sam shvatila da uvlačim dah.

Jebem ti… koliko sam popila?

Moja se bedra stisnuše, odjednom sam morala progutati kuglu koja se stvorila u mome grlu.

Podmuklo se osmjehnuo, čitajući mi misli.

Odmahnula sam glavom kako bi rastjerala misli, pretvarajući se kao da me nije uhvatio u odmjeravanju. „Tradicija je talijanske mafije da moje tetke ujutro upadnu u sobu i skinu plahte s kreveta. Možeš li pogoditi zašto?“ Stisnuo je oči prema meni, znatiželjan u kojem sam pravcu krenula s tim. „Moraju se uvjeriti da je mladenkina djevičanska krv natopila plahte.“ Trznuo se unatrag, nije očekivao da ću to reći. „Jebeno morbidno, zar ne? Tko se uopće sjetio toga? Oh, znam! Neki mafijaš koji se želio praviti važan pred La Famigliom, kako bi mogao dokazati da ima muda nad nekim koga posjeduje. Vidiš, ja upravo obezvrjeđujem tvoje vlasništvo. Možeš me tako jednako i upucati. Tvoj će neprijatelj uvijek znati da sam ja tvoja najveća slabost. Ne zato što me voliš ili poštuješ, pa čak i paziš. To je zato što on želi ono što je tvoje. Neće se samo zaustaviti na meni, Crucifixio. Sve će ti oduzeti, čak i tvoju djecu.“ „Našu djecu. Ja ne bih nikada –“ „Nemoj mi govoriti da ti to nikada ne bi dopustio da se dogodi, Crucifixio. Nisam ni glupa ni naivna. Ti si se oženio ženom koja je rođena u ovaj život. Znam o njemu više nego ti. Što misliš, zašto je tvoj otac lažirao svoju smrt? Ne možeš podizati obitelj u ovome svijetu i ne pomisliti da će na kraju biti iskorišteni kao kolateralne žrtve. Moj je život trenutno dragocjeniji od tvog. Vidiš, osoba koja je ubijena, nema je više, gotova je.

Pokopana. Pepeo pepelu, prah prahu. To je samo tijelo koje ionako istrune.

Ostaju ljudi koji žale za svojim gubitkom. Ta su žaljenja posljedica ovog mafijaškog života. Smrt je laka, mužu. Život u ovom životu je taj koji je težak.“ Ako je osjetio ikakvu emociju zbog onog što sam rekla, nije to ni na koji način pokazao.

Budući sam htjela od njega izvući bilo kakvu reakciju, dodala sam, „Iskusila sam to iz prve ruke. Gledala sam kako mi majka umire pred očima.“ „Znam.“ „Oh, stvarno znaš?“ „Znaš da ja sve znam o tebi.“ 114

Naš svet knjiga

„Hmm… da vidimo… jesi li također znao da je auto bomba bila namijenjena meni?“ Ništa.

Bez reakcije.

Zbog njegova neutralnog izraza lica moj je um ludio. Nisam mogla podnijeti da me gleda na način na koji jest. Podsjećalo me na sve slične situacije u kojima sam željela znati o čemu otac razmišlja, a nisam mogla.

Nikada mi nije pokazao ono što sam htjela vidjeti. Što sam više zaoštravala raspravu, veću bi kontrolu on imao nad svojom pribranošću.

Jebeni zid koji sam htjela srušiti. Moja najgora noćna mora se ostvarila, udala sam se za mafijaša. „Hoćeš li samo stajati i biti takav?“ „Što želiš da učinim, Sienna? Da te milujem, suosjećam s tobom, da se ispričam što sam takav kakav jesam? Neću uraditi ništa od toga. To je život kakav živimo i za razliku od tebe, ja pokušavam izvući najbolje od njega.

Zato sam te i želio za svoju suprugu.“ „Što?“ „Čula si me.“ „Upravo si rekao da je i za tebe ovo dogovoreni brak.“ „Ne trebam ti ponavljati svoje riječi, znam što sam rekao. Ali, budući ih trebaš ponovno čuti, ovaj je brak bio moja ideja.“ Uzdahnula sam. „Lažeš.“ „Nema smisla lagati te. Već si moja žena.“ Oči mi se širom otvoriše. „Ne razumijem.“ „Onda obrati pozornost. Jasno ti govorim.“ „Slušaj, šupčino –“ „Da li ja s tobom tako razgovaram, Sienna? Mogao bih te sada nazvati bijesnom jebenom kučkom jer se ponašaš poput jedne, ali neću.“ „Upravo jesi.“ „Samo kako bih dokazao svoju poantu.“ „A to je?“ „Odnosi se prema meni s poštovanjem, osim ako ne želiš vidjeti –“ „El Diabla?“

115

Naš svet knjiga

Ponovno se podmuklo osmjehnuo, a ja sam se oduprla potrebi da ga nazovem kurcem. „Sviđalo se to tebi ili ne, tvoj sam suprug i očekujem da se prema meni odnosiš pristojno.“ „Ili što? Ja te se ne bojim.“ Odjednom, trznuo se prema naprijed, a ja sam odskočila unatrag.

Jebeni šupak!

Drskim glasom, zadirkivao me, „Jesi li sigurna u to, Grešnice?“ „To je bio refleks.“ „Jesi li uvijek ovako drska?“ Slegnula sam ramenima. „Jesi li ti uvijek kopile hladnog srca?“ „Nazivan sam i gorim imenima.“ „Oh… Znam. Vjeruj mi, svaka djevojka na mojoj akademiji znala je tko je Crucifixio Martinez. Tvoja te pompozna reputacija slijedila, a sada, kad sam te upoznala… pa, mogu sa sigurnošću reći da ti pristaje.“ Frknuo je i zacerekao se dok je prstom prelazio preko svojih usana.

Naprijed i natrag je palcem trljao svoju donju usnu dok mu je na licu bila iscrtana samo zainteresiranost. Proučavao je moju pojavu, želeći znati o čemu razmišljam, što osjećam. Njegov je pogled brzo postao predatorski pa odjednom nisam mogla disati. „Prestani me tako gledati.“ „Kako?“ „Kao da se želiš uvući u moje gaćice. Nikada te samovoljno neću pustiti u njih.“ „Želiš li stvarno testirati svoju volju s mojom reputacijom?“ „Ugh! Super. Naša je bračna noć, a ti već pričaš o svojim kurvama.“ Prevrnula sam očima. „Znaju li one da si se danas oženio?“ „Ljubomora ti ne pristaje, Sienna.“ „Nisam ljubomorna. Nije me briga što radiš sa svojim kurcem.“ „Hmm.“ „Što? Pa nije.“ „Nisam siguran što me više zabavlja, ti dok pričaš o mome kurcu ili opet ti što misliš da me je jebeno briga za što mariš.“

116

Naš svet knjiga

Nisam htjela zadirati u njegov ego, pa sam promijenila temu na ono što sam stvarno htjela znati. „Znači, objasni. Naš dogovoreni brak bio je tvoja ideja?“ „Nije da ti dugujem objašnjenje o svojim poslovima, ali odgovorit ću ti samo ovaj jedan put, kada kažeš molim te.“ „Oh moj Bože. Ne možeš biti ozbiljan.“ Odgurnuo se od zida, ignorirajući me. Kao da je sve već znao o mojoj osobnosti. Mrzila sam kada me se ignoriralo.

Gledala sam kako si ulijeva piće za šankom, sve dok nisam konačno teško uzdahnula, promrmljavši, „Molim te.“ Naši se pogledi spoje. „Zar je to bilo toliko teško?“ „Užasno bolno. Hoćeš li mi odgovoriti ili ćeš samo stajati tamo i zuriti?“ „Zar to radim?“ „Koji kurac? Moraš li na sve odgovoriti pitanjem? Daj odgovori na moje.“ Podigao je čašu do usana pa ispio njezin sadržaj u jednom gutljaju. „Stvarno, Cruz, uzmi si vremena.“ „Zar nam se žuri negdje?“ „Da, po tvoj jebeni odgovor.“ Još jednom se zakikotao. „Morat ćeš poraditi na svom borbenom ponašanju ako nastaviš inzistirati da znaš ponešto o mojim poslovnim poduhvatima.“ „A ti ćeš morati poraditi na davanju odgovora kada ti se postavi pitanje.“ Odložio je čašu, konačno izgovorivši, „Želio sam te, Sienna. To je jednostavno.“ „I što s tim? Moj je otac bio sklon tome da me da prvom gangsteru koji će imati muda zatražiti ruku njegove kćeri?“ „Ja znam koliko ti vrijediš, on zna koliko ja vrijedim. Kraj priče.“ „Stvarno?“ Pogledom sam prešla po prostoriji. „Mislila sam da tek počinjemo.“ „Dođi ovamo.“ Pogledala sam ga krajičkom oka. „Ne.“ „Neću te ponovno pitati. Dođi ovamo.“ „Ne, nisam pas.“ „Budući se još uvijek ponašaš poput kuje, dalo bi se pričati o tome.“ „Ne bih se ponašala poput kuje da tvoje prezime nije napisano na mojoj smrtnoj presudi. Mogu ti reći da sam sigurna u svoju sudbinu budući sam 117

Naš svet knjiga

sada vezana za tebe. Posljednje riječi moje majke upućene meni bile su 'bježi'. Nisam razumjela, ali sam učinila što mi je rečeno. Trčala sam koliko sam brže mogla u naš dom. U isti onaj u kojemu sam živjela prije nego me otac predao tebi. Nije mogao podnijeti da sam tu. Moja je majka živjela iza tih betonskih zidova. Čak i nakon njezine smrti, osjećala se njezina prisutnost. Znala je, Cruz. Jebeno je znala da je bomba u toj limuzini. Nije trebala biti sa mnom, trebala sam sama ići u školu.“ Sjećam se tog dana kao da je bilo jučer. Sve se odigralo pred mojim očima.

Koraknuo je prema meni. Ipak, podignula sam ruku, spriječivši ga u njegovoj namjeri. „Znaš li kakav je osjećaj znati da je umrla za mene? Odrekla se svog života za mene. Znala je da se oni neće zaustaviti dok ne ubiju jednu od nas, pa se prokleto pobrinula da to bude ona umjesto mene. A sada samo mogu čekati dok ne dođe moj red za njezinu sudbinu. Što ti misliš, Cruz?

Ha?“ Izazivala sam ga. „ Hoće li to biti još jedna auto bomba? Jednom sam izbjegla smrt, a oboje znamo da smrt to ne voli. Mislim da neću imati toliko sreće sljedeći put.“ „Sienna –“ „Nemoj. Da se nisi usudio obećati mi stvari koje ne možeš kontrolirati.

Nisam slaba, mužu. Ne moram čuti tvoje usrane laži o zaštiti koju mi nudiš. Moj je otac imao desetak tjelohranitelja koji su bili uz majku dan i noć, a ona je umrla na našem imanju. I zato, jebi se, ti i tvoj život mafije.

Nisam ovo tražila. Nisam ovo htjela. Titula gospođe Martinez upravo me koštala budućnosti zbog tvojih ruku smrti. To je ono što želiš, zar ne?

Mene? Moju djevičansku krv?“ Otkopčala sam haljinu, a ona je pala i skupila se oko mojih stopala. „Pa, ne moram obući svilenu spavaćicu za to.“ Zlobno sam nogom odbacila haljinu prema njemu.

Bila sam gotova s tim sranjima. Dat ću mu što želi sve dok na taj način imam kontrolu nad bar jednim dijelom svog života.

Stajala sam u korzetu.

Gaćicama. Čarapama. Štiklama.

Njegove su me oči upijale, a moja narav nije jenjavala. Ako ništa drugo, izraz na njegovom licu dao mi je poticaj da ga nastavim zadirkivati. Da dokažem da i ja mogu imati moći koliko i on.

Polako, sjela sam na rub kreveta i lagano se, zavodljivo, počela pomicati prema sredini. Njegove zastrašujuće, očarane, zelene oči nisu napustile moje lice.

118

Naš svet knjiga

Želudac mi se uskomešao.

Srce mi je propalo.

Kada je on krenuo prema meni. Cruz nije normalno hodao, on se šepurio.

Odlučan.

Očit.

Svakim dijelom je izgledao poput đavola.

Sve dok nije stajao u podnožju kreveta, ispred mene. Nagnuo je glavu u stranu, njegov se grešan pogled stopio s mojim. Sada je njegova pojava bila potpuno drugačija. Jednim brzim pokretom, zgrabio me za gležanj i povukao moje tijelo prema sebi.

Zajecala sam, bila sam uhvaćena nespremna njegovom sirovom snagom i iznenađena svojom tišinom. U manje od sekunde, raširio mi je noge i grubo se oslonio na moja bedra. Moja je guzica sada bila na rubu kreveta, a on me postavio tamo gdje me želio…

Njegov je kurac bio na mom središtu.

U grudima mi je otežalo. Kretala sam se veoma tankom linijom između požude i mržnje. Osim što neću pokleknuti. Znala sam u što se upuštam izazivajući ga. Na kraju dana, izvući ću njegove demone povrh naklonosti.

Nisam htjela njegovu ljubaznost. U mojim očima, uvijek će mi biti neprijatelj. Želio je suprugu, a ja ću mu dati kurvu. „Jebi me, Cruz, tako da krv može svjedočiti tvojoj lojalnosti La Famigliji.“ Izvio je obrvu prije nego se nagnuo prema naprijed. S usnama nekoliko centimetara udaljenima od mojih, hrapavo je izgovorio, „Da li je to ono što želiš, Grešnice?“ Podignula sam glavu više. „Kao da ti je važno ako kažem da ne želim.

Samo to više učini. Ukradi još jednu stvar od mene, ali ni na jednu sekundu nemoj pomisliti da ovo nije silovanje samo zato što ne vrištim i ne molim za milost. Nikada nećeš vidjeti moju slabost. Ikada.“ Zarežao je iz dubine grudi, sjeo pa posegnuo za patentom svojih hlača.

Okrenula sam glavu i čvrsto zatvorila oči. Mentalno sam se pripremala za nasrtaj na moje tijelo. Za bol koju sam znala da dolazi. Stisnula sam šakama plahtu, ugrizla donju usnu sve dok nisam osjetila krv. Otimao mi je još jednu stvar koja mi je bila toliko sveta.

Moju dušu.

Nakon svega kroz što sam prošla, uvijek je bila moja. To je bilo sve što mi je ostalo. Dočekala sam pakao u kojem će gorjeti vječno s još krvi na svojim rukama.

119

Naš svet knjiga

Mojom. „Sienna, gledaj me u oči kada razgovaram s tobom.“ Začudo, i jesam. Zapanjena onim što sam vidjela. U njegovom stisku bio je džepni nožić. „Što to radiš –“ Grubo je kliznuo oštricom niz svoj dlan. „Oh moj Bože! Jesi li lud?“ Podigao je ruku pokraj naših tijela i stisnuo šaku iznad plahti između nas. „Ako La Famiglija želi krv, onda će to biti moja.“ Glasno sam uzdahnula, šokirana zbog sranja koje je činio za mene.

Otvorila sam usta kako bih progovorila, ali mu je mobitel zazvonio. „Što?“ zarežao je, odgovorivši. „Da… mmm hmm… Doći ću za trideset.“ Poklopio je, vrativši mobitel u džep svojih hlača prije nego me je ponovno pogledao.

Izrazom neizmjernog gađenja koje nikada nisam vidjela na njegovom lijepom licu, ispljunuo je. „Želim suprugu, a ne prokletu kurvu. Nikada te neću jebati bez tvog pristanka.“ „Ja… Ja… Ja…“ Sišao je s mene, a ja sam odjednom osjetila gubitak njegovog dodira.

Njegove topline. Njegove mržnje.

Ili je to bila ljubav? „Ja sam mnogo stvari, Sienna. Ali nisam jebeni silovatelj.“ Bacio je pokrivač preko moga tijela. „I da me nikada više jebeno nisi tretirala kao takvoga. Osim ako ne želiš da ti dokažem koliko mokra može postati tvoja pičkica sve dok me ne budeš molila za milost.“ „Cruz, ja –“ Namjerno se odmaknuo unatrag, njegov je pogled govorio sve. „Dobila si što si htjela, princezo. Da ja odem. Sada ćeš biti sama, pa možeš nastaviti sa svojom patetičnom jadnom zabavom.“ Sve se dogodilo tako brzo, jedne je minute bio ovdje, a već sljedeće je žurio van. Zalupio je vratima za sobom. Ostala sam ležati tamo, zamrznuta na krevetu tko zna koliko dugo. Sati su mogli proći, dok mi se glava vrtjela amo tamo bez kraja na vidiku.

Moje su molitve uslišane.

Pobijedila sam.

Otišao je.

Ali zašto sam se osjećala kao…

Da sam izgubila?

120

Naš svet knjiga

Tri mjeseca kasnije „Kunem se da jebeno ne znam gdje je ona!“ Moja žrtva je vikala, vrišteći kao da mu život ovisi o tome.

I jest.

Mučenje jebača nikada nije postalo lakše, a nisam govorio o trenutnim sadističkim sranjima koje sam radio, već o tome kako sam ih radio. Pojavio sam se sa samo nekoliko ljudi uz sebe, ali nisam mogao puno učiniti s jebenim pištoljem.

Morao sam biti kreativan. Carlo, jedan od mojih glavnih ljudi, zavezao je malo govno za stolicu dok sam ja omatao oko njega kablove za auto, pričvršćene za akumulator. Opcije su mi bile ograničene, bili smo u njegovoj trgovini i ovo je bilo sve što sam jebeno mogao pronaći. Nakon što je Carlo izlio kantu vode na kurvinog sina, koristio sam kraj pohabanog kabela da šokiram govno u njemu.

To nije bilo kao nešto što si mogao vidjeti u jebenim filmovima, ovo je bilo paljenje njegova mesa visokim naponom koji je prolazio kroz vodu.

Bilo je dovoljno da otopi metal. Morao sam biti oprezan da ga ne ubijem, jer bi mogao umrijeti samo ako ga na sekundu duže dotaknem bilo gdje na tijelu, mogao bi dobiti infarkt. Pa sam počeo s njegovim kurcem i nastavio dalje. Izvadio sam krpu iz njegovih usta koja je sprječavala da proguta svoj jezik ili da cvokoće zubima kao posljedicom šokova. „Molim te! Kunem se!“ Povikao je. „Sve što sam čuo jest da je odvedena iz Italije. Ne znam gdje su je odveli!“ „Krivi jebeni odgovor.“ Vratio sam krpu u njegova usta, ali sam ovaj put, kabel stavio iznad njegova grla. Baš iznad njegove Adamove jabučice. Tijelo mu se treslo, nekontrolirano drhtalo, dok su mu se usta pjenila.

Između La Famiglije, Sienne i pokušaja pronalaska Adriane, bio sam i više nego iscrpljen. Svaki dan se činilo kao da jedna meta vodi do druge.

Bio sam potpuno svjestan svakog daha koji bi mogao biti moj posljednji jer je smrt vrebala u sjenama. Jedva čekajući da obznani svoju prisutnost.

Na kraju ću snositi posljedice zbog svojih grijeha, ali nije me jebeno bilo briga. Postao sam sadistički jebač koji je uživao u boli, poslušnosti i moći.

121

Naš svet knjiga

Staviti metak u nečiju glavu bilo je previše lako, uživao sam u proganjanju, u mučenju, u moljenju za moju suosjećajnost.

Nisam je imao.

Penjao sam se na svaku jebenu planinu i pretražio svaku jebenu špilju u potrazi za čovjekom koji je oteo moju sestru. Uvijek sam sebe pokušavao uvjeriti da još postoji nešto s čim mogu početi, da još uvijek nije prodana najvećem ponuđaču.

Poharao sam domove.

Poslove.

Sve do jednog imanja.

Skupljao sam informacija koliko god sam mogao, a na kraju nas sve to nije nigdje odvelo, samo smo lovili svoje jebene repove. Namirisao bi neprijatelja poput jebenog lovačkog psa. Koristio sam sve potrebne mjere kako bi jebači propjevali.

Najluđi dio svega toga bio je da su ti okrutni napadi davali osjećaj doma. Biti mafijaš bilo je lakše nego biti obično ljudsko biće.

Moje je srce postalo hladno.

Moja duša crna.

Moja budućnost nije obećavala. Život me zajebao do mjere gdje ništa nije imalo smisla kada bi prošao kroz prednja vrata svoje kuće. Moj je um uvijek bio u ratnoj zoni, zajedno sa životima koje sam posjedovao. Prilagođavanje normalnom životu bila je najteža jebena pilula za popiti. Bilo je jebeno teško isključiti 'ubij ili budi ubijen' mentalno, u bilo kojem dijelu dana.

Zbog najmanjih bih sitnica reagirao nasilno. Sve što je trebalo bio bi i najmanji propust u procjeni i moj glock bi bio u vašem jebenom licu. Živio sam i disao krv posljednjih šest mjeseci otkad je Ari oteta. Uvijek sam dobacivao uvrede.

Bombe.

Metke.

Ubijao sam neprijatelje.

Izgubio sam svog čovjeka.

Dug period nasilja kroz koji sam prolazio bio je psihološko premlaćivanje. Neprestano sam bio sumnjičav, pomalo ranjiv i lako bi se naljutio. Ako ste mislili da je moja narav prije bila loša, gadno ste se prevarili. Probudio bih se nekoliko puta tokom noći, jebeno se plašeći da ne mogu pronaći svoj pištolj. U glavi sam imao dvojbu između borbe i odustajanja, a upravo je sve ovo postalo borba.

To je sada bio moj život.

122

Naš svet knjiga

Uvijek sam čekao onu drugu stranu priče, uvijek sam bio na oprezu, uvijek sam čekao da ubijem ono što jebeno nisam mogao vidjeti. Sve je to zahtijevalo isto, istančanost i neupadljivost. Ja sam bio zadužen za grupu onih nemilosrdnih jebača koji se ničega nisu bojali. Stvarao sam najgore moguće situacije znane čovjeku i vraćao se po još.

Na dnevnoj bazi.

Rekao sam zbogom svojoj ljudskosti kako bih bio dio ovog svijeta. To je bio jedini način na koji sam mogao preživjeti. Jedva da sam spavao, a kada i jesam, bilo je to nespokojnim snom. Nakon svih ovih godina, konačno sam razumio zašto otac nije mogao zatvoriti oči na dovoljno dugo da pronađe mir. Njegovi mu demoni to nisu dopuštali.

Previše je života oduzeo.

Previše je krvi na njegovim rukama.

Nije pokopao svoje neprijatelje, samo im je oduzeo duše.

Dani su bili dugi, a noći još duže. Nikada nisam bio kod kuće, a kada jesam, moja jebena kučka od žene bila je upravo takva. Ne znam kako je to moguće, ali u posljednja tri mjeseca, zamrzila me više nego što sam mogao i zamisliti.

Zbog moje bi prisutnosti skakala na moj vrat poput vuka u noći. Isuse Kriste, ako bi samo pogledao u njezinom smjeru, njezina bi usta ispalila i nije bilo nijednog načina da ih jebeno začepim.

Vikala bi sramote.

Zahtijevala da zna gdje sam bio.

Beskonačno smo se svađali.

Bilo je očito da je sebi pokušavala dokazati, da nisam ništa više od jebenog gangstera. Nije pomagalo ni što sam redovito dolazio kući s tuđom krvlju na odjeći.

Jedina dobra stvar u mom trnu u guzici bila je da je moja talijanska žena bila kuharica. Uvijek me čekao tanjur hrane na stolu. Nikada nije jela u mome društvu. A ipak, večera je uvijek bila poslužena.

Većinu vremena bi je gledao dok spava. Očajnički sam pokušavao pronaći neku vrstu utočišta u njezinoj smirenoj, blistavoj pojavi dok je ležala na krevetu. Sjedio bi u naslonjaču, što bliže uzglavlju kreveta. Borio sam se protiv žudnje da je držim, da joj kažem da želim potvrditi njezino tijelo iznova i iznova. Da je želim jebati čitavu noć, a zatim je držati u naručju, prije nego ponovno pokrenem oluju.

Jebeno bi je obožavao.

123

Naš svet knjiga

Bio sam jebeno svjestan da je svakim danom sve više uništavam, a nije me jebeno bilo briga za to. Ali nije bilo dovoljno… nikada neće biti dovoljno. Ništa između nas.

Svakim danom koji bi prošao, čeznuo sam za njom sve više.

Posljednjih mjesec dana, pronalazio bih je kako spava na različitim mjestima u kući. Ponekad bi je podigao s kauča, pomislio bi da će dobaciti neku uvredu čim osjeti moje ruke oko sebe. Na moje iznenađenje, nije.

Prislonio bih je o svoje grudi i ponio je uz stepenice do naše sobe. Nismo još spavali u istom krevetu, ali od one noći, tamo bih je nosio.

Nikada nismo razgovarali o tome, zapravo, nije to uopće spominjala.

Odlučio sam da ću joj dopustiti da sama potakne tu temu. Jednu sam stvar brzo naučio kod Sienne, kada bi imala problem, brzo bi ga iznijela na vidjelo. Čekao sam, a ona nije rekla ni jednu jebenu riječ. Sve dok ne kaže drugačije, nosio sam je u krevet i gledao je dok spava.

Naša povezanost svedena je na tamu i mirnoću, a ona je postala tračak svjetlosti u mom mračnom životu.

Njezine pune usne.

Njezine smeđe oči.

Njezino čisto srce. Želio sam njezinu dušu. Morala je biti moja.

Moja je frustracija zbog nje, samo dodavala bijes mojoj krvi, iz dana u dan.

Kopile ispred mene me omelo, vraćajući me u sadašnjost, umjesto da ostanem tamo gdje sam želio biti.

Sa Siennom, mojom ženom.

Snažno sam stisnuo njegovo lice, otrgnuvši krpu iz njegovih usta. „Ne, ne, ne… nećeš umrijeti tako jebeno brzo.“ Nisam oklijevao, trebao sam vratiti njegovu guzicu natrag u život, pa sam ga upucao u koljeno. Trznuo se iz nesvijesti, izvikujući 'prokleti ubojica'.

Njegov ubojica. „Kada su je odveli iz Italije?“ Pitao sam, vidjevši ništa osim jebene crvene.

Svjetlost.

Bjesnilo.

Blistavo crveno. „Mjesec! Mislim prije mjesec! To je sve što znam! Molim te! Kunem se da je to sve što znam!“ „Gdje? Govno jedno! Gdje su je odveli?“ „Rekao sam ti sve što znam!“ 124

Naš svet knjiga

Jedva da je izgovorio posljednju riječ kada je metak pogodio moje bedro, zbog čega sam se istog trena trznuo.

Nije bilo vremena za promišljanje.

Niti vremena za disanje.

Nije bilo vremena za jebeno se izgubiti odavde. „Jebač,“ zarežao sam, osjećajući bijes na način na koji nikada prije nisam. Čini se da je vrijeme odabralo taj trenutak da uspori. Činilo se kao da se sve odigrava usporeno.

Okrenuo sam se, uperio pištolj u osobu odgovornu za ovo i ubio njegovu jebenu guzicu.

Bum! Jednim prokletim hitcem u čelo, raznio sam mu mozak. Nisam imao vremena razmišljati o još jednom ukradenom životu. Odmah mi se želudac okrenuo. Posljednji komadić smrtnosti mi je jebeno upravo oduzet.

Bio je prvi put da sam izravno ubio…

Mladu ženu.

125

Naš svet knjiga

„Neeeeeeee!“ Moja je žrtva vrištala. „Moja žena! Moja jebena žena!“ „Sranje,“ Carlo je paničario, uperivši pogled prema meni. „Nisam je vidio, šefe. Kunem se,-“ Podigao sam pištolj i ispalio u njega. Dobio je metak u prsa zbog čega mu se tijelo trgnulo unatrag. „To je zbog toga što mi nisi čuvao leđa.“ „Gospodine, žao mi –“ Još jedan metak pokraj njegova srca. „Čuvaj svoja sranja za sebe! Ta žena mogla me stajati mog jebenog života!“ „Šefe!“ Sljedeći hitac bio je u njegovu glavu. Njegovo je tijelo palo na pod uz glasan udarac.

Nema pogrešaka.

Niti jedne.

Platio je svojim životom. „Prokletstvo!“ Frustrirano sam uzviknuo, toliko o tome da je Carlo bio moj glavni čovjek. „Ubit ću te!“ Moj je neprijatelj prijetio, samo još više raspirujući moj bijes.“ Čuješ li me? Jebeno ću te ubi –“ Ponovno sam podigao glock i upucao ga u srce. U glavi mi je nabijalo, u nozi pulsiralo, a moja me jebena savjest živoga proždirala. Bio sam iznad jebenih drama.

U manje od minute, hladnokrvno sam ubio tri osobe. Odšepao sam do obližnjeg stola u središtu trgovine i pažljivo sjeo kako bi pregledao rupu u nozi. „Jebem ti,“ rekao sam za sebe, odvezujući kravatu. Omotao sam je oko bedra, koristeći je kako bih podvezao nogu. Metak je bio čist pogodak, izašao je s druge strane moje noge, vjerojatno mi treba i šivanje, ali trenutno za to nisam imao strpljenja. Bio sam jebeno raspižđen.

Doslovno sam bio jebeno bijesan.

Nosit ću se s time kasnije kada dođem doma. Razmišljao sam o tome da krenem u tom pravcu kada mi je zazvonio mobitel i privukao moju pažnju. „Da,“ odgovorio sam. Jebeni uređaj nije prestajao zvoniti. „Nađimo se u vinariji,“ Luciano naredi s druge strane linije.

126

Naš svet knjiga

„Dvadeset minuta,“ uzvratio sam. „Treba mi netko da počisti nered u trgovini ovog jebača.“ „Pošalji mi adresu, poslat ću nekoga.“ Poklopio sam i poslao mu upute gdje se nalazim.

Ovo je bio moj život, kad god i gdje god sam bio potreban, ništa drugo nije bilo važno, pa čak ni moja žena. La Famiglija je bila na prvom mjestu.

Sve sam to žrtvovao kako bi pronašao sestru.

Moj život za njezin.

Kroz zamagljen pogled, uspio sam doći do auta i ući u njega. Otvorio sam središnji pretinac, zgrabio nekoliko tableta protiv bolova koje sam tamo držao za slučaj situacije poput ove i progutao ih bez vode, prije nego sam upalio motor. Okrenuo sam kotače u lijevo i prešao preko pune crte na cesti na kojoj sam bio, nastavio sam voziti prema industrijskoj zoni u kojoj je bila Lucianova vinarija, jedna od najboljih na Siciliji.

Brzo sam naučio da El Capo ništa nije polovično radio, kada je njegovo ime bilo vezano za to. Imao je samo ono najbolje što je novac mogao kupiti, bez obzira na to što ili koga je morao ubiti samo da bi se njegovo ime našlo na vrhu hranidbenog lanca. Divim se njegovoj težnji da bude brojem jedan. Što me s vremenom i dovelo do ove točke.

Kada sam napokon stigao u dogovorenu vinariju u sred ničega, parkirao sam auto i izašao van. Bilo je mračno kao kurac i jedva sam mogao vidjeti gdje stajem, a kada sam zakoračio na otvoreno područje objekta, reflektori su se istog trena upalili. Zaslijepivši me.

Podigao sam ruku prema očima i povikao, „El Capo, jeste li tamo?“ Kroz nekoliko sekundi, ugledao sam sjenu kako sjedi za pravokutnim stolom u udaljenom kutu skladišta. „Papá,“ pozvao sam, istog trena prepoznavši njegovu dominantnu pojavu. „Sjedni, Crucifixio.“ Oklijevao sam, pa kimnuo.

To je bio prvi put otkad je Adriana oteta da smo otac i ja bili sami. Inače bismo bili s mojom majkom ili Lorenzom, ponekad s pet obitelji. Bilo je gore sad kad nisam živio kod kuće nego sam imao svoje vlastito mjesto sa Siennom. Posjed od tri tisuće četvornih metara koji nam je darovala La Famiglija, kao vjenčani dar.

Kada sam došao do stola, pokazao mi je rukom da sjednem nasuprot njega, za drugi kraj stola. Da kažem da nisam bio iznenađen što me navodio da sjednem na čelo stola, bilo bi podcjenjivanje.

127

Naš svet knjiga

Učinio sam kako mi je rečeno, stavljajući ruke ispred sebe. Iščekujući tko zna jebeno što. Više sam odgovarao El Capu nego svome ocu. Unatoč činjenice da je povratio svoj prijašnji život, nije vodio čopor. I dalje je bio upleten u svaku odluku, ali nije bio dio La Famiglije u tom smislu.

Jednostavno je imao njihovu podršku.

Nismo mogli samo napustiti mafiju, kada si unutra, tu si za čitav život.

Ipak, njegova uloga El Diabla više nije bila ista. Bio je stariji, mudriji, platio je za svoje dugove. Osigurao je da ga ljudi poštuju, doživotno. Više se nikome nije morao dokazivati. Njegova je sama pojava odisala autoritetom.

Nije okolišao, odmah je prešao na bit razgovora. „Što ti se dogodilo s nogom?“ „Uobičajeno. Treba mi novi glavni čovjek.“ Kratko mi je kimnuo, razumjevši moje suptilno objašnjenje. „Neću sjediti ispred tebe i govoriti ti da sam želio ovaj život za tebe, Cruz. Učinio sam sve što sam mogao kako bi ovaj svijet držao što podalje od tebe, tvoje majke i,“ zastao je, očito razmišljajući o Ari. „Moje kćeri…. Ali tu smo gdje jesmo. Onog trenutka kada si napustio svoju sestru, budućnost naše obitelji se zauvijek promijenila, a sve što mogu sada učiniti jest da se pobrinem da si zaštićen najbolje što je moguće. Ja sam rođen u ovaj život, moje je naslijeđe bilo ući u očeve cipele baš kao što je i čovjek prije mene.“ Slušao sam ono što je dijelio sa mnom, nesvjestan toga u kojem je pravcu krenuo s tim. „Martinez krv poznaje samo nasilje i osvetu, a ja sam lažirao svoju smrt kako bi pokušao promijeniti smjer tvog nasljeđa. Na kraju, bez obzira na to, đavo je pobijedio. Možda je to moja kazna za korumpirani život kojim sam živio, za ljude koje sam ubio, za obitelji koje sam uništio.“ Odmahnuo je glavom, činilo se posramljeno i ljutito. Bilo je očito da ga je izjedala njegova prošlost, na način koji do sada nisam primijetio kod njega.

Bilo je zbunjujuće, to je najmanje što sam mogao reći.

Zašto mi je pokazivao svoje emocije? „Želio sam od sebe načiniti iskrenog oca,“ opravdavao se, prekinuvši moje misli. „Časnog supruga, čovjeka koji može žaliti kroz ljubav i odanost svoje obitelji. Bio sam u krivu. Ne mogu promijeniti sudbinu.

Jedino što sam učinio jest to da sam je raspizdio. Dio mojih grijeha je tvoja duša u ovom svijetu, a ja moram živjeti s odlukama koje sam načinio i moliti se da jednog dana ti pronađeš mir. Proveo sam dva desetljeća pokušavajući pronaći sebe, a uspio sam samo tebe namamiti u dubine pakla.“ 128

Naš svet knjiga

Nisam znao što bih rekao, jedva da sam uopće znao što da osjećam. Što sam više života sakupio, teže je bilo osjetiti uopće išta. Uzimanje života mlade žene bilo je poput tereta na mojim ramenima.

Ovo je bio svijet muškaraca, stoljećima su žene i djeca bili zaštićeni od rata. Mrzio sam što to više nije bilo bitno.

Muškarac. Žena.

Djevojka.

Momak.

Dijete.

Sve je to bila poštena igra u životu mafije. „Trebao sam znati bolje nego predati ti majčin križ. Mislio sam da je on zaštita, a nikada nisam shvatio da je prokletstvo, sve dok nije bilo prekasno.“ Držao sam ga između prstiju, nikada ga nisam skidao. „Baš kada sam pomislio da sam izvan ovog zlobnog svijeta, ti si uvučen u njega.“ Kako bi naglasio istinitost njegovih riječi, izgovorio sam istinu, „Dobio sam što sam tražio. Bilo je samo pitanje vremena kada ću postati poput tebe.“ „Znam.“ Kimnuo je. „Znao sam to od trenutka kada si se rodio. Zato sam se toliko trudio držati te podalje od toga. Ne mogu više kontrolirati tvoju budućnost, ništa više od svoje. Jedino što mogu učiniti jest osigurati da imaš podršku koja ti je potrebna kako bi živio život nepoznatoga.

Izabrao si ovo, tako da je to sada tvoj svijet. Ja sam svoje učinio. Davno prije sam odstupio. Vrijeme je da ti poneseš teret onoga što posiješ.“ „Ne razumijem.“ Kao na znak, Luciano uđe u prostoriju sa Ginom uza sebe, a činilo se da u jednoj ruci nosi nož, a u drugoj čašu vina. Obje stvari izgledale su staro, poput obiteljskog blaga. Postojalo je značenje i povijest iza tih rukotvorina. Toliko sam znao.

Kimnuo je glavom i na taj mi način pokazao da ustanem.

I jesam.

Kada je stao ispred mene, El Capo izjavi, „Ušao si u ovaj život, ali nećeš izaći živ. Jedini način da napustiš ovu obitelj jest da budeš pokopan.“ Namrštio sam oči.

Ono što je uslijedilo moglo se opisati samo kao religiozno iskustvo.

Odrastao sam u crkvi, moji su roditelji inzistirali na tome.

129

Naš svet knjiga

Prije nego sam se uspio previše unijeti u misli, Luciano je nastavio, „Dokazao si se sebi, Crucifixio. Mi uzimamo taoce i nemamo izgovora.

Ovo poslijepodne si riješio stvar baš onako kako je trebalo.“ „To je bio test?“ „Ono što se danas dogodilo samo dokazuje da smo ispravno odlučili.

Prvo zaštiti i eliminiraj, poslije ispituj okolnosti.“ I ponovno, nisam znao što bih rekao pa sam ostao tiho. Tako je bilo bolje. „Naše su obitelji sjedinjene s razlogom. Dajem ti svoju krv,“ Luciano reče.

Iznenadivši me, polaganim i sigurnim pokretom, kliznuo je oštrim nožem dijagonalno po svojoj gornjoj usnici. I dodao, „A sada ćeš mi ti dati svoju.“ Unatoč tome što sam želio reagirati, ostao sam miran dok je El Capo prinosio oštricu mojoj gornjoj usni. Jednim brzim, iznenadnim pokretom, napravio je rez s jedne strane na drugu.

Ustvrđujući, „Postaješ dio ovog noža i postaješ dio ovog kaleža. Baš kao i mnogi muškarci prije tebe.“ Hitro je otpio vino iz kaleža. Pritom ostavljajući svoju krv na rubu. „Nikada nećeš govoriti o ovom trenutku, to je jedno od mnogih nepisanih pravila naše zajednice. Nosit ćeš svoju inicijaciju do groba.“ „Inicijaciju u što?“ Predao mi je kalež.

Pogled mi se spoji s očevim, koji je odjednom stajao pokraj mog punca.

U njegovom stisku nalazila se slika sveca, Pio of Pietrelcina12. Pastor koji je postao svecem boli, patnje i ozdravljenja. Sjećam se da sam učio o njemu u biblioteci.

Moj otac zgrabi nož iz Lucianove ruke, zapali sliku sveca i nabode sliku na oštricu. Nije bilo vremena za razmišljanje, za nagle poteze, odluke su već donesene u moje ime.

El Capo je nastavio, „Kada izgori ovaj svetac, izgorjet će i tvoja duša.

Ulaziš živ, izlaziš mrtav. Ova krv znači da smo sada jedna obitelj. Živiš od noža i pištolja, umireš od noža i pištolja. Kršten si kada si bio beba, tvoji su te roditelji krstili. A sada, ovaj put, kršten si u mafijašku krv.“ Predao mi je kalež. „Ispij.“ Učinio sam kako mi je rečeno. Ispio sam vino u kojem je zaostala Lucianova krv. Boreći se protiv svojih instinkta, nisam se usudio

12

Tal.Pio od Pietrelcina – pastor, postao je svecem boli, patnje i ozdravljenja

130

Naš svet knjiga

pomaknuti ni centimetar, kada je moj otac podigao zažareni nož do moje gornje usne.

Prosiktao sam i stisnuo šake kada je vrela oštrica dotaknula moje usne.

Zapečatio je porezotinu našom krvlju, u ime sveca. „Sada si jedan od nas,“ otac ustvrdi. „Onog dana kada sam objavio da nisam mrtav, nije bilo moje uskrsnuće. Nikada se nije radilo o meni, Crucifixio. Đavo je oživio u tebi, sine.“ Naši su pogledi postali jedno kada je objavio… „Sada si ti El Diablo.“

131

Naš svet knjiga

Još jedna sekunda.

Minuta.

Sat. Dan ili noć.

Usamljena kao pakao.

Posljednja tri mjeseca našeg braka prošlo je polako i u miru. Osjetila sam svaki trenutak od onda kada me napustio na našu prvu bračnu noć.

Bila sam zatvorenik u vlastitom domu. Nisam osjećala ushićenje ni išta takvo. Vjerojatno jer sam znala da je ovo dar La Famiglije.

Zbog same pomisli na to, prevrnula sam očima. Kontrolirali su svaki aspekt mog života bez da su mi dali predah. A sada, među tim betonskim zidovima, imala sam vremena razmisliti o tome koliko mrzim svoj život.

Nisam mogla nigdje otići bez arsenala tjelohranitelja koji su me okruživali.

A čak i tada, nisam mogla otići daleko. Adriana još uvijek nije pronađena, pa je njezina otmica postala moje utamničenje na ovom masivnom imanju.

Imali smo ranč bez životinja.

Zemlju bez obitelji.

Imali smo apsolutno sve, što smo mogli zatražiti, na raspolaganju, ali nije bilo ljubavi među nama.

Bila je to živuća, dišuća noćna mora. Željela sam biti u mogućnosti sama izaći van i upiti zrake sunca, bez da se moram brinuti o tome hoću li biti ubijena ili oteta.

Papá bi me nazvao svaki dan da me provjeri, a nastojao je i doći i obići me barem jednom ili dva puta tjedno. Uvijek me uvjeravao da se pobrinuo za sve i da se ne smijem brinuti. Ionako sam imala sve vrijeme svijeta da činim upravo to. Lexi me također često posjećivala, postale smo bliske.

Nismo razgovarale o mom braku, većinu vremena provodile smo kuhajući. Odvraćale smo jedna drugu od stvarnosti ovog svijeta.

Nedostajala joj je kćer, a meni moja majka. Pronašle smo utjehu jedna u drugoj.

Uglavnom, ono za čim sam stvarno žudjela bio je Massimo, moj konj.

Ovo je bio najduži period u kojem ga nisam jahala i zbog toga je moja mržnja prema Cruzu samo još dodatno porasla. Massimo je bio moj bijeg od stvarnosti, moje sretno mjesto. Mjesto na kojem nije bilo nasilja i 132

Naš svet knjiga

krvoprolića, nije bilo sjećanja na moju majku i života u kojem sam rođena.

Moj je čitavi život bio jedna velika hrpa mrtvih jebenih tijela. Svaki put kada bi Cruz stigao kući s krvlju na sebi, jednostavno bi me to podsjetilo na ono što je bila istina. „Sienna, tvoj jadni suprug! Kako se nisi pobrinula za svoje dužnosti supruge?“ Aurora dobaci, dok je sjedila u kino prostoriji sa mnom.

Imale smo maraton Pravih kućanica, ali smo zapravo samo ogovarale i čavrljale. Proputovala je Europu s Diegom od našeg vjenčanja i ovo je bio prvi put otad da sam je vidjela ili razgovarala s njom. „Oh moj Bože! Sada i ti! Aurora, ti bi trebala biti na mojoj strani.“ „Ja jesam na tvojoj strani, uvijek i zauvijek. Ali, jesi li vidjela kako tvoj suprug izgleda? Kako mu možeš odoljeti? On je takav pastuh.“ „Već imam konja, ne treba mi još jedan.“ „Cruz je vjerojatno i obdaren poput jednog.“ „Aurora!“ „Što? Nemoj se ni pokušati pretvarati sa mnom, Sienna. Znam da si povirila.“ Pogledala sam je postrance. „Što? Čak ni kad je pod tušem?“ Nasmijala sam se, nisam si mogla pomoći. Moja je prijateljica uvijek sve činila boljim i ekstremno zabavnim. „Aurora, on nikada nije ovdje.“ „Oh… Znam te, djevojko. Onda si razmišljala o tome?“ „Nisam to rekla.“ „Nisi ni trebala. Znam te, Sienna Martinez –“ „Opa, to je bilo čudno.“ „Što je čudno?“ „Upravo si me nazvala Sienna Martinez. „Znam, to je sada tvoje ime.“ „Da, pretpostavljam. Ne znam, samo mi je čudno čuti da me ti tako zoveš.“ „Možda bi sama sebe trebala češće tako zvati. Znaš…“ Pokazala je u zraku prstima. „Kada ga jašeš.“ „Aurora!“ Zaigrano sam je udarila. „Sienna, dosta s nevinim sranjima. Ne vjerujem ti. Znam da razmišljaš o njemu golom. Želiš znati kako znam?“ „Kako?“ „Jer upravo sada o tome razmišljaš! Mogu to vidjeti jer ti je ispisano preko lica. Možda ga i mrziš, ali to ne mijenja činjenicu da te privlači.

133

Naš svet knjiga

Morala bi biti slijepa da te ne privlači, ali čak i tada, djevojko, njegov glas… oh moj Bože! Pričaj mi prljavo, dušo!“ „Oh moj Bože.“ Dotaknula sam čelo, odmahujući glavom. „Ne mogu imati ozbiljan razgovor s tobom.“ „Što nije ozbiljno u ovom razgovoru? Nisi konzumirala svoj brak. Jadan tvoj suprug.“ „Kako god. Zbog toga njegove kurve rade prekovremeno.“ „To ne znaš, Sienna. Samo pretpostavljaš da ima usputne afere, temeljeno na tvojoj nesigurnosti.“ „To nije istina.“ „Onda, na čemu temeljiš taj zaključak?“ „Na svim mafijašima u svojoj obitelji.“ „Aha.“ Slegnula je ramenima. „Možda je drugačiji. Njegovi roditelji izgledaju kao da su sretno vjenčani. Mislim, on je lažirao smrt zbog nje.

Halooo! Dobra obiteljska načela, dušo.“ „Luđaci nemaju morala.“ „Ali imaju čast.“ Zagrizla sam usnu, bila je u pravu. „Moraš mi reći nešto prljavo, Sienna. Znam da si rekla da se svađate kad god je ovdje, ali ako je to istina, zašto mu uporno praviš večeru? Očito nešto osjećaš za njega.“ Pronašla sam sreću u kuhanju, osobinu koju sam naslijedila od svoje majke. Ja sam Talijanka, to je ono što mi radimo – pronalazimo radost u tome. Također sam bila prokleto dobra kuharica. U mom roditeljskom domu, uvijek sam kuhala za svog oca. To je bilo nešto što je moja majka uvijek radila za njega, a nakon njezine prijevremene smrti, ja sam preuzela tu ulogu. Imali smo domaćicu, kuhara i puno osoblje, ali ja sam preuzela ulogu žene u kućanstvu.

Kuhala sam večeru svake večeri, ostavljajući Cruzu tanjur s hranom na stolu. Nisam čak ni shvatila da to radim jer sam to toliko dugo radila za svog oca, pa mi se to činilo prirodnim, postalo je dio moje rutine. Kada bi se probudila, pronašla bi prazan tanjur u sudoperu. Kada bi hrana ostala na stolu, znala bih da nije došao kući. To su bili najduži dani u kojima bih brinula za njega.

Da li je u redu.

Povrijeđen. Živ.

Bila sam samo ljudsko biće, bilo je prirodno da sam zabrinuta. Ako ništa drugo, barem je to bilo ono što sam sebi govorila.

134

Naš svet knjiga

„Ne znam. Navikla sam kuhati za dvije osobe ili za kuću punu ujaka.

Ne bi znala kako skuhati za jednu osobu čak i kad bi se trudila.“ „Ti si veliki debeli lažov. Zapravo mogu vidjeti kako ti nos raste. Morat ćeš sutra na ispovijed zbog svih laži koje si mi danas izrekla.“ Uzdahnula sam, bila je neumorna. „U redu, ok? Sviđa mi se kuhati za njega,“ priznala sam po prvi put naglas i sama sebi. „Ne mogu vjerovati da sam upravo to rekla.“ Zadirkivala me, „Ali zašto, ako ga mrziš? Oh! Znam! To je zato što ne prazniš njegova jaja, pa se iskupljuješ i puniš mu želudac?“ Prasnula sam u smijeh i leđima udarila o naslon kauča. Ona se osmjehnula, zadovoljna sobom. „Znaš kako kažu, Sienna. Muškarac koji kod kuće jede glavno jelo neće pristati na brzu hranu, koliko god bio gladan.“ „Tko je to rekao?“ „Mudra žena koja je posjedovala pola svega, baš kao i ti. U svakom slučaju, vratimo se na prljave stvari. Što se još događa? Ha?“ „Pa… ima jedna stvar.“ „Isuse, djevojko, ovdje sam cijeli dan. Ispljuni to više, ostarjet ću čekajući sočne dijelove. Pa?“ „Pa, ne znam kada je to počelo, ali sada se to događa već nekoliko tjedana.

Pojela je još jednu kokicu i svu pažnju usmjerila na mene. „Jedne sam večeri zaspala na kauču i mora da sam spavala poprilično čvrsto jer se ne sjećam da sam pomaknuta.“ „Pomaknuta? Kako to misliš pomaknuta?“ „Probudila sam se u svom krevetu.“ „Cruz te pomaknuo?“ Izraz njezina lica postao je zapanjen kada sam nastavila… „Da.“

135

Naš svet knjiga

„Da li se probudio s tobom sljedeće jutro?“ „Ne.“ „Ok. Jesi li ga pitala da li te prenio u krevet?“ „Ne.“ „Zašto ne?“ „Nisam mislila da će se to ponoviti.“ „Ali jest?“ Kimnula sam. „Kada?“ „Svake noći otad. Mislim, kada zapravo dođe doma.“ Uzdahnula je. „Sienna! Čekala si čitavo popodne da bi mi to rekla! Kako si mogla?“ Zakikotala sam se. „Da li se otada probudio s tobom u krevetu?“ „Ne, još nismo spavali u istom krevetu, ali…“ „Ima ali? Kao seks s guza?“ „Aurora! Ne!“ „Prokletstvo.“ „Mislim da me promatra dok spavam.“ Nagnula je glavu u stranu. „Kako molim?“ „Da, čudno, zar ne?“ Kunem se da bi osjetila njegovu prisutnost one noći kada bi sama otišla u krevet. Često bi se probudila s osjećajem da je on blizu, da me gleda dok spavam. Čak i onih noći kada bi me odnio u našu sobu, čekala bi ga da dođe u krevet sa mnom.

Nikada nije.

Uvijek bi otišao, zatvorio vrata za sobom. Ponekad bi se, u sred noći, probudila u panici, sjela bi uspravno u krevetu. Samo da bi me u lice udarila iluzija muškarca koji nije bio ovdje. Smetalo me to.

Mnogo. „Jesi mu išta rekla o tome?“ „Ne.“ „Zašto ne?“

136

Naš svet knjiga

„Pretpostavljam…“ Promislila sam o tome na trenutak prije nego sam izvalila, „Ne želim da prestane.“ Ona je duboko udahnula, ovaj put glasnije nego prošli. „Znam, ok? Što jebeno nije u redu sa mnom? Ja ga mrzim.“ „Mržnja je veoma snažna riječ.“ „Aurora, mi se čitavo vrijeme samo prepiremo.“ Kada bi bio ovdje, što je bilo rijetko, svađali bi se poput psa i mačke. Ja sam bila ta koja bi to uvijek započela, ali nisam si mogla pomoći. Bilo mi je dosadno, osjećala sam se napušteno i postajala sam sve depresivnija sa svakom minutom koja bi prošla. Nitko nije znao kada će njegova sestra biti pronađena. Svaki put kada bi ga pitala kako stvari napreduju, ušutkao bi me i otpilio. Rekao bi da me se to ne tiče.

To bi samo povećalo moje neprijateljstvo prema njemu. „To nije prepiranje, Sienna.“ „Nije?“ „Ne. To je jebena predigra i onog dana kada vi društvo to napravite, sveto sranje! Bit će to jebeni vatromet! Ne mogu dočekati da čujem o tome!

Baš sam uzbuđena zbog tebe! Samo čekaj da imaš svoj prvi orgazam! A kao što smo i čule iz glasina, tvoj muž zna kako dati višestruke.“ „Ugh! To je još jedna stvar koja mi smeta. Mrzim što je bio s toliko žena.

S mnogo onih koje poznajem.“ „On je muškarac.“ „Znam, ali ipak… smeta mi.“ „Kažnjavaš li ga zbog toga?“ „Ne. Čekaj.“ Pogledala sam prema gore. „Jesam li?“ „Zvuči kao da ga kažnjavaš zbog nečega. Možda to moraš shvatiti.

Ipak, za ljubav Božju, razgovaraj sa svojim suprugom! Sada ste vjenčani, Sienna. Trebala bi to prihvatiti i prizemljiti se. Upoznati ga. Postanite prijatelji. Najbolji brakovi počinju s prijateljstvom. Trebaš mu pružiti priliku i prestati ga odgurivati od sebe ili ćeš nastaviti živjeti nesretnim i usamljenim životom. Osim ako ne izda tvog oca ili nekoga bliskog njemu, vezana si za Cruza za čitav život.“ Odmahnula je glavom, pokušavajući dokazati poantu. „Nećeš izaći iz ovog braka, pa bi se mogla potruditi i biti mu supruga.

Ne možeš ovako nastaviti, to nije zdravo. Samo sebe zakopavaš u preuranjeni grob, a time mislim emocionalno.“ Život u ovoj kući počeo se odražavati na mene. Nikada prije nisam shvaćala koliko sam mrzila biti sama. Bez škole, Aurore ili Massima, koji

137

Naš svet knjiga

su mi odvraćali pažnju, zaista sam primijetila odsutnost ljudi oko sebe.

Negdje usput, shvatila sam da žudim za razgovorom i ljudskim društvom.

Besciljno sam provodila dane, lutajući imanjem u nadi da ću možda pronaći Cruza. Da će on možda šetati, iako se činilo kao da se samo jebeno svađamo. Jedva da sam ga ikada viđala. Bio je ovdje sve manje i manje kako su dani prolazili, nikada mi nije govorio gdje ide, niti kada će se vratiti.

Bijesno sam uzdahnula, znajući da je ona u pravu. „Ne znam da li vjerujem u ljubav, Aurora.“ „Zašto to govoriš?“ „Kada bi ljubav pobjeđivala sve, onda moja majka ne bi umrla.“ „Oh, dušo…“ Čvrsto me zagrlila. „Ponekad se loše stvari dogode dobrim ljudima. To ne znači da trebaš izgubiti vjeru u ljubav.“ „Ne mogu ponovno izgubiti nekoga koga bi toliko voljela. Prvi put sam preživjela samo zato što sam tu morala biti za svog oca. Tko će biti tu za mene ako se nešto dogodi mom suprugu?“ „Sienna, slamaš mi srce. Imaš mene. Ako vi društvo, budete imali djecu–“ Odmaknula sam se. „Ne, Aurora. Ne mogu donijeti djecu u ovaj svijet.

Odbijam.“ „Ne možeš prestati živjeti. Svakoj osobi na Zemlji može se dogoditi neko sranje. Ja bi mogla sad izaći odavde i može me udariti auto. Život je svakome težak. Ljudi umiru svaki dan. To je krug života. Ti si jedna od najsnažnijih žena koje znam, Sienna Contessa Martinez. Ti se ne predaješ nikome i ničemu.“ Kimnula sam, trebalo mi je da čujem to. „Volim te.“ „Vidiš… ljubav nije toliko strašna. Prekrasna je ako joj dopustiš da bude.“ Razmišljala sam o onome što je Aurora rekla ostatak dana nakon njezina odlaska. Razmišljala sam o svemu o čemu Cruz i ja nikada nismo razgovarali. Uključujući i ono što se dogodilo na našu prvu bračnu noć.

Baš kao što sam i predvidjela, moje su tetke uletjele u sobu sljedeće jutro dok sam jela doručak na balkonu.

Nisu me primijetile, sjedila sam nekoliko koraka dalje, sama. Strgnule su plahte, čitavo se vrijeme potiho smijući. Govorile su neka sranja o tome koliko je moj suprug zgodan i da mogu samo zamisliti kakvu smo noć podijelili. „Oh, biti mlad i zaljubljen.“

138

Naš svet knjiga

Sve je to bilo ruganje, lažna veza i brak. Počevši sa našom ceremonijom.

Sve što sam trebala ili željela, dostavljeno je ravno pred vrata ovog pakla.

Iako se Cruz pobrinuo da sam dobro zbrinuta, nikada nije ispunio samo jednu moju želju koja ga ne bi ništa koštala.

Društvo.

Zašto bi želio biti pokraj tebe, Sienna, kada si uvijek prava kučka prema njemu?

Nisam mogla vjerovati da sam poslijepodne provela sa svojom najboljom prijateljicom, a sada sve propitkujem. Posebno, što osjećam za njega. Sve što sam stvarno trebala ili željela bilo je da mi on pravi društvo, čak iako riječi ne bi bile izgovorene.

Unatoč mojoj čvrstoj odluci, moje bi se tijelo ipak budilo većinu noći.

Zamišljala bi da je on tamo, da me promatra dok spavam. Svaki put kad bi otvorila oči i pokušala ga uhvatiti da sjedi tamo, njega ne bi bilo.

Pitala sam se da li izolacija može učiniti da sanjaš o nečemu što stvarno želiš, a ja sam još uvijek željela njega. U isto vrijeme, jebeno sam ga mrzila kada bi bio u mojoj prisutnosti. Moje su emocije bile veoma zbunjujuće i u neredu.

Zašto mi je nedostajao čovjek za kojeg nisam htjela znati? Ili jesam?

Tužan dio je bio, da sam se po prvi put u svom životu, osjećala sigurno.

S njim. Što me zbunjivalo više od ičega.

Koji kurac?

Prije nego sam znala što radim, prošla sam pokraj njegova ureda.

Svjesna toga da ne bi smjela ulaziti onamo, svejedno sam ušla. Od trenutka kada sam stupila u njegov prostor bila sam utješena na način na koji nisam očekivala. Prostorija mi je davala neki oblik zadovoljstva. Njegov snažan miris zadržao se u svakoj pori ovog velikog prostora.

Zašto mi je odjednom nedostajao?

Zašto me njegov miris tješio kada sam mislila da ništa ne želim imati s njim?

Zašto? Zašto? Zašto?

Polako sam prstima prešla preko njegovog stola, njegove stolice, zidova i prozora. Obilazila sam njegovo sveto mjesto sve dok nisam dotaknula crnu kožnu sofu u središtu prostorije. Prinijela sam ukrasni jastučić nosu, udahnula njegovu mošusnu kolonjsku. Mora da je spavao na ovoj sofi noć prije jer je mirisala na njega.

Ne znam što je ušlo u mene, ali sam ipak legla. Zamišljala sam ga ovdje, kako razmišlja o meni. Prebacila sam pokrivač preko svog tijela, oslonila glavu na jastuk koji sam maloprije pomirisala i počela čitati svoju knjigu.

Izbjegavala sam emocije i pitanja koja su progonila moje misli.

139

Naš svet knjiga

Dan se ubrzo pretvorio u noć, kao i uvijek kada bi se udubila u ljubavnu priču. Moje su oči počele padati pa sam zaspala. Ponovno sam sanjala san u kojem me on promatra.

Samo što ovaj put, nisam se trznula iz noćne more. Umjesto toga, moje se oči instinktivno otvoriše.

Bez panike.

Bez mahnitosti.

Bez nesigurnosti.

Zaključala sam pogled…

S njegovim.

140

Naš svet knjiga

Pitanje za pitanjem jurilo je kroz moj um, napadajući ga pomišlju, zašto se on pojavio tako slomljen.

Kosa mu je bila toliko razbarušena, kao da ju je pokušao iščupati iz skalpa. I dalje je nosio gornji dio odijela, vjerojatno pokušavajući prekriti krv na svojoj košulji. Iako je imao krvav, mračan i proširen pogled, gledao je u mene nepopustljivo. Zadirao je u sve moje nesigurnosti o kojima sam s Aurorom razgovarala ovog poslijepodneva.

Na trenutak sam pomislila da me oči varaju. Pokazivao mi je sve svoje emocije, nešto što nikada prije nije učinio. Odbila sam propustiti ovaj trenutak, pokušala sam smiriti svoju maštu na bilo koji mogući način, kako ne bih tražila razloge i izlike za njegovo užasno ponašanje. Sve je ovo bilo tako prokleto preplavljujuće i zbunjujuće.

Sjedio je u naslonjaču koji je bio najbliži sofi dok sam spavala. Njegovo se tijelo cijelom težinom spustilo na laktove koji su bili oslonjeni na koljena, dok su mu dlanovi stajali ispred njega u položaju za molitvu. Boca burbona visila je iz njegovih ruku. Iza njegova hladnog držanja, mogla sam reći da se iznutra bori s nečim što ne može izgovoriti.

Posebno ne, meni. Čim je moj pogled pao na njegovu porezanu gornju usnu, jebeno sam znala. „Sada si jedan od njih, zar ne?“ Nije se pomaknuo.

Nije se ukočio.

Nije proizveo nikakav zvuk.

Njegova je šutnja govorila za sebe, zaglušujući moje uši. „Zašto?“ Upitala sam, trebala sam znati. Čekala sam kao na iglama njegov odgovor.

Još otkako sam bila malena djevojčica, znala sam za glasine o La Famiglijinoj inicijaciji. Moj mi je djed jednom rekao da je to samo reklakazala, da nema sigurnosti u bapskim pričama. Nisam u to vjerovala sve do ovog trenutka. „Razumiješ li što si učinio, Cruz? Sada nikada ne možeš otići. Oni potpuno posjeduju i posljednji dio tebe. Njihova krv teče tvojim venama.

Sada si jedan od njih zauvijek. Nema povratka, vezan si za njih do kraja 141

Naš svet knjiga

života. Zašto? Molim te, samo mi objasni. Moram znati zašto si se na takav način voljno odrekao svoje duše? Za što?“ „Onog dana kada sam izgubio fokus, izgubio sam sestru. Privučen sam tebi, Sienna. Još otkad sam prvi put položio oči na tebe. Mrzim to zato što je tako Adriana ostala nezaštićena. Neću dva puta načiniti istu pogrešku.

Dođe li do pakla ili voda do grla, učinit ću sve, što god je potrebno, da je pronađem.“ „Ima više od toga, mogu to vidjeti u tvojim očima.“ „U pravu si, ja sam Martinez. To je u mojoj krvi. Neću se ispričavati za to tko sam, pa čak ni tebi.“ „A što je s mojim životom, ha? I ja sam sada zapela.“ „Tvoj život jest moj život. Dok nas smrt ne rastavi. Možeš se ponašati kao da mrziš ovaj svijet, ali ja znam istinu. I ja također to mogu vidjeti u tvojim očima, Sienna. Tvoja je krv ista kao i moja. Mi nismo imali normalno djetinjstvo. Jebeš normalno. Jedini razlog zbog kojeg misliš da mrziš ovaj svijet je taj što tvoj otac nije uspio zaštititi tvoju majku. Umrla je pod njegovom zaštitom. To nije mržnja.“ Govorio je samouvjereno. „To je strah.“ Nisam uzvratila, otkrivala sam još istina. „Meni to oboje znači isto.“ „Zar tako?“ „Da.“ „Jebeno sranje. Vidim te kako spavaš. Vidim da si mirna. Vidim kako se osmjehuješ kada si vani na suncu, na bazenu, u svom vrtu ruža. Čujem kako pjevušiš našu pjesmu s vjenčanja dok kuhaš, namještaš krevet, hodaš niz jebene hodnike. Smiješ se kada čitaš ili gledaš filmove. Ja. Te. Vidim.

Sienna Martinez. Možda me i mrziš, ali me se ne bojiš… tako, da, to su dvije potpuno različite stvari.“ Izazivala sam ga, „Kako ti to sve znaš?“ „Ne postavljaj glupa pitanja na koja već znaš odgovor, princezo.“ Koji živac od čovjeka!

Skočila sam sa sofe. „Znala sam! Promatraš me!“ Bacio je bocu alkohola preko prostorije, pa se unio u moje lice, samo nekoliko centimetara dalje od moga. Njegova je snažna, čvrsta ruka odlučno stisnula moj vrat dok se nadvijao nad moje malo tijelo. Staklo se razbilo o udaljeni zid, proizvodeći zvuk razbijanja koji je odjeknuo duboko u mojoj nutrini. Bilo je kao da sam se ja razbila umjesto boce.

Dinamičnost između nas uvijek je bila poput vatre i leda, a polovicu vremena uopće nisam znala tko se od nas nalazi na kojoj strani.

142

Naš svet knjiga

„Koliko te puta moram podsjetiti da ne podižeš jebeni glas na mene? Čak bi ti i najstrpljiviji muškarci ugurali svoj kurac u usta samo kako bi jebeno začepila!“ Njegova me reakcija uopće nije iznenađivala. Moj bi otac prevrnuo stol kada mu obrok ne bi bio dobro pripremljen. „Da li je to prijetnja? Ne plašim te se,“ uzvratila sam i još se više uspravila. „To je jebeno kristalno jasno.“ Mogla sam osjetiti njegov topao dah na svojim usnama dok su se njegova prsa ubrzano podizala jer je bio ljut. Njegov je stisak malo olakšao, pa potpuno popustio. Bez obzira na njegovu narav i iznenadne pokrete, nisam mogla ne primijetiti da mu noga krvari kroz improvizirani povoj na desnoj nozi. Moj se pogled istog trena preusmjeri na bočnu stranu njegovih hlača. „Što se dogodilo?“ Nagnuo je glavu u stranu pa pustio moj vrat. „Loš jebeni dan.“ Zadrhtala sam, razumjevši značenje te tri kratke riječi. Nisam bila u mogućnosti kontrolirati svoj odgovor, pa se moje tijelo samo pokrenulo, pala sam na koljena pred njega. „Koji kurac?“ uzdahnuo je pa se odmaknuo unatrag zbog mog jednostavnog pokreta. „Oh moj Bože.“ Posegla sam prema njegovoj rani. „Zar si upucan?“ Ne dopustivši više ni jednom svom osjećaju da bude viđen ili da se čuje, grubo se okrenuo od mene i krenuo prema vratima. „To te se jebeno ne tiče.“ „Ne tiče me se?“ Ispalila sam, ustala i promatrala kako šepa dok je odlazio iz sobe.

Nisam ovo mogla više podnijeti, ni sekunde.

To povuci potegni.

Naš sveopći rat.

Ili previše skrivenih frustracija od protekla tri mjeseca.

Njegovu udaljenost.

Njegovu srdžbu.

Njegovo bezakonje života koji je vezan za moj.

Bez da sam promislila, vođena čistim emocijama i adrenalinom, povikala sam glasno i jebeno čisto, „Ja sam tvoja žena!“ Čim su riječi sišle s mojih usana, ukipio se u mjestu. Moje oči se raširiše, prepoznavši značenje onoga što sam upravo izjavila. Bio je to prvi put da sam to obznanila njemu.

143

Naš svet knjiga

Nije bilo povlačenja, samo sam to ispljunula, „Misliš da ne znam da me kažnjavaš zbog sestrine otmice? Zar misliš da sam glupa da ne znam da si se htio oženiti mnome samo zbog glupe osvete? Znam istinu! Želio si me kazniti! Misliš da je moja krivica što si je napustio! Da nije mene, ona bi još uvijek bila ovdje i ne bi jebeno nedostajala!“ Nema odgovora.

Ništa.

U pakao s tim i njegovom ravnodušnošću.

Zgrabila sam vazu sa stolića za kavu i bacila je prema njemu. Razbila se u komadiće o zid ispred njega. „I ja znam jebeno bacati!“ U vihoru strastvenosti i bijesa, osvrnula sam se po prostoriji i počela uništavati sve što mi se našlo na putu. Moja se odlučnost razbila na milijun komadića, poput stakla.

Otpuštajući bijes.

Krivnju.

Osjećaje koje sam gajila prema njemu.

Nisam mogla nastaviti s tim mučenjem, sve je to pravilo buku u mome umu. Zveckalo je u meni poput okova oko mog stopala, povlačeći me u pakao s njim. Žurila sam po njegovom uredu, moja bosa stopala hodala su svuda, ostavljajući za sobom hrpice sranja. „Sienna, dosta!“ „Ne.“ Prezirala sam kada mi se govorilo što da činim.

Otac.

La Famiglija.

On. Razuman dio mog uma bio je poput taoca nerazumnog dijela.

Dopustila sam da moj suprug osjeti moje osjećaje, željela sam da se moj glas čuje. Čak iako je to značilo da izgledam poput bijesnog luđaka. Morao je shvatiti da nisam krhka malena djevojčica kakvom me je budalasto smatrao. Neću dopustiti da me pregazi i ne zauzeti se za sebe.

Ako je mislio da ću skakati na svaku njegovu naredbu, da će mi zapovijedati kao da sam neki ljubimac s kojim se može igrati ili ga odbaciti kad god mu se prohtije, imat će gadno buđenje. Pozorno promatrajući svaki moj potez, stajao je tamo u svojoj dominantnoj pojavi s neutralnim izrazom lica koji sam htjela šamarom izbrisati s njegova lica. Što sam više uništavala ured, to je on sve ravnodušniji postajao. Njegova pribranost bila je hladna, besprijekorna, nepokolebljiva.

144

Naš svet knjiga

Moj je inat ovako prštao zbog njegove sposobnosti da se prema meni odnosi kao da ništa nisam učinila ili da sam izrekla nešto što nije važno.

Posebice u ovom užarenom trenutku, kada nisam mogla zaustaviti kaos u koji sam se katapultirala. Naši su se životi obrušili na mene, a kaos i metež sam pripisala tome što sam dozvolila emocijama da ovladaju mnome.

Srušila sam dokumente sa stola.

Oborila sliku sa zida.

U jednom, dugom zamahu, srušila sam sve dekoracije s police na dimnjaku, iznad kamina. Udarile su u pod ispod mojih stopala i razbile se u još komadića. „Koliko će ti trebati da mi pokažeš nešto? Bilo što! Ovo –“ Odlučno sam pokazala prema njemu „– je to zbog čega ne želim imati ništa s tobom! Ne mogu biti u braku u kojem suprug sve skriva od mene. Uključujući i ono što osjeća!“ Četiri tjelohranitelja upala su u sobu poput šišmiša iz pakla, intenzivno pogledavši prema meni pa prema njemu. „Oprostite, šefe. Mislili smo –“ „Moja je supruga odlučila preurediti moj ured. Kako bi ti to nazvala, dušo? Supružnički sukob izazvan PMS-om?“ Moja se usta otvore, a ja zgrabim prvo što sam sljedeće ugledala na stolu. „Usudi se to baciti,“ izgovorio je oštrim glasom. „I ja sam gotov s tim da sam krivljen za sva slomljena sranja u tvom životu. Vjeruj mi kada kažem, Sienna, natjerat ću tvoju lijepu malu guzicu da plati za to.

Obećavam.“ Trznula sam se, zapanjena, pa sam samu sebe zapitala zašto mu je to odjednom toliko važno. Izuzev svega što sam uništila u sobi, što sam držala?

Krajičkom oka, uhvatila sam odraz sebe. „Koji –“ Pogledala sam u ono što sam držala, bila sam na rubu suza. Nikada nisam mislila da ću ugledati…

Sliku sebe u vjenčanici.

145

Naš svet knjiga

„To je jedina fotografija koju imam s našeg vjenčanja, a da ti na njoj ne izgledaš jebeno jadno.“ Hiperventilirala sam, prsa su mi se uzdizala sve brže i brže. Moje je srce nabijalo sve jače i jače. Žila na mome vratu je pulsirala toliko da je boljela uz moju znojnu kožu. Nisam mogla ništa učiniti, ništa reći. Bila sam na gubitku.

Nisam osjećala ništa osim jebenog gubitka. „Što mi to radiš?“ Kimnuo je prema tjelohraniteljima da odu pa jesu. Ponovno smo bili sami. Osim što su ovaj put, svi naši demoni bili prisutni. Sjedili su na našim ramenima, čekali da osvoje i zavladaju.

Cruz izdahne, promotrivši moj rad s onog mjesta na kojem je stajao.

Odmahnuo je glavom, njegovo je razočarenje proželo moje tijelo. „Ovo je –“ pokazao je po sobi „jebeno sranje kada dođem doma, dan za danom. Da li se ja ovako odnosim prema tebi, Grešnice? Da li ja tebe ne poštujem u tvome domu? U tvom utočištu? Da li samo uđem i poserem se na tebe? Ne, nisam. Pokušavam te jebeno voljeti, Sienna, ali ti činiš da mi bude jebeno teško biti u tvojoj blizini. Iscrpljen sam od dokazivanja tebi.

Nisam svetac, ali nisam ni prokleta pičkica. Želiš muškarca. Nekoga tko će te postaviti na tvoje mjesto. Držati tvoje jebeno ponašanje pod kontrolom, jer Bog zna, imaš velika usta. Tvrdiš da si moja supruga… onda se počni ponašati tako.“ Teško sam progutala.

Ljubav? On me voli? „Čak me ni ne poznaješ. Zašto bi ti vjerovala kada govoriš da me pokušavaš voljeti? Nikada te nema. Što ti to činiš radi mene, supruže? Nisi kupio ovaj krov nad mojom glavom. Nisi nabavio niti jednu stvar za mene u ovoj kući, našem domu. Sve ti je to dano, predano bez da si tražio. Moja odjeća, moj auto, moj nakit. Isuse Kriste, čak i moj vjenčani prsten.“ Podignula sam ga u zrak. „Nisi ga ti izabrao za mene. Bio je to prsten moje majke. Ovo nije naš brak, Cruz. To je blijeda kopija života koji nikada nisam željela.“ Namjeravala sam priznati najveću istinu svog djetinjstva.

146

Naš svet knjiga

„Ne želim imati brak svojih roditelja. Čitavo vrijeme su se svađali. Moj otac nije bio vjeran, varao je, imao je ljubavnice otkad pamtim. Da, moja je majka bila ljubav njegova života. Bila je njegov anđeo, ali je nije poštivao.

Radio je što je želio i očekivao od nje da drži usta zatvorena u zamjenu za život koji joj je dao.“ Njegove se oči zacakliše dok je pažljivo slušao svaku riječ koja je pobjegla s mojih usana. Nikada ovo nisam s nikim podijelila, čak ni sa Aurorom. Bila je to moja tajna da je sačuvam, a ipak se nisam mogla spriječiti, a da Cruzu ne ispričam o tome. Bila sam posramljena zbog braka koji su moji roditelji imali.

Da, bilo je mnogo ljubavi. Ali je također, bilo i mnogo mržnje. Bio je to život koji sam živjela, nije bilo sve u poljupcima i sreći. Većinom su ostali ožiljci i trauma. „Volim svog oca svakom kosti u svome tijelu. Uvijek je bio najbolji Papá, ali bio je jebeno usran suprug i trebalo mi je mnogo vremena da shvatim razliku između toga dvoje.“ Pogledala sam dolje u sliku, pogled mi se zadržao na njoj, prije nego sam nastavila. „Moja ga je majka toliko voljela, dala bi život za njega, a time ne govorim o njezinoj smrti. Nikada sebi neću dopustiti da budem toliko slaba, da dopustim da me ljubav zaslijepi od onoga što jebeno želim i za čim žudim. Razumiješ li sada? Ima li ti to smisla ili ti trebam jebeno slovkati?“ „Princezo –“ „Brak je dvostruko mjerilo u svakom pogledu. Imao je kamere po cijeloj kući i mogao je pratiti svaki njezin pokret, iako ona nije mogla znati gdje je on, s kim, kada će doći kući. Ako… ako bi uopće došao. Velik dio mojih sjećanja iz djetinjstva je temeljen na njegovoj naravi i kratkim izljevima bijesa. Sjećam se da je jednom neki čovjek rekao majci da je prekrasna, a otac ga je izgurao s ceste i pretukao na smrt. Vratio se u auto i otišli smo na večeru kao da se ništa nije dogodilo. Kakvo je to jebeno sranje?“ „Sienna –“ „Oh! Ali najjasnije sjećanje mi je na to kada je podigao ruku na nju. Moja je majka bila naučena na to, bio je to jedan od razloga zbog kojih ju je odabrao za svoju suprugu. Znao je da ona može podnijeti brutalnost ovog svijeta. Misliš da imam jezičinu? Nemaš pojma kakvo je njezino ponašanje bilo kada se radilo o očevim nevjerama. Jednom je zapalila njegov auto, a zatim je umrla u drugome. Ironija, zar ne? Ponekad je jedini način na koji bi je ušutkao bio s njegovom teškom rukom. I vjeruj mi, otac ju je imao,“ oklijevala sam na trenutak, pokušavajući pribrati misli.

147

Naš svet knjiga

„Mislim da je to razlog zbog kojeg se nikada ponovno nije oženio, znao je da više nikada neće moći pronaći ženu koja bi se mogla nositi s tim sranjima na način na koji je moja majka.“ Koraknuo je prema meni. „Nemoj.“ Zaustavila sam ga, svjesna toga da me je želio utješiti, a nisam bila spremna prihvatiti njegovu suosjećajnost.

Nisam mu sve ovo govorila da bi suosjećao sa mnom. Ako ništa drugo, prezirala sam osjećati bespomoćnost zbog povijesti svog života kojeg sam otvoreno podijelila s njim. Shvatila sam da više ništa nisam imala za izgubiti, ali sam sve mogla dobiti iz ovog iskrenog razgovora. „Mrzila sam ih gledati kako se svađaju. Ponekad bi pomislila da je ona možda stvarno htjela umrijeti. Bio je to njezin jedini način da izađe iz ovog svijeta. Uđeš živ, izađeš mrtav, je li tako? Tako to ide, zar ne?“ Odmahnula sam glavom, pokušavajući odgurnuti jednu od stotinu sjećanja koje sam imala. Borila sam se da ne pustim ni suzu iz očiju. „Moj je otac uvijek bio vrlo sebičan čovjek. Osim kada se radilo o meni.

Bila sam njegova malena djevojčica, njegov ponos i radost. Obožavao me baš kao i moju majku. Bile smo čitav njegov život. Bio je to toksičan brak, Cruz. On nikada, ikada, mene nije povrijedio, sve dok prije četiri mjeseca nisam ušla u njegov ured i kada mi je rekao da se udajem za tebe. Ne, nije rekao. Naredio je. To je bio prvi put da me na taj način iskoristio kao svoju prednost. Nisam ga htjela mrziti, ali Bože mi oprosti, jesam.“ Nisam se zaustavila, nisam mogla. Izgovorila sam svoju posljednju istinu. „Vidim toliko njegovog u tebi i to me jebeno plaši. Davno sam obećala sama sebi, da neću biti supruga koja će zahtijevati život ispunjen luksuznošću, skupoćom, već samo vjernost i poštovanje od svog supruga.

Neću dati svoju dušu onome tko je ne zaslužuje, pa prestani to očekivati od mene.“ Visoko sam podignula bradu, čvrsto prizemljena. „Moraš to zaslužiti.

Samo zato što toliko vrijedim.“ Izgovorila sam to. Nema povratka. Zapeli smo u sadašnjosti. Jedini način na koji smo mogli krenuti, bio je prema naprijed.

Zajedno.

Ili razdvojeno.

Naši su pogledi ostali spojeni, činilo se kao čitavo stoljeće. On na jednom kraju sobe, ja na drugom. Moji kovčezi u sredini. Neću napraviti ni koraka prema njemu ako bude želio popraviti most koji nas je spajao, morat će to učiniti sam.

U tri duga koraka, stajao je ispred mene, kao da mi je pročitao misli.

Odmaknuo je kosu s mog lica i pozorno se zagledao u moje oči.

148

Naš svet knjiga

„Kao prvo, daj da neke stvari jebeno kristalno razjasnimo, u redu?

Krivo smo počeli, Grešnice. Nisam te pokušavao kazniti udajom za sebe. Želio sam te. Još uvijek te želim. Nikada te neću prestati željeti. Onu noć kada je bila tvoja maturalna večer, ti si bila dar koji je ušetao u tu balsku dvoranu. Gledao sam te i kada si napokon krenula prema meni, znao sam da te trebam imati. Ispod sebe, na sebi, u i izvan spavaće sobe.“ „Znači, sve se vrti oko seksa?“ „Ja sam muškarac. Uvijek se sve vrti oko seksa. Samokontrola koju sam imao uz tebe posljednja tri mjeseca mogla bi pomaknuti jebene planine. Što je još jedan razlog zbog kojeg sam odabrao ne biti ovdje. Želim tvoje tijelo jednako jako kao što želim tvoje srce. Tvoju dušu. I to želim. Možda zvučim sličan tvome ocu na mnogo načina, ali ja sam svoja osoba. Brak mojih roditelja nema nikakve sličnosti s onim što si iskusila sa svojima.

Sunce izlazi i zalazi s mojom majkom. Moj je otac obožava, još otkad je položio oči na nju. Čitav svoj život sam slušao o njihovoj ljubavi, iz njegovih usta i njezinih. Tako se osjećam kada si ti u pitanju, Sienna. Od trenutka kada si ušla u tu prostoriju, bio sam tvoj.“ Svojim je prstima milovao moj obraz. „Ona je bila njegov spas, njegovo sigurno mjesto, njegov smiraj prije jebene oluje. Mir i utočište koje mu je bilo potrebno da se bori protiv ovog svijeta. I znao sam, jebeno sam znao… da ćeš i ti biti moje.“ Jednim brzim pokretom, uhvatio me za potiljak. Prije nego sam shvatila što se događa, poljupcima je otirao suze s mog lica. Nisam shvatila da plačem sve dok nisam zadrhtala pod njegovim usnama, njegovim dodirom, a moje je tijelo treperilo pod njegovim čvrstim stiskom. „Sama pomisao na to da te drugi muškarac ima kao svoju, čini da razumijem koliko mi značiš. Koliko te želim. Nije to ljubomora, to je primitivna jebena glad, dušo, a ja sam jebeno izgladnio za tobom.“ Još suza.

Još poljubaca.

Još. Još. Još. „Što se tiče ove kuće, živimo ovdje jer sam htio da imaš sve ono na što si navikla. Vjenčani prsten… jebem ti, mislio sam… Ne znam što sam jebeno mislio. Sutra ću ti kupiti novi dijamant, ako će to učiniti da se osjećaš da je ovaj brak samo naš.“ „Cruz.“ Odmaknula sam se. „Nije to u vezi –“ „Pustit ću te da pričaš, ali sada je moj red.“ Pogledala sam u njega, a on se osmjehnuo na onaj zločesti način. „Ne trebam te varati, Sienna, da bih se osjećao više kao muškarac.“ Zagrizla sam usnu, pokušavajući mu vjerovati.

149

Naš svet knjiga

„Uz to,“ frknuo je, „tvoja luda talijanska guzica je dovoljna da se osjećam kao da sam oženjen s nekoliko žena.“ Zakikotala sam se, suspregnuvši osmjeh. „Želim ti dati ono što ti treba i što zaslužuješ, ali mi ne dopuštaš, Grešnice. Svađaš se sa mnom u vezi svega. Ne gledam te na kamerama zbog ničeg drugog nego vlastitog užitka. Pazim na tebe. To me čini mirnim u trenucima ludila. Tvoj osmjeh, tvoj smijeh, tvoje užasno pjevanje… To je ono što me pokreće većinu dana.“ „Gdje su kamere?“ Ignorirao je moje pitanje. „Nikada neću podići ruku na tebe. Niti u ljutnji. Ni iz osvete. Pa čak ni radi svoje jebene naravi. Tvoj otac i ja smo veoma slični, osim što, ja ne bi pretukao čovjeka na mrtvo ime ako krene na tebe u mojoj prisutnosti, Sienna. Ja bi mu stavio metak između njegovih jebenih očiju. Ti si moja. Čak i ako moram ubiti kako bi svima koji ne razumiju dokazao da si moja žena. Tvoje prezime je tvoja zaštita i ako netko želi ne poštivati tu svetinju, onda ću se ja pobrinuti za to da se susretnu s jebenim stvoriteljem. Razumiješ li sve što sam rekao?“ U njegovim je očima bilo toliko emocija.

U njegov iskren izraz lica bilo je skoro pa teško povjerovati. „Jer, Grešnice,“ dodao je. „Volio bih ti više od ičega dokazati koliko mnogo posjeduješ svaki moj dio.“

150

Naš svet knjiga

„Ako misliš da serem, dušo, baci tu fotografiju. Nije važno. Sutra kada budeš čistila ovu sobu, pobrinut ću se da je ponovno na mom stolu. Pokraj mene. Gdje i pripada.“ Mislila sam da će me poljubiti, a lagala bih kad bi rekla da nisam bila razočarana kada je zgrabio okvir iz mojih ruku i vratio ga na stol. „Sa svim tim izrečenim, Sienna, jedino što nam stoji na putu si ti.“ „Gospodine,“ jedan od zaštitara je ušetao u prostoriju, zbog čega je moje srce potonulo u pete.

Sada će me morati napustiti, a to je bila okrutna stvarnost našeg braka. „Sienna, nađimo se gore u našoj sobi.“ „Dolaziš gore?“ „Tako sam rekao.“ „Ne laž –“ „Odmah.“ Nevoljko, borila sam se protiv buntovnog pristupa na koji sam navikla u njegovoj blizini. Radije nego da se prepirem, otišla sam. Bila sam zbunjena oko toga u kojem će se pravcu sada stvari kretati. Na putu prema stepenicama, zaustavila sam se u praonici kako bi uzela prvu pomoć iz medicinskog ormarića. Skinula sam odjeću i ušla u tuš. Očajnički sam trebala nekoliko minuta za sebe.

Vruća voda davala je nevjerojatan osjećaj, isprala je stres koji je preuzeo moje tijelo. Vrijeme mi je proletjelo, minute su se pretvorile u sat prije nego sam izašla odatle i zgrabila topli ručnik sa zagrijane police. Obrisala sam se, kliznula u svilenu spavaćicu i ogrtač. U posljednji tren sam odlučila da ću svoju mokru kosu podignuti u neurednu punđu.

Kada sam ušla u sobu, Cruz je ležao na krevetu i spavao. Bila sam zapanjena činjenicom da je on u sobi, a još više da spava u našem bračnom krevetu. Samo sam stajala tamo i bivala zabavljena pogledom na njega, dok je ležao na mojoj strani madraca.

To je bio još jedan prvi put za nas večeras.

Cerekala sam se poput budale, znala sam da je to namjerno učinio.

Vjerojatno je mislio da ću ga probuditi i da će tko zna što proizaći iz toga. „Cruz,“ nježno sam promrmljala, stajala sam pokraj kreveta, a u ruci sam stiskala prvu pomoć.

151

Naš svet knjiga

„Mmm…“ „Moram pogledati tvoju ranu.“ Pospano je promrmljao, „U redu sam.“ „Tvoje hlače su krvave.“ „Malo krvi nikada nikome nije naudilo, ali ti bi mogla biti moja smrt.“ „Cruz, ozbiljna sam. Ili ustani ili ću alkohol i peroksid samo proliti na to.“ Oči su mu još uvijek bile čvrsto zatvorene, ali se široko osmjehnuo. „Hoćeš li me skinuti?“ „Trebam li?“ „Mmm hmm, ipak sam ja ranjeni čovjek.“ „Mislila sam da malo krvi nikada nikome nije naudilo.“ „Oh, znači slušaš kada pričam. A ja sam mislio da na jedno uho uđe, a na drugo izađe.“ „Oh ne, naravno da jest.“ Zakikotao se, otkopčao remen i hlače. „Tako sam slab, Sienna. Mislim da ćeš morati preuzeti i skinuti ih umjesto mene.“ „Zar stvarno misliš da će to upaliti?“ Otvorio je oči, u pogledu mu je bio samo nestašluk. „Jesi li ikada držala pištolj, Sienna?“ Podignula sam obrvu, znatiželjna gdje je krenuo s ovim. Naše su pošalice bile svakakve, a ja sam počela upoznavati sve strane ovog čovjeka.

Dobar.

Loš.

Opasan.

Sve su to bile atraktivne vrline. „Ako nisi,“ govorio je, potpuno svjestan toga da nisam. „Onda će moj kurac biti dobra zamjena za početak, s obzirom na to da je napunjen i preko dvadeset centimetara dug.“ Moje se oči širom otvoriše. „Uvjeravam te da se ničega ne trebaš bojati.“ „Kako smo od čišćenja tvoje rane došli do držanja tvog kurca?“ „Reci kurac ponovno. Samo ovaj put otvori svoj ogrtač, tako da mogu vidjeti što ima unutra.“ „Slušaj, kurče, znam sve o mahanju tvog pištolja svuda uokolo.“ „Onda znaš da se uvijek pobrinem da pogodim pravu metu. Nije to lako, ali dovoljno sam vješt da pronađem točku zbog koje ćeš preklinjati za milost.“ 152

Naš svet knjiga

„Ne znam što je gore, to što ne znam da li pričaš o jednoj stvari ili drugoj.“ Pridigao se, stavivši ruke ispod glave. Arogantno je potonuo u udobnost ispod sebe. „Tvoje me riječi vrijeđaju. Za koga me smatraš? Ja sam samo muškarac s rupom u nozi.“ „Više kao s rupom u glavi.“ Kimnuo je prema svojim preponama. „I ovdje ima rupa. Ako ga uzmeš u usta, pomiluješ nekoliko puta, pogodit ću te u jebeno grlo.“ Zakikotala sam se, odmahnuvši glavom. „Da, i u tvom srcu ima jedna također?“ „Ne, dušo, ne mogu imati rupu u nečemu što ne postoji.“ Prečula sam njegov komentar, nisam htjela uništiti ovaj trenutak.

Nagnula sam se naprijed, zgrabila rub njegovih hlača i počela ih povlačiti.

Nisam mislila da njegove pošalice mogu postati još gore.

Bila sam u krivu, ubrzo sam shvatila da je to bila glavna tema između nas. Čim sam mu hlače prevukla preko guzice, njegov je kurac slobodno iskočio. „Oh moj Bože.“ Istog trena sam pogledala u pod. „Nemaš bokserice?“ „Moja jaja vole disati. U redu je, princezo, on ti samo govori zdravo.“ Zatvorila sam oči, morala sam. Osjećala sam se kao da mi lice gori, a pretpostavljam da nije lagao o dvadeset centimetara. Nisam zamišljala da će večer ovako prolaziti, iako se nisam žalila. „Da li je to prvi put da vidiš kurac, Grešnice?“ „Što ti misliš?“ „Mislim da, ako mi kažeš da nije, da ću raznijeti nečiji kurac.“ „Nečiji? Kao da si to ikad prije napravio?“ „Gledaj me u oči kada razgovaram s tobom.“ Nisam mogla čuti te riječi, a da ne pomislim na okršaj s njim. Mislila sam da ću zauvijek mrziti tu rečenicu, a sada… ovlažila sam se kada ju je izrekao. „Onda zakopaj svoj kurac u plahte,“ odvratila sam, jadno se pokušavajući izvući iz posramljenosti. „Sienna, ti si moja žena. Jedini put kada mi možeš reći da zakopam svoj kurac, bit će onda kada prodrem u tvoju slatku jebenu pičku.“ „Oh moj Bože.“ Dotaknula sam svoje lice. „Što nije u redu, dušo? Činim li te vrućom?“ „Samo želim poviti tvoju nogu.“

153

Naš svet knjiga

„Da pogledaš u mene umjesto u pod, vidjela bi da je moje bedro već zašiveno. Tvoj je otac pozvao svog doktora.“ „Uhh, zašto nisi tako odmah rekao?“ „Nisam mogao odoljeti da vidim jesi li od onih koje pocrvene čitavim tijelom. Bio sam u pravu.“ „Užasan si.“ „A ti si jebeno neodoljiva. Moj je kurac tvrd samo od gledanja tvoje nevinosti.“ Podignula sam pogled i zaključala ga s njegovim. „Nisam toliko nevina.“ „Tako znači, želiš li još krvi na mojim rukama?“ „Čije krvi? Njegove ili moje?“ Bacila sam mamac, prepun sranja, samo da vidim hoće li moći prozrijeti moj blef.

Jedva da sam to izrekla, a on je već zgrabio moj zglob i jednim glatkim pokretom me povukao na sebe.

Vrisnula sam, nisam očekivala njegovu reakciju. U trbuhu mi je zatreperilo, a bedra mi se stisnuše. Odupirala sam se potrebi da sakrijem lice uz njegove grudi kada sam osjetila njegov tvrdi kurac na svom središtu. „Mmm…“ Zastenjao je, zbog čega sam počela osjećati svakakve stvari kakve do sada nisam. „Tako je dobar osjećaj imati te u naručju.“ Njegove su usne bile nekoliko centimetara od mojih i kunem se da sam pomislila…

To je to.

Trenutak kada će me ponovno poljubiti i tako ukloniti bol koja se počela skupljati duboko u mome tijelu. Mislila sam da će on napraviti prvi potez, ali nije. Gledao me poput grabežljivca, centimetar po centimetar njegove su me oči upijale. Bilo je tu još nešto, nešto što nisam mogla rukom dotaknuti.

Požuda.

Strast.

Ljubav? „Baš ovako želim spavati s tobom. Želim osjetiti težinu tvoga tijela na svome. Želim se svaki dan probuditi s tobom u naručju. Da prijeđemo na stvar, Grešnice, želim te sada i zauvijek.“ „Hoćeš li me sada poljubiti?“ „Ako te poljubim, neću se zaustaviti.“ „Tko ti uopće govori da se zaustaviš?“ „Moja savjest.“ „Oh, zar to imaš?“ 154

Naš svet knjiga

„Da, kada si ti u pitanju.“ „Mislila sam da si rekao da sam ti supruga i da bi se trebala tako ponašati.“ „Spavanje u mome naručju je jebeno dobro mjesto za početak.“ „A što je s jebanjem? Mislila sam da i to želiš?“ „Pokušavaš li me provocirati?“ „Da li je upalilo?“ „Ja jebem, Sienna,“ govorio je uz moje usne oštrim, direktnim tonom. „To je sve što sam ikada radio. U usta, guzice, pičke. Ja ne vodim ljubav.

Nikada nisam vodio ljubav. Ja sam grub. Volim žestoko. Povlačim kosu, koristim užad, gušim. Ima nešto u tome da te želim vidjeti u svojoj milosti i to me čini toliko jebeno tvrdim.“ Užad? Kao da me zaveže? „Ja uvijek imam kontrolu, čak i kad bi jahala moj kurac. Želim te jebati toliko jako, samo kako bi se uvjerio da si osjetljiva, da te boli, da si spremna primiti još. Sve od mene. Iz srca koje nemam u dušu koju sam prodao da bih bio tvoj, do mog prokletog kurca koji bi eksplodirao u svaku rupu u tvome tijelu. Sada mi je potrebno svako zrnce kontrole koje imam u sebi, da te tako ne uzmem. To je sve što znam. Ali s tobom…“ Lagano je prošao svojim jezikom uz moju donju usnu. „Želim više. Ne znam što će sutrašnjica donijeti. Ništa u mome životu nije zagarantirano. Štitit ću te, dati svoj posljednji dah ako bude potrebno. Zahtijevat ću od tebe, žudjeti za tobom, i to su užasne stvari za muškarca poput mene za željeti. Ne zaslužujem te, ali pazit ću te i nikada te neću pustiti. Dok nas smrt ne rastavi, Sienna. Imaš moju riječ.“ „Obećavaš?“ „Moja je riječ sve što imam.“ Nježno je, konačno poljubio moje usne. Njegove su usne bile polagane.

Meke.

Pozivale su da se otvorim za njega.

I jesu, bez da sam išta rekla na to. Način na koji je prisvajao moj jezik, ostavio je moje tijelo u vatri. Ljubili smo se, činilo se kao satima, izgubljeni jedno u drugome.

Nije bilo nasilja.

Niti krvi.

Ni mržnje.

Bilo je utješno.

Sigurno.

Zaspala sam u njegovom naručju, samo kako bi se sljedeće jutro probudila sama.

155

Naš svet knjiga

„Cruz.“ Sjela sam, pretražujući pogledom sobu za njim. Nije ga nigdje bilo. Ali ipak, na njegovom mjestu, bio je poklon.

S porukom na kojoj je pisalo…

Zbog tebe želim biti bolji čovjek.

156

Naš svet knjiga

Pomislio bi da je Božić zbog uzbuđenja koje sam osjetila dok sam otvarala tirkiznu kutijicu iz Tiffanyja. Prema našem razgovoru od sinoć, mislila sam da će to biti novi vjenčani prsten, ali još jednom, Cruz mi je dokazao da sam u krivu.

Uzdahnula sam kada sam ugledala ogrlicu u obliku potkove optočenu dijamantima, koja je blistavo sjala na suncu. Oduzimala je dah. Nisam mogla vjerovati da mi je ovo kupio, to mi je toliko značilo.

Kada ju je kupio?

Koliko ju je dugo imao?

Izvukla sam ogrlicu iz kutije i požurila u kupaonicu. Željela sam je staviti dok sam se gledala u ogledalo. Kada sam tamo stigla, naglo sam se zaustavila. Moj pogled padne na poruku koja je bila zakačena za ogledalo.

Izgledaš prekrasno, princezo.

Najveći se osmjeh pojavi na mom licu, nisam ga skrivala.

Odjeni se. Ujak Gino te čeka u dnevnom boravku.

Skinula sam poruku s ogledala, stavila je na stolić, ne mogavši suspregnuti svoje uzbuđenje. Brzo sam zakopčala ogrlicu, diveći joj se u odrazu nekoliko sekundi, prije nego sam potrčala prema vratima. Ispred mojih očiju bila je još jedna Cruzova poruka.

Ako izađeš iz ove sobe u toj spavaćici, požalit ćeš. Obećavam.

Mogla sam vrlo dobro čuti njegov autoritativan glas, kako se odbija od zidova i ulazi u moj um. Nije bilo poricanja da je moj suprug bio kopile, a pomalo sam bila u iskušenju da vidim na koji bi me način kaznio kada ne bi poslušala. Ipak se nisam odlučila za to, bila sam previše željna vidjeti što me još čeka. Nabacila sam kratke hlače i top, požurila iz sobe pa niz dvostruke stepenice do središta kuće. Baš kao što me Cruz obavijestio, ujak Gino je sjedio na kauču i čitao novine sa šalicom kave u ruci. „Ujače Gino!“ Pozvala sam ga imenom, ushićena što ga vidim. Nisam ga vidjela nekoliko tjedana. „Sienna, sei bellissima. Il matrimonio è d'accordo con te,“ pozdravio me, „Sienna, izgledaš predivno. Brak ti odgovara.“ Omotala sam ruke oko njegova vrata i čvrsto ga zagrlila. „Tako sam sretna što te vidim. Gdje si bio? Nisi me posjetio još otkad sam išla u kupovinu.“ 157

Naš svet knjiga

Jedino mi je bilo dopušteno napustiti kuću s ujakom. I dalje je bio očeva desna ruka, ali Cruz nikome od tjelohranitelja nije vjerovao koliko njemu.

Moj otac nije imao problem s tim i on se jednako osjećao. Uvijek je bio arsenal tjelohranitelja oko nas, iako je ujak Gino predvodio čopor. Ljudi su slušali svaku njegovu naredbu.

Uhvatila sam ga za ruku pa smo krenuli prema vratima. „Gdje idemo?“ „Ako ti kažem, tvoj će me muž ubiti.“ „On ne bi takvo što učinio.“ Nasmijao se pa me poveo prema vozilu za golf koji je bio parkiran na sedrenom putu koji je prolazio čitavim našim imanjem. „Idemo u ovome?“ „Da.“ Pogledala sam u njega, zbunjena time gdje idemo. Po izrazu na njegovom licu, znala sam da nema nade da ću izvući ikakve detalje o ovom iznenađenju. Sjedila sam uz njega dok je vozio i nestrpljivo čekala.

Ovo je prvi put da me netko vozi u obilazak imanja. Znala sam da imamo velik komad zemlje koji je potpuno osiguran, ali svejedno, bio je šok vidjeti koliko zemlje zaista imamo i koliko čuvara štiti našu zemlju.

Ujak Gino je upalio radio, pa smo slušali nježnu glazbu dok smo obilazili ranč. Činilo se kao da na svakih nekoliko koraka stoji čuvar poput zapete puške, pozorno, štiteći nas svojim životom ako je potrebno. Nisu postavljali pitanja, plaćeni su da umru na zapovijed. Njihova su se lica stopila u jedno, a ja sam napravila mentalnu zabilješku da pitam Cruza koja su njihova imena. Većinu ljudi koji su osiguravali očevo imanje znala sam još otkako sam bila malena djevojčica.

Neke sam od čuvara prepoznala, neke nisam. Papá mora da je poslao nekoliko svojih čuvara da štite naš dom. Na trenutak, zabrinulo me što je zaposlio nove čuvare na svom imanju. S takvom nesigurnošću, rasla je stvarnost da je on u tom svijetu bio čitav život i da će biti oprezan s time kome vjeruje.

Posebice, svojim životom.

Tlo je bilo besprijekorno, okoliš nadrealan. Beskonačna količina zelenila bila je dovedena do savršenstva. Drveće, grmlje, trava, bili su najjasnije zelene boje koju sam ikada vidjela. Bilo je i toliko različitog cvijeća koje je raslo između. Kada smo stigli na rub imanja, u stražnji dio, moje se oči širom otvoriše. „Ne… nije to učinio,“ uzdahnula sam, šokirana onime što sam osjetila u posljednja dvadeset četiri sata.

Nisam mogla vjerovati svojim očima.

158

Naš svet knjiga

„Tvoj je suprug to završio za tebe prošli tjedan. Htio je da to bude gotovo do vjenčanja, ali trebalo je nešto duže da radnici uvezu mramor i pregrade.“ „Oh moj Bože.“ Ujak Gino je parkirao vozilo za golf ispred masivnih drvenih vrata.

Zakoračila sam na kameni put ispod izgrađenog luka. Umirujući miris kože, sijena, svježe pokošene trave, jahaće opreme i melema. Bez da sam pričekala još ijednu sekundu, otvorila sam vrata izrađena po mjeri, otkrivši najbogatiji strop ukrašen složenim drvenim ručnim radom koji se pružao u lukovima pa sve niz zidove. Moja su se stopala pomicala kroz široko predvorje sa crnim betonskim podom. Usta mi se u čuđenju otvoriše dok sam se okretala, upijajući pogledom svoje okruženje.

Boje.

Dekoracije. Široki prostor uklopljen s osjećajem doma.

Obuhvatio je sve što sam samo poželjeti mogla, bez da me pitao.

Ušla sam u najelegantnije glavno mjesto za sjedenje. Sunce se probijalo kroz svaki prozor tog prostranog mjesta, obasjavajući široke pregratke za konje, gdje je pred mojim očima bio upravo…

Massimo.

Moj crni pastuh. „Ujače Gino! Nije moguće! Massimo!“ Vikala sam, žureći prema njemu.

Istog trena me primijetio i veoma se uskomešao. Nozdrve su mu zatreperile, rep mu se zanjihao, njištao je iznova i iznova sve dok nisam stala pokraj njega. „Moja bebo! Moj dečko! Kako si?“ Trljala sam obrazom o njegovu meku dlaku, nježno pritom milujući njegove obraze. „Toliko si mi nedostajao.

Nemaš pojma koliko si mi nedostajao.“ Grickao me, dok je glavom zamahivao gore dolje. Pokazivao mi je svoju naklonost. „Volim te, Massimo. Kunem se da sam te htjela vidjeti toliko mnogo puta. Molim te oprosti mi. Mislila sam na tebe svaki dan.“ Zanjištao je kao da je razumio ono što sam mu govorila, zaista jest. Imali smo tu povezanost. „Koliko je dugo ovdje?“ Upitala sam ujaka Gina koji je stajao izvan pregratka, zadovoljan jer sam ja toliko sretna. „Tvoj ga je muž dovezao jutros.“ „Zašto mi nisi rekao da on sve ovo radi?“ „Nije bilo na meni da to podijelim s tobom.“ „Znači, znao si? Čitavo vrijeme?“ 159

Naš svet knjiga

„Cruz je dao dizajnirati tvoju staju onako kako je mislio da bi ti željela.“ „Ne mogu vjerovati da nikada ništa nije rekao.“ Sjetila sam se svake naše svađe i svakog puta kada bi bjesnjela na njega.

Bila sam najveća kučka. Osjetila sam sram zbog načina na koji sam se odnosila prema njemu posljednja tri mjeseca. Voljela bi da mi je rekao, to bi pomoglo i vjerojatno i promijenilo mnogo toga. „Ovo je staja mojih snova, ujače. Kako je znao?“ Slegnuo je ramenima. „Tvoj ga je otac jedno poslijepodne dok te nije bilo, pustio u tvoju sobu. Cruz je rekao da bi te želio upoznati.

Pretpostavljam… da i jest.“ Nakon što je moja majka umrla, počela sam stvarati kolekciju stvari koje bih htjela u svome životu. Mora da je našao moju knjigu za manifestacije. Posljednjih deset godina, izrezivala sam isječke i slagala ih u svoju staju iz snova. To je bilo jedino vlasništvo koje sam željela više od ičega.

Bila sam zapanjena zbog toga što ga je on zapravo i ostvario.

Nisam mogla dočekati da jašem Massima. Zgrabila sam podložak i sedlo te ih stavila konju na leđa. Udarao je kopitima jednakim uzbuđenjem koje sam i ja osjećala. „Znam, Massimo. I ja sam uzbuđena.“ Umetnula sam žvale u njegova usta i pobrinula se da su dobro namještena, da mu bude udobno. Osigurala sam remenje, u glavi provjeravajući popis za sigurno jahanje. „Ujače Gino, da li bi me mogao odvesti natrag u kuću da se preodjenem?“ „Nema potrebe.“ Gledala sam dok je otvarao vrata pokraj Massimovog pregratka, pokazujući mi još jedno iznenađenje. Tu se nalazio neobičan, prevelik ormar sa sobom za presvlačenje i ogledalom od stropa do poda. Sva je moja jahačka oprema visjela na vješalicama, uključujući novu odjeću i čizme. „Moj je suprug mislio na sve.“ Wow… Moj suprug… Ne mogu vjerovati da sam ga upravo nazvala tim nazivom.

Budući nisam imala strpljenja, zgrabila sam prvi komplet odjeće koji sam ugledala i brzo se preodjenula. Stajala sam s lijeve strane Massima, stavila sam nogu u stremen kako bih se podignula u sedlo. Naviknuti se na jahanje bilo je lako, izraz 'To je poput vožnje bicikla', imalo je isto značenje i za konja. Kimnula sam ujaku da sam spremna, pa je otvorio vrata pregratka.

160

Naš svet knjiga

Usnama sam napravila kratak zvuk, što je Massinu bio znak za pokret pa smo krenuli kao da nam vrijeme ništa ne znači. Provela sam ostatak jutra i poslijepodneva jašući imanjem, zaista uživajući u ovom blagoslovljenom vremenu. Jahali smo okolicom, kaskali pa trčali, preskakali preko palih stabala, divili se svemu što je Majka Priroda nudila.

Moj je dan bio ispunjen, zahvaljujući Cruzu. Kao šlag na kraju, ovo je bio najbolji dar koji mi je mogao dati, a nisam mogla vjerovati da je to toliko dugo skrivao od mene. Toliko sam se loše odnosila prema njemu, a nije zaslužio sva sranja koja sam mu servirala.

Sa povjetarcem na licu i suncem na koži, bilo je sve što sam mogla poželjeti, a i više. Radost koju sam pronašla uz svog najboljeg prijatelja bilo je teško pretočiti u riječi. Sat za satom je proletio, sve dok na kraju nisam krenula Massima pripremiti za noć. Nosom uz njušku, stavila sam ruke na obje strane njegove glave, obećavši mu da ću se vratiti sljedećeg jutra i da ćemo ponovno sve ovo moći učiniti.

Sve je bilo moguće…

Zbog mog supruga.

161

NaĹĄ svet knjiga

162

Naš svet knjiga

Ušao sam u crkvu s kišnih ulica New Yorka. Jedna noga ispred druge.

Oslobađajuće.

Proračunato.

Precizni koraci.

Prema oltaru, između klupa, slijedio sam svoje demone do točke u kojoj više nije bilo povratka. Kapi kiše od oluje koja je vani bjesnjela, padale su s mog odijela na mramorni pod. Istog sam trena osjetio osudu anđela koji su gledali na mene sa staklenih prozora katedrale.

Isus Krist je bio razapet na križu preda mnom. Čovjek koji je umro u ime naših grijeha, dok sam ja uskrsnut u svoje ime. Zrake svjetlosti prodirale su kroz prozore, a jeziv zvuk prolomi se katedralom kada grom pukne, najavljujući moj dolazak u Gospodinovo kraljevstvo. Skoro kao da je bio bijesan što sam imao hrabrosti pojaviti se u njegovoj obećanoj zemlji.

Još se svjetlosti pojavi dok su munje bljeskale, a zvuk praska odjekivao je sa svakim mojim korakom. Val krivnje i srama preplavi moje tijelo, kao da je Bog namjerno prolio svetu vodu po meni. Besramno sam došao u njegovo mjesto štovanja, da pokušam spasiti ono malo svoje ljudskosti što je preostalo.

Više nisam mogao ovako nastaviti, trebao sam se pokajati.

Kada sam stigao do kraja prolaza, zastao sam skroz naprijed, u srcu crkve i pognuo glavu u poštovanju. Posljednji put kad sam bio ovdje, bilo je to kada je moja majka otpremljena na posljednji počinak. Slike njezina beživotnog tijela ostale su uz mene još otad. Mogao sam je vidjeti kako leži u elegantnom crvenom lijesu od mahagonija uz podij. Sve dok Lexi nije ušla u moj život, mrtvo tijelo moje majke bilo je jedina stvar koju sam dugo vremena imao pred očima.

Dnevni podsjetnik mojoj savjesti.

Bio sam fizički i psihički potrošen, kretao sam se isključivo kao na autopilotu. Ako bi zastao da predahnem, ne bi mogao ponovno ustati.

Otkako je Adriana oteta, jedva da sam spavao sat do dva svake noći. Svaka je sekunda radila za nju, boreći se da još uvijek bude živa. To nije prvi put da sam iskusio gubitak žene u svojoj obitelji. Martinez žene umirale su u mome svijetu. Zato sam je štitio svakim dahom u svom tijelu. Molio sam

163

Naš svet knjiga

da nikada ne dođe do ovoga, makar sam u stražnjem dijelu svog uma znao da će se to naposljetku dogoditi.

Sudbina je bila nepredvidiva. „U ime Oca i Sina i Duha Svetoga,“ prošaptao sam, pritom sam rukom načinio znak križa na čelu i prsima, prije nego sam krenuo prema ispovjedaonici.

U nekoliko koraka, otvorio sam vrata i ušao u mračnu drvenu kabinu.

Pažljivo sam zatvorio vrata za sobom i sjeo na klupu.

Svećenik pozdravi iz sjene, „Dobra večer, sine,“ s druge strane pregrade. „Oprostite mi, Oče, jer sam sagriješio. Prošlo je više od šest desetljeća od moje posljednje ispovijedi.“ Nisam mogao vjerovati da sam se još uvijek sjećao što treba reći. Moji su me grijesi odavno živog zapalili. Ono što je bilo još šokantnije bila je činjenica da se nisam zapalio kada sam prešao prag katedrale. Đavo je jednom bio anđeo, a možda me i to spasilo. „Nastavi, sine.“ Frknuo sam, „Sramim se toga tko sam i za što se zalažem od dana kada sam ubio za svoju obitelj. Svoju sestru. Amari. Oče, ja nisam dobar čovjek.

Većinu svog života, nisam učinio ništa ispravno, već sve krivo. Rođen sam u svijetu u kojem sam više vrijedio mrtav nego živ. Učinio sam stvari na koje nisam ponosan, vidio sam stvari koje nisam trebao vidjeti, uzrokovao bol koju ne mogu povući. Pravo ili krivo nikada mi nije bilo važno, sve dok nisam upoznao svoju suprugu. Svega sam se odrekao zbog nje.“ „Nastavi.“ „Prvi put kada sam ubio čovjeka, imao sam četrnaest godina i otada nisam stao.“ Nisam morao vidjeti svećenikovo lice kako bi znao da se trznuo zbog onoga što sam upravo priznao. Iskreno govoreći, to je bio tek početak. „Do vremena kada mi je bilo osamnaest, ubio sam više ljudi nego što mogu pobrojati. Neki su zaslužili, drugi nisu. Pravda je uvijek donošena od moje ruke. Oprost nije dio mog svijeta. Ne mogu ni sam sebi oprostiti za gnjusne zločine koje sam počinio. Pripadam u pakao, u ovom životu i sljedećem. Pokušao sam, Oče. Preko dva desetljeća, bio sam pošten čovjek.

Biti dobar otac i suprug bilo je sve što mi je bitno, sve dok moja kći nije oteta. Toliko je lako bilo ponovno se vratiti u ono što mi je bilo toliko prirodno od početka mog korumpiranog života. Doveden sam u ovaj život kako bi krenuo stopama čovjeka prije mene. Osim što…“ Zastao sam, prisjećajući se.

164

Naš svet knjiga

Stvarnosti čovjeka kakvim sam oduvijek bio. „Nisam želio slijediti naredbe, pa sam se i pobrinuo da ne moram.

Eliminirao sam čovjeka koji me pokušao pregaziti i zauzeti moje mjesto vođe ove izopačenosti. Bio sam vuk ili sam bio ovca, ali sam se pobrinuo da ostanem alfa kako bi mi se ljudi morali klanjati. Ako bi odbili, platili bi metkom u čelo ili srce. Nema granica za ono za što sam sposoban, Oče.

Ubijao sam radi ubijanja. Da ostanem na vrhu. Nevin ili kriv, nije bilo važno. Nisam imao uljudnosti, bilo je ili ubij ili budi ubijen, a ja sam uvijek birao ovo prvo.“ Nagnuo sam se naprijed, oslonivši laktove na koljena. Težina mojih demona uvlačila me dublje u propast. „Imam osamdeset godina i prevario sam smrt toliko mnogo puta da sam čak i prestao brojati. Sve dok nisam brzo shvatio, da bi smrt bila previše dobra za ovakve poput mene. Ostao sam živ, živio sam s izgubljenim dušama koje sam oduzeo, a to je moja kazna za grijehe koje sam počinio. Moj je pakao na zemlji, Oče.“ Munja udari iznad moje glave, zbog čega se dlake na mojim rukama podignu, a drhtaj prođe niz moju kralježnicu. „Uništavao sam obitelji bez da sam okom trepnuo. Ubijao sam neprijatelje samo zato što me nisu poštivali. Osigurao sam da me se svi boje, samo kako bi ostao živ, a gledao sam svog sina kako radi to isto posljednjih nekoliko mjeseci. On predvodi čopor, baš kao što sam i ja nekoliko desetljeća prije. Molio sam se, čak i na koljenima, da on pronađe mir koji mu je potreban da živi životom koji vodi. Osim što je, Bog prestao slušati moje molitve onog dana kada sam mu okrenuo leđa.“ „Bog uvijek oprašta, sine. Ali sve mora početi od tebe. Nastavi.“ Nisam oklijevao, otkrio sam jedini grijeh zbog kojeg nikad nisam požalio, „Ubio sam svog oca.“ Tišina je bila zaglušujuća, sve dok on konačno nije rekao, „Nastavi.“ „Ne kajem se što sam mu oduzeo život. Vidite, naredio je smaknuće moje majke. Pokušao je to odigrati tako da izgleda kao još jedna posljedica života kakvog smo vodili. Ali nije bila. Proklinjao sam Boga onog dana kada mi je umrla na rukama, dok smo sestra i ja gledali kako udiše svoj posljednji dah. Njezin je pogreb bio u crkvi, Oče. Ovo je prvi put otad da sam kročio unutar ovih zidova.“ Sjećanja na ceremoniju prolazila su mi umom. Moje su oči zapamtile ono što se dogodilo tog jutra kada se desila njezina preuranjena smrt. Film se ponovno vrtio. Zvuk metaka koji rešetaju njezin auto.

Vrisci.

165

Naš svet knjiga

Krv. Tišina koja je uslijedila. „Mrzim te! Da li me jebeno čuješ?! Jebeno te mrzim!“ Povikao sam Gospodinu iznad sebe, jer mi je oduzeo majku.

Odmahnuo sam glavom i otresao se sjećanja na taj dan. „Moja je sestra napustila grad nakon majčina pogreba, ali tek nakon što mi je rekla da je trudna. Poznavala je svijet u kojem smo rođeni pa me natjerala da obećam, ako se njoj nešto dogodi, da ću uskočiti i podići njezinu kćer. Šest godina kasnije, naredio sam ubojstvo još jednog člana obitelji. Njezinog supruga, mog šogora, Michaela. Mrzio sam ga od prvog trena kada sam ga upoznao. Ja mogu pročitati ljude, Oče. Tako sam i uspio prevariti smrt. Nikada je nije volio, ona mu je bila nagrada.“ Zatvorio sam oči, pomislivši na drugo mjesto i vrijeme. „Varao je moju sestru s majkom moje supruge, koja se kasnije ubila zbog njega. Znam kako to zvuči. Ni sam ne bi u to povjerovao da sve nisam vidio vlastitim očima. Amari je bila najbolja prijateljica s majkom moje supruge, Sophiom. U to vrijeme, Sophia mi je nešto značila, ali bila je slaba. Sve je bilo krivo, za mene i za ovaj život. Mislim da Michael nije volio nijednu od njih. Bio je kukavica koja je pokušavala biti muškarac.

Najbolja stvar koja je proizašla od njega bila je moja supruga. Da skratim priču, napustio je Sophiu kada je saznao da ju je napumpao s Lexi.

Zaprijetio sam mu životom ako ne kaže mojoj sestri za svoju aferu i dijete.

Dao sam mu godine da joj kaže istinu. Nije…“ Odmahnuo sam glavom, ponovno duboko udahnuvši. „I tako sam uzeo stvari u svoje ruke. Nije se držao mog upozorenja, pa je poginuo u prometnoj nesreći. Osim što su, moja sestra i nećakinja bile s njim. Padala je kiša, baš kao i danas,“ izdahnuo sam. „Vjerujte mi, Oče, ironija svega mi nije promaknula.“ Još jedan udar groma pukne iznad nas, zbog čega se činilo kao da ispovjedaonica podrhtava zbog onog što sam ispovijedao. „Amari je umrla zbog mene. Do današnjeg dana, ovog trenutka, točno ove sekunde… ona je moje najveće žaljenje u čitavom životu. Moji su me postupci živi pojeli od one minute kada sam saznao za njezinu smrt, koja je bila zadana od moje ruke.“ Jedna suza klizne niz moj obraz, sjetio sam se kako je ona ležala tamo, više nije bila puna života, smijeha ili ljubavi.

Nije više bila puna ničega. „Još se sjećam dana kada sam identificirao njezino tijelo u mrtvačnici u bolnici, kao da se upravo sada to dogodilo. Poljubio sam je u čelo, očekujući da ću osjetiti toplinu, njezinu ljubav, njezinu dušu, ali nisam 166

Naš svet knjiga

osjetio ništa od toga. Bila je ledeno hladno truplo uz moje usne. Posljednje riječi koje sam joj uputio bile su, 'Ostavljam te u miru. Dajem ti svoj mir,“ i pritom sam načinio znak križa preko njezina beživotnog tijela. Prije nego se raspadnem i umrem zajedno s njom, otišao sam do svoje nećakinje, u Daisynu bolničku sobu. Bila je tako malena, tako krhka, povoji su je prekrivali od lica do stopala. Aparati su bili posvuda, dok je nesvjesno ležala na bolničkom krevetu.“ Ponovno sam zastao, trebajući sekundu da se priberem.

Nikada ovo nisam podijelio ni s nikim osim sa svojom suprugom.

Ona je znala istinu.

Moj anđeo. „Zvuk aparata za srce i ritmično pištanje ostalih uređaja odzvanjali su svuda oko mene. Ispunjavajući me nekom vrstom nade. Ponekad bi ih kasno u noć, još uvijek mogao čuti. Još uvijek je mogu vidjeti kako izgleda tako malo i nježno i drži svoju najdražu dekicu. Onu koju sam joj ja poslao za prvi rođendan.“ Bio sam užasna očinska prilika svojoj nećakinji. Pokušao sam se iskupiti s njezinom djecom, ali svejedno, nisam mogao sebi oprostiti zbog svih sranja kroz koja sam je proveo. Nije bilo bitno koliko je vremena prošlo, koliko je starija postala. Ja je se još uvijek sjećam kao malene djevojčice koja je htjela da je zagrlim i kažem da će sve biti u redu.

Odbio sam lagati joj. Umjesto toga, naveo sam je da misli da je svijet užasno, okrutno mjesto.

Oprosti mi, Daisy. Samo sam želio bolje za tebe. „Približio sam stolicu njezinoj bolničkoj postelji i sjeo. Upijao sam njezino prekrasno lice koje me toliko podsjećalo na Amari. Posegnuo sam za njezinom rukom, podigao je i stavio je u svoj dlan. Moje su ruke bile tako velike u usporedbi s njezinima, čitave su ih progutale. Posramljeno sam pognuo glavu iznad Daisynog slomljenog, natučenog, izrezanog tijela. Jecao sam po posljednji put u svom životu. Reći zbogom svojoj sestri bio je konačni pozdrav s onim što je ostalo od mog srca i duše, Oče. Ostao sam šupalj iznutra. Bilo je lakše na taj način. Trebao sam isključiti svoju ljudskost. Nisam više ništa želio osjećati, jer su svi koji su mi nešto značili, nestali. Nakon tog dana, ništa mi više nije preostalo. Prigrlio sam đavola.

Nisam samo sklopio savez s njim, Oče. Postao sam on.“ „Sine, Bog radi na misteriozan način. Molim te, nastavi.“ „Pazio sam na svoju suprugu od trenutka kada sam saznao za njezino postojanje. Štitio sam je, mario za nju, volio je kada sam mislio da je nemoguće za čovjeka poput mene da ikoga voli. Borila se za mene, a ja sam proveo godine odgurujući je od sebe, sve dok više nisam mogao.

167

Naš svet knjiga

Lažirao sam smrt kada mi je bilo pedeset osam godina kako bi bio s njom.

Bila je mnogo mlađa od mene, kojih dvadeset godina. Dobio sam prvo dijete sa pedeset osam godina. Nikada nisam želio imati djecu, samo kako ne bi doveo nevine živote u ovaj svijet. Svejedno sam to učinio. Lažirao sam smrt kako bi imao obitelj. Kako bi bio otac. Sve što nisam zaslužio.

Svejedno sam si to priuštio. Ja sam sebičan čovjek, Oče. Moj život to dokazuje. Sve do unatrag sedam mjeseci, nisam ubio nikoga, više od dvadeset dvije godine. Mislio sam da je taj svijet iza mene. Mislio sam da sam pobjegao prokletstvu u kojem sam rođen. Mislio sam da je krv na mojim rukama napokon očišćena od duša koje sam posjedovao. Bio sam u krivu. Tako mnogo u krivu.“ Odmahnuo sam glavom, preplavljen svim svojim grijesima. „Ljubav me spasila, Oče. Ali ljubav je također odvukla mog sina u svijet protiv kojeg sam se toliko borio, kako bih ga zaštitio. To je moja noćna mora koja je postala stvarnost. Vidio sam njega u sebi prvi put kad sam ga držao u naručju. Moja krv poznaje samo nasilje, a bilo je samo pitanje vremena kada će se moji geni aktivirati. Noć kada je moja kći oteta, bila je početak njegove propasti. Nije ga se moglo zadržati, bio je dovoljno star da donosi svoje odluke. Da gori u paklu uz svog starog i svoje pretke.

Dozivali su Cruza, a na kraju… izgubio sam bitku za njegovu dušu.“ „I sada sam ovdje, Oče, želim učiniti ispravnu stvar.“ „I možeš, sine.“ „To su moji grijesi za koje se kajem.“ „Naš Gospodin Isus Krist, koji je ostavio moć svojoj Crkvi da oslobodi grešnike koji se iskreno pokaju i vjeruju u njega, u svojoj velikoj milosti oprašta ti tvoje grijehe. I ovlasti danom od njega, oslobađam te svih tvojih grijeha.“ „Amen.“ „Slava Gospodinu jer je dobar.“ „Vječna je milost njegova.“ „Tvoji su grijesi oprošteni. Idi u miru, sine.“ „Bogu hvala. Jer namjeravam počiniti još grijeha u ime svoje kćeri.“ Napravio sam znak križa i samouvjereno izgovorio riječi svog vlastitog pogubljenja… „Čak iako me to bude koštalo mog života.“

168

Naš svet knjiga

„Uvjeren sam da si ti na samoubilačkoj jebenoj misiji. Ako si pomislio makar na sekundu da neću to shvatiti, podcijenio si me.“ Bilo je nešto u ovom jebenom govnaru što me žuljalo na pogrešan način još od trenutka kada sam ga vidio na Sienninoj maturalnoj večeri. „Jesi li znao tko je Adriana Martinez prije nego si sudjelovao u njezinoj otmici? Vidiš…“ Nagnuo sam se naprijed, oslonio laktove na koljena. „Pokušavam razumjeti tok tvojih misli. Ne mogu ni zamisliti kako nisi predvidio da će ti tvoji postupci donijeti moju odmazdu. Pa, reci mi, Giovanni, gdje je ona?“ Sjedili smo u mom uredu i vodili privatan razgovor. Ja sam sjedio u naslonjaču, a on na kauču, umjesto da bude zavezan poput ostalih mojih ispitanika. Moram mu odati priznanje, dokle je dogurao. Imao je čelična muda da ne pokaže strah preda mnom. Svjestan činjenice, znao sam istinu i koju je ulogu odigrao u nestanku moje sestre.

Govno se imalo hrabrosti osmjehnuti. „Tvoja te reputacija slijedi, Martinezu. Postao si popriličan đavo. U posljednjih sedam mjeseci, ubio si više ljudi nego netko u mnogo godina, a sve kako bi pronašao svoju sestru. Mogu vidjeti i zašto… oteta je dok si je ti trebao dadiljati. Kakav je osjećaj biti promaknut u ovo –“ pokazao je rukom po prostoriji, „kada si bio samo očeva kuja do njezine otmice?“ Namrštio je oči prema meni i nagnuo glavu u stranu. Čekao je.

Znao sam što je pokušavao. Igrao je igru. Bilo je lako otkriti tko laže, tko se pretvara, tko blefira i tko je jednostavno prepun jebenih sranja.

Govor njihova tijela odavao mi je priču o njima.

Bio je uplašen, odavao se tapkanjem prstiju u svome krilu. Tipičan pokret nervoze. „Jedina kuja koju ovdje vidim si ti.“ „Samo kažem…“ Slegnuo je ramenima. „Da je to poprilično postignuće za nekoga toliko mladog.“ „A ja samo kažem,“ rugao sam se ljubaznim glasom. „Da sam želio tvoje prokleto mišljenje, jebeno bi ga tražio.“ „Ja –“

169

Naš svet knjiga

Nisam mu dao priliku da odgovori, zgrabio sam fascikl sa stolića za kavu i bacio ga u njegovo krilo. „A sada imam pitanje na koje trebaš odgovoriti, prije nego pošaljem svoje ljude u tvoju kuću da prerežu grlo tvojoj jebenoj djevojci. Ona je trudna, je li tako?“ Izvio sam obrvu. „Dvije ptičice jednim kamenom.“ Stisnuo je vilicu. „U poziciji sam da mogu uništiti čitav tvoj život, a bio bi i više nego sretan da samo podignem slušalicu i obavim jedan poziv. Jedan jebeni poziv je dovoljan da moji ljudi izjebu svaku rupu na njezinom tijelu, dok ja osiguram da ti to gledaš. I zato ću te pitati još jedan jebeni put. Gdje je moja sestra?“ Zaoštrio je pogled i samodopadno me pogledao. Izrazi lica uvijek su mnogo otkrivali o osobi. Oči su zaista bile prozori u ljudsku dušu. Energija bilo kojeg oblika prikazivala se u pogledu pojedinca. U ovoj vrsti posla, pronalazak tih znakova značio je preživljavanje najsposobnijih.

Ništa više.

Ništa manje. Što sam duže bio uz njega, više sam naučio o njemu. Osmjehnuo sam se, ne obraćajući pozornost na njega dok sam palio šibicu za svoju cigaru. Čak mi je i dijeljenje zraka s njim stvaralo mučninu u jebenom želucu.

Povukao sam nekoliko puta i izdahnuo nekoliko krugova dima u svoje okruženje. „Da li je sve bilo planirano? Jesi li znao… Mislim, ti ne bi mogao pronaći vlastiti prokleti kurac da ti je u rukama. Pa, daj da preoblikujem, jesu li ljudi za koje si radio, znali da će moja žena biti savršena za odvlačenje pažnje kako bi uzeli ono što je moje?“ „Ne znam zašto si toliko uznemiren. Pogledaj koju si nagradu osvojio.

Siennu. Njezinu slatku djevičansku mačkicu –“ Nisam mu dopustio da tako loše govori o mojoj ženi, nagnuo sam se naprijed i zgrabio ga za glavu. Utisnuo sam kraj svoje cigare pravo u njegovo lijevo oko. „Ahhhhhh!“ Vrištao je, dok mu je krv curila niz obraz, a smrad izgorenog mesa osjetio se između nas.

Utisnuo sam je još dublje u njegovu lubanju, sve dok se nisam odmaknuo. „Jebaču! Moje oko! Moje jebeno oko!“ „Sekundu si udaljen od toga da postaneš trajno slijep. Sad mi jebeno reci gdje mi je sestra.“ „Jebi se!“ 170

Naš svet knjiga

Glasno sam zarežao, ponovno stisnuvši njegovu glavu, prije nego sam ga ubo u drugo oko. „Zašto moraš isprobavati moju strpljivost na svoju štetu, ti glupi jebaču!“ „Ne znam gdje je!“ „Laganje samo troši moje dragocjeno vrijeme!“ Presavio se, stavljajući glavu među koljena. „Ne mogu vidjeti! Jebeno ne mogu vidjeti!“ „Nemoj srat'. Nećeš više ponovno udahnuti ako ne počneš odgovarati na moja jebena pitanja.“ Sklopio je ruke ispred lica i pokušavao udahnuti zrak, ali nije mogao.

Gledao sam fascinirano, nisam se pomaknuo ni centimetra kako bi pomogao tom kurvinom sinu. „Zadnje što sam čuo jest da su je odveli iz zemlje.“ „Gdje su je odveli? Treba mi država, grad, jebena ulica! Daj mi to što želim prije nego podignem jebenu slušalicu!“ „Ne! Ostavi je izvan ovoga!“ „Budući tako žarko želiš trošiti moje vrijeme, dopusti da ubrzam proces.“ Nisam oklijevao, pozvao sam jednog od svojih ljudi. „Dovedi mi Giovannievu djevojku. Odmah!“ „U redu! U redu!“ Predao se, kao što sam i očekivao.

Koliko god sam mrzio koristiti nevine žrtve, bio je to dio ovog okrutnog svijeta. Koristio sam sve što je bilo potrebno, bez obzira o kome ili čemu se radilo. Voljeni su uvijek bili najveći mamac ili kolateralna žrtva, zbog čega je ovaj svijet mogao funkcionirati. „Da! Sve je bilo isplanirano!“ Izustio je, pokušavajući doći do daha. „Osim što, jebeno ne znam gdje je! Naređeno mi je da te odvučem od sestre te noći na zabavi. To je to. Nisam znao gdje će je odvesti. Kunem se! Molim te! Preklinjem te! Opozovi svog čovjeka!“ Još uvijek držeći slušalicu, povikao sam, „Tko su to oni?“ „Nisam siguran. Ja sam odgovarao Vitaleu. Pitaj njega!“ „Vitale? Tko je jebeno to?“ „Digni guzicu i saznaj sam!“ „Da dignem guzicu? Da dignem guzicu?! Nisam sjedio na guzici otkako je moja sestra jebeno oteta!“ Moj je um bio preplavljen mislima.

Krivnjom.

Sranjem, zbog svih gluposti kroz koje su moji voljeni morali proći.

171

Naš svet knjiga

Zgrabio sam ga za prednji dio sakoa, podigao ga s kauča uz malo truda i bacio ga u zid. Njegovo tijelo padne uz glasan udarac, izbivši mu zrak u sekundi. „Jebačko govno!“ Zasiktao sam, napadajući ga iznova i iznova sa svojom cigarom.

U prsa, na ruke, dotaknuo sam svaki centimetar njegovog tijela. „Molim te, stani! Dosta mi je!“ „Nisam još ni počeo! Odgovori mi, kurvin sine!“ Bacio sam njegovo tijelo preko prostorije.

Oborio je nekoliko praznih stolica i zakotrljao se preko moga stola prije nego se osovio na noge. Obrisao je krv s lica stražnjim dijelom svog rukava, to je govno zapravo pokušalo uputiti par udaraca prema meni.

Koristeći njegov zamah, zaustavio sam udarac svojom rukom i zaokrenuo ga tako da sam zakucao njegovo tijelo za još jedan zid, u kutu mog ureda. Žbuka je popucala i pala ispod naših nogu.

Istog trena, podigao sam njegovo mlitavo tijelo i još ga jače zakucao za površinu. Izvukao sam pištolj i utisnuo ga u stražnji dio njegove lubanje. „Daj mi razlog. Daj mi jedan jebeni razlog zašto ti ne bih trebao raznijeti mozak?“ „Sve si krivo shvatio! Ako ne odstupiš, ti ćeš biti razlog zbog kojeg će tvoja sestra umrijeti! Čuješ li me? Njezina će se smrt obrušiti na tebe!“ Pustio sam ga i odmaknuo se. Dok su se njegove riječi ponavljale u mome umu, sagnuo sam se i zgrabio mobitel s poda. „Oko za oko, jebaču.“ Stisnuo sam tipku za pozivanje i izdao naredbu.

Učinio sam što sam morao kako bi dokazao svoju poantu. „Kad bolje razmislim, nemoj je dovoditi meni. Samo joj prereži jebeni vrat.“ „Neeeeeeeeee!“ Podigao sam pištolj i raznio mu glavu. „Kad završiš s njom,“ rekao sam na telefon. „Dođi u moj ured i počisti ovaj jebeni nered.“ Poklopio sam, zauvijek osuđen.

Bio sam loš čovjek, nikada nisam tvrdio da sam išta drugo.

Tko zna što je njegova djevojka znala, ne želim birati između njihovih obitelji i svoje. Mrtva tijela nisu mogla govoriti, niti tražiti osvetu.

Prekoračio sam Giovannia i napustio ured.

El Diablo se nije osvrtao.

Bio sam iscrpljen do krajnjih granica, gurao sam sve više i više svoje tijelo kako su dani prolazili. Unatoč tome što je Sienna spavala u mom naručju prošle noći, nisam se uspio odmoriti više od sat – dva. Čak sam i tada, bio na rubu. Ne mogu se sjetiti kada sam posljednji put spavao kako 172

Naš svet knjiga

treba. Nikada se nisam mogao dovoljno opustiti kako bi si dopustio da zaspem kako treba.

Nema odmora za zle.

Demoni koji su me progonili nikada nisu odmarali. Bez obzira na to koliko bio umoran, uvijek su bili uz mene. Što sam bliže bio pronalasku svoje sestre, to su noći teže postajale. Dan se prelijevao u drugi, svi su se stapali zajedno.

Jedini mir koji sam imao bio je u trenutku zanosa sa Siennom prošle noći. Gino mi je poslao video nje kada je ugledala svoju staju i Massima tog jutra. Bilo je nešto u gledanju nje, što mi je donosilo harmoniju. Dok je prelazila iz jedne u drugu prostoriju, njezino se lice razvedravalo, šokirano svim iznenađenjima koja sam imao za nju. Kada je vidjela da sam joj doveo njezino najdragocjenije vlasništvo da živi s nama, njezin me izraz lica zamalo oborio na koljena. Moja je žena vrlo lako davala svoju pažnju.

Doslovno sam bio ljubomoran na jebenog konja.

Dok me dizalo spuštalo do parkinga u garaži, pomislio sam na to koliko je nevjerojatan osjećaj njezinog tijela na mome. Miris njezine kose, osjećaj njezine kože, okus njezinog jezika u mojim ustima.

Bila je savršenstvo.

Moja.

Pokušavao sam se primiriti uz njezinu ljepotu i osmjeh, gledao sam video nje kako jaše konja sve dok dizalo nije zazvonilo. Dalo mi je do znanja da sam stigao do čvrstog tla. Moje vrijeme smirenosti nije dugo potrajalo jer sam se našao licem u lice s Ginom koji je stajao ispred mene, čim su se vrata otvorila.

Navikao je vidjeti me prekrivenog nečijom krvi, ali mu se oči širom otvoriše kada me ugledao. Promotrio me pogledom gore dolje, izrazom lica koji sam i predobro poznavao. S kojim sam bio i predobro upoznat.

Strah. „Cruz…“ „Što?“ „Da li te Sienna vidjela?“ „Kada?“ „Upravo sada.“ Rekao je, a srce mi padne u pete. „Zašto bi me Sienna sada vidjela, Gino?“ „Ona… Ja… sranje…“ „Isuse Kriste, daj više reci!“ „Dovezao sam je ovdje. Otišla je gore u tvoj ured. Tjelohranitelji su sišli natrag dolje, rekli su da im je rekla da će ih pozvati kada bude spremna otići. Otišli smo po kavu budući je ona bila s tobom.“ 173

Naš svet knjiga

Bijesno sam ga pogledao i upitao, „Doveo si je ovdje?“ „Htjela ti se zahvaliti za staju. Nisam znao –“ „Jebem ti! Gdje je ona sad?“ Nervozno je odmahnuo glavom, a sva mu se krv povukla iz lica. „Gino. Gdje. Je. Ona?“ „Cruz, ako nije s tobom…“ Ništa me nije moglo pripremiti za ono što je sljedeće rekao.

Niti jedna jebena stvar. „Onda je otišla.“

174

Naš svet knjiga

„Kako to misliš da je otišla?“ „Cruz, mi - “ „Otišla ili je oteta?“ Izgledao je kao da će se onesvijestiti, pa nisam čekao da odgovori. Uzeo sam mobitel i pozvao njezinog glavnog tjelohranitelja. „Hej, šefe –“ Prekinuo sam ga pa zarežao, „Gdje je ona?“ „Ostavili smo je u Vašem uredu.“ „Ostavili ste je?“ „Da, ona… uh… zamolila nas je.“ „Otkad primaš naredbe od moje jebene žene?“ „Gospodine, mislio sam –“ „Ne plaćam te da jebeno misliš. Tvoj je posao da je čuvaš.“ „Šefe, ja… Ja… – “ „Ako Sienna ne bude stajala ispred mene u narednih pet jebenih minuta, slomit ću ti obje noge golim rukama. Jesi li me razumio?“ „Da –“ Poklopio sam pa zaključao pogled s Ginovim. „Trebamo pozvati Capa.“ „Kurac trebamo.“ „Cruz –“ „Hej!“ Zarežao sam, odlučno pokazavši prema njemu. „Bit će tvoj jebeni pogreb ako je ne pronađemo. Ostavio sam je tebi na brigu! Danas je ona bila tvoja odgovornost.“ Istog trena je zatvorio usta. „Da, to sam jebeno i mislio. Zašto još uvijek stojiš tamo, Gino? Idi. Je. Tražiti.“ Žestoko je kimnuo i maknuo mi se s očiju, prije nego stvarno izgubim strpljenje i pokažem mu što se dogodi muškarcima koji me razočaraju.

Jedini razlog zbog kojeg nisam napravio rupu u njegovoj glavi bio je taj što je on Lucianova desna ruka, a ako ne pronađemo njegovu kćer, on će sam to učiniti.

Nisam se mogao vratiti gore u svoj ured, još uvijek je bio prepun Giovannievih sranja.

175

Naš svet knjiga

Igrao sam se Boga, a zapravo sam bio đavo.

Sienna nije zaslužila život ispunjen nasiljem, da se uvijek mora osvrtati preko ramena, brinući se da li je njezino vrijeme stiglo. Želio sam da živi blagoslovljenim životom, životom koji sam joj želio osigurati.

Sigurnost.

Sve što sam tražio bilo je da je čuvaju na sigurnom. Tri mjeseca su prošla, a ja sam je već izgubio. Što je vidjela? Što je čula?

Gdje je jebeno otišla?

Bio sam prestravljen i nisam mogao odgovoriti na svoja pitanja. A najveće od svih bilo je…

Da li je oteta?

Nisam to mogao ni pomisliti. Nisu pomagale ni Giovannieve riječi koje su prolazile kroz moj um, baš kao ni nesigurnost koju sam osjećao. „Sve si krivo shvatio! Ako ne odstupiš, ti ćeš biti razlog zbog kojeg će tvoja sestra umrijeti! Čuješ li me? Njezina će se smrt obrušiti na tebe!“ „Gino! Idem provjeriti kuću.“ Uskočio sam u auto i požurio kući s pomišlju da se možda vratila onamo. Čitavo vrijeme sam se osjećao poput jebenog promašaja, prekršio sam sve zakone samo kako bi došao do nje. Ako joj se nešto dogodi zbog mene…

Moja sestra, a sada i moja supruga.

Bit će to moja propast.

Hvala kurcu da mi nije puno trebalo do kuće. Ostavio sam auto neparkiran i požurio u našu kuću. „Sienna! Sienna, jesi li ovdje?“ Naše je imanje bilo ogromno, a sljedećih dvadeset pet minuta, pretražio sam ga uzduž i poprijeko. Svaku rupu, svaki kutak, svaku prokletu prostoriju.

Ništa.

Nigdje je nisam mogao pronaći.

Požurio sam u garažu i skočio na motocikl, odlučivši da ću s njim brže doći do njezine staje. Vjetar mi je mrsio kosu, šibao mi lice, moje čitavo tijelo, dok sam se osjećao kao da živ gorim iznutra prema van.

Zaustavio sam se i povikao, „Sienna!“ U čistom očaju, prije nego sam utrčao u njezinu staju. Panika me počela preuzimati dok sam žurio unutra, preko praga. „Sienna!“ Ni ovdje nije bila. Bio je tu samo njezin konj, Massimo.

Tražio sam je dalje po imanju, proklinjući ga jer je bilo toliko veliko.

Pretražio sam svako mjesto kojeg sam se mogao sjetiti, ali sve je bilo 176

Naš svet knjiga

prazno. Sjećanja na otmicu moje sestre su me preplavila. Sjetio sam se kako sam se tada osjećao, kako sam malo pomalo gubio razum. Po prvi put otkako mi je sestra oteta, počeo sam osjećati strah. Smjestio se duboko u moje kosti.

Prostorija se počela vrtjeti oko mene, želudac mi je pao na prokleti pod. Čučnuo sam, više nisam mogao stajati. Zakopao sam glavu u dlanove, pokušavajući udahnuti zrak. Čitav moj jebeni svijet se obrušavao na mene.

Ponovno. „Molim te… Bože… imaj milosti za mene,“ besramno sam molio, a nisam ništa zaslužio.

Kao da je Gospodin odgovorio na moje molitve, nešto me odjednom udari poput jurećeg vlaka.

Njezin mobitel.

Zgrabio sam svoj u džepu od hlača i izvadio ga, uključio program za praćenje i locirao njezin mobitel.

Odjednom, on je zasvijetlio.

Jasno.

Odvažno.

Preplavljujuće.

Adresa koju nisam prepoznao iskočila je pred mojim očima, pokazujući gdje se ona nalazi. I ponovno, bez tjelohranitelja uza sebe, vratio sam guzicu u svoj auto. Sjeo sam u njega i poveo ga s našeg kućnog prilaza.

Bilo je očito da za ono za što sam se spremao, moram biti pripremljen i pozvati Gina. „Našao sam je. Nađimo se na 976 Rumeli cesti. Povedi svoje najgore ljude.“ Poklopio sam, morao sam se fokusirati na to da dođem do svoje žene.

Vozio sam sedamdeset.

Devedeset.

Sto i trideset je pokazivao brzinomjer na mom Ferarriju, isprobavao sam moć sportskog auta kao da mi život ovisi o tome. Jurio sam autocestom, stražnjim uličicama, skrenuo lijevo, zavrtio se udesno, prošao kroz svako jebeno crveno svjetlo. Motor je brujao, auto krivudao, dok sam prebacivao u petu brzinu.

Adrenalin je tekao mojim venama, natapajući mi tijelo. Palio me, činio da se osjećam poput bezvrijednog govna. Moji su se endorfini zapalili, dovodeći me do točke pucanja. Preuzeli su svaki centimetar mog jebenog bića.

177

Naš svet knjiga

Smanjio sam u prvu i polako se približio Rumeli cesti, zamalo se jebeno sudarivši s kamionom. Jedini zvuk koje se mogao čuti bila je škripa guma kada sam se zaustavio ispred nečega što je nalikovalo napuštenoj crkvi. „Koji kurac?“ Zgrabio sam pištolj, izašao iz auta i krenuo prema ulazu. Bio sam i više nego oprezan, kako me nitko ne bi čuo. Nitko ne bi trebao ni biti ovdje, ako je ova katedrala zatvorena. Zašao sam za ugao, čvrsto držeći pištolj, uperio sam ga u pod dok sam polako hodao niz dugi, uzak puteljak. Držao sam se zida stare, oronule zgrade.

Bilo je mudro ući u ovakve situacije nezapažen. Uhvati jebače na prepad. Sredi ih prije nego uopće shvate što se događa. Bilo je to, moj život ili njihov, a u ovom trenutku…

Siennin život je bio u pitanju.

To je bilo ono što me dovelo do ovog mjesta i vremena. Sljedećih nekoliko minuta mog života jebeno su usporeno prolazile. Što sam se više približavao mjestu na kojem su vrata crkve bila lagano odškrinuta, to se više žuč podizala u moje grlo.

Gušio sam se u vlastitim posljedicama.

Koliko sam ljudi ubio u ime La Famiglije, svoje sestre, a sada i svoje supruge?

Više to nisam mogao podnijeti. Osjećao sam se kao da mi je čitavo tijelo došlo do krajnjih granica. Previše sam misli u isto vrijeme imao i više ih nisam mogao kontrolirati.

Vječnost je prošla dok nisam ušao unutra, nisam mogao stići dovoljno brzo. Zakoračio sam kroz stražnja vrata i uperio pištolj pred sebe. Prema zaogrnutoj figuri koja je palila svijeću Bogu, dok je bila na koljenima.

Dok je đavo stajao iza nje.

Skinula je kapuljaču sa svoje jakne, pa se okrenula.

Stvarnost mog života, udarila me kada sam shvatio da sam svoj glock uperio ravno u… Čelo svoje supruge.

178

Naš svet knjiga

Polako sam spustio pištolj sa strane, pokraj svog tijela, pa sam odahnuo od olakšanja. „Jebem te, Sienna. Kako si stigla ovamo?“ „Premostila sam žice na autu ujaka Gina.“ „Pa gdje je onda on?“ „Iza zgrade. Sklonila sam ga s vidjela.“ „Imaš li pojma kroz što sam sve prošao? Da li te uopće jebeno briga? Ili si toliko prokleto razmažena da ne misliš na nikoga osim na sebe?“ Širom otvorenih očiju, trznula se unatrag. Odmahnula je glavom, očito uvrijeđena. „Što misliš, zašto sam ovdje? Ne zbog sebe. Iako, možda bi i trebala. Ovdje sam zbog nevinih života za koje si naredio da ih se ubije večeras. Uvukao si me u svoj pakao i to nazivaš ljubavlju. Vidjela sam te. Čula sam te. Mislila sam da znam za što si sposoban, ali bila sam u krivu.

Jedna stvar je pretpostavljati, a sasvim druga vidjeti svojim očima. Kada začuješ zvuk u svom umu. Ne mogu vjerovati da sam bila toliko slijepa, zapravo sam mislila da si drugačiji od svih drugih mafijaša koji su se ikada našli u mome životu.“ „Povjerenje boli, dušo.“ „Besramno kopile! Ili bi trebala reći, ubojico? Nevina žena! Nevina trudna žena! Kako si mogao?“ „Ja sam mnogo stvari, Sienna, ali ti nikada nisam lagao. Umjesto da mi pružaš ta sranja… trebala bi mi zahvaliti.“ „Zahvaliti ti? Za što točno?“ „Svaka naredba koju sam izdao, bila je da te zaštitim!“ Povikao sam, iznerviran što je došlo do toga.

Bilo je samo pitanje vremena kada će vidjeti ovu moju stranu, onu koju nikada nisam niti pokušao skrivati, ni od nje, ni od ikoga drugog. Ako joj se nije sviđalo tko sam zaista ja, onda se trebala naviknuti na to. Ja se neću mijenjati zbog nje niti ikoga drugog. „Na kraju dana, moja obitelj dolazi iznad svega.“ Koraknuo sam prema njoj, a ona se odmaknula. „Što je dušo? Zar me se sada bojiš? Nisi me se bojala prošle noći kada si dahtala poda mnom, kada su ti se gaćice navlažile i kada si izvlačila jebeno sranje iz mog kurca!“

179

Naš svet knjiga

Nije oklijevala, udarila me posred lica. „Da nisi tako razgovarao sa mnom! Nikada!“ Dotaknuo sam svoj obraz, osjećao sam žarenje od njezine ruke. Nagnuo sam glavu ustranu i zarežao prije nego sam je uhvatio za kosu na potiljku i žestoko je povukao unatrag.

Nadvio sam se iznad njezinog malenog tijela, i izrekao kroz stisnute zube, „Ako ikada ponovno podigneš ruku na mene, ja ću –“ „Što ćeš učiniti? Udarit me?“ Uzvratila je, prsa su joj se užurbano dizala i spuštala. „Mislila sam da si rekao da nisi poput mog oca?“ Pustio sam je, odgurnuvši je od sebe. Okrenuo sam se oko sebe, trebala mi je minuta da povratim kontrolu nad sobom i zauzdam đavola. Nisam više mogao pogledati u nju s ljubavlju.

Samo s ljutnjom. „Imam li sada tvoju pozornost?“ „Imaš moju pozornost još otkako sam te prvi puta vidio, ali gubiš moje poštovanje.“ „Misliš, zaista osjećaš nešto? Mislila sam da El Diablo to ne može.“ Susreo sam njezin pogled. „Zapravo,“ rekla je i podignula glavu još više. „Istina je, da sam došla u crkvu jer sam mislila da će to biti jedino mjesto na koje ne smiješ ući.

Trebala sam znati bolje, ne poštuješ svetost ničega. Iznenađena sam da nisi izgorio čim si prešao prag Božjeg kraljevstva. Ovo je Gospodinova kuća. Đavo nije dobrodošao ovdje.“ „Svagdje bih te slijedio. Iz pakla u raj, pa i u kraljevstvo, ali trebala si promisliti o tome kada si pobjegla poput uplašene malene djevojčice. Ako ti se ne sviđa ono što si vidjela i čula večeras, onda je najbolje da prestaneš zapitkivati pitanja o poslovima svog supruga. Nije to osobno, Sienna, to je posao. Ali budi mirna, suprugo, stvari koje te se ne tiču, a dogodile su se večeras, su blage u usporedbi s onim što bi moj neprijatelj ili neprijatelj tvog oca učinio tebi, samo kad bi mu se pružila prilika.“ Trepnula je, znala je da sam u pravu. Mogao sam to vidjeti u njezinim očima. „Mogao bi ti ispričati priče zbog kojih bi me zaista zamrzila. Iako, više me zabrinjava činjenica da žališ za čovjekom koji te prislonio uz ogradu balkona, a ne možeš se jebati sa svojim suprugom.“ Pogledala je u mene. „Bila je trudna. Nosila je bebu!“ „Nemoj srat, Sienna. Kada je postao muškarac, bilo je prekasno. Ja ne štitim tebe na način da sam jebeno ljubazan prema svakome. Pakao ne pruža gnjev prema prezrenoj ženi. Ti vidiš nevinu trudnu ženu, a ja vidim 180

Naš svet knjiga

da joj je osveta ispisana na licu. I sama si rekla, tvoj je život vrjedniji od mog i živo mi se jebe čija je krv na mojim rukama ili čiju dušu trebam uzeti.

Ja sam zauvijek porobljen od demona. Ali bez obzira na plamenove, prokleto ću se pobrinuti da živiš sve dok ne budeš dovoljno stara da prođeš kroz vrata raja. Oboje znamo, da ja tamo neću biti. Ja ću trunuti u paklu čitavu vječnost, jer sam tebe i našu obitelj držao na sigurnom. Ali u ovome svijetu,“ ustvrdio sam, uporno gledajući u nju. „Ti si moj anđeo i razapet ću bilo koga tko pomisli da je vrijeme da ti padneš.“ „Nije važno na koji način pokušavaš ovo okrenuti, ne želim biti razlog zbog kojeg nevini ljudi trebaju umrijeti. Uništava mi um to što misliš da je u redu ovo što si večeras učinio, a znaš da sam ja trebala umrijeti u autu kojeg je raznijela bomba. Bilo mi je osam godina! Nevino dijete! A ja nisam tražila osvetu za čovjeka koji mi je oduzeo majku!“ „Nisi ni trebala, nezahvalno jebeno derište! Tvoj je otac to učinio za tebe!“ „Naravno da jest! Jer je baš poput tebe! Jebeni kriminalac koji hladnokrvno ubija nevine ljude i opravdava svoje grijehe okrivljujući svoje postupke temeljene na unaprijed stvorenim mišljenjima ljudi koji su baš poput njega. Nazovi to pravim imenom, Cruz! Sve je to jebeno sranje!

Ubijaš u ime obitelji jer na taj način dobivaš više moći! Kontrolu! Pokloni mi se, inače… U ime Oca i Sina, preuzmi odgovornost barem jednom u svom životu! Da jesi, tvoja sestra ne bi bila oteta pod tvojim nadzorom!“ Igrala se s vatrom.

Vatra je gorjela.

Razbuktala se.

Nastao je pakao.

Nisam potisnuo đavola u sebi ovaj put. Nisam se ni sekunde mislio. U dva duga koraka, unio sam joj se u lice. Njezine se oči širom otvoriše dok sam se kretao prema naprijed, gurnuo sam je tako da je leđima udarila u oltar, a rukom sam je primio za vrat. Njezino je tijelo udarilo o trulo drvo uz jak, glasan udarac.

Zasiktala je prije nego je rekla, „Idi u pakao, Cruz.“ Frknuo sam, „Što misliš odakle sam došao?“ Pojačao sam stisak oko njezina vrata pa rekao, „Želiš plesati s đavolom? Onda budi spremna gorjeti u paklu sa mnom. Nikada te neću udariti, Sienna, ali ni na jednu sekundu nemoj pomisliti da te neću kazniti na neki drugi način zbog toga što razgovaraš sa mnom kao da sam ispod tebe. Ako spomeneš moju sestru još jedan jebeni put, kunem se da ću se u ime svega što ti je sveto, pobrinuti da tvoj dragocjeni konj plati za to.“ 181

Naš svet knjiga

Njezine nosnice su zadrhte. Ne bi joj to učinio, ali ona to nije trebala znati. „Nevini životi su uzimani od dana kada si ti rođena i to se neće promijeniti samo zato što ti misliš da bi trebalo. Ti si Sienna Martinez, tvoje ime samo po sebi znači jebenu smrt. Jebe mi se za ono što ti želiš, princezo.

Ono što ti misliš, meni ne čini nikakvu razliku. Ja ću te zaštititi od svakoga!

Osim od sebe! Ti si moja supruga. Znaj svoje mjesto, Grešnice, a ako ne shvaćaš da trebaš stajati ponosno pokraj mene, veoma ću ti rado pokazati tvoje mjesto na tvojim koljenima!“ Njezina se usta širom otvoriše. „Nisi ništa drugo doli zlog mafijaša, koji se pretvara da je pravi muškarac.“ „Ne, dušo.“ Nagnuo sam se prema naprijed, bio sam nekoliko centimetara udaljen od njezinih usana. „Ja jesam El Diablo.“ „A. Ja. Te. Mrzim. Zbog. Toga.“ Zarežao sam duboko u grlu, a njezine sam riječi progutao svojim jezikom. Udario sam usnama o njezine sa toliko razuzdanosti i žudnje, da sam lako došao do stražnjeg dijela njezinog grla.

Prisvojio sam je. Žigosao.

Jebao njezina usta svojim jezikom.

Kada je Siennin um shvatio moju uvredu, pokušala me odgurnuti. „Predaj mi se,“ zarežao sam uz njezine usne. „Nikada!“ Gurala me u prsa, iznova i iznova. Svako je odguravanje bilo jače od prethodnog. Pojačao sam stisak na njezinom dušniku i pritisnuo je jače o oltar, nisam želio popustiti. Njezino se tijelo možda i jest borilo, ali njezine usne nisu zaustavile ovaj grešan ples u kojem su se naše usne sudarale.

Guranje.

Povlačenje.

Strast.

Svaki dodir naših jezika postajao je kao jedan.

Bolan.

Pulsirajući.

Naše su se usne pomicale kao da su stvorene jedne za druge, dok se ona borila sa svojim umom, naređujući svome srcu da odmakne moje tijelo od njezinog.

Naši su poljupci bili prepuni očajanja.

Hitnosti.

Proklete ludosti.

182

Naš svet knjiga

Mogao sam čuti nabijanje njezina srca i osjetiti udarce njezina bila koji su ubrzali pod mojim prstima.

Bilo je to ludilo.

Dominacija.

Sveopći rat.

Odmaknuo sam se, a ona uzdahne zbog gubitka. Njezine su se grudi teško podizale i spuštale, skoro kao i moje, kada smo spojili poglede.

Duboko sam udahnula kako bi povratila kontrolu nad svojim emocijama, ali on mi to nije olakšavao ni na koji način.

Moje je tijelo željelo jednu stvar.

Moj um drugu.

Gdje je moje srce bilo u svemu tome?

Mrzila sam ga. Željela sam ga.

Bojala sam se da se neću moći kontrolirati u njegovoj blizini.

Poljubac sam osjetila poput svete vode koja me pali iznutra. Bio je loš čovjek, zao do srži, ali onog trenutka kada su njegove usne dotaknule moje, bila sam njegova. To je bilo točno ono mjesto na kojem me đavo želio.

Najbolja stvar koju je ikada učinio, bila je da je naveo ljude da pomisle da on ne postoji.

Moj je um odlučio da će govoriti u ime mog srca i tijela, pa sam ponovila ono za što sam vjerovala da je istina, „Nisi ništa više od čovjeka kakvim sam te smatrala. Ti si samo mafijaš u skupom odijelu, koje je kupljeno, a potom prekriveno tuđom krvlju.“ Njegov se zloban pogled širom otvori. „Jebaču!“ Pobjesnio je.

Gledala sam kako njegove oči postaju ledeno hladne prije nego me zgrabio za ruku i grubo bacio između klupa. „Koji ku –“ U sekundi, bila sam potpuno bez riječi.

Jer se moja najgora noćna mora upravo odigrala pred mojim očima, po drugi put te večeri.

183

Naš svet knjiga

„Sienna! Ostani dolje i pokrij uši!“ Zvuk metaka i otvorene vatre svuda oko nas bila je prva stvar koju sam začula. Razbijali su obojano staklo na prozorima i rešetali zidove katedrale.

Cruz se dao u akciju, istog je trena izvukao svoj drugi pištolj iz unutrašnjosti sakoa. „Kada se zajebavaš s El Diablom,“ prijetio je, podigao svoja oba glocka u zrak i brzo uzvratio paljbom. „Dobiješ jebene rogove!“ Pucanj za pucnjem ispunio je zrak dok su prazne čahure metaka padale po nama. Udarale su o mramorni pod, a zvuk je odzvanjao prostorijom.

Obojeno staklo i krhotine padale su s nebesa, kao da se Bog upleo u ovu bitku s čovjekom koji ga je izdao i izabrao savez s đavolom umjesto sa svetošću.

Nasilje je uvijek bilo dio mog života, ali ovo je bio prvi put da sam iskusila nešto ovakvo. „Cruz!“ „Sienna, ostani jebeno dolje!“ Svaki je pucanj odzvanjao duboko u mome biću. Gušila sam se u masakru.

U njihovoj krvi.

Njihovim smrtima.

Njihovim dušama.

Krv je bila gušća od vode, a zašto sam se onda još uvijek utapala u očaju kada bi svaki život brutalno bio otrgnut od ovog svijeta…

Bila sam paralizirana.

Zamrznuta strahom.

Jesam li plakala? Vrištala?

Ne, anđeli ne plaču za sotonom.

Zatvorila sam oči, pokrila glavu i učinila jedinu stvar koja mi se činila prirodnom u jezivoj stvarnosti mog života. „Oče naš koji jesi na Nebesima,“ očajnički sam molila dok mi je jedna suza pobjegla iz oka, polako padajući niz moje lice, niz moju bradu, pa na prašnjavi pod.

Kupala sam se u mafijaškoj krvi.

184

Naš svet knjiga

Kunem se da sam to mogla osjetiti.

Bol. Gubitak.

Moja se budućnost zauvijek promijenila. „Sveti se ime tvoje,“ plakala sam, dopustila sam suzama da slobodno padaju.

Još metaka.

Još razbijenog stakla.

Još. Još. Još.

Prestravljeno sam otvorila oči i gledala kako se nasilje odvija preda mnom. Život za životom padao je na tlo, ozlijeđen ili mrtav. Osjetila sam to na svakom centimetru svoje kože.

Njihove vriske.

Njihova lica.

Svu krv.

Toliko mnogo krvi.

Sve se pomiješalo, stvarajući pakao na Zemlji. U ovoj Crkvi, ugroženo je moje čistilište. „Došao si po mene!“ Cruz me prekine, glas mu se činio dalje od klupa između kojih me ubacio.

Crkva je bila velika, znala sam da pokušava smaknuti što je moguće više ljudi, ali oni nisu odstupali. Nisam mogla vjerovati da se ovo događa kada je Cruz sam. Žaljenje zbog uzimanja auta ujaka Gina istog trena me pogodilo. Da ga nisam ukrala, sada bi pomagao Cruzu zajedno sa svojim ljudima.

Ako se nešto dogodi mome suprugu, to će biti moja krivica. „Znaš tko sam! Pokaži se i prestani se skrivati! Dođi k meni poput čovjeka u Gospodnjoj kući!“ Odmahnula sam glavom, pokušavajući utišati tamu koja je povlačila moje tijelo u bezdan. „Dođi Kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja, kako na Nebu, tako i na Zemlji. Kruh naš svagdašnji daj nam danas. I otpusti nama grijehe naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim.“ „Pokaži se!“ Moj suprug zariče poput lava, njegov je glas potresao dubinu moje duše. „Stojim upravo ovdje! Upravo jebeno ovdje!“ Bum! Bum! Bum! „Prestani se zajebavati i pokaži se!“ Cruz se borio za moj život, dok sam se ja borila sa zazivanjem Duha Svetoga da nas povede prema svjetlosti.

185

Naš svet knjiga

Moje je srce toliko brzo udaralo. Skoro pa nisam mogla udahnuti. Taj osjećaj se samo pojačavao sa svakim pucnjem iz bilo čijih ruku. Cruz je bio opsjednut čovjek na misiji i nitko ga nije mogao zaustaviti.

Posebno ja.

Moj je um jurio, a prsa su mi otežala sa svakim trenutkom koji je prolazio.

Kroz očajničke udahe, nastavila sam, „I ne uvedi nas u napast.“ Podigla sam uplakani pogled prema Nebesima, a ruke sam sklopila za molitvu dok je nekoliko pucnjeva odzvanjalo iza drvenih pregrada. „Nego izbavi nas od zla…“ Tama je prizvana.

Niotkuda, sav zrak iz mojih pluća je nestao u treptaju oka. Nestao poput lopova u noći. Čovjek kojeg nisam prepoznala odjednom je stajao iznad mene. „Amen,“ rugao se i uperio pištolj ravno u …

Moje srce.

Pratio sam s kojeg su mjesta vani dolazili metci pa sam ih prema tamo uputio nekoliko. Očajnički sam pokušavao poskidati jebače. Beskonačna količina streljiva neprestano je dolazila prema nama iz svih uglova, zbog čega je bilo teško držati korak s njihovim neočekivanim napadom. „Došao si po mene!“ Vikao sam koliko god sam glasnije mogao, odvlačeći se dalje od klupa između kojih sam ubacio svoju ženu. „Znaš tko sam! Pokaži se i prestani se skrivati! Dođi k meni poput čovjeka u Gospodnjoj kući!“ Sagni se.

Izmakni.

Baci se na tlo.

Bacao sam se iza bilo čega što mi se našlo na putu, kako bi se zaštitio, uzvraćao paljbu kada bi zrak bio čist. Praznio sam okvir za okvirom, puneći nekoliko puta. Ubrzo sam počeo ostajati bez municije. Adrenalin je prolazio kroz moje tijelo poput ispucanog metka.

Izvadio sam mobitel i uspostavio poziv. „Gino! Gdje se jebeno nalaziš?“ Povukao sam obarač i skinuo još jednog jebača sebi s desna. „Tvoja je žena uzela moj auto,“ zastao je i slušao komešanje. „Što se jebeno događa?“

186

Naš svet knjiga

Zakotrljao sam se ulijevo, iza stupa. „Zasjeda! Dolazi ovamo sa svim ljudima! Odmah!“ Poklopio sam, zaokupljen ljudima koji su vrebali u tami kako bi me sjebali.

Moje srce je ludo udaralo dok sam otpuštao bijes nakupljen zbog ovog neočekivanog napada. U svojoj sam nutrini znao da ovo ima veze s Adrianom. Bližio sam se tome da je pronađem.

Ovo nije bio napad.

Ovo je bilo upozorenje. „Sve si krivo shvatio! Ako ne odstupiš, ti ćeš biti razlog zbog kojeg će tvoja sestra umrijeti! Čuješ li me? Njezina će se smrt obrušiti na tebe!“ Giovannieve riječi iz mog ureda još mi se jednom pojave u prednjem dijelu uma dok sam uzvikivao, „Pokaži se! Stojim upravo ovdje! Upravo jebeno ovdje!“ Bum! Bum! Bum! „Prestani se zajebavati i pokaži se!“ Činilo mi se kao da je vječnost prošla dok moji ljudi nisu stigli, nastavljajući gdje sam ja stao. Nisam trošio ni sekunde više, potrčao sam prema Sienni. Mrzio sam to što sam je morao ostaviti nezaštićenu, ali bio sam jedini čovjek koji je išao u bitku protiv najmanje dvadesetorice, ako ne i više. „Pokrivaj me!“ Naredio sam i punom brzinom požurio naprijed.

Dvije ubojice pucale su na nas, pogodivši pritom jednog od mojih ljudi nekoliko puta u prsa. Tijelo mu se nekoliko puta trznulo unatrag dok je primao pogotke, pa se konačno srušio na tlo, mrtav. Moj me drugi tjelohranitelj pokušavao pokriti najbolje što je mogao, ali beskonačna kiša metaka nastavila je dolaziti u našem smjeru.

Odjednom sam osjetio žarenje s bočne strane svog vrata i na bočnoj strani trupa. Sve je bilo prekriveno krvlju, nisam znao da li je bila moja ili njihova. „Koji kurac?“ Gino reče dok je ulazio u crkvu s oba pištolja u rukama.

Slijedio sam njegov pogled, namrštivši se, pretraživao sam pogledom katedralu, pokušavajući uočiti ono što je on vidio.

Nikada nisam očekivao…

Ono što sam ugledao.

187

Naš svet knjiga

Posljedice.

Svaki dan sam se nosio s njima.

Pozitivnim.

Negativnim.

Uvijek su bile jedno te iste. Više ih nisam mogao razlikovati.

Moj život.

Moj svijet.

Onaj koji sam želio, onaj koji sam imao. Oboje je definiralo mene kao čovjeka. Nasilje je postalo odgovor na sve i za svakoga.

Ono što je započelo sa Siennom…

Završit će s njom.

Srce mi je potonulo.

U prsima mi se stisnulo.

Sva se krv povukla iz moga lica kada su se moja prošlost i sadašnjost sudarile, susrećući se lice u lice s jednom od mojih najgorih noćnih mora.

Oh, Bože. Molim te, ne.

Sienna je stajala pokraj oltara.

Nož na njezinom grlu.

Pištolj na njezinoj glavi.

Bila je taocem čovjeku kojeg nisam poznavao niti prepoznao, koji je stajao uspravno i ponosno iza nje. Jebač se osmjehivao od uha do uha, gledao je mene dok sam ja gledao nju.

Strah u očima moje žene zauvijek će me progoniti, bio budan ili spavao. „Naredi svojim ljudima da jebeno odstupe ili ću joj prerezati vrat odmah ovdje, istog trena,“ zahtijevao je, još jače pritisnuvši oštricu u njezinu žilu kucavicu na vratu. „Odmah!“ Zajecala je kada joj je krv kliznula niz vrat.

Riječi ne bi mogle opisati neposrednu, intenzivnu krivnju koju sam osjetio s ono malo duše što mi je ostalo. Nije postojao način da ispalim pucanj koji je potreban da ga ubijem, a da ne povrijedim nju, a nisam bio voljan toliko riskirati. Nisam imao nikakvog izbora. Ne kada je čitav moj svijet stajao preda mnom na milost luđaku. Učinio sam jedinu stvar koja je imala smisla, jedinu stvar koja se činila ispravnom povrh svega krivog u mom životu.

188

Naš svet knjiga

Predao sam se.

S rukama u zraku, polako sam odložio pištolje na tlo. Naredio sam svojim ljudima da učine isto. „Ona miriše poput meda,“ rekao je hrapavim glasom, nosom klizeći niz njezino suzno lice. „Pitam se da li je jednakog okusa.“ Moji se dlanovi stisnu u šake.

Moja se vilica zategne. Želio sam ga rasporiti na dva dijela.

Mogao sam pročitati Siennine emocije, kao da su bile moje. Potpuno se isključila. Njezino je tijelo bilo uz nas, ali joj je um bio negdje sasvim drugdje.

Njezin prazan pogled.

Njezin ništavan izraz lica.

Njezina lažna pribranost.

Tražila je utočište u samoj sebi. „Ostavi moju ženu izvan ovoga,“ odlučno sam rekao, boreći se da zadržim kontrolu zbog sveg onog što se odvijalo preda mnom.

Savjet mog oca od prije nekoliko mjeseci odzvanjao mi je u ušima. „Prokleto se pobrini da kontroliraš svoj ton i emocije. Oni samo zasjenjuju tvoju procjenu. Na taj način mi previše lako dopuštaš da to iskoristim protiv tebe.“ Bilo je očito da je ovaj čovjek znao što mi Sienna znači, inače je ne bi držao zarobljenu u mojoj prisutnosti. Unatoč tome što sam ga želio izrezati na trake, bio sam sposoban povratiti stabilnost koja mi je bila potrebna.

Dopuštao sam mu da misli da ima moć nada mnom u ovoj situaciji.

On neće ubiti Siennu, barem ne odmah. Da je htio, već bi to učinio.

Bila je to igra mačke i miša, a on ju je želio igrati sa mnom, očito nije imao pojma s kim se jebeno zajebava.

Niti onda.

Niti sada. „Ali ona je tako jebeno lijepa.“ Sadistički se osmjehnuo i time mi privukao pažnju. „Čekao sam da je konačno imam u rukama, još od dana kada sam ti oteo sestru. Tvoja je žena mnogo snažnija od nje. Adriana počne plakati čim je dotaknem.“ Vidio sam crveno. Žarko.

Vrelo.

Crveno.

Sjetio sam se Giovannijeva odgovora kada sam ga pitao za koga je radio, pa sam upitao, „Ti si Vitale?“ 189

Naš svet knjiga

„Jedan i jedini.“ „Gdje je ona?“ „Ona je tamo gdje sam je ostavio.“ „Gdje je to jebeno?“ „Još uvijek je u mom jebenom krevetu, okružena mirisom mog kurca.

Tvoja se sestra voli buditi s mojim kurcem u svojoj pički. Što drugo mogu?

Preklinje poput kuje koja se tjera.“ Njegov bolestan psihotičan smijeh odjekne oko nas.

Tko je taj tip?

Da nije držao Siennu protiv njezine volje, natjerao bi ga da pojede svoje riječi nakon što bi mu odrezao jezik. Slike onoga što ću mu učiniti bile su jedina stvar koja me držala razumnim i mirnim.

Postavio sam mu ono pitanje koje me morilo još od trenutka kada je oteo moju krv i meso. „Koji kurac želiš?“ „Što je ovo? Sat terapije? Želim što i svaki muškarac želi. Novac, seks, moć… Adriana mi daje sve troje. Sienna će biti samo dodatni bonus.“ „Zar se o tome radi? O novcu?“ „Mislim da bi trebao preformulirati svoje pitanje, Cruz. Pitao si me što ja želim, a ne čovjek za kojeg radim. On je iza otmice tvoje sestre. Ja sam samo uživao u povlasticama i jebi me… Adriana je vrijedna svih suza kojih me koštala sve dok je nisam slomio.“ „Slomio je za što?“ „Da bude moj ljubimac.“ „Ti jebaču –“ „Hej!“ Sienna se trgne zbog njegovog oštrog glasa. „Ja sam ovdje glavni!“ Zabio je još dublje nož u njezinu kožu, zbog čega je ona ponovno zajecala. „Ja vodim jebeni šou. Razumiješ li me? Raspizdi me još jednom pa će tvoja žena krvariti za mene, a ne govorim o rezanju njezinog vrata.“ Nagnuo sam glavu u stranu, osjetivši bijes zbog njegove izjave. „Za koga radiš?“ „Gdje je zabava u tome ako ti kažem? Ti si El Diablo, zar ne?

Zanimljivo, jer vidim samo pičkicu koja stoji ispred mene. Želiš znati gdje ti je sestra? Morat ćeš igrati njegovu igru. To je zapravo zaista jebeno zabavno za gledati. I zato pleši, đavole, pleši.“ Odjednom, kimne svojim ljudima. „Idemo, gotov sam s njim za sada.“ Krenuo sam prema njemu pa sam se naglo zaustavio. „Kunem se Bogom, ako sada povedeš moju ženu sa sobom, pronaći ću te i pobrinuti se da propatiš tisuću smrti, prije nego ti dopustim da umreš. I zato 190

Naš svet knjiga

promisli dva puta,“ upozorio sam ga, misleći ozbiljno sve do posljednje riječi. „Neću se zaustaviti dok ne budeš moj.“ „Unaprijed se veselim tome.“ Njegov zloban pogled premjesti se na Gina kada ovaj doda, „El Capo, njezin otac.“ Izraz njegova lica ispuni se bijesom. „Vratit će te iz mrtvih samo kako bi te iznova i iznova ubijao. Promisli prije nego učiniš nešto što ćeš požaliti. Imaš li ti pojma tko je ona?“ Vitale se rugao, „Mafijaška princeza, je li tako?“ „Potpisuješ svoju smrtnu presudu ako odeš s njom.“ „Što da kažem?“ Slegnuo je ramenima. „Volim živjeti na rubu.“ „Sienna,“ pozvao sam je, a naši se pogledi spoje. „Pronaći ću te.

Obećavam.“ Na djelić sekunde, vidio sam sve što sam želio u njezinom pogledu.

Odanost.

Ljubav.

Povjerenje…

U mene.

Bez da sam dva puta promislio, izgovorio sam, „Volim te.“ Po prvi put.

Njezine se oči zatvore, a znao sam da ih je zatvorila zbog jednog i isključivo jednog razloga. Željela je da te riječi budu njezino posljednje sjećanje na mene, prije nego je ponovno pronađem. „To je bilo dragocjeno,“ Vitale je zadirkivao. „Dat ću sve od sebe da se ne zaljubi u mene, ali imam takav utjecaj na žene. Možeš samo pitati svoju sestru sljedeći put kad je vidiš.“ „Koji ku –“ Okrenuo se i poveo moju ženu sa sobom. Ostao sam bez riječi. Što je jebeno mislio time?

Nekoliko sekundi kasnije, gledali smo kako ga njegovi ljudi okružuju dok je izlazio iz crkve sa Siennom u rukama.

Surađivala je.

Predala se.

Trebala je ostati živa…

Za mene.

Trebalo mi je sve što imam u sebi, da ne pođem za njim i rastrgam mu udove golim rukama.

Pronaći ću ga.

Moram.

Ne samo da život moje sestre ovisi o tome, već i život moje supruge također.

191

Naš svet knjiga

Čim sam čuo da su se njihovi auti počeli udaljavati, kimnuo sam svojim ljudima pa smo požurili za njima. Znao sam da sam u pravu čim sam ugledao svoj auto.

Gino požuri iz crkve s mobitelom u ruci. „Nemoj,“ naredim, svjestan toga da će nazvati El Capa. „Cruz, ubit će te ako mu ne kažemo.“ „A oni će –“ kimnuo sam prema svom autu „—ubiti obje ako mu kažeš.“ Kolovođa me slao u divlji jebeni lov na guske. Adresa je bila ispisana na vjetrobranu Sienninom krvlju…

Prijeteći, „Dođi sam, inače.“

192

Naš svet knjiga

Tri sata kasnije, vozio sam se niz staru prašnjavu cestu u naselju koje je izgledalo kao da je pustinja. Skoro kao da je bilo poput grada duhova.

Mnoge kuće su bile razrušene, trava neodržavana, a auti nisu bili parkirani na prilazima.

Djeca se nisu igrala vani.

Niti jedan suprug ili otac se nije vraćao kući s posla.

Nije bilo života u ovom susjedstvu. Izabrali su ga baš iz tog razloga.

Bilo tko se mogao izvući s ubojstvom kada ovdje nije bilo nikoga tko bi ga cinkao. Parkirao sam auto ispred nečega što se činilo kao napuštena kuća.

Sam. Nezaštićen.

Potpuno naoružan.

Izašao sam na slabo osvijetljen prilaz u zloslutnom jebenom susjedstvu, odjednom se zapitavši, zašto sam ja jebeno ovdje od svih mogućih mjesta.

Promotrio sam područje posljednji put prije nego sam se počeo mentalno pripremati za neizgovoreno. „Dat ću sve od sebe da se ne zaljubi u mene, ali imam takav utjecaj na žene.

Možeš samo pitati svoju sestru sljedeći put kad je vidiš.“ To je govno utisnulo te riječi u moj um, zajedno s beskonačnim pitanjem, što se to k đavolu događa.

Da li je moja sestra bila zaljubljena u njega ili me samo mamio?

Da li ju je slomio?

Zašto?

Koji je bio cilj svega ovoga?

Sjećanje na ženu koju sam ubio iz čiste namjere kako bi pronašao Adrianu, preplavilo mi je misli. Nisam bio bolji od Vitalea i njegovih ljudi.

Moja je savjest uvijek pronalazila način da dokaže da ću zauvijek čuti taj maleni glasić u stražnjem dijelu svog uma. Nije bilo bijega od toga.

Uporno je uzvikivao, „Ti si isti! Ti si isti! Ti si isti!“ Pokušao sam prebaciti pažnju na trenutni zadatak, osluškujući zvukove koje su proizvodile pete na mojim crnim svečanim cipelama dok sam hodao. Svaki je korak intenzivno odjekivao u tami preda mnom.

Ubrzao sam korak pa se zaustavio ispred prednjih vrata ozloglašene građevine.

193

Naš svet knjiga

I ponovno, taj maleni glas je vrištao, „Ništa dobroga neće proizaći iz ovoga.“ Još krvi.

Još smrti.

Još duša.

Možda će i moja ovaj put doći na red. Nisam bio zabrinut činjenicom da sam nezaštićen, mogao sam se sam pobrinuti za to. Ono što je moje živce dovodilo do ruba, bilo je to da nisam znao u što ulazim. Potpuno ću se izgubiti ako svoju sestru ili ženu ugledam u kompromitirajućoj situaciji.

Temeljeno na mom kratkom susretu s Vitaliem, bio sam zabrinut u kakvom ću stanju pronaći Adrianu. Emocionalnom i fizičkom. Što joj je učinio? Što joj radi?

Koliko joj je štete načinio s psihičke strane?

Puls mi se ubrzao, osjetivši značenje tih pitanja. Posljedice onoga, što sam dopustio da se dogodi mojoj sestri, bile su moj teret koji ću nositi do kraja svog života. Bilo je teško zamisliti Ari slomljenog duha. Uvijek je bila tako puna života. Trauma, koju je možda iskusila, bila je nešto o čemu nisam razmišljao sve dok Vitale nije govorio o njoj na tako pogrdan način.

Moja sestra nije znala o stvarima s ulice, nije imala nikakvog životnog iskustva. Bila je zaštićena, čuvana, bilo tko bi mogao iskoristiti prednost njezine nevinosti i istinske ljubaznosti. Ona je bila laka meta.

Pokušao sam se primiriti, duboko sam udahnuo ustajali zrak. Bilo je previše pitanja i emocija koje su se pojavile sve u isto vrijeme, a ja ih nisam mogao kontrolirati. U zadnji sam tren odlučio da je najbolje da se pripremim za najgore.

Da li je Ari bila ovdje?

A Sienna?

Vitale? Čovjek koji je organizirao njihovu otmicu? Čvršće sam stisnuo pištolj u ruci pa otvorio vrata. Bila su otključana, čekajući mene da uđem u nepoznato. Na mjesto s kojeg nema povratka.

Kada sam ušao unutra, posegnuo sam za prekidačem i upalio svjetlo. Brzo sam shvatio da ovaj dom uopće nije bio napušten.

Bio je pun života.

Našeg.

Moga.

Zrak je iz mojih pluća izletio, a ja sam zateturao unatrag, ne vjerujući u prizor pred sobom.

194

Naš svet knjiga

„Koji kurac?“ Izdahnuo sam, odmahujući glavom. Bio sam šokiran onime što sam ugledao.

Zatvorio sam stara drvena vrata za sobom pa se oslonio o njih. Trebala mi je potpora za moje tijelo. Bio sam preplavljen prizorom, vremenskom skalom ispred sebe.

Slike.

Isječci iz novina.

Rođendani.

Obiteljski odmori.

Trenuci za sjećanje.

Siennina maturalna večer.

Naše vjenčanje.

Nisam mogao popratiti sve fotografije, bilo ih je tako mnogo. Još sam jednom duboko udahnuo, kako bi umirio svoje emocije. Bio je to jedini način na koji mogu doći do samog dna ove besmislene potjere koja me vukla prema dolje. Odgurnuo sam se od vrata pa napravio nekoliko koraka prema onome što se činilo poput dnevnog boravka. Polako sam se okretao u krug dok mi je pištolj i dalje čvrsto stajao u ruci, stajao sam pokraj prljavog kauča u središtu prostorije i očekivao neočekivano. „Jebem ti,“ prošaptao sam, moje su oči prelazile s jednog članka na drugi.

New York Times.

Guardian.

Daily News.

Jedne za drugima.

Pokvarenost moga oca kroz sve ove godine ispunjavala je pokidane tapete na zidu, kao da je to dio njegova života.

Arinog.

Sienninog.

Majčinog.

Mog. Svi smo bili ovdje, zalijepljeni za zid u crno-bijelom. Niti jedna slika nije imala boju. Neke od njih bile su starije od ostalih, dok ih je nekoliko bilo baš novih. Uključujući i sliku moje supruge od jutros kako jaše konja. „Jebaču,“ protisnuo sam kroz stisnute zube.

Nisam razumio, a što sam se više trudio doći do odgovora, manje sam ih imao.

Moj se um preokrenuo.

Moje je tijelo podrhtavalo.

195

Naš svet knjiga

Oči su mi bile širom otvorene, očajnički pokušavajući spojiti točkice.

Puzle koje su se činile kao da im nedostaje više dijelova nego ih ima za složiti. „Koji kurac –“ Mobitel mi je zazvonio, prekidajući mi misli. Posegnuo sam u unutrašnji džep svog sakoa i zgrabio ga. Pogledao sam na ekran i vidio da me otac zove.

Trebam li se javiti?

Mogu li se pretvarati kao da se ne nalazim u lavljoj jazbini?

Ignorirao sam ga, pomislivši na Vitaleovu prijetnju.

Dođi sam, inače.

Gotovo odmah, ponovno je zvao. U trećem pokušaju, znao sam da se moram javiti. „Papá, usred sam nečeg –“ „Cruz…“ Jedini glas koji je imao snagu oboriti me na koljena.

Doslovno.

196

Naš svet knjiga

Bilo je nekoliko situacija u mome životu za koje bi znao da će na kraju postati dio mene. Utisnute toliko duboko u moju kožu, savršeno se stapajući s njom. Besramno utopljene u moju krv, postale su jedno s mojim venama. Ne bih znao tko sam da nisu prisutne u meni.

Dan kada je moja sestra oteta.

Moje prvo ubojstvo.

Moje krštenje u mafijašku krv.

To su bile samo neke od njih.

Onaj trenutak kada sam začuo sestrin glas na drugom kraju očeva mobitela, moje je srce skočilo u grlo.

Nisam mogao disati.

Nisam se mogao pomaknuti.

Nisam jebeno mogao pravilno gledati.

Efekt leptira. Svaka akcija imala je reakciju. Kada bi nešto počelo, ne bi bilo mijenjanje redoslijeda događaja koji uslijede.

Nisam želio ovo.

Nikada se nisam molio za to.

Onaj maleni glas u stražnjem dijelu moje jebene glave, vikao je… „Ovdje umireš!“ „Ari?“ Jecala je, „Moraš uključiti TV.“ Njezin je glas bio ispunjen zabrinutošću. Činilo se kao da se raspada, ali se pokušavala držati za mene.

Nazovite to instinktom, našom povezanošću, jebenom slutnjom…

Nije bila na sigurnom.

Nije je spasio.

Moja je intuicija bila točna kada je ponovila, „Moraš uključiti TV,“ jednakim tonom. „Ari, reci mi gdje si.“ Tišina.

Moje je strpljenje moglo podnijeti samo toliko, pa sam ispalio, „Isuse Kriste, Ari! Reci mi gdje si!“ „Moraš uključiti TV.“ „Ari –“ „Samo jebeno uključi TV, Cruz.“ 197

Naš svet knjiga

Progutao sam kuglu u grlu, pa požurio kroz prostoriju. U žurbi sam očajnički tražio daljinski.“ „Na polici kamina je.“ Zaustavio sam se, osjećao sam njezin odgovor u središtu svoj bića. „Ti znaš gdje sam ja?“ „Mogu te vidjeti.“ Moj pogled preleti preko dnevnog boravka. „Gdje si, Ari? Jesu li te ovdje držali?“ „Nije važno. Nisam više tamo. Ti jesi.“ „Dosta sa tajnovitim sranjima –“ Začuo se žestok udarac preko njezina lica, prigušen njenim bolnim jecajem i zbog toga sam ostao bez riječi. „Govno jedno!“ Papá poviče kroz mobitel. „Iskali se na meni! Ne na mojoj kćeri! Na meni!“ Otrčao sam do police kamina i zgrabio daljinski pa stisnuo na tipku on. „U redu! U redu! Dosta! Uključen je!“ Rekao sam, nisam mogao učiniti ništa osim slijediti naredbe poput jebenog psa.

U sekundi, na ekranu se pojavila slika. Moj se pogled suzio, a sva se krv povukla iz moga lica. „Neeeee!“ Viknuo sam u dahu, jače stegnuvši mobitel u svojoj ruci.

Očaj u mome glasu odbijao se od zidova koji su se obrušavali na mene.

Jedan po jedan.

Posvetio sam se onome što je bilo na ekranu.

Neporeciv osjećaj očaja zaposjeo je čitavo moje tijelo. Utapao sam se u jadu onoga što se događalo. Ništa nisam mogao učiniti, moj je najveći strah postao moja stvarnost. Đavo je pao svojom vlastitom voljom.

Krvav.

Pretučen.

Naš je otac ležao na podu prostorije koju nisam prepoznao.

Slomljen. „Molim te, Bože, ne…“ Zajecao sam dok su svježe suze natapale moje oči. Čim su riječi pobjegle s mojih usana, ljudi koji su okruživali mog oca počeli su ga udarati od glave do pete.

Udarac.

Za udarcem.

Za udarcem.

Ponovno.

I ponovno.

198

Naš svet knjiga

I ponovno. „Stanite! Molim vas! Stanite!“ Adriana poviče dok su je zadržavala dva muškarca. Bila je u istoj prostoriji s njim. Svjedočila je užasnoj istini našeg svijeta, a bila je samo anđeo među demonima. „Uzmite mene!“ Preklinjao sam dok su mi se suze slijevale niz lice. „Molim vas, uzmite mene!“ Mlatarao je rukama, pokušavajući blokirati njihove zlobne nasrtaje.

Njegovo se izmučeno tijelo kotrljalo po tlu, trzalo se zbog okrutnosti i zlobnosti načina na koji su ga premlaćivali.

Njegov je život izmicao kontroli, a malo pomalo, borbe u njemu je nestajalo. „Ubijate ga! Molim vas! Preklinjem vas! Jebeno ćete ga ubiti!“ Molio sam, raspadajući se zajedno s njim.

Moj se vid zamaglio.

Moja su pluća gorjela.

U prsima me stiskalo.

Ovako je pakao izgledao, ovako ga se osjećalo. Živ sam gorio. Sve je oko mene počelo blijedjeti.

Uključujući i njega. „Dosta!“ Naredio sam. „Dovoljno mu je!“ Svjedočio sam tome kako je najsnažniji čovjek kojeg sam poznavao postao slab, čovjek kojeg sam poštivao čitav svoj život nasmrt je prebijen, a to je bio tako bespomoćan jeben osjećaj. Da sam bio tamo, branio bih ga posljednjim dahom. Ništa nisam mogao učiniti.

Sve što sam čuo bili su sestrini jecaji, njezini bijesni udisaji, a njezino je srce drhtalo baš poput moga. Naš otac nije proizveo nikakav zvuk.

Nikakvu buku.

Niotkuda, isti automatski glas začuje se na ekranu. „Zidovi govore o zlu.

Vrata skrivaju istine. Čudovišta obmanjuju.

Izdajice se sukobljavaju.

Budi uplašen kiše.

Sakrij se od snijega. Čuvaj se čovjeka.

Za kojeg misliš da znaš tko je.“ „Koji kurac to znači?“ Naš se otac prestao micati, a ekran se zacrni. Nisam znao da li je u nesvijesti ili mrtav.

199

Naš svet knjiga

„Čudovišta! Nadam se da ćete gorjeti u paklu!“ Adriana je bjesnjela, glasno i jasno preko mobitela.

Mogao sam osjetiti njezinu bol.

Njezinu muku.

Njezin punopravan očaj. „Čujete li me?“ Vikala je, hvatajući se za istu slabašnu prijetnju kao i ja. „Slušate li? Gorite u paklu, jebači!“ Bum! Moje se grudi zaključaše.

Tijelo mi se zamrzne.

Sva borba u meni nestane baš kao i u mome ocu prije nekoliko trenutaka.

Istog trena, začuje se udarac tijela o tlo. „Neeeeeeeee!“ Povikao sam, prepoznajući ta dva zvuka. „Ubit ću te!

Jebeno ću te ubiti!“ Adrenalin udari u moju glavu. Moje cijelo postojanje eruptira u velikom užarenom požaru. Vatra u mojoj duši bila je veća od plamenova koji su harali mojim tijelom, ostavljajući ožiljke koji nikada neće zacijeliti.

Bio je to jedini razlog zbog kojeg sam preživio i prešao na drugu stranu.

Prije nego sam uspio izgovoriti ijednu riječ, poziv je završio, a stigla mi je poruka s adresom u New Yorku.

Poruka je završavala sa, bez tjelohranitelja, bez pištolja. Dođi sam, nezaštićen. Sada znaš za što sam sposoban…

Ako ne poslušaš.

200

Naš svet knjiga

Sekundama, minutama, satima poslije, sve se spojilo u jedno dok se tama smještala u svaki kutak mog uma. Sjećanja na Adrianu, Siennu, a sada i mog oca, nastanila su se u mojoj glavi. Nisam mogao zatvoriti oči, a da ga ne vidim kako leži tamo.

Poražen.

Bespomoćan.

Potpuno se predao.

Uvijek je bio tako jak, imao je potpunu kontrolu, bio je tako jebeno moćan. Bilo ga je teško vidjeti bilo kako drugačije. Nisam ga čuo da je ijednom zastenjao od boli ili pokazao bilo koji znak slabosti, dok su udarali svaki njegov ud. Ostao je jak, a znam da je to učinio za nas. Naš je otac bio star, ali pun života. To što se oženio ženom koja je dvadeset godina mlađa od njega bila je njegova slamka spasa. Mamá se uvijek brinula za to da jede zdravo, da vježba i održavala je njegovo tijelo aktivnim. Ne bi mogao znati koliko mu je godina ako ti on sam ne kaže.

Alejandro Martinez bio je snažan, nastavio sam se podsjećati na to cijelo vrijeme dok sam bio na privatnom letu za New York City. Grad koji nikada ne spava bio je točan prikaz onoga kroz što sam prolazio. Sjedio sam i razmišljao o posljedicama koje nisam mogao promijeniti. Nije me bilo strah za moj život, bio sam prestravljen za njihove. Nije bilo bitno koliko ću se puta zapitati tko se nalazi iza svega ovoga, sve to nije vodilo ničemu.

Nikome.

Bilo je fiksirano na čovjeka za kojeg nisam ni znao da postoji. U glavi mi se vrtjelo dok sam razmišljao o mogućim tragovima koji bi me odveli u pravom smjeru. Željno sam pokušavao shvatiti tko je glavni mozak u svemu ovome, tko je povlačio niti ove noćne more.

Lakše je bilo izgovoriti nego učiniti.

Zvuk tog jednog hitca ispunio mi je misli, kao da sam ja bio taj koji je primio metak. Njezini otmičari pokušavali su dokazati poantu. Htjeli su da znam da oni imaju kontrolu, nisam uopće mogao reći što će nam budućnost donijeti.

Za nikoga od nas.

201

Naš svet knjiga

Jedino sam se mogao nadati da su još uvijek živi, jer koja bi inače svrha svega toga bila? Činilo se kao da je prošla vječnost, kada je vozač taksija izjavio, „Stigli smo.“ Nisam se sjećao da sam izašao iz aviona i ušao u ovaj auto. Imao sam osjećaj kao da sam se onesvijestio ili kao da sam hodao u transu. Predao sam mu novčanicu od sto dolara prije nego sam oklijevajući izašao iz vozila, pritom pažljivo promotrio susjedstvo. Naselje je bilo mnogo drugačije od posljednjeg. Bilo je to jebeno predgrađe.

Vila od milijun dolara.

Kuća je bila ogromna. Nekoliko tisuća kvadratnih metara uzdizalo se prema tamnom noćnom nebu. Jedina svjetlost dolazila je od mjeseca i osvjetljavala put prema mojoj konačnoj destinaciji. Posljednji put kada sam bio u New Yorku, prije nekoliko mjeseci, nije bilo zbog Ari. Imao sam sastanak s nekim dobavljačima alkohola za koji sam bio zadužen.

Ugledao sam nekoliko auta koji su bili parkirani na dugačkom prilazu dok sam koračao popločenim puteljkom. Očekivao sam da ću osjećati napetost, nepodnošljiv bijes zbog onoga što se nalazi iza tih vrata.

Ali nisam.

Bez oružja.

Bez osiguranja.

Predao sam se.

Bio je to jedini izbor koji sam imao.

S rukama podignutima u zrak, ušao sam u kuću, objavivši, „Ovdje sam.“ Čim sam zakoračio unutra, ugledao sam oči govna koje je odvelo moju ženu. Bio sam lice u lice s Vitaliem. Naslanjao se o kamin s pištoljem u ruci koji je ležerno visio uz njegov bok. „Dobrodošao kući,“ pozdravio je i osmjehnuo se zlobnim osmjehom koji sam htio izrezati s njegovog lica. Na obrazu mu se vidjela duga, duboka porezotina.

Kada je shvatio da sam je primijetio, slegnuo je ramenima i izjavio, „Tvoja je žena pička.“ Osjećajući se ponosan zbog njezine hrabrosti, široko sam se osmjehnuo. „Zato sam je i oženio. Na kraju krajeva, ona je sada Martinez.“ Izvio je obrvu i podsmjehnuo se. „Ti i tvoja sestra ste veoma slični.

Oboje mislite da vam je vaše prezime zaštita, kao da je mene jebeno briga za to tko ste vi.“

202

Naš svet knjiga

„Možda te boli kurac za to tko smo mi, ali sigurno jebeno znaš tko je čovjek za kojeg radiš, inače ne bi stajao ispred mene i prodavao mi ta sranja. On te iskorištava. Znaš to, zar ne? Ti si samo njegova kuja.“ „Riječi koje dolaze od nekoga tko je bio očeva kuja, ne znače mnogo.“ „Imam sve što bi ti samo poželjeti mogao. Mogu ti ponuditi novac, moć, samo je nebo granica. Samo reci riječ i učinit ću da sve bude tvoje.“ „Da li je to dio kada mi kažeš da sklopim savez s tobom jer ćeš biti moja dobra vila?“ „Ovo je dio u kojem ti kažem da sklopiš savez sa mnom,“ nagnuo sam glavu u stranu, odmjerio ga ozbiljnim pogledom, pa nastavio, „pa te neću ubiti.“ „Hmm…“ Podigao je pištolj do svoje sljepoočice i kuckao se njime kao da razmišlja, prije nego je pokazao prema meni. „A da ja tebi ispričam priču?“ Namrštio sam se, bio sam znatiželjan u kojem je smjeru krenuo s ovim. „Odrastao si u očevoj kući uz novac i zaštitu. Ugled. Naklonost.

Posvećenost od dva voljena roditelja. Živio si život iz jebenih bajki sa sretnim završecima. Za ničim nisi žudio i ništa ti nije trebalo. Tvoj drzak, arogantni stav čini te jebenom pizdom. Ušao si u ovaj svijet na samom vrhu hijerarhije, bez da se moraš dokazati. Mjesto ti je predao tvoj otac. Ti si maleno bogato dijete koje ubija ljude, u Armani odijelima od tisuću dolara, koje nosi Rolex i talijanske kožne cipele. Nemoj me zajebavat. Ti si gangster prevarant. Voziš se uokolo u svom sportskom autu, misliš da si đavo jer je to tvoje nasljedno pravo i ta sranja.“ Zgađeno je odmahnuo glavom. „Mene je podigla kurva koja je dopuštala muškarcima da svoje cigare gase na mojoj koži.“ Trznuo sam se unatrag, nisam očekivao da će takvu privatnu informaciju podijeliti sa mnom. Pitao sam se kamo je krenuo s ovom pričom. „Nitko mi nije brisao guzicu, jebaču. Sve što imam sada, imam jer sam to zaradio. Nikome ne odgovaram. Radim što želim, govorim što osjećam. Živo mi se jebe za ono što drugi misle ili govore o meni. Ja sam svoj čovjek i na nikoga se ne oslanjam u ovome životu. Onog dana kada je moja majka pokopana, popišao sam se na njezin grob i pitao ih da je zakopaju dublje u zemlju, kako bi bila bliže paklu. Žene su korijen sveg zla, a to sam naučio još onda kada me prvi put iskoristila kao zalog za svoju drogu. Tako da…“ Široko se osmjehnuo, mašući uokolo sa svojim glockom.

203

Naš svet knjiga

„Najdraža majčica je razlog zbog kojeg imam problema s povjerenjem, tako da ću odbiti tvoju ponudu. Ali jebi se i s pretpostavkom da ću se udružiti s čovjekom koji do sada nije učinio ništa vrijedno spomena. Tvoja žena ima veća muda od tebe.“ „Vjeruješ čovjeku koji –“ „Ja. Ne. Vjerujem. Nikome. Pa čak ni sebi.“ „Tko si ti onda?“ „Tko sam ja?“ Rekao je podrugljivim glasom. „Pokušavao sam to shvatiti posljednjih dvadeset osam godina. Moj čitav život je jedno veliko koji kurac i zato me poštedi psihoanaliza, kurcoglavi. Znam što radiš. Neće ti to upaliti. Ne možeš izvesti svoje sranje od obrnute psihologije na meni.

Ja ne želim biti spašen. Zapravo, sviđa mi se biti zao,“ zastao je, dopuštajući riječima da se slegnu. „Sada je vrijeme za polazak.“ „Polazak kamo?“ „Gore. Treća soba s desne strane. Ali prvo…“ Zgrabio je detektor metala s police kamina. „Moram se uvjeriti da si bio dobar mali dječak, da si slijedio naredbe i da nisi ponio nikakve igračke.“ Podigao sam ruke u zrak. „Nemam ništa sa sobom.“ „Onda ti neće bit problem da provjerim.“ Dok je uređajem prekrivao svaki dio moga tijela, odupirao sam se potrebi da ga jebeno nokautiram. Umjesto toga, ogledao sam se po prostoriji kako bi promotrio sve što se nalazilo oko mene i kontrolirao sam svoje instinkte koji su ga željeli postaviti na njegovo mjesto. Njegove isprazne riječi jebeno mi nisu ništa značile. Ako ništa drugo, želio sam mu dokazati da je u krivu. Htio sam mu pokazati što se događa s čovjekom koji baca kamenje na staklenu kuću.

Posrne.

Teško.

Brzo.

Na krhotine na koje ptice seru.

Otarasio sam se poriva i fokusirao se na namještaj prekriven najlonom.

Paučina je prekrivala gotovo svaki kutak dnevnog boravka u kojem smo stajali. Prašina je pokrivala svaki komad namještaja, od stolića za kavu pa sve do zida sa slikama, čak i dekoracije koje su bile raspoređene uokolo u tom velikom prostoru. Davno prije, netko je živio ovdje.

Možda obitelj?

204

Naš svet knjiga

Kada je Vitale završio, odbacio je detektor na prašnjavi kauč i kimnuo prema stepenicama. „Dame imaju prednost,“ dobacio je.

Suzdržao sam se od komentara i jednostavno učinio što mi je rečeno. Životi moje obitelji bili su na kocki. Dok sam hodao prema stepenicama, bio sam spreman završiti s ovim. Sa svakim korakom moje je srce malo više ubrzalo, malo jače zakucalo. Više zahtijevalo. Bilo je nestrpljivo zbog onog što je dolazilo. Promatrao sam svoje okruženje dok sam išao prema oronulim stepenicama, primjećujući da su također i slike na zidovima bile prekrivene prašinom i paučinom. Nisam mogao vidjeti osobe koju se nalazile na njima, kako bih dobio pojam o tome gdje se nalazim.

Jedna je stvar bila sasvim sigurna, nitko ovdje nije bio veoma dugo vremena. Ipak, mogla se osjetiti ljubav koja je jednom postojala u ovom domu. Taj osjećaj se tu i tamo pojavljivao, ali više nije bio važan. Kada smo stigli na vrh stepenica, osjetio sam kako se njegov pištolj zakopao u moja leđa. „Nenaoružan sam. Zar si stvarno tolika pičkica, da moraš gurati svoj pištolj u moja leđa? Ne možeš me odvesti kao muškarac? Moraš koristiti glock da ispuniš svoj zadatak?“ „Radije bi koristio svoj kurac, ali nisi moj tip. Samo čekam da ponovno iskoristim tvoju sestru i umočim ga u njezinu slatku pič –“ Moja je ruka bila oko njegova grla, zabio sam ga u zid prije nego je završio rečenicu. Smijao se, dok mu se guzica pribijala uza zid. Stisnuo sam ga još jače o površinu. Ušutkujući ga. „Nemoj više nikada govoriti o mojoj sestri.“ Unio sam mu se u facu pa odlučno rekao, „Razumiješ li me?“ Nasmijao se. Sjaj u njegovim očima osvijetlio je čitavo njegovo lice. On je uživao u ovome.

Bolesno jebeno kopile.

Sljedeće što sam znao, bilo je da je njegov glock bio s bočne strane moje glave. Prigrlio sam osvježavajući osjećaj hladnog metala na svojoj ugrijanoj koži i pustio ga. „Zato ja više volim pištolje.“ Popravio je svoju majicu. „Govore glasnije od bilo koje slabašne usrane prijetnje.“ 205

Naš svet knjiga

S tim, udario me pištoljem, ali sam se uhvatio za zid. Iskoristio sam trenutak pada, moja šaka mu je bila poput hladnog tuša kada sam ga u lice udario toliko jako, da je odletio do ograde stepenica. Glasno krckanje davalo nam je do znanja da ju je njegova težina umalo slomila.

Pogledao je u mene stisnutih očiju pa pljunuo krv u moje lice. „Možemo ovako čitavu noć, ali tvoja te zabava čeka.“ Obrisao sam obraz stražnjim dijelom rukava pa upitao, „Jesu li Sienna i Ari ovdje?“ Dodao sam, morao sam znati. „A moj otac?“ „Ovo je obiteljsko okupljanje. A sada okreni svoju guzicu i nastavi hodati.“ Pokušao sam usporiti disanje, krv mi se uzburkala. Ispunjen bijesom, u sebi sam molio, Hodam kroz dolinu sjena smrti, ne bojim se zla: jer si ti uz mene, pokušavajući se primiriti.

Bilo je beskorisno. Osjećao sam se kao da idem na smaknuće. Bio sam na putu za smrt. Kriv. Kažnjen. Zauvijek proklet za grijehe koje sam počinio i dopustio. „Vrijeme je za zabavu,“ Vitale izjavi kada sam se zaustavio pred zatvorenim vratima. „Da vidimo što je iza vrata broj jedan. Hoćemo li?“ Posegnuo sam za kvakom i otvorio ih, nisam imao vremena pripremiti se za ono čemu sam svjedočio. Čak i pri prigušenoj svjetlosti u onome što se činilo kao djevojačka soba, mogao sam vidjeti očev hladan, mračan, ubilački pogled koji je upućivao u smjeru u kojem još nisam pogledao. Bio sam previše opijen slikom oca zavezanog za stolicu, pretučenog na smrt.

Jedva sam mogao vidjeti njegove oči jer su bile prekrivene s toliko krvi.

Bilo je sirovo.

Stvarno.

Bolno mučenje. „U redu sam,“ rekao je, ne pogledavši u mene.

Nesvjesno, zakoračio sam prema njemu, ali Vitale zaprijeti iza mene, „Nemoj jebeno uopće pokušati.“ Širom otvorenih očiju, otrgnuo sam se od jedne noćne more i prešao na sljedeću. Premjestivši pogled na put njegova bijesa, glasno sam uzdahnuo, nisam uspijevao zadržati svoje emocije, gušio sam se pokušavajući udahnuti.

Prsa mi se stisnuše.

Sva krv iz mojih vena se povukla.

Odjednom sam se smrzavao.

Jebeno smrzavao.

206

Naš svet knjiga

Stopala su mi bila zalijepljena za prokleti prljavi pod ispod mene.

Odvlačeći me kući u pakao, tamo gdje me đavo želio.

Kroz emocionalni kaos koji je eksplodirao oko nas, ugledao sam Ari i Siennu užasnutih pogleda. Bile su na koljenima, ruku zavezanih iza leđa.

Obraza izgrebenih.

Kose razbarušene.

Krv je kapala iz njihovih lubanja.

Strah je izbijao iz svake pore njihovih tijela i dopirao do mene, postajući jedno s mojom mračnom dušom.

Teško sam disao, proživljavao sam sve što su i one. U tom trenutku, nije mi trebao pištolj, nož ili bilo koje oružje da me ubije. Sam pogled na izraze njihovih lica, bio je jebeno dovoljan da okonča moje postojanje.

Naši pogledi ostali su spojeni nekoliko sekundi. Jebem ti, mogli su proći sati. Vrijeme se zaustavilo. Sve dok nisam podigao pogled prema čovjeku koji ih je držao kao taoce, u svakoj je ruci imao po pištolj, uperen u njihove glave.

Nisam dva puta promislio.

Pao sam na koljena pred njim i preklinjao za njihove živote. „Molim te.“ Suze su pobjegle iz mojih očiju, nisam ih zadržavao. Nikada nisam osjetio ovoliki očaj. Razdirao me, lomio mi kosti, kidao na komadiće.

Jedan po jedan.

Postao sam hrpica pepela. „Molim te,“ preklinjao sam, bez imalo stida. Bio sam voljan dati mu što god zatraži.

Moj život za njihov.

Mislio sam da sve znam, da sam sve vidio, sve iskusio.

Bio sam u krivu.

Toliko. Mnogo u krivu. Čovjek je bijesno rekao, „Doveo sam te natrag u tvoju kuću, u tvoj dom, jebaču!“ Gledao je isključivo u mog oca koji je samo sram i žaljenje imao ispisane na licu. „Ovdje je sve počelo. U ovoj sobi. Na ovom mjestu. Bio sam dobar momak! Heroj! Pokušao sam je upozoriti! Znao sam tko si i što si! Jebeni đavo! Bio sam u pravu! Sve žene oko tebe umiru! Sve su umrle! To je prokletstvo! Ti si zlo! Ne zaslužuješ da itko živi uz tebe, govno jedno! Ali nisi mogao izgubiti! Morao si pobijediti! Sofia! Amari! Daisy! Sve si ih uništio! Ubio si svoju sestru! Kakav je osjećaj biti u njezinoj sobi? Možeš li je osjetiti? Osjeti je! Udahnuti je? Reci mi, jebaču! Jer nisam prestao misliti

207

Naš svet knjiga

na nju, osjećati je u svom srcu, u svojoj duši, otkad si je ti uzeo od mene!

Bila je moja!“ Ništa s čime sam se suočio… Što sam učinio…

Nije se moglo usporediti s… … Nije me moglo pripremiti za ono što je sljedeće uzviknuo. „Bila je moja supruga! Moja jebena žena! Volio sam je! A ti si je ubio!“ „Michale –“ „Jebi se i ti i tvoja sranja! Ja nisam poginuo, jebaču! Čekao sam! Oh Bože, čekao sam! Da dođe pravo vrijeme da konačno platiš za ono što si ti meni učinio! Razumiješ li? Čuješ li me? Nikada ja nisam bio u pitanju!

Ikada! Nikada te nije bilo briga hoćeš li živjeti ili umrijeti sve dok nisi upoznao moju djevojčicu, Lexi! Nisam mogao ubiti svoju krv i meso!

Nisam čudovište poput tebe! Zato sam čekao da ti oduzmem nešto što će te istinski uništiti!“ Njegov se bijes usmjeri prema meni. „Moja osveta dolazi preko tebe. Želio sam tebe. Đavolji okot! A sada ćeš morati birati. Tko živi, a tko umire?“ Na kraju, nije me morao ubiti.

Njegove su riječi to učinile kada je zarežao… „Tvoja sestra! Ili tvoja žena?“

208

Naš svet knjiga

„Oh… ovo je dobro,“ Vitale je uživao dok je ulazio u sobu.

Zvuk njegovih dlanova, dok je pljeskao, odbijao se od starih zidova koji su čuvali sva sjećanja na prošlost mlade djevojke. „Ovo je najbolje sranje koje sam vidio u ovoj godini. Iskreno, ovo sranje je za Oscara13. Hajde da postavimo crveni tepih. Postaje sve bolje i bolje.

Nisam znao sve ovo. Ti –“ Pokazao je pištoljem na Michaela „si sakrivao tajne. Mislio sam da smo partneri? Jebeni suigrači. Vidiš…“ Mahao je glockom posvuda, potpuno nestabilan. „Zbog ovoga imam problema s povjerenjem. Više ništa nije sveto. Ništa!“ „Jebeno začepi,“ Michael zareži. „Dao sam ti djevojku. Zabavio si se. A sada… je moj red.“ Vitaleov pogled spoji se s Adrianinim. „Da li to znači da je smijem zadržati?“ „Samo preko mene mrtvog,“ Papá opsuje.

Njegove se zlobne oči okrenuše prema njemu. „Mogu to srediti.“ „Vitale!“ Michael poviče. „Ovo je između njega i mene. Više nisi potreban. Možeš ići.“ „Ha. Zamisli to. A mislio sam da je to doživotna privrženost?“ Ponovno je pogledao u Ari, pogledom predatora. „Želiš me ovdje, zar ne, dušo?“ U manje od sekunde, njezin je pogled s njega pao na mene pa na našeg oca. „Adriana je kroz dovoljno toga prošla,“ Sienna izgovori snažnim, zapovjedničkim glasom. „Ne treba odgovarati nikome. Posebno ne tebi.“ Vitale se naceri prema mojoj supruzi i prijeteći je pogleda. Nije odvratila pogled, podignula je glavu visoko i inatljivo, izazivajući ga. „Ti si baš nešto posebno,“ hrapavo je rekao, dotaknuvši je.

Bilo je previše, svaka sekunda ovog sranja. Puknuo sam.

Bilo je glasno.

Snažno.

Bum!

13

Oscar- naziv za američku filmsku nagradu

209

Naš svet knjiga

Napao sam ga, što sam jače mogao, zabio sam rame u čovjeka kojeg sam jebeno mrzio. Napao sam ga svime što sam imao u sebi, zbog onog što je učinio mojoj sestri, a sada i mojoj ženi.

Našoj obitelji. Ženski vrisak odjekne prostorijom.

Njegova leđa udariše u zid tolikom jačinom, da ga je probio prema drugoj sobi. Pali smo na pod, oboje smo pokušali steći prednost nad onim drugim.

Udarac u njegova rebra. Šaka u moje lice.

Koljeno u njegova jaja. „Jebeno ustanite!“ Michael naredi, ispalivši metak prema nama.

Prohujao je pokraj naših lica u obližnji televizor.

Ustao sam, udarivši ga još jednom. Nisam mogao odoljeti. On se presavio, iskašljavajući krv. „Tko je kučka sada, jebaču?“ Pljunuo sam na njega.

Još je jedan hitac ispaljen u našem smjeru, a ovaj put je očešao moju desnu ruku. Okrenuo sam se i spojio pogled sa Siennom, koja je znala zašto sam uopće reagirao na sve ovo. Ako ga ponovno uhvatim da gleda u moju ženu, dokrajčit ću ga. „Ja ne bi pretukao čovjeka na mrtvo ime ako krene na tebe u mojoj prisutnosti, Sienna. Ja bi mu stavio metak između njegovih jebenih očiju. Ti si moja. Čak i ako moram ubiti kako bi svima koji ne razumiju dokazao da si moja žena. Tvoje prezime je tvoja zaštita i ako netko želi ne poštivati tu svetinju, onda ću se ja pobrinuti za to da se susretnu s jebenim stvoriteljem.“ Moje su riječi od prije dvije noći bile ispisane u njezinom prekrasnom pogledu, kao da sam ih izgovorio ovog trena. Namrštila se kada je shvatila da znam o čemu razmišlja.

Prisjećajući se naše zajedničke večeri.

Tiho sam se molio da je ponovno imam u naručju, samo što, ako Bog čuje moje molitve, ovaj put bi vodio ljubav s njom. Na poseban način.

Polako. Čitavu noć.

Ona je bila prva koja je prekinula našu povezanost, pogledavši u pod, reagirajući i osjećajući se jednako kao i ja.

Bio sam joj potpuno predan.

Govno je ustalo, ponovno je ukopao pištolj u moja leđa. „Vitale,“ Michael izjavi. „Moraš otići.“ „Ne.“ Odmahnuo je glavom, gurajući me u središte prostorije pred Michaela. „Ne volim kada mi se govori što da radim, tako da ću ostati. Uz 210

Naš svet knjiga

to, želim vidjeti kako će sve ovo završiti. Ako ga ti ne ubiješ, sasvim sam siguran da ja jebeno hoću.“ Adriana bespomoćno spusti glavu. Nije mogla susresti pogled nikoga od nas. Nikada nisam više želio znati o čemu je moja sestra razmišljala, nego u tom trenutku. „U pravu si, Michael,“ Papá se ubaci, privlačeći pažnju na sebe. „To je između mene i tebe. Ostavi moju djecu izvan ovoga. Želiš mene? Imaš me.

Pusti njih.“ Izjavio sam istinu, „Ja ne idem bez tebe. Michael, rekao si da me želiš.“ Njegov se pogled zaključa s mojim. „Pa, jebeno sam ovdje. Stojim pred tobom. Pusti ih, uključujući i mog oca.“ „Crucifixio –“ Michael ga prekine, „Ne ide to tako. A sada začepi i pusti me da završim ono što nisam još ni započeo.“ Uperio je pištolj u moje čelo. „Na koljena.“ S rukama u zraku, učinio sam što mi je rečeno.

Michael nastavi, „Nakon svih tih godina, sve ovo vrijeme i dalje misliš da si nedodirljiv, Martinez! Da oni samo znaju tko si ti bio. Tko si zaista.

Jebeno bi te mrzili baš kao i ja! Ali znaš što? Vrijeme je da saznaju istinu, a ja ću biti onaj koji će im reći. Vrijeme je da shvate tko je zaista El Diablo.“ Spustio je oružje, premjestivši cijev na glavu moje sestre. „Pričat ću vam o vašem dragocjenom tatici.“ „Michael –“ „Martinez, ako jebeno ne začepiš, upucat ću te! Zaslužuju znati istinu o svome ocu.“ „Nije bitno što ćeš reći,“ objasnio sam. „Uvijek ću biti vjeran čovjeku koji me doveo u ovaj svijet. Trošiš svoje vrijeme ako misliš da ćeš promijeniti moju ljubav prema njemu.“ Michael nagne glavu u stranu. „Svejedno ću pokušati. Prva ljubav tvog oca nije bila tvoja majka. Zapravo je prvo volio njezinu majku. Sofiu. Da li ti je ikada pričao o njoj?“ „Ona se ubila. Majka nam je pričala o tome.“ „Sofia nije uvijek bila slomljena. Bila je puna života. Svjetlosti. Tvoj je otac to učinio. On ju je slomio. A kad se ubila zbog njega, on je jebao njezinu kći. Tvoju majku.“ „Nije tako bilo i ti to znaš,“ Papá ga obavijesti. „Ti si je slomio.“ „Ja sam volio tvoju sestru. Bila je ljubav mog života, a jebeno si i nju ubio.“ „Nije mi to bila namjera,“ moj otac odgovori.

211

Naš svet knjiga

„U redu… a što je s tvojim ocem? Ni njega nisi namjerno ubio?“ „Što?“ Ubacio sam se, šokiran. „Oh, zar nisi to znao?“ Michael se uzbudi. „Ubio je svog oca jer mu je majka bila lažljiva, prevarantska kurva. I tvoj ju je djed smaknuo. Vidiš, Martinez krv satkana je od jebenih demona. Njihov odgovor na sve je ubojstvo.“ „Dao sam ti četiri godine da raščistiš to. Četiri jebene godine da Amari kažeš istinu,“ Papá protisne. „Zaslužila je znati koliko si govno. Nikada je nisi volio. Znao sam to od prvog dana. Amari je bila slijepa, zatrudnjela je s Daisy kako bi te ulovila. Toliko je očajna bila da te zadrži. Toliko je ona tebe voljela. Ja sam svoju sestru volio više od ičega na ovom svijetu i nije prošao niti jedan dan, a da nisam pomislio na nju. Svaki dan pronađem novi način da se kaznim jer sam joj oduzeo život.“ Nismo znali ništa od ovoga…

Da li je moja sestrična Daisy znala da se naš otac nalazi iza smrti njezinih roditelja?

212

Naš svet knjiga

„Vidim je, osjećam je svake jebene sekunde, ona me osuđuje s toliko razočarenja u svojim očima,“ Papá nastavi. „Bila je moja svjetlost, upravo onakav život, kakav su mi moja djeca i supruga. Nikada nisam imao namjeru da je povrijedim. Amari se našla u unakrsnoj vatri, baš kao i Daisy. Želio sam tebe. Ne njih. Daj da to jebeno razjasnimo.“ „Lexi je također moja kćer i to je jedini razlog zbog kojeg nije ovdje,“ Michael razjasni. „Još jedno moje dijete neće platiti za tvoje grijehe. Zato ni Daisy danas nije ovdje. One su jedine dvije stvari koje su mi preostale na ovom svijetu. Gledao sam kako odrastaju uz tebe. Promatrao sam kako stvaraju svoje obitelji. Kako podižu moju unučad, tvoju djecu. Znaš li kakav je to osjećaj kada gledaš izdaleka? Propuštaš svaki rođendan, godišnjicu, obiteljska okupljanja. Imaš li pojma koliko sam te puta jebeno mogao ubiti? Upucati te. Živio si ovaj drugi život, letio u Italiju, ponašao se kao da to zaslužuješ!“ „Ne zaslužujem. Ja to znam. Toliko sam puta htio vratiti svoj život. Ne mogu spavati po noći, progoni me. Pištolj. Bilo bi tako lako okončati sve.

To je ono što zaslužujem i nemoj ni na sekundu pomisliti da ja to ne znam.“ Trepnuo sam, slušajući ga kako priznaje ono što sam se oduvijek pitao.

Zašto bi ga pronašao samoga u sred noći. On je razmišljao, planirao…

Svoju smrt. „Jebeno mrzim sam sebe. Svaki. Pojedini. Dan. Pogledam u oči svoje djece i sve što vidim je moja propast. Volim ih. Molim te, Michael.

Preklinjem te. Smiluj mi se.“ „Kao što si se i ti meni smilovao?“ „Četiri godine!“ Papá ponovi. „Sve što si trebao napraviti jest, reći mojoj sestri istinu. Što si očekivao od mene?“ „Milost! Sjebao sam. Platio sam za to. Ubio si ljubav mog života!“ „Kako jebeno nisi umro? Ha? Kako?“ „Nikada nisi pitao da vidiš moje tijelo. Sjećaš se? Identificirao si sestru u mrtvačnici, ali ne i mene. Zapravo je vrlo lako lažirati svoju smrt. Ti bi trebao znati sve o tome,“ Michael odgovori. „Iskali se na meni! Ne na mojoj djeci! Ne na svojoj unučadi! Pusti ih da odu! Odmah! Zbog Lexi!“ 213

Naš svet knjiga

„Jebi se!“ Michael pobjesni pa pogleda u mene. „Ti si na redu, Cruz!

Vrijeme je da izabereš!“ „Ubit ću te zbog ovog! Kunem se Bogu! Jebeno ću te dokrajčit zbog ovog!“ Papá se počeo trzati, pokušavajući se odvezati sa stolice. „Tko će biti, unuče? Tvoja sestra ili tvoja supruga? Moraš izabrati! Reci mi! Tko živi, a tko umire?“ Ukočio sam se, nisam vjerovao da se ova scena odigrava pred nama.

Ari i Sienna me užasnuto pogledaju, frenetično pokušavajući prodrijeti u moj pogled, tražeći pomoć. Nikada neću zaboraviti poglede u njihovim očima. To je bio upravo onaj trenutak u kojem smo svi bili taocima luđaka, s pištoljima uperenima u njihove glave.

Sljedećih nekoliko sekundi odigralo se kao u horor filmu, postajući moja nova stvarnost. Zbog čega nitko od nas nikada više neće biti isti. „Učini to! Moraš izabrati! Reci mi, jebaču! Tko će biti? Reci mi odmah!“ Odmahnuo sam glavom, nisam mogao kontrolirati emocije koje su tekle kroz mene. Sve se dogodilo tako prokleto brzo, bilo je teško nastaviti sa svim ovim. Vrijeme se odjednom zaustavilo ili se možda ubrzalo, nisam više mogao reći.

Njegove riječi.

Moji osjećaji.

Prestravljeni, povrijeđeni pogledi djevojaka, stopili su se u jedno. Ništa nije imalo smisla. Bio sam tamo, ali nisam. Sve je zvučalo jednako – panika, glasovi, život koji je želio da uzmem. „Ubij mene!“ Viknuo sam prodornim glasom iz dubine svojih pluća.

Odjeknuo je od zidova i stropa, podrhtavajući u samoj mojoj srži. „Jesi li me čuo? Uzmi moj život!“ „Molim te, Michael! Ne čini to!“ Papá zareži, oponašajući moj ton glasa. „Nemoj jebeno to činiti! Preklinjem te! Molim te! Nemoj to činiti!“ „Biraj!“ „Jebi se!“ Ustao sam i udario se po prsima. „Ubij me, jebaču! Jer ako to ne učiniš, kunem se da ću te pronaći i sam te ubiti! Ovo je tvoja prilika!

Pokopat ću te živog, kurvin sine!“ „Misliš da me briga za išta od toga? Mrtav sam otkad je tvoj otac ubio moju suprugu! Nadam se da ćeš me pronaći i ubiti! Želim umrijeti! Ali prvo, moraš izabrati! Adriana ili Sienna? Tko će biti? Reci mi! Odmah!“ „Ona je tvoja sestra, Cruz,“ Sienna izgovori očajnim glasom. „Krv je jača od ičega. Razumiješ li me? Poznajem ovaj život. Živjela sam ovaj život.

Nikada nisam mislila da ću ovoliko daleko dospjeti. Pusti me da budem sa svojom majkom. Molim te, samo me oslobodi.“ 214

Naš svet knjiga

Oči mi zasuze.

Usne mi zadrhte.

Tijelo mi je bilo jebeno šokirano. „Grešnice, ne radi mi to. Bori se! Razumiješ li me? Ne predaj se nikome! Čak ni meni!“ „Cruz, volim te,“ Adriana reče, progovorivši po prvi put. „Znala sam da ćeš me pronaći.“ Suze su se slijevale niz njezino lice. „Pronašao si me, u redu? Ovdje sam. Ne stavljaj njezin život u moje ruke. Ne želim da se pobuniš protiv toga. Možeš me tako i ubiti, jer neću moći živjeti sama sa sobom ako izabereš mene. Molim te, brate. Razumijem.“ „Ari… Ne mogu…“ Nisam mogao disati. Srce mi se slamalo, tijelo mi se raspadalo. „Ne mogu ja ovo! Michael! Molim te! Samo ubij mene!“ Beznađe u njihovim očima i slomljen izraz na njihovim licima ponukao je Michaela da nastavi. „Izaberi! Imaš tri sekunde da odlučiš, prije nego ja to učinim umjesto tebe!“ „Molim te!“ Udahnuo sam, prisilivši se da nastavim. Tjerajući svoje usne da se pomiču. Bol, agonija, žaljenje, udarilo me snažno i sve u isti tren. U prsima mi je gorjelo i boljelo me. Srce mi se slamalo, krvarilo zbog svega što sam gledao. „Tri.“ Gušio sam se, hiperventilirao, utapao se sve dublje u svom očaju.

Nisam se mogao spasiti od samoga sebe. „Neeeeeee!“ Papá se trzao uokolo, bjesneći iznutra prema van. „Dva.“ „Ne mogu! Ubij mene! Samo me jebeno ubij!“ Ponavljao sam, osjećajući se kao da više ne mogu nastaviti. Želio sam umrijeti, trebao sam umrijeti.

Moje se tijelo žestoko borilo samo sa sobom, na način na koji nikada prije nije. „Jedan.“ Mučenje. Žaljenje.

Moji demoni.

Po prvi put sam shvatio da je moj demon broj jedan, čitavo vrijeme bio Michael, moj djed. Uništenje i destrukcija koju je donio u moj život, od trenutka kada je oteo Ari i ušao u ovu sobu.

Ovaj pakao. „Vrijeme je isteklo, jebaču!“ „Neeeee!“ Potrčao sam prema naprijed kada je povukao obarač.

Nisam očekivao sljedeće.

Bum! 215

Naš svet knjiga

Ovoga ću se sjećati do kraja svog života. Kunem se da sam imao osjećaj kao da se metak usporeno kreće, dok se zvuk pucnja odbijao od zidova.

Promatrao sam kako Vitale snažno odguruje Adrianu s puta, a ona pada na pod. Njegovo se tijelo trznulo od udarca metka koji je primio umjesto nje, u bočnu stranu trbuha.

Prije nego sam uspio oboriti Michaela na pod, još jedan pucanj odjekne zrakom.

Bum! Isprva, nisam znao što se jebeno dogodilo. Sve što se moglo čuti, bio je jasan pucanj pištolja. Još jedan metak prostrujao je kroz zrak i prasnuo kada je pogodio svoju metu. Michaelova je glava eksplodirala nekoliko koraka udaljena od moga lica i tek sam tada shvatio da ga je netko upucao odostraga. Njegovo beživotno tijelo palo je na pod uz glasan, tup udarac.

Sve se oči okrenuše u pravcu iz kojeg je metak stigao. Nekoliko sekundi, nitko se nije pomicao, nitko nije proizveo nikakav zvuk, uključujući mene. Neporeciv osjećaj spoznaje osjećao se u zraku. Dubok i mukotrpan. Beznadan i nemilosrdan.

Smrt. „Sveto sranje,“ izdahnuo sam, kada sam je ugledao kako stoji uz druga vrata. Čvrsto držeći pištolj u ruci. „Nitko se ne zajebava s mojom obitelji. Čak niti… moj otac,“ Mamá izjavi.

Umalo me oborivši na guzicu.

216

Naš svet knjiga

Ari je bila prva koja je prekinula tišinu. „Oh moj Bože. Christiano, jesi li u redu? Spasio si mi život.“ Christiano? Znala je njegovo pravo ime? Šokiran izraz na njegovom licu, odražavao je naše izraze. Bilo je očito da je bio zapanjen svojim postupcima, baš kao i mi. Nisam znao što je gore.

To da je spasio moju sestru zbog čistih instinkta ili da to nije bio njegov izbor. Jednostavno rečeno, duboko u njemu…

Stalo mu je do nje.

Koji kurac?

Mamá požuri preko sobe, ravno prema našem ocu. „Alejandro,“ zajecala je, padajući na koljena. Istog je trena rukama zgrabila njegovo izmučeno, krvavo lice.

On je pak, trznuo glavom i rekao, „Dobro sam.“ Njegov je ego bio osobina na koju je naša majka naviknula. Dala se u oslobađanje njega od užadi koja ga je držala za stolicu.

Moja se šaka spoji s ogledalom na stoliću za uljepšavanje, a zatim uzmem komadić razbijenog stakla. Krenuo sam prema Ari kako bi prerezao užad kojom je bila vezana.

Kada je bila oslobođena, zagrlila me oko vrata, šapćući, „Volim te“ u moje uho. Čvrsto sam je zagrlio na nekoliko sekundi, trebajući je osjetiti u svom zagrljaju. Sanjao sam o ovom trenutku, činilo se kao desetljećima. Čim sam je pustio, krenula je prema Vitaleu da mu pomogne, ali njezina nastojanja su ubrzo prekinuta kada su naši ljudi nahrupili u sobu.

S pištoljima spremnima za borbu.

Na čelu s El Capom i Ginom.

Vitale samo jednom pogleda prema njima i odgurne Arine ruke. S rukom čvrsto pritisnutom o trbuh, poskoči i baci se prema prozoru. Pokrio je lice prije nego je probio staklo. Otkotrljao se na krov, nestajući u noći kao da ga nikada nije ni bilo. Naši se ljudi bace u akciju, dadu se u potjeru za njim. „Ne!“ Adriana ih zaustavi, postavi se ispred razbijenog prozora.

Nisam oklijevao, naredio sam, „Pronađite ga! Želim njegovu glavu.“ „Cruz! On je spasio moj život!“ 217

Naš svet knjiga

„Ne bi trebao spašavati tvoj život da ga isprva nije doveo u opasnost, Ari. Idite. Odmah!“ Istrčali su iz sobe, poslušavši moju naredbu. „Cruz –“ „Nemoj.“ Ispružio sam ruku, utišavši svoju ženu. „Zajebavao se s pogrešnim čovjekom.“ Nisam čekao njihov odgovor. U tri duga koraka, bio sam na koljenima.

Dlanovima sam obuhvatio njezino lice, ušutkavajući je, ljubeći je kao da je ona bila moj posljednji dah. „Jebem ti,“ promrmljao sam uz njezine usne. „Nikada više nećeš napustiti kuću.“ Uzvratila mi je poljubac i na trenutak smo se izgubili jedno u drugom, prije nego sam je podigao s poda. „Papá, ujače Gino.“ Zagrlila je obojicu. „Principessa, jesi li u redu?“ Luciano upita, obujmi dlanovima njezino lice, pregledavajući je. „Jesu li te povrijedili?“ „U redu sam.“ „Gino, zovi pilota. Reci mu da se vraćamo. Pobrini se i za to da nas doktori čekaju.“ „Da, Capo.“ Kimnuo je pa poljubio Siennu u čelo. „Ukrala si moj auto.“ „Znam. Žao mi je.“ „Nemoj mi to nikada više ponovno učiniti.“ „Neću. Obećavam.“ Kimnuo je ponovno i krenuo prema izlazu iz sobe.

Papá je pokušao ustati, ali ga tijelo nije slušalo. „Cruz, pomozi mi,“ Mamá je paničarila. „Carino, u redu sam.“ „Nisi u redu. Ne možeš ni stajati.“ Luciano i ja smo požurili prema njemu, poduprijeli smo njegove ruke svojim ramenima, dopuštajući njegovom tijelu da se opusti. Mamá, Sienna i Ari hodale su iza nas dok smo ga mi većim dijelom nosili niz stepenice.

Morali smo zastati svakih nekoliko stepenica zbog intenzivne boli koja bi ga presjekla.

Pažljivo smo ga smjestili u Lucianov auto. Mamá je sjela pokraj njega tako da je njegova glava počivala u njezinom krilu. Zatvorio sam vrata i kimnuo vozaču da ga brzo preveze do aviona.

U svom srcu sam znao…

Da naš otac više nikada neće biti isti nakon ovoga.

218

Naš svet knjiga

Cruz nije napustio svog oca otkada smo stigli do očevog aviona. Ako Martinez ne preživi, nije bilo govora o tome što će to učiniti njegovom sinu.

Duboko sam udahnula, zgrabila dvije boce s vodom iz frižidera i krenula prema njemu. Postavila sam bocu ispred njegova lica, pokazujući mu da pije, ali je odmahnuo glavom ne želeći je. „Moraš nešto piti ili jesti, Cruz. Nisi dao da ti doktor pregleda ruku, mogao bi dobiti infekciju. Molim te, uzmi vodu, da ne bi dehidrirao.“ Nije odgovorio, nije me ni slušao. Udahnula sam još jednom, sjela pokraj njega i oslonila svoj dlan na njegovo koljeno. „On će biti u redu.“ „Čula si doktore, Grešnice. Sva njegova rebra su slomljena, prsa su mu ulegnuta. On je star. Ne znamo što će se dogoditi.“ „Moramo misliti pozitivno. Ne pomaže nikome ako razmišljamo na način na koji ti razmišljaš.“ I ponovno, ostao je tiho. „Tvojoj obitelji treba da ostaneš pozitivan, Cruz.“ „Bolje bi se osjećao kada bi imao Vitaleovu glavu na jebenom pladnju.“ Moj se pogled premjesti na Adrianu, koja je sjedila u sjedalu na drugom kraju aviona, gledala je kroz prozor i izgledala je potpuno izgubljena i slomljena. „Znam da ti misliš da je to ispravno za učiniti, ali što je s tvojom sestrom?“ „Na što ciljaš, Sienna?“ Slegnula sam ramenima. „Mislim da ona nešto osjeća za njega.“ „To je Stockholmski sindrom, proći će.“ „Pa, ne možeš poreći da joj je spasio život.“ „I što? Trebao bih ignorirati činjenicu da ju je držao zatočenu mjesecima? I da je tebe uzeo za taoca?“ „Ne. Ne znam. Samo mislim da je prošla kroz puno toga i… možda… ne znam, možda ga treba.“ „Ne možeš biti ozbiljna. Da il se ti to zajebavaš sa mnom?“ „Naravno da ne.“ „Sjećaš li se kada si rekla da si moja supruga? Počni se tako i ponašati i ne propitkuj moje odluke, jer ja znam što je u najboljem interesu za moju obitelj.“ Zagrizla sam jezik, znala sam da se ponaša kao šupak jer je zabrinut.

219

Naš svet knjiga

„Znaš tko sam i za što sam sposoban. Živo mi se jebe za ono što je Vitale uradio tamo. Želim njegovu glavu i neću se zaustaviti dok je ne dobijem.“ „Ja znam za što si sposoban. Svjedočila sam tome svojim očima. Znam za što je moj otac sposoban baš kao i ujak Gino. Čak znam i za što je tvoj otac sposoban. Sve znam. Ali iza nasilja, krvi, pokolja, ti imaš srce, Cruz.

Voliš i štitiš svoju obitelj, izgubio bi i vlastiti život da treba. Ne kažem da to ispravlja ono što ti radiš, ali vidjela sam tvoje obje strane. Dobru i lošu.“ Zastala sam, dopustila svojim riječima da se slegnu. „I zato je možda i Ari vidjela obje strane Vitalea. To je sve što pokušavam reći.“ Namrštio se na mene, promišljajući o onome što sam izjavila. Budući se nisam htjela prepirati s njim, ustala sam i otišla. Lagala bih kad bi rekla da nisam bila šokirana time što me pustio.

Moja su se stopala sama kretala i prije nego sam znala što radim, uhvatila sam se kako sjedam pokraj Adriane. „Jesi ok?“ Upitala sam je, htjela sam probiti led među nama. „Da.“ „Žao mi je zbog svega što ti se dogodilo. Ne mogu ni zamisliti kroz što si sve prošla ovih nekoliko posljednjih mjeseci. Tvoj je brat bio očajan. Čitava tvoja obitelj je bila, kada su saznali da si oteta. On se kažnjava svakog trenutka jer je dopustio da ti se to dogodi. Nije prošao niti jedan dan da nije slijedio tragove, koristio sve moguće načine da dobije odgovore. Cruz te samo pokušava zaštititi.“ Samo sam nakratko upoznala Cruzovu sestru na svojoj maturalnoj večeri, ali odmah sam shvatila da je veoma nalik na svog brata. Ništa nije govorila, čak me nije niti pogledala. Potpuno se isključila, zatočena u vlastitim mislima. Jedini razlog zbog kojeg sam to primijetila bio je, jer sam prepoznala taj izraz na njezinom licu. I ja sam ga imala jednom ili dva puta.

Iz nekog razloga kojeg nisam mogla objasniti ili razumjeti, osjetila sam povezanost s njom baš kao i s njezinom majkom. Htjela sam pomoći, pružiti joj mir.

Možda i nadu. „Moja je majka ubijena pred mojim očima kada mi je bilo osam godina.“ Arin pogled susretne moj. „Iz prve ruke znam kako je to imati čitav život otrgnut od sebe. Teško je shvatiti, pa provedeš noći budna pitajući se zašto? Zašto ja? Nisam to tražila, nisam to htjela. Ja sam dobra osoba, ne zaslužujem to što se događa meni, ljudima oko mene, ljudima koje volim. Dugo mi je trebalo da shvatim da je ovo život u kojem sam rođena. Umjesto da se fokusiram na 220

Naš svet knjiga

loše, pokušala sam vidjeti dobru stranu. Moj je otac u svoje vrijeme učinio mnogo usranih stvari, stvari za koje znam da će morati razriješiti s Bogom.

Ali vidjela sam njegovo srce. Osjetila sam njegovu ljubav. Teško je odvojiti El Capa od mog oca, a pretpostavljam da je tvoj um trenutno preplavljen saznanjima od noćas, o tvom ocu. Budi mirna, vidjela sam koliko te voli, Ari. Koliko voli tvoju majku, tvog brata. Ti si mu sve. Nadam se da to znaš.“ „Znam. I zbog toga, znam da je i Christiano također dobar čovjek.“ Moje se oči stisnu, čekala sam da nastavi. „Provela sam posljednjih sedam mjeseci s njim. Znam neke stvari, kao na primjer, da si se udala za mog brata. Znam da su me tražili. Znam sve što se događalo dok me nije bilo.“ „Kako?“ „Pokazao mi je.“ „Vitale?“ „Da. Bio je na vašem vjenčanju. Išao je radi mene.“ „Što?“ „Teško je objasniti. Jedva da razumijem što se dogodilo među nama.

Isprva je bio okrutan, ali… ne znam. Negdje usput, njegovo se ponašanje promijenilo. Bila sam preplašena. Nikada nisam bila tako daleko od svog doma ili obitelji. A onda sam bačena vukovima i to je bilo zastrašujuće.“ Njezine se oči ispuniše suzama, ponovno je proživljavala ono kroz što je prošla. „Nisam jaka kao moj brat. Čitav život su me čuvali i nisam shvaćala koliko sam slaba, sve dok nisam oteta. Sve što sam imala, bilo je vrijeme za razmišljanje i po prvi put sam zaista shvatila koliko sam naivna bila. Koliko naivna jesam.“ Slegnula je ramenima. „Još uvijek je stvarno zbunjujuće. Da stvari budu još nejasnije, Christiano se vratio jedne noći i počeo mi pokazivati fotografije, videa na kojima su bili svi. Rekao mi je da mi se brat ženi. Plakala sam čitavu noć jer neću biti tamo. Sljedeće večeri se pojavio u odijelu. Imao je video vaše ceremonije i primanja i to je bio prvi put da je bio ljubazan prema meni. Pričao mi je o toj večeri, kako je Cruz izgledao sretno. Koliko si ti jadna bila. Nakon toga su se stvari počele mijenjati među nama.“ „Wow. Ne znam što bih rekla.“ „Nije bitno što ja kažem, Cruz je već izdao naredbe. On je živi mrtvac.

Samo je pitanje vremena prije nego ga pronađu. On me štitio. Zato sam bila s njim umjesto s Michaelom, koji je očito bio moj davno izgubljeni djed. Što je još više zapanjujuće, ja sam njegova unuka, a on me mrzio.

Nikada se prema meni nije odnosio drugačije nego, kao prema smeću pod 221

Naš svet knjiga

svojim nogama. Znala sam da je opsjednut našom obitelji. Nije to ni pokušavao sakriti.“ „On je lud.“ „Govoriš o genima? Michael me nije dao Christianu kako je tvrdio, Christiano je naišao dok me Michael ozljeđivao i sljedeća stvar koje se sjećam bila je da me poveo sa sobom. Nikada se nisam vratila u Michaelove ruke.“ Otvorila sam usta kako bi rekla nešto, ali me ostavila bez riječi kada je dodala… „Mislim da sam zaljubljena u njega.“

222

Naš svet knjiga

Doktor je završio s pregledavanjem očevih vitalnih organa. Bio je pod sedativima, u nesvijesti na svom krevetu, s infuzijom u ruci. Kombinacija tekućina i lijekova protiv bolova koja je ubrizgavana u njegove vene, pomagala mu je da ostane miran, a tu su bili i aparati koji su mjerili njegov krvni tlak i razinu kisika. Mamá i Sienna su bile s Ari u njezinoj sobi, pomagale su joj da se smjesti nakon sedam dugih mjeseci izbivanja.

Dr. Sanchez kimne prema vratima pa sam ga slijedio van, zatvorivši ih za sobom. Bio je stari obiteljski prijatelj koji je u nekoliko navrata tokom godina posjetio našu kuću, kada bi u pitanju bile prehlade, gripa, povrede i bolovi. Bio je plaćen da usta drži zatvorenima. S obzirom na to, vjerovao sam mu. „Kako je on?“ Pitao sam stavljajući ruke u džepove hlače. „On je jak, Cruz.“ „Ne treba mi Vaše ublažavanje doktore, moja majka nije u blizini. Želim istinu.“ „Istina je,“ uzdahnuo je i stavio mi ruku na rame. „Da je tvoj otac u gadnom stanju. Iako, oboje znamo koliko je žilav. Neće se predati bez borbe.“ „Njegovo se tijelo bori protiv njega samoga.“ „Koja je pjesma Franka Sinatre? Moj način? Pa,“ zakikotao se. „Tvoj otac radi to na svoj način. Živio je život kakav je želio. To ne može reći mnogo ljudi, Cruz.“ „Nisam spreman pozdraviti se s njim.“ „Razumijem. U vremenima poput ovih, sve što možemo jest, moliti se i prepustiti sve u Božje ruke.“ „Bog me mrzi, doktore.“ „Ne radi on na takav način. Vjeruj u njega. U redu?“ Nisam odgovorio, što sam mogao reći na to? „Namješteni su mu lijekovi i infuzija do ujutro. Tada ću se vratiti. Ako se išta promijeni, samo zovi.“ Kimnuo sam. „Hvala Vam.“ Osmjehnuo se i poželio laku noć majci dok je odlazio niz hodnik.

Prebacila je pažnju na mene. Stajala je preda mnom, samo joj je snaga bila jasno ispisana na licu.

223

Naš svet knjiga

Pročitavši mi misli, rekla je, „On će biti u redu, Cruz.“ „Kako možeš biti tako sigurna?“ „Mogu to osjetiti. Mogu osjetiti njega. Mogla sam ga osjetiti još otkad mi je bilo petnaest godina, kada sam ga prvi put susrela. Uvijek je tako djelovao na mene. Nije bilo bitno koliko smo godina proveli odvojeni.

Osjećala bi njegovu dušu svaki dan. Zato nisam zabrinuta, a ne bi trebao biti ni ti.“ Promijenio sam temu. „Kako je Ari?“ „Sa Siennom je. Sviđaju se jedna drugoj. Dobro je. Tvojoj sestri je sada potrebna prijateljica, a i uz to, uvijek je htjela sestru.“ „A ti, Mamá, kako si ti?“ „Odahnula sam i zahvalna sam što mi je obitelj ponovno pod jednim krovom.“ „Čini se da je prošao čitav životni vijek otkad smo svi ovako bili zajedno.“ Nisam se više mogao suzdržavati. „Kako si shvatila, Mamá?

Kako si znala da je to Michael?“ „Primila sam pismo toga jutra u kojem je pisalo, Žao mi je. Trebao sam biti uz tebe. Sa slikom mene kako nastupam u New Yorku. Tvoj je otac rekao da ide u grad pobrinuti se za posao i jednostavno sam znala.

Nazvala sam Luciana i odletjeli smo onamo. Mislim da Michael nije mislio da ću sve tako brzo povezati. Podcijenio me. Tvoj otac ima dvije nekretnine iz djetinjstva za koje se nikada nije mogao prisiliti da ih proda.

Jednu u Columbiji, a drugu u New Yorku. Prisutnost njegove majke još se uvijek osjeća u tim domovima. Kao što znaš, tvoj je otac tvoju baku jako puno volio. Do današnjeg dana, njezina ga smrt još uvijek progoni.“ Mislio sam da sam sve shvatio u vezi oca. A zapravo, ono što sam znao, jedva da je dotaknulo površinu. Nisam ga mogao osuđivati zbog njegovih odluka, s obzirom na to da bi i ja učinio isto kada bi on povrijedio moju majku. Ali on to ne bi. Bio je mnogo stvari, ali obitelj mu je bila sve. Povijest uvijek pronađe načina da se ponovi. Ubio je Michaela zbog svoje sestre, a ja sam želio Vitalea pokopanog iz istog razloga.

Nitko se ne zajebava s mojom obitelji i poživi još jedan dan. „Da li Daisy zna za oca i svoju obitelj?“ Odmahnula je glavom. „Ne. I voljela bi da tako i ostane. Michael je okrenuo leđa mojoj majci, nama objema. Nikada nije bio ništa više od donatora sperme, nije bio otac u mojim očima. Znam što ti je rekao, ali znam i da su to sve laži. Tvoj je otac najbolja stvar koja mi se dogodila.

Odrekao se svega zbog nas. Podigao je Daisy na jedini način na koji je znao, a ipak, iskupio se za to kroz njezinu djecu.“ 224

Naš svet knjiga

„Znam.“ „Ovo nije život koji sam željela za tebe, Cruz.“ S ljubavlju je obuhvatila moje lice. „Treba mi da znaš da si ti dobar čovjek, toga se moraš sjetiti. Ja mrzim ovaj život, ali ti imaš zlatno srce. Uvijek ćeš biti moj maleni dječak sa blistavim zelenim očima koje mogu vidjeti u moju dušu. Ti si moje srce.

Volim te, Crucifixio.“ „I ja tebe volim.“ Povukla me u naručje, zagrlivši me koliko je čvršće mogla. „Trebaš odvesti ženu doma i odmoriti se.“ „Hoću uskoro. Odi se istuširati. Ostat ću s njim.“ „Ok.“ Poljubila me u obraz i otišla.

Vratio sam se u sobu, bio sam iznenađen kada sam vidio da je budan. „Papá, trebaš se odmarati.“ „Odmarat ću se kad umrem.“ „Skoro i jesi.“ „Đavo me još ne želi, sine. Ne voli imati konkurenciju.“ Frknuo sam kroz kikot. „Vidim da imaš snage za šale.“ „Kako se osjećaš? Jesi li u redu?“ Prošaptao je ispod daha. „Dobro sam.“ „I ja sam dobro. A sada, kako se stvarno osjećaš?“ Nisam oklijevao u odgovoru, „Uplašeno.“ Raširio je ruke, pa hrapavo rekao, „Dođi ovamo.“ „Papá…“ „Cruz, dođi ovamo.“ „Ne želim te povrijediti.“ „Ne možeš me povrijediti više nego što sam ja tebe povrijedio. Reći ćemo da je izjednačeno.“ „Nisam dijete.“ „Nije me briga koliko ti je godina. Koliko si života oduzeo. Koliko te demona drži budnim. Ti ćeš uvijek. Uvijek. Biti moje dijete.“ Sjeo sam na krevet pokraj njega i nagnuo se naprijed. Lagano sam glavu oslonio preko njegovih grudi. Slušajući i osjećajući njegovo srce, dogodilo se nešto što nisam očekivao. Nisam mogao kontrolirati emocije koje sam pokrenuo u sebi. „Volim te, Cruz. Tako sam ponosan što te mogu zvati svojim sinom.

Nikada nisam želio biti poput svog oca. Nikada. Znao sam to od prvog dana.“ „Tu smo različiti, Papá. Ja ću uvijek htjeti biti poput tebe.“

225

Naš svet knjiga

„Ti si bolji od mene, a to si dokazivao iznova i iznova, još otkako si bio maleni dječak. Ne znam kako mi je Bog dopustio da imam tebe, tvoju sestru i tvoju majku, ali zahvaljujem mu svakog dana na svjetlosti koju si ti donio u moj tamni, mračni svijet.“ „Molim te… budi u redu.“ Progutao sam kuglu u grlu. „Ne mogu te još izgubiti.“ „Ti si moje desno oko, a tvoja sestra je lijevo. Oboje ste jabučice u mojim očima. Kada dođe moje vrijeme da odem, samo znaj da ću otići u miru. Za ničim više ne žalim. Moja se duša osjeća spašenom.“ „Volio bih kada bi isto mogao reći.“ Teško je udahnuo i dotaknuo svoja prsa. Pokušavao je udisati kroz bol dok je govorio i to mu se odrazilo na rebra. Posegnuo sam za vodom i pomogao mu da otpije gutljaj prije nego sam je vratio na noćni ormarić pokraj njegova kreveta. „U ovome svijetu, Cruz,“ nježno je progovorio. „Jedina stvar koju možeš učiniti je zaštititi one koje voliš. Obitelj je sve. Jednog ćeš dana imati svoju djecu i zbog toga ćeš se osjećati potpunim. Ispunit će prazninu u tvom srcu koja je nastala zbog života koje si oduzeo u njihovo ime.“ „Volim te, Papá. Ti upravo ispunjavaš tu prazninu.“ Lagano se osmjehnuo i zatvorio oči. Bio je to prvi put u mome životu da je zaspao dok sam ja bio prisutan. Sjedio sam tamo neko vrijeme, samo osluškujući njegovo spokojno disanje i gledajući kako mu se prsa podižu i spuštaju. Pronašao sam harmoniju u svemu tome.

Nakon svih tih godina, konačno sam znao…

Njegovi su demoni utišani, dopustili su mu da pronađe san koji je čitav život čekao.

226

Naš svet knjiga

Bilo je rano jutro kada smo se vratili kući.

Kući.

Ta je riječ bila potpuno krivog koncepta za mene prije nekoliko dana.

Nikada nisam mislila da ću o ovoj kući razmišljati na bilo koji drugi način osim pritvora iza rešetki mafijaškog života. Bilo je ludo kako se tvoj pogled na sve to može promijeniti, kada to najmanje očekuješ. Nikada nisam mislila da ću osjetiti ljubav iza tih zidova.

Jesam.

Osjećam je.

Cruz mi je spasio život. Umro bi za mene, a to nije nešto preko čega sam mogla samo olako prijeći. „Hej.“ Izašla sam na balkon naše spavaće sobe.

Sjedio je u ležaljci i gledao izlazak sunca, dočekujući novi dan. „Dolaziš li u krevet?“ „Nisam umoran.“ „Hoćeš li onda barem leći sa mnom?“ Na jedan kratak trenutak, naši se pogledi spoje, prije nego je kimnuo.

Uhvatila sam ga za ruku i povela ga unutra.

Kada smo prošli pokraj našeg kreveta, upitao je, „Gdje ideš?“ „Istuširati se sa svojim suprugom. Prljavi smo.“ „Sienna –“ Uzvratila sam mu pogled, izjavivši, „Vjeruj mi.“ Kada smo bili u kupaonici, uključila sam tuš i u nekoliko sekundi, staklo se zamaglilo od pare vruće vode. Nisam ispustila njegovu ruku, okrenula sam se prema njemu.

Njegove mi oči nikada nisu lagale, bile su ispunjene upitom koliko sam daleko htjela ići s ovim. Ruke mi nisu drhtale, pustila sam njegove kako bi mu otkopčala košulju. Jedan po jedan, moji su se prsti pomicali niz njegov torzo prije nego sam je pažljivo prevukla preko njegovih ruku, kako ne bi povrijedila ranjeno meso na njegovom bicepsu. Kada sam je skinula, pogledala sam u ozljedu koju mu je luđak nanio. Shvativši koliko je blizu njegovog srca bila, moje je ubrzalo.

227

Naš svet knjiga

Da je bilo samo nekoliko centimetara dalje, on sada ne bi stajao preda mnom. Nešto je ušlo u mene, pa sam se nagnula naprijed i nježno poljubila njegovu ranu, dok sam gledala u njega, prema gore, kroz trepavice.

Moje ruke posegnuše za njegovim remenom i za gumbom njegovih hlača, pa mu ih također skinem, dopustivši da padnu oko njegovih gležnjeva. Iskoračio je iz njih, niti jednom ne prekidajući našu napetu povezanost. U jednom brzom potezu, skinuo je moju haljinu, grudnjak i gaćice.

U sekundi, njegov je pogled postao grabežljiv, pomiješan s potrebom.

Osmjehnula sam se, sviđala mi se reakcija koju je moje tijelo budilo u njegovom pogledu. Zakoračila sam pod tuš i povela ga sa sobom.

Zatvorio je vrata dok sam mu se oprezno približavala, bojala sam se da će me odgurnuti, ali nije me bilo briga ako to učini.

Trebala sam pogledati u njega.

Držati ga.

Reći mu sve.

Nježno sam dotaknula porezotine i ogrebotine koje su nagrđivale meku kožu na njegovim prsima, rukama i trbuhu. Htjela sam zapamtiti ovaj trenutak, kada sam ga ugledala ranjivog.

Moj prekrasan slomljeni čovjek.

Moj. Njegovo je tijelo zadrhtalo kada sam ga dotaknula, ali se nisam zaustavila.

Nisam mogla.

Moji su se prsti pomaknuli na njegove bokove. Htjela sam ga osloboditi sve boli i povrijeđenosti koju je možda osjećao.

Za mene.

Za svoju obitelj.

Za svog oca.

Moji prsti pronađoše put prema natrag, do njegovog lijepog lica.

Ispod vrućeg mlaza vode, iznad naših glava, priznala sam svoje grijehe, „Nisam te htjela voljeti, jer duboko u svojoj duši… nisam mogla podnijeti pomisao na to da izgubim još nekoga u svom životu. Željela sam te mrziti iz straha da ćeš umrijeti pred mojim očima kao što je i moja majka.“ Zagrizla sam usnu, borila sam se da ne zaplačem.

Nastavila sam, „Držim ljude na udaljenosti kako bi svoje srce zaštitila od boli žaljenja za drugom osobom. Znam kakav je ovaj svijet i cijeli svoj život sam ga mrzila. Željela sam pobjeći, otići i na neki način mi se i ostvarila želja. To što sam bila taocem, samo je dokazalo koliko sam htjela biti kod kuće. Uz tebe. Od trenutka kada sam te prvi puta ugledala, na 228

Naš svet knjiga

svojoj maturalnoj večeri, osjetila sam tu duboku povezanost s tobom. Zato nisam htjela ništa započeti. Moje je srce htjelo nešto što nisam mogla imati.

Nisam smjela imati. Tako se moj um prebacio na drugi način rada, na preživljavanje i zato sam bila tolika kučka prema tebi. Žao mi je, Cruz. Bio si drag, ljubazan i strpljiv sa mnom. Dao bi svoj život za mene.“ Suze kliznu iz mojih očiju. Podigao je ruku kako bi ih obrisao vrhovima svojih prstiju. Činilo se kao da je opčinjen svakom riječi koju sam podijelila s njim. „Nikada ti neću moći dovoljno zahvaliti za sve što si učinio za mene.“ U jednom je dahu promrmljao, „Volim te, Sienna.“ Znajući da to i misli, još od prvog puta kada je to rekao u crkvi, htjela sam mu uzvratiti, iako nisam mogla pronaći hrabrosti.

Bila sam luda.

Bijesna.

Ljubav ti to učini.

Predajući mu se, konačno sam izrekla svoje zavjete, „Ja, Sienna Luciano, uzimam tebe, Crucifixio Martinez, za svog vjenčanog supruga, od današnjeg dana pa nadalje, u dobru i zlu, bogatstvu i siromaštvu, u bolesti i zdravlju, da te volim i pazim, dok nas smrt ne rastavi.“ Nagnula sam se naprijed i poljubila njegove usne. Uz njih sam hrapavo izgovorila, „I ja tebe volim. Onda. Sada. Zauvijek.“

„Znam da ćemo snažno voljeti jedno drugo čak i dok se budemo svađali, baš kao i na početku, dok se budemo prepirali oko beznačajnih stvari. Želim sve to s tobom. Želim da se prepiremo i mirimo. Želim se smijati i plakati s tobom. Želim da stvorimo sjećanja kojih ćemo se sjećati do kraja života. Želim ostarjeti s tobom,“ iskreno je istaknula.

Prestala me ljubiti pa se zagledala duboko u moje oči. „Želim imati bebe s tobom. Sinove, kćeri, obitelj… s tobom.“ Vruća je voda klizila niz naša gola tijela kao da je ispirala sve pogreške, koje nikada nećemo moći promijeniti, poboljšati ili zaboraviti.

Obuhvatio sam dlanovima njezino lice i nagnuo je unatrag kako bi mogao poharati njezine usne.

Kako bi ih mogao potvrditi.

Posjedovati.

Obožavati.

Jebeno je voljeti.

229

Naš svet knjiga

Na trenutak, dopustio sam joj da mi oduzme dah. U mojim očima, nikada nije izgledala tako jebeno prekrasno.

Jebeno je oduzimala dah.

Bila je toliko jebeno moja.

Stisnuo sam njezine zglobove i podigao joj ruke iznad glave jednom svojom rukom, dok sam drugom klizio niz njezino lice prema grudima, mijeseći ih.

Zastenjala je. Nisam prestajao, samo sam je nastavio ljubiti, milovati je i šaptati joj koliko je volim. Koristio sam usne kako bi obrisao sve njezine suze, kako bi okusio njezine grijehe, njezina priznanja, njezine zavjete meni.

Polako sam nastavio putovati do njezinih usana dok joj je tijelo drhtalo od moje intenzivne, preplavljujuće ljubavi. Nadjačao sam njezine emocije i prevladao njezine nesigurnosti, na jedini način na koji sam znao.

Vodeći ljubav s njom.

Prije nego je prošla još ijedna sekunda, poljubio sam je za sve mjesece kada mi to nije dopuštala, za sve vrijeme kada to nisam mogao i za sve trenutke u kojima sam to očajnički želio. Izgubio sam se u njoj. Bilo je kao da sam pokušao izljubiti posljednjih nekoliko dana, za koje nisam želio da joj se dogode. Žudio sam za tim da uklonim njezinu bol i patnju, nanesene isključivo ovim životom.

Bio sam dovoljno jak da držim njezine demone uz svoje. „Imaš li pojma kolike sam noći sanjao o stvarima koje ti želim raditi,“ protisnuo sam uz njezine usne, zbog čega se njezine oči naglo otvoriše.

Zaključala je pogled s mojim, zbog čega je u samoj mojoj srži pokrenula požudu. Njezine su usne bile otečene i crvene, njezina koža topla i zarumenjela, kosa joj je bila razbarušena i slobodno je padala oko njezina prekrasnog lica. Pustio sam joj ruke i maknuo nekoliko pramenova kose s njezinih očiju, nisam htio da išta smeta njezinom pogledu predaje.

Držao sam njezino lice među dlanovima, pripremajući se reći joj ono što mi je uvijek proganjalo misli. „Štitit ću tebe i našu djecu čitavim svojim bićem. Uništit ću svijet ako je potrebno. Nitko te ponovno neće uzeti od mene. Obećavam. Ti si moja.“ Kimnula je, instinktivno stisnuvši moje ruke koje su i dalje milovale njezino lice, time mi dajući snagu potrebnu da nastavim. „Ne mogu te izgubiti. Molim te, reci mi da to znaš?“ „Znam. Kunem ti se.“ Ispustio sam dugi dah, jedan koji se činio kao da sam ga zadržavao još od naših zaruka. Osjećao sam emocije koje nisam mogao kontrolirati.

230

Naš svet knjiga

„Molim te, učini me svojom. Želim sve od tebe, moj supruže.“ Nije mi trebala dva puta reći, kliznuo sam jezikom u njezina usta.

Zadrhtala je, predajući se mom strastvenom zagrljaju, topeći se pod mojim dodirom. Ljubili smo se, činilo se satima, potpuno zaokupljeni, istražujući jedno drugome usne. Želeći ponovno okusiti život.

231

Naš svet knjiga

Mogao sam osjetiti kako joj se prsa podižu i spuštaju uz moj torzo.

Njezine očvrsnule bradavice bile su pritisnute uz moju okaljanu kožu. Još je nisam ni dotaknuo, a već se jebeno topila i pucala po šavovima. „Cruz,“ dahtala je, izbezumljena i bez daha.

Ljubio sam je sve dok se njezino tijelo nije neporecivo privijalo uz mene.

Sve dok nije postala željna i dok nije drhtala u mome naručju, meka i podatna. Sve dok svaki mišić nije pulsirao u iščekivanju.

Od potrebe.

Od želje.

Od žudnje, u svakom svom kutku.

To je bila moja propast. Pao sam na koljena. Umirao sam da okusim raj.

Snažno, ali nježno, sisao sam njezin osjetljivi klitoris svojim usnama, sve dok nije preklinjala za milost. Sve dok nije odgovorila svakom osjećaju koji joj je moj jezik donio. Udisao sam njezin opijajući miris pomiješan sa slatkim mirisom njezine pičkice. „Preklinji me, dušo. Preklinji me da te navedem da svršiš,“ zarežao sam dok sam pogledavao prema njoj.

Pogled joj je bio zamagljen, a ona je preklinjala, „Molim te… Molim te, daj da svršim…“ Zabio sam jezik u njezin otvor zbog čega je ona izvila leđa. „Cruz…“ Protisnula je moje ime, čupala me za kosu, koristila je kao oslonac da ostane na nogama.

Vodio sam ljubav s njom, svojim jezikom.

Lizao.

Sisao.

Gostio se njome.

Lizao sam njezin klitoris lijevo desno, gore dolje dok je izvijala bokovima naprijed natrag uz moje usne i jezik. Čupala me. Učinila je da mi kurac bude toliko jebeno tvrd, pa sam počeo jebati svoju šaku.

Svršila je u moja usta i na moje grudi.

Svjedočio sam njezinu raspadanju dok su sokovi kapali iz njezine srži.

Posjedujući i posljednji dio njezina bića, učinio sam da ponovno svrši.

Zadirkivao sam je, „Tko si ti, Grešnice?“ „Ja sam tvoja supruga.“ 232

Naš svet knjiga

„Kome pripadaš?“ „Tebi i samo tebi.“ „Čija je ovo pičkica?“ „Tvoja je, čitava je tvoja.“ „Jednog dana jebat ću tvoju guzicu, ali večeras… Prvo ću voditi ljubav s tobom.“ Široko sam se osmjehnuo uz njezin klitoris koji je bio u mojim ustima i zarežao, „Svrši za mene, dušo.“ Njezino je tijelo toliko žestoko zadrhtalo od pritiska i užitka da je vrisnula, „Cruz!“ Učinio sam da svrši još jedan put, svojim usnama, prije nego sam ustao.

Omotao sam njezine noge oko svojih bedara, isključio tuš i ponio je u naš krevet. Polegao sam je na njega i pokrio je svojim tijelom. Namjestio sam svoje snažno tijelo iznad njezina. „Nemoj mi više nikada reći da želiš otići kako bi bila sa svojom majkom.

Razumiješ li me?“ Naredio sam dubokim, mračnim, hrapavim glasom. „Da.“ „Dobro. A sad preklinji za moj kurac.“ „Molim te…“ Bilo je sve što je mogla reći. „Reci to. Želim čuti kako kažeš kurac.“ Kroz poluzatvorene oči, dala mi je ono za čim sam žudio. „Želim tvoj kurac u sebi,“ moja je supruga uzvratila uz zločesti cerek. „Dobra djevojka.“ Trebao sam biti unutar nje, žudio sam za tim da se njezina uska djevičanska pičkica omota oko mene. Nije morala dugo čekati, namjestio sam kurac na njezin otvor i polako prodirao. Bez žurbe, uzeo sam si vremena, nisam je htio povrijediti. Izgubio sam svoj prokleti um u njezinoj jebenoj uskoj, mokroj pički, otkrivajući koliko je to bio jebeno, prokleto dobar osjećaj.

Ljubio sam je po cijelom licu.

Vratu.

Grudima.

Ponovno usne.

Sve dok više nisam mogao podnijeti.

Morao sam pogledati u nju.

Morao sam je promatrati.

Trebao sam voditi ljubav s njom. „Jesi li u redu?“ Prošaptao sam uz njezine usne, jer sam ugledao njezin uznemiren izraz lica koji je bio dovoljan odgovor na moje pitanje.

233

Naš svet knjiga

Kliznuo sam rukom između naših tijela i počeo trljati njezin klitoris.

Pokušao sam joj olakšati primanje mog kurca. „Jebi me, Grešnice… tako si jebeno uska. Slomit ću te.“ „Obećavaš?“ „Zašto si tako savršena? Sama pomisao o tome da krvariš na moj kurac ovog trena, dovodi me do ludila. Tvoje srce. Tvoja duša. Tvoja nevinost.

Sve je moje. Ti si čitava moja.“ „Ja sam tvoj,“ dahtao sam.

Centimetar po centimetar, probijao sam svoj put. Dok konačno, nisam probio kroz njezinu barijeru.

Bilo je klizavo.

Toplo.

Mokro.

I zato što sam bio bolesno jebeno kopile, prinio sam svoje krvave prste do usana i stavio ih u usta.

Njezine se oči rašire, šokirana time što sam učinio. „Ugrizla si me za jezik na vjenčanju, mala. Moja je krv u tebi. Sada je tvoja u meni, gdje joj je i mjesto. Volim te. Jebeno te volim,“ zarežao sam, uživajući u osjećaju, dok sam bio duboko zakopan u nju, sve do jaja. „Veoma si uznemirujuć, ali i ja tebe volim.“ Osjetivši neizmjereno velik pritisak u glavi svog kurca, počeo sam prodirati unutra i van nje. Osjećao sam kako se ona sve više steže sa svakim prodorom.

Njezino stenjanje koje bježi s njezinih usana.

Svaki prodor mog kurca koji dotiče njezinu g-točku.

Svako stezanje njezine pičkice.

Zakopan do jaja.

Niti jednom nisam prestao trljati njezin klitoris. Malo po malo, mogao sam vidjeti kako se primiče vrhuncu.

Oslonio sam čelo na njezino, promatrajući njezine blistave, zamagljene oči. Naša su srca nabijala, naša su tijela još uvijek bila mokra od tuširanja, a naša su pluća u potpunosti bila bez daha. Daha, koji je ispario u našoj razuzdanosti.

U našem vlastitom svijetu.

U našem svemu. „Da…“ Mrmljala je, bez daha.

Polako sam nabijao između njezinih bedara, privikavajući se na osjećaj svog koplja duboko zakopanog u njoj. Glavu je zabacila unatrag još

234

Naš svet knjiga

jednom zastenjavši. Sve što sam mogao čuti, bila je njezina žudnja. Koja me ohrabrivala da nastavim brže, jače. „Da, mala. Uzmi moj kurac. Baš tako… Jebi me jače… baš tako,“ govorio sam hrapavim glasom iz dubine svojih grudi.

Mogao sam osjetiti kako joj se pičkica steže, kako stišće moj kurac poput jebenog škripca. Primio sam je za potiljak, želio sam je približiti svome licu. Našu su usne pronašle jedne druge, više nismo imali kontrolu nad našim pokretima. „Volim te Cruz. Toliko te mnogo volim.“ Zakucao sam se u nju, čvrsto je uhvativši za bedra. Imao sam poriv da je jebem sve dok sutra ne bude mogla razmišljati o ničemu drugom, osim o mom kurcu.

Bolna.

Iscrpljena.

Spremna za još.

Naše se usne razdvojiše, bez daha, lebdjeli smo prema visinama, čekali.

Zajedno. Ugurao sam jezik u njezina usta kada sam osjetio da joj se pičkica steže oko mog kurca, kako pulsira dugo i jebeno jako.

Njezini drhtaji bili su moja propast.

Ona je bila moja propast.

Svršila je snažno, a ja sam je slijedio preko ruba. Prolio sam svoje sjeme koliko god sam dublje mogao u njezinu pičku. Oboje smo pokušavali doći do daha. Ponovno sam je poljubio, nisam je se mogao zasititi.

Barem jedanput, đavo u meni bio je zadovoljen.

Od anđela u mome naručju.

235

Naš svet knjiga

Jedan mjesec kasnije Posljednjih mjesec dana, jahala sam Massima po čitavom imanju. Cruz se nije motao uokolo nakon svega što se dogodilo među nama, zaposlio je mnogo novih tjelohranitelja na imanju. Nije bilo bitno koliko je novih ljudi doveo, osjećala sam se sigurnom s njim, bez obzira na to. Postao je moje sretno mjesto.

Moj suprug.

Osjećaj je bio stvaran.

Grešan.

Preplavljujuć.

Mislila sam na njega kada bih bila sama, pa čak i kada bi ležala u njegovom naručju.

Mnogo toga se promijenilo posljednjih mjesec dana. Njegov se otac oporavio u potpunosti. Ipak, premlaćivanje je sasvim sigurno ostavilo snažan trag na njegovom tijelu. Polako, ali sigurno, izvukao se na kraju.

Uz ljubav svoje obitelji i svoju volju te odlučnost da ide dalje, ozdravio je najviše koliko je mogao. Ljubav između njega i Lexi je nešto čemu se veselim svjedočiti svakim danom koji prođe. Toliko je prirodno i ohrabrujuće. Sve što sam ikada htjela u odnosu između svojih roditelja.

Bilo je inspirirajuće.

Adriana i ja smo se zbližile. Otvorila mi se na načine na koje nisam mislila da hoće. Njezin put nije bio na meni da ga dijelim, tako da nisam ni riječi rekla njezinom bratu ni roditeljima. Imala je povjerenja u mene, a neću ga izgubiti radi nikoga. To je bilo ono što sestre rade jedna za drugu.

Moj otac i Cruzovi ljudi još uvijek nisu pronašli Vitalea, bilo je kao da je bio samo iluzija. Nije da se nisu trudili. Kako su dani prolazili bez da su ga pronašli, primijetila sam da je teret na Cruzovim ramenima postajao veći. Vjerujem da se osjećao kao da nas je sve iznevjerio, svaki put kada bi se vratio praznih ruku. Znala sam da će se Vitale pojaviti, kada ga najmanje budemo očekivali. Znala sam da je samo pitanje vremena prije nego se ponovno pojavi.

Posebice, radi Ari.

236

Naš svet knjiga

Motala se uokolo, ponašajući se pomalo nalik na sebe, kako bi Cruz i Lexi rekli. Nije bila toliko povučena, pojavljivala bi se na obiteljskim okupljanjima koja smo imali svake nedjelje u našoj kući. Nakon onoga kroz što nas je Michael sve proveo, počeo se stvarati osjećaj kao da je sve to možda bio prekriveni blagoslov. To je zbližilo naše obitelji, svi smo cijenili što imamo svoje voljene oko sebe.

Papá je također mnogo vremena provodio u našoj kući. Ustrajao je u tome da želi unučad, a on i ujak Gino često bi zadirkivali Cruza da mora da su mu se jaja pokvarila kada još nisam trudna. 'Kakav je on to muškarac kada te ne može napumpati?' rekli bi. Aurora bi se pridružila mučenju. S obzirom na sate koje je moj suprug proveo u meni, kako bi nadoknadio sve propušteno vrijeme, bila sam i sama šokirana što još nisam zatrudnjela.

Lexi je bila uvjerena u to da će se dogoditi kada bude pravo vrijeme za to. U međuvremenu je počela kupovati neutralne stvari za bebe.

Odjeću.

Igračke.

Popis se nastavljao i nastavljao i nije mu bilo kraja.

Moj je biološki sat otkucavao u tijelu svih drugih. Nisam mogla zamisliti kako će to biti kada napokon budem zaista trudna. Naša će beba biti voljena i beskrajno razmažena i zbog toga sam bila uzbuđena i veselila sam se budućnosti.

Zgrabila sam uzde i nagnula se prema naprijed, kada je Massimo preskočio preko još jedne ograde. Bez muke smo letjeli kroz zrak, svaki put preskočivši preko motke. To je veoma brzo postao moj najbolji dio u jahanju. Osjećaj slobode na samo nekoliko sekundi, gdje ništa drugo nije bilo bitno, osim toga da sam sa svojim dečkom. Galopirali smo za ugao gdje smo ugledali Cruza koji nas je napeto promatrao. Naslonio se na ogradu, noseći svoje markirano odijelo. Bio je zgodan kao đavol.

Nikada se neću umoriti od promatranja njega. Oduzimao mi je dah.

Njegova ljubaznost.

Njegova srčanost.

Njegova ljubav.

Sve su to bile kvalitete kojima sam se divila. Naravno, i dalje smo se prepirali. Bio je opsjednut kontrolom, arogantan i tvrdoglav kao kurac.

Išao mi je na živce jer je njegova morala biti posljednja. Što sam se više odupirala njegovom tako nazovimo šarmu, to je više želio dokazati svoju poantu.

Bio je u pravu.

237

Naš svet knjiga

Uvijek.

U bilo čemu. „Whoa,“ naredila sam, zaustavljajući Massima ispred njega. Skidala sam Cruza svojim pogledom. „Želiš me?“ Zadirkivao je, uhvativši se za jaja. „Onda dođi i uzmi me, mala.“ „Ugh!“ Prevrnula sam očima. „S Massimom sam. On je jedini muškarac kojeg trebam u životu.“ „Tako znači?“ „Da.“ Slegnula sam ramenima, ponašala sam se poput derišta. Kunem se da ga je to palilo.

Odgurnuo se od ograde i krenuo prema nama hodom koji je mogao izvesti samo Crucifixio Martinez. Moja se bedra stisnuše, iščekujući njegov sljedeći potez. Vješto je maknuo moje stopalo iz stremena, umetnuo svoje i podigao se na Massima, kako bi sjeo iza mene. „Što to radiš?“ Pitala sam, zatečena.

Zgrabio je uzde iz mojih ruku, napravio kratak zvuk usnama dok je nogama stiskao Massimov trbuh. I tako ga pokrenuo. „Kako si znao što treba učiniti?“ „Proveo sam sate promatrajući te dok si jahala drugog muškarca. Imaš sreće što ti dopuštam da ga zadržiš.“ Zakikotala sam se, nisam si mogla pomoći. Bilo je smiješno što je bio toliko ljubomoran na mog konja. Namjeravala sam mu odgovoriti, ali je vrhom nosa počeo milovati moj potiljak. Raspirujući žudnju u mojoj srži. „Što to radiš?“ Ponovila sam, oslonivši leđa o njegova prsa. Opustila sam se, oslonjena o njegovo čvrsto, mišićavo tijelo i uživala u osjećaju njegove privrženosti, dok je bio uzbuđen uz moje tijelo.

Polagano je ostavljao poljupce po mome vratu dok je rukom obuhvaćao moje grudi. „Cruz… čuvari…“ „Ne brini o njima. Fokusiraj se na mene. Tako si topla, tako mekana.

Tvoj miris jebeno stvara ovisnost. Ne mogu te se zasititi, ni u malim ni u velikim količinama. Reci mi da to znaš?“ „Znam,“ zaprela sam, voljela sam njegove ruke na sebi. „Želim sina. Kada ćeš mi podariti jednog?“ „Hmmm… kada tvoja jaja odluče surađivati, pretpostavljam.“ Pljesnuo me po pičkici, jako. U isto vrijeme, osjećaj je bio dobar. „Au!“ „Učinit ću da prođe.“ 238

Naš svet knjiga

Ušutkao me svojim dubokim dahom i uzdasima iznova i iznova dok mu je ruka klizila niz moj trbuh, otkapčajući moje hlače za jahanje. „Cruz –“ vrlo brzo sam zatvorila usta kada je prstima kliznuo u moje gaćice.

Poznavao je moje tijelo bolje njego ja. S njim sam toliko toga naučila o sebi. Što sam voljela, što mi se sviđalo, čega se nikada nisam mogla zasititi.

Njega. „Hoćeš li biti dobra djevojčica za mene?“ „Ali toliko sam dobra u tome da se ponašam poput derišta,“ uzdahnula sam kada sam osjetila njegov prst na rubu svog klitorisa. „Samo dobre djevojčice mogu svršiti.“ Uvukla sam među zube donju usnu i zastenjala, zbog čega se moje središte rastapalo od nestrpljivosti.

Oči mi se zatvoriše, a moja glava padne unatrag na njegovo rame, uživala sam u trenutku gdje smo samo mi i ništa drugo, bili bitni.

Ljubio je i lizao udubinu moga vrata – točku koja me izluđivala i zbog koje sam drhtala. Njegovi su se prsti isprva pomicali nježno, a kasnije su postali zahtijevajući.

Nasrtljivi.

Ustrajni.

Moje se tijelo ponovno zagrijalo, toplina se širila poput neobuzdane vatre, od vrhova mojih prstiju pa sve do mog tjemena. Bio je posvuda, zakopavajući se dublje u moje srce i dušu. „Imaš li pojma što mi radiš? Znaš li da me posjeduješ? Da sam tvoj?“ Zastenjala sam u odgovor.

Odjednom, maknuo je ruku, a ja sam zajecala zbog gubitka. Nekoliko sekundi poslije, osjetila sam kako tim prstima prelazi preko mojih usana.

Poziva me da ih otvorim. Kada jesam, polako je klizio njima unutra i van, slatko me mučio, htio je da osjetim svoj okus. Dražio je moje nervne završetke, izluđujući me od potrebe.

Stisnula sam bedra kako bi olakšala bol, a on neodobravajuće zareži iz dna grla. Massimo je razumio moju nenamjernu zapovijed pa je počeo brže hodati. „Trebam li ti se smilovati ili dati ti što želiš? Ili možda da te natjeram da preklinješ za to?“ Mučio me glasom s kojim sam veoma dobro bila upoznata. „Učinit ću što god želiš ako vratiš ruku tamo gdje je želim.“ „Gdje je to?“ „Znaš gdje.“ „Reci to.“ 239

Naš svet knjiga

„Na moju pičkicu.“ Baš kao i sve što mi je činio, bilo je namjerno i proračunato. „Tvoje što?“ „Čuo si me, samo želiš da to ponovim.“ „A ja još uvijek čekam.“ Osmjehnula sam se pa nagnula glavu kako bi ga pogledala u oči. „Na moju mokru pičkicu.“ „Gdje su tvoji maniri, Grešnice?“ „Molim te…“ „Dobra djevojka.“ Njegova se ruka vrati u moje gaćice, a moje se usne lagano razdvojiše.

Masirao je moju srž kružnim pokretima, poput Ferris kotača14, pokretima gore pa dolje. Osjećala sam da sam nabrekla u samo nekoliko minuta i da želim eksplodirati, zadrhtati na njemu, za njega. Noge su mi treperile, u glavi mi se vrtjelo. Ovaj je orgazam bio drugačiji od ostalih koje sam prije iskusila s njim. Želudac mi se stisnuo.

Teško sam disala, umjesto da se lagano zadišem.

Bilo je preplavljujuće. „To je to… skoro si tamo.“ „Ne mogu… ne mogu… molim te…“ Preklinjala sam za ne znam što. „Ja dobijem što želim, a upravo sada želim da se rasprsneš po mojoj ruci.“ S tim, napravio je kratak zvuk ustima, zbog čega je Massimo počeo kaskati. Moja su se bedra uskladila s njegovim kasom, pa sam se jače i brže nabijala naprijed i natrag na Cruzovu ruku. Nisam imala kontrolu nad svojim tijelom, kretalo se po svojoj vlastitoj volji.

Ugurao je jezik u moja usta, kušajući moju slankastu slatkoću. Više nisam mogla podnijeti, vrisnula sam, svršavajući tako prokleto žestoko.

Nije se zaustavio, produžavao je moju ekstazu. Manipulirao mojim klitorisom. Moje se tijelo treslo, nisam mogla prestati svršavati. Dolazilo je jedno za drugim, udarajući me žestoko. Nisam imala vremena da se priberem, a on to nije ni želio. „Volim te,“ izdahnula sam, iznova i iznova, ponavljajući te riječi kao da su bile jedine riječi na svijetu. „Nemoj mi nikada više reći da je Massimo jedini muškarac kojeg trebaš u svom životu, osim ako ne želiš da te sljedeći put jebem na ovom konju.“

14

Veliki kotač u lunaparku koji ide gore pa dolje

240

Naš svet knjiga

Čitavo vrijeme sam znala…

Da je to poanta koju je htio dokazati.

241

Naš svet knjiga

Tri mjeseca kasnije Stigli smo na primanje za Violet. Bila je kćer senatora Chasea Abandonatoa, a danas se udavala kraljevski. Nije me začudilo što je Cruz imao senatora Illinoisa kao asa u rukavu. Uz to, bila je to isprika da se maknemo od normalne svakodnevnice u Italiji. Ovo je bio prvi put da sam u Seattleu, a tu su se vjenčanje i prijem održavali.

Bili smo na jezeru Washington u velikoj palači. Neka sam lica prepoznala, neka nisam. Cruz je, činilo se, poznavao svakoga koga bi vidio, jer su očito ti ljudi bili jednako zloglasni i korumpirani kao i on. Ipak sam primijetila da je bilo mnogo Talijana, radili su ono što smo najbolje znali.

Prepirali se.

Nakon što me upoznao sa stotinama ljudi, uspjela sam ukrasti trenutak nasamo s njim. Zgrabila sam ga za ruku i povela ga prema balkonu koji je gledao na prekrasno jezero koje je okruživalo veći dio imanja.

Naslonila sam se na ogradu i osmjehnula. „Čemu taj pogled?“ Pitao je. „Možda imam iznenađenje za tebe.“ „Da li to uključuje tebe golu?“ „Ne,“ nasmijala sam se. „Onda nisam zainteresiran.“ „Cruz…“ Stavio je obje svoje ruke sa svake moje strane, oslonivši ih na ogradu, na taj me način zatočivši. „Ne volim iznenađenja.“ „Da li je to zato što si opsjednut kontrolom?“ „Upravo tako.“ „Nadam se da će naši sinovi naslijediti moje smirene, ležerne gene. Ako budu na tebe, sjebana sam.“ Trljao je nosom moj vrat, pa moj obraz, da bi na kraju prošaptao, „Ne zadirkuj me.“ „Ne zadirkujem.“ Smrznuo se u mjestu.

242

Naš svet knjiga

Naši se pogledi spoje. „Moje je iznenađenje već unutar moje haljine. Zapravo, raste u mom trbuhu.“ „Sienna…“ „Pogledaj dolje, supruže.“ Odmaknuo se, pa pogled premjestio na moj trbuh, ispred kojeg sam u rukama držala sliku s ultrazvuka. „Prilično sam sigurna da si me napumpao onda kada smo vodili ljubav u staji, nakon što si me natjerao da svršim na konju.“ Njegov se pogled nije micao sa slike u mojim rukama. „Zašto se čini da ovdje ima četiri ruke?“ „Jer, Crucifixio Martinez, nisi zabio samo jedan gol, već dva. Trudna sam.“ Zaključao je pogled s mojim. „Sa muškim blizancima.“

„Moj otac i ujak Gino će biti tako ponosni.“ Osmjehnuo sam se. Prije nego sam zaposjeo njezine usne, pao sam na koljena pred nju i poljubio joj trbuh.

Moji dečki.

Moji sinovi.

Moj čitav jebeni svijet.

Kada sam pogledao prema njoj, plakala je. „Volim te, Sienna Martinez.“ „Ja tebe volim još više.“ Ustao sam, dlanovima obuhvatio njezino lice i zaposjeo njezine usne. „Jebeno te volim,“ izdahnuo sam, nisam mogao kontrolirati emocije koje su lebdjele kroz moju mračnu dušu.

Ljubio sam njezine usne, pozivajući je da se otvori za mene. Kada konačno i jest, zarežao sam u njezina usta, a ona mi se zauzvrat osmjehnula.

Volimo jedno drugo jednostavno jebeno previše.

Osjećam je.

Trebam je.

Volim je.

Ona me obuzima.

Moja obitelj.

243

Naš svet knjiga

„Oh, sranje,“ snažan, muški glas začuje se iza nas, prekidajući naš trenutak.

Okrenuo sam se. „Jebem ti,“ dodao je, kada se moj pogled spustio s njegova lica na njegove ruke. „Romeo!“ Začuje se još jedan muški glas, koji je žurio prema nama.

Znao sam da ću naposljetku upoznati Romea Sinacorea, samo nikada nisam zamišljao da će to biti…

S krvi na njegovim rukama.

O priči o Đavolu 2 možete zahvaliti našoj Viki koja je odradila fantastično ovaj prevod. Za slike kao što znate naša Tina jedna jedina.

Uživajte u još jednom Đavolu.

Vaš Nsk

244