Knjige.Club Books
1
Knjige.Club Books Naslov izvornika
We Begin at the End
S engleskoga prevela IRA MARTINOVIĆ
2
Knjige.Club Books
Za moje čitatelje, koji su pošli sa mnom u Tall Oaks, Grace i sad i Cape Haven. Kad mi nije lako, vi ste mi nadahnuće da nastavim.
3
Knjige.Club Books
ko nešto vidite, dignite ruku. Nije važno jeste li spazili papir za cigarete ili limenku od soka. Ako nešto vidite, dignite ruku. Ništa ne dirajte. Samo dignite ruku. Mještani su se pripremali, stojeći u potoku. Krenuli su u formaciji, hodajući u ravnoj liniji, razmaknuti dvadesetak koraka jedan od drugoga; stotine pogleda uperenih u tlo, ali držali su formaciju, koreografiju prokletih. Zvala se Sissy Radley. Sedam godina. Plava kosa. Većina ju je poznavala, pa šef policije Dubois nije morao ni dijeliti fotografije. Walk je bio na rubu linije. Sa svojih petnaest godina bio je neustrašiv, ali koljena su mu klecala sa svakim korakom. Hodali su šumom poput vojske, vođeni policajcima; svjetiljke su mahale, kroz drveće se nazirao ocean, u daljini, ali malena nije znala plivati. Pored Walka je hodala Martha May. Viđali su se tri mjeseca i zasad samo ljubili. Njezin otac bio je propovjednik episkopalne crkve u Little Brooku. Pogledala ga je. - I dalje želiš biti policajac? Walk se zagledao u Duboisa, pognute glave, ramena opterećenih posljednjom nadom. - Vidjela sam Star - rekla je Martha. - Naprijed, s ocem. Plakala je. Star Radley, sestra nestale djevojčice. Marthina najbolja prijateljica. Bili su bliska grupica. Sad je jedna od njih nedostajala. - Gdje je Vincent? - upitala je. - Maloprije sam bio s njim. Možda je na drugoj strani. Walk i Vincent bili su bliski poput braće. S devet godina zarežali su dlanove, pritisnuli jedan uz drugi i zakleli se na vječnu odanost, bez obzira na sve. Više nisu razgovarali, samo su gledali tlo, prošli pored Sunset Roada, pored drva želja; tenisice su dizale lišće. Walk je bio jako koncentriran, ali svejedno mu je umalo promaklo. Deset koraka od Cabrilla, državnog autoputa 1, šest stotina milja od obale Kalifornije. Stao je kao ukopan, podigao pogled i vidio da je linija nastavila bez njega. Čučnuo je. Cipela je bila mala. Od crvene i bijele kože. S kopčom boje zlata.
A
4
Knjige.Club Books Neki je automobil usporio u prolazu, svjetla su opisala krivulju i stigla do njega. I tad ju je ugledao. Udahnuo je i podigao ruku.
5
Knjige.Club Books
PRVI DIO
ODMETNICA
6
Knjige.Club Books
1
alk je stajao na rubu grozničave grupe, među nekima koje je znao od svog rođenja i nekima koje je znao od njihova. Uzbuđeni zbog ljetovanja, crveni od sunca i nasmijani, nesvjesni da voda odnosi mnogo više od površinskog sloja, kao s trupaca. U blizini je stajala ekipa mjesne televizijske stanice, reporterka s KCNR-a. Imate minuticu za razgovor, šefe Walker? Nasmiješio se, zabio ruke još dublje u džepove i promotrio gomilu da vidi kojim bi se putem mogao probiti, kad je gomila glasno uzdahnula. Krov se urušio i pljusnuo u vodu, odjeknula je isprekidana buka. Temelji su ogoljeni dio po dio, ostavši goli poput kostura, kao da dom nije ništa osim kuće. Pripadao je obitelji Fairlawn otkako je Walk pamtio; na pola hektara od oceana, barem dok je on bio mali. Prije godinu dana ogradili su liticu da ljudi ne prilaze zbog odronjavanja, a svako malo netko iz državne uprave za šume došao bi obaviti mjerenja i procijeniti stanje. Kamere su se okretale, gomila neprimjereno uzbudila kad su s krova sletjele kamene ploče, kad se trijem objesio nad provalijom. Milton, mesar, spustio se na koljeno i okinuo fotografiju kao za novine kad se motka sa zastavom nagnula, a zastava zavijorila na povjetarcu. Mlađi dečko Taylora prišao je preblizu. Majka ga je povukla za ovratnik toliko snažno da je sletio na stražnjicu. U pozadini, sunce je padalo s kućom, režući vodu rezovima narančaste i žute i boja bez imena. Reporterka je dobila ono po što je došla, isprativši komadić povijesti koji je bio toliko malen da se jedva i računao. Walk se osvrnuo i primijetio Dickieja Darkea, koji je promatrao prizor naizgled bez interesa. Stajao je poput diva, sa svojih dva metra i deset. Bavio se nekretninama i bio vlasnik nekoliko kuća u Cape Havenu i kluba uz cestu Camarillo, jednu od onih rupa u kojima opačine koštaju deset dolara i djelić duše. Stajali su još sat vremena i Walkove noge umorile su se prije nego što je trijem popustio. Promatrači su se oduprli porivu da zaplješću, zatim se okrenuli i otišli, prema roštilju i pivu i vatricama koje su plesale u noći dok je Walk patrolirao. Polako su se odvukli kamenom, uz ravan siv zidić od suhozida koji se dobro držao i bez žbuke. Onkraj zidića stajalo je drvo želja, star hrast čija je krošnja bila toliko velika da su ju morali poduprti motkama. Stari Cape Haven svim se silama želio zadržati na ovome svijetu.
W
7
Knjige.Club Books Walk se jednom uspeo na to drvo s Vincentom Kingom, toliko davno da se toga sad nije ni vrijedilo prisjećati. Naslonio je drhtavu ruku na pištolj, a drugu na remen. Nosio je kravatu, ovratnik mu je bio uštirkan, cipele ulaštene. Neki su mu se divili jer je prihvatio položaj, drugi ga žalili. Kapetan broda koji nikad ne izlazi iz luke. Primijetio je djevojčicu, koja se probijala kroz gomilu vukući za ruku brata. Jedva ju je sustizao. Duchess i Robin, mali Radleyjevi. Prišao im je gotovo trkom, jer je o njima znao sve što je trebao. Maleni je imao pet godina i plakao je bez glasa, a djevojčica je nedavno navršila trinaest i nikad nije plakala. - Mama - rekao je, a to nije bilo pitanje, nego izjava o tako tragičnoj činjenici da djevojčica nije ni kimnula. Samo se okrenula i povela ga. Prolazili su ulicama mutnim od sumraka, obrubljenim mirnim drvenim ogradama i sitnim vrtnim žaruljicama. Nad njima se uzdizao Mjesec, vodio ga i rugao mu se kao i proteklih trideset godina. Prošli su pored bogatijih kuća, stakla i čelika što su se borili protiv okoliša; veličanstvenog prizora užasne ljepote. Sišli su niz Genesee, gdje je Walk još uvijek živio u nekadašnjoj kući svojih roditelja. Skrenuli su na Ivy Ranch Road i ugledali kuću Radleyjevih. Žaluzine s kojih se gulila boja, bicikl okrenut naopako, kotač pored njega. U Cape Havenu ton je ispod savršenstva bio na korak od crne. Walk se odvojio od djece i potrčao stazom, prema kući iz koje nije dopirala svjetlost, ali jest žamor televizije. Iza njega je Robin još uvijek plakao, a Duchess i dalje gledala za njim, oštro i neumoljivo. Star je zatekao na kauču, pored boce, ovoga puta ne i tableta; s jednom cipelom i jednim bosim stopalom. Nokti su joj bili sitni i nalakirani. - Star - kleknuo je i potapšao ju po obrazu. - Star, daj, probudi se. Obratio joj se mirno, jer je znao da su djeca na vratima; Duchess je grlila brata, a on se prislonio uz nju toliko čvrsto kao da u njegovu malom tijelu više nema kostiju. Rekao je djevojčici da nazove hitnu. - Već jesam. Palcima je podigao Starine kapke i nije vidio ništa osim bjeloočnica. - Hoće biti dobro? - glas je bio dječakov. Walk je pogledao van, nadajući se da će čuti sirene, škiljeći u plameno nebo. - Možete ih izaći dočekati? Duchess ga je shvatila i izvela Robina. Star se tad zatresla, malo povratila i opet zatresla, kao da Bog ili Smrt drže njezinu dušu i mora im ju istrgnuti iz stiska. Walku je trebalo vremena; tri su 8
Knjige.Club Books desetljeća prošla od Sissy Radley i Vincenta Kinga, ali Star je i sad mumljala o eternalizmu, o srazu prošlosti i sadašnjosti, o sili koja poput kovitlaca stvara budućnost i koja nikad neće biti ispravljena. Duchess se odvezla s majkom. Walk će dovesti Robina. Dok je bolničar radio, promatrala ga je. Nije se ni pokušao nasmiješiti i na tome mu je bila zahvalna. Bio je proćelav i oznojen i možda već umoran od spašavanja onih koji žele umrijeti. Neko su vrijeme ostali pred kućom. Walk je otvorio vrata, stao pored Robina kao i svaki put i spustio mu ruku na rame. Robinu je to bilo potrebno; utjeha odrasle osobe, privid sigurnosti. Prekoputa su se zavjese pomaknule, sjenke bez glasa osudile. A tad je u dnu ulice vidio djecu iz njezine škole. Crvenih lica, mahnito su okretali pedale. Vijesti su se brzo širile gradićem u kojem se do naslovnice novina često probila i odluka o gradskim zonama. Dva dečka na biciklima stali su pred njegovim policijskim automobilom i samo pustili bicikle da padnu. Viši od dvojice polako je krenuo prema kolima hitne, zadihan i kose zalijepljene od znoja. - Mrtva je? Duchess je prkosno podigla bradu, pogledala ga u oči i zadržala pogled. Odjebi. Motor se oglasio, vrata zatvorila. Zatamnjeno staklo pretvorilo je svijet u mutan obris. Automobili su poput zmije klizili zavojima, prelijevali se preko vrha brijega, a iza njih, na Pacifiku, stijene su razbijale površinu poput glava utopljenika. Duchess je gledala ulicu do kraja, dok se krošnje nisu protegnule i dodirnule nad ulicom Pensacola, poput ruku skupljenih u molitvu za djevojčicu i njezina vrata, zbog tragedije bez kraja koja je počela prije nego što je ijedno od njih bilo rođeno. Noć je stigla, jednaka kao i one prije nje, svaka toliko mračna da je Duchess znala da nikad više neće ugledati dan, barem ne onako kao druga djeca. Dovezli su ih u bolnicu Vancour Hill, koju je Duchess i predobro poznavala. Kad su odvezli njezinu majku, ostala je stajati na ulaštenom podu u kojem se održavalo svjetlo nad njom, zagledana u vrata. Walk je uveo Robina. Prišla je i primila brata za ruku pa ga povela prema dizalu i odvezla ih na drugi kat. U sobi za obitelji, utonuloj u polutamu, privukla je dva stolca jedan drugomu. Prekoputa je bilo skladište i otišla je po mekane deke, pokrila stolce da ih pretvori u ležaj. Robin je stajao kao da mu je neugodno, lica obješenog od umora, očiju uokvirenih tamnim kolobarima. 9
Knjige.Club Books - Moraš piškiti? Kimnuo je. Odvela ga je u toalet, pričekala par minuta, pa ušla provjeriti pere li ruke kako treba. Pronašla je zubnu pastu, iscijedila malo na prst i protrljala mu zube i zubno meso. Ispljunuo je i obrisala mu je usta. Pomogla mu je da skine cipele, da se uspne preko naslona za ruke i legne na stolce, gdje se smjestio poput kakve sitne životinje, a ona se nadvila nad njega. Provirio je iznad deke. - Nemoj me ostaviti. - Nikad. - Hoće mama biti dobro? - Hoće. Ugasila je televizor i soba je utonula u tamu, probijenu tek crvenim bolničkim svjetlom za hitne slučajeve, dovoljno slabim da je Robin zaspao prije nego što je stigla do vrata. Iskoračila je na sterilno svjetlo, stala pred vrata. Neće nikomu dati da uđe. U blizini je još jedna čekaonica za obitelji. Za sat vremena Walk se vratio, zijevajući kao da ima razloga. Duchess je znala kako mu izgledaju dani; vozi se Cabrillom, onim savršenim miljama od Cape Havena na kojima je svaki treptaj nov prizor raja, toliko lijep da ljudi iz čitave zemlje dolaze pronaći taj raj i kupiti domove koji deset mjeseci godišnje stoje prazni. - Spava? Kimnula je, samo jednom. - Otišao sam vidjeti kako ti je majka. Bit će dobro. Opet je kimnula. - Možeš si otići po nešto, imaš automat pored. - Znam. Osvrnula se prema sobi i vidjela da njezin brat čvrsto spava. Neće se probuditi dok ga ne probudi ona. Walk joj je pružio dolar i prihvatila ga je, ali s oklijevanjem. Prošla je hodnicima, kupila limenku soka, ali ju nije otvorila. Dat će ju Robinu kad se probudi. Vidjela je druge sobe, čula zvuke rođenja i suza i života. Vidjela je ljuske ljudi, toliko prazne da je znala da se neće oporaviti. Policajci su vodili loše ljude s tetovažama i krvavim licima. Namirisala je pijance, varikinu, rigotinu i govna. Prošla je pored medicinske sestre, koja se nasmiješila jer ju je većina njih već poznavala; bila je jedna od one djece kojima je život podijelio loše karte. Kad se vratila, vidjela je da je Walk dogurao dvije stolice do vrata. Provjerila je kako joj je brat i sjela. 10
Knjige.Club Books Walk joj je ponudio žvakaću i odmahnula je glavom. Bilo je očito da želi razgovarati, da opet želi srati o promjenama, o preprekama na dugom životnom putu, o tome kako će sve biti drukčije. - Nisi nazvao. Pogledao ju je. - Socijalnu. Nisi ih nazvao. - Trebao bih - rekao je kao da je iznevjerio nju ili policijsku značku; nije znala. - Ali nećeš. - Neću. Trbuh mu je napinjao košulju. Bucmasti, rumeni obrazi odavali su dječaka kojemu dobrodušni roditelji nisu znali reći ne. Toliko otvoreno lice da nije mogla zamisliti da krije ikakve tajne. Star je govorila da je Walk čisto dobro, kao da je to uopće moguće. - Trebala bi i ti odspavati. Sjedili su tako dok zvijezde nisu popustile prvom svjetlu, dok Mjesec nije zaboravio što je i zadržao se na jutarnjem nebu poput podsjetnika na sve što je otišlo. Prekoputa njih bio je prozor. Duchess je stala pred staklo i približila lice drveću i vjetru s brežuljaka. Pjevu ptica. U daljini je vidjela vodu, točkice radnih brodova koji su milili valovima. Walk se nakašljao. - Tvoja majka - postoji li u njezinu životu možda muškarac? - Uvijek. Svaki put kad je nešto u svijetu sjebano, iza toga je muškarac. - Darke? Samo je gledala pred sebe. - Ne smiješ mi reći? - upitao je. - Ja sam odmetnica. - Aha. U kosi je imala vrpcu, koju je često cupkala. Bila je previše mršava, previše blijeda, previše lijepa, poput majke. - Niže niz hodnik rodilo se dijete - Walk je promijenio temu. - Kako su ga nazvali? - Ne znam. - Kladimo se u pedeset dolara da nije Dolores. Tiho se nasmijao. - Sad je to egzotično, jer je rijetkost. Znaš da si ti trebala biti Emily? - Okrutna bi morala biti oluja... - Aha.
11
Knjige.Club Books - Tu pjesmu još uvijek čita Robinu - Duchess je sjela, prekrižila noge, protrljala mišiće. Tenisica joj je bila razlabavljena, iznošena. - Ovo je moja oluja, Walk? Otpio je gutljaj kave, kao da traži odgovor na nemoguće pitanje. - Meni je Duchess lijepo ime. - Isprobaj ga na par dana. Da sam dečko, nazvala bi me Sue - zavali se, nagne glavu i zagleda se u treperavu prugu rasvjete. - Želi umrijeti. - Ne želi. Ne smiješ to misliti. - Ne mogu se odlučiti je li samoubojstvo najsebičniji ili nesebičan čin. U šest je sestra došla po nju. Star je ležala, sjenka ljudskog bića i još bljeđa majka. - Vojvotkinja od Cape Havena1 - nasmiješila se, ali slabašno. - Dobro sam. Duchess ju je samo promatrala, tad je Star zaplakala, a Duchess prišla krevetu, prislonila obraz na majčine grudi i zapitala se kako joj srce uopće još kuca. Ležale su zajedno okružene zorom, novim danom, ali bez svjetlosti obećanja, jer je Duchess znala da su obećanja laži. - Volim te. Žao mi je. Duchess je mogla reći toliko toga, ali u tom trenu nije mogla smisliti ništa osim: - I ja tebe. Znam.
1
duchess, eng. vojvotkinja 12
Knjige.Club Books
2
a vrhu brda teren se počeo spuštati unedogled. Sunce se uspinjalo modrim nebom dok se Duchess vozila na stražnjem sjedalu patrolnog automobila, držeći Robinovu malu ruku u svojoj. Kad su ušli u njihovu ulicu, Walk je usporio i naposljetku stao pred njihovom starom kućom. Ušao je za njima. Pokušao im je pripremiti doručak, ali kuhinjski ormarići bili su toliko prazni da je otrčao do Rosiena restorana i vratio se s palačinkama. Nasmiješio se kad je Robin pojeo čak tri. Nakon što je umila Robina i pripremila mu odjeću, Duchess je izašla pred kuću i zatekla Walka na stubi. Vidjela je kako se na rtu valjaju prvi blagi valovi, poštara kako prolazi, Brandona Rocka kako izlazi iz svoje kuće i zalijeva travnjak crijevom. Nijedan od njih dvojice nije ni pogledao policijski automobil parkiran pred kućom Radleyjevih, što je Duchess ispunilo i zadovoljstvom i tugom. - Mogu vas odvesti u školu? - Ne - sjela je do njega i svezala žnirance. - Mogu otići po vašu mamu. - Rekla je da će nazvati Darkea. Duchess nije znala zašto su šef policije Walker i njezina majka prijatelji, iako je nagađala da ju želi poševiti, kao i svi ostali muškarci u gradu. Ogledala se po njihovu zapuštenom dvorištu. Prošlog ljeta s majkom je posadila mnogo cvijeća u vrt. Robin je donio malu kanticu i zalio dvorište da tlo omekša. Sav rumen i sretan, nekoliko se puta vratio u kuću po još vode. Plave nemofile, žuti sljez i planinski jorgovan. Sve je umrlo zbog nebrige. - Je li rekla što je bilo? - tiho je upitao Walk. - Sinoć. Je li ti rekla zašto? To je pitanje bilo neobično okrutno od njega, pogotovo zato što pretežno razloga nije ni bilo. Ali ovoga puta znala je zašto ju pita; znala je za Vincenta Kinga i njezinu tetu Sissy koja je bila pokopana na groblju uz rub litice. Svi su znali gdje je njezin grob; iza bijele ogradice još bjelje od godina sunca, uz bebe koje nisu preživjele, djecu koju je pokosio isti Bog kojemu su se njihovi roditelji molili. - Nije ništa rekla. Čuli su Robina iza leđa. Duchess je ustala i zagladila mu kosu, pljuvačkom mu obrisala pastu za zube s obraza, provjerila što je spremio u školsku torbu; ima li sve knjige i bilježnice i bocu za vodu.
N
13
Knjige.Club Books Pomogla mu je da prebaci remenje torbe preko ramena i nasmiješio se, pa se nasmiješila i ona. Stajali su jedno do drugoga i gledali patrolni automobil kako klizi dugačkom ulicom, a tad je Duchess zagrlila brata jednom rukom i krenuli su. Susjed je ugasio vodu iz crijeva i prišao rubu svog dvorišta. Šepao je u hodu, što je pokušavao sakriti, Brandon Rock. Krupan, osunčan. Naušnica u jednom uhu, zastarjela frizura, svilen kućni ogrtač. Ponekad bi dizao utege u garaži, s podignutim vratima i preglasnom metal glazbom. - Opet mama? Netko bi trebao pozvati socijalnu službu - zvučao je kao da mu je nos davno slomljen i nikad nije pošteno zarastao. I sad je u jednoj ruci držao uteg, kojim bi s vremena na vrijeme zamahnuo. Desna ruka bila mu je znatno mišićavija od lijeve. Duchess se okrenula prema njemu. Povjetarac je zapuhao. Ogrtač se rastvorio. Namrštila se. - Pokazujete golotinju pred djecom. Trebala bih pozvati policiju. Brandon je zatečeno gledao za njom dok je odvodila Robina. - Jesi vidjela kako se Walku tresu ruke? - upitao je Robin. - Ujutro je uvijek gore. - Zašto? Slegnula je ramenima, ali znala je. Znala je što je Walku i što je njihovoj majci, znala je što muči oboje i kako se s time nose. - Je li mama sinoć nešto rekla dok sam ja bila u svojoj sobi? - Bavila se zadaćom, crtanjem obiteljskog stabla kad je Robin udario po vratima i rekao da je mama opet loše. - Gledala je slike. Stare, sa Sissy i djedom. - Robinu se svidjela pomisao da ima djeda čim je vidio visokog muškarca na maminim fotografijama. Nije mu bilo važno što ga nije upoznao, ni što im Star o njem nije rekla gotovo ništa. Robinu su trebali ljudi, tampon zona praznih imena dovoljnih samo za to da se ne osjeća tako ranjivim. Čeznuo je za bratićima i sestričnama i stričevima i nedjeljnim nogometom i roštiljem poput ostale djece u razredu. - Znaš li tko je Vincent King? Dok su prelazili Fisher, Duchess ga je primila za ruku. - Zašto? Što ti znaš o njem? - Da je ubio tetu Sissy. Prije trideset godina. U sedamdesetima, dok su muškarci imali brkove, a žene smiješne frizure. - Sissy nam nije bila teta, ne zapravo. - Je - rekao je kratko i jasno. - Izgledala je kao ti i mama. Iste ste.
14
Knjige.Club Books Duchess je kroz godine saznala što se dogodilo u grubim crtama, kad bi Star promrmljala nešto u jednom od svojih stanja i iz starih novina u knjižnici u Salinasu. Istoj onoj u kojoj je provela prošlo proljeće tragajući za precima za obiteljsko stablo. Korijeni obitelji Radley sezali su davno u prošlost, ali Duchess je knjiga ispala od šoka kad je među precima pronašla Billyja Bluea Radleyja. On je bio predak na kojeg je mogla biti ponosna, nešto zanimljivo za prezentaciju pred razredom. Na očevoj strani i dalje nije imala ništa, samo velik upitnik zbog kojega su se i ona i majka razljutile dovoljno da se posvađaju. Star je ostala trudna s neznancima ne samo jednom, nego dvaput i sad je njezino dvoje djece čekao čitav život pitanja čija li krv kola njihovim žilama. Drolja, šapnula je Duchess ispod glasa. Zbog toga je dobila zabranu izlaska iz kuće na mjesec dana. - Znaš tko danas izlazi iz zatvora? - upitao ju je Robin glasom zavjerenika, kao da joj govori tko zna kakvu tajnu. - Tko ti je rekao? - Ricky Tallow. Majka Rickyja Tallowa radila je kao dispečerka za gradsku policiju Cape Havena. - Što je Ricky još rekao? Robin je skrenuo pogled. - Robine? Brzo se predao. - Da je trebao dobiti električnu stolicu. Ali onda se gospodična Dolores izderala na njega. - Električnu stolicu. Znaš li što to znači? - Ne. Duchess ga je opet primila za ruku, da prijeđu preko Avenije Virginia. Privatni posjedi ovdje su bili malo veći nego u njihovu dijelu grada. Grad Cape Haven srljao je prema oceanu, a cijena terena proporcionalno padala u odnosu na blizinu brda. Duchess je znala da je njihova kuća, njihov dom u posljednjem redu od oceana. Pridružili su se grupi djece. Duchess je čula da razgovaraju o bejzbolu; o Angelsima i novim igračima. Kad su stigli do vrata školskog dvorišta, Duchess mu je još jednom popravila kosu i provjerila je li dobro zakopčao svu dugmad na košulji. Mala škola stajala je pored njezine, Hilltop Middle. Duchess je odmor provodila uz ogradu, gledajući brata. On bi joj mahnuo i nasmiješio se, a ona sjedila, jela sendvič i gledala ga kako se igra. - Budi dobar. - Aha. - Ne pričaj o mami. 15
Knjige.Club Books Zagrlila ga je, poljubila u obraz i poslala prema stubama, na kojima se okupila grupica djece. Nate Dorman i njegovi prijatelji. Nate je imao podignut ovratnik i podvrnute rukave, kao da želi pokazati mršave bicepse. - Čujem da ti se stara opet sjebala. Odjeknuo je smijeh. Duchess se prodorno zagledala u njega. Uzvratio je istom mjerom. - Da? Pogledala ga je ravno u oči. - Ja sam odmetnica Duchess Day Radley, a ti si, Nate Dorman, kukavica. - Ti si luda. Zakoračila je prema njemu i vidjela da je progutao knedlu. - Još jednom reci nešto o mojoj obitelji i odrezat ću ti glavu, pička ti materina. Pokušao se nasmijati, ali nije uspio. O Duchess su kružile glasine da usprkos slatkom licu i krhkoj građi može podivljati, toliko poludjeti da ga čak ni prijatelji ne bi uskočili braniti. Progurala se pored njega, čula kako glasno odiše s olakšanjem i samo nastavila dalje, u školu. Oči su ju pekle od još jedne mučne noći.
16
Knjige.Club Books
3
itice nagrizene erozijom vijugale su oko jedne milje prije nego što je cesta skrenula prema zaljevu i nestala među visokim hrastovima uvale Clearwater. Walk je vozio oprezno, ni na tren ne prešavši pedeset kilometara na sat. Ostavio je Duchess i Robina, pa se odvezao do kuće Kingovih, skupio suho lišće sa staze u vreće za smeće i pokupio otpatke s travnjaka. Trideset je godina jednom tjedno uređivao njihovo dvorište. Još jedan zadatak u njegovoj mirnoj rutini. U policijskoj postaji provjerio je kako ide Lei Tallow na recepciji. Njih su dvoje bili jedini zaposlenici. Walk je bio na dužnosti svakog dana u godini, cijeloga života. Kroz prozor postaje gledao je kako se mijenjaju godišnja doba, vidio turiste kako dolaze i odlaze. Donosili su mu košare poklona; vina i sira i čokolade zbog kojih je svake godine u remenu morao dodati još jednu rupicu. Imali su pomoćnu radnicu, Louanne, koja bi došla kad bi ju trebali; kad bi grad pripremao paradu, predstavu ili jednostavno kad bi joj dosadilo raditi u vlastitom vrtu. - Jesi spreman za danas? Povratak Kralja? - Spreman sam već trideset godina - nastojao je ne nasmiješiti se onoliko široko koliko je želio. - Idem van. Na povratku ću svratiti u slastičarnicu. Hodao je Glavnom ulicom kao i svakog jutra, uvježbanim korakom policajca nadanutim kolegama s televizije. Jedno je vrijeme imao brkove, poput Magnuma; jedno je vrijeme pisao bilješke u notes kao u Kronikama zločina, a jednom čak i kupio bež baloner. Ako ikad dobije pravi slučaj, bit će spreman. Zastave su visjele sa stupova ulične rasvjete, blistavi terenci stajali parkirani u nepreglednom nizu, zelene tende bacale sjenu na savršeno čiste pločnike. Vidio je da je Pattersonov Mercedes parkiran paralelno s ostalim terencima, nedozvoljeno. Neće mu napisati kaznu, nego samo prijateljski upozoriti Curtisa kad ga vidi. Prolazeći pored mesnice, ubrzao je, ali Milton je već krenuo prema vratima. Stao je pred radnju u bijeloj odjeći zamrljanoj krvlju, s krpom u ruci, kao da njome može obrisati mrlje sa dlanova. - Jutro, Walk. - Milton je bio dlakav. Debele kovrče nicale su sa svakog centimetra njegove kože i izgledao je kao da tri puta dnevno mora brijati obrve da ga osoblje zoološkog vrta u prolazu ne uspava strelicom i odvuče natrag. U izlogu je visio jelen, toliko svjež da je još jučer lunjao livadama okruga Mendocino. Milton je bio lovac; tijekom lovne sezone zatvorio bi mesnicu, nabio lovački šešir na glavu, napunio svoj Jeep Comanche puškama i ceradama, nakrcao
L
17
Knjige.Club Books putni frižider pivom. Walk je jednom otišao s njim u lov, jer nije mogao smisliti izliku za toliko dana. - Jesi razgovarao s Brandonom Rockom? - Milton je to ime ispljunuo preko usnica. Svaka mu je riječ zvučala kao da predstavlja prevelik napor; kao da bi pri razgovoru prosječne duljine mogao ostati bez daha. - To mi je na popisu dnevnih zadataka. Brandon Rock vozio je Mustang s toliko glasnim ispuhom da je pola ulice nazvalo Walka kad su ga prvi put čuli. Sad je već cijelom gradu išao na živce. - Čuo sam za nju. Za Star. Opet - Milton je zakrvavljenom krpom otapkao znoj s glave. Govorkalo se da ne jede ništa osim mesa, a to mu se sad već odražavalo na zdravlju. - Dobro je. Samo je bila bolesna. Ovoga je puta samo bila bolesna. - Sve sam vidio. Kakva šteta... Ta jadna djeca. Milton je živio prekoputa Star. Njegovo zanimanje za nju i djecu više je govorilo o tome koliko je usamljen nego o tome koliko je aktivan u kvartovskoj straži, koju je vodio, a koja je imala sve manje članova. - Ti sve vidiš, Miltone. Možda si trebao biti policajac. Milton je odmahnuo rukom. - Dosta mi je posla i sa stražom. Sinoć smo imali 10-51. - Trebali ste vučno vozilo? Milton je vrlo rado koristio policijske kodove, ali uvijek krivo. - Ima sreće da se ti brineš za nju. - Milton je izvukao čačkalicu iz džepa i bacio se na rješavanje problema komadića mesa zaglavljenog među prednjim jedinicama. - Sjetio sam se Vincenta Kinga. To je danas? Ljudi govore da je danas. - Je. - Walk se sagnuo, pokupio praznu limenku od soka i bacio ju u smeće. Osjetio je toplinu sunca na vratu. Milton je zazviždao. - Trideset godina, Walk. Trebao je dobiti deset; deset u najgorem slučaju, ali kazna je narasla zbog tučnjave u zatvoru. Walk nije ni saznao što se zapravo dogodilo, samo da je njegov prijatelj iz djetinjstva nakon toga imao dva života na duši. Deset godina postalo je trideset, ubojstvo iz nehata postalo ubojstvo prvog stupnja, a dječak je postao muškarac. - Ponekad još razmišljam o onom danu. O svima nama u onoj šumi. Nego, vraća se u Cape? - Koliko ja znam. - Možeš ga poslati k meni ako mu išta zatreba. Zapravo, znaš što, Walk? Reci mu da ću mu ostaviti par svinjskih koljenica. Kako ti to zvuči? Walk nije znao što bi rekao. 18
Knjige.Club Books - No da - Milton se nakašljao i oborio pogled na tlo. - Nebo večeras... Bit će super-mjesec. Bit će pravi spektakl, a ja sam si nabavio novi Celestron. Mislim, još ga moram postaviti, ali ako želiš svratiti. - Imam dogovor. Drugi put? - Može. Ali svrati nakon smjene, dat ću ti vrat - Milton je kimnuo prema jelenu. - O, zaboga, ne - Walk je ustuknuo, pa se potapšao po trbuhu. - Moram smršaviti. - Ne brini, to ti je nemasno. Ako skuhaš gulaš, bit će fino. Ponudio bih ti srce, ali kad ga bacim na tavu, neodoljivo mi je. Walk je zaklopio oči, osjetivši mučninu. Ruke su mu zadrhtale. Milton je primijetio i na tren je izgledao kao da želi još nešto reći, pa je Walk brzo nastavio dalje. Na ulici nije bilo nikoga, pa je ubacio tablete u usta. Bio je bolno svjestan koliko je ovisan o njima. Prošao je pored kafića i izloga, pozdravio nekoliko vlasnika, pomogao gospođi Astor da ukrca vrećice iz samoposluživanja u automobil, saslušao prigovore Felixa Cokea na promet u Fullertonu. Svratio je u Brands Delicatessen, čiji je izlog bio pun peciva i sireva. - Bok, šefe Walker. Alice Owen, kose svezane u čvrst rep i potpuno našminkana, iako u sportskoj odjeći. Nosila je nekakvog drhturavog minijaturnog mješanca koji je bio toliko mršav da mu je Walk mogao prebrojiti rebra. Pružio je ruku da ga pomiluje, a pas je pokazao zube. - Možete pridržati Lady da uđem nešto kupiti? Sekundicu. - Naravno - posegnuo je za povodcem. - A ne, ne smije na tlo. Upravo je bila u salonu i noktići su joj još osjetljivi. - Kandže? Alice mu je gurnula psa u naručje i ušla. Kroz izlog ju je gledao kako naručuje, zastaje usred narudžbe i započinje razgovor s drugom vikendašicom. Prošlo je deset minuta, a pas mu je cijelo vrijeme dahtao u lice. Kad je Alice konačno izašla, ruke su joj bile pune vrećica, pa je Walk odnio psa do njezina terenca i zatim pričekao da ukrca sve to. Zahvalila mu je, zavukla ruku u papirnu vrećicu i izvadila cannolo. Pretvarao se da ga ne želi, a zatim pričekao da se ona udalji Glavnom ulicom i progutao ga u dva zalogaja. Prošao je ulicom Cassidy i skrenuo na Ivy Ranch Road. Pred Starinom kućom neko je vrijeme samo stajao i slušao glazbu što je dopirala iznutra.
19
Knjige.Club Books Star je otvorila vrata prije nego što je stigao pokucati i pozdravila ga onim osmijehom zbog kojega još uvijek nije digao ruke od nje. Praznim, ali prelijepim; poraženim, ali blistavih očiju. Nosila je ružičastu pregaču, kao da nešto kuha. Walk je znao da su im kuhinjski ormarići prazni. - Dobar dan, šefe Walker. Nasmiješio se iako nije želio. Ventilator se polako okretao, zidovi na nekim mjestima gulili, zavjese bile navučene toliko brzo da su sletjele s nekoliko prstenova, kao da Star nije mogla dočekati da se sakrije od dana. Radio je glasno svirao, Skynyrdi su pjevali o Alabami i Star je zaplesala kuhinjom puneći vreću za smeće praznim pivskim bocama i kutijama Lucky Strikea. Široko mu se osmjehnula i izgledala je kao dijete. Još je uvijek odisala spojem ranjivosti, vlastitih demona i nevolje. Okrenula se oko vlastite osi, pa ubacila u vreću i jednokratnu aluminijsku pepeljaru. Nad kaminom je visjela fotografija njih dvoje; bilo im je četrnaest, bili su spremni za budućnost i jedva čekali da stigne. - Kako glava? - Nikad bolje. Sad sam se razbistrila, Walk. Hvala ti za sve... za sinoć. Ali mislim da mi je to možda trebalo, znaš. Još samo jednom. Sad mi je sve jasno kucnula je po glavi, pa nastavila plesati. - Klinci nisu ništa vidjeli, jel‘da? - Hoćemo li načeti temu dana? Kad se glazba utišala, Star je konačno prestala plesati, otrla znoj s čela i svezala kosu u rep. - Doći će i proći će. Zna li Duchess? Pitala je Walka o vlastitoj kćeri. - Cijeli grad zna. - Misliš da se promijenio? - Svi smo se promijenili. - Ti nisi, Walk - željela mu je dati kompliment, ali zvučao je kao prezirna kritika. Walk nije vidio Vincenta pet godina, iako je često pokušavao doći do njega. Isprva ga je posjećivao često; pridružio bi se Grace King u njezinu starom Regalu. Sudac je hladno i okrutno poslao petnaestogodišnjeg dječaka u zatvor za odrasle muškarce. Starin je otac svjedočio; pričao je o Sissy, o tome kakva bi djevojka postala. Pokazali su fotografije s poprišta; male noge, krv na maloj ruci. Pozvali su direktora škole Hutcha da svjedoči o Vincentovu karakteru. Problematičan, rekao je. A tad je došao red na Walka. Otac ga je promatrao. Smeđa košulja, iskreno lice. Bio je predradnik u građevinskoj tvrtki Tallow, u čijim su pogonima u vatri nestajali snovi momaka iz njihova i dva susjedna grada. Toga ljeta Walk je odlazio s ocem na posao, da vidi kako je. Stajao je u kombinezonu i promatrao 20
Knjige.Club Books sve te tonove sive, sve te cijevi i skele komplicirane poput crijeva; tu metalnu katedralu. U onoj sudnici Walkov pogled susreo se s očevim, ponosnim. Walk je sudu rekao detaljnu istinu, koja je zapečatila sudbinu njegova prijatelja. - Ne treba mi povratak u prošlost - rekla je Star. Walk je skuhao kavu. Iznijeli su ju na terasu iza kuće i Walk je sjeo na star stolac. Ptice na ljuljačkama lijeno su se dizale uvis. Star je zamahnula da si rashladi lice. - Ideš po njega? - Rekao je da ne dolazim. Pisao sam mu. - Ali ipak ideš. - Da. - Nemoj mu reći... Za mene, sve to - koljeno joj je poskakivalo, kuckala je prstima po stolcu. Nemir prije izljeva. - Pitat će me. - Ne želim da dolazi ovamo. Mislim da ne bih mogla podnijeti da mi uđe u kuću. - OK. Pripalila je cigaretu i zaklopila oči. - Čuo sam za jedan nov program u... - Ne zanima me - podigla je ruku. - Rekla sam ti. Gotova sam s time. Probali su sa savjetovanjem. Walk ju je vozio u Blair Peak jednom mjesečno, sto godina kako se činilo; činilo se da psihijatar dopire do nje, napredovala je. Walk bi ju odvezao, ostavio ondje i otišao u zalogajnicu pričekati ju. Nazvala bi nakon tri sata, ponekad i više. Ponekad bi se djeca vozila s njima, satima šutjela na stražnjem sjedalu i gledala van dok bi se njihova nevinost vukla za njegovim patrolnim vozilom i zaostajala sve više u daljini. - Ne može... Ne može ovako dalje. - Još gutaš svoje tabletice, Walk? Želio joj je reći da to nije isto, ali onda se zapitao po čem nije. Oboje su bili bolesni. Kratko i jasno. Pružila je ruku i stisnula njegovu, da pokaže da ga nije željela povrijediti. - Mislim da imaš šlaga na košulji. Pogledao je i nasmijala se. - Gle ti nas. Znaš, ponekad se osjećam baš onako. - Kako? - Kao da nam je petnaest, mali moj. - Starimo. Otpuhnula je savršen kolut dima. 21
Knjige.Club Books - Ja ne, Walk. Ti stariš, ali moj put tek počinje. Prasnuo je u glasan smijeh, a ona se pridružila. Takvi su uvijek bili; Walk i Star. Trideset godina razmotalo se s njih i nestalo, spalo s dvoje klinaca koje se smijalo i vrijeđalo u šali. Još sat vremena proveli su u ugodnoj tišini, ne razgovarajući o onome što im je oboma bilo na umu. Oboje je znalo što ono drugo misli. Vincent King vraća se doma.
22
Knjige.Club Books
4
alk je vozio gledajući krajičkom oka vodu; zlatne valove što su se preklapali, pjenu što je tutnjala. Do Okružnog zatvora Fairmont bilo je stotinu milja na istok. Olujni oblaci stvarali su se poput nakupljenih pogrešaka i ljudi na dvorištu stali su i zagledali se u nebo. Walk je skrenuo na golemo parkiralište i ugasio motor. Čuo je zujanje električnih brava, povike muškaraca; vidio usamljen val zatočenih duša kako se valja prema miljama bezbožničke ravnice. Nije to bilo mjesto za petnaestogodišnjeg dječaka, bez obzira na detalje. Sudac je odlučio o potrebi za ispravljanjem karaktera kamenog lica, ali okrutna istina bila je drugi svijet, daleko od sudnice u Las Lomasu. Walk je ponekad razmišljao o šteti koja je počinjena te večeri, neizmjernoj; o paukovoj mreži boli koja je bacila sjenu na tolike živote, zamijenila novo starim, svježinu truleži. Vidio je tu sjenu u Star, u njezinu ocu, ali ni u kome više nego u Duchess, koja je tu noć nosila u sebi mnogo prije nego što je rođena. Netko je kucnuo o poklopac prtljažnika i Walk je izašao i nasmiješio se upravitelju zatvora, Cuddyju, visokom i mršavom i nasmiješenom čovjeku. Nigdje ni traga okrutnom licu, karakteru ogrubjelom zbog nametnutog društva; Cuddy je uvijek bio prijateljski nastrojen i ljubazan. - Vincent King - rekao je Cuddy s osmijehom. - Vi u Cape Havenu pazite jedni na druge, zar ne? Kako je ondje? Još je uvijek raj na Zemlji? - Je. - Moram reći, rado bih imao stotinu takvih poput Vincenta. Dečki pretežno zaborave da je uopće ondje - Cuddy je krenuo, a Walk uhvatio korak s njim. Prošli su prva vrata, zatim u druga, pa ušli u nisku i široku zgradu obojenu u zeleno koju, kako je rekao Cuddy, osvježe svakog proljeća. - Zelena djeluje umirujuće na ljudsko oko više nego ijedna druga boja. Zelena govori o oprostu i osobnoj preobrazbi. Walk se zagledao u nekoliko zatvorenika s kistovima; bojili su uza sam donji rub kuće uz tlo, vukući ravne crte usana stisnutih od koncentracije. Cuddy je podigao ruku Walku na rame. - Čuj. Vincent King odslužio je kaznu, ali neće ga biti lako u to i uvjeriti. Ako ti išta zatreba, nazovi me. Walk je ostao u čekaonici, gledajući prostranstvo oko zatvora i muškarce koji su šetali ukrug, podignutih glava, kao da ih je Cuddy podučio koliko je sram
W
23
Knjige.Club Books grešan. Da nije bilo ograde koja je tako okrutno rezala pejzaž, od tog prizora zastao bi mu dah: Our Good Earth2 na kojoj su muškarci u kombinezonima opet tek izgubljena djeca koja su nekoć bili. Pet je godina prošlo otkako je Vincent prestao primati posjetitelje, pa ga Walk možda ni ne bi prepoznao, da nije bilo njegovih plavih očiju. Visok, mršav, gotovo neuhranjen, upalih obraza, daleko od samodopadnog petnaestogodišnjaka koji je ušao u zatvor. Ali tad ga je Vincent primijetio i nasmiješio se. Taj ga je osmijeh uvalio u više nevolja nego što se Walk i sjećao. Još je bio ondje, usprkos upozorenjima, usprkos svim pričama o tome da zatvor promijeni ljude; njegov je prijatelj još bio negdje unutra. Walk je zakoračio prema njemu, na tren misleći da bi mogao raširiti ruke na zagrljaj, ali tad mu je samo polako pružio ruku. Vincent je pogledao tu ruku kao da je zaboravio da predstavlja pozdrav i ništa više. Nježno ju je protresao. - Rekao sam ti da ne dolaziš - rekao je mirno, tiho. - Ali hvala ti - kretao se poput redovnika, sa štovanjem. - Drago mi je da te vidim, Vin. Vincent je ispunio formulare praćen budnim pogledom stražara; čovjek koji izlazi na slobodu nakon trideset godina nije bio prizor za komentare. Još jedan dan u Kaliforniji. Pola sata kasnije prošli su posljednjim vratima i obojica se okrenuli kad je Cuddy izašao. - Vani ti neće biti lako, Vincente - zagrlio ga je, kratko i čvrsto i nešto je prostrujalo između njih; možda je pala zavjesa službene rutine koja je trajala trideset godina. - Više od pola - Cuddy je još malo držao Vincenta. - Toliko mi ih se vrati. Daj sve od sebe da ne budeš jedan od tih. Walk se zapitao koliko je puta kroz godine Cuddy izgovorio te bremenite riječi. Hodali su jedan uz drugoga. Pred automobilom je Vincent spustio ruku na poklopac motora i pogledao Walka. - Nikad te nisam vidio u uniformi. Vidio sam fotografije, nakon što si završio temeljnu obuku, ali tek sad te vidim uživo. Pa ti si policajac. Walk se nasmiješio. - Jesam. - Nisam siguran da se želim družiti s murjom, stari moj. Walk se nasmijao. 2
Our Good Earth, akvarel američkog slikara Johna Steuarta Curryja, 1942. 24
Knjige.Club Books Val olakšanja koji ga je preplavio umalo ga je oborio s nogu. Prvo je vozio polako, jer Vincent je gledao gotovo sve oko sebe. Prozor je bio spušten, povjetarac ih je milovao. Walk je želio razgovarati, ali prvih nekoliko milja milili su cestom kao u snu. - Razmišljao sam o onome kad smo se ušuljali na Saint Rose - rekao je Walk, nastojeći zvučati ležerno, kao da nije vježbao tu rečenicu cijelim putem. Vincent ga je pogledao. Uspomena je iz njega izmamila polovičan osmijeh. Tog su se dana sastali rano. Bilo im je deset godina i bio je prvi dan ljeta. Na biciklima su se spustili do vode, sakrili ih i ušuljali se na koću; jedva disali pod ceradom dok se sunce dizalo na nebu i provlačilo kroz tkaninu do njih. Walk se još sjećao svega; tutnjanja motora dok su Skip Douglas i njegova posada srljali pramcem na beskrajan ocean. Nije se čak ni razljutio kad su se izvukli ispod cerade, samo je radiom javio da su kod njega i da će ih zadržati do kraja dana. Walk se nikad nije toliko naradio, ribajući palubu i kutije uz vonj ribe koji nije bio dovoljno neugodan da im pokvari osjećaj, da ukalja okus života izvan granica. - Znaš da Skip još uvijek radi, za tipa po imenu Andrew Wheeler koji ima čarter. Skipu je valjda već osamdeset. - Mama me tog dana izgrdila kao nikad u životu - Vincent se nakašljao. Hvala ti. Što si sredio sprovod i sve to. Walk je spustio štitnik od sunca. - Mogu konačno čuti o njoj? - Vincent se promeškoljio u sjedalu, skvrčenih nogu u hlačama prekratkim tri centimetra iznad gležnjeva. Walk je usporio zbog radova na cesti i pretekao ih je kamion nakrcan čeličnim kutijama boje hrđe, praćen zavijanjem motora. Prešli su preko željezničkih tračnica i skrenuli ujedan od onih gradova koji su živjeli dok su živjeli i obližnji rudnici, i tek tad je Walk progovorio. - Dobro je. - Ima djecu. - Duchess i Robina. Sjećaš se kad smo prvi put vidjeli Star? - Aha. - Kad vidiš Duchess, mislit ćeš da si se vratio u taj trenutak. Vincent je odlutao, a Walk je znao i kamo. Do tog dana kad je Starin otac polako uvezao svoj Buick Riviera u Cape Haven. Vincent i Walk dovezli su se biciklima, vidjeli život spakiran u prtljažnik; odjeću i kovčege i torbe nagurane uza staklo. Stali su jedan do drugoga, držeći ruke na volanima Stelbera, dok im je sunce peklo zatiljke. Prvi je izašao muškarac; bio je visok i plećat i pogledao ih je kao da dobro zna dečke poput njih. Ali bili su djeca, toga se Walk sjećao; jedino što ih je zanimalo bila je kartica igrača Willieja Maysa, jer im je Vincentova čarobna kugla rekla da će ih poslužiti sreća. Zatim je izvukao manju djevojčicu, naslonio njezinu glavu na svoje rame i ogledao se gore-dolje po njihovoj 25
Knjige.Club Books novoj ulici. Sissy Radley. Namjeravali su se okrenuti, vratiti do Walkova dvorišta i kućice na drvetu koju su gradili kad su se stražnja vrata otvorila i izašle su najdulje noge koje je Walk ikad vidio. Vincent je opsovao, otvorenih usta i pogleda prikovanih za djevojku, koja je bila njihovih godina i lijepa poput Julie Newmar. Izašla je, žvačući žvakaću, i pogledala ih. Jebemti, opsovao je Vincent opet. A tad ju je otac pogurnuo da uđe u nekadašnju kuću Kleinmana, ali se prije ulaska još jednom okrenula i pogledala ih, nakrivivši glavu, ali bez osmijeha; samo ih je pogledala pogledom koji je Vincenta spalio sve do duše. - Nedostajao si mi. Bio bih došao, znaš. Da si mi dopustio. Došao bih te posjetiti svakog vikenda. Vincent nije skidao pogled s pejzaža, s interesom čovjeka koji je proživio život pred televizorom. Kad su došli do autoputa Central Valley, stali su kod Hanforda i ručali hamburgere. Vincent je pojeo pola, pogleda prikivanog za prozor, gledajući majku i dijete, pa starca pognutog kao da na plećima nosi svaku svoju godinu. Walk se pitao što Vincent vidi. Automobile kojima ne zna imena, trgovine koje je vidio samo na televiziji. Propustio je čitav život, od 1975. nadalje: propustio je novo tisućljeće. Nekoć su mislili da će u 2005. imati leteće automobile i robote kao sluge, a sad su bili tu gdje jesu. - Kuća. - Povremeno svratim. Treba poraditi na njoj; krov, trijem i pola dasaka strunule su. - Dobro. - Jedan poduzetnik, Dickie Darke, mota se oko nje svake godine prije ljeta. Ako ju ikad poželiš prodati. - Neću. - Dobro - Walk je rekao što je morao. Ako Vincent želi novac, može prodati kuću. Prvi red do mora, u ulici Sunset. - Spreman za povratak doma? - Upravo sam otišao od doma, Walk. - Ne, Vincente. Nisi. Kad su se vratili u Cape Haven, nisu ih dočekale trublje, ni prijateljska lica, ni zabava, ni pažnja. Walk je primijetio Vincentov dubok udah kad su prišli Pacifiku, kad je sva ta silna voda krenula prema njima, kad su se ukazali vrhovi borova i vila na rtu i u daljini. - Ima novih kuća - rekao je Vincent. - Ima. Isprva su se mještani opirali gradnji, ali ne dovoljno, jer je obećanje dobre zarade održano i iznad očekivanja. Vlasnici trgovina poput Miltona sad su se
26
Knjige.Club Books jedini protivili, ali i njih je borba već umarala. Ed Tallow rekao je da njegova građevinska kompanija još jedva diše. Cape Haven bio je uklesan u litice, miran i očuvan, izdignut ponad Anaheima. Walk je osjetio svaku novu ciglu spuštenu na njegovo djetinjstvo, na sjećanja koja je toliko očajnički želio zadržati. Walk je kradom pogledao prijateljeve ruke, legiju dubokih ožiljaka urezanih u zglavke. Uvijek je bio dobar u tučnjavi. Konačno su se spustili na ulicu Sunset, gdje je kuća obitelji King stajala poput nepoželjne sjene za sunčanog dana. - Susjedi su otišli. - Kuće su pale. Litice se odronjavaju, kao na Point Dumeu. Zadnji odron bio je jučer. Kuća Fairlawna. Tvoja je kuća dovoljno daleko od ruba, a i prije nekoliko godina ugradili su valobran. Vincent je pogledao teren Fairlawna, ograđen kao da se dogodio zločin, što i je. Iza terena je bilo još kuća, gotovo dovoljno da ulica ne bude usred pustoši, ali dovoljno daleko da kuća obitelji King uživa najspektakularniji pogled. Vincent je izašao i stao pred nju, promatrajući trule zabate i srozane žaluzine. - Pokosio sam travu. - Flvala. Krenuo je za Vincentom po vijugavoj stazici, po stubama i u prohladan, mračan hodnik. Tapete s cvjetnim uzorkom podsjetile su ga na sedamdesete i na milijune baršunastih uspomena. - Donio sam ti posteljinu. - Hvala. - I napunio frižider. Imaš piletine i... - Hvala. - Ne moraš mi za sve zahvaljivati. Iznad kamina je stajalo ogledalo, pored kojega je Vincent prošao ni ne pogledavši ga. Walk je pomislio kako sad hoda drukčije, da je svaki njegov korak upozorenje na važnost razboritosti i pravog mjesta. Znao je da su mu prve godine bile teške i to ne zato što je plakao i nije mogao zaspati, nego zato što je bio zgodan dečko među najmračnijim otpadnicima. Walk i Gracie King pisali su molbe sucu i vrhovnom sudu i čak i Bijeloj kući. Molili su da ga barem odvoje od ostalih. Nisu ništa postigli. - Hoćeš da ostanem? - Odi svojim putem, radi što radiš. - Svratit ću kasnije. Vincent ga je otpratio do vrata i pružio mu ruku.
27
Knjige.Club Books Walk ga je zagrlio. Njegov se prijatelj vratio. Trudio se ne primijetiti da se Vincent lecnuo, da se sav ukočio. Obojica su se okrenuli kad su čuli motor. Walk je pratio Escalade pogledom. Dickie Darke. Darke je izašao iz automobila. Bio je krupan, a dimenzije vlastitog tijela nosio kao loše skrojeno odijelo. Ramena su mu visjela, pogled bio prikovan za tlo. Svakog je dana bio u crnome; crna jakna, crna košulja, crne hlače. Rastresen i nemiran. - Vincent King - glas mu je bio dubok, ozbiljan. - Ja sam Dickie Darke - nije se nasmiješio. Nikad se nije smiješio. - Dobio sam vaša pisma - rekao je Vincent. - Grad sad sigurno izgleda drukčije. - Izgleda. Jedino što prepoznajem jest drvo želja. Sjećaš se kad smo u jami ispod tog drva skrivali cigarete, Walk? Walk se nasmijao. - I limenke Sama Adamsa. Darke je konačno podigao pogled i Walk se susreo s njegovim očima, ledenim. Tad je Darke pogledao kuću. - Posljednja uz more. I teren iza kuće je vaš. Vincent je pogledao Walka. - Platit ću vam milijun. Trenutno vam kuća košta oko osamsto pedeset, jer je u lošem stanju. A tržište je zasićeno. - Nije na prodaju. - Drugi će vam dati manje. Walk se nasmiješio. - Daj, Darke. Tek je došao doma. Darke ih je još neko vrijeme promatrao. Tad se okrenuo i otišao, polako kao da je u šetnji, toliko krupan da je njegova sjena padala metrima. Vincent je gledao za njim, pogleda prikovanog za Darkea kao da vidi nešto što Walk ne vidi. Duchess je imala dogovor s odgojiteljicom predškolske grupe, gospođicom Dolores, da Robin svaki dan smije ostati u učionici nakon nastave, ponajprije jer ju je to zamolio Walk, ali i zato što je Robin bio mirno dijete kojem nikomu nije smetalo. Kad ju je Robin primijetio, spremio je stvari, uzeo torbu i pritrčao. Duchess se sagnula i zagrlila ga, mahnula gospođici Dolores i okrenuli su se. Pomogla je Robinu da navuče naramenice ruksaka, pa provjerila je li spremio knjigu i bocu za vodu. - Nisi pojeo sendvič - ljutito ga je pogledala. - Oprosti. 28
Knjige.Club Books Prošao je školski autobus, pa i roditelji u terencima. Profesori su stajali na travi pred školom, a djeca se pored njih dodavala loptom. - Moraš jesti, Robin. - Nisi... - Što? - Nisi mi ništa stavila u sendvič - priznao je nevoljko. - Sereš. Oborio je pogled na tenisice. Duchess je raskopčala njegov ruksak i izvadila sendvič. - Jebemu. - Nema veze. - Ima - spustila mu je ruku na rame. - Kad dođemo doma, napravit ću ti hot dog. Na to se nasmiješio. Zajedno su šutirali kamen sve do kraja ulice East Harney, kad ga je Robin šutnuo u kanal. - Jesu druga djeca rekla išta o mami? - rekao je, a Duchess ga primila za ruku da prijeđu preko ceste. - Ne. - Ricky Tallow jest. Rekao je da mu je mama rekla kakva je naša. - Što je rekao? Sagnuli su se da prođu ispod grana vrbe, pa skrenuli na prečac između Fordhama i Duponta. - Rekla je da ga ne pušta k nama jer naša mama ne bi pazila na nas. - Možeš ti k njemu. - Njegovi mama i tata stalno viču jedno na drugo. Razbarušila mu je kosu. - Hoćeš da ja razgovaram s njom, da vidim mogu li nešto srediti? - Aha. Duchess je poznavala Leu Tallow. Policija Cape Havena sastojala se od nje i Walka, i pomoćnice po imenu Louanne koja je bila stara kao Biblija. Duchess si nije mogla ni zamisliti njih troje kako rješavaju pravi zločin. - Ricky je rekao da će se useliti u bratovu sobu kad on ode na faks. Rekao je da njegov brat ima akvarij. Možemo mi dobiti akvarij? - Imaš masku. Idi gledaj ribe pod morem. Kad su stigli na Glavnu ulicu, ugledali su grupu djevojaka pred Rosienim restoranom; uvijek iste cure, s frapeima u rukama, za dva stola na suncu. Dok su prolazili, došaptavale su se i smijale. Ušli su u mini-market. Za pultom je bila gospođa Adams. 29
Knjige.Club Books Duchess je otišla po hrenovke, a Robin po peciva. Izvadila je novčanik i izbrojila tri dolara u papiru, sve što je imala. Robinju je pogledao. - Možemo kupiti i senf? - Ne. - Onda barem kečap. Bit će suhi. Duchess je uzela hrenovke i peciva. - Kako ti je mama? - gospođa Adams ju je pogledala preko naočala. - Dobro. - Nisam tako čula. - Koga kurca pitate ako ste čuli? Robin ju je povukao za ruku. Gospođa Adams mogla joj je reći da ode, ali Duchess je bacila novčanice na pult prije nego što se ova toga sjeti. - Nemoj tako psovati - rekao je Robin kad su nastavili Glavnom. - Kako vam je mama? Duchess se okrenula i ugledala Miltona, koji je stajao pred svojom mesnicom. Obrisao je ruke o pregaču i razmazao krv. Robin je prišao izlogu i zagledao se u zečeve, obješene na kuke provučene kroz vratove. - Dobro je - rekla je Duchess. Milton je zakoračio bliže. Vonj je bio toliko snažan da se Duchess stegnulo grlo. Krv i smrt. - Jako ličiš na nju, znaš. - Da, to ste mi već rekli. Primijetila je mrvice mesa zapele među dlakama na njegovim rukama. Neko je vrijeme buljio u nju kao da je zaboravio na sve ostalo, a tad se vratio u stvarnost kad je primijetio vrećicu iz trgovine i vidio što je u njoj. Coknuo je jezikom. - To nisu kobasice. To rade u laboratoriju! Čekaj malo. Gledala je za njim. Ušao je u mesnicu, teško dišući sa svakim korakom. Nekoliko minuta kasnije Milton se vratio noseći presavijenu smeđu papirnu vrećicu zapečaćenu krvavim pečatom. - Krvavice. Reci mami otkuda ti. Pošalji ju k meni ako ne zna kako se pripremaju. - Mislila sam da se to prži. - Možda u zatvoru. Ako želiš da se okusi rasplešu u ustima, moraš ih ispeći u loncu od lijevanog željeza. Znaš, stvar je u pritisku i... Duchess je zgrabila vrećicu, primila Robina za ruku i brzo otišla, osjećajući Miltonov pogled na leđima. Pred Rosienim restoranom Duchess je duboko udahnula, pa uvela Robina, ne obazirući se na one cure i njihove poglede. Restoran je bio pun, vikendaši sjedili 30
Knjige.Club Books za svim stolovima, miris kave ispunjavao zrak. Vodili su se glasni razgovori o vikendicama i planovima za ljeto. Duchess je stala pred pult i ugledala staklenku: paketići kečapa bili su besplatni uz kupnju. Potražila je pogledom Rosie, koja je imala posla preko glave za blagajnom. Duchess je uzela jedan paketić kečapa za Robina i napola se okrenula prema vratima. - Mislila sam da je kečap besplatan samo uz kupnju. Okrenula se. Cassidy Evans, iz njezina razreda. Robin ju je pogledao, nervozan, premještajući se s noge na nogu. Cassidy se posprdno smiješila; usnice premazane sjajilom bile su napućene, kosa blistava. Izgledala je kao kučka; i sad i inače. - Uzela sam samo jedan paket. - Gospođice Rosie, mislila sam da je kečap besplatan samo uz kupnju? - rekla je Cassidy glasno, nevinim glasićem. Razgovor je zamro, a pogledi neznanaca užareno se usredotočili na Duchess, koja je osjetila kako joj peku kožu. Rosie je spustila šalicu i prišla pultu. Duchess je gurnula paketić natrag u staklenku, pa se lecnula kad je staklenka pala na pod i razbila se. Primila je Robina za ruku i provela ga do vrata. Cassidy je hodala za njom, Rosie vikala. Bez riječi su hodali mirnim ulicama. - Ni ne treba nam kečap - rekao je Robin. - Bit će fini i bez toga. Sa Sunseta su vidjeli nekoliko djece kako se dodaju loptom dolje, na plaži. Robin ih je promatrao sa zanimanjem. Duchess se često igrala s njim; s igračkama, vojnicima, autićima, štapom koji je Robinu ličio na čarobni štapić. Ponekad bi doviknuo i Star da izađe, ali pretežno bi ležala u zamračenoj dnevnoj sobi, pred televizorom kojemu je ton bio ugašen. Duchess je čula da ljudi govorkaju o bipolarnom poremećaju, anksioznosti, ovisnosti. - Što se događa? - upitao je Robin. Ispred njih je bila grupica djece; tri dečka koji su trčali prema njima i protrčali su brzim sprintom. - Kuća obitelji King - rekla je Duchess i stali su pred njom, na drugoj strani ulice. Zagledali su se u kuću. Prozor na ulicu bio je razbijen i u staklu je sad bila rupa veličine malog kamena, oštrih rubova. - Da ih tužimo? Duchess je promatrala kuću, vidjela neku sjenku u pokretu i odmahnula glavom. Primila je Robina za ruku i odvela ga.
31
Knjige.Club Books
5
W
alk je sjedio na tribinama, u posljednjem redu, i gledao kako lopta za nogomet leti pedeset metara vrteći se oko vlastite osi i pada u područje iza gola, gdje ju je igrač pokušao uhvatiti, ali ispala mu je iz ruku. Bacač je podigao ruku, a igrač kod gola nasmiješio se i odmah zaboravio na loš potez. Uvježbat će to oni već. Walk je pratio Cougars čitavog života. Vincent je nekoć igrao za njih, u obrani. Bio je prirodno nadaren, govorkalo se da ga čeka profesionalna karijera. Nakon njega nisu bogzna što osvojili, tek pokoju utakmicu zaredom, pa ništa. Ali Walk je svejedno svakog petka navečer sjedio na svom mjestu, okružen djevojkama lica obojenih u momčadske boje koje su navijale iz petnih žila. Nakon pobjede okupirali bi Rosien restoran, igrači i navijačice; i ispunili ga osjećajem koji je iz Walka svaki put izmamio osmijeh. - Dobar im je bacač - rekao je Vincent. - Je. Walk je usput kupio šest limenki Rolling Rocka, ali Vincent nije otpio ni kap iz svoje. Nazvao ga je nakon smjene i saznao da Vincent radi na kući, usprkos sumraku. Već je izbrusio veći dio stražnjeg trijema i ruke su mu bile pune žuljeva, a lice napeto od napora. - Otići će u profesionalce - Vincent je gledao klinca, koji je bacao novu loptu. Ovog ju je puta onaj kod gola uhvatio i veselo kliknuo. - Mogao si i ti. - Želiš me pitati o tome? - O čem? - O svem. Walk je otpio gutljaj piva. - Ne mogu si ni zamisliti kako ti je bilo. - Možeš, ali ne želiš. Ne smeta mi to. Što god da me snašlo, zaslužio sam. - Nisi. Nije tako trebalo biti. - Bio sam joj na grobu. Nisam... Nisam odnio cvijeće. Nisam znao smijem li. Pod svjetlima je letjela lopta za loptom. Daleko u dnu terena stajao je Brandon Rock, primijetio je Walk; s naopako okrenutom šiltericom. Walk ga je viđao na svim utakmicama. Vincent je pratio njegov pogled. - Ono je Brandon? - Aha. 32
Knjige.Club Books - Mislio sam da će on uspjeti. Ono, bio je dobar, ha? - Koljeno. Iskočilo je i nikad ga nisu namjestili kako treba. Radi za Tallowa, nešto u prodaji. Šepa, vjerojatno bi mu dobro došao štap, ali znaš kakav je Brandon. - Više ne znam. - I dalje vozi tatin Mustang. - Sjećam se kad ga je njegov stari kupio. Pola se ulice okupilo. - Ti si ga htio ukrasti. Vincent se nasmijao. - Posuditi, Walk. Samo posuditi. - Obožava taj automobil. Mislim da ga podsjeća na sve, znaš. Na bolji dio života. Pogledaj mu kosu i odjeću; tip još uvijek živi u sedamdeset osmoj. Nije se promijenio, razumiješ me, Vin. Nitko od nas nije se promijenio. Vincent je zgulio etiketu sa svojeg piva, ali i dalje nije otpio ni gutljaja. - A Martha May? Je li se ona jako promijenila? Walk se smeo na spomen njezina imena, samo na sekundu. - Odvjetnica je, u Bitterwateru. Pretežno se bavi razvodima i obiteljskim pravom, tako to. - Uvijek sam mislio da je ona prava za tebe. Znam da smo bili mladi, ali zbog načina na koji si ju gledao. - Kao što si ti gledao Star. Igrač kod gola opet je zeznuo i lopta je odskočila prema tribinama. Brandon joj je pritrčao prilično brzo s obzirom na šepanje. Podigao ju je, ali umjesto da ju vrati hvataču, bacio je bacaču, preko četrdeset metara. Ovaj ju je uhvatio u skoku. - Još uvijek dobro baca - rekao je Walk. - Zbog toga mu je valjda još gore. - Hoćeš otići do Star? - Rekla ti je da ne želi da dolazim. Walk se namrštio, a Vincent nasmiješio. - Uvijek sam te mogao pročitati, Walk. Kad si rekao da misli kako joj treba još malo vremena... Sranje. Nije li dovoljno prošlo? Ali onda sam shvatio da je u pravu. Ponekad je prošlost presnažna. Ali ti i Martha... - Martha... više ne razgovaramo. - Želiš mi reći zašto? Walk je otvorio još jedno pivo. - One noći, nakon presude. Bili smo zajedno. Ostala je trudna. Vincent se zagledao u teren. - A njezin otac... Bio je propovjednik. - Sranje, Walk. - Da. 33
Knjige.Club Books - I ona je mislila u propovjednike, njegovim svetim stopama. Walk se nakašljao. - Natjerao ju je... na pobačaj. Mislim, to je ionako bilo... Bili smo klinci. Ali nitko se ne može oporaviti od toga. Nije bila stvar samo u tome kako me on gledao, nego ona. Kao da gleda pogrešku. - A ti si gledajući nju vidio... - Sve. Vidio sam sve. Svoje roditelje, koji su bili zajedno pedeset tri godine. Vidio sam kuću i dijete i život. - Je li se udala? Walk je slegnuo ramenima. - Pisao sam joj. Prije nekih šest godina, oko Božića. Izvukao sam stare slike, kužiš. Nije odgovorila. - Nije prekasno da popraviš stvari. - To bih i ja tebi mogao reći. Vincent je ustao. - Za mene je trideset godina prekasno. Bar je bio u San Luisu, koji je bio tek širok autoput uz koji su se protezala polja na ugaru i koji se nježno spuštao prema dolini Altanon. Star je posudila stari Comanche od Miltona, koji je živio prekoputa njih. Klima nije radila, pa su Duchess i Robin ispružili glave kroz prozor poput pasa, oboje umorni, ali i navikli na ovo putovanje, na koje su išli svakog mjeseca. Duchess je ponijela zadaću sa sobom, onaj projekt, koji je sad držala čvrsto prigrljen uz tijelo dok ih je Star vodila parkiralištem. Progurali su se između dva kamiona i ušli na stražnja vrata. Star je nosila prastar kovčeg za gitaru, na sebi imala kratke traperice koje su otkrivale pola stražnjice i majicu s izrezom koji je otkrivao pola poprsja. - Ne bi se trebala tako oblačiti. - Tako dobijem više napojnica. Duchess je tiho opsovala i Star se okrenula prema njoj. - Molim te. Daj večeras budi tiho, pazi na brata i ne izazivaj nevolje. Duchess je povela Robina u separe u dnu bara, pustila ga da sjedne uza zid, pa sjela do njega, da mu zakloni pogled na mjesto na kojem nije ni trebao biti. Star im je donijela dvije čaše gaziranog pića i Duchess je izvadila svoju zadaću, a onda i prazan papir za brata. Izvadila je njegovu pernicu iz torbe i poredala bojice pred njega. - Misliš da će pjevati o mostu? - upitao je Robin. - Svaki put to pjeva. - Volim tu pjesmu. Hoćeš pjevati s njom? - Ne. - Super. Ne volim kad plače na pozornici.
34
Knjige.Club Books Iz prepunih pepeljara širio se dim. Tamno drvo, zastave nad šankom, prigušeno svjetlo. Duchess je čula smijeh. Njihova majka pila je s dvojicom muškaraca. Prije nastupa trebalo joj je piće. Robin je pružio ruku prema zdjelici s orasima na stolu, ali Duchess ju je odmaknula. - Puna je smeća. Zagledala se u svoj papir; mjesto na koje je trebala upisati ime oca i dugačke prazne grane obiteljskog stabla. Dan ranije Cassidy Evans stala je pred razred i odrecitirala svoje pretke, a zatim pokazala vijugavu, plemenitu liniju koja je vodila sve do DuPonta. Pričala je toliko uvjerljivo da je Duchess mogla namirisati barut. - Nacrto sam te. - Nacrtao. Gurnuo je papir prema Duchess i nasmiješila se. - Zubi su mi tako veliki? uštinula ga je i počela škakljati dok se nije nasmijao toliko glasno da je Star pogledala prema njima i pokazala im da se stišaju. - Pričaj mi opet o Billyju Blueu Radleyju - rekao je Robin. - Pročitala sam da je bio neustrašiv. Opljačkao je banku, a onda bježao šerifu tisuću milja. - Zvuči kao zlikovac. - Samo se brinuo za svoje ljude. Bili su poput obitelji - spustila je ruku Robinu na grudi. - Njegova je krv u nama. Mi smo odmetnici. - Ti možda. - I ti isto. Kad je došlo vrijeme, svjetla su se još malo prigušila, a Star sjela na barski stolac i odsvirala nekoliko tuđih, nekoliko svojih pjesama. Jedan od onih s kojima je pila, nakon svake je pjesme zviždao i dovikivao. - Seronje - rekla je Duchess. - Seronje - složio se Robin. - Ne govori to. A tad je onaj glasni ustao, pokazao Star i primio se za međunožje. Rekao je još nešto, kao da se odavno poznaju. Rekao je da samo mami, ali ne daje. Da je možda lezba. Duchess je ustala, podigla čašu i zavitlala ju preko bara. Nije ga pogodila, nego mu se razbila pored noge. Zagledao se u nju otvorenih usta, a Duchess mu je uzvratila pogled, raširila ruke i rekla da slobodno i njoj kaže što želi, da jedva čeka. - Sjedi - Robin ju je povukao za ruku. - Molim te. Pogledala ga je, vidjela strah na njegovu licu, pa pogledala majku, koja joj je rekla isto što i Robin. 35
Knjige.Club Books Muškarac ju je bijesno gledao. Duchess mu je pokazala srednji prst i sjela. Robin je dovršio svoje piće baš kad je Star pozvala kćer da joj se pridruži na pozornici. Duchess, dođi k meni. Moja mala pjeva bolje od svoje mame. Duchess se svalila na klupu, zagledala u majku i odmahnula glavom. Nastavila je tako bez obzira na poglede gostiju, na nagovaranje i pljesak. Nekoć je pjevala s njom, dok je bila manja, dok nije znala kakav je svijet. Sad je pjevala doma, pod tušem, u dvorištu. Star je proglasila kćer dosadnom i nastavila na posljednju pjesmu, zbog koje je Robin spustio bojicu i zagledao se u majku kao da je anđeo sišao s nebesa. Volim tu pjesmu. - Znam. Kad je Star završila, sišla je s pozornice, pokupila novac i spremila omotnicu u torbicu. Možda pedesetak dolara. A tad je onaj glasni opet počeo, ali ju je ovoga puta zgrabio za guzicu. Duchess je skočila na noge prije nego što ju je Robin stigao zamoliti da ne ustaje. Pritrčala je u sekundi, kleknula i pokupila krhotinu stakla s poda. Star je odgurnula muškarca, ali nije odustajao; stisnuo je šaku, a tad primijetio njezine oči, koje ni nisu gledale u njega, nego u nešto iza. Okrenuo se i vidio Duchess, malenu i spremnu. Držala je krhotinu visoko, uperivši oštar rub u njegov vrat. - Ja sam odmetnica Duchess Day Radley, a ti si pičkica koja visi po barovima i odrezat ću ti glavu. Čula je brata kako tiho viče. Star ju je zgrabila za ruku i okrenula joj zglavak, tresla ga dok staklo nije palo na pod. Prišli su drugi muškarci, stali među njih da smire situaciju. Barmen je poslao uokolo rundu na račun bara. Star ju je gurnula van, podigla Robina i izašla za njom. Parkiralište je bilo u mraku. Sjeli su u automobil. Star se pošteno izderala na nju; vikala joj da je glupa, da ju je onaj muškarac mogao ozlijediti, da zna što radi i da ju ne treba braniti trinaestogodišnjakinja. Duchess je mirno sjedila, čekajući da dreka završi. Kad je Star završila, upalila je motor. - Ne bi trebala voziti takva. - Dobro sam - Star se pogledala u retrovizor i popravila kosu. - Nećeš voziti mog brata u ovakvom stanju. - Rekoh, dobro sam. - Kao što je Vincent King bio dobro? Duchess je vidjela ruku kako leti prema njoj, ali nije se odmaknula. Primila je pljusku kao da nije ništa. Na stražnjem sjedalu, Robin se rasplakao. 36
Knjige.Club Books Duchess se nagnula, izvukla ključ i premjestila se k Robinu na stražnje sjedalo. Pomilovala ga je po kosi, obrisala mu suze i pomogla mu da se presvuče u pidžamu. Duchess je spavala sat vremena, a zatim se vratila na prednje sjedalo i pružila Star ključ. Izašli su s parkirališta i krenuli prema doma. Majka i kći sjedile su jedna do druge. - Znaš da mu je ovog vikenda rođendan - rekla je Duchess tiho. Star nije odmah odgovorila. - Naravno da znam. On je moj princ. Duchess je želudac zabolio od toga. Nije imala vlastitog novca. Raznosila je novine, svakog vikenda okretala pedale i znojila se, ali zarađivala je malo. - Ako mi daš novac, pobrinut ću se za poklon. - Ja ću. - Ali... - Dovraga, Duchess, rekla sam da ću ja. Daj imaj bar malo vjere u mene. Mogla joj je reći da je vjeru u nju gubila sa svakim vlastitim rođendanom koji je prošao bez spomena. Automobil se truckao sve dok nisu izašli na autoput. - Jesi gladna? - rekla je Star. - Skuhala sam hrenovke. - Jesi kupila i senf? Znaš da Robin voli senf. Duchess je umorno pogledala majku. Star je pružila ruku i pomilovala ju po obrazu. - Trebala si se popeti na pozornicu sa mnom. - I pjevati hrpi pijanaca. To prepuštam profesionalcima. Star je izvukla cigaretu iz torbice i stisnula ju zubima, igrajući se upaljačem. - Ako upalim radio, hoćeš li mi pjevati? - Robin spava. Star je obgrlila Duchess oko ramena i privukla ju bliže. Poljubila ju je u tjeme. Sporo su se vukli autoputom. - Večeras je tamo bio tip koji ima studio u Los Angelesu. Dao mi je posjetnicu i rekao da mu se javim. Ovo bi mogla biti prilika koju čekamo. Duchess je zijevnula. Oči su joj bile umorne, svjetla uz cestu se maglila. - Vojvotkinja od Cape Havena. Znaš da sam uvijek sanjala o kćeri. S lijepom mašnom u kosi. Duchess je to već znala. - Znaš tko je Billy Blue Radley? Star se nasmiješila. - Tvoj mi je djed pričao o njem. Mislila sam da izmišlja. - Bio je stvaran. Krv Radleyjevih, mama - poželjela je opet upitati tko joj je otac, ali je odustala jer je bila preumorna za pokušaj. 37
Knjige.Club Books - Znaš da te volim, jel‘da? - Aha. - Ozbiljna sam, Duchess. Sve što radim... Sve što radim je za vas dvoje. Duchess se zagledala u noć. - Da barem... - Što? - Da barem postoji zlatna sredina, kužiš. Tako ljudi žive. Ne mora stalno biti... sve ili ništa. Ljudi žive mirno, plivaju površinom i ne traže nevolje. Ti svako malo potoneš i svaki put povučeš nas za sobom. Star je obrisala oči. - Trudim se. Bit ću bolja. Jutros sam izgovorila afirmacije. Izgovaram ih svaki dan. Želim uspjeti zbog vas. - Uspjeti u čem? - Želim biti nesebična. Želim djelovati nesebično, Duchess. To je odlika dobrih ljudi. Kad su se provezli kroz grad, već je skoro bila ponoć. Duchess je primijetila Darkeov Escalade pred kućom i osjetila kao da je primila još jednu pljusku. Prišli su. Vrata dvorišta bila su otvorena i znala je da je Darke unutra, da sjedi na trijemu, čeka, gleda u prazno kao i uvijek, što ju je plašilo; kao da nešto vidi u tami. Nije joj se sviđao. Bio je pretili, previše jebeno golem, previše je jebeno buljio. Viđala ga je i pred školom, pored ograde; sjedio je u automobilu i buljio u nju. - Mislila sam da noćas radiš od ponoći? - rekla je Duchess. Star je čistila urede u Bitterwateru. - Rekli su... sinoć nisam došla, pa su mi rekli da više ni ne moram. Ne brini. Mogu biti za šankom kod Darkea, vjerojatno je zato i došao. - Ne volim kad tamo radiš. Star se nasmiješila, pa podigla onu posjetnicu kao da time nešto dokazuje. Sreća će nam se nasmiješiti. Duchess je podigla brata. Bio je lagan; i ruke i noge bili su mu mršavi. Kosa mu je bila prerasla, ali Duchess si nije mogla priuštiti da ga odvede kod Joea Rogersa na Glavnoj ulici, gdje su se šišali drugi dečki. Bilo joj je drago što je još premalen da zna kakva mu je frizura, a i druga djeca, ali znala je da će se to uskoro promijeniti i već se brinula zbog toga. Na zidove njihove zajedničke sobe objesila je postere s planetima i znanstvenim činjenicama. Robin će biti pametan. Na polici je stajala jedna jedina knjiga, o malome Maxu koji za kaznu završi bez večere, koju je Robin volio jer je mali Max na kraju ipak dobio večeru, znak roditeljske ljubavi. Duchess ju je posudila u knjižnici u Salinasu i svaka dva tjedna morala je otići onamo na biciklu, dvije milje u svakom smjeru, obnoviti posudbu. Čula je razgovor iz dvorišta. 38
Knjige.Club Books Darke je bio vlasnik kuće, a Star nije imala za stanarinu. Duchess je bila dovoljno stara da zna što to znači, ali dovoljno mala da ne razumije ostatak. Misli su joj se vratile na zadaću i na nevolju u kojoj će se naći ako ne dovrši projekt. Nije si smjela dopustiti da ju učiteljica zadrži u kazni, jer nitko osim nje nije mogao doći po Robina. Star nije bilo za vjerovati. Odlučila je odspavati do izlaska sunca, pa ustati dovršiti projekt. Razgrnula je zavjese. Ulica je spavala. Prekoputa njihove bila je Miltonova kuća, na čijem je trijemu svjetlo gorjelo cijele noći i privlačilo moljce treperavih krila. Vidjela je lisicu, koja je laganim korakom otrčala sa svjetla u tamu. A tad je pored kuće Brandona Rocka primijetila nekog muškarca koji je gledao u njezin prozor. Nije ju vidio jer je stajala dovoljno daleko od prozora. Bio je visok; ne kao Darke, ali vrlo visok. Kratka kosa, ramena pognuta kao da je s njih skliznuo sav njegov ponos. Legla je na svoj krevet. A tad, kad su joj kapci već bili otežali, čula je vrisak. Majčin vrisak. Prišla je vratima s uvježbanim oprezom djevojčice navikle na užase noći, na majku koja privlači najgoru vrstu muškarca. Zatvorila je vrata za sobom, da Robin sve prespava. Čak i da se probudi, ničega se neće sjećati. Nikad se ničega ne sjeća. Čula je Darkeov glas, smiren kao i uvijek. - Smiri se. Pogledala je kroz pritvorena vrata, kao da gleda isječak iz pakla; svjetiljka je ležala na podu i bacala svjetlo na njezinu majku, ispruženu na tepihu. Darke ju je pomno promatrao, poput životinje koju je tek maločas pogodio strelicom za uspavljivanje. Bio je prevelik, prevelik za stolac, prevelik za malu kuću i prevelik za napad. Duchess je znala što treba napraviti, znala je koje će daske parketa zaškripati, i krenula je hodnikom prema kuhinji. Neće nazvati 911, jer oni snime svaki poziv. Birajući broj Walkova mobitela, čula je neki zvuk i prekasno se okrenula. Darke joj je oteo slušalicu. Zarinula je nokte u njegovu ruku i ogrebala ga do krvi. Odveo ju je iz kuhinje, čvrsto ju držeći za rame. Otimala se, prevrnula stolić i našla se licem u lice s fotografijom Robina na prvi dan vrtića. Darke se nadvio nad nju. - Neću ti ništa. Ne zovi policiju - glas mu je bio toliko dubok da nije zvučao ljudski. Čula je priče o njem, sitnice; da se netko ubacio pred njega u prometu na Pensacoli i Darke ga je izvukao iz automobila i izgazio ga po glavi dok mu nije pretvorio lice u krvavu kašu. I da je sve to napravio sa smirenošću koja je opčinila promatrače. Gledao ju je kao i inače. Promatrao je njezino lice, kosu, oči, usta. Upijao svaki detalj i Duchess je zadrhtala. 39
Knjige.Club Books Ljutito ga je pogledala, odlučno, prezirno naboravši mali nos. - Ja sam odmetnica Duchess Day Radley, a ti, Dickie Darke, tučeš žene. Odskočila je unatrag i šmugnula prema vratima. Kroza staklo visoko nad njom prolila se svjetlost, obojivši ju u narančasto dok je stajala gledajući kako njezina majka vrišti i trči prema Darkeu. Nije ustala i pritrčala pomoći; znala je da ne smije. Ali ustala je kad je vidjela onaj obris kroza staklo. Iza Darkea, njezina je majka zamahnula šakama, a Darke ju zgrabio za ruke i pokušao ih zadržati. Duchess je brzo donijela odluku: što god da je vani, ne može biti gore od ovoga što je unutra. Skinula je lanac s vrata i pogledala uvis, u lice onog muškarca. Maknula se ustranu i prošao je pored nje, zgrabio Darkea i počeli su se natezati. Jedan njegov udarac sletio je na pravo mjesto; pogodio Darkea u glavu sa strane. Darke se nije ni trznuo, ali kad je vidio tko je, stao je kao ukopan, zagledao se u njega i još uvijek miran, odvagnuo mogućnosti. Bio je mnogo krupniji, širi, ali je drugi muškarac izgledao kao da traži nevolju, kao da mu je tučnjava potrebna. Darke je izvukao ključeve iz džepa i bez žurbe izašao iz kuće. Muškarac je krenuo za njim, a Duchess za obojicom. Pratila je Escalade dok farovi nisu nestali s vidika. Muškarac se okrenuo i pogledao ju. Prošao je pored nje, prema staromu trijemu gdje je stajala Star, zadržavajući dah. - Dođi, Duchess. Duchess nije ništa rekla, samo je ušla u kuću za majkom, osvrnuvši se jednom prema muškarcu, koji je stajao kao da je poslan da ju čuva. U tučnjavi mu se košulja poderala i kad je na to mjesto pala mjesečina, Duchess je ugledala kožu: iskrižane ožiljke koji su ga prekrivali, ispupčene i ljutite i svježe.
40
Knjige.Club Books
6
mor ju je savladao i nije mu se ni pokušala oduprijeti; prepustila se umornim koracima i disanju, pustila oči da ju peku, uši da se pune prigušenim zvucima koji su s vremena na vrijeme bili toliko udaljeni da nije ni reagirala. Osjetila je kako ju netko vuče za ruku i ugledala bratovo ozbiljno lice. Noć je proveo sanjajući. - Jesi dobro? - brinuo se. Duchess je nosila i njegovu i svoju torbu. Na podlaktici je imala masnicu, gdje se udarila u padu. U njezinoj torbi bio je crtež obiteljskog stabla, napola dovršen. Ocjene su joj bile osrednje, znala je da takve moraju i ostati. Nije se više trudila, nije se htjela uključiti ni u što da se ne pokaže potrebna za Starinim sudjelovanjem. Na dan roditeljskog sastanka smislila bi izliku. Moja mama mora raditi, znate kako je. Jela je sama, da druga djeca ne vide što je donijela. Ponekad samo kruh s maslacem, toliko suh da se mrvio. Znala je da je nekima još gore, ali nije im se željela pridružiti. - Spavala sam na tvom krevetu i cijele si me noći udarao nogama - rekla je Duchess. - Oprosti. Mislio sam da sam čuo nekakvu buku. Možda sam sanjao. Otrčao je par koraka ispred nje i pratila ga je pogledom: utrčao je u susjedovo dvorište i vratio se s dugačkim štapom, kao pas. Pružio ga je pred sebe i naslonio na njega kao da je štap za hodanje, pretvarajući se da je starac i Duchess se nasmijala. A tad su se vrata otvorila. Brandon Rock, koji se o svom Mustangu brinuo s nježnošću koju je trebao pokazati prema bivšoj supruzi, kako je govorila Star. Nosio je jaknu školske sportske momčadi, toliko izblijedjelu i toliko usku da su mu rukavi dopirali do pola podlaktice. Ošinuo je Robina pogledom. - Drži se dalje od automobila. - Nije mu se ni približio. Brandon im je prišao preko travnjaka i stao pred nju. - Znaš li ti što je ispod te cerade? - pokazao je automobil, čvrsto zamotan u plavu ceradu. Duchess je svake noći gledala Brandona kako sprema automobil na spavanje kao da mu je prvorođenac. - Moja mama kaže da je nadogradnja za penis. Vidjela je da se zarumenio. - Mustang iz ’67.
U
41
Knjige.Club Books - Šezdeset sedme? Iz iste godine kao jakna. - To na jakni moj je broj. Pitaj mamu tko sam. Igrao sam nogomet na državnoj razini. Zvali su me bijesni bik. - Imali ste bjesnoću? Robin joj je prišao i zgrabio ju za ruku. Osjećala je Brandonov pogled sve do kraja ulice. - Zašto je toliko ljut? Nisam ni prišao Mustangu. - Samo pizdi jer je htio izlaziti s mamom, a ona ga je otpilila. - Je li Darke sinoć bio kod nas? Pred njima je bilo sunce, podignute žaluzine, izlozi spremni za početak dana. - Nisam ga čula. Duchess je Cape Haven bio draži zimi, kad bi iskrenost zgulila sjaj s grada i izjednačila ga s ostalima. Ljeto je podnosila s mukom; dugačko i lijepo i ružno. Vidjela je Cassidy Evans i njezine prijateljice pred Rosienim restoranom; kratke suknje i osunčane noge, našušurena kosa i napućena usta. - Idemo po Vermontu - rekao je Robin i pustila ga je da ju odvuče, od Glavne ulice i cura koje bi se smijale. - Što ćemo raditi preko ljeta? - Isto što i inače. Družiti se, ići na plažu. - Aha. Oborio je pogled. - Noah ide u Disneyland. A Mason ide na Havaje. Spustila mu je ruku na rame i stisnula ga. - Naći ću nam neku zabavu. Robin je otrčao do drveća pored ulice Fordham. Gledala ga je kako razmiče niti vrbe i znala da će se pokušati popeti na deblje niže grane. - Dobro jutro. Duchess se okrenula. Bila je preumorna da čuje automobil, a sad je predaleko odlutala u mislima da primijeti kad je Walk stao pored nje. - Sve u redu? - Aha - odagnala je sjećanje na Darkeovu ruku, na majčin vrisak. Walk je malo šutio, petljajući po radiju i kuckajući po vratima. - Sinoć se nije ništa dogodilo? Uvijek je znao, seronja. - Rekla sam da je sve u redu. Tad se nasmiješio. Nikad ju nije gnjavio. Pazio je na nju, ali Duchess je znala da odrasli ponekad misle da paziti na nekoga znači povlačiti poteze koji imaju dalekosežne posljedice. - Dobro - rekao je. Ruke su mu drhtale; palac i kažiprst neumorno nalijetali jedan na drugi. Primijetio je kamo gleda i uvukao ruku u automobil. Zapitala se koliko je popio. 42
Knjige.Club Books - Znaš da mi možeš sve reći, Duchess. Bila je preumorna za sve to; za njegovo debelo, ljubazno lice i oči pune poruka. Bio je mekan poput želatine, poput pudinga; mekan osmijeh, mekano tijelo, mekan pogled na njezin svijet. Duchess mekoća nije trebala. Kad su stigli do škole, otpratila je Robina do ulaza, mahnula gospođici Dolores i okrenula se. Posljednji dani škole nisu bili vrijeme za nevolje, ali projekt je bio problem; obiteljsko stablo uvalit će ju u nevolje. Duchess je revno pisala zadaće. Želudac ju je zabolio i spustila je ruku na njega, osjećajući grč koji kao da je navijestio da se sprema nešto loše. Nije mogla stati pred razred i reći da ne zna tko joj je otac. Nije mogla. U hodniku je prišla ormariću, pokušala se nasmiješiti djevojci do sebe, ali nije dobila osmijeh zauzvrat. Tako je bilo već dugo, kao da su druga djeca znala tko je i kakva je; potrošena, puna odgovornosti i posljedica. Da nema vremena biti prijateljica kakvu žele. Ušla je u razred i sjela na svoje mjesto, u sredini, pored prozora s pogledom na igralište. Malo jato ptica kopalo je po prašini. Pomislila je na Robina; zapitala se tko će ga odvesti doma ako ona dobije kaznu. Nitko. Nisu imali nikoga. Progutala je knedlu, a oči su ju zapekle. Nije zaplakala. Vrata su se otvorila i nije ušao profesor Lewis. Ušla je starija gospođa s plastičnom čašom iz koje se dizala para od vruće kave, s naočalama obješenim na lanac. Zamjena. Duchess je legla na stol kad im je profesorica rekla da izvade udžbenike i nešto tiho čitaju. Walk ga je pronašao na terenu obitelji Fairlawn, koji je sad već bio prazan, a kuća svedena na hrpicu šljunka. Radnici su raščišćavali teren, micali opasne komade; kopači bagerima micali drvo i škriljevac i punili kamione spremne odvesti uspomene. Darke ih je promatrao, a već i samo njegovo prisustvo bilo je dovoljno da rade brže nego inače. Kad je primijetio Walka, malo se uspravio, a Walk nesvjesno odmaknuo. - Krasan je dan ovdje na otvorenome. Leah kaže da si zvao postaju. Problemi u klubu? - Ne. Darke nije bio za čavrljanje, koliko god se Walk trudio. Iz njega se nije dalo izvući ništa osim apsolutno i bolno najnužnijih riječi. Walk je gurnuo drhtavu ruku u džep. - Onda? Darke je pokazao kuću iza leđa. - Ta je kuća moja. Mali dom iza njega imao je truo trijem i žaluzine s kojih se gulila boja, vidjelo se da netko ulaže trud, ali da je kuća spremna za rušenje, za zamjenu. 43
Knjige.Club Books - To je kuća Dee Lane - Walk ju je vidio pred prozorom. Mahnuo joj je, ali gledala je nekamo pored njega, prema oceanu koji se vidio i s njezina prozora. Bešćutan dah prirode otvorio je pogled od milijun dolara. - Samo je stanarka. Odbija otići. Navrijeme sam ju obavijestio o raskidu ugovora. - Razgovarat ću s njom. Znaš da dugo živi ovdje. Ništa. - I ima kćeri. Darke se okrenuo, zagledao u nebo. Možda je nešto konačno doprlo do njega. Walk je iskoristio priliku da ga odmjeri. Crno odijelo. Jednostavan sat omotan oko zglavka debljine Walkova nožnog zgloba. Walk se zapitao koliko može podići u teretani. Težinu obiteljskog automobila, vjerojatno. - Što misliš napraviti s kućom? - Novogradnju. - Jesi podnio molbu za dozvolu? - Walk je nadzirao izdavanje građevinskih dozvola i svaki bi put protestirao protiv promjena. - Čujem da je sinoć bilo problema kod Radleyjevih. Darke je samo buljio pred sebe. Walk se nasmiješio. - Mali grad. - Neće još dugo biti mali. Jesi li razgovarao s Vincentom Ringom? - Rekao je... Mislim, tek je izašao, pa trenutno... - Reci mi. Walk se nakašljao. - Rekao ti je da odjebeš. Darkeovo lice bila je maska tuge ili možda razočaranja. Protegnuo je prste i zglavci su škljocnuli glasno poput metka. Walk je mogao samo zamisliti koliku štetu tek može nanijeti čizmama broj pedeset pet. Walk je krenuo dalje razrovanim terenom; prema muškarcima u strojevima, s cigaretama što su visjele iz usta i očima što su škiljile u sunce. - Šefe Walker. Walk se okrenuo. - Gospođica Lane može dobiti još tjedan dana. Imam spremište. Ako ima nešto što treba pohraniti, reci joj da ostavi pred kućom. Reći ću dečkima da dođu po to i spreme. Besplatno. - Lijepo od tebe. U Deenom dvorištu bila je mala drvena terasa i uredna gredica cvijeća koja je svjedočila o ponosu stanarke, bez obzira na dimenzije. Walk ju je poznavao dvadeset godina i cijelo to vrijeme živjela je u kući na aveniji Fortuna. Bila je 44
Knjige.Club Books udana dok se njezin suprug nije počeo zajebavati i na kraju ju ostavio s računima i dvoje djece. Dee ga je čekala na mrežastim vratima trijema. - Trebala bih ubiti tog seronju. - Bila je niska, najviše metar i šezdeset pet, zgodna na neki grub način, kao da je prošlih nekoliko godina zgazilo osobu koja je nekoć bila. U usporedbi s Darkeom izgledala je još sitnije. - Mogu ti naći kuću za... - Odjebi, Walk. - Je li Darke u pravu? Ugovor ti istječe danas? - Da, ali to ne znači da je u pravu. Plaćam mu stanarinu tri godine, otkako je preuzeo hipotekarni ugovor... Sredio stvar s bankom. Onda kuća Fairviewa padne, otvori se pogled na ocean, a ja dobijem pismo - prekopala je po pismima i gurnula jedno prema Walku. Pažljivo ga je pročitao. - Stvarno mi je žao. Možeš se nekomu obratiti? - Obraćam se tebi. - Mislio sam na pravnike... - Rekao mi je da mogu ostati. Walk je još jednom pročitao pismo, a zatim i obavijest o roku iseljenja. Mogu ti pomoći s pakiranjem. Znaju li cure? Dee je zaklopila oči, a kad ih je otvorila, bile su pune suza. Stresla je glavom. Kćeri su joj se zvale Olivia i Molly; bilo im je šesnaest i osam godina. - Darke kaže da možeš ostati još tjedan dana. Dee je duboko udahnula. - Znaš da smo se davno viđali... Nakon Jacka. Walk je znao. - Mislila sam... Mislim, Darke ne izgleda loše, ali je jebeni čudak, Walk. Njemu nešto fali u glavi. Nisam sigurna što, ali iznutra je led ledeni. Kao robot. A nije me ni dirnuo. Walk se namrštio. - Znaš što to znači. Walku su se obrazi zažarili. - Ne bacam se po muškarcima ili tako nešto, ali nakon pet, šest izlazaka stvari se dogode same od sebe, normalno je. Ali ne s Darkeom. Ništa u svezi Dickieja Darkea nije normalno. Walk je primijetio kutije u hodniku i zakoračio prema njima, ali zaustavila ga je. - Unutra je smeće. Jutros sam počela pakirati život. I znaš što sam shvatila? Zaplakala je, bez jecaja i bez šmrcanja; suze su joj samo tiho kliznule niz obraze. - Iznevjerila sam ih, Walk. 45
Knjige.Club Books Želio ju je utješiti, ali podigla je ruku. Bila je na korak od sloma. - Iznevjerila sam svoje cure. Sad više nemaju dom. Nemamo ništa. Te noći, dok su Robin i njezina majka spavali, Duchess je izašla kroz prozor svoje sobe i na biciklu se udaljila od kuće. Noć je bila plava, dan se odavno rasplinuo, kante za smeće stajale pred dvorištima, u zraku visio miris roštilja. Duchess je bila gladna; za nju nikad nije bilo dovoljno hrane. Jela bi tek kad bi Robin rekao da više ne može. Skrenula je na ulicu Mayer, koja se spuštala niskom nizbrdicom i pustila bicikl da sam vozi, vrpce da lepršaju s ručki. Nosila je kratke hlače i nije imala kacigu; majica joj je bila zakopčana, a na nogama sandale. Usporila je da skrene na Sunset Road. Kuća obitelji King uvijek joj je bila najdraža, zbog toga kako je stajala, napola razrušena, kao da pokazuje srednji prst okolici. Odmah ga je primijetila. Vrata garaže bila su podignuta, a muškarac na ljestvama nježno je skidao star krov. Skinuo je već pola, pored njega je ležala rola ljepenke, razni alati, čekić i pijuci i tačke pune suhih i prašnjavih kamenih pločica. Imao je svjetiljku, koja je bacala točno toliko svjetla za rad. Duchess je vidjela fotografije Sissy; bile su isti tip curice, plave kose i očiju i s pjegicama na prćastom nosu. Prišla je polako, ispruženih nogu; sjedalo ju je žuljalo, bicikl vijugao amotamo, odgurivala se jednom nogom. - Bili ste u mojoj kući. Okrenuo se. - Ja sam Vincent. - To već znam. - Poznavao sam tvoju mamu. - I to znam. Tad se nasmiješio, ali ne stvarno, nego kao da misli da se to očekuje, kao da uči kako ponovno nešto biti. Nije mu uzvratila osmijeh. - Je li ti mama dobro? - Svaki je put dobro. - A ti? - To ne morate pitati. Ja sam odmetnica. - Treba li me to brinuti? Odmetnici su zlikovci, zar ne? - Divlji Bili Hickok ubio je dvojicu prije nego što je postao šerif. Možda se jednoga dana i ja nađem na strani zakona, a možda ne. Dokotrljala se još malo bliže. 46
Knjige.Club Books Bio je znojan, majica mu je bila tamna na grudima i pod rukama. Nad garažom je stajao star koš bez mrežice i Duchess se zapitala sjeća li se on još košarke, sjeća li se ičega otprije. - Sloboda - rekla je. - Je li to najgore što nekomu možete uzeti? Gore od svega. Možda je. Sišao je s ljestava. - Imate ožiljak na ruci. Pogledao je ožiljak na podlaktici, dugačak koliko i ona sama; ne nakazan, samo prisutan. - I po cijelom tijelu. Jesu li vas unutra tukli? - Ličiš na majku. - Ne dajte da vas to zavara. Malo se otkotrljala unatrag, pa popravila mašnu u kosi. Promatrao ju je. - To je varka. Ljudi vide curicu i ništa drugo. Kotrljala je bicikl naprijed-natrag. Sagnuo se po odvijač i polako joj prišao. - Kočnica ti strši, zato teško okrećeš pedale. Pomno ga je promatrala. Sagnuo se do njezine noge pazeći da ju ne dodirne, malo radio na kočnici, zatim ustao i odmaknuo se. Opet se zakotrljala naprijed-natrag, osjetila da se kotač sad slobodno kreće. Okrenula je leđa Mjesecu na zalasku, zvjezdanom nebu i staroj kući. - Ne dolazite više u našu kuću. Ne treba nam nitko. - Dobro. - Ne želim vas kazniti. - Ni ja to ne želim. - Mali koji vam je razbio prozor zove se Nate Dorman. - Dobro da znam. Okrenula se do kraja i polako odvezla, daleko od njega, prema domu. Kad je stigla do svoje ulice, ugledala je automobil. Prednji dio bio je toliko dugačak da je stršao iz dvorišta. Darke se vratio. Navalila je na pedale, odbacila bicikl na travu luda od brige. Nije trebala izaći. Prišla je kući s boka, pa ušla kroz vrata pored kuhinje, tiho, dok joj se znoj slijevao niz kralješnicu. Podigla je slušalicu s telefona na zidu. A tad je čula smijeh, majčin smijeh. Gledala ih je iz sjene koju nisu ni primijetili. Na stoliću za kavu stajala je boca, napola prazna; pored nje crveno cvijeće poput onoga koje prodaju na benzinskoj u ulici Pensacola. 47
Knjige.Club Books Ostavila ih je i izašla na dvorište, uspela se u sobu kroz prozor i provjerila jesu li vrata njihove sobe zaključana. Skinula je kratke hlačice, poljubila Robinovu glavu, razmaknula zavjese i legla pri dno njegova kreveta. Neće spavati dok onaj div ne ode.
48
Knjige.Club Books
7
ričaj mi o maloj - rekao je Vincent. Sjedili su u dnu stare crkve. Kroz prozor se vidjelo groblje, a iza njega ocean, oboje kao zamrljano mutnom bojom. Stali su kod Sissyna groba i Walk je neko vrijeme ostavio prijatelja nasamo. Vincent je donio cvijeće, kleknuo i pročitao natpis. Sat vremena je ondje ostao, dok mu Walk nije prišao i nježno mu spustio ruku na rame. - Duchess je starija nego što bi trebala biti, znaš što želim reći - pomislio je kako Vincent zna bolje od većine. - A Robin? - Ona se brine za njega. Duchess radi ono što bi trebala njihova majka. - A otac? Walk se zagledao u stare klupe obojene u bijelo. Boje je bilo i po kamenom podu, u kapljicama. Krov je bio visok, izveden u obliku luka ukrašenog kompliciranim zavijucima i dovoljno lijep da privuče vikendaše da se nedjeljom naguraju u crkvu s fotoaparatima. - Nijedna veza nije joj uspjela. U to se vrijeme viđala s mnogima, često je izlazila. Viđao bih ju jutrima na povratku. - Podvijenog repa. - Nije se ničega sramila. Kad si vidio Star da se bavi time tko što misli? - Nisam siguran poznajem liju uopće. - Poznaješ. Ista je kao kad ste išli na školske plesove. - Pisao sam Halu. Njezinu ocu. - Je li otpisao? - Je. Prošlo je deset minuta. Walk se pitao što je Hal otpisao, ali nije želio znati. Starin otac bio je težak čovjek. Živio je na farmi u Montani, u Cape Haven bilo mu je preteško doći i u posjet. Nije ni upoznao unuke. - Prvo mi je otpisao da se ubijem. Walk je pogledao zid sa slikama svetaca, prizorima suda i oprosta. - Nisam bio daleko od toga. Tad se predomislio. Smrt je bila predobra. Poslao mi je njezinu fotografiju - Vincent je progutao knedlu. - Sissynu. Walk je zaklopio oči kad je sunce prodrlo kroz prozore i probilo se do propovjedaonice.
P
49
Knjige.Club Books - Jesi već bio do grada? - Ne znam više gdje je što. - Naučit ćeš. - Svratio sam do Jenningsa po boju. Vidio sam da je Ernie sad vlasnik. - Je li te gnjavio? Mogu porazgovarati s njim. - Ernie je bio s Walkom u potrazi one noći. Baš je on prvi vidio Walkovu podignutu ruku, prvi pritrčao i stao kao ukopan pred prizorom, sagnuo se i povratio kad je vidio djevojčicu. Zajedno su ustali i izašli, prošli zelenom travom, između nagnutih nadgrobnih spomenika. Na rubu litice zagledali su se u valove što su se razbijali na oštrim stijenama šezdesetak metara ispod njih. Walku se pri pogledu dolje zavrtjelo. - Često razmišljam o nama. O tome kakvi smo bili. Gledam djecu Cape Havena, poput Duchess, i sjetim se sebe i tebe i Star i Marthe. Star mi je rekla da ima dana kad se osjeća kao da joj je petnaest. Mogli bismo se naći, nas troje. S vremenom možemo vratiti stvari na staro. Tad nam je sve bilo jednostavnije, sve kako treba. Bilo je... - Čuj, Walk. Što god znaš ili misliš da znaš o tome što se događalo kroz godine... Kakav god da sam bio, više nisam. - Zašto mi nisi dao da ti dođem u posjet nakon što ti je mama umrla? Vincent je i dalje gledao litice, kao da ga nije čuo. - Pisao mi je. Hal. Svake godine. Na Sissyn rođendan. - Nisi trebao... - Ponekad samo par riječi, da me podsjeti, kao da me trebalo podsjećati. Ponekad bi napisao deset stranica. Nije sve bio bijes; pisao je o promjeni, o tome što bih mogao poduzeti, o tome da bih mogao pustiti druge da žive umjesto da ih vučem sa sobom prema dnu. Walk je tad shvatio; to nije bio nagon za samoodržanjem, ne onako kako je Vincent gledao na stvari. - Ako ne možeš ispraviti pogrešku, ako ju nikad ne možeš ispraviti... Zajedno su se zagledali u koćaricu, The Sun Drift. Walk ju je poznavao; bila je plava i zahrđana, zaobljenih linija i s dijelovima od željeza i žice. S mjesta na kojem su stajali izgledalo je kao da se brod ni ne kreće; za krmom se nije stvarala nikakva brazda. Walk je toliko toga želio upitati o proteklih trideset godina prijateljeva života, ali ožiljci na Vincentovim zglavcima govorili su da je možda bilo mnogo gore nego što je i zamišljao. Vratili su se u grad pješice, ne razgovarajući. Vincent je skretao u pokrajnje ulice, hodao pognute glave. - Star - rekao je. - Kažeš da se viđala s mnogima? Walk je slegnuo ramenima i na trenutak mu se učinilo da je čuo najmanji tračak ljubomore u Vincentovu glasu. 50
Knjige.Club Books Gledao je za prijateljem nakon što su se rastali. Vincent je otišao prema Sunsetu, krpati svoju staru, praznu kuću. Nakon ručka se Walk odvezao do bolnice Vancour Hill. Dizalom se uspeo na četvrti kat, sjeo na uobičajeno mjesto u čekaonici i otvorio blistav časopis na čijim su se stranicama nizale kuće ozbiljne arhitekture uređene u minimalističkom stilu, kao i njihovi vlasnici. Svjetlo nad njegovom glavom obojilo je sve zabate sterilno bijelom. Nije dizao glavu, iako je druga osoba u čekaonici bila mlada žena jednako odlučna da šuti koliko i on sam; u tijelu koje ju je izdalo, odsutnog uma. Prozvali su ga i brzo je ušao; lakim korakom kao da nema simptoma, kao da ga sve ne boli i žari, iako je par sati ranije jedva stajao. - Lijek ne djeluje - rekao je čim je sjeo. Ordinacija je bila jednolična, a jedini osobni detalj uokvirena fotografija okrenuta od njega. Liječnica se preživala Kendrick. - Opet ruka? - upitala je. - Sve. Svaki mi dan treba pola sata da ustanem. - Ali niste usporili na druge načine? Kako hod? Kako osmijeh? Osmjehnuo se i preko volje. Uzvratila je. - Samo ruke, do ramena. Koče se. Ostalo zasad ne, ali znam da hoće. - I još uvijek niste nikomu rekli? - Svi misle da cugam. - To vam ne smeta? - U mojem poslu ionako svi cugaju, zar ne? - Znate da morate nekomu reći. - I što onda? Ne želim sjediti u uredu. - Možete raditi nešto drugo. - Odmah vam kažem: ako me ikad vidite da kradem Bogu dane na nekakvom ribarskom brodu, dođite do mene i ustrijelite me. Ja sam šerif... Volim biti šerif. Volim svoj život. I želim zadržati oboje. Kendrick se tužno nasmiješila. - Još nešto? Zagledao se van, kroz prozor koji je pružao više od pogleda, priliku da se udalji od rečenica koje je morao izgovoriti. Malo teže piša, malo teže sere. Malo mnogo teže spava. Kendrick je rekla da je to normalno, predložila sve i svašta; da izgubi malo kila, da promijeni prehranu, da proba terapiju, promijeni dozu, prijeđe na Levodopu. Sve je to već znao. Nije bio od onih koji uzimaju lijek, a da ni ne znaju što je. Provodio je slobodno vrijeme u knjižnici, čitajući o svem tome; o šest faza, o Baakovoj hipotezi, unatrag sve do Jamesa Parkinsona. - Jebemu - rekao je, pa podigao ruku. - Oprostite na rječniku. Inače ne prostačim. 51
Knjige.Club Books - Jebemu - složila se Kendrick. - Ne mogu ostati bez posla. Jednostavno ne mogu. Ljudi me trebaju - zapitao seje li to istina. - Zasad je samo desna strana upitna - slagao je. - Imam grupu... Počeo se dizati sa stolca. - Molim vas - rekla je i pružila mu pamflet. Duchess je sjedila na pijesku. Obgrljenih koljena promatrala je Robina, koji je stajao u vodi do gležnjeva i tražio školjke. Već je imao čitavu zbirku, pretežno slomljenih, a sad su mu džepovi bili toliko puni da je iz njih sve ispadalo. Lijevo od nje bila je grupica djece iz njezine škole; djevojaka u kupaćim kostimima i dečki koji su se dodavali loptom. Buka se širila oko njih, ali kroz Duchess je samo prošla. Imala je tu sposobnost: biti sama na plaži punoj ljudi, u razredu punom djece. Naslijedila ju je od majke, ali borila se protiv nje svom snagom. Robinu je trebala stabilnost, a ne nadrkana sestra tinejdžerica koja je pizdila svaki dan svog usranog života. - Još jedna - doviknuo je Robin. Ustala je i otišla do njega. Voda je na tren bila prehladna, gruba stjenovita obala protezala se nadaleko u oba smjera. Popravila je Robinov šešir i opipala mu ruke. Bile su tople. Nisu si mogli priuštiti kremu za zaštitu od sunca. - Nemoj izgorjeti. - Znam. Pomogla mu je u potrazi, izvukla savršenog morskog ježinca iz plitke bistre vode i gledala kako se smiješi. Robin je primijetio Rickyja Tallowa i otrčao k njemu. Pozdravili su se zagrljajem, što je njoj izmamilo osmijeh na usnice. - Bok, Duchess. - Leah Tallow. Neugledna žena crta lica kakve je Duchess ponekad željela da ima njezina majka. Obična mama, a ne pjevačica u baru kojoj se vide i rit i cice, ne žena u koju muškarci bulje dok se njih dvije šeću plažom. - Još malo pa krećemo. - Robin se rastužio, ali nije ništa rekao. - Možemo ga mi povesti ako ti imaš posla. Gdje živite? - Na Ivy Ranch Roadu - rekao je Rickyjev otac. Imao je punu glavu prerano osijedjele kose i podočnjake koji su bili tamniji svaki put kad bi ga Duchess vidjela. Leah je zatečeno pogledala supruga. Okrenuo je glavu, istresao punu torbu igračaka za plažu i Robin se zagledao u njih, stisnutih usta. Neće ju zamoliti da mu ih kupi i Duchess je bilo zlo od toga. Voljela je Robina jer ništa ne traži, ali situaciju je mrzila. 52
Knjige.Club Books Nećkala se. - Sigurno? - Naravno. Kasnije će nam doći i Rickyjev brat, može učiti dečke da bacaju loptu. Robin je pogledao Duchess razrogačenim očima. - Vratit ćemo ga prije večere. Duchess je povela Robina ustranu, kleknula na pijesak i čvrsto mu primila lice rukama. - Znaš da moraš biti dobar. - Aha - pogledao je preko ramena, prema Rickyju, koji je kopao kanal. - Da, bit ću dobar. Kunem se. - Ne miči se od njih, nemoj pobjeći, budi pristojan. Ne govori ništa o mami. Robin je kimnuo, vrlo ozbiljan, a zatim ga je poljubila u tjeme, mahnula Lei Tallow i uputila se prema svomu biciklu vrućim pijeskom. Kad je stigla do Sunset Roada, bila je sva znojna. Sišla je s bicikla i gurala ga posljednjih pedeset metara. Kad je stigla do kuće obitelji King, stala je. Vincent je bio na trijemu, brusio ga je savijenih leđa. S brade mu se cijedio znoj. Malo ga je promatrala. Imao je mišiće, čvrste i male, ne goleme kakve je viđala na plaži. Prešla je preko ulice i stala na kraj prilazne staze. - Hoćeš mi pomoći? - Vincent je prestao s radom i sjeo, držeći brusni papir i komad drva u ruci. Pružio joj je istu kombinaciju. - Zašto bih htjela pomoći? Vratio se poslu. Naslonila je bicikl na ogradu i prišla bliže. - Hoćeš nešto popiti? - Ne poznam vas. Primijetila je da ima tetovažu koja se vidjela kad bi se protegnuo; provirila bi ispod majice kratkih rukava. Radio je još deset minuta. Prišla je još bliže. Prestao je raditi i opet sjeo. - Onaj čovjek od neku večer... Poznaješ ga? - Gleda me kao da me poznaje. - Često dolazi? - U zadnje vrijeme sve češće - obrisala je znoj s čela podlakticom. - Hoćeš da kažem Walku? - Od vas ne želim ništa. - Možeš to reći nekomu drugomu? - Ja sam odmetnica, imam i potvrdu. - Hoćeš nazvati mene ako opet dođe? - Dallas Stoudenmire ubio je trojicu u pet sekunda. Mislim da ja mogu ubiti jednoga - promeškoljila se, oslonila na bok, pa prišla bliže i sjela na najnižu stubu, pet niže od njega. 53
Knjige.Club Books Okrenuo se, sagnuo i vratio brušenju, vukući papir jednolično i čvrsto. Pružila je ruku, uzela drugi papir i počela brusiti stubu na kojoj je sjedila. - Zašto ne prodate ovu usranu kuću? Kleknuo je kao da moli pred starom kućom. - ljudi govore... mislim, čula sam ih kod Rosie. Kažu da možete dobiti milijun dolara ili tako nešto ludo. A vi želite živjeti ovdje. Okrenuo se prema kući, gledao ju toliko dugo da se zapitala vidi li nešto što ona ne vidi. - Ovu je kuću izgradio moj pradjed. Kad me Walk vratio ovamo, u Cape Haven, bilo mi je drago da još uvijek prepoznajem bar neke dijelove. Nisu se promijenili samo vikendaši, nego... - zastao je kao da ne zna što da kaže. Mislim da nekoć nisam bio samo loš. Kad pogledam ovu kuću, kad se vratim tako daleko u prošlost, vidim nekoga tko nije bio samo loš. - A sad? - Zatvor je mjesto na kojem se svako svjetlo ugasi. A ova je kuća... možda slab plamičak, ali još sjaji. Ako ju prodam, ako pustim taj posljednji tračak svjetlosti iz ruku, naći ću se u tami i više nikad ne vidjeti. - Ne vidjeti... Što? - Čini ti se nekad da te ljudi gledaju, a zapravo ne vide? Promislila je o tome, ali nije odgovorila. Igrala se mašnom, zataknula žniranac u tenisicu. - Što se dogodilo Sissy? Opet je prestao raditi, ali sad je sjeo, pružio jednu ruku na sunce i zaškiljio prema njoj. - Mama ti nije rekla? - Hoću da mi vi kažete. - Posudio sam bratov automobil. - Gdje je on bio? - Otišao je u rat. Znaš za Vijetnam? - Da. - Želio sam zadiviti jednu djevojku i posudio sam automobil. Duchess je znala koju djevojku. - Nakon što sam ju odvezao doma, krenuo sam Cabrillom - znaš onaj zavoj pored ploče s imenom grada? - Da. Nastavio je tiho. - Nisam znao da sam ju udario. Nisam ni usporio. - Zašto je bila vani? - Tražila je sestru. Tvoj je djed ponekad radio noću u onoj tvornici, za Tallow Construction. Jesu još otvoreni? Slegnula je ramenima. - Jedva. - Zato je preko dana spavao. Star je trebala paziti na nju. 54
Knjige.Club Books - Ali Star nije bila tamo. - Nazvao sam ju. Popili smo nekoliko piva. Nas dvoje, Walk i Martha May. Znaš nju? - Ne. - Nisam gledao na sat. Ostavila je Sissy pred televizorom - glas mu je izgubio dubinu. Monotono recitiranje navelo ju je da se zapita što je od njega ostalo. - Kako su vas našli? - Walk je čak i tad bio policajac u duši. Iste je večeri došao k nama doma. Vidio je automobil, primijetio oštećenje. Radili su bez riječi. Stisnula je zube i prionula na brušenje drva toliko žestoko da ju je rame zaboljelo. - Moraš paziti na sebe - rekao je. - Znam takve kao on. Darke. Viđao sam takve, kojima se u pogledu vidi da nešto nije u redu. - Ne bojim se. Opaka sam ja. - Znam. - Ne znate. - Moraš paziti na brata, velika je to odgovornost. - Zaključavam vrata sobe da ništa ne vidi. A sve što čuje pripiše ružnim snovima. - Zaključaš ga u sobu? Nije li to opasno? - Sigurnije je od onoga vani. Zagledala se u njega. Gledao je u daljinu, kao da razmišlja o nečem teškom. Nakon dosta vremena pogledao ju je u oči. - Kažeš da si odmetnica? - Jesam. - Daj mi minuticu. Imam nešto za tebe. Ušao je u kuću i gledala je za njim, razmišljajući o oprostu grijeha. Znala je da je pomilovanje kao pojam samo privremeno, toliko kratko traje, da kad se vratio, pomislila je da pred njom stoji mrtav čovjek.
55
Knjige.Club Books
8
onekad mislim da me mrzi. Walk je pogledao Star, ali nije mu uzvratila pogled. Tog je jutra bila smirena, ali znao je da to neće potrajati. - Tinejdžerica je. - Stvarno misliš da je to sve, Walk? Ne trebaju mi takva sranja, pogotovo od tebe. Dok su prolazili pored kuće Brandona Rocka, Walk je vidio da su se zavjese pomaknule, a tad je Brandon izašao pred kuću. Stisnutih usta uputio se dvorištem, boreći se sa šepanjem. Walk je usporio, a Star uzdahnula. - Jutro - Brandon se nasmiješio Star. - Opet si probudio pola ulice, Brandone. Bolje ti je da središ taj motor, ili će Duchess doći i srediti ga umjesto tebe. - To je Mustang iz 1976. - Znam što je. Automobil tvog oca na kojem radiš već dvadeset godina. Čak si se i u novinama raspričao o tom jebenom automobilu. Članak je bio čisti kič, prilog o mještanima gurnut u dno stranice, kod oglasa. Brandon je pola stranice pričao o cilindrima, a pored toga se slikao na poklopcu motora, s natapiranom kosom i napućenim ustima. Duchess je ukrasila njihov primjerak crtežima markerom i zalijepila ga na Brandonova vrata. - Bit će spreman za Dan nezavisnosti. Pa sam se pitao bi li pošla sa mnom u uvalu Clearwater. Mogao bih nam pripremiti piknik. Kupiti Twinkies. Znam da voliš Twinkies. Pečenu piletinu s ananasom. Čak imam i lonac za fondue - izašao je s utegom i sad je mahao njime gore- Dolje, a žile na desnoj ruci iskakale su mu. - Ne želim izaći s tobom, Brandone. Zoveš me na spoj od srednje škole i sad mi je već pomalo dosta. - Znaš da ću jednoga dana dići ruke od tebe, Star? - Daš mi to napismeno? Primila je Walka pod ruku i krenula. - Još uvijek misli da smo u srednjoj - rekla je Star. - I još ga uvijek peče što si odabrala Vincenta. Kad su stigli do kraja Ivy Ranch Roada, Walk se osvrnuo i vidio Brandona Rocka kako i dalje stoji kod ograde i gleda za njima.
P
56
Knjige.Club Books Nastavili su šetnju, tjedni ritual koji su ponavljali već skoro cijelo desetljeće. Walk bi svratio ponedjeljkom ujutro i izvukao Star iz kuće na šetnju i razgovor. Znao je da to i nije bogzna što, ali ponekad bi pomislio da joj takva rutina dobro dođe. Ako već ne želi razgovarati sa psihijatrom, neka razgovara s njim. - Onda, kako je? - Dobro. Zaškiljila je. - Koji to drek znači, Walk? Dobro. Pojasni mi malo. - Čuo sam što se dogodilo sinoć. - Junače moj. Imala sam sve pod kontrolom. Ne treba mi jebeni Vincent King da me brani. - Branio nas je od svega i svakoga. Sjećaš se kad je mali Johnson mislio da sam mu krao bicikl? Star se nasmijala. - Kao da bi ti ikad išta ukrao. - Bio je krupan. - Ne dovoljno krupan da sredi Vincenta. To mi se sviđalo na njem. Bio je grub, a samo smo mi znali što je ispod toga. Sissy ga je voljela. Znali smo sjediti na kauču, a ona bi došla i ugurala se između nas. Družili su se, znaš. Poklanjala mu je crteže i uvijek bi ih odnio doma sa sobom. - Sjećam se. - Ti se svega sjećaš, Walk. - Zašto ga puštaš u kuću? Darkea. S njim nije sve u redu. - Nije to što misliš. Naljutila sam se na njega. Ja sam prva počela. Već smo sve riješili. Noćas radim u klubu. Na uglu Sunseta Walk je zastao, a Star se zagledala pored njega, u kuću obitelji King. Pustio je nju da vodi i povela ih je od kuće, prema plaži. Pored njih su prolazili automobili, pa jedan terenac. Walk je vidio Eda Tallowa i podigao ruku, ali Ed cijelo vrijeme nije skidao oči sa Star. Walk je olabavio kravatu, a Star skinula sandale i zakoračila na vreo pijesak. Krenuo je za njom i njegove cipele ispunile su se pijeskom dok je Star trčala prema oceanu, bacajući petama vreli pijesak. Ušla je u vodu do gležnjeva, a Walk joj prišao istim polaganim tempom. Hodali su, on uz vodu, ona plićakom. - Znam da sam loša majka, Walk. - Nisi. - Znam da sam sjebala ono u čem bih morala biti dobra. - Duchess te voli. Ima tešku narav, ali vidim kako te gleda. A Robin... - S Robinom je lako. Isto je kao... isti je kao ja. Moj mali princ. Sjeli su na pijesak. 57
Knjige.Club Books - Trideset godina, Walk. A onda bum, eto ga u gradu iz kojeg je bio otišao. Razmišljala sam o njem, i previše sam razmišljala o njem kroz godine. I znam da se tebi to sviđalo, da si želio razgovarati o njem kao da smo još uvijek isti. Tad je osjetio vrućinu, znoj na leđima. - Svaki put napraviš isto, napiješ se ili nadrogiraš i skoro umreš, prošećemo i porazgovaramo i ništa se ne promijeni. - Ti si proklet patološkom iskrenošću. Nosiš teret koji ni ne vidiš. Nisam ja uzor Duchess, nego ti. - Nisam. - Ti ju podsjećaš na sve što je dobro. Ti si muška ruka u njezinu životu, osoba koja ne laže i ne vara i ne sjebava druge. Neće ti to reći, ali treba te. Nikad ju ne smiješ iznevjeriti, jer da se to dogodi, iz njezina života nestala bi svjetlost. - Bit ćeš ti dobro. Ti joj budi ta osoba. Skupila je pijeska, podigla ga skupljenim dlanovima i pustila da joj iscuri kroz prste. - Što da radim? Kako da prestanem biti ja? - Razgovaraj s njim. - I da mu oprostim? - Nisam to rekao. - Svaki put kad sam posrnula ili pala, mislila sam na njega. Nisam dovoljno snažna da se uhvatim s time u koštac. Da shvatim što sve to znači, što znači da se vratio u moj život. I ne samo moj život. - Bolji je od Dickieja Darkea. - Jebemti, Walk, ti si kao dijete. Bolje, gore. Dobro i loše. Nitko od nas nije samo jedno od toga. Svi smo mi zbroj najboljih i najgorih stvari koje smo napravili. Vincent King je ubojica. Ubio je moju sestru - glas joj je zadrhtao. Trebala sam se odseliti. Trebala sam otići kao Marthy, ostaviti Cape Haven za leđima. - Pazio sam na tebe i tvoju djecu. Čvrsto mu je stisnula ruku. - Zbog toga te volim. Ti si najbolji prijatelj kojeg sam ikad imala. Svemir ima plan, Walk. Sile su univerzuma na djelu, imaju uzrok i posljedice. - Stvarno vjeruješ u to? - Svemir uvijek nađe način da stvori ravnotežu između dobrog i lošeg - ustao je i otresao pijesak s nje. - Kad te pita, reci mu da sam s njim odavno raskrstila. I ne spominji ga opet, Walk. Što se tiče Duchess i Robina, samo su mi oni važni. Napravit ću sve što mogu da to i njima dokažem. Gledao je za njom dok nije nestala, a zatim se opet okrenuo prema oceanu. Te je riječi čuo već mnogo puta i opet se pomolio da ovoga puta tako i misli. *** 58
Knjige.Club Books Bila je ponoć i čula se tiha tutnjava. Svjetla automobila prešla su preko sobe i osvijetlila ormar bez vrata, komodu sa strganom ladicom. Nije imala postere, crteže, ništa što je ukazivalo da joj je trinaest godina. Tepih je bio izlizan, plastična nit zguljena toliko da se vidio parket, a spavala je u malom krevet pored bratova, nikad mirno. Provjerila je Robina, koji je čvrsto spavao, izvukla se iz kreveta. Zrak je bio toliko topao da joj je kosa bila vlažna. Čvrsto je zatvorila vrata, zatim otišla do kućnih vrata i otvorila ih ne skidajući lanac. Star je ležala na mrtvoj travi. Duchess je oprezno izašla. Više uz ulicu bljesnuli su farovi Escaladea, koji je skrenuo i nestao. Duchess je preokrenula majku. Suknja joj je bila zadignuta, tijelo izloženo pogledima. - Star. Pored oka je imala masnicu, usnice su joj bile natečene, koža jedva zadržavala nakupljenu krv. - Star, probudi se. Prekoputa je vidjela micanje zavjesa, obris mesara koji ih je uvijek motrio. A tad, u kući pored njegove, i okrutan bljesak sigurnosnog svjetla Brandona Rocka koje je obasjalo Mustang. - Hajde - pljesnula je majku po obrazu. Trebalo joj je deset dugačkih minuta da ustane, pa još deset da uđe u kuću. Star je povratila u hodniku, hropteći glasno i grubo kao da iskašljava svoju crnu dušu. Duchess ju je dovela do kreveta i polegla na trbuh, jer je znala da tako mora; skinula joj cipele s visokim petama, otvorila prozor da izađu dim cigareta, sladak vonj alkohola i parfema. Ponekad bi ju majka probudila kad bi se kasno u noći vratila iz noćne smjene u Darkeovu baru. Ali večeras se prvi put vratila pretučena. Otišla je u kuhinju i napunila kantu vodom. Oprala je rigotinu da ju brat ne vidi, pa se umila i obukla traperice i tenisice. U sobi je zatekla Robina u sjedećem položaju, praznog pogleda, i polegla ga natrag na spavanje. Ugasila je svjetlo, zaključala njihova vrata, podigla prozor i izašla. Cape Haven je spavao dok se Duchess oprezno vozila ulicama, daleko od Glavne i Sunseta, gdje je Walk znao sjediti u automobilu i nadgledati. Razmišljala je o Walku i o svojoj majci, i zovu alkohola i droga koje ublažavaju svijet. Oko milju kasnije, kod Cabrilla, nakon pola sata, zapekla su ju bedra. Ugledala je klub, The Eight. Poznavala ga je jer su ga poznavala sva djeca. Svakih nekoliko godina, prije izbora, kandidat za novoga gradonačelnika u lovu 59
Knjige.Club Books na glasove poštenih ljudi potegnuo bi pitanje zatvaranja kluba, ali bez previše pritiska. Bio je ponedjeljak, dovoljno kasno da parkiralište bude prazno. Klub je bio izgubljen u tami, neonski znak ugašen, šljunak pun praznih boca. Preko Cabrilla Duchess je ugledala valove, bezoblične stijene, šumarak koji joj je domahivao, stojeći na putu povjetarcu. Voda je noću bila toliko daleka i mračna da je isto tako mogla biti i kraj svijeta. Nije prolazio nijedan brod, nijedan automobil, samo ona; i spustila je bicikl, pretrčala parkiralište, pokušala otvoriti velika drvena vrata iako je znala da su zaključana. Prozori su bili presvučeni crnom folijom, koja se najednom kutu gulila. Znak je obećavao HAPPY HOUR OD DVA DO SEDAM, a Duchess se zapitala koji tip čovjeka ulazi ovamo kad sunce obasja grijeh. Nad njom je stajao neonski obris stražnjice i nogu, sad ugašen. Uz vrata je pronašla kamen i bacila ga u prozor. Napukao je, pa je pokušala opet. Kad je konačno pukao, bila je bez daha; na tren je nastala zaglušna buka, a tad se sve stišalo. Nakon sekundu-dvije oglasio se alarm, toliko zaglušan da se konačno pomaknula s mjesta. U torbi je imala šibice. Provukla se kroza slomljen prozor ni ne jauknuvši kad je zapela rukom za staklo i porezala se. Hodala je kao da zna kamo ide. Našla se u slabo osvijetljenoj prostoriji iza pozornice punoj ogledala okruženih svjetlima, stolaca i šminke i kostima kakve nikad nije vidjela. Osjetila je neki miris; slatkast, ali gotovo uklonjen sredstvom za čišćenje. Vidjela je ormariće, previše ormarića; svaki s fotografijom. Promotrila je lica i napućene usnice i zalizanu kosu. Pored fotografija su stajala imena koja su obećavala nevinost i čistoću. Prošla je pored ormarića i provukla prste preko perja i korzeta. U baru su čaše stajale cijelom dužinom zida prekrivenog ogledalom. Skinula je bocu Courvoisiera i izlila ju na kožni separe. Iz vukla je šibice iz torbe, jednom od njih pripalila sve i bacila ih na kožu, a zatim promatrala plamen kako se uzdiže, plav i opojan. Stajala je i gledala plamen toliko dugo da nije ni primijetila da joj je vatra zažarila obraze, ali tad joj je dim ispunio grudi i zakašljala je. Zateturala je unatrag. Vatra je polako puzila, jačala. Primila se za ogrebanu ruku i osjetila krv pod prstima. Plameni jezici širili su se uvis i ustranu, prema svjetlima i stolovima. Već blizu vratima, sjetila se. Potrčala je natrag kroz gust dim, podigla majicu kratkih rukava preko nosa i počela otvarati vrata za vratima dok nije pronašla ured. Stol od mahagonija i zelene kože, još jedan bar, manji, kristalne čaše i kutija cigara. Ugledala je niz ekrana i ispod njih ormarić, izvukla snimku nadzornih kamera iz stroja i gurnula ju u torbu.
60
Knjige.Club Books Kretala se brzo, pognute glave, praćena plamenom koji kao da ju je pokušavao uhvatiti. Istrčala je na noćni zrak zadihana i sagnula se po bicikl. Na majici je imala crteže zvijezda i nasmiješenog mjeseca. Iza leđa je čula pucketanje i lom. A tad, konačno, zvuk vozila poslanog da provjeri zašto se oglasio alarm. Brzo je okretala pedale, spustila se niz Cabrillo, a zatim morala uspeti. Prošla je pored jednog automobila, pognula glavu, pa krenula uz drveće dalje od ceste natrag prema Cape Havenu. Sjurila se niz Sunset, na Fortunu, gdje je stala pored hrpe smeća, starog noćnog ormarića, kutija i vreća smeća koje su se raspadale i čekale smetlarski kamion. Spustila je bicikl, pritrčala vrećama i gurnula snimku nadzorne kamere u jednu vreću. Zamela je trag. Dovoljno je pametna da zamete trag. Stigla je do svoje ulice i svog dvorišta, ušla što je tise mogla, naslonila bicikl na kuću i uspela se u sobu kroz prozor. Kuća je još spavala. U kupaonici je skinula odjeću ne obazirući se na porezotinu, gola prišla perilici rublja i bacila se na posao. Kad je bila gotova, ušla je kadu, pustila vodu iz tuša, nasapunala se i oprala. Tad je stala pred ogledalo i izvukla iz ruke krhotinu dugačku centimetar, prateći pogledom krv koja se slila za njom. Promatrala je crvenu nit, u njoj vidjela povijest i odmetničke pretke iz kojih je crpila snagu. Nisu bili obitelj koja ima ormarić, pa čak ni kutiju hitne pomoći, ali Duchess je pronašla kutiju dječjih flastera koju je sama kupila prošle godine; odabrala je najveći, čvrsto ga zalijepila i gledala kako se iznutra boji krvlju. Legla je pri dno bratova kreveta, sklupčala se poput mačke, čekajući da ju savlada san koji nije dolazio. S prvim jutarnjim svjetlom nakon vrele noći zapitala se što ju čeka. Znala je da će biti loše. U sebi se ispsovala na mrtvo ime.
61
Knjige.Club Books
9
alk ga je zatekao uz rub litice. Stražnja ograda bila je srušena, pa je Vincent stajao toliko blizu da su mu prsti virili preko ruba. Najmanji dašak vjetra bacio bi ga u ponor od trideset metara. Bio je u trapericama i staroj majici kratkih rukava, a oči su mu bile presvučene velom umora. Walk je znao kako mu je. Probudili su ga malo nakon jedan, pozivom na uviđaj u Darkeovu klubu. Obukao je uniformu i odvezao se tih kilometar i pol do kluba, pod nebom crvenim kao da gori. Poput vatrometa na Dan nezavisnosti. Slijedio je vrućinu, buku i svjetla, ostavio automobil preko dvije trake. Skupilo se nekoliko automobila, ali većina vozača imala je dovoljno mozga u glavi da produži svojim putem. Darke je stajao odvojen od promatrača, pod dimom što se dizao i bojio nebo u sivo. Nije pokazivao nikakve osjećaje. - A da se malo odmakneš od ruba, Vin? Nervozan sam dok te gledam. Zajedno su se vratili u hlad pred kućom. - Što si radio ondje onako uz rub; molio se? Zabrinuo sam se da ćeš skočiti. - Ima li razlike između molitve i želje? Walk je skinuo šešir. - Želiš što želiš, a moliš se za nešto što trebaš. - Prilično sam siguran da je moje jedno te isto. Sjeli su jedan do drugoga na stube trijema iza kuće. Pored njih su stajale nove daske, naslonjene na ogradu, još neobojene. Vincentu će trebati ostatak života da obnovi kuću. - Znaš onog tipa Dickieja Darkea? - Ne znam nikoga više, Walk. Walk je čekao, bez navaljivanja. - Mala Duchess Radley i Star. Gnjavio ih je, pa sam se umiješao. Ostali se ne miješaju. Walk je promislio. - Star kaže da su prijatelji. Neće podnijeti tužbu. - Prijatelji. Walk je opet primijetio onu notu ljubomore, jednako tihu kao i prvi put. Vincentu je još bilo stalo do Star. - Sinoć je izgorio njegov klub. Vincent nije ništa rekao. - Vlasnik je kluba na Cabrillu, dosta zarađuje. Darke te spomenuo, pa sam mislio...
W
62
Knjige.Club Books - Sve je u redu, Walk. Ne brini. Walk je prešao dlanom preko ograde. - Znači, sinoć si bio doma. - Pretpostavljam da je netko poput njega raspizdio mnogo ljudi. - Prilično sam siguran s kim moram porazgovarati o tome. Vincent ga je pogledao. - Primili smo poziv. Jedan se vozač mimoišao s djetetom na biciklu. - Ne možeš jednostavno, ne znam... Zaboraviti sve to? Znam da ne smiješ, znam da se nemam pravo miješati, ali još je mala. I Starina je. - Je. Bilo kako bilo, tko god da je spalio klub bio je dovoljno pametan da odnese snimke sigurnosnih kamera, pa ako se počinitelj sam ne javi... - Aha. To je bilo to. Vincent više ništa nije rekao, pa ga je Walk ostavio da radi. Zabilježio je da je obavio razgovor s Vincentom, jer mu je to bio posao, jer je uvijek savjesno radio svoj posao. Otišao je od Vincenta, pa potražio djevojčicu i dječaka na Sayeru. Uvijek su išli do škole duljim putem, nikad po Glavnoj ulici. Hodali su; Robin nekoliko koraka ispred, kroz dvorišta, osvrćući se svakih nekoliko koraka da se uvjeri da nije sam. A Duchess oprezno, kao i uvijek, kao da osluškuje i stalno očekuje nevolju. Kad im se približio, okrenula se i pogledala ga s jednakom ravnodušnošću kao i Vincent. Walk je ugasio motor, izašao i stao pred njih. Sunce se polako dizalo nad jednom kućom visokog, šiljatog krova. Tog jutra ruke mu se nisu tresle. Nova je doza dopamina pomogla, ali znao je da predah neće dugo trajati. - Jutro, Duchess. I ona je imala umorne oči. Nosila je i svoju i bratovu torbu. Na sebi je imala traperice i stare tenisice i majicu koja je ispod jednog pazuha imala malu rupu. Kosa joj je bila razbarušena, plava poput majčine, ukrašena mašnom, kao i uvijek. Bila je dovoljno lijepa da bi dečki stajali u redu pred njezinom kućom da nisu znali, da svi nisu znali. - Jesi čula za Darkeov klub? Promatrao ju je da vidi hoće li se bilo čime izdati, ali nije. Laknulo mu je. Nadao se da će odigrati svoju ulogu kako treba, da će mu dati sve prave odgovore. - Sinoć je izgorio. Netko je vidio dijete na biciklu baš nekako u to vrijeme, znaš? - Ne znam. - To nisi bila ti? - Ja sam bila doma cijele večeri. Pitajte moju mamu. Naslonio je ruke na izbočen trbuh. - Pred dosta sam toga zažmirio kroz godine. Svaki put sam se pitao jesam li trebao. Kad si uhvaćena u krađi... 63
Knjige.Club Books - Hrane - rekla je. - Samo hrane. - Ovo je drukčije. Šteta je golema, a da je nekoga bilo unutra, moglo je biti i mrtvih. Od nekih te stvari ne mogu zaštititi. Stajali su bez riječi dok je pored njih prolazio automobil; susjed, star i znatiželjan. Dobacio im je pogled i brzo okrenuo glavu. Starina mala, nije ni čudo da razgovara s policijom. - Znam kakav je Darke, znam što radi. Poklopila je oči dlanovima, preumorna za ovo; napetih mišića. - Ništa ti ne znaš, Walk - rekla je tiho, ali pogodila ga je. - Odi patroliraj po Glavnoj i šeći vikendašima pse. Nije znao što bi rekao, pa je samo oborio pogled na travu i zataknuo palac za policijsku značku. Bilo je baš u njegovu stilu da ga poklope pred kraj razgovora; da je svaki njegov odgovor suvišan. Okrenula se i nastavila prema školi, ne okrećući se. Znao je da bi imao pune ruke posla, samo da Duchess ne mora paziti na Robina. Pred vratima školskog dvorišta stajao je Darkeov automobil, Escalade; crn automobil s prozorima kroz koje se svijet vidio kao u tami. Stajao je s ugašenim motorom, prolaznici ga nisu ni gledali. Nisu ni znali. Duchess je znala što slijedi. Star je uvijek govorila o ravnoteži, o uzrocima i posljedicama. Mahnula je bratu i gledala za njim dok nije prošao crvenim vratima. U zraku je još bilo vatre, iskrica koje su joj spalile ruke i uvukle se u nosnice. Pitala se tko ju je vidio tako rano ujutro, u doba noći kad bi svaki savjestan građanin dovoljno zabrinut da ju prijavi policiji trebao biti u krevetu, umoran od još jednog savršenog dana. Peh, to je sve. Dijelom joj je bilo drago da je viđena, jer ono. Jebi se, Dickie Darke. Prešla je preko ceste i prišla prozoru automobila, jer bila je pred školom, na sigurnom, okružena profesorima i ljudima kojima je dužnost bila primijetiti neznance oko škole. Prozor se spustio. Duchessine oči bile su natečene, napuhnute kao da je utopljenica izvučena iz vode, samo što nju nije nagrizla voda oceana, nego novac i pohlepa koja ga je ispunila. Stala je mirno, ali koljena su joj drhtala pod trapericama. Prodorno se zagledala u njega. - Ulazi - ni ljutito, ni glasno. - Jebi se. Grupica djece iz njezina razreda prošla je, ali ne primijetivši ju, previše uzbuđeni zbog posljednjeg tjedna škole. Ponekad se pitala kakav bi to život bio; malo običniji, malo prazniji. - Ugasi motor i izvadi ključ. 64
Knjige.Club Books Poslušao je. Zaobišla je automobil. - Ostavit ću vrata otvorena. Stisnuo je upravljač svojim debelim prstima s krupnim zglavcima. - Oboje znamo. Zagledala se u nebo. - Znamo. - Znaš li što znači povod? - izgledao je tako tužno; jebeno golem i opak i tužan. Biće iz nekog drugog svijeta. - Čekam tvoj potez. - Znaš što si napravila. Pod nogama je ležao jedan opušak; popušen do kraja i zgažen. Marka koju je pušila njezina majka. - Nisi kao majka - rekao je. Duchess je promatrala pticu u zraku, nepomičnu i savršenu. Pružio je ruku preko nje, otvorio pretinac za rukavice i izvadio sunčane naočale, ali tek toliko da Duchess vidi što je još unutra. Cijev okrenuta prema njoj. - Dajem ti jedan dan. Reci majci što si napravila. Ona može popraviti stvar. Ako ne popravi ona, ja ću. I vrati mi snimku. - Dat ćeš ju Walku. - Neću. - Osiguranje će uvući policajce. - Možda. Ali zapitaj se jedno, Duchess. - Što to, Dick? - možda je tad primijetio drhtanje u njezinu glasu. - Bi li radije da te traži policija ili ja? - Čula sam da si zgazio nekoga nasmrt. - Nije umro. - Zašto? - Zbog posla. - Što se te trake tiče. Možda ju zadržim. Zagledao se u nju, pogledom koji je prodro duboko. - Drži se dalje od moje majke i možda ti ju jednoga dana vratim. Izašla je iz automobila, pa se okrenula. Promatrao ju je, proučavao ju kao da pamti svaki detalj njezine pojave, kao da sve to pohranjuje u arhiv sjećanja. Ulazeći u školu okružena drugom djecom, čiji su životi bilo toliko lagani da je bila zadivljena kao čarolijom, Duchess se pitala što je Darke vidio. Dan se otegnuo. Često je gledala na sat, ostatak dana kroz prozor. Riječi profesora nisu dopirale do nje. Ručala je sama, gledajući Robina s ograde, osjećajući kako joj i ono malo kontrole curi kroz prste. Darke je mogao nanijeti golemu štetu. Trebala joj je snimka. Vjerovala mu je da ju neće odnijeti Walku. 65
Knjige.Club Books Znala je da na svijetu postoje dvije vrste ljudi: oni koji se žele obratiti policiji i oni koji ne žele. Kad se oglasilo zvono, gledala je djecu kako ulaze. Grupica s loptom pokušala je ubaciti još koji koš, a Cassidy Evans hodala je na čelu svoje grupe. Duchess se odšuljala uza zid glavne zgrade, pa zatim potrčala preko parkirališta, provlačeći se kroz Fordove i Volve i Nissane. Znala je da se neće izvući, da će primijetiti da je otišla, ali reći će majci da joj je pozlilo, da ju je mjesečnica iznenadila; nešto po čem škola neće kopati. Hodala je brzo, osjećajući poglede svih pored kojih je prošla. Nije krenula Glavnom, da ju Walk slučajno ne vidi gledajući kroz prozor postaje. Bilo je toliko jebeno vruće da je jedva disala. Bila je sva znojna; majica kratkih rukava vlažna. Kad je stigla do Fortune, potražila je onu staru kuću. Barem joj je jednom bilo drago da je sjebala, da se nije ni sjetila uništiti snimku. Ali tad je stala pred dvorištem, raščišćenim i praznim. Smetlarski kamion već je prošao. Snimka je nestala. Pregledala je cijelo dvorište, jedva dišući. Osjećala se kao da ju je napustila posljednja nada. Provela je poslijepodne na plaži, sjedeći na pijesku i promatrajući valove. Pritisnula je rukama trbuh koji ju je bolio snažno i bez prestanka. Boljelo ju je i kad je otišla po Robina. Pričao je cijelim putem do doma; o svom rođendanu, o tome da će navršiti šest godina i o tome što to znači. Upitao je hoće li dobiti ključ od kuće, a ona se nasmiješila i pomilovala ga po glavi, ali misli su joj bile drugdje. Nadala se da Robin nikad neće imati takve misli. U praznoj kući ispržila mu je kajganu i sjeli su zajedno pred televizor. Kad je sunce zašlo, spremila ga je u krevet i čitala mu. - Možemo i mi jednom ručati zelena jaja? - Naravno. - I šunku? Poljubila ga je u čelo i ugasila svjetlo, na tren zaklopila oči i probudila se u tami. Prošla je kućom, upalila svjetiljku i izvana čula glazbu. Duchess je zatekla Star na terasi iza kuće, na staroj klupi kojoj bi dobro došao nov sloj boje. Mjesec je obasjavao njezinu majku dok je prebirala po staroj gitari. Svirala je njihovu pjesmu. Duchess je zaklopila oči, a riječi pjesme proparale su ju poput noža. Morala je reći majci što je napravila; da je kresnula šibicu i spalila posljednji most nad mutnom vodom koja im je prijetila. Sad su još bili u plićaku, ali uskoro će im voda doći do grla, uvući ih toliko duboko da do njih neće doprijeti ni mjesečina. Duchess je koračala bosa, ni ne primjećujući špranje. Žice su tiho brujale. - Pjevaj sa mnom. 66
Knjige.Club Books - Neću. Duchess je sjela na klupu i skliznula do nje. Naslonila joj je glavu na rame. Bez obzira na to što je napravila, bez obzira na to što je bila opaka i odmetnica, trebala je majku. - Zašto plačeš dok pjevaš? - upitala je Duchess. - Oprosti. - Nemam što oprostiti. - Nazvala sam onog tipa, onog s posjetnicom, iz bara. Htio je da se nađemo na piću. - Jesi otišla? Star je polako kimnula. - Muškarci. - Što se sinoć dogodilo? - to nije pitala često, ali sad je trebala jasan odgovor. - Neki ne podnose alkohol - Star je znakovito pogledala susjednu kuću. - Brandon Rock? Udario te? - Bilo je slučajno. - Nije htio čuti ne. Star je stresla glavom. Duchess je gledala visoko drveće kako se njiše na pozadini noćnog neba. Znači, ovoga puta nije kriv Darke. - Posljednje čega se sjećam jest kako mi pomaže da sjednem u automobil. Kad je Duchess shvatila što to znači, sledila se i neko vrijeme nije mogla progovoriti. A tad se sjetila Darkea, njegovih ruku na njoj. Stisnula je zube, hladna i odlučna. Loše ljude snađe loša sudbina. - Znaš da je sutra Robinov rođendan, mama. Star se na to rastužila; ne još i rasplakala, ali bila je na rubu. Usnica joj je još uvijek bila malo natečena, oko još plavo. Od toga je Duchess istina još više zaboljela. Majka nije kupila poklon za Robina. Nije se sjetila. - Napravila sam nešto loše, mama. - Svima se događa. - Mislim da ne mogu popraviti stvari. Star je zaklopila oči, još uvijek svirajući i pjevajući. Kći se nježno naslonila na nju. Duchess se očajnički željela pridružiti, ali glas ju je izdao. - Zaštitit ću te ja. To je zadaća majke. Duchess nikad nije plakala, ali u tom trenu bila je na rubu.
67
Knjige.Club Books
10
alk je nedostojanstvo pada pretrpio sam. Hvala nebesima barem na tome. U jednom je trenu hodao, u drugome ležao na leđima i gledao nebo. Lijeva ga je noga izdala, samo je popustila. Sjedio je u službenom automobilu, na terenu kod Vancour Hilla. Nije ušao. Doktorica Kendrick rekla je da bi mogao imati problema s ravnotežom, ali takav gubitak kontrole ipak ga je prepao. Radio je tiho žamorio; razgovor i smetnje, 2-11 na Bronsonu, 11-54 u San Luisu. Imao je kavu od Rosie, na podu automobila ležao je papir od hamburgera. Trbuh mu je napinjao košulju. Naslonio je ruke na njega. Smjena je bila dosadna. Provezao se pored Vincentove kuće. Radovi su napredovali; žaluzine bile skinute, stara boja s njih zguljena. Bile su spremne za novu. Zagledao se u zvijezde, razmišljajući o bolesti, osjećajući ju u kostima, u krvi, u umu. Sinapse su slale signale sporo; komunicirale su, ali slabašno. Malo prije ponoći radio ga je prenuo iz polusna. Ivy Ranch Road. Liznuo je usnice da ih navlaži. Radio se opet oglasio. Dohvatio je slušalicu i upalio motor, upalio svjetla i rotirku i obasjao sve oko sebe, pa krenuo natrag prema Cape Havenu. Osoba koja je nazvala 911 nije rekla zašto je potrebna policijska pomoć, nego samo da što prije dođu. Walk je molio da bude nešto bezveze, da je Star samo opet pijana. Prošao je pored Addisona. Glavna je bila tiha i mirna, bez ijednog upaljenog svjetla. Usporio je da skrene na Ivy Ranch Road, vidio samo usnule kuće i odahnuo. Prišao je kući i stao na pločniku. Bio je smiren dok nije vidio da se vrata otvaraju, a tad ga je obuzeo isti onaj osjećaj, oštar; proparao mu crijeva i izbio zrak iz pluća. Pogledao je kuću Brandona Rocka, pa Miltonovu, prekoputa. Nigdje ni traga života. Čuo je hučanje sove i tresak poklopca kante za smeće. Vjerojatno rakuni. Uspeo se na trijem u jednom koraku i otvorio vrata. U hodniku je vidio stolić s telefonskim imenikom. Tenisice u neurednoj liniji, slike na zidu; Robinova djela koja je Duchess pričvrstila čavlićima.
W
68
Knjige.Club Books Ogledalo je bilo napuklo i u njem je Walk uhvatio vlastite oči, razrogačene i pune straha. Čvrsto je stisnuo pištolj, podigao osigurač, razmislio treba li doviknuti kakvo pitanje, ali je ostao tih. Prošao je hodnikom, pored dvije sobe otvorenih vrata kroza koja su se vidjeli razbacana odjeća i prevrnut noćni ormarić. Kupaonica. Slavina je polako tekla, umivaonik bio pun do ruba. Voda se prelila. Zatvorio ju je, osjetivši lokvicu pod cipelama. Ušao je u kuhinju, u kojoj tišinu nije remetilo ništa osim postojane kazaljke. Polako je pregledao sve oko sebe; isti nered kao i inače, nož za maslac, suđe u sudoperu. Duchess će sve to oprati, uvijek ona pere suđe. Isprva nije primijetio muškarca. Sjedio je za malim stolom raširenih ruku i dlanova okrenutih prema gore, kao da pokazuje da nije prijetnja. - Moraš u dnevnu sobu - rekao je Vincent. Walk je primijetio znoj na vlastitoj glavi, shvatio da drži pištolj uperen u prijatelja iz djetinjstva, ali i da ga ne spušta. Adrenalin mu to nije dopuštao. - Što si napravio? - Prekasno je da išta promijeniš, Walk. Ali idi u dnevnu sobu i nazovi sve koje trebaš. Čekat ću te ovdje. Neću se ni pomaknuti. Pištolj je zadrhtao. - Trebao bi mi staviti lisice. To se očekuje. Moraš sve napraviti kako treba. Ako mi ih dobaciš, stavit ću ih sam. Walkova usta bila su toliko suha da je jedva progovorio. - Ne. - Dajte mi lisice, šefe Walker. Šefe policije. Bio je policajac. Skinuo je lisice s pojasa i bacio ih na stol. Otišao je u dnevnu sobu. Znoj mu se slio u oči. Prizor se stuštio na njega. - Sranje, Star - brzo joj je prišao i kleknuo. - O, Isuse, Star. Ležala je na leđima. Na tren je pomislio da je uzela lošu drogu, što se već događalo. Ali kad je primijetio, ustuknuo je i opet opsovao. Krv, posvuda krv, toliko krvi. Pokušao je skinuti radio s pojasa i primio ga skliskim prstima da dojavi postaji. - Isuse - pipao je po njezinoj odjeći pokušavajući shvatiti i napipao ranu, rupu, razderano meso iznad srca. Odmaknuo joj je kosu s lica, blijedog, mrtvog. Opipao je puls, nije ga pronašao, ali je ipak počeo oživljavanje. Usput se ogledavao uokolo; vidio prevrnutu svjetiljku, sliku na tepihu, malu policu na boku. Mrljice krvi koje kao da su se uspinjale uza zid. 69
Knjige.Club Books - Duchess - doviknuo je. Nastavio je oživljavanje znojeći se, mišići su ga pekli. Stigli su policajci i tehničari hitne pomoći, koji su ga nježno odvukli od nje. Bilo je očito da je mrtva. Čuo je viku iz kuhinje, vidio Vincenta na podu, a zatim su ga izvukli. Walk je stajao kao u izmaglici, a kad je krenuo na ulicu, svijet kao da se okretao u drugom smjeru. Susjedi su se već okupljali. Sjeo je na trijem hvatajući dah, a svijet oko njega bio je obojen crvenim i plavim svjetlima. Protrljao je glavu, oči, nekoliko se puta udario po grudima da se uvjeri da je sve to stvarno. Odveli su Vincenta prije nego što je stigao do automobila; potrčao je, ali zadihao se i pao na koljena, gledajući godine života kako se razilaze u dim. Drugi policajci preuzeli su slučaj, uzeli mu ga iz ruku, okružili područje trakom i naredili ljudima da se odmaknu daleko unatrag. Kombiji televizijskih postaja, reflektori i reporteri. Kombi istražitelja probio se kroz gomilu i prišao rubu dvorišta. Kuća je bila poprište zločina i policajci su držali sve pod kontrolom, sve dok Walk nije začuo glasove iz kuće. Ustao je, još omamljen, probio se kroz policajce i sagnuo da se provuče ispod trake. U kući je ugledao Boyda iz policije države Kalifornije i dvoju policajaca iz okruga Sutler. - Što je bilo? Jedan se policajac okrenuo, pogleda punog bijesa. - Dijete... Dječak. Walk je ustuknuo, naletio na zid i noge su mu zadrhtale; kao da se cijelim tijelom spremao na ono što slijedi. Vid mu se suzio kao da viri kroz tunel. Boyd im je mahnuo da se malo odmaknu. A tad ga je Walk ugledao kako prilazi škiljeći, ramena ogrnutih dekom. - Dobro je? - upitao je Walk. Boyd ga je pažljivo pregledao. - Vrata sobe bila su zaključana. Mislim da je spavao. Walk je kleknuo pored dječaka, koji je gledao svugdje, samo ne u njega. Robine, gdje ti je sestra? Duchess je okretala pedale pet kilometara, vozeći se mračnim uličicama iz grada. Zadržala bi dah kad bi ugledala automobil; kad bi netko spustio svjetla da ju ne zaslijepi, kad bi bljesnuo svjetlima da ju upozori, kad bi joj netko potrubio. Mogla je odabrati i lijepe ulice, jer ovo joj je produljilo putovanje, a ionako je bila dovoljno umorna. Chevronova benzinska na Pensacoli imala je plav znak na svim stupovima. Naslonila je bicikl na spremnik za ugljen i uputila se parkiralištem. Jedan star automobil bio je parkiran ukoso pred pumpom; vlasnik je rastezao crijevo. 70
Knjige.Club Books Robin će se probuditi kao šestogodišnjak i nije željela da se probudi bez poklona. Imala je jedanaest dolara, koje je uzela Star iz torbice. Duchess ju je pretežno mrzila, s vremena na vrijeme voljela i apsolutno trebala. U benzinskoj je vidjela policajca, pored aparata za kavu; tamna kravata i hlače, uredni brkovi, značka na prsima. Odmjerio ju je, ali nije ga gledala; zatim mu je radio zakrčao, bacio je nekoliko dolara na pult i izašao. Prošla je svim redovima, pored golemih hladnjaka, pored znakova na kojima je pisalo PIVO i SOKOVI i ENERGETSKA PIĆA. Nije našla rođendansku tortu, pa je kupila Entenmannove tortice, one s roza kremom. Robin će se naljutiti na kremu, barem u sebi; ali neće reći ništa što bi moglo zvučati nezahvalno. Uzela je kutiju tortica i svjećice. Ostalo joj je šest dolara. Za blagajnom je bio klinac od najviše devetnaest godina, s aknama po obrazima i definitivno previše piercinga. - Držite igračke? Pokazao je policu s najjadnijim plastičnim igračkama koje je Duchess u životu vidjela. Pomno je razgledala opremu za male mađioničare, punjenog zeca, paket raznobojnih gumica za kosu i lutku koja je sličila na Kapetana Ameriku dovoljno da proizvođač bude tužen. Zgrabila je lutku; rijetko blago. Ali i sedam dolara. Odnijela ju je do kolača, ali njezine tortice bile su jedine koje su koliko-toliko mogle poslužiti za svečanu prigodu. U sebi je opsovala majku. Stajala je pod trakom žutog svjetla, toliko slabašnog da je ubilo u njoj svaku borbenost. Razmišljala je bi li mogla ukrasti svjećice, ali klinac na blagajni motrio ju je kao da zna što se mota po njezinu izmučenom umu. Stisnula je kutiju tortica dovoljno da ju malo ošteti. Na blagajni je pokazala oštećenje, rekla da joj mora skinuti dolar s cijene. Isprva je odbio, ali tad se iza nje stvorio red, pa je klinac namršteno prihvatio novac. Prebacila je vrećicu preko upravljača bicikla i krenula doma, polako vrteći pedale. Pored nje je prošao još jedan policijski automobil, s upaljenom rotirkom i sirenom koja je parala toplu noć. Kasnije, kad je već znala, sjetila bi se te posljednje vožnje i poželjela da ju je doživjela, da je te noći osjetila išta, dok je još mogla. Poželjela je da se vratila doma duljim putem, uz obalu; da je primijetila beskrajne valove i noćne zvuke, savršen sjaj svake svjetiljke na Glavnoj. Poželjela je da je disala duboko i zadržavala dah, da je zadržala taj posljednji trenutak normale, jer koliko god da su stvari prije bile loše, a bile su, promijenile su se u nešto sasvim novo kad se vratila u ulicu, kad je vidjela kako se susjedi razmiču pred njezinim biciklom, kao da im je naredila, kao da ima tu moć. 71
Knjige.Club Books Kad je ugledala policijske automobile, isprva joj je došlo da se okrene. Sat vremena ranije, kad je sjela na bicikl i hodajući uz njega prošla uz rub kuće, stala je pred kućom Brandona Rocka. Pronašla je kamen, dovoljno oštar, prišla do prilazne stazice na kojoj je bio parkiran automobil, podigla ceradu s Mustanga i povukla kamenom preko vrata i branika toliko duboko da je ugledala srebro ispod laka. Udario je njezinu majku. Tko ga jebe. Ali ovo je bilo previše automobila i previše buke; vidjela je policajce iz drugoga grada, vidjela je kako ju je Walk pogledao. Pustila je bicikl da padne, bacila torbu, odgurnula policajca koji je pokušao stati pred nju. Odmaknuo se. Znala je da to nije normalno. Pritrčala je kući, sagnula se ispod trake i naletjela na još jednog policajca. Opsovala mu je sve čega se mogla sjetiti, svima njima. Ugledala je brata i smirila se. Walk nije skidao oka s nje; stiskao je usnice, ali su joj njegove oči sve rekle. Nisu ju puštali u dnevnu sobu koliko god je udarala po Walku, ni kad ga je udarila po oku, ni kad je počela psovati, ni kad je njezin brat zatulio poput divlje životinje. Walk ju je napola odvukao, napola iznio na dvorište iza kuće, daleko od pogleda. Posjeo ju je na prašinu, a ona mu je vikala da je smeće, Robin je pored nje jecao kao da ih ne čeka nijedno sutra. Posvuda je bilo neznanaca; muškaraca u uniformama, muškaraca u odijelima. Kad su pomislili da se smirila, otrgnula se i provukla između njih, izmičući. Bila je dovoljno brza da utrči u kuću. Prišla je vratima i našla se u domu koji je bio sveden na jedan prizor. Ugledala ju je. Majku. Nije se opirala kad ju je primio; više se nije otimala ni psovala, samo je pustila Walka da ju iznese kao dijete, što je i bila. - Ti i Robin noćas ćete spavati kod mene. Sjeli su u Walkov automobil i Robin joj je čvrsto stisnuo ruku. Susjedi su buljili, televizijska kamera ih obasjala. Duchess nije imala snage ošinuti ih pogledom. Vidjela je Miltona na prozoru njegove kuće, pogledala ga u oči prije nego što se okrenuo i utonuo u tamu. Imala je vrećicu koju je bila odbacila na dvorištu; unutra su bile tortice i lutka i svjećice. Dugo su sjedili, dok sati nisu savladali Robina i zaspao je dubokim, nemirnim snom pored nje, stenjući i dozivajući dok mu je milovala kosu. Walk se polako izvezao iz njihove ulice. Duchess je gledala blještava svjetla koja su progutala njezin dom, poprište zločina koje je tonulo u sumrak; njezin život. 72
Knjige.Club Books
DRUGI DIO
GOLEMO NEBO
73
Knjige.Club Books
11
W
alk je vozio s jednom rukom na suncu dok su se beskrajne ravnice dizale i spuštale od prerije u stepu, nepregledne pašnjake. Istočno je bila rijeka koja je vijugala kroz četiri savezne države prije nego što se ulila u Pacifik. Nije palio policijski radio. Miljama nisu čuli ništa osim cvrčaka i pokojeg zvuka kamiona u prolazu; iznurenog, s vozačem golim do pasa. Neki bi ih pozdravili kimanjem, neki gledali ravno pred sebe kao da imaju mnogo toga za sakriti. Walk je vozio sporo, jer dugo nije spavao. Noć su proveli u motelu, u sobama spojenim vratima koje je Walk cijele noći ostavio odškrinuta. Ponudio im je avion, ali Robin se bojao. Walku je bilo drago, jer ni on nije volio letenje. Sjedili su na stražnjem sjedalu, oboje zagledani van, gledajući zemlju kao da je nešto potpuno strano. Robin nije rekao ništa o onoj noći, ni Walku, ni sestri, ni policajcima s posebnog odjela koji su doputovali u grad. Oboružani suosjećanjem, smjestili su ga u sobu s pastelnim zidovima i muralima i životinjama nasmijanih lica. Dali su mu olovke i papire, u njegovoj blizini ponašali se kao da je sve gotovo, kao da je dječak tek hrpa dijelova koji se nikad više neće sastati u cjelinu. Njegova ih je sestra promatrala, nimalo impresionirana, prekriženih ruku, gadljivo nabranog nosa kao da ju ne zanimaju njihova sranja. - Jeste dobro? Nije dobio odgovor. Prolazili su pored gradova, tornjeva za vodu sa zahrđalim postoljima. Pedeset milja vozili su se uz željezničke tračnice, obrasle u smeđi korov, sa spaljenim prečkama kao da je posljednji vlak onuda prošao prije stotinu godina. Usporio je dok su prolazili pored metodističke kapelice građene od bijelih dasaka, s krovom od svjetlozelenog kamena, šiljatim i visokim poput strelice koja pokazuje nešto više. - Jeste gladni? - znao je da neće odgovoriti. Put je bio dugačak, oko tisuću milja. Brzo su prošli kroz Nevadu, Cesta 80 bila je beskrajna, prašina suha koliko i zrak. Svijet se promijenio tek dugo nakon toga, iz narančastog u zeleno, kad su ušli u Idaho, prošli kroz Yellowstone i krenuli prema Wyomingu, koji je čekao. Duchess je neko vrijeme gledala van sa zanimanjem. U Twin River Millsu stali su u restoranu. Sjeli su u separe s poderanim presvlakama i Walk je naručio hamburgere i frapee, dok je njih dvoje promatralo benzinsku stanicu prekoputa. Mlada obitelj s unajmljenim kamionom za selidbe; svo četvero izašlo je protegnuti noge među 74
Knjige.Club Books pumpama sa znakom školjke. Djevojčica je bila ljepljiva od čokolade, a majka ju brisala vlažnom maramicom, s osmijehom. Robin je prestao jesti i zagledao se u njih. Walk mu je spustio ruku na rame i dječak je spustio pogled na frape. - Bit će sve dobro. - Otkuda ti to? - obrecnula se Duchess toliko brzo kao da je samo čekala priliku. - Sjećam se vašeg djeda, upoznao sam ga kao klinac. Dobar je. Čujem da mu farma pokriva stotinjak hektara, možda vam se svidi. Čist zrak i tako to - nije znao što govori. Samo je želio da može zašutjeti. - Plodno tlo - samo je pogoršao stvar. Duchess je preokrenula očima. - Jesi razgovarao s Vincentom Kingom? - nije ga pogledala. Walk je brisao usta ubrusom. - Ja sam... Samo pomažem državnoj policiji. Walk je uklonjen sa slučaja jutro nakon ubojstva. Jedina dužnost koju je dobio bila je nadgledanje poprišta dok policija ne bude gotova. Dva dana, kombiji i užurbani tehničari. Walk je bio zadužen za dogovor sa sugrađanima i promet, jer je pola ceste bilo zatvoreno. Nakon toga su se premjestili u kuću Vincenta Kinga. I tamo je Walk bio zadužen za nadzor. Zaključili su da je Cape Haven premalen da bi imao kvalitetnog policajca. Nije se protivio. - Poslat će ga na stolicu. Robin je pogledao sestru. Oči su mu bile umorne, ali pogled živ, obasjan posljednjim iskrama umiruće vatre. - Duchess. - Dobit će smrtnu kaznu. Netko poput njega nema šanse. Pucao je u ženu, nenaoružanu. Vjeruješ u oko za oko, Walk? - Ne znam. Duchess je umočila krumpirić u kečap i stresla glavom kao da ju je razočarao. Često je govorila o Vincentu, o čovjeku koji je ubio njezinu majku i natjerao njezina brata da se u strahu sakrije u ormar. - Jedi burger - rekla je Duchess Robinu i poslušao je. - I salatu. - Ah. Samo ga je pogledala. Uzeo je komadić salate i gricnuo ga s ruba. Nakon još sat vremena Walk je ugledao znak s imenom Dearman. Bodljikava žica pratila ih je četvrt milje, sprječavajući ulaz i izlaz, ograđujući kaotične živote. Stražari na tornjevima, oči ispod šešira širokog oboda ijedna ruka na pušci. U retrovizoru je Walk vidio da se za njihovim automobilom vije prašina, kao da su unijeli nered. Robin je spavao na sjedalu, zgrčenog lica, kao da su mu snovi isti kao java. 75
Knjige.Club Books - To je zatvor - rekla je Duchess. - Kao onaj u kojem sjedi Vincent King. - Da. - Hoće li ga tamo tući? - Zatvor nije ugodno mjesto. - Možda ga i siluju. - Ne govori to. - Odjebi, Walk. Potpuno je razumio mržnju, ali se brinuo što će joj napraviti, što će se dogoditi kad tu žeravicu potakne i najslabiji dašak vjetra. - Nadam se da će ga svaki dan mlatiti. Vidim ga svake noći, njegovo lice. Nadam se da će ga tući dok od njega ne ostane ništa. Pomaknuo se unatrag u sjedalu; kosti su ga boljele, ruke mu drhtale. Tog je jutra ležao tako bespomoćno da se uplašio da neće proći, da će mala morati otići po pomoć. Sjetio se kako je počelo: kao bol u ramenu. Obična bol u ramenu. - Brine me da ću zaboraviti Cape Haven - rekla je gledajući krajolik kojim su prolazili. - Mogu ti pisati. Slati ti fotke. - Sad mi više nije dom. Ni ono kamo idemo nije dom. Sve nam je uzeo. - Bit će... - počeo je, ali stao. Okrenula se i gledala Dearman dok se nije rasplinuo poput dima, a zatim zaklopila oči da ne gleda ni Walka, ni svijet što se mijenjao. Sat nakon najtoplijeg dijela dana, vrućina se valjala u valovima dok su djeca spavala. Duchessine oči bile su umorne, natečene od suza koje nije prolila. Nosila je kratke hlače. Walk je vidio ogrebana koljena i blijeda bedra. Stotinu milja teren se dizao i spuštao, pustoš je postala bujna, žeđ su utažili zapadni vjetrovi donoseći olakšanje s vode. Montana je stigla bez previše pompe, najavila se znakom; plavom, crvenom i žutom dobrodošlicom. Walk je protrljao vrat i zijevnuo, pa se počešao po obrazu i višednevnoj bradici. Od one noći nije imao apetita. Izgubio je tri kilograma. Sat kasnije skrenuo je pored rijeke Missouri. Ostavili su za sobom grad Helenu. Nebo je bilo golemo platno na kojem čak ni Božja ruka ne bi mogla odvući pažnju od plavetnila koje ih je pratilo cijelo poslijepodne. Ceste i tračnice, farma koja izranja iz krajolika kao da raste iz tla, kao da je naslikana delikatnim bojama; prljavocrvene staje s bijelim krovovima, sve skupa tri, dva silosa ugniježđena među cedrove. Kuća je bila široka, trijem omotan oko nje, sa stolcima i ljuljačkom i podom od drva punog čvorova i ljepote. Walk je vidio da je Duchess otvorila oči, da želi svašta pitati, ali čvrsto stišće usnice. 76
Knjige.Club Books - To je to - ponudio je. - Ima li u blizini ljudi? - Copper Falls je nekoliko milja odavde. Imaju i kino - informirao se o gradiću prethodne večeri. Eukaliptusi su se spuštali s obje strane, zapetljani, stvarajući hlad; bijeloj ogradi dobro bi došao svjež sloj boje. Walk je slijedio vijugavu cestu i ugledao Hala, koji je mirno stajao i promatrao ih, ne smiješeći se, ne mašući. Duchess je izvinula vrat, provirila Walku preko ramena i raskopčala pojas. Kad su stali, Walk je izašao, a Duchess nije. - Hal - rekao je, prišao mu i pružio ruku. Hal ju je čvrsto pretresao. Njegova je ruka bila gruba i puna žuljeva. Imao je plave oči koje su s godinama dobile na sjaju, ali izgubile osmijeh. Kad je njegova unuka izašla iz policijskog automobila i stala jednako nepomično kao on, slika i prilika svoje majke, osmijeh se vratio u Halove oči. Walk ih je gledao; mjerkali su jedno drugo kao da razmjenjuju kritike. Walk ju je pokušao nagovoriti da uđe, ali Hal je samo odmahnuo glavom. Ući će kad bude spremna. - Duga vožnja. Robin spava. Nisam znao trebam li ga buditi. - Sutra će ionako rano ustati. Farma ima vlastiti raspored. Walk je slijedio Hala do kuće. Starac je bio visok, mišićav, iz svakog koraka zračila mu je nepokolebljivost. Hodao je visoko podignute glave, malo podignute brade; ovo je moja zemlja. Iza njih, Duchess je polako hodala gledajući ovaj nepregledan nov svijet, nov život koji je već postajao star. Sagnula se i dodir- Nula travu, otišla do staje i zavirila u prohladnu tamu. Vonj je bio snažan; životinje i balega, ali nije se odmaknula. Hal je donio toliko hladno pivo da ga Walk nije mogao odbiti. Sjeli su na tvrde drvene stolce, Walk još uvijek u uniformi. - Dugo se nismo vidjeli - rekao je Walk. - Da. Montana je izgledala poput razglednice, toliko beskrajna i otvorena da ju je bilo teško pojmiti. - Kakav kaos - rekao je Hal. On je nosio kariranu košulju s rukavima podvrnutim nad mišićavim podlakticama. Kaos nije bila prava riječ, ali je dobro opisivala situaciju. - Je li vidjela? Walk je pogledao Hala, ali je starac netremice promatrao polja. - Mislim da je. Nakon svega. Zatrčala se među policajce i probila do dnevne sobe.
77
Knjige.Club Books Hal je škljocnuo jednim zglavkom. Ruke su mu bile pune ožiljaka, glas hrapav. - A mali? - Ne. Možda je nešto čuo, vriske, pucanj, ali ne govori o tome. Bio je zaključan u sobi. Bio je na nekoliko razgovora, s doktorom. Morat će i ovdje psihologu, mogu ti nekoga preporučiti. Trebat će mu. Možda se sjeti, ali bilo bi najbolje da se ne sjeti. Hal je otpio, ispio pola boce u jednom gutljaju. Na širokom zglavku nosio je jednostavan sat. Podlaktica mu je bila tamna od godina rada pod golim nebom. Nisam ih vidio od... Duchess je bila beba kad sam posljednji put vidio kćer. A Robin... - glas mu se izgubio. - Oboje su dobra djeca - taj je kompliment zvučao isprazno, što oni nisu bili. Kao da na svijetu ima loše djece. - Želio sam doći na sprovod. Ali obećao sam - rekao je Hal, ne objasnivši. - Sve je bilo brzo gotovo. Čim je policija predala... Čim su nam predali Star. Kratka zadušnica u Little Brooku. Pokopana je pored sestre - Duchess je cijelo vrijeme držala brata za ruku. Nije plakala, samo je gledala lijes kao da zna da nas smrt sve izjednačuje. Obojica su pogledali Duchess kad je izašla iz staje. Za njom je hodala kokoš. Okrenula se preko ramena kao da joj smeta što ju slijedi. - Izgleda kao majka. - Da. - Uredio sam im sobu. Zajedničku. Voli li mali bejzbol? Walk se nasmiješio, ali nije znao. - Kupio sam mu loptu i rukavicu. Vidjeli su Duchess da viri u automobil, provjerava spava li Robin i zatim se vraća do staje, još uvijek pogledavajući kokoš. Hal se nakašljao. - Vincent King. Dugo nisam izgovorio to ime. Nadao sam se da nikad više neću ni morati. - Još nije progovorio. Zatekao sam ga ondje, u kuhinji, on je i pozvao policiju. Sumnjam da je kriv - Walk je to izgovorio s potpunim uvjerenjem, pitajući se vidi li Hal da nije potpuno uvjeren, da je toliko nespreman na slučaj da ga državna policija obavještava o razvoju samo iz samilosti. - U pritvoru je. - Još nisu podigli optužnicu. Drže ga zbog kršenja uvjetne. Nije smio biti vani tako kasno. - Ali Vincent King. - Ne znam. Ni što je Vincent napravio, ni što je sve to. - Idem u crkvu, ali ne vjerujem u Boga. On ode u zatvor, ali nije kriminalac.
78
Knjige.Club Books Halovo lice bilo je prošarano dubokim brazdama što su pričale priču koja je počela prije trideset godina. Hal je opet škljocnuo zglavkom. - Propovjednik kaže da svi počinjemo na kraju. Ove bi mi godine bilo lakše da sam i na tren pomislio kako je Sissy na boljem mjestu, umjesto u maloj drvenoj kutiji. Trudim se svake nedjelje, trudim se. - Žao mi je. - Nisi ti... - Ne samo zbog Sissy. Zbog vaše supruge. Ni to vam nisam stigao reći, nakon što se dogodilo. Vijest je bila u dnevnim novinama. Starinu majku nitko nije vidio do prvog dana suđenja. Maggie Day uvezla se u sudnicu u kolicima. Imala je istu kosu i oči kao kćeri i privlačila je poglede, ali umjesto ljepotom, zračila je propalim glamurom. - Bilo joj je žao Vincenta. Rekla je da se ponovno slomila kad je to dijete dobilo kaznu primjerenu odrasloj osobi - Hal je iskapio posljednji gutljaj piva. Kad ju je Star pronašla, one noći. Imali smo sliku, sjećaš se? Otisak ulja na platnu, Temeraire. Sjećaš se? - Slika broda. - Sjedila je pod njom, glave zabačene unatrag. Kao da je postala dio tog ukletog neba na slici. - Žao mi je. - Željela je biti sa Sissy - rekao je jednostavno, kao da ima ičeg jednostavnoga u samoubojstvu supruge i majke. - Vincent King je rak moje obitelji. Walk je prislonio hladnu bocu na čelo. - Čujte, Hal. U Cape Havenu živi čovjek po imenu Dickie Darke. Bio je... on i Star bili su... Znao je biti grub prema njoj - promatrao je starca, koji je stisnuo usta. - Ne znam što se dogodilo, ne znam je li Duchess, ali netko mu je spalio bar. Striptiz klub. Hal je pogledao unuku, koja je na beskrajnim hektarima izgledala sitno. - Ne vjerujem da će vas tražiti, ne nakon svega. - Mogao bi doći ovamo? - Ne vjerujem, ali Duchess misli da bi mogao. - To je rekla? - Zapravo nije rekla ništa. Samo je upitala može li ih Darke pronaći ovdje u Montani. Ne želi reći zašto. Ne mogu isključiti mogućnost da Darke ima neke veze sa Star. - A ako ima? Walk je duboko udahnuo, zagledan u automobil, u kojem je dječak još spavao. Možda jedini svjedok. 79
Knjige.Club Books - Neće nas pronaći. Nisam u telefonskom imeniku, a zemlja... Banka je vlasnik. Imao sam nekoliko loših godina. Bit će na sigurnom kod mene. I mali. To je jedino što znam da mogu. Walk je prošetao uz kuću do ugla, krenuo uz ogradu. Vidio je vodu; preveliku za baru, premalenu za jezero. Vidio je ogledala, nebo i drveće i valove vlastitog umornog lica. - Ne želim ostati ovdje. Pogledao je Duchess. - Taj je tip prastar. Ni ne znam tko je. - Nemaš kamo. Ili Hal, ili socijalna... Možeš li se potruditi, zbog Robina? Želio je pružiti ruku, primiti njezinu, umiriti ju nježnim lažima. - Ne zovi nas, Walk. Možeš pisati, ako želiš. Robin... Onaj psiholog kaže da Robin mora zaboraviti. Možda da se neko vrijeme ne javljaš. Njemu je sve to previše. Dijete je, previše je to. Poželio joj je reći da je i ona dijete. Kasnije je kleknuo na tlo, razbarušio Robinu kosu i pogledao ga u preplašene oči. Robin je gledao njemu preko ramena, u Hala i staru kuću. A tad je Walk ustao, pogledao Duchess, razmišljajući što da kaže. - Ja sam odmetnica - rekla je. Udahnuo je, preplavljen valom tuge. - A ti si čuvar zakona. Kimnuo je. - Jesam. - Onda sad odjebi. Sjeo je u automobil i polako se odvezao. Dok je sunce umiralo, Walk se sporo vozio pored vode, pod eukaliptusima, gledajući je. Držala je ruku bratu na ramenu i zajedno su hodali prema starcu; sporo i oprezno.
80
Knjige.Club Books
12
uchess nije jela prve večeri na farmi. Sjedila je i gledala Robina, da se uvjeri da je sve pojeo. Dobili su nekakav gulaš i Robin ju je promatrao onim pogledom koji je Duchess govorio da je na rubu suza. Posljednjih nekoliko žlica ona mu je morala gurnuti u usta. Hal je stajao kao da mu je neugodno, malo ih promatrao, a zatim se premjestio pred sudoper i zagledao u zemlju vani. Duchess se doimao golemo; visok i mišićav i impozantan. Robinu je valjda izgledao kao div. Duchess je odnijela tanjure do sudopera. - Treba ti hrana - rekao je. - Pojma ti nemaš što meni treba - bacila je hranu u smeće, pa izvela brata iz kuhinje na trijem. Zalazak sunca. Vatrena izmaglica koja je obojila hektare u narančasto i odbijala se od vode poput topovskih kugla. Životinje su se okupljale u daljini, stado jelena lica okrenutih prema suncu u padu. - Odi malo protrči - rekla je i pogurnula ga. Robin je otišao, uspeo se na nisko brdo, pronašao štap i malo njime crtao po prašini. Drugom rukom stezao je Kapetana Ameriku. Nije ga ispustio iz ruku otkako se onog jutra probudio u Walkovoj kući. Duchess ga je već upitala, kad se smračilo i kad je Walk zaspao, upitala ga je što je vidio i čuo one noći, rekla mu je da joj slobodno kaže. Rekao je da nije čuo ništa. Mjesto u kojem je možda čučalo to sjećanje bilo je u potpunoj tami. Ona je još uvijek morala probaviti sve to; majčinu smrt, sprovod, nov grob iskopan pored Sissyina na brdu pored crkve u Little Brooku. Željela je plakati, ali znala je da bi se bol ugnijezdila u njezinim grudima, da joj ne bi dala da udahne, a sad joj je snaga trebala više nego ikad. Morala se brinuti za brata. Ostali su sami. Odmetnica i njezin brat. - Imam loptu za njega. Nije se okrenula, ni dala Halu do znanja da ga je čula. Njegovu krv nije smatrala svojom, nije ga smatrala obitelji. Nije bio uz njih kad su ga trebali, a to je bilo često. Pljunula je u prašinu. - Znam da vam je bilo teško. - Kurca ti znaš - rekla je i pustila te riječi da dugo vise u sumraku. Tama se toliko brzo približavala da je sa svakim treptajem nestalo još malo boje.
D
81
Knjige.Club Books - Ne volim psovke pod vlastitim krovom. - Našim krovom. Walk je rekao da je ovo naš dom. Izgledao je poraženo. Bilo joj je drago zbog toga. - Sutra će svanuti nov dan, na nekoliko načina. Neki će ti se svidjeti, a neki neće. - Ne znaš ti što se meni sviđa, a što ne. Ni meni, ni mom bratu. Hal je sjeo na ljuljačku, pokazao joj da sjedne na nju, ali nije htjela. Lanci su cvilili na cedrovini kao da će iščupati dušu iz stare kuće. Majka joj je pričala o dušama, o tome da ih ima sve, od bilja, do razumnih bića. Duchess se pitala kakve veze razum ima s najnižim oblikom života. Hal je pušio cigaru i dim je dopro do nje. Željela se odmaknuti, ali nije mogla, kao da su joj sandale pustile korijenje. Željela ga je svašta upitati o majci, o teti, o Vincentu Kingu. O tome gdje su, dovraga, na ovoj zemlji koja je toliko drukčija, pod ovim nebom koje je toliko nepregledno. Imala je osjećaj da bi mu se to svidjelo; razgovarati s unukom kao da će ih to zbližiti. Samo je opet pljunula u prašinu. Sat nakon večere Hal ih je poslao na spavanje. Duchess se mučila noseći njihov kovčeg na kat. Nije mu dopustila da joj pomogne. Presvukla je Robi na u pidžamu i oprala mu zube u maloj kupaonici koja je bila spojena s njihovom skromno namještenom sobom. - Ja bih doma - rekao je Robin. - Znam. - Bojim se. - Ti si princ. Duchess je odvukla noćni ormarić po izbrazdanom parketu i gurnula krevete jedan prema drugomu da ih spoji. - Sad se pomolite - rekao joj je s vrata. - Malo sutra - odbrusila je. Gledala je kako će to primiti, nadajući se da će se lecnuti, ali nije. Samo je stajao, savršeno ravnih usta. Promatrala je njegovo lice u potrazi za tragovima bilo koga od njih; sebe, brata, majke. Možda je pronašla malo od svo troje, a možda je bio običan star neznanac. Nekoliko minuta kasnije Robin se zavukao u njezin krevet. Povukao je njezinu ruku na sebe i zaspao. U tren oka iz sna ju je prenulo postojano zujanje budilice. Pružila je ruku i tresnula ju da ju ušutka, zatim se brzo uspravila u krevetu i nekoliko okrutnih sekunda željela dozvati majku. Robin je spavao pored nje. Pružila je ruku i pokrila ga, i onda čula Hala u prizemlju, zvižduk čajnika i teške korake u čizmama.
82
Knjige.Club Books Legla je i pokušala se vratiti na spavanje, ali je vidjela svjetlo s hodnika kako se uvlači u sobu kad se Hal popeo do njih i otvorio vrata. - Robine - njezin se brat promeškoljio na zvuk Halova glasa. - Životinje žele doručak. Hoćeš mi pomoći? Duchess je promatrala Robina. Nije bilo teško pogoditi o čem razmišlja. Vidjela je kako je znatiželjno pogledavao staje i kokoši, velike krave i konje. Ustao je i stao pred nju, gledao ju dok nije ustala i otišla po njegovu četkicu za zube. Dolje su ih čekale dvije zdjele zobene kaše. Duchess je svoju ispraznila u smeće. Našla je šećer i nasula malo u Robinovu. Jeo je bez riječi. Hal je stao na vrata, a iza njega se tanka maglica uzdizala s polja kao da pod zemljom gori vatra. - Spreman za posao - to nije bilo pitanje. Robin je dovršio sok i skoknuo sa stolca. Hal je pružio ruku i Robin ju je primio. Duchess ih je s prozora gledala kako hodaju prema staji. Starac je govorio nešto što nije čula, a Robin ga promatrao odozdo kao da proteklih šest godina nije ništa značilo. Navukla je kaput, zavezala tenisice i izašla na jutarnji zrak. Iza planina polako se pomaljalo sunce, obećanje nečeg novog koje joj je poput tereta sjedilo na grudima. Walk je vozio cijele noći, saveznim državama i prizorima koji su svi izgledali isto u tami; vidio je samo znakove koji su mu govorili o prijeđenim miljama, o tome da bi trebao stati, o tome da umor ubija. Kad je stigao doma, ugasio je telefon, navukao zavjese i legao, ne spavajući, nego razmišljajući o Star i Duchess i Robinu. Za doručak je progutao dva aspirina i popio čašu vode. Otuširao se, ali ne i obrijao. U osam je stigao pred stanicu, na čijem ga je parkiralištu dočekao reporter, Kip Daniels iz Sutler County Tribunea. Osim Kipa, vidio je nekoliko vikendaša i mještana. Vozeći se iz Montane, Walk je na radiju čuo da se savezna država Kalifornija sprema podići optužnicu protiv Vincenta Kinga za ubojstvo Star Radley. Nije povjerovao u to. Zaključio je da novinari pokušavaju popuniti vrijeme u eteru. - Ništa novo, nažalost. - Zna li se išta o pištolju? - doviknuo je Kip. - Ništa. - Optužnici? - Ne vjerujte svemu što čujete! 83
Knjige.Club Books Vincenta su vratili u Fairmont. Nije bila misterija zašto nije govorio i zašto je pronađen na poprištu zločina. Nitko drugi nije im ni bio sumnjiv. Državna policija uselila se u prazan ured u stanici, Boyd i njegovi sad su privlačili pozornost mještana i dizali buku. Već se polako smirivala. U stanici je zatekao Leu Tallow na recepciji, na kojoj su žaruljice na telefonima sumanuto bljeskale. - Jutros je ovdje ludnica. Jesi čuo vijesti? Walk je gledao kako se javlja na još jedan poziv, ali nije ništa rekao. Pozvali su Louanne Miller, deset godina stariju od Walka, da im dođe pomoći. Sjedila je za stolom i jela orahe, čijih je ljusaka već bilo i pored telefona. Bio je ugašen kao da ga se bijes javnosti ne tiče. - Jutro, Walk. Jutros imamo mnogo posla. Stigao je i mesar. Walk je stao i počešao se po bradici. - Gdje je? - U sobi za ispitivanje. - Zašto su njega priveli? - Misliš da su meni rekli? - Louanne je ubacila još jedan orah u usta, malo se zagrcnula i sprala ga kavom. - Moraš se naspavati, Walk. I možda i obrijati. Ogledao se po prividu normale. Leina sestra bila je vlasnica cvjećarnice u Glavnoj ulici ijednom tjedno donijela bi im buket. Plave hortenzije, divlji ljiljani, cvijet eukaliptusa. Walku bi se ponekad činilo da njihova policijska stanica izgleda kao studio, kao da snimaju seriju o policajcima, a njih troje obični su glumci i to ne glavni. - Gdje je Boyd? - Slegnula je ramenima. - Rekao je da ne razgovaraš s mesarom dok se ne vrati. Walk je zatekao Miltona u maloj sobi u stražnjem dijelu stanice koju bi možda koristili za ispitivanje da su ikad trebali koga ispitati. Milton je stezao grudi, masirao ih kao da mora potaknuti srce da radi. Iako bez pregače, Milton je i dalje vonjao po krvi, kao da se upila u svaku dlaku njegova tijela. Walk je gurnuo ruke duboko u džepove. Shvatio je da to sad češće radi; lijekovi su opet postali beskorisni. Milton je ustao. - Ne znam zašto su mi rekli da pričekam. Moram na posao. Sam sam došao, uostalom. - Zašto? Milton se zagledao u cipele, olabavio ovratnik i poravnao manšete. Uredio se za ovu priliku. - Nečega sam se sjetio. - I? - Znaš da volim paziti na susjedstvo, jel‘da? Gledam ocean, nebo, imam teleskop. Sad je povezan s kompjutorom. Trebao bi svratiti jedan dan, možemo... Walk je samo podigao ruku, preumoran za ovo. 84
Knjige.Club Books - Te noći, tik prije pucnja. Mislim da sam čuo viku. Imao sam otvoren prozor, kuhao sam zeca, znaš kako to ide, lagana vatrica cijele noći, da smekša kosti. - Misliš da si čuo viku? Milton se zagledao u svjetla nad glavom. - Znam da sam čuo viku. Svađu. - I toga si se tek sad sjetio? - Možda sam još uvijek u šoku. Možda me tek sad prolazi. Walk ga je netremice promatrao. - Jesi te večeri vidio Darkea? Odmahnuo je glavom nakon male pauze. Možda samo dvije sekunde, ali Walk je primijetio nećkanje. Dickie Darke je možda bio povezan s ovime, ali zasad ga je povezao samo Walk. Duchess nije ni riječi rekla o njem. Walk se pitao boji li se. - Brandon Rock - Milton se napuhnuo poput pijetla. - Taj njegov automobil... Jutros. Ja se budim rano, a taj se tip vraća kući u gluho doba noći. Trebam se odmoriti, Walk. - Razgovarat ću s njim. - Znaš da nam je još jedan član istupio iz straže? Kao da više nikoga ne zanima u kakvom gradu živimo. - Koliko vas je ostalo? Milton je šmrcnuo. - Samo ja i Etta Constance. Ali ona ne može ne znam kako stražariti kad vidi na jedno oko. Periferni vid - mahnuo je rukom uz glavu kao da pokazuje. - Mirnije spavam znajući da vas dvoje bdijete. - Ja sve bilježim. Imam golem kovčeg dokumenata pod krevetom. Walk si je mogao samo zamisliti što Milton bilježi. - Gledao sam seriju u kojoj je policajac poveo civila u ophodnju. Jesi kad razmišljao o tome, Walk? Mogao bih ponijeti malo buđole... automobil bi ti fino mirisao. A poslije bismo mogli... Walk je čuo glasove izvana i okrenuo se baš kad je Boyd stao na vrata. Ispunio je cijeli okvir. Mišićav, vojnička frizura, bivši vojnik koji je postao policajac. Walk je izašao za njim. Boyd ga je poveo do Walkova vlastitog ureda i svalio se na njegov stolac. - Mogu čuti što se događa? - rekao je Walk. Boyd se nagnuo unatrag i protegnuo, isprepleo prste na zatiljku, od čega su mu ramena izgledala još šire. - Upravo stižem iz ureda javnog tužitelja. Podići ćemo optužnicu protiv Vincenta Kinga za ubojstvo Star Radley. Walk je znao da se to sprema, ali kad je čuo te riječi iz Boydovih usta, potresle su ga. - Mesar nam je rekao da je vidio Vincenta Kinga kako se prepire s Dickiejem Darkeom nekoliko večeri prije ubojstva. Rekao je da je izgledalo kako Vincent 85
Knjige.Club Books upozorava Darkea da se drži podalje od Star. Ljubomorno. Ispred kuće Star Radley. - A što Darke kaže o tome? - Potvrdio je. Došao je s odvjetnikom. Seronja je golem kao kuća. Izgleda da se viđao sa žrtvom, iako kaže da su bili samo prijatelji. - Milton, mesar. Kroz godine me mnogo puta nazvao. Voli se praviti da je na dužnosti. Zna se... zanijeti. I vidjeti nešto čega možda nema. Boyd je liznuo zube i napućio usta. Nikad nije mirovao, kao da bi, da se smiri, dobio kile u struku i oćelavio. Nosio je previše kolonjske vode. Walk je pogledavao prozor. Najradije bi ga otvorio. - Znamo da je Vincent bio na poprištu, imamo i njegove otiske prstiju. Njegovu DNK na njoj. Imala je tri slomljena rebra, njegova lijeva ruka bila je natečena. Ne poriče, ne govori baš ništa. Lagan slučaj, Walk. - Nema tragova baruta - rekao je Walk. - Nema pištolja. Ni tragova, ni oružja. Boyd je protrljao bradu. - Rekao si da je slavina bila otvorena. Oprao je ruke. A pištolj... Poslali smo ljude na sve strane, ali naći ćemo ga. Ubio ju je, bacio pištolj, vratio se u kuću i nazvao policiju. - Nema smisla. - Dobili smo balistički izvještaj. Metak koji su izvukli iz nje jest .357 Magnum, snažan. Provjerili smo adresu i ispada da je otac Vincenta Kinga imao pištolj u sedamdesetima. Walk ga je samo promatrao. Nije mu se sviđalo kamo ovo vodi. Sjećao se pištolja. Obitelj je primila prijetnje, ne mnogo, ali dovoljno da Vincentov otac kupi oružje. - Pogodi kojeg kalibra, Walker. Walk je ostao miran iako mu se želudac preokrenuo. - Ured tužitelja želi više. Sad imamo motiv i pristup oružju. Tražit će smrtnu kaznu. Walk je stresao glavom. - Još moramo razgovarati s mnogima. Želim provjeriti alibi Dickieja Darkea, a što se Miltona tiče, nisam siguran da... - Okani se toga, Walker. Slučaj je jednostavan. Želim ga predati tužiteljstvu do kraja tjedna. Imamo dovoljno. Brzo ću ti se maknuti iz ureda. - Ali stvarno mislim da... - Slušaj. Nije tebi ovdje loše. Imam bratića koji je šef policije u Alson Coveu i uživa. Ritam je spor, posao lagan. Nema u tome ništa loše. Ali kad si zadnji put radio na pravom slučaju, mislim, nečem ozbiljnijem od prekršaja? Walk dugo nije dobio ni prekršaj u ruke. Boyd se sagnuo i čvrsto mu stisnuo rame. - Nemoj nam sjebati slučaj.
86
Knjige.Club Books Walk je progutao knedlu, grozničavo razmišljajući. - Ako prizna krivicu. Ako ga nagovorim da prizna? Boyd ga je samo pogledao i nije odgovorio, ali nije ni trebao. Vincenta Kinga čekala je smrtna kazna.
87
Knjige.Club Books
13
blaci su se slijevali niz planinu u pozadini, pretvarajući kuću u slikarov prikaz farme. Duchess je radila, teških nogu, poderane kože na dlanovima usprkos rukavicama. Koji god bi joj posao dao; skupljanje balege, rezanje dugačkih vitica iza kuće, micanje grana s vijugave prilazne ceste, sve je radila s tihom mržnjom. Hal se igrao djeda sad kad je njezina majka ležala duboko u zemlji. Sprovod je bio sramotno tih. Walk je odnekud izvukao staru kravatu za Robina, istu onu koju je nosio kad je umrla njegova majka. Robin ju je cijelo vrijeme držao za ruku, dok ih je pastor pokušavao odvesti iz njihovih slomljenih života i povesti prema Bogu govoreći da je želio još jednog anđela kao da je išta znao o izmučenoj duši koju je uzeo. - Sad ćemo napraviti predah za ručak - starac ju je prenuo iz sjećanja. - Nisam gladna. - Moraš jesti. Okrenula mu je leđa, dohvatila metlu i snažnim pokretima pomela prašinu s raspucale staze. Deset minuta kasnije Duchess je pustila metlu i polako se uputila natrag. Stigla je do kuće, popela se na trijem i pogledala kroz prozor. Hal je bio okrenut leđima, a njezin brat jeo sendvič. Nad stolom mu se vidjela samo glava. Imao je čašu mlijeka. Ušla je na stražnja vrata i crvenili, gorućih obraza umarširala u kuhinju. Prišla je stolu, uzela Robinovu čašu i prolila mlijeko u sudoper, isprala čašu i iz frižidera izvukla sok od naranče. - Mogu piti mlijeko uz ručak, ne smeta mi - rekao je Robin. - Ne možeš. Uz ručak ćeš piti sok, kao kod... - Duchess - rekao je Hal. - Ti začepi - okrenula se prema njemu. - Ne izgovaraj moje ime, ne izgovaraj ga, jebem ti. Ne znaš ti ništa ni o meni, ni o mom bratu. Robin se rasplakao. - Sad je dosta - rekao je Hal nježno. - Nećeš mi ti reći kad je dosta - bila je bez daha, drhtala, toliko ljuta da je jedva obuzdavala bijes.
O
88
Knjige.Club Books - Rekoh... - Jebi se. Tad je ustao, podigao ruku i svom snagom udario po stolu, od čega je njegov tanjur odletio na pod. Razbio se na pločicama i Duchess se prepala, okrenula i istrčala. Protrčala je pored vode i pored prilazne cestice, mašući rukama poput trkača, preko visoke trave i u divljinu, među drveće. Nije stala dok nije morala, dok nije klonula na koljena, pohlepno gutajući topao, težak zrak. Psovala mu je sve po spisku, udarila debeo hrast i osjetila bol kako joj para tijelo. Vrištala je na drveće toliko glasno da su ptice poletjele i poput točkica se rasule po oblacima. Mislila je na dom. Dan nakon sprovoda Walk je spremio ono malo što su imali u kutije. Na računu nije bilo ničega, u novčaniku njezine majke trideset dolara, nasljedstva nije bilo. Hodala je milju prije nego što su se Douglasove jele prorijedile. Bila je blatnjava i znojna, kosa joj je bila vlažna od znoja i zapetljana. Malo je usporila i krenula cestom, po sredini, prateći isprekidanu crtu i brojeći dijelove. Uz cestu su tekle livade i šume, boreći se za teren; u daljini je rijeka tekla i odlazila, nebo je bilo modro i čisto poput oprosta. Ponekad je Duchess očekivala više, neki znak, nešto uvenulo ili sivo ili umrlo, nešto što bi joj reklo da je svijet drukčiji sad kad u njem više nema njezine majke. Stigla je do znaka s imenom grada. Copper Falls, Montana. Niz trgovina, narančasta cigla previše nova da bi bila odavde, ravni krovovi i suncem izblijedjele tende, zastave što su mlohavo visjele. Izblijedjeli znakovi koje je vrijeme zaboravilo, imena kandidata, Bush i Kerry, pruge i zvijezde zastave. Zalogajnica na kojoj je pisalo LOVCI DOBRODOŠLI, mini-market, ljekarna, praonica rublja. Slastičarnica pred kojom su joj potekle sline. Stala je pred izlog i pogledala unutra, za svakim stolom vidjela stare bračne parove, svi su jeli peciva i kolače i pili kavu. Vani je sjedio muškarac s novinama u rukama. Prošla je pored brijačnice, starinske, s prugastim stupom i natpisom da nude i brijanje i šišanje. Pored brijačnice bio je frizerski salon, unutra dame na stolcima. Vrata su bila otvorena i kroz njih je dopirao vreo zrak. U dnu ulice vidjela je planinu, koja je sakrivala sve drugo na obzoru, golema poput izazova ili podsjetnika da iza nje ima još mnogo većih. Prošla je pored sitnog, mršavog, crnog dečka. Stajao je na pločniku, preko ruke mu je visio kaput iako je bilo dvadeset šest stupnjeva, i nije skidao oka s nje. Bio je u hlačama od odijela i nosio leptir-kravatu, a tregeri mu podizali hlače dovoljno da se vide bijele čarape. Nije ju prestajao gledati koliko god ona neprijateljski buljila u njega. - Koga ti dreka gledaš? - Anđela, rekao bih. Zagledala se u njegovu leptir-kravatu i stresla glavom. 89
Knjige.Club Books - Ja sam Thomas Noble. Još ju je uvijek promatrao, blago otvorenih usta. - Ne bulji u mene, nakazo - odgurnula ga je i pao je na stražnjicu. Pogledao ju je odozdo, kroz debela stakla naočala. - Vrijedilo je, samo da osjetim tvoj dodir. - Isuse. Jesu li svi u ovom gradu retardirani? - Osjećala je njegov pogled na sebi sve do vrha ulice. Sjela je na klupu i zagledala se u prolaznike, ritam grada toliko spor da su joj se oči počele sklapati. Pored klupe je stala neka gospođa od otprilike šezdeset godina, toliko otmjena da ju je Duchess kradom pogledavala. Cipele s apsurdno visokim potpeticama, ruž, oblak parfema, valovi kose koji kao da su bili upravo oblikovani u salonu. Spustila je na klupu svoju torbicu, Chanelovu, i ugurala se pored Duchess. - Vražje ljeto. Duchess nije prepoznala njezin naglasak. - Stalno govorim svom Billu da popravi klimu, ali misliš da me sluša? - Mislim da mi se jebe. A mislim da se jebe i Billu. Na to se nasmijala, namjestila cigaretu u cigar-špic i pripalila ju. - Zvučiš kao da ga poznaješ, ili je možda tvoj tata isti takav. Počne projekt, a onda izgubi zanimanje. Takvi su ti muškarci, draga moja. Duchess je izdahnula, nadajući se da će ju otjerati neprijateljskim držanjem. Dama je zavukla ruku u jednu od vrećica i izvukla manju vrećicu, papirnatu. Izvadila je krafnu, pa ponudila i Duchess. Duchess ju je pokušala ignorirati, ali je dama malo zatresla vrećicu kao da vabi nepovjerljivu životinju. - Jesi već probala Cherryne krafne? - bila je uporna. Tresla je vrećicu dok Duchess nije uzela jednu krafnu. Šećer joj je pao na traperice kad ju je oprezno zagrizla. - Najbolja krafna koju si u životu probala? - Čisti prosjek. Dama se nasmijala kao da se Duchess našalila. - Ja bih ih mogla slistiti deset. Jesi kad probala pojesti krafnu bez lizanja usnica? - Za koga dreka bih to probala? - Probaj sad. Teže je nego što misliš. - Možda za starice. - Žena je stara samo koliko i muškarac kojeg ljubi. - Koliko je Billu? - Sedamdeset pet - prasnula je u glasan smijeh.
90
Knjige.Club Books Duchess je jela krafnu osjećajući šećer na usnicama, ali ne ližući ih. Vidjela je da se i dama trudi, da se bori sa željom da lizne usne kao da se bori protiv svrbeža, ali tad je popustila i Duchess je odmah uperila prst u nju. Dama je prasnula u tako veseo smijeh da se Duchess jedva suzdržala da joj se ne pridruži. - Ja sam Dolly, usput. Kao Parton, samo bez poprsja. Duchess neko vrijeme nije ništa rekla, samo je pustila te riječi da se malo slegnu. Osjetila je kad ju je Dolly pogledala, pa odmah okrenula glavu. - Ja sam odmetnica. Bilo bi vam bolje da vas ne vide u mom društvu. - Pa ti si prava mustra. Nema toga dovoljno na svijetu. - Na nadgrobnom spomeniku Claya Allisona piše Nikad nije ubio čovjeka koji nije zaslužio metak. On je bio prava mustra. - Imaš li ime, odmetnice? - Duchess Day Radley. Pogledala ju je, ne sa sažaljenjem, ali skoro. - Znam ti djeda. Iskreno mi je žao zbog tvoje majke. Duchess je u tom trenu osjetila stezanje u grudima, nije mogla disati. Oborila je pogled na ulicu, zagledala se u svoje tenisice, oči su ju pekle. Dolly je ugasila cigaretu, iz koje nije povukla ni dim. - Ne pušite. Dolly se nasmiješila lijepim osmijehom, pokazujući blještavo bijele zube. Pušenje šteti zdravlju. Tako kaže moj Bili. - Što će vam onda cigareta? - Tata me jednom uhvatio da pušim. Premlatio me do krvi. Ali nastavila sam, potajno. Nisu mi se čak ni sviđale. Sigurno misliš da sam luda stara baba. - Da. Duchess je osjetila ruku na ramenu. Stajao je sa širokim osmijehom, kovrča zalijepljenih od znoja. Ispod noktiju mu je bilo prljavštine. - Ja sam Robin. - Drago mi je, Robine. Ja sam Dolly. - Kao Parton? - Samo bez cica - dodala je Duchess. - Mama je voljela Dolly Parton. Pjevala nam je onu njezinu pjesmu o radu od devet do pet. - Ironično, jer nikad nije uspjela ostati ni najednom poslu. Dolly se rukovala s Robinom i rekla mu da je najzgodniji momčić kojeg je ikad vidjela. Duchess je primijetila Hala prekoputa, naslonjenog na poklopac motora starog kamioneta. 91
Knjige.Club Books - Nadam se da ćemo se uskoro opet sresti. - Dolly je pružila Robinu krafnu i otišla svojim putem, niz ulicu. U prolazu je kimnula Halu. - Djed se prepao. Molim te, ne stvaraj nevolje. - Ja sam odmetnica, malac. Nevolja me nađe sama. Pogledao ju je tužnim očima. - Probaj pojesti tu krafnu, a da ne lizneš usta. Pogledao je krafnu. - Prelako. - Da te vidim. Odgrizao je zalogaj i odmah liznuo usta. - Liznuo si ih. - Nisam. Zajedno su se vratili pločnikom prema farmi. Nebo se nad njima mračilo, leteći oblaci brzo tjerali dan. - Fali mi. Stisnula mu je ruku. Još uvijek nije bila odlučila osjeća li išta. Trideset godina u istoj prostoriji; čelični toalet i umivaonik, iskrzani zidovi prekriveni žvrljotinama. Vrata koja su se otvarala i zatvarala u isto doba svakoga dana. Walk je stajao pred Okružnim zatvorom Fairmont zagledan u sunce, visoko i nemilosrdno bez obzira na doba godine. Pogledao je kameru nad sobom, neko vrijeme promatrao zatvorenike na dvorištu, povezane lancima u slagalicu za koju nigdje nije bilo mjesta. - Nikad se neću naviknuti na boje. Ovdje sve izgleda isprano. Cuddy se nasmijao. - Nedostaje ti plava, Walk? Cuddy je pripalio cigaretu, ponudio i Walku, ali ovaj je odmahnuo rukom. - Jesi li ikad pušio? - Nikad nisam ni probao. Promatrali su zatvorenike kako igraju košarku, goli do pasa, znojni. Jedan je pao, ustao i zakoračio prema onomu koji ga je srušio kao da će se posvađati, ali primijetio je Cuddyja i odmah odustao. Igra se nastavila, žestoka, na život i smrt kao da između njih dvoje nema mjesta ni za što. - Ovo me pogodilo - rekao je Cuddy. Walk se okrenuo prema njemu, ali Cuddy nije skidao oka s igre. - Ali nekoć sam i mislio da neki nisu stvoreni za zatvor. Kad sam tek počinjao, kao stražar. Viđao sam kako dovode zatvorenike optužene za financijske zločine i mislio da ne pripadaju ovamo. Ali možda ne postoje stupnjevi zla. Možda nije važno koliko si prešao granicu zakona. 92
Knjige.Club Books - Većina ljudi dođe jako blizu toj granici. Barem jednom u životu. - Ne i ti, Walk. - Još ima vremena. - Vincent je prešao tu granicu kad mu je bilo petnaest. Moj je otac bio u smjeni one večeri kad su ga doveli. Pred zatvorom je bilo reportera. Sjećam se da je porota vijećala do dugo u noć. I Walk se toga sjećao. - Moj je otac govorio da mu je to bila najgora noć u životu. A možeš si zamisliti što je on sve vidio. Morao je privesti dijete. Gledati zatvorenike, ruke provučene kroz rešetke, povike. Neki su bili pristojni, čak su mu i pomogli. Ali većina, možeš si misliti. Dobrodošlica zastrašujućom bukom. Walk je stegnuo ogradu, provukao prste kroz rombove. Zrak onkraj ograde bio je pretežak za udah. - Počeo sam raditi ovdje u devetnaestoj - Cuddy je ugasio cigaretu, ali nije bacio opušak. - Bio sam četiri godine stariji od Vincenta. Dovraga, i ja sam u njem vidio dijete, kao i svi ostali. Možda klinca iz škole, možda mlađeg brata, kako god. Odmah mi se svidio. Walk se nasmiješio. - Razmišljao sam o njem doma, na praznicima, u kinu s curom koja mi se sviđala. - Da? - O njegovu životu i mom. Nisu se previše razlikovali; samo u jednoj pogrešci. I to je sve. Život jednog djeteta... Isuse. Život dvoje djece, ako uračunamo Vincenta. Ako se vratio, ako je opet na početku, tim je ovo veća tragedija. Veći gubitak. Walk je o svem tome već razmišljao. - Bio sam sretan kad si došao po njega. Kraj jednog poglavlja, predugačkog, i početak drugog. Imao je vremena, Walk. Nismo toliko stari, znaš. - Znam - Walk je pomislio na svoju bolest, na to kako ga je iskrivljavala u nešto što još nije bio spreman biti. - Nekad su se znali žaliti da ga tretiram bolje od ostalih, da mu dopuštam da dulje boravi na dvorištu i ne znam ni ja što. I jesam. Radio sam što sam mogao da mu dam... nešto. Nekakav život, makar djelomičan. Ne smijemo preispitivati krivicu, zar ne, nego samo raditi svoj posao? - Tako je. - Nikad se nisam pitao je li kriv. Ni jedan jedini put u trideset godina. - Nije kriv, Cuddy. Cuddy je tegobno uzdahnuo, kao da je dugo zadržavao to pitanje u grudima. Zatim se okrenuo i otvorio vrata u ogradi. 93
Knjige.Club Books - Dat ću vam praznu sobu za razgovor. - Hvala vam - Walk se pribojavao da će morati razgovarati kroz telefonsku slušalicu, preko stakla koje bi ih još više udaljilo. Cuddy ga je uveo u sobu veličine ureda u kojoj nije bilo ničega osim metalnog stola i dva stolca. Prostorija za razgovore zatvorenika s odvjetnicima, pripremanje odgovora za sud, pisanje apela i održavanje nade na životu i potragu za idućim sudom kojem bi se mogli obratiti. Vincent je ušao svezan, Cuddy mu skinuo lisice, pogledao Walka i izašao. - Koga vraga radiš? - rekao je Walk. Vincent je sjeo prekoputa i prekrižio noge. - Smršavio si, Walk. Još kilogram i pol. Sad je samo doručkovao i do kraja dana ne bi više jeo, samo pio kavu. Želudac ga je bolio, ne oštro, ali tupo i bez prestanka, kao da mu se tijelo opet protiv nečega buni. Nov lijek dobro je radio svoj posao, ruke mu nisu drhtale, stajao je i hodao toliko uvjerljivo da je gotovo zaboravio da to dvoje više ne smije uzimati zdravo za gotovo. - Mogu čuti što se događa? - Poslao sam ti pismo. - Dobio sam ga. Žao mi je. - Pa kad mi je žao. - A ostalo u pismu? - I to je istina. - Neću prodati kuću za tebe. Možda nakon suđenja, kad saznamo kako će izgledati budućnost. Vincenta je to pogodilo, izgledao je kao da je zamolio Walka za uslugu i bio glatko odbijen. Pismo je bilo jasno, Vincentov rukopis toliko lijep da ga je Walk pročitao dva puta. Prodaj kuću. Prihvati ponudu Dickieja Darkea, milijun dolara. - Već imam ček. Samo se trebaš pobrinuti za ugovor. Walk je odmahnuo glavom. - Pričekaj malo da vidimo. - Izgledaš grozno - rekao je Vincent. - Dobro sam. Opet su neko vrijeme šutjeli. - Duchess i Ro... mali. Dječak - izgovorio je njihova imena tiho, kao da nije dostojan da govori o njima. - Moraš promisliti, Vincente. Možemo porazgovarati, možemo se dogovoriti o svem, ali mislim da moraš još malo promisliti o prodaji. - Barem vremena imam. Walk je izvadio žvakaće iz džepa i ponudio ih Vincentu preko stola. - Tu su zabranjene - rekao je Vincent. 94
Knjige.Club Books - Aha. Walk se zagledao u njega, tragajući za nečime što nije vidio. Ne krivicom ili kajanjem. Poigravao se i s idejom da je Vincentu nedostajao zatvor, da se previše navikao na njega. Nije mu sjela, nije imala smisla. Vincent je izbjegavao njegov pogled, cijelo vrijeme; nije ga pogledao u oči na dulje od treptaja. - Znam, Vin. - Što znaš? - Da nisi kriv. - O krivici je odlučeno dugo prije zločina. Samo što ljudi to ne shvaćaju. Misle da imaju izbor. Kasnije mozgaju, pitaju se što bi bilo da su odabrali drukčije, ali zapravo nisu imali izbora. - Ne želiš mi odgovarati na pitanja jer znaš da bih te pročitao. Nikad nisi bio uvjerljiv u laži. - Nije u tome... - Ako si ju ubio, gdje je pištolj? Vincent je progutao knedlu. - Molit ću te da mi pronađeš odvjetnika. Walk je izdahnuo, nasmiješio se i pljesnuo dlanom po stolu. - Da, super. Znam nekoliko dobrih parničara. - Želim Marthu May. Walk je prestao kuckati prstima. - Molim? - Martha May. Želim nju i nikog drugog. - Ona se bavi obiteljskim pravom. - Samo nju želim. Walk je pustio da se ta izjava malo slegne. - Što izvodiš? Vincent je gledao u stol. - Koji je tebi vrag? Trideset godina te čekam - Walk je udario dlanom po stolu. - Daj, Vincente. Nisi bio... Nije samo tebi život stao. - Misliš da su naši životi bili iole slični? - Nisam tako mislio. Svima nam je bilo teško. Star... Vincent je ustao. - Čekaj. - Što je, Walk? Što to trebaš reći? - Boyd i ured javnog tužitelja. Tražit će smrtnu kaznu. Ta je riječ ostala visjeti u zraku. - Reci Marthi da me posjeti. Potpisat ću punomoć. - Čeka te smrtna presuda. Isuse, Vincente. Daj razmisli što radiš. Vincent je pokucao na vrata da pozove čuvara. - Vidimo se, Walk. 95
Knjige.Club Books Opet se onako nasmiješio, vratio ih trideset godina u prošlost i još jednom spriječio Walka da digne ruke od prijatelja.
96
Knjige.Club Books
14
T
e prve nedjelje spavali su do osam sati. Duchess se probudila prva. Brat je ležao stisnut uz nju, lica opaljenog suncem. Uvijek je brzo tamnio. Ustala je iz kreveta i otišla u kupaonicu. Primijetila je odraz vlastitog lica u ogledalu. Smršavila je, a i prije je bila mršava, pa su joj obrazi sad bili upali, ključne kosti ponosno stršale. Sa svakim danom sve je više sličila majci, toliko da bi joj Robin povremeno rekao da nešto pojede. Izašla je iz kupaonice i ugledala ju. Haljinu. S cvjetnim utorkom. Možda tratinčicama. Pored nje je bila vješalica, a na njoj lijepa pamučna košulja i tamne hlače, sve novo, još s etiketama. Veličina 4-5. Polako je sišla stubama, još se uvijek navikavajući na zvuke stare kuće. Stala je na kuhinjska vrata i odmjerila ga. Ulaštene cipele, kravata, uštirkan ovratnik. Iako je bila sigurna da nije stvorila ni zvuka, okrenuo se. - Ostavio sam ti haljinu. Nedjeljom idemo u crkvu Canyon View. Svake nedjelje. - Ne govori mi kao da to uključuje mog brata i mene. - Djeci se sviđa u crkvi. Nakon službe se dijele kolači. Već sam rekao Robinu i pristao je. Robin, Juda, sve bi napravio za kolače. - Ti idi u crkvu. Mi ćemo ostati ovdje. - Ne mogu vas ostaviti same. - Ostavio si nas same trinaest godina. Šutke je primio kritiku. - Nisi čak ni kupio odjeću prave veličine. Robinu je šest godina. Kupio si odjeću za četiri do pet godina, ni ne znaš koliko ti je unuk star. Hal je progutao knedlu. - Oprosti. Otišla je do kave i natočila si šalicu. - Zašto uopće misliš da postoji Bog? Pokazao je prozor. Duchess se okrenula i pogledala van. - Ne vidim ništa. - Vidiš, Duchess. Vidiš sve. Znam da vidiš. - Znam što vidim. Pogledao je u nebesa, već malo napet, kao da je spreman za ovo što ga čeka. 97
Knjige.Club Books - Vidim praznu ljušturu čovjeka koji je pošteno zaribao vlastiti život, koji nema ni prijatelja, ni obitelji, niti će ikomu biti žao kad krepa - nevino se nasmiješila. - Vjerojatno će se srušiti mrtav u polju, na svojoj dragoj posebnoj zemljici koju je obojila ruka samog Svevišnjega. Ležat će ondje dok mu koža ne pozeleni, dok ne stigne dostava loživog ulja i vozač ne primijeti vrane, stotine vrana kako kruže nad pšenicom. Dotad će ga životinje raščerupati. Ali to neće ni biti važno, jer će ga ionako samo baciti u jamu. Nitko neće tugovati za njim. Kad je primio šalicu kave, vidjela je da mu ruka blago drhti. Željela je nastaviti, možda se raspričati o teti Sissy, o dragoj lijepoj teti Sissy čiji je grob bio zapušten jer se Star s njime nije mogla suočiti, a Hal je otišao i ostavio ju samu samcatu. Da nije bilo nje, koja se biciklom penjala na brdo i putem brala poljsko cvijeće, Sissy bi trunula sama. Ali tad je podigla pogled i ugledala brata na vratima. Robin se popeo na stolac prekoputa Halova. - Sanjao sam kolače. Hal je pogledao Duchess. - Ideš i ti u crkvu, jel‘da? - Robin se netremice zagledao u nju i Duchess je u njegovim očima vidjela molbu, potrebu. - Molim te, Duchess. Ne zbog Boga, samo zbog kolača. Uspela se u sobu i zgrabila haljinu s vješalice na vratima, gdje je visjela ljuljajući se. U kupaonici je otvorila ormarić, prekopala police i među flasterima i sapunom i šamponom pronašla škarice za nokte i bacila se na posao. Skratila ju je i sad su tratinčice prestajale na polovici njezinih blijedih bedara. Poderala ju je na nekoliko mjesta, da pokaže leđa i gornji dio trbuha. Nije se ni počešljala, samo je prstima razbarušila kosu dok nije izgledala divlje. Izvukla je stare tenisice ispod kreveta i šutnula nove sandale preko sobe. Na koljenu je imala ogrebotinu, rezove koje su napravile trave visoke koliko i ona sama, a na ruci ožiljak koji nikad neće nestati, znala je. Da je imala grudi, bila bi izrezala i prednjicu haljine. Kad je sišla, bili su pred kućom. Hal je dan ranije oprao kamionet. Robin mu je pomagao; nasapunali su ga u zalazak sunca, isprali i obrisali s dvama izlizanim komadima jelenje kože. - O, Isuse - rekao je Robin kad ju je ugledao. Hal je stajao, promatrao ju, pomirio se s činjenicama i sjeo za upravljač kamioneta. Prošli su pored druge farme, niza dalekovodnih stupova, nekoć bijelih, sad zahrđalih, čije se postojano brujanje izgubilo pod hroptanjem motora. Na istoku je neka cijev izbila iz tla poput crva koji izviri na prvi dodir kiše, tekla uz cestu petstotinjak metara i opet zaronila. Deset minuta kasnije prošli su pored usamljenog znaka zabijenog u prašinu. ZEMLJA BLAGA. 98
Knjige.Club Books - Je li na onome pisalo blago? Potapšala je Robin a po koljenu. Svake je večeri čitala s njim, deset minuta. Bio je pametan, to je već vidjela; previše pametan za nju i Star. Brinula se da će zaostati u obrazovanju, da će ga nekadašnji život povući prema dnu poput vitica obavijenih oko nogu. - Minerali - Hal je držao ruke na upravljaču, ali okrenuo se i podigao obrve, obraćajući se Robinu. - Oro y plata. Zlato i srebro. Robin je pokušao zadivljeno zazviždati, ali nije stvorio bogzna kakav zvuk. Prema zapadu je ležao okrug Flathead, toliko daleko da Duchess nije mogla razaznati bizone. Vidjela je preriju, stotine nekakvih životinja. Možda krava. - I izvori. Voda koja teče ostatkom zemlje izvire ovdje. Robin to nije popratio zviždanjem. Skrenuli su. Znak ih je obavijestio da se nalaze pred baptističkom crkvom Canyon View. Kanjonu nije bilo ni traga, samo još tla u još tonova smeđe. Crkva je bila jednostavna, bijela, građena od drva, s dvama zabatima jednim iznad drugoga i toliko niskim zvonikom da je svatko mogao dobaciti kamenom do njega. - Nisi mogao naći usraniju crkvu? Na malom parkiralištu bilo je automobila i kamioneta. Duchess je iskoračila sa sjedala na sunce i ogledala se uokolo. Pedesetak milja od crkve okretale su se vjetrenjače. Prišla im je neka stara gospođa širokog osmijeha, puna staračkih pjega i kože obješene kao da ju zemlja zove k sebi, ali mozak se tomu tvrdoglavo odupire. - Jutro, Agnes - rekao je Hal. - Ovo su Duchess i Robin. Anges im je pružila koštunjavu ruku. Robin ju je pažljivo protresao, kao da se boji da bi mogla otpasti, a onda bi ju on morao nekako vratiti na mjesto. - Kako krasna haljina - rekla je Agnes. - Obična krpetina. Meni se čini da je malo prekratka, ali Hal je rekao da će svećeniku zapeti za oko. Agnes je zadržala osmijeh na licu, koliko god se zbunjenost svojski trudila zamijeniti ga. Duchess je povela Robina prema crkvi. Pored prozora je stajala grupica djece, uredno počešljane i nasmiješene, sve do posljednjeg. - Valjda su retardirani - rekla je Duchess. - Smijem se ići igrati s njima? - Ne. Htjet će ti ukrasti dušu. Robin ju je pogledao odozdo, tragajući za smiješkom. Držala se ozbiljno. - Kako će ju ukrasti? - Odvlačeći ti pažnju nerealističnim idealima. 99
Knjige.Club Books Razbarušila mu je kosu i pogurnula ga prema njima, a kad se okrenuo, kimnula glavom da ga ohrabri. - Sestra ti je odurno obučena - rekla je jedna djevojčica. Duchess im je prišla, praćena nepovjerljivim pogledima. Djevojčica je gledala pored Duchess. Mahnula je krupnoj ženi s ljubičastim sjenilom na kapcima. - To ti je mama? - Duchess je već znala kako će poniziti malu. Djevojčica je kimnula. Robin ju je molećivo pogledao. - Idemo sad unutra - rekla je Duchess, gutajući uvredu. Robin je ponovno prodisao. Sjeli su na klupu u dnu crkve. Dolly je ušla kao da je zvijezda dana, na svojim visokim potpeticama i okružena oblakom parfema. Namignula je Duchess. Robin je sjeo između njih dvoje i postavljao Halu pitanja o Bogu na koje nijedna živa duša nije znala odgovoriti. Svećenik ih je poveo u molitvi, govorio im o mjestima na kojima se ratuje, kojima haraju glad i oskvrnuće dobrote. Duchess ga nije slušala dok nije počeo o smrti i novom početku, o vrhuncu plana koji je toliko nepregledan da ga ne smijemo ni pokušati razumjeti. Promatrala je Robina, koji je slušao kao hipnotiziran, znajući točno o čem razmišlja. Kad su pognuli glave u molitvi, iza zatvorenih očiju dočekalo ju je Starino lice, tako jasno i mirno da je skoro zaurlala. Osjećala je da suze naviru, pa ih je stavila pod ključ. A kad je stari svećenik nastavio, nije digla glavu, držala je oči zaklopljene iz straha da će ostati bez te posljednje slike na čiji nestanak nije bila spremna. Osjetila je ruku na svojoj, veliku ruku; koja je prešla preko njezina brata i pokušala joj ponuditi utjehu u trenu kad ju je najmanje trebala. - Jebi se - šapnula je. - Svi se jebite. Ustala je i istrčala iz crkve, toliko brzo i toliko daleko da je jedva čula zov prokletstva koji ju je gurao prema prašnjavom tlu. Sjela je u visoku travu i pokušala se smiriti dubokim udasima. Nije primijetila Dolly sve dok dama nije sjela pored nje. - Krasna haljina. Duchess je iščupala šaku trave i bacila ju u povjetarac. - Neću pitati jesi li dobro. - Fino. Duchess ju je kradom pogledala: žarki ruž na usnama, oči uokvirene tamnom šminkom, nakovrčana kosa. Bila je odjevena u suknju boje vrhnja, duboko
100
Knjige.Club Books izrezanu tamnoplavu bluzu i nosila svilenu maramu. Izgledala je toliko ženstveno da se Duchess uz nju još više osjećala kao djevojčica. - Cice su vam podignute do brade, baš za crkvu. - Ako skinem grudnjak, skotrljat će se svaka prema svomu redu klupa. Duchess se nije nasmijala. - To su sama sranja. Sve ono unutra. Dolly je pripalila svoju cigaretu i dim je gotovo prekrio parfem. - Vidim ja tebe, Duchess. - Što vidite? - I ja sam tako mrzila. Vatra je ponekad prežestoka, zar ne? - Cigareta je zatreperila na povjetarcu. Duchess je opet čupala travu. - Nemate vi pojma o meni. - Znam da si još jako mlada. Ni ja nešto nisam shvatila do starosti. - Što to? - Da nisam sama na svijetu. Duchess je ustala. - Ja znam da nisam sama. Imam brata. I ne treba nam nitko drugi, ni Hal, ni vi, ni Bog. Bitterwater je bio pustoš od betona i metala. Izlozi prelijepljeni reklamama za barove i jeftin alkohol. Dvadeset milja u unutrašnjost od Cape Havena, bio je grad u kojemje nešto očito pošlo po krivu na sastancima urbanističkog odbora. Walk je prošao pored niza industrijskih građevina, kontejnera za tankere naslaganih jedni na druge, skladišta za najam i skladišta roba prije nego što je pronašao prava vrata. Pravni ured Marthe May, dio bloka trgovina i ureda na rubu grada, bio je uguran između kemijske čistionice i meksičkog restorana koji je u izlogu obećavao tacos za osamdeset devet centa. Walk je ostavio policijski automobil na parkiralištu i uputio se prema uredu. Zubarska klinka Bitterwater, trgovina elektronikom Spirit, Red Dairy. Salon u kojem je Azijka sa zaštitnom maskom lakom u spreju ukrašavala nokte mlade majke umornog lica koja je nogom polako gurkala dječja kolica. Na nebu nad njime skupljali su se oblaci. U blizini je trepnuo neonski znak. TACOS. Otvorio je vrata i naletio na ljudski zid. Same žene, sve s djecom i sve s očima koje su pričale slične tužne priče. Vidio je radni stol, za njim tajnicu blizu sedamdesete s plavkastom kosom i naočalama ružičastih okvira. Tipkala je glasno žvačući žvakaću, držeći telefon stiješten između uha i ramena. Namignula je djevojčici koja je toliko urlala da je nadglasala sve ostale u prostoriji. Walk je izašao.
101
Knjige.Club Books Sjedio je u automobilu do šest, brojeći klijentice koje su izlazile, i na kraju vidio tajnicu kako sjeda u zahrđali Ford Bronco i pokušava ga pokrenuti najmanje minutu. Kad je otišla, opet je prošao parkiralištem. Meksički restoran punio se umornim uredskim radnicima, koji su sjedili pred izlogom i pili pivo. Pokušao je otvoriti vrata ureda, ali bila su zaključana, pa je nekoliko puta pokucao. Čuo ju je s druge strane pjeskarenog stakla. - Zatvoreni smo. Morat ćete se vratiti sutra. Žao mi je. - Martha. Walk je. Minutu kasnije čuo je škljocaj brave. I ugledao nju. Neko su se vrijeme samo gledah. Martha May, smeđa kosa poput aureole oko lica vilenjaka. Bila je u sivom poslovnom odijelu. Walk se gotovo nasmiješio kad je vodio da uz njega nosi tenisice. Starke. Dok je razmišljao treba liju zagrliti, okrenula se, bez osmijeha. Uvela ga je u ured, koji je bio ljepši nego što je Walk očekivao. Stol od hrastovine, ukrasna biljka i polica od zida do zida prepuna pravnih knjiga. Sjela je pa mu pokazala da i on sjedne. - Dugo se nismo vidjeli, Walk. - Da. - Ponudila bih ti kavu, ali preumorna sam. - Lijepo te vidjeti, Martha. Konačno osmijeh. Pogodio ga je kao i svaki put. - Žao mi je zbog Star. Željela sam doći, ali imala sam sudski termin i nisam ga mogla premjestiti. - Dobio sam cvijeće. - Jadna djeca. Isuse. Stol joj je bio pun dokumenata. Hrpa je bila uredna, ali ipak visoka. Neko su vrijeme razgovarali, o Star, o šoku zbog ubojstva, o Boydu koji je preuzeo uzde u svoje ruke. Walk je ostavio dojam da i dalje radi na slučaju. Razgovor je tekao napeto, kako i mora teći razgovor dvoje ljudi koji su jedno drugo vidjeli goli. - A Vincent? - Nije kriv. Otišla je do prozora i zagledala se u autocestu iza zgrade. Walk je čuo automobile u prolazu, povremenu trubu, rezanje motocikla. - Dobro ti ide, Martha. Nakrivila je glavu. - Hvala ti, Walk. Nemaš pojma koliko mi znači tvoje mišljenje. - Nisam htio. 102
Knjige.Club Books - Preumorna sam za čavrljanje. Možeš mi reći što želiš? Usta su mu se osušila. Nije želio biti ondje, nije želio tražiti uslugu koju neće moći vratiti. - Vincent želi tebe. Okrenula se. - Što to znači? - Želi da mu ti budeš odvjetnica. Znam kako to zvuči. Nasmijala se. - Znaš li, Walk? Jer po tome kako ti zvučiš vidim da pojma nemaš - udahnula je i smirila se. Na zidu je bila diploma sa Southwesterna, pored nje plutena ploča s razglednicama i fotografijama nasmijanih majki i djece. - Ne bavim se krivičnim pravom. - Znam. Rekao sam mu. - Ne. Prenesi mu moj odgovor. - U redu. Samo pitam. Nasmiješila se. - Još si Vincentov ađutant. - Napravit ću sve što mogu da nevin čovjek ne završi na električnoj stolici. - U igri je smrtna kazna? - Je. Klonula je u stolac i podigla tenisice na stol. - Mogu ti nekoga preporučiti. - Već sam pokušao. Uzela je bombon iz zdjele na stolu. M&M s kikirikijem. - Za koga vraga želi mene? - Trideset godina iza rešetaka. Lako je zaboraviti sve ostalo. Sad ima samo tebe i mene. - Ni ne poznajem ga. A ni tebe više ne poznajem, Walk. - Nisam se toliko promijenio. - Toga se i bojim. Nasmijao se. - Hoćeš da odemo nešto pojesti i ponovno se upoznamo? govorio je tiho, svjestan da mu se obrazi rumene. - Ako imaš osamdeset devet centa, vodim te na tacos. - Slobodno ti otvoreno kažem što mislim? - Naravno. - Toliko sam se trudila ostaviti Cape Haven za sobom da se nemam namjere vraćati. Ustao je, nasmiješio se i izašao.
103
Knjige.Club Books
15
alk je promatrao sporo buđenje Glavne ulice. Milton je stajao sav krvav, slažući komade mesa u izlog poput umjetnika; flam i rebrica i vratinu. Walk je kod njega kupovao odrezak, po cijeni o kojoj su vikendaši mogli samo sanjati. Upravo je dovršio razgovor s Halom. Zvao ga je svakog tjedna, da provjeri kako je Robin, možda jedini koji je čuo što se dogodilo one večeri. Hal je rekao da su mu pronašli doktoricu; psihijatricu koja je imala ordinaciju u vlastitom domu, oko dvadeset milja od Halove farme. Nisu spominjali imena ljudi ni mjesta. Walk je bio čak i preoprezan. - Hoćeš kavu? - rekla je Leah s vrata. Walk je odmahnuo glavom. - Leah, jesi dobro? - Umorna sam. Ponekad je bilo očito da je plakala; oči bi joj bile crvene i natečene. Walk je nagađao da je kriv Ed, koji je uvijek gledao druge žene. Zaključio je da su muškarci drukčije nastrojeni, da imaju grešku u dizajnu. Da su jebeni idioti. Godinama ga je gnjavila, moljakala da promijene sistem, da naruče nove formulare. Nije bila tajna da Walk voli da je sve po starome. Svaki put kad bi mu kroz ruke prošla molba za dozvolu za rušenje stare kuće i gradnju nove, uz nju bi priložio i vlastiti prigovor. Državna je policija otišla, ostavivši za sobom trag omota od hamburgera i čaša od kave, i Boydovo obećanje da će mu javljati kako slučaj napreduje. - Imaš možda koju smjenu više za mene? Znam da samo ja i radim danju, ali ako me trebaš noću, mogu ostati. - Leah, je li sve u redu? - Znaš kako je. Jedan mi se sin sprema na faks, a Ricky želi novu igricu. - Dobro. Smislit ću nešto. - Budžet im je bio ograničen, ali Walk je želio pomoći Lei. Ed je bio vlasnik Tallow Constructiona, a ona je prije radila u obiteljskoj tvrtki kao tajnica, ali tržište se promijenilo i sad su jedva spajali kraj s krajem. Walk se svejedno pitao je li to jedino što muči Leu. Više se motala po stanici, po plaži, kao da bi radije bila svugdje osim doma, sa suprugom. Walk je sjedio s otvorenim dosjeom, iz kojega ga je gledala Star. Stigli su izvještaji. Pored njega je imao i Vincentov dosje. Proveo je prošlu noć gledajući trideset godina u prošlost. Pročitao je prijepise sa suđenja, prvog; za smrt Sissy Radley. A
W
104
Knjige.Club Books onda i s drugoga, za tučnjavu u zatvoru koja se otela kontroli. Ubijeni se zvao Baxter Logan, a sudeći prema svemu što je Walk pročitao, zaslužio je metak u čelo. Služio je doživotnu kaznu za otmicu i ubojstvo mlade agentice nekretninama po imenu Annie Clavers. Walk je čitao izjave, u mislima jasno čuo Vincentov glas. Ja sam kriv. Potukli smo se, pao je i nije ponovno ustao. Više od toga se ne sjećam. Ne znam što da vam više kažem, Cuddy. Sastavite izjavu i potpisat ću ju. Na iduće tri stranice Cuddy mu je objašnjavao činjenice, pokušavao ga nagovoriti da promijeni izjavu, mudro i suptilno. Walku je bilo jasno kao dan što Cuddy radi. Napisat ćemo da je bila samoobrana, jer ionako svi znaju da jest. Nije bila samoobrana. Potukli smo se. Nije važno tko je prvi počeo. Država se opet zainatila, proglasili su to ubojstvom na mah. Vincent se nije bunio i dobio je dvadeset godina. Walk je dohvatio telefon i nazvao Cuddyja. Probio se do njega nakon pet minuta. - Čitam dosje Vincenta Kinga. Cuddy je šmrcao kao da ga muči prehlada. - Mislio sam da je Boyd gotov. - Je. - Aha. - Dobio sam dosje, Vincent King i Baxter Logan. Izvještaj s autopsije nije baš detaljan. - Bolji nemamo, bojim se. Logan je umro udarivši glavom o kamen pod. To je bilo prije dvadeset četiri godine, Walk. Izvještaji nisu bili detaljni kao danas. - Kako je Vincent? Čuo je da se krupan upravitelj zatvora zavalio u stolcu; koža je zaškripala. Ne govori. Čak ni sa mnom ne razgovara. - Je li se vidio na vijestima? - Grad je vršio pritisak na ured tužitelja da konačno podignu optužnicu. - Nema televizor. Walk se namrštio. - Mislio sam da... - Dobio bi ga, da želi. Mnogo puta sam mu ga ponudio. - Što onda radi u ćeliji? Upravitelj je dugo šutio. - Cuddy? - Ima sliku one male. Sissy Radley. Na zidu. To je jedino što ima u ćeliji. Walk je zaklopio oči, a Cuddy mu rekao da mu javlja kako napreduje. Opet je otvorio dosje. Autopsiju je obavio liječnik po imenu David Yuto. U izvještaju su bili navedeni njegova adresa i broj telefona. Walk ga je nazvao, dobio automatsku sekretaricu i ostavio poruku. Nakon dvadeset četiri godine, sumnjao je da doktor još radi. Ako i radi, Walk nije znao što da ga uopće pita. Pokušavao je 105
Knjige.Club Books biti policajac, raditi na slučaju što bolje može. Usprkos Boydovu upozorenju, odlučio je nastaviti. Samo nije znao u kojem smjeru da krene. Ušla je Louanne Miller, sjela prekoputa njega i zagledala se kroz prozor, ne govoreći ništa, kao ni inače. Walk je okrenuo stranicu i ugledao Star. Kosa joj je bila rasuta oko glave, ruka savinuta kao da je posegnula za nekim, za pomoći. - Moraš pospremiti ured - rekla je Louanne, gledajući naslagane papire i nered po cijeloj prostoriji. - Želim razgovarati s Darkeom. - Jer si bolji od državne policije? Jer si policajac i pol? - Znam Darkea otkako je... - Ništa, Walk. To ništa ne znači. Ništa. Pogledaj Vincenta Kinga. Vidim kako ga gledaš, kao da očekuješ da je još uvijek klinac koji je bio prije trideset godina. Ali tog klinca više nema, što god si znao o njem, nestalo je iz njega kad je prekoračio prag Fairmonta. - U krivu su. - Ozbiljno ti kažem, Walk. Znam da se ti nisi promijenio. Ali svi drugi jesu. Pred prozorom je Walk vidio previše jarke boje, plavu, bijelu, blještava stakla i suncem izbijeljene zastavice. - Što je još moguće? - Pljačka. Sve je ispreturano. - Ali ništa nije ukradeno. Više liči na svađu koja je prerasla u tučnjavu. - Milton laže. - Ne vidim razlog za to. - Onda recimo da je pljačka. Možda je Star iznenadila lopove - rekao je, što je bilo toliko malo vjerojatno da ni sam sebi nije povjerovao. - Što god rekao, moraš uzeti u obzir činjenicu da smo u kuhinji zatekli čovjeka u krvavoj odjeći, čiji su otisci po cijeloj kući i koji možda ima motiv. - Nema šanse - odbrusio je brzo. - Ali tako izgleda. Što ti instinkt govori? - Vincent ne želi reći ni riječi. Ne želi reći ni zašto ne govori, ni kako je ušao, ni kad. Dovraga, on je prijavio ubojstvo. S kućnog telefona Radleyjevih. - Bio je okrutan. Star... koliko joj je rebara slomio? Imaš fotografije pred sobom. Opet ih je pogledao, vidio ljutite tragove ruku na grudima, plave i ljubičaste masnice, tragovi na slomljenim kostima. Napadnuta je s osjećajima, s toliko vrelom mržnjom da ju je Walk još osjećao kako žari s papira. - A oteklina na oku? 106
Knjige.Club Books - Vincent je u kući, kako god da je ušao, jer nema tragova provale. Star ga je pozvala da uđe, nešto se dogodilo. Pretuče je. Puca u nju. Otrči, sakrije oružje, vrati se i sjedne u kuhinju, pozove policiju. I čeka nas. Klinac, Robin, zaključan je u sobi, hvala nebesima, ali možda je nešto čuo. Walk je ustao i otvorio prozor. Nije mogao odoljeti zovu još jednog savršenog jutra. Za stolom je mogao izdržati najviše sat ili dva. - Moram razgovarati s Darkeom - rekao je opet. - On i Star su mutili. Znamo da je nasilan. - Ima uvjerljiv alibi. - Zato sam ju i pozvao. - A Boyd ti je rekao da se makneš sa slučaja. Ne petljaj se u posao državnoj policiji. Walk je duboko udahnuo. Sve su činjenice samo plutale u njegovoj glavi, nijedna jasna. Jedino što je sa sigurnošću znao bilo je da poznaje Vincenta. Što god rekla Louanne. Poznaje Vincenta Kinga. Kvragu i trideset godina, poznaje svog prijatelja. - Moraš se obrijati, Walk. - I ti. Na to se nasmijala. Tad im je Leah doviknula da je stigla Dee Lane. Zatekao ju je kod recepcije, pa ju poveo do malog ureda u dnu stanice. Mali stol, četiri stolca i široka vaza puna bijelih ruža. Pogled na Glavnu ulicu. Više je ličio na bakinu dnevnu sobu, nego na prostoriju za ispitivanje. Dee je izgledala bolje nego posljednji put kad ju je vidio. Bila je odjevena u jednostavnu žutu ljetnu haljinu, a kosa joj je bila uređena. Malo šminke, tek toliko da istakne dobro i sakrije loše. Nosila je papirnu vrećicu, koju je gurnula prema njemu. - Pita od bresaka - rekla je umjesto pozdrava. - Znam da ju voliš. - Hvala. Nije donio ni diktafon, ni papir i olovku. - Već sam dala izjavu državnoj policiji. - Samo provjeravam sitnice. Hoćeš kavu? Ramena su joj se malo opustila. - Može, Walk. Ostavio ju je samu, potražio Leu i zamolio da skuha kavu. Kad se vratio, Dee je stajala pred prozorom. - Izgleda drukčije - rekla je. - Glavna. Nove trgovine i nova lica. Mislim, promjene su stigle polagano. Jesi čuo da traže dozvole za gradnju novih kuća? - Neće ih dobiti. Okrenula se, opet sjela i prekrižila noge. - Misliš da sam slabić... zbog Darkea. - Samo pokušavam shvatiti. 107
Knjige.Club Books - Došao je do mene, donio mi cvijeće i rekao da mu je žao. I jedno je vodilo drugomu. - Kako ste se upoznali? - Došao je u banku i otvorio račun. Mislila sam da je... ne znam bih li ga opisala zgodnim. Bio je povučen, ali - dovraga, Walk. Ne znam što da ti kažem. Došao je još nekoliko puta, svaki put je stao u moj red. Pitala sam ga želi li izaći sa mnom. Rekao je može. Tako to ide, ne? - Ranije si mi rekla da u njem ima nečeg neprirodnog. - Bila sam ljuta, zbog kuće. Svašta sam rekla. Ali znaš što ti moram reći? - Što? - Dobar je prema mojim curama. Pun pažnje. Znao ih je čuvati dok su bile male, gurati ih na ljuljačkama, tako to. Samo paziti na njih. Jednom sam se vratila doma i zatekla ga u dvorištu, s Molly na krilu, kako gleda Disneyjev crtić. Nema mnogo muškaraca koji prigrle tuđu djecu. Leah im je donijela kavu i izašla. Ruka mu je toliko drhtala kad je podigao šalicu da ju je spustio. - Jesi dobro, Walk? Izgledaš umorno. Možda bi se mogao i obrijati. Nemoj se uvrijediti, ali ono. - Znači, bio je kod tebe cijele noći? Darke? - Rekla sam mu da ode rano ujutro, prije nego što su cure ustale. Walk je klonuo u stolcu, umor ga prelio poput vala. Oči su mu bile suhe, mišići ga pekli. - Znam da ne želiš vidjeti što je pred tobom, Walk. Vincent i Star i sve to. Ali Darke... Zna biti seronja, ali nije onakav kakvim ga smatraš. Nije ono što ti treba. - A što mi treba? - Krivac koji nije Vincent King. Kad je bila gotova s torom, otišla je do staje. Smrad balege više ju nije toliko smetao. Dva konja, crni ijedan manji, sivi. Nisu imali imena, što je saznala kad je Robin upitao Hala kako se zovu. Robina je odgovor zbunio. Svatko treba ime. Skupljala je balegu na hrpu, lopatom grabila vlažnu slamu i balegu i trpala to u vreće. Iz spremišta je donosila male zbijene pakete čiste slame i grabljama ju rasporedila po staji. Znala je da ne smije odmah prekriti mokra mjesta, nego pričekati da se osuše. Punila je korita vodom, hranila životinje žitaricama dvaput dnevno, svaki dan u isto vrijeme, jer je siva kobila bila sklona kolikama. Zatim bi vratila konje na mjesto i zatvorila vrata, a ponekad bi ostala gledati ih kako brzo trče uokolo, bacakaju se i ritaju kao da se boje da će im netko nabaciti laso oko vrata. Duchess je voljela konje, kao svaka prava odmetnica. Pucanj. 108
Knjige.Club Books Izbio je smirenost iz Duchess s toliko žestine da je pala na koljena. Jeleni su se ukipili, podigli po jednu prednju nogu, nakrivili glave. A zatim se raštrkali i pobjegli, toliko brzo da kad je ona ustala, više nije bilo nijednoga. Potrčala je u kuću. Srce joj je tutnjalo, mislima joj se motao Darke. Malo se smirila kad je vidjela Hala na trijemu, ali lice mu je bilo napeto od zabrinutosti. - Gore je, u ormaru. Potrčala je stubama, utrčala u njihovu sobu i vidjela Robina na podu, glave pokrivene dekom. - Robine - nije ga još dodirnula, nego samo legla na pod i privukla se sasvim blizu. - Robine - tiho je ponovila. - Sve je u redu. - Čuo sam ga - rekao je toliko tiho da se morala nagnuti prema njemu. - Što si čuo? - Pištolj. Čuo sam ga. Opet sam ga čuo. Tog poslijepodneva Hal ih je odveo do crvene staje i rekao im da čekaju vani, na suncu. Duchess je prišla vratima, provirila kroz pukotinu i vidjela Hala kako mota pokrivač nasred poda. - Djed je rekao da ga čekamo vani. Ušutkala je brata. Hal je podigao vrata u podu i sišao. Vratio se s pištoljem. Nosio ga je labavo, ruke spuštene uz bok. U drugoj ruci nosio je malu limenu kutiju. Duchess je stala bliže bratu. - Ovo je Springfield 1911. Pištolj, lagan i precizan. Svaki farmer treba pištolj. Ono što ste ranije čuli bili su lovci, morate se naviknuti na taj zvuk. Ne želim da se bojite - kleknuo je i pružio im pištolj. Robin se sakrio iza Duchessine noge. - Nije napunjen i zakočen je. Nakon minute, Duchess je ispružila ruku i prihvatila pištolj, hladniji nego što je mislila, i teži, iako je rekao da je lagan. Oprezno ga je proučila. Robin je izvirio i zagledao se u oružje. Prešao je prstom preko drške. - Želiš pokušati pucati, Duchess? Duchess je oborila pogled na pištolj, sjetivši se majke. Rupe koju je metak napravio u njezinim grudima. Sjetila se Vincenta Kinga. - Da. Izašli su na zeleno polje, gdje usjevi nisu bili viši od Duchessina gležnja. Sezali su sve do prvih cedara, visokih poput ljestava u nebesa. Na deblu širem od njih oboje vidjela se uredna mreža tragova i ožiljaka. Lišće je odavno bilo mrtvo, nataloženo na tlu, zelena mahovina puzala po otpalim granama, a u lokvicama blistali odrazi grana nad njima. 109
Knjige.Club Books Hal ih je udaljio pedeset koraka od drveća, izvadio četiri metka iz kutije i napunio pištolj. Pokazao im je kako provjeriti je li oružje zakočeno, kako naciljati, kako pravilno držati pištolj s dvije ruke i kako mirno disati. Tad im je pružio dva para štitnika za uši. Kad je Hal prvi put opalio, Robin je odskočio unatrag i Duchess ga je pridržala. Drugi put također. Treći i četvrti put malo manje. Duchess je iduća napunila pištolj, prema Halovim uputama. Rukovala je mecima oprezno, kako joj je rekao, ali srce joj je svejedno ubrzalo, a sjećanja tekuća poput vode vratila ju u prošlost jasnu poput sadašnjosti. Walk i drugi policajci, njezin brat. Policijska traka i kombiji televizijskih stanica i buka. Promašila je šest puta zaredom, svaki put jer je trznula rukom unatrag umjesto da se ukopa na mjestu. Robin se hrabrije držao. I dalje je stiskao Halovu ruku, ali više nije okretao glavu. Napunila je pištolj još jednom, ovog puta toliko mirna da je čula samo zvuke šume. Hal ju je pažljivo promatrao, puštajući ju da se snađe sama. Kad je prvi put pogodila drvo, odvalila je komad kore. Nakon toga je smjestila dva metka u sredinu debla, a Robin kliknuo i zapljeskao. - Pa ti znaš pucati - rekao je Hal. Okrenula je glavu da Hal ne primijeti smiješak. Potrošila je skoro cijelu kutiju metaka, ali pred kraj je mogla smjestiti metak u sredinu stabla, malo više ili niže. Tad ju je Hal odmaknuo dvadeset koraka i počela je ispočetka. Popravljala je kut, pucala klečeći, zatim i ležeći na trbuhu. Bez osjećaja, bez adrenalina, ljudskih osobina koje naruše preciznost. Dok su se vraćali prema farmi, Robin je otrčao ispred njih provjeriti kako su mu ptice. Njegove kokoši. Svakog jutra skupljao je jaja, nije dao ikomu drugomu da ih skuplja i obožavao je taj posao. Duchess je gledala zemlju dok je sunce tonulo. Još nije bilo dovoljno nisko da ukloni dio boja iz vidnog polja, ali Duchess je osjećala da toplina odlazi. Ljeto je bilo na izmaku, Hal im je rekao da je jesen spektakularna. Prišla je sivoj kobili, koja je hodala prema njoj. Nježno je pomilovala kobilu. - Meni ne želi prići - rekao je Hal. - Sviđaš joj se, a njoj se malo tko sviđa. Duchess nije ništa rekla, da ne počne razgovor. Nije željela ostati bez vatre koja ju je tjerala naprijed svakoga dana. Te je večeri jela sama na trijemu, stisnutog želuca slušajući Hala kako se smije nečemu što je rekao Robin. U takvim trenucima prošlost bi došla po nju i odvukla ju natrag u Cape Haven. Starac se smijao, smiješio, nakon svega što su prošli njegovi unuci. Među njima se stvarala veza. Vratila se u kuhinju, otvorila ormarić i izvukla bocu Jim Beama s najviše police. 110
Knjige.Club Books Odnijela ju je do jezera, odčepila i otpila. Nije se ni trznula na žarenje. Sjetila se Vincenta Kinga, otpila još, sjetila se Darke, otpila još. Pila je i pila dok bol nije posustala, dok joj se mišići nisu raspetljali, a svijet počeo okretati. Problemi su se topili, rubovi omekšavali. Ležala je na leđima, zaklopljenih očiju, osjećajući majku. Sat kasnije je povratila. Sat nakon toga Hal ju je pronašao. Kroz izmaglicu je vidjela njegove oči, te vodnjikave plave oči. Nježno ju je podigao. - Mrzim te - šapnula je. Poljubio ju je u čelo, a ona prislonila obraz na njegove grudi i prepustila se tami.
111
Knjige.Club Books
16
a kuće imaju dušu, Starina bi bila mračna poput prosinačke noći. Walk je zaključio da će ju Darke preuzeti čim mu policija dopusti, malo preurediti za novog stanara ili ju jednostavno srušiti i krenuti ispočetka. Ali stajala je nedirnuta, vrata su bila zamijenjena pločom od iverice, prozor je bio izvađen i prekrivena daskama. Trava je bila visoka i žuta. - Znam da ti nedostaje, Walk. I meni. Klinci isto. Walk se nije ni morao okrenuti, namirisao je krv. - Ima vijesti o Vincentu Kingu? Mislio sam da će dosad već podići optužnicu. Novine kažu da će dobiti smrtnu kaznu ako bude proglašen krivim. Walka je ta opaska malo uznemirila. Posljednje što je čuo bilo je da je ured tužitelja zatražio od Boyda da još jednom potraži oružje. Vincent je ionako sjedio u zatvoru zbog prekršaja uvjetne, pa su imali vremena napretek. - Sviđa mi se brada, usput rečeno. Super je. Stvarno super. Fino gusto raste. Mogao bih i ja pustiti bradu, znaš. Mogli bismo obojica biti bradonje. To bi bilo smiješno, ha, Walk? - Bi, Miltone. Milton je bio u donjem dijelu trenirke i potkošulji. Guste kovrče prekrivale su leđa i ramena, spuštale se sve do nadlanica. - Ta kuća, sve što se dogodilo. Strašno je to. Koliko krvi. Nije strašno kad je životinja u pitanju. Mislim, vegani se ne bi složili sa mnom, ali i oni jedu meso, samo kad je tanko narezano. Walk nije znao što da kaže na to. - Ali Star, kad pomislim na Star kako leži unutra - Milton se zgrabio za trbuh. - Ne brini, nadgledam kuću. Ako vidim klince ili bilo koga, prijavit ću. 10-54. - To je šifra za stoku na autocesti. Milton se samo okrenuo i vratio u svoje dvorište prekoputa, vukući noge i ostavljajući za sobom onaj metalan miris. Walk je nastavio ulicom i zalupao na vrata Brandona Rocka. Otvorila su se i Walka su zaslijepila svjetla, zaglušio Van Halen i preplavio miris znoja i kolonjske vode. Brandon je bio u tajicama i majici bez rukava odrezanoj na pola trbuha. - Walk. Jesam dobro vidio da si razgovarao s Jetijem? - Jesi popravio Mustanga?
D
112
Knjige.Club Books - Opet sere? Znaš da sam podnio molbu za preuređenjem kuće, htio sam otvoriti trijem prema dvorištu i urediti dojo na katu. Pogodi tko je uložio prigovor? Brandon je otvorio bocu vode i izlio pola na glavu. - Moram se rashladiti. Zaslužio sam predah. - Popravi motor, Brandone. - Sjećaš ga se u školi, Walk? Ja sam se tad viđao s Julijom Martin, rekla je da ju Milton prati do doma. Hoda za njom, jebeni perverznjak. - To je bilo prije trideset godina. Brandon je izašao i zagledao se u staru kuću Radleyjevih. - Da sam barem bio u blizini. Te noći. Možda sam mogao nešto poduzeti, ne znam. Walk je pročitao njegovu izjavu, kratku. Policija je ispitala sve susjede. Znači, nisi bio doma te noći. - Kao što sam i rekao ženski iz državne. Ed Tallow odveo me na razgovor s klijentima, žele graditi na rubu grada. Jesi čuo? Japanci. Oni znaju kako se tulumari! - Aha. Brandon je mahao utegom u desnoj ruci. - Ne smijem oslabiti. Kad operiram koljeno, vraćam se nogometu. Walk se to nije usudio ni prokomentirati. Brandon ga je prijateljski pljesnuo po ruci pa se vratio u garažu. Zatvorio je vrata i Walk se našao u tami, u tišini. Prešao je preko ulice i ušao u Starino dvorište, pripremajući se za uspomene na tu noć. Tijelo mu je zadrhtalo, ali to je pripisao uspomenama i ničem više. Uputio se dvorištem uz kuću. Otvorio je bočna vrata, nikad zaključana, pa ovo je Cape Haven, a onda se ukipio kad je čuo zvuke iz kuće. Nagnuo se, provirio kroz prozor i vidio snop svjetla ručne svjetiljke. Popeo se na trijem, izvukao pištolj, spreman ući. Odmaknuo se korak unatrag kad se pred njim stvorila gromada od čovjeka. - Darke. Kao odgovor je dobio samo pogled. - Prepao si me - Walk je spremio pištolj, a Darke sjeo na klupu. Walk je sjeo pored njega, ne čekajući poziv. - Što radiš ovdje? - Kuća je moja. - Aha. Walk je bio više nego navikao na vrućinu, ali sad je obrisao znoj s čela. - Čuo sam da si razgovarao s državnom policijom. Pročitao sam izvještaj, ali htio sam i ja s tobom razgovarati. Mislio sam te nazvati, ali ovako ne moram. 113
Knjige.Club Books - Klinci. Kako su? - Klinci su... - Walk je tragao za odgovorom. - Želim razgovarati s malom. Walk se tad zagledao u njega, napetog tijela. - Zašto? - Da joj kažem da mi je žao. - Zašto? - Jer je izgubila roditelja. Opaka je ta mala, ha? - govorio je polako, kao da je probrao svaku riječ. - Dijete je. Mjesečina se probila do njih kroz drveće. - Kamo su otišli? - Daleko odavde. Divove ruke mirno su ležale na divovskim bedrima. Walk se pitao kako je to, kročiti životom toliko krupan da se ljudi razmiču da prođeš, podnositi poglede. - Što znaš o njoj? - Duchess? Darke je kimnuo. - Trinaest joj je godina? Walk se nakašljao. - Dobili smo nekoliko prijava kroz godine. Susjedstvo Osnovne škole Hilltop. Ljudi kažu da su ju vidjeli da ulazi u automobil parkiran uz školsku ogradu. Crn auto. Nitko nije zapisao broj tablica. - Ja imam crn auto, šefe Walker. - Znam. - Razmišljate li ponekad o tome što ste napravili? - Naravno. - I onomu što tek morate napraviti? - Nisam siguran na što misliš. Darke se zagledao u Mjesec. - Znaš da se po gradu priča o tebi, Darke. - Znam. - Da si nasilan. - I jesam nasilan. Reci im to. Walku se grlo osušilo. Krupni Darke i dalje je gledao nebo. - Vidio sam vas u crkvi. - Ja tebe nisam. - Ne ulazim. Za što se molite? Walk je spustio ruku na pištolj. - Za pravedan i brz kraj.
114
Knjige.Club Books - Nada je sekularna. A život je krhak. I ponekad i jedno i drugo očajnički pokušavamo zadržati, iako znamo da će se slomiti s malo jačim stiskom. - Darke je ustao i Walk se našao u njegovoj sjeni. - Ako se čuješ s malom, reci joj da mislim na nju. - Imam još pitanja. - Sve što znam rekao sam onima iz državne policije. Ako trebaš još nešto, nazovi mog odvjetnika. - A Vincent? Znaš za kuću? Bavi se idejom da ju proda. Znaš možda ti zbog čega se predomislio? - Možda je dobio pravu ponudu. Tragedija unosi bistrinu u misli. Pregovaram s bankom. Dobit ću novac. Okrenuo se i otišao. Walk je ustao, prislonio čelo na prozor i izvukao svoju svjetiljku. U kuhinji su svi ormarići bili spušteni sa zida. Stropne ploče bile su otvorene, zid na nekim mjestima otvoren kao da je udaren šakom. Što god da je Darke još radio ovdje, jedno je bilo sigurno: nešto je tražio. Ljeto je iz Montane iscurilo brže nego iz Cape Havena, prvo u kapima, a zatim bujici kišnih jutra i zamagljenih sumraka. Duchess je primila razglednicu od Walka, fotografiju autoceste Cabrillo. Otraga je plavom olovkom napisao nekoliko riječi, drhtavom rukom, toliko grbavo da ih je Duchess jedva uspjela pročitati. Mislim na vas. Walk. Pričvrstila ju je na zid iznad kreveta. Još uvijek nije razgovarala sa starcem, ali sad se povjeravala sivoj kobili. Svakog jutra otišla bi do nje, kao da joj je to zadaća; tiho joj pričala o stvarima o kojima nije željela ni razmišljati, o Darkeu i Vincentu, o onome kad je morala prstima izvući rigotinu iz majčinih usta da se ne udavi, o onome kad su ona i Robin vježbali kako poleći nekoga u nesvijesti pod japanskom trešnjom u Little Brooku. Za nekih noći sjela bi na stube i slušala Hala kako telefonom razgovara s Walkom. Robin se dobro snalazi, voli životinje. Dobro spava. Dobro jede. Ona doktorica kaže da je bolje. Pola sata svakog tjedna, ide bez pogovora. A onda promjena ritma, nalik na ljuljačku koja ide gore-dolje, ali ne napreduje. Duchess... još je s nama, Walk. Obavlja poslove i ne buni se. Ponekad ju cijeli dan ne vidim, ode nekamo preko ječma i nestane. Prvi me put uhvatila panika, protrčao sam svim nasadima, obišao cijelu farmu, sjeo u automobil i vozio se uokolo. Zatekao sam ju na koljenima, pored nasada pšenice, ima jedno mjesto 115
Knjige.Club Books koje se ne vidi, daleko od vode. Prazno je, raščistio sam ga jer sam ondje mislio graditi staju, ali nije mi trebala. Bila je tamo, na koljenima, i nisam joj vidio lice, ali mislim da se molila. Nikad se više nije vratila onamo. Ionako je već bila primijetila zanimljivo novo mjesto, malu čistinu u toliko gustoj šumi da ju Hal neće primijetiti. Razmišljala je o noći kad joj je umrla majka i pomislila da je možda od toga dana u šoku. Ali sad je stigla bol; jačala je sa svakim satom, polako se prikradala, čekala u zasjedi baš sad kad je Duchess morala biti snažna. Ponekad bi vrištala. Kad bi se našla nasred polja, pola sata od kuće, od brata i njegovih rumenih obraza, dok bi on pomagao Halu da kopa, ona bi zabacila glavu unatrag i vrištala u oblake. Od njezina vriska siva bi ju kobila pogledala i krenula prema njoj preko polja, podignute glave i izduženog otmjenog vrata. Kad bi Duchess bilo dosta vrištanja, podigla bi ruku kao da želi reći konju sve je u redu, vrati se svojoj travi. Noćima, u tami, razgovarali su. - Oni policajci - rekao je Robin. - Da? - Mislili su da im lažem. - Tako policajci uvijek izgledaju. - Walk ne izgleda. Nije ništa rekla. Ali što god da je još bio, recimo tip koji bi im napunio hladnjak ili ih odveo u kino, Walk je ipak bio policajac. - Kako je prošlo danas? - svakoga ga je tjedna pitala isto. - Draga je. Da mi da ju zovem Clara. Ima četiri mačke i dva psa, daj zamisli. - Znači da još nije našla pravog muškarca. Jeste razgovarali o onoj noći? - Nisam mogao. Ne znam... Probam, ali ne sjećam se ničega. Samo se sjećam da si mi čitala priču, da sam zaspao. Mislim da me probudio Walkov automobil. Nalaktila se u krevetu, a Robin otkotrljao i legao na leđa. - Ako se ikad ičega sjetiš, prvo reci meni. Ja ću odlučiti kako dalje. Ne smiješ vjerovati policajcima. Ni Halu. Imamo samo jedno drugo. Duchess je vježbala pucanje svakog poslijepodneva. Hal bi ju odveo do onog debelog stabla. Robin je sad hodao pred njima, više se nije bojao. Još mu se uvijek obraćala samo kad bi morala, a i tad samo da ga podbode, da mu spomene Boga ili oprost, ali Hal je njezine grube riječi sad drukčije prihvaćao. Nisu ga pogađale, samo bi sletjele s njega. Dala mu je do znanja da ga ne voli i nikad ni neće, da ga nikad neće zvati nikako osim imenom i da namjerava odvesti Robina i otići čim bude punoljetna, a on može umrijeti sam. Njegov odgovor na sve to bila je poduka iz vožnje.
116
Knjige.Club Books Star je kamionet divlje poskakivao, na najravnijim dijelovima Duchess bi ubrzala, a Hal grčevito stisnuo sjedalo. Iza njih je Robin sjedio u dječjoj stolici i gledao ih, sa štitnicima na laktovima i biciklističkom kacigom na glavi, jer se Hal bojao da će Duchess prevrnuti kamionet. Brzo je savladala mjenjač; automobil nije više toliko režao pri promjeni brzina, savladala je i kvačilo, prema Halovim uputama. Ponekad bi stigla do stotke prije nego što bi ju Hal prekorio, kad bi se on zagledao u nebo kao da dan traje predugo, kao da je vrijeme za prvu kišu. Nakon tjedan dana poduke znala je kako zaustaviti kamionet, a da Hal ne odleti naprijed i naleti rukama na upravljačku konzolu, psujući samoga sebe jer se zaboravio svezati. Kasnije, dok bi hodali prema farmi, Duchess držeći Robinovu lijevu ruku, a Hal desnu, Hal bi joj rekao da joj dobro ide, a ona njemu da je grozan učitelj. Rekao bi joj da je dobro savladala zavoje, a ona njemu da mu je kamionet smeće. Obećao bi da će ju odvesti u vožnju i sutradan, ali na to ništa ne bi rekla, jer ono. Uživala je u vožnji. Ponekad bi zatekla starca kako promatra Robina dok jede ili radi oko kokoši ili se penje na kombajn i pogled bi mu se obojio jednakim dijelom ljubavi i kajanja. I u tim trenucima morala bi se natjerati da ga mrzi, što je bilo lako u početku, ali sad je u tu borbu morala ulagati sve više snage. Još je uvijek držala odjeću u kovčegu u kojem je stigla, uredno složenu. Ponekad bi Hal skupljao rublje, a ona se izderala na njega da pusti njezine majice na miru. Pronašla bi njihovu odjeću obješenu na vješalice u ormaru, skinula ju i vratila u kovčeg. Kupio bi Robinu krivu zubnu pastu i izderala bi se na njega, kao i za kriv šampon, krive žitne pahuljice. Toliko je često vikala da ju je grlo boljelo. Robin bi ju samo gledao. Ponekad bi ju zamolio da prestane i prestala bi, izašla i hodala po farmi miljama prema suncu na zalasku, psujući poput luđakinje. Manje je razmišljala o Vincentu Kingu, o Dickieju Darkeu, okrenutim stranicama najmračnijeg poglavlja njezina života. Znala je da će se opet pojaviti, preokret u radnji, žalac u njezinoj priči. Više od svega, osjećala je umor. Ne od rada ili nedostatka sna, nego od proklete mržnje koja je živjela tako duboko u njoj.
117
Knjige.Club Books
17
a školu mi treba pištolj. - Ne. - Hal je prvog jutra nove školske godine bio nervozan. Nervozan je bio i Robin, koji je imao pitanja o školi, o tome gdje će se sastati nakon nastave i što će se dogoditi ako se Duchess ne pojavi. Nijedan autobus nije vozio dovoljno daleko da priđe Halovoj farmi, pa je Hal rekao da će ih voziti u školu i iz nje. Gunđao je da će mu to oduzeti vremena, dok Duchess nije rekla da će onda stopirati, dovesti se doma u kamionu nekog silovatelja, ili se prodavati uz cestu da skuca za taksi. - Hoću se svidjeti drugoj djeci? - Ti si princ. - Naravno da hoćeš - rekao je Hal. - A ako im se ne svidiš, imat će posla s tvojom sestrom. - I svejedno mi ne daš pištolj. - Dovršila je pahuljice, provjerila je li Robin spremio sve u torbu, pogledala ima li pernicu i bocu s vodom. Hal joj je dao da ih doveze do kraja farme, do mjesta na kojem su se grane eukaliptusa isprepletale na nebu. Ostavila je automobil u leru i izašla, a Hal za njom. Prošli su jedno pored drugoga iza kamioneta, Hal je kimnuo, Duchess je odgovorila, jednakim pokretom. - Pazite jedno na drugo - rekao je, gledajući cestu. - Da nam veća djeca ne otmu novce za užinu? - rekao je Robin, unaprijed razdragan tom mogućnošću. - Samo neka probaju. Ja sam odmetnica Duchess Day Radley i smjestit ću im metak među oči. - Ako želiš biti odmetnica, moraš naučiti jahati sivu kobilu - rekao je Hal. - Pojma ti nemaš. Jahat ću čim sjednem u sedlo, to mi je u krvi. - Čitao sam i ja o Billyju Blueu Radleyju. Duchess ga je pogledala, više ne namršteno, nego sa zanimanjem. - Ako hoćeš, pričat ću ti o njem. - OK. - Nije da je time potpisala primirje ili tako nešto. Robin se malo uznemirio kad su skrenuli i ugledali školu, autobus i djecu, buku i terence. Vidjela je Ford blatnjavih kotača i previše čist Mercedes. Sjetila se Darkea, njegova Escaladea i obećanja koje je blijedilo. - Hoćete da uđem s vama? - Hal je zaustavio kamionet uz pločnik.
Z
118
Knjige.Club Books - Ne. Ljudi bi mogli pomisliti da si nam otac. Ne bi imali milosti prema nama. Uzela je Robinovu torbu, primila ga za ruku i izašli su na ulicu. - Doći ću u tri - rekao je Hal s prozora. - Ne izlazimo do tri i petnaest - rekao je Robin. - Ipak ću doći u tri. Prošli su između grupica djece kože tamne od ljetnog sunca, koja su glasno prepričavala očito pretjerano zabavne događaje. Čula je dovoljno da shvati kako su ljeto svi proveli jednako; putujući s roditeljima, na plažama, u zabavnim parkovima. Privlačili su poglede, a Duchess je svaki uzvratila. Odvela je Robina do učionice i uvela ga. Nekoliko je majki čučeći petljalo oko dječice. Jedan je klinac čak i plakao. - Onaj je tamo mali mekušac, nemoj se sprijateljiti s njim - rekla je Duchess. Učiteljica je bila mlada i nasmijana. Kružila je uokolo pozdravljajući ih, spuštajući se u čučanj da protrese male ruke. Duchess je povela Robina do vješalica za odjeću, pronašla njegovo ime i sličicu životinje iznad nje. - Koju sam životinju dobio? Duchess je zaškiljila. - Štakora. - To je miš - rekla je učiteljica, stvorivši se pored njih. Duchess je slegnula ramenima. - Štetočina je štetočina. Učiteljica je čučnula pred njih, primila Robinovu ruku i nježno ju protresla. Ja sam učiteljica Child, a ti si sigurno Robin. Jedva sam čekala da te upoznam. Duchess je pogurnula Robina da odgovori. - Hvala lijepa - rekao je. - A ti si sigurno Duchess. - Ja sam odmetnica Duchess Day Radley. - Duchess je toliko žestoko protresla ponuđenu ruku da je pobijelila. - Nadam se da vas čeka ugodan dan, gospođice Duchess - rekla je učiteljica jako slatko. - I ti i tvoj brat danas ćete se dobro zabaviti, je li tako, Robine? - Da. Učiteljica je otišla i posvetila se uplakanomu dječaku. Duchess se sagnula da pogleda brata u lice, primila ga za bradu i držala dok i on nije pogledao nju. - Ako bude sranja, dođi po mene. Izađi na hodnik i deri se dok ne dođem. Bit ću u blizini. - OK. - OK? - Da - rekao je, sad malo uvjerljivije. - OK. Uspravila se. - Duchess. Okrenula se prema njemu. 119
Knjige.Club Books - Da je barem mama ovdje. Izašla je na hodnik, na kojem je sad bio tek pokoji učenik koji je kasnio na sat; nekoliko dečki s loptama, crvenih i znojnih lica. Pronašla je svoju učionicu i sjela uz prozor, dovoljno daleko da ju nikad ne prozovu. - Sjediš na mom mjestu. Bio je visok, čudno krakat, u prekratkoj košulji i kratkim hlačicama koje su se dizale previsoko. - To su ti sestrine hlače? Hodaj dalje, seronjo. Porumenio je, okrenuo se i otišao sjesti na drugi kraj učionice. Pored nje je sjedio toliko mršav crnac da je izgledao kao da ima trakavicu ili nekakvog drugog parazita. Jedna mu je šaka bila toliko izvijena da nije ni izgledala kao šaka. Primijetio je da ju gleda i gurnuo ju u džep. Nasmiješio se. Duchess je okrenula glavu. - Ja sam Thomas Noble, sjećaš me se? Ušla je profesorica. - Kako se ti zoveš? - Tišina, došla sam učiti. - Smiješno ti je ime. U sebi je poželjela da mali izgori do pepela. - Vidjeli smo se jednom u gradu. Ti si anđeo zlatne kose. - Da išta znaš, shvatio bi koliko sam daleko od anđela. A sad začepi i gledaj pred sebe. Walk je sjedio na parkiralištu, a kroz otvorenje prozor do njega dopirao miris meksičke hrane. Bilo je kasno i valovi mjesečine zamijenili su sunce na sve ljubičastijem nebu nad betonom Bitterwatera. Ponovno je posjetio Vincenta, tri sata u sobi bez prozora u kojoj su mu jedino društvo bili CNN i pokvaren ventilator. Sve to da provede četrnaest minuta sjedeći s Vincentom. Tijekom svake od njih molio je i preklinjao prijatelja da si nađe odvjetnika, branitelja koji će barem imati šanse otkriti istinu. Vincent je rekao da želi Marthu May i nikoga drugoga. Čak i nakon što mu je Walk rekao da Martha ne želi imati posla ni s jednim od njih dvojice, da se ne želi ni prisjetiti Cape Havena i nekadašnjih osjećaja, Vincent nije promijenio mišljenje. Samo je pozvao stražara i Walk ga je ispratio pogledom. Svjetlo je još gorjelo u Marthinu uredu iako je bilo kasno, iako je tajnica otišla prije dva sata. Walk je pokušao izaći iz automobila, ali mu se zavrtjelo, pa se zavalio u sjedalu i neko vrijeme žmirio. Pokušao je nazvati doktoricu Kendrick, 120
Knjige.Club Books ostavio joj je poruku i pročitao upute priložene lijeku. Nuspojava je bilo toliko da su se protezale na dvije stranice. Kad je vidio Marthu kako izlazi iz ureda, izašao je i polako prošao parkiralištem. Praznilo se, posljednji automobili odlazili su i ostalo je samo još nekoliko starih obiteljskih automobila pred meksičkim restoranom i Marthin automobil, siv Prius s naljepnicom Svjetske organizacije za zaštitu prirode. Walk se sjećao da Martha voli životinje. Na njezin su petnaesti rođendan markirali, s Vincentom i Star, i pobjegli u zoološki vrt u Clearwater Coveu. Bio je pun male djece, ali Martha je do kraja dana bila nasmijana. - Martha - doviknuo je. Primijetila ga je, bacila torbu u prtljažnik i ostala stajati, čekajući da Walk priđe. Stajala je s rukom na boku, kao da je spremna na sve. - Ne vidim te godinama, a onda dvaput u mjesec dana. - Želim te odvesti na večeru - rekao je sa samouvjerenošću koja ga je iznenadila, a možda i nju, jer su joj se usnice polako razvukle u osmijeh. Žuti zidovi i zeleni lukovi, mali stolovi s kariranim stolnjacima. Ventilator se sporo okretao, vrteći miris čilija oko derutnog bara u dnu prostorije. Sjeli su za stol u kutu, uz prozor s pogledom na parkiralište. Martha je naručila za njih; tacos i pivo. Nije izgubila osmijeh zgodne cure iz susjedstva i kad je njime zabljesnula konobara, ubrzao je korak. Walk je pijuckao hladno pivo, osjećajući kako mu se mišići opuštaju, napetost u ramenima malo popušta kad se zavalio dublje u stolcu. Glazba je tiho svirala; nešto nježno i latino. Pili su u tišini. Martha je svoje pivo popila u tren oka i odmah naručila novo. - Idem doma taksijem. - Nisam ni pitao. - Isuse, pa ja cugam s murjom. Nasmijao se. Konobar im je donio hranu i prionuli su. Bila je fina, bolja nego što je Walk očekivao, ali svejedno ju je samo gurkao po tanjuru. Jedva je išta pojeo. Martha je na svoj tanjur izlila pola bočice umaka od čilija. - ljuće, mali moj. Hoćeš i ti, šefe? - Ne osim ako ne želiš da nastavimo razgovor u toaletu. - Hm, jesi im vidio toalet? - Siguran sam da me to tek čeka. - Sviđa mi se brada. Preokrenuo je očima. - Oprosti mi - rekla je. - Ono neki dan. Bilo je kasno, bila sam umorna. A i nisam te očekivala. 121
Knjige.Club Books - Ja bih se tebi trebao ispričati. - Totalno i bi. Nasmijao se. - Hoćeš mi reći odmah, ili ćemo čekati drugu rundu piva? - Čekat ću. Sad se nasmijala ona i Walk je shvatio da dugo nije čuo slađi zvuk. Duboko je udahnuo i počeo. Ispričao joj je sve od početka, od Vincentova puštanja do Star, od Dickieja Darkea i Duchess i Robina. Rekao joj je za državnu policiju i za to da su ga izgurali sa slučaja. I ispričao joj je detalje slučaja koje policija još nije otkrila novinarima. Slomljena rebra, natučeno oko, nestanak pištolja, Vincent koji šuti. Obrisala je suze iz očiju, ispružila ruku preko stola i primila Walkovu dok joj je pričao o sprovodu. - Sranje - rekla je kad je završio. - Koji nered. Star, kako joj je ispao život... U školi sam mislila da ćemo biti prijatelji zauvijek. - Ne krivim te što si nas zaboravila. - To misliš? - Oprosti. Nisam htio... - Sjećala sam se ja svega. Samo se nisam mogla vratiti. - Da. - Vincent još uvijek tvrdi da želi samo mene? - Tebi vjeruje. Jedini odvjetnik koji je radio za njega bio je Felix Coke. I pogledaj kako je to ispalo. - Znaš li kakvim se ja slučajevima bavim, Walk? Pretučene žene. Usvojenja. Malo razvoda. Prihvatim sve slučajeve koje moram da zaradim za račune svakog mjeseca, a nakon toga biram one koji me najviše trebaju. Imam niz klijentica kojima je jedina zadaća u životu vratiti skrbništvo nad djecom. - Vincent te treba. - Vincent treba branitelja. Digao je ruku prema pivu, osjetio da drhti i spustio ju. - Sve OK, Walk? - Umoran sam. Ne spavam najbolje. - Težak je ovo teret. - Molim te, Martha, pomozi mu. Znam kako ti se sve ovo čini. Pojavim se nakon sto godina, tražim uslugu. Vjeruj mi, nije mi lako. - Vjerujem ti. - Ne mogu dići ruke od njega. Barem dođi na čitanje optužnice, stoji uz njega u sudnici. Nakon toga ćemo nešto smisliti, natjerat ćemo ga da se opameti. 122
Knjige.Club Books Jednostavno... znam da nije kriv. I znam kako to zvuči, kao očajničke riječi očajnog čovjeka, ali to ne znači i da sam u krivu. Moram shvatiti što se dogodilo. Treba mi vremena za istragu. Razmišljao sam o tebi kroz godine. Svakog se dana sjetim tebe, nas, svega što se tad događalo. Znam da ne mogu popraviti stvari, vratiti vrijeme, ali mogu pomoći Vincentu. Sad mu mogu pomoći. Ali ne bez tebe - klonuo je, iscrpljen i prazan. - Kad je čitanje optužnice? - Sutra. - Isuse, Walk.
123
Knjige.Club Books
18
udnica u Las Lomasu bila je užurbanija nego inače. Utorak u rujnu, pokvarena klimatizacija, sudac Rhodes koji se hladi papirima, raskopčanog ovratnika. Walk je sjeo naprijed, kao i trideset godina ranije. - Nema šanse za puštanje uz jamčevinu, jer je u igri smrtna kazna - rekla je Martha. Našli su se ranije pred sudnicom, zajedno prešli preko ceste i sjeli na kavu. Izgledala je profesionalno, u odijelu i cipelama s petama, s malo šminke. Dovoljno da Walk pomisli kako je bio glup misleći da ima ikakve šanse zadržati ju za sebe. Ogledavao se uokolo; odvjetnici i klijenti, tamnoplava odijela i narančasti kombinezoni, nagodbe i izjave i polovična obećanja. Sudac Rhodes borio se sa zijevanjem. Sudnica je umuknula kad su uveli Vincenta. Tužilaštvo je zatražilo smrtnu kaznu, slučaj je bio važan. Sudac Rhodes malo se uspravio u stolcu, zakopčao ovratnik. Novinari su sjedili straga, bez kamera, samo s olovkama i blokovima. Martha je ostavila Walka da sjedne i prišla klupi za optuženika, a Vincent sjeo pored nje. Državna tužiteljica Elise Deschamps, ukočena i stroga, stala je pred suca i iznijela točke optužnice. Walk je pokušavao shvatiti što njegov prijatelj misli, ali s mjesta na kojem je sjedio nije mu dobro vidio lice. Kad je Elise završila, Vincent je ustao. Walk je osjetio kad su se svi u sudnici nagnuli, pomaknuli na rubove sjedala, prikovali poglede za čovjeka koji je ubio dijete, a zatim se trideset godina kasnije vratio ubiti njezinu sestru. Vincent je potvrdio kako se zove. Sudac Rhodes još je jednom detaljno pročitao optužbe i dodao da će državno tužiteljstvo pristati na doživotni zatvor bez mogućnosti pomilovanja ako Vincent prizna krivicu. Walk je opet prodisao. Nagodba je bila na stolu. Kad je sudac Rhodes upitao Vincenta osjeća li se krivim, Vincent se okrenuo i pogledao Walka u oči. - Nisam kriv. Sudnicom je odjeknuo žamor i Rhodes ih je morao utišati.
S
124
Knjige.Club Books Martha je pogledala suca i nešto očajno u njezinu pogledu navelo ga je da pozove odvjetnike na kratko savjetovanje. - Gospodine King, vašu odvjetnicu brine razumijete li optužnicu i ponudu - rekao je Rhodes. - Razumijem. Dok ga je stražar odvodio iz sudnice, Vincent se nije osvrnuo. Walk je izašao iz sudnice na jutarnje sunce. Las Lomas, lijep glavni gradski trg s golemom statuom žene koja kleči pognute glave pred svetim hramom pravde. Suđenje je zakazano za iduće proljeće. Vozeći se natrag, Walk je bio obliven hladnim znojem, toliko je drhtao da nije mogao misliti ni na što drugo. Potpuno ga je iscrpilo. Ugledao je odraz vlastitih očiju u retrovizoru, ali ni nakon trljanja iz njih nije nestala krv. Brada mu je sad bila dugačka, nov remen bio probušen još nekoliko puta. Uniforma mu je bila prevelika, košulja na ramenima padala niz bicepse. Stao je pred trgovinom alkoholnim pićima u Bitterwateru i kupio šest limenki piva. Martha je živjela u maloj kući na Billington Roadu, dovoljno daleko od grada. Bijela ograda s vratima koja su se otvorila pred stazom uredno obrubljenom cvjetnim gredicama, iza koje se protezao bujan zelen travnjak. S raskošno ukrašenih kuka visjele su košare s cvijećem. Takva bi mu kuća u drugoj situaciji izmamila osmijeh na lice. Unutra je sve bilo puno dokumenata, svaki djelić kuće govorio je o poslu, o obrani onih koji se sami ne mogu obraniti. Probio se do trijema zaštićenog od pogleda i stigao popiti dva piva dok mu se Martha nije pridružila sa zdjelom čipsa od kukuruza. Pojeo je jedan i Martha se nasmijala kad je vidjela da mu je spalio okusne pupoljke. - Ti si zvijer. - Neki to vole vruće. Sjeli su blizu jedno drugoga i pili pivo. Walk se smirio tek kad je zaboravio na dnevne brige. Dva piva, toliko si je dozvolio. Želio se napiti, vrištati i psovati i tresti Vincenta Kinga dok se ne urazumi. Martha je otpila vina. - Moraš ga nagovoriti da prihvati nagodbu. Walk je masirao vrat, iz kojega napetost više nije izlazila. - Vincentov je slučaj nemoguće dobiti, nadam se da to znaš - rekla je. - Znam. - A to znači samo jedno. Walk ju je pogledao. - Vincent King želi umrijeti. - Što da radim? 125
Knjige.Club Books - Sjedi ovdje sa mnom i kukat ćemo jedno drugomu o tome koliko je stanje katastrofalno. - Zvuči primamljivo. Ili? - Riješi slučaj. - Rješavam ga. Martha je uzdahnula. - Kucanje na vrata i nada da je netko nešto vidio nisu rad na slučaju. Moraš zapeti i pronaći nešto što će ga osloboditi, neku sitnicu koja je svima promakla. A ako ne možeš, moraš ju stvoriti. Srčanost, šefe Walker. Sad se sve svodi na srčanost. Vjetar je puhao autocestom i dizao s tla prašinu koja je izgledala poput dima. Rana večer, samo nekoliko terenaca, ali Walk je čuo glazbu i prije nego što je stigao do vrata. Malo je zastao, ogledao se po širokoj glavnoj ulici San Luisa i pomislio na Star ovdje, kako vuče svoje dvoje djece za sobom. Unutra je bilo slabo osvijetljeno, snažno je vonjalo po duhanu i ustajalom pivu. Separei su bili prazni, za barom šačica muških gostiju, kao i oko pozornice sastavljene od obojanih drvenih sanduka. Pjevač je bio star, pjevao bluegrass, ali muškarci su se u ritmu tapšali po bedrima pijući. Dobio je opis od Duchess, u razgovoru u kojem su sjeli i polako pretresli mjesece i godine i od kojega je Walk na kraju osjetio teret na plećima. Djevojčica je odgovarala ravnodušnošću koja je Walku parala dušu, kao da ni ne zna što je djetinjstvo. Odmah ga je primijetio; kratka kosa i gusta brada, snažne ruke koje su odavale farmera. Bud Morris. Walk je prišao, a Bud preokrenuo očima kao da su nevolje s predstavnicima zakona uobičajena posljedica njegovih postupaka. - Možemo li porazgovarati? Bud ga je odmjerio od glave do pete i nasmijao se. Walk je naručio mineralnu. Nije bio tip čovjeka koji uživa u sukobu, usprkos obuci, usprkos znački i onomu što je predstavljala. U ušima su mu odjekivala upozorenja. Prepusti slučaj državnoj policiji. Snažno je stisnuo čašu. Marthine riječi nadglasale su sve ostale. Bud je otišao u toalet. Walk je ušao za njim, duboko udahnuo i izvukao pištolj kad je Bud stao pred pisoar. Prislonio mu ga je na zatiljak. - Jebemu - Bud je smočio traperice. Walk je pritisnuo malo žešće. Znoj mu se slio niz nos. - Isuse, dobro. Koji je tebi vrag? Walk je spustio pištolj. - Mogao sam ovako i u baru, pred tvojim prijateljima, da se popišaš pred publikom. 126
Knjige.Club Books Bud ga je ošinuo pogledom, ali zatim oborio pogled, brzo poražen. Vani su se čuli povici, a pjevač prešao na „Man of Constant Sorrow”. - Star Radley - rekao je Walk. Bud je na tren bio zbunjen, a tad se sjetio i odmah rastrijeznio. - Čujem da si se zakačio s njom i kćeri. Svirala je, a ti nisi mogao držati ruke dalje od nje. Bud je odmahnuo glavom. - Nije tako bilo. Walk je bio nabrijan. Pitao se gubi li razum. Tako uperiti pištolj u nekoga u toaletu. Sve da pronađe onu sitnicu. - Izašli smo nekoliko puta. - I? - I nije upalilo, to je sve. Walk je opet posegnuo za pištoljem, ali Bud se odmaknuo. - Kunem se. Ništa se nije dogodilo. - Udario si ju? - Ne. Nikad. Ne bih. Bio sam dobar prema njoj. Kvragu, čak sam ju odveo u restoran na Bleakeru. Dvadeset dolara za odrezak. Platio sam sobu u motelu... lijepom. - Odbila te. Bud je oborio pogled na svoje cipele, popišane traperice, pištolj. - Nije me samo odbila. Nisam od onih koji ne znaju primiti odbijenicu. Nije da mi nedostaje žena, raspitajte se uokolo. Čisto mi dobro ide. Ali Star, ona se pretvarala. Pravila se da ju ne zanimam. I nije mi samo rekla ne hvala, nego nikad. Nikad. Koji to kurac znači? Nikad. Kao da se pretvarala da je netko tko nije. Obična gluma. Laž. - Laž? - Mislim da je takva bila i s drugima. Onaj njezin susjed. Jednom sam došao po nju pred kuću i izašao je na ulicu, došao mi reći da gubim vrijeme. - Koji susjed? - Prva kuća do njezine. Tip koji izgleda kao da živi u sedamdesetima. - Gdje si bio četrnaestog lipnja? Kad se sjetio, Bud se nasmiješio. - Znam kad je to bilo. Svirao je Elvis Cudmore. Bio sam ovdje, pitajte bilo koga. Walk ga je ostavio u toaletu, probio se kroz malu gomilu i izašao na noćni zrak. Srce mu je još tutnjalo. Prošao je parkiralištem, čučnuo pored kontejnera i povratio.
127
Knjige.Club Books
19
učala je pod hrastom, ne skidajući pogled s brata. Prvi je tjedan prošao mirno, nije razgovarala ni s kime. Thomas Noble joj se obraćao, ali odbrusila mu je da ju ostavi na miru. Robin je bio u maloj školi, koja je imala vlastiti dio igrališta, ograđen niskom ogradom. Svaki dan igrao se s istim dječakom i djevojčicom. Stajali su u kuhinji punoj hrane od pijeska, Robin i djevojčica bili su kuhari, a drugi dječak bio je konobar koji je nosio hranu gostima, drugoj djeci koja pojma nisu imala da su dio njihove igre. Nije primijetila da nije sama dok joj neka sjena nije oduzela svjetlost, pala na nju kad je podigla pogled. - Mislim da će mi se svidjeti pod tvojim stablom - Thomas Noble zdravom je rukom nosio svoj ručak, poveću vrećicu. Uzdahnula je. Sjeo je i nakašljao se. - Već te neko vrijeme promatram. - Nimalo perverzno - odmaknula se dalje od njega. - Pitao sam se bi li možda... - Nikad. - Moj tata kaže da ga je mama prvi put odbila. Ali su njezine oči pristale, pa je bio ustrajan. - Zvuči kao silovatelj. Pored nje je prostro velik platneni ubrus. Na njega je poslagao vrećicu čipsa, jedan Twinkie, Reese‘s Peanut Butter Cups, vrećicu sljezovih kolačića i limenku gaziranog pića. - Čudo pravo da ovo mjesto nije popularnije. - Čudo pravo da ti nemaš dijabetes. Jeo je bez riječi, tiho žvačući i svako malo gurajući naočale više na nos. Iskrivljenu ruku držao je u džepu. Duchess je bilo grozno gledati ga kako zubima otvara vrećicu slatkiša. - Slobodno se služi slabom rukom - rekla je naposljetku. - Ne skrivaj ju zbog mene. - Imam simbrahidaktiliju. To je kad... - Briga me. Progutao je sljezov kolačić. Robin je pritrčao ogradi i pokazao joj ljubičast tanjur pun pijeska. „Hot dog”, rekao je bez glasa, a Duchess se nasmiješila.
R
128
Knjige.Club Books - Sladak je - rekao je Thomas Noble. - Ti si stvarno perverznjak? - Ne... naravno da ne... Samo sam... - nije dovršio rečenicu. Iza škole je bila šuma, onkraj ograde od dugačkih debala izbijeljenih do boje kosti. - Čuo sam da si iz Kalifornije. Prelijepa je u ovo doba godine. Mislim da imam bratića u Sequoji. - To je nacionalni park. Vratio se ručku. - Nego, voliš filmove? - Ne. - A klizanje? Prilično se dobro... - Ne. Skinuo je jaknu s ramena. - Sviđa mi se tvoja mašna. Moji imaju fotku mene kao bebe s mašnom u kosi. - Jesi ti kad čuo za unutarnji monolog? - Mama se voljela pretvarati da sam kći koju je željela. - Ali onda se sav taj testosteron raspištoljio i posrao joj se na snove. Ponudio joj je čokoladicu s maslacem od kikirikija. Pravila se da ne vidi. Pratili su pogledom grupicu dječaka koja je prošla pored njih. Jedan je nešto rekao i nasmijali su se. Thomas Noble gurnuo je ruku još dublje u džep. Malo se uspravila kad je vidjela nekog dečka kako uzima Robinu tanjur. Robin ga je pokušao vratiti, ali drugi dečko bio je viši i prvo ga je podigao nad glavu, a zatim bacio na tlo. Kad se Robin sagnuo po tanjur, dečko ga je gurnuo da padne. Duchess je ustala i krenula prema njima, ne skidajući pogled s onog malog. Robin je zaplakao. Vidjela je da se druge djevojke smiju, razgovarajući u grupicama i motajući pramenove kose oko prstiju. Preskočila je ogradu. Nije bilo učiteljice, nitko nije pazio na djecu. Pomogla je Robinu da ustane, otresla mu pijesak s hlača i dlanom obrisala suze. - Sve OK? - Ja bih doma - šmrcao je. Zagrlila ga je i držala tako dok se nije smirio. - Vratit ćemo se mi doma. Obećavam. Sve sam smislila, kad završim školu, naći ću si posao i stan i onda možemo doma, OK? - Mislio sam doma djedu. Prišli su im njegovi prijatelji, ona djevojčica i dječak. Djevojčica je došla sasvim blizu; pletenice, hlače s naramenicama i cvijetom na džepu. Potapšala je Robina po leđima. 129
Knjige.Club Books - Ne brini zbog Tylera, on je grozan prema svima - rekla je. - Da - složio se dječak. - Idemo napraviti još hot dogova za večeru? Duchess se nasmiješila i Robin je otišao. Promatrala ga je kako se igra više nije morala ništa popravljati, sve je zaboravio u trenu. Okrenula se i ugledala Tylera pored ograde. Udarao ju je štapom. - Mali? Okrenuo se. Poznavala je taj pogled. - Što je? Kleknula je na tlo, osjetila kamenčiće na koljenima, sunce ju je zaslijepilo. Zgrabila ga je za ovratnik i privukla bliže. - Još jednom dirni mog brata i odrubit ću ti glavu, psovka - rekao je ravnatelj Duke, prstiju isprepletenih na trbuhu i lica napetog od brige. Duchess se uspravila u stolcu. - Nisam rekla psovka. Hal se nasmiješio. - I to je nešto. A što si rekla? - Đubre malo. Ravnatelj Duke lecnuo se kao da ga je ta riječ porezala. - To predstavlja problem. Duchess je osjećala miris kave u njegovu dahu, kolonjsku vodu poprskanu po kravati da prekrije vonj tijela. - Ne vidim zašto - rekao je Hal. Crvene ruke, ispucala koža. Mirisao je po zemlji, po prirodi i šumi. Po zemlji Radleyjevih. - Zbog prirode te prijetnje. Mislim, odrubiti glavu. - Ona je odmetnica. Duchess se gotovo nasmiješila. - Čini mi se da ovo ne shvaćate onoliko ozbiljno koliko biste trebali. Hal je ustao. - Odvest ću ju iz škole i neće se vratiti do kraja dana. Razgovarat ću s njom. Neće se ponoviti, riješeno? U tom se trenu mogla i pobuniti, dodati još malo problema kad je već počela. Ali sjetila se Robina, koji se već sprijateljio s ono dvoje. - Ako opet bude gnjavio Robina, ne mogu obećati da... Hal se glasno nakašljao. - Neću više govoriti prostote. Ravnatelj Duke izgledao je kao da želi još nešto dodati, ali Duchess je ustala i za Halom izašla iz ureda. Vozili su se bez riječi. Duchess je sjedila na prednjem sjedalu. Umjesto da skrene lijevo, Hal je nastavio na istok. Cesta pred njima pružala se pod nebom koje se obojilo srebrom kad se sunce sakrilo. Mliječna farma, čelične staje boje 130
Knjige.Club Books metvice, a zatim gradić koji je imao samo glavnu ulicu i nekoliko manjih koje su se ulijevale u nju. Prošli su zabačenim cestama i izbili pred borovima visokim poput nebodera. Rijeka pored njih sjala je kao kristal ulijevajući se u klanac, planina bijelih vrhova nadvijala se nad pejzaž, cesta lijeno vijugala uvis. Vozili su se uzbrdo, Duchess je izvijala vrat da vidi što je iza njih nakon što su izašli iz šume, a cesta poput zmije odvijugala svojim putem. Usporili su da se mimoiđu s kamionom iz suprotnog smjera, za čijim je upravljačem sjedio kauboj koji ih je pozdravio dodirom šešira. Parkirali su se pored litice, kamena prekrivenog pijeskom i prašinom. Ovdje je opet bilo borova, rasli su s boka planine pružajući grane u visinu i u širinu. Hal je izašao, a ona za njim. Prolazio je među drvećem i držala je korak s njim; staza je vijugala kroz uske prolaze, ali Hal je vodio sigurno kao da poznaje stazu i zna kamo vodi svaki njezin rukavac. Montana se prostrla pred njima, tisuću milja prirodne sjene, vode i tla. Udahnula je miris borova, primijetila muškarce u gumenim hlačama kako love ribu milju dalje od njih, u najbistrijoj vodi koju je ikad vidjela. Hal je stao do nje i pripalio cigaru. - U tim potocima ima pastrva - pokazao je brzace, kojima su ribiči bili rasuti kao po moćnom platnu. - Ondje je kanjon od pedeset milja, toliko dubok da ljudi kažu kako su stijene na dnu crvene. Kojim god putem kreneš u ovom dijelu zemlje nećeš naići ni na koga drugoga. Milijun hektara slobode. - Zato si pobjegao ovamo? Sakrio se od svijeta? - šutnula je kamen i gledala kako pada. - Hoćeš da proglasimo primirje? - Ni u ludilu. Nasmiješio se. - Tvoj mi je brat rekao da voliš pjevati. - Ništa ja ne volim. Pepeo je sletio na prašinu. - Prvi su stanovnici ovo mjesto zvali kralješnicom svijeta. Voda ovdje ima ton tirkizne kakav nikad nisi vidjela. Tako je ledena da... nastaje topljenjem ledenjaka i silta, ništa ne raste na dnu te rijeke. Bistra je i bit će bistra zauvijek, neće se zamagliti, ništa neće sakriti. U tome ima nečeg posebnog, što ti misliš? Nije odgovorila. - A taj odraz, toliko je stvaran kao da na svijetu nema ničega osim neba, kao da se okrenulo naglavačke. Kad Robin bude malo stariji, odvest ću ga na izlet, na razgledavanje autobusom, možda brodom ako poželi loviti ribu. Bilo bi lijepo da pođeš s nama. - Ne radi to. 131
Knjige.Club Books - Što? - Ne govori o budućnosti kao da je stvarna, kao da ćeš biti ovdje, kao da ćemo mi biti ovdje - nije željela vrištati, da ne poremeti ovaj mir. Uz rub stijene bilo je grmlja ravnih listova, s tamnoljubičastim bobicama. Ubrao je jednu i stavio ju u usta. - Divlje borovnice - pružio joj je jednu. Nije ju prihvatila, nego si sama ubrala bobicu. Bila je fina, slađa nego što je očekivala. Pojela je cijelu šaku, a onda napunila džepove za Robina. - I medvjedi ih vole - Hal se sagnuo nabrati još bobica i vidjela je da ima pištolj. Isti onaj s kojim je ona vježbala. Duboko je udahnula. - Nisi se vratio. Prestao je brati bobice, uspravio se i okrenuo prema njoj. - Nisi se vratio. Znao si kakva je moja majka. Znao si kakva je i kakav nam je život s njom. Znao si da se jedva zna brinuti za sebe. Veći si od mene. Viši si i snažniji i trebali smo... Zašutjela je, poigrala se mašnom i nastavila smireno, da mu ne otkrije koliko je duboka njezina bol. - Pa dok mi pokazuješ sve ovo, svu ovu ljepotu, sve što vidiš i što misliš da i ja vidim, znaj da blijedi u usporedbi s onime što sam prije viđala. Ova ljubičasta - zamahnula je rukom prema bobicama - podsjeća me na njezina rebra, pretučena do točno te boje. Ova plava voda podsjeća me na njezine oči, dovoljno bistre da vidim da iza njih više nema duše. Ti dišeš i diviš se svježem zraku, a ja ne mogu ni udahnuti, a da me ne probode - snažno se udarila po grudima. - Sama sam. Brinut ću se za brata, a ti ćeš nas napustiti, jer ti zapravo nije stalo do nas. Govori što hoćeš, što god misliš da će me oraspoložiti. Ali jebi se, Hal. Jebite se i ti i Montana i hektari i životinje i... - glas joj je zadrhtao i zašutjela je. Trenutak se rastegnuo nad njima i nad borovima. Prekrio je nebo i oblake, potpuno zamračivši obećanje novog života. Sveo ih je na ništa, što su i bili; točkice na pozadini beskrajne ljepote. Hal je držao cigaru, ali nije pušio, držao je bobice, ali nije jeo. Duchess se svim srcem nadala da je zgazila svaku izvjesnost koju je vidio u budućnosti njihova odnosa. Okrenula se i zaklopila oči da zaustavi suze. Neće plakati.
132
Knjige.Club Books
20
ad je sunce konačno počelo blijediti, Walk je osjetio kako s njime iz Cape Havena nestaje i mir. Počelo je jutro nakon ubojstva Star, kad su se reporteri nagurali na Ivy Ranch Road, a policijska traka okružila i ispresijecala dom Radleyjevih poput trnja. Osjetio je to već tad; ulice su postale nekoliko stupnjeva hladnije, panorama oceana izgubila djelić svjetlosti. Majke su uvele djecu u dvorišta, zatvorile visoka vrata i iznutra prigušile toplinu. Walk se držao što je bolje mogao, često progutao prigovor; policajac koji prijateljuje s ubojicom. Provodio je lijene ljetne večeri prolazeći svakom ulicom u gradu, od vila sa stupovima u ulici Calen do malih domova od dasaka na cestama na vrbovima brda. Kucao je na vrata, skidao šešir iz poštovanja, čak je i bradu uredno podšišao. Iz njegova ukočenog osmijeha curio je očaj. Postavljao je pitanja, preklinjao, prijetio i kopao i vodio sjećanje na mjesta na kojem nije bilo. One noći nitko ništa nije vidio. Nikakav automobil, nikakav kamion, ništa osim savršeno normalne ljetne noći. Pregledao je snimke nadzornih kamera iz svih trgovina u Glavnoj. Kvaliteta je bila katastrofalna, pa nije mogao ubrzati traku. Morao je pogledati sve snimke u stvarnom vremenu, od izlaska do zalaska sunca. Oči su mu bile otvorene samo zbog muke koja bi nastupila čim bi ih zatvorio. Istraživao je Darkea, oprezno, jer nije mogao zakazati razgovor bez znanja Darkeova odvjetnika, koji bi odmah javio Boydu i državnoj policiji. Obavio je nekoliko telefonskih poziva, razgovarao s policajcem iz Sutlera i radnikom na naplatnim kućicama na autocesti u nadi da će uhvatiti Darkea u laži. Nije uspio. Martha još nije pristala službeno zastupati Vincenta na suđenju, iako ju je Walk zvao gotove svake večeri i govorio joj što je saznao. Jako malo. Jednog nedjeljnog jutra odvezao ju je u Fairmont i sjeli su s Vincentom i prisjetili se starih dana. Kad je razgovor skrenuo na obranu na sudu, Vincent je pozvao stražara da ga vrati u ćeliju. Svih stotinu milja od zatvora vozili su se u tišini. Martha ga je pozvala da uđe i sjeli su na trijem i pijuckali pivo. Skuhala je ručak, nekakav gulaš koji je bio toliko ljut da su Walka zapekli obrazi. Martha mu se smijala, a on gurnuo jezik u pivo. Malo su razgovarali o proteklim godinama, o tome kako je Martha otvorila ured ondje gdje je bila najpotrebnija. Bitterwater je imao niske prosječne plaće i visoku stopu zločina. Martha je o poslu govorila s ponosom koji je Walku
K
133
Knjige.Club Books izmamio osmijeh na usta. Pokazala mu je fotografije obitelji koje je ponovo spojila, pisma djece koju je spasila od nasilnih roditelja. Nisu razgovarali o trenutku u prošlosti u kojem su se njihovi životi na silu razdvojili. Izbjegavali su i religiju, jer Walk više nije znao što Martha misli, ni o tome što se dogodilo između njih, ni o svojim roditeljima, ni o njihovoj vjeri. To mu nije smetalo. Čekao ih je zadatak i Walk ni na tren nije na njega zaboravio. Ni kad se prignuo poljubiti ju u obraz, ni kad je nogom dodirnula njegovu. S vremena na vrijeme primijetila bi da mu ruke drhte ili da mu se glava blago trza dok se pokušava nečega prisjetiti i u tim trenucima zagledala bi se u njega kao da zna. A kad bi se zagledala, Walk bi joj poželio laku noć i odvezao se natrag u Cape Haven, na svoje mjesto u svojem gradu. U sumrak je stigao do Ivy Ranch Roada. Temelji policijskog posla sprječavali su ga da vidi slučaj objektivno i iz daljine. Brandon ga je dočekao na vratima, u hlačama od trenirke i bez majice. Iza njega je na zidu stajao star nogometni dres, uokviren i pod staklom. Walk je vidio i stol za biljar, starinsku video igricu u samostojećem aparatu; osnove uređenja interijera za svakog novopečenog samca koji pokušava shvatiti tko je nakon desetljeća navodno ropskog života u braku. - Opet ćeš o onom čudaku prekoputa? - Brandon se zagledao iza Walka, prema Miltonovoj kući. - Znaš što sam pronašao u dvorištu, Walk? Jebenu glavu. - Glavu? - Od jebene ovce ili nečeg takvog. Ili jelena, ne znam. Bila je izdubljena, u znak upozorenja. - Razgovarat ću s njim. Ali znaš što, Brandone... Taj tvoj automobil čuje se sve do moje kuće. - Walk je primijetio da Brandon stoji na prstima, da dobije par centimetara na visini. - Znaš što ću ja tebi reći - rekao je Brandon. - Ovdje je tiše bez Star. Ona se vraćala doma u gluho doba noći. Mislim, tragedija je to, ali možda će Milton sad bolje spavati kad ju više ne bude čekao. - Kako to misliš? Brandon se naslonio na dovratak. Imao je tetovažu na grudima, nekakav bezvezan japanski simbol. - Ponekad sam se znao vratiti kasno, a on bi bio na prozoru. - Promatra zvijezde. Nasmijao se. - Aha, posebno jednu zvijezdu. Pitaj ga što gleda, Walk. - Kaže da si mu se popišao u dvorište. - Sere. - Briga me. Iskreno ti kažem, briga me. Ne zanimate me ni jedan, ni drugi. - Izgledaš umorno, Walk. Piješ dovoljno vode?
134
Knjige.Club Books - Slušaj me, Brandone. Otići ću prekoputa i obaviti isti ovakav razgovor s Miltonom, ali daj se malo primiri, može? Imam briga preko glave i ne trebaju mi stalno vaše prijave i vaše prepirke. - Moraš početi vježbati, stari moj. To uklanja stres. Svrati jedne večeri do mene, radit ćemo kružne vježbe. Rock Hard, znaš da sam pod tim imenom prijavio patent za... Walk je otišao usred rečenice i prešao na drugu stranu ulice. Pokucao je na vrata. - Walk - Milton se toliko široko osmjehnuo da ga je Walku gotovo bilo žao. - Slobodno uđem? - K meni? Walk je prigušio uzdah. - Da. Mislim, nego kamo? Molim te. - Milton je stao ustranu i Walk je ušao. - Hoćeš nešto pojesti? - Ne, hvala. - Da nisi na dijeti, Walk? Izgledaš mi mršavije. Hoćeš pivo? - Može, Miltone. Milton se nasmiješio, malo previše ozareno, pa otišao u kuhinju. Walk se ogledavao po dnevnoj sobi. Bila je prepuna svega i svačega. Milton ništa nije bacao, uključujući stare vodiče kroz televizijske programe. Prekoračio je hrpu podmetača za čaše s imenima država u kojima Milton sigurno nije bio. Naručio ih je, sa svih strana, kao i svakakve druge gluposti koje su lažno svjedočile o punom životu, putovanjima i prijateljima. Na televizoru je stajala uokvirena fotografija jelena, s mrtvim očima. - To mi je iz Cottrella. Lijepa je, ha? - Je, Miltone. - Nemam piva, samo likera od kave. Nisam uspio naći datum proizvodnje na boci, pa je moguće da već dugo stoji. Ali alkohol se ne kvari, ha, Walk? Walk je prihvatio čašu, spustio ju na stol, raščistio dio kauča da sjedne i pokazao Miltonu da mu se pridruži. - Htio sam porazgovarati s tobom o onoj noći. Milton se promeškoljio, pokušao prekrižiti noge, ali nije uspio. Walk je otopio liker od kave i natjerao se da ga proguta. - Čuo sam već da o toj noći razgovaraš sa svima živima. Ali već sam rekao sve što znam pravom policajcu. Walk nije ništa rekao na tu uvredu, jer je bio siguran da Milton nije tako mislio. - Rekao si da si čuo prepirku. - Tako je.
135
Knjige.Club Books - A rekao si i da si vidio Vincenta i Darkea kako se tuku nekoliko dana prije nego što je Star ubijena. Lecnuo se na spomen njezina imena. Star je rekla Walku da joj Milton iznese kante za smeće ako ona zaboravi. Sitna pomoć, ali njoj potrebna. - Zašto su se svađali? - Mislim da je Vincent King bio ljubomoran. Sjećam se ja njega, Walk. Iz škole. Držali su se kao da će se vjenčati ili ne znam ni ja što, kao da će imati djecu. Mislim da si je Vincent o tome razmišljao u zatvoru, da je sanjao budućnost temeljenu na prošlosti. Walk se ogledao po sobi. Zidovi obloženi drvenim panelima, čupav tepih pod nogama. Stijene naslagane oko kamina. Stil prigradskog ranca iz sedamdesetih. Zrak je bio nedavno osvježen i na sve strane bilo je osvježivača, ali vonj smrti nije se dao prekriti. Milton se nakašljao. - Ne može se napraviti nešto dobro iz nečeg lošeg. Ne može čovjek samo uzeti dobra sjećanja i praviti se da se loša nisu dogodila, znaš? - Mnogo si nas puta nazvao u stanicu, prijavio sve i svašta. Svaki put kad bi se Star vratila doma s nekim muškarcem. Čak i kad je to bio Darke, sjećaš se? Svaki si put rekao da se brineš za nju. Milton je malo otvorio usta. - Jer sam član susjedske straže. Ali možda sam se zabunio. Darke je dobar čovjek. Ljudi ga ne vole zbog toga kako izgleda. Znam ja. Ja znam kako je to. Misliš da ne čujem klince? Četka. Wookie. Furby. Ovca. Ovo zadnje im je bezveze, jer ovčetina je stvarno fina. Sat se oglasio, otkucao pun sat s deset minuta zakašnjenja. Milton je okrenuo glavu, Walk ugledao tragove znoja pod pazusima. - Hej, Walk, hoćeš opet sa mnom do Mendocina? Walk se nasmiješio. - Bilo je lijepo, ali mislim da sam više ribič nego lovac. Odvedi me na more i bit ću sretan. - Ja ne. Nikad nisam naučio plivati. Išao sam na lekcije, ali samo sam otvarao usta i gutao vodu, pokušavao sve to popiti. Volim aromu klora. Walk nije znao što da kaže na to. - Nema veze, imam frendova lovaca - Milton je izgledao kao da jedva čeka da Walku ispriča sve o njima. - A da? - progutao je mamac. - I s njim sam išao u lov. - S kim? Milton se široko osmjehnuo. - S Darkeom. Odveo me u svom Escaladeu. Jesi ga vidio? Taj zna pucati, to ti ja kažem. Vratili smo se s dva jelena. - Ma da? - Krivo si ga procijenio, Walk. Darke je... 136
Knjige.Club Books - Drukčiji? - Dobar prijatelj - rekao je odlučno, gledajući Walka u oči. - Rekao je da će doći i kad počne iduća sezona. To je tek u veljači, ali ipak. Mislim da će stvarno i doći. Walk je znao da ovo posljednje ide na njega, ali nije imao snage ni za krivicu. - Pozvao sam ga na izlet u proljeće. Tjedan dana u lovu. Kupio sam mu jaknu i čizme, one impregnirane voskom. Walk je pogledao police s kojih se sve rušilo, toliko knjiga, pretežno o lovu. - Ne poznaješ ga. Budi oprezan, Miltone. - I ti, Walk. Izgledaš bolesno. - Htio sam ti reći i da sam opet razgovarao s Brandonom. Leah je rekla da si prijavio ometanje. Milton se na to ukočio. - I kakve mi koristi od toga? Stvara buku jer zna da moram rano ustati. Sinoć sam prišao prozoru i vidio ga da samo sjedi u automobilu i gazi po gasu, u leru. Kad me vidio, nasmiješio se. Nisam više dijete, Walk. Nismo u školi. Znaš da me tad maltretirao. Gurao mi je glavu u toalet. Ne moram ga više trpjeti. Trebao bih... - Ostaviti mu ovčju glavu u dvorištu? Milton ga je pogledao zaprepašteno, divljeg pogleda. Iznad ovratnika mu je stršala dlaka. - Ja ne znam ništa o tome. - Rekao si da ti se pomokrio u dvorište. - Nego što. - Kako znaš da je on? - Jer sam ga uhvatio na djelu. Rastvorio sam zavjese i vidio ga usred posla. - Isuse. - Prijavio sam ga. 10-98. - To je šifra za bijeg iz zatvora. - Znaš da ima brod? Lijepo ga je sredio. Drži ga u Harbor Bayu. Mislio sam si da će možda prodati automobil i preseliti se na vodu. - Kaže da je spreman pokušati, ako si i ti. Kaže da si dobar susjed i da žali za svime. - To je rekao? Walk je znao da ga Milton ne bi pročitao ni u sto godina. - Zato očekujem da prestaneš sa svim tim sranjima. - Nikad ja nisam prvi počeo, Walk. Walk ga je molećivo pogledao. - Možda mu pošaljem fin komad mesa, ne znam. Ništa posebno, barem ne odmah. Vratinu. Što kažeš na to? - Hvala ti, Miltone. 137
Knjige.Club Books Na trijemu je Walk stao i pogledao kuću prekoputa. - Nedostaje mi - rekao je Milton. - Žao mi je što... - Što? - Što više nije s nama. - Dugujemo i njoj i njezinoj djeci da uhitimo onoga tko ju je ubio. - Već jesi, Walk. Milton ga nije htio pogledati u oči. Nego se zagledao u noćno nebo. Stajao je ondje s rukama zabijenim u džepove, ne videći ni Walka, ni grad, ni prolivenu krv.
138
Knjige.Club Books
21
jedili su u dvorištu, zagrijani vjetrom Santa Ana. Walk je pokušavao zaspati, usprkos tomu što je još bilo rano, ali samo je ležao gledajući u strop kad je čuo kucanje na vratima. - Ja ne vjerujem da ti još živiš kod staraca, Walk. Uopće nisi cool - rekla je Martha. Donijela im je večeru, čili koji je podgrijala na starom štednjaku na kojem je Walk držao letke i jelovnike restorana iz kojih je naručivao dostavu. - Imam osjećaj da bih trebao zaštititi usta voskom prije nego što to probam. - Opusti se, Walk. Nisam pretjerala. Ovo je na Scovilleovoj ljestvici skroz na dnu. Čili za kukavice. Liznuo je vilicu i odmah osjetio žarenje lave. - Ozbiljno? To je neki poremećaj, jel‘da? Imaš neki poremećaj? Nasmijala se. - Onda jedi samo kukuruzni kruh. Izgledaš kao da bi ti dobro došlo malo kruha. Nadam se da vodiš brigu o sebi, Walk. Nasmiješio se. - Nikad ti ne fali Cape? - Svaki dan. - Rekao sam Lei da se viđamo. - Viđamo? - Nisam mislio... Nasmijala se. On je pocrvenio. - Leah Tallow. Još je uvijek udana za Eda? - Je. - Isuse, koliko je ta progutala s godinama. Sjećam ga se iz škole, trčao je za Star. - Kao i svi ostali. - Tallow Construction. Povremeno vidim njihove ploče s najavama projekata. Imala sam i klijenticu prije dosta vremena, čiji je suprug dobio otkaz od Tallowa i propio se. - Tržište je snažno. Oporavit će se. - Pogotovo ako počnu graditi sve one nove kuće. Ustao je i dolio joj vina. - Opet sam otišao do Miltona. - Mesar. Sjećam se i njega. Još uvijek smrdi po krvi?
S
139
Knjige.Club Books - Naravno. Siguran je da je čuo prepirku i svjedočit će da je vidio Vincenta i Darkea kako ulaze u Starinu kuću. I nagađati da su se posvađali oko Star. Nekako je pristala, isprva nevoljko, ali sad se već privikavala na ideju. Walk će istraživati slučaj King i prijavit će joj sve što otkrije, a ona će o svem tome promisliti i srediti i reći Walku ima li od toga ikakve koristi na sudu. Vrlo je jasno dala do znanja da ne želi, ni u kojim okolnostima ne želi zastupati Vincenta na suđenju. Sastavit će slučaj što bolje mogu i predati ga parničaru. Ako ga Vincent i dalje ne bude želio, barem će znati da su pokušali. - Jesi stigla pogledati dokumente? - Naravno, a što bih drugo radila? Nije da mi treba san. Nasmiješio se kad je otišla, izašla kroz bočna vrata i prišla automobilu. Vratila se s aktovkom. Walk je odnio prljavo suđe do sudopera, a Martha po stolu raširila dokumente. Okruživao ih je miris limunske trave, pet svijeća gorjelo je i borilo se s noćnim nebom da im da dovoljno svjetla. Porezne prijave, izjave, poslovne porezne prijave iz proteklih dvadeset godina. Sve što je Walk uspio pronaći o Dickieju Darkeu. - Porezi su mu uredni, Walk. Dickie Darke lijepo zarađuje, Walk. Pedesetak tisuća godišnje. Ništa alarmantno, ništa sumnjivo. Istražila sam ga do davno u prošlost, do kupnje male kuće na aveniji Lavenham u Portlandu. - U Oregonu. - Valjda je otamo. Preuredio ju je i prodao uz profit od trideset tisuća dolara, koje je prijavio u cijelosti. Skromni troškovi. Onda je kupio još jednu u istoj četvrti, zaradio je četrdeset i pet. A onda ništa. - Ništa? - Valjda je pronašao drugi izvor prihoda. Četiri godine nema prijava. Nakon toga se bacio na posao svom snagom, izgleda da se selio iz grada u grad i tako niz cijelu obalu, gdje god je mogao nešto zaraditi. To je sve. - Uvijek nekretnine? - Pretežno. Jedna kuća u Eugeneu, jedna u Gold Beachu. U Cape je stigao u ljeto devedeset pete, kupio star bar na Cabrillu i godinu dana pokušavao dobiti dozvolu. Walk se sjećao noći kad je bar otvoren; ni tad nije bilo ničeg sumnjivog, ali ni zabave ni svečanog otvorenja. Samo još jedno svjetlo u tami. - Prve godine zaradio je milijun dolara. - Martha je otpila vina. - Iduće dvostruko. Bar je bio rudnik zlata, Walk. A to je samo ono što je prijavio. U takvom se baru sve plaća gotovinom, što ti misliš? Možda je to sve što ima, ali mu ništa drugo ni ne treba. - Znači, sve je to založio da kupi kući Vincenta Kinga. Ilije barem namjeravao.
140
Knjige.Club Books - Ima i dokaza o plaćanju. Jedan te isti račun, iznosi od kojeg su mi suze izašle na oči. - Komu? - Da moram pogađati, rekla bih da vraća onomu od koga je posudio kapital. Ulagaču. Ali ne banci. - Kamataru? - Moguće. Kreditna mu je povijest šarena, dosta se selio, bilo bi mu teško dobiti zajam od obične banke. A onda je kupio kuću na aveniji Fortuna. - Kuću Dee Lane. - I kuću na Ivy Ranch Roadu. - Kuću Radleyjevih. - Manje kuće, sa stanarima. I ulaganje u projekt po imenu Cedar Heights. Walk je vidio oglase u mjesnim novinama. - Žao mi je, Walk. Ovdje nema ničeg sumnjivog. Walk je uzdahnuo. - Taj klub. Zove se The Eight, to je to? - rekla je Martha. - Da. - Imala sam jednu klijenticu koja je radila kod njih. Došla mi je zbog problema s dečkom. Jednom je spomenula Darkea. - Mogu razgovarati s njom? - Možda. Pitat čuju. - Moramo znati komu plaća one visoke iznose. - Imam samo broj računa. - Možda u tome ima nečega. - A možda nema ničega. Sad znam što si sve saznao. Na sudu ne vrijedi ništa. Treba ti izravan dokaz njegove krivice. Ništa manje neće biti od koristi. Ustao je kad mu je zazvonio mobitel, vidio da zove Milton. Zvučao je zadihano, očito je šetao kao i svake večeri, da potroši malo kalorija od svog tog mesa. Razgovarali su oko minute. Martha je skupljala papire. - Sve OK? - Milton vodi susjedsku stražu. Martha je podigla obrvu. - Čiji je jedini član otkako je Etta preminula. Prijavio je 10-91 na Sunsetu. Bolje da odem vidjeti što je. -10-91? Walk je uzdahnuo. - Odlutali konj. Odvezao se do Sunseta ni ne pomislivši da upali rotirke. 141
Knjige.Club Books Pred kućom obitelji King stajao je automobil, toliko neupadljiv da je Walk zaključio da je policijski. Stao je svojim automobilom tik iza njega, upalio rotirke na sekundu-dvije, izašao i prišao prozoru. Unutra su bila dvojica. Nijedan se nije ni pomaknuo, ni spustio prozor. Walk se osvrnuo po praznoj ulici, praznim dvorištima, oceanu obasjanom mjesečinom. Nepoznat automobil upadao je u oči. Tiho je kucnuo po staklu. Vozač se polako okrenuo. Pedesetak, tamna kosa, zgodan. - Mogu vam nekako pomoći? - Walk se nasmiješio. Čovjek je pogledao prijatelja, koji je bio stariji; oko šezdeset pet, brada i naočale. - Jesmo li što skrivili? - Koliko ja znam, niste. - Onda odjebi. Walk je progutao knedlu, osjetio navalu adrenalina. - A ako ne želim? Zauzvrat je dobio osmijeh, tanak osmijeh koji kao da je govorio kako Walk ne zna nešto što bi trebao znati, ali će svejedno biti kažnjen. - Tražimo Richarda Darkea. - Darke ne živi ovdje - Walk nije vadio pištolj, ali je spustio ruku na njega da pokaže namjere. - Znate li možda gdje bismo ga mogli naći? Walk se sjetio Darkea, visokih uplata, ljudi s kojima je vjerojatno poslovao. Ne znam gdje živi. - Ako ga vidite, recite mu da ne namjeravamo otići - rekao je stariji, ne gledajući Walka. Vozač je upalio motor. - Molio bih vas da izađete iz vozila. Vozač je pogledao Walka, pa kuću obitelji King iza njega. - Darke je dobar u žongliranju dok mu ne ispadne prva loptica. - Rekoh, molim vas da... Vozač je podigao prozor i krenuo. Walk je razmišljao treba li krenuti za njima, treba li dojaviti prekršaj, ali samo je ostao stajati na Sunsetu i gledati za njima s rukom na pištolju. Primila je Robina za ruku, otvorili su vrata i uputili se prema konjima, koji su pasli jedno do drugoga. - Možeš bar jednom jesti s nama? Duchess je nježno stavila uzde crnom konju, tapšući ga pritom po njušci raširenim dlanom. - Ne. 142
Knjige.Club Books Zatim je stavila uzde sivoj kobili, manjoj. Htjela je pomilovati i nju, ali kobila je okrenula glavu. Duchess se sviđala. Privezala je uzde zajedno uže i polako ih povela. Robin se držao podalje od konja. Otrčao je do ograde i zatvorio vrata kako ga je Duchess naučila. Kad je bila gotova, poželjela je konjima laku noć, a zatim potražila Robina, koji je bio na travnjaku pored vode. Znao je da ne smije prilaziti preblizu, iako je bio dobar plivač. Svake ga je subote gotovo godinu dana autobusom vodila do javnog bazena u Oakmontu, jer su ondje besplatno podučavali djecu. Kad je prišla, odmaknuo se. - Ljut si na mene. - Da - stisnuo je šaku i spustio ju na krilo. Bio je u kratkim hlačama. Noge su mu bile mršave, koljena izgrebana. - Nisi smjela ono reći Tyleru. - Nije te smio gurnuti. Prazna noć pala je čim se spustio sumrak, toplina nestala korak po korak, ostavivši za sobom samo hladan zrak. - OK. - Nije OK - šakom je udario po travnjaku. - Sviđa mi se ovdje. Sviđa mi se djed i sviđaju mi se životinje. Sviđa mi se učiteljica Child i nova škola. Ne trebam... - Što? - rekla je tiho, ali izazov je bio čujan. Prije mjesec dana Robin ne bi odgovorio. - Tebe. Imam djeda, koji je odrastao. Može se brinuti za nas. Ne trebaš mi ti pripremati hranu. Tiho se rasplakao. Gledala ga je tako stisnutoga, brade oborene na grudi, podignutih koljena obavljenih rukama. Znala je da neke stvari oblikuju ljude, sjećanja i događaji koji se utisnu u dušu. Više od svega drugoga trebala je da se Robin oporavi. Jednom tjedno išao je psihijatru, ali više joj nije govorio o čem razgovaraju. Ne moram ti reći. To je privatno. - Znam da si ti odmetnica, ali ja nisam. Ja samo želim biti dijete. Prišla je bliže, vukući traperice po prašini. - Ti si princ, sjećaš se. Mama je to govorila i bila je u pravu. - Pusti me na miru. Pokušala mu je razbarušiti kosu, ali odmaknuo se od njezine ruke, ustao i potrčao prema kući. Na tren je mislila da će se i ona rasplakati, pustiti da ju suze zbog proteklih mjeseci i godina svedu na trulež u prašini, da speru kožu s njezinih kostiju i odnesu njezinu krv u vodu. Čula je režanje kamioneta, na tren se nakostriješila, ali tad vidjela da stiže Dolly. Dolly je ostavila duga svjetla upaljena i trake su pale na vodu.
143
Knjige.Club Books - Slobodno sjednem do tebe? - Dolly je znala povremeno svratiti. Bila je u haljini boje vrhnja, cipelama s crvenim potplatima. Bila je onaj tip žene koji ni ne posjeduje odjeću za rad na farmi. - Nisam vas vidjela u crkvi prošle nedjelje - rekla je Duchess. - Bill je bolestan. - Cigareta se zažarila, a zatim odmaknula ustranu. - O. - Već je dugo bolestan. Ima i boljih i lošijih dana. - Aha. - Žao mi je što nisam vidjela onu tvoju haljinu. Duchess je izrezala još jednu rupu na haljini, da joj se vidi pupak. - Slobodno svratiš do mene, znaš. Ako se zaželiš ženskog društva. Nemam braće ni sestara, nemam majku, odrasla sam brinući se za sebe. - I dobro ste ispali. - Dobro se pretvaram, Duchess. Jebena sam stručnjakinja za pretvaranje. U svakom slučaju, ako poželiš doći do mene, Hal zna gdje živim. - Nastojim ne razgovarati baš s Halom. - Kako to? - Bih li ga uopće upoznala... Mislim, da moja majka... Voda je tiho šljapkala. - Pokušavao je. Duchess ju je pogledala. - Automobilom je išao u Cape Haven - Dolly je govorila tiho, kao da odaje tajnu. - Mislila sam, ono, mislila sam da bi to trebala znati. - Kad? - Svake godine. Isti datum. Drugi lipnja. - Moj rođendan. Smiješak, iako jedva vidljiv. - Nosio bi poklon. Uvijek bi me zamolio da mu pomognem odabrati nešto što bi ti se svidjelo. A onda nakon što se rodio Robin, vozio bi se onamo dvaput godišnje. A Hal je od onih koji si nikad ne uzmu ni dana predaha. Ne može si priuštiti predah. Duchess se osvrnula prema staroj kud. - Kako je znao? Star je rekla da ne razgovaraju. - Ona ni nije. Tvoja je majka bila tvrdoglava. Na koga li me to podsjeća? - Bez komentara. - Imao je poznanika ondje. S vremena na vrijeme bi ga nazvao. Nekog policajca. Duchess je zaklopila oči. Walk. - Nisam dobila poklone. - Znam, da. Vratio se sa svima. Svaki put isto. Ali nije odustao. Nije vam želio prići bez majčine dozvole. 144
Knjige.Club Books - Ona je krivila njega. Za sve. Dolly joj je spustila ruku na rame. Duchess je znala sve o svojoj baki, o njezinu slobodnom duhu zbog kojega se ona danas i zvala Duchess, a preživala i Day po baki i Radley po djedu. Star je bilo sedamnaest godina. Pokušala je studirati, došla je na praznike ranije nego što je trebala i odmah vidjela poruku. Volim te. Žao mi je. Nazovi oca i ne ulazi u kuhinju. Star nikad nije slušala naredbe. Dolly je ustala. - Donijela sam pitu za Robina. Čokoladna, visoka do neba. Tu je zovemo blatna pita. Mislim da će Robin biti razočaran kad shvati da nije od blata. Duchess ju je otpratila do kamioneta i uzela pitu od nje. - Tvoj je djed star. - Znam. - Jesi kad pogriješila, Duchess? Duchess je pomislila na Cape, na požar, na svađe, na Brandonov ogreban Mustang. - Nikad. Dolly ju je tad zagrlila, čvrsto ju stisnula. Mirisala je po slatkastom parfemu. Duchess se pokušala izvući, ali Dolly ju je čvrsto grlila. - Nemoj izgubiti sebe, Duchess. Ostala je gledati za njom dok kamionet nije iščeznuo. Na ramena su joj pale kapi prve kiše. Vrijeme se promijenilo u tren oka, kiša stuštila na tlo toliko silovito da je napravila blato koje je poprskalo Duchess po nogama. Stajala je ondje, podigavši lice prema nebu, prema nebesima koja su se otvorila i svejedno nisu poslala dovoljno kiše da ju očiste. Hala je zatekla na trijemu. Držao je ručnik. Pustila ga je da joj ga omota oko ramena i povede ju da sjedne, primila kakao koji joj je pružio. Para iz šalice odnijela je njezin bunt. Kiša je tutnjala toliko glasno da je prigušila vrisak onoga glasa koji joj je govorio da se otima i bori. - Robin spava. Nije mislio ono što je rekao - Hal je sjeo pored nje, dovoljno daleko na klupi. - Je. - Vidio sam te na polju. Montana je predivna čak i po kiši. - Dolly je donijela pitu. - Duchess mu je pokazala posudu pored noge. Unutra je zazvonio telefon. Nije često zvonio. Gledala je starca kako ulazi i razgovara, ali riječi nisu doprle do nje. - Tko je bio? - Walker. 145
Knjige.Club Books - Je li spomenuo Darkea? - Samo pita kako smo. - Darke će doći. - To ne možemo znati. - Ne razumiješ. - Objasni mi. - Obećao je da će me pronaći. - Zašto? Nije odgovorila. Sjedili su i pili i udisali miris zemlje i kiše. - Ovdje više sanjam. Ne želim snove. Pogledao ju je. - I totalno su sjebani. Nije ni trepnuo na prostotu. - Pričaj mi. - Ne. - Pričaj sivoj kobili. Čuje te i odavde. Samo nekomu reci, Duchess, to je sve. - To je sve - rekla je tiho. Zaklopio je oči uživajući u kiši. U tom ga je trenutku vidjela, život oblikovan plaćanjem pogreške, zov druge prilike, bojažljiva molba za oprost. - Letim iznad ove kuće i vidim siv krov i zelenilo, lišće u oluku podsjeti me na jesen i na godišnja doba koja se mijenjaju bez obzira na to tko je umro. Letim visoko nebom i Montana je točkica na zemlji, polja su kvadratići kojima mile traktori veličine mrava, ljudi plutaju kao da se utapaju u svakodnevici. - Ocean je beskrajan, ali vidim njegov kraj. Vidim Zemlju, rub kugle koji donosi sutrašnjicu, ali ne želi se okrenuti. Vidim oblake koji drže nebo, zalazak sunca u pustinji i izlazak nad metalom. Ni ne snađem se, a već sam tama i zvijezde i mjeseci. Svijet je ništa, tako malen da podignem prst i prekrijem ga. Ja sam Bog u kojega ne vjerujem. Dovoljno sam velika da zaustavim loše ljude. Neće se rasplakati. Hal ju je pomno promatrao. - Ako dođe, zaustavit ću ga. - Zašto? - Da zaštitim tebe i Robina. - Mogu nas ja zaštititi. - Još si dijete. - Nisam ja dijete. Ja sam odmetnica. Obgrlio ju je oko ramena i stopila se s njegovom toplinom, mrzeći samu sebe zbog toga. 146
Knjige.Club Books
22
tan je bio iznad trgovine u kojoj su svi artikli koštali do jednog dolara; jedan mu je prozor bio razbijen i zamijenjen daskama, a ostali toliko prljavi da Walk nije mogao zamisliti da unutra prodire i tračak svjetlosti. Pored vrata je bio ventilacijski otvor kroz koji je usprkos tomu što je bilo rano dopirao miris kineske hrane. Djevojka se zvala Julieta Fuentes i radila je kao plesačica po klubovima. Martbajoj je ostavila nekoliko poruka na telefonskoj sekretarici, ali dala je Walku adresu kad se djevojka nije javila. Ne zato što je navaljivao, jer nije, nego jer se Martha zabrinula za Julietu, koja je imala problema s bivšim dečkom. Zatekao je vrata zgrade otvorena i uspeo se uskim stubištem. Strop je bio pjegav od plijesni, koja se spuštala i niza zidove. Pokucao je na vrata, malo pričekao, pa udario po njima šakom. Julieta je bila sitna, tamnokosa, širokih bokova i toliko lijepa da je skoro stao i zagledao se u nju. Ošinula ga je pogledom. Pokazao je policijsku značku, na što se još više namrgodila. - Sin mi spava unutra. - Oprostite. Martha May dala mi je vašu adresu. Julieta se na to smekšala, tek toliko da izađe na uzak hodnik i pritvori vrata za sobom. Stala je blizu Walku. Pokušao se odmaknuti, sišao stubu niže, ali tako su mu se oči našle u istoj visini s njezinim grudima. Nakašljao se, pocrvenio i opet zaradio prijekoran pogled. - Pitajte više, što god da vas zanima. - Radili ste u The Eight. - Skidala sam se za novce, je li to protuzakonito? Walk je poželio olabaviti ovratnik, osjećajući da ga steže i da mu zbog njega krv još brže nadire u obraze. - Samo sam želio postaviti nekoliko pitanja o Dickieju Darkeu. Još uvijek ga je oštro gledala. Nakašljao se. - Martha je rekla da ste imali problema s bivšim. Je li možda Darke otac... - Ne spavam sa svima. Nisu sve cure koje plešu oko šipke kurve, znate. Walk se ogledao uokolo kao da se nadao da će mu stići pojačanje. - Oprostite. Samo pokušavam saznati što god mogu o Dickieju Darkeu.
S
147
Knjige.Club Books - Nije kriv. - Za što? - Što god istražujete. - To su vas uvježbali da kažete u klubu? Čvršće se omotala kućnim ogrtačem, malo otvorila vrata i osluhnula. - Sin mi danas dugo spava. Bio je budan cijele noći. - Na mamu. Na to se prvi put nasmiješila. - Čujte, ljudi pogledaju Darkea i vide koliki je i odmah zaključe da je nekakav razbijač. Mislim, nemojte me krivo shvatiti, zna se potući ako treba. Vidjela sam to vlastitim očima, kad me jedan gost pokušao zgrabiti. Darke ga je primio za vrat i podigao od tla. Doslovno, podigao od tla. Kao u filmu. - Ali nije nasilan. Julieta ga je pljesnula po ruci i to prilično odlučno, pokretom koji kao da je odavao latinoameričko porijeklo. - Razmišljate kao jebeni policajac. - A kako bih trebao? Promislila je. - Gledajte na to kao da je otac zaštitio kćer. - Takav je bio? Uzdahnula je kao da je Walk doista jebeni policajac. - Nikad nas nije gledao. Na pozornici. Niti nas je gledao, niti se pokušavao spetljati s nama, niti tražio da mu pušimo. A vjerujte mi, to je neuobičajeno. Kad bi neka od nas imala problema, kad ne bi imala novaca, pobrinuo bi se za to. Pitajte sve cure iz The Eight i nećete čuti nijedne ružne riječi o njem. - Onaj vaš bivši, otac vašeg sina... I za to se Darke pobrinuo? Nije odgovorila, ali njezin je pogled Walku rekao da želi čuti taj odgovor. - Što mi možete reći? Možda je u nevolji. - Kakvoj nevolji? - Traže ga neki ljudi. Dvojica, jedan s bradom i naočalama. Iz izraza na njezinu licu bilo mu je jasno da ih poznaje. - Samo pokušavam dobiti neke odgovore. Molim vas. - Znam tu dvojicu. Svraćali su svakog mjeseca, drugog petka u mjesecu, i svaki put izašli s debelom omotnicom. Nije to neobično, u klubovima u kojima sam radila uvijek ima utjerivača. - Svaki put bi im platio? Nasmijala se. - S takvima kao oni nema izbora. Ili platiš, ili te natjeraju da platiš. Darke je to znao. - A ako ga sad traže... - Mislite da se njih tiče što je The Eight izgorio? To nije njihov problem. Žele novac. 148
Knjige.Club Books - Mislim da im Darke ne može platiti. U njezinu pogledu bljesnula je zabrinutost. - Neka bježi. - Siguran sam da će se Darke snaći. - Ne razumijete ga. Ispod svega toga... - Recite mi. - U klubu je radila jedna cura, Isabella. E, ona je bila kurvetina. Mislila je da Darke ima novaca, pa se bacala po njem. Rekao joj je da nije zainteresiran. - Je li rekao zašto? - Rekao je da ju ne vidi u tom svjetlu. I da ima nekoga. To je sve. Nikad nismo vidjele tog nekoga. - Znači, viđao se s nekim. Čega se još sjećate, koliko god nevažno bilo? - Isuse, vi baš ne odustajete. - Molim vas, važno je. Bilo što. - Želite ga upropastiti, ali jedino što vam mogu reći jest da je pazio na nas, na mene. Ja sam mu bila najdraža; ja i još jedna cura. - Zašto? - Imale smo djecu. Pazio je na nas, čak je bio nježan. Jedne večeri nisam došla na posao i pojavio se ovdje. Vidio me, vidio kako mi lice izgleda... Zabrinuo se. - A druga cura? - Layla. S njom je bio isti. Čak ih je vodio na izlete. U Six Flags. Mislim, čak sam i ja bila ljubomorna. Darke je dobar čovjek. - Mogu li razgovarati s Laylom? - Otišla je, nekamo na zapad. S kćeri. - Imala je kćer. - Da, imala je njezinu sliku u ormariću. Krasna djevojčica. Walk je čuo glas iz stana. Sin je zvao Julietu. - Jesmo gotovi? - Jesmo. - Sretan vam lov. Do Darkeove adrese vozio se sat vremena. Putem je nazvao Marthu. Julietin bivši dečko bio je Max Cortinez, koji je prije dva mjeseca pretučen gotovo nasmrt pred jednim barom u Bitterwateru. Walk je zamolio Marthu da pročita izvještaj. Max je bio izgažen toliko žestoko, toliko uporno da je ostao bez svih zuba osim jednog. Velikim čizmama. Max je bio tip osobe na koju policija Bitterwatera nije željela gubiti vrijeme. Walk ga je nazvao i kad se tip konačno javio, samo je rekao Walku da odjebe.
149
Knjige.Club Books Walk je primijetio vlastiti odraz u retrovizoru; malo dulja brada, malo mršavije lice, polagan silazak u nešto malo mračnije. Nije ga izdavalo samo tijelo nego se više nije ni premišljao gazeći pravila na kojima mu je počivao život. Znao je da će ga to odvesti u zlo. Drugdje nije ni moglo. Cedar Heights bio je napola dovršen kompleks s golemim parcelama i velikim, bezdušnim kućama. Bio je ograđen, imao ulazna vrata sa stražarskom kućicom od previše nove cigle, a čak je i šuma koja ga je okruživala izgledala umjetno. Darke je uložio mnogo novca u to naselje. Prišao je rampi i stao. Iz čuvarske kućice izašao je čovjek neuredne brade u skupoj polo majici, oko kojega se širio snažan miris marihuane. Imao je oči koje su Walku rekle da stražar kroči životom zbunjen svime što vidi. - Dobro jutro, šefe. - Došao sam u posjet Dickieju Darkeu. Čuvar se zagledao u nebo, počešao po bradi i kucnuo po sljepoočnici kao da će time istresti odgovor iz glave. - Mislim da nije doma. Nisam ga vidio. - Očekuje me. Walk je čekao minutu dok je čuvar zvao Darkeovu kuću. - Ne javlja se. - Idem pokucati. Opet se počešao po bradi. Walk se nalaktio na prozor, gledajući čuvara kao važe opcije. - Kako se zovete? - Moses Dupris. Walk se u sebi lecnuo. U blizini je bila fontana, suha i zelena. Nedostajalo je nekoliko pločica. - Reći ću da sam prošao pored tebe, iako me nisi htio pustiti, Moses. Što kažeš? Da sam prijetio da ću napraviti scenu, kucati na vrata svih susjeda. - Susjeda nema previše. - Koja je Darkeova? Moses je pokazao prstom. - Darke... Gospodin Darke trenutno živi u oglednom primjerku. Možete parkirati pred kućom. Kroz naselje je tekla jedna cesta, vijugajući kroz desetak kuća. Neke su bile dovršene, većina tek napola; s daskama umjesto stakala na prozorima, skelama, nedovršenom fasadom i travnjacima pod naslagama građevinskog otpada. Ogledna kuća stajala je uz šumarak i bila prilično lijepa, s bijelim štukaturama, stupovima i velikim prozorima podijeljenim na nekoliko manjih kvadrata. Walku je naselje bilo odurno, sterilno. Sjetio se Cape Havena i želje da grad zamijene ovakvim nečim. Ljudi su kupovali parcele uz obalu za koje još nisu bile izdane građevinske dozvole. Nadao se da će biti odavno mrtav prije nego što novac izobliči njegov grad. 150
Knjige.Club Books Izbliza je kuća izgledala starije, duboka pukotina dizala se prema žlijebu koji se odvojio od kuće i visio. Trava je bila dugačka, kroz gredice su se provlačile niti korova. Vrata su bila velika, a Walk nije mogao naći zvono, pa je udario šakom poput policajaca na televiziji. Teškim, žurnim udarcima. Neko je vrijeme stajao pred vratima, osluškujući pjev ptica. Obišao je kuću s prednje strane. Zavjese su bile navučene, preklopljene jedne preko drugih bez otvora. Sa strane je pronašao vratašca od kovanog željeza, crna i teška, ali kad ih je gurnuo, otvorila su se. Bazen, terasa s roštiljem, televizor i stolci. Walk je stao kao ukopan kad je vidio stražnja vrata kuće, otvorena. - Darke - doviknuo je. Ušao je u kuću. Srce mu je ubrzalo. Poželio je izvući pištolj, ali ruka ga nije slušala. Tako je to bilo u posljednje vrijeme. Nad glavom mu se vrtio ventilator. Vidio je da je sve uredno, otvorio kuhinjski ormarić i ugledao konzerviranu hranu, sve etikete okrenute prema naprijed, savršeno poslagane. Nastavio je, sad već znojan. Prošao je pored blagovaonice, radne sobe, dnevne sobe, u kojoj je televizor bio upaljen, ali bez tona, na ESPN. Karl Ravech je pred policom punom knjiga govorio o Bautisti i Bravesima. Cijela je kuća bila uređena poput izloga, svaki predmet pomno odabran da pokaže ideal. Vidio je plastično voće u zdjeli, plastično cvijeće na stoliću, uokvirenu fotografiju obitelji s plastičnim osmijesima. Zamislio je Darkea kako ovdje živi sam, krupan i nezgrapan, pokušavajući ne napraviti nered. Walk se uspeo stubama; drvenim, prekrivenim debelim tapisonom boje vrhnja. Prošao je pored ogledala i vidio vlastiti odraz; ruka još uvijek na pištolju, klinac koji se igra kauboja, lovi Vincenta i njegovu plastičnu indijansku sjekiricu. Provirio je u sobe, tri prije nego što je pronašao spavaću. Sve je bilo besprijekorno. - Što radiš ovdje? Okrenuo se, a srce mu zatutnjalo. Darke je stajao na vrhu stuba u kratkim hlačama, majici bez rukava, sa slušalicama na ušima. Promatrao ga je prijeteće, hladno. - Došao sam provjeriti kako si. I dalje ga je samo promatrao. - Neki su se ljudi raspitivali za tebe. Nisu izgledali kao tip posjetitelja kojeg čovjek jedva čeka. Walk je sišao za njim u ugodnu dnevnu sobu. 151
Knjige.Club Books - Možemo konačno prijeći na stvar? Walk je sjeo na mekan kožni kauč. Darke je ostao na nogama. Jaz između njih proširio se. - Julieta Fuentes - rekao je Walk, gledajući ga. Darke je bio sav u znoju, curio mu je niz mišićave ruke i noge. - Sjećaš se Juliete? - Sjećam se svakoga tko je radio za mene. - Sjećaš se njezina dečka Maxa Cortineza? Ništa. Walk je ustao i prišao prozoru. Dvorište je bilo malo, ali uređeno, s drvećem i gredicama, nekakvom skulpturom izdjeljanom iz jednog komada drveta. - Ne krivim te. Za ono što si napravio Maxu. Julieta protiv njega nije imala šanse, ti si izjednačio borbu. Darke ga je samo mrko promatrao, ali na trenutak se u njegov pogled uvuklo još nešto. Tuga, možda kajanje. - Plemenito je to. Učinio si joj uslugu. Pokazao si da imaš srce. - Julieta je donosila više zarade od ostalih. To je već uvjerljivije. Štitio je imovinu. Jedino što Dickie Darke želi jest zarada. Kad je skrenuo razgovor na temu koja ga je zapravo zanimala, Walkovo se grlo osušilo. - Ali izgubio si kontrolu. Preteško si ga izudarao. Mogao je umrijeti. To se dogodilo sa Star? Razočaranje na Darkeovu licu bilo je jasno. - Postavljaš kriva pitanja krivoj osobi. Walk je prišao bliže, opet osjećajući adrenalin. - Ne bih rekao. - Vincent King. Ne želiš vidjeti kakav je. Vidiš samo dečka koji je nekoć bio. Walk je prišao još korak bliže. Darke se uspravio. - Nisi dorastao ovomu. Gubiš se. Znam kako je to. - Kako je? - Ponekad samo želimo nastaviti. A ljudi nam se ispriječe na putu. - Kako ti se Star ispriječila na putu? - Kako je njezina mala? Jesi joj rekao da mislim na nju? To je Walka iživciralo, zaškrgutao je zubima. U drugim okolnostima možda bi napao čovjeka većeg od sebe. U drugim okolnostima ili drugom životu. Sad je toliko teško disao da mu se činilo da se soba mrači. - Vrijeme je da krenem. Izašao je i krenuo kroz kuhinju. Darke ga je slijedio. Walk je malo usporio, osjećajući kako mu krv ne tjera dovoljno kisika do mozga. 152
Knjige.Club Books Pružio je ruku da se za nešto pridrži. Znao je da je to od lijeka, da je sve slabiji zbog jebene bolesti. Pred uličnim vratima primijetio je malu putnu torbu u uglu. - Putuješ nekamo, Darke? - Poslom. - Neko lijepo mjesto? - Mjesto koje nikad nisam želio posjetiti. Još su jedan trenutak promatrali jedan drugoga, a tad se Walk okrenuo i otišao, sjeo u policijski automobil i uputio se prema Capeu. Tek kad je ušao u grad, stao je uz cestu i nazvao Montanu.
153
Knjige.Club Books
23
išilo je toliko dugo da se Duchess navikla na sjedenje pred prozorom, na širokoj prozorskoj dasci, i promatranje neba, baš poput starca. Primijetila je da on promatra i nju, da promatra cesticu kao da očekuje posjetitelja. Robin se razbolio, dobio je gripu i tjedan dana proveo u krevetu. Duchess mu je nosila topla pića i brinula se za njega, iako su one riječi lebdjele između njih, opterećivale ju kao da joj sjede na grudima. Razdor koji je namjeravala svim snagama popraviti. Treće noći imao je visoku temperaturu, plakao je da želi mamu, budio se i sjedio u krevetu kose mokre od znoja i divljeg pogleda. Vrištao je i tulio, a glas mu je bio prožet dubokom boli koju je Duchess dobro poznavala. Hala je uhvatila panika, pitao je Duchess treba li pozvati doktora ili hitnu. Nije se obazirala na njega, nego je skinula Robina i prekrila ga mokrim oblozima. Sjedila je uz njega cijelu noć, Hal je sjedio pored vrata. Nisu razgovarali, samo su tako sjedili. Idućeg jutra temperatura je pala i Robin je pojeo malo juhe. Hal ga je odnio u prizemlje i smjestio na ljuljačku na trijemu da gleda kišu i udiše maglu. - Sviđa mi se kako bubnja po jezeru - rekao je Robin. - Da. - Žao mi je. Zbog onoga što sam rekao. Okrenula se prema njemu i kleknula na grubo drvo. Hlače su joj već bile poderane na koljenu od rada na farmi. - Ne moraš mi se nikad ispričavati. Hal je imao video. Jedne lijene nedjelje gledali su Ritu Hayworth. Duchess nije znala da jedna žena može biti tako veličanstvena. Tad je na tavanu otkrila vreću punu vesterna, sjela pored starca i odgledala ih noć po noć dok Robin nije prizdravio. Cijeli jedan dan pravila se da nije Duchess, da ganja bandu Meksikanaca kroz visoku pšenicu, a Hal ju je gledao s trijema i odmahivao glavom kao da je luda. Obratila mu se s Tuco, rekla mu da je on ružan, a ona zla. Treći lik, dobar, zapljeskao je. Kovrče su mu bile prilijepljene za čelo, sa žute se kabanice cijedilo. Danima je vježbala, odmaknula se stotinu metara unatrag, pogodila drvo posred kore i proglasila se Sundanceom. Prvi put kad je uzjahala sivu kobilu shvatila je da joj je bliskiji Butch. Bliži njezinoj krvi, možda malo manje stran sad kad je puštala korijenje u Montani. Spustila je dlan na sivu kobilu i osjetila njezinu toplinu, nježno ju potapšala i rekla
K
154
Knjige.Club Books joj da ju nikad neće udariti, a da zauzvrat moli da ju ne zbaci. Čvrsto je zgrabila sedlo i otresala kišu iz kose dok ju je Hal vodio po toru laganim kasom od kojega su joj se usnice razvukle u najširi smiješak koji je iskusila u cijelom životu. Nakon još tjedan dana ugljeno nebo počelo se vedriti, kiša je posustajala, plavetnilo se proguralo među oblake i sunčeva svjetlost blagoslovila tlo po prvi put u nekoliko mjeseci. Kad je pogledala preko farme, vidjela je Hala uz plug i Robi- Na pored kokošinjca, obojicu zagledanih u nebo, s osmijesima na licima. Hal je podigao ruku, a za njim i Robin. Polako, s velikim naporom, Duchess je podigla ruku u znak pozdrava obojici. Na matematici je naučila da je trokut najizdržljiviji oblik. Dani u Montani mijenjali su se postupno, jesen ih je nosila tlom s lišćem u tisućama tonova smeđe. Jedne subote Hal ih je odvezao do Glečera. Pješice su otišli do slapa Running Eagle. Jasike su hvatale svjetlo, zaustavljale Duchessin dah. Hodali su tepihom lišća, među kojim je bilo toliko krupnih primjeraka da su dopirali Robinu do ramena kad bi ih podigao. Pokušao ih je skupljati, nakupio toliko da se jedva vidio iza njih. Hal ih je doveo do čistine i zagledali su se u žarko žute topole koje su se ljuljale poput valova zlata. - Prelijepo - rekao je Hal. - Prelijepo - ponovio je Robin. Duchess je samo gledala. Ponekad joj je bilo teško pronaći grubost i okrutnost u sebi. Stali su pred stijenama s kojih se voda glasno slijevala. Stajali su pored četveročlane obitelji, toliko simetrične da je Duchess okrenula glavu od majke i oca kao da su počinili nekakav moderni grijeh. Zaključila je da će se vrlo brzo razvesti, otvrdnuti svoje male anđele dok od njih ne ostane samo volja za lupanjem vratima i ljutitim plačem. Na to se nasmiješila. Duchess je još uvijek svake nedjelje nosila onu haljinu u baptističku crkvu Canyon View. Hal bi se svaki put namrštio, a druga djeca zabuljila u nju, ali starci, parovi koji su stajali pognutih glava, udovice koje su se držale čedno jer su to i zaslužile, oni su svi zavoljeli Duchess. Nitko od njih više nego Dolly, koja bi joj gotovo svake nedjelje prišla i sjela do nje. Jesenje sjene, svijeće i lampaši. Robin je sjedio s troje djece, tri brata redom starija od njega, ali dopuštali su mu da se drži njihove grupice. Majka bi ih s vremena na vrijeme ušutkala. Robin ih je promatrao bez riječi, zadivljen. Stariji dečki; ima li ičeg tomu ravnog. - Doći će. - Tko? - rekao je Hal. - Darke. Moraš znati da će doći. 155
Knjige.Club Books - Neće. - Ja sam Josey Wales, a on je vojnik Unije. Za mojom krvlju raspisana je tjeralica. Doći će. - Još mi uvijek nisi rekla zašto misliš da će doći. - Jer misli da sam mu nanijela nepravdu. - Jesi li? - Jesam. Star svećenik pozvao je na pričest i gledala je kako se pred njim stvara red ljudi toliko gladnih pročišćenja da su bili spremni dijeliti jeftino vino i pljuvačku. - Hoćeš i ti? - pitao je Hal, kao i svakog tjedna. - Hoću li herpes, Hal? Okrenuo je glavu, a Duchess to shvatila kao sitnu pobjedu. Robin je stajao u redu s onim dečkima. Nosio je staru leptir-kravatu koju su pronašli na tavanu i slamnati šešir koji mu je bio najmanje sedam brojeva prevelik. Dok su prolazili pored njih, Robin se okrenuo. - John, Ralph i Danny idu po pričest. Želim ostati s njima, ali ne želim dobiti herpes. Hal je namršteno pogledao Duchess. Ostali su na kolačima. Duchess je pojela krišku čokoladne torte ijedan kolač od limuna, a zatim se nećkala pred pitom od kruške i datulja, ali prije nego što se odlučila, odnijela ju je neka stara žena. Dobila je na težini, malo, tek toliko da ne izgleda zastrašujuće. Kad su se vratili na farmu, Duchess je ugledala bicikl, star i loš, u prašini pred trijemom. - Ono je Thomas Noble - rekao je Robin, lica priljubljenog uza staklo. Thomas Noble stajao je na donjoj stubi, s izobličenom rukom zataknutom u zelene hlače od samta. Nosio je lijepu zelenu košulju i zelenu jaknu. - Isuse. Izgleda kao šmrkalj. Izašli su iz automobila. Duchess je stala, podbočila se i namršteno ga pogledala. - Što radiš ovdje, Thomase Noble? Progutao je knedlu, odmjerio njezinu haljinu, pa progutao još jednu. - Nadam se da ne mjerkaš moje tijelo. Hal će te nastrijeliti. Jel‘da, Hal? - Da - rekao je Hal. Poveo je Robina u kuću, obećavajući mu putem da će mu dati da se vozi na kosilici nakon što se presvuče iz odjeće za crkvu. - Ja... zadaća iz matematike. Netko bi mi trebao... - Ni ne počinji s tim sranjima. - Mislio sam da bismo se mogli malo družiti. Jer ono, živim prekoputa. Zdravom je rukom pokazao u daljinu. 156
Knjige.Club Books - Poznajem zemlju Radleyjevih i nemamo susjede. Koliko si se dugo vozio? Thomas Noble počešao se po glavi. - Četiri milje. Mama kaže da bi mi dobro došlo malo vježbe. - Toliko si mršav kao da nemaš što jesti. Bolje bi joj bilo da ti promijeni prehranu. Nasmiješio se jednostavnim osmijehom. - Ne namjeravam ti napraviti sendvič, ni ponuditi piće. Nismo u pedesetima. - Znam. - Nego, ja sad idem čupati korov kod jezera. Posao neće pričekati samo zato što ti nisi dovoljno pametan da se najaviš. Ušla je u kuću, presvukla se u stare traperice i majicu, a kad je izašla, Thomas Noble je još uvijek stajao ondje, izgledajući priglupo i gledajući u tenisice. - Ako misliš ostati, budi od koristi i pomozi mi. - Dobro - odmah je pristao. Slijedio ju je do ruba jezera, kleknuo pored nje i čupao korov koji bi mu pokazala. Iz džepa je izvukla cigaru, ukradenu Halu iz komode. - Ne smiješ pušiti. Dobit ćeš rak. Pokazala mu je srednji prst, odgrizla vrh cigare i ispljunula ga na zemlju. Jesse John Raymond držao je dim u ustima dok je pucao u kukavicu Pata Buchanana. - Stisnula je cigaru zubima. - Imaš vatre? - Izgledam li ti kao tip dečka koji ima vatre? - Dobro kažeš. Mogu ju žvakati, kao Billy Ross Clanton. - Mislim da je duhan za žvakanje drukčiji. - Ništa ti ne znaš, Thomase Noble. - Duchess je odgrizla velik komad cigare i žvakala ga, pokušavajući potisnuti želju za povraćanjem. Thomas Noble se nakašljao, pa je nesigurno pogledao odozdo. - Dakle... razlog mojeg posjeta. Bliži se školski ples. Zimski bal. - Nadam se da ne skupljaš hrabrost da me pozoveš. I to baš sad. Dok imam puna usta duhana. Brzo je odmahnuo glavom i vratio se poslu. - Moram ti priopćiti da se nemam namjere udavati. A pogotovo za tebe... s takvom rukom. - Nije nasljedno. Anomalija je. Doktor Ramirez... - Ja sam odmetnica. Ne zanima me što kaže neki Meksikanac. Nastavio je raditi u tišini, a zatim opet malo zastao i zaškiljio prema njoj. - Mjesec dana pisat ću ti zadaću iz matematike. - Dobro. 157
Knjige.Club Books - Dobro kao može? - Ne. I dalje ne idem na ples s tobom. Ali dozvoljavam ti da mi pišeš zadaću iz matematike. - Je li to zato što sam crnac? - Ne, nego jer si jebeni slabić. Od muškarca očekujem hrabrost. - Ali... - Ja sam jebena odmetnica. Kad ćeš to shvatiti? Ne volim lijepe haljine i ne izlazim s dečkima. Imam pametnijeg posla. - Kao naprimjer? - Progoni me neprijatelj - rekla je, pomno ga promatrajući. - Čovjek po imenu Dickie Darke, vozi crni Escalade i želi me ubiti. Ako želiš biti od koristi, drži oči otvorene. - Zašto te želi ubiti? - Misli da sam mu nanijela štetu. - Reci policiji. Ili djedu. - Ne smijem nikomu reći. Ako saznaju što sam napravila, uvalit ću se u sranja. Možda me razdvoje od Robina. - Pripazit ću. - Jesi li ikad u životu napravio išta hrabro? Opet se počešao po glavi. - ljuljačka od gume na potoku Cally. - To nije hrabro. - Probaj se ti ljuljati s jednom rukom. Skoro se nasmiješila. - Majka me rodila bez anestezije. Hrabrost je nasljedna, zar ne? - Isuse, Thomase Noble. Pri rođenju si valjda bio težak stotinjak grama. Sigurno si izletio kad je kihnula. Vratio se čupanju korova, cijelo vrijeme škiljeći. - Gdje su ti naočale? - Ni ne trebaju mi. - Čupaš jebene zumbule. A ja volim zumbule. Oprezno je spustio leševe zumbula natrag na isto mjesto. - Nije uvijek lako biti hrabar, znaš. Ja nisam kao ti. Vidiš klince da mi se smiju, u grupama, za glavu viši, veći, mišićavi. - Nije stvar u tome koliki si, nego kako se držiš. Promislio je. - Znači, da se držim kao da se znam tući? - I u tom slučaju nećeš ni morati. - Taj čovjek koji te traži. Hoće to pomoći i protiv njega? - Ne. Ako njega vidiš, odmah mi reci. 158
Knjige.Club Books - Dobro. Ali možda bi te više trebao brinuti klinac kojemu si prijetila. Tyler. Ima starijeg brata, koji te sad traži. Odmahnula je rukom. - Jebe mi se i za njega i za njegovu obitelj. A sad još iščupaj onaj golemi tamo i nosi se svojim putem. Dok stigneš do doma, već će biti mrak. Ne možeš si dopustiti da te u mraku udari kamion i da ostaneš i bez zdrave ruke. Nevoljko je ustao. Gledala je za njim kako odlazi, diže bicikl s tla i kreće prema ogradi farme. Pričekala je da nestane s vidika, a tad ispljunula gvalju duhana, stresla se i prstima zgulila listiće s jezika.
159
Knjige.Club Books
24
arada okruga Iver. Glavna ulica prštala je od života. Jedan je dječak lasom hvatao telad od slame, psujući svaki put kad bi promašio. Curice su bacale vrećice pune kuglica kroz obruče. Jedan štand prodavao je hot dogove, skejterima na raspolaganju stajala je rampa sačinjena od jednog jedinog komada iverice naslonjenog na prevrnute tegle za bilje. Hal je doveo Robina do štanda na kojem su bojili lica. Duchess je sjedila na pločniku i promatrala platforme. Osiguranje Mount Call, banka Trailwest. Djevojčice s tijarama mahale su bljeskovima nekoliko fotoaparata i kamera. Ugledala je Thomasa Noblea i majku. Bila je visoka i lijepa, glave su se okretale za njom. Pored nje hodao je neki starac, nizak i mršav i bijel. Thomas joj je prišao. - Majka ti se bavi dobrotvornim radom? Volontira u staračkom domu? Thomas Noble pogledao je koga Duchess gleda. - To mi je tata. Namrštila se. - Isuse, što ju je privuklo? Financije ili fetiš? Povukao ju je za ruku. - Moram ti nešto reći. Hitno je. Nevoljko je ustala i poveo ju je dalje od gomile. Duchess je samo nagađala što to Thomas Noble može smatrati hitnim, ali zaključila je da ima veze s uobičajenim temama koje su ga mučile: muti li njegova mama s poštarom, je li moguće da mu je ruka ojačala, jer čini mu se daje, možda bi uskoro mogao zgnječiti limenku golom rukom. Bio je opsjednut gnječenjem limenki. - Bolje ti je da me opet ne gnjaviš s mamom i poštarom. Njezin odnos s Thomasom Nobleom razvio se u svojevrsno jednostrano prijateljstvo u kojem se on njoj povjeravao, a ona te tajne bez milosti koristila protiv njega. Nosio je šešir za zaštitu od sunca, ali sad ga je skinuo i hladio se. Stali su u hlad, pod krošnju javora. - Onaj mali, Tyler. Njegov je brat ovdje i traži te. - Tebi je to hitno? - Ne razumiješ. Golem je. Mislim da bi trebala otići doma. - Gdje je? Thomas Noble progutao je knedlu. - Ne budi pičkica cijelog života, Thomase Noble. Odvedi me do toga golemog da ga prebijem na mrtvo ime. Poveo ju je, odmahujući glavom i brišući znoj drhtavom rukom. Vijest se proširila, djeca se nagurala u uličicu iza Cherryne slastičarnice.
P
160
Knjige.Club Books - Ono je on. Duchess je odmjerila klinca, Tylera, onoga koji je gurnuo Robina na tlo. A tad je odmjerila i klinca pored njega, višeg, debljeg, ružnijeg. Nosio je kratke hlače koje su dopirale do pola lista, imao debele bijele noge nalik na stupove, iznošene i izblijedjele starke. Crna kosa, frizura kao na lonac, nekoliko akna na oba obraza. Tyler je uperio prst u nju i veći joj je dečko prišao. - Tko si ti, seronjo? - rekla je Duchess, popravljajući mašnu u kosi. - Gaylon. - Dovraga, tebi život neće biti lak s takvim imenom. - Prijetila si mojoj obitelji. Duchess je preokrenula očima. - Prijetila si momu bratu. - Nisam samo prijetila, nego rekla da ću mu odrubiti glavu, đubre tu malomu. Sad je oko njih već stajalo desetak djece. Nanjušili su krv u vodi. - Ispričaj mu se. - Začepi, debeli. Djeca su glasno uzdahnula i malo se odmaknula. Thomas Noble više nije stajao pored nje. Gaylon je zakoračio prema njoj, stežući debelu šaku. A tad ga je čula. Napola bojni poklič, napola vrisak male curice. Gomila se razmaknula kad se Thomas Noble zatrčao prema njima. Košulja mu je bila raskopčana pod ovratnikom, a hlače ugurane u čarape, iz razloga koji se Duchess nije ni usudila analizirati. Thomas Noble se kretao brzo, skakutao poput boksača i mijenjao koja mu noga stoji naprijed, kružeći oko Gaylona, izazivački mašući glavom. Duchess je prekrila lice i kroz prste gledala kako ga Gaylon obara jednim udarcem. A tad su se stražnja vrata slastičarnice otvorila. Cherry je iznijela smeće. Gomilica se brzo razišla, Tyler i njegov brat nestali. Duchess je prišla i procijenila štetu. - Jesam pobijedio? - rekao je Thomas Noble dok mu je pomagala da ustane. - Važno je sudjelovati. Oprezno je dodirnuo oko. - Sve će biti crno. - Već je crno - rekla je, jer je to bilo očito. - Možda poplavi. - Dođi, naći ćemo ti leda - primila ga je za zdravu ruku. Usprkos boli, široko se osmjehnuo. 161
Knjige.Club Books - To je bilo hrabro, jel‘da? - Više glupo nego hrabro. Čim su skrenuli na Glavnu, ugledala ga je. Crni Escalade. Iz lica joj je nestala i posljednja kap krvi. Darke ih je pronašao. Pustila je Thomasovu ruku i zavukla se među parkirane terence. Naljepnice na branicima; SWAN MOUNTAIN i MONTANA ELK, DEVETI OKRUG. Pomislila je na Darkea koji se pokušava stopiti s gomilom, ali odaju ga oči bez duše. Duchess je primijetila Halov kamionet, sa spuštenim prozorom. Otvorila je vrata i uvukla se na suvozačko sjedalo. Thomas Noble gledao ju je kako otvara pretinac za rukavice i iz njega izvlači Smith&Wesson. Gurnula je pištolj u opasač traperica. Thomasa Noblea želja za borbom prošla je jednako brzo koliko ga je i obuzela. Vratili su se na pločnik. Sunce je bacalo zrake na ulicu, obasjavalo djecu i roditelje, osmijehe neupućenih. Hodali su pločnikom, prošli pored Cherryne slastičarnice, pored brijačnice. Držali su se izloga, Duchess je pogledom pretraživala gomilu, držeći ruku na pojasu. Pištolj, više ne hladan, nego usijan, čekao ju je. Prekoputa je vidjela Escalade. Zamislila je Darkea unutra, kako ju promatra onim svojim pogledom. Zakoračila je na cestu nervoznim korakom, ali potisnula strah osmijehom. Neka ju Darke vidi, drago joj je da je došao, jer želi da sve ovo završi. Ubila bi za Robina, nije joj trebalo ni previše povoda. - Što to radiš? - Thomas Noble povukao ju je za lakat, ali izvukla se iz njegova stiska, okrenula prema njemu i ošinula ga pogledom. - Ostani ovdje. - Ne možeš mu samo tako prići. Thomas Noble izgledao je kao da će se rasplakati, kao da se želi okrenuti i zbrisati, ali muškarac koji se budi u njem bori se za mjesto s prestrašenim djetetom. Vratila se do Escaladea drugim putem. Prišla je pločnikom, došla do automobila, prešla dlanom preko boje, toliko sjajne da se mogla ogledati u njoj. - Duchess, molim te - doviknuo je, ali nije se osvrnula. Izvukla je pištolj iz traperica, držeći ga između tijela i automobila, podigla ruku na kvaku i snažno povukla. 162
Knjige.Club Books Bio je zaključan. Prislonila je lice na staklo i vidjela da je prazan. Naglo se okrenula. Parada se nastavljala, bubnjevi, vrpce. Djeca su marširala u orkestru, djevojke mahale vrpcama, široko se smiješeći. Duchess se progurala kroz jednu grupicu i čula da se djeca ljute zbog toga. Thomas Noble hodao je uz nju. U svima je vidjela Darkea, tople osmijehe i hladne oči. Znala je za što su ljudi sposobni, svi oni; dovoljno je da budu sposobni. Napola se okrenula i tad ga je primijetila. Sad je potrčala, ne pazeći više ni na koga. Nekomu je klincu izbila Coca-Colu iz ruke, srušila jednu staru ženu na tlo, praćena ljutitim povicima. Kad je stigla do njega, okrenuo se, pogledao uvis i nasmiješio se. Kleknula je i zagrlila Robina. - Što je bilo? - rekao je Hal. A tad je neka žena primijetila što Duchess drži u ruci. - PIŠTOLJ. Hal ju je privukao k sebi, a oko njih je nastala panika. Poziv je stigao nakon večere. Hal mu je rekao što se dogodilo. Kad se panika stišala, Escaladea više nije bilo. Duchess nije vidjela registraciju. Automobil možda nije ni bio Darkeov. Ali podsjetio ih je da se ne smiju opustiti. Čim je prekinuo, telefon je ponovo zazvonio. - Popularan si - rekla je Martha. Obećao je da će joj skuhati večeru, ali zaboravio je na vrijeme i na kraju su nazvali dostavu. Martha se nasmijala i rekla da joj je pao kamen sa srca, da će barem dobiti jestivu večeru. Ostavio ju je u kući, s još dokumenata. - Cuddy - rekao je Walk u telefon. Neko se vrijeme nije čuo s Cuddyjem, i laknulo mu je što ga čuje. - Kako je? - Vratio sam ga u staru ćeliju, morao sam preseliti jednog kratkotrajnog i svašta sam čuo od njega, ali Vincent je mirniji u svojoj ćeliji. - Hvala vam. - Ima li što novo o slučaju? Pitao sam i Vincenta, ali ne želi razgovarati o tome. Nije kao drugi, koji stalno kukaju da su nevini, da im je nanesena nepravda. Čovjek bi pomislio da smo bacili iza rešetaka dječački crkveni zbor. Walk se nasmijao. - Znači, ne razgovara ni s kime? - Ne. Imam osjećaj da nije ni odlazio. Vratio se staroj rutini bez promjena. Još ću pomisliti da mu je zatvor nedostajao. Neko su vrijeme čavrljali, a tad je Martha pozvala Walka. Ustao je, ostavio pivo na trijemu i vratio se u dnevnu sobu. Martha isprva nije ništa rekla, samo se malo uspravila, zatim se nagnula bliže nad hrpicu dokumenata, stavila naočale i usredotočila se. Ona je otkrila i prvi trag, kompaniju u Portlandu registriranu na Darkea. 163
Knjige.Club Books - Nešto si našla? - Možda. Donesi mi nešto za grickanje. Bolje mislim jedući ljuto. Imaš habanera? Odmahnuo je glavom. - Malaguete? - Ni ne znam što je to. - Isuse, Walk. Daj mi barem poblano. Trebam nešto ljuto. Pripremi se za drugi put. Kad ga je tako prekorila, vratio se u malu kuhinji, pristavio kavu i zagledao se u ulicu. Radili su četiri sata. Počeli su nakon večere i sad je već bilo kasno, oboje su zijevali, umornih očiju, ali svjesni da bi radije radili nego ležali u krevetima čekajući san koji ne dolazi. Marthu je slučaj sad pogađao osobno, ponajprije zbog toga kako je utjecao na Walka. Izgledao je kao da su ga detalji shrvali. Pružio joj je kavu i mlinac za papar. Boreći se sa smiješkom, pokazala mu je srednji prst. Gledao ju je kako se šetka, mozgajući o poreznoj prijavi u ruci. Glasila je na tvrtku registriranu u Darkeovo ime. Trag je bio toliko kompliciran da je već morala zamoliti nekoliko usluga od jednog poreznog odvjetnika kojeg je poznavala. - Avenija Fortuna - rekla je. - Kuće u drugom redu od mora. - Sve osim nekoliko u vlasništvu su istog holdinga. Kad je stigao onaj izvještaj o eroziji litica, onaj prvi? Iz državne uprave za šume. - Martha je grickala poklopac olovke. Walk je pretražio debeo svežanj dokumenata. - U svibnju 1995. Martha se nasmiješila, pa podigla poreznu prijavu. - Ova je kompanija kupila prvu kuću u rujnu 1995. A odonda su svake godine kupili barem još jednu. Osam kuća, svaka pod hipotekom, jer su za svaku novu kupnju digli kredit kojim su otplatili prethodni. Funkcioniralo je do šeste, dok banke nisu podigle kamate. - A onda? Martha se opet ushodala, otišla do kuhinje i natočila si viskija u kavu, pa onda dolila i Walku. - Dakle, ova je tvrtka kupila sve kuće u drugom redu. Uprava je procijenila da litice imaju još deset godina, je li tako? - Manje-više. Podigli su valobran. Vincentova je kuća na sigurnom. - Kuće u drugom redu ne vrijede bogzna koliko. Manje su, u obiteljskom vlasništvu. Kupili su ih za sitnu lovu, a čini se da im ni u posljednjih deset godina vrijednost nije porasla. - Dok? 164
Knjige.Club Books - Dok se litice nisu počele urušavati, pogled se na ocean otvorio i vikendaši su nahrupili u grad. Kuće u prvom redu padale su jedna za drugom. Znači da je između te tvrtke i koliko ono... - Pet milijuna dolara. Najmanje. - Stajala samo kuća Vincenta Kinga. Parcela na kojoj stoji. Na kojoj se može izgraditi još kuća. Ali nitko ne bi dobio dozvolu dok kuća Vincenta Kinga stoji. - Kako se zove ta kompanija? - MAD Trust. - Kakvo je to ime? - Ime nije važno. Ali pogodi tko je jedini direktor? Pružila je Walku poreznu prijavu i primio ju je, pokušavajući ju smiriti u ruci. Crno na bijelom, na vrhu stranice, masna slova. Richard Darke.
165
Knjige.Club Books
25
e se noći Duchess probudila u hladnom znoju. Vidjela je kako sjenke i obrisi ormara poprimaju Darkeov bezdušan oblik. Kad se smirila, provjerila je kako je Robin, a zatim se iskrala iz sobe i sišla u prizemlje. Nosila je mekan kućni ogrtač. Hal joj ga je ostavio. Na takav su se odnos sad bili navikli. Duchess i dalje nije prihvaćala ništa od njega direktno. Ni hranu, ni piće, ni pomoć oko konja, čak ni kad bi ju još Čekala zadaća, a dan se brzo bližio kraju. Hal bi joj ostavljao stvari, a ona ih uzimala kad njega ne bi bilo u blizini. Čudila se i divila njegovu strpljenju. Napila se vode iz slavine. Kad se uspravila, čula je neki zvuk. Kretanje na trijemu. Možda ljuljačka, čiji su lanci još uvijek škripali, koliko god ih Hal podmazivao. Sagnula se, a srce joj je ubrzalo kao da želi pobjeći od nje. Drhtavom je rukom otvorila ladicu, pronašla najdulji nož i čvrsto ga stisnula. Prišuljala se vratima i vidjela da su malo otvorena kad joj je mjesečina pala na bose noge. - Ne možeš spavati? - Sranje. Skoro sam te ubila. - To je nož za kruh - rekao je Hal. Sjedio je na ljuljački, obasjan tek žarom cigare. Kad je prišla bliže, Duchess je ugledala cijev puške pored njegovih nogu. - Znači, vjeruješ mi - rekla je. - Možda samo čekam medvjeda. - Trebala sam pogledati registraciju. Uzela sam pištolj i zaboravila sve ostalo. Jebena početnička pogreška - procijedila je kroza zube. - Štitila si obitelj. Većina ljudi nije dovoljno hrabra za takvo što. Odmahnula je glavom. - Zna li Dolly? Nakon što joj je Hal oprezno uzeo pištolj, Dolly je prišla i odvela ju u sigurnost najbližeg restorana. - Čvrsta je ona. Iako bi bilo dobro imati još jedan par očiju. Svaki put kad ju vidim, pita kako si. Mislim da ju podsjećaš na mladu Dolly. - Zašto?
T
166
Knjige.Club Books - Dolly je najčvršća žena koju ćeš ikad upoznati. Nije joj bilo lako, ali nikomu to ne govori. Njezin Bili... Jednom sam sjeo s njim na piće, raspričao se. Dollyn otac bio je opak. Jednom ju je uhvatio s cigaretom. - I namlatio ju. - Ne. Ugasio je cigaretu na njoj. Još ima opekline po rukama. Rekao joj je da se do kraja života više neće usuditi pripaliti cigaretu. Duchess se grlo stegnulo. - Je li kažnjen. - Kad je Dolly malo odrasla, dirao... Završio je u zatvoru. - O. Hal se nakašljao. - U to se vrijeme drukčije oblačila, vidio sam fotografije. Nosila je mušku odjeću, preveliku i bezobličnu, ali ipak nije odustajao. - Neki su ljudi čista tama. - Jesu. - James Miller, plaćeni ubojica i revolveraš. Redovito je išao u crkvu, nije ni pio, ni pušio. Ali govorkalo se da je ubio pedeset ljudi, gomila ga je linčovala. Znaš koje su mu bile posljednje riječi? - Da čujem. - Počnite konačno. - Znači da je gomila dobro postupila. Ako dobro stoji postrani, je li i dalje dobro? Nebo je bilo dovoljno bistro za snijeg. Hal je rekao da ih zima još nije dodirnula, da kad ih dodirne, znat će. Da će njezin dodir izbrisati sve boje jeseni. Pomaknuo se da Duchess može sjesti. Nije sjela. Dugo su stajali u tišini. Kad je dovršio cigaru, pripalio je novu. - Dobit ćeš rak. - Možda. - Briga mene. - Naravno. Tama mu je skrivala oči. Stražario je, promatrao drveće i vodu i prazninu koja se u Duchessinim očima polako počinjala puniti značenjem. Ustao je i otišao u kuhinju i čula je zvižduk čajnika. Sjela je na sam kraj klupe, pogledavajući pušku. Vratio se s kakaom i spustio njezinu šalicu na trijem pored nje. Slabo svjetlo iz kuhinje obasjalo je sljezove kolačiće u šalici. On je pio viski, tek malo na dnu čaše. - Jednom nas je poharala oluja. Okrutna. Sjedio sam ovdje i gledao kako nam nad zemljom sijevaju munje. Razmišljao sam o nečastivom, vidio njegovo lice na nebu, zmijski jezik koji bijesno paluca. Staja nam je izgorjela. 167
Knjige.Club Books Duchess je već vidjela onaj hektar na kojem ništa nije raslo, na kojem se vidio samo čađav trag nečega što je ondje nekoć stajalo. - Siva kobila. Njezina majka bila je u staji. Duchess ga je pogledala, zahvalna tami što je toliko gusta da joj Hal ne vidi paniku u očima. - Nisam ju stigao izvesti. Razmislila je o tom trenutku. Dobro je znala kako sjećanje može progoniti čovjeka. - I mi smo povremeno viđali oluje - rekla je. - Doma. - Često mislim na Cape Haven. Molio sam se za tvoju majku, za tebe i Robina. - Ne vjeruješ u Boga. - Ni ti, ali odlaziš na čistinu i klečiš. - Tamo razmišljam. - Svakomu treba takvo mjesto. Skladište u podu staje, ono u kojem držim pištolje, to je moje mjesto za razmišljanje. Sjednem onamo i zatvorim vrata svijetu i razmišljam o onome što je doista važno - dobacio joj je pogled. - Pisao sam mu. - Komu? - Vincentu Kingu. Godinama sam mu slao pismo za pismom. A ja nisam sklon pisanju. - Zašto? Otpuhnuo je dim prema Mjesecu. - To je dobro pitanje. Protrljala je oči. - Trebala bi u krevet. - Ne tiče te se koliko je meni sna potrebno. Spustio je čašu. - Isprva ih nisam namjeravao poslati. Samo, nakon Sissy, nakon svega što se dogodilo tvojoj majci i tvojoj baki, trebao sam se nekako ispuhati. Mislim da je to. Ali onda sam pomislio, a zašto i on ne bi znao? Možda misli da si je uništio život. Neka zna da je uništio i naše. Možda misli da ja sjedim ovdje, uživam u mirovini na ovoj prekrasnoj zemlji. Pisao sam mu o poslu, o dugovima, o računima, o tome kako se živi s takvim teretom. - Je li otpisao? - Je. Isprva se samo ispričavao. Kajao se. Znam da je bila nesreća... Znam to. Ali to ništa ne mijenja. Podigla je kakao i žlicom ubacila jedan sljezov kolačić u usta. U tom je trenutku bio presladak, zatekao ju je, iznenadio kao da je zaboravila na sve dobro u životu.
168
Knjige.Club Books - Odlazio sam na saslušanja komisije za pomilovanja. Od prvog do zadnjeg. Mogao je odslužiti manje. Mogao je izaći navrijeme da proživi najbolje godine života na slobodi. - Zašto onda nije? Walk mi nije rekao. Zaključila sam da se u zatvoru uvalio u nevolje, da je skrivio još nešto. - Nije. Cuddy, upravitelj zatvora, svaki se put založio za njega. Ali Vincent nije želio odvjetnika. Walk je isto dolazio na sva saslušanja. Vidjeli bismo se, ali nisam mu imao što reći. Vincent je bio Walkov prijatelj, bili su poput braće. Sjećam ih se iz mladosti. Bliski kao dva tata, samo što je Vincent bio tat. Ali Walk je uvijek bio na njegovoj strani. Duchess je pokušala zamisliti Walka kao dečka, najboljeg prijatelja Vincenta Kinga. Ali vidjela je samo Walka u uniformi, nikad ni u čem drugome, nikad ga nije ni vidjela izvan uniforme. Bio je rođen policajac, a Vincent je bio rođeno zlo. - Pred kraj svakog saslušanja svaki bi mu put postavili isto pitanje. Da izađete na slobodu, biste li ponovno prekršili zakon? - Što bi Vincent odgovorio? - Pogledao bi me u oči i rekao da bi. Da predstavlja opasnost za druge. Možda je mislio da postupa plemenito, da treba odslužiti cijelu kaznu, da je to pokora. Slaba nadoknada, ali barem je pokušao. S obzirom na sve što je u međuvremenu saznala, Duchess je zaključila da je Vincent govorio istinu. Doista je predstavljao opasnost za druge. - Ta bol. Izgubio sam tvoju majku, izgubio sam kćer, suprugu, sve što je ikad bilo dobro za mene. Znam tu bol. Mislio sam da se nikad neću oporaviti. - Kako si uspio? - Došao sam ovamo. Sveo svoje postojanje na disanje. Montana je pravo mjesto za to. Možda to i sama shvatiš. - Star je govorila da su patnja i grijeh povezani. Nasmiješio se, kao da čuje te riječi iz kćerinih usta. - Kakva je Sissy bila? Ugasio je cigaru. - Nakon smrti je nekoga lako proglasiti svecem. Ali djeca... djeca su sva dobra. Bila je mala i lijepa i savršena. Kao i tvoja majka. Kao i Robin. Nju nije spomenuo. Znao je da ne smije. - Voljela je crtati. Rasplakala bi se zbog vatrometa na Dan državnosti. Jela je mrkvu, ali nijedno zeleno povrće. Obožavala je tvoju majku. - Izgledam kao ona. Vidjela sam fotografiju. Ja i Star i Sissy izgledamo isto. - Izgledate. Lijepa si poput njih. Grlo joj se steglo. - Star je rekla da si okrutan. Da u tebi nema nježnosti. Da je nije ostalo nakon svega. Da si pijanac. I da nisi bio baki na sprovodu. - Svi mi počinjemo na kraju, Duchess. 169
Knjige.Club Books - Da to stvarno misliš, sad bi već bio dobro. Sereš - rekla je tiho i bez namjere da ga povrijedi. - Je li sve što mi je rekla istina? - Sam sebe konstantno razočaravam. - Znam da to nije sve. Zašto se nisi vraćao u Cape, zašto nas nisi posjećivao. Što si napravio? Progutao je knedlu. - Nekoliko godina kasnije. Mislim... čuo sam da se govorka o pomilovanju. Pet godina. Za ono što je napravio mojoj Sissy. U tim je riječima čula bol. Od toga je prošao cijeli život, ali njemu je sve to još bila sadašnjica. - Možda sam previše pio. Netko mi je pristupio. Imao je brata u Fairmontu, gdje je i Vincent bio. Ponudio mi je... Rekao je da može popraviti stvar, ispraviti nepravdu. Nije čak ni mnogo tražio. Da mogu... Da mogu ispočetka, bih li bio dovoljno snažan da ga odbijem? - Zatvorenik kojega je Vincent ubio u Fairmontu. Bilo je u samoobrani. Duboko je uzdahnula, osjećajući te riječi kao toliko težak teret da se ispod njih nije mogao stvoriti odgovor. - Tvoja je majka saznala. I to je bilo to. Kraj svega. Jedan jedini čin te daleke noći. Zbog toga smo sad ovdje. Otpila je kakao, razmišljajući o majci. Pokušavala je pronaći sjećanje u kojem bi bilo barem malo topline da zagrije noć, ali nije vidjela ništa osim Starinih bjeloočnica. - Zato ideš u crkvu? - Razumijevanje za sve što smo napravili i što bismo još mogli napraviti. Kad je sve čula, ustala je. Bila je umorna. Sjetila se da dolazi Darke i pogledala starca s puškom. Na vratima se osvrnula. - Vincent. Saslušanja za pomilovanje. Što misliš zašto je to rekao? Hal ju je pogledao i u njegovim je očima vidjela Robina. - Odveli bi ga i Walk bi gledao Cuddyja kao da ni on, ni Cuddy ne razumiju. Ali Vincent mi je pisao. Pokušao mi je objasniti. Samo ga je gledala. - Nakon one noći, nakon onoga što je napravio, znao je da nitko od nas više neće biti slobodan. Stajali su pred starom kućom obitelji Radley. Pri svjetlu Mjeseca Walk je jedva razaznavao Marthu; obrise njezina lica, mali nos, kosu do ispod ramena. Osjećao je njezin parfem; nešto lagano. Držali su ručne svjetiljke i sad su ih oboje upalili. Walk je imao zapis; vrijeme kad je Vincent obavio poziv i izvještaj mrtvozornika s procijenjenim vremenom smrti. Mogli su biti precizni: Duchess se odvezla 170
Knjige.Club Books biciklom do benzinske stanice na Pensacoli, Walk je znao da se držala velikih ulica i ceste, koliko god bile opasnije, i da joj je sve skupa trebalo četrdeset pet minuta. Vincent je imao petnaestak minuta da se riješi pištolja. Morali su početi od pretpostavke da je on ubojica, a ta pretpostavka Walku cijele prethodne noći nije dala da zaspi. - Ići ćemo u svakom smjeru u kojem je mogao ići. Martha je imala štopericu. Uzet će u obzir da je možda trčao, da je sprintom otišao baciti pištolj i sprintom se vratio, iako se Walk nije sjećao da ga je zatekao zadihanog, ili čak oznojenog. Walk se nije sjećao gotovo ničega iz te noći, tek Starina lica, koje, znao je, neće zaboraviti do kraja života. Gubitak pamćenja polako mu se prikradao. Bilježio je sve i svašta, pravio se da ima veze sa slučajem, ali zapravo je pisao podsjetnike. Dnevne zadatke, vrijeme kad treba uzeti lijekove. Sad je pisao sve. Počeli su od Starina dvorišta, prešavši preko potrgane ograde koja je tako stajala otkako je Walk pamtio. Ušli su u rijetku šumu, tek šumarak koji je dijelio Ivy Ranch Road od Newtona. Radili su metodično, obišli svaku stazicu, svako drvo i grm i nasad cvijeća. Provjerili su odvode. Walk je znao da su Boyd i njegovi ljudi i psi već pregledali sve te rute, ali nadao se da će pronaći nešto, da će primijetiti samo nešto što može primijetiti mještanin. Zaklopio je oči i stavio se na Vincentovo mjesto. Obišli su sedam ruta, neke tek mrvicu različite od prethodne. Nisu stigli nikamo. - Nije bio kod njega. Daje, našli bismo ga, ili bi ga našao Boyd, vjerojatnije. - To im je rupa u slučaju. I to velika - rekla je Martha. - Tužiteljica će pobjesniti. Vratili su se do kuće Radleyjevih i stali na pločniku. Martha je ispružila ruku i primila njegovu. Bio je na korak od sloma. Iz kojega god kuta gledao slučaj, nije ga mogao shvatiti. Izgubio je Darkea, zvao ga je i zvao, ostavio toliko poruka da više nije bilo mjesta za snimanje. Osjećao je da zna što se dogodilo. Darke je ubio Star i prišio ubojstvo Vincentu Kingu da se dočepa njegove kuće, koja bi spasila njegovo carstvo i na kojoj bi zaradio bogatstvo. Njegov je odgovor bio pun rupa, ali drugi nije imao. Što se Duchess ticalo, tješilo ga je što Hal živi Bogu iza nogu, na zemlji koja nije upisana kao njegovo vlasništvo, i što su djeca kod njega na sigurnom. Na kraju avenije Newton Martha ga je povela do susjednog dvorišta i preskočila ogradu pored prilazne stazice, sakrivene gustim grmom žutike. - Još znaš sve prečice - rekao je Walk. - Ovu mi je pokazala Star. Dvadeset minuta kasnije našli su se pred drvom želja. Nad oceanom su se vidjele zvijezde, a toranj crkve Little Brook izgledao poput napuštenog svjetionika. 171
Knjige.Club Books - Ne vjerujem da je još ondje. Sjećaš se kad smo se ljubili pod ovim drvetom? Nasmijao se. - Sjećam se svega. - Nikad mi nisi uspio raskopčati grudnjak. - Jednom jesam. - Nisi. Raskopčala sam ga unaprijed, da uživaš u trenutku slave. Sjela je, podigla ruku i povukla ga da sjedne pored nje. Zajedno su se naslonili na debeo hrast i zagledali u zvijezde. - Nikad ti se nisam ispričala - rekla je. - Za što? - Zato što sam te napustila. - Davno je to bilo. Bili smo klinci. - Nismo, Walk. Vincentov sudac mislio je da nismo. Razmišljaš li ikad o tome? - O čem? - O meni. Trudnoći. Djetetu. - Svakoga dana. - Nije se oporavio od toga. Moj otac. Nije bio tako loš. Samo... Mislio je da radi što je najbolje za mene. - I najgore za riječ Božju. Neko vrijeme nije ništa rekla. Svjetla nekog broda plutala su u tami, nošena plimom. - Nisi se oženio - rekla je. - Naravno da nisam. Tiho se nasmijala. - Bilo nam je petnaest. - Ali ipak sam znao. - To sam voljela na tebi. To čisto uvjerenje, vjeru u dobro i loše i ljubav. Nikad nisi ni riječi rekao o mom ocu, o onome što je napravio. Nikomu nisi rekao. Čak ni kad sam te napustila, kad je Star prešla u drugu školu i ostao si sam, sam sa svime. S tom golemom užasnom stvari koju je Vincent napravio. Walku se grlo stegnulo. - Samo sam želio da svi budete sretni. Opet se onako nasmijala, ali u tome nije bilo ni traga sažaljenju. - Vidio sam te - rekao je. - Možda godinu dana nakon svega. U trgovačkom centru u Clearwater Coveu. Bio sam s majkom, a ti si stajala u redu pred kinom. Malo je šutjela, a tad se sjetila. - David Rowen. Običan dečko. Nije mi ništa značio. - Ma znam. Nisam mislio reći da ti se zato nisam javio. Samo... Izgledala si sretno, Martha. Razmišljao sam o tom dečku, koji nije ništa znao. Nije znao što
172
Knjige.Club Books smo svi mi prošli i pomislio sam da je to sigurno super. Mogla si... Ništa nije stajalo između vas. Niste morali dijeliti taj teret. Mogli ste samo... Biti. Rasplakala se. Nije ispustio njezinu ruku.
173
Knjige.Club Books
26
S
dolaskom zime zemlja Radleyjevih smrznula se, a nebo zabijelilo rijetkim snijegom. Robin je ležao na leđima i gledao nebo toliko dugo da ga je Duchess morala odvući kad su mu prsti pobijeljeli. Malo su radili na polju, ali još su se uvijek morali brinuti za životinje. Crni konj i siva kobila pasli su pod dekama. Duchess je sad jutrima izvodila sivu kobilu; osedlala bi ju laganim sedlom i prošla stazama koje je sad već bolje poznavala. Uživala je u tišini Montane, sveobuhvatnoj kao da je Bog spustio pokrov preko šuma i ušutkao sve osim najglasnijih sjenica. Bili su na oprezu zbog Darkea; Hal je sjedio na trijemu do kasno u noć, u maskirnoj jakni, pod dekom, s puškom do nogu. Ponekad bi se Duchess probudila i prišla prozoru, vidjela ga dolje i odmah se vratila na spavanje. Ponekad bi sišla i Hal bi im skuhao kakao. Sjedili bi, pretežno u tišini, ali ponekad bi mu dozvolila da joj priča o Billyju Blueu, čija je priča bila toliko uzbudljiva i detaljna da se pitala izmišlja li Hal u hodu. Jedne mu je noći zaspala na ramenu i probudila se u krevetu, pokrivena do brade. Vikende je provodila s Thomasom Nobleom i Robinom, gazeći kroza snijegom prekrivene šume, gdje bi im dala par minuta prednosti, a zatim ih slijedila po otiscima čizama. Hladnoća je bila svježa i bistra i donijela je jasnoće njezinu nemirnom umu. Manje je mislila na Cape Haven i njegova nepromjenjiva godišnja doba, više na Montanu i povremeno na budućnost. Pomno je birala čega se prisjetiti o majci, kao da traga za dijamantima u planini ugljena. Ocjene su joj se popravile; i dalje je sjedila straga, pisala je zadaće, pisala eseje o Indijancima i prvim naseljenicima, kojima je riječima udahnula život. Poslala je Walku fotografiju zemlje Radleyjevih, snimljenu s prozora sobe jednog jutra kad su se probudili i ugledali visok snijeg. Svake subote ujutro odlazila je s Halom u grad, obavili bi kupovinu hrane i onda se uputili k Cherry na kakao i krafne. Dolly bi najčešće bila ondje, pa bi sjeli i razgovarali s njom. Billovo se zdravlje pogoršavalo i ispod Dollyna besprijekornog lica Duchess je sad vidjela prve napukline, znak tugovanja zbog nečega što se spremalo. Ta ju je spoznaja uznemirila. Odvezli su se do jezera Hamby, toliko golemog kao da je ocean. Hal je unajmio brod i pramac je razrezao kristalnu vodu kad su se otputili u ribolov. Sunce je rastjeralo hladnoću na jedno poslijepodne, toliko blizu savršenstvu da si je Duchess dopustila da mašta. Robin je izvukao pastrvu pristojne duljine, a onda se rasplakao kad ju je Hal bacio natrag. 174
Knjige.Club Books Thomas Noble često je spominjao zimski ples. Ponekad bi mu Duchess jednostavno rekla da odjebe, ponekad bi ga optužila da namjerava uliti alkohola u sok na plesu i napiti ju da ju iskoristi. Rekla mu je da je seksualni predator, a on se počešao po glavi i gurnuo naočale više na nos. Prvog dana prosinca donio joj je svežanj zumbula koje je čuvao. Odavno su bili mrtvi i žalosno su izgledali, ali važna je bila namjera. Dovezao se biciklom preko četiri milje zaleđenih stijena i po njihovoj snijegom prekrivenoj prilaznoj cesti. Kad je konačno stigao, imao je blage ozebline i pomalo halucinirao od hladnoće. Hal ga je posjeo pred kamin da se otopi. - Ne namjeravam plesati s tobom - rekla je dok su promatrali plamen. - Ne namjeravam te ljubiti, ni grliti. Ne namjeravam te primiti za zdravu ruku. Ne namjeravam se urediti, a možda ti se cijele večeri neću ni obratiti. - OK - rekao je. Zubi su mu još uvijek tiho cvokotali. Hal i Robin smiješili su se s vrata i kad ih je primijetila, pokazala im je srednji prst. Iduće nedjelje, nakon crkve, Hal ih je odvezao u mali trgovački centar u Briarstownu. Deset trgovina u nizu, od Subwaya do Cash Advancea. Pronašla je žensku odjeću u trgovini po imenu Cally‘s. Pregledala je pune vješalice poliestera, podigla haljinu sa šljokicama prema svjetlu i vidjela da ćelavi na barem pet mjesta. - Ovdje je kao u Parizu. Hal joj je pokazao jednu žutu haljinu, a ona njega upitala koga dreka on zna o modi. Uperila je prst u njegove čizme i isprane traperice, kariranu košulju i šešir sa širokim obodom i rekla mu da izgleda kao strašilo. Obišli su trgovinu tri puta. Robin joj je donosio kičaste haljine, prislanjao ih uz nju blistavog lica, a onda otrčao s njima kad bi ga upitala želi li da mu se sestra obuče kao kurva iz osamdesetih. Cally glavom i bradom prišla je da im pomogne, s lica im pročitala kako što je stvari i vratila se do blagajne. Imala je visok šinjon i cipele s platformama i širok remen pod kojim je skrivala deset kilograma viška. Hal joj se nasmiješio, a ona mu uzvratila sućutnim osmijehom. Duchess je pronašla nešto što joj se svidjelo u dnu trgovine, stala i zagledala se. Polako je pružila ruku i podigla ga. Spustila je šešir na glavu i osjetila buru u želucu, pomislila na Billyja Bluea, na svoju krv. Na svoje mjesto. Bio je prelijep, s kožom presvučenim zakovicama, savršenog oboda. Šešir za koji bi svaki odmetnik bio spreman ubiti. Hal se stvorio iza nje. - Dobro ti stoji. Skinula ga je i pogledala cijenu. - Isuse. - Stetson - rekao je Hal kao da time objašnjava bolno visoku cijenu. Nije ga namjeravala tražiti šešir. Bio je preskup, ali svejedno se osvrnula i pogledala ga s čežnjom, vraćajući se haljinama. 175
Knjige.Club Books - Izgleda da nosim doma ovu krpu - zgrabila je žutu haljinu s vješalice. Hal je zaustio da joj kaže da je to ista ona haljina koju je on odabrao prije sat vremena. Ošinula ga je pogledom i predomislio se. Cuddy im je dogovorio sastanak. Restoran brze prehrane južno od Bitterwatera po imenu Bill‘s, sav u izblijedjeloj crvenoj boji i načet zubom propadanja, s rukom ispisanom obavijesti o dnevnoj ponudi za tri dolara. Bio je prazan. Walk je spustio prozor i skrenuo prema drive-inu. Tip je bio star, Latinoamerikanac, zabrinuto namršten, s mrežicom za kosu i pregačom. Izgledao je kao tip radnika koji trpi sranja klinaca i još pokupi smeće za njima. Walk je pročitao kako se zove s pločice na uniformi. Luis. Luis je primijetio Walka, pa mu pokazao parkiralište. Walk je skrenuo na parkiralište i stao, izašao i sjeo na poklopac motora. Čekao je deset minuta. Luis je prišao pognut, vukući noge. - Pauza mi traje samo pet minuta - rekao je Luis. - Hvala što ste pristali na sastanak. - Cuddyjevi su prijatelji i moji. Luis je osam godina živio u ćeliji pored Vincentove. Oružana pljačka bila mu je posljednji u dugom nizu zločina. Tetovaže na ruci odavale su pripadnost bandi, ali Walk je zaključio da je to davna prošlost. - Pitajte i odgovorit ću. A onda se vraćam na posao. Šef ne voli da mu se policija mota oko restorana. - Primljeno na znanje. Pričajte mi o Vincentu Kingu. Luis je pripalio cigaretu, leđima okrenut prozorima restorana. Čim bi ispuhao dim, rastjerao bi ga rukom. - Jedini tip kojeg sam ikad upoznao koji nije tvrdio da su mu smjestili. Walk se nasmijao. - Ozbiljno vam kažem. Nije bio pričljiv. - Nije imao prijatelja u zatvoru. - Ne. Nikako. Nije ni izlazio na dvorište, čovječe. Ni jeo puding. - Kako, molim? - Puding. Zatvorska je hrana smeće, ali puding nije. Jednoga su proboli nožem zbog pudinga. Vincent mi je svaki dan davao svoj puding. Walk nije znao kako da to protumači. - Ne kužite me, šefe. Jeo je tek toliko. Tako je rekao, tek toliko. Kvragu, i disao je tek toliko. - Što to znaci? - Tek toliko da ne umre. Postojao je na elementarnoj razini. Održavao se na životu samo da izdrži kaznu. I davao sve od sebe da ju služi na najgori mogući 176
Knjige.Club Books način. Nije gledao TV, nije slušao radio. Nije radio ništa. Da mu je Cuddy dopuštao, provodio bi dane u samici. Luis je povukao dugačak dim. - Nevolja ga je našla - rekao je Walk. - Nađe svakoga, kad-tad. Imao je curu, jel‘da? Vani? Drugi su razgovarali o njoj. Možda mu je to bila slaba točka. Možda ju je zamišljao s drugima. Ljubomora može izludjeti čovjeka iza rešetaka, to vam ja kažem. Dobro se nosio s time, uvijek bi se pobrinuo da ga kasnije dugo ostave na miru. - Ali ipak su ga kad-tad dohvatili. Vidio sam ožiljke. - Jedini neprijatelj kojeg je imao bio je on sam. - Kako to mislite? - Zamolio me da mu nabavim nož. Nije mi se činilo važno. Mislio sam da se želi s nekim obračunati. - Ali nije? - Istoga dana kad sam mu ga dao, čuo sam stražare kako viču. Ništa neuobičajeno, ali stajali su u Vincentovoj ćeliji, pa sam virnuo. - I? Walk je vidio kako Luisu boja nestaje iz lica. - Strava, čovječe. Razrezao se na trake. Duboke, ozbiljne porezotine. Nije prerezao arterije. Nije htio umrijeti, samo patiti. Walk neko vrijeme nije ništa rekao, nije mogao. Grlo mu se toliko stegnulo da je jedva disao. - Jesmo gotovi? - Trebat će mi karakterni svjedok. - Nećete ga nadi. Jer nitko ne poznaje Vincenta. - Luis je bacio cigaretu, ugasio ju, sagnuo se i pokupio opušak. Namignuo je Walku, pružio ruku i nezadovoljno coknuo jezikom kad ju je Walk protresao. Walk je konačno shvatio, izvukao dvadeset dolara i pružio ih Luisu.
177
Knjige.Club Books
27
olly im se pojavila na vratima oboružana velikom kutijom. Došla je po Robina, koji je trebao provesti noć kod nje. Hal nije želio da ostane sam za slučaj da gospođa Noble ne može doći po Duchess i Thomasa nakon plesa. On će ostati doma i stražariti, brinuti se kao i uvijek. Odvela je Duchess u sobu i otvorila kutiju. Duchess je ugledala zapanjujuću zbirku šminke i parfema. - Ne želim izgledati kao kurva. - Ništa ne mogu obećati, draga moja. Duchess se nasmiješila. Kad je sat kasnije sišla u prizemlje, kosa joj je bila vješto nakovrčana, a usnice blistavo ružičaste. Nosila je novu mašnu i nove cipele koje joj je pomogla odabrati Cally. Dobila je na težini i sad više nije izgledala kao kostur, a mišići su joj bili čvrsti od rada. Vidjela je da ju Hal promatra pomalo ponosno, pa mu je rekla da začepi i prije nego što je išta rekao. - Lijepa si - divio se Robin. - Izgledaš kao mama.
D
Vozili su se za Dolly i Robinom dok oni nisu skrenuli na Avocu. Lagano je sniježilo, ali ceste su bile posute solju. Dollyna kuća bila je velika, otmjena, a prozori su bili obasjani toplom svjetlošću. Raspitala se za Billa. Dolly je odgovorila kako još nema dovoljno pameti da odustane. Prošli su pored cestovnog znaka; elektronskih slova VOZI POLAKO. - Brineš se? - upitao je Hal. - Da ću večeras ostati trudna? Ma ne, što bude, bude. Skrenuli su na Carlton. - Brine me Robin - rekla je. Pogledao ju je. - Što zna o onoj noći. Nije... nije se sjetio, ali.. Ne znam. Sanja o tome. Mislim da je možda sve čuo. - Ako je, sredit ćemo to. - Tek tako? - Da. Što kažeš na to? 178
Knjige.Club Books Kimnula je. Skrenuli su na Highwood Drive. - Sranje. - Što je? - rekao je, a tad vidio na što misli i pokušao suspregnut osmijeh, ali izgubio tu bitku. Prilazna cesta do kuće Nobleovih bila je očišćena od snijega, ali posuta ružinim laticama. - Ustrijeli me, molim te. Ugledala ga je na prozoru, lica prilijepljenog za staklo. Izgledao je kao Robin kad čeka da stigne Božić. - Nosi jebenu leptirku. Izgleda kao mađioničar. Hal je zaustavio kamionet. Kućna su se vrata otvorila i na njima se ukazala gospođa Noble, s kamerom u ruci. Iza nje je stajao gospodin Noble, također s kamerom u ruci, ali njegova je bila tolika da ju je morao naprtiti na rame. Imala je svjetlo poput profesionalne i blještala poput reflektora. - Okreni automobil. Nema šanse da uđem u taj cirkus. - Nije tako grozno. Popusti barem jednom, za njih. - Nesebičan čin. - Čekat ću dok se ne vratiš. Ako bude problema, nazovi me. Duboko je udahnula, okrenula retrovizor prema sebi i popravila mašnu. - Lijepo se zabavi večeras. - Neću. Otvorila je vrata i dočekala ju je hladnoća. - Haljina mi je bezvezna. Ne izgledam kao druge cure. - Otkad ti to želiš biti kao druge cure? Ti si odmetnica. - Ja sam odmetnica. - Izašla je na snijeg. Hal je upalio motor i Duchess je krenula zatvoriti vrata, ali je zastala. - Hal. - Da, Duchess. Pogledala ga je u oči. U tom joj je trenu izgledao staro. Snažno, ali znala je da je cijena takvog držanja visoka. Sjetila se svoje majke i Sissy. - Nije mi žao ni zbog čega što sam ti rekla - progutala je. - Samo... - Nema veze. - Ima. Možda mi jednoga dana bude žao. - Idi sad. Bar se probaj zabaviti. I nasmiješi se u kameru. Obje. Pokazala mu je srednji prst, ali popratila gestu osmijehom. Disko kugla okretala se i Duchess je gledala kako komadići ogledala održavaju svjetlost na gostima. Tema plesa bila je Zemlja čuda. Duchess je promatrala 179
Knjige.Club Books snježne kugle od vate, cvijeće posuto umjetnim snijegom. Nad njima su visjeli bijeli i plavi baloni, a naslikane zvijezde i drveće od kartona okruživalo plesni pod koji je izgledao poput zaleđenog jezera. Duchess se počešala ispod buketića na zglavku. - Svrbi me. Gdje si to našao, u kontejneru? - Mama ga je kupila. Držali su se dna dvorane. Vidjela je djevojke u otmjenim haljinama i cipelama s visokim potpeticama kako se nesigurno ljuljaju u hodu. U sebi se pomolila da padnu. Thomas Noble bio je u večernjem odijelu prevelikom za barem jedan broj. Izobličena mu se ruka nije vidjela od predugačkog rukava. Na sve to nosio je svilen plašt, toliko fantastično bizaran da ga Duchess nije mogla prestati gledati. - Moj otac kaže da džentlmen na formalne zabave ne dolazi bez plašta. - Tvoj otac ima stotinu i pedeset godina. - I još je uvijek zavodnik. Moram izaći na dvorište dok vode ljubav jer je buka zaglušna. Zagledala se u njega, prikladno zgrožena. Počela je glazba i Duchess je vidjela da hrpica djevojaka trči na plesni podij. Thomas Noble otišao im je po sok i pronašli su slobodna mjesta za stolom pored pozornice u obliku srca, pored koje je čekao fotograf. - Hvala što si došla sa mnom. - To si rekao već osamnaest puta. - Hoćeš kolača? - Ne. - A čipsa? - Ne. Sviralo je nešto brzo. Jacob Liston raščistio je pozornicu i razbacao se na sto strana, a njegova pratnja stala sa strane i pljeskala kao da najradije ne bi. Duchess se namrštila. - Mislim da ima nekakav napadaj. Glazba se promijenila u nešto sporo i plesači su se prorijedili. - Hoćeš možda... - Ne tjeraj me da te odmah odbijem. - Super ti je odijelo, Thomase Noble. - Billy Ryle i Chuck Sullivan. - Bar ti se ne vidi defektna ruka. - Smijeh. Thomas Noble pio je sok, pogleda prikovanog za plesni podij. Primila ga je za ruku. - Idemo plesati. Dok su prolazili pored Billyja, prignula se i nešto mu prišapnula. Brzo se odmaknuo. 180
Knjige.Club Books - Drži ruke dalje od moje guzice - rekla je Thomasu kad su stigli do podija. - Što si rekla Billyju? - Da imaš kurac od dvadeset centimetara. Slegnuo je ramenima. - To je četvrtina istine. Nasmijala se. Smijala se dugo i veselo, kako se više nije ni sjećala. Zagrlila ga je. - Isuse, Thomase Noble. Mogu ti napipati sva rebra. - A to je preko odjeće. Trebaš me vidjeti bez majice. - Mogu si misliti. Gledala sam dokumentarce o gladi u svijetu. - Drago mi je što si došla. - Izmorio si me upornim pritiskom. Otac bi bio ponosan na tebe. Naletjeli su na Jacoba Listona i njegovu pratilju. Jacob se praćakao kao da mora piškiti. Duchess je dobacila njegovoj pratnji sućutan smiješak. - Mislim, ovamo. U Montanu. Drago mi je da si se doselila ovamo. - Zašto? - Jer - stao je i na jedan grozan trenutak Duchess se pitala misli liju možda poljubiti. - Nikad nisam upoznao odmetnicu. Prišla mu je malo bliže i nastavili su plesati. Walk je sjedio u svom uredu, s navučenim roletama kroz koje su se ipak provlačila svjetla grada. Držao je telefon između uha i ramena, bilježeći dok je razgovarao s Halom. Noge je držao na stolu, na hrpi dokumenata. Kutija za tekuće slučajeve bila je toliko puna da se svakog trena mogla raspuknuti. Sredit će on sve to, a nered ionako smeta sve osim njega. Zvao je Hala jednom tjedno, svakog petka u isto vrijeme. Razgovor bi najčešće kratko potrajao, Walk bi pitao kako je Robin, ide li još psihijatru. Zatim bi se raspitao o Duchess. Ponekad bi razgovarali pet minuta, dovoljno da mu Hal kaže kakvu je grozotu sad napravila i kako se jedva suzdržavao da ne prasne u smijeh, koliko god ljut bio. Walk je dobro znao kako je to. - Idem polako - rekao je Hal. - S Duchess ide polako, ali bolje je. Sve je bolje. - Fino. - Večeras je školski ples. - Samo malo... Duchess je na školskom plesu? - Na svečanom školskom zimskom plesu. Raspištolje se s ukrasima. Srednja Evergreen vidi se nadaleko, još iz Cold Creeka. Walk si je dopustio smiješak. Mala je dobro. Usprkos svemu, a toga je bilo i previše, živi pravim životom. - A Robin. Mislim da se počinje prisjećati. 181
Knjige.Club Books Walk je spustio noge sa stola i toliko snažno stisnuo slušalicu da je čuo starca kako diše. - Ništa konkretno. - Je li ikoga spomenuo? Darkea? Hal je očito čuo očaj u njegovu glasu, jer je odgovorio gotovo nježno. - Ništa konkretno, Walk. Mislim da mu se um tek polako privikava na mogućnost da je bio prisutan kad je ubijena njegova majka. Psihijatrica je dobra, ne ispituje ga, ne gura nos, ne navodi ga na zaključke. - Jedan dio mene nada se da se nikad neće sjetiti. - To sam joj i ja rekao. Rekla je da su šanse za to prilično dobre. - Mislim na vas. - A ja držim oči otvorene. Zbog Darkea. Kad je vidjela automobil, mislio sam da je došao kao što ona i govori da hoće. - A sad? - Čekam i držim oči otvorene. Prvo pucam, onda postavljam pitanja. Walk se umorno nasmiješio. Besane noći ostavile su traga, savladale njegove misli i pomele mu ih iz glave. Bilo je dana da se našao na autocesti ne znajući kamo je krenuo. - Laku noć, Hal. Pazite na sebe. Spustio je slušalicu i zijevnuo. Inače je bio toliko umoran da bi s posla otišao ravno doma, popio jedno pivo i gledao ESPN dok ga san ne bi savladao. Ali sad ga je obuzela neizdrživa želja da vidi Marthu, čak ne ni da razgovara s njom, nego samo da ne provede noć sjedeći sam na kauču. Digao je slušalicu, birao prvih nekoliko brojeva, ali je poklopio. Bio je potpuno svjestan što radi; polako se uvlači u život u kojem nema što tražiti. Bez obzira na njegove osjećaje, to je bilo hladno: okrutno i hladno. Kad bi ga vidjela, sjetila bi se najmračnijeg dijela života. To se neće promijeniti. Polako se uputio hodnikom. Stanica je bila u mraku. - Leah, nisam znao da si još ovdje. Pogledala ga je, umorna, bez smiješka. - Prekovremeni. Netko mora srediti tvoj sustav pohrane dokumenata. Trebat će mi mjesec dana, čak i ako nastavim raditi noću. - Trebaš pomoć? - Ne, odi ti doma. Nije važno i ako ovdje provedem cijelu noć, Ed neće ni primijetiti. Zaustio je nešto reći, ali nije znao što. Leah se okrenula i vratila poslu. Uputio se prema vratima misleći na Duchess Day Radley na školskom plesu i sa smiješkom izašao u toplu večer.
182
Knjige.Club Books *** Snijeg, kao i razgovor, pogoršao se što su se dulje vozili. Gospođa Noble upitala je Thomasa kako mu je bilo na plesu. Rekao je da mu je to bila najbolja noć u životu. Duchess je gledala kako nanosi snijega rastu na poljima uz cestu, koja se inače nisu vidjela u tami, ali sad se vidjelo miljama, sve do planina. Kad su stigli do farme Radleyjevih, gospođa Noble željela je skrenuti, ali staza je već bila prekrivena visokim snijegom. Hal nije stigao počistiti. Staza je bila dugačka, snijeg prebrzo padao. - Odavde mogu pješice. - Jesi sigurna, dušo? Mogu probati, ali mislim da bismo se svi zaglavili u snijegu do jutra. - Hal me čeka na trijemu. Vidjet će vaša svjetla i krenuti prema meni. Slobodno nastavite. Brzo je izašla i krenula stazom, prije nego što se gospođa Noble ili Thomas odluče krenuti za njom. Na pola puta okrenula se i mahnula im, pa malo ostala gledati kako im se svjetla gube u daljini. Gazila je snijeg dižući visoko svoje nove cipele. Eukaliptusi su stajali, grane se svijale pod snijegom stvarajući bijel luk. Imala je osjećaj da hoda prema oltaru. Slobodna, zagledala se u nebo, u rasplesane pahuljice, toliko ljepote da ju je bilo teško pojmiti. Pomislila je na Robina, na vikend pred njima; anđele u snijegu i snjegoviće visoke poput djeda. Kad je prošla pored posljednjeg drveća obješenih grana, mjesečina je obasjala staru kuću i nasmiješila se, ni ne znajući zašto. U daljini je gorjelo svjetlo kuhinjskog prozora. Zakoračila je, a tad stala kao ukopana. Otisak u snijegu, gotovo prekriven, ali vidljiv. Otisci čizama. Golemih. Prvi put te noći osjetila je studen, istinsku, okrutnu studen Montane. - Hal - rekla je tiho. Malo je ubrzala, srce joj je tutnjalo. Nešto nije bilo u redu. Osjećala je to. A tad ga je vidjela. I smirila se. Hal je sjedio na trijemu, puška mu je ležala do nogu. Kad je stigla do trijema, mahnula je, široko se osmjehnuvši, pa se uspela. Ispričat će mu sve o plesu, o tome koliko je grozno bilo. Ali tad je ugledala njegovo lice, blijedo, zategnuto; znoj na čelu. 183
Knjige.Club Books Disao je s mukom, ali ipak joj se pokušao nasmiješiti. Polako mu je prišla, a tad polako i oprezno povukla deku s njega. I ugledala krv. - Hal, jebemu - šapnula je. Rukom je pritiskao trbuh, ali krv je istjecala mirnim, postojanim tempom. - Pogodio sam ga - rekao je Hal. Dok je život curio iz njega, pružio joj je jednu ruku. Primila ju je. Halova krv u tom joj se trenu učinila poput smrtonosne boljke. Ispustila je Halovu ruku i otrčala do telefona u kuhinji. Policijska stanica okruga Iver bila je unesena u memoriju telefona. Rekla im je sve što je mogla. Na slušalici je ostavila otiske prstiju od Halove krvi. Uzela je viski iz ormarića i istrčala na trijem. - Jebemu - prinijela je bocu Halovim usnama. Zakašljao je, i na usta mu je također izbila krv. - Sredio sam ga, Duchess. Bježao je, ali pogodio sam ga. - Ne govori. Stiže pomoć, ljudi koji znaju što treba. Gledao ju je. - Ti si odmetnica. - Jesam - rekla je drhtavim glasom. - Ponosan sam na tebe. Čvrsto je stisnula njegovu ruku, prislonila glavu na njegovu, zaklopila oči i suspregnula suze. - Jebemu! - povikala je. Udarila ga je po ruci, po grudima, pljusnula po obrazu. - Djede. Probudi se. Oborila je pogled i ugledala krv na svojoj novoj žutoj haljini, na snijegu, gdje su se vidjeli otisci. Nestajali su na poljima. Kleknula je. - Počinjemo na kraju. - Podigla je pušku koja je ležala pored njega. Više nije osjećala okrutnu studen, nije primjećivala pun Mjesec. Nije vidjela zvijezde, ni crvenu staju, ni smrznuto jezerce. U staji je osedlala sivu kobilu i izvela ju iz tora. Podigla se u sedlo jednom rukom, držeći pušku drugom, zamahnuta uzdama i krenule su tragom otisaka. Psovala je samu sebe, vlastitu uljuljkanost u rutinu, naivno uživanje u obećanju novog života. Prisjetila se bijesa, vrelog, bolnog bijesa. Ponovila je sebi tko je. Duchess Day Radley. Odmetnica.
184
Knjige.Club Books
TREĆI DIO
ISKUPLJENJE
185
Knjige.Club Books
28
ozio je dan i noć; dugačka svjetla, poljsko cvijeće uhvaćeno bljescima svjetla, Mojave tek bezlični oblici. Na Cesti 15 svjetla Las Vegasa blještala su kao da je neki golem svemirski brod pao s neba. Visoki panoi s reklamama, ulickani mađioničari teatralno podignutih obrva i napola zaboravljene zvijezde koje još zarađuju na svom repertoaru. Gledao je kako nestaje u daljini, u retrovizoru, i ubrzo je iščeznuo kao da ga nije ni bilo. Prošao je uz Valley of Fire, branu Beaver i vječne sjene kanjona iza nje. Svjetla motela i benzinskih stanica i autoputa koji se praznio sa satima što su tekli. U Cedar Cityju stao je u zalogajnici koja je radila dvadeset četiri sata, u starom srcu grada u okrugu Iron koje je pretežno spavalo. Sjeo je u separe i slušao neki par kako priča o ispraćaju za Clarkea. Nije shvatio je li Clarke umro ili se ženi. Protrljao je oči na cesti, a imena gradova nizala su se svaki put kad bi ih opet otvorio. Pocatello, Bigfoot, Idaho Falls. Kad se na obzoru ukazala šuma Caribou-Targhee, vidio je prvo plavetnilo nakon tisuću milja tame. Usporio je na Cesti 87 i gledao kako se sunce penje nad jezerom Henrys čija je boja odražavala toliko boja da je opet protrljao oči. Prvi snijeg u Three Forksu, bijela polja koja se spajaju s bijelim nebom. Zatvorio je prozor i upalio grijanje, ali nije osjećao ni hladnoću ni toplinu. Kad ga je nazvala policija Iver Cityja, Walk je bio doma; ležao je, nekakav ga je grč toliko snažno stisnuo da gotovo nije mogao primiti telefon. Ali kasnije, kad je policajac prekinuo, Walk je udarao slušalicom dok se nije raspala. Tad je pomeo sve sa stola na tepih, udario ekran kompjutera dok i on nije puknuo. A onda je sve to polako raščistio. Svaka iluzija; razglednice, razgovori s Halom petkom navečer, svaka iluzija da će taj dječak i ta djevojčica možda dobiti život kakav zaslužuju umrla je toliko ledenom i konačnom smrću da Walk tri dana nije ni s kime razgovarao. Uzeo je godišnji jer je imao nakupljenih slobodnih dana od čitavog desetljeća i toliko zabrinuo sve da je Louanne svratila do njega i oštro mu pokucala na vrata. Nije otvorio. Nije se javio ni na Marthine pozive. Prve je dane proveo u stanu, na čijem je zidu iza televizora iscrtao kartu Darkeova života da ga ni na tren ne smetne s uma. Slijedio je toliko stare dojave da je većina brojeva bila isključena, a oni koji su se javili zbunjeno su mu rekli da
V
186
Knjige.Club Books Darkeovo ime nisu čuli dvadeset godina. Pokušao je s pićem, s bocom Jim Beama, i stigao do četvrtine prije nego što je odustao. Mješavina njegovih lijekova i alkohola samo ga je uspavala. Čeznuo je za pogreškom, razlogom da svali krivicu na vlastita pleća i potone duboko, ali ni to nije pronašao. Kriva je bila okrutna ruka sudbine, bezvezna anomalija. Darke je donio odluku i proveo ju u djelo. I svejedno mu nisu mogli ništa prišiti. Svjedoka nije bilo. Snijeg je pokrio krv. Raspisali su tjeralicu, blokirali jedine ceste iz grada, poslali policajce koliko su mogli duboko u divljinu. Policija Iver Cityja razvila je teoriju da je ubojica mrtav, da je zakopan negdje u ledenoj grobnici u šumi, da će ga, kad se priroda otopi, razderati divlje životinje. Walk se vratio u stanicu i nastavio. Pisao je rutinske prekršaje, rutinski prolazio pored osnovne škole, odrađivao rutinske smjene, danju i noću. Martha je svratila bez poziva i kad joj je rekao, prekrila usta dlanom kao da želi vrištati. Ako je Walk bio slomljen prije, to što se dogodilo u Montani razbacalo je djeliće njegova bića nadaleko i naširoko, bez ikakve nade da će se ikad više sastaviti u cjelinu. Posjetio je Vincenta, sjedio u vreloj čekaonici tri sata za slučaj da se Vincent predomisli i ipak dođe. Stajao je s Cuddyjem i gledao košarku i nije se ni lecnuo kad bi netko pao i izudarao se ili izgubio zub zbog udarca laktom. Brada mu je sad bila dugačka, padala niz vrat i mršava prsa. U mjesec dana ostario je deset godina, koža mu je bila napeta preko upalih obraza. Na cesti Lewisa i Clarka snijeg je počeo padati još gušće i Walk se dovukao do benzinske uz Cestu 89. Smrdjela je po mokraći i skidajući uniformu, plitko je disao. Stao je gol pod treperava svjetla. Nigdje ni traga nabreklom trbuhu, obješenim grudima; vidio je kukove i rebra. Presvukao se, navukao službenu košulju i hlače, kravatu. Kosa mu je sad bila toliko kratka da ju nije trebalo češljati. Ruke su mu drhtale. Nije se borio s njima. Više ga nisu slušale, kad bijednom primio telefon, drugom nije mogao držati olovku. Bio je iscrpljen, izluđen. Baptistička crkva Canyon View. Netko je raščistio parkiralište, okružio ga zidovima snijega. Uranio je sat vremena, pa je spustio sjedalo i zaklopio oči. Nakon noći na cesti trebao je biti sretan što ima trideset minuta za san, ali mozak ga nije puštao na miru. Sjetio se Duchess kao male, kako ga je gledala, kao da je čovjek koji će riješiti sve njezine probleme. Prvi automobili stigli su na parkiralište. Promatrao ih je; stare ljude koji su nosili studen na licu, polako milili prema staroj crkvi crvenih obraza. Pronašao je kutak u dnu crkve. Orgulje su svirale nešto smirujuće. Ispred klupa je stajao lijes. Walk je ustao kad i ostali.
187
Knjige.Club Books A tad se okrenuo i vidio dječaka, Robina, koji je držao za ruku gospođu koju Walk nije prepoznao. Dječak je odjednom izgledao starije, kao da mu je okidač pištolja opet nešto oteo. Pojavila se iza njega, u jednostavnoj crnoj haljini. Gledala je oko sebe kao da ih izaziva, grubo. Osvrtala se po crkvi i ljudi su se trudili smiješiti tužnim osmijesima. Nije uzvratila nijedan. Više nije bila dijete. Kad ga je primijetila, jedan joj je korak zapeo, samo jedan, pri pogledu na uspomenu koju nije ni željela, a tad je nastavila dalje. Sjela je u prvi red i vidio je da i dalje nosi mašnu u kosi; sakrivenu od pogleda, ali još ondje. Iza nje je bio mršav dečko s naočalama i kad je svećenik progovorio i Robin zaplakao, mršavi dečko spustio je ruku Duchess na rame. Nije se okrenula, samo stresla tu ruku sa sebe. Nakon sprovoda Walk je krenuo za njima na farmu Radleyjevih. Unutra je bilo sendviča i kolača. Gospođa koja se predstavila kao Dolly donijela je Walku kavu. Robin je stajao s njom i izgledao izgubljeno kao nijedno drugo dijete u povijesti. Rekao je ne hvala kad mu je Dolly ponudila krafnu. Rekao je ne hvala kad ga je upitala želi li se popeti na kat i posljednji put pogledati svoju sobu. Walk je neprimjetno izašao i snijegom koji je krčkao pod nogama slijedio male otiske. Pronašao ju je u staji, okrenutu leđima, kako miluje lijepog sivog konja. Njezina mala ruka milovala je njušku konja. Konj je pognuo glavu, naslonio se na nju kao da joj ljubi ruku. - Slobodno odi - rekla je. - Ne moraš više ostati. Vidim da svi unutra ionako gledaju na sat. Kao da bi Hal ikoga od njih želio vidjeti u svojoj kud. Stao je pod nadsvođen krov. - Žao mi je. Podigla je ruku; nema veze, odjebi, Walk nije znao koje od to dvoje, a i nije bilo važno. - Unutra je klinac koji te stalno traži. - Thomas Noble. Ni ne poznaje me. Zapravo me ne poznaje. - Važno je imati prijatelje. - On je normalan klinac. Dva roditelja. Dobre ocjene. Šest tjedana praznika u vikendici u Myrtle Beachu svakog ljeta. On i ja ni ne dišemo isti zrak. - Jedeš li dobro? - A ti? Izgledaš drukčije, Walk. Kamo je nestala mekoća? Bila je samo u haljini, ali nije drhtala. - Ona gospođa koja je vodila Robina u crkvi - počeo je.
188
Knjige.Club Books - Gospođa Price. Tako želi da ju zovemo. Za slučaj da zaboravimo koliko je naš status privremen. Došla je tek toliko da ju vide. Walk je na tren uhvatio njezin pogled, ali tad se okrenula. - Jako mi je žao. - Odjebi, Walk. Prestani s time. Takva nam je sudbina i tako to. Sudbina, pomirenost sa sudbinom. Nema razlike. - To te nisu naučili u crkvi. - Slobodna je volja iluzija; što prije to prihvatiš, to prije možeš dalje. - A farma? - Čula sam da razgovaraju o tome. Hal je imao dugova, farma će na dražbu i dugovi će biti plaćeni. Zemlja Radleyjevih. Mi smo samo korisnici. - A Robin? Na to se rastužila, ali samo njemu primjetno. Tuga je ostala duboko u očima. - Robin je... ne govori. Skoro ništa osim da i ne. Pokušat će nam naći posvojitelje, a dotad ćemo biti kod udomitelja. Gospodin i gospođa Price dobivaju novce da se brinu za nas. Hrane nas. Šalju nas u krevet u osam jer vole biti bez obaveza. - Božić. - Požalio je tu riječ, kao da je vezana za neko mjesto. - Socijalna radnica donijela nam je poklone. Gospođa Price nije imala ništa za Robina. Progutao je knedlu. Okrenula se i opet pomilovala sivu kobilu. - Prodat će ju, osim ako ju netko ne primi na farmu. Nadam se da ju neće tjerati da naporno radi. Malo šepa, od one noći. - Pala je. - Ja sam pala - rekla je ogorčeno. - Nisam bila na njoj. Dobra je ona. Ostala je sa mnom nakon toga, uz mene. Snijeg se opet počeo nakupljati. Walk je pogledao prema farmi, gdje je dečka s naočalama majka vodila doma, a on izvijao vrat da vidi Duchess. Pomislio je na Vincenta i Star. - Hoćete li moći ostati ovdje, nastaviti u istoj školi? - Imamo socijalnu radnicu, bavi se našim slučajem. To smo mi sad, Walk. Slučaj. Brojevi i dosje. Lista osobina i pogrešaka. - Nisi ti broj. Ti si odmetnica. - Možda je krv mog oca toliko jebeno slaba da je razvodnila krv Radleyjevih. Ja nisam ni Star ni Hal, ni Robin ni Billy Blue. Ja sam jedna noć, jedna pogreška, jedna reakcija. Ništa više od toga. - Ne smiješ tako razmišljati. Okrenula se od njega kao da se obraća konju. - Nikad neću znati tko sam. 189
Knjige.Club Books Zagledao se preko smrznute zemlje, vidio oveće stado jelena u podnožju planine. - Ako me trebaš. - Znam. - Ali ipak. - Onaj stari svećenik. Jednom poslije mise upitao nas je koji je smisao života. Mi smo klinci svi morali odgovoriti. Većina je govorila o obitelji i ljubavi. - A ti? - Nisam ništa rekla jer je Robin bio tamo - zakašljala je. - Znaš što je Robin rekao? Odmahnuo je glavom. - Rekao je da je smisao života imati nekoga da se brine za tebe. - Ima tebe. - I vidi kamo nas je to dovelo. - Valjda znaš da to nije... Opet je podigla ruku. Jebi se. - Misle da je osoba koja je ubila Hala mrtva. - Znam. - Neće više tragati za njime. Ubio ga je Darke. Ne vjeruju mi. Zajedno su krenuli snijegom prema Walkovu automobilu. - Razmišljala sam o Vincentu Kingu. Želio je povući crtu između Star i Darkea. Nije mogao. - Znaš da nisi ti kriva. - Znao je što misli. - Jesam, Walk. Ovoga sam puta ja kriva. Okrenuo se i želio ju zagrliti, ali pružila je ruku i pretresao ju je. - Mislim da se više nećemo vidjeti. - Javljat ću se. - Nemoj, može? - glas joj je prvi put zadrhtao, jedva primjetno, ali okrenula je glavu od njega. - Samo mi reci da budem dobra ili tako nešto, kao ranije. A onda ti odi svojim putem, a ja ću svojim. Naša je priča nevažna, šefe Walker. Žalosna, ali nevažna. Ne pravimo se da nije. Stajali su u tišini koja se kotrljala preko drveća i zemlje Radleyjevih. - U redu - rekao je. - Dakle? - Budi dobra, Duchess.
190
Knjige.Club Books
29
ocijalna radnica koju im je dodijelila država nosila je ljubičast ruž i to je bila najozbiljnija boja na njoj. Shelly. Kosa joj je bila trobojna, a nijedna od tih triju boja, zaključila je Duchess, nije bila prirodna. Bila je ljubazna, nježna, iskreno se brinula za njihovu budućnost, iako nitko to od nje nije očekivao i bez sustezanja je plakala za čovjekom kojeg nije ni upoznala. Sjedili su na stražnjem sjedalu njezina zahrđalog Volva 740. Na podu su ležale limenke Coca-Cole, a pepeljara se prelijevala, iako nikad nije pušila dok bi oni bili u automobilu. Duchess se okrenula kod vode i posljednji put pogledala farmu kad su zašli pod pognuto drveće. - Jeste dobro, malci? - Shelly je ubacila u drugu i automobil se zatresao. Duchess je pružila ruku prema Robinu i primila njegovu malenu. Nije ju izvukao, ali nije ni uzvratio stisak, samo ju je pustio da ga drži, mlohavo i obamrlo. Shelly se osmjehnula u retrovizoru. - Sprovod je bio lijep. Vozili su se milju za miljom kroz bjelinu, zima se toliko rastegnula da se nisu ni sjećali jeseni, zrak je bio toliko leden da je Duchess bila zahvalna. Neka se svijet smrzne, neka sve boje izblijede dok cijelo platno ne bude bijelo kao na početku. Stigli su u grad Sadler, čije su ulice bile uredne, snijeg očišćen. Kuća obitelji Price stajala je u ulici punoj identičnih kuća, svih građenih prije deset godina. Njihova je bila obojana u bezličnu boju blata, kao da je graditelju bilo žao narušiti ljepotu prirode bilo kojom drugom. - Eto nas. Sviđaju vam se gospodin i gospođa Price? - Shelly ih je to često pitala. - Da - rekao je Robin. - A Henry i Mary Lou? Djeca Priceovih bila su im bliska po godinama i ni po čem drugome. Pred roditeljima su bili pristojni kao da su u crkvi, ali Duchess ih je čula kad su razgovarali nasamo, o Halu i o tome što se dogodilo, o tome da ne smiju ni blizu maloj jer je navodno u nekoga pucala i to iz puške. Kakva je to mala koja u nekoga puca. Očito su živjeli toliko zaštićenim životom da nisu ni znali što su odmetnici. - Dobri su - rekla je Duchess.
S
191
Knjige.Club Books Oprostili su se i izgrlili. Duchess je povela Robina prema kući Priceovih. Shelly je pričekala da Gospodin Price otvori vrata, još jednom im mahnula i napustila ih. Gospodin Price nije ništa rekao, nije pitao kako je bilo na sprovodu, samo im je okrenuo leđa i pustio ih da uđu. Duchess nije mogla reći da se prema njima ponašaju loše, samo da na njih ne obraćaju pažnju. Jeli su s drukčijih tanjura, pili iz plastičnih čaša umjesto staklenih. Pustili su ih da gledaju televizor u sobi za igru, a Priceovi su otišli u salon. Živjeli su s njima, ali kao da nisu. Duchess je krenula za Robinom kroz kuhinju s bijelim ormarićima i mramorom, s Henryjevim svjedodžbama na hladnjaku, uokvirenom slikom koju je naslikala Mary Lou iznad stola u blagovaonici. Robin je stao na vrata i zagledao se van. U dvorište. Snjegović je bio velik, ali Henry i gospodin Price kotrljali su još kugla. Gospođa Price i Mary Lou prišle su noseći grane, lomeći ih na duljinu ruku. Henry je nešto rekao i nasmijali su se. - Hoćeš van? - upitala je Duchess. U tome je trenu gospođa Price pogledala gore, primijetila ih, okrenula se i vratila obitelji. Obgrlila je Mary Lou kao da ju treba zaštititi, kao da im pokazuje tko je tko. Sobu su im uredili na tavanu. Duchess je krenula stubama za Robinom. Dobili su malu kupaonicu samo za sebe; umivaonik i kadu i četkice za zube u čaši. Na maloj polici bilo je nekoliko raskupusanih knjiga, Pet prijatelja i nekoliko slikovnica Dr. Seussa. - Hoćeš se presvući iz svečane odjeće? Legao je na krevet na leđa i skotrljao se na bok da ga ne vidi kako plače. Ramena su mu se malo tresla i Duchess je prišla i sjela pored njega. Kad mu je spustila ruku na podlakticu, otresao ju je. - Nisi ni trebala doći na sprovod. Mrzila si djeda. Čak i kad je bio dobar prema tebi, vrijeđala si ga jer si takva, sve vrijeđaš. Zagledao se u krovni prozor nad njima, s kojeg je snijeg skliznuo. Posuđeno sklonište, jedino što ih je sad dijelilo od divljine. - Žao mi je - rekla je. - To uvijek kažeš. Bocnula ga je u rebra. Nije se nasmijao. - Hoćeš čitati knjigu? - Ne. - Hoćeš da bacamo grude Mary Lou u facu? Mogu napraviti kuglu od samog leda. Skoro se nasmijao. 192
Knjige.Club Books - Ili da gađamo gospodina Pricea. Da mu slomimo zub. Da nabijemo gospođu Price na sigu? Možemo našopati Henryja žutim snijegom. - Odakle nam žuti snijeg? - Popišat ćemo se na bijeli. Na to se nasmijao. Zagrlila ga je. - Hoće sve biti u redu? - upitao je. - Hoće. - Kako? - Nekako ćemo... - Ti se ne možeš brinuti za nas. A mislim da nas gospodin Price ne želi u svojoj kući. - Svakog mjeseca dobiju tisuću dvjesto dolara da se brinu za nas. - Možda nas zadrže za sve te novce. - Neće. Samo su udomitelji, ne zaboravi što je rekla Shelly. Ona će nam pronaći poštenu obitelj kod koje ćemo ostati zauvijek. - Na farmi, sa životinjama? - Možda. - Možemo uskoro odnijeti djedov pepeo? - Kad nam Shelly javi. - Znači, sve će biti u redu. Sve će biti kako treba. Poljubila ga je u glavu. Nije voljela lagati bratu. U kupaonici je pronašla škarice i odrezala mu nokte. - Trebala sam ovo i prije napraviti. Promatrao ju je. - Opet izgledaš kao mama. Moraš jesti. Zakolutala je očima. Nasmijao se. Te su večeri jeli pire krumpir i kobasice, zajedno u maloj sobi, pred televizorom. Oboje su još uvijek bili u odjeći sa sprovoda. - Barem dobro kuha - rekao je Robin jedući. - Mogao bih pojesti dvije ovakve. Duchess je spustila nož na kobasicu na svom tanjuru, ali odgurnuo joj je ruku. - Ne tvoju. I ti moraš jesti. - Idem vidjeti ima li još koja za tebe. Uzela je svoj tanjur i polako otišla hodnikom. Zatvorila je vrata za sobom. Robin je gledao crtić. Na zidu su bile obiteljske fotografije; jedna iz Disneylanda na kojoj su Henry i Mary Lou nosili uši Mickeyja Mousea, jedna iz svemirskog centra Kennedy, jedna iz Grand Canyona. Gospodin Price i Henry nosili su jednake šilterice. Na zidu je visjela i ploča s natpisom BLAGOSLOVI NERED NAŠ, karikatura gđe Price negdje uz vodu. Nacrtan osmijeh bio je širi od ijednog koji je Duchess vidjela uživo. 193
Knjige.Club Books Stala je na vrata kuhinje i čula ih iz blagovaonice. Gospodin Price pitao je Mary Lou kako je prošao test, a onda Henryja kako je bilo na softballu. Pričekala je da progovori Henry, pa ušla u kuhinju. - Duchess. Okrenula se. Zašutjeli su i zagledali se u nju. - Mislila sam... Robinu se svidjela kobasica, pa sam došla vidjeti ima li još koja. - Nema više - rekao je gospodin Price. - O. Pogledala je tanjur Mary Lou, na kojem su bile tri kobasice. Duchess se okrenula i otišla, nabila vlastitu kobasicu i podigla ju s tanjura. Kad se vratila, dala ju je Robinu. - Ti si svoju pojela? - upitao je. - Da. Bila je fina. - Jesam ti rekao. Kad je kuća usnula, Duchess je bešumno sišla stubama i ušla u radnu sobu gospodina Pricea. Bila je sva u drvu, na policama uredno složene knjige o financijama i valutama. U kompjuter je upisala „Vincent King” i pročitala sve što je našla o slučaju. Zbunilo ju je da Vincent nije priznao i zatražio nagodbu u zamjenu za doživotni zatvor kad je bilo očito da je kriv. Novine su pisale da i dalje ništa nije rekao, čak ni na čitanju optužnice, i da još uvijek nema odvjetnika. Državna tužiteljica bila je vješta i isticala da je njezin interes samo pravda za Star Radley i njezinu siročad. Sirota djeca. Brzo se okrenula kad je čula nekoga na vratima. - Ne smiješ ulaziti u tatinu radnu sobu. Mary Lou. Dobro uhranjena, sjajne kose od svakodnevnog češljanja rukom gđe Price, kože prošarane aknama. Bilo joj je petnaest godina i Star je zaključila da je od onih koje jednoga dana stave prsten čednosti, a onda izgube nevinost prvi put kad se napiju. - Trebao mi je kompjuter. - Moram mu reći. Duchess je odgovorila lažnim dječjim glasićem. - Joj, molim te, nemoj me tužiti tatici. - Pazi se. - Ili? - Misliš da ste prvi klinci kod nas? Duchess ju je samo pogledala. 194
Knjige.Club Books - Čula sam što si rekla bratu. Misliš da će vas netko usvojiti? - Mary Lou se nasmijala. - Zašto ne? - Robina možda i hoće. Dovoljno je malen, dovoljno pristojan. Ali čula sam što je moj tata rekao o tebi, o nevoljama koje izazivaš, tko će tebe htjeti? Duchess je zakoračila prema njoj. Mary Lou je zakoračila prema njoj. - Želiš me udariti, jel‘da? Podivljati. Tako to rade djeca poput tebe. Duchess je stisnula šaku. - Samo daj. - Nasmiješila se. Znala je kako bi završilo. Duchess je osjetila navalu adrenalina, vatru u dubini. A tad se osvrnula i pogledala ekran kompjutora. Fotografiju poprišta zločina od one večeri; malu kuću na Ivy Roadu, masu susjeda i reportera. I pored nje, fotografiju policije Cape Havena. Walka. Nasmiješenog. Njezin podsjetnik na sve dobro. Prošla je pored Mary Lou, udahnula i vratila se stubama u sobu.
195
Knjige.Club Books
30
W
alk se probudio za stolom, kad je sunce obasjalo razbacane papire. S mukom se uspravio, prožet tolikom boli da je umalo zajaukao. Uzeo je tablete iz ladice i progutao dvije, bez vode. Zamolio je Leu da mu naruči nove hlače, košulju i jaknu. Vaga mu je rekla da je izgubio dvanaest kilograma. Čuo je kucanje i nije znao koliko već traje, ali u nj em je bilo nečeg očajnog. S mukom je ustao, pokušao se protegnuti i umalo povratio od boli. Bolno je udahnuo, isprsio se i izašao iz ureda, a tad se malo opustio kad je vidio da ga čeka Ernie Coughlin iz željezarije. - Jutro. - Walk mu je otvorio vrata, ali Ernie nije prešao prag. - Mesar. Gdje je? - zalajao je Ernie, ruku zabijenih u smeđu pregaču. Walk je zbunjeno odmahnuo glavom. - Mesar - ponovio je Ernie. - Prošlo je sedam. Svake se godine vrati s godišnjeg u isti dan. Zašto nije otvorio radnju? - Ide u lov? Lukom i strijelom? Možda si je uzeo još jedan dan. - Glupan jedan, ganja purane okolo. Dvadeset dvije godine, Walk. Otkako je preuzeo očevu radnju. Dvadeset dvije godine kupujem od njega kobasice za doručak. Odnesem ih Rosie i ona mi ih isprži. Tri palačinke, sirup, dvije šalice jake kave. - Ne možeš doručkovati nešto s Rosiena jelovnika? Ernie ga je pogledao gotovo zgađeno. - Jesi vidio što pišu novine? Nove kuće na rubu grada. To će nas sve upropastiti. Nadam se da ćeš glasati protiv. Walk je kimnuo, zijevnuo, ugurao košulju u hlače. - Idemo do njega. Ernie je samo stresao glavom, okrenuo se i otišao. Kad se vratio za stol, nazvao je Miltona, ali dobio telefonsku sekretaricu. Zatim se vratio nadzornim snimkama iz Cedar Heightsa. Moses, koji je čuvao ulaz, predao mu ih je bez previše prepirke, čak ni ne zatraživši nalog koji Walk nije ni imao. Nije vidio bogzna kakav promet, ali kvaliteta snimki bila je toliko loša da se morao koncentrirati, za slučaj da je počinitelj otišao pješice. Nije znao što traži, pa se pripremio za dane i dane pregledavanja snimki. Gledao je dan kako prolazi, vidio poštara, susjeda u Fordu. Još je sat prošao prije nego što je nešto primijetio. Usporio je snimku i pregledao taj dio tri puta. Dobro je poznavao taj star kamionet. Comanche. Zaškiljio je i tako nazreo obrise naljepnice na braniku, obris jelena. Milton. 196
Knjige.Club Books Sa zanimanjem je gledao kako se prepreka diže, a tad polako pregledao cijelu snimku. Tri sata kasnije Comanche se vratio, ali na odlasku se slabije vidio. Walk nije ni sumnjao da je to isti kamionet. Trebala su mu još dva sata da ugleda gradsku limuzinu, dovoljno izbliza da prepozna onu dvojicu koji su tražili Darkea. Desetak minuta kasnije vidio ih je kako odlaze. Trebalo mu je devetnaest minuta da dobije Boyda na telefon, ali on je u svega dvije odbio Walkov zahtjev za nalogom za pretres Darkeove kuće. Walk je spomenuo onu dvojicu koji su tražili Darkea i osjećao se kao glupav početnik kad je Boyd upitao zna li broj registracije, a on morao priznati da se ne vidi na snimci. Kad je prekinuo, Walk je olabavio kravatu, a zatim se nagnuo naprijed i udario glavom o stol dovoljno snažno da ga je zaboljelo. - Mislim da sam došla u pravi tren za intervenciju. Podigao je glavu, ugledao Marthu i natjerao se na osmijeh. Nosila je svoju torbu, punu dosjea. - Imaš ti ovdje neke cuge? - Sjela je na stolac prekoputa njegova. Otvorio je najnižu ladicu i izvadio bocu Kentucky Old Reserve, poklon jedne vlasnice vikendice, znak zahvale što tijekom zime povremeno prođe pored njezine kuće i provjeri je li sve u redu. Otišao je po dvije šalice za kavu i natočio oboma poštenu količinu burbona. Gledao ju je kako pije, čekajući rumenilo koje bi joj uvijek nježno obojilo obraze kad bi popila, isto kao i kad bi se naljutila ili uzbudila. Marha May. Još je uvijek znao sve o njoj. - Nemam ništa - rekla je teatralno. - Stvarno si potegnula do ovamo da mi samo to kažeš? - Možda sam te željela vidjeti. Nasmiješio se. - Stvarno? - Naravno da ne. Donijela sam ti hranu. - Otvorila je torbu i izvukla poklopljenu plastičnu posudu. - Usudim li se i pitati? - Obična tjestenina od jučer. - I? - Ništa. Samo je čekao. - Cubanelle - rekla je konačno. - Slabašna papričica, jedva ljuta, a usto i kuhana. Moraš jesti, Walk. Jako si smršavio. Brinem se za tebe. - Hvala na brizi i na hrani. Ustala je, ushodala se, ispričala mu sve što je već znao, pa opet sjela. Tad je on njoj rekao za Darkea i za snimke. 197
Knjige.Club Books - Imaš teoriju? Protrljao je vrat. - Nemam. Još ne. Želim zaviriti u Darkeovu kuću. I želim znati komu šalje sve te novce. Ako ga ne mogu uhititi zbog Hala ili Star, želim ga strpati u zatvor zbog nečeg drugog. Ne želim da se mota našim ulicama. - Ako je on kriv za to u Montani, možda je mrtav. - Ako dokažemo da je bio ondje, možemo ga povezati sa Starinim ubojstvom. Možda je mali nešto čuo i sad ga Darke želi ubiti. Možemo to iskoristiti. Samo trebam pronaći neku vezu. - Bankovna uplata? - Nazvao sam direktora, ne želi ništa reći bez sudskog naloga. Nisam iznenađen. - First Union. Ne idu takvi u banku. Razgovaraj s osobljem na šalteru. Podigao je obrvu. - Misliš da ja ne znam kako se to radi? Imam posla s tolikim propalitetima koji skrivaju novac od bivših supruga i djece da sam naučila kako im ući u trag. Ravno na šalter. - I to ti upali? - Ne svaki put, ali znam kad treba naplatiti uslugu, a kad i komu ju napraviti. Takav ti je život odvjetnika. Dakle, Walk. Poznaješ sve u gradu. Sigurno ti netko duguje uslugu. Hodao je Glavnom pognute glave i ne obazirući se na pozdrave i stao tek kad mu je Alice Owens stala na put, sa psom u naručju. - Možeš mi na trenutak pripaziti na psa, Walk? Moram samo skoknuti u... - Imam posla. - Doslovno na minuticu. - Gurnula mu je psa u ruke, onog malog lajavoga gada, i ušla u Brandtovu delikatesnu trgovinu. Walk ju je promatrao, vidio da čavrlja s prodavačicom i naručuje, sigurno nekakvu katastrofu od soje s novog stroja za rezanje, i duboko promišlja koji od sireva po dvadeset dolara da naruči. Pogledao je psa i vidio da mu pokazuje zube, pa opet pogledao Alice, koja je naletjela na Bree Evans i živo joj nešto opisivala. A tad je pogledao svoju značku i sjetio se svojih dana u službi; dana bez duše, savršenih dana. Spustio je psa, otkopčao ga s uzice i bacio ju u najbližu kantu za smeće. Cucak ga je samo gledao, a u njegovim izbečenim očima vidjela se zbunjenost. A tad se oprezno osvrnuo oko sebe, po divljini, u njem se probudila zvijer i kasom se uputio niz Glavnu. Walk je otišao, skratio si put prelaskom preko praznog terena i putem si masirao ruke i razgibavao leđa. 198
Knjige.Club Books Tako se sad držao u javnosti, takvo je lice pokazivao. Gutao je tablete, usporio je, nije se mogao ni na što usredotočiti. Stao je pred malu kuću i promotrio ju. Nije vidio radnike; nije se čak ni sjećao kad je preuređena. Palo mu je na pamet sat nakon što je Martha otišla doma, dok je po stoti put čitao zapisnike razgovora. Dee Lane. Upoznala je Darkea u banci First Union, gdje je radila na šalteru otkako je Walk pamtio. Nazvao je Leu kad je shvatio da nemaju novu Deenu adresu i malo se rastužio kad mu je Leah rekla da Dee još uvijek živi u istoj kući na aveniji Fortuna, u istoj onoj kući iz koje ju je vlasnik, Darke, donedavno želio izbaciti. Ali ta kuća više nije bila oronula; imala je nove prozore i nov trijem. Drvo je bilo svježe obojeno i boja je blistala, dvorište je bilo uređeno, trava iznova zasijana, cvijeće bujno. Imala je ogradu, klizna vrata i izgledala kao da je stanarima na ponos, a ne izvor očaja. Dee ga je dočekala na vratima, otvorila i prije nego što je pokucao i sa slabašnim osmijehom stala u stranu da Walk uđe. Kuća je unutra izgledala jednako obnovljeno; umjesto kartonskih kutija vidio je raspakiran život. Namještaj i fotografije opet su bili na svojim mjestima. Otišla je skuhati kavu. Upitao je smije li na toalet i otišao na kat. Vidio je sobu starije kćeri, zastavicu sveučilišta Yale. Cure po godinama nisu bile ni blizu fakultetu, ali Walk je čuo da su obje pametne. Otvorio je vrata sobe mlađe kćeri, s ružičastim zidovima i novim ukrasnim pokrivačem. Sve skupa nije bilo preskupo, ali primijetio je nov televizor i kompjuter. Znao je imena obiju kćeri, ali trenutno ih se nije mogao sjetiti. Sišao je i Dee ga je odvela u dvorište, gdje su sjeli za mali stol. - Znam što si misliš - rekla je. - Samo mi je drago da ti je Darke dopustio da i dalje živiš ovdje. Mislio sam da je kuća odavno srušena, sad kad teren vrijedi milijune i tako to. Otpila je kave i zagledala se u vodu kao da je nova novcata, a ne samo nedavno otkrivena pogledu. - Kakav pogled. - Bogme da. Ponekad ne mogu vjerovati kad se probudim. Sad se budim ranije, već oko pet. Volim gledati i zalazak sunca. Jesi kad vidio zalazak sunca na moru, Walk? - Naravno. Pripalila je cigaretu i uvukla ju kao da ju samo dim priječi da ne počne vrištati. Znao je što je napravila, i sama je to znala, ali ipak su morali proći određenim putem, izgovoriti riječi zamorne drame. - Znači, te si noći bila s Darkeom. Star. One noći kad je Star ubijena.
199
Knjige.Club Books Dee se na to lecnula, kao da to baš nije morao reći. - Već smo vodili ovaj razgovor. - Jesmo. - Izgledaš mi umorno, Walk. Zagledao se u vlastitu ruku, sakrivenu pod stolom, i navukao sunčane naočale iako su se skupljali oblaci. - Te je noći bio ovdje. Što ste ono radili? Podsjeti me. - Jebali se - rekla je ravnodušno. Donedavno bi Walk na to pocrvenio. Sad se samo žalosno nasmiješio, ali i shvatio. U njezinim riječima nije bilo mržnje. - Cijeli život radim... - Povukla je dugačak dim. - Plaćam poreze, podižem djecu. Nisam ubila supruga prevaranta. Nikad nisam uzela ništa ni od koga. Otpio je kave, toliko vruće da nije ni osjetio okus. - Znaš koliko zaradim godišnje, Walk? - Nedovoljno. - Ne plaća alimentaciju. Je li to pošteno? Sve sakrije da ne mora platiti za djevojčice koje je on stvorio. - Oborila je pogled. - Mali Radleyjevih. Jesu li... - Majka im je mrtva. - Isuse, Walk. - Provukla je prste kroz kosu. Mršav zglob, žile izbočene kao da se nečime ponose. - Stvarno ćeš ovo otežati i više nego što bi trebao. Već si nekoga uhitio, zar ne? - Nisi se sjetila pitati Darkea gdje je bio te večeri. Zabacila je glavu unatrag, malo otvorila usta i otpuhnula dim. - Jesi li bar dobila jamstva? - Ne znam što želiš reći. - Pogledao ju je i vidio suze u njezinim očima. - Mogao bih te pozvati da svjedočiš, natjerati. Znaš koja je kazna za krivokletstvo? - Možda bi mogao dokazati da je Darke lagao, ali to ništa ne bi značilo. Trebao je mnogo više. Zaklopila je oči. - Nemam obitelji. Samo ja i cure. Nemamo nikoga. Nije namjeravao otrgnuti majku od kćeri. Cijena je bila previsoka. To je znao iz razgovora s Halom, iz pogleda na Duchess i Robina. - Trebam nešto. Uslugu. Mogla bi biti nevažna, ali trebam uslugu. Nije ni upitala kakvu; samo je jednom kimnula. Sagnuo se i dodirnuo joj ruku, a ona je čvrsto zgrabila njegovu kao da ju ne želi pustiti, kao da misli da iz nje može iscijediti odrješenje grijeha.
200
Knjige.Club Books
31
vake noći spavala je najplićim mogućim snom, pa kad je čula kuckanje, u tren se oka našla na nogama i navukla vestu i traperice. Robin je pored nje spavao dubokim snom, sklupčan poput fetusa, kao nekoć u čekaonici bolnice Vancour Hill. Pred prozorom je podigla prst, potražila tenisice, odšuljala se stubama i izašla u hladnu noć. - Dovraga, Thomase Noble. Bacao si kamenčiće u prozor Mary Lou. - Oprosti. - Koliko si se vozio? - Otišao sam nakon večere, rekao sam mami da spavam kod prijatelja. - Ti nemaš prijatelja. - Počeo sam se družiti s Walterom Gurneyjem. - Onim s jednim okom? - Zarazan je samo ako ga diraš. Nosio je toliko debelu jaknu da je izgledao kao da je omotan automobilskim gumama. Stigli su do dugačkog dvorišta. Iza drveća golih grana stajalo je malo jezerce za ukrasne ribe. Robin je satima sjedio pored njega prije nego što mu je gospodin Price rekao da je prazno. Sjeli su jedno do drugoga na kamenu klupu pod polumjesecom i blistavim rojevima zvijezda. Stvarno bi trebao nositi normalne rukavice. Ove bez prstiju više ni Robin ne nosi. Thomas Noble pružio je ruku, dohvatio njezinu i puhnuo u nju da ju zagrije, pa se pripremio za kritiku, ali Duchess nije ništa rekla. - Bili ste u novinama. Sve što se dogodilo. Sačuvao sam izreske. - Sve sam vidjela. - Da se barem vratiš u školu. Pogledala je usnulu kuću, susjedne kuće. Probudi se, idi na posao, plati račune. Otputuj na godišnji. Brinule su ih mirovine i roditeljski sastanci, razmišljali su koji automobil da kupe i kamo da odu za Božić. - Sviđao mi se Hal. Znam da je bio strog i strašan, ali ipak mi se sviđao. Jako mi te žao, Duchess.
S
201
Knjige.Club Books Stisnula je snijeg u grudu toliko žestoko da su ju kosti zaboljele. - Razmišljam koji će mi biti idući potez. Moram se vratiti na osnovno. Ne smijem sjebati, to znam. Ta cura, Mary Lou... najradije bih odrezala glavu toj kurvetini. Thomas Noble navukao je kapu niže na uši. - Moram se vratiti u Cape Haven. Obećala sam Robinu da ću nam naći dom i ovoga puta zauvijek. To je jedino što je njemu važno. - Pitao sam mamu smijete li doći živjeti k nama, ali... Odmahnula je rukom kao da ni ne bi pristala na to. - Koliko je tvoja mama bliska s poštarom, ionako bi ubrzo mogao dobiti brata ili sestru. Namrštio se. - Meni ne treba nitko... ali je moj brat još bebač. Misliš da postoje uistinu nesebična djela, Thomase Noble? - Naravno. Evo, otišla si sa mnom na ples. Nasmiješila se. - Zima mi je najdraža. Od svih godišnjih doba, a Montana ih ima više nego druga mjesta. - Zašto? Podigao je deformiranu ruku, koju je rukavica potpuno prekrivala. - Jer se tad nose rukavice. - Da. - Jedan odmetnik, William Dangs, bio je lud kao puška i totalno opak, opljačkao je tri banke prije nego što su ga uhvatili. Imao je samo jednu ruku. Drugu nije imao od ramena nadolje. - Ozbiljno? - Da. - Bilo joj je drago da Thomas ne zna prepoznati laž. Zadrhtala je. Skinuo je jaknu i prebacio joj ju preko ramena. - Možda nas pošalju nekamo daleko. Ako nas uopće itko bude htio, možda odemo na drugi kraj zemlje. - Dovest ću se biciklom. Kamo god bude trebalo. - Ne trebam nikoga. - Znam. Ti si najopakija cura koju sam upoznao. I najljepša. I znam da ćeš me vjerojatno udariti, ali je moj svijet beskrajno bolji jer si ti u njem. Prije su mi se klinci samo smijali, pokazivali me jedni drugima, došaptavali se. A i znam... Tad ga je poljubila. Njezin prvi poljubac, a i njegov. Usne su mu bile hladne, dodir njegova nosa na njezinu obrazu hladan. Bio je previše zatečen da joj uzvrati poljubac. Odmaknula se i okrenula prema smrznutomu jezercu. - Začepi - rekla je. 202
Knjige.Club Books - Nisam ništa rekao. - Ali htio si. Dah im je bio magla. - Hal je rekao da počinjemo na kraju. - Gdje smo onda sad? - Nisam sigurna ni da je važno. - Gdje smo da smo, nadam se da možemo ostati ovdje još malo. Neko su se vrijeme držali za ruke, onda ustali i vratili se dvorištem. Proljeće je bilo zakopano duboko. U kući je bio njezin kovčeg i njezin brat i ništa više nije imala. Nije mogla odlučiti je li zbog toga slobodna ili užasno prokleta. Thomas Noble odmaknuo je bicikl od ograde i otresao snijeg sa sjedala. - Kako si me pronašao? - upitala je, vraćajući mu jaknu. - Moja je mama razgovarala s tvojom socijalnom radnicom. - Aha. Sjeo je na bicikl. - Hej. Zašto si došao ovamo? - Htio sam te vidjeti. - I zašto još? Znaš da te čitam kao knjigu. Reci mi. - Tražim ga. Darkea. Svaki dan poslije škole odem do farme Radleyjevih i hodam po šumi. - Mogao bi naletjeti na leš. - Tomu se i nadam. Otkotrljao se do kraja prilazne stazice pred kućom odgurujući se nogama. Izašla je za njim na ulicu. Uredan niz poštanskih sandučića s rukom ispisanim prezimenima. Cooper i Lewis i Nelson. Robin je volio čitati prezimena, zamišljati se u tim kućama. - Thomase Noble. Zastao je, spustio jednu nogu s pedale da nasloni bicikl i osvrnuo se preko ramena. Podigla je ruku. I on svoju. Kad se vratila u sobu, Robin je plakao, stisnut uza zid, glave zarinute u ruke. - Što je bilo? - Gdje si bila? - upitao je između jecaja. - Thomas Noble došao je u posjet. - Krevet. Pogledala je zgužvane pokrivače. 203
Knjige.Club Books - Krevet je mokar - rekao je, uznemiren. - Sanjao sam onu noć. Čuo sam svašta. Čuo sam glasove. Privukla ga je bliže i poljubila ga u glavu. Tad mu je pomogla da skine kratke hlačice i majicu, podigla ga u kadu i oprala. Kad je bila gotova, obukla ga je u čistu pidžamu i smjestila ga u svoj krevet. Kad je počela skidati plahte s njegova, već je spavao. Walk je ležao u krevetu, hrvajući se s činjenicama koje je znao. Dickie Darke imao je lažan alibi za noć kad je Star ubijena. Milton ga je posjetio i možda su doista zajedno otišli u lov, ali Walku se to činilo malo vjerojatnim. Milton je nestao. Walk je svratio do njegove kuće i zatekao ju praznu i mračnu. Nije mogao nikoga nazvati da provjeri je li Milton kod njih; nikakav motel ili takvo što. Milton je kampirao, lovio, kročio hektarima osame kakvu u Cape Havenu nije podnosio. Sat vremena prije zore Walk je ustao i obukao se, popio kavu, sjeo u automobil i odvezao se u Cedar Heights. Noću nitko nije bio u stražarskoj kućici, pa je Walk ostavio automobil pod drvećem koje se njihalo pod sve svjetlijim nebom, prešao preko prilazne ceste i prošao manjim vratima da uđe sa strane. Ni u jednoj kući nije bilo traga života; čak ni u onima na drugoj strani ulice. Hodao je bezbrižno, podignute glave, svjestan da su kamere vjerojatno snimile njegov posjet. Nije znao je li za to kriv nedostatak sna ili drhtanje tijela, ali mu se tog jutra živo fućkalo što bi se mogao uvaliti u nevolje. Prišao je kući s boka, otvorio vrata i ušao u dvorište, a tad stao kao ukopan. Sa stražnjih vrata nedostajala je jedna staklena ploha, uklonjena pažljivo i bez buke. Sjetio se onih koji traže Darkea, privukao ruku kroz otvor i okrenuo kvaku. Prošao je kućom u kojoj nije bilo traga stanaru, televizor je bio ugašen, u zdjeli stajalo plastično voće. Uspeo se na kat i provjerio sve sobe, u kojima su kreveti bili uredni kao da je savršena obitelj izašla na sat- Dva da potencijalni kupci razgledaju njihove živote. Provjerio je pod krevetom, odgurnuo pokrivače i bacio jastuk na pod. Ugledao je nešto što uopće nije pripadalo onamo. Posred kreveta ležala je vesta, mala ružičasta vesta. Vesta za djevojčicu. Razmislio je da ju spremi u vrećicu za dokaze i ponese sa sobom, pa objasni Boydu kako je došao do nje. Ostavio ju je na mjestu, ali zabilježio u blok da ju ne zaboravi. A tad su bljesnula svjetla. Sagnuo se, prišao prozoru i čuo motor automobila zaustavljenog pred kućom. Odvažio se proviriti; drukčiji automobil, ali isti ljudi. Bradati je spustio prozor, obasjan žarom cigarete. Zagledao se u kuću. Walk je brojio otkucaje srca. Nakon petnaest minuta odmaknuli su se, okrenuli i polako odvezli. Zapisao je broj registracije, vjerojatno beznačajan. 204
Knjige.Club Books Vratio se u kuhinju, upalio svjetlo i pretražio svaki ormarić. Isprva nije primijetio. Kleknuo je i pregledao pločice. I pronašao krv. Trebala su mu tri sata da namoli forenzičare da dođu, a i to je uspio samo iz usluge. Tana Legros bila je pri kraju smjene kad je nazvao. Walk je jednom priveo njezina sina zbog pušenja trave na tulumu u Fallbrooku, kamo su ga pozvali susjedi. Prepoznao je klinca po prezimenu i odvezao ga doma umjesto da ga uhiti. Tana će mu za to bila zahvalna do kraja života. Kad je Moses stigao do stražarske kućice, Walk je pokušao objasniti o čem se radi, ali zaključio da će se najlakše riješiti njegovih pitanja ako mu da dvadeset dolara. Pretražio je i stražnji dio kuće, gdje je pronašao malu radnu sobu. Kompjuter je bio plastičan, prazan i očito lažan. Stigla je Tana s kolegom, mladim i metodičnim i punim poleta. Odmaknuo se i podigao obrvu kad je Tana spustila masku. Pokazala je kuhinju, u kojoj su rolete sad bile navučene. Luminol je svijetlio po cijelom podu. - Isuse - rekao je Walk. - Krv? - Da - rekla je Tana. - Je li to mnogo? - Da. - Možeš provjeriti čija je? - Imaš nalog za pretres? Nije ništa rekao. - Onda ne smijem skinuti pločicu. - Žao mi je. - Uzet ću bris s površine i spremiti ga. Donesi mi nalog i provjerit ću čija je to krv. Ali neće biti koristi od toga ako nije u sustavu. Walk je pomislio na onu dvojicu koji su tražili Darkea. A onda se sjetio Miltona. Ostavio je automobil na pločniku, protrčao Miltonovim dvorištem i zalupao na vrata. - Miltone! - povikao je, zatim se odmaknuo sve do ulice i zagledao u prozor na katu. Iza leđa je čuo neki zvuk, okrenuo se i ugledao Brandona Rocka kako zalijeva travnjak. - Jesi vidio Miltona? - Na godišnjem je. - Brandon je izgledao grozno. Nosio je tamne naočale, bio neobrijan, a inače natapirana kosa sad je visjela. 205
Knjige.Club Books - Jesi dobro? - Leah ti nije rekla? - Što? - Njih dvoje više ne razgovaraju, pa vjerojatno ni ona ne zna - frfljao je Brandon pripito. - Što to, Brandone? - Ed me otpustio. Walk je zakoračio bliže i osjetio miris alkohola. - Mene i Johna i Michaela. - Žao mi je. Brandon je odmahnuo rukom, okrenuo se i nesigurnim korakom uputio prema kući. - Tržište propada. Ekonomija propada. Gluposti. Ed je upropastio poduzeće. Spiskao sve na cugu i žene. Proveo je više vremena u Osmici od mene, a ja sam tamo živio. Walk je dovukao kantu za smeće, popeo se na nju, prebacio nogu preko Miltonove bočne ograde i skočio u dvorište, osjetivši kako mu se kosti nabijaju jedne na druge kad je udario o tlo. Pronašao je ključ pod lažnim kamenom. Prije pet godina Milton je udomio psa koji se toliko udebljao da ga je morao dati uspavati. Poludio je od sreće zbog toliko mesa. Walk ga je jednom pristao hraniti, kad je Milton otputovao na očev sprovod. Ušao je. Odmah je osjetio vonj krvi. Milton ga je valjda svugdje ostavljao za sobom. Na zidu je visio kalendar. Dva tjedna godišnjeg bila su označena, a datum ponovnog otvaranja mesnice zaokružen. - Miltone! - povikao je glasno, za slučaj da je mesar u kupaonici, da ne naleti na prizor zbog kojega će u sve vijeke vjekova imati noćne more. Dnevna soba bila je prazna. Uspeo se na kat, provirio u gostinjsku sobu. Madrac na podu, prazan, bez posteljine. A tad je stigao do Miltonove spavaće sobe. Bila je uredna, na krevetu je usprkos vrućini bila debela deka, uza zid je stajao starinski kozmetički ormarić s ogledalom, možda od Miltonove majke. Na zidu je visjela glava jelena na ploči od mahagonija. Pri pogledu na mrtve oči Walk se zapitao kakva to osoba želi da ga nešto takvo gleda. Vidio je policu s knjigama, nakrcanu priručnicima za lov i postavljanje zamki, kartama divljine. Nije bilo nijedne knjige o astronomiji. Prišao je prozoru, ugledao teleskop, Celestron, i prošao prstom po cijevi. Prašina je bila debela kao da teleskop nije korišten godinu dana.
206
Knjige.Club Books Sagnuo se, provirio i zadržao dah od šoka kad je vidio da teleskop nije uperen u nebo, nego u kuću prekoputa. U jedan prozor. Prozor spavaće sobe Star Radley. Razmislio je o Miltonu, o pomoći koju im je stalno nudio, o automobilu koji je posuđivao Star, o iznošenju njihova smeća i davanju mesa Duchess. Walk je uvijek mislio da je Milton dobar, neshvaćen, malo čudan, ali zapravo pošten čovjek. Tiho je opsovao i počeo pretraživati ladice. Pod krevetom je pronašao putnu torbu, izvukao ju i istresao sadržaj na krevet. Kvartovska straža, nažvrljano markerom na fasciklu. Unutra je vladao red, fotografije bile složene kao u katalogu, označene brojevima do nekoliko stotina. Neke su bile iz Polaroida, neke kvalitetnije. Dohvatio je jednu i vidio Star razgolićenu, golih grudi, samo u gaćicama. Sve su prikazivale Star. Na nekima je bila odjevena, radila u vrtu, na nekima su se vidjeli Duchess i Robin, ali bilo je očito da nisu bili meta objektiva. Nevoljko je pogledao i razgolićene; Star kako se saginje, Star kako se skida za krevet. - Jebeni Milton. Neke su bile starije, dokaz da ju je promatrao deset godina. Primijetio je da je na nekima tip s kojim se jedno vrijeme viđala. Walk se nije mogao sjetiti kako se tip zvao. Nagađao je da se Milton nadao kako će ih uhvatiti usred seksa, ali snimio je samo Star kako ljubi tipa za laku noć i tipa kako spava na kauču u dnevnoj sobi. A tad je stao. Na dosjeu označenom s 14. lipnja. Dan kad je Star ubijena. Okretao je stranicu drhtavom rukom, pa opet opsovao kad je vidio da je prazna. Još se jednom osvrnuo po sobi, pa nazvao stanicu. Leah Tallow zapisala je sve što je rekao, šokirana time što sluša. Miltona će uhititi čim ga nađe.
207
Knjige.Club Books
32
avikli su se na rascjepkanu rutinu. Svakog su jutra bez riječi hodali za Mary Lou i njezinim bratom, koji su putem do škole skupljali prijatelje. Grupa bi se okretala, buljila u njih dvoje. Jednom se Duchess okliznula i pala na ledu, poderala traperice i porezala koljeno. Nisu stali da joj pomognu. Šepala je dalje bez riječi, i dalje noseći i bratovu i svoju torbu. Gospođa Price prekrila je Robinov krevet plastičnom plahtom. Toliko je glasno šuškala da se Robin svake noći uvlačio k Duchess u krevet. Upoznali su se s dva bračna para. Prvi se prezivao Kolene. Duchess je odmah shvatila koliko se Shelly namučila da to dvoje dovuče do mjesta sastanka, dječjeg igrališta u parku na Aveniji Twin Elms. Duchess je gurala Robina na ljuljački, a gospodin i gospođa Kolene sjedili na klupi sa Shelly, pili kavu iz termosice i buljili u njih kao da su u zoološkom vrtu. - Koga dreka gledaju? Očekuju cirkusku točku? - Tiho, mogli bi te čuti. Duchess je izvadila maramicu iz džepa i obrisala nos pa se vratila guranju ljuljačke. Shelly joj se nasmiješila. - Tip izgledao kao knjižničar. - Zašto? - Zbog naočala. Zbog pletenog prsluka. Mislim da su prestari da dobiju djecu prirodnim putem i sad žele novu priliku. Možda ne valja njegova sperma, a možda je ona neplodna kao Mojave. Robin se zagledao u njih. - Što znači neplodna? - Da su joj se dijelovi tijela sasušili. - Izgleda normalno. - Osjećam kako joj iz svake pore curi ogorčenost. Trebala si je zamrznuti jajašca. Neće nas voljeti kao majka. - Ali nitko drugi nije došao. - Doći će. Shelly je rekla da moramo biti strpljivi, sjećaš se? Oborio je pogled. - Može? - Aha. A valjda. - Sve njih testiraju. Provjere kakvi su. Moraju u školu da nauče biti roditelji.
N
208
Knjige.Club Books Gurnula ga je više, ljuljačka je zaplesala, a Robin ciknuo i nasmijao se. Divila se njegovoj sposobnosti prilagodbe, osmijesima koje je dijelio gospodinu i gospođi Price šakom i kapom, čisto za slučaj da mu ih jednoga dana uzvrate. Duchess se sad svim silama trudila obuzdati narav. Ne bi ništa rekla kad bi se Mary Lou posprdno nasmiješila ni kad Henry ne bi želio podijeliti igračke s Robinom. Zakopala je dio uma koji se bavio Halom i time kako je umro, kao i onaj koji se bavio majkom i time kako je umrla. Gledala je stare vesterne, čitala svoje knjige, znala da životi mogu biti toliko obilježeni željom za osvetom da to proždere svaku kap dobrote koju je osoba nekoć posjedovala. Nije radila gluposti i zbog Walka, koji je bio njezina veza s dobrotom, koji ju je usmjeravao prema budućnosti, a ne sadašnjosti. Walk je bio podsjetnik da ljudi mogu biti dobro. Zbog Walka sad nije odmarširala do Shelly i bračnog para Kolene i rekla im da odjebu, da se brine za Robina cijeli život i nema ni najmanje namjere odustati. Gospođa Kolene podigla je ruku, a Robin se široko osmjehnuo i odmahnuo što je snažnije mogao, kao da ne zna kako je upoznavanje zapravo prošlo. Jedva su razgovarali, postavili im nekoliko pitanja izgovorenih s neodređenim naglaskom središnjeg dijela zemlje. Nije bilo šanse da ih prime. Bili su tek još jedan par koji traži za nečime što će im ispuniti život, ali već na prvi pogled zna da mali Radleyjevi to nisu. - Nisu oni za vas - rekla je Shelly dok su se vozili natrag prema kući obitelji Price. Gospođa Price te je večeri bila bijesna na njih, kao da su krivo odigrali svoju ulogu, kao da su joj dosadili i želi nova, mlađa lica, nove ruke koje nedjeljom može odvući na misu da ih svi vide. Idući je sastanak prošao loše. Gospodin i gospođa Sanford. On je bio umirovljen pukovnik, ona domaćica s praznim domom. Sjeli su na istu onu klupu sa Shelly, čavrljali i promatrali djecu. Pukovnik se često smijao i udarao ženu po koljenu i to toliko snažno da je ostavio trag. - Tući će nas - rekla je Duchess, gledajući Robina sa svog mjesta pored ljuljačke. Robin se zagledao u pukovnika. - Vjerojatno će htjeti da obriješ glavu i odslužiš vojsku. - Ona će tebe možda htjeti naučiti da pečeš kolače. - Kurvetina. - Preglasna si. Pogledali su prema klupi i susreli se s pukovnikovim pogledom. Duchess je salutirala. Shelly se nervozno nasmiješila. Početkom ožujka snijeg se počeo topiti.
209
Knjige.Club Books Duchess je svake večeri sjedila pred prozorom i gledala kapi koje su ujednačenim tempom padale s prozora, dok se u Montanu polako vraćala boja. Jutrima bi ih probudilo hladno sunce, ali svejedno sunce. Pločnici su se topili, dvorišta izranjala iz nanosa koji su ih bih pokopali, merale izronile iz smeđe kore i osule se bijelim cvijećem koje se pružalo prema nebu. Gledala je promjene, ali nije vidjela ljepote u njima. Duchess je svojim malim životom kročila bez osjećaja, svaki joj je pokret bio toliko automatski da bi ponekad zaboravila koji je dan u tjednu. Brinula se za Robina, pratila ga do škole i ne obazirala se na Mary Lou i njezinu frendicu Kelly kad bi se rugale njoj, njezinim cipelama, njezinoj majici, marci njezinih traperica. Shelly je dolazila jednom tjedno, ponekad bi ih odvela na sladoled, a jednom čak i u kino. Robin je pričao o novoj obitelji, o tome kakav će mu biti nov otac: poput Hala, učit će ga pecati i bacati loptu. To uvjerenje kao da je čvrsto držao svojim malim rukama; sve čvršće sa svakim novim danom. Jedne subote Shelly ih je odvela do farme. Sudski će proces trajati još mjesecima, pa je ta zemlja zasad još pripadala Radleyjevima. Putem su svratili pokupiti Thomasa Noblea. Jutro usred proljeća. Robin je odveo Shelly da vidi kokošinjac i rekao joj za koje je poslove bio zadužen. Duchess i Thomas Noble otišli su do polja pšenice, koje je sad bilo golo, samo redovi korova i prerovane zemlje. Osjetila je toliko duboku tugu da dugo nije progovorila. Hal je bio u svakom njezinu koraku, a kad su prišli trijemu i kad je sjela na ljuljačku, kao da je osjetila miris cigare. Odgurnula se, lanci su se napregnuli i zaškripali i poželjela se rasplakati, ali nije mogla. Otišla je do polja kojim je nekoć trčala siva kobila, koja joj je nedostajala skoro koliko i djed. Na kraju su otišli s farme i utonuli u duboku šutnju. Robin se rasplakao. Držala ga je za ruku. Kad su se vratili do kuće Priceovih, sjeli su na pločnik i mirno sjedili, promatrajući djecu iz susjedstva kako se voze na biciklima. Bilo je sve toplije, ljeto još nije bilo blizu, ali najavilo je dolazak. - Našla sam nekoga - rekla je Shelly. Duchess je u njezinu glasu čula tračak nečega, slabašan, ali prisutan. Tračak nečeg drukčijeg. - Koga? - upitao je Robin. - Zovu se Peter i Lucy. Iz Wyominga su, gdje sam prije radila. Dosad su tražili samo jedno dijete, ali rekla sam im da ste vas dvoje posebni... - Znači, lagala si - rekla je Duchess. Shelly se nasmiješila i podigla ruku. - Saslušaj me. Žive u malom gradu, on je doktor, a ona učiteljica za niže razrede. - Kakav doktor? - Pravi. 210
Knjige.Club Books - Psihić? Jer mi stvarno ne treba netko tko će... - Običan doktor. Opća praksa. Onaj koji liječi ljude. - Sviđaju mi se - rekao je Robin. Duchess je uzdahnula. - Ako želite, možete ih upoznati idućeg vikenda. Robin je gledao Duchess preklinjućim pogledom sve dok nije kimnula. Vozili su se Cestom 5 u njezinu Priusu, od Medforda do Springfielda. Stotinu milja od Salema, napustili su blistava svjetla i gladak asfalt i krenuli grbavim tamnim cestama koje su vijugale kroz Marion i gradiće koji su postojali samo na starim kartama i nigdje više. Martha je spavala. Kad su se ceste izgladile i izravnale, Walk si je dopustio da ju pogleda, a kad ju je pogledao, osjetio je istu onu žarku bol koja ga je probadala svakoga dana otkako se vratio u Marthin život. Izgledala je mirno, spokojno, toliko lijepo da se ponekad borio sa snažnom željom da ju poljubi. Zora se razlila po autocesti Calasade. Walk je bio toliko umoran da je prešao preko dvostruke žute crte i nastavio tako sve dok Martha nije pružila ruku i nježno ispravila upravljač. - Trebao si stati. - Dobro sam. Na autoputu Silver Falls gledali su sunce kako se polako izdiže nad brdima i boji polja desecima tonova zelene. Večerali su jaja i slaninu i popili toliko jaku kavu da se Walk do kraja razbistrio. - Nismo daleko - rekla je Martha, gledajući kartu raširenu preko stola. Putovali su u Unity, privatnu bolnicu u Silver Fallsu. Ustanovu kojoj je Dickie Darke plaćao mjesečni iznos toliko daleko u prošlost da je bio zabilježen na svim bankovnim izvještajima koje su pročitali. Dee im je pomogla, pokucala je na Walkova vrata prošle noći i dala mu komad papira s imenom ustanove. Popili su još tri šalice kave i otišli. Kofein je još strujio Walkovim žilama kad su ugledali Nacionalni park Silver Falls. Martha mu je davala upute kamo da vozi i u tren oka nad njima su se našle krošnje visokog drveća. Na vrhovima strmih zelenih padina ležale su stijene. Walk je otvorio prozor da čuju tutnjanje kad su prošli pored vodopada. Još su jednom skrenuli i stigli do prilaznih vrata. Walk je nazvao ustanovu da se najave, rekao je da ju žele razgledati. Sad je rekao kako se zove u interkom i vrata su se otvorila. Vozili su se dugačkom cestom sve do bolnice, otmjene, moderne zgrade u kontrastnim bojama tamnih stakala i kamena boje pijeska koja bi lako mogla biti i luksuzna stambena zgrada, pogotovo u ovakvoj šumi. 211
Knjige.Club Books Žena se preživala Eicher i dočekala ih je na vratima s toplim osmijehom. Uvela ih je u prostrano predvorje. Moderna umjetnost, skulptura koja je možda bila orao. Prostor je djelovao mirno; doktori su šetali, sestre polako hodale hodnicima, nije bilo ni žurbe, ni zabrinutosti. Isprva je Walk pomislio da je ustanova možda lječilište, jedno od onih u kakva izmučeni direktori dolaze malo usporiti. Ali tad se Eicher vratila i nadugačko i naširoko ispričala im čime se bave; opisala im komplicirane potrebe njihovih pacijenata i naglasila da se brinu za njih dvadeset četiri sata dnevno. Hodala je odlučno usprkos tridesetak kilograma viška. Imala je neki naglasak koji nisu mogli identificirati; možda njemački, ali pomiješan s lokalnim vokabularom. Nije pitala zašto ih ustanova zanima, a Walk joj je na telefon rekao samo da traže nešto slično za jednog člana obitelji kojemu je potrebna stručna pomoć. Eicher mu je rekla da dođe i provjeri kako je kod njih, ništa službeno. Znala je da je važno naći pravu ustanovu i da se takve stvari ne odlučuju naprečac. Martha je hodala pored njega šutke, samo gledajući prostorije, nizove vrata dizala i toliko debele tapisone da su joj cipele tonule u njih. Eicher im je sad pričala o povijesti ustanove, objasnila da blizina nacionalnog parka doprinosi smirenoj atmosferi. Rekla je da su opremljeni za sve vrste hitnih slučajeva, da uvijek imaju na dežurstvu pet liječnika i trideset sestara. Odvela ih je u vrt, koji se protezao sve do vode, od koje ga je odvajala samo niska ograda. Walk je vidio nekoliko bolničara kako puše pored stražnjih vrata. Eicher ih je oštro pogledala i odmah su bacili cigarete i vratili se na posao. - Slobodno pitam kako ste čuli za nas? - rekla je. - Od prijatelja. Zove se Dickie Darke. Na to se nasmiješila, pokazujući bijele zube i popriličan razmak između gornjih jedinica. - Madelinein otac. Walk nije ništa rekao. - Madeline je izuzetna mlada dama. A gospodin Darke tako je jak pogotovo nakon gubitka supruge. Jeste li poznavali Kate? Na to je odgovorila Martha. - Nedovoljno dobro. Eicher se na to malo rastužila, a njezina profesionalna maska spala samo na sekundu. - Bila je odavde. Odrasla je u Clarkes Groveu. Madeline je ista mama. Vratili su se istim putem; ponovno prošli kroz cijelu zgradu. Za kraj im je dala brošuru, a oni su obećali da će javiti što su odlučili. Walk nije postavio nijedno dodatno pitanje. Osjetio je da su saznali ono po što su došli. - Možete pozdraviti gospodina Darkea od mene? Nadam se da mu je zdravlje bolje - rekla je Eicher. Walk se okrenuo prema njoj i shvatila je što ju pita pogledom. - Oprostite, ne znate. Imao je nezgodu. Dickie šepa. Kaže da se pokliznuo. Walk je osjetio navalu adrenalina. - Kad to? 212
Knjige.Club Books - Prije nekih tjedan dana. Neke ljude kao da prati zla kob - dodala je Eicher s osmijehom, okrenula se i otišla. Do Clarkes Grovea trebalo im je još petnaest milja, a ondje su prošetali živahnom Glavnom ulicom koja se od one u Cape Havenu razlikovala samo po lokaciji. Walku se gradić odmah svidio. U dnu ulice pronašli su staru gradsku knjižnicu, starinski zgodnu, ali zapuštenu. Izgledala je kao da se financira jedino od donacija. Unutra nije bilo nikoga, bilo je mračno i hladno, a Walka je miris podsjetio na njegove dvije godine na faksu u Potroli. Stara gospođa na recepciji nije ni pogledala kad su ušli, pa su samo nastavili prema kompjuterima u dnu prostorije. Martha je sjela za kompjuter, toliko blizu Walka da su im se bedra dodirivala. Promatrao ju je, gledao kako se mršti, kako joj se grudi dižu i spuštaju dok diše. - Vi to mene pohotno gledate, šefe Walker? - Ne. Oprosti. Ne. - Šteta. Nasmijao se. Utipkala je „Kate Darke” u novinski arhiv i dobila desetke rezultata. Bez riječi su čitali: prometna nesreća, Kate je umrla odmah, a Madeline Ann pretrpjela katastrofalnu ozljedu mozga. Vidjeli su fotografije; led; Ford je skliznuo s ceste i skotrljao se niz strmu padinu, naletio na drveće. Prednje se staklo razletjelo. Jezero Eight u pozadini bilo je jedini trag mira na čitavoj fotografiji. U arhivu je bila samo jedna fotografija obitelji prije nesreće. Martha ju je povećala i Walk se šokirao kad je vidio kako je Darke izgledao: sva ona praznina, sva ona tama, svega toga prije nije bilo. - Znači, Madeline je sad četrnaest - rekla je Martha. - Da. - Isuse. U ustanovi je devet godina. A prije otprilike toliko Darke je počeo voditi mutne poslove. Mnogo je to novca. Walk je pronašao još jedan članak, ovaj o Madeline, o tome kako Unity funkcionira. Članak je rekao i sve i ništa. Djevojku su na životu održavali strojevi. Darke se nadao čudu.
213
Knjige.Club Books
33
arbor Bay. Walk je stigao za trideset minuta, nije ni palio rotirku jer je Cabrillo bio prazan. Dojava je stigla sat vremena nakon što se vratio iz Portlanda. Ostavio je automobil pred vratima marine, prošao pored koća što su se ljuljuškale na vodi, blistavog Baylinera i niza Navigatora. Daske mola bile su razmaknute, voda šljapkala pod njim. Vidio je jato riba kako kruži oko ostataka mamca koji im je bacio stariji ribič. Uzburkana voda, slankast povjetarac i osjećaj nadolazeće nevolje. Koća je bila Reynolds iz ,73., ali izgledala je novije jer je bila svježe obojena, s plavim rubom. Andrew Wheeler stajao je na palubi, zagledan u nemirne valove. U daljini je bio Cape Haven, litice, padine prema plaži i kuća Vincenta Kinga nad svime time. Andrew je još uvijek radio sa Skipom Douglasom, koji je sad bio prastar i oronuo i jedva bi progovorio ijednu riječ kad bi sišao s broda na kopno. Skip se popeo na mol, kimnuo Walku umjesto pozdrava i krenuo prema zgradama, sigurno na pivicu ili dvije nakon onakvog dana na moru. Andrew je prišao i rukovali su se. Ruke su mu bile mišićave i osunčane, nosio je sunčane naočale iako se spuštao sumrak. Walk je zakoračio na palubu, a javna se rasvjeta upalila. - Što se dogodilo? - upitao je Walk. - Bili smo na vodi s turistima iz grada, grupom iz Sacramenta. Tri muškarca, prijatelji iz djetinjstva na izletu sve do Six Rivers. Sezona lova na jastoge trajala je od listopada do ožujka. Lov je bio ograničen na broj, veličinu i težinu jastoga, ali većina klijenata ionako je željela samo dan na vodi. - Polako smo plovili kad me Skip pozvao. Mreža je zapela za nešto. To se često dogodi i svaki put je gnjavaža. Ponekad navučem odijelo za ronjenje i skočim u vodu, prerežem mrežu da ju oslobodim. Walk se pridržao za ogradu, iako su valovi bili nježni. - Zapela je za nešto teško. Skip je čak skinuo šiltericu i obrisao čelo, a njemu ništa nije naporno. Primio sam se vitla i nekako smo povukli mrežu. A tad je izašla na površinu. Klijenti su povratili, sva trojica. Galebovi su se okupili u većem broju nego inače, kružili su nad nama. Tako sam shvatio što je u mreži. Toliko su kriještali da je Skip zaklopio mrtvacu oči da se jedan od njih ne zaleti. - Samo ste ga tad dirali?
H
214
Knjige.Club Books Andrew je odmahnuo glavom i stao ustranu. - Klijentima je toliko pozlilo da sam ga morao pokriti dok smo plovili natrag. Walk je odmaknuo ručnik i umalo je i njemu pozlilo. Milton. Napuhnut, u raspadanju, natečenih očiju. - Jesi dobro, Walk? - Isuse. - Znaš ga? Walk je kimnuo. Sjetio se krvi u Darkeovoj kući, uskoro će znati je li Miltonova, ali nije sumnjao u to. Toliko djelića u ovoj slagalici i svi nejednaki. - Sjedni malo, ne izgledaš mi dobro. Sjeli su na palubu i pričekali mrtvozornika. Andrew je pružio Walku pivo, koje je Walk polako pijuckao dok mu se boja vraćala u obraze. - Bolje? - Ti nisi previše potresen - rekao je Walk. - To mi je treći leš. - Ozbiljno? - Jedan u Jerseyju, a onda i kod Keysa. Svašta se događa u Cape Havenu. - Previše. Walk je prislonio bocu na glavu da smiri glavobolju koja je stizala. Ruka mu je drhtala sa svakim gutljajem, ali nije se ni trudio sakriti to. - Vidio sam te na sprovodu. Žao mi je što nisam stigao doći do tebe i popričati. - Andrew je stajao podalje, pognute glave, ostao nekoliko minuta i otišao. Andrew je samo mahnuo rukom. - Sve skupa... Sve je skupa bilo tužno. Kad sam čuo za nju, sve to. Odmah sam pomislio na djecu, kad su bili manji. Mali je bio beba, a mala me ošinula pogledom. Walk je pomislio na Duchess. - Znaš tko je kriv za ovo, za ovog tipa? - Možda. Andrew više ništa nije upitao. Gledali su kako im prilazi jedan brod, niska svjetla na mirnoj vodi. Andrew je podigao bocu prema umirućem suncu. - Posljednji put vidio sam ju prije nekoliko godina. Ali još mislim na nju. Nije čak... nije da je bila ljubav mog života ili tako nešto. Znaš ono kad nekoga želiš spasiti, a pojma nemaš kako? - Viđali ste se dulje vrijeme.
215
Knjige.Club Books - Nekoliko mjeseci. Upoznao sam ju u baru, gledao ju kako pjeva i kupio joj piće, bila je zgodna i zabavna i pomalo oštećena, a to u barovima u kakve ja idem i nije rijetkost. - A dalje? - Bili smo zajedno, ali kao da nismo. Kao da smo samo prijatelji. Želio sam više. Walk ga je pogledao. - Seks. Nije ga bilo. Walk je pogledao gliser, prst u oku, bijel i nametljiv, sigurno vlasništvo nekog vikendaša koji je došao malo juriti. Staro i novo sudarali su se toliko grubo da ga je zaboljelo. Znak PRODAJE SE. Walk se nadao da će osoba koja ga kupi odvesti gliser nekamo jako daleko. - Bila je prelijepa. Seks je važan, ono. Znam da nitko ne govori o tome, ali seks je važan. U vezi. Jer što je veza bez njega? Walk je pomislio na Marthu, na njihovo prijateljstvo, na podvodnu struju osjećaja koja bi prošla njime svaki put kad bi ju vidio i povukla njegove misli kamo nije trebala. Martha nije mislila na to, nije mu više pripadala; dijelovi koji su bili njegovi nestali su s djetetom bez kojega je ostala. - Je li ti rekla zašto? - rekao je Walk. - Rekla je da svatko od nas ima jednu veliku ljubav. Da je sretnik ako ju uopće nađe. Ako ne nađe tu jednu, nema ništa. Walk je pomislio na Star. Nije dobila svoj sretan završetak. Svake se noći molio da ga njezina djeca dobiju. Na dan upoznavanja, Robin je bio nervozan. Prethodne noći ležali su budni i Robin je pričao o Peteru i Lucy kao da ih dobro poznaje. Odlučio je da će i on biti doktor, ili možda učitelj. Rekla mu je da spava, jer mora biti u najboljem izdanju. Govorio je još sat vremena. Pripremila mu je kratke hlače i majicu kratkih rukava, ali je on obukao svečane hlače i košulju kupljenu za sprovod. Stavio je i leptir-kravatu, ali predomislio se. Pljuvačkom i papirnim maramicama ulaštio je svoje najljepše cipele. Duchess mu je pokušala raščešljati uvojke, odustala i samo mu napravila razdjeljak. Ona je obukla traperice i majicu, ali Robin je vikao na nju dok se nije presvukla u haljinu. Onda joj je odabrao žutu mašnu za kosu i upitao ju bi li mogla staviti malo šminke. Nije doručkovao, samo je popio sok gledajući kroz prozor. - Daj se opusti. - Što ako ne dođu? - Doći će. 216
Knjige.Club Books Odvezli su se do parka, Robin šutljiv, zagledan kroz prozor. Duchess je vidjela da drži prekrižene prste. Stali su na parkiralištu, izašli na sunce i pjev ptica i nježan povjetarac. Peter je bio nizak i malo predebeo, ali dobro mu je stajalo. Lucy se nasmiješila tako toplo da je Duchess pomislila kako je rođena da bude majka ili učiteljica nižih razreda. Shelly im je mahnula i krenuli su prema njima. Peter se okrenuo i zazviždao. Jedan crn labrador podigao je glavu, zastao sa šapom u zraku, pa se zatrčao prema njima. - Imaju psa - Robin je to izgovorio šapatom. - Samo budi cool. Robin ju je pogledao. Malo je oklijevala, zatim kimnula, a on potrčao, zaletio se na labradora mašući kao lud. - Sranje. - Ne brini - rekla je Shelly. - Želio je ponijeti svoje stvari, za slučaj da nas žele odmah odvesti sa sobom. - Sranje - složila se Shelly. Upoznavanje je moglo proći u nelagodi kao i ona prije njega; oprezno rukovanje i previše gledanja u oči, ali Peter i Lucy odmah, su bili otvoreni i topli. Predstavili su se, rekli koliko su dugo putovali, rekli da su sa svojim labradorom Jetom doputovali iz jednog maloga grada u Wyomingu. Peter je poveo Robina i Jeta u šetnju dugačkom livadom, ne udaljavajući se iz vida. Robin bi se svako malo okrenuo i mahao dok mu Duchess ne bi odmahnula. Ona nije rekla ništa krivo, jer zapravo i nije previše rekla. Lucy joj je rekla da joj se sviđa njezina haljina i Duchess joj je zahvalila. Upitala je kako joj je u školi i Duchess je rekla dobro. Upitala je kako je živjeti s obitelji Price i Duchess je rekla da je i to dobro. Cijelo je vrijeme zabrinuto gledala Robina. Koji je primio Petera za ruku i čvrsto ju stisnuo, zatim pomilovao Jeta i preširoko se osmjehnuo. Kad je Lucy rekla da imaju kokoši, Duchess se usrdno ponadala da Peter to neće reći Robinu. Deset minuta kasnije Robin se okrenuo i bez glasa šapnuo kokoši. Duchess mu se nasmiješila, a Robin pljesnuo rukama. Držale su se sigurnih tema i nisu razgovarale o prošlosti, iako je Lucy rekla da joj je žao zbog Hala, zbog svega. Rekla je da je i njoj majka umrla dok je bila mala. Kad je došlo vrijeme za rastanak, Robin je toliko dugo grlio Petera da se Duchess morala umiješati. Robin je cijelim putem natrag govorio, ni ne stajući da udahne. Rekao je da je Peter predložio da se opet nađu, da će mu drugi put dati da on vodi Jeta na uzici. Shelly mu je rekla da je bio dobar, da su i Peter i Lucy rekli da su im se jako svidjeli. - I? - upitao je Robin. 217
Knjige.Club Books - Vidjet ćemo. Ali imam dobar osjećaj - rekla je Shelly. Robin je pljesnuo, iskočio iz automobila i otrčao stazom prema kući Priceovih. Gospođa Price dočekala ga je na vratima i nasmiješila se Shelly. - Ne smiješ mu govoriti takve gluposti. Sve dok ne znaš zasigurno, ne smiješ. - Važno je zadržati pozitivan stav - rekla je Shelly. Duchess je protrljala oči, umorna od predugačke godine, iscrpljena nesigurnošću. Nije bila sigurna vjeruje li u Boga, ali mu se te noći pomolila.
218
Knjige.Club Books
34
alk ju je zatekao u crkvi. Ostao je pored vrata, naslonivši ruku na staru klupu i zagledao se u vodu, cvijeće na grobovima. Martha je sjedila sama u klupi u prvom redu, zagledana u šareno staklo propovjedaonice. Sjedila je na istom mjestu kao i svake nedjelje dok je za propovjedaonicom stajao njezin otac. Walk je sjeo straga, tiho, da ju ne ometa. Jutro je proveo telefonirajući, prvo Boydu da mu kaže što se dogodilo Miltonu. Rekao mu je kako je Milton povezan s Darkeom, da su zajedno lovili i da je Milton viđen kako ulazi i izlazi iz Darkeove kuće. Nije smio reći da je ušao i pronašao krv, ali Boyd je rekao da će zatražiti nalog za pretres. Nakon toga je nazvao parničara u Clearlake, odvjetnika po imenu Carter, jednog od onih koje mu je preporučila Martha. Carter se želio sastati s Vincentom Kingom, ali Walk mu to nije mogao omogućiti. Suđenje se bližilo, još samo nekoliko tjedana; nedovoljno da se ijedan odvjetnik pripremi. - Trebam te - rekao je i stara je crkva prenijela njegove riječi. Martha je zastala u molitvi, podigla glavu, ali nije se okrenula. Dovršila je svoju tihu molitvu, koje god riječi da je odabrala. Prišao joj je i zajedno su sjeli pred star križ i svece. - Trebam te. Na suđenju. - Znam. Oborio je pogled na kravatu, na zlatnu iglu za kravatu, ovratnik sa zvjezdicama čina i shvatio da se nikad nije osjećao toliko slabo, ili se možda uvijek osjećao toliko slabo, samo toga nije bio svjestan. Opet je otišao doktorici Kendrick i opet mu je povisila dozu. Nisu mogli spriječiti ono što je slijedilo. - Napravit ću mnogo grešaka. I bit će presudne. - Znam da nije fer. - Nije samo to. Ovo je pitanje života i smrti. Nekoć sam željela stati pred ove klupe, tako pomagati ljudima. Biti sigurna luka u koju mogu uploviti i u dobrim i lošim vremenima. On mi je to oduzeo. Moj otac. - Ipak si mogla... Prekinula ga je s očima punim suza. - Nisam željela živjeti u laži. - Milton je mrtav. Mesar. Mislim da ga je Darke ubio. Mislim da je Darke ubio i Hala, da dođe do djece. - Brine ga da će se maleni sjetiti.
W
219
Knjige.Club Books Walk je kimnuo. - Darke se sad ne može vratiti ovamo. Duguje novac opasnim ljudima. - Provjerio je registraciju onog automobila i ovoga puta nešto saznao. Automobil je bio registriran na građevinsku tvrtku u Riversideu. Jedan od direktora imao je veze s poznatom mafijaškom obitelji. Darkeovi problemi neće nestati sami od sebe. Pogledala ga je. - Reci sve to Boydu. Treba im zaštita. - Jesam. Još mi uvijek ne vjeruje. - Jer misli da je kriv Vincent King. - Ali da je Vincent nedužan, da ga oslobodimo... - Ne znam, Walk. Ni najbolji parničar u Kaliforniji ne bi ishodio oslobađajuću presudu. - Ako Vincent nije kriv, to znači da se Darke želi dokopati Robina Radleyja, a ne Duchess. - Walk je zaklopio oči. Ruke su mu drhtale. Protrljao je vrat, toliko ukočen da ga je bolio svaki pokret glave. - Misliš mi konačno reći što nije u redu s tobom, Walk? Ne misliš valjda da dosad nisam ništa primijetila? Izgledaš umorno. Izgubio si na težini. - To mi je od stresa. - Samo ti to ponavljaj, pa možda i sam sebi povjeruješ. - Neću. Gledao je stariju ženu kako prolazi pored vrata. Malo se spustila kao da će kleknuti, prekrižila i nastavila svojim putem. Možda bolje spava zbog toga. - Pun si poleta, Walk. Nekoć sam te mogla samo pogledati i znati što ti se mota po glavi. - Želim opet biti takav. Samo... sve se mijenja. Gubim dijelove sebe. Osjećam to svakoga dana. Mislio sam da se sve oko mene mijenja. Neki dan sam se provezao pored terena Tollera. Teško je i izbrojiti koliko je kuća tamo izgrađeno. - Ljudi moraju negdje živjeti, Walk. - Sve su to vikendice. Samo će još više naljutiti grad. - Ti voliš rutinu. Vidjela sam kako ti izgleda kuća. Ured. Grčevito se držiš prošlosti. - Nekoć je sve bilo bolje. Kad smo bili klinci, sjećaš se kako je bilo? Vidio sam život pred sobom, siguran; policajac u gradu u kojem sam odrastao, žena i djeca, dječji bejzbol, kampiranje. - A Vincent prekoputa, možda su vam žene prijateljice. Zajedno idete na ljetovanje. Roštiljate, vodite klince na plažu. - Još uvijek vidim taj trenutak, nakon trideset godina vidim ga potpuno jasno. Tako je... Mogu ga dodirnuti. Ali ne mogu ga promijeniti. - Pričaj mi o Vincentu kojeg pamtiš.
220
Knjige.Club Books - Sve bi bio napravio za mene. Bio mi je slijepo odan. Imao je cura, ali Star je bila ljubav njegova života. Bio je vješt u tučnjavi, ali nikad ne bi počeo prvi. Ponekad bi danima šutio i znao bih da je stari opet gnjavio. I bio je zabavan. Bio mi je sve. Bio mi je brat. Vincent je moj brat. Nije znao što vidi u njezinim očima. Vani je sunce sjalo, ptice pjevale. - Mislio sam da ću se oženiti tobom, Martha. Jesi to znala? - Jesam. - Samo sam na tebe mislio. Ujutro čim bih otvorio oči, navečer ležeći u krevetu. - Masturbacija je grijeh. - Ne govori to u crkvi. - Sviđam ti se jer sam siguran potez, Walk. Ja sam tvoj odraz u ogledalu. Ne mijenjam se, ne iznenađujem. Jednostavna sam, pouzdana, ili sam bila dok se naše idilično djetinjstvo nije razletjelo na komadiće. - Nije istina. - Je. Ali nema u tome ničeg lošeg. Pomažemo ljudima, Walk. Ne mogu si zamisliti bolji život. - Znači, pristaješ. Nije odgovorila. - Misliš da smo mogli biti zajedno u drugom životu? - Ovaj život još nije gotov, šefe Walker - pružila je ruku i svojom toplom smirila njegovu drhtavu. Peter i Lucy došli su po njih pred kuću Priceovih. Shelly je sjedila s njima u terencu, na stražnjem sjedalu, i bavila se papirologijom dok su vozili. Peter i Robin tijekom vožnje su pričali bez prestanka, o Jetu koji se bojao ptica, o pacijentu koji je došao Peteru, koji je štucao bez prestanka cijelu jednu godinu. - Jesi ga probao prestrašiti? - upitao je Robin. - Peterovo lice dovoljno prestraši svakoga. - Lucy je namignula Duchess u retrovizoru. Duchess se nasmiješila, ali nije se mogla nasmijati. Toga jutra Mary Lou joj je rekla da nema šanse da će drag doktor i njegova žena htjeti problematičnu curu poput nje pod svojim krovom, curu koja ima loše ocjene i igra se s oružjem. Duchess je sve istrpjela, bez riječi jedući kukuruzne pahuljice i naposljetku je Mary Lou otišla do televizora koji su njih dvoje gledali i iščupala kabel iz zida. Stali su usred ničega, uz cestu, a Peter i Lucy okrenuli se prema njima u sjedalima. Peter je otvorio turistički vodič. 221
Knjige.Club Books - Cesta prema suncu. Spremni? - Spreman - rekao je Robin. Peter je pogledao Duchess i nasmiješio se. Robin joj je stisnuo bedro. - Spremna. Cesta prema suncu protezala se preko pedeset milja nad visokim stijenama. Kad su izašli iz istočnog tunela, dočekalo ih je sunce; dvije planine rastvorile su se poput zastora na početku predstave. Polako su vozili pored gotovo okomitih padina, cesta je pred njima vijugala i nestajala s vidika kao na rollercoasteru; pejzaž bio toliko lijep da je Duchess zaklopila oči. Prolazili su dolinama, pored glasnih vodopada, poljskog cvijeća u toliko boja. Planinarske staze spuštale su se prema bistrim jezerima, visoki borovi naginjali s brdima, kao da pokušavaju ne pasti. Lucy je izvukla Nikon i snimala sliku za slikom. Na stražnjem sjedalu, Shelly je obgrlila Duchess oko ramena i stisnula ga kao da je znala da joj točno to treba. Zaustavili su se kod glečera Jackson. Lucy je izvukla putni hladnjak iz prtljažnika i prostrla deku na travu. Robin je sjeo pored Petera i jeli su sendviče i čips, pili sok na slamku i gledali sjene što su letjele nad lagunom. - Djedu bi se ovdje svidjelo - rekao je Robin. Duchess je jela sendvič, zahvalila Lucy i pokušala se nasmiješiti. S vremena na vrijeme osjećala se kao da je miljama daleko od mjesta na kojem nikad nije ni bila, kao da je dom tamo negdje i doziva je, samo ga ona ne zna pronaći. Obrisala je suze rukavom, osjećajući Lucyn pogled, pitajući se pita li se Lucy koliko je Duchess sjebana. Želi liju doista u svom životu, i sad i zauvijek? - Duchess, jesi dobro? - upitala je Lucy. - Da. Hvala na pitanju. - Željela je zvučati iskreno, ali nije znala kako. Željela im je dati do znanja što osjeća; da može živjeti s njima mirno i bez privlačenja pažnje, bez ometanja, potpuno neprimjetno, sve dok vole njezina brata i brinu se za njega. Ustala je i otišla do ograde, nagnula se preko nje i zagledala u vodu i plav kamen u dubini, ljubičaste cvjetiće iz kojih je teklo sunce, ravne borove natiskane u grupice. Lucy joj je prišla, ali ništa nije rekla. Duchess joj je bila zahvalna. Vozeći se natrag, usporili su primijetivši divokoze i muflone. - Što ako padnu? - rekao je Robin. - Ne brini - rekao je Peter. - Ja sam doktor. Lucy je preokrenula očima.
222
Knjige.Club Books Duchess se zagledala u Petera; primijetila koliko oprezno vozi i koliko mu je osmijeh prirodan. Zamislila je uredan život u kojem je sve na svojem mjestu. Peter je odisao smirenošću, nikamo se nije žurio; vozači su ga prestizali, ali ili nije primjećivao, ili ga nije bilo briga. Pomislila je da bi bio dobar otac Robinu. Kad su se vratili, gledala je Robina kako grli Petera, čvrsto ga obavija rukama oko struka. I vidjela je pogled koji su razmijenili Peter i Lucy. Duchess je bila prilično sigurna. Našli su nov dom.
223
Knjige.Club Books
35
adili su do kasno u noć. Martha je skuhala kavu u ponoć, pa opet u dva. Poslijepodne su proveli u zatvoru okruga Fairmont, s Vincentom. Martha je snimala razgovor, pokušala uputiti Vincenta kako da odgovara na pitanja, ali Vincent nije želio svjedočiti, pa ni njima nije ništa rekao. Posjet je bio uzaludan, ali Walk se nadao da je pri pogledu na Marthu Vincent dobio poticaj da konačno iz sebe istrese sve što se dogodilo one noći. Prije nego što su ušli u zatvor, Cuddy je prišao Walku i pružio mu omotnicu. - Što je to? - upitao je Walk. - Vincent. Dobio je poštu. Ne znači bogzna što. Mislio sam da bi te moglo zanimati. Walk je pričekao da ostane sam u čekaonici, pa razmotao papir. Pismo je bilo natipkano, ali očito od Darkea. Teško dolazim do sredstava, ali nisam odustao. Znam da sam te razočarao, zato tražim način da popravim stvar. Sretno na suđenju. Ponekad se želje i ostvare. Pročitao ga je na desetke puta, tražeći nešto čega nije bilo. Nešto što ne zna. Pomislio je da Darke možda ima savjest, ali to više nije bilo važno. Kad mu je predao pismo, Vincent ga je samo gurnuo u džep i obratio se Marthi s novom temom. Povukao je granicu, a Walk se očito našao iza nje. Suđenje se bližilo i Martha je provodila dane pripremajući se, zovući sve koji su joj dugovali uslugu, čak i vozeći se sve do okruga Cameron na razgovor sa svojim nekadašnjim profesorom s prava. Ona i Walk radili su iz njegova podruma, koji je sad izgledao kao ured. Svi su zidovi bili prekriveni papirima i fotografijama i kartama. Čitala je zapisnike sa suđenja, vježbala uvodni govor toliko često da ga je Walk naučio napamet. Martha je znala javnu tužiteljicu iz viđenja i znala je da se ona priprema već mjesecima. Činjenice su bile uvjerljive: Vincent je poznavao žrtvu i pronađen je u njezinoj kući, prekriven njezinom krvlju. Sud se bavio idejom da pozove Dickieja Darkea da svjedoči, ali nisu ga mogli pronaći. Tužiteljica je ionako već imala njegovu izjavu. Ništa ga nije povezivalo s poprištem zločina, a budući da bi zbog Darkea morala svjedočiti i Dee Lane, Walk to nije želio priuštiti njezinoj djeci. Znao je da će tužiteljica njega sigurno pozvati da svjedoči u ime policije. Iscrtali su kartu života u gradu, povukli crte kretanja i označili sjecišta. Znali su da će tužiteljica tvrditi da je Vincent bacio pištolj u ocean. Martha će dokazati
R
224
Knjige.Club Books da je to neizvedivo u onoliko vremena koliko je imao. Sitna pobjeda, ali trebala im je. U devet je Walk sjeo na stolac i osjetio drhtanje prvo u lijevoj ruci, a onda desnoj nozi. Zaklopio je oči kao da će ga otjerati ako se dovoljno koncentrira. Usporio je disanje i prokleo tijelo što ga izdaje u ovako ključnom trenutku. - Jesi dobro, Walk? Zaustio je, ali osjetio drhtanje u licu; u vilicama i usnama. Isprva samo treperenje, a zatim isti tremor kao u cijelome tijelu. Znao je da će proći, ali ne dovoljno brzo. Osjetio je suze, vrele i sramotne. Pokušao je podići ruku da ih obriše, da ih Martha ne vidi, ali ruka se nije željela pomaknuti. Zaklopio je oči i pobjegao iz te prostorije i iz toga grada i možda iz tog života. Vratio se u desetu godinu života, u doba kad se s Vincentom vozio na biciklima, kad su zadirkivali jedan drugoga i smiješili se onako otvoreno kako samo djeca mogu. A tad je osjetio ruku na svojoj; ne čvrst stisak, ali topao. Otvorio je oči i ugledao Marthu na koljenima pred sobom. Njezine lijepe oči, čak i pune suza. - Sve je OK. Odmahnuo je glavom; ništa nije OK i nikad više neće biti. Nije plakao desetak godina. Ali u tom trenutku, kad se ogledao oko sebe i shvatio koliko mu je život kompliciran, rasplakao se kao kad mu je bilo petnaest, a Vincent je završio u zatvoru. - Zašto ga nosiš na duši? - Jer sam ja kriv. Te noći, nakon što sam pronašao Sissy, otišao sam k njemu i vidio automobil. Odmah sam znao da ju je on udario. - Znam. Rekao si mi. - Ali mogao sam ga probuditi. Mogao se sam predati. I porota i sudac na to bi blagonaklono gledali. Sudac se mogao odlučiti za blažu kaznu. A ja sam otišao šefu policije. Tko to radi? Tko tako sjebe prijatelja? Martha mu je obujmila lice dlanovima. - Postupio si pošteno, Walk. Uvijek postupiš pošteno. Kako si se samo brinuo za Star, iako znam da nije htjela tvoju pomoć, da te namučila. To je nešto posebno. Tako postupiti, to je nešto posebno. - Moramo izdržati. Za one koje volimo moramo svašta izdržati. - Svijet bi bio bolji kad bi na njem bilo više ljudi poput tebe - govorila je toliko iskreno da joj je gotovo povjerovao. Ali osvrnuo se preko ramena, prema ploči na kojoj je visjela slika njegova prijatelja. Nisu imali vremena za ovakve razgovore. Poljubio ju je iznenada, bez razmišljanja. Zaustio je ispriku, ali tad je ona poljubila njega, i u tome je bilo nečega očajničkog, grozničavog, kao da je čekala taj poljubac trideset godina. Odmaknula se od njega, povukla ga da ustane, primila za ruku i povela prema spavaćoj sobi. Želio ju je zaustaviti, želio joj je reći da opet griješi, da joj je bolje bez njega i to 225
Knjige.Club Books u svakom pogledu. Ali kad ga je poljubila, osjećao se kao da mu je ponovno petnaest godina. Vijest je stigla kasno. Walka je mobitel izvukao iz najdubljeg sna u dugo vremena. Uspravio se u krevetu, a Martha pored njega promeškoljila. Saslušao je bez riječi, prekinuo i ponovno legao. - Što je bilo? Zagledao se u strop. - Autopsija je gotova. Milton se utopio. Nema nikakvih drugih ozljeda. Samo se utopio. Martha je ustala u tren oka, iako je nebo još bilo mračno. - To je to, Walk. - Što? - Prekretnica koju smo čekali. Te noći Robin se probudio plačući, na mokroj plahti, toliko stegnut rukom noćne more da ni nakon što ga je Duchess zagrlila nekoliko trenutaka nije progovorio. - Sanjao sam mamu. Bio sam zaključan u sobi i čuo sam mamu da vrišti. Hoću Petera i Lucy. Hoću mamu. I djeda. Hoću doma i hoću da je sve ovo noćna mora. Smirivala ga je, ljubeći ga po glavi. Kasnije mu je pomogla da se opere i skinula plastičnu plahtu s drugog kreveta, pa su legli onamo. Ostavila je zavjese razmaknute i zagledali su se u noćno nebo prepuno zvijezda i najpuniji Mjesec koji su ikad vidjeli. - Sve će biti dobro, znaš. - Misliš da će nas povesti u Wyoming? - Tvoja budućnost još nije ispisana, Robine. Možeš biti što god želiš. Ti si princ. - Želim biti doktor kao Peter. - Bio bi dobar doktor. Nakon što je Robin zaspao, Duchess je sjela pred prozor i izvadila bilježnicu. Napisala je zadaću iz povijesti što je bolje mogla. Ocjene su joj opet padale. Pogledala je brata i bez imalo sumnje shvatila da je on boja njezinoj sjeni. Dok su idućeg dana hodali prema školi, Mary Lou se nagnula redom do uha svakog djeteta i šapnula im nešto zbog čega bi zgađeno nabrali nosove i nasmijali se. - Što im govori? - upitao je Robin. - Ništa. Valjda nekakve gluposti koje je vidjela na televiziji. Nastavila je tako cijelim putem, niz ulicu Hickory i Grove. Priključilo im se još četvero djece; blizanci Wilson, Emma Brown i njezin brat Adam. Mary Lou bi svaki put napravila isto; približila se, šapnula, s užitkom ih gledala kako se gadljivo odmiču i smiju. - Jao, fuj - rekla je Emma. 226
Knjige.Club Books Robin je opet pogledao Duchess. - Henry nije htio da danas idem u školu s velikom djecom. - Henry je šupak. Duchess ih je gledala dok su hodali; Mary Lou koja bi se svako malo okrenula i posprdno nasmiješila, Kelly i Emmu i jebenog Henryja i njegove šupčine od frendova. Kad su stigli do vrata školskog dvorišta, a Mary Lou šapnula ono isto grupici djece iz njihova razreda, osjetila je kako se onaj čelik u njezinim žilama topi i zagrijava. Svi su se okrenuli prema njoj. Kikotanje je preraslo u smijeh, lica se zgađeno zgužvala. Duchess je tad krenula, iako ju je Robin snažno zgrabio za ruku i povukao prema natrag. - Molim te - rekao je. Kleknula je na travu. - Robine. Zaustio je i pomilovala ga je po kosi, zagladila mu kovrče. - Što sam ja? Pogledao ju je u oči. - Odmetnica. - A što odmetnici rade? - Ne trpe tuđa sranja. - Neće nas nitko maltretirati. Nitko se nama neće smijati. Moram obraniti i tebe. Našim žilama teče ista krv. Pogled mu je bio pun straha. - Idi sad u razred. Nježno ga je gurnula i okrenuo se i otišao u zgradu, nevoljko i nervozno. Ustala je, bacila torbu na pod i zagledala se u Mary Lou. A tad joj je prišla. Djevojke su se razmaknule; Emma i Kelly i Alison Myers; razmaknule su se jer su čule priče. - Mogu čuti što je tako smiješno? Prišli su im i dečki i stali oko njih u polukrugu. Mary Lou nije ustuknula. I dalje se onako posprdno smiješila. - Smrdiš po pišalini. - Molim? - Tvoj krevet. Prošle noći. Vidjela sam da mama pere plahtu s tvog kreveta. Popišala si se u krevet kao da si retardirana. Duchess je čula zvono. Nitko se nije ni pomaknuo. - Jesam. Čula je mrmljanje, smijeh i nekoliko povika koje nije razumjela. - Priznaješ? - rekla je Mary Lou. 227
Knjige.Club Books - Naravno. - Vidite, rekla sam ti da ne lažem - rekla je Mary Lou Kelly. Okrenula se i grupa se počela razilaziti. - A znaš zašto? Stali su, glave se okrenule prema njoj. Mary Lou ju je gledala, ne znajući što slijedi, ali napeta i spremna. - Da me tvoj tata ne dira. Mrtvačka tišina. - Lažeš - rekla je Mary Lou. Kelly i Emma malo su se odmaknule od nje. - Jebena lažljivica - zaurlala je Mary Lou i zaletjela se na Duchess. Mary Lou je bila navikla na naguravanje, možda malo čupanja kose, ali ništa više od toga. Nije računala na sukob s odmetnicom na školskom dvorištu. Duchess ju je oborila jednim silovitim udarcem. Mary Lou se srušila, jedan joj je zub izletio na travu, a druga djeca povikala kad joj je iz usta izletjela krv. Duchess je nepomično stajala, mirna, promatrajući svoj plijen i pomalo se nadajući da će Mary Lou ustati po još. Kad je sve bilo gotovo, kad su direktor i dva profesora istrčali i vidjeli Mary Lou, premlaćenu, krvavu i bez jednog zuba; novu curu nadvijenu nad njom sa smiješkom na usnama, odvukli su ju unutra i nazvali Priceove i Shelly. Duchess je sjedila sama, sanjareći Hala kako prilazi hodnikom i rješava probleme koje je stvorila. Kroz prozor je vidjela nebo Montane i zapitala se što radi Walk, kako je u Cape Havenu, kakvo su nebo oni vidjeli tog jutra kad se opet sve promijenilo. Gospođa Price stigla je zaplakana, suprug ju je grlio oko ramena. - Dosta mi je, dosta mi je ovoga - govorila je jecajući, strijeljajući Duchess pogledom kao da bi ju najradije vidjela mrtvu. I gospodin Price ju je ošinuo pogledom, pa mu je Duchess pokazala srednji prst. Stigla je Shelly i zagrlila ju. Duchess je mirno stajala i nije joj uzvratila zagrljaj. Odrasli su ušli na razgovor u direktorov ured, na kojem je zlatna ploča s imenom bila toliko debela da je prigušila sve riječi osim pokoje, izgovorene drekom. Gospođa Price je urlala, van iz moje kuće, više ni jednu noć, sigurnost moje vlastite djece. Duchess su pozvali nakon što su Priceovi izašli, u prolazu su okrenuli glavu od nje kao da ne živi pod njihovim krovom.
228
Knjige.Club Books Shelly ju je upitala što je rekla o gospodinu Priceu. Duchess je rekla istinu. Rekla je ono da začepi gubicu Mary Lou. Shelly ju je branila što je najbolje mogla; iako je Duchess bila posljednji konj u utrci, Shelly se ipak kladila na nju. Direktor je bio zgrožen, teške su to optužbe, u njihovoj školi nema mjesta nasilju, Duchess više nije dobrodošla. Duchess je i njemu pokazala srednji prst, za vlastiti gušt. - Jesi dobro? - upitala je Shelly dok su odlazile iz škole. - Živa sam. - Duchess se nije sviđalo što je morala ostaviti Robina. Sjela je u Shellyn automobil i bez riječi su se odvezle do kuće Priceovih. Gospođa Price stajala je u kuhinji, na straži. Gospodin Price odvezao je Mary Lou na hitnu, da ju pregledaju i vide što će sa zubom. Zaprijetila je, i pravno i svakako. Duchess je potjerana na kat da se spakira. Nije joj dugo trebalo. Torba joj je stajala neraspakirana od dana kad su došli. Izašla je iz kuće ne obrativši se gospođi Price nijednom riječju. Ova je ostala na pragu, brišući oči. Shelly je vozila bez riječi, sve do ureda. Ondje se mahnito bacila na posao dok je Duchess sjedila na starom drvenom stolcu i gledala kako prolaze sati. U tri je Shelly izašla i ostavila Duchess pod paskom postarije gospođe koja je svakih deset minuta pogledala Duchess i nasmiješila se. Shelly se vratila s Robinom. Vidjelo se da je plakao. U pet su dobili smještaj. Shelly im je prenijela vijest ravnodušno, umorno i poraženo stotinama drugih slučajeva, drugih fascikala, drugih života jednako izgubljenih kao njihovi. - Grupni dom - rekla je.
229
Knjige.Club Books
36
grada je bila veličanstvena, u klasicističkom stilu, s toliko visokim dorskim stupovima da se Duchess pored njih osjećala sićušno. Hektar urednog travnjaka protezao se do jasika čije su se krošnje zelenile na proljetnom nebu. Duchess je sjela na klupu s Robinom i gledala avione kako vuku crte po nebu. Shelly je ušla unutra, razgovarati s krupnom crnkinjom po imenu Claudette koja je vodila sve što je trebalo voditi, kako se činilo. Grupni dom za nezbrinutu djecu. Robin je bio tih i iako se pomirio s time da će živjeti u grupnom domu, bio je i dovoljno nervozan da ne pušta sestrinu ruku. - Oprosti - rekla je s toliko tuge u glasu da je na tren naslonio glavu na njezino rame. Vani je bilo druge djece i igrali su nekakvu kompliciranu igru s loptom i tri obruča i šeširom. Duchess ih je promatrala dvadeset minuta i nije shvatila pravila igre. Ali prepoznala je pogled u njihovim očima, jer je bio isti kao njezin, ta su djeca bila osuđena na propast. Nisu im se nasmiješili ni kimnuli, samo su se bavili svojim životima kao da je svaki dan koji prežive pravo čudo. Vani na ulici stajala je neka žena s djevojčicom Robinovih godina. Buljila je u dječji dom. Imala je mršavo tijelo i nervozno držanje ovisnika. Pola sata kasnije zajedno su jeli u blagovaonici koja je mirisala po stotinama ručkova koje pohlepno guta stotine djece. Robin je samo gurkao hranu po tanjuru. Dom je imao zajedničku dnevnu sobu, a na televizoru u kutu prikazivao se film. Nekoliko djevojčica sjedilo je na smeđem kauču i gledalo ga, jedući kokice i pretežno ne razgovarajući. U drugom kutu stajala je škrinja prepuna igračaka, od kocaka do slagalica. - Odi se igrati. Robin je otišao do škrinje pognute glave i odabrao slikovnicu za mnogo mlađu djecu. Sjeo je na pod prekriženih nogu. S vremena na vrijeme okrenuo bi stranicu, miljama daleko i od sestre i od te sobe. Duchess je pronašla Shelly na hodniku. - Znam da sam ja kriva. Zna da sam sjebala... Shelly ju je pokušala utješno pomilovati po ruci, ali Duchess se odmaknula. Što sad? - Ne znam... - Reci mi, Shelly. Što će se dogoditi meni i bratu?
Z
230
Knjige.Club Books - Ovo je dom za djevojčice. Duchess je stresla glavom. Shelly je digla ruku da ju smiri. - Claudette će te pustiti da ostaneš ovdje s Robinom, jer je još malen. Duchess je konačno udahnula. - A Peter i Lucy? Shelly je progutala knedlu, okrenula pogled, pogledala Robina. Sve, samo da ne gleda Duchess. - Jesi im rekla? - Morala sam. Peter... Peter je doktor. Lucy radi u školi. Ono što si rekla o gospodinu Priceu. Ne mogu si dopustiti da... - Jasno mi je. - Tražit ću i dalje. Samo vam moramo naći pravo mjesto. - Nema za mene pravog mjesta. Pogled u Shellynim očima gotovo ju je slomio. Robin je izašao i zajedno su prošli hodnikom i uspeli se na kat. Prošli su pored spavaćih soba u kojima je bilo djece; jedna djevojčica čitala je priču naglas, a sestra je pažljivo slušala. Zidovi su bili šareni, obojeni u pastelne tonove ružičaste i žute. Na plutene ploče bile su pričvršćene fotografije obitelji i mrtvih obitelji. Njihova je soba imala bijele zidove, a plutena ploča bila je prazna; njihovo vrijeme ovdje još nije ostavilo traga. Imala je dva kreveta, koja je Duchess kasnije spojila; s posteljinom u duginim bojama. Prazan ormar i komodu, pletenu košaru za prljavo rublje. Tapison je bio sastavljen od raznobojnih kvadrata koje se moglo izvaditi jednog po jednog, za slučaj da se zamažu. - Hoćete da vam pomognem da se raspakirate? - rekla je Shelly. - Mogu ja. Robin je stao u kut sobe, pogledao prozor i navukao zavjese da spriječi ulaz svjetlosti. Upalio je svjetiljku, popeo se na krevet, sklupčao i okrenuo im leđa. - Kad dolazi Peter? - upitao je. Shelly je pogledala Duchess, a Duchess joj rekla hvala, možeš ići. Shelly je rekla da će se vratiti idućega dana da vidi kako su se smjestili. Duchess mu je prišla i spustila mu dlan na leđa. - Peter i Lucy. Okrenuo se, sjeo i zagledao u nju. Više ništa nije rekla, samo je stresla glavom. Odskočio je od nje, psujući ju i proklinjući svim uvredama koje je znao. Zamahnuo je rukama i dohvatio ju po obrazu. Nije digla ruke, samo je zaklopila oči dok je on urlao i vrištao, vičući istine koje ju više nisu mogle povrijediti. Sve ih je već znala. Bila je loša sestra. Bila je loša osoba. Toliko je plakao da se tresao,
231
Knjige.Club Books zarinuo je lice u jastuk, vrišteći za životom kojemu je došao toliko blizu, koji je imao tih nekoliko blaženih tjedana, koji je već imao u šakama. Duchess je čekala da mu suze presahnu. Dugo mu je trebalo. Osjetila je krv na obrazu gdje ju je dohvatio rukom. Kad je konačno zaspao, skinula mu je tenisice i pokrila ga, brinući se što mu nije stigla oprati zube. Te je noći čula neko komešanje; neki pridošlica poput njih plakao je u sobi prekoputa. Čula je plač, a zatim Claudettein glas i smirujuće riječi. Duchess se približila bratu i zagledala u njega. Sjetila se Thomasa Noblea i shvatila da ih sad neće moći pronaći. Nije znala njegovu adresu da mu piše. Mogla bi zamoliti Shelly da ju sazna, ali znala je da neće. U životu Thomasa Noblea Duchess je bila tek fusnota, kao i u Dollynu životu, kao i u Walkovu. Nije ostavila trajan utisak; nego ružan, ali nasreću, kratkotrajan. - Duchess - Robin se uspravio u krevetu. - Sve je u redu. Pomilovala ga je po kosi. - Opet sam ono sanjao. Isto ono. Nisam razumio što mi glas govori. Polegla ga je. - Ponekad zaboravim gdje sam. Spustila je dlan na njegovo srce dok se nije smirio. - Ali ti si tu. - Tu sam - rekla je. Podigao je ruku i dodirnuo njezin obraz. - Ovo sam ja napravio? - Ne. - Oprosti. - Meni se nikad ne moraš ispričavati. Proljeće je teklo prema obećanju ljeta. Dok su se Walk i Martha pripremali za suđenje, mali Radleyjevi krenuli su u još jednu novu školu, vozili se busom s drugom djecom iz doma i navikli se na ritam još jednog života punog ograničenja. Duchess se i dalje brinula za Robina poput majke, ali smirenije; sve je dnevne zadatke obavljala kao da je to jedino što zna. Trudila mu se i smiješiti, gurala ga je na ljuljački i igrala se s njim, trčala s njim po velikom dvorištu i pomagala mu da se popne na hrast. Ali nije mogla pobjeći od svojih pogrešaka; osjećala je da su dovoljno teške da na dno povuku ne samo nju nego i brata. Shelly im je još uvijek dolazila u posjet. Robin se nasmiješio kad je promijenila boju kose iz ružičaste u kobaltno plavu. Svaki put bi ju upitao kako su Peter i Lucy, čak ju je zamolio da mu da njihovu adresu da im može pisati. Duchess mu je pomogla da napiše pismo. Napisao im je da zna da on i njegova sestra nisu bili pravi izbor za njihovu obitelj i da se ne ljuti. Upitao je kako je 232
Knjige.Club Books Jet, koliko je vruće u Wyomingu i kako se Jet rashladi preko dana. Potpisao se s voli vas vaš, nacrtao dječji dom i sebe i Duchess. Crtice za ruke i noge, krug za glave, ravne crte za usta kao da pomno razmišljaju o onome što je moglo biti. Natjerao je Duchess da se i ona potpiše. Nažvrljala je Duchess Day Radley, odmetnica, ali natjerao ju je da prekriži posljednju riječ. Ona je dobila razglednicu od Walka. Bio je u kontaktu sa Shelly, koja mu je prepričala što se dogodilo. Pisao joj je o Cape Havenu, kako je grad miran bez nje. Rukopis mu je bio toliko sitan da ga je Duchess jedva pročitala. Razglednica je prikazivala Cabrillo, most nad potokom Bixby, luk u Big Suru i toliko zapjenjene valove da ih je Duchess gotovo mogla čuti kako tutnje. Pričvrstila ju je na plutenu ploču, pored pisma od Petera i Lucy koje je stiglo tjedan dana nakon razglednice. Napisali su sve i ništa; odgovorili Robinu da je u Wyomingu veća žega nego u Hadu i da je Lucy izgorjela uređujući vrt. Robin je natjerao Duchess da mu pročita pismo pet puta i svaki put bi ju zasuo pitanjima na koja mu nije mogla odgovoriti. I oni su pismo završili crtežom: Robin i Duchess, nacrtani po sjećanju. Lucy je dobro crtala, ali osmijesi su im bili malo preširoki. Uz pismo su im poslali i fotografiju Jeta. Te je noći Robin spavao s fotografijom na noćnom ormariću i nekoliko se puta budio provjeriti je li još ondje. Ujutro ju je Duchess pričvrstila na plutenu ploču i njihova je zbirka malo narasla. Duchess je oprezno počela razmišljati o njihovoj budućnosti; ne svojoj, nego Robinovoj. Njezine su ocjene opet pale i sad je bila pri samom dnu u razredu. Druga se djeca nisu obazirala na nju. Znali su da je iz dječjeg doma i da svakog trena može otići. A onda se jednog dana za nju počeo zanimati dečko po imenu Rick Tide. Ispostavilo se da je Rick bratić u drugom koljenu Kelly Raymond, prijateljice i potrčka Mary Lou Price. Rick je čuo što se dogodilo, malo dodao i ispričao prijateljima. Kad je priča konačno stigla do Duchess, bila je toliko napuhana da je Mary Lou njezinom krivnjom navodno ostala bez oka. Duchess se odlučila ne obazirati na to, čak ni kad joj je Rick podmetnuo nogu u redu za ručak i pala je zajedno s pladnjem. Dan kasnije tako ga je žestoko udarila da je Rick poslan školskoj medicinskoj sestri. Pozvali su Shelly, koja je izgladila stvar. Direktor je dovoljno dobro poznavao Ricka Tidea da zna kako Duchess nije jedina kriva. Pustio ju je s nastave do kraja dana i Shelly ju je odvela do Glavne ulice, gdje su sjele pred restoran brze prehrane i pile frape sa sladoledom, promatrajući automobile koji su milili pored njih. Ulica je bila ograđena za paradu koja se spremala, zavjese obješene na stupove javne rasvjete, golem plakat obješen između dvije zgrade na suprotnim stranama ulice. - Parada bobica? Ne znam jesam li ikad čula za išta gluplje. Shelly se nasmiješila. - Znaš što je danas? - Pratim situaciju - prvi dan suđenja. - Kad bi svi zaspali, Duchess bi sjela za kompjuter i čitala sve o toj temi. 233
Knjige.Club Books - Jesi dobro? - Jesam. Hal je rekao da će brzo biti gotovo. Dobit će smrtnu kaznu. Shelly je uzdahnula i malo nakrivila glavu. - Da čujem - rekla je Duchess. - Što? - Što god želiš reći. Shelly je sakrila oči iza sunčanih naočala. - Nikad ne razdvajam braću i sestre. Bolje ih je udomiti zajedno. - Jesse James i njegov brat Frank pljačkali su banke od Iowe do Teksasa. Policajci su ih pričekali u Nortfieldu i samo su braća pobjegla. Jer su pazili jedan na drugoga. Shelly se nasmiješila. - Radim svoj posao već dvadeset godina. Po svim saveznim državama. Svega sam se nagledala. Djeca odlaze i dolaze, neka se i vrate nakon što su već bili otišli. Udomila sam stotine djece i svaki sam put... plakala. Moj je posao moj život, kako i treba biti. Ali... - Nema loše djece, nije li tako? - Duchess je čula tračak panike u vlastitu glasu. - Nisi loše dijete, Duchess. Pored njih se zaustavio kamionet iste boje kao Halov. Duchess je osjetila bol u želucu. - Robinu je šest godina. To je dobra dob. To je najbolja dob, ali očito ne može potrajati. Koliko god to bilo teško izgovoriti, ili čak pomisliti. Duchess je spustila frape i zagledala se u njega. - Je li ti jasno što govorim, Duchess? - Jasno mi je što govoriš. Shelly je izvukla maramicu iz torbe, podigla naočale i obrisala oči. Odjednom je izgledala starije, kao da su ju godine smoždile; teret tako povlaštene, tako okrutne odgovornosti koji je nosila danju i noću. - Radije bih umrla, nego da pustim da nas razdvoje. - Nije stvar u razdvajanju. - Kako da brigu za njega povjerim nekomu koga nisam ni upoznala? A u životu nisam upoznala mnogo dobrih ljudi. Ne sviđa mi se kako nam stoje šanse. - To mi je jasno. - Bi li to bilo plemenito? Shelly ju je pogledala. - Bi li? - Pogled joj je sad bio pun očaja. - Bi li to bilo plemenito od mene? Robin je tako drag, znaš, tako je drag i dobar i treba mu bolja sestra od mene. Možeš li mu to dati, Shelly? Gubim ga, promijenit će se i ogrubjeti. Ne smijem to dopustiti. Nekad ustane usred noći i zove me. Treba me i zove me, a ako nisam tamo... 234
Knjige.Club Books Shelly ju je privukla i čvrsto zagrlila. - Jebemu. - Bit će sve OK. - Neće. Ništa nije OK. - Ne bih ti to napravila, Duchess. Ne bih ga poslala nekamo, a da se ne posavjetujem s tobom. I meni je jasno da vas ne smijemo razdvojiti. Morate ostati zajedno. Tražit ću i dalje. Naći ćemo mi vama dom. Obećavam da ću tražiti i dalje.
235
Knjige.Club Books
37
W
alk i Martha proveli su tri tako grozna dana u sudnici da su po povratku u Cape Haven samo legli na Walkov krevet i ležali tako bez sna, ni sami ne znajući što se dogodilo. Tužiteljica je Vincenta Kinga prikazala kao zatvorenika koji je trideset godina planirao osvetu djevojci koju nije mogao dobiti. Uvodni govori bili su kratki, obje su strane objasnile što namjeravaju postići. Martha je govorila sedam minuta, a javna tužiteljica Elise Deschamps osamnaest. Bila je impresivna, imala dugačku listu postignuća, otmjenu profesionalnu odjeću i blijedo lice uokvireno crnom kosom. Iz nje je zračila iskrenost kad je pohvalila porotu na sudjelovanju, rekla im da radi za njih, za saveznu državu Kaliforniju, za Star Radley i njezinu djecu koja su sad siročad. Rekla je da je ona njihov glas, da predstavlja pravdu. Najavila neporeciv dokaz hladnokrvnog ubojstva s predumišljajem. Vincent King je ubojica, rekla je. Ubio je dijete, a zatim i drugog zatvorenika. Ubijao je, a da ni ne trepne. Porota će vidjeti da nema izbora, proglasit će ga krivim i tako ga osuditi na smrt. Neće im biti lako, ali moraju, jer pravda ih treba. Duchess i Robin Radley trebaju ih. Deschamps je bila vješta, studirala je na Yaleu, a i imala je dva pomoćnika koji su pomno slušali i bilježili i cijelo vrijeme kimali glavama. Službenici suda, čuvari, sudski crtač, reporteri. Mala grupa koja će gledati kako odlučuju o sudbini jednog čovjeka. Usprkos grandioznoj teoriji i stručnom govoru kojim je Deschamps privukla porotu na svoju stranu, činjenice su bile čvrste i neporecive. Dovela je patologa iz državnog laboratorija koji je toliko dugo nabrajao svoje titule i postignuća da je Martha ustala i rekla da je dobro, da priznaju status stručnjaka. Deschamps se obrecnula na nju, sudac Rhodes ih brzo smirio. Walk se nasmiješio vidjevši da se Martha sasvim dobro snalazi. Vidio je da se nasmiješio i Vincent. Patolog ih je poveo na putovanje zločinom; podijeljene su fotografije, članovi porote zgroženo su odmahivali glavama, jedna se i rasplakala. Opisao je udarce, dovoljno snažne da slome Star tri rebra. Opisao je putanju metka koji ju je ubio; prodro je u grudi i vjerojatno je bila mrtva i prije nego što je pala na pod. Raširio je grafove na staklu, objasnio anatomiju. Stručnjak za otiske prstiju proveo ih je kroz dokaze sakupljene u kući Radleyjevih. Vincent King ostavio je otiske prstiju u kuhinji, hodniku, dnevnoj sobi. Jedan su našli i na kućnim vratima. Poroti je dosadio nakon sat vremena. Nije ni bilo upitno je li Vincent King ušao u kuću.
236
Knjige.Club Books Drugi stručnjak, plaćen, za balistiku, govorio je o oružju. Prvo općenito, a tad o pištolju koji je bio u kući, iako nije bilo dokaza da je Star ubijena metkom iz Magnuma .357. A tad je Deschamps dodala malo mesa na kostur koji su oni sastavili, kao što su Martha i Walk znali da hoće. Izvukla je komad papira i počela mahati njime kao da gori. Otac Vincenta Kinga posjedovao je registriran pištolj; Ruger Blackhawk. Upitala je porotu mogu li pogoditi kojeg je kalibra taj pištolj, kakve metke koristi. Walk ih je pomno promatrao i vidio trenutak kad je svaki od njih zagrizao njezin mamac. Kad je na nju došao red da ispita stručnjake, Martha je pokušala zaraditi nekoliko bodova natjeravši stručnjaka za oružje da prizna kako je Magnum .357 malo stariji model, ali dostupan na sve strane. Nije bogzna što postigla. Deschamps je nastavila s detaljnim opisom Starina života, teškog djetinjstva, tragične smrti mlađe sestre i zatim smrti majke. Sve je to prepričala, ne samo spomenula. Vincent King mirno je sjedio i samo na tren zaklopio oči, dok je opisivala dio šume u kojoj su pronašli tijelo djevojčice. Ostavio ju je da umre, rekla je; sama i na hladnoći. Onda je počela o samoubojstvu Starine majke, rekla da ju je Star pronašla, nagađala kako joj je bilo. Za kraj, rekla je da joj je život imao i svijetlu točku, nadu u budućnost; dvoje djece, Duchess i Robina, koji su sad živjeli u dječjem domu u gradu koji nisu poznavali, opet išli u novu školu, tisućama milja od doma. Pokazala je još jednu fotografiju; njih troje na plaži. Snimio ju je Walk, jednog rijetkog mirnog dana. Walk je pozvan kao svjedok optužbe, uz još nekoliko policajaca i bolničara. Kao prvi na mjestu zločina, bio je i prvi svjedok. Sjeo je na svoje mjesto u svetoj dvorani pravde, nakašljao se i rekao cijelu ružnu istinu. Krv na Vincentu, miran glas. Nije dodao osobne detalje, samo je rekao što je vidio, s vremena na vrijeme bacajući poglede prema prijatelju. Vincent mu se malo nasmiješio, kao da ga bodri. Sve je OK, samo radiš svoj posao, Walk. Nakon osam dana, tužiteljica je bila gotova. Martha i Walk otišli su u bar prekoputa zgrade suda, gdje su sjeli u separe u dnu i jeli pohane škampe, očigledno iz zamrzivača. - Kako je Vincent? - Vincent je super - rekla je Martha. - Dođe mi da ga pozovem da svjedoči tek toliko da porota vidi koliko je miran, pa da se pozovemo na neuračunljivost i da ostatak života provede u samici s plutenim zidovima. Bolje i to nego igla, jel‘da? Walk je primio škamp, zagledao se u njega i spustio ga na mastan papir. Koliko ćeš ti izlagati? - Nekoliko dana. Red ću što smo saznali, pozvat ću svoje svjedoke, onda će se porota povući na razmišljanje i odlučiti se za smrtnu kaznu - zagledala se u čašu soka pred sobom. - Dobro ti ide, Martha. Dobro se držiš, dobro izgledaš. 237
Knjige.Club Books - Ne bulji toliko pohotno u moju rit. - Što mogu kad me napaljuju te tvoje tenisice. Svaka čast na odanosti starkama. Zavukla je ruku u torbu i izvukla bočicu umaka od čilija. - Šališ se. Stvarno nosiš vlastit ljut umak okolo? - Dobro dođe i u samoobrani. - Natopila je škampe umakom. - Primijeti da nosim križ. - Pokazala je svoj privjesak. - Porotnici tri, devet i deset vjernici su i idu u crkvu. - Sama je sudjelovala u odabiru porote; danima razgovarala s kandidatima, stavila veto na dvoje koji bi vjerojatno volontirali da osobno smaknu Vincenta i odabrala dvoje liberala, da bi joj zatim Deschamps vratila istom mjerom. - Pištolj - uzdahnula je. - I metak. Kao da nam nije dovoljno teško. Walk je duboko udahnuo da ih oboje smiri. - Ja vjerujem u tebe. - Samo mi se pokušavaš uvući u krevet. Idućeg jutra Walk je primijetio da je nervozna. Kad je sudac Rhodes ušao i sjeo na svoj otmjen stolac između dvije zastave, ustali su. Vincent je sjedio naprijed, u jeftinom odijelu koje mu je odabrao Walk. Kravatu nije imao, jer ju je glatko odbio. Martha je pozvala svog prvog stručnjaka, doktora Cohena. Dugovao joj je uslugu jer je pomogla njegovoj kćeri; još jedna priča o mužu besposličaru koji voli razgovarati šakama. Doktor Cohen bio je dovoljno zahvalan da vrati uslugu spasiteljici svoje kćerkice. Pregledali su fotografije ozljeda Star Radley, oboje ističući koliko su žestoke, zatim su pregledali fotografije ruku Vincenta Kinga. Desna je bila malo natečena, ali očigledno od stare ozljede, prepirke u kojoj se Vincent našao nekoliko dana ranije. Kad je Deschamps dobila priliku da ispita doktora Cohena, morao je priznati da ne može točno reći kad je Vincent ozlijedio ruku, a i da netko njegovih dimenzija može izudarati i dlanovima, a ne samo šakama. Martha je nastavila pregled dokaza pitanjem tragova baruta. Dovela je vlastitog stručnjaka, forenzičarku koju je pronašao i platio Walk, svojom ušteđevinom nagomilanom rijekom nezanimljivog života koja se sad polako topila. Bila je mlada, ali uvjerljiva i cijela je sudnica pažljivo slušala svaku njezinu riječ. Objasnila im je što su meci, od čega se sastoje, kako izlijeću iz oružja i kako za njima ostaje trag nalik na izduljen oblak. Na Vincentu Kingu nije bilo tragova baruta. Martha je morala gledati kako pod pritiskom Deschamps njihova svjedokinja priznaje kako je barut možda opran s ruku, jer je u kući tekla slavina; kako ga je možda sprao znoj, kako ga možda nije ni bilo jer se Vincent King udaljio iz sobe odmah nakon što je pucao. 238
Knjige.Club Books Walk je opet morao svjedočiti. Ovoga se puta smiješio, priznao da je Vincentov prijatelj iz djetinjstva, ali da je to bilo davno. Rekao je da ga je baš on prijavio policiji prije trideset godina. Da je njegova dužnost provođenje zakona i da nikad nije dopustio da ga u tome išta spriječi. A tad je pred njega stala Martha. Duboko je udahnula i ispalila vlastiti metak. Mesara. Miltona. Deschamps je suzila oči i malo se uspravila u stolcu. Martha je Walka ispitala sve o Miltonovu životu, o tome kako je mesnicu naslijedio od oca i dugo ju vodio. Walk je rekao da je Milton bio neugodno društvo i kao dijete, jedan od onih klinaca koje svi izbjegavaju do te mjere da bi radije prešli preko ceste, nego razgovarali s njim. Deschamps je uložila prigovor, rekla da Walk nagađa, ali porota je čula što je trebala. Dijete bez prijatelja odraslo je u problematičnog odraslog čovjeka. Bio je usamljen, čak toliko da je često započinjao razgovor s vikendašima tek toliko da ih pita bi li željeli s njim u lov. Da, Milton je volio lov. Martha je pročitala popis svih vrsta oružja registriranih na njegovo ime, koji je bio toliko dugačak da je Walk vidio kako se porotnici međusobno pogledavaju. - Jeste li vi bili bliski s Miltonom? - upitala je Martha, stojeći sasvim blizu klupa za porotu. - Sviđao mi se. Bilo mi ga je žao, uvijek je bio pomalo naporan, ali činilo mi se da je samo sramežljiv. Nije imao prijatelja, čak ni poznanika koji bi se družili s njim. - Pa se javljao vama? - Ponekad. Jednom smo zajedno otišli i u lov. Samo jednom. Volim jesti meso, ali ga ne volim sam loviti. Nekoliko se porotnika nasmijalo. - Znači, razumio se u oružje. - I više nego razumio. Bio je jako vješt. Jednom sam ga vidio kako ubija jelena s tisuću metara. Bio je sjajan strijelac. - Walk je ovaj odgovor uputio porotniku broj jedan, koji je lovio po okrugu Mendocino baš kao i Milton. Martha je nastavila, pokazala da je Milton živio prekoputa Star, rekla da joj je često posuđivao terenac i pomagao joj da iznese smeće. - Meni se činilo da je samo dobar susjed - rekao je Walk. - Da barem netko pomaže Star. - Netko osim vas? - Da. Pogledao ju je u oči. Dobro joj je išlo. Bio je ponosan na nju. Martha je tad izvukla dokaz C. 239
Knjige.Club Books - Šefe Walker, recite mi što je ovo. Walk je objasnio kakve je fotografije pronašao u Miltonovoj spavaćoj sobi. Neki su porotnici zgroženo odmahivali glavama pri pogledu na fotografije Star u rublju ili bez odjeće. - Koliko ste fotografija pronašli? Walk je puhnuo. - Mnogo. Stotine. Bile su složene po starosti, snimao ih je godinama. - Opsesija. Deschamps je izgledala kao da želi uložiti prigovor, ali samo je stisnula usta. - Čini se - složio se Walk. - Rekli ste da je Milton imao teleskop. - Rekao je da voli promatrati zvijezde - rekao je Walk vrlo službeno. Čekao je da porotnici shvate što slijedi. - Ali teleskop nije bio okrenut prema nebu? Deschamps je ustala, ali ništa nije rekla. Sjela je. - Nego kamo je bio okrenut? - Prema spavaćoj sobi Star Radley. - Kojeg je datuma snimljena posljednja fotografija koju ste pronašli? - Noć prije ubojstva Star Radley. - A fotografije iz te noći? - Nema ih. Još ih nismo pronašli. Martha je pogledala porotnike. - Što je Milton rekao kad ste ga pitali o fotografijama? - Nisam dobio priliku. Prošlog mjeseca izvukli smo njegovo tijelo iz mora. Porotnici su reagirali toliko glasno da ih je sudac Rhodes morao stišati. - Utopio se - rekao je Walk. - Nema tragova nasilja. - Samoubojstvo - rekla je Martha kratko i jasno, na što je Deschamps skočila na noge i glasno uložila prigovor. Martha je povukla komentar, ali već je bilo kasno. Cijela ga je sudnica čula i zapamtila. Deschamps se svim silama trudila odvući im pozornost od toga; obraza rumenih od ljutnje natjerala je Walka da prizna kako u kući Radleyjevih nisu pronađeni otisci Miltonovih prstiju. Možda je nosio rukavice. Walk to nije morao ni reći. Milton je bio mesar, nosio je rukavice po cijele dane. To je svima bilo jasno. Te večeri u baru bili su bolje volje. Walk im je naručio hamburgere i jeli su ne razgovarajući, ali zadovoljni. Martha je izgledala umorno od tolikog pritiska. Malo su razgovarali o Vincentu, o tome kako nije ni reagirao na teoriju o Miltonu. Samo je sjedio kao i inače, oborenog pogleda, ne obazirući se na tuđe poglede. - Danas je bio dobar dan. 240
Knjige.Club Books Martha je grickala slamku iz soka. - I dalje toga ima previše, Walk. Pogledao ju je. - Previše toga što nam ne ide u prilog. Ne želim da se ponadaš. Nikad nismo ni imali šanse pobijediti, ali sad smo napravili sve što smo mogli. Milton nam je dobro došao, koliko god to ružno zvučalo. Ali trebat će nam više. Pištolj, metak. Sve što povezuje njih dvoje. Krv na njegovim rukama. Da ga ne poznajem, i ja bih ga proglasila krivim, dovraga. - Ali ga poznaješ. - Porota ga ne poznaje. Otpratio ju je do automobila. Nije želio da ode. - Hoćeš sa mnom doma? - Sutra me čeka završna riječ. Moram rano na spavanje. Gledao je za njom dok nije nestala s vidika, zatim sjeo u službeni automobil i vratio se do stanice. Bilo je kasno, Leah je bila gotova s poslom, a stanica u tami, ali Walk nije posustao od prvog dana suđenja. Sjeo je pred hrpu papira na stolu, upalio svjetlo i zavalio se u stolcu. Pregledao je poštu, otvorio nekoliko omotnica. Jedna mu je privukla pozornost. Verizon Communications. Ispis poziva za Darkeov telefon. Boyd ga je ipak uspio dobiti. Ispis je pokrivao cijelu proteklu godinu, a brojke su bile toliko sitne da je Walk škiljio. Kad završi suđenje, proučit će ga detaljno. Okretao je stranice, zijevajući i protežući se, a vid mu se mutio. Nije očekivao bogzna što. Ali tad je primijetio jedan datum: 19. prosinca, dan kad je ubijen Hal. Isprva nije ni shvatio što gleda, samo je prešao pogledom preko brojki koje je znao napamet. Vratio se, pročitao ih opet kao da očekuje da će vidjeti neki drugi broj telefona. Papir mu je ispao iz ruke na stol. Poziv na Darkeov mobitel upućen je iz policijske stanice Cape Havena. Plakala je. Walk ju je samo gledao. Sjedili su u dvorištu, Cape je spavao. Ona nije, a sjene pod očima govorile su mu da se već dugo nije naspavala. Treptala je da rastjera suze, crne od maskare. Pun Mjesec nad njima obasjavao je tugu. Leah Tallow obrisala je oči, šmrcnula, opet briznula u suze. Do njezine kuće Walk je stigao pješice, pokušavajući pronaći drugi odgovor, očajnički tražeći drugi odgovor. - Mogu čuti istinu? Nije ni pokušala lagati. Zagledala se u travu, mirna kao da je samo čekala da joj Walk pokuca na vrata. - Već dugo jedva spajamo kraj s krajem.
241
Knjige.Club Books Duboko je udahnuo, nadajući se da će time još malo odgoditi trenutak istine. Kad dođe, znao je, promijenit će mnogo toga. - Problem je u novcu, Walk. Pogledao ju je. Izgledala je izmučeno. - Ed. Poduzeće. Sve je nestalo. - Nestalo? Podigla je glavu. - Morat ćeš mi reći malo jasnije, Leah. Zagledala se u kuću. - Tallow Construction u vlasništvu je Edove obitelji sedamdeset godina. Naslijedio je poduzeće od oca, koji ju je i sam naslijedio od Edova djeda. Nekoć je dobro zarađivala. Pola grada radilo je za nas. Ed još uvijek ima petnaest radnika, zaboga. Pretežno ih plaćamo iz osobne ušteđevine. - Kad je Edov otac umro, ostavio nam je kuću na Fortuni, u drugom redu. Ne vrijedi mnogo. Nama bi taj novac mnogo značio, ali u stvarnom svijetu ne vrijedi previše. - Mogli ste prodati poduzeće, što je, tu je. - Ed nije želio. Voli ovaj grad, Walk. Kao i ti. Ali treba nam promjena; nove kuće, nova zarada. A ti si zabranio gradnju, ti i svi koji ste glasali protiv kad god bi vam se pružila prilika. - Koliko sam ja čuo, gradite i usprkos zabrani. - Za nas je sad ionako prekasno. Pokopao si nas, to ti je valjda jasno. Nije odmah odgovorio. Pitao se koju je ulogu on u svem odigrao, koliko je bila važna njegova potreba da spriječi Cape Haven da krene dalje bez njega, bez Vincenta i Star i Marthe. - Darke? - rekao je. Sad je ona duboko uzdahnula. - Kupio je od nas kuću na Fortuni za sitniš. Zauzvrat je rekao Edu da će našem poduzeću povjeriti rušenje i te kuće i svih u toj ulici. I gradnju. Ed bi gradio sve to, sve te kuće, zgrade s apartmanima. To bi nas spasilo, Walk. Spasio bi Cape, pravi Cape, sve nas koji smo rođeni ovdje. - Ali sad je sve to nestalo. Sve. - Još nije. - Ne razumijem. - Kuća Vincenta Kinga. Osiguranje. Duchess Radley ima snimku. Ako ju vrati Darkeu, osiguranje će mu platiti i moći će graditi. Walk je bio zatečen, mozak mu je grozničavo radio. - Koliko je u pitanju? Leah je progutala knedlu. - Sve. Kuća, drugi kredit za poduzeće, kreditne kartice i krediti. Sve Walk, dovraga. Nismo si mogli priuštiti ni moju plaću, zato sam i molila za dodatne sate u stanici. Walk se zagledao u Mjesec, pa opet u kuću. - Zna li Ed što si napravila? 242
Knjige.Club Books - Ne. Ja vodim knjige. Ed je jebeni idiot. Misli da ne znam da se smuca okolo, da ne osjećam parfem na njem. - Prodala si dijete. Stresla je glavom, suze su brže potekle. - Ne bi joj naudio. Ne znaš ti Darkea. Želio ju je primiti za ruku, usprkos svemu. Poznavao ju je cijeli život. Natjerao se da se pribere. - Kako si ih pronašla? Svaki osjećaj u njoj ugasio se i odgovorila je kao da iznosi šture činjenice. Po pozivu. Znala sam da je Montana, po računima s benzinske. A onda je Hal u razgovoru s tobom spomenuo ime škole. I jezero pored farme. - Prisluškivala si? - rekao je, zaprepašten. Od činjenica mu je stao dah. Protrljao je oči, zatiljak, osjetio žarenje u obrazima. Ustao je, ali koljena su mu bila slaba, pa je opet sjeo. - Imaš krv na rukama, Leah. I za što? Za obiteljsku tvrtku tvog muža. - Za njih - rekla je glasno i pokazala kuću. - Za svoju djecu. Za sve obitelji u gradu koje ovise o nama. To je obična snimka, Walk, obična jebena snimka. Duchess je spalila onaj noćni klub. Svi smo znali da jest, ali ti nisi ništa poduzeo. - Nije to sad... - Je, Walk. Znaš da je. Ti i Star i tvoja jebena slijepa odanost Vincentu Kingu. Star je bila njegova cura i obećao si da ćeš paziti na nju. Znam da jesi. Rekao si mi da bi sve napravio za prijatelje. Isti si kao u srednjoj. Da si ti radio svoj posao, da si priveo malu... - Gdje je Darke sad? - Ne znam. Samo ju je gledao. - Ne znam, kunem se. - Traži li još uvijek Duchess? - Njemu je samo novac važan, uvijek mu je samo novac važan. Neće stati čak ni ako mu ja prestanem pomagati. Walk je pomislio na Marthu, koja je doma vježbala završnu riječ. - Ubio je nekoga. Ti si kriva za to. Briznula je u plač. - Ne mogu misliti na to. - Jebemu, Leah. - Za neke bismo ljude napravili sve. Ti to znaš bolje od većine. Te noći hodao je ulicama Cape Havena dok se sunce nije probilo kroz noćno nebo i dan ga je pronašao. Stao je pred kućom Radleyjevih, pred Miltonovom kućom, u Glavnoj ulici i na Sunset. Stao je i pred Vincentovu kuću, razmišljao o tome da će biti srušena. Čak i ako Darke ne skupi novac, kupit će ju netko drugi i to za manje. Bavio se idejom da malo ostane i baci loptu u koš nad garažom, da se 243
Knjige.Club Books popne na tavan i prolista stare Playboye Vincentova oca. Možda su u pravu, razmišljao je. Možda je Milton napravio sve ono što je Martha rekla. Možda se Vincent previše navikao na zatvor, možda bi radije umro na električnoj stolici nego da živi kao slobodan čovjek. Na tolika pitanja još nisu našli odgovore. Znao je da postoji šansa i da je sve krivo protumačio, da vidi nešto čega nikad nije ni bilo, ali znao je da nije tako. Osjećao je da nije. Vincent King je nevin. I njegovu sudbinu ne smije prepustiti slučajnosti. Nikad više. Kad je već dogurao ovoliko daleko, doći će i do cilja čak i po cijenu vlastite duše.
244
Knjige.Club Books
38
og jutra Walk je stao pred ogledalo i obrijao se. Gledao je kako se umivaonik puni i izranja njegovo lice, blijedo, upalo, bolesno. Nije si dopustio da razmišlja o tome, samo se umio ledenom vodom i uzdahnuo, dugačko i teško. A tad se odvezao u Las Lomas i sjeo na svoje mjesto u sudnici ne obazirući se na poglede i šaputanja. Uveli su Leu Tallow. Izgledala je smireno, šminka je prekrila prošlu noć; jednostavna haljina, cipele s visokim petama. U prolazu je pogledala Walka u oči, nije se nasmiješila. Martha ju je kroz pitanja predstavila porotnicima; saznali su da Leah petnaest godina vodi policijsku stanicu Cape Havena i ponekad radi kao dispečerka. Da je Leah stalna postava, kao Walk i Louanne. Leah je na Marthina pitanja odgovarala jasno i glasno, nekoliko je puta zamucala, ali Walk je vidio da se porotnicima svidjela. Nazvao ju je rano ujutro, rekao joj što je smislio i pristala je na sve. Neka vrsta primirja. Posljedice su mogle čekati, ali ovo nije. Nakon toga je nazvao Marthu, rekao i njoj. U njezinu glasu čuo je sumnju i shvatio da dovodi u opasnost sve do čega su Martha i on držali. - Sustav... svi se šalimo na račun policije. Recimo samo da Walk voli da je sve kao nekad, a ne kako bi trebalo biti. Martha se nasmiješila Walku, koji je podigao obrve. Porotnik broj sedam to je primijetio i nasmijao se. - Godinama pokušavam uvesti promjene, pokušavam srediti sobu s dosjeima. Vidite, prije četiri godine dobili smo nove obrasce, nove formulare i šifre. Ali Walk ima svoj sustav... mislim, nije neuredan. Kaotičan je, ali organiziran. Deschamps je ustala prigovoriti, sudac rekao Marthi da ubrza, Martha se ispričala. - Time se bavim već tri mjeseca. Stigla sam do dosjea iz 1993. godine i tad sam ga našla. Martha je podigla papir. Deschamps je uložila prigovor, sudac ih obje pozvao da priđu. Walk je u glasu tužiteljice čuo vatru, kad se okrenula, vidio je da je crvena u licu. Stresla je glavom i vratila se na svoje mjesto. Sudac je dopustio da dosje bude uveden u dokaze. - Možete li mi reći što je ovo? - rekla je Martha.
T
245
Knjige.Club Books - Izvještaj o provali od 3. studenoga 1993., na adresi Sunset Road broj jedan, u kući Gracie King. - U domu Vincenta Kinga. U kući u koju se vratio nakon što je pušten na slobodu. - Da. - Piše li što je ukradeno? - Da. Šef Walker bio je temeljit, kao i uvijek. Razgovarao je s Gracie King, Vincentovom majkom. Zaboravila je zaključati sef. Provalnici su odnijeli dvije stotine dolara u gotovini, zlatni broš i dijamantne naušnice. I pištolj. - Pištolj. - Da. Ruger Blackhawk. Sudnicom se proširio šapat, sudac Rhodes ih utišao. Deschamps je opet prišla sudačkoj klupi, još se malo bunila. Dovoljno žestoko da sudac naredi stanku od petnaest minuta. Walk je bio idući na redu. Nije se morao ponovno predstaviti ni reći tko je. Martha ga je ispitala o provali. Odgovarao je mirno. Nije ni pogledao Vincenta, iako je osjećao njegov pogled na sebi. Deschamps je tad dosadilo. - Ovo mi izgleda kao zasjeda. - Leah je tek sinoć pronašla dosje. Ponekad radi navečer. Kad joj suprug može ostati doma i paziti na djecu. Nju moj sustav smeta više nego mene. Ja uvijek znam gdje je što. - Ako znate gdje je što, šefe Walker, zašto ranije niste spomenuli provalu? - Jer sam ju zaboravio. - Zaboravili ste? - Pogledala je porotu kao da je zbunjena. - Odrasli ste s Vincentom Kingom. Poznajete njegovu obitelj. Posjećivali ste ga u zatvoru. S obzirom na sve što se događa, zvuči mi nevjerojatno da ste zaboravili. Walk je progutao knedlu i još jednom udahnuo. Znao je da će se nakon tog udaha sve promijeniti. Sve. - Bolestan sam. Ogledao se po sudnici, promotrio reportere u dnu, promatrače. Osjećao je tišinu i poglede. - Imam Parkinsonovu bolest. Pamćenje me ne služi kao nekad. Još nisam nikomu rekao, mislio sam da ću se snaći. Mislim da... Mislim da nisam želio izgubiti svoje mjesto. Pogledao je porotu i vidio suosjećanje. Pogledao je Vincenta, koji ga je gledao s tugom u pogledu. A tad je pogledao izvještaj o provali i znao da bi, da ga pomno prouče, da se zadube, vidjeli da je rukopis malo iskrivljen, kao da je pisan drhtavom rukom.
246
Knjige.Club Books *** Završne riječi počele su u pet. Sudac je rekao da bi radije predao slučaj poroti kasno, nego čekao idući dan. Martha je govorila prva. Stala je pred porotu. Svi su pogledi bili upereni u nju. Nije koristila bilješke. Walk je zaključio da je učila do kasno uvečer. Govorila je kratko, izloživši samo činjenice. Pričala je o Star i njezinu tragičnom životu. Pričala je o njezinoj djeci, rekla da zaslužuju pravdu. Spomenula je Miltona i činjenice koje porotnici nisu smjeli zanemariti. Oslikala je tako tragičan portret da su ju porotnici slušali kao hipnotizirani. Tad je skrenula na Vincenta. Zamolila ih je da zamisle prestrašenog dečka koji je završio u zatvoru s petnaest godina, prestrašeno dijete zarobljeno s najgorim otpadom društva. Rekla je koliko se kaje, koliko se borio da izdrži kaznu što je teže mogao. Možda ga je zatvor otvrdnuo, možda je iza rešetaka ubio nekoga u samoobrani. Možda je doista napravio grešku od koje se ne bi ni smio oporaviti. Ali to ne znači da je ubio Star Radley. A njegova tišina ne govori o krivnji, nego o mržnji prema sebi samomu koja u njem toliko žestoko gori da bi radije odležao kaznu za još jedan zločin nego živio u svijetu u kojem priliku za život nije dobilo dijete koje je ubio. Tisuću milja od te sudnice, Robin je pronašao žut cvjetić glavočike i ubrao ga. Duchess mu je pomogla da ga izravna, spljošti da se posuši i pričvrsti na plutenu ploču pored fotografije Jeta. Obgrlila ga je, mislima jako daleko. Rick Tide opet ju je gnjavio, pokušavao ju iznervirati. Taj klinac nije znao kad treba odustati. Pljunuo ju je i rekao da joj to šalje Mary Lou. Otišla je u toalet i oprala majicu, misleći na Walka i njegovu molbu da bude dobra. Navečer, nakon što su pojeli, Duchess je izvela Robina u velik vrt i gurala ga na ljuljački pod užarenim suncem koje je zalazilo za drveće. Škiljio je, a kad mu je rekla da je princ, nasmiješio se. Nakon toga mu je pomogla da se spremi u krevet, oprala mu zube i pročitala jedno poglavlje iz knjige o praščiću po imenu Wilbur i pauku po imenu Charlotte. - Wilbur je osjećajno prase - rekao je Robin. - Je. Te su se noći pomolili. Robin je pogledao sestru, a ona mu rekla da zaklopi oči i ispreplete prste. - Zašto se večeras molimo? - upitao je. - Samo se javljamo. Nakon što je zaspao, išuljala se iz sobe. Prošla je pored kreveta usnule zaboravljene djece, koja barem tih nekoliko dragocjenih sati nisu morala misliti na to gdje su, koja su barem tad mogla biti negdje drugdje. Soba je bila u tami kad je upalila televizor. Prebacivala je s kanala na kanal dok nije pronašla pravu postaju s vijestima. Gledala je kako se reporteri skupljaju pred sudnicom. 247
Knjige.Club Books Nazvala je Walka, na njegov račun. Zvučao je iscrpljeno. Rekao joj je da porotnici vijećaju, da bi se svakog trena mogli vratiti. Njoj se činilo da će brzo biti gotovi. Pomislila je na majku, na proteklu godinu i sve što je donijela. Okrenula se i ugledala brata na vratima. Netremice ju je promatrao. - Nisi u krevetu. - Oprosti. Prišao joj je i sjeo pored nje i gledali su toliko daleke prizore da je bilo teško povjerovati da imaju veze s njima. Vidjeli su reportere kako ulaze u sudnicu, a tad je postaja pustila reklame. Sjedili su u tišini i Duchess se pitala o čem njezin brat razmišlja. Kad su reklame završile, postaja je još jednom ponovila kako je teklo suđenje i čuli su detalje koje su znali i koje nisu znali o svojoj majci i o Vincentu King. Kad su crvena slova presude bljesnula na ekranu, Duchess se uspravila, a srce joj ubrzalo. - Što piše. - Kažu da nije ubio mamu. Malo otvorenih usta gledala je kako reporterka prilazi jednom porotniku. Izgledao je umorno, ali ipak se nasmiješio. Rekao je da je svjedočenje šefa policije Cape Havena bilo presudno. Da je policajac pronašao izvještaj o provali koja je dokazala da navodno oružje ubojstva, pištolj u vlasništvu oca osumnjičenoga, nije moglo biti u posjedu Vincenta Kinga. Porota je bila neodlučna, ali šef policije dao im je dokaz koji im je trebao. Osjetila je bol u želucu, toliko snažnu da ga je pritisnula šakom. - Walk. Što si to napravio, jebemu, Walk? Robin se privinuo uz nju i poljubila ga je u tjeme, preispitujući sve što je mislila da zna o svijetu. Sve je izgledalo nahereno; koncept istine, neuvjerljivost poštenja. A tad ga je ugledala. I Robin je ustao. Na ekranu je, pored sitne žene u lijepom odijelu i starkama, stajao Vincent King. Sudnicom su bljesnula svjetla kamera. Nevin čovjek hodao je prema automobilu koji ga je čekao. - Što je bilo? - upitala je brata. Tresao se, drhtao cijelim tijelom, boreći se da udahne. Zaplakao je, a na hlačama mu se ocrtala tamna mrlja. Kleknula je. - Robine. Što je? Stresao je glavom i čvrsto zaklopio oči. 248
Knjige.Club Books - Sve je u redu. Tu sam. - On je - dahnuo je ne dišući. Plačući. - Sjećam se. Nježno mu je obujmila lice dlanovima. - Čega se sjećaš? Gledao je u ekran preko njezina ramena. - Vincent je bio u mojoj sobi. Sjećam se što je rekao. Obrisala mu je suze i konačno ju je pogledao u oči. - Rekao je da mu je žao za to što je napravio mami. Rekao je da nikomu ništa ne kažem ili ću požaliti. Zaklopio je oči i zajecao. Čvrsto ga je zagrlila. Vratila ga je u sobu, podigla u kadu i otuširala, presvukla u čistu pidžamu i ušuškala u krevet. Zaspao je. A ona se spakirala. U torbi je pronašla fotografiju Star s njih dvoje, jednu od rijetkih. Bili su bosi, u dvorištu, nasmijani. Pričvrstila ju je na plutenu ploču, uz još jednu Halovu fotografiju. Malo je rastvorila rolete da se vide zvijezde, a zatim sjela u dno Robinova kreveta. Sjedila je satima koji su proletjeli poput sekunda, prisjećajući se njihova života. Sjetila se Robinova rođenja, prvih koraka i riječi. Svega čime ju je nasmijavao. Prvog dana škole. Kako ga je učila bacati lopticu za bejzbol u njihovu malom dvorištu. Ostala je do zore, da se Robin ne probudi sam u tami. Tad je otišla, ali se odmah vratila, suzdržavajući suze dok nije ostala bez daha, psujući samu sebe i čupajući si kosu poput luđakinje koja je i bila. Da je imala nož, porezala bi se; duboko. Zaslužila je bol. Zaslužila je svu bol svijeta. Nagnula se, poljubila bratovu glavu, rekla mu da bude dobar i išuljala se iz njegova života kao već toliko puta.
249
Knjige.Club Books
39
W
alk je sjedio za radnim stolom. Otvorio je ladicu i izvukao bocu burbona, odčepio ju i povukao dugačak gutljaj. Zaklopio je oči kad ga je alkohol zapekao. Nije se osjećao pobjednički. Vincent je otišao ravno doma. Nije ništa rekao dok su se vozili, nije se ni nasmiješio, samo se rukovao s Marthom May. Walk joj je rekao da je bila sjajna, pogledao ju u oči i znao da zna. Pobjeda je bila šuplja. Tužiteljica je bijesno odmarširala iz sudnice. Otpio je još malo, dok se noć nije smekšala, ramena mu klonula, tijelo ga prestalo umarati. Pogledao je hrpu papira naslaganu uz rub stola, gotovo godinu dana izvještaja. Većinom rutinskih. Nije se posvetio nijednomu, samo Vincentu i Darkeu. Jedino o čem na suđenju nisu lagali bio je nered u Walkovu uredu. Dohvatio je hrpu i krenuo od vrha, okrećući stranice. Louannein neuredan rukopis obavijestio ga je o prometnim prekršajima, vandalizmu, mogućem neovlaštenom pristupu na tuđe posjede. Shvatio je da se ne može usredotočiti na to, da više ne zna raditi ono što mu je nekoć bila rutina. Vidio je i nekoliko dopisa od državne policije, a tad je među svime time primijetio poruku doktora Davida Yutoa, obavijest da ga nazove. Walk se pokušao prisjetiti tko je to i umalo odustao od frustracije prije nego što se sjetio da je to ime liječnika koji je obavio autopsiju Baxtera Logana, čovjeka kojeg je Vincent ubio u Fairmontu. Pogledao je na sat, vidio da je prekasno za poziv. Doktor se javio na prvu zvonjavu. Rekao je da mu je to posljednji tjedan na poslu i da priprema ordinaciju za nasljednika, koji je od njega bio mlađi dva desetljeća i neiskusniji za cijeli jedan život. Malo su pročavrljali. Walk je spomenuo slučaj Logana Baxtera, Yutou je trebalo malo da nađe dosje. On je znao što je red. - Što vas još zanima? - rekao je Yuto. - Ne znam... Detalji, mislim. Pitao sam se... - Tad nismo bili toliko temeljiti. Nismo imali mogućnosti ispitati DNK. Zabilježio sam uzrok smrti. Trauma glave. Walk je otpio viskija, podigao noge na star stol. - Znači, to je to. Jedan udarac i... - Ne samo jedan. Logan nije izgledao kao da je udaren samo jednom. Walk se zagledao u čašu. 250
Knjige.Club Books - Sjećam se kad me Cuddy nazvao. Naravno, tad je bio mlad, nije on još vodio zatvor, nego njegov otac. Ali rekao mi je da ne gubim vrijeme na Logana. Silovatelji nisu popularni u Fairmontu. Zabilježio sam vrijeme smrti i krenuo na idući slučaj. - Bio je pretučen? Yuto je uzdahnuo. - Davno je to bilo, ali neki se slučajevi ne zaboravljaju. Nije imao zube, obje očne šupljine bile su mu slomljene. Nos mu je bio toliko žestoko udaren da je bio spljošten uz lice. - Pa tukli su se. Vincent King borio se za život. - Ne znam što želite čuti od mene, šefe Walker. Tukli su se, ali Logan je primio još mnogo udaraca i nakon što je tučnjava završila. Walk je pomislio na Star, na tri rebra slomljena poput grančica. Zahvalio je doktoru i prekinuo. Progutao je knedlu, još uvijek osjećajući viski, grlo mu se sušilo, srce ubrzavalo. Ustao je, izašao iz stanice i krenuo. Bila je noć i ništa se nije vidjelo, samo valovi što su se valjali u daljini i mirni tragovi brodova koji su plovili zaljevom. Udahnuo je slankast zrak, hodajući polako, pokušavajući srediti misli. Nisu se dale dovesti u red, posložile su se u slike koje nije želio gledati. Krenuo je avenijom Brycewood, susjedstvom gdje su živjeli ljudi koje je poznavao odavno, koji su bili ovdje dok je grad još bio njegov. Stao je na kraju Sunseta, primijetivši Vincenta na drugom kraju ulice. Bio je ispred njega, hodao brzim korakom, u tamnim trapericama i majici. Isprva ga je mislio pozvati, ali samo je krenuo za njim, dovoljno udaljen da ne bude primijećen. Pitao se što osjeća. Iskoračio je iz smrti u život. Pratio ga je niz ulicu, do vrha, dvije minute. Tad se Vincent popeo preko sivog zida od naslaganog kamenja, koje je pri svjetlu uličnih svjetiljki izgledalo oštro i iskrzano. Prišao je drvu želja, sagnuo se ni ne usporivši, tad se uspravio i osvrnuo unatrag i oko sebe. Na vrhu ulice stvorio se neki automobil, svjetla su bljesnula uvis, pa nizbrdo. Walk je zakoračio u sjenu, Vincent se prepao i nastavio dalje, sad brže, dalje od svjetala, dublje u noć. Walk je čekao da automobil prođe, a tad se popeo na zidić i skočio u visoku travu. Pipao je oko drva želja u tami pa izvadio mobitel i posvijetlio oko podnožja. Rupa je bila malena i blizu tla. Nije ju bilo lako primijetiti. Kleknuo je, zavukao ruku i izvukao pištolj.
251
Knjige.Club Books
40
O
ni otisci na Mjesecu - rekao je Thomas Noble. - Ostavili su ih astronauti Apolla, a ostat će ondje najmanje deset milijuna godina. Pogledala je nebo, koje više nije bilo beskrajno. Znala je što su duše, što su proročanstva, što je sjedinjenje s Bogom i što je onaj svijet. Nastojala je ne misliti na Robina, na to da bi se mogao probuditi i prestrašiti. Progutala je gvalju toliko gorkog srama da je umalo vrisnula. - Kamo ideš? - Moram nešto srediti. - Mogla bi ostati ovdje. - Ne. - Mogao bih ja s tobom. - Ne. - Hrabar sam. Zaradio sam masnicu na oku zbog tebe. - Na čem ću ti vječno biti zahvalna. Ležali su u dnu njegova dvorišta. Svjetlost koja se provlačila kroz drveće iza njihovih leđa pretvarala ih je u sjenke. - Što si sve prošla - rekao je. - To nije fer. - Zvučiš kao dijete. Nije fer. - Zaklopila je oči. - Znaš da ovo ne može dobro završiti. Nebom je proletjela padalica. Duchess nije ništa poželjela. To su bile priče za djecu, a Duchess više nije bila dijete. Pitala seje li to ikad i bila. - Svi ti ljudi - rekla je Duchess. - Provedu cijeli život zagledani u nebo, pitajući se sve i svašta. Miješa li se Bog u naše poslove? Ni ne zna za nas? Zašto se onda mole? - Jer vjeruju. Jer se nadaju da će se umiješati. - Jer bi im bez toga životi bili beznačajni. Nastavio je jako tiho. - Brine me da se nećeš vratiti. Duchess je gledala Mjesec. - Prije sam pitao Boga o svojoj ruci. Pitao ga zašto. Takve stvari. Molio sam se da se probudim normalan. Znaš što? To su bile potraćene molitve. - Možda su sve potraćene. - Ostani sa mnom. Sakrit ću te. 252
Knjige.Club Books - Moram nešto obaviti. - Želim ti pomoći. - Ne možeš. - Znači, da te samo pustim da odeš, sama samcata. Tebi je to hrabrost? Primila ga je za zdravu ruku i isprepleli su prste. Pitala se kako je biti on, imati tako male probleme, imati majku koja spava u onoj kući, neokaljanu budućnost, otvorenu budućnost. - Tražit će te. - Neće se pretrgnuti od posla. Još jedan odbjegli socijalni slučaj. - Zaslužuješ da te nađu. A Robin? - Molim te - rekla je, opasno blizu ruba. - Možda te dođu ispitati. Policajci. Možda dođu pitati znaš li gdje sam i kamo idem. Bavit ćeš se idejom da im kažeš, mislit ćeš da znaš što je dobro za mene. - A ako znam? - Ne znaš. Ležala je do jutra. Njegova je majka rano izašla, u odjeći za teretanu. Njezin se Lexus bez zvuka udaljio, a Thomas Noble otvorio stražnja vrata. Duchess je ušla u kuću obitelji Noble, umila se i doručkovala žitne pahuljice. Imali su sef, iz kojeg je Thomas Noble uzeo pedeset dolara i dao joj ih. Odbila je, ali gurnuo joj ih je u ruku. - Vratit ću ti. Napunila je ruksak limenkama hrane; graha i juhe. Bila je brza, ali Shelly je bila brža. Telefon je zazvonio i uključila se sekretarica. Slušali su. - Zvuči zabrinuto. - Ima još tisuću takvih kao ja. Pored vrata je vidjela spremne torbe. Thomas Noble za par dana putuje na ljetne praznike. Zaboravit će ju. Njegov će život krenuti dalje. Nasmiješila se na tu pomisao. Vani se ulica budila, smetlari najednom kraju, poštar na drugom. Thomas Noble izveo je bicikl i naslonio ga na garažu. - Uzmi ga. Mislila je odbiti, ali spustio joj je ruku na rame. - Uzmi ga. Dospjet ćeš dalje prije nego što te uhvate. - Kretat ću se kao duh. To i jesam. - Hoćemo li se opet vidjeti? - Da. - Oboje su znali da je to laž, ali nije ništa rekao. Nagnuo se i poljubio ju u obraz. Sjela je na bicikl i prebacila ruksak preko ramena. Sve što je imala na svijetu. 253
Knjige.Club Books - Vidimo se, Thomase Noble. Podigao je zdravu ruku i odvezla se iz dvorišta na ulicu. Tad je svom snagom navalila na pedale, ne osvrćući se. Vjetar joj je milovao lice dok je brzala osvijetljenim ulicama prema zabačenijima. Sat kasnije bila je na Glavnoj ulici. Ostavila je bicikl pred pogrebnim domom Jacksona Hollisa i ušla. Klimatiziran zrak preplavio ju je poput vala i naježila se. - Duchess - rekla je Magda s osmijehom. - Dobrodošla. Magda je vodila pogrebni dom sa svojim suprugom Kurtom, koji je radio s klijentima. Očito je i sad imao klijenta, jer su zastori bili navučeni, lijesovi sakriveni od pogleda. - Htjela bih preuzeti djedov pepeo. - Pitala sam se kad ćeš doći. Shelly je rekla da će te dovesti. - U automobilu je - Duchess je kimnula prema Nissanu prekoputa, koji je stajao tako da se nije vidjelo je li itko unutra. Magda je otišla u spremište i vratila se malo kasnije s malom urnom. Duchess ju je primila i okrenula se prema vratima, kad su se zastori razmaknuli i izašla je Dolly, a za njom i Kurt. Duchess se iskrala i izašla na pločnik. Stigla je skoro do Cherryne slastičarnice prije nego što ju je Dolly sustigla. - Duchess. Dolly ju je uvela unutra i posjela ju u kut. Otišla je do pulta i naručila za obje. Ostarjela je. Šminka joj više nije bila onako savršena, kosa ne tako uredno nakovrčana. Još je uvijek bila u skupoj odjeći, imala Chanelove cipele i torbicu. - Lijepo da si nam se vratila. - Ali. Dolly se nasmiješila. - Moja sućut zbog Billa. Nisam znala. - Bio je spreman. Ispalo je da ja nisam. Duchessin ruksak bio je otvoren, vidjele su se limenke i odjeća. Privukla ga je i zatvorila. Dolly ju je tužno pogledala. - Što ćeš sad? - upitala je Duchess. - Zakopati supruga. O onome poslije nisam previše razmišljala. Htjeli smo putovati, posjetiti neka mjesta. Ne znam baš hoću li sama to htjeti. Ali dobro je živio, a to je sve što možemo poželjeti, zar ne? - Thomas Noble kaže da svašta nije fer. Dolly se nasmiješila. - Kužim ga. - Ako nešto može biti fer ili ne, znači da netko odlučuje. 254
Knjige.Club Books - Čula sam što je bilo. Na vijestima. Sjetila sam vas se, tebe i Robina. Možda je Tbomas Noble mislio na to. Na to kako neki ljudi samo kroče životom nanoseći bol drugima, a neki jedva preživljavaju. I kako takvi uvijek nalete jedni na druge. Duchess je razmislila o Dolly, o njezinu životu, njezinu ocu, o tome kako se Dolly predstavlja svijetu. - Hal je rekao da je taj čovjek rak naše obitelji. Njegov dodir seže daleko, do mene i Robina. Do mog brata. Ne smijem... Dolly je pružila ruku i poklopila njezinu. - Možda ne možeš birati tko ćeš biti. Možda je sve to unaprijed određeno. Neki su od nas odmetnici. Možda prepoznajemo jedni druge. - A možda je sve to ništa. Možda nitko nama ne upravlja, nego moramo uzeti stvar u svoje ruke i uzeti što želimo. - Znaš li što je pravda, Duchess? - Troprsti Jack. Jahao je pet stotina milja da osveti smrt svog partnera, Franka Stilesa. - Ali što to znači, što misliš? Ne pitam znaš li definiciju, nego znaš li što pravda znači onima kojima je nanesena bol. - Pravda je kraj. Znam da bih mogla svesti postojanje na disanje. Ali znam da mi to ne bi bilo dovoljno. - A Robin? Što misliš, što on želi? - Robinu je šest godina. Ni ne zna što želi. Ne zna što je svijet, osim svijeta oko njega. - A ti? - Ja znam i previše. Prišla im je konobarica, noseći dvije šalice kakaa i kolačić s jednom rođendanskom svjećicom. Spustila je to pred njih, namignula Duchess i vratila se za pult. - Sretan rođendan, Duchess. Duchess je promatrala kolačić. - Nisi trebala... - Tiho budi. Samo je jednom četrnaesti rođendan. Poželi nešto. Kad je shvatila da Dolly neće odustati, Duchess se nagnula, zaklopila oči i puhnula u svjećicu. Kad su izašle, krenule su stranom ulice u hladu. Pred pogrebnim domom Duchess je primila bicikl i nastavila hodati, gurajući ga. Dolly je stala pred svojim terencem. - Sad bih ti trebala mnogo toga reći. - Ali ništa što već ne znam. - Ideš sa mnom do kuće? Željela bih ti nešto pokazati. - Ne mogu. Moram dalje. - Neki drugi put. - Može. 255
Knjige.Club Books Dolly ju je primila za ruku. - Obećaj mi da ćeš navratiti. - Hoću. - Znam da tvoje obećanje vrijedi. Odmetnica vrijedi samo koliko vrijedi njezina riječ. - U tom je trenu Dolly izgledala krhko, smoždeno brigom, kao da je Duchess njezin problem. - Mogu posjećivati Robina. Duchess je kimnula, a donja joj je usnica malo zadrhtala. Mora ojačati za ono što se sprema. - Pazi na sebe, Duchess. Dolly je zavukla ruku u torbicu i izvukla novčanik. Čim je počela brojati novčanice, Duchess je sjela na bicikl i odvezla se. Okrenula se na vrhu Glavne. Mahnula je, a Dolly podigla ruku. Duchess je do farme Radleyjevih stigla oko jedanaest, noge su ju pekle, majica joj bila potpuno mokra, kosa zalizana od znoja. Sakrila je bicikl u visoku travu pored vrata i polako krenula vijugavom prilaznom stazom, prošla pored pognutog drveća, pored mrtve vode. Razmišljala je o Robinu, pitala seje li u školi, je li Shelly s njim. Morala je skupiti svu snagu koju je imala da se ne okrene, vrati istim putem kojim je došla, padne na koljena pred bratom i zagrli ga. Zadržala je jednu fotografiju, staru oko godinu dana. Robin se smiješio, kosa mu je bila dulja. Sad ju je izvukla iz ruksaka, popela se na trijem starim stubama i sjela na ljuljačku. Na vratima ograde vidjela je ploču s natpisom NEKRETNINE SULLIVAN. Jednog dana u budućnosti farma će završiti na dražbi i netko nov će se doseliti ovamo, brinuti za ovu zemlju, vrtjeti se u jednakom iscrpljujućem krugu. Duchess je u daljini vidjela jelene, kao i uvijek u krdu, pri dnu brda. Polja su bila zapuštena. Razmišljala je o Halu, samomu na farmi, cijeloga života. Prišla je crvenoj staji, otvorila vrata i vidjela da je sav alat još ondje. Nikomu nije ništa vrijedio. Ušla je u hlad, prišla tepihu i odmaknula ga. Povukla je vrata u podu, bila su teška. S brade joj je kapnuo znoj. Poduprla je vrata i sišla u podrum. Niska prostorija. Oružje na policama, stalak za puške. Star kožni naslonjač, Halovo najdraže mjesto, na kojem je mogao biti sam. Pored njega je stajao mali stolić, a na njem debeo svežanj pisama. Prelistala ih je, odabrala posljednje i otvorila ga. Čim je otvorila omotnicu, na pod su pala dva lista papira. Podigla ih je: dvije polovice čeka. Spojila ih je i usta su joj se osušila. Milijun dolara. Datum na čeku još nije ni došao; nekoliko mjeseci nakon početka suđenja. Potpis je bio jednostavan, kao da je otisnut strojem. Richard Drake. Na pozadini je bio potpis Vincenta Kinga, kojim je prepisao kuću na Hala. 256
Knjige.Club Books Vratila je sve na mjesto. Cijena iskupljenja. Prizor Hala kako dere ček na dva dijela zagrijao joj je srce. Ustala je. I vidjela kutije. Prišla je i kad je vidjela šaren ukrasni papir, kleknula. Pokloni. Pročitala je kartice, vidjela rukom napisano vlastito ime, bratovo ime. Na svakoj kartici bio je i datum, od godine njezina rođenja nadalje. Sjela je na najnižu stubu i otvorila jedan poklon. Lutka. Još jedan. Slagalica. Nije otvorila nijedan Robinov poklon. Na posljednjem je poklonu zastala. Onaj datum. Pažljivo ga je razmotala, skinula poklopac kutije i grlo joj se stegnulo kad je vidjela što je unutra. Izvadila je šešir i s divljenjem ga okrenula u rukama. Kožne zakovice na traci, ulegnuta kruna, obod širok deset centimetara. Prešla je palcem preko pločice proizvođača, raskošnih slova na zlatu. John B. Stetson. A tad ga je polako spustila na glavu. Pristajao joj je savršeno. Uzela je dva pištolja; svoj ijedan njegov. Uzela je kutiju metaka, onih koje joj je pokazao. Kad je završila, sve je vratila na mjesto, spremila stvari u torbu i osjetila teret na ramenima. Njegov pepeo odnijela je voda. Na nekim je mjestima zapeo za granje. Pribrala se i pozdravila ga dodirujući šešir. - Zbogom, djede.
257
Knjige.Club Books
41
alk je proveo dan izbjegavajući pozive nadređenih. Vijest se brzo proširila i znao je da će biti pozvan u ured guvernera Hopkinsa na razgovor o umirovljenju ili ponudi uredskog posla. Telefon je zazvonio već tri puta, kao da su nadređeni bili uvjereni da ga treba što prije smijeniti jer više nije dovoljno zdrav ni za što. Sjedio je za stolom, pred njime raširen fascikl. Miltonovo podbublo lice buljilo je u njega. Nije imao obitelji, samo jednu tetu u tko zna kojem koljenu, koja je živjela u staračkom domu. Nazvao ju je, ali rekla je da ne poznaje nikakvog Miltona. Kad ju je primijetio na vratima, podigao je glavu i pokušao se nasmiješiti, ali bilo je preteško. Martha je zatvorila vrata za sobom. - Izbjegavate moje pozive, šefe Walker? - rekla je s osmijehom. - Oprosti, imam pune ruke posla. Sjela je, nakrivila glavu i podigla obrvu. - A sad istina? - Nisam te mogao pogledati u oči. - Pa mi muljaš. - Baš zato jer ti nisam želio muljati. Prekrižila je noge. - Preživjet ću nekako. Oboje smo ušli u ovo otvorenih očiju, zar ne? - Ja više nego ti, rekao bih. - Dobivam slučaj za slučajem. Seronje koje čeka smrtna presuda žele da ih predstavljam na žalbama. Nema šanse. Radije se bavim propalitetima i njihovim smoždenim bivšim suprugama. Takvi slučajevi temelj su mog ureda. - Provukla je prste kroz kosu, a Walk je promatrao svaki njezin pokret. - Da te čujem - rekla je. - Kad smo počinjali, znao sam samo što trebamo postići. Vidio sam Vincenta kako izlazi na slobodu, sat kako se vraća unatrag. To mi je bilo dovoljno. To mi je bio cilj. Bolestan sam, Martha. Moje stanice umiru. Ovi su simptomi samo početak, rana faza. - Znam. - Znaš li doista? Čitao sam o Parkinsonu, razgovarao s doktorom, nagledao se pacijenata u naprednijim fazama od moje po čekaonicama.
W
258
Knjige.Club Books - Što time želiš reći? - Da te ne želim pretvoriti u medicinsku sestru. Želim ti bolju sudbinu. Uvijek i jesam. Ustala je. - Zvučiš kao moj otac. Kao da sam klinka koja nema pravo na odluku o vlastitu životu. Ja biram... a ti si moj izbor. Uvijek sam mislila da sam i ja tvoj. - Jesi. - Sereš. Ti si sam svoj izbor. Plemenit, pouzdan Walker. Oborio je pogled. Obrisala je oči. - Nisam tužna, nego ljuta. Ti si kukavica, Walk. Zato se nisi javio svih ovih godina. - Nisam mislio da me želiš vidjeti. - E pa željela sam. - Oprosti. - Ne govori to, jebemu. Svih si se ovih godina mogao javiti, doći do mene, možda samo uzeti telefon u ruke, dovraga. A natjerao te Vincent, kao i na sve ostalo. - Nije... - Kad sam te pitala kakvog Vincenta pamtiš, naglasio si samo dobro, a ni riječi nisi rekao o svem što je napravio Star. O svim drugim curama, o tome koliko mi je puta plakala na ramenu. A ti si ga pokrivao, čak si i meni lagao zbog njega. Uvijek si ga štitio. - Nisam mislio ništa loše. - Znam. Ali trideset godina živiš u prošlosti zbog nekog drugog. Nije li vrijeme da prestaneš s time? - Prišla je vratima, zastala, okrenula se i uperila prst u njega. - Kad ti dosadi sjediti ovdje i kukati nad vlastitom sudbinom, kad pronađeš muda, javi mi se. Vrata su se otvorila i Martha je projurila pored Lee Tallow, koja se okrenula za njom i ispratila ju pogledom. - Je li Martha dobro? Ustao je, zatvorio vrata i rekao Lei da sjedne na stolac prekoputa njegova. Bila je nenašminkana, kose svezane u rep i umornog lica. Sjeo je. - Jesi siguran, Walk? - Jesam. Gledao ju je kako bira broj s mobitela za jednokratnu upotrebu. Darke se nije javio. Leah je čekala da se uključi sekretarica. - Znam gdje si. Nazovi me - glas joj je zapeo. Čim je prekinula, potekle su joj suze. 259
Knjige.Club Books - Kad te nazove, daj mu ovu adresu. Reci mu da tamo živi Duchessin prijatelj, da možda zna gdje je njih dvoje. - Walk joj je pružio komadić papira s jedva čitljivim slovima. - Ne moramo ovako, Walk. Razgovarat ću s Boydom, sve ću mu reći. Promatrao ju je, ili ono što je ostalo od nje, i pokušavao ju ne mrziti, ali nije uspio. Znala je da mora na jug, prema većem gradu po imenu Fort Pryor, jer tamo ima autobusni kolodvor. Nije znala dokle će ju dovesti pedeset dolara, ali pretpostavljala je da neće daleko. Možda do Idahoa, uz malo sreće možda do Nevade. Odlučila je ne gledati toliko daleko unaprijed, samo jedan dan, znajući da ako pogleda predaleko, zadatak pred njom prestrašit će ju i gurnuti natrag. Vozila je jednosmjernim cestama, polako, kad bi stigla do padine, sišla bi s bicikla i gurala ga uzbrdo, kad bi silazila niz padinu, prepustila bi joj se, oprezno kočeći rukama. Montesse, Comet Park, predjeli nevjerojatne ljepote sakriveni gustim drvećem i sjenama. Lijepe kuće udaljene jedne od drugih, žuti znakovi koji su pozivali na glasanje o naftovodu Keystone koji bi unio život u uspavane gradiće, nekoliko terenaca pred mini-marketom kao posljednji trzaj prije smrti grada. Dvije milje dalje pukla joj je guma. Kad je čula prasak, došlo joj je da se rasplače. Pokušala je nastaviti, ali bicikl je sad bio spor, svaki okretaj pedala zahtijevao dvostruko snage. Psujući je bacila bicikl Thomasa Noblea u šumu pored potoka Jackson. Sjela je na srušeno drvo, pojela kruh koji se već bio stvrdnuo, popila ostatak vode i nastavila pješice, u tenisicama koje nisu bile za takvo tlo. Koža joj je pukla na obje pete. Prolazila je pored farma i obrađenih polja kao s uzorkom, u svim tonovima zelene i smeđe; crkava koja su još imala i zvona i zvonare. Miljama je pratila jedan stariji bračni par s opremom za nordijsko hodanje; s dugačkim štapovima i širokim osmijesima. Slušala je svaki njihov korak, pa iako se nije kretala po stazi, imala je barem neki osjećaj u kojem smjeru ide. Zaključila je da oni idu nekamo s ciljem. Bila je sigurna da ona još uvijek ide prema jugu. Izgubila ih je, opet opsovala, slaba i obeshrabrena. Stigla je do toliko široke i toliko prazne ceste da je stala pored nje i zagledala se u nebo. A tad se vratio onaj stari par; Hank i Busy iz Calgarija. Umirovljenici na odmoru, koji su odsjedali u motelima i hodali po šumama, gledali nove pejzaže starim očima. Pridružila im se, ispričala im polovičnu istinu; rekla da joj je majka bolesna i da ju ide posjetiti u bolnicu u Fort Pryoru. Dali su joj vode i čokoladicu. 260
Knjige.Club Books Busy je pričala o njihovim unucima, sedmero; bankar daleko na istoku, doktor u Chicagu. Hank je hodao ispred njih poput izviđača, razmičući grane pred damama, vrata crvenog od sunca. Hank je primijetio da šepa i u tren oka našla se na travi, a on joj je lijepio flastere na žuljeve. - Jadna mala. Ponovno su krenuli. Hankje imao kartu, na kojoj joj je pokazao jezero Thetan. - Opet jezero - rekla je Busy i preokrenula očima, gledajući Duchess. - Živjela sam u gradu po imenu Cape Haven. Kad sam bila mala. - Kakvo lijepo ime - rekla je Busy. Imala je moćne listove, noge planinara. Široko lice, privlačno, ali ne i nježno. - Dobro ga se sjećaš? Duchess je odmahnula rukom da otjera muhu. Izašli su na još jednu planinarsku stazu. - Ne. Prešli su preko Ceste 75 i krenuli stazom jedva nešto širom od kamiona. Nije ništa pitala, jer se Hank kretao kao da zna kamo vodi. Njihov motel bio je na pola milje od Fort Pryora i znala je da će sigurno stići onamo. Sreća će ju poslužiti. Već joj previše duguje. - Imaš braće i sestara? - upitala je Busy. - Da. Duchess je vidjela da Busy želi čuti još, u njezinu tužnom osmijehu i vodenim očima vidjela je pitanja. Ništa nije rekla i trenutak za odgovore rasplinuo se nad njima. Nakon još sat hoda stigli su do vrata na pokrajnjoj cesti koja se penjala preko brda i kraj joj se nije vidio. Provukli su se pored kozokrvine i umirućeg cvijeća, jer je Hank rekao da bi morali malo predahnuti. Kuća se nacrtala pred njima, golema i impozantna. Prišli su pročelju i pogledali uvis, u sav taj kamen, blokove veće od njezine glave, lijepe ukrašene prozore. Hank se osvrtao uokolo i primijetio da ga Duchess gleda, čvrsto stišćući ruksak i oružje. - Ovu je kuću projektirao Attaway. Hank voli arhitekturu. Hank je izvukao fotoaparat i snimio desetke fotografija. Obišli su kuću i ugledali dugačke, uredne potoke koji su nestajali u šumi. - Dim - rekla je Busy i pokazala rukom. Uzdizao se s vatre na čistini. Još jedan par, sličnih godina. Sličnog pogleda. Kao da su našli raj desetljeće prije nego što su trebali. Predstavili su se; Nancy i Tom iz Sjeverne Dakote, došli su kamperom do brane Hartson, ali dopješačili su ovamo vidjeti kuću.
261
Knjige.Club Books Jeli su hamburgere s vatre. Duchess se sjetila Robina, pogledala na sat i vidjela da i on sad ruča, sam. Neće jesti bez nje, znala je. Želudac ju je toliko zabolio da ga je morala pritisnuti. Pred zalazak sunca stigli su do motela. Fort Pryor bio je udaljen deset minuta pješice. Hank joj je napunio naručje čokoladicama i još jednom bocom vode. Busy ju je snažno zagrlila i rekla joj da će se moliti za njezinu majku. Duchess je otišla u grad. Pete su ju malo manje boljele. Tama se spustila na planine iza nje, upalila su se svjetla, vidjela je restoran, Stockmanov mini-market i Bobovu trgovinu opreme za kampiranje. Pronašla je autobusni kolodvor u kutu, prekoputa auto-servisa pred kojim su se ulične svjetiljke odražavale u blistavom nizu automobila. Unutra je za šalterom sjedila crnkinja. Kolodvor je bio previše prazan za Duchessin ukus. Pretpostavljala je da je Shelly nazvala policiju i možda su pregledali farmu, možda su razgovarali s Thomasom Nobleom, ali vjerojatno nisu shvatili više od toga. - Dokle mogu kupiti kartu za pedeset dolara? Prodavačica ju je pogledala preko naočala. - Kamo ideš? - Na jug. U Kaliforniju. - Sama si? Ne izgledaš kao da si dovoljno stara da... - Mama mi je bolesna. Moram doma. Promatrala je Duchess kao da na njezinu licu traga za nečime. Možda za laži. Zaključila je da je se ne tiče i pogledala ekran kompjutera. - Buffalo. Četrdeset dolara. Iza pleksiglasa je stajala karta. Duchess je pronašla Buffalo. Bio je daleko od Fort Pryora, ali ni izbliza dovoljno daleko. - Bus ne kreće do jutra. Hoćeš još malo razmisliti? Duchess je odmahnula glavom i gurnula novce na šalter. - Još malo i zatvaramo - rekla je službenica, primijetivši da Duchess gleda podstavljene klupe. - Žuri ti se nekamo? - Da. Pružila joj je kartu. - Kamo nakon Buffala? - Hoćeš najbržu ili najjeftiniju mogućnost? - Izgledam vam kao da imam novca? Službenica se namrštila pa zagledala u ekran. - Najjeftinija karta koju imam jest za Denver. Nakon toga Grand Junction, pa Los Angeles. Dalek je to put, mala. Još ti mnogo novca treba. Duchess je izašla s autobusnog kolodvora. Imala je sedamnaest dolara, ruksak s dva pištolja, malo hrane i par komada odjeće. 262
Knjige.Club Books Pred barom po imenu O‘Sullivan vidjela je telefonsku govornicu, podigla slušalicu i shvatila da nema koga nazvati. Željela je razgovarati s Robinom, ne čak ni razgovarati, nego ga samo slušati dok spava. Željela ga je poljubiti u glavu i zagrliti, zaspati grleći ga. Pronašla je park; tek nekoliko stabala i igralište. Zavukla se u šumarak i legla na travu. Izvukla je vestu iz torbe i pokrila se njome. U doba noći dok je grad još spavao, prošla je tih pola milje, svaki korak bio joj je težak poput olova, svaki se mišić bunio. Motel je bio prazan, nije bilo nikoga na recepciji. Nigdje nikoga. BIG SKY, pisalo je na znaku. TV U BOJI, IMAMO SOBA. Prošla je parkiralištem, vidjela obiteljske automobile pred svakim vratima, visoko drveće čije su se krošnje protezale visoko nad niskim krovom od tamnih ploča. Na sve su prozore bile navučene zavjese. Prišla je vratima pred kojima je stajao Bronco. Registarske pločice Calgaryja. Hank i Busy, njihov prozor bio je otvoren, nisu imali ni brige na svijetu. Spustila je torbu i izvukla pištolj. Pomolila se u sebi i popela na prozor, pa ušla u njihovu sobu. Hankov obris pokriven plahtom, kao mrtav, nakon dana pješačenja. Dovoljno svjetlosti da stigne do stolca preko kojega su bile prebačene njegove hlače. Zavukla je ruku u džep, pronašla novčanik, fotografiju nasmiješene djece. Nije mogla ni progutati slinu dok je vadila novac; nije mogla ni udahnuti jer su ju grudi pekle. A tad je vidjela Busyne oči, otvorene i tužne. Duchess je opipala pištolj zataknut u hlače na leđima. Stara gospođa nije ništa rekla. Duchess je izašla slomljena srca. Njezin zadatak bio je podsjetiti ih da svijet nije dobar.
263
Knjige.Club Books
42
W
alk je sjedio u unajmljenom automobilu u dnu ulice Highwood. Jedan niz obiteljskih kuća, velikih, skupih, njemački automobili na svakom prilazu. Bio je u uniformi, ali utonuo je u sjedalo kao da se skriva. Pored njega su ležale prazne čaše od kave, ali ne i hrana. Vozio je sam, tisuću milja. Prvo je želio sjesti na avion, suočiti se sa svojim strahom, ali trebao mu je pištolj, pa je tu bitku ostavio za drugi put. Kuća obitelji Noble bila je prazna. Thomas i obitelj bili su na praznicima. Duchess mu je rekla da ljeta provode u Myrtle Beachu. Walk je dao njihovu adresu Lei, znao je da će se Darke pojaviti ako misli da ga Thomas može dovesti do Duchess. Walk nije imao novine, knjigu, ništa što bi mu moglo odvratiti pozornost od zadatka. Prije sat vremena popio je nekoliko tableta; mišići su ga boljeli, grčili se, trebao je leći i pustiti bol da prođe. Ovo će mu biti posljednji zadatak, posljednji bojni poklič nakon desetljeća ničega. Nije razmišljao o Marthi, o Vincentu, o neredu koji je zahvatio Cape Haven. Ovo je bilo za male Radleyjeve; morao se pobrinuti za njih, zbog Star i zbog Hala. Nije znao koliko je Darke bio blizu kad je nazvao Leu, ali zaključio je da je blizu Montane. Duchess i snimka nadzornih kamera bile su mu posljednja nada za spas carstva koje se rušilo. Umor se spustio na Walka poput tople deke za najhladnije noći, težak, dovoljno težak da ga povuče duboko, da mu oteža kapke. Jedna od blaženih nuspojava tableta bila je omamljenost, ali zaključio je da se nije pošteno naspavao godinu dana i da nema šanse da će se naspavati baš sad. Ipak je zijevnuo, a zatim polako zaklopio oči. Thomas Noble ležao je na krevetu i gledao televizor kad je u kući nestalo struje. Ustao je bez šuma, čuo samo zvuke kuće, sat u hodniku, postojano brujanje grijalice za vodu. Stao je, zakoračio i spotaknuo se preko svoje torbe, spakirane za put. Roditelji su ga iskrcali u kampu, istom kao svakog ljeta; oni bi uživali na plaži dok bi on morao graditi dvorce od pijeska i bojiti majice prstima na osam milja od vlastite kuće. Iskrao se čim je pao mrak, pješice se vratio doma, skrenuo kroz šumu do dvorišta i uzeo rezervni ključ iz garaže. Ujutro će saznati da je pobjegao iz kampa, ali tad će već biti na putu za Kaliforniju. Krenut će za njom. Pomoći će joj. Srce mu je brže zakucalo i podigao je ruku na njega da ga smiri. Prepao se mraka i zbog toga se osjećao glupo. Prišao je prozoru i vidio osvijetljene prozore 264
Knjige.Club Books susjednih kuća, upaljena svjetla na trjemovima. Znao je gdje je razvodna kutija, što da radi kad neki prekidač iskoči. Stigao je do stuba kad je čuo lom stakla. Sledio se od straha, stao kao da mu je izraslo korijenje. Nije mogao pomaknuti ni mišić. Čuo je da se brava okreće, vrata otvaraju. Krckanje stakla pod koracima. Znao je da njegov otac ima pištolj u ormariću pod ključem u radnoj sobi. Znao je i da nema dovoljno hrabrosti da ga uperi u nekoga i puca, da ne bi bio dovoljno hrabar za to ni da ima dvije zdrave ruke. Opet koraci, glasni na parketu u kuhinji, tihi na tepihu u hodniku. Želio je povikati, javiti gdje je: napola se bojao da će nastradati jer nije primijećen. Lijepa kuća u lijepoj ulici, majka je imala nakita, otmjenih komada koje je netko možda primijetio. Udahnuo je i krenuo brzo, krećući se uz rub stuba, s najvišeg kata na srednji i u spavaću sobu roditelja. Dohvatio je telefon na noćnom ormariću. Linija je bila mrtva. Pritrčao je prozoru, baveći se idejom da pozove upomoć, ali opet čuo korake, ovoga puta bliže, u dnu stubišta. Mozak mu je grozničavo radio, pogledao je dolje, zaključio da bi u najboljem slučaju slomio samo nogu. Okrenuo se, osvrnuo po sobi, vidio prostor pod krevetom. Znao je da ima mjesta u garderobi, ali odlučio se za gostinsku sobu i brzo izašao. Sjenka na stubama. Nije se osvrnuo dok nije stigao do sobe, zavukao se iza vrata i pritisnuo leđima uza zid. Želio se rasplakati, borio se sa suzama, mislio da će možda uljez zaključiti da je kuća prazna, uzeti ono po što je došao i otići. - Thomase. Zaklopio je oči. - Znam da si ovdje. Gledao sam te iz šume. Reci mi što želim znati i odlazim svojim putem. Dajem ti riječ. Želio je odgovoriti, pitati uljeza što želi i dati mu to bez ikakve prepirke i otpora. A tad je uljez opet progovorio i Thomasu Nobleu sledila se krv u žilama. - Duchess Radley. Tip u Escaladeu. Darke. Thomas Noble panično se ogledao uokolo, ali nije našao ništa upotrebljivo, ništa teško ili oštro, ništa čime bi mogao kupiti dragocjene sekunde. Darke će ga pronaći. Pomislio je na Duchess, sjetio se kad ju je prvi put vidio, sjetio se što je sve prošla, njihova prvog plesa, trenutka kad ga je poljubila.
265
Knjige.Club Books Razmišljao je o svom savršenom domu i roditeljima koji su ga voljeli, o tome gdje je Duchess sad, sama na cesti, s pištoljem u torbi, dovoljno hrabra da ga upotrijebi. Nije joj uspio pomoći. Ali sad bi mogao, sad bi mogao dokazati kakav je. Sad bi i on mogao postati odmetnik. Vidio je obris na vratima, nekakvo jebeno golemo čudovište ušlo je i kad je krenulo prema njemu, Thomas Noble duboko je udahnuo i bacio se kroz tamu. Pucanj. Walk se probudio, skočio iz automobila i potrčao. Slomljeno staklo, otvorena vrata. Utrčao je u kuću s pištoljem u ruci. Od vrata do vrata, pa stubama na kat. Klinac je bio na katu, stisnut uza zid, koljena povučenih na grudi. - Jesi ozlijeđen? Odmahnuo je glavom. Nad njim je strop bio odlomljen, vidjela se greda. Pucanj upozorenja. - Gdje je? - Stražnja vrata. Walk je potrčao stubama u prizemlje. Vidio je ogradu na kraju travnjaka, preskočio ju i našao se u šumarku iza kuće. Slijedio je slabo vidljiv trag, noseći pištolj uperen pred sebe dok je srebrna mjesečina padala u oštricama koje kao da su rezale gusto raslinje. - Darke - povikao je, ali nije ništa čuo, pa je nastavio trčati. Trčao je među golemim drvećem. A tad, naprijed, primijetio neki obris pored stabla, sporo kretanje. Walk je podigao pištolj. Stao je, raširio noge, smirio ruke. Ispalio je jedan metak. Krupan je obris pao. Prišao je, polako. Kad je stigao do njega, Darke je već sjedio, naslonjen na stablo. Ruke su mu bile prazne. Walk je vidio pištolj oko metar iza njega, sagnuo se i podigao ga. Darke je teško disao. Ranio ga je u rame, bolno, ali bio je živ. Walk je osluhnuo, nije ništa čuo. Susjedi će uskoro pozvati policiju. U tom trenutku Walk nije osjećao trzaje tijela, usredotočio se samo na posao. Na posao, na svoje mjesto. Nije ih se još bio spreman odreći. - Nisam mislio da si dovoljno hrabar. - Idemo završiti s ovime, Darke? - Može, šefe Walker - glas mu je bio smiren, bez osjećaja, iako se bližio kraj. - Dugo se već skrivaš. 266
Knjige.Club Books - Morao sam ozdraviti. Dugujem nekim ljudima. Neće odustati. Jesi kad bio pogođen, Walk? Meni je ovo drugi put. - Imam pitanja. - Darke nije pritisnuo ranu, samo je pustio krv da se mirno slijeva niz ruku i kaplje s prstiju. - Našli smo Miltona. Koća ga je pokupila mrežom. Darke ga je pogledao odozdo. Walk je nastavio. - Što je otkrio o tebi? Darke je izgledao zbunjeno, ali možda su se kotačići polako počeli okretati. Volio je fotografirati. Walk je kimnuo, ali samo sebi. - Samo je trebao prijatelja, nekoga s kim bi išao u lov. Pa sam išao s njim u lov. Uvijek sam želio iskoristiti svaku mogućnost, šefe Walker. Takvi smo mi. Walk je pomislio na Marthu. Darke je stisnuo šaku i krv je potekla brže. - Sad je trenutak da priznam grijehe? Sirene u daljini. - Znam za Madeline. Darke je tad progutao knedlu, prvi znak osjećaja. - Sad joj je četrnaest. - Isto kao Duchess Radley. - Nisam ju želio napasti. Pokušao sam sve drugo. - Hal. - Nije mi pružio priliku da išta kažem, samo je podigao pušku. - I sad si ubojica. - Kao i tvoj prijatelj. Walk se odmaknuo unatrag, opet ga je obuzela vrtoglavica. - Vincent... - Tragedija zna pretvoriti grešnika u sveca. Vjeruj mi, znam. - Darke je jedva dolazio do daha. Bolje bila oštra. - Klinac u kući. Nisam mu ništa napravio. - Znam. - Ljudi me pogledaju, kako izgledam, svašta pomisle. U redu je to, tako dobivam što želim. - Ubio si Star Radley. - Ne vjeruješ valjda još uvijek u to, šefe Walker? Zamolio sam ju za uslugu, da razgovara s Vincentom u moje ime, da ga nagovori na prodaju kuće. Samo sam ga spomenuo i poludjela je, izudarala me šakama. Bila je divlja. - Ti i Vincent nešto ste se dogovorili. Ali nisi priveo posao kraju. Nisi prikupio novac. - Ja sam čovjek od riječi. Pitaj Vincenta i reći će ti. 267
Knjige.Club Books - Govoriš o njem kao da ga poznajem. - Možda ga i poznajem. Možda mi je Star svašta pričala, voljela je i drogu i alkohol i svašta drugo. Ispovijest nije vezana samo za crkvu. - Što to znači? - Vincent... nije onakav kakvim ga ti vidiš. Walk ga je promatrao, tragajući za istinom, ali možda i ne želeći vidjeti išta od svega toga. Darkeov je dah sad zapinjao. - Imam životno osiguranje. Dovoljno za Madeline. - Od prvoga dana novac je iza svega. - Neće ga isplatiti ako se ubijem. Vjeruj mi, provjerio sam. - Pa hoćeš počiniti samoubojstvo mojom rukom. - Ako dobro predstaviš slučaj, neće znati da je samoubojstvo. - Madeline te ne treba? Darke je zaklopio oči, a zatim ih otvorio, pune boli. - Djetetu je uvijek bolje ako ima roditelja. Ali znaš gdje je. Ima sve što treba. To je jedino što joj mogu dati. - Neće se oporaviti. - To nisu rekli. Ima šanse, s vremenom. Čuda se događaju svakoga dana. Walk nije znao vjeruje li Darke to doista, ali pomislio je da mu je to davalo snage da nastavi. - Pucaj u mene. Walk je polako odmahnuo glavom. - Stavi mi pištolj u ruku i pucaj u mene. Walk se odmaknuo korak unatrag. Krv je još kapala. Darke je bio presnažan; prekrupan i presnažan. - Pucaj u mene, jebemu. Molim te. Ubij me. Ubio sam staroga. Došao sam ubiti malu. Molim te. Walk je čuo sirene, udaljene, ali sve bliže. - Ne mogu. - Imaj milosti, šefe Walker. Tvoj Bog vjeruje u milost. Walk je stresao glavom. Ništa nije bilo jasno; ni pravda, ni poštenje. Pomislio je na Madeline, djevojčicu koju nije poznavao, na Duchess, koju jest poznavao. Prišao je korak bliže. - Daj mojoj kćeri šansu. Možeš ti to. U tebi je. Walk je prišao još korak bliže. - Ideš u zatvor. - Kad-tad ću izaći. A onda ću opet potražiti Duchess. Taj put iz osvete. Kratko i jasno. Ubit ću ju. 268
Knjige.Club Books Walk je shvatio što Darke pokušava, bilo je jasno kao dan. - Jebemu. Molim te, Walker. Ako im daš da me odvedu, moja će kći umrijeti. Nemam više novaca, ničega više nemam. Imao sam samo klub. Ne mogu plaćati njegu. Walk je samo stajao. Pištolj u ruci bio mu je toliko težak da ga je jedva držao. - Moraš obrisati svoje otiske. - Darke je naslonio glavu na stablo, suze su mu ispunile oči. - U džepu mi je ključ. Spremišta za najam u West Galeu. Blizu Capea. Unutra ima stvari koje Madeline mora dobiti. Mora znati tko smo bili. Walk ga je samo gledao. - Nemamo vremena. Pucaj, šefe. Daj mojoj kćeri priliku. Walk je obrisao Darkeov pištolj, sagnuo se i predao mu ga. Darke se lecnuo od boli kad ga je podigao, uperio ga u šumu i opalio. Jeka. Walku je zvonilo u ušima dok je dizao svoj pištolj. Darke je jednom kimnuo. Walk je povukao okidač.
269
Knjige.Club Books
43
uchess je prolazila pored lica gradića i usamljenih planina i toliko modrog neba da se u mislima vratila u beskrajne vode oko Cape Havena. Njezino je sjedalo bilo iznad kotača, osjećala je svaku rupu u kostima, cesta je ležala poput ožiljka na zemlji koju je njezin djed jedom prešao u drugom smjeru, ostavljajući jedinu sreću za sobom. Autobus je stajao u gradovima, ljudi ulazili i izlazili, starci noseći nešto tiho i zaboravljeno, mladići s kartama i parovima, parovi čija se ljubav razlijevala proredom i tjerala Duchess da okrene glavu. Vozač je bio crnac koji joj se smiješio kad je autobus zaspao i samo su njih dvoje vidjeli autostopera uokvirenog izlaskom sunca u Coloradu. Terenci su se kvarili, prolazili su pred podignutih poklopaca motora i sagnutih muškaraca, žena koje su pogledom pratile srebrn autobus. Restorani uz cestu i policijski automobili Lincolni i ceste daleko od svega vrijednog posjeta. Kod Caroge je ušao čovjek s gitarom i upitao onih nekoliko putnika smeta li im glazba, svi su odmahnuli glavama i zapjevao je Golden Slumbers. Glas mu je bio grub, ali u njem je bilo nečega što je skinulo krov sa starog autobusa i otvorilo pogled prema zvijezdama. Tek one noći kad je Mjesec ulio svo svoje svjetlo u kanjon Artaya, a vozač usporio i prigušio svjetla, Duchess si je dopustila pomisliti na Robina. Boljelo ju je; ne kao što ljubav boli, nego kao što je pisalo u ženskom časopisu koji je netko ostavio na stražnjim sjedalima; bolje bila sirova i ogolila joj je dušu, toliko žestoka da se presavinula u struku, jedva dišući, zavukla ruku u ruksak i izvukla vodu i disala plitko u nju. Vozač je uhvatio njezin pogled u retrovizoru, oči su mu bile pune potraćene brige, jer Duchess je znala da neće biti dobro, da ništa u njezinu svijetu nikad više neće biti dobro. Novca joj je ponestalo oko Dotsera, pred kraterima posutim brdima što su stršala iz tla, pred vulkanom što se uzdizao uvis, drvećem rasutim po sterilnoj zemlji koja je bila toliko crvena da se morala sagnuti i dodirnuti ju. Kod stanice za kamione na Cesti 70 pronašla je telefonsku govornicu. Voda je kuljala naprijed, gurala se prema Stjenjaku, prema Mexicu i još dalje. Nazvala je dječji dom na njihov račun i operaterka ju je povezala sa svijetom od kojega je bila udaljena stotinama milja u svakom pogledu. Nekim čudom dobila je Claudette i probila se kroz njezine govorancije o povratku i policiji i nevoljama. Izdržala je dovoljno dugo da joj Claudette potvrdi da je Robin dobro. A tad je Claudette rekla da pričeka, da ide po njega.
D
270
Knjige.Club Books Prekinula je čim ga je čula i klonula na cigle, usred pustoši udaljene od svega, premala da ostane sama, pod nebom kojim se kotrljala oluja kojoj nije mogla pobjeći. Brat je rekao bok, tiho kao da zna njezinu tajnu, a ona nije ni riječi mogla izgovoriti, nijedne jedine riječi, čak ni oprosti zbog svega što sam napravila i svega što ću napraviti. Posljednja dva dolara potrošila je na mlijeko i suho pecivo. Sjedila je ondje četiri sata, sunce je puzilo po svom luku, ruka sata gurala jutro prema vrelom poslijepodnevu. U benzinskoj stanici za pultom stajala je žena. Čitala je časopis skriven ispod pulta, pognute glave i umorna. Nosila je velike naočale i imala mrlju na majici, dala je Duchess ključ od toaleta s kratkim osmijehom, kao da zna kakve muke Duchess prolazi i kao da je vidjela mnogo takvih kao ona. Toalet je smrdio, sve su površine bile išarane grafitima, romantičnim izjavama poput Tom & Betty-Laurel ovdje su se poševili, i brojevima koje je trebalo nazvati za dobru zabavu. Duchess je oprezno skinula majicu kratkih rukava i traperice, oprala se tekućim sapunom iz dispenzera i obrisala papirima. Umila se hladnom vodom. Iz očiju joj je curio umor. Vani se zagledala u vozače kamiona, pokušavajući pronaći pravoga na temelju instinkta i ničega drugoga, iako ju instinkt u prošlosti nije najbolje poslužio. Sat kasnije odlučila se za jednog krupnog u kariranoj košulji i s brkovima nalik na upravljač trkaćeg bicikla. Njegov je kamion bio čist, na poklopcu motora pisalo je da se zove Annie-Beth, a ime je sa svake strane bilo ukrašeno srcem. Prišla mu je i nasmiješio se, odmjerio njezinu mokru kosu, Stetson, mali ruksak i tijelce od četrdesetak kila. - Kamo trebaš? - Možda do Vegasa. - Do Vegasa, ha. - Aha. - Pobjegla si od doma? - Ne. - Mogao bih upasti u nevolje. - Nisam pobjegla od doma. Osamnaest mi je. Na to se nasmijao. - Prolazim pored jezera Fish. - Gdje je to? - Utah. - Može.
271
Knjige.Club Books Dok su se vozili, promatrala je svijet, s visokog sjedala kamiona, poput zapovjednika. Kabina je mirisala na kožu. Krupni se zvao Malcolm, kao da su njegovi roditelji očekivali da će narasti samo do metar sedamdeset i raditi kao računovođa. Na konzoli je imao biljku, što je Duchess shvatila kao dobar znak. I fotografiju djevojke ne mnogo starije od nje, pored koje je stajala žena. - To je Annie-Beth? - upitala je. - Moja mala. - Zgodna je. - Je. Fotka je stara... sad joj je devetnaest. Studira političke znanosti. - Svaka riječ bila mu je obojena ponosom. - Pametna je, toliko pametna da nemam pojma na koga je. Pravi blagoslov. - To vam je žena pored nje? - Bivša. Volio sam piti. - Pokazao je značku na konzoli. - Čist sam već osamnaest mjeseci. - Možda vas primi natrag. - To još nije na redu. Imam biljku, kaktus. Ako njega održim na životu šest mjeseci, smijem pokušati. Natrag se ide korak po korak. Pogledala je kaktus na konzoli, odavno mrtav. Pitala se zna li on to, a i koliko je teško ubiti kaktus. Malo ju je ispitivao, ali nije odgovarala, pa je odustao. Spustio je štitnik da spriječi put suncu i vozio milju za miljom. Duchess je malo odspavala i probudila se toliko preplašena da joj je morao reći da je sve u redu. Vidjela je crvene stijene, sasušene tonove žute i narančaste, zalazak sunca na cesti toliko dugačkoj i toliko ravnoj da se zapitala sanja li. Na stanici za kamione rekao joj je da je vrijeme da izađe. Zahvalila mu je i poželio joj je sreću. - Idi doma - rekao je. - Idem. Na rubu grada koji nije imao ime Duchess je hodala pod srebrnim nebom. Noge su joj bile toliko teške da ih je jedva micala. Visoke zgrade s obje strane, obojene bojama koje su sa svakim korakom postajale svjetlije. Žute žardinjere i mlado drveće, trgovine na umoru i buka u valovima, bar prekoputa nad kojim je treperio neon. Zvuci koji su joj govorili da ne ulazi. Stajala je pred vratima, ruksak joj gulio kožu s ramena, oči bile toliko umorne da su rubovi bili zamagljeni, a ulična rasvjeta rasplinuta. Prešla je preko ceste, svaki joj je korak bio teturav i u svom smjeru. Disala je isprekidano, ne znajući kako da postoji; ruku teških od tereta. Povremeno bi joj sjećanje na Robina na tren diglo teret s grudi, vatru i mržnju prema čovjeku koji joj je ukrao život i nemarno ga odbacio, poput smeća na vjetru.
272
Knjige.Club Books Otvorila je vrata bara, iako joj je razum govorio da bježi, probila se kroz bar, kroz muškarce i pokoju ženu. Razmicali su se pred njom pod crvenim svjetlima. Barmen je bio star i zamolila je Colu prije nego što je shvatila da nema dovoljno za nju. Dok je kopala po džepovima, spustio je čašu na šank, vidio što se događa i gurnuo ju prema njoj u činu milosrđa kakav je Duchess posljednji put vidjela tako davno da je gotovo zaboravila da postoji. Otišla je do kuta i spustila ruksak, sjela na nizak barski stolac i zaklopila oči, uživajući u slatkom piću. U drugom kutu sjedio je muškarac s gitarom, obratio se redovitim mušterijama i zajedno su svirali i pjevali i vesela je gomila gledala i s vremena na vrijeme se smijala. Nitko od njih nije imao sluha, ali Duchess ih je gledala kao da stoljećima nije čula glazbu. Na tren je zaklopila oči, obrisala prašinu i znoj koji su joj se miješali na licu i ugledala majku kako podiže Robina prema zvijezdama kao da je nešto što treba blagosloviti, a ne još jedna pogreška. A tad se našla na nogama, pokrenula se, ljudi su se opet razmaknuli pred njom, žene su ju gledale kao da je dijete, muškarci pomalo znatiželjno. Prošla je pored stola za bilijar, udahnula dim i pivo i dah umornih ljudi naguranih jedni na druge. Neki su se ljuljali u ritmu gitare. Kad je glazba prestala, prišla je drugom uglu, svirač ju je pozdravio šeširom, pa i ona njega jednakim pokretom. - Želiš pjevati, malena? Kimnula je. - Dobro. Sjela je i ogledala se uokolo, vidjela nekoliko nasmiješenih i nekoliko nenasmiješenih lica. Nagnula se, šapnula jer nije bila sigurna kako se pjesma zove, samo riječi, ali svirač se nasmiješio kao da je dobro odabrala. Svirao je, a ona je sjedila u tišini; nije mu smetalo kad je zaklopila oči, ni kad nije počela navrijeme. Čula je mrmljanje, ali nije se obazirala na to, nego pustila tonove da ju vrate godinu dana unatrag, kad je njezina majka bila netko za kime je mogla posegnuti; vječno izvan dometa, ali barem je mogla posegnuti. Vidjela je brata, a zatim i djeda, ljubav koja je popravila svu štetu i otela joj dah iz pluća. Otvorila je usta i zapjevala. Pjevala je da je na njihovoj strani kad postane teško. Mrmljanje je utihnulo, gosti za stolom prestali ciljati kugle i približili se da čuju djevojčicu koja je rastvorila nebesa, otvorila svoju goruću dušu, i svirača pored nje koji je bio toliko opčinjen da ju je gotovo zaboravio pratiti žicama. Znala je da je gotova, da je na cesti. Tama je stigla i okružila ju je sama bol. Nije gajila iluzije da će njegova krv očistiti njezinu. Ali morala je to napraviti, nije mogla odustati. 273
Knjige.Club Books Kad je bila gotova, pustila je tišinu da još neko vrijeme lebdi. Stari barmen izašao je i pružio joj omotnicu s novčanicama. Namrštila se, a on joj pokazao znak. Mjesečno pjevačko natjecanje, nagrada stotinu dolara. Nije čekala pljesak, ali pratio ju je u samotnu noć kad je izašla s ruksakom i krenula prema autobusnom kolodvoru. Ovo je bio njezin put iskupljenja. Djevojčica na putu da ispravi čitav život nepravde.
274
Knjige.Club Books
44
alk je proveo dan i noć rješavajući posljedice. Ispitao ga je policijski odjel okruga Iver, rekao je malo, još su uvijek pokušavali shvatiti zašto je Darke provalio u kuću obitelji Noble. Walk im nije mnogo pomogao. Rekao je da je umoran, bolestan, da će u idućih par dana napisati potpun izvještaj. Neće napisati ni riječi o Duchess i snimci. Smislit će nešto bolje. Sjeo je u unajmljen automobil i odvezao se nekamo da se naspava. U motel udaljen pedeset milja od svega ostaloga. U ofucanoj sobi legao je na krevet i pomislio na Duchess, koja je sad bila negdje izgubljena. Nije se opirao trzajima tijela, samo se prepustio. Hlače su mu visjele, već je tri puta bušio nove rupice u remenu. Da se pogleda u ogledalo, znao je, vidio bi namršteno lice umjesto nasmiješenoga. Svi su mu govorili da se nikad ne mijenja. Nadao se da su u pravu. U ladici pored kreveta pronašao je Bibliju i olovku i papir, napisao je ostavku, pomiren s time, odrekao se značke. Pitanja je bilo još, neka možda nikad neće dobiti odgovore, ali pokušat će ih pronaći, za djevojčicu i dječaka, još će pokušati. Nazvao je Marthu, dobio sekretaricu i ostavio zbunjenu poruku u kojoj je rekao da je dobro, iako je znao da mu neće povjerovati. Za kraj joj je rekao da će ju opet nazvati nakon što se naspava. Rekao joj je i da mu je žao, da se kaje za toliko toga da misli da se ne može iskupiti. Mobitel mu je zazvonio u devet. Očekivao je Marthin glas, ali čuo je Tanu Legros, iz laboratorija. Ovoga puta nije ju požurivao, samo ju je upitao može li nešto provjeriti, a da nitko ne sazna. - Dugujem ti još nešto. Krvne pretrage. Ostavila sam ti nekoliko poruka u posljednjih par mjeseci. - Oprosti, bio sam... - Ionako sam se prije pozabavila pištoljem. - Krv iz Darkeove kuće? Milton? - Ne, zapravo. Nije ni ljudska. Životinjska. Walk je provukao ruku kroz kosu, razmišljajući o Miltonu, o lovu s Darkeom i lovini odnesenoj u kuću. - Jelenja? - Moguće. - Aha.
W
275
Knjige.Club Books - Jesi dobro, Walk? - A pištolj? Jesi išta našla? - Otiske. - Vincent King? - Zadržao je dah, soba se vrtjela. Trenutak istine. - Opet ne. Walk je bio preumoran da osjeti koliko mu je srce ubrzalo. - Mali su. - Ženski? - Dječji. Otisci malog djeteta. Walk je zaklopio oči. Telefon mu je ispao iz ruke, djelići slagalice počeli sjedati na svoja mjesta. Sve ga je boljelo. Bio je toliko umoran da je jedva držao glavu uspravno. Zahvalio je Tani i nazvao Vincenta. Vincent se javio na drugu zvonjavu. Više nije spavao, postao je biće noći. - Znam. Slušao je Vincenta kako uzdiše. - Što znaš? - upitao je Vincent tiho, ne izazovno, nego samo da potvrdi. - Robin. - Dječakovo je ime dugo visjelo u zraku. Cijela godina i sve prije nje. Walk je prišao prozoru, vidio autoput bez automobila, nebo bez zvijezda. Pronašao sam pištolj. Tišina je dugo trajala, samo njih dvojica, zajedno, kao i uvijek. - Mogu čuti istinu? - Uzeo sam dva života, Walk. Jedan od tih dvaju ne leži mi na duši. - Baxter Logan. On je platio, zar ne? - Misliš da je obitelj te žene sretna jer sam ja ubio čudovište koje ju je uništilo? Možda. Znam što sam napravio. Živim s time. Ali ne mogu i sa Sissy. Svaki put kad... Svaki moj udah ukraden je njoj. - Reci mi što se dogodilo. - Već znaš. Walk je s mukom progutao. - Maleni je ustrijelio majku. Vincent je zadržao dah. - Ali ciljao je u nekoga drugoga - rekao je Walk tiho, tužno. - U Darkea. - Mala mu je spalila klub. Osiguranje nije htjelo platiti. Kako se ti uklapaš u to? - Vidio sam njegov automobil, prišao kući straga, prečicom. Darke je rekao da pretražuje kuću, pokušao ući u dječju sobu i Star je poludjela. Mali je izašao kroz prozor, čuo majku kako vrišti i vratio se u kuću. 276
Knjige.Club Books - Hrabar je - rekao je Walk. - Poput sestre. - Star ga je ugurala u ormar, rekla mu da se ne makne. Mali je pronašao pištolj. Možda je mislio da ju Darke tuče. Gurnuo je pištolj iz ormara, zaklopio oči i povukao okidač. Kad sam stigao, još je žmirio. - Darke. - Bio bi ga ubio. Bio je sav krvav, od Star. Mali je jedini svjedok, što god rekao, Darke je bio ondje. Svi bi zaključili da je on kriv. Walk je naslonio glavu na prozor. Počela je lagana kišica. Razmišljao je o Darkeu, o tome kako je izgledao i kako se ponašao, kako je koristio mišljenje koje su ljudi imali o njem. Možda bi i bio ubio Robina. Walk nije mislio da bi. Ali drugi možda hoće. - Što si mu rekao? - Da ću preuzeti krivicu. Da ću priznati da sam ja, da policija ni ne traži nikoga drugoga. Da on nije ni bio ondje. - Pristao je? - Nije. Ali kuća, Walk. Htio je kuću. Pa sam ja pristao. Može ju kupiti ako pusti maloga na miru. - Zašto si se onda branio šutnjom? - Da sam priznao krivicu, proveo bih ostatak života u onom kavezu. Da sam tvrdio da sam nevin, tužiteljstvo bi zatražilo smrtnu kaznu. Slučaj je bio beznadan. Bilo bi pitanja. O pištolju. - Sakrio si ga. - Darke ga je uzeo. Osiguranje, za slučaj da se Darke predomisli. - Pomogao si Robinu da se vrati u kuću kroz prozor. I oprao ruke. Isuse, Vincente. - U trideset godina u zatvoru svašta se nauči o mjestu zločina. - Začepio si rupu od metka i šutio. - Tvoja pitanja nisu ni trebala odgovore. Šutnjom sam samo pojačavao dojam krivnje. Da sam ti odgovorio i na jedno pitanje, shvatio bi što se dogodilo, pitao gdje je pištolj, povezao činjenice. Pa sam ih odlučio pustiti da me smaknu. Da naprave ono što je trebalo napraviti prije trideset godina. - Nisi ubio Sissy. - Jesam, Walk. Samo ti to nisi želio priznati. Spreman sam. Želim umrijeti. Uvijek sam i želio. Ali prvo sam morao odslužiti kaznu. Hal je rekao da mu je drago da sam u zatvoru, da moram biti kažnjen. Da je smrt preblaga kazna. - Darke nije mogao skupiti novac za kupnju tvoje kuće. Ni za tebe, ni za poreze. Ne nakon onoga što je Duchess napravila - rekao je Walk. - To nisam znao. Ali Darke mi je pisao. - Vidio sam to pismo. - Aha. 277
Knjige.Club Books - Sigurno te razljutilo. - Je. Isprva je. Trebao sam novac... Ali ne za sebe. - Vratio ti je pištolj jer nije mogao održati obećanje. Čovjek od riječi, ha? Dugo su šutjeli. - Ljudi su komplicirani, Walk. Baš kad misliš da si nekoga skužio... Dao mi je priliku da se povučem iz dogovora, za slučaj da mi zatreba. - Želje se ponekad i ostvare... Drvo želja - rekao je Walk sebi u bradu, umorno se smiješeći. Bilo mu je pred nosom, a on nije shvatio što skriva. Walk je razmišljao o Vincentu, koji je šutio. Pitao se koliko je poražen, skriva li se u njem još uvijek dječak kojeg je poznavao. - Nadao si se da se mali neće sjetiti. - Vidio sam kako izgleda, izvan sebe, kao da je u drugom svijetu. Mislim da ni ne zna što je napravio. Pa sam mu rekao da sam ju ja ubio. To je dovoljno da posumnja. Neka misli da je netko drugi kriv. Jebemu, zaslužio je to. Pokušao sam ju oživiti. Masirao sam srce što sam snažnije mogao. Walk se sjetio Starinih slomljenih rebara. Sjetio se Darkea i Madeline i okrutne ruke sudbine. - Lagao si za mene. Stao si pred sud s policijskom značkom i lagao. Prepoznaješ li ti sebe još uvijek, Walk? - Ne. - Ne možeš spasiti nekoga tko ne želi biti spašen. Dugo su šutjeli. - Kako ide s Marthom? Walk se slabašno nasmiješio. - Zato si želio da te ona brani. - One noći počelo je milijun tragedija. Većinu ne mogu popraviti. Walk je razmišljao o Robinu Radleyju. - Nekoć sam se želio vratiti u tu noć i odlučiti drukčije. Ali sad sam samo umoran. Jebeno sam umoran. Možda si dobro postupio. - Dugujem Radleyjima. Možda se mali nikad ne sjeti. Malen je. Ako umrem vraćajući mu život, neka. Možda sjećanje na tu noć za njega nikad ne izroni iz tame. - Skoro si platio životom samo tu mogućnost. - Nisam mogao dopustiti da se pretvori u mene.
278
Knjige.Club Books
45
alk je vozio posljednjim miljama, za njim su ostajale one koje više nikad neće prijeći. Proveo je život u strahu od promjene. Nekoga je ubio. Izvana nije izgledao nimalo drukčije, znao je da ni neće. Zaljev se otvorio pred njim u svoj svojoj ljepoti, ali nije skidao pogled s isprekidanih crta na cesti. Dvadeset milja od doma pronašao je mjesto kamo ga je poslao Darke; u West Galeu; zapuštena spremišta za najam, niz crvenih vrata, bez ureda, samo s brojem telefona koji su klijenti mogli nazvati ako im nešto treba. Pogledao je broj na ključu i pronašao vrata, pripadala su jednom od manjih spremišta. Otključao ih je i zakoračio u mrak, potražio prekidač i svjetla su zatreperila, mutne žute pruge. Na jednoj strani našao je nekoliko plastičnih kutija. Pregledao je sadržaj polako, vidio sve iz nekadašnjeg sretnog života. Album s vjenčanja, Darke je izgledao mlado, visoko, ali ne prijeteće, supruga mu je bila lijepa. Bilo je i fotografija Madeline, sa smeđom kosom i svijetlim očima, širokim osmijehom na svakoj slici. Ličila je na majku. Haljinica s krštenja, stara vjenčanica, stvari koje se ostavljaju mlađim generacijama. Walk je odlučio zadržati skladište, plaćati najam, reći ljudima u bolnici gdje je za slučaj da se dogodi čudo. Spremao se okrenuti, ugasiti svjetlo i zaključati, kad je primijetio hrpu kutija i vreća za smeće u najdaljem kutu skladišta. Pogledao je što je u njima. Stari dosjei, ništa važno, jedna hrpa stare pošte. Vidio je ime i adresu. Dee Lane. Razmislio je o godini iza njih. Darke je ponudio Dee da će spremiti njezine stvari dok ne pronađe novu kuću. Prije nego što su se dogovorili za onu uslugu koja joj je sad ležala na duši. Bacio je poštu natrag na hrpu, pa opsovao kad se hrpa prevrnula. Sagnuo se i ugledao ju. Nešto što nije pripadalo na hrpu stvari Dee Lane. Kutija za videovrpcu. Vratio se u Cape, ušao u grad, vidio nov znak; čvrst metal i visoke skele, svjetlo je padalo na obećanje novih domova, novih trgovina. Gradsko vijeće odlučilo je bez previše pompe, Walk se bavio drugim stvarima. Još jedna promjena u svijetu koji se neprestano mijenjao. Policijska stanica ležala je u tami. Nije palio svjetla. Sjeo je u svoj ured i gurnuo traku u videorekorder. Pa se namrštio kad je vidio The Eight, Darkeov klub. Tek tad je primijetio datum u gornjem kutu i puls mu je ubrzao kad je shvatio što gleda. Snimka je pokrivala cijeli dan, pa je premotao dok ju nije ugledao. Star, za šankom. Gledao ju je kao da vidi duha, što je i bila; kako se smiješi i očijuka s
W
279
Knjige.Club Books mušterijama i skuplja napojnicu za napojnicom. Malo je premotao, stao kad je počela tučnjava, vidio tijela kako se bacaju jedna na druge. Star je zateturala, primila se za oko i opsovala, činilo mu se. Teturala je, kretala se kao da je alkohol konačno počeo djelovati. Walk nije vidio tko je počeo tučnjavu. Bio je okrenut leđima kameri. Ali tad je dotični izašao iz kluba. Walk je prepoznao šepanje, napor da ga se sakrije. Brandon Rock. Opet je premotao, dok ju nije pronašao. Sitna, plavokosa, lica izobličenog mržnjom dok je radila. Gledao je Duchess kako podmeće požar koji će gorjeti cijele godine. Kad je snimka završila, ustao je. Skinuo je značku i spustio ju na stol, a zatim izvadio traku i izašao na noćni zrak. Krenuo je Glavnom ulicom, nakon nekoliko koraka izvadio vrpcu iz kutije, razvukao ju i bacio u smeće. Kuća obitelji King bila je prazna. Duchess je stajala pred njom, pored starog Taurusa parkiranog na pločniku. Uzela je ključ od automobila ženi koja je kockala u baru u Camarillu. Ostavit će ga ovdje, baciti ključeve unutra. Bila je preumorna da požali što je napravila. Obišla je kuću i pokucala na vrata. U njoj je još tinjala sumnja, nije znala može li obaviti taj čin, čak i nakon putovanja koje je prešla da se nađe u ovom trenutku. Vozeći se Glavnom ulicom, ogledavala se kao da očekuje da se nešto promijenilo u toj godini koju je provela daleko, da joj bilo što pokaže da Cape Haven bez nje i njezine male obitelji nije isti. Ali vidjela je usnuo grad, ništa novo, čak ni pokoje zapušteno dvorište. Samo blistav red, kao da je krv njezine majke prekrila sjajem cijeli grad, kao da je nikad nije ni bilo. Opet je otišla iza kuće, pronašla kamen i razbila prozor. Tutnjava valova prekrila je zvuk. Ušla je u kuću obitelji King i ušla u svaku sobu, s pištoljem u ruci. Fotografije na zidu, Vincent i Walk leđima okrenuti vodi s bezbrižnim osmijesima kakve ona nije poznavala. Popela se na kat i provjerila sve spavaće sobe. Vodila ju je samo mjesečina. Vidjela je ormar, Vincentovu odjeću, svega nekoliko komada. Tri majice, jedne traperice, radne čizme. Razmišljala je kako nastaje ubojica, je li to odlučeno dugo prije rođenja, jesu li geni roditelja prokleti, je li cijela loza prokleta. Ili se sudbina možda prikrada polako, nošena udarcima, nošena ožiljcima. Vincent King nekoć je možda bio dobar, ali krv djeteta ne može se sprati s ruku. A trideset godina među najgorim otpadom društva samo najsnažniji mogu preživjeti nedirnuti.
280
Knjige.Club Books Nije bilo kreveta, samo madrac na podu. U sobi nije bilo namještaja, ni slika, ni televizora, ni knjiga. Samo jedna fotografija, zalijepljena selotejpom na zid. Fotografija djevojčice od koje joj je zastao dah, jer je izgledala poput nje. Plava kosa i plave oči. Sissy Radley. Izašla je iz kuće i hodala milju, penjući se stazama koje su se uzdizale visoko nad svjetlima grada. Na pola je puta stala, svaki ju je mišić bolio, zrak joj parao pluća kao da njezino tijelo ne želi nastaviti živjeti. Kad se popela na vrh posljednjeg brda, vidjela je svjetlo kasne mise. Samo je jednom bila ondje, sjedila s pet-šest ljudi samo zato što nije mogla spavati. Episkopalna crkva Little Brook. Uputila se cestom, uz bijelu drvenu ogradu, prišla vratima i neko vrijeme slušala rajsku glazbu. Na tren je spustila ruksak, naslonila se na stablo. Dugačak dan bližio se kraju. Stigla je kamo je trebala, pa je imala vremena otići do maloga groba u kojem je ležala njezina majka, pored Sissy, u dijelu groblja rezerviranom za najnevinije. Duchess je zamolila da ih pokopaju jednu do druge. Stala je kao ukopana. Stajao je ondje, visok na pozadini blage noći. Iza njega se tlo spuštalo prema liticama, iza kojih je bilo samo more. Na Ivy Ranch Roadu, Walk je skrenuo prema kući i pokucao. Brandon je izgledao užasno, nije ništa rekao, samo je stao ustranu i pustio Walka da uđe. U kući je smrdjelo, posvuda je bilo kutija od dostavljene hrane, limenki od piva, a svaka je površina bila prekrivena debelim slojem prašine. Hrpa DVD-a s vježbama po imenu Rock Hard, na omotu Brandon uvučenog trbuha. Brad je sjeo za kuhinjski pult i pogled mu je odlutao. Walk se sjetio Star, sjetio se koliko ga je puta ponizila i pomislio da je Brandonova šaka možda zato poletjela one večeri. - Znam što si napravio - rekao je Walk. Ništa nije trebao dodati. Brandon se rasplakao, briznuo u plač, plakao dok su mu se ramena tresla. Walk ga je promatrao, zbunjenost u njem rasla. - Nisam htio. Žao mi je. Moraš mi vjerovati, Walk. Walk nije ništa rekao, samo je saslušao ispovijest promucanu između jecaja. - Ponudio sam ruku pomirenja, kao što si mi rekao. Odveo sam ga u ribolov. Na brod, vožnju, bilo što. Želio sam da svađama dođe kraj. Ali onda sam se sjetio da mi je ogrebao Mustang. Sigurno je on. Tko bi drugi mogao biti? Prvo sam mislio podnijeti prijavu, ali dogodilo se sve to sa Star. Mislio sam ga samo prepasti. Iz osvete, iz šale. Nismo ni bili daleko od obale. 281
Knjige.Club Books Walk je udahnuo, zbunjenost prošla i ostavila za sobom samo tugu. - Gurnuo si ga u vodu. Miltona. Brandon je opet zaplakao, zakašljao kao da će povratiti sjećanje iz nutrine. Čekao sam ga na molu. Samo sam ga htio naučiti lekciju. Natjerati ga da se plivajući vrati na obalu. Iz šale. Ali nije dolazio, pa sam se vratio na more. Nije ga bilo, Walk. Nestao je. Walk je ostao sjediti s njim. Nazvao je Boyda i pričekao, rekao Brandonu što da kaže. Da bude iskren. Bolje će spavati. Gledao je kako ga privode. Brandon je pognuo glavu, samo se još jednom rasplakao kad je pogledao Miltonovu kuću prekoputa. Možda je to bila karma, sile univerzuma o kojima je pričala Star. Walk nije imao previše vremena za razmišljanje, jer ga je Dee Lane nazvala na mobitel i rekla mu da je netko provalio u kuću obitelji King. - Jesi li vidjela tko? - upitao je Walk, već trčeći. - Neka djevojčica, čini mi se. Trčao je sve do Sunseta, brz i okretan, sad kad je skinuo toliko kilograma. Stigao je do vrata sav znojan i zalupao šakom. Na stražnjim vratima staklo je bilo slomljeno. Pratio je njezine korake, njezinu osvetu, znao da je zakasnio. Nad kaminom je vidio fotografiju, jedva prepoznao dječaka koji je nekoć bio, ali na Vincentu i Star vidio samo osmijehe. Slika vremena kojega se više nije sjećao, koliko god je pokušavao. Uspeo se na kat. I on je stao kao ukopan kad ju je vidio. Možda je Vincent mogao za sobom ostaviti ćeliju, upravitelja, zatvorenike i žičanu ogradu. Ali nikad neće moći ostaviti za sobom tu djevojčicu. Prije nego što je zakoračila prema njemu, dugo ga je promatrala. - Čekao sam te - rekao je Vincent. Duchess je prišla bliže, polako spustila ruksak i izvukla pištolj. Bio je teži nego što je pamtila i u tom trenu jedva ga je podigla. Gledao ju je kao da je posljednje dijete, posljednje dobro na svijetu. Vidjela je da je donio cvijeća na grobove, kao da na to ima pravo. Vidio je pištolj, ali nije se uznemirio, samo je opustio ramena i smireno izdahnuo, kao da je čekao na konačan završetak nakon čitavog života završetaka. Odmaknuo se kad se ona primaknula, pa opet, pa opet, dok ona nije stala i zagledala se u mjesečinu iza njega. Do njih je doprla glazba iz stare crkve. - Volim ovu pjesmu - rekao je. - U Fairmontu... Imali smo kapelicu. Uvijek sam volio ovu pjesmu. Zemaljska radost gubi sjaj, slava njezina prolazi. 282
Knjige.Club Books - Promjena i trulež jedino su što vidim. - Žao mi je. - Ne želim te slušati. - OK. - Ne želim da mi kažeš što se dogodilo, ne želim znati. - OK. - Ljudi govore da nije pošteno. - Nikad nije. - Onoga dana dao si mi pištolj. Rekao si da je pripadao tvomu ocu. - Očistila sam ga kao što si mi pokazao. Poštuj oružje, je li tako bilo? Ali onda sam ga sakrila u ormar, iako si mi rekao da ga koristim za zaštitu. - Nisam ti smio reći... - Zato ću ga sad upotrijebiti. Hal je rekao da si rak. Sve čemu priđeš... sve ubiješ. Rekao je da ne zaslužuješ život. - Bio je u pravu. - Walk je stao pred sud i lagao. Star je govorila da je on čisto dobro. - Žao mi je, Duchess. - Jebemu. - Podigla je ruku i popravila šešir. Ostala je bez daha. Glas joj je bio jedva čujan, ali smirila je ruku i premjestila prst na okidač. - Ja sam odmetnica Duchess Day Radley. A ti si ubojica Vincent King. - Ne moraš. - Nježno se nasmiješio. - Zna što moram. Pravda. Osveta. Mogu ja to. - Još uvijek možeš biti tko god želiš, Duchess. Podigla je pištolj. Suze su joj kliznule niz obraz, ali on se smiješio. - Došao sam se oprostiti. Ovo nije tvoja dužnost. Neću dopustiti da me nosiš na duši. Kad je zakoračio unatrag, glasno je uzdahnula. Ispružio je ruke i poletio. Pritrčala je i vrisnula i stala na rubu litice, a njega progutala tama. Pištolj joj je pao iz ruku. Pala je s njim, koljenima na prašinu, pružajući ruku preko ruba litice, hvatajući zrak. Iza nje je ležala majka i Duchess je posljednjim snagama dopuzala do groba. Prislonila je obraz na kamen i zaklopila oči.
283
Knjige.Club Books
ČETVRTI DIO
SRCOLOMAC
284
Knjige.Club Books
46
lair Peak počinjao je uz rub Nacionalnog parka Elkton-Trinity u blizini Whitefoota. Gradić u kojem bi Walk mogao provesti cijeli dan samo promatrajući nedirnutu divljinu i toliko visoko drveće kao da se pruža prema Božjoj ruci. Putem do tamo provezao se pored neplodnih polja i mrtve trave i desetak ugaslih gradića, kao i više od sto puta u proteklih dvadeset godina. Star bi sjedila pored njega, na suvozačkom mjestu, i brojila milje, tiha i zamišljena. Kasnije bi bila sretnija nego ikad. Demone koji su živjeli u njezinoj duši uvijek bi privremeno istjerao čovjek po imenu Colton Sheen, psiholog koji je radio u ordinaciji nad trgovinom polovnim klavirima. Nosio je malu urnu. Sprovod je bio kratak. Oporuka Vincenta Kinga bila je jasna, ali i dovoljno nejasna. Šuma se protezala preko šest okruga i dva milijuna hektara. Walk je zaključio da je podnožje vrha Blair jednako dobro kao i ostatak parka. Prešao je preko ceste i sišao niz padinu, gazeći mrtvo lišće, stigao do golemih borova i rasuo pepeo po tlu. Nije ništa rekao, nije se oprostio, samo si je dopustio trenutak sjećanja na vrijeme koje je konačno počelo blijedjeti. Nakon toga uputio se ulicom Union do vrata. Trgovina je bila zatvorena, ali svjetlo nad njima plamtjelo za zimskoga dana. Pozvonio je, čuo zujanje brave, ušao u mali hodnik i krenuo uskim stubištem. Jednom je već bio ovdje, prvi put, da se uvjeri da Star neće zbrisati. - Ja sam šef po... - zamucao je Walk. - Pardon, ja sam Walker. Samo Walker. Bio sam šef policije u Cape Havenu. Walka nije iznenadilo što ga se Sheen ne sjeća. Čovjek koji je stajao pred njim lijepo je ostario, imao gustu sijedu kosu i držao se uspravno sa svoja gotovo dva metra. Kad je Walk spomenuo Star Radley, pružio mu je ruku. - Oprostite, davno je to bilo - rekao je Sheen. - Imam pacijenta za deset minuta, pa je to sve što vam mogu posvetiti, nažalost. Sjeli su, Walk se svalio u mekan naslonjač, nasmiješio pri pogledu na smirujuće fotografije na zidu. Pored njih bio je velik prozor, s kojeg je pogled pucao na Elkton-Trinity i snijegom pokrivene vrhunce. - Mogao bih cijeli dan gledati van. Sheen se nasmiješio. - Zna mi se dogoditi. - Došao sam zbog Star.
B
285
Knjige.Club Books - Morate znati da vam ništa ne smijem reći. Veže me... - Da - prekinuo ga je Walk. - Samo sam... Oprostite, prolazio sam kroz grad i svratio do vas. Star je... umrla je. Sheen se nasmiješio, suosjećanje prolilo iz njega. - Vidio sam, pratio sam priču u novinama. Prava tragedija. Ali čak i u smrti... - Nisam siguran ni zašto sam došao. - Jer vam nedostaje prijateljica. - Da... Nedostaje mi prijateljica. - Walk je tek tad shvatio da zbog svih ostalih osjećaja, zbog istrage i oprečnih teorija nije ni shvatio koliko mu nedostaje prijateljica. Bilo je lako vidjeti njezine nevolje, njezinu ljepotu, sve osim stvarne, drage osobe koju je poznavao čitavog života. - Mislim da me samo zanimalo zašto je prestala dolaziti. Dobro joj je išlo, tako joj je dugo dobro išlo. A onda je sve to preko noći nestalo. I nikad se nije oporavila. - Ljudi se vrate na staro iz milijun razloga, ili odaberu drukčiji put. Ali čak i da vam smijem reći, davno je to bilo. A i vidio sam ju samo jednom. Walk se namrštio. - Oprostite, ja govorim o Star Radley. - Da. Sad vas se sjećam. Nemam mnogo pacijenata koje dovozi policajac. - Ali dovodio sam ju svakog tjedna. - Ne k meni. Iako sam ju često viđao. Zbog pogleda sam stalno kraj prozora. Walk se nagnuo prema njemu. - Gdje ste ju onda viđali? Sheen je ustao. Walk ga je slijedio do prozora. - Ondje - pokazao je Sheen. Kad je Walk izašao na pločnik, nad njime je proletio oblak. Kroz Blair Peak prolazila je samo jedna autobusna linija i Walk je sjeo na prvi autobus, kao i Star, jednom mjesečno dulje od deset godina. Autobusna stanica bila je prekoputa prozora ordinacije Coltona Sheena. Sjeo je u dnu napola praznog autobusa, koji se prvo uspeo na brdo, a zatim spustio u dolinu. Drveće se uzdizalo uz cestu, bacalo sjene. Nakon dosta vremena izašli su iz šume i pred njima se otvorila Kalifornija, nepregledne ravnice. Ustao je i prišao prednjim vratima, stao iza vozača i pogledao van. Nije ga ugledao do posljednjeg zavoja, a onda se stvorio pred njim naglo i bez upozorenja je shvatio gdje je i pred čime se nalazi. Autobus je stao i Walk je izašao, osvrnuo se uokolo dok je autobus odlazio. Miljama uokolo ni u jednom smjeru nije bilo ničega, samo dugačka ravna cesta, bodljikava ograda visoka šest metara i niske zgrade Okružnog zatvora Fairmont.
286
Knjige.Club Books Čekao je sat vremena, sjedio sam u sobi, s vremena na vrijeme podigao bi ruku i gledao ju kako drhti. Zaboravio je, propustio je uzeti lijek jer su se ispriječili životni problemi. Vincentovi, ne njegovi. Sad je već bio loše. Bol je bila snažna povremeno, strah stalno. Budio se sat vremena ranije, da dobije još jedan sat za bitku u kojoj je sve teže pobjeđivao. Budućnost ga je plašila, ali s druge strane, kad nije. Cuddy ga je pozdravio s blagim osmijehom. - Umalo te nisam prepoznao bez uniforme. Ako želiš razgovarati, dođi sa mnom dok završavam sitnice. Walk je uhvatio korak s visokim upraviteljem, držeći se iza njega dok su se vrata otvarala i zatvarala. Čitav život posvećen redu i neredu, sprječavanju zla da izađe i dobra da uđe. Walk si to nije mogao ni zamisliti. - Žao mi je što nisam došao na sprovod - rekao je Cuddy. - Nisam lud za oproštajima. Hodali su uz ogradu. Stražarnice su bile visoke poput silosa. - Nešto sam tek sad saznao - rekao je Walk. Cuddy je duboko udahnuo, kao da se pripremao na ovaj trenutak. Walk nije znao što rade; možda patroliraju, možda Cuddy voli svjež zrak nakon deset sati smjene. - Star je dolazila ovamo - rekao je Walk. - Je. - Ali nije bila upisana, provjerio sam popis posjetitelja. Provjerio sam sve što sam mogao. Prošli su pored stražarnice, Cuddy je podigao ruku. - Volim sumrak - rekao je. - Sam kraj sumraka. Sunce je već nekoliko stupnjeva ispod horizonta. Ponekad ih pustim van da gledaju zalazak sunca. Pet stotina muškaraca, ubojica i silovatelja i dilera. Stoje zajedno i gledaju nebo i to je jedini trenutak u danu kad nemamo problema. - Zašto? - Možda zbog ljepote. Pred njom je teže zanijekati višu moć. - Ili lakše. - Ne gubi srce, Walk. To bi tek bila prava tragedija. - Pričajte mi o Star. Cuddy je stao, na najdaljoj točki od zatvora, između dvije stražarnice i stražara spremnih oduzeti život jednako brzo koliko i bilo koja porota. - Sviđala mi se. Dobro sam ju upoznao s godinama. Vincent King bio je jedan od najpoštenijih ljudi koje sam ikad upoznao. Mijenjao se pred mojim očima. Prestrašen klinac, neko vrijeme neustrašiv, a zatim se pomirio sa svime. - S čime?
287
Knjige.Club Books - S time tko je. OK, ali ne i dobar. A Star mu je pomogla. Uzrokovao je njezinu bol i bio je jedini koji ju je mogao ukloniti. Ponovno je našao svrhu. Walk je gledao zvijezde kako se pale. Odozdo su mu izgledale poput svjetla raja. - Trebao ju je, trebao je ponovno nešto osjetiti, nešto više od onoga što osjeća čovjek u zatvorskom kombinezonu koji hoda u lancima. Dolazila je dvadeset godina i isto su tako mogli biti u braku. Ponekad nisu ni razgovarali, u početku; samo bi promatrali jedno drugo, ona je bila živa vatra i gorjela je, a on ju je gledao kao da je poslana na ovaj svijet samo za njega. - Što su mislili drugi zatvorenici? - Nisam ih puštao u zajedničku sobu za posjete, Vincenta i Star. Mislim, isprva jesam, naravno, ali odmah sam shvatio da je premlada za to, da su zatvorenici pregrubi sa svojim šalama, obećanjima i prijetnjama. Vincent je nakon posjeta bio loše, čuvari su nekoliko puta uspjeli prekinuti tučnjavu, ali nakon toga su zatvorenici otkrili njegovu slabu točku i iskorištavali ju. Imamo još jedan prostor, stan. Za bračne posjete. Pravo na to mora se zaraditi. Samo mi i još tri države. - Ostavljali ste ih same tek tako? - Vincentu je trebala... Da se osjeća kao ljudsko biće. Dovraga, i ja sam trebao vidjeti kako se u njega vraća ljudskost. A Star, njih dvoje, sile univerzuma i tako to. Nema tog zatvora koji bi razdvojio njihove duše. Walk se nasmiješio. - Nisam smio zabilježiti njezine posjete, jer nije imala dozvolu. Gledao sam kako se mijenja, kako joj se tijelo mijenja, devet mjeseci, taj sjaj, znaš već. Dvaput. Dva čuda rođena iz očaja. - Cuddy se nasmiješio. - Nije ih nikad dovela... - Nije joj dopuštao. Ne u zatvor. A i nije želio da znaju. Ne osuđujem ga zbog toga. Rekao je da nema djeteta koje želi oca u Fairmontu. Razgovarali smo o tome, samo ga je osnažilo. Živio je za druge. Takav život nije potraćen, zar ne? Walk je zaklopio oči i pomislio na Duchess i Robina, njihovu krv, tu nepoznanicu. - Zamolio me da nikomu ne kažem. Obećao sam da to neću prvi spomenuti, ali da neću lagati ako me itko pita. Ja sam čovjek od riječi. - Da. Cuddy se tiho nasmijao. - Nije nas još mnogo ostalo. - Mislim da je Star možda rekla Darkeu. - Zašto? - Zbog nečega što je rekao pred kraj. Što sve radimo za voljene, ha? To su oni bili jedno drugomu. Vincent i Star živjeli su jedno za drugo, dok više nisu mogli. 288
Knjige.Club Books - A tad se zatvor promijenio, srušili su stan da sagrade novo krilo, za najteže slučajeve. Vincent se nije želio sastajati s njom u sobi za posjete, ne nakon onoga što se dogodilo ranije. Mislim, to su ljudi koji se zainate, zakunu; spremni potražiti Star kad izađu. Prazna obećanja, ali ipak. Vincent nije želio da dođe do toga, ni zbog nje, ni zbog svoje djece. - Pa joj je zabranio da dolazi - rekao je Walk tužno. - Najteže što je ikad morao napraviti. Tako ju odgurnuti od sebe. Rekao joj je da krene dalje, da nađe nekoga. Ipak je dolazila, čekala je cijelu godinu, za slučaj da se predomisli. A onda je prestala. Zaključio sam da je našla način da ostavi prošlost za sobom. - Nije. Nije ostavila za sobom prošlost, nego sve osjećaje. Cuddy nije ništa rekao, ali je znao. Nije bilo tragedije kakvu on nije vidio, ili kojoj nije vidio posljedice. - Nisi znao ništa o tome? - rekao je Cuddy. - Ne. Star je znala što bih joj rekao. Da mora paziti na sebe. Da joj nema koristi od života u prošlosti. A što ja znam o tome. Kao da ja mogu davati savjete. Možda im je trebalo nešto samo njihovo. Njihova mala obitelj, slomljena, ali njihova. Kad su stigli do ograde, Walk mu je pružio ruku. - Hvala vam, Cuddy. Plemenito ste postupili. - Slobodno pitam zašto si tek sad došao? Zašto si se vratio? - Slučajno. Vincent je želio da prospem njegov pepeo po parku Elkton-Trinity. Nisam ni siguran zašto. Cuddy se nasmiješio, podigao ruku Walku na rame i pokazao. - Ono je Vincentova ćelija. Jedanaest-tri. Trideset godina gledao je van. Pogledaj u što. Walk se okrenuo. I iznad niza brda vidio dva milijuna hektara slobode.
289
Knjige.Club Books
47
ilo je lijepo jesenje jutro, blistavo sunce dizalo se nad planinama iza nje. Duchess je jahala sivu kobilu kao i svakoga dana prije nego što bi se Montana probudila. Sad je već dobro poznavala staze; dah ju je okruživao poput oblaka, kobila mirno kasala kao da je znala da više nikad neće brzo trčati. Kad su stigle do usamljenog strmog brda, Duchess ju je pomilovala i zagledala se u ranč. Kuća je bila drvena i prelijepa, vatrica je gorjela, a iz dimnjaka se vio dim. Vidjela je staje. Rijeku uz koju je hodala tri milje kroz jasike prije nego što je naišla na vučje tragove i brzo se vratila. Imala je nož, djedov, i vikendom je istraživala sama, probijala se kroz grmlje, gazila kroz plitka jezerca koja je izdubila jesen. Mjeseci prije toga bili su dugački i teški, ali shvatila je da nova okolina pomaže. Svela je postojanje na disanje, kao što joj je rekao Hal, i iako je osjećala bol, bol zbog svega, znala je da vrijeme liječi sve. Kad je stigla do staja, uvela je sivu kobilu, dala joj vode i sijena i potapšala ju po njušci. Dolly je zatekla u kuhinji, s novinama u rukama. Zrakom se širio bogat miris kave. Duchess je došla do Dolly, pojavila joj se na pragu jedne večeri oko ponoći i rekla da je došla da Dolly održi obećanje. Isprva je pristala ostati jednu noć, ali ju je idućeg jutra Dolly odvela do staje i pokazala joj kobilu, koju je primila k sebi besplatno, nakon dražbe Halove farme. Jedan dan postao je jedan tjedan. Koji je postao jedan mjesec i više. Dolly se pretvarala da joj je potrebna pomoć na farmi, iako je bila toliko bogata da je svakog tjedna za nju radilo nekoliko radnika. Duchess je naporno radila, ostajala na zemlji od izlaska do zalaska sunca. Isprva nisu mnogo razgovarale, jer je djevojka bila toliko potištena da je Dolly znala da će joj pomoći samo vrijeme. Dolly je jednog jutra pokrenula razgovor o službenom posvajanju, dok su mele lišće virginijske borovnice ispred garaže. Duchess tri dana nije ništa rekla, a onda rekla Dolly da je glupa ako želi nju za kći i da bi trebala otići doktoru. Ali ako joj doktor kaže da nije luda, onda dobro, ostat će kod nje. Duchess je skinula čizme. - Moram zaraditi nešto love. Dolly je podigla pogled s novina. - Dugujem nekomu. Moram vratiti taj dug. - Mogu ti ja...
B
290
Knjige.Club Books - Moram ga sama zaraditi. Odmetnici vraćaju dugove. - Još nije smislila kako da uđe u trag Hanku i Busy. Nazvat će motel, zamoliti da joj da ju podatke. Morala je popraviti tu grešku. Dok je Duchess prolazila pored nje, Dolly joj je pružila pismo. - Ovo je stiglo za tebe. Duchess ga je primila. Vidjela je žig poštanskog ureda Cape Havena i otišla u sobu, čije je zidove obojila zelenom bojom jednakom brdima. Zatvorila je vrata za sobom i smjestila se u velik naslonjač pred prozorom. Prepoznala je rukopis; dovoljno sitan da zamisli Walka kako piše pismo tjedan dana. Polako ga je pročitala. Ispričao se za laganje na sudu, za to što je time poljuljao njezinu vjeru u njega. Rekao joj je da ljudi ponekad naprave nešto krivo, ali iz pravih razloga. Dvadeset stranica pisao joj je o svojem životu, o životu njezine majke i mladog Vincenta Kinga i Marthe May. Rekao joj je da je bolestan i da se toga donedavno sramio, da se bojao da će izgubiti svoje mjesto. O tome je pisao još cijelu jednu stranicu prije nego što je prešao na stvar, prije nego što joj je napisao istinu zbog koje joj je papir ispao iz ruke, a ona ustala i ushodala se po sobi. Kad se smirila, podigla ga je i nastavila čitati. Rekao joj je za Vincenta, za njegovu krv u njihovim žilama, rekao joj je da ne smije biti tužna, nego ponosna. Rekao joj je da ga je njezina majka uvijek voljela i da je održala tu ljubav na životu i u najtežim uvjetima. Spomenuo je što je mučilo Vincenta, nemogućnost iskupljenja za život koji je ukrao. Ali voljeli su vas, napisao je. Ti i brat rođeni ste iz ljubavi koju ništa nije moglo uništiti. Priložio je jednu fotografiju; sebe na zahrđalom brodu sa svježe ispisanim imenom, CAPE HAVEN FISHING. U vodi je Duchess vidjela odraz sitne žene tamne kose, koja je držala fotoaparat sa širokim osmijehom. Uz fotografiju je bio priložen i dokument, oporuka Vincenta Kinga. Kasnije joj je Dolly objasnila da su ona i Robin sad vlasnici veličanstvene kuće u Cape Havenu. Vincent ju je obnovio za njih dvoje. Rekla je da još ne moraju ništa napraviti, ali ju jednoga dana mogu posjetiti, prodati, napraviti s njom što god žele. U tako kratkom vremenu Duchess je od nekoga tko nema ništa postala netko tko ima nešto, ima budućnost, koliko god nesigurna bila. Te je noći ležala budna i razmišljala o svem što se dogodilo, o svem što je saznala i naučila i što će zaboraviti. Čekala je, rane su zarastale, snaga se vraćala u nju. Idućeg jutra rekla je Dolly da je spremna.
291
Knjige.Club Books
48
radić se najavio bez previše pompe, samo malim znakom s imenom. Owl Creek. Dolly je imala prijateljicu u Roxburghu, do koje su se dovezle preko noći. Otamo je Duchess nastavila sama, autobusom. Dolly ju je samo jednom upitala treba li ju. Duchess je rekla ne, hvala. Autobus je bio dugačak, srebrn, s crvenim i plavim detaljima. Kad je stao, primila je ruksak i ustala, prošla između sjedala i izašla na zrak Wyominga. Vozač joj je doviknuo pozdrav i poželio sretan nastavak puta, zatvorio vrata i krenuo dalje. Dugo je gledala prozore, odražene poglede, nekoliko osmijeha. Miris motora, mehanička vrućina. Sad je hodala pognute glave, od onoga dana, tiša nego ranije. Prošla je hotel Capitol. Tende nad izlozima koji su privlačili imućne kupce. Laceyna keramika, Aldonove starine, cvjećarnica Pressly. Prošla je pored knjižnice Carnegie. Sunce je sjedilo nisko nad planinom Bighorn, teško; pred njom se prostirala dolina. Duboko je udahnula. Leđa su ju boljela od sjedenja. Osvježila se u toaletu nove novcate benzinske stanice. Htjela je da joj kosa visi baš kako treba ispod šešira. Nosila je malu kartu, mjesto na koje je trebala stići bilo je zaokruženo i ne tako daleko. Hodala je manje od milje i pronašla široku tratinu uokvirenu lijepim kućama. Prošla je još jednom ulicom i pronašla ju. Osnovna škola Owl Creeka. Zgrada je bila niska, znakovi ispisani bijelim slovima, iz košarica je visjelo cvijeće. Prekoputa je bila još jedan tratina, a iza nje velik hrast koji ju je podsjetio na drvo želja. Prišla mu je, stala pod grane, pa sjela u hlad, na lišće koje je bilo toliko narančasto da je morala podići jedan list prema suncu. U ruksaku je imala bocu vode i otpila je malo, a ostalo ostavila za kasnije. Imala je i čokoladicu, ali bila je previše nervozna za hranu. Stigao je prvi automobil, pa još jedan, ali većina roditelja djecu je dovela pješice, nakon šetnje gradom. Odmah je primijetila Petera. Jet je vukao uzicu, a Peter se smiješio skoro svakomu pored koga bi prošao.
G
292
Knjige.Club Books Podigla je ruku na grudi kad su prva djeca istrčala. Popravila je šešir, pa ljepše zavezala žniranac. Bila je u svojoj najljepšoj haljini, žutoj, u njegovoj najdražoj boji. Kad ga je ugledala, zastao joj je dah. Bio je viši, kosa mu je bila kraća, smijeh jednako blistav i prelijep. Znala je da će jednoga dana biti srcolomac. Pored njega je bila Lucy i čvrsto ju je držao za ruku dok su hodali stazom. Tad je primijetio Petera i potrčao prema njemu, Peter ga je podigao u naručje i dugo su se grlili, Robin zaklopljenih očiju. Peter je spustio Robina i predao mu uzicu, Jet skočio i liznuo ga po licu, a Robin se nasmijao. Duchess je stajala kao ukopana dok ih je Peter vodio prema malomu parku u blizini. Gurao je Robina na ljuljački, pomogao mu da se popne na tobogan i pričekao ga na drugom kraju. Promatrala ih je, osjećajući svaki njihov osmijeh kao da je njezin, slušajući njegov glasan smijeh. Pridružila im se Lucy, noseći torbu iz koje je ispalo nekoliko papira. Kad ju je Robin primijetio, zatrčao se prema njoj kao da ju nije vidio sto godina. Duchess je krenula kad i oni, držeći se na dovoljnoj udaljenosti, ali ionako ju ne bi primijetili. Nekoliko ih je puta pokušala dozvati, ali glas joj je bio toliko slab da je jedva izgovorila bratovo ime. Živjeli su u lijepoj kući. Zelene daske, bijele žaluzine, uredno dvorište. U kući o kakvoj je Duchess nekoć sanjala za njih dvoje. Imali su poštanski sandučić na kojem je pisalo obitelj Layton. Prošla je cijelom njihovom ulicom dok je sunce zalazilo, a nebo Wyominga spuštalo na nju svoju delikatnu ljepotu. Pogledala je kakvi su im susjedi, vidjela djecu, bicikle, palicu i lopticu za bejzbol. Kad je pao sumrak, vratila se do kuće i provukla pored nje u stražnje dvorište. Vidjela je ljuljačke, roštilj i plastični mravinjak. Dugo je stajala kao skamenjena, dok noć nije zamijenila dan bezbrojnim zvijezdama. Popela se na trijem, prošla njime i prišla prozoru. Unutra je bilo upaljeno svjetlo, obasjavajući savršen prizor. Lucy je sjedila s Robinom, koji je vježbao čitanje. Peter je stajao u kuhinji, vičući da je večera gotova i stavljajući tanjure na stol. Zajedno su sjeli. Televizor je bio upaljen, ali bez tona, Jet sjedio pored Robina i gledao ga s iščekivanjem. Robin je pojeo sve do posljednjeg zalogaja. Gledala ih je dok nije bilo vrijeme za krevet, dok Peter nije nježno poljubio Robina u glavu, a Lucy uzela knjigu za čitanje prije spavanja, primila ga za ruku i povela na kat.
293
Knjige.Club Books Pitala se hoće li se Robin sjećati svega što su prošli. Znala je da vjerojatno neće, ili barem ne detaljno. Bio je dovoljno mlad da postane bilo tko. Svijet je bio njegov. Bio je princ i konačno je shvatila zašto. Nije bila tip djevojke koja plače, ali u tom trenutku pustila je branu da se slomi i suze su potekle. Plakala je za svime što je izgubila i zbog svega što je pronašla. Duchess je prislonila dlan na staklo i oprostila se od brata.
294
Knjige.Club Books
49
uchess je idućih nekoliko dana provela u sobi. Dolly je znala da ju treba pustiti na miru, dati joj da diše, koliko god se brinula. Ostavljala joj je obroke pred vratima, otvorila ih samo jednom, da pita bi li Duchess htjela pomoći s timarenjem sive kobile. Zatekla je Duchess za malim radnim stolom, obasjanu suncem, kako piše. U ponedjeljak je Duchess išla u školu s Thomasom Nobleom. - Jesi dovršila? - upitao je. - Aha. Dobili su zadatak da pišu o čem god žele. Gledala je djecu kako staju pred razred i govore o svem i svačem, od predsjednika Jeffersona do nogometa, od ljetnih praznika do uputa za praćenje tragova jelena. Kad ju je profesorica prozvala, Duchess je stala pred razred, prilijepila svoj papir na ploču i progutala knedlu. Gurnula je ruke u džepove i stala pred svoje obiteljsko stablo. Dovršeno. Osjetila je poglede na sebi, a sama pogledala Thomasa Noblea, koji joj se nasmiješio i potaknuo ju da počne. Duchess se nakašljala, okrenula prema razredu i počela. Prvo im je ispričala o svom ocu, odmetniku Vincentu Kingu.
D
SVRŠETAK
295
Knjige.Club Books
ZAHVALE
atherine Armstrong, na besprijekorno odrađenom uredničkom poslu. Hvala što me podnosiš, što se neumorno penješ sa mnom na svako brdo, oblikuješ u boljeg pisca i što si mi pomogla da ispričani ovu priču. Beskrajno je mnogo bolja zbog tebe. Victoriji, jer me voli čak i dok pokušavam pustiti bradu. Riječi „Ugasi svjetla i bez ljubljenja” nikad nisu bile izgovorene s toliko nježnosti. Charlie i George, hvala što me izluđujete, pomažete mi da zadržim zdrav razum i sve između. Sve ovo radim za vas. Liz Barnsley, mojoj prvoj i posljednjoj čitateljici, mojoj prijateljici, mojemu duhovnomu vodiču. Mi smo dokaz da slijepac ponekad dovede drugog slijepca do nečeg posebnog. Mojoj obitelji, koja je uvijek uz mene. Shvatite to kako želite. Cathryn Summerhayes, službeno najboljoj agentici na svijetu. Hvala ti što se uvijek boriš za mene, opasno si dobra u tome. Sile Edwards, hvala na savjetu kako da ščepam Patterson. Zajedno ćemo se valjati u novcu. Katie McGowan, Luke Speed i svi u kući Curtis Brown. Svi znamo da je književni svijet pun krasnih ljudi, ali čini mi se da ste vi najbolji od svih njih. Svi vi u Bonnieru, hvala što se pravite da ne znate tko sam kad nazovem ured. Znam da samo ne želite da se umislim. Nico Poilblanc, bog prodaje, bog ljubavi i općenito fantastičan čovjek. Hvala što si nagovorio tolike da kupe moje knjige. Nadam se da sam potpisao svih 200 primjeraka jednakim potpisom. Vježbao sam zglavak misleći na tebe. Nick Stearn, hvala ti što si još jednom dokazao koliko me strastveno voliš ilustracijom za naslovnicu. Jennie Rothwell, najtalentiranija (i najslavnija) Jennifer na svijetu. Ni s kime se radije ne bih maskirao u knjigu i trčao 26.2 milje. Kate Parkin, hvala što plaćaš moje izvanredne riječi. Molim te da mi ne oduzmeš psovke iz honorara. Francesca Russell, hvala što me uvijek skockaš s mnogo stila i otmjenosti. Ne znam nikoga komu bunda i štap što je bolje nego tebi. Stephen Dumughn, hvala ti što si totalno skužio ovu knjigu i hvala što si me podučio kako se igra čarobna igra zvana marketing. Moramo što prije sjesti i spojiti vertikalne sinergije.
K
296
Knjige.Club Books Jonu Appletonu zahvaljujem na korekturi. Sve su greške njegove, naravno. Siobhan O’Neill. Zauvijek. Jednom sam na pozornici zaboravio zahvaliti Maximu i sucima iz CWA. Ovime to popravljam, hvala što se dali priliku nekomu tko je jedva imao priliku. Hvala književnim blogerima. Želio bih vas sve spomenuti, ali nisam siguran da ipak nekoga ne bih zaboravio. Želim da znate koliko ste mi svi vi pomogli. Vi ste krv ove industrije i jedva čekam da vas sve izljubim na sajmovima. Bez jezika. Žao mi je, Fentone. Svojim kolegama piscima, kojih ima previše da ih navodim, na čem ću zauvijek biti zahvalan.
Scan i obrada: Knjige.Club Books
297