Kate Atkinson

Page 1


Kate Atkinson - Život za životom


Za Elissu


Što bi bilo da se jednog dana ili noći za tobom u najsamotniju samoću ušulja neki zloduh pa veli: “Život kakvim sada živiš i kakvim si dosad živio morat ćeš proživjeti opet i još bezbroj puta.” ... Ne bi li se bacio na koljena, zaškrgutao zubima i prokleo zloduha koji tako zbori? Ili si svojedobno doživio silan trenutak u kojem bi mu odgovorio: “Ti si bog, a ja divniju objavu u životu nisam čuo.” Nietzsche, Radosna znanost πάντα χωρεῖ καὶ οὺδὲν μένει Sve se mijenja i ništa ne miruje. Platon, Kratil “Što bi bilo da ga imamo priliku opetovati sve dok napokon ne ispadne kako treba? Ne bi li to bilo sjajno?” Edward Beresford Todd


Budite junaci U kavani je dočeka vlažan ljepljiv zrak i zapah duhanskog dima. Ušla je s kiše, a unutra su na bundama pojedinih žena poput nježne rose još treperile kapljice vode. Četa konobara u bijelim pregačama uigranim je tempom brzala amo-tamo u službi dokonih Munchenera - trebali su kavu, kolače i tračeve. On je sjedio za stolom na kraju prostorije u uobičajenu krugu pristaša i ulizica. Bila je tu i žena koju nikad prije nije vidjela - platinasta plavojka s trajnom ondulacijom i debelim slojem šminke - očito neka glumica. Plavojka zapali cigaretu tako da od toga napravi falusnu predstavu. Svi su znali da su njemu draže čedne i neiskvarene žene, po mogućnosti Bavarke. Vječne dindrlice i dokoljenke, Bože sačuvaj. Stol je bio krcat. Bienemtich, Gugelhupf, Kasekuchen. On je jeo krišku Kirschtorte. Obožavao je kolače. Nikakvo čudo da izgleda tako nezdravo u licu; ona se čudila da nije šećeraš. Pod odjećom je mekušno odbojno tijelo (zamišljala je tijesto), nikad se ne izlaže oku javnosti. Nije muževan muškarac. Nasmiješi se kad je ugleda, napola ustane s riječima “Guten Tag, gnadiges Fraulein" i pokaže stolicu kraj sebe. Čankobz koji je ondje sjedio skoči na noge i udalji se. “Unsere Englische Freundin", on će plavojci, a ona polako otpuhne dim cigarete i odmjeri je bez imalo zanimanja pa naposljetku kaže: "Guten Tag." Berlinčanka. Ona odloži torbicu na pod kraj stolice, bila je teška od svog tereta, i naruči Schokolade. On je svakako htio da kuša Pflaumen Streusel. “Es regnet”, reče ona razgovora radi. "Pada kiša.” "Da, pada kiša”, reče on sa snažnim naglaskom. Nasmije se, zadovoljan vlastitim pokušajem. I svi se za stolom nasmiju. “Bravo", netko će. “Sehrgutes Englisch." Bio je dobre volje i s raspoloženim je osmijehom noktom kažiprsta lupkao po usnama kao da u sebi sluša neku melodiju. Streusel je bio da prste poližeš. “Entschuldigung", promrmlja ona i posegne u torbu da iskopa rupčić. Čipkani rupčić s njezinim inicijabma "UBT” u monogramu - Pammyn rođendanski dar. Otmjeno otare mrvice Streusela s usana pa se opet sagne da vrati rupčić u torbicu i izvuče teški predmet koji se ondje gnijezdio. Očev stari vojni revolver iz Velikog rata, Webley Mk V. Pokret je za vježbu ponovila stotinu puta. Jedan hitac. Sve je stvar brzine, no ipak, kad izvuče pištolj i uperi mu ga u srce, kao da se u mjehuriću zamrznutom u vremenu načas sve zaustavi. “Euhrer”, reče i razbije čaroliju. “FurSie." Oko stola su trzali pištolje iz korica i perili ih u nju. Jedan dah. Jedan hitac. Ursula stisne otponac. I tu padne mrak. Snijeg Leden nalet zraka, mlazna struja na koži koja mu se prvi put izlaže. Bez upozorenja se našla onkraj nutrine, a poznati je vlažni i tropski svijet odjedanputiščeznuo. Na vjetrometini. Kozica bez oklopa, oljušten orah. Nema daha. Na to se sveo cijeli svijet. Na jedan dah. Malena pluća, poput krila vretenca koja se u stranu ozračju ne mogu raširiti. U stisnutu


dušniku nema duška. U sićušnome vitičastom biseru uha zuji tisuću pčela. Panika. Djevojčica se utapa, ptica pada. "Doktor Fellowes već je trebao stići”, stenjala je Sylvie. "Zašto ga još nema? Gdje je?” Koža joj orošena velikim kapima znoja, kao konju u završnici naporne utrke. Kamin u spavaćoj sobi loži se poput brodskog kotla. Gusti brokatni zastori čvrsto navučeni u obrani od neprijatelja, noći. Crnog šišmiša. "Ja bi rekla da vam je doktor zapeo u snijegu, milostiva. Vani bome padaju sjekire. Cesta će bit zatvorena.” Sylvie i Bridget u muci su ostale same. Sobarica Alice otišla je posjetiti bolesnu majku. A Hugh je, naravno, bio u potjeri za svojom sestrom Isobel, možeš joj staviti soli na rep, a Paris. Sylvie nije imala ni najmanju želju uključiti gospođu Glover, koja je u svojoj tavanskoj sobi hrkala kao da svinja ruje za tartufima. Sylvie je slutila da bi se ona posla prihvatila kao narednik na paradi. Dijete je uranilo. Sylvie je očekivala da će prenijeti, kao i ostale. Čovjek snuje, i tako dalje. "Joj, milostiva,” odjednom zavikne Bridget, "ajme meni, sva je plava!” "Curica?” "Pupkovina joj se smotala oko vrata. Joj, Marijo, majko Božja. Sirotica mala, udavila se.” "Ne diše? Daj da je vidim. Moramo nešto poduzeti. Što možemo?” "Joj, milostiva gospođo Todd, izgubili smo je. Umrla da nije ni zaživjela. Strašno, strašno mi je žao. Sad je već anđelak na nebesima, sigurno. Joj, da je barem gospodin Todd doma. Strašno mi je žao. Da probudim gospođu Glover?” Srdašce. Bespomoćno srdašce bijesno lupa. Pa u hipu stane kao kad s neba sunovratiš pticu. Jednim jedinim hitcem. I tu padne mrak. Snijeg "Za Boga miloga, curo, prestani jurcati amo-tamo kao muha bez glave i donesi vruće vode i ručnike. Zar baš ništa ne znaš? Rasla si s ovcama?” "Oprostite, gospodine.” Bridget pokajnički klecne kao da je doktor Fellowes kakav sporedni član kraljevske obitelji. "Curica, doktore Fellowes? Mogu li je vidjeti?” "Jest, gospođo Todd, krasna i krepka kćerkica.” Sylvie pomisli kako doktor Fellowes malo pretjeruje s tom svojom aliteracijom. Ni u najboljem izdanju nije žovijalan tip. Zdravlje pacijenata, a osobito njihovi odlasci i dolasci na svijet, njega kao da hotimice jedi. "S pupkovinom oko vrata bi umrla. U Lisjak sam stigao u posljednji čas. Doslovno.” Doktor Fellowes uvis digne kirurške škare da im se Sylvie može diviti. Bile su sitne i čiste, a šiljci su se na vrhu uvijali. "Rec-rec”, reče on. Onako iscrpljena, Sylvie si kroz maglu letimice zada da kupi iste takve škare za slučaj da je snađe slična nevolja. (Što je, istina, malo vjerojatno.) Ili nož, dobar oštar nož koji bi čovjek uvijek imao sa sobom, kao mala razbojnica u Snježnoj kraljici. "Imali ste sreću da sam stigao na vrijeme”, reče doktor Fellowes. "Prije nego što je snijeg zameo ceste. Pozvao sam primalju gospođu Kolju, no mislim da je zaglavila negdje pred Chalfont St Peterom.” "Gospodu Kolju?" Sylvie se namršti. Bridget se glasno nasmije pa brzo promrmlja: "Oprostite, oprostite, gospodine.” Sylvie je pretpostavljala da su i ona i Bridget na rubu histerije. Nikakvo čudo. "Irska žgadija”, progunđa doktor Fellowes. "Bridget je obična sudopera, i sama je još dijete. Veoma sam joj zahvalna. Sve se zbilo


tako brzo.” Sylvie pomisli kako silno želi biti sama, kako nikad nije sama. "Valjda morate ostati do jutra, doktore” nevoljko reče. "Pa da, valjda moram”, jednako će nevoljko doktor Fellowes. Sylvie uzdahne i predloži mu da se u kuhinji posluži čašicom konjaka. A možda i šunkom i ukiseljenim povrćem. "Bridget će vas poslužiti.” Htjela ga se riješiti. Porodio joj je sve troje (troje!) djece i nije joj bio nimalo mio. Red bi bio da samo muž vidi što je on vidio. Pipao ju je i bockao instrumentima po najosjetljivijim i najintimnijim mjestima. (No bi li radije da joj dijete porodi primalja po imenu gospođa Kolja?) Žene bi trebale liječiti samo žene. Kad na vrbi rodi grožđe. Doktor Fellowes nije se dao, petljao je i nadgledao kako zajapurena Bridget kupa i umata novorođenče. Bridget je bila najstarija od sedmero djece pa je znala premotati dojenče. S četrnaest godina bila je deset godina mlađa od Sylvie. Sylvie je s četrnaest godina još nosila kratke suknje i bila zaljubljena u svog ponija Gableca. Nije imala pojma kako djeca dolaze na svijet, čak je i prve bračne noći ostala paf. Jest da joj je mati Lottie nešto natuknula, no nije išla u anatomske tančine. Bračni odnosi između muža i žene kanda su zagonetno uključivali uzlet ševa u osvit dana. Lottie je bila suzdržana žena. Neki bi možda rekli i narkoleptičarka. Njezin muž, Sylvien otac Llewellyn Beresford, bio je na glasu kao mondeni portretist, no nipošto nije bio boem. U njegovu kućanstvu nije bilo ni golotinje ni razuzdana ponašanja. Slikao je kraljicu Aleksandru dok je još bila princeza. Prema njegovim je riječima bila veoma ugodna. Živjeli su u kući u Mayfairu, a Gableca su držali u konjušnici blizu Hyde Parka. Kad bi je uhvatile mračne misli, Sylvie se znala oraspoložiti tako da se u mašti vrati u sunčanu prošlost gdje je ljupko sjedila u damskom sedlu na širokim leđima malenoga Gableca i u bistro proljetno jutro kaskala Rotten Rowom među stablima u blistavu cvatu. "Jeste li za vrući čaj i malo finoga preprečenca s maslacem, gospođo Todd?” reče Bridget. "To bi bilo krasno, Bridget.” Novorođenče je, povijeno poput faraonske mumije, napokon dospjelo u Sylviene ruke. Ona nježno pomiluje breskvolik obraščić i reče: "Zdravo, malena”, a doktor Fellowes okrene leđa da ne mora gledati takve sladunjave izljeve osjećaja. Da se njega pita, svu bi djecu odgajali u nekoj novoj Sparti. "Pa, možda malo hladne zakuske ne bi bilo naodmet” reče. "Ima li, kojim slučajem, onoga odličnog kiselog povrća u gorušici gospođe Glover?” Četiri doba mjeru godine navrše Sylvie probudi blještav trak sunca koji probode zastore poput blistava srebrna mača. Ležala je klonulo u čipki i kašmiru kad u sobu uđe gospođa Glover i ponosno unese golem pladanj s doručkom. Gospođa Glover iz svoga bi se brloga na tako dalek put dala izmamiti samo kakvom doista važnom zgodom. Na pladnju se u vazi za jedan cvijet objesila jedna jedina polusmrznuta visibaba. "0, visibaba!” reče Sylvie. "Prvi cvijet koji pomalja sirotu glavicu iz zemlje. Kako je hrabra!” Gospođa Glover, koja nije vjerovala da je cvijeće u stanju biti hrabro, kao ni da ima ikakvu drugu karakternu odliku, bila pohvalna ili ne, bila je udovica koja je kod njih u Lisjaku radila tek nekoliko tjedana. Prije njezina dolaska imali su ženu po imenu Mary koja je naveliko ljenčarila, a pečenje bi joj redovito zagorjelo. Dotle je pak hrana gospođe Glover prije bila nedokuhana. U imućnu kućanstvu Sylviena djetinjstva kuharicu su oslovljavali s "kuharice”, no gospođi Glover bilo je draže da je zovu gospođom Glover. Tako je bila nezamjenjiva. Sylvie ju je i dalje tvrdoglavo doživljavala kao "kuharicu.” "Hvala, kuharice.” Gospođa Glover trepne polako poput guštera. "Gospođo Glover”, ispravi se Sylvie.


Gospođa Glover odloži pladanj na krevet i razmakne zastore. Svjetlost je bila nevjerojatna, crni šišmiš potučen. "Koliko svjetla”, Sylvie zakloni oči. "Koliko snijega”, gospođa Glover odmahivala je glavom u čudu ili u gnušanju. S gospođom Glover nisi uvijek bio načistu. "Gdje je doktor Fellowes?” upita Sylvie. "Imao je hitan slučaj. Seljak je završio pod papcima bika.” "Kakav užas.” "Došli su neki ljudi iz sela i pokušali mu iskopati automobil, no na kraju je došao moj George i povezao ga.” "Ah”, reče Sylvie kao da je odjedanput shvatila nešto što ju je dotle zbunjivalo. "I to su njima konjske snage”, frkne gospođa Glover, i sama nalik na bika. "Tako im i treba kad se oslanjaju na te novotarske strojeve.” "Mm”, Sylvie se nije imala volje protiviti tako čvrstim stajalištima. Iznenadila se da je doktor Fellowes otišao, a nije pregledao ni nju ni dijete. "Zavirio je k vama. Spavali ste” reče gospođa Glover. Sylvie se katkad pitala zna li gospođa Glover čitati misli. Stvarno strahotna pomisao. "Prvo je doručkovao”, reče gospođa Glover, a u isti je mah i odobravala i negodovala. "Taj čovjek stvarno ima teka.” "Ja bih mogla vola pojesti” nasmije se Sylvie. Ne bi, naravno. Načas se sjeti Gableca. Maši se srebrnog pribora za jelo koji je bio težak poput oružja, spremna da navali na ljutopržene bubrege gospođe Glover. "Divota”, reče (jesu li zbilja divota?), no gospođa Glover već je naveliko proučavala djetešce u kolijevci. ("Punačko kao odojče.”) Sylvie se nevezano pitala je li gospođa Kolja još negdje u snijegu pred Chalfont St Peterom. "Čula sam da je dijete zamalo umrlo” reče gospođa Glover. "Pa sad...” reče Sylvie. Život i smrt dijeli posve tanka crta. Njezin rođeni otac, mondeni portretist, jedne se večeri nakon malo vrsna konjaka poskliznuo na esfahanskom sagu na odmorištu prvoga kata. Sutradan ujutro našli su ga mrtva u podnožju stuba. Nitko nije čuo ni da je pao ni da je zaječao. Netom je započeo portret grofa Balfoura. Nikad ga nije dovršio. Očito. Naknadno se ispostavilo da mati i kći nisu ni bile svjesne koliko je rasipao novac. Krišom je kockao, ostavio zadužnice diljem grada. Uopće se nije pobrinuo za slučaj nenadane smrti i uskoro je krasna kuća u Mayfairu vrvjela vjerovnicima. Kuća od karata, pokazalo se. Morale su se oprostiti od Gableca. Sylvie se srce slomilo, a bol je bila veća od bilo kakve tuge za ocem. "Mislila sam da su mu jedini porok žene”, kazala je njezina majka dok se privremeno gnijezdila na škrinji za pakiranje kao da pozira za ožalošćenu Majku Božju. Tonule su u gospodsko i uglađeno siromaštvo, Sylviena je mati blijedjela i gubila draž, a ševe se više nisu dizale nebu pod oblake dok je venula i sušila se od sušice. Sedamnaestogodišnja Sylvie završila bi kao slikarski model da na poštanskom šalteru nije upoznala muškarca koji ju je spasio. Hugha. Zvijezdu u usponu dobrostojećega bankarskog svijeta. Utjelovljenje građanske uglednosti. Čemu bi se ljepotica bez prebijena groša više mogla i nadati? Lottie je umrla uz manje strke nego što se očekivalo i Hugh i Sylvie potiho su se vjenčali na Sylvien osamnaesti rođendan. ("Eto,” rekao je Hugh, "ovako nam nikad nećeš zaboraviti godišnjicu braka.”) Medeni mjesec proveli su u Francuskoj, bila je to prekrasna quinzaine u Deauvilleu, a zatim se okućili u poluladanjskoj idili nedaleko od Beaconsfielda, u kući koja je stilom podsjećala na Lutyensovu arhitekturu. Imala je sve što se poželjeti može - veliku kuhinju, salon s francuskim prozorima s pogledom na travnjak, ljubak jutarnji salon i nekoliko spavaćih soba koje su samo čekale da ih napune djecom. Na začelju kuće bio je čak i sobičak koji


će Hugh iskoristiti za radnu sobu. "Ah, moja jazbina”, smijao se on. Na pristojnoj su je udaljenosti okruživale slične kuće. Bila je tu i livada i šumarak, a dalje i šuma puna zvončića kroz koju je tekao potok. Imali su željeznički kolodvor, običnu postaju, tako da Hugh za manje od sata može sjesti za svoj bankarski stol. "Sanjiva dolina” nasmijao se Hugh kad je kavalirski prenio Sylvie preko praga. Bio je to razmjerno skroman dom (ni sluga Mayfairu), no ipak malo preko njihovih mogućnosti, i ta ih je novčana lakomislenost oboje iznenadila. "Trebali bismo kući dati ime” reče Hugh. "Lovorik, Borik, Brestik.” "Ah u vrtu nemamo ništa od toga”, istakne Sylvie. Stajali su pred francuskim prozorima u netom kupljenoj kući i promatrali pojas zaraslog travnjaka. "Moramo naći vrtlara,” reče Hugh. Sama je kuća prazno ječala. Još je nisu počeli puniti Voyseyjevim prostirkama i Morrisovim posobljem i svim ostalim estetskim ugodama kuće dvadesetog stoljeća. Sylvie ne bi imala ništa protiv kad bi, umjesto u još nekrštenome bračnom domu, mogla stanovati u robnoj kući Liberty. "Zelengaj, Vidikovac, Vedropolje?” nudio je Hugh obgrlivši svoju nevjestu. "Ne.” Prethodni je vlasnik njihove bezimene kuće sve prodao i odselio se u Italiju. "Zamisli samo”, sanjarski je rekla Sylvie. Bila je u Italiji u mlađim danima, otac ju je poveo na veliku turu Europom dok joj je majka boravila u Eastbourneu zbog pluća. "Puna je Talijana”, s omalovažavanjem reče Hugh. "Točno. Zato i jest zamamna”, reče Sylvie i izmota mu se iz zagrljaja. "Zabati, Ognjište?” "Daj prestani”, reče Sylvie. Iz grmlja se pojavi lisica i prijeđe travnjak. "Joj, gle”, reče Sylvie. "Čini se tako pitoma, sigurno se navikla da u kući nitko ne živi.” "Nadajmo se da joj mjesni lovci nisu za petama”, Hugh će. "Žgoljava zvjerka.” "Ženka je. Doji mlade, vidiš joj sise.” Hugh trepne na takvo sirovo nazivlje iz usta svoje donedavna djevičanski nevine nevjeste. (Pretpostavljaš. Nadaš se.) "Gle”, prošapće Sylvie. Na travu iskoče dva malena lisičića i u igri se zakotrljaju jedan preko drugoga. "0, baš su krasne životinjice!” "Neki bi rekli gamad.” "Možda oni nas doživljavaju kao gamad”, Sylvie će. "Lisjak - tako trebamo nazvati kuću. Nitko drugi nema kuću koja se tako zove, a valjda je u tome i bit?” "Zbilja?” sumnjičavo će Hugh. "Ne zvuči li pomalo nestašno? Kao priča za djecu. Kuća u Lisjaku.’’ "Malo nestašluka nikomu ne škodi.” "Ako ćemo pravo,” Hugh će, "može li kuća biti lisjak? Nije li u lisjaku?” Znači, to je brak, pomisli Sylvie. Dvoje malene djece oprezno proviri iza vrata. "Tu ste”, s osmijehom reče Sylvie. "Maurice, Pamela, dođite pozdraviti svoju novorođenu sestricu.” Kolijevci i njezinu sadržaju prilazili su oprezno, kao da nisu sigurni što bi unutra moglo biti. Sylvie se sjeti slična osjećaja kad je došla vidjeti očevo tijelo u raskošnu lijesu od hrastovine i mjedi (milosrdno su ga platili kolege članovi Kraljevske akademije). Ili su možda zazirali od gospođe Glover. "Još jedna curica”, sumorno će Maurice. Imao je pet godina, dvije više od Pamele, i bio je muška glava obitelji dok je Hugh izbivao. "Poslovno” Sylvie bi uputila ljude, iako je zapravo


odjurio preko La Manchea da šašavu najmlađu sestru spasi iz pandži oženjena muškarca s kojim je pobjegla u Pariz. Maurice bocne djetešce prstom u lice pa se malena probudi i prestrašeno zaskviči. Gospođa Glover povuče Mauricea za uho. Sylvie se trzne, ali Maurice stoički podnese bol. Sylvie pomisli kako doista mora porazgovarati s gospođom Glover kad ojača. "Kako ćete je zvati?” upita gospođa Glover. "Ursula”, reče Sylvie. "Zvat ću je Ursula. To znači malena medvjedica.” Gospođa Glover suzdržano kimne. Građanština živi po svome. Njezin je kršni sin bio obični George. "Onaj koji ore zemlju, iz grčkoga”, rekao je župnik koji ga je krstio, i George je doista bio orač na obližnjem majuru Dvora Ettringham, kao da mu je puko nadijevanje imena oblikovalo sudbinu. Makar gospođa Glover nije previše razmišljala o sudbini. A kad smo već kod toga, ni o Grcima. "No, moram dalje” reče gospođa Glover. "Za ručak je fina goveđa pita. I egipatski varenac za desert.” Sylvie nije imala pojma što je egipatski varenac. Zamišljala je piramide. "Svi se moramo krijepiti”, reče gospođa Glover. "Doista” reče Sylvie. "I ja bih baš zato trebala opet podojiti Ursulu!” Vlastiti je nevidljivi uskličnik razljuti. Sylvie nije bilo posve jasno zašto, no često je s gospođom Glover imala potrebu odabrati pretjerano vedar ton, kao da nastoji ponovno uspostaviti neku prirodnu ravnotežu raspoloženja u svijetu. Gospođa Glover nehotice se zgrozi kad ugleda kako se iz Sylviena paperjastoga čipkastog penjoara pomaljaju blijede dojke prošarane plavim žilicama. Brže-bolje pred sobom potjera djecu van iz sobe. "Zobena kaša”, mrko im najavi. "Bog je ovo čedo htio uzeti k sebi, nema što” Bridget će kad je poslije tog jutra ušla u sobu sa šalicom bistre goveđe juhe koja se pušila. "Našle smo se na kušnji”, Sylvie će, "i nismo podbacile.” "Ovaj put” Bridget će.


Svibanj lgio. "Brzojav” Hugh bane u dječju sobu i prene Sylvie iz ugodna drijemeža u koji je utonula dok je dojila Ursulu. Ona se brzo pokrije i reče: "Brzojav? Zar je netko umro?” jer je Hughov izraz nagovijestio katastrofu. "Iz Wiesbadena.” "Ah” reče Sylvie. "Znači da je Izzie rodila.” "Da bar prostak nije bio oženjen” reče Hugh. "Sestra mi je danas mogla biti čestita žena.” "Čestita žena?” mozgala je Sylvie. "Zar to uopće postoji?” (Je li to rekla naglas?) "No u svakom slučaju, premlada je za brak.” Hugh se namršti. Tako je bio još zgodniji. "Samo je dvije godine mlađa nego što si ti bila kad si se udala za mene”, reče. "No nekako je mnogo starija”, promrmlja Sylvie. "Je li sve u redu? Je li dijete zdravo?” Ispostavilo se da je Izzie bila već primjetno enceinte kad ju je Hugh u Parizu sustigao i silom je ukrcao na vlak za brod za povratak. Njezina je majka Adelaide rekla kako bi joj bilo draže da su Izzie oteli trgovci bijelim robljem nego da se tako zdušno bacila u naručje razvrata. Sylvie je pomisao na trgovinu bijelim robljem zapravo bila privlačna - zamišljala je kako je odnosi pustinjski šeik na arapskom pastuhu, pa potom u svili i velovima leži na divanu obloženom jastucima, jede slatkiše i pijucka šerbete uz žubor česmi i vodoskoka. (Pretpostavljala je da je stvarnost drukčija.) Sylvie se činilo da je harem pun žena nadasve dobra zamisao - dijele teret supružničkih dužnosti i tako to. Adelaide je junački branila viktorijanske poglede na svijet pa je na prvi pogled na propupali trbuh najmlađe kćeri doslovno zakračunala vrata i otpravila je natrag preko La Manchea da svoju sramotu iščeka u inozemstvu. Djetetu će po kratkom postupku naći posvojitelje. "Pristojan njemački par koji ne može imati djecu” rekla je Adelaide. Sylvie je pokušala zamisliti kako bi njoj bilo da se odrekne djeteta. ("I više nikad nećemo čuti za nj?” snebila se. "Ja se svakako nadam da nećemo” rekla je Adelaide.) Sad će Izzie otpremiti u Švicarsku u školu za dame, iako su njezini damski dani kanda već po mnogo čemu prošli. "Dečko”, Hugh je mahao brzojavom kao da je zastavica. "Krepak, i tako dalje.” I Ursulino je prvo proljeće bilo u punom procvatu. Ležala je u kolicima pod bukvom i gledala šare svjetla koje je treperilo kroz mlado zeleno lišće dok je povjetarac nježno njihao grane. Grane su bile ruke, a listovi su bili nalik na šake. Stablo je plesalo za nju. Nina-nana, mala beba spava, pjevušila joj je Sylvie, u krošnji stabla. Moj je orah malen bio, tepavo je pjevala Pamela, / nije rodio plodom, orašac od srebra i zlatnu krušku dao mi je on. S krova kolica visio je sićušan zeko i vrtio se dok mu se na srebrnu krznu ljeskalo sunce. Zeko je uspravno sjedio u košarici, a svojedobno je resio vrh zvečke malene Sylvie. Zvečki je odavno odzvonilo, baš kao i Sylvienu djetinjstvu. Gole grane, pupovi, lišće... Ursuli je pred očima promicao cijeli svijet za koji je znala. Prvi je put promatrala smjenu godišnjih doba. Zima joj je već bila u kostima kad je rođena, no slijedilo je resko obećanje proljeća, bubrenje pupova, nehajna ljetna žega, plijesan i gljivljenje jeseni. Sve je vidjela kroz skučeni okvir krova kolica. Više-manje nasumične ukrase koje godišnja doba sa sobom nose da i ne spominjemo - sunce, oblake, ptice, zalutalu kriketsku lopticu u nečujnu luku nad glavom, dugu do dvije, a kišu i češće nego što bi njoj bilo po volji. (Katkad je ne bi na vrijeme spasili od nevremena.) Doživjela je čak i zvijezde i Mjesec na izlasku - koliko začudan, toliko i zastrašan prizor -


kad su je jedne jesenje večeri zaboravili. Ukorili su Bridget. Kolica su stajala vani, bez obzira na vremenske prilike, jer je Sylvie opsjednutost svježim zrakom naslijedila od vlastite majke Lottie, koja je u mladosti neko doba boravila u švicarskom sanatoriju i umotana u debeli vuneni pokrivač cijele dane sjedila na otvorenoj terasi, pogleda uprta u snježne alpske vrhunce. Bukvi je padalo lišće, nad glavom joj je nebo bilo puno papirnatih brončanih nanosa. Jednoga žestoko vjetrovitog dana u studenome, u dječja je kolica zavirio neki prijeteći lik. Maurice se kreveljio Ursuli i pjevušio "Gu, gu, gu” i zatim među pokrivače zario štap. "Glupa beba”, rekao je pa je počeo zatrpavati mekanom gomilom lišća. Pod novim ju je lisnatim pokrivačem opet počeo hvatati san, kad neka ruka odjedanput Mauricea klepne po glavi pa on drekne "Au!” i nestane. Srebrni je zeko izvodio piruete, a nju iz kolica ubere par krupnih ruku i Hugh reče: "Evo je”, kao da su je zagubili. "Kao jež u zimskom snu”, rekao je Sylvie. "Siroto naše”, nasmije se ona. Opet dođe zima. Prepoznala ju je na račun prvog susreta.

Lipanj 1914. Ursula je u peto ljeto ušla bez novih nezgoda. Majci joj je laknulo što je malena, unatoč jezovitu dolasku na svijet (ili možda baš zbog njega), zahvaljujući Sylvienu žustrom odgoju (ili unatoč njemu), očito stasala u staloženo dijete. Ursula nije previše razmišljala, kao katkad Pamela, niti je, prema Mauriceovu običaju, razmišljala premalo. Mali vojnik, mislila je Sylvie i gledala kako Ursula stupa plažom za Mauriceom i Pamelom. Kako svi skupa izgledaju maleni - bila je svjesna da i jesu maleni - no Sylvie bi obujam vlastitih osjećaja prema djeci katkad uhvatio na prepad. Najmanji i najmlađi među njima - Edward - ležao je sputan u pletenoj dječjoj košari na pijesku pokraj nje i još nije naučio urlati. Unajmili su kuću u Cornwallu na mjesec dana. Hugh je s njima proveo prvi tjedan, a Bridget cijeli boravak. Bridget i Sylvie kuhale su zajedničkim snagama (prilično loše) jer je Sylvie gospođi Glover dala mjesec dana dopusta da može otići u Salford k jednoj od svojih sestara kojoj je difterija odnijela sina. Sylvie je stajala na peronu i s olakšanjem odahnula dok je gledala kako široka pleća gospođe Glover iščezavaju u željezničkom vagonu. "Nisi je morala ispratiti”, rekao je Hugh. "Samo radi gusta da joj vidim leda”, rekla je Sylvie. Sunce je pržilo, morski povjetarci brijali, a Sylvie je cijele noći na miru ležala u tvrdoj nepoznatoj postelji. Kupovali su mesne pite i prženi krumpir i jastučiće s jabukama pa su ih jeli na deki na pijesku leđima naslonjeni na stijene. Unajmili su kolibu na plaži i tako riješili vječnu zavrzlamu oko dojenja djeteta na javnome mjestu. Katkad bi Bridget i Sylvie izule čizmice i odvažno umočile nožne prste u vodu, ili bi pak sjedile na pijesku pod golemim suncobranima i čitale svaka svoju knjigu. Sylvie je čitala Conrada, a Bridget je imala primjerak jane Eyre koji joj je dala Sylvie jer je zaboravila ponijeti neki od uzbudljivih gotskih ljubavnih romana koje je inače čitala. Pokazalo se da je Bridget živahna čitateljica: često bi znala zinuti od užasa ili bi se uzrujala do gnušanja, a na kraju i oduševila. Naspram toga Tajni agent doimao se kao veoma suhoparno štivo. Usto je bila kontinentalka i naveliko se uzrujavala oko toga dolazi li plima ili oseka jer očito nije bila u stanju shvatiti predvidljivost morskih mijena. "Sitno se mijenjaju iz dana u dan”, strpljivo je objašnjavala Sylvie. "Ali čemu, za ime svijeta?” u čudu je pitala Bridget. 'Pa sad...” Sylvie nije imala blage veze. "Zašto ne bi?” odrješito je zaključila.


Djeca su se vraćala, pecala su mrežicama u lokvama među stijenjem na drugom kraju plaže. Pamela i Ursula zastale su na pola puta i počele gacati kroz plićak, no Maurice je produžio korak, jurnuo prema Sylvie i bacio se na tlo u pješčanoj vijavici. Držao je račića za kliješta i Bridget prestrašeno cikne kad ga ugleda. "Ima još mesnih pita?” upita on. "Bonton, Maurice”, prekori ga Sylvie. Nakon ljeta ide u internat. Njoj je to bilo poprilično olakšanje. "Dođi, daj da preskakujemo valove”, rekla je Pamela. Pamela je voljela šefovati, ali simpatično, i Ursula je gotovo uvijek rado prihvaćala njezine planove, a ne bi odbila ni kad joj nisu bili po volji. Mimo njih kotrljao se neki obruč kao da ga vjetar nosi i Ursula htjedne potrčati za njim da ga vrati vlasniku, no Pamela reče: "Ne, dođi, idemo se brčkati” pa odlože mrežice na pijesak i zagaze u pjenu valova. Znaj ga zašto, koliko god se kuhale na suncu, voda je uvijek bila ledena. Cviljele su i skvičale po svom običaju, a onda su se uhvatile za ruke i čekale da nadođu valovi. Kad su došli, razočarale su se kako su maleni, puko mreškanje na čipkaste volančiće. Tako zagaze dalje. Valovi više uopće nisu bili valovi, samo nadimanje i povlačenje vodenog brežuljka koji bi ih digao pa prošao dalje. Ursula bi snažno stisnula Pamelinu ruku kad god bi brijeg krenuo na njih. Voda joj je već dosezala do struka. Pamela krene dalje u vodu i zareže pljuskave valove poput pulene na brodskom pramcu. Ursuli je voda došla do pazuha pa zaplače i stade Pamelu potezati za ruku ne bi li je spriječila da ide dalje. Pamela se osvrne da je pogleda i reče: "Pazi, obje ćeš nas srušiti”, tako da nije vidjela kako se iza nje diže krijesta golema vala. U hipu ih obje poklopi i zakovitla kao da su lagane poput lišća. Ursula osjeti kako je povlači u dubinu, sve dublje i dublje, kao da je kilometrima daleko na pučini, a ne nadomak obale. Pedalirala je nožicama ne bi li našla uporište u pijesku. Kad bi se samo mogla osoviti i oprijeti valovima, no više nije bilo pijeska na koji bi stala pa počne gutati vodu i panično lamatati oko sebe. Valjda će netko doći, zar ne? Bridget ili Sylvie, spasit će je. Ili Pamela - gdje je ona? Nitko nije došao. A oko nje samo voda. Voda i još vode. Bespomoćno joj srdašce bijesno lupa, kao ptica u klopki prsa. U vitičastu biseru uha zuji tisuću pčela. Bez daha. Dijete se utapa, ptica se sunovrati s neba. I tu padne mrak.

Snijeg


11. veljače lgio. Bridget pokupi pladanj s doručkom i Sylvie reče: "Joj, ostavi visibabicu. Evo, stavi mi je na noćni stolić.” I djetešce je zadržala uza se. Sad se vatra rasplamsala i blještavo se snježno svjetlo s prozora u isti mah doimalo i veselo i neobično zlokobno. Snijeg je zametao zidove kuće, nadirao na njih, zatrpavao ih. Učahurili su se. Zamišljala je kako se Hugh junački probija kroza snijeg da se dokopa kuće. Već je tri dana izbivao u potrazi za svojom sestrom Isobel. Jučer je (kako se to sad davno čini) stigao brzojav iz Pariza s porukom: LOVINA SE PRITAJILA STOP TRAGAM DALJE STOP, iako Hugh zapravo nije bio neki lovac. Mora i ona njemu poslati brzojav. Što će reći? Nešto zagonetno. Hugh voli zagonetke. BILO NAS JE ČETVERO STOP TEBE NEMA ALIJOŠ NAS JE ČETVERO STOP (Bridget i gospođa Glover nisu ulazile u Sylvienu računicu). Ili nešto prizemnije. DOBILI SMO BEBU STOP SVI DOBRO STOP. Jesu li? Svi su dobro? Malena zamalo nije umrla. Ostala je bez zraka. Što ako nije sve u redu? Sinoć su pobijedili smrt. Sylvie se pitala kad će smrttražiti osvetu. Sylvie napokon zaspi i usne da se preselila u novu kuću i traži svoju djecu, luta nepoznatim prostorijama i zaziva njihova imena, ali zna da su zauvijek nestala i da ih nikad neće naći. Trgne se iz sna pa joj lakne kad vidi da je barem djetešce još uz nju na velikoj snježnoj poljani postelje. Djetešce. Ursula. Sylvie je unaprijed odabrala ime, da je dobila dečka, zvao bi se Edward. Dječja su imena bila njezina branjevina, Hughu kao da je bilo svejedno kako će se zvati, iako je Sylvie pretpostavljala da bi znao povući granicu. Možda kod Šeherezade. Ili Guinevere. Ursula otvori mutne očice i kao da se zagleda u umornu visibabu. Nina-nana, mala beba spava, pjevušila je Sylvie. Kako je kuća mirna. Kako te to može zavarati. Samo trepneš okom, posklizneš se i možeš sve izgubiti. "Mračne misli treba izbjegavati po svaku cijenu”, reče Ursuli.

Rat Gospodin Winton - Archibald - postavio je štafelaj na pijesak i nastojao na platno prenijeti morski krajolik vodenastim potezima plave i zelene - berlinski modrim i kobaltno plavim nijansama, viridianom i zelenom zemljom. Na nebu koje se zapravo nije dalo razlučiti od valova pod sobom natrackao je dva prilično nejasna galeba. Zamišljao je kako će po povratku kući pokazivati sliku uz komentar: "Znate, u stilu impresionista.” Gospodin Winton, neženja, strukom je bio viši činovnik u birminghamskoj tvornici koja je proizvodila pribadače, no bio je romantična narav. Pripadao je biciklističkom klubu i svake se nedjelje nastojao otkoturati što dalje od birminghamskog smoga, a godišnji je odmor provodio na moru da može disati gostoljubiv zrak i sebe tjedan dana smatrati slikarom. Sjetio se da bi mogao pokušati u sliku uklopiti i figure. Dale bi joj malo života i "pokreta”, nastavnik u večernjoj školi (pohađao je tečaj slikanja) poticao ga je da se i time pozabavi. Mogu mu poslužiti one dvije djevojčice uz vodu. Nose šešire da se zaštite od sunca pa se ne mora truditi da im uhvati crte lica, tu vještinu još nije posve svladao. "Dođi, daj da preskakujemo valove” rekla je Pamela. "O”, reče Ursula, skanjivala se. Pamela je uhvati za ruku i odvuče u vodu. "Ne budi šašavica.” Kako se približavala vodi, Ursulu je sve više hvatala panika dok je naposljetku ne preplavi strah, no Pamela se smijala i pljuskom gazila u vodu pa joj nije bilo druge nego da pođe za njom. Pokušala se sjetiti nečega što bi Pamelu namamilo na povratak na plažu - kakve karte skrivenog blaga, čovjeka sa štenetom - no već je bilo kasno. Digao se golem val, nadvio im se nad glavom, treskom ih poklopio i odnio ih duboko, duboko u vodeni svijet.


Sylvie se zaprepasti kad digne pogled s knjige i vidi kako preko pijeska prema njoj ide neki čovjek, neznanac, i pod svakom joj rukom nosi po jednu kćer kao da su guske ili kokoši. Djevojčice su bile mokre kao miševi i uplakane. "Otišle su malo predaleko,” reče muškarac, "ali bit će im dobro.” Spasioca gospodina Wintona, činovnika (višeg), počastili su čajem i kolačima u hotelu koji je gledao na more. "Bar da vam se tako odužim”, rekla je Sylvie. "Uništili ste si čizme.” "Nema na čemu” skromno reče gospodin Winton. "O, ne, ima, itekako”, reče Sylvie. "Drago vam je da ste se vratili?” ozario se Hugh kad ih dočekao na kolodvorskom peronu. "Je li tebi drago da smo se vratili?” pomalo će ratoborno Sylvie. "Kod kuće vas čeka iznenađenje”, reče Hugh. Sylvie nije voljela iznenađenja, to su svi znali. "Pogađajte”, reče Hugh. Nagađali su da je novo štene, što nije bilo ni blizu Petterovu motoru koji je Hugh dao postaviti u podrumu. Svi su nahrupili niza strme kamene stube i zapiljili se u njegovu masnu kuckavu masu i redove staklenih akumulatora. "Neka bude svjetlo”, reče Hugh. Dugo će vremena proći prije nego što itko od njih škljocne prekidačem za svjetlo bez straha da će odletjeti u zrak. Naravno, ništa više od rasvjete nije dolazilo u obzir. Bridget se nadala usisavaču koji bi zamijenio njezin aspirator, no nije bilo dovoljno napona. "Hvala Bogu”, rekla je Sylvie.

Srpanj 1914. Sylvie je kroz otvorene francuske prozore gledala kako Maurice postavlja improviziranu tenisku mrežu, što se, prema svemu sudeći, uglavnom svodilo na to da batom lupa sve pred sobom. Za Sylvie su dječaci bili zagonetka. S kakvim zadovoljstvom satima bacaju štapove ili kamenje, kako su opsjednuti skupljanjem neživih predmeta i kako surovo uništavaju krhki svijet oko sebe, sve je to kanda nespojivo s muškarcima u koje bi se trebali prometnuti. Bučan cvrkut u predvorju najavio je veseli dolazak Margaret i Lily, negdašnjih prijateljica iz škole, a danas sporadičnih znanica, s kićeno ovrpčenim darovima za novorođenu bebu, Edwarda. Margaret je bila umjetnica, nepomirljivo neudana, možebitno i nečija ljubavnica - Sylvie tu sablažnjivu mogućnost nije spomenula Hughu. Lily je bila članica Fabijanskog društva, mondena sufražetkinja koja se za svoja uvjerenja nije izlagala nikakvoj opasnosti. Sylvie se sjeti žena koje bi sputali dok su im gurali cijevi u grlo i za svaki slučaj prinese ruku vlastitomu ljupkom bijelom vratu. Lilyn muž, Cavendish (valjda je to prije ime za hotel nego za muškarca) svojedobno je Sylvie satjerao u škripac na nekoj plesnoj čajanki, onako jarčjeg lika s cigarskim vonjem stisnuo ju je uza stup i predložio joj nešto tako nečuveno da se ona i dan-danas pri samoj pomisli crvenjela od neugode. "O, svjež zrak!” klikne Lily kad ih Sylvie izvede u vrt. "Ovdje je tako ruralno." Nad kolicima su gugutale kao grlice - ili golubovi, ona niža vrsta - i divile se djetešcu gotovo istom mjerom kao što su hvalile Sylvienu vitku liniju. "Pozvonit ću da donesu čaj”, reče Sylvie, već se zamorila. Imali su psa. Veliku šarenu bordošku dogu, zvala se Noštromo. "Ime Byronova psa”, rekla je Sylvie. Ursula nije imala pojma tko je taj zagonetni Byron, no očito im svog psa nije kanio uzeti. Noštromo je imao mekanu i mlohavu krznastu kožu koja se Ursuli pod prstima talasala, a dah mu je zaudarao na janjeću vratinu koju mu je gospođa Glover na vlastito gađenje


morala pirjati. Bio je dobar pas, govorio je Hugh, odgovoran pas, takvi psi izvlače ljude iz zgrada u plamenu i spašavaju ih od utapanja. Pamela je Noštroma rado odijevala u staru kapu i šal i pretvarala se da je njezina beba, iako su sad imali pravu bebu - dečka, Edwarda. Svi su ga zvali Teddy. Činilo im se da je mamu nova beba iznenadila. "Ne znam odakle se stvorio.” Sylvie se smijala kao da štuca. Pila je čaj na travnjaku s dvjema školskim prijateljicama "iz londonskih dana” koje su došle pogledati prinovu. Sve tri nosile su ljupke tanane oprave i velike slamnate šešire, sjedile su u pletenim naslonjačima, pile čaj i jele kuglof sa šerijem gospođe Glover. Ursula i Noštromo sjedili su u travi na pristojnoj udaljenosti i nadali se mrvicama. Maurice je postavio mrežu i bez previše žara pokušavao Pamelu učiti tenis. Ursula se zadubila u pletenje vjenčića od tratinčica za Noštroma. Imala je kratke, nespretne prstiće. Sylvie je imala duge, vješte prste kakve umjetnice ili pijanistice. Svirala je glasovir u salonu ("Chopina”). Katkad bi poslije čaja pjevali kanone, no Ursula sa svojom dionicom nikad ne bi uspjela upasti u pravi čas. ("Kakva tupoglavka”, rekao bi Maurice. "Tko vježba, taj i uvježba”, rekla bi Sylvie.) Glasovir je, kad bi ga otklopila, mirisao poput unutrašnjosti starih kovčega. Ursulu bi to podsjetilo na baku Adelaide koja je povazdan pijuckala madeiru zavijena u crninu. Prinovu su sklonili u golema dječja kolica podno velike bukve. U toj su se raskoši svi svojedobno gnijezdili, no nitko se od njih toga nije sjećao. S krova se klatio srebrni zeko, a djetešce se ušuškalo ispod prekrivača koji su "izvezle redovnice”, iako nikad nitko nije objasnio tko su te redovnice i zašto su dane provodile vezući žute patkice. "Edvvard”, reče jedna od Sylvienih prijateljica. "Teddy?” "Ursula i Teddy. Moja dva medvjedića” reče Sylvie i nasmije se svojim štucavim smijehom. Ursulu medvjeđi život baš i nije privlačio. Radije bi bila pas. Legne na leđa i zagleda se u nebo. Noštromo moćno zastenje i izvali se kraj nje. Lastavice su bezglavo sjekle plavet. Čula je nježan zveket šalica na tanjurićima, škripu i klepet kosilice koju je gurao Stari Tom kod Coleovih u susjednom vrtu, njušila je paprenosladak miris vrtnih klinčića u gredici i opojnu zelen netom pokošene trave. "Ah”, reče jedna od Sylvienih londonskih prijateljica pa protegne noge i otkrije dražesne gležnjeve u bijelim čarapama. "Dugo, toplo ljeto. Nije li bajno?” Mir poremeti Maurice kad zgađeno baci reket u travu, a ovaj tupo udari i škripavo odskoči. "Ne mogu ja nju učiti - ona je curica!” drekne i demonstrativno se otputi u grmlje, gdje počne mlatiti štapom, iako je on u svojoj glavi bio u prašumi s mačetom. Nakon ljeta ide u internat. Istu je školu pohađao Hugh, a prije njega i njegov otac. ("I tako dalje, vjerojatno sve do normanskog osvajanja Britanije”, rekla je Sylvie). Hugh je rekao da će to od Mauricea "napraviti čovjeka”, no Ursuli se činilo da Maurice već jest čovjek. Hugh je rekao da je u internatu isprva svake noći plakao dok ne bi zaspao, no sad kao da je bio sav sretan što će Mauricea podvrgnuti istim mukama. Maurice se isprsio i izjavio da on neće plakati. ("A mi?” pitala je zabrinuta Pamela. "Hoćemo li mi morati u internat?” "Samo ako budete veoma zločeste”, kroza smijeh je rekao Hugh.) Rumena Pamela stisne šake, zakuca ih na kukove i zaurla za Mauriceom, koji se bešćutno udaljavao: "Baš si prasac!” Njezin je "prasac” zvučao kao mnogo ružnija riječ nego što zapravo jest. Prasad je baš simpatična. "Pammy” blago će Sylvie. "Zvučiš kao prostakuša.” Ursula se mic po mic približavala izvoru kolača. "0, dođi,” reče joj jedna od žena, "daj da te vidim.” Ursula se pokuša sramežljivo izmigoljiti, no Sylvie ju je čvrsto držala na mjestu. "Ma baš


je slatka”, reče Sylviena prijateljica. "Na tebe je, Sylvie.” "Skuše su proste?” Ursula će majci, a Sylviene su prijateljice ubavo prštale od smijeha. "Kako je malena komična”, reče jedna od njih. "Jest, živi smijeh”, reče Sylvie. "Jest, živi smijeh”, reče Sylvie. "Djeca,” reče Margaret "baš su smiješna, zar ne?” I što još sve ne, mislila je Sylvie, no kako ćeš nekomu tko nema djece objasniti raspon majčinstva? Sylvie se osjećala kao prava matrona u ovom društvu, među prijateljicama iz svoga kratkoga djevojaštva koje je bračno izbavljenje skresalo. Izišla je Bridget s pladnjem i počela pobirati čajno posuđe. Bridget je ujutro za kućanske poslove nosila prugastu haljinu, no popodne bi se presvukla u crnu haljinu s bijelim posuvracima i ovratnikom, te odgovarajućom bijelom pregačom i kapicom. Promaknuli su je sa sudoperskih dužnosti. Alice se udala i otišla pa je Sylvie za pomoć u grubim poslovima zaposlila djevojku iz sela, razroku trinaestogodišnjakinju Marjorie. ("Ne bismo li se mogli snaći samo s njih dvije?” mlako je pitao Hugh. "S Bridget i gospođom G.? Nije da održavaju palaču.” "Ne, ne možemo”, rekla je Sylvie i to je bilo to.) Bridget je bijela kapica bila prevelika i vječno joj je padala na oči, kao povez. Dok se vraćala preko travnjaka, kapica je iznenada zaslijepi pa zapne i spotakne se u varijetetskom stilu, tako da se spasila u posljednji čas, jedine su žrtve bile srebrna šećernica i hvataljke koje su odletjele u zrak, dok su se kockice šećera rasule zelenilom travnjaka poput neobilježenih kocaka. Maurice se Bridgetinoj nesreći grohotom nasmije, a Sylvie reče: "Maurice, prestani se glupirati.” Gledala je kako Noštromo i Ursula skupljaju razbacane kocke šećera, Noštromo dugim ružičastim jezikom, a Ursula osobenjački, nespretnom hvataljkom. Noštromo je svoje gutao brzo, bez žvakanja. Ursula ih je pak cuclala jednu po jednu. Sylvie je slutila da je Ursuli suđeno da bude ona koja se ne uklapa. Sama je bila jedinica pa su je složeni odnosi braće i sestara među vlastitom djecom često uznemiravali. "Trebaš doći u London”, iznenada reče Margaret. "Dođi k meni na koji dan. Mogle bismo se sjajno zabaviti.” "Ali djeca”, reče Sylvie. "Beba. Ne mogu ih ostaviti.” "Zašto ne?” reče Lily. "Dadilja ti sigurno može izdržati sama nekoliko dana?” "Ali ja nemam dadilju”, reče Sylvie. Lily se ozre vrtom kao da traži dadilju koja se pritajila među hortenzijama. "Niti je želim”, doda Sylvie. (Ili želi?) Majčinstvo je bilo njezina odgovornost, njezina sudbina. U nedostatku bilo čega drugoga (a čega bi drugoga i bilo?), to joj je bio cijeli život. Na Sylviena se prsa privila budućnost Engleske. Nju nisi mogao tek tako zamijeniti, kao da je svejedno je li tu ili je nema. "A i dojim dijete”, doda. Obje žene očito ostanu zatečene. Lily nesvjesno stavi ruku na prsa kao da se brani od napada. "Tako je Bog htio”, Sylvie će iako u Boga nije vjerovala otkako je izgubila Gableca. Spasio ju je Hugh: odrješito je grabio preko travnjaka. Nasmije se i reče: "Pa što se ovdje zbiva?” digne Ursulu i stane je nehajno bacati u zrak dok se nije počela gušiti kockom šećera. Nasmiješi se Sylvie i reče: "Tvoje prijateljice”, kao da je možda zaboravila tko su. "Petak navečer”, reče Hugh i položi Ursulu natrag na travu. "Radni je čovjek odgulio svoje i čini mi se da je službeno vrijeme za kapljicu. Biste li željele prijeći na nešto jače od čaja, ljupke dame? Možda džin sling?” Hugh je imao četiri mlađe sestre i dobro se snalazio među ženama. To mu je samo po sebi bilo dovoljno da ih osvoji. Sylvie je znala da nagonski nastupa zaštitnički i ne očijuka, no katkad se znala zamisliti nad njegovom popularnosti i kamo bi ga mogla odvesti. Ili štoviše - kamo ga je već odvela. Posredovanje između Mauricea i Pamele urodilo je detantom. Sylvie je zamolila Bridget


da na malenu, ali korisnu terasu izvuče stol da djeca mogu jesti vani - prepečenac sa sleđevom ikrom i nešto ružičasto što se jedva slegnulo i još je neobuzdano podrhtavalo. Sylvie je već na prvi pogled blago hvatala mučnina. "Dječja hrana”, s tekom reče Hugh dok je gledao kako mu djeca jedu. "Austrija je objavila rat Srbiji”, razgovornim će tonom Hugh i Margaret reče: "Baš blesavo. Lani sam u Beču provela krasan vikend. U Imperialu, znaš ga?” "Ne u dušu”, reče Hugh. Sylvie ga je znala, ali nije rekla. Večer se pretvorila u paučinu. Sylvie je nježno lebdjela u alkoholnoj izmaglici i iznenada se sjeti očeve smrti pod utjecajem konjaka, pljesne rukama kao da ubija dosadnu mušicu i reče: "Vrijeme je za počinak, djeco”, pa se zagleda kako Bridget nespretno gura teška kolica preko travnjaka. Sylvie uzdahne, a Hugh joj pomogne da ustane iz naslonjača i poljubi je u obraz kad se osovi na noge. Sylvie otklopi sićušni svjetlarnik u djetetovoj zagušljivoj sobi. Zvali su je "dječja soba”, no bila je puka izba u kutu među zabatima, ljeti bez zraka, a zimi studena, tako da je za nejako čedo bila posve neprikladna. Kao i Hugh, Sylvie je smatrala da djeca moraju očvrsnuti od malih nogu da bi poslije u životu lakše podnosila udarce. (Gubitak lijepe kuće u Mayfairu, voljena ponija, vjere u sveznajuće božanstvo.) Sjedila je u baršunastu naslonjaču s naslonom na gumbe i dojila Edwarda. "Teddy”, nježno je mrmljala, a on je gutao i grcao dok ga sitost ne uspava. Sylvie su svi bili najdraži kao dojenčad, dok su još blistavi i novi, poput ružičastih jastučića na šapicama mačeta. No ovaj je bio osobit. Poljubi mu paperje na glavi. Na uzgonu mekana zraka dolebde riječi. "Što je lijepo, kratko traje”, čula je Hugha dok je pratio Lily i Margaret u kuću na večeru. "Mislim da je pjesnički nastrojena gospođa Glover ispekla ražu. No biste li prvo htjele pogledati moj Petterov motor?” Žene zacvrkuću kao luckaste školarke, što su bile i ostale. Ursulu probudi oduševljena vriska i pljesak. "Električna struja!” čula je usklik jedne od Sylvienih prijateljica. "Kakva divota!” Dijelila je tavansku sobu s Pamelom. Imale su jednake krevetiće s krpenom prostirkom i noćnim ormarićem u sredini. Pamela je spavala s rukama iznad glave i katkad bi znala vrisnuti kao da je netko bode iglom (Maurice je volio tu groznu šalu). S jedne strane zida sobe bila je gospođa Glover koja je hrkala kao lokomotiva, a s druge je cijelu noć mumljala Bridget. Pred vratima im je spavao Noštromo, vječno na straži, čak i dok spava. Katkad bi tiho cvilio, no nisu znale je li to od bola ili od užitka. Tavanski je kat bio prenapučeno i nespokojno mjesto. Ursulu poslije ponovno probude gošće na odlasku. ("To dijete ima neprirodno površan san” rekla bi gospođa Glover, kao da joj je to karakterna mana koju bi trebalo ispraviti.) Ispentra se iz kreveta i otapka do prozora. Da stane na stolicu i pogleda van, što su im svima izričito zabranili, dolje bi na travnjaku vidjela Sylvie i njezine prijateljice u haljinama koje lepršaju kao moljci dok pada mrak. Hugh je stajao na stražnjim vrtnim vratima i čekao da ih otprati stazom do kolodvora. Katkad bi Bridget s djecom odšetala do kolodvora da dočekaju oca na povratku s posla. Maurice je rekao da će možda biti vlakovođa kad odraste, ili pak antarktički istraživač poput Sir Ernesta Shackletona, koji se baš u to doba trebao otputiti na svoju veliku ekspediciju. Ili će jednostavno postati bankar poput oca. Hugh je radio u Londonu, kamo su oni odlazili tek tu i tamo, na ukočeno popodne u bakinu salonu u Hampsteadu, gdje su svadljivi Maurice i Pamela Sylvie "trošili” živce pa bi u vlaku na povratku kući redovito bila loše volje. Kad su svi otišli, a glasovi su im zamirali u daljini, Sylvie se preko travnjaka vratila


prema kući, sada pukoj sjeni koja je tamnjela dok je crni šišmiš širio krila. Sylvie nije vidjela lisicu koja joj je odlučno kaskala za petama, pa zatim skrenula i nestala u grmlju. "Jesi li nešto čuo?” upita Sylvie. Pridigla se na jastucima i čitala jednog od prvih Forstera. "Možda malenoga?” Hugh naheri glavu. Načas Sylvie podsjeti na Noštroma. "Ne” reče on. Maleni bi obično prospavao cijelu noć. Bio je anđelak. Ali ne na nebesima. Sva sreća. "Najbolji dosad”, rekao je Hugh. "Da, mislim da bismo ovoga trebali zadržati.” "Ne sliči mi”, rekao je Hugh. "Istina”, srdačno se složi ona. "Uopće nije na tebe.” Hugh se nasmije i uz nježan joj poljubac reče: "Laku noć, ja gasim svjetlo.” "Mislim da ću ja još malo čitati.” Jednoga vrelog popodneva nekoliko dana poslije otišle su gledati žetvu. Sylvie i Bridget s djevojčicama hodale su preko polja. Sylvie je malenoga nosila u povezu koji je Bridget napravila od šala i zavezala ga Sylvie oko poprsja. "Poput irske seljanke”, rekao Hugh, to mu je bilo simpatično. Bila je subota, oslobodio se sumornih spona bankarskog svijeta pa je ležao na pletenoj počivaljki na terasi na začelju kuće s Wisdenovim kriketaškim almanahom kao crkvenom pjesmaricom među dlanovima. Maurice je nestao nakon doručka. Kao devetogodišnji dječak slobodno je mogao ići kamo hoće s kim god hoće, iako se najradije družio isključivo s drugim devetogodišnjim dječacima. Sylvie nije imala pojma što rade, no na kraju dana vratio bi se prljav od glave do pete s kakvim neprivlačnim trofejem, staklenkom žaba ili glista, uginulom pticom ili izblijedjelom lubanjom neke zvjerčice. Sunce se odavno počelo strmo dizati u nebo kad su napokon krenule, nespretno prteći dijete, košare za piknik, kape za sunce i suncobrane. Noštromo je uza njih kaskao poput malena ponija. "Bože mili, natovarile smo se kao izbjeglice” reče Sylvie. "Možda kao Židovi u progonu iz Izraela.” "Židovi?” reče Bridget i s gnušanjem namršti neugledno lice. Teddy je cijelo putovanje prespavao u svojoj improviziranoj nosiljci, a one su se verale preko ograda i posrtale preko blatnih kolotečina koje su se stvrdnule na suncu. Bridget je na čavlu zaderala haljinu i rekla da ima žuljeve na stopalima. Sylvie se pitala što bi bilo kad bi skinula korzet i ostavila ga kraj puta, pa je zamišljala kako bi se netko čudio da ga nađe. Iznenada, sasvim neočekivano na blještavu danjem svjetlu usred polja punoga krava, sjeti se kako joj je Hugh na medenom mjesecu u hotelu u Deauvilleu driješio steznik uza zvukove koji su dopirali kroz otvoren prozor - krikove galebova u letu i svađu muškarca i žene na grubom i brzom francuskome. Na brodu na povratku kući iz Cherbourga Sylvie je već nosila sićušna čovječuljka koji će postati Maurice, iako je tada još živjela u blaženu neznanju. "Milostiva?” Bridget je prene iz snatrenja. "Gospođo Todd? To nisu krave." Zastale su da se podive oračima Georgea Glovera, golemim teretnim konjima po imenu Samson i Nelson koji su hrzali i mahali glavom kad bi ugledali goste. Ursula ih se pribojavala, no Sylvie je svakomu dala jabuku, a oni su joj krupnim baršunastim usnama nježno uzeli plod iz dlana. Sylvie je rekla da su zelenci i mnogo ljepši od ljudi, Pamela je rekla: "Čak i od djece?”, a Sylvie je odvratila: "Da, od djece osobito”, i nasmijala se. Georgea su pak zatekle kako pomaže u žetvi. Kad ih je ugledao, zagazio je preko polja da ih pozdravi. "Milostiva”, rekao je Sylvie skinuvši kapu pa otro znoj s čela golemim crveno-bijelim točkastim rupcem. Na mišice mu se lijepili sitni komadići pljeve. Sunce mu je


pozlatilo dlake na rukama pa su i one sličile pljevi. "Vruće je”, nepotrebno će on. Pogleda Sylvie ispod dugog pramena kose koji mu je vječno padao na lijepe plave oči. Sylvie kao da porumeni. Uz vlastiti ručak - sendviče s namazom od sleda, sendviče s namazom od limuna, đumbirovac i kolač sa sjemenkama - ponijele su i ostatke jučerašnje pite sa svinjetinom koje je gospođa Glover poslala Georgeu skupa s malenom staklenkom svojega slavnoga kiselog povrća u gorušici. Kolač sa sjemenkama već se sasušio jer ga je Bridget zaboravila spremiti u limenku za kolače pa je preko noći ostao stajati u toploj kuhinji. "Ne bih se čudila da su u njemu mravi položili jajašca”, rekla je gospođa Glover. Kad ga je trebalo pojesti, Ursula je morala iščeprkati sjemenke, a njih je bio mali milijun, i svaku pregledati da slučajno nije mravlje jajašce. Žeteoci su u polju prekinuli rad da poručaju, uglavnom kruh i sir i pivo. Bridget se zacrvenjela i zahihotala kad je Georgeu predala pitu sa svinjetinom. Pamela je Ursuli rekla da je Maurice rekao kako se Bridget zatreskala u Georgea, iako se objema činilo da Maurice nije pouzdan izvor podataka kad je o pitanjima srca riječ. Piknikovali su na rubu strništa, George se nehajno ispružio dok je konjskim zalogajima jeo pitu, Bridget ga gledala s divljenjem kao da je grčki bog, a Sylvie je petljala oko djeteta. Sylvie odluta da nađe kakvo neupadljivo mjesto gdje bi nahranila Teddyja. Djevojke odgojene u lijepim kućama u Mayfairu općenito se nisu sklanjale iza živice da podoje nejač. Zacijelo za razliku od irskih seljanki. Čeznutljivo se sjeti kolibe na plaži u Cornwallu. Dok je našla prikladan zaklon u zavjetrini živice, Teddy je već urlao punim grlom i stiskao boksačke šačice protiv nepravde ovoga svijeta. Taman kad se smirio na sisi, ona digne pogled i vidi kako George Glover izlazi iz šumarka na drugom kraju polja. Kad je ugleda, zastane i zapilji se u nju kao preplašeni jelen. Načas se skameni, ali zatim smakne kapu s glave i reče: "Još je vruće, milostiva.” "Istina” odsječno će Sylvie i nastavi gledati za Georgeom Gloverom kad se požurio prema širokim vratima od letava koja su prekinula živicu na sredini polja i preskočio ih lako kao veliki lovački pas preko zapreke. Sa sigurne su udaljenosti gledale kako golemi kombajn bučno jede pšenicu. "Hipnotično, ne?” reče Bridget. Tu je riječ nedavno naučila. Sylvie izvuče ljupki zlatni džepni satić, predmet koji je Pamela silno priželjkivala i reče: "Za Boga miloga, gle koliko je sati” iako nitko ne pogleda. "Moramo krenuti natrag.” Baš su bile na odlasku kad George Glover vikne: "Ehej!” i dade se u galop preko polja. Nešto je privijao uza se u kapi. Dva mlada kunića. "0”, reče Pamela i od uzbuđenja joj navru suze. "Kunići”, George Glover će. "Šćućurili su se usred polja. Mami ni traga. Dajte ih uzmite. Svakoj po jedan.” Na putu kući Pamela je nosila oba zečića u pregači, ponosno ju je držala pred sobom kao Bridget kad nosi pladanj za čaj. "Gle ti njih”, Hugh će dok su umorno prolazile vrtom. "Kako se zlatite od sunca. Izgledate kao prave žene sa sela.” "Bojim se da se više crvenimo nego zlatimo” jadno će Sylvie. Vrtlar je radio. Zvao se Stari Tom ("Kao kakav mačak”, rekla je Sylvie. "Misliš da su ga nekoć zvali Mladi Tom?”). Radio je šest dana na tjedan, kod njih i za još jednu obližnju kuću. Ti su ga susjedi, Coleovi, oslovljavali kao "gospodina Ridgelyja”. On ničim nije davao do znanja što mu je draže. Coleovi su živjeli u kući koja je bila veoma slična kući Toddovih, a gospodin Cole je, kao Hugh, bio bankar. "Židovi”, rekla je Sylvie istim glasom kojim bi rekla "katolici” - takva joj je egzotika draškala znatiželju, ali ju je i uznemiravala. "Mislim da nisu aktivni”, rekao je Hugh. U čemu, pitala se Ursula. Pamela je aktivno


vježbala ljestvice na glasoviru svake večeri prije jela i to nabijanje i lupetanje baš i nije užitak slušati. Gospodin Cole rođen je s posve drukčijim, za Engleze jezikolomnim prezimenom, tvrdio je njihov najstariji sin Simon. Srednji sin Daniel prijateljevao je s Mauriceom, jer iako se odrasli nisu družili, djeca su bila dobri znanci. Simon, "štreber” (kaže Maurice), svakog je ponedjeljka navečer Mauriceu pomagao u matematici. Sylvie nije točno znala kako bi ga za tu neugodnu zadaću nagradila jer ju je njegovo židovstvo očito zbunjivalo. "Možda bih mu mogla dati nešto što će ih uvrijediti?” nagađala je. "Ako dam novac, mogli bi pomisliti kako ciljam na činjenicu da su na glasu kao škrtci. Ako dam slatkiše, možda kršim zabrane njihova načina ishrane.” "Nisu aktivni vjernici”, ponovi Hugh. "Nisu pobožni.” "Benjamin je veoma pozoran", rekla je Pamela, "jučer je našao kosovo gnijezdo.” Pritom je Mauricea strijeljala pogledom. Naišao je dok su se divili prelijepim plavim jajima posutim smeđim pjegicama, zgrabio ih i razbio o kamen. Njemu je to bila sjajna šala. Pamela je na nj bacila malen (dobro, omanji) kamen i udario ga je u glavu. "Eto”, rekla je. "Pa kako je tebi s razbijenom ljuskom?” Sad je na sljepoočnici imao gadnu porezotinu i modricu. "Pao sam”, kratko je rekao kad ga je Sylvie pitala kako se ozlijedio. Kakav jest, inače bi tužio Pamelu, no tad bi na vidjelo izišao i njegov prvotni grijeh, a Sylvie bi ga za razbijena jaja oštro kaznila. Već ga je prije uhvatila u krađi jaja i dala mu za uho. Sylvie je rekla da prirodu treba "štovati”, a ne uništavati je, no nažalost, Maurice po svojoj prirodi ništa nije štovao. "On uči svirati violinu, zar ne - Simon?” reče Sylvie. "Židovi su obično veoma muzikalni, ne? Možda bih mu mogla dati kakve note, nešto u tom stilu?” Razgovor o opasnostima vrijeđanja židovstva vodio se uz doručak. Hugh bi redovito izgledao blago zatečeno kad bi se našao za istim stolom s vlastitom djecom. On s roditeljima nije doručkovao dok nije navršio dvanaest godina pa se smatralo da može napustiti dječju sobu. Bio je krepak plod odgoja sposobne dadilje, zasebna kućanstva unutar kućanstva u Hampsteadu. Dotle je pak malena Sylvie, klimavo nasađena na jastuke, večerala canard a la presse u kasne sate, a uz nedokučive su je roditeljske razgovore uspavljivale treperave svijeće i ljeskava srebrnina. Sad je slutila da to baš i nije bilo posve uobičajeno djetinjstvo. Stari Tom rahlio je jarak, kaže, za novi zasad šparoga. Hugh je odavno digao ruke od VVisdena i sad je brao maline u veliku bijelu emajliranu zdjelu. Pamela i Ursula su je prepoznale, Maurice je u njoj donedavna držao punoglavce, no to ni jedna ni druga nisu spominjale. Hugh si natoči čašu piva i reče: "Od tih poljoprivrednih radova zbilja ožedniš” i svi se nasmiju. Osim Starog Toma. Izišla je gospođa Glover i tražila da joj Stari Tom iskopa malo krumpira za pirjanu govedinu. Na kuniće je frktala. "Od toga ni gulaš ne možeš skuhati.” Pamela se dala u vrisku pa su je morali smiriti gutljajčićem Hughova piva. U zabitu kutku vrta Pamela i Ursula sagradile su gnijezdo od trave i vate, ukrasile ga otpalim ružinim laticama i oprezno u nj smjestile kuniće. Pamela im je otpjevala uspavanku, znala je lijepo držati melodiju, no oni su spavali još otkako im ih je George Glover predao. "Mislim da su možda premaleni”, reče Sylvie. Za što su premaleni, pitala se Ursula, no Sylvie nije pojasnila. Sjedili su na travnjaku i jeli maline s tučenim vrhnjem i šećerom. Hugh se zagleda u plavo-plavcato nebo i reče: "Jeste li čuli tu grmljavinu? Bit će silne oluje, osjećam da se sprema. A vi, Stari Tome?” digne glas da ga Stari Tom čuje daleko u povrtnjaku, Hugh je vjerovao da se Stari Tom kao vrtlar sigurno razumije u vremenske prilike. Stari Tom ne reče ništa nego samo nastavi kopati. "Gluh je”, reče Hugh. "Nije”, reče Sylvie, gnječila je prekrasne krvave maline u gusto vrhnje dok nije dobila


alizarin, pa se iznenada sjeti Georgea Glovera. Kakav je sin zemlje. Kakve snažne, lopataste šake ima, i prekrasne konje zelenke, nalik na velike konjiće za ljuljanje, kako se izvalio na travnatu humku i ručao u pozi sličnoj Michelangelovu Adamu u Sikstinskoj kapeli, samo što je on posezao za novom kriškom pite sa svinjetinom, a ne za Stvoriteljevom rukom. (Kad je Sylvie sa svojim ocem Llewellynom bila u Italiji, zaprepastila se koliko muške golotinje možeš vidjeti pod krinkom umjetnosti.) Zamislila je kako Georgea Glovera rukom hrani jabukama i nasmijala se. "Što je?” reče Hugh, a Sylvie reče: "George Glover baš je pristao momak.” "Onda su ga sigurno posvojili”, reče Hugh. Obnoć je u krevetu Sylvie odustala od Forstera u korist manje umnih zanimacija, a u prepletu prevrelih udova u bračnoj postelji prije je podsjećala na uspuhana jelena nego na ševu u uzletu. Uhvati se kako ne misli na Hughovo glatko i žilavo tijelo, nego na goleme i usijane kentaurske udove Georgea Glovera. "Veoma si...” iznemogli se Hugh zagledao u štukaturu spavaće sobe dok je tražio pravu riječ. "Živahna” naposljetku zaključi. "Bit će od onoliko svježeg zraka”, reče Sylvie. Zlati se opaljena suncem, mislila je dok je udobno tonula u san i tu se mimo svog običaja sjeti Shakespearea. Svi momci i cure što se zlate/ko s ognjišta pomet u prah se vrate, i odjednom je uhvati strah. "Napokon dolazi oluja”, reče Hugh. "Da ugasim svjetlo?” Sylvie i Hugha iz drijemeža u nedjeljno jutro trgne Pamelina kuknjava. Ona i Ursula od uzbuđenja su se rano probudile i pohrlile van, da bi ustanovile kako su kunići nestali. Ostala je samo bijela pahuljasta kićanka jednog repića umrljana crvenilom. "Lisice”, s određenim će zadovoljstvom gospođa Glover. "Što ste drugo očekivale?” Siječanj 1915. "Jeste li čuli najnovije vijesti?” upita Bridget. Sylvie uzdahne i odloži Hughovo pismo, stranice su bile prhke poput suhog lišća. Na bojište je otišao prije samo nekoliko mjeseci, a ona se više takoreći i ne sjeća da su u braku. Sad je Hugh satnik u oxfordskom i buckinghamshireskom lakom pješaštvu. Ljetos je bio bankar. Čini se besmislenim. Pisma su mu bila vedra i oprezna (drugovi su sjajni, bašsu sila). Isprva ih je spominjao imenom ("Bert”, "Alfred”, "Wilfred”), no od bitke kod Ypresa jednostavno su se prometnub u "drugove” i Sylvie se pitala jesu li Bert i Alfred i Wilfred poginuli. Hugh nikad nije spominjao smrt ib umiranje, kao da su negdje na izletu, na pikniku [Ovog tjedna naveliko kiši. Sve je puno blata. Nadam se da vas vrijeme služi bolje nego nas!). "U rat? Ideš u rat?” vikala je na nj kad se javio u dragovoljce i sinulo joj je da nikad prije na nj nije vikala. Možda je trebala. Bude li rata, objasnio joj je Hugh, ne želi se poslije sjećati kako ga je propustio, kako su drugi istupili da brane čast domovine, a on nije. "Možda mi to bude jedina pustolovina u životu”, rekao je. "Pustolovina?” u nevjerici je ponovila. "A što je s tvojom djecom, s tvojom ženomT’ "Ta to radi vas i činim”, rekao je uz neopisivo bolan izraz lica, kao neshvaćeni Tezej. Sylvie je u tom trenutku bio silno odbojan. "Da zaštitim dom i ognjište” nije se dao smesti. "Da branim sve u što vjerujemo.” "No ja sam ipak čula riječ pustolovina", rekla je Sylvie i okrenula mu leđa. Unatoč tomu, naravno, otišla je u London da ga isprati. Trpjeli su bubotke nepregledne gomile koja je mahala zastavicama i kucala kao da su već odnijeli veliku pobjedu. Sylvie je iznenadilo pomamno domoljublje žena na peronu: ta ne bi li rat u svim ženama trebao probuditi


pacifizam? Hugh ju je privio uza se kao da su novopečeni ljubavnici i u vlak je uskočio u posljednji trenutak. U hipu je nestao u gužvi muškaraca u odorama. Njegova pukovnija, mislila je ona. Kako čudno. Kao da se i on, poput okupljene gomile, pretjerano i glupo razdragao. Kad se vlak polako pokrenuo prema izlasku s kolodvora, raspaljiva gomila zagrmi u znak odobravanja i mahnito se uzmaše zastavicama bacajući uvis kape i šešire. Sylvie je samo slijepo zurila u prozore vagona koji su prolazili, isprva polako, pa sve brže i brže sve dok se nisu zamutili. Hugha nije nigdje vidjela, a vjerojatno ni on nije vidio nju. Ostala je na peronu nakon što su svi otišli, pogleda uprta u točku na obzoru u kojoj je iščeznuo vlak. Sylvie digne ruke od pisma i radije se maši pletaćih igala. "Jeste li čuli vijesti?” Bridget je bila uporna. Postavljala je jedaći pribor na čajni stolić. Sylvie se namršti na pletivo na iglama, pitala se želi li čuti ikakve vijesti kojima je izvor Bridget. Oduzme očicu na raglan rukavu praktičnoga sivog pulovera koji je plela Mauriceu. Sad su sve žene u kući neobično mnogo vremena posvećivale pletenju - šalova i rukavica, čarapa i kapa, prsluka i pulovera - da im muškarci ne zebu. Gospođa Glover navečer bi sjedila kraj kuhinjskog štednjaka i plela goleme rukavice, tako velike da bi ih mogla navući preko kopita Georgeovih radnih konja. Naravno, nisu bile za Samsona i Nelsona, nego za samoga Georgea, koji je među prvima otišao u dragovoljce, ponosno je isticala gospođa Glover kad god bi se pružila prigoda, na što se Sylvie poprilično kostriješila. Pletača je moda zarazila čak i sudoperu Marjorie, pa se poslije ručka mučila s nečim nalik na kuhinjsku krpu, iako se to samo uz najbolju volju moglo nazvati "pletenjem”. "Više rupa nego vune”, prosudila je gospođa Glover, pa joj opalila zaušnicu i naredila da se vrati na posao. Bridget se latila pletenja izobličenih čarapa - ni za živu glavu nije znala izvesti petu - za svoga novoga dragoga. "Dala je srce” lakaju iz Dvora Ettringham po imenu Sam Wellington. "Ma on vam je stara cokula”, kazala bi i puknula od smijeha na vlastitu šalu nekoliko puta na dan, kao da ju je prvi put izrekla. Bridget je Samu Wellingtonu slala sladunjave dopisnice na kojima su anđeli lebdjeli nad ženama koje su uplakane sjedile za stolovima resastih stolnjaka u domaćim salonima. Sylvie je pokušala Bridget dati do znanja da bi muškarcu u ratu možda trebala slati veseliju poštu. Bridget je fotografiju Sama Wellingtona, portret iz fotoatelijera, držala na svome prilično oskudno opremljenome toaletnom stoliću. Imao je počasno mjesto kraj kompleta stare emajlirane četke i češlja koji joj je dala Sylvie kad joj je Hugh za rođendan kupio srebrni pribor za uljepšavanje. Sličan je nezaobilazni portret krasio noćni stolić gospođe Glover. George Glover utegnut u odori nelagodno je pozirao pred atelijerskom pozadinom koja je Sylvie podsjećala na amalfijsku obalu i više nije sličio sikstinskom Adamu. Sylvie je pomišljala na sve uvojačene borce koji su se podvrgli istom obredu, za uspomenu majkama i draganama: nekima od njih bit će to jedina fotografija u životu. "Mogao bi poginuti”, rekla je Bridget za svoga kavalira, "a ja bih mogla zaboraviti kako je izgledao.” Sylvie je Hughovih fotografija imala napretek. Njegov je životbio dobro potkrijepljen. Sva su djeca osim Pamele bila na katu. Teddy je spavao u kolijevci, ili je možda bio budan - u svakom se slučaju nije bunio. Sylvie nije znala što rade Maurice i Ursula, a nije ju ni zanimalo jer je to značilo da u jutarnjem salonu vlada mir, izuzme li povremeni sumnjiv udar o strop i metalni tresak teških tava u kuhinji, gdje je gospođa Glover otvoreno izražavala svoje mišljenje - o ratu, Marjorienoj nesposobnosti ili i jednom i drugom. Otkako su počele borbe u kontinentalnoj Europi, jeli su u jutarnjem salonu, a


neoklasicistički jedaći stol napustili su u korist salonskog stolića jer je za ratnodopsku štedljivost bio odveć raskošan. ("Nećemo dobiti rat samo zato što ne rabimo blagovaonicu”, rekla je gospođa Glover.) Sylvie gestom ruke da znak Pameli, a ona poslušno izvrši majčinu nijemu zapovijed i krene oko stola Bridget za petama da ispravi jedaći pribor. Bridget nije razlikovala lijevo i desno, gore i dolje. Pamelina se potpora ekspedicijskim snagama očitovala u masovnoj proizvodnji sivosmeđih šalova nevjerojatnih i nepraktičnih dužina. Sylvie se ugodno iznenadila daru za jednoličnost svoje starije kćeri. To će joj u budućem životu dobro doći. Sylvie padne očica pa ispod glasa prokune, na što se Pamela i Bridget zgranu. "Kakve vijesti?” napokon nevoljko upita. "Bombardirali su Norfolk”, reče Bridget, sva ponosna na informacije kojima raspolaže. "Bombe?” reče Sylvie i digne pogled s pletiva. "U Norfolku?" "Cepelinski napad”, znalački reče Bridget. "Eto što su vam Švabe. Briga njih koga će pobiti. Zli su, živa istina. Jedu belgijske bebe.” "Pa sad...” reče Sylvie dok je hvatala izgubljenu očicu. "Možda je to malo pretjerano.” Pamela je oklijevala s desertnom vilicom u jednoj i žličicom u drugoj ruci, kao da kani krenuti u napad na kakvu tešku slasticu gospođe Glover. "Jedu?” užasnuto ponovi. "Bebe?” "Ne”, srdito reče Sylvie. "Ne luduj.” Gospođa Glover zazove Bridget iz kuhinjskih dubina i Bridget poleti na zapovijed. Sylvie ju je čula kako uza stube dovikuje ostaloj djeci: "Večera vam je na stolu!” Pamela uzdahne kao netko tko je već proživio cijeli život pa sjedne za stol. Tupo se zapilji u stolnjak i reče: "Nedostaje mi tata.” "I meni, mila”, reče Sylvie. "I meni. Ne budali sad, idi i reci ostalima da operu ruke.” Sylvie je o Božiću spakirala veliku kutiju korisnih stvari za Hugha: nezaobilazne čarape i rukavice; jedan od Pamelinih beskrajnih šalova i, kao protutežu, dvostruki kašmirski šal koji je Sylvie isplela i krstila svojim omiljenim parfemom, La Rose]acqueminot, da ga podsjeća na dom. Zamišljala je kako Hugh na bojnom polju nosi šal tik uz kožu, kao udvorni vitez vrpcu svoje gospe na turniru. Bolje ta viteška sanjarija nego bljesci mračnijih slutnji. Proveli su mrazan vikend u Broadstairsu zabundani u nazuvcima, košuljcima i fantomkama, pa su čuli kako preko vode gruvaju teški topovi. U božićnoj se kutiji našao i kolač sa šljivama koji je ispekla gospođa Glover, limena kutija Pamelinih poprilično bezobličnih pepermintnih puslica, cigarete, boca dobroga ječmenog viskija i zbirka poezije - antologija engleskog pjesništva, uglavnom pastoralnoga i ne pretjerano zahtjevnoga - kao i sitni darovi, ručni rad - Mauriceov avion od balzovine i Ursulin crtež plavog neba i zelene trave sa sićušnim iskrivljenim psećim likom. "Noštromo”, na vrhu je zlu ne trebalo napisala Sylvie. Nije imala pojma je li Hugh kutiju primio ili nije. Božić je bio sumoran. Došla je Izzie i naveliko se raspričala ni o čemu (bolje rečeno, o sebi), a zatim je objavila da je stupila u civilne dragovoljke i odmah poslije blagdana odlazi u Francusku. "Ab, Izzie,” rekla je Sylvie, "ti niti znaš njegovati bolesnike, ni kuhati, tipkati ib raditi bilo što korisno.” Ispalo je oštrije nego što je kanila, no Izzie je stvarno bila šašavica i pol. ("Vjetrogonja”, prosudila je gospođa Glover.) "I to je to”, rekla je Bridget kad je čula za Izzien humanitarni pothvat. "Do Korizme ćemo izgubiti rat.” Izzie svoje dijete nikad nije spominjala. Posvojili su ga u Njemačkoj i Sylvie je pretpostavljala da je njemački državljanin. Kako čudno, tekje malo mlađi od Ursule, a službeno im je neprijatelj. Onda su za Novu godinu sva djeca jedno za drugim dobila vodene kozice. Čim je prva


kozica buknula Pameli na licu, Izzie je već hvatala vlak za London. Toliko o Florence Nightingale, Sylvie je zlovoljno rekla Bridget. Unatoč kratkim i nespretnim prstićima, sad se i Ursula uključila u kućnu pletaću groznicu. Za Božić je dobila drvenu francusku pletaću lutku po imenu La Reine Solange, što znači "kraljica Solange”, rekla je Sylvie, iako je "sumnjala” da povijest zna za bilo kakvu kraljicu Solange. Kraljica Solange bila je obojena kraljevskim bojama i nosila je raskošnu žutu krunu čiji su joj šiljci držali vunu. Ursula joj je bila odana podanica i sve je slobodno vrijeme - a njega je imala u izobilju - posvetila izradi dugih i zavojitih svitaka vune kojima je jedina svrha bila da ih potom frče u podmetače i klempave grijače za čajnik. ("Gdje su otvori za grlić i držak?” zbunjeno je pitala Bridget.) "Krasno, mila”, Sylvie je proučavala jedan od malenih podmetača koji joj se u rukama polako razmotavao, kao nešto što se budi iz duga sna. "Upamti, tko vježba, taj i uvježba.” "Večera vam je na stolu!” Ursula se nije obazirala na poziv. Opčinjena veličanstvom, sjedila je na krevetu i usredotočeno nabiraia lice dok je motala vunu oko krune kraljice Solange. Bio je to stari komad žućkastosmeđe češljane pređe, ali "sila kola lomi”, rekla bi Sylvie. Maurice se već trebao vratiti u školu, ali njegove su kozice bile najgore i lice mu je još bilo puno sitnih ožiljaka, kao da ga je ptica iskljucala. "još nekoliko dana kod kuće, mladiću”, rekao je doktor Fellowes, no Ursuli se činilo da Maurice puca od zdravlja. Nemirno je koračao sobom, dosađivao se kao lav u kavezu. Pod krevetom je našao Pamelinu papuču i šutirao je amo-tamo kao nogometnu loptu. Onda uzme porculanski ukras, figuricu dame u krinolini koja je bila silno draga Pameli, i baci je tako visoko u zrak da uza zlokoban cin okrzne sjenilo od žutog stakla na svjetiljci. Ursula pusti pletivo i ruke joj u užasu polete na usta. Dama u krinolini mekano sleti na vrećasti poplun Pameline satenske perine, ali Maurice je dotle zgrabio odbačenu pletaću lutku i počeo s njom jurcati, glumila mu je zrakoplov. Ursula je gledala kako sirota kraljica Solange leti sobom, a iz utrobe joj viri rep vune i vije se za njom kao tanana zastavica. I tad Maurice učini nešto istinski zločesto. Otvori tavanski prozor, u sobu pusti neželjen zapah studena zraka i zavitla drvenu lutkicu u neprijateljsku noć. Ursula smjesta do prozora dovuče stolac, popne se i proviri van. Na otočiću svjetla koje je dopiralo kroz prozor uoči kraljicu Solange nasukanu na crepovima u udubini između tavanskih krovića. Maurice je sad bio Indijanac pa je skakao s kreveta na krevet i puštao ratne pokliče. "Večera vam je na stolu!” još nestrpljivije zatrubi Bridget s podnožja stuba. Ursula nije marila ni za njega ni za nju, junačko joj je srce glasno lupalo dok se pentrala kroz prozor - što nije bio mačji kašalj - da po svaku cijenu spasi svoju vladarku. Crepovi su bili skliski od leda i Ursuli se papučasta nožica omakne čim je spusti na kosinu pod prozorom. Ispusti sitan krik, ispruži ruku prema pletaćoj kraljici dok je jurila kraj nje s nogama prema dolje kao kakav sanjkaš bez sanjki. Nije bilo nikakva rubnjaka koji bi prikočio spust, ničega što bi joj zaustavilo uzlet u crna krila noći. Osjeti neku navalu, takoreći ushit kad izleti u bezdani zrak i onda ništa. I tu padne mrak.

Snijeg


11. veljače lgio. Kiselo povrće u gorušici nezdravom je bojom podsjećalo na žuticu. Doktor Fellowes jeo je za kuhinjskim stolom pri svjetlu petrolejke koja se dosadno dimila. Razmazao je povrće po kruhu s maslacem i navrh dodao debelu krišku masne šunke. Sjetio se komada slanine spremljena na hladno u svojoj vlastitoj smočnici. Sam je odabrao svinju, pokazao ju je seljaku, nije tu vidio živoga stvora, nego lekciju iz anatomije - sklop kotleta, bunceka, obrazine, potrbušnice i golemih butova za kuhanje. Meso. Pomisli na djetešce koje je rezom kirurških škara spasio iz ralja smrti. "Čudo života”, hladnokrvno je rekao sirovoj irskoj sluškinjici ("Bridget, gospodine.”) "Prenoćit ću”, dodao je. "Zbog snijega.” Gdje sve ne bi radije bio nego u Lisjaku. Zašto se tako zove? Čemu pohvala staništu tako podmukle zvijeri? U mladosti je, sav naočit u grimizu, doktor Fellowes jahao u lovu. Da mu je znati hoće li mu se cura ujutro pojaviti u sobi s pladnjem čaja i prepečenca. Zamišljao je kako u umivaonik toči vruću vodu iz vrča i sapuna ga pred kaminom spavaće sobe kao mati prije mnogo desetljeća. Doktor Fellowes bio je tvrdoglavo vjeran svojoj supruzi, no misli su mu vrludale uzduž i poprijeko. Bridget ga svijećom povede na kat. Svijeća je neobuzdano plamsala i treperila dok se za sluškinjinom žgoljavom pozadinom penjao do prohladne gostinske sobe. Upalila mu je svijeću na ormariću za noćnu posudu pa nestala u mračnom ždrijelu predsoblja sa žurnim "Laku noć, gospodine”. Ležao je u hladnoj postelji, neugodno mu se podrigivalo na kiselo povrće. Da je bar kod kuće, kraj mlitavoga, toplog tijela gospođe Fellowes, žene koju je priroda zakinula na profinjenosti i koja je vječno vonjala na prženi luk. Što ne mora biti neugodno.

Rat "’Oćete se požuriti?” srdito reče Bridget. Nestrpljivo je stajala u dovratku s Teddyjem u naručju. "Koliko vam puta moram reći, večera vam je na stolu." Teddy se meškoljio u čvrstom hvatu njezinih ruku. Maurice se nije obazirao, potpuno su ga zaokupile tančine indijanskoga ratnog plesa. "Silazi s tog prozora, Ursula, za Boga miloga. I zašto je uopće otvoren? Ledeno je, prehladit ćeš se.” Ursula je upravo htjela zaroniti kroz prozor za kraljicom Solange u namjeri da je izbavi s ničije zemlje krova, kad se iz nekog razloga pokoleba. Tračak sumnje, nesigurno stopalo i pomisao da je krov veoma visok, a noć pregolema. I tad se pojavila Pamela i rekla: "Mama kaže da morate oprati ruke za večeru” a čas se poslije Bridget topotom uspela uza stube s nepopustljivim pripjevom: Večera vam je na stolu! i sve su nade u kraljevsko spašavanje propale. "A ti, Maurice,” nastavi Bridget, "nisi bolji od divljaka.” "Ja jesam divljak”, on će. "Ja sam Apaš.” "Možeš biti i hotentotski kralj što se mene tiče, ali SVEJEDNO TI JE VEČERA NA STOLU.” Maurice ispusti posljednji prkosni bojni poklič pa se bučno stušti niza stube, a Pamela s pomoću stare mreže za lacrosse privezane na štap za hodanje kao potegačom izvuče kraljicu Solange iz ledenog bespuća krova. Za večeru su imali kuhanu piletinu. Teddy je dobio mekokuhano jaje. Sylvie uzdahne. Sad kad su držali svoje piliće, mnogi su obroci uključivali piletinu na ovaj ili onaj način. Imali su kokošinjac i žicom opasano dvorište za perad na mjestu koje je prije rata bilo namijenjeno zasadu šparoga. Sad ih je Stari Tom napustio, iako je Sylvie čula da "gospodin Ridgely” još radi kod


njihovih susjeda Coleovih. Možda mu ipak nije bilo drago što ga zovu "Stari Tom”. "Je li da ovo nije naša kokoš?” upita Ursula. "Ne, mila” reče Sylvie. "Nije.” Piletina je bila tvrda i žilava. Otkako je George ozlijeđen u napadu bojnim otrovom, kuhinja gospođe Glover više nije što je nekad bila. Još je boravio u poljskoj bolnici u Francuskoj, a kad je Sylvie pitala za težinu ozljede, rekla je da ne zna. "Kakav užas”, rekla je Sylvie. Sylvie je mislila kako bi se ona, da njoj rane sina daleko od kuće, morala dati u potragu da ga nađe. Da njeguje i zaliječi svoga sirotoga mališana. Možda ne Mauricea, ali Teddyja sigurno. Kad zamisli kako Teddy leži ranjen i bespomoćan, navru joj suze na oči. "Je li ti dobro, mama?” upita Pamela. "Svakako”, reče Sylvie, iščeprka jadac iz pilećeg kostura i pruži ga Ursuli da zaželi želju, a ona reče da ne zna kako. "Pa, općenito, želimo da nam se ostvare snovi”, reče Sylvie. "Ne valjda i moji snovi?” s ustrašenim izrazom lica reče Ursula. "Ne valjda i moji snovi?” Ursula se sjeti divovske kosilice koja ju je progonila kroz noć i indijanskog plemena koje ju je vezivalo za kolce i opkoljavalo naoružano lukovima i strijelama. "Je li da ovo jest naša kokoš?” reče Maurice. Ursula je voljela kokoši, voljela je toplu slamu i pernatost kokošinjca, voljela je posegnuti pod čvrsta topla tijela i naći još toplije jaje. "Ovo je Henrietta, zar ne?” Maurice je bio uporan. "Bila je stara. Gospođa Glover rekla je da joj je vrijeme za lonac.” Ursula prouči svoj tanjur. Henrietta joj je bila osobito draga. Iz žilave kriške bijela mesa nije mogla ništa iščitati. "Henrietta?” u strepnji cikne Pamela. "Ti si je zaklala?” Maurice je žudno pitao Sylvie. "Je li bilo mnogo krvi?” Lisice su im već odnijele nekoliko kokoši. Sylvie je rekla da se čudi kako su kokoši glupe. Nisu gluplje od ljudi, rekla je gospođa Glover. Lisice su odnijele i Pamelina kunića, prošlog ljeta. George Glover spasio je dva kunića i Pamela je silom htjela svomu saviti gnijezdo u vrtu, no Ursula se pobunila pa je svoga kunića donijela u kuću i smjestila ga u kuću za lutke, gdje je sve isprevrtao i ostavio izmet nalik na sitne kuglice od sladića. Kad ga je Bridget našla, odnijela ga je u neku šupu i više ga nikad nisu vidjeli. Za desert su imali roladu s pekmezom i šato, pekmez je bio od ljetošnjih malina. Od ljeta je ostao samo san, rekla je Sylvie. "Mrtva beba”, reče Maurice onim groznim nemarnim tonom koji je internat kod njega samo dodatno njegovao. Trpao je usta desertom i govorio: "Tako mi u školi zovemo roladu s pekmezom.” "Bonton, Maurice”, upozori ga Sylvie. "I molim te, nemoj biti tako oduran.” "Mrtva beba?” Ursula odloži žlicu i užasnuto se zagleda u tanjur pred sobom. "Nijemci ih jedu”, turobno će Pamela. "Slastice?” zbuni se Ursula. Ta valjda svi jedu slastice, čak i neprijatelji? "Ne, bebe’’, Pamela će. "Ali samo belgijske.” Sylvie se zagleda u roladu i kružnu, crvenu brazdu pekmeza nalik na krv pa protrne. Tog je jutra gledala kako je gospođa Glover sirotoj Henrietti zavrnula vratom preko drška metle i ravnodušno smaknula pticu poput izvršitelja smrtne kazne. Valjda sila kola lomi, mislila je Sylvie. "U ratu smo”, rekla je gospođa Glover. "Nije vrijeme za gadljivost.” Pamela nije odustajala od teme. “]e li, mama? Je li ono bila Henrietta?” "Nije, mila”, Sylvie će. "Časne mi riječi, nije bila Henrietta.” Žurno kucanje na stražnjim vratima spriječi nastavak razgovora. Svi se ukipe i zagledaju


jedni u druge kao da ih je netko uhvatio u jeku zločina. Ursula nije pravo znala zašto. "Samo da nisu loše vijesti”, reče Sylvie. A bile su. U roku od nekoliko sekunda iz kuhinje se prolomi strašan krik. Stara cokula Sam Wellington je poginuo. "Taj strašni rat”, promrmlja Sylvie. Pamela je Ursuli dala ostatke jednoga od svojih sivosmeđih klubaka četveronitne runske vune, a Ursula je obećala da će kraljica Solange iznjedriti malen podmetač za Pamelinu čašu za vodu u znak zahvalnosti što ju je spasila. Kad su te noći otišle na počinak, damu u krinolini i kraljicu Solange postavile su jednu kraj druge na noćni ormarić: junački su preživjele sraz s neprijateljem.

Primirje Teddyjev rođendan. Rođen u znaku Raka. Zagonetan znak, rekla je Sylvie, iako je smatrala da su to "koještarije”. "Ljetos imaš četiri ljeta”, rekla je Bridget, što je možda bila svojevrsna šala. Sylvie i gospođa Glover pripremale su malenu čajanku, "iznenađenje”. Sylvie su sva djeca bila draga, Maurice možda malo manje, ali Teddyja je upravo obožavala. Teddy nije ni znao da mu je rođendan jer su već danima imali stroge upute da ga ne spominju. Ursuli nije išlo u glavu kako je teško čuvati tajnu. Sylvie je bila majstorica. Rekla im je da "slavljenika” odvedu van dok ona sve ne pripremi. Pamela se tužila da ona nikad nije imala slavlje iznenađenja, a Sylvie je rekla: "Naravno da jesi, samo se ne sjećaš.” Je li to istina? Pamela se namršti jer nije mogla znati. Ursula nije imala pojma je li ikad imala slavlje iznenađenja, a bome ni slavlje koje nije bilo iznenađenje. U njezinoj je glavi prošlost zbrka, a ne ravna crta kao Pameli. Bridget reče: "Hajde, svi ćemo skupa u šetnju”, a Sylvie reče: "Da, dajte odnesite pekmeza gospođi Dodds.” Sylvie je zavrnutih rukava i kose pod rupcem jučer cijeli dan pomagala gospođi Glover kuhati pekmez i ukuhavala pune bakrene lonce vrtnih malina sa šećerom koji su uštedjeli iz racionirane opskrbe. "Kao da radimo u tvornici streljiva”, rekla je Sylvie dok je lijevkom točila staklenku za staklenkom uzavrela pekmeza. "Možeš misliti”, mrmljala je gospođa Glover sebi u bradu. Vrt je dao obilan urod, Sylvie je čitala knjige 0 uzgoju voća i objavila da je sad prava vrtlarica. Gospođa Glover mrko je rekla da je s bobicama lako, vidjet će kad se okuša s cvjetačom. Za teške je vrtne poslove Sylvie angažirala Clarencea Doddsa, negdašnjeg druga Sama Wellingtona, stare cokule. Clarence je prije rata bio vrtlarski pomoćnik u Dvoru. Razvojačili su ga kao invalida i sad je preko pola lica nosio limenu obrazinu i govorio da bi htio raditi u prodavaonici mješovite robe. Ursula ga je prvi put srela dok je pripremao gredicu za mrkve i nepristojno zavriskala kad se okrenuo pa mu je prvi put vidjela lice. Obrazina je imala jedno širom otvoreno oko obojeno u plavo da se slaže s drugim, pravim. "To bi i konje poplašilo, ha?” rekao je i nasmiješio se. Njoj bi bilo draže da nije jer mu obrazina nije pokrivala usta. Usne su mu bile napućene i čudne, kao da su neki dodatak, našiven poslije rođenja. "Ja sam ti jedan od srećkovića”, rekao joj je. "Topnička je paljba vrag.” Ursuli nije izgledao kao bogzna kakav srećković. Paperjasti čuperci mrkvi jedva su niknuli kad je Bridget počela hodati s Clarenceom. Kad je Sylvie vadila prve krumpire, Bridget i Clarence već su bili zaručeni, a kako si Clarence nije mogao priuštiti prsten, Sylvie je Bridget dala stari prsten s umetnutim kamenjem koji je, kaže "imala cijelu vječnost”, a nikad ga nije nosila. "Zapravo je obična drangulija,” rekla je, "nije osobito vrijedan”, iako joj ga je Hugh kupio u New Bond Streetu nakon Pamelina rođenja i nije


žalio novca. Fotografija Sama Wellingtona završila je u starome drvenom sanduku u šupi. "Ne mogu je zadržati,” Bridget je uzrujano rekla gospođi Glover, "ali nije red ni da je bacim, zar ne?” "Možeš je zakopati”, predložila je gospođa Glover, no Bridget se te zamisli grozila. "Kao crne magije.” Krenuli su prema kući gospođe Dodds natovareni pekmezom, kao i prekrasnom kitom kestenjastih mirisnih grahorica čijim se uzgojem Sylvie veoma ponosila. "Ako gospođu Dodds bude zanimalo, sorta je senator", objasnila je Bridget. "Neće je zanimati”, odvratila je Bridget. Naravno, Maurice nije bio s njima. Nakon doručka odjezdio je biciklom s izletničkim ručkom u naprtnjači i nestao s prijateljima na cijeli dan. Mauriceov je život Ursulu i Pamelu veoma slabo zanimao, a njega njihov ni najmanje. Teddy je bio posve drukčiji brat, odan i nježan poput psa pa su ga tako i mazile. Clarenceova je majka još radila u Dvoru, prema Sylvienim riječima, u "polufeudalnom odnosu”, i imala je kućicu na imanju, prastaru nastambu koja je vonjala na ustajalu vodu i staru žbuku. Na vlažnom se stropu boja napuhnula kao mlohava koža. Prošle je godine Noštromo uginuo od štenećaka i pokopali su ga pod burbonskom ružom koju je Sylvie posebno naručila za njegov grob. "Zove se Louise Odier", rekla je, "ako vas zanima.” Sad su imali novog psa, malenu crnu mješanku vrtirepku po imenu Nestaška, koja se isto tako mogla zvati i Nevolja, jer bi joj se Sylvie svaki put nasmijala i rekla: "Ajoj, eto nevolje.” Pamela je vidjela kad je gospođa Glover Nestašku počastila vješto ciljanim udarcem noge u teškoj cipeli i Sylvie je morala "porazgovarati” s njom. Bridget nije dala da Nestaška pođe s njima gospođi Dodds, rekla je da bi joj ova uši probila, "Ona ne vjeruje u pse”, rekla je Bridget. "Ta nisu psi vjerska doktrina”, rekla je Sylvie. Clarence ih je dočekao na ulazu na imanje. Sam je Dvor bio kilometrima daleko, na kraju dugoga brijestova drvoreda. Dauntovi su ondje živjeli stoljećima i pojavljivali se s vremena na vrijeme da otvore seoske fešte i sajmove, ili letimice uveličaju godišnje božićno slavlje u seoskom domu. Imali su svoju kapelu pa ih nikad nisu viđali u crkvi, iako ih sad nisu viđali ni bilo gdje drugdje jer im je rat odnio tri sina, jednog za drugim, pa su se više-manje povukli iz svijeta. Hočeš-nećeš morao si zuriti u Clarenceovo limeno lice (pocinčani bakar, ispravljao ih je). Živjeli su u strepnji da će skinuti obrazinu. Skida li je kad obnoć liježe u postelju? Ako se Bridget za nj uda, hoće li vidjeti strahotu koju skriva? "Manji je problem što je pod njom,” čuli su kad je Bridget rekla gospođi Glover, "nego čega nema." Gospođa Dodds (Bridget ju je zvala "stara mati Dodds”, kao da je lik iz dječje pjesmice) odraslima je pripremila čaj, za koji je Bridget poslije rekla da je bio "slab kao janjeća vodica”. Bridget je voljela da joj čaj bude "tako jak da u njemu žličica stoji uspravno”. Ni Pamela ni Ursula nisu bile sigurne što bi ta janjeća vodica bila, no zvučala je zgodno. Njima je gospođa Dodds dala pjenasto mlijeko, vadila ga je zaimačom iz velikoga emajliranog vrča i još je bilo toplo iz dvorske mljekare. Ursulu je od njega uhvatila mučnina. "Velika dobročiniteljica”, promrmlja gospođa Dodds Clarenceu kad su joj uručili pekmez i mirisne grahorice, a on prijekorno reče: “Majko." Gospođa Dodds preda cvijeće Bridget, a ona je stajala i držala grahorice poput kakve nevjeste dok joj gospođa Dodds nije rekla: "Jesi bena, stavi ih u vodu.” "Kolača?” reče Clarenceova mati, dijeleći tanke kriške medenjaka koje su očito bile vlažne kao i njezina kućica. "Lijepo je vidjeti djecu”, reče gospođa Dodds, a gledala je Teddyja kao da je kakva rijetka životinja. Teddy je bio nepokolebljiv dječačić i nije se dao odvratiti od mlijeka i kolača. Imao je mliječni brk pa ga Pamela obriše rupčićem. Ursula je slutila kako


gospođi Dodds zapravo nije milo vidjeti djecu, štoviše, slutila je da se po pitanju djece slaže s gospođom Glover. Osim kad je riječ o Teddyju, naravno. Teddy je svima bio drag. Čak i Mauriceu. S vremena na vrijeme. Gospođa Dodds proučavala je prsten koji je odnedavna krasio Bridgetinu ruku pa ju je povukla za prst kao da povlači jadac. "Rubini i dijamanti”, rekla je. "Veoma otmjeno.” "Kamenje je sićušno”, branila se Bridget. "Zapravo je obična drangulija.” Djevojčice pomognu Bridget da opere čajno posuđe, a Teddyja ostave da se snalazi sam s gospođom Dodds. Posuđe su prale u velikome kamenom sudoperu u praonici, imao je pumpu umjesto slavine. Bridget je rekla da su, kad je ona bila mala "u grofoviji Kilkenny”, morali hodati na bunar po vodu. Mirisne grahorice ljupko je složila u starom ćupu od narančine marmelade i ostavila ga na drvenom sušilu. Kad su obrisale šalice i tanjuriće nekom tankom, izlizanom kuhinjskom krpom gospođe Dodds (naravno, vlažnom), Clarence ih upita bi li htjele otići do Dvora da vide obzidani vrt. "Morao bi prestati odlaziti onamo, sine,” reče mu gospođa Dodds, "samo se uzrujavaš.” Ušli su kroz stara drvena vrata u zidu. Vrata se nisu dala i Bridget zaječi kad ih Clarence gurne ramenom da ih otvori. Ursula je očekivala nešto čudesno -pjenušave fontane i terase, kipove, stazice i sjenice i cvjetne gredice koje se steru u nedogled - no zatekla je običnu zaraslu poljanu kojom su na sve strane bujali trn i čičak. "Je, prašuma”, reče Clarence. "Ovo je nekoć bio kuhinjski vrt. U Dvoru je prije rata radilo dvanaest vrtlara.” Samo su ruže koje su se penjale zidovima još uspijevale, kao i voćke u voćnjaku, krcate urodom. Šljive su trunule na granama. Posvuda su zujale uzbuđene ose. "Ove godine nisu brali” rekao je Clarence. "Tri sina u Dvoru, a svi su izginuli u tome prokletom ratu. Valjda im nije do pite od šljiva.” "Ccc”, Bridget će. "Biraj riječi.” Bio je ondje i staklenik na kojem stakla više takoreći nije ni bilo i u njemu su vidjeli uvenula stabla breskvi i marelica. "Sramota, kvragu”, Clarence će i Bridget opet cokne i reče: "Ne pred djecom”, baš kao Sylvie. "Sve je zapušteno”, Clarence se nije obazirao. "Dođe mi da se rasplačem.” "Pa mogao bi se vratiti na stari posao ovdje u Dvoru”, Bridget će. "Sigurno bi im bilo drago. Nije da ne možeš raditi kao prije s...” Zapne i neodređeno mahne prema Clarenceovu licu. "Ne želim stari posao”, osorno će on. "Za mene su služinski dani kod gospode prošli. Nedostaje mi vrt, a ne taj život. Vrt je bio krasota.” "Mi možemo imati svoj vrtić”, rekla je Bridget. "Ili parcelu za obrađivanje.” Bridget kao da se naveliko trudila da razvedri Clarencea. Ursula je pretpostavljala da vježba za brak. "Da, zašto ne?” Clarence je zamisao dočekao natmureno. Pokupi resku jabučicu koja je prerano pala i snažno je baci preko ramena kao kriketaš. Sletjela je na staklenik i razbila jedno od preostalih okana. "Bemti”, reče Clarence, a Bridget zamahne rukom kao da će mu dati packu i prosikće: "Djeca.” ("Krasota”, navečer je s divljenjem rekla Pamela dok su prije spavanja umivale lice teškim komadom karbolnog sapuna. "Clarence je pjesnik”) Dok su se istim putom vraćali kući, Ursula je još osjećala miris grahorica koje su ostavili u kuhinji gospođe Dodds. Činilo joj se da je grozna šteta ostaviti ih gdje za njih nitko ne mari. Dotle je Ursula već potpuno zaboravila rođendansku čajanku i iznenadila se takoreći koliko i Teddy kad su se vratili kući pa zatekli predvorje okićeno zastavicama i vijencima i ozarenu Sylvie s umotanim darom koji je očito bio dječji avion. "Iznenađenje”, rekla je.


11. studenoga 1918. "Kakvo sjetno doba godine”, Sylvie će nikomu određeno. Lišće je još u debelom sloju pokrivalo travnjak. Od ljeta je opet ostao samo san. Ursuli se sad već činilo da je svako ljeto san. Padalo je i posljednje lišće i velika se bukva gotovo pretvorila u kostur. Sylvie kao da je u primirju još više klonula duhom nego za rata. ("Koliko je jadnih momaka zauvijek otišlo. Mir ih neće vratiti.”) Tog dana nije bilo škole zbog velike pobjede pa su ih poslali van da se igraju na jutarnjoj kišici. Imali su nove susjede, bojnika i gospođu Shavvcross, tako da su vlažno jutro uglavnom proveli vireći kroz procjepe u živici božikovine ne bi li ugledale njihove kćeri. U susjedstvu nije bilo drugih djevojčica njihovih godina. Coleovi su imali samo sinove. Nisu bili grubi kao Maurice, pristojno su se ponašali i nikad nisu kinjili Ursulu i Pamelu. "Mislim da se igraju skrivača” izvijesti Pamela s bojišnice kod Shavvcrossovih. Ursula se pokušala naviriti kroz živicu pa joj je opaka božikovina ogrebla lice. "Mislim da smo vršnjakinje”, Pamela će. "Imaju čak i jednu malenu za tebe, Teddy.” Teddy izvije obrve i reče: "0.” Teddy je volio djevojčice. Djevojčice su voljele Teddyja. "0, samo malo, evo još jedne”, Pamela će. "Množe se.” "Veća ili manja?” pitala je Ursula. "Manja, još jedna curica. Prije je beba. Starija je nosi.” Ursulu je računica tolikog broja djevojčica sve više zbunjivala. "Pet!” bez daha će Pamela kad očito dobije konačni zbroj. "Pet curica.” Dotle se Nestaška uspjela promigoljiti ispod živice pa su čuli uzbuđenu ciku koja je popratila njezinu pojavu s druge strane božikovine. "Hej,” Pamela digne glas, "biste li nam vratili našeg psa?” Za ručak su imali kuhanu kobasicu u tijestu i zapečeni varenac s pekmezom i snijegom. "Gdje ste bili?” upita Sylvie. "Ursula, kosa ti je puna grančica. Izgledaš kao poganka.” "Božikovina”, reče Pamela. "Bili smo kod susjeda. Upoznali smo Shavvcrossove curice. Pet ih je.” "Znam”, Sylvie ih je brojila na prste. "Winnie, Gertie, Millie, Nancy i...” "Beatrice”, doda Pamela. "Jesu li vas pozvali u kuću?” pitala je gospođa Glover, cjepidlaka kad je o pristojnosti riječ. "Našli smo rupu u živici”, Pamela će. "Tuda, znači, prolaze one proklete lisice”, zagunđa gospođa Glover, "dolaze iz šumarka”, a Sylvie se namršti na izbor riječi gospođe Glover, ali ne reče ništa jer su službeno slavile. Sylvie, Bridget i gospođa Glover "nazdravljale su miru” čašicama šerija. Ni Sylvie ni gospođi Glover nije bilo do slavlja. I Hugh i Izzie još su bili na bojištu, a Sylvie je rekla da ne kani povjerovati da je Hugh na sigurnome dok ne prijeđe kućni prag. Izzie je tijekom cijelog rata vozila ambulantna kola, no to nikomu od njih nije išlo u glavu. George Glover bio je na "rehabilitaciji” u domu negdje u Cotswoldsu. Gospođa Glover otišla mu je u posjet, no nije bila raspoložena pripovijedati što je vidjela, osim što je rekla da George više nije sav svoj. "Mislim da nitko od njih više nije svoj”, rekla je Sylvie. Ursula je pokušala zamisliti kako bi bilo da nije Ursula, no to je bilo neizvedivo pa je digla ruke. Georgea su na imanju zamijenile dvije djevojke iz Ženske poljoprivredne vojske. Obje su bile jahački tipovi iz Northamptonshirea i Sylvie je rekla kako bi se ona sama prijavila za posao da je znala kako će ženama dopustiti da rade sa Samsonom i Nelsonom. Djevojke su nekoliko


puta došle na čaj i, na zgražanje gospođe Glover, sjedile u kuhinji u blatnim gamašama. Bridget je bila u šeširu, spremna za izlazak, kad se na stražnjim vratima stidljivo pojavi Clarence i mumljavo pozdravi Sylvie i gospođu Glover. "Sretni par”, kako ih je gospođa Glover zvala bez ikakve naznake da im čestita, hvatao je vlak za London da sudjeluje u proslavi pobjede. Bridget je sva frcala od uzbuđenja. "Sigurno ne želite s nama, gospođo Glover? Kladim se da će biti lude zabave.” Gospođa Glover prevrne očima kao nezadovoljna krava. "Izbjegavala je gomilu” zbog epidemije gripe. Imala je nećaka koji se srušio mrtav na ulici, zdrav zdravcat za doručak, "do podneva pokojni”. Sylvie je rekla da se ne smiju bojati gripe. "Život mora ići dalje”, rekla je. Kad su Bridget i Clarence otišli na kolodvor, gospoda Glover i Sylvie sjele su za kuhinjski stol i popile još jedan šeri. "Luda zabava, možete misliti”, rekla je gospođa Glover. Dok se pojavio Teddy s popašnom Nestaškom za petama i objavio da umire od gladi i "Jesu li zaboravile ručak?” na varencu je preljev od snijega upao i potpuno zagorio. Posljednja ratna žrtva. Neuspješno su pokušale budne dočekati Bridgetin povratak i zaspale uza štivo za laku noć. Pamela je bila opčinjena romanom U zaleđu Sjevernjaka, dok se Ursula probijala kroz Vjetar u vrbama. Osobito je voljela Krticu. Zagonetno je sporo čitala i pisala ("Tko vježba, taj i uvježba, mila”) i bila je najsretnija kad bi joj Pamela čitala naglas. Obje su voljele bajke i imale su sve knjige Andrewa Langa, svih dvanaest boja: Hugh im ih je kupovao za rođendane i Božić. "Krasote”, rekla je Pamela. Bridgetin bučni povratak probudio je Ursulu, a ona je probudila Pamelu pa su obje otapkale u prizemlje, gdje su ih razgaljena Bridget i trezniji Clarence zabavili pričama o svetkovanju, "moru ljudi” i radosnoj gomili koja je do promuklosti zazivala kralja ("Hoćemo kralja! Hoćemo kralja!” zaneseno je demonstrirala Bridget) dok se nije pojavio na balkonu Buckinghamske palače. "A tek zvona,” dodao je Clarence, "u životu nisam čuo ništa slično. Sva su londonska zvona pozdravljala mir.” "Krasota”, rekla je Pamela. Bridget je negdje u vrevi izgubila šešir, kao i nekoliko ukosnica i gornji gumb na bluzi. "Tiska me nosila” sretno je rekla. "Zaboga, kakva larma”, u kuhinji osvane Sylvie, pospana i ljupka u čipkastom ogrtaču, s kosom spletenom u debelo čupavo uže koje joj je padalo niz leđa. Clarence porumeni i zagleda se sebi u čizme. Sylvie skuha kakao za sve pa je milostivo slušala Bridget sve dok više nitko nije mogao držati oči otvorene, čak ni zbog novine ponoćnog bdijenja. "Sutra se sve vraća na staro” reče Clarence i smiono poljubi Bridget u obraz prije nego što se otputi natrag k majci. Sve u svemu, dan je bio izniman. "Misliš da će se gospođa Glover ljutiti što je nismo probudile?” prošapće Sylvie Pameli na putu uza stube. "Puknut će od bijesa” Pamela će i obje se nasmiju kao urotnice, kao žene. Kad je opet zaspala, Ursula je sanjala o Clarenceu i Bridget. Hodali su zaraslim vrtom u potrazi za Bridgetinim šeširom. Clarence je plakao, zdravom stranom lica tekle su mu prave suze, a maskom naslikane, poput umjetnih kišnih kapi na slici prozorskog okna. Kad se Ursula sutradan ujutro probudila, gorjela je od vrućice i sve ju je boljelo. "Crveni se kao rak”, rekla je gospoša Glover kad ju je Sylvie dovela da čuje i drugo mišljenje. I Bridget je pala u postelju. "Nikakvo čudo”, reče gospoša Glover i u osudi prekriži ruke podno jedrih, ali odbojnih njedara. Ursula se nadala da nikad neće spasti na njegu gospođe Glover. Ursula je disala oštro i hroptavo, dah joj se u prsima zgusnuo. Svijet se nadimao i povlačio kao more u divovskoj školjci. Sve je zapravo bilo ugodno mutno. Nestaška joj je ležala


do nogu na krevetu, dok joj je Pamela čitala Crvenu knjigu bajki, no riječi su dolazile i odlazile bez smisla. Pamelino bi se lice izoštrilo pa zamutilo. Došla je Sylvie i pokušala joj dati goveđe juhe, no imala je osjećaj da joj je ždrijelo preusko pa ju je ispljunula po posteljini. Začula se škripa kotača na šljunku i Sylvie je Pameli rekla: "Valjda je to doktor Fellowes” pa je hitro ustala i dodala: "Ostani s Ursulom, Pammy, ali, molim te, ne puštaj Teddyja unutra.” Kuća je bila tiša nego inače. Sylvie se nije vraćala pa Pamela reče: "Idem potražiti mamu. Brzo se vraćam.” Do Ursule je odnekud iz kuće doprlo mrmljanje i vika, ali njoj to nije ništa značilo. Spavala je nekim čudnim i nemirnim snom, a onda joj se odjedanput kraj kreveta pojavi doktor Fellowes. S druge je strane sjedila Sylvie i Ursulu držala za ruku kad je rekla: "U licu je blijedoljubičasta. Kao Bridget.” Blijedoljubičasto lice zvuči lijepo, kao Blijedoljubičasta knjiga bajki. Sylvie je imala čudan glas, grcav i uspaničen, kao onomad kad je na prilazu vidjela raznosača brzojava, a ispostavilo se da to samo Izzy brzojavom Teddyju želi sretan rođendan. ("Nema obzira”, rekla je Sylvie.) Ursula nije mogla disati, no mirisala je majčin parfem i čula kako joj glas nježno mrmlja na uho poput zuja pčela u ljetni dan. Bila je odveć umorna da bi otvorila oči. Čula je kako Sylviene suknje šušte kad se odmakla od kreveta, pa kako se otvara prozor. "Hoću ti dati zraka”, rekla je Sylvie kad se vratila Ursuli i privila je na svoju prhku bluzu od krepa čiji je miris na škrob i ruže ulijevao sigurnost. Kroz prozor je u tavanski sobičak dopro drvenasti miris dima krijesa. Čula je topot kopita i klopot ugljena dok je ugljenar praznio vreće u spremište za ugljen. Život je išao dalje. Krasota. Trebala je samo jedan dah, ali nikako da dođe. Mrak padne hitro, isprva bude neprijatelj, ali postane prijatelj.

Snijeg


11. veljače lgio. Krupna žena ložačkih podlaktica probudi doktora Fellowesa kad mu zvekne šalicu i tanjurić na ormarić za noćnu posudu kraj postelje i trzajem razvuče zastore iako je vani još bio mrak. Trebalo mu je malo vremena da se prisjeti kako je u ledenoj gostinskoj sobi u Lisjaku, dok je pak nemalo zastrašna donositeljica šabce i tanjurića kuharica kod Toddovih. Doktor Fellowes u prašnjavu je arhivu svog mozga tražio ime: znao i e da ga se prije nekobko sati bez problema sjetio. "Gospođa Glover”, reče kao da mu čita misb. "Točno. Vrsna kisebteljica povrća.” Činilo mu se da mu je glava puna slame. Bio je neugodno svjestan da pod oskudnim pokrivačem ima samo gaće-potkošulju. Primijetio je da je kamin u sobi hladan i prazan. "Trebaju vas”, reče gospoda Glover. "Dogodila se nesreća.” "Nesreća?” kao jeka će doktor Fellowes. "Nešto se dogodilo djetetu?” "Seljak je završio biku pod papcima.”

Primirje Ursula se prene iz sna. U sobi je bio mrak, ali negdje iz prizemlja čula je žamor. Kako se zatvaraju vrata, smijuljenje i komešanje. Uhvati prodoran hihot, Bridgetin prepoznatljiv smijeh, i mukli duboki glas nekog muškarca. Bridget i Clarence vratili su se iz Londona. Ursuli je prvi nagon bio da se ispentra iz kreveta i prodrma Pamelu da se probudi pa da odu u prizemlje i ispitaju Bridget 0 ludoj zabavi, no nešto je zaustavi. Dok je ležala i osluškivala mrak, zapljusne je val neke strahote, velika strepnja, kao da se sprema nešto istinski podmuklo. Isti osjećaj kao kad je zagazila u more za Pamelom kad su ljetovali u Cornvvallu netom prije rata. Spasio ih je neki neznanac. Sylvie se poslije toga pobrinula da svi odu na plivalište u gradu i uče plivati s bivšim bojnikom iz Burskog rata koji im je zapovijedao i grdio ih dok od straha nisu prestali tonuti. Sylvie je priču često prepričavala kao presmiješnu ludoriju ("Onaj junački gospodin Winton!”), iako se Ursula još jasno sjećala užasa. Pamela u snu nešto promumlja i Ursula reče: "Ššš.” Pamela se ne smije probuditi. Ne smiju otići u prizemlje. Ne smiju vidjeti Bridget. Ursula nije znala zašto, odakle se stvorila ta strašna strepnja, no navuče pokrivače preko glave da se skrije od onoga što vani vreba, što god bilo. Nadala se da je vani, a ne u njoj. Mislila je da će se pretvarati da spava, no u roku od nekoliko minuta obuzme je pravi san. Ujutro su jeli u kuhinji jer je Bridget ostala u postelji, bilo joj je loše. "Nikakvo čudo”, nesuosjećajno reče gospođa Glover dok im je dijelila zobenu kašu. "Ne usuđujem se ni pomisliti u koje je doba doteturala kući.” Sylvie siđe s kata s nedirnutim pladnjem. "Doista mislim da Bridget nije dobro, gospođo Glover”, reče. "Previše je popila”, podsmjehne se gospođa Glover dok je razbijala jaja kao da ih kažnjava. Ursula zakašlje, a Sylvie je oštro pogleda. "Mislim da trebamo pozvati doktora Fellovvesa”, reče Sylvie gospođi Glover. "Zbog Bridget?” reče gospođa Glover. "Mala je zdrava kao drijen. Doktor Fellovves će vas otpiliti kad nanjuši kako bazdi po alkoholu.” “Gospođo Glover", reče Sylvie tonom koji je rabila kad je htjela pokazati da misli veoma ozbiljno i biti sigurna da je ljudi slušaju. (Ne nosi blato u kuću, nikad nemoj biti neljubazna prema drugoj djeci, ma koliko te izazivala.) "Doista mislim da je Bridget bolesna.” Gospođa Glover kao da odjedanput shvati.


"Možete li se pobrinuti za djecu?” Sylvie će. "Ja ću telefonirati doktoru Fellowesu pa idem gore da budem uz Bridget.” "Zar djeca ne idu u školu?” pitala je gospođa Glover. "Idu, naravno” Sylvie će. "Ili da možda ne odu. Ne - da - idu. Ili bolje ne?” Živčano je neodlučna oklijevala u kuhinjskom dovratku dok je gospođa Glover začudno strpljivo čekala da se opredijeli. "Mislim da je bolje da ih danas ostavimo kod kuće”, naposljetku će Sylvie. "Prepune učionice i tako to.” Duboko udahne i zagleda se u strop. "Ali neka zasad ostanu dolje.” Pamela izvije obrve prema Ursuli. Ursula uzvrati izvijanjem obrva, iako nije bila sigurna što jedna drugoj pokušavaju priopćiti. Uglavnom užas, pretpostavljala je, pri pomisli da ostaju na brizi gospođe Glover. Morali su sjediti za kuhinjskim stolom da ih gospođa Glover "ima na oku”, a onda im je, iako su burno prosvjedovale, naredila da izvade udžbenike i uče -Pamela zbrajanje, Teddy slova [P kao prepelica, R kao riba), a Ursula je morala vježbati svoj "grozni” rukopis. Ursula je smatrala kako je silna nepravda da netko tko nezgrapnim rukopisom piše samo popise za nabavu [salo, laštilo za štednjak, ovčji kotleti i Dinnefordov magnezijev oksid) ima pravo ocjenjivati njezine muke s pisanim slovima. Dotle je gospođa Glover imala pune ruke posla s prešanjem telećeg jezika, što je bilo mnogo zanimljivije promatrati nego ispisivati Gojazni đačić s biciklom drži hmelj i fmu vatu u džepu nošnje ili Ljubazni fenjerdžija čađava lica hoće da mi pokaže štos. "Svisnula bih da sam u školi u kojoj je ona učiteljica”, mrmljala je Pamela dok se hrvala s jednadžbama. Sve ih je smela pojava mesarova pomoćnika koji je svoj dolazak objavio glasnom zvonjavom zvonca na biciklu. Bio je to četrnaestogodišnjak po imenu Fred Smith, a silno su mu se divile i djevojčice i Maurice. Djevojčice su svoju zanesenost očitovale tako što su ga zvale "Freddy”, dok ga je Maurice s drugarskim odobravanjem zvao "Smithy”. Pamela je svojedobno izjavila da se Maurice zatreskao u Freda pa je gospođa Glover, koja je to slučajno čula, Pamelu u prolazu ošinula po nogama žičanom pjenjačom. Pamela se grdno uvrijedila i nije imala pojma čime je zavrijedila kaznu. Dotle je pak Fred Smith djevojčice smjerno oslovljavao kao "gospođice” a Mauricea kao "mladoga gospodina Todda”, iako ga nitko od njih nije ni najmanje zanimao. Gospođi Glover bio je "mali Fred”, a Sylvie "mesarov pomoćnik”, a katkad i "onaj simpatični mesarov pomoćnik”, za razliku od prethodnoga mesarovog pomoćnika Leonarda Asha, "podmukle hulje”, kako je rekla gospođa Glover kad ga je uhvatila kako krade jaja iz kokošinjca. Leonard Ash poginuo je u Bitci na rijeci Somme slagavši koliko godina ima kad se prijavio u vojsku, a gospođa Glover rekla je da je dobio što je zaslužio, što se pak činilo kao okrutna kazna. Fred gospođi Glover preda paket u masnu papiru i reče: "Vaše iznutrice”, a onda na drvenu dasku za sušenje položi dugo i mekano tijelo zeca. "Visio je pet dana. Ljepotan, gospođo Glover”, pa čak i gospođa Glover, koja ni u najpovoljnijim okolnostima nije bila sklona hvali, prizna zečevu vrsnost i otvori limenku za kolače te dopusti Fredu da iz njezine inače zabrtvljene nutrine odabere najveći hrskavi kolač s grožđicama. Jezik je bio na sigurnome u preši pa je gospođa Glover smjesta počela derati zeca, što je bio žalostan, ali i hipnotičan prizor, a tek kad je siroti stvor ostao bez krzna, gol i blistav, primijete da nema Teddyja. "Idi po njega”, gospođa Glover će Ursuli. "Pa ćete svi dobiti čašu mlijeka i kolač s grožđicama, makar Bog zna da to niste ničim zaslužili.” Teddy se volio igrati skrivača, a nije se javljao na dozivanje, pa Ursula zaviri na njegova tajna mjesta, iza zastora u salonu i ispod stola u blagovaonici; nigdje mu nije bilo ni traga pa krene uza stube prema spavaćim sobama.


Za njom uza stube dopre odlučna zvonjava na vratima. S odmorišta na stubama vidi kad se u predvorju stvori Sylvie i otvori vrata doktoru Fellowesu. Ursula je pretpostavljala da joj je mati sišla stražnjim stubama i da se nije pojavila nekom čarolijom. Doktor Fellowes i Sylvie šaptom zapodjenu napet razgovor, vjerojatno o Bridget, no Ursula nije uspjela ništa razabrati. Nije u Sylvienoj sobi (odavno su je prestali doživljavati kao sobu koja pripada roditeljskom paru). Nije u Mauriceovoj sobi, velikodušno prostranoj za nekoga tko pola života stanuje u školi. Nije ni u gostinskoj sobi ni u drugoj gostinskoj sobi ni u vlastitoj sobici nakraj kuće, koju je gotovo cijelu zakrčila njegova dječja željeznica. Nije ni u kupaonici ni u ormaru za posteljinu. Teddyju nije bilo ni traga ni pod krevetima ni u garderobnim ormarima ni u svekolikim ormarićima, niti je - to mu je bio omiljeni štos - ležao miran kao mrtvac pod Sylvienim golemim poplunom. "Dolje te čeka kolač, Teddy”, nudila je praznim sobama. Inače je bilo dovoljno obećati kolače, bilo za pravo ili tobože, da Teddyja izmamite iz skrovišta. Ursula teška koraka krene uz mračno usko drveno stubište koje vodi do tavanskih soba i čim stane na prvu stubu, osjeti kako je u nutrini iznenada štipa strah. Nije imala pojma odakle, a ni zašto. "Teddy! Teddy, gdje si?” Ursula pokuša dići glas, no riječi iziđu kao šapat. Nije u sobi koju ona dijeli s Pamelom, nije ni u staroj sobi gospođe Glover. Nije ni u ropotarnici, negdašnjoj dječjoj sobi u kojoj su sada škrinje i kovčezi i sanduci stare odjeće i igračaka. Još samo Bridgetinu sobu nije istražila. Vrata su bila odškrinuta i Ursula je morala prisiliti noge da krenu prema njima. Onkraj tih otvorenih vrata bilo je nešto strašno. Nije željela vidjeti što, ali znala je da mora. "Teddy!” reče, preplavi je olakšanje kad ga ugleda. Teddy je sjedio na Bridgetinoj postelji s rođendanskim avionom na koljenima. "Posvuda te tražim”, reče Ursula. Nestaška je ležala na podu kraj kreveta pa žudno skoči kad je vidi. "Mislio sam da će s njim Bridget biti bolje”, Teddy je milovao avion. Teddy je uvelike vjerovao u iscjeliteljske moći dječjih vlakova i aviona. (Uvjeravao ih je da će biti pilot kad odraste.) "Mislim da Bridget spava, ali oči su joj otvorene”, reče. I bile su. Širom otvorene, slijepo su zurile u strop. Preko tih jezovitih očiju prevukla se vodenastoplava opna, a koža joj je imala neobičnu blijedoljubičastu boju. Kobaltno ljubičastu u Ursulinu kompletu vodenih boja Winsor & Newton. Vidjela je da Bridget iz usta viri vrh jezika i načas joj pred očima bljesne slika gospođe Glover kako gura teleći jezik u prešu. Ursula nikad u životu nije vidjela mrtvo tijelo, no sasvim je pouzdano znala da je Bridget sada upravo to. "Siđi s kreveta, Teddy”, oprezno reče kao da joj je bratac divlji stvor koji samo što nije utekao. Počela se sva tresti. Ne samo zato što je Bridget mrtva, iako je to već samo po sebi bilo dovoljna nevolja: u prostoriji je vrebala još veća opasnost. Goli zidovi, tanki prekrivač s žakard-vezom na željeznu krevetu, emajlirana četka i češalj na toaletnom stoliću, krpena prostirka na podu - sve je odjedanput silno prijetilo, kao da to nisu predmeti kakvima se naoko čine. Ursula na stubama začuje Sylvie i doktora Fellovvesa. Sylvie je zvučala usplahireno, dok doktor Fellovves nije bio tako zabrinut. Sylvie uđe i izusti "0, Bože mili” kad u Bridgetinoj sobi ugleda njih. Smakne Teddyja s kreveta pa izvuče Ursulu van na hodnik. Nestaška se na sva ta uzbuđenja gorljivo uzmaše repom pa skoči za njima. "Idite u tvoju sobu”, Sylvie će. "Ne, idite u Teddyjevu sobu. Ne, idite u moju sobu. Smjesta", reče, a zvučala je izbezumljeno, ni nalik na onu Sylvie na koju su navikli. Sylvie se vrati u Bridgetinu sobu i odlučno zatvori vrata. Čuli su samo kako Sylvie i doktor Fellovves razgovaraju ispod glasa i Ursula naposljetku Teddyju reče: "Dođi” i uhvati ga za ruku. On joj krotko dopusti da ga povede niza stube do Sylviene sobe. "Rekla si, kolači?” upita.


"Teddy je iste boje kao Bridget”, Sylvie će. Želudac joj se usukao od užasa. Znala je u što gleda. Ursula je samo bila blijeda, iako su joj sklopljene vjeđe potamnjele, a koža joj se ljeskala nekim čudnim, boležljivim sjajem. "Heliotropna cijanoza”, reče doktor Fellowes dok je Teddyju mjerio puls. "I vidite te smeđe pjege na obrazima? Bojim se da je ova vrsta osobito priljepčiva.” "Prestanite, molim vas, prestanite”, prosikće Sylvie. "Nemojte mi držati predavanja kao da sam studentica medicine. Ja sam im mati." Kako je u tom času mrzila doktora Fellowesa. Bridget je ležala gore u krevetu, još topla, ali mrtva kao mramor na grobu. "Gripa”, neumoljivo nastavi doktor Fellowes. "Sobarica vam se jučer u Londonu kretala u mnoštvu ljudi - idealni uvjeti za širenje zaraze. Odnese te za tren oka.” "Ali ne njega”, žestoko će Sylvie dok je Teddyju stiskala ruku. "Ne moje dijete. Ne moju djecu”, ispravi se i pruži ruku da pomiluje Ursulino zažareno čelo. Pamela je oklijevala u dovratku i Sylvie je potjera. Pamela se rasplakala, ali Sylvie nije imala vremena za suze. Ne sad, ne sučelice smrti. "Sigurno mogu nešto učiniti”, reče doktoru Fellowesu. "Možete se moliti.” "Moliti?” Sylvie nije vjerovala u Boga. Biblijsko je božanstvo smatrala besmislenim, osvetoljubivim likom (Gablec i tako to), nimalo stvarnijim od Zeusa ili velikoga boga Pana. No svake je nedjelje išla u crkvu kako dolikuje i pazila da ne uznemiruje Hugha svojim krivovjernim mislima. Sila kola lomi i tako to. Sad se molila, očajnički usrdno, ali bez vjere, i slutila je da od toga nema nikakve koristi kako god okreneš. Kad Teddyju iz nosnica provre krvava pjena nalik na ličinku slinarice, Sylvie zaječi poput ranjene životinje. Gospođa Glover i Pamela slušale su s druge strane vrata i u iznimnu trenutku zajedništva čvrsto se uhvate za ruke. Sylvie istrgne Teddyja iz postelje, stisne ga na njedra i bolno zaurla. Bože mili, mislio je doktor Fellowes, ta žena tuguje kao divljakinja. Znojili su se skupa u kolopletu Sylvienih platnenih plahti. Teddy je raširio sve četiri preko jastuka. Ursula ga je htjela priviti uza se, ali bio je odveć vruć pa ga je samo držala za gležanj, kao da mu ne da da pobjegne. Ursuli je u plućima bilo kao da su puna kreme od jaja: zamišljala je da je gusta, žuta i slatka. Teddyja do sumraka više nije bilo. Ursula je istog časa bila svjesna da je umro, osjetila je u sebi. Čula je samo jedan Sylvien ucviljeni jauk i onda je Teddyja netko digao iz postelje, a iako je bio samo sitan dječarac, kao da je pokraj nje nestao neki uteg i Ursula je u krevetu ostala sama. Čula je Sylvieno grcavo jecanje, strašan zvuk, kao da joj je netko odsjekao ruku ili nogu. Svaki joj je dah tiskao kremu u plućima. Svijet je blijedio, a nju počne hvatati neko nemirno iščekivanje, kao da je Božić ili joj je rođendan, i onda dođe crni šišmiš noći i obujmi je svojim krilima. Još samo jedan dah i gotovo. Pruži ruku Teddyju, zaboravila je da ga više nema. I padne mrak.

Snijeg


11. veljače lgio. Sylvie upali svijeću. Zimska tama, pet sati ujutro prema malenomu zlatnomu putnom satu na kaminu u spavaćoj sobi. Taj su engleski sat ("Bolji od francuskih”, uputila ju je mati) njezini roditelji dobili na svadbeni dar. Kad su nakon smrti mondenog portretista vjerovnici došli naplatiti dugove, udovica je sat sakrila pod suknje žaleći što se više ne nose krinoline. Lottie je zvonila na četvrt sata, što je vjerovnike nemalo zbunjivalo. Sva sreća da nisu bili u istoj prostoriji kad je otkucala puni sat. Novorođenče je spavalo u kolijevci. Sylvie iznenada na pamet padne Coleridgeov stih: Milo čedo, u zipci uza me ti snivaš. Iz koje je to pjesme? U kaminu je vatra utrnula, na žeravici je plamsao još samo najmanji plamičak. Dijete počne grintati i Sylvie oprezno ustane iz kreveta. Surovo je rađati djecu. Da su njoj dali da osmisli ljudski rod, sve bi drukčije organizirala. (Možda zlaćana zraka svjetla kroz uho za začeće i prozorčić prikladne veličine na nekome pristojnom mjestu za ispust poslije devet mjeseci.) Napusti toplinu postelje i digne Ursulu iz kolijevke. A tada joj se iznenada učini da kroz snijegom prigušeni tajac čuje tiho njištanje konja i na taj nevjerojatan zvuk u duši osjeti malen srh električna užitka. Odnese Ursulu do prozora i razmakne jedno krilo teških zastora tek toliko da vidi van. Sve poznato zbrisao je snijeg i vanjski je svijet bio zavijen u bijelo. A u čudesnu prizoru podno prozora ledenim je prilazom jahao George Glover, bez sedla na jednom od svojih velikih teretnih konja (Nelsonu, ako se ne vara). Izgledao je veličanstveno, poput kakva junaka iz davnine. Sylvie navuče zastore i zaključi da joj je noćašnje trapljenje vjerojatno udarilo na mozak pa halucinira. Uzme Ursulu sa sobom u krevet i djetešce stane rovati u potrazi za bradavicom. Sylvie je vjerovala da treba sama dojiti djecu. Pomisao na staklene bočice i gumene dude bila joj je nekako neprirodna, no to ne znači da se ne osjeća kao krava kad je muzu. Malena je bila spora i koprcala se, zbunjivala ju je novina. Koliko još do doručka, pitala se Sylvie.

Primirje Draga Bridget, zaključala sam i zakračunala vrata. Banda pljačkaša - je li "č” ili "ć"? Ursula je grizla vrh olovke dok ga nije okrhnula. Ne uspije se odlučiti pa prekriži "pljačkaša” i napiše "razbojnika”. Banda razbojnika je u selu. Molim te možeš li prespavati kod Clarenceove majke? Za svaki slučaj doda / boli me glava pa nemoj kucati. Pisamce potpiše kao gospođa Todd. Ursula pričeka da kuhinja ostane prazna pa ga prikvači na stražnja vrata. "Što to radiš?” upita gospođa Glover kad se vrati. Ursula poskoči, gospođa Glover znala se kretati tiho poput mačke. "Ništa” Ursula će. "Gledam vraća li se Bridget.” "Zaboga,” gospođa Glover će, "vratit će se posljednjim vlakom, još je satima neće biti. A sad, pokret: odavno si trebala biti u krevetu. U ovoj je kući živi raspašoj.” Ursula nije znala što je raspašoj, ali zvučao je kao nešto u čemu bi bilo lijepo živjeti. Sutradan Bridget u kući nije bilo. Da stvar bude čudnija, ni Pameli nigdje ni traga. Ursulu preplavi neobjašnjivo olakšanje, baš kao onaj iznenadni strah koji ju je sinoć nagnao da napiše pisamce. "Sinoć je na vratima osvanulo neko budalasto pisamce”, Sylvie će. "Bridget nije mogla u kuću. Znaš, rukopis je isti tvoj, Ursula. Možeš b to možda objasniti?” "Ne, ne mogu”, odvažno će Ursula. "Poslala sam Pamelu gospođi Dodds da dovede Bridget kući”, Sylvie će.


"Poslala si Pamelu?’’ užasnuto ponovi Ursula. "Da, Pamelu.” "Pamela je s Bridget?’’ "Da” reče Sylvie. "S Bridget. Što ti je?” Ursula istrči iz kuće. Čula je kako Sylvie viče za njom, ali nije se zaustavila. U svih osam godina svog života nije tako brzo trčala, ni kad ju je Maurice lovio da je muči indijanskom vatrom. Trčala je stazom u smjeru kućice gospođe Dodds i prskala kroz blato tako da je bila prljava od glave do pete kad pred sobom ugleda Pamelu i Bridget. "Što je bilo?’’ zabrinuto upita Pamela. "Nešto se dogodilo tati?” Bridget se prekriži. Ursula obgrb Pamelu i udari u suze. "Ta što je? Reci mi”, reče Pamela, sad je strepnja prešla i na nju. "Ne znam”, jecala je Ursula. "Samo sam se silno zabrinula za tebe.” "Kakva guskica”, nježno će Pamela i privije je uza se. "Malo me boli glava”, Bridget će. "Dajte da se vratimo kući.” Uskoro opetpadne mrak.

Snijeg


11. veljače lgio. "Čudo, kaže onaj Fellowes”, Bridget će gospođi Glover dok su nazdravljale novorođenčetu uz jutarnji čaj. Što se gospođe Glover ticalo, čudima je mjesto na stranicama Biblije, a ne u jeku porođajnoga krvoprolića. "Možda na troje stavi točku”, reče. "Ta zašto bi kad ima tako krasnu zdravu dječicu, a u kući je dovoljno novca za sve što požele?” Gospođa Glover prijeđe preko tog argumenta, teško ustane od stola i reče: "No, moram gospođi Todd pripremiti doručak.” Iz smočnice uzme zdjelu bubrežnjaka koji su se namakali u mlijeku i počne odstranjivati masnu bijelu kožuricu nalik na košuljicu novorođenčeta. Bridget zirne u mlijeko čiju su bjelinu prošarale crvene žilice i spopadne je neobična gadljivost. Doktor Fellowes već je doručkovao - slaninu, krvavicu, prženi kruh i jaja - i otišao. Došli su muškarci iz sela i pokušali mu iskopati auto, a kad nisu uspjeli, netko je odjurio po Georgea pa je priskočio u pomoć na jednom od svojih velikih teretnih konja. Gospođi Glover kroz glavu proleti sveti Juraj, no jednako brzo i iščezne kao odveć fantastična pomisao. Doktora Fellowesa uz nemali su napor nasadili iza sina gospođe Glover, pa njih dvojica odjašu orući snijeg umjesto zemlje. Neki je seljak završio pod papcima bika, no ostao je živ. I oca gospođe Glover, mljekara, ubila je krava. Mlada ali junačna gospođa Glover, koja tad još nije upoznala gospodina Glovera, oca je našla mrtvoga u štali za muzare. Još joj je pred očima krv na slami i iznenađen izraz na njušci krave, očeve miljenice Maisie. Bridget je grijala ruke na čajniku i gospođa Glover reče: "No, bolje da ja riješim svoje bubrežnjake. Nađi mi kakav cvijet da stavim gospođi Todd na pladanj uz doručak.” "Cvijet?” zbunjeno će Bridget dok je kroz prozor gledala u snijeg. "Po ovom vremenu?”

Primirje "O, Clarence” Sylvie će kad otvori stražnja vrata. "Žao mi je, ali Bridget se dogodila mala nesreća. Spotaknula se i pala preko stube. Mislim da je samo uganula gležanj, ali ne vjerujem da može u London na proslavu.” Bridget je pijuckala konjak u vindsorskom naslonjaču s visokim naslonom gospođe Glover kraj štednjaka. Gležanj je digla na stolčić i uživala u drami svoje priče. "Ma baš sam ulazila na kuhinjska vrata. Bila sam vješala rublje, makar ne znam čemu jer je opet počela kiša, i tad sam osjetila kako me s leđa guraju nečije ruke. I poljubila sam pod koliko sam duga i široka, sva sam se previjala od boli. Malene ruke”, doda. "Kao ruke duha malena djeteta.” "Joj, zbilja”, Sylvie će. "U ovoj kući nema duhova, ni dječjih ni bilo kakvih drugih. Jesi li ti išta vidjela, Ursula? Bila si u vrtu, ne?” "Ah, mala bena samo se spotaknula”, reče gospođa Glover. "Znate kako je nespretna. No, u svakom slučaju,” reče s dozom zadovoljstva, "sad se možeš pozdraviti s ludom zabavom u Londonu.” "Nije istina”, odvažno će Bridget. "Ovaj dan ne kanim propustiti ni za što na svijetu. Idemo, Clarence. Daj da te uhvatim pod ruku. Mogu šepati." Mrak, i tako to.

Snijeg


11. veljače lgio. "Znam što ćete pitati: Ursula" rekla je gospođa Glover dok je istresala žlice zobene kaše u zdjelice pred Mauriceom i Pamelom za velikim drvenim stolom u kuhinji. "Ursula”, Bridget će s odobravanjem. "To je dobro ime. Visibaba joj se svidjela?”

Primirje Sve nekako poznato. "To se zove deja vu” rekla je Sylvie. "Mozak te prevari. Mozak je nedokučiva zagonetka.” Ursula je bila sigurna da se sjeća kako je ležala u dječjim kolicima pod drvetom. "Ne,” reče Sylvie, "nitko se ne sjeća kad je bio tako malen”, no Ursula je pamtila kako su listovi nalik na velike zelene šake mahali na povjetarcu i srebrnog zeku koji je visio s krova kolica i kako joj se vrtio i okretao ispred lica. Sylvie uzdahne. "Stvarno imaš veoma bujnu maštu, Ursula.” Ursula nije znala je li to pohvala ili nije, no činjenica je da je često miješala stvarno i nestvarno. Pa taj grozni strah - strašna groza - koju u sebi nosi. Mračni krajolik u nutrini. "Ne zamaraj se takvim stvarima”, oštro reče Sylvie kad je Ursula pokušala objasniti. "Misli vedre misli.” A usto je katkad znala i što će netko reći prije nego što izreče i koja svagdašnja pojava slijedi - hoće li komu pasti zdjela ili će baciti jabuku u staklenik - kao da se to već mnogo puta dogodilo. Riječi i izrazi ponavljali su se kao jeka, neznanci nastupali poput starih znanaca. "Svatko se s vremena na vrijeme osjeća čudno”, rekla je Sylvie. "Sjeti se, mila - vedre misli.” Bridget je slušala s više razumijevanja i objavila da je Ursula "vidovita”. Između ovoga i onog svijeta postoje prolazi, rekla je, no njima se mogu služiti samo odabrani ljudi. Ursula je mislila da ne želi biti jedna od njih. Prošlog Božića ujutro Sylvie je Ursuli predala krasno zamotanu i ovrpčenu kutiju čiji se sadržaj nije ni nazirao, i rekla: "Sretan Božić, mila”, a Ursula je rekla: "0, fino, jedaći komplet za kućicu za lutke” i odmah nadrljala jer je krišom zavirila među darove. "Ali nisam, ni za živu glavu”, poslije je u kuhinji tvrdoglavo ponavljala Bridget dok je Bridget pokušavala nataknuti krunice od bijelog papira na nožice božićne guske koja je ostala bez stopala. (Ursulu je guska podsjećala na čovjeka iz sela, zapravo je još bio dječak, kojemu su kod Cambraia raznijeli oba stopala.) "Nisam gledala, samo sam znala." "Ma znam”, rekla je Bridget. "Jasno, imaš šesto čulo.” Gospođa Glover hrvala se s varencem od šljiva i s negodovanjem frkne. Smatrala je da je i pet čula previše, što će ti još i šesto. Cijelo su ih jutro ostavile u vrtu tako da ne mogu u kuću. "I to mi je neka proslava pobjede”, reče Pamela dok su se pod bukvom skrivale od kiše. Samo je Nestaška uživala. Obožavala je vrt, ponajviše zbog brojnih kunića koji su, ma koliko se lisice trudile, i dalje iskorištavali sve pogodnosti povrtnjaka. George Glover Ursuli je i Pameli prije rata dao dva mladunca. Ursula je Pamelu uvjerila da ih moraju držati u kući pa su ih skrile u ormaru u svojoj sobi i hranile ih kapaljkom koju su našle u ormariću s lijekovima dok jednog dana nisu iskočili iz ormara i nasmrt prestrašili Bridget. “Fait accompli”, rekla je Sylvie kad su joj pokazali kuniće. "No ne možete ih držati u kući. Morat ćete zamoliti Starog Toma da vam za njih sagradi kunićnjak.” Kunići su, naravno, odavno pobjegli i sretno se razmnožili. Stari je Tom postavio otrov i klopke, ali slaba korist od toga. ("Zaboga”, rekla je Sylvie kad je jednog jutra pogledala van i vidjela kako kunići doručkuju na travnjaku. "Kao da smo u Australiji.”) Maurice je učio pucati na


omladinskoj vojnoj obuci u školi pa ih je lani cijele duge ljetne praznike gađao s prozora svoje sobe Hughovom zanemarenom puškom za pernatu divljač Westley Richards. Tako je razjario Pamelu da mu je u krevet stavila njegov vlastiti svrabni prašak (vječno je visio u dućanima koji prodaju vragolije). Smjesta su okrivili Ursulu i Pamela je morala priznati krivnju, iako je Ursula bila spremna hrabro snositi posljedice. Takva ti je bila Pamela - uvijek joj je bilo veoma stalo do pravde. Začuju glasove u susjednom vrtu - imab su nove susjede koje još nisu upoznab, Shawcrossice - pa Pamela reče: "Dođi, možda ih uspijemo vidjeti. Baš me zanima kako se zovu.” Winnie, Gertie, Millie, Nancy i malena Bea, pomisb Ursula, ab ne reče ništa. Još malo pa će tajne čuvati jednako vješto kao Sylvie. Bridget zatakne iglu za šešir među zube i digne ruke da ga namjesti. Došila mu je novu kiticu papirnatih ljubičica, u čast pobjede. Stajala je navrh stuba i sebi u bradu pjevala K-K-Katy. Mislila je na Clarencea. Kad se vjenčaju ("na proljeće”, rekao je, iako je to još nedavno bilo "prije Božića”), otići će iz Lisjaka. Imat će vlastito maleno domaćinstvo, svoju dječicu. Stubišta su opasna, tvrdila je Sylvie. Na njima ljudi pogibaju. Sylvie im je vječno ponavljala da se ne igraju na vrhu stubišta. Ursula se šuljala dugim sagom. Tiho udahne i onda se, s obje ruke pred sobom kao da hoće zaustaviti vlak, zabije Bridget u križa. Bridget trzajem okrene glavu, zine i razrogači oči kad ugleda Ursulu. Bridget poleti i strmoglavi se niza stube u silnu vrtlogu ruku i nogu. Ursula se jedva zaustavi da i sama ne odleti za njom. Tko vježba, taj i uvježba. "Bojim se da je ruka slomljena”, reče doktor Fellowes. "Gadno si ljosnula niz te stube.” "Oduvijek je bila nespretnjakovićka”, reče gospođa Glover. “Netko me gurnuo”, reče Bridget. Na čelu joj je cvala golema modrica i držala je šešir sa zgnječenim ljubicama. "Netko?” ponovi Sylvie. "Tko? Tko bi te gurnuo niza stube, Bridget?” Ozre se od lica do lica u kuhinji. "Teddy?” Teddy rukom pokrije usta kao da ne da riječima da pobjegnu. Sylvie se okrene Pameli. "Pamela?” "Ja?” Poput kakve mučenice, Pamela pobožno srcu prinese obje zgrožene ruke. Sylvie pogleda Bridget, a ona sitno kimne glavom prema Ursuli. "Ursula?” namršti se Sylvie. Ursula je bezizražajno gledala preda se kao prigovarač savjesti pred strijeljanje. "Ursula” strogo će Sylvie. "Znaš li što o ovome?” Ursula je učinila nešto ružno, gurnula je Bridget niza stube. Bridget je mogla poginuti i sad bi ona bila ubojica. Znala je samo da je to morala učiniti. Obuzela ju je silna strepnja i morala je to učiniti. Istrči iz sobe i skrije se u jedno od Teddyjevih tajnih skrovišta, ormar pod stubama. Nakon nekog vremena otvore se vrata; Teddy se zavuče unutra pa sjedne na pod kraj nje. "Ja mislim da nisi gurnula Bridget”, reče pa tutne svoju toplu ručicu u njezinu. "Hvala ti. Ali jesam.” "E, pa ja te svejedno volim.” Možda nikad ne bi izišla iz ormara da ne zazveči zvono na vratima i u predvorju odjedanput nastupi velika strka. Teddy otvori vrata da vidi što se zbiva. Uvuče glavu natrag i izvijesti: "Mama ljubi nekog muškarca. Plače. I on plače.” Ursula proviri iz ormara da vidi taj neobičan prizor. U čudu se okrene Teddyju. "Mislim da bi to mogao biti tata”, reče.

Mir


Ursula oprezno prijeđe ulicu. Asfalt je bio nesiguran - naborali su ga i izbrazdali izboji i usjeci leda. Nogostupi su bili još pogibeljniji, puki masivi ružnoga, nabijenog snijega, ili još gore - staze za sanjkanje koje su uglačala djeca iz susjedstva: nemaju boljeg posla nego da se zabavljaju jer su škole zatvorene. Joj, Bože, pomisli Ursula, kako sam čangrizava postala. Prokleti rat. Prokleti mir. Kad je stavila ključ u bravu uličnih vrata, već je bila iznemogla. Odlazak u dućan nije joj bio takav pothvat ni u najgorim danima bombardiranja. Oštri joj je vjetar resko brijao kožu lica, a prsti na nogama utrnuli su joj od zime. Temperatura se tjednima nije digla iznad ništice, čak je bilo hladnije nego '41. Ursula zamisli kako se u neko doba u budućnosti pokušava prisjetiti te ledene studeni i bude joj jasno da si je nikad neće uspjeti dočarati. Bila je tako tjelesna, očekivao si da će ti se kosti skrhati, a koža raspucati. Jučer je vidjela kako dva čovjeka na ulici pokušavaju otvoriti šaht nečim nalik na bacač plamena. Možda ih više nigdje u budućnosti ne čeka južina i toplina, možda je ovo početak novoga ledenog doba. Prvo oganj pa led. Sva sreća, mislila je, što je u ratu izgubila svaku brigu za modu. Nosila je, redom odozdo prema gore - potkošulju kratkih rukava, potkošulju dugih rukava, pulover dugih rukava i vestu, a povrh svega se napinjao stari otrcani zimski kaput koji je novi kupila u robnoj kući Peter Robinson dvije godine prije rata. Naravno, da i ne spominje uobičajeno sumorno rublje, debelu suknju od tvida, sive vunene čarape, rukavice sa i bez prstiju, šal, kapu i majčine stare čizme podstavljene krznom. Jao svakom muškarcu kojeg iznenada uhvati želja da je napastuje. "Kamo sreće, ha?” rekla je Enid Barker, jedna od tajnica, uz utjehu i potporu termosice s čajem. Enid se negdje oko 1940. okušala u ulozi odvažne mlade Londončanke i odonda je s gustom glumi. Ursula se prekori što opet misli zlobne misli. Enid je bila dobričina. Famozno je vješto tipkala tablice, što Ursula u školi za tajnice nikad nije posve svladala. Završila je tečaj tipkanja i stenografiranja, prije mnogo godina - sad joj se sve prije rata činilo kao prapovijest (njezina vlastita). Pokazala se začudno spretnom. Gospodin Carver, čovjek koji je vodio školu za tajnice, natuknuo je da tako dobro stenografira da bi mogla izučiti zanat sudskog zapisničara u Old Baileyju. Bio bi to posve drukčiji život, možda i bolji. Naravno, tko bi sad to znao. Teškim se korakom penjala neosvijetljenim stubištem do svog stana. Sad je stanovala sama. Millie se udala za časnika Američkoga ratnog zrakoplovstva i preselila u državu New York. ("Ja - ratna nevjesta! Da padneš na tur!”) Zidove stubišta obložio je tanak sloj čađe i nečega nalik na mast. Zgrada je bila stara, i to u Sohou ("sila kola lomi”, čula je majčin glas). Žena koja je stanovala na gornjem katu naveliko je primala kavalire i Ursula se navikla na škripave krevetne opruge i čudne zvukove koji su dopirali kroza strop. No bila je ugodna, uvijek je spremno i raspoloženo pozdravljala i nikad ne bi zaboravila pomesti stube kad bi na nju došao red. Zgrada je i prvotno bila dikensovski otrcana, a sad je još zapuštenija i prezrenija. No i cijeli London izgleda jadno. Musavo i tmurno. Sjetila se kad je gospođica Woolf rekla kako misli da "jadni stari London” više nikad neće biti čist. ("Sve je tako grozno otrcano.’’) Možda je imala pravo. "Čovjek ne bi rekao da smo dobili rat”, rekao je Jimmy kad je došao u posjet, kao kakav zabušant u svojoj američkoj odjeći, sav je blistao i zračio nadom. Mlađem je bratu spremno praštala taj novosvjetovni zanos, prebrodio je težak rat. Ta nisu li svi? "Dug i težak rat”, obećao je Churchill. Bome je imao pravo. Smještaj joj je bio privremen. Imala je novca za nešto bolje, no činjenica je da joj zapravo nije bilo stalo. Samo jedna soba, prozor nad praonikom, grijalo za vodu, zajednički zahod u hodniku. Ursula je još žalila za starim stanom u Kensingtonu koji je dijelila s Millie. Bez njega su ostale u velikome zračnom udaru u svibnju '41. Ursula se sjetila kako je Bessie Smith pjevala kao


lisica bez jazbine, ali se zapravo vratila u stan i nekoliko tjedana živjela bez krova. Bilo je zima, ali ona je bila vična logorovanju. Izvještila se u Bund Deutscher Madel, iako se takvim stvarima u onim crnim danima nisi hvalio. No sad ju je čekalo krasno iznenađenje. Pammyn dar - drveni sanduk pun krumpira, poriluka, luka i golema smaragdnozelena glavica kelja (krasota), a navrh svega u Hughovu se starom borsalinu u vati gnijezdilo šest jaja. Krasna jaja, smeđa i pjegava, dragocjena poput nebrušenoga dragoga kamenja, ovdje-ondje s percima. Iz Lisjaka s Ijubavlju, pisalo je na etiketi na sanduku. Bilo joj je kao da je primila paket Crvenoga križa. Kako je samo dospio ovamo? Vlakovi nisu vozili i Pamela zacijelo ne može nikamo od snijega. Još ju je više zbunjivalo kako joj je sestra uspjela iskopati tu zimsku ljetinu kad je Zemlja stajala kao željezo tvrda. Kad otvori vrata, na podu nađe komadić papira. Morala je staviti naočale da ga pročita. Bila je to poruka Bee Shawcross. Došla u posjet, ali te nije bilo. Svratim opet. Bea xxx. Ursuli je bilo žao što je propustila Bein posjet, ljepše bi provela popodne nego da luta distopijskim West Endom. Puki pogled na kelj silno ju je oraspoložio. No onda je kelj - nenadano kako ti trenutci već znaju -iščeprkao neželjenu uspomenu na smotuljak u podrumu u Argyll Roadu pa je opet utonula u čamu. Ovih dana neprestano ima uspone i padove. Zbilja, prekori se, pobogu, daj se saberi. Činilo joj se da je u stanu još hladnije. Dobila je ozebline, grozne i bolne. Čak su joj i uši bile studene. Da bar ima naušnjake, ili fantomku, kao one sive vunene koje su Teddy i Jimmy nosili u školu. Kako ono ide onaj stih iz Uoči svete Agneze? Nešto o kamenim kipovima u crkvi u ledenim kukmama i oklopima. Zazeblo bi je svaki put kad bi ga kazivala. Ursula je u školi naučila cijelu pjesmu, za takav pothvat učenja napamet danas vjerojatno više ne bi bila sposobna, a i kakva joj korist od toga ako se ne može sjetiti ni jednoga cijelog stiha? Odjedanput je obuzme čežnja za Sylvienom bundom, zanemarenim nercom nalik na veliku dobroćudnu životinju, koja je sad bila Pamelina. Sylvie je odabrala smrt na Dan pobjede u Europi. Dok su druge žene pokušavale skucati hranu za čajanke i plesale na britanskim ulicama, Sylvie je legla u krevet u kojem je Teddy spavao kad je bio malen i progutala bočicu tableta za spavanje. Bez oproštajnog pisma, ali ostatku su obitelji njezina namjera i pobude bili posve jasni. Karmine u Lisjaku bile su grozne. Pamela je rekla da tako odlaze kukavice, ali Ursula baš i nije bila sigurna. Smatrala je kako je to dokaz zavidne nepokolebljivosti. Sylvie je bila još jedna ratna žrtva, još jedan statistički podatak. "Znaš,” rekla je Pamela, "svađala sam se s njom jer je govorila da znanost kvari svijet, da tu samo muškarci smišljaju nove načine da siju smrt. No sad se pitam je li imala pravo.” A to je, naravno, bilo prije Hirošime. Ursula upali plinsku peć, prilično jadan maleni Radiant koji je izgledao kao s početka stoljeća, i ubaci novac u brojilo. Kružile su priče da ponestaje penija i šilinga. Ursula se pitala zašto ne rastale oružje. Topove za lemeše i tako to. Raspakirala je Pammyn sanduk i sve posložila na maleno drveno sušilo za posuđe poput neke sirotinjske mrtve prirode. Povrće je bilo prljavo, no nije bilo nade da spere zemlju jer su cijevi bile zaleđene, čak i u malenom Ascotu, iako je plinski tlak bio tako nizak da je jedva grijao vodu. Voda kao kamen. Na dnu sanduka našla je malu bocu viskija. Dobra stara Pammy, ona je se uvijek sjeti. Zagrabi vode iz kante koju je napunila na uličnoj crpki, pa na plinsko kuhalo stavi lončić vode: mislila je da bi mogla skuhati jedno jaje, iako će mu trebati sto godina jer plamenik rubi tek sićušan plavi vjenčić. Upozoravali su ih da motre plinski tlak - u slučaju da im opet puste plin nakon što se žižak ugasi. Zar bi bilo tako grozno da se otruje plinom, pitala se Ursula. Otrovana plinom. Sjeti se


Auschwitza. Treblinke. Jimmy je bio specijalac i krajem rata se, prema njegovim riječima, više-manje igrom slučaja (iako je sve što ima veze s Jimmyjem uvijek pomalo igra slučaja), našao s protutenkovskom postrojbom koja je oslobodila Bergen-Belsen. Ursula je zahtijevala da joj ispripovijeda što je ondje zatekao. Rekao joj je preko volje i vjerojatno je najgore prešutio, no morala je znati. Moramo biti svjedoci. (U glavi je čula glas gospođice Woolf: Moramo sesjećati tih Ijudi kad budemo na sigurnome u budućnosti.) U ratu joj je danak u krvi bio posao, preko njezina stola tekla je beskrajna rijeka brojki koje su predstavljale žrtve zračnih udara i bombardiranja i trebalo ih je razvrstati i zabilježiti. Činile su joj se pregolemima, ali veće su brojke - šest milijuna mrtvih, pedeset milijuna mrtvih, nebrojeni bezbroji duša - bile nezamislive. Ursula je jučer donijela vodu. Postavili su - tko su zapravo ti "oni”? Nakon šest godina rata svi su se navikli pokoravati njihovim zapovijedima, Englezi su baš poslušan narod - postavili su crpku u susjednoj ulici i Ursula je na slavini napunila kotlić i kantu. Žena ispred nje u redu bila je silno elegantna u zavidnoj srebrnosivoj bundi od samurovine koja je sezala do poda, a eto, strpljivo je čekala na cičoj zimi sa svojim kantama. Izgledala je kao da joj nije mjesto u Sohou, ali tko bi znao njezinu priču? Žene na zdencu, Ursula se maglovito sjećala da se Isus sa ženom na zdencu upustio u osobito žučnu raspravu. Bila je Samarićanka - naravno, bezimena. Imala je pet muževa, sjećala se Ursula, a živjela je s muškarcem koji joj nije bio muž, no Biblija kralja Jakova nigdje ne navodi što se s tom petoricom dogodilo. Možda je otrovala zdenac. Ursula se sjećala kako im je Bridget pripovijedala da je kao djevojčica u Irskoj svaki dan hodala na zdenac po vodu. Toliko o napretku. Kako se civilizacija brzo može rastočiti u svoje ružnije sastavnice. Gle samo Nijemce, najkulturniji i najpristojniji ljudi na svijetu, pa ipak... Auschwitz, Treblinka, Bergen-Belsen. U istim su se okolnostima na njihovu mjestu mogli naći i Englezi, no ni to nisi smio spomenuti. U to je gospođica Woolf vjerovala, rekla je"Čujte”, reče žena u samurovini i prekine joj tijek misli. "Je li vama jasno zašto je moja voda potpuno smrznuta, a ova nije?” Imala je savršenu dikciju. "Ne znam”, Ursula će. "Ja ništa ne znam.” Žena se nasmije i reče: "0, tako je i meni, vjerujte” i Ursula pomisli kako je to možda netko koga bi htjela za prijateljicu, ali tada žena iza njih reče: "Daj se pokreni, dušo” i žena u samuru uprti svoje kante, jedra kao kakva cura iz Ženske poljoprivredne vojske i reče: "No, moram ići, zdravo!” Uključila je radio. Treći je program do daljnjega prestao emitirati. Rat protiv vremenskih prilika. Uza sve nestanke struje, sreća tvoja ako uhvatiš Domaći ili Zabavni program. Trebala je buku, zvukove poznatog života. Jimmy joj je prije odlaska dao svoj stari gramofon, ona je bez svoga ostala u Kensingtonu, nažalost, skupa s većinom ploča. Uspjela je spasiti dvije-tri koje se nekim čudom nisu razbile pa sad jednu postavi na gramofon. "Radije bih da sam mrtva i u grobu ležim svom.” Ursula se nasmije. "Pa ako to nije veselo...” naglas će. Slušala je škripu i siktanje stare ploče. Je li i njoj tako? Baci pogled na sat, Sylvien maleni zlatni putni sat. Donijela ga je kući poslije sprovoda. Tek četiri sata. Ti bokca, kako se dani vuku. Čula je signal za puni sat, isključila vijesti. Kakve to svrhe ima? Cijelo je popodne lunjala Oxford Streetom i Regent Streetom - da utuče vrijeme - u biti samo da se izvuče iz samostanske ćelije svoje garsonijere. Svi su dućani bili tamni i turobni. Petrolejke u robnoj kući Swan & Edgar, svijeće kod Selfridgea - ispijena, mračna lica ljudi kao s kakve Goyine slike. Nisi imao što kupiti, ili bar ništa što bi ona htjela, a što god bi poželjela, primjerice krasan i očito topao par čizmica s krznom, bilo je nečuveno skupo (petnaest gvineja!). Baš te ubije u pojam. "Gore nego u ratu”, rekla je gospođica Fawcett na poslu. Bila je na odlasku,


udavala se, pa su se sve udružile da joj kupe svadbeni dar, neku prilično dosadnu vazu, no Ursula joj je htjela darovati nešto osobnije, osobito, no nije se mogla domisliti što pa se nadala da će u robnim kućama na West Endu naći pravu stvar. A nije. Ušla je u Lyons da popije šalicu blijeda čaja, kao janjeća vodica, rekla bi Bridget. I suhoparan čajni biskvit u kojem je izbrojila samo dvije tvrde grožđice, sa strugom margarina, pa je pokušala zamisliti da jede nešto divno -slasnu Cremeschnitte ili krišku doboš-torte. Pretpostavljala je da ni Nijemci trenutačno nemaju bogzna kakve kolače. Slučajno je naglas promrmljala Schwarzwalder Kirschtorte (kakvo nevjerojatno ime, kakav nevjerojatan kolač) i privukla neželjenu pozornost susjednog stola, žene koja je stoički tamanila glazirano pecivo s grožđicama. "U izbjeglištvu, dušo?” upitala je i suosjećajnim tonom iznenadila Ursulu. "Tako nešto”, rekla je Ursula. Dok je čekala da se jaje skuha - voda se tek smlačila - prekopala je knjige koje poslije Kensingtona više nikad nije raspakirala. Našla je Dantea u krasno punciranoj crvenoj koži kojeg joj je dala Izzie, ali stranice su mu bile pune mrlja, primjerak Donnea (bio joj je najdraži), Pustu zemlju (rijetko prvo izdanje koje je otuđila Izzie), Sabranog Shakespearea, svoje voljene metafizičke pjesnike i naposljetku, na dnu kutije, pohabani školski primjerak Keatsa s posvetom u kojoj je pisalo Ursuli Todd za vrijedan rad. To bi valjda moglo proći i kao epitaf. Prebirala je zapuštenim stranicama dok nije našla Uoči svete Agneze. O, ciča bje zima! Sovu pod debelim perjem zebe Kroz ledenu travu zec dršće i hrama A u runu tora stado stiša se. Pročita naglas i od tih riječi protrne. Trebala bi čitati nešto što grije, Keatsa i njegove pčele - Jer medno im saće prepuni Ijeto. Keats je trebao umrijeti na engleskom tlu. U snu u nekom engleskom vrtu u ljetno popodne. Kao Hugh. Jaje je pojela dok je čitala jučerašnji Times koji joj je dao gospodin Hobbs na razvrstavanju pošte nakon što ga je pročitao, sad im je to bio mali dnevni obred. U odnedavna smanjenu izdanju novine su izgledale nekako smiješno, kao da su same vijesti manje važne. Iako zapravo i jesu, zar ne? Pred prozorom je padao snijeg nalik na pahulje siva, sapunasta pepela. Pomisli na rođake Coleovih u Poljskoj - kako se dižu nad Auschwitzom poput vulkanskog oblaka pa kruže Zemljom i zastiru Sunce. Čak i sada, poslije svega što su ljudi doznali o logorima i svemu tome, antisemitizam još cvate. Jučer je čula da su nekoga oslovili kao "Židovčića”, a kad se gospođica Andrews izmigoljila iz sudjelovanja u kupnji svadbenog dara za gospođicu Fawcett, Enid Baker se našalila i rekla: "Kakva Židovka”, kao da je to najblaža moguća uvreda. U posljednje je vrijeme u uredu bilo dosadno i išao joj je na živce -vjerojatno stvar iscrpljenosti od hladnoće i nedostatka dobre i hranjive ishrane. A i posao je bio dosadan, beskrajno sabiranje i preslagivanje statističkih podataka za pohranu u neki arhiv - gdje će ih valjda gutati budući povjesničari. Još su "čistili i radili red u kući” kako bi to rekao Maurice, kao da su ratne žrtve nered koji treba pospremiti i zaboraviti. Narodnu su obranu raspustili prije više od godine i pol, no ona se još nije riješila birokratskog sitničarenja. Mlinovi Božji (ili mlinovi vlasti) doista melju preko svake mjere sitno i sporo. Jaje je bilo da prste poližeš, slasno kao da je tog jutra sneseno. Našla je neku staru razglednicu, sliku Brightonskog paviljona (kupila ju je na jednodnevnom izletu s Crightonom) koju nikad nije poslala i nažvrljala zahvalu Pammy -Predivno! Kao paket Crvenoga križa - i postavila je na okvir kamina kraj Sylviena sata. I kraj Teddyjeve fotografije. Teddy i posada njegova Halifaxa snimljeni jednoga sunčanog popodneva. Ljenčarili su u rasparenim


starim naslonjačima. Zauvijek mladi. Pas Srećko kao malena je pulena ponosno stajao Teddyju na koljenima. Kakva bi joj Srećko svijetla točka bio da ga još ima. Imala je Teddyjev Letački križ za zasluge, stajao je naslonjen na staklo okvira fotografije. I Ursula je dobila odličje, ali nije joj ništa značilo. Razglednicu će poslati sutra popodnevnom poštom. Pretpostavljala je da će beskrajno dugo putovati do Lisjaka. Pet sati. Odnese tanjur do praonika da ga odloži među ostalo neoprano posuđe. Sad je sivi pepeo bio mećava na tamnu nebu i ona povuče tanki pamučni zastor da je makne s očiju. Zastor se beznadno zaglavio na žici pa odustane da sve skupa ne strgne. Prozor je bio star i labav i puštao je prodoran propuh. Nestane struje pa tapkavo potraži svijeću na okviru kamina. Može li biti gore? Ursula ponese svijeću i bocu viskija u krevet i uvuče se pod pokrivač ne skinuvši kaput. Bila je silno umorna. Plamen na malenoj Radiantovoj peći uznemiravajuće je podrhtavao. Zar bi to bilo tako loše? Izdahnuti o ponoći bez iole boli. Ima i gorih načina. Auschwitz, Treblinka. Kako se Teddyjev Halifax srušio u plamenu. Nema drugog načina da zaustavi suze nego da nastavi piti viski. Dobra stara Pammy. Plamen u Radiantu zatreperi i ugasi se. Žižak također. Pitala se kad će opet pustiti plin. Ako je vonj probudi, ustat će i opet ga zapaliti. Nije mislila da će umrijeti kao lisica koja se smrznula u brlogu. Pammy će vidjeti razglednicu, znat će da joj je bila zahvalna. Ursula sklopi oči. Činilo joj se da je budna već sto godina, i više. Stvarno je bila veoma, veoma umorna. I tu počne padati mrak.

Snijeg


11. veljače lgio. Topao, mliječni i nov miris bio je sirenski zov za mačku Kraljičicu. Ako ćemo pravo, Kraljičica je pripadala gospođi Glover, iako u svojoj oholosti nije bila svjesna da je u bilo čijem vlasništvu. Golema im je šarena maca na prag stigla s gospođom Glover, koja ju je donijela u putnoj torbi, a nastanila se u vlastitomu vindsorskom naslonjaču, umanjenoj inačici naslonjača gospođe Glover, kraj velikoga kuhinjskog štednjaka. Iako je imala vlastitu stolicu, linjala se po svim raspoloživim sjedalicama u kući, uključujući i krevete. Hugh nije bio neki ljubitelj mačaka i neprestano se žalio kako ta "šugava životinja” zagonetno pušta dlake po njegovim odijelima. Bila je pakosnija od većine mačaka, ako joj se približiš, jednostavno bi te udarila šapom kao zečevi kad se bore. Ni Bridget nije ljubila mačke i tvrdila je da je mačku opsjeo zloduh. Odakle taj preslatki novi miris? Kraljičica otapka uza stube u veliku spavaću sobu. Sobu je zagrijao žar vruće peći. Bila je to dobra soba, s debelim i mekanim poplunom na krevetu i nježnim ritmovima usnulih tijela. A ondje -savršen krevetac po mačjoj mjeri, sa savršenim jastučićem po mačjoj mjeri koji ga već grije. Kraljičica utisne šape u mekano tkivo, odjedanput se vratila u mladunačko doba. Smjesti se udobnije i dubokim basom sretno zaprede iz grla. Ubodi oštrih igala na mekanoj koži dozovu je u svijest. Bol je bio nešto novo i neželjeno. No iznenada je nešto priguši, usta joj budu puna nečega što ju je čepilo i gušilo. Što se više trudila, manje je mogla disati. Bila je prikliještena, bespomoćna, bez daha. Padala je, padala, kao ustrijeljena ptica. Kraljičica se vlastitim predenjem već ugodno obeznanila kad je probudi vrisak i netko je zgrabi i baci na drugi kraj sobe. S gunđanjem i frktanjem povuče se van kroz vrata jer je naslutila da će ovu bitku izgubiti. Ništa. Maleni je prsni koš mlitav i nepokretan, ne miče se. Sylvie srce u prsima tuče kao da se kakva šaka pokušava probiti van. Kakva opasnost! Poput strašna uzbuđenja, plime koja je oblijeva. Nagonski prinese usta djetetovu licu, pokrije ustašca i nosić. Lagano puhne. I opet. I opet. I dijete opet oživi. Bilo je posve jednostavno. ("Sigurno je puka podudarnost”, kazao je doktor Fellowes kad su mu rekli za to medicinsko čudo. "Teško da biste tom metodom mogli nekoga oživjeti.”) Bridget se vrati u kuhinju s kata, kamo je odnijela goveđu juhu i gospođi Glover vjerno prenese: "Gospođa Todd kaže da kažem kuharici - to ste vi, gospođo Glover - da se morate riješiti mačke. Najbolje bi bilo da je date ubiti.” "Ubiti?” zgroženo reče gospođa Glover. Mačka se ponovno ustoličila na uobičajenu mjestu kraj peći pa digne glavu i zlokobno se zagleda u Bridget. "Samo vam kažem što je ona rekla.” "Samo preko mene mrtve”, reče gospođa Glover. Gospođa Kolja damski je pijuckala čašu vrućeg ruma - bar se nadala da je damski. Bila joj je treća po redu i već je iznutra isijavala. Krenula je pomoći nekoj rodilji, ali se zbog snijega morala skloniti u separe Plavog lava pred Chalfont St Peterom. Inače joj na pamet ne bi palo da kroči u takav lokal, osim u nuždi, no u separeu je buktjela vatra, a društvo se pokazalo iznenađujuće srdačno. Mjedeni ukrasi s konjske orme i bakreni vrčevi blistali su i svjetlucali se. Iz separea se s druge strane šanka vidjela javna točionica, gdje je piće veoma obilno teklo. Sve u svemu, ondje je bilo raspojasanije. Upravo se orila pjesma i gospođa Kolja se iznenadi kad primijeti da nožnim prstima udara takt. "Da vidite snijeg”, gazda se nagne preko uglačane širine mjedene ploče šanka. "Možda se svi skupa danima nećemo maknuti odavde.”


"Danima?” "Slobodno naručite još koju kapljicu ruma. Teško da ćete noćas ikamo poći.” Kao lisica u jazbini

Rujan 1923. "Znači, više uopće ne ideš doktoru Kelletu?” upita Izzie, škijocajem otvori emajliranu tabakeru i izloži uredan red crnih cigareta Sobranie. "Dimiš?” ponudi i pruži tabakeru. Izzie se sa svima ophodila kao da su joj vršnjaci. Bilo je to i zavodljivo i lijeno. "Imam trinaest godina”, reče Ursula. Što se nje tiče, to je bio odgovor na oba pitanja. "Danas si s trinaest godina već sasvim odrasla. A znaš, život može biti veoma kratak”, doda Izzie pa izvuče dugačak cigaretnik od ebanovine i bjelokosti. Neodređeno se ozre po restoranu u potrazi za konobarom koji bi joj dao vatre. "Doista žalim za tvojim izletima u London. Kako sam te vodila u Harley Street pa u Savoy na čaj. To nam je objema bio užitak.” "Kod doktora Kelleta nisam bila više od godine dana” reče Ursula. "Smatraju da sam ozdravila.” "Baš fino. Dotle pak la famille smatra da sam ja neizlječiva. Naravno, ti si jeune fille bien elevee i nikad nećeš doznati kako je kad si dežurni krivac za svačije grijehe.” "O, ne znam baš. Mislim da mogu naslutiti.” Bila je subota u vrijeme ručka i sjedile su kod Simpsona. "Dokone dame”, rekla je Izzie uz goleme kriške krvave govedine koje su pred njima rezali s kosti. Milliena majka gospođa Shawcross bila je vegetarijanka i Ursula je zamišljala kako bi se užasnula da vidi golem but mesa. Hugh je govorio da je gospođa Shawcross (Roberta) boemka, a gospođa Glover da je luda. Izzie se nagne prema mladom konobaru koji je pritrčao da joj zapali cigaretu. "Hvala, mili”, promrmlja i pogleda ga ravno u oči tako da on naglo porumeni kao rostbif na njezinu tanjuru. “Le rosbif’, ona će Ursuli kad ravnodušno mahne rukom da otpusti konobara. Razgovor bi redovito začinjavala francuskim riječima ("U mlađim sam danima neko vrijeme boravila u Parizu. I naravno, rat...”). "Govoriš li francuski?” "Pa, učimo ga u školi”, Ursula će. "No to ne znači da ga govorim.” "Ti si baš komična curica.” Izzie duboko potegne kroz cigaretnik pa napući (začudno) crven Kupidov luk kao da kani zasvirati u trubu i ispusti rijeku dima. Nekolicina se muškaraca za okolnim stolovima okrene da je opčinjeno promotri. Ona namigne Ursuli. "Sigurno su prve riječi koje si na francuskome naučila bile deja vu. Sirota moja. Možda si nekomu kao beba pala na glavu. Ja valjda jesam. Hajde, navali narode, ja ću svisnuti od gladi, ti ne? Inače sam na kuri mršavljenja, ali što je previše, previše je”, reče Izzie i orno zareže govedinu. Ovo je već bilo bolje: kad je dočekala Ursulu na peronu na kolodvoru Marylebone, Izzie je bila sva zelena i objavila da joj je "blago mučno” od kamenica i ruma ("što nikad nije dobra kombinacija”) nakon "sablazne” noći u nekom klubu u Jermyn Streetu. Kamenice je dosad očito zaboravila pa je jela kao da skapava, iako je, kao obično, tvrdila da "pazi na liniju”. Također je tvrdila da je "bez prebijene pare”, no naveliko se razbacivala novcem. "Što imaš od života ako se ne možeš malo zabaviti?” govorila je. ("Koliko se meni čini, njoj je život samo zabava”, brundao je Hugh.) Izzie je tvrdila da su zabava - i popratni užitci - nužni kako bi joj ublažili činjenicu da sad "pripada radničkoj klasi” i mora "nabijati” po pisaćem stroju da zaradi za kruh. "Zaboga, čovjek bi još pomislio da kopa ugljen”, srdito je rekla Sylvie nakon rijetkoga i prilično žučnog obiteljskog ručka u Lisjaku. Nakon Izziena odlaska Sylvie je tresnula Worcesterovim tanjurima s voćnim uzorkom dok je pomagala Bridget da ih raspremi i rekla: "Samo melje bez veze, a to radi


otkako je naučila govoriti.” "Obiteljska baština” mrmljao je Hugh dok je spašavao Worcesterov porculan. Izzie je uspjela dobiti posao ("Sam Bog zna kako”, rekao je Hugh), pisala je tjednu kolumnu u novinama - pod naslovom Pustolovine moderne usidjelice - o tome kako je biti "samica”. "Zna se da više jednostavno nema dovoljno muškaraca za sve”, rekla je za neoklasicističkim jedaćim stolom u Lisjaku i okomila se na pecivo. ("Ti ih očito nalaziš bez problema” mrmljao je Hugh.) "Siroti su dečki izginuli”, nastavila je Izzie ne obazirući se na nj. Trackala je pecivo maslacem bez imalo poštovanja prema kravljem trudbeništvu. "Tu nema pomoći, moramo dalje bez njih, najbolje što možemo. Moderna se žena mora snalaziti sama bez nade u potporu ognjišta i doma. Mora naučiti biti neovisna: osjećajno, novčano, i što je najvažnije, u duhu.’’ ("Gluposti.” Opet Hugh.) "U Velikom se ratu nisu žrtvovali samo muškarci.” ("Razlika je u tome što su oni mrtvi, a ti nisi.” To je rekla Sylvie. Hladno.) "Naravno,” Izzie će, svjesna da kraj nje stoji gospođa Glover sa zdjelom smeđe vindsorske juhe, "žene iz nižih slojeva oduvijek znaju što znači raditi.” Gospođa Glover opako je pogleda i stisne zaimaču za juhu. ("Divno, gospođo Glover: smeđa vindsorska juha. Što joj dodajete za taj okus? Doista? Kako zanimljivo.") "Naravno, na putu smo prema besklasnom društvu” primjedba je išla na Hughovu adresu, no nepomirljiva gospođa Glover prezrivo je otpuhne. "Znači da si ovog tjedna boljševikinja?” Hugh će. "Sad smo svi boljševici”, vedro će Izzie. "Baš je budala”, Sylvie će kad je Izzie napokon otišla na kolodvor. "I koliko šminke! Čovjek bi pomislio da je na pozornici. Naravno, ona je u svojoj glavi vječno na pozornici. Sama je sebi kazalište.” "A frizura”, sa žaljenjem će Hugh. Ne treba ni spominjati da je Izzie ošišala kosu prije svih njihovih znanica. Hugh je ženama u svojoj obitelji izričito zabranio da se šišaju. Takoreći čim je ta očinska naredba pala, obično pokorna Pamela otišla je u grad s Winnie Shawcross i obje su se vratile ostrižene i potkresane. ("Tako je samo praktičnije za sport”, razumski je objasnila Pamela.) Pamela je debele pletenice sačuvala, ali tko bi znao jesu li joj relikvije ili trofeji. "Vojska se buni, ha?” rekao je Hugh. Ni jedno ni drugo nije bilo sklono nadmudrivanju i tu je razgovoru došao kraj. Sad su pletenice ležale na dnu Pameline ladice s rubljem. "Nikad ne znaš, možda za nešto dobro dođu”, rekla je. Nitko u obitelji nije mogao pojmiti što bi to moglo biti. Sylvie nije Izzie zamjerala samo frizuru ili šminku. Nikad joj nije oprostila zbog djeteta. Sad bi trebao imati trinaest godina, bio je Ursulin vršnjak. "Maleni Fritz ili Hans” govorila je. "U žilama mu teče krv moje djece. Ali naravno, Izzie je stalo samo do Izzie.” "No nije moguće da je posve površna”, rekao je Hugh. "Pretpostavljam da se u ratu nagledala užasa.” Kao da on nije. Sylvie zabaci glavu. Kao da joj se oko krasnih kosa roji aureola mušica. Poprilično je zavidjela Izzie na ratu, čak i na užasima. "Svejedno je budala”, reče, a Hugh se nasmije i odvrati: "Istina, jest.” Izziena je kolumna očito uglavnom bila puki dnevnik njezina burna života u koji bi tu i tamo ubacila koji društveni komentar. Prošlotjednu je naslovila "Dokle će se dizati?” i bavila se kraćenjem poruba suknje emancipirane žene, no tekst se uglavnom sveo na Izziene savjete kako u tu svrhu lijepo oblikovati gležnjeve. Na vrhovima prstiju leđimice stanite na najnižu stubu stubišta i pustite da vam pete vise preko ruba. Pamela je tjedan dana vježbala na tavanskim stubama i objavila da od toga nema nikakva boljitka. Koliko god mu mrsko bilo, Hugh je smatrao da mora svakog petka kupiti Izzien list i


pročitati ga u vlaku. "Tek toliko da pripazim što govori” (onda bi to zlo odbacio na stolić u predvorju, odakle bi ga spasila Pamela). Hugh se osobito grozio mogućnosti da će Izzie pisati o njemu i tješila ga je samo činjenica da piše pod pseudonimom Delphine Fox, što je bilo "najbedastije ime” koje je Sylvie u životu čula. "Pa znaš,” rekao je Hugh, "Delphine joj je krsno ime, kumino. A Todd je stara riječ za lisicu pa valjda i tu ima neke logike. Nije da je branim.” "Ali to mi je ime, piše mi u rodnom listu”, rekla je Izzie kad su je napali uz čašicu prije ručka. "I dolazi od Delfa, znate, proročice i tako to. Meni se čini da je vrlo prikladno.” ("Sad je proročica?” Sylvien glas. "Ako je ona proročica, ja sam Tutankamonova prvosvećenica.”) Izzie je u liku Delphine već opetovano spominjala "svoja dva nećaka” ("Obješenjaci i pol, i jedan i drugi!”), no bez navođenja imena. "Zasad”, mrko je rekao Hugh. 0 tim je bjelodano fikcionalnim nećacima izmislila nekoliko "zabavnih dogodovština”. Maurice je bio osamnaestogodišnjak (Izzieni su "krepki momčići” imali devet i jedanaest godina), još je bio u internatu i u Izzienu društvu u posljednjih deset godina nije proveo više od deset minuta. Teddy je pak nastojao izbjegavati situacije koje bi se mogle razviti u dogodovštine. "Tko su zapravo ti dječaci?” pitala je Sylvie uz neobično hirovito tumačenje poširanog lista Veronique iz kuhinje gospođe Glover. Presavijene novine odložila je uza se na stol i kažiprstom je lupkala po Izzienoj kolumni kao da možda vrvi klicama. "Jesu li im Maurice i Teddy svojevrsni predlošci?” "A što je s Jimmyjem?” Teddy je pitao Izzie. "Zašto ne pišeš o njemuT’ Jimmy je čilo nosio nebeskomodri pleteni pulover, žlicom u usta trpao pire od krumpira i očito mu nije bilo pretjerano krivo što je ispao iz bisera književnosti. Bio je dijete mira, na kraju krajeva, rat za kraj svih ratova vodio se zbog Jimmyja. Sylvie je tvrdila da ju je najnovija prinova u obitelji i ovaj put uhvatila na prepad ("Činilo mi se da je četvero već komplet”). Sylvie svojedobno nije imala pojma odakle bi počela praviti djecu, a sada kao da nije znala kako bi prestala. ("Valjda nam je Jimmy bio zakašnjela dosjetka”, rekla je Sylvie. "Nije da sam pritom previše mozgao’’, odvratio je Hugh pa su se oboje nasmijali i Sylvie je rekla: "Zbilja, Hugh”) Na račun Jimmyjeve pojave Ursuli se činilo kao da su je potisnuli još dalje od središta obitelji, kao kakav predmet na rubu zakrčena stola. Nakrivo nasađena, čula je kad je Sylvie rekla Hughu. Ursula je malo nakrivo nasađena. No kako možeš biti nakrivo nasađen u vlastitu gnijezdu? "Ti mi jesi prava majka, zar ne?” pitala je Sylvie i Sylvie se nasmijala i rekla: "Nepobitno, dušo.” "Ne uklapam se”, rekla je doktoru Kelletu. "Pa netko uvijek strši”, rekao je on. “Nemoj pisati o mojoj djeci, Isobel”, Sylvie je srdito rekla Izzie. "Za Boga miloga, Sylvie, to su izmišljeni likovi.” "Nemoj pisati ni o mojoj izmišljenoj djeci.” Zadigne stolnjak i virne na pod. “Što to radiš nogama?” obrecne se na Pamelu koja joj je sjedila prekoputa. "Kružim gležnjevima”, Pamela se nije dala smesti Sylvienom razdražljivosti. Pamela je u posljednje vrijeme bila veoma smiona, ali i prilično razumna, što je očito dušu dalo da uzruja Sylvie. ("Isti si otac”, baš je tog jutra rekla Pameli zbog neke tričave nesuglasice. "No zašto bi to bilo loše?” rekla je Pamela.) Pamela obriše ljepljivi krumpir s Jimmyjevih ružičastih obraza i reče: "Prvo u smjeru kazaljke na satu pa obrnuto. Tako ćeš lijepo oblikovati gležnjeve, kaže teta Izzie.” "Nitko tko ima zeru razuma ne bi slušao savjete osobe poput Izzie.” ("Pardon?” reče Izzie.) "Osim toga, ti si premlada za lijepo oblikovane gležnjeve.”


"Pa,” Pamela će, "uskoro ću biti stara kao ti kad si se udala za tatu.” "O, sjajno”, reče Hugh, lakne mu kad na vratima ugleda gospođu Glover, koja je čekala da uđe u velikom stilu i posluži riz imperatrice. "Danas vas prati Escoffierov duh, gospođo Glover.” Gospoda Glover nehotice se ozre. "O, sjajno”, reče Izzie. "Varenac sa suhim voćem. Kod Simpsona uvijek možeš računati na dječju hranu. Znaš, kod nas je dječja soba zauzimala cijeli gornji kat kuće.” "U Hampsteadu? U bakinoj kući?” "Točno. Ja sam bila najmlađa. Kao Jimmy.” Izzie se malo pokunji, kao da se prisjeća neke do tog časa davno zaboravljene tuge. Nojevo joj pero na šeširu suosjećajno zatreperi. Opet živne kad ugleda srebrni vrč s kremom od jaja. "Znači da te više ne hvataju oni čudni osjećaji? Deja vu i tako to?” "Mene?” Ursula će. "Ne. Tu i tamo. Valjda rjeđe. To je bilo prije, znaš. Sad je prošlo. Recimo.” Je li? Nikad nije bila sigurna. Činilo joj se da su joj uspomene nalik na slap jeke. Može li jeka padati u slapu? Možda i ne. Nekoć se uz upute doktora Kelleta trudila (uglavnom bez uspjeha) da se nauči točno izražavati. Nedostajao joj je taj ugodni sat (on ga je zvao tete-a-tete. Opet francuski) četvrtkom popodne. K njemu je počela odlaziti s deset godina i radovalo ju je da se makne iz Lisjaka i nađe u društvu nekoga tko svu pozornost posvećuje njoj i samo njoj. Sylvie, ili češće Bridget, ukrcala bi Ursulu u vlak, a na dolasku bi je dočekala Izzie, iako ni Sylvie ni Hugh nisu bili sigurni da je Izzie dovoljno pouzdana da bi se brinula za dijete. ("Primijetila sam da praktičnost uglavnom prevagne nad etikom”, rekla je Izzie Hughu. "Da ja imam desetogodišnje dijete, mislim da ga ne bih posve laka srca pustila da samo putuje vlakom.” "Ti i imaš desetogodišnje dijete”, istaknuo je Hugh. Nijemčića. "Zašto ga ne bismo pokušali naći?” pitala je Sylvie. "Igla u plastu sijena”, rekao je Hugh. "Švaba ima malo more.”) "I tako sam te se uželjela”, Izzie će, "pa sam zato pitala bi li mogla doći na izlet. Iskreno, iznenadila sam se kad je Sylvie pristala. Između tvoje majke i mene oduvijek vlada, da tako kažemo, određena froideur. Mene, naravno, smatraju ludom, nevaljalom i opasnim utjecajem. U svakom slučaju, mislila sam da te trebam pokušati izdvojiti iz stada, figurativno rečeno. Malo me podsjećaš na mene.” (Je li to dobro, pitala se Ursula.) "Mogle bismo se družiti, što misliš? Pamela je blago dosadna”, nastavi Izzie. "Uz onoliko tenisa i bicikliranja nije čudo da ima onako stupaste gležnjeve. Tres sportive, nema što, ali ipak. I prirodne znanosti! Nimalo zabavno. A dečki su, no... dečki, no ti si zanimljiva, Ursula. Glave pune čudnih priča kako znaš što će se dogoditi. Prava mala vidovnjakinja. Možda da te posadimo u ciganska kola i damo ti kristalnu kuglu, tarot. Utopljeni fenički mornar i tako to. U mojoj budućnosti valjda ništa ne vidiš?” "Ne.” "Reinkarnacija”, rekao joj je doktor Kellet. "Jesi li za to čula?” Desetogodišnja Ursula odmahne glavom. Nije čula za bogzna što. Doktor Kellet imao je lijep prostor u Harley Streetu. Prostoriju u koju je uveo Ursulu napola je oblagala svilenkasta hrastovina, imala je debeo tepih s crveno-plavim uzorkom i dva velika kožnata naslonjača svaki sa svoje strane izdašno naložene peći na ugljen. Doktor Kellet nosio je pak trodijelno odijelo od harris-tvida. preko kojeg je nategnuo zlatni sat na lancu. Vonjao je na klinčić i duhan za lulu i sav je nekako blistao, kao da kani peći kolačiće ili joj pročitati osobito dobru priču, no umjesto toga široko se osmjehnuo Ursuli i rekao: "I tako, čujem da si pokušala ubiti sobaricu?” (0, znači, zato sam ovdje, pomislila je Ursula.) Ponudio joj je čaj, pripremao ga je u kutu sobe u nečemu što se zove samovar. "Iako nisam Rus, daleko od toga, iz Maidstonea sam, no posjetio sam Sankt Peterburg prije Revolucije.” Podsjećao je na Izzie utoliko što se s tobom ophodio kao s odraslom osobom, bar naoko, no tu je svakoj sličnosti bio kraj. Čaj je bio crn i gorak i pitak samo s pomoću gomile


šećera i limenke čajnih keksa Huntley & Palmer koja je stajala na stoliću između njih. Studirao je u Beču ("gdje drugdje?”), no kazao je da kroči svojim putem. Nije bio ničiji učenik, iako je "pekao zanat uza sve učitelje. Moraš se oprezno kretati naprijed” rekao je. "Ispipati si put kroz kaos ljudskih misli. Sjediniti podijeljeno ja.” Ursula nije imala pojma o čemu govori. "Sobarica? Gurnula si je niza stube?” Bilo je to kanda veoma izravno pitanje za nekoga tko govori o oprezu i ispipavanju. "To je bio nesretan slučaj.” Bridget nije doživljavala kao "sobaricu”. U njezinoj je glavi bila Bridget. I otad je već prošlo sto godina. "Mati je zabrinuta za tebe.” "Samo hoću da budeš sretna, mila”, rekla je Sylvie nakon što joj je dogovorila termin kod doktora Kelleta. "Zar nisam sretna?” zbunila se Ursula. "Što misliš?” Ursula nije znala. Nije bila sigurna ima li mjerilo za sreću ili nesreću. Mutno se sjećala ushita, padanja u mrak, no te su uspomene pripadale svijetu sjenki i snova koji je bio vječno prisutan, a opet gotovo posve nedokučiv. "Kao da postoji još jedan svijet?” rekao je doktor Kellet. "Da. Ali taj je svijet i ovaj.” ("Znam da govori nevjerojatno čudne stvari, ali psihijatar?" rekao je Hugh Sylvie. Namrštio se. "Još je malena. Nije defektna" "Naravno da nije. Samo je treba malo dovesti u red.”) "I što bi pljesnuo dlanom o dlan, sve u redu! Upravo sjajno”, reče Izzie. "Taj je doktor za mozak bio čudan čovo, zar ne? Da kušamo sireve - Stilton je tako zreo da izgleda kao da će svaki čas na svoju ruku odšetati - ili prašimo odavde i idemo kmeni?” "Ja sam se prejela”, reče Ursula. "I ja. Onda prašimo. Ja plaćam?” "Ja nemam novca. Imam trinaest godina”, podsjeti je Ursula. Iziđu iz restorana i Ursula se zabezekne kad Izzie odšeće nekoliko metara duž Stranda i sjedne za upravljač blistava kabrioleta koji je prilično nemarno parkiran stajao ispred pivnice The CoalHole. "Imaš auto!” uzvikne Ursula. "Fino, ha? Nije bašplaćen. Upadaj. Sunbeam, sportski model. Svakako bolje nego kad sam vozila ambulantno vozilo. Dušu je dao za ovakvo vrijeme. Idemo Obalom, radi vidika?” "Molim te.” "Ah, Temza”, reče Izzie kad se na pomolu pojavi rijeka. "Nažalost, sve su nimfe otišle.” Bilo je krasno popodne krajem rujna, resko poput jabuke. "Nije li London bajan?” Izzie će. Vozila je kao na trkalištu u Brooklandsu. Bilo je i strašno i zanosno. Kad je već Izzie provezla cijeli rat bez ijedne ogrebotine, pretpostavljala je Ursula, valjda neće stradati ni na Viktorijinoj obali. Kako su se približavale Westminsterskome mostu, morale su usporiti zbog gužve prolaznika čiji je protok omeo uglavnom tihi prosvjed nezaposlenih muškaraca. Borio sam se u tuđini, pisalo je na nečijem transparentu. Drugi je kazivao: Gladan sam i želim raditi. "Tako su krotki” podcjenjivački reče Izzie. "U ovoj zemlji nikad neće biti revolucije. Bar ne opet. Jedanput smo kralju odrubili glavu i spopao nas je takav osjećaj krivnje da se do dan-danas nastojimo iskupiti.” Autu sa strane priđe neki pohabani čovjek i Izzie dovikne nešto nerazumljivo, iako je bilo jasno što želi reći. “Qu'ils mangent de la brioche”, promrmlja Izzie. "Znaš da to uopće nije rekla? Marie-Antoinette? Povijest ju je poprilično ocrnila. Nikad nemoj vjerovati svemu što ljudi o


nekomu govore. Općenito su to mahom laži, u najboljem slučaju poluistine.” Bilo je teško dokučiti je li Izzie rojalistica ili republikanka. "Zapravo je najpametnije da se previše ne prikloniš ni jednoj ni drugoj strani”, rekla je. Big Ben svečano je otkucavao tri sata dok se Sunbeam probijao kroz mnoštvo. “Silunga tratta digente, ch'io non avrei mai creduto che morte tanta n'avesse disfatta. Jesi li čitala Dantea? Trebala bi. Odličan je.” Kako Izzie tako mnogo zna? "0,” reče, "Škola za dame. A i poslije rata sam neko vrijeme boravila u Italiji. Naravno, našla sam ljubavnika. Osirotjela grofa, to ti je više-manje de rigueur kad si ondje. Zgražaš se?” "Ne.” No zgražala se. Ursula se nije čudila što joj između majke i Izzie vlada froideur. "Reinkarnacija je jedna od okosnica budističke filozofije”, rekao bi doktor Kellet dok je puckao lulu od morske pjene. Taj je predmet obilježavao svaki razgovor s doktorom Kelletom, bilo gestama - i usnik i glava lule u obliku Turčinove glave (koja je sama po sebi plijenila) naveliko su služili za isticanje -ili nužnim obredom pražnjenja, punjenja, sabijanja, paljenja i tako dalje. "Jesi li čula za budizam?” Nije. "Koliko godina imaš?” "Deset.” "Još si nova. Možda se sjećaš nekoga drugog života. Naravno, Budini učenici ne vjeruju da se neprestano vraćaš kao ista osoba u istim okolnostima, kako se tebi čini. Ideš dalje, gore ili dolje, valjda katkad i u stranu. Cilj je nirvana. Ne-bivanje, da tako kažemo.” Ursuli se s deset godina činilo da bi cilj možda trebalo biti bivanje. "Većina drevnih religija”, nastavio je, "zagovaraju predodžbu o kružnosti - zmija koja u ustima drži vlastiti rep i tako to.” "Krizmana sam”, nastojala je biti od pomoći. "U Anglikanskoj crkvi.” Sylvie je do doktora Kelleta došla na preporuku gospođe Shawcross posredovanjem bojnika Shawcrossa, njihovoga prvog susjeda. Kellet je, rekao je bojnik, imao odlične rezultate s vojnicima koji su "trebali pomoć” nakon povratka iz rata (bilo je i nagovještaja da je i sam bojnik "trebao pomoć”). Ursula bi povremeno u prolazu srela neke od tih drugih pacijenata. Jednom je neki snuždeni mladić zurio u sag u čekaonici i tiho razgovarao sam sa sobom, drugi je pak nemirno tapkao nogom u ritmu koji je samo on čuo. Recepcionerka doktora Kelleta gospođa Duckworth bila je ratna udovica i u ratu je radila kao medicinska sestra, a prema Ursuli je uvijek bila veoma ljubazna, nudila joj peperminte i raspitivala se o njezinoj obitelji. Jednog dana u čekaonicu je banuo neki čovjek, iako zvono na ulazu u zgradu uopće nije zazvonilo. Izgledao je smeteno i sumanuto, no samo je ostao stajati kao ukopan usred prostorije i zapiljio se u Ursulu kao da nikad prije nije vidio dijete, dok ga gospođa Duckworth nije odvela do stolice i sjela uza nj pa ga obgrlila rukom i rekla; "Dobro, dobro, Billy, što je bilo?” kako bi učinila mila majka i Billy joj je položio glavu na prsa i zajecao. Ursula nikad nije mogla podnijeti kad bi Teddy, dok je bio manji, zaplakao. Kao da bi to u njoj otvorilo jaz, nešto duboko i strašno i puno čemera. Jedina joj je želja bila da spriječi da mu više ikad dođe da se rasplače. Isto joj je bilo s čovjekom u čekaonici doktora Kelleta. ("Tako ti je svaki dan kad si majka”, rekla je Sylvie.) U tom je času doktor Kellet izišao iz ordinacije i rekao: "Dođi, Ursula, za Billyja ću se poslije pobrinuti”, no kad je Ursulin termin završio, Billyja u čekaonici više nije bilo. "Jadan čovjek”, žalosno je rekla gospođa Duckworth. Rat je, Ursuli je rekao doktor Kellet, mnoge ljude naveo da smisao traže u novim smjerovima - "U teozofiji, rozenkrojcerima, antropozofiji, spiritizmu. Svatko mora naći neko objašnjenje za svoj gubitak.” Doktor Kellet žrtvovao je pak sina Guya, satnika u Kraljevskoj pukovniji zapadnog Surreyja, koji je pao kod Arrasa. "Čovjek ne smije odustati od ideje o žrtvovanju, Ursula. To ti može biti viši poziv.” Pokazao joj je fotografiju, ne u odori, nego


neobveznu fotografiju momka u bijelome kriketskom dresu kako ponosno stoji za svojom palicom. "Mogao je igrati za grofoviju”, žalosno je rekao doktor Kellet. "Rado ga zamišljam - i sve njih - kako igraju beskrajnu kriketsku utakmicu u raju. U savršeno lipanjsko popodne, uvijek netom prije stanke za užinu.” Bila bi šteta da svi ti mladići nikad ne dočekaju užinu. Noštromo je bio u raju, kao i Sam Wellington, stara cokula, i Clarence Dodds, koji je umro od španjolske gripe u nevjerojatno kratkom roku dan nakon potpisivanja primirja. Ursula nikoga od njih nije mogla zamisliti kako igra kriket. "Naravno, ja ne vjerujem u Boga”, rekao je doktor Kellet. "No vjerujem u raj. Čovjek mora vjerovati”, prilično je sumorno dodao. Ursula se pitala kako bi nju sve to skupa trebalo dovesti u red. "Ako ćemo više znanstveno,” rekao je, "možda dio tvog mozga zadužen za sjećanje ima manju manu, neurološki problem koji te navodi na zaključak da ponavljaš doživljaje. Kao da se nešto zaglavilo.” Zapravo ne umire pa se ponovno rađa, rekao je, nego samo tako misli. Ursula nije shvaćala razliku./e // se zaglavila? A ako jest, gdje? "No ne želimo da zbog toga ubijaš sirotu poslugu, zar ne?” "No to je bilo tako davno”, rekla je Ursula. "Nije da sam u međuvremenu ikoga pokušala ubiti.” "Sve su joj lađe potonule”, rekla je Sylvie kad su se prvi put sastale s doktorom Kelletom, jedini put kad je došla u ordinaciju u Harley Streetu, iako je očito već razgovarala s njim bez Ursule, Ursulu je silno zanimalo što su o njoj rekli. "I vječno je sva nikakva”, nastavila je Sylvie. "Mogu razumjeti da se odrasla osoba tako osjeća "Možete?” rekao je doktor Kellet i nagnuo se naprijed, a lula od morske pjene signalizirala je zanimanje. "Vrijedi li to za vasT’ "Nisam ja problem”, rekla je Sylvie uza svoj najljupkiji osmijeh. Ja sam problem? pomislila je Ursula. Uostalom, Bridget nisam htjela ubiti, nego spasiti. A ako je nije spašavala, možda ju je žrtvovala. Nije li i sam doktor Kellet rekao da je žrtvovanje viši poziv? život za životom "Na tvom bih se mjestu držao tradicionalnih moralnih smjernica”, rekao je. "Sudbina nije u tvojim rukama. Za djevojčicu bi to bio preveliki teret.” Ustane iz naslonjača i u vatru doda još jednu lopaticu ugljena. "Neki budistički filozofi (ogranak koji nazivaju ženom) kažu da se katkad loša stvar dogodi da bi spriječila još goru”, rekao je doktor Kellet. "No naravno, u nekim je situacijama nemoguće zamisliti išta gore.” Ursula je pretpostavljala da misli na Guya, koji je pao kod Arrasa i onda je u raju za sve vijeke vijekova ostao bez čaja i sendviča s krastavcem. "Probaj ovo”, Izzie štrcne prema Ursuli raspršivačem parfema. "Chanel broj 5. Prava stvar. Ona je prava stvar. Njezini čudni, sintetski mirisi.’’ Nasmije se kao da joj je to bio sjajan vic i po kupaonici brizne još jedan nevidljiv oblak. Veoma se razlikovao od cvjetnih mirisa kojima se škropila Sylvie. Napokon su stigle do Izziena stana u Basil Streetu ("prilično dosadan endroit, ali praktičan za Harrods’’). Izzie je imala kupaonicu u ružičastom i crnom mramoru ("sama sam je osmislila, nije li preslatka?”), svu u oštrim linijama i tvrdim kutovima. Ursula nije htjela ni misliti što bi se dogodilo da se tu posklizneš i padneš. Kao da je sve u stanu novo i blistavo. Ni nalik na Lisjak, gdje su vrijeme mjerili naoko usporeni otkucaji stojećeg sata u predvorju, a na parketima se vidjela patina dugih godina. Figurice od meissenskog porculana bez prstiju na rukama i okrhnutih prstiju na nogama i


keramički španijeli koji su slučajno ostali bez uha nisu imali nikakve veze s bakelitnim podupiračima za knjige i pepeljarama od oniksa u Izzienu stanu. U Basil Streetu sve je izgledalo novo kao iz dućana. Čak su i knjige bile nove, romani i zbirke ogleda i pjesama pisaca za koje Ursula nikad nije čula. "Čovjek mora ići ukorak s vremenom”, rekla je Izzie. Ursula se promatrala u zrcalu u kupaonici. Izzie stane iza nje kao Mefisto iza Fausta i reče: "Bože mili, pa ti si se doista proljepšala”, pa uzme na njoj mijenjati frizure. "Moraš se ošišati” reče, "trebaš otići mom coiffeuru. Doista je dobar. Već si opasno nalik na mljekaricu, a ja zbilja mislim da ćeš biti preslatko vragolasta.” Izzie je plesala po dnevnoj sobi i pjevala Da barse znam drmati kao seka Kate. "Znaš li se drmati? Gle, lako je.” Nije bilo lako pa se stropoštaju na satenski poplun na krevetu. "Oš-neš, moraš se zabavljat” rekla je Izzie groznim lažnim kokni-naglaskom. Spavaća je soba bila u strašnom neredu, razbacana odjeća, satenske podsuknje, spavaćice od crepe de Chinea, svilene čarape, rasparene cipele napušteno su ležale na sagu, a sve je prekrivao tanak sloj Cotyjeva pudera. "Možeš sve probati ako hoćeš” nemarno će Izzie. "Iako si ti u usporedbi sa mnom sitna. Jolie et petite." Ursula odbije, bojala se čarolije. Takva bi te odjeća mogla pretvoriti u drugu osobu. "Što ćemo?” reče Izzie, odjedanput joj je bilo dosadno. "Da kartamo? Marijaš?” Otpleše do dnevne sobe i posrćući se uputi prema velikomu sjajnom kromiranom predmetu koji je izgledao kao da mu je mjesto na zapovjedničkom mostu prekooceanskog broda, a ispostavilo se da je bife. "Piće?” sumnjičavo pogleda Ursulu. "Ne, nemoj mi reći, imaš samo trinaest godina.” Uzdahne, zapali cigaretu i pogleda na sat. "Prekasno nam je za matineju, prerano za večernju predstavu. U Vojvodi od Yorka daju London zovei Navodno je veoma zabavno. Možemo otići pa ćeš kući kasnijim vlakom.” Ursula je prebirala po tipkama pisaćeg stroja Royal koji je stajao na pisaćem stolu kraj prozora. "To mi je zanat”, reče Izzie. "Možda da te ubacim u ovotjednu kolumnu.” "Zbilja? Što bi napisala?” "Ne znam, valjda bih nešto izmislila”, reče. "Tako rade pisci.” Izvuče ploču iz gramofonskog ormarića i stavi je na tanjur. "Slušaj ovo”, reče. "U životu nisi čula ništa slično.” Istina, nije. Počelo je glasovirom, ali ni nalik na Chopina i Liszta, koje je Sylvie svirala onako lijepo (a Pamela bez mašte). "Mislim da to zovu honky-tonk”, reče Izzie. Neka žena počne pjevati, sirovo i američki. Zvučala je kao da je cijeli život provela u zatvorskoj ćeliji. "Ida Cox”, reče Izzie. "Crnkinja je. Nije li nevjerojatna?” I bila je. "Pjeva kako je jadno biti žena”, reče Izzie, zapali još jednu cigaretu i snažno povuče dim. "Da ti je bar naći kakva odvratno bogata muškarca pa se udati. Zamašan je prihod najbolji recept za sreću za koji sam ikad čula. Znaš li tko je to rekao? Ne znaš? E, pa trebala bi znati.” Iznenada je bila razdražljiva, ne posve pripitomljena životinja. Zazvoni telefon i ona reče: "Spas u zadnji čas” i potom povede grozničavo živahan razgovor s nevidljivom i nečujnom osobom na drugom kraju žice. Završi ga riječima: "To bi bilo fenomenalno, dušo, vidimo se za pola sata.” A Ursuli reče: "Povezla bih te, ali idem u Claridge, a to je nakraj svijeta od Maiylebonea i poslije moram na zabavu na Lowndes Squareu pa te nikako ne mogu pratiti na kolodvor. Možeš podzemnom do Marylebonea, zar ne? Znaš kako? Linijom Piccadilly do Piccadilly Circusa, pa presjedneš na liniju Bakerloo za Marylebone. Dođi, zajedno ćemo izići.” Kad su stigle do ulice, Izzie duboko udahne kao da su je upravo pustili iz neželjena zatvora. "Ah, sumrak”, reče. "Ljubičasti čas. Krasno, zar ne?” Poljubi Ursulu u obraz i reče: "Divno da smo se vidjele, moramo opet. Dalje znaš sama? Tout droit do Sloane Streeta pa


skreneš lijevo i eto te, postaja podzemne Knightsbridge. Onda, pa-pa!” “Amor fati," rekao je doktor Kellet, "jesi li čula za to?” Zvučalo je kao da je rekao "amo, pati”, Ursula se zbunila - ni ona ni doktor Kellet nisu bili utučeni. Privlačio je Nietzschea ("filozofa”), rekao je. "Jednostavno prihvaćanje svega što nam se događa, tako da to ne smatramo ni dobrim ni lošim.” “Werde, der du bist, kako bi on to rekao”, nastavi doktor Kellet dok je tresao pepeo iz lule na popločje peći, odakle će ga valjda netko drugi pomesti, pretpostavljala je Ursula. "Znaš li što to znači?” Ursula se pitala s koliko je desetogodišnjakinja doktor Kellet prethodno bio u doticaju. "Znači: budi što jesi” reče i u lulu doda nova vlakna duhana. (Bivanje prije ne-bivanja, pretpostavljala je Ursula.) "Nietzsche je to preuzeo iz Pindara. yένοί οἶοζ ὲσσὶ μαθών. Znaš li grčki?” Više ga zbilja nije mogla pratiti. "Znači - budi što jesi kad spoznaš što to jest.” Ursula je mislila da je rekao "iz Pinnera”, kamo je Hughova stara dadilja otišla u mirovinu i sad je živjela sa sestrom iznad dućana u staroj zgradi u glavnoj trgovačkoj ulici. Hugh je Ursulu i Teddyja onamo odvezao svojim prekrasnim Bentleyjem jednoga nedjeljnog popodneva. Dadilja Mills bila je prilično strašna (iako je se Hugh očito nije bojao) i naveliko je Ursulu ispitivala zna li se pristojno ponašati i Teddyju pregledavala uši u potrazi za prljavštinom. Sestra joj je bila simpatičnija, pojila ih čašama soka od bazge i hranila kriškama beskvasnoga mliječnog kruha s pekmezom od kupina, "Kako je Isobel?” pitala je dadilja Mills, usana stisnutih poput suhe šljive. "Izzie je Izzie”, rekao je Hugh, a ako to ponoviš kao brzalicu, kao Teddy poslije, zvuči kao malen roj osa. Izzie je očito davno postala to što jest. Teško da je Nietzsche išta dobio iz Pinnera, ponajmanje svoja uvjerenja. "Bilo ti je lijepo s Izzie?” pitao je Hugh kad ju je pokupio na kolodvoru. Pogled na Hugha u sivom idn-šeširu i dugome tamnoplavom vunenom ogrtaču nekako ju je uspokojio. Odmjeravao ju je u potrazi za bilo kakvim vidljivim promjenama. Mislila je kako je najpametnije da mu ne kaže da se sama vozila podzemnom željeznicom. Bila je to jeziva pustolovina, mračna noć u šumi, no preživjela ju je poput svake prave junakinje. Ursula slegne ramenima. "Bile smo na ručku kod Simpsona." "Hm”, reče Hugh kao da odatle pokušava dešifrirati neko značenje. "Slušale smo kako pjeva neka crnkinja.” "Kod Simpsona?’’ zbuni se Hugh. "Na Izzienu gramofonu.” Opet "Hm”. Otvori joj vrata auta i ona se smjesti na divno kožnato sjedalo Bentleyja: uspokojavalo je gotovo jednako kao i sam Hugh. Sylvie je smatrala da je auto "pogubno” rasipanje. Doista je bio skup da ti stane dah. Sylvie je u ratu postala štedljiva: skupljale su komadiće sapuna i kuhale ih za pranje rublja, okretale plahte po širini, preuređivale šešire. "Po njezinome bismo živjeli na jajima i piletini”, smijao se Hugh. On je pak od rata postao manje razborit, "što baš i nije odlika koju bi bankar trebao njegovati”, rekla je Sylvie. “Carpe diem’’, rekao je Hugh, a Sylvie je odvratila: "Ti nikad nisi znao iskorištavati.” "Sad i Izzie ima auto” ponudi Ursula. "Zbilja?” Hugh će. "Sigurno se ne može mjeriti s ovom bajnom zvijeri.” S ljubavlju potapša upravljačku ploču Bentleyja. Dok su se udaljavab od kolodvora, tiho reče: "U nju se ne možeš pouzdati.” "U koga?” (Majku? Auto?) “Izzie.” "Da, vjerojatno imaš pravo”, složi se Ursula. "Kako ti se činila?”


"O, znaš. Izgubljen slučaj. Na kraju krajeva, Izzie je Izzie.” Na povratku kući zatekb su Teddyja i Jimmyja u urednoj igri domina na stolu u jutarnjem salonu, dok je Pamela bila kod susjeda s Gertie Shawcross. Winnie je bila malo starija od Pamele, a Gertie malo mlađa, i Pamela se jednako družila i s jednom i s drugom, ali rijetko s objema istodobno. Ursula je bila odana Millie i to joj je bilo čudno. Teddy je volio sve Shawcrossice, no srce mu je u sitnim ručicama držala Nancy. Sylvie ni traga ni glasa. "Ne znam”, prilično je ravnodušno rekla Bridget kad je Hugh pitao. Gospođa Glover ostavila im je na toplome u peći pribčno nezanimljiv gulaš od ovčetine. Više nije stanovala s njima u Lisjaku. Unajmila je kućicu u selu da se može brinuti i za Georgea i za njih. George više takoreći nije izlazio iz kuće. Bridget je za nj govorila da je "siroče” i tom si opisu teško mogao proturječiti. Za lijepa vremena (pa čak i kad vrijeme ne bi bilo osobito lijepo) sjedio je u velikim ružnim kolicima na ulaznim vratima i gledao kako svijet ide mimo njega. Naočita glava ("Nekoć lavovska”, žalosno je rekla Sylvie) objesila mu se na prsa i iz usta mu je visjela duga nit sline. "Siromah čovjek”, rekao je Hugh. "Bolje bi mu bilo da je poginuo.” Katkad bi se i netko od njih prikrpao kad bi ga Sylvie - ili manje orna Bridget - posjetila tijekom dana. Bilo im je čudno da ga posjećuju kod kuće dok je njegova rođena mati kod njih da se za njih brine. Sylvie bi se uzvrpoljila, pokrivala mu noge dekom i donijela mu čašu piva pa bi mu brisala usta kako moraš Timmyju. U susjedstvu je bilo i drugih ratnih veterana, prepoznao bi ih po šepavu koraku ili udovima koji nedostaju. Koliko su ruku i nogu ostavili na flandrijskim poljima - Ursula je zamišljala kako puštaju korijenje u blato i izdanke u nebo pa opet izrastaju u borce. U vojsku koja stupa da se osveti. ("Ursula ima nezdrave misli”, čula je kad je Sylvie rekla Hughu. Ursula se prometnula u vrsnu prisluškivačicu jer nikako drukčije nije mogla doznati što ljudi misle. Hughov odgovor nije čula jer je u sobu bučno upala gnjevna Bridget. Mačka - Hattie, jedna od Kraljičičinih potomaka koja se uvrgla u majku, ukrala je poširani losos koji su trebali ručati.) Bilo je i onih čije ozljede, kao u muškaraca u čekaonici doktora Kelleta, nisu bile tako vidljive. U selu je živio bivši vojnik po imenu Charles Chorley koji je služio u Kraljevskoj pukovniji istočnog Kenta i u ratu mu nije pala dlaka s glave, a onda je jednog dana u proljeće 1921. u krevetu probo ženu i troje djece dok su spavali i onda se ustrijelio u glavu Mauserom što ga je uzeo njemačkom vojniku kojeg je ubio kod Bapaumea. ("Grozan rusvaj”, izvijestio je doktor Fellowes. "Ti bi momci trebali misliti na ljude koji poslije za njima moraju čistiti.”) Bridget je, naravno, nosila "svoj križ” jer je izgubila Clarencea. Poput Izzie, Bridget se pomirila sa životom usidjelice, iako se u nj upustila manje vrtoglavo. Na Clarenceov su sprovod otišli svi, čak i Hugh. Gospođa Dodds bila je suzdržana u svom stilu i štrecnula se kad joj je Sylvie utješno položila ruku na mišicu, no kad su se poslije udaljili od razjapljene rake (nikakva krasota, ni najmanje), gospođa Dodds rekla je Ursuli: "Dio njega otišao je u ratu. Ostatak ga je sad samo sustigao”, pa je prinijela prst kutu oka i otrla vlažan trag - bilo bi odveć velikodušno reći da je to bila suza. Ursula nije znala zašto se baš njoj povjerila, možda jednostavno zato što joj je bila prva pri ruci. Svakako nije očekivala nikakav odgovor, a nije ga ni dobila. "Ironija sudbine, mogli bismo reći,” rekla je Sylvie, "Clarence je preživio rat i umro od bolesti.” ("Što bih ja učinila da je tko od vas dobio gripu?” često je govorila.) Ursula i Pamela nadugo su raspravljale jesu li Clarencea pokopali s obrazinom na licu ili bez nje. (I gdje je sad ako su ga pokopali bez nje?) Mislile su da takvo što Bridget ne mogu pitati. Bridget je ogorčeno rekla da stara gospođa Dodds sad napokon ne mora ni s kim dijeliti sina i da joj ga nijedna druga žena više neće preoteti. ("Možda je malo preoštra”, promrmljao je Hugh.) Clarenceova fotografija, kopija one koju je dao izraditi za majku prije nego što ga je Bridget


upoznala i prije nego što je odmarširao prema svojoj sudbini, sad je završila u šupi skupa s fotografijom Sama Wellingtona. "Beskrajne regimente mrtvih”, srdito je rekla Sylvie. "Svi ih žele zaboraviti.” "Ja svakako”, rekao je Hugh. Sylvie se vratila na šarlotu od jabuka gospođe Glover. I to od njihovih vlastitih jabuka maleni voćnjak koji je Sylvie zasadila krajem rata počeo je rađati. Kad je Hugh postavio pitanje gdje je bila, sebi je u bradu rekla nešto o Gerrards Crossu. Sjela je za jedaći stol i kazala: "Zapravo nisam pretjerano gladna.” Hugh joj uhvati pogled pa kimne prema Ursuli i reče: "Izzie.” Vrhunac razgovorne stenografije. Ursula je očekivala rešetanje, no Sylvie samo reče: "Bože mili, posve sam zaboravila da si bila u Londonu. Drago mi je da si se vratila zdrava i čitava.” "Neokaljana”, vedro će Ursula. "Inače, znaš li tko je rekao Zamašan je prihod najbolji recept za sreću za koji sam ikad čula?’’ Sylvieno je znanje, baš kao i Izzieno, bilo nasumično, ali opsežno, "što je znak da je čovjek učio iz romana umjesto da se školuje”, tvrdila je Sylvie. "Austenica”, spremno reče Sylvie. "Mansfield Park. Te riječi stavlja u usta Mary Crawford koju, naravno, otvoreno prezire, no ja zapravo mislim da je draga teta Jane u te riječi itekako vjerovala. Zašto?” Ursula slegne ramenima. "Nebitno.” “Dok nisam došla u Mansfield, nije mi padalo na pamet da bi ladanjski župnik mogao težiti za ukrasnim grmljem ili ičim tomu sličnom. Sjajan tekst. Oduvijek smatram da pojam ukrasnoga grmlja upućuje na određenu vrstu osobe.” "Mi imamo ukrasno grmlje”, reče Hugh, no Sylvie se ne obazre na nj, nego nastavi Ursuli. "Doista bi trebala čitati Jane Austen. Sad si već svakako dovoljno odrasla.” Sylvie se doimala vrlo veselo, a to je raspoloženje nekako odudaralo od ovčetine koja je još stajala na stolu u zagasitome smeđem loncu dok su se na površini krutile lokvice masnoće. "Zbilja”, oštro će Sylvie u naglu obratu nalik na promjenu vremena. "Standardi se ruše svagdje, čak i u vlastitu domu.” Hugh izvije obrve i prije nego što je Sylvie stigla pozvati Bridget, ustane od stola i sam u kuhinju odnese lonac s gulašom. Malena djevojka za sve Marjorie, koja više i nije bila tako malena, nedavno je digla sidro pa su Bridget i gospođa Glover morale same podmetnuti leđa u skrbi za obitelj. ("Ta mi uopće nismo zahtjevni”, zlovoljno je rekla Sylvie kad je Bridget spomenula da od kraja rata nije dobila povišicu. "Trebala bi biti zahvalna”) Te noći u postelji - Ursula i Pamela još su dijelile skučeni prostor tavanske sobe ("kao zatvorenici u ćeliji”, tvrdio je Teddy) - Pamela reče: "Zašto nije pozvala i mene skupa s tobom, ili čak umjesto tebe?” A budući da je riječ o Pameli, riječi su zvučale iskreno znatiželjno, a ne zlobno. "Misli da sam zanimljiva.” Pamela se nasmije i reče: "Njoj je i smeđa vindsorska juha gospođe Glover zanimljiva." "Znam. To mi ne laska.” "Stvar je u tome što si ti zgodna i pametna,” Pamela će, "a ja sam samo pametna.” "Nije istina i ti to znaš”, Ursula je gorljivo branila Pamelu. "Ne ljutim se.” "Kaže da će me sljedeći tjedan ubaciti u novine, ali ja sumnjam.” Dok je Pameli prepričavala pustolovine tog dana u Londonu, Ursula je preskočila prizor koji je vidjela, bez Izziena znanja, jer je ona u tom trenutku okretala auto nasred kolnika pred Coal Holeom. Iz Savoya je izišla žena u bundi od nerca, rukom pod ruku s nekim prilično


otmjenim muškarcem. Žena se bezbrižno smijala nečemu što je muškarac upravo rekao, no tada pusti njegovu ruku da u torbici potraži novčarku i ubaci šaku novčića u zdjelu bivšeg vojnika koji je sjedio na pločniku. Čovjek nije imao noge i bio je nasađen na nekakva improvizirana drvena kolica. Ursula je vidjela još jednog čovjeka bez nogu na sličnoj napravi pred kolodvorom Maiylebone. Doista, što je više gledala po londonskim ulicama, to je viđala više amputiraca. Neki je hotelski vratar strelovito sunuo iz Savoy Courta i okomio se na čovjeka bez nogu, koji je hitro otperjao veslajući rukama po pločniku. Žena koja mu je dala novac prigovorila je vrataru - Ursula je razabrala nestrpljiv izraz njezina naočita lica - no tad je otmjeni muškarac nježno uhvati za lakat i povede Strandom. Nije prizor bio nešto naročito, nego sudionici. Ursula otmjenog muškarca nikad prije nije vidjela, no uzrujana je žena posve nedvojbeno - bila Sylvie. Da nije prepoznala Sylvie, prepoznala bi nerc koji joj je Hugh darovao za desetu godišnjicu braka. Očito je bila veoma daleko od Gerrards Crossa. "Dakle,” rekla je Izzie kad se auto napokon okrenuo u pravom smjeru, "to je bio škakljiv manevar!” Sljedećeg tjedna Ursule u Izzienoj kolumni doista nije bilo, čak ni u fikcionalnom obliku. Umjesto toga, Izzie je pisala o slobodi koju neudana žena dobiva kao vlasnica "autića”. "Užitci vožnje otvorenom cestom naveliko premašuju stisku prljava omnibus a ili neugodu kad vam se u mračnoj ulici za petama nađe neznanac. Za upravljačem Sunbeama ne morate se tjeskobno ozirati preko ramena.” "Bome jezivo” Pamela će. "Misliš da joj se to dogodilo? Da je ulicom prati neznanac?” "Vjerojatno mnogo puta.” Izzie Ursulu više nije zvala na "druženje”, štoviše, nikomu se nije javljala dok im se na Badnjak nije pojavila na kućnom pragu (pozvali su je, ali je nisu očekivali) i objavila da je "u omanjem škripcu”, a to je stanje tražilo da se s Hughom zatvori u njegovu jazbinu i za sat vremena odande izmili s gotovo pokunjenim izrazom lica. Nije donijela nikakve darove i cijelu je božićnu večeru pušila i nevoljno nabadala po hrani. "Godišnji prihod, dvadeset funta”, rekao je Hugh kad je Bridget na stol iznijela varenac natopljen konjakom. "Godišnji rashod, dvadeset funta, nula šilinga i šest penija, rezultat, prosjački štap.” "0, daj zaveži”, reče Izzie i teatralno se pokupi prije nego što je Teddy uspio žigicom zapaliti varenac. "Dickens”, Sylvie reče Ursuli. “J’etais un peu derangee", Izzie reče Ursuli prilično pokajnički sutradan ujutro ne bi li joj objasnila. "Zapravo sam napravila glupost”, reče Izzie. "Malo sam se usosila.” U novoj je godini Sunbeam nestao, a Basil Street zamijenila je neuglednija adresa u Swiss Cottageu (što je bio još dosadniji endroit], no Izzie je ipak nepobitno ostala Izzie.


Prosinac 1923. Jimmy se prehladio pa je Pammy rekla da će ostati s njim kod kuće i izrađivati ukrase od srebrnih čepova boca od mlijeka dok Ursula i Teddy trapaju stazom u potrazi za božikovinom. U šumarku je božikovine bilo u obilju, no šumarak je bio dalje, a vrijeme je bilo tako grozno da su se nastojali što manje zadržati vani. Gospođa Glover, Bridget i Sylvie nisu izlazile iz kuhinje, zaokupljene popodnevnom dramom božićnog jelovnika. "Ne režite grane bez bobica”, uputila ih je Pamela na izlasku iz kuće. "I nemojte zaboraviti potražiti i malo imele.” Krenuli su opremljeni vrtlarskim škarama i parom Sylvienih kožnatih vrtlarskih rukavica jer su bolnu lekciju naučili na skupljačkim pohodima prethodnih Božića. Namjerili su se na veliko stablo božikovine u polju na drugom kraju staze jer su u vrtu ostali bez priručne živice božikovine koju je poslije rata zamijenio poslušniji zimolez. Cijelo je susjedstvo sad bilo pitomije i sličnije kakvu predgrađu. Sylvie je rekla da će se selo uskoro toliko proširiti da će ih sa svih strana okružiti kuće. "Ljudi moraju negdje živjeti”, razumno je rekao Hugh. "Ali ne ovdje”, rekla je Sylvie. Puhao je neugodan vjetar i pljuvala kiša i Ursula bi mnogo radije ostala kraj vatre u jutarnjem salonu s blagdanskim nagovještajem božićnih pita sa sušenim voćem gospođe Glover na koje je mirisala cijela kuća. Čak je i Teddy, koji bi obično našao sreću u nesreći, neutješno vukao noge kraj nje i zguren prkosio nevremenu kao kakav maleni, odvažni vitez templar pod pletenom sivom fantomkom. "Ovo je živi užas”, rekao je. Samo je Nestaška uživala u izletu, njuškala po živicama i ronila u jarak kao da ju je netko poslao na zadatak da iskopa blago. Bila je bučan pas, veoma sklon lavežu iz razloga koji su samo njoj bili jasni, pa kad je daleko pred njima na stazi počela kevkati sva izvan sebe, nisu previše obraćali pozornost. Dok su je sustigli, Nestaška se malo stišala. Stražarila je nad svojim zgoditkom i Teddy je rekao: "Valjda je nešto uginulo.” Nestaška je osobito vješto znala iščeprkati napola istrunule ptice i sasušene strvine većih sisavaca. "Vjerojatno štakor ili voluharica”, rekao je Teddy. A onda je dodao rječito "Oh” kad je vidio 0 kakvu je nađenu blagu u jarku zapravo riječ. "Ja ću ostati ovdje,” Ursula reče Teddyju, "a ti otrči kući i dovedi nekoga”, no dok je gledala kako se taj ranjivi maleni lik samotno daje u trk pustom stazom dok se oko njega već zbija rana zimska tama, vikne za njim da je pričeka. Tko zna kakav užas vreba? Teddyja, sve njih. Zavladala je pomutnja oko toga što s tijelom preko blagdana i naposljetku su odlučili da će ga staviti u ledaru u Dvoru Ettringham dok ne prođe Božić. Doktor Fellowes, koji je stigao s policajcem, kazao je da dijete nije umrlo prirodnom smrću. Djevojčica, stara osam ili devet godina; već je dobila trajne prednje zube, iako joj ih je prije smrti netko izbio. Nitko nije prijavio nestanak djevojčice, rekla je policija, bar ne u okolici. Nagađali su da bi mogla biti Ciganka, iako je Ursula mislila da Cigani djecu kradu, a ne da je ostavljaju. Već se bližila Nova godina kad ju je nevoljka ledi Daunt napokon pristala predati. Kad su je preuzeli iz ledare, vidjeli su da je urešena poput kakve relikvije - s cvijećem i malenim darovima na tijelu, umivene kože i iščetkane kose s upletenim vrpcama. Povrh tri sina koja su žrtvovali Velikom ratu, Dauntovi su svojedobno imali i kćerkicu koja je umrla u povojima, a maleno tijelo na čuvanju nagnalo je ledi Daunt na povratak staroj tuzi i na neko se vrijeme izbezumila. Htjela je pokopati djevojčicu u krugu Dvora, no seljani su se buntovno uzgunđali i tražili da je pokopaju na crkvenom groblju. "A ne negdje po strani kao kućnog ljubimca ledi


Daunt”, netko je rekao. Neobičan Ijubimac, mislila je Ursula. Nikad nisu otkrili ni tko je ni tko ju je ubio. Policajci su ispitali sve u susjedstvu. Jedne su večeri došli u Lisjak i Pamela i Ursula zamalo se nisu objesile s gelendera u nastojanju da čuju razgovor. Iz tog su prisluškivanja doznale da ne sumnjiče nikoga u selu i da je dijete pretrpjelo "strahote”. Naposljetku su je pokopali posljednjeg dana stare godine, ali tek nakon što ju je župnik krstio jer iako je bilo jasno da će djevojčica ostati zagonetkom, općenito se smatralo da je ne mogu pokopati bez imena. Nitko kanda nije znao kako su došli do "Angele”, no ime je očito odgovaralo. Na sprovod je došlo gotovo cijelo selo i mnogi su za Angelom plakali iskrenije nego ikad prije za vlastitim rodom. Vladala je prije tuga nego strah i Pamela i Ursula često su raspravljale o tome zbog čega su točno sve njihove znance smatrali nevinima. Ubojstvo nije neobično pogodilo samo ledi Daunt. Sylvie se osobito uzrujala, i to se očito više razljutila nego ražalostila. "Ne zbog ubojstva,” pjenila se, "iako Bog dragi zna da je to samo po sebi grozota, nego jer nitko nije primijetio da je nema." Teddy je još tjednima imao noćne more i u gluho se doba noći uvlačio Ursuli u krevet. Oni će zauvijek biti njezini nalaznici, oni koji su vidjeli nožicu bez cipele i čarape kako izubijana i prljava viri kroz suho granje brijesta, a tijelo joj ovija hladan pokrivač od lišća.


11. veljače 1926. "Slatkih šesnaest godina”, reče Hugh i nježno je poljubi. "Sretan rođendan, medvjediću. Cijela je budućnost tek pred tobom.” Ursula je još živjela s osjećajem da je dio budućnosti ostao iza nje, ali naučila je da takve stvari ne smije govoriti naglas. Trebali su otići u London na popodnevni čaj u Berkeleyju (bilo je polugodište), ali Pamela je nedavno uganula gležanj na hokejskoj utakmici, a Sylvie se oporavljala od napadaja upale porebrice zbog kojeg je prenoćila u seoskoj bolnici. ("Valjda imam majčina pluća”, opaska je Teddyju bila smiješna kad god bi je se sjetio.) A Jimmy je netom prebobo upalu krajnika, čemu je bio sklon. "Padaju kao muhe”, rekla je gospođa Glover dok je tukla maslac u šećer za tortu. "Da mi je znati tko je sljedeći?” "A i zašto bi itko išao u hotel na pristojan čaj?” rekla je Bridget. "Naš je jednako dobar.” "Bolji”, rekla je gospođa Glover. Iako, naravno, ni Bridget ni gospođu Glover nisu zvali u Berkeley i štoviše, Bridget u životu nije nogom kročila u hotel u Londonu, a kad smo već kod toga, ni bilo gdje drugdje, osim kad je ušla u Shelbourne da se podivi predvorju prije odlaska na trajekt kojim će otputovati u Englesku u Dun Laoghaireu "prije sto godina”. Dotle je pak gospođa Glover tvrdila da "veoma dobro poznaje” Midland u Manchesteru, kamo je jedan od njezinih nećaka (kojih je očito imala nepresušno vrelo) "ne jedanput” na večeru odveo nju i sestru. Poklopilo se da je i Maurice došao na vikend, iako je zaboravio ("ako je ikad i znao”, rekla je Pamela) da je Ursuli rođendan. Bio je na završnoj godini u Balliolu, gdje je studirao pravo i Pamela je tvrdila da je "napuhaniji nego ikad”. Ni roditelje nije odveć oduševljavao. “Stvarno je moj?” Ursula je čula kad je Hugh rekao Sylvie. "Da nisi slučajno u Deauvilleu zastranila s onim grozno dosadnim tipom iz Habfaxa, onim tvorničarom?” "Kakvo ti pamćenje imaš”, nasmijala se Sylvie. Pamela je odvojila vrijeme od učenja da izradi krasnu čestitku, decoupage cvijeća iz Bridgetinih časopisa, kao i da ispeče turu svojih slavnih (bar u Lisjaku) "crnjinih” keksa. Pamela je učila za prijamni ispit za Girton. "Girtonica,” rekla je, a oči su joj se zažarile, "daj zamisli.” Dok se Pamela pripremala za maturu u školi koju su obje pohađale, Ursula je trebala krenuti u završne razrede. Klasični su joj predmeti ležali. Sylvie je rekla da ne shvaća čemu latinski i grčki (ona ih nikad nije učila i to je očito osjećala kao nedostatak). Dotle su pak Ursulu privlačile riječi koje su danas puki šapat iz nekropola drevnih carstava. ("Ako hoćeš reći mrtve, reci mrtve", razdražljivo je rekla gospođa Glover.) Na čaj su pozvali i Millie Shawcross i stigla je prije vremena, cvrkutava kao obično. Njezin je dar bio komplet ljupkih baršunastih vrpci za kosu koje je kupila vlastitim novcem kod kitničara u gradu. ("Sad se nikako ne možeš ošišati”, rekao je Hugh Ursuli s dozom zadovoljstva.) Maurice je na vikend doveo dva prijatelja, Gilberta i nekog Amerikanca, Howarda ("Zovite me Howie, tako me svi zovu.”) koji će morati spavati zajedno u krevetu u gostinskoj sobi, zbog čega je Sylvie očito bilo nelagodno. "Možete spavati noge-glava” odsječno im je rekla. "Ili jedan od vas može spavati na sklopivom krevetu s Velikom zapadnom željeznicom”, kako su zvali Teddyjevu Hornbyjevu dječju željeznicu koja je zauzela cijelu staru sobu gospođe Glover na tavanu. I Jimmy je smio sudjelovati u toj zabavi. "To ti je pojačanje, ha?” rekao je Howie Teddyju dok je Jimmyju tako energično kuštrao kosu da je Jimmy izgubio ravnotežu. Howie je kao Amerikanac imao neki osobit čar, iako je Gilberta resila mrka i prilično egzotična vanjština filmske zvijezde. Ime - Gilbert Armstrong - pa otac (sudac višeg suda) i škola (Stowe) bili su mu besprijekorno engleske vjerodajnice, no mati mu je bila izdanak stare španjolske plemićke obitelji ("Cigani”, zaključila je gospođa Glover, što su više-manje svi tuđinci za nju bili).


"Joj meni,” Millie šaptom reče Ursuli, "bogovi su među nama.” Prekriži ruke na srcu pa njima zalepeće kao krilima. "Maurice nije bog”, reče Ursula. "Njega bi nogirali s Olimpa jer bi sve živcirao.” "Uobraženost bogova” reče Millie. "Kakav sjajan naslov za roman.” Ne treba ni spominjati da je Millie htjela biti spisateljica. Ili likovna umjetnica, ili plesačica, ili glumica. Bilo što gdje može biti u središtu pozornosti. "O čemu vi curice brbljate?” reče Maurice. Maurice je bio veoma osjetljiv na kritiku, neki bi rekli i preosjetljiv. "O tebi”, reče Ursula. Djevojkama je Maurice bio privlačan i to bi žene u njegovoj obitelji svaki put iznenadilo. Imao je svijetlu kosu koja je izgledala kao da si je dao Marcelov val i kršnu građu od veslanja, no nije imao šarma koliko je crno pod noktom i preko toga si teško mogao prijeći. Gilbert je pak upravo Sylvie ljubio ruku ("Oh,” reče Millie, "sve bolje od boljega”). Maurice je Sylvie predstavio kao "svoju staru mati”, a Gilbert je rekao: "Vi ste premladi da biste ikomu bili majka.” "Znam”, rekla je Sylvie. ("Prilično sumnjiv tip”, zaključio je Hugh. "Švaler”, rekla je gospođa Glover.) Tri su mladića napučila Lisjak kao da se kuća odjedanput stisnula pa je i Hughu i Sylvie laknulo kad je Maurice predložio da iziđu i "razgledaju imanje.” "Pametno,” rekla je Sylvie, "da malo potrošite taj višak energije.” Sva trojica olimpijski istrče u vrt (prije u sportskom nego u sakralnom smislu) i zdušno se dadu na nogometanje loptom koju su našli u ormaru u predvorju. ("Zapravo je moja”, istaknuo je Teddy ne obraćajući se nikomu pojedinačno.) "Uništit će travnjak”, rekao je Hugh i promatrao kako urlaju kao ulični razbijači dok im blatne sportske cipele žvaću travu. “O", Izzie će kad je stigla i kroz prozor ugledala taj atletski trolist. "Ta zbilja su prekrasni. Može jedan za mene?” Od glave do pete zavijena u lisičje krzno, Izzie reče: "Donijela sam darove”, što nije bilo potrebno isticati jer se natovarila svakakvim paketima različitih oblika u skupim omotima, "svojoj najmilijoj nećakinji.” Ursula zirne prema Pameli i skrušeno slegne ramenima. Pamela zakoluta očima. Ursula mjesecima nije vidjela Izzie, još od letećeg posjeta Swiss Cottageu autom s Hughom da joj odnese punu kasetu povrća iz bogatoga kasnoljetnog uroda u Lisjaku. ("Tikvica?” rekla je Izzie. "Zaboga, što ću ja s tim?”) Prije toga došla je na produženi vikend, no ignorirala je više-manje sve osim Teddyja, kojeg je vodila na duge šetnje i nemilice ga rešetala pitanjima, "Mislim da ga je izdvojila iz stada”, rekla je Ursula Pameli. "Zašto?” rekla je Pamela. "Da ga može pojesti?” Kad su ga ispitali (Sylvie, pomno), Teddy nije mogao dokučiti čime si je priskrbio osobitu pozornost. "Samo me pitala što radim, kako je u školi, kakve hobije imam, što volim jesti. 0 prijateljima. I slične stvari.” "Možda ga želi posvojiti”, rekao je Hugh Sylvie. "Ili prodati. Za Teda bi sigurno dobila dobru cijenu.” Na što je Sylvie razjareno rekla: "Da te takve stvari nisam čula, ni u šali.” No onda je Izzie Teddyja u hipu pustila baš kako ga se i uhvatila i više se time nisu bavili. Prvi dar koji je Ursula razmotala bila je ploča Bessie Smith i Izzie ju je smjesta stavila na gramofon, na kojem je obično stolovao Elgar, kao i Hughov omiljeni Mikado. “St Louis Blues’’, poučno je rekla Izzie. "Čujte taj kornet! Ursula tu glazbu obožava.” ("Zbilja?” pitao je Hugh Ursulu. "Nisam pojma imao.”) Onda je na vidjelo izišlo krasno izdanje prijevoda Dantea u punciranoj crvenoj koži. Za njim je slijedio kaputić za krevet od satena i čipke iz Libertyja - "kao što znaš, majci ti je taj dućan neobično mio”. Sylvie je proglasila da je "za odrasle”, dok "Ursula nosi pamučnu imitaciju flanela”. A zatim i bočica Shalimara ("novi Guerlain, božanski je”),


kojemu je Sylvie slično presudila. "Riječi maloljetne nevjeste”, reče Izzie. "Ja sam imala osamnaest godina, a ne šesnaest”, Sylvie će stisnutih usana. "Jednog dana moramo porazgovarati o tome što si ti radila sa šesnaest godina, Isobel.” "Što?” željno reče Pamela. “II n'avait pas d'importance", nehajno reče Izzie. Naposljetku je taj rog obilja podario i bocu šampanjca. ("A za to je definitivno daleko premlada!”) "Radije ga stavi na led”, reče Izzie i preda ga Bridget. Zbunjeni je Hugh piljio u Izzie. "Jesi li sve to ukrala?” upita. "Čuj, crnačka glazba”, rekao je Howie kad su se tri momka vratila sa zraka i nahrupila u salon uz miris krijesova i nečeg što nisi mogao točno odrediti ("Esencija pastuha”, promrmljala je Izzie njuškajući zrak). Bessie Smith vrtjela se već treći put i Hugh je rekao: "Nakon nekog vremena ti se omili.” Howie uz glazbu izvede nekakav čudan, pomalo barbarski ples i onda nešto šapne Gilbertu na uho. Gilbert se nasmije, prilično prostački za nekoga plave krvi, makar bila inozemna, a Sylvie pljesne rukama i reče: "Momci, jeste li za račiće u maslacu?” pa ih kao pačiće otpremi u blagovaonicu i tek tada, prekasno, primijeti prljave otiske koje su ostavili kroz cijelu kuću. "Oni se nisu borili u ratu”, reče Hugh, kao da to objašnjava njihov blatni trag. "I to je dobro”, odlučno reče Sylvie. "Ma koliko u životu podbacili.” "A sada,” reče Izzie kad su razrezali i podijelili tortu, "imam još jedan posljednji dar - " "Zaboga, Izzie”, prekine je Hugh koji više nije mogao suzdržati uzrujanost. "Tko sve to plaća? Nemaš novca, preko grla si u dugovima. Obećala si da ćeš naučiti štedjeti.” “Molim te", reče Sylvie. Bilo kakav razgovor o novcu (pa čak i Izzienu novcu) pred stranim ljudima ispunio bi je prigušenim užasom. Preko srca joj nenadano prijeđe mrk oblak. Znala je da je to Gablec. "Plaćam ja”, veoma svečano reče Izzie. "I ovo nije dar za Ursulu, nego za Teddyja.” "Za mene?” Teddy se zaprepašteno obreo u središtu pozornosti. Baš je mislio kako je torta fina i pitao se kakvi su mu izgledi za repete i svakako se nije htio naći u žarištu. "Da, za tebe, mileni”, reče Izzie. Teddy se naočigled povlačio i od Izzie i od dara koji je položila preda nj na stol. "Hajde,” hrabrila ga je Izzie, "razmotaj ga. Neće eksplodirati.” (Ali hoće.) Teddy oprezno skine skupi papir. Ispostavilo se da je razmotani dar upravo ono na što je podsjećao u omotu - knjiga. Ursula je sjedila prekoputa i pokuša naopačke dešifrirati naslov. Avanture... “Augustove avanture", naglas pročita Teddy. "Autorica: Delphie Fox.” ("Delphie?” pitao je Hugh.) "Zašto je tebi sve avantura?” Sylvie razdraženo dobaci Izzie. "Jer je život avantura, naravno.” "Ja bih prije rekla da je utrka izdržljivosti”, reče Sylvie. "Ili sa zaprekama.” "O, mila,” nenadano brižno reče Hugh, "sigurno nije baš tako gadan?” "U svakom slučaju”, reče Izzie, "da se vratimo na Teddyjev dar.” Debeli karton ovitka bio je zelene boje, a slova i crteži zlatni - ilustracije dječaka otpribke Teddyjeve dobi s đačkom kapom. Sa sobom je imao praćku i malena psa, čupavoga zapadnoškotskog bijelog terijera. Dječak je bio razbarušen, plaha izraza lica. "To je August”, Izzie reče Teddyju. "Kako ti se čini? Ti si mi bio predložak.” "Ja?” užasnuto reče Teddy. "Ali ja ne izgledam tako. Čak je i pas krivi.” Da ti pamet stane. "Treba b koga odbaciti natrag do grada?” usput upita Izzie.


"Nemaš valjda novi auto?” zastenje Hugh. "Parkirala sam na početku prilaza”, milo reče Izzie, "da vas ne uzrujam.” Svi othrle prilazom da razgledaju auto, dok je Pamela, još na štakama, hramavo kaskala za njima. "Prosjaci, sakati, slijepi i hromi”, ona reče Millie, a Millie se nasmije i reče: "Znanstvenica, a razumiješ se u Bibliju.” "Neprijatelja trebaš poznavati” reče Pamela. Bilo je hladno, a nitko se nije sjetio obući kaput. "No doista je toplo za ovo doba godine” reče Sylvie. "A ne kao kad sam tebe rodila. Bože mili, takav snijeg u životu nisam vidjela.” "Znam”, Ursula će. Snijeg na dan njezina rođenja bio je obiteljska legenda. Priču je čula toliko puta da joj se činilo kako ga se i sama sjeća. "Običan Austin", Izzie će. “Tourer za otvorenu cestu - ali ima četvora vrata -no daleko od toga da je skup kao Bentley, za Boga miloga, doslovno je vozilo za raju u usporedbi s tvojim luksuzom, Hugh.” "Sigurno na kredit”, reče Hugh. "Ni govora, plaćen odjedanput, gotovinski. Imam nakladnika, imam novca, Hugh. Za mene se više ne moraš brinuti.” Dok su se svi divili vozilu boje zrele višnje (ili nisu, u slučaju Hugha i Sylvie), Millie reče: "Moram ići, večeras imam plesnu priredbu. Hvala vam na krasnom čaju, gospođo Todd.” "Dođi, ja ću te otpratiti” reče Ursula. Na povratku kući utabanim prečacem na kraju vrtova, Ursula doživi neočekivan susret od toga joj je stala pamet, a ne od Austin tourera - kad se zamalo spotakne preko Howieja koji je na sve četiri čeprkao među grmljem. "Tražim loptu”, pokajnički reče on. "Loptu tvojega malog brata. Mislim da smo je izgubili u” - čučne natrag i bespomoćno se ogleda po žutikovini i budlejama -"U ukrasnom grmlju”, doda Ursula. "Mi mu težimo.” "Ha?” reče on i ustane jednim skladnim potezom pa se odjedanput nadvije nad njom. Izgledao je kao da boksa. I doista, ispod oka je imao modricu. Boksač je bio Fred Smith, koji je nekoć bio mesarov pomoćnik, a sad je radio na željeznici. Maurice je jednom poveo nekoliko drugova da navijaju za Freda u amaterskoj borbi u East Endu. Navodno je sve zajedno završilo u pijanu metežu. Howie je mirisao na Bay Rum - Hughov miris - i nekako se doimao kao da je sav ulašten i nov, kao novčić ispod čekića. "Jesi li je našao?” pitala je. "Loptu?” U vlastitim je ušima zvučala kao da ciči. Prvotno je mislila da je Gilbert zgodniji, no zatupjela je pred Howiejevom prostodušnom snagom čistih udova, kao u kakve krupne životinje. "Koliko godina imaš?” upita on. "Šesnaest”, reče ona. "Danas mi je rođendan. Jeo si tortu.” Očito nije samo ona tupa. "Huuu-iii”, on će, a riječ je bila dvosmislena (primijetila je da je veoma bliska njegovu vlastitu imenu), iako naoko znak nevjerice, kao da je pravi uspjeh navršiti šesnaestu. "Dršćeš”, rekao je. "Ovdje je ledeno.” "Ja te mogu zagrijati”, reče on i tada je - eto od čega staje pamet - uhvati za ramena i privuče k sebi i - za tu se radnju morao poprilično sagnuti - svoje velike usne pritisne na njezine. "Cjelov” je očito odveć udvorna riječ za ono što je Howie izvodio. Gurao je golem jezik, nalik na volujski, o rešetku njezinih zuba i ona u čudu shvati kako on očekuje da će otvoriti usta i pustiti ga unutra. Sigurno bi se ugušila. Nehotice se sjeti preše za jezik gospođe Glover u kuhinji. Ursula se premišljala što će, hvatala ju je vrtoglavica od Bay Ruma i nedostatka kisika, kad začuju Mauricea kako posve blizu viče: "Howie! Mi idemo bez tebe, stari!” Ursulina se usta oslobode i Howie, bez ijedne riječi njoj, drekne: "Evo me!” tako glasno da je zabole uši. Onda je


pusti pa se zaleti u grmlje i otpraši, a Ursula ostane hvatati zrak. Kući je bazala u omami. Svi su još stajali na prilazu, iako se činilo da su ondje već satima, no pretpostavljala je da je zapravo prošlo samo nekoliko minuta, kao u najboljim bajkama. U blagovaonici je Hattie tankoćutno lizala razvaline torte. Augustove avanture ležale su na stolu i zaradile mrlju od glazure. Ursuli je srce još lupalo od šoka Howiejeva pokušaja zavođenja. Činilo joj se da je itekakvo postignuće na šesnaesti rođendan dobiti poljubac, i to još tako ničim izazvan. Sigurno joj je upravo to bio prolaz kroz slavoluk pobjede na putu da postane žena. Da je bar bilo s Benjaminom Coleom, bilo bi savršeno! Pojavi se veoma zlovoljni Teddy, "mali” glavom i bradom, i reče: "Izgubili su mi loptu.” "Znam”, reče Ursula. On otvori knjigu na unutarnjoj naslovnici, na kojoj je Izzie kićenim rukopisom napisala: Mom nećaku Teddyju. Momu vlastitomu premilom Augustu. "Kakva budalaština” namršti se Teddy. Ursula uzme napola ispijenu čašu šampanjca kojoj je rub uresio crveni ruž i polovicu izlije u običnu čašu koju preda Teddyju. "Živjeli” reče. Kucnu se čašama pa ih iskape. "Sretan rođendan”, reče Teddy.


Svibanj 1926. Početkom je mjeseca Pamela, koja se riješila štaka i opet je igrala tenis, doznala da je pala na prijamnome za Cambridge. "Uhvatila me panika”, rekla je. "Vidjela sam pitanja koja nisam znala pa sam se izbezumila i ljosnula. Trebala sam više bubati, ili da sam barem ostala sabrana i promislila, vjerojatno se ne bih osramotila.” "Ima i drugih sveučilišta ako ti je baš toliko stalo da budeš intelektualka”, rekla je Sylvie. Iako to zapravo nikad nije otvoreno rekla, Sylvie je smatrala da kod djevojaka visokoškolsko obrazovanje nema smisla. "Na kraju krajeva, za ženu nema uzvišenijeg poziva od uloge majke i supruge.” "Radije bi da se znojim nad štednjakom, nego nad Bunsenovim plamenikom?” "Što je znanost ikad dala svijetu osim boljih načina da sijemo smrt?” rekla je Sylvie. "E, pa to s Cambridgeom je nepravda koja vapi do neba”, Hugh će. "Maurice će po svoj prilici diplomirati s najboljim ocjenama, a on je prvorazredni tupan.” Da utješi razočaranu Pamelu, kupio joj je Raleighov ženski bicikl pa je Teddy pitao što će on dobiti ako padne na ispitu. Hugh se nasmije i reče: "Pazi, sad govoriš kao August.” "Joj, nemoj, molim te”, Teddy će, jer bi se sav sništio kad bi itko spomenuo knjigu. Na svačiji, a ponajviše Teddyjev jad, Augustove avanture požele su silan uspjeh, "prodavale se kao halva” i dosad su doživjele već tri pretiska, tvrdila je Izzie koja je već zaradila "pozamašne tantijeme” I preselila se u stan na Ovington Squareu. Dala je i intervju u novinama u kojem je spomenula svoj "prototip”, vlastitoga dražesnoga huncuta od nećaka. "Ali bez mog imena”, rekao je Teddy hvatajući se za slamku nade. Izzie mu je za pomirbu darovala novog psa. Nestaška je uginula nekoliko tjedana prije i Teddy je nije prestao oplakivati. Novi pas bio je zapadno-škotski terijer, poput Augustova psa - tu pasminu nitko od njih ne bi izabrao. Izzie ga je već krstila -naravno, zvao se Škot, a ime mu je bilo ugravirano na pločici na skupoj ogrlici. Sylvie je predložila da mu ime promijene u Vođa. ("Tako se zvao pas Charlotte Bronte”, rekla je Ursuli. "Jednog dana”, Ursula je rekla Pameli, "moje će se općenje s našom majkom potpuno svesti na imena velikih pisaca iz prošlosti”, a Pamela je rekla: "Mislim da se na to već i svelo”) Psić se već odazivao na ime Škot i očito nije bilo u redu da ga zbunjuju pa je tako ostao Škot i s vremenom su ga zavoljeli više od bilo kojeg od prethodnih pasa, unatoč mrskom podrijetlu. Maurice se pojavio jednoga subotnjeg jutra, ovaj put samo s Howiejem, dok Gilbertu, kojeg su udaljili sa sveučilišta zbog "neke indiskretnosti” nije bilo ni traga ni glasa. Kad je Pamela pitala: "Kakve indiskretnosti?” Sylvie je rekla da je indiskretnost nešto što po definiciji poslije više ne spominješ. Ursula se od prošlog susreta često znala sjetiti Howieja. Ne toliko Howieja od krvi i mesa - oksfordskih vrećastih hlača, košulje s mekim ovratnikom, briljantina u kosi - nego činjenice da je bio tako brižljiv da je pokušao naći Teddyjevu izgubljenu loptu. Dobronamjernost je kod njega ublažila neobičnu i zastrašnu trostruku drugost - bio je kršan, muško i Amerikanac. Unatoč podvojenim osjećajima, nehotice osjeti srh uzbuđenja kad vidi kako s lakoćom iskače iz kabrioleta koji je parkirao pred ulaznim vratima Lisjaka. "Ej”, reče kad je ugleda i ona shvati da joj taj udvarač iz mašte ne zna ni ime. Sylvie i Bridget na brzinu su iskemijale kavu i pladanj pogačica. "Nećemo ostati”, rekao je Maurice Sylvie, na što će ona: "Hvala Bogu, nemam čime nahraniti još dvojicu gorostasnih


mladića.” "Idemo u London da pomognemo oko štrajka”, rekao je Maurice. Hugh je izrazio iznenađenje. Nije znao, rekao je, da je Maurice u politici na strani radnika, a Maurice je zauzvrat izrazio iznenađenje da bi njegov otac to uopće mogao i pomisliti. Kanili su voziti autobuse i vlakove i što god treba "da zemlja ostane u pogonu”. "Nisam znao da znaš voziti vlak, Maurice”, rekao je Teddy, kojemu je brat iznenada postao zanimljiv. "Onda ću kuriti,” razdražljivo reče Maurice, "to sigurno nije bogzna kako teško.” "Ne kažu kuriti, nego ložiti”, reče Pamela. "I za taj posao moraš biti veoma stručan. Pitaj svog prijatelja Smithyja.” Ta primjedba iz nekog razloga još više razjari Mauricea. "Pokušavate spasiti civilizaciju koja je na samrtnim mukama”, nehajno reče Hugh kao da komentira vremenske prilike. "To doista nema smisla.” Tu je Ursula izišla iz sobe, jer ako joj je išta bilo dosadnije od razmišljanja od politici, onda je to bio razgovor o politici. I onda. Da ti pamet stane. Opet. Dok je grabila uza stražnje stube da uzme nešto iz svoje tavanske sobe, nešto bezazleno - knjigu, rupčić, poslije se više neće sjećati što - u sudaru s Howiejem na silasku takoreći odleti u zrak. "Tražio sam zahod”, reče on. "Pa imamo samo jedan”, reče Ursula, "i nije na ovom - " no prije nego što dovrši rečenicu, našla se neugodno prikliještena uza zapuštene cvjetne tapete na stražnjem stubištu koje nisu mijenjali otkako kuća postoji. "Zgodna mala”, reče on. Dah mu je mirisao na metvicu. I onda je preveliki Howie opet počne pritiskati i gurati. No ovaj joj put nije pokušavao zabiti jezik u usta, nego nešto neopisivo prisnije. Pokušala je nešto reći, no nije uspjela ni pisnuti, već joj je rukom poklopio usta, zapravo pola lica, pa se nacerio i rekao: "Psst”, kao da su urotnici u nekoj igri. Drugom joj je rukom petljao po odjeći i ona s negodovanjem zacvili. Tad se nabije na nju kao bikovi u Donjem polju na vrata. Pokušala se oprijeti, no bio je dva, tri puta krupniji od nje i bilo joj je kao mišu u Hattienim raljama. Pokušala je vidjeti što čini, no tako ju je čvrsto pritisnuo da mu je vidjela samo četvrtastu čeljust i sitan izrast brade koji izdaleka nisi mogao primijetiti. Ursula je vidjela svoju golu braću, znala je što im je među nogama - naborane mušule, maleno rilo - i činilo joj se da to nema veze s ovom bolnom stvari na klipni pogon koja se sad probija kroz nju poput ratnog oružja. Vlastito joj je tijelo pretrpjelo prodor. Slavoluk kroz koji treba proći da postane žena više joj se nije činio onako pobjednički, nego samo surov i potpuno bešćutan. I tu Howie moćno zariče, prije volujski nego oksfordski, i već se zakopčavao i široko joj se osmjehivao. "Te engleske cure”, reče pa zavrti glavom i nasmije se. Priprijeti joj prstom, takoreći pokudno, kao da je ona zakuhala gadariju koja se upravo dogodila i reče: "Stvarno si vražja!” Opet se nasmije i odskakuće niza stube po tri odjednom, kao da mu je njihov neobični sastanak jedva prekinuo silazak. Ursula je ostala zuriti u cvjetne tapete. Nikad prije nije primijetila da je cvijet glicinija, isti cvijet koji raste na svodu stražnjeg trijema. Sigurno je to bilo ono što u književnosti zovu "defloracijom", pomisli. Riječ joj je oduvijek zvučala ljupko. Kad se za pola sata vratila u prizemlje, nakon pola sata bitno snažnijih osjećaja i misli nego obično subotom ujutro, Sylvie i Hugh stajali su na pragu i savjesno na oproštaju mahali pozadini Howiejeva auta koji je nestajao u daljini. "Hvala Bogu da nisu ostali” reče Sylvie. "Mislim da ne bih mogla trpjeti Mauriceovo razmetanje.” "Blesani”, vedro reče Hugh. "Sve u redu?” reče kad u predvorju ugleda Ursulu.


"Jest”, reče ona. Bilo koji drugi odgovor bio bi odveć grozan. Ursula je ustanovila da joj je tu zgodu lakše ostaviti po strani nego što je očekivala. Na kraju krajeva, nije li sama Sylvie rekla da je indiskretnost nešto što po definiciji poslije više ne spominješ? Ursula je u glavi zamišljala ormar, i to kutni, u običnoj smolastoj borovini. Howieja i stražnje stube odložila je na najvišu policu i odlučno okrenula ključ u bravi. Djevojka si sigurno nije smjela dopustiti da je zaskoče na stražnjim stubama - ili u ukrasnom grmlju - poput junakinje gotskog romana kakve silno voli Bridget. No tko bi mislio da će stvarnostbiti tako prljava i krvava? Sigurno je naslutio nešto u njoj, nešto nečedno čega ni sama nije bila svjesna. Prije nego što će ga zaključati, opetovano si je odvrtjela cijeli događaj u nastojanju da otkrije čime ga je sama skrivila. Sigurno joj je na koži, na licu, pisalo nešto što jedni ljudi mogu pročitati, a drugi ne. Izzie je to vidjela. Tud hudoba ide neka. A hudoba je ona. Ljeto je išlo svojim tijekom. Pamela je upisala kemiju na Sveučilištu u Leedsu i rekla je da joj je drago jer će ljudi u provinciji biti "otvoreniji” i neće biti onoliki snobovi. Naveliko je igrala tenis s Gertie i natjecale su se u miješanim parovima s Danielom Coleom i njegovim bratom Simonom, a Ursuli bi često dala da posudi bicikl da može na duge vožnje s Millie pa bi obje vriskale dok su se bez kočenja spuštale niz brežuljke. Katkad bi Ursula pošla u lijenu šetnju stazama s Teddyjem i Jimmyjem, a Škot bi trčao ukrug oko njih. Ni Teddy ni Jimmy očito nisu imali potrebu sestrama tajiti svoj život kao svojedobno Maurice. Pamela i Ursula vodile su Teddyja i Jimmyja u London na jednodnevne izlete, u Prirodoslovni muzej, Britanski muzej ili Botanički vrt, no nikad se ne bi javile Izzie. Ona se opet preselila, u veliku kuću u Holland Parku ("prilično umjetnički endroit”). Dok su jednog dana šetali Piccadillyjem, ugledali su hrpu Augustovih avantura u izlogu knjižare uz "autoričinu fotografiju - gospođicu Delphie Fox fotografirao je gospodin Cecil Beaton” - na kojoj je Izzie izgledala kao filmska zvijezda ili ljepotica iz visokog društva. "Ti Boga”, Teddy reče Pameli, a ona ga nije ispravila iako je bila in loco parentis. Na imanju Dvora Ettringham opet se održavala fešta. Dauntovi su otišli, poslije tisuću godina, ledi Daunt nikad se nije oporavila od ubojstva malene Angele, i sad je vlasnik Dvora bio neki zagonetni čovjek, gospodin Lambert, jedni su tvrdili Belgijanac, drugi Škot, no nitko s njim nije dovoljno dugo razgovarao da bi utvrdio odakle je. Kružile su glasine da se obogatio tijekom rata, no svi su rekli da je stidljiv i nije ga lako uvući u razgovor. Bilo je i plesova, u seoskom domu petkom navečer, i na jednom se od njih pojavio Fred Smith, koji je sprao sav svoj svagdašnji gar pa je redom na ples pozvao Pamelu, Ursulu i tri starije Shawcrossice. Imali su gramofon, a ne orkestar, i plesali su staromodne plesove, nikakav čarlston ili black-bottom, i bio je užitak kad te u valceru dvoranom sigurno i začudno vješto vrti Fred Smith. Ursula je mislila da bi bilo lijepo imati kavalira poput Freda Smitha, iako Sylvie takvo što očito ne bi dopustila ("Željezničar?”). Čim je na taj način pomislila na Freda, vrata ormara naglo su se otvorila i cijeli se grozni prizor sa stražnjih stuba iskotrljao van. "Polako,” rekao je Fred Smith, "malo ste pozelenjeli, gospođice Todd”, i Ursula je morala svaliti krivnju na vrućinu i inzistirati da sama malo iziđe na zrak. Zapravo ju je u posljednje vrijeme često hvatala mučnina. Sylvie je to pripisala ljetnoj prehladi. Maurice je zaradio svoju odlikašku diplomu ("Kako?” Pameli nije bilo jasno) i vratio se kući da nekoliko tjedana prodaje zjake prije nego što stupi u službu u odvjetničkom uredu u Lincoln’s Innu kao parničarski vježbenik. Howie se navodno vratio "svojima” u njihovo ljetište na Long Island Soundu. Mauriceu je kanda bilo krivo što nisu pozvali i njega. "Što se s tobom dogodilo?” Maurice reče Ursuli dok se jednog popodneva izležavao u ležaljci na travnjaku, čitao Punch i u usta jednim zalogajem trpao gotovo cijelu krišku kolača s


narančinom marmeladom gospođe Glover. "Kako to misliš, što se dogodilo?” "Pretvorila si se u pravu junicu.” "Junicu?” Doista je zabrinjavajuće kako je popunila ljetne haljine, sad su joj čak i šake i stopala bili bucmasti. "Dječje salo, dušo”, rekla je Sylvie. "Čak sam ga i ja imala. Manje kolača i više tenisa, to je lijek.” "Izgledaš jezivo,” rekla joj je Pamela, "što ti je?” "Nemam pojma”, rekla je Ursula. I onda joj sine nešto istinski grozno, nešto tako užasno, tako sramotno, tako nepopravljivo, da je pri samoj pomisli osjetila kako je u njoj nešto planulo i razgorjelo se. Iskopala je Sylvien primjerak Kako djecu i djevojke poučiti o razmnožavanju doktorice Beatrice Webb, koji je Sylvie teoretski čuvala pod ključem u škrinji u svojoj spavaćoj sobi, no škrinja nikad nije bila zaključana jer je Sylvie odavno izgubila ključ. Autorici je razmnožavanje očito bilo najmanja briga. Savjetovala je da djevojkama treba odvratiti pozornost tako da im se daje mnogo "domaćeg kruha, kolača, zobene kaše i slastice, a one dijelove tijela trebaju redovito oplahivati hladnom vodom”. Ursula protrne pri uspomeni na Howiejeve "dijelove tijela” i kako su se spojili s njezinima u jednome jedinom gnusnom sjedinjenju. Zar Sylvie i Hugh to rade? Nije mogla zamisliti da njezina mati takvo što trpi. Krišom je zavirila u medicinsku enciklopediju gospođe Shawcross. Shawcrossovi su bili na odmoru u Norfolku, ali njihovoj sobarici ništa nije bilo sumnjivo kad se na stražnjim vratima pojavila Ursula i rekla da je došla pogledati neku knjigu. Enciklopedija je objasnila mehaniku "spolnog čina”, koji se navodno zbivao samo u "nježnom okružju bračne postelje”, a ne na stražnjim stubama dok ideš po rupčić ili knjigu. Enciklopedija je također u tančine razradila posljedice neuspjela odlaska po taj rupčić ili knjigu propuštene mjesečnice, mučninu i dobitak na težini. Navodno traje devet mjeseci. A sad je već srpanj dobrano odmakao. Uskoro će se opet morati utegnuti u mornarskoplavi triko za tjelovježbu i svakog jutra hvatati autobus za školu s Millie. Ursula je počela odlaziti na duge samotne šetnje. Nije bilo Millie da se njoj povjeri (i bi li joj se uopće povjerila?), a Pamela je otišla u Devon sa svojim izviđačkim odredom. Ursula se nikad nije zagrijala za Izviđački savez i sad joj je bilo poprilično žao - možda bi ondje razvila snalažljivost pa bi uspjela izići na kraj s Howiejem. Izviđačka bi se domogla rupčića ili knjige da joj nitko pritom ne stane na put. "Zar te nešto muči, mila?” pitala je Sylvie dok su zajedno krpale čarape. Sylvie se na svoju djecu istinski mogla usredotočiti samo kad bi se našli nasamo. Skupa su bila rogobatno stado, pojedinačno su imala osobnost. Ursula je zamišljala što bi mogla reći. Sjećaš se Mauriceova prijatelja Hovvieja? Izgleda da nosim njegovo dijete. Pogledala je Sylvie koja je spokojno preplitala osnovu i potku malene vunene zakrpe na rupi na prstima neke Teddyjeve čarape. Nije izgledala kao žena koja je doživjela proboj u one dijelove tijela. (Navodno "rodnicu”, prema enciklopediji gospođe Shawcross -tu riječ u kući Toddovih nikad nitko nije spomenuo.) "Ne, baš ništa”, rekla je Ursula. "Dobro mi je. Sve je u redu.” Tog je popodneva otpješačila do kolodvora i sjela na klupu na peronu i razmišljala o tome da se baci pod ekspresni vlak kad bude projurio, no ispostavilo se da sljedeći vlak ide za London, i tako je domaće polako dopućkao i stao pred njom da joj je došlo da se rasplače. Ugleda Freda Smitha kako silazi iz strojovođine kabine u masnu kombinezonu i lica mrljava od ugljene prašine. Kad je primijeti, priđe i reče: "Kakva podudarnost, idete na naš vlak?” "Nemam kartu”, reče Ursula.


"Nema veze,” reče Fred, "dam mig kondukteru i on će mojoj prijateljici sve srediti.” Je li ona prijateljica Freda Smitha? Bila je to utješna pomisao. Naravno, kad bi znao u kakvu je stanju, više joj ne bi bio prijatelj. Ne bi nitko. "Može, hvala”, reče ona. Sad joj se činilo da je vožnja bez karte zanemariv problem. Gledala je kako se Fred penje natrag u kabinu svoje lokomotive. Šef postaje koračao je peronom, lupao vratima vagona tako konačno kao da se više nikad neće otvoriti. Iz dimnjaka sukne dim, a Fred Smith izviri glavom iz kabine i dovikne: "Pazite, gospođice Todd, da vas ne ostavimo”, i ona se poslušno ukrca. Zviždaljka šefa postaje zacvrkuće, prvo kratkim, a onda i dužim zovom i vlak tromo napusti kolodvor. Ursula sjedne na toplo plišano sjedalo i uzme promišljati svoju budućnost. Valjda bi mogla nestati među ostalim posrnulim ženama koje jadikuju na londonskim ulicama. Sklupčati se na klupi u parku i smrznuti preko noći, samo što je ljeto u zenitu i teško da bi se smrznula. Ili da ugazi u Temzu i nježno otpluta s plimom, mimo Wappinga i Rotherhithea i Greenwicha i dalje do Tilbuiy ja pa u more. Kako bi joj se obitelj snebila da je izvuku iz dubine kao utopljenicu. Zamišljala je kako se Sylvie mršti nad krpanjem, Ta samo je otišla u šetnju, rekla je da ide brati divlje maline na stazi. Ursula se s osjećajem krivnje sjeti bijele porculanske zdjele za varenac koju je ostavila u živici u namjeri da je na povratku pokupi. Bila je puna gorkih bobica, a njoj su se prsti još crvenjeli od soka. Popodne je provela u šetnji velikim londonskim parkovima, kroz St James’s Park i Green Park, uz Palaču pa u Hyde Park i dalje u Kensington Gardens. Nevjerojatno kako daleko u Londonu možeš otići da takoreći uopće ne staneš na pločnik ili prijeđeš ulicu. Naravno, kod sebe nije imala novca - sad joj je bilo jasno kako se smiješno zaribala - i u Kensingtonu si nije mogla platiti ni šalicu čaja. Tu nije bilo nikakvoga Freda Smitha da joj "sve sredi”. Bilo joj je vruće i bila je umorna i prašnjava i grlo joj je bilo suho kao trava u Hyde Parku. Možeš li piti vodu iz jezera Serpentine? Tu se utopila Shelleyjeva prva žena, no Ursula je pretpostavljala da bi na ovakav dan - kad gomile ljudi uživaju na suncu - neki novi gospodin Winton sigurno skočio za njom i spasio je. Naravno, znala je kamo ide. Bilo je to nekako neizbježno. "Za Boga miloga, što se s tobom dogodilo?” rekla je Izzie kad je dramatično razjapila ulazna vrata kao da očekuje nekoga zanimljivijeg gosta. "Strahota kako izgledaš.” "Cijelo popodne hodam”, reče Ursula. "Nemam novca”, doda. "I mislim da sam noseća.” "Onda radije uđi”, reče Izzie. I tako se sad našla u neudobnu naslonjaču u prostranoj kući u Belgraviji, prema svemu sudeći, u negdašnjoj blagovaonici. Sad nije služila ničemu osim za čekanje pa je bila bezlična. Nizozemska mrtva priroda nad kaminom i posuda s nekoliko prašnjavih krizantema na rasklopivu stoliću ničim nisu nagovještavale što bi moglo slijediti drugdje u kući. Teško da si išta od toga mogao povezati s gnusnim sastankom s Howiejem na stražnjim stubama. Tko bi pomislio da je tako lako prijeći iz jednog života u drugi. Ursula se pitala što bi doktor Kellet rekao o njezinoj nevolji. Nakon njezina nenadanog dolaska u Melbury Road, Izzie ju je strpala u krevet u gostinskoj sobi i Ursula je ležala i jecala pod sjajnim satenskim pokrivačem i trudila se da ne sluša Izziene nevjerojatne laži na telefonu u hodniku - Znam! Mišica mi se jednostavno pojavila na vratima... htjela me vidjeti... da me posjeti, muzeji i tako to, kazalište, ništa risque... nemoj sad čangrizati, Hugh... Sva sreća da Izzie nije razgovarala sa Sylvie, ona bi je otpilila po kratkom postupku. Sve u svemu, na koncu je dobila dopuštenje da ostane nekoliko dana radi muzeja i tako to. Kad je telefonski razgovor završio, Izzie uđe u spavaću sobu s pladnjem.


"Konjak”, reče. "I prepečenac s maslacem. Nažalost, na brzinu nisam uspjela ništa bolje sklepati. Baš si blesava”, uzdahne. "Ima načina, može se nešto poduzeti, bolje spriječiti nego liječiti i tako dalje.” Ursula nije imala pojma o čemu Izzie govori. "I moraš ga se riješiti”, nastavila je Izzie. "Tu se slažemo, ne?” Na to je pitanje Ursula od srca odgovorila "da”. Žena u odori medicinske sestre otvori vrata čekaonice u Belgraviji i zaviri unutra. Odora joj je bila tako uškrobljena da bi i bez žene u njoj stajala uspravno. "Ovuda”, ukočeno reče i Ursulu ne oslovi imenom. Ursula krotko pođe za njom kao janje na klanje. Prije učinkovita nego suosjećajna, Izzie ju je samo dovezla autom ("Sretno”) uz obećanje da će doći "poslije”. Ursula nije imala pojma što bi se trebalo dogoditi u međutku od Izzienoga "sretno” i "poslije”, ali računala je da će biti neugodno. Možda neki sirup odvratna okusa ili plitica puna velikih tableta. A nedvojbeno i pošteno ribanje po pitanju njezina morala i karaktera. Nije marila, bitno je samo da se na kraju vrijeme vrati unatrag. Kako je dijete veliko, pitala se. Kratko istraživanje u enciklopediji kod Shawcrossa nije joj dalo bogzna kakve naznake. Pretpostavljala je da će se malo pomučiti da iziđe, a onda će ga umotati u šal i položiti u kolijevku i pomno se za nj brinuti dok ga ne budu mogli dati nekomu dobrom paru koji žudi za djetetom jednako koliko Ursula žudi da ga nema. I tada će moći sjesti na vlak kući pa će proći Crkvenom stazom i pokupiti bijelu porculansku zdjelu s obranim malinama i ući u Lisjak kao da ništa nije bilo osim muzeja i tako to. Prostorija je zapravo izgledala kao bilo koja druga. Na visokim je prozorima imala zastore, nabrane i resaste. Zastori su izgledali kao preostatak iz bivšeg života kuće, baš kao i mramorni kamin u kojem je sad bila plinska peć i, na okviru kamina, jednostavan sat s velikim brojkama. Zeleni linoleum na podu i operacijski stol u sredini jednako su odudarali. Prostorija je vonjala kao kemijski laboratorij u školi. Ursula se pitala čemu služi surova zbirka sjajnih metalnih instrumenata koji su ležali na platnenoj krpi na kolicima. Činilo joj se da imaju više veze s mesarstvom nego s novorođenčadi. Nikakvoj spremnoj kolijevci nigdje ni traga. Srce joj zatreperi. U sobu uđe muškarac stariji od Hugha u dugoj bijeloj liječničkoj kuti, žurio se kao da je krenuo nekamo drugamo, i naredi Ursuli da se popne na operacijski stol i stavi stopala "u stremene”. "Stremene?” ponovi Ursula. Pa valjda ovo nema veze s konjima. Ostala je zbunjena zahtjevom dok je uškrobljena sestra ne polegne i provuče joj stopala kroz omče. "Idem na operaciju?” prosvjedovala je Ursula. "Ali nisam bolesna.” Sestra joj pokrije lice maskom. "Odbrojavajte od deset do jedan”, reče. "Zašto?” pokuša upitati Ursula, ali mozak joj je jedva oblikovao riječ, a prostorija i sve u njoj već su nestali. K sebi je prvi put došla na suvozačkom sjedalu Izziena Austina i ošamučeno se zagleda kroz vjetrobransko staklo. "Začas ćeš biti kao nova”, reče Izzie. "Bez brige, omamili su te. Neko ćeš vrijeme biti smućena.” Kako Izzie toliko zna o cijelome tom jezivom postupku? Kad su se vratile u Melbuiy Road, Izzie joj pomogne da legne u krevet pa utone u dubok san pod sjajnim satenskim pokrivačem u gostinskoj sobi. Vani je bio mrak kad uđe Izzie s pladnjem. "Juha od goveđeg repa”, vedro reče ona. "Iz limenke je.” Izzie je vonjala na alkohol, nešto slatko i ljepljivo, a ispod šminke i čila nastupa doimala se iznemoglo. Ursula je pretpostavljala da joj je grozan teret. S mukom se uspravi u krevetu. Miris alkohola i juhe od goveđeg repa je svlada pa povrati po sjajnom satenu. "Bože mili,” reče Izzie s rukom preko usta, "ja stvarno nisam za ovakve stvari.”


"Što je bilo s djetetom?” upita Ursula. "Molim?” "Što je bilo s djetetom?” ponovi Ursula. "Jesu li ga dali dobrim ljudima?” U noći se probudila pa je opet povraćala i zaspala, nije počistila rigotinu, niti je zazvala Izzie. Kad se ujutro probudila, bilo joj je prevruće. Preprevruće. Srce joj je lupalo u prsima i borila se za svaki dah. Pokušala je ustati iz kreveta, no vrtjelo joj se u glavi, a noge je nisu držale. Dalje joj je sve bilo u magli. Izzie je očito pozvala Hugha jer je na znojnu čelu osjetila hladnu ruku, a kad je otvorila oči, on joj se ohrabrujuće smješkao. Sjedio je na krevetu i još nije skinuo ogrtač. Ona ga je cijelog ispovraćala. "Vodimo te u bolnicu”, reče ne hajući za nered. "Imaš malu infekciju.” Negdje u pozadini Izzie se žestoko bunila. "Tužit će me sudu”, sikne na Hugha, a Hugh reče: "Fino, nadam se da će te poslati na doživotnu robiju.” Digne Ursulu u naručje i reče: "Mislim da je Bentleyjem brže.” Ursuli se činilo da je lagana kao perce, kao da će odlebdjeti. Kad je potom došla k sebi, našla se na golemome bolničkom odjelu, a uz nju je bila Sylvie, napeta i strašna izraza lica. "Kako si mogla?” rekla je. Bilo joj je drago kad je došla večer pa je Sylvie zamijenio Hugh. Hugh je bio s njom kad je stigao crni šišmiš. Noć joj pruži ruku i Ursula se pridigne da je dočeka. Laknulo joj je, bilo joj je gotovo drago, naslućivala je sjajni, svijetleći svijet onkraj tog poziva, mjesto gdje će se sve tajne otkriti. Mrak je ovije kao baršunast prijatelj. U zraku je bio snijeg, sitan poput milovke i leden kao istočnjak na koži novorođenčeta - no tu Ursula padne natrag u bolnički krevet, a ruka joj bude odbijena. Preko svijetlozelenoga bolničkog pokrivača padao je blještav trak svjetla. Hugh je spavao, lice mu je bilo mlitavo i umorno. Sjedio je u neugodnu položaju na stolici kraj kreveta. Jedna mu se nogavica hlača malo zadigla i Ursula je vidjela naboranu sivu čarapu od pamučnoga konca i glatku kožu očeve cjevanice. Nekoć je bio kao Teddy, pomisli, / jednog će dana Teddy biti kao on. Dječak u muškarcu, muškarac u dječaku. Došlo joj je da zaplače. Hugh otvori oči i kad je ugleda, slabašno se nasmiješi i reče: "Zdravo, medvjediću. Dobro došla natrag.”


Kolovoz 1926. Nalivpero treba držati lagano, i to tako da možete lako ispisivati stenografske znakove. Zapešće ne smije počivati ni na bilježnici, ni na stolu. Ostatak ljeta bio je jad i bijeda. Sjedila je pod jabukama u voćnjaku i pokušavala čitati Pitmanov stenografski priručnik. Odlučili su da će krenuti na tečaj strojopisa i stenograifje umjesto da se vrati u školu. "Ne mogu natrag”, rekla je. "Jednostavno ne mogu.” Hladnoća koju bi sa sobom donijela Sylvie kad god bi ušla u prostoriju i ondje zatekla Ursulu bila je itekako osjetna. Ni Bridget ni gospođi Glover nije bilo jasno zašto je "teška bolest” koju je Ursula zaradila u Londonu u posjetu teti tako odalečila Sylvie od kćeri: one bi očekivale suprotan učinak. Izzie su, naravno, zauvijek zabranili pristup. Persona nongrata in perpetuam. Nitko nije znao što se zapravo dogodilo osim Pamele, koja je cijelu priču mic po mic izvukla iz Ursule. "Ali on te prisilio,’’ pjenila se, "kako možeš misliti da si ti kriva?” "Ali posljedice...” Ursula je rekla ispod glasa. Naravno, Sylvie je svu krivnju svalila na nju. "Odbacila si krepost, dobar glas, svačije dobro mišljenje 0 sebi.” "Ali nitko ne zna.” "Znam ja." "Zvučiš kao lik iz Bridgetinih romana”, rekao je Hugh Sylvie. Je li Hugh pročitao koji Bridgetin roman? Teško. "Zapravo,” rekao je Hugh, "veoma me podsjećaš na moju majku.” ("Sad ti se čini grozno,” rekla je Pamela, "ali i to će proći.”) Njezine su laži prevarile čak i Millie. "Trovanje krvi!” rekla je. "Kakva drama. Je li u bolnici bilo jezivo? Nancy je rekla da joj je Teddy rekao da si zamalo umrla. Meni se nešto tako uzbudljivo sigurno nikad neće dogoditi.” Smrt i rub smrti različiti su su kao nebo i zemlja. Zapravo ih dijeli cijeli život. Ursula nije znala što bi sa životom za koji su je spasili. "Rado bih opet odlazila doktoru Kelletu” Ursula je rekla Sylvie. "Mislim da je otišao u mirovinu”, ravnodušno je rekla Sylvie. Ursula je još nosila dugu kosu, uglavnom Hughu za ljubav, no jednog je dana otišla u Beaconsfield s Millie i ošišala se na kratko. Bio je to pokajnički čin pri kojem se umnogome osjećala kao mučenica ili redovnica. Pretpostavljala je da će zauvijek živjeti tu negdje između. Hugh se prije iznenadio nego ražalostio. Pretpostavljala je da je šišanje blaga sprdnja u usporedbi s Belgravijom. "Za Boga miloga”, rekao je kad je sjela za stol za večeru, neprimamljive teleće kotlete a la Russe. ("To ni pas s maslom ne bi pojeo”, rekao je Jimmy, iako bi Jimmy, dječak koji je jeo s veličanstvenim tekom, Škotov obrok smazao s maslom ili bez njega.) "Izgledaš kao druga osoba”, rekao je Hugh. "Ta to je valjda samo pozitivno”, rekla je Ursula. "Meni se sviđala stara Ursula”, rekao je Teddy. "Pa očito si jedini”, promrmlja Ursula. Sylvie ispusti zvuk koji nije dao punu riječ, a Hugh reče Ursuli: "Ma daj, ja mislim da si No nikad nije doznala što Hugh o njoj misli jer je glasno lupanje alke na ulaznim vratima najavilo prilično zabrinutogbojnika Shawcrossa koji je došao pitati je li Nancy kod njih. "Oprostite što vas ometam pri večeri” reče dok je oklijevao u dovratku blagovaonice. "Nije ovdje” rekao je Hugh, iako je Nancyna odsutnostbila očita.


Bojnik Shawcross namršti se na kotlete na njihovim tanjurima. "Otišla je skupljati lišće na stazi”, reče. "Za prirodopisnu zbirku. Znaš nju.” Te je riječi uputio Teddyju, Nancynoj srodnoj duši. Nancy je voljela prirodu, vječno je skupljala grančice i češere, školjke i kamenje i kosti, poputtotema neke drevne religije. "Dijete prirode”, zvala ju je gospođa Shawcross ("Kao da je to nešto pozitivno” rekla je Sylvie). "Htjela je hrastovo lišće”, rekao je bojnik Shawcross. "Mi u vrtu nemamo hrašće.” Slijedila je kratka rasprava o izumiranju engleskoga hrasta, a za njom ozbiljan tajac. Bojnik Shawcross se nakašlje. "Roberta kaže da je nema već nekih sat vremena. Prošao sam cijelu stazu, do kraja i natrag, dozivao je. Ne znam gdje bi mogla biti, I Winnie i Millie je traže.” Bojnik Shawcross već je izgledao kao da mu je zlo. Sylvie natoči čašu vode i stavi mu je u ruku. "Sjednite”, reče. On ne sjedne. Naravno, mislila je Ursula, misli naAngelu. "Valjda je našla nešto zanimljivo,” rekao je Hugh, "ptičje gnijezdo ili mačku lutalicu s mačićima. Znate nju.” Sad su se svi složili da znaju kakva je Nancy. Bojnik Shawcross uzme žlicu s jedaćeg stola i odsutno se zagleda u nju. "Propustila je večeru.” "Idem i ja da vam pomognem tražiti”, reče Teddy i naglo ustane od stola. I on je znao kakva je Nancy, znao je da nikad ne propušta večeru. "I ja ću”, reče Hugh i potapša bojnika Shawcrossa po leđima u znak ohrabrenja, odustavši od telećih kotleta. "Da pođem i ja?” upita Ursula. "Ne”, reče Sylvie. "Ne ide ni Jimmy. Ostani ovdje, mi ćemo pretražiti vrtove.” Ovaj put ništa od ledare. Nancy je završila u bolničkoj mrtvačnici. Bila je još topla i mekana kad su je našli, netko ju je ugurao u praznu staru kopanju za stoku. "Nakon zlostavljanja”, rekao je Hugh Sylvie, a Ursula se poput uhode pritajila iza vrata jutarnjeg salona. "Dvije djevojčice u tri godine, to očito nije puka podudarnost. Zadavljena kao onomad Angela.” "Među nama živi čudovište”, rekla je Sylvie. Našao ju je bojnik Shawcross. "Hvala Bogu da ovaj put nije siroti Ted”, rekao je Hugh, "Ne bi to podnio.” Teddy to ionako nije mogao podnijeti. Tjednima takoreći nije riječ rekao. Odsjeklo mu je dušu, kazao je kad je napokon progovorio. "Ožiljci zarastaju”, rekla je Sylvie. "Čak i najgori.” "Misliš da je to istina?” rekla je Ursula i pritom mislila na glicinijine tapete i čekaonicu u Belgraviji, a Sylvie je rekla: "Pa ne baš uvijek”, nije se ni potrudila da slaže. Čuli su kako gospođa Shawcross cijelu prvu noć vrišti. Poslije joj lice više nikad nije došlo na svoje i doktor Fellowes ih je izvijestio da je doživjela "manju kap”. "Jadna, jadna žena”, rekao je Hugh. "Nikad ne zna gdje su joj te djevojčice”, rekla je Sylvie. "Samo ih pušta da divljaju. Sad plaća ceh za neopreznost.” "Joj, Sylvie,” žalosno je rekao Hugh, "gdje ti je srce?” Pamela je otišla u Leeds. Hugh ju je odvezao Bentleyjem. Kovčeg joj je bio prevelik za prtljažnik i morali su ga poslati vlakom. "Toliki je da unutra možeš sakriti mrtvaca”, rekla je Pamela. Smjestit će se u ženskom domu i već su je obavijestili da će sobicu dijeliti s djevojkom po imenu Barbara, iz Macclesfielda. "Bit će ti kao kod kuće,” hrabrio ju je Teddy, "samo što će Ursula biti netko drugi.” "E, pa baš mi zato uopće neće biti kao kod kuće” rekla je Pamela. Malo je prežestoko stisnula Ursulu prije nego što se ukrcala u auto i sjela kraj Hugha. "Jedva čekam da odem,” rekla je Pamela Ursuli u krevetu posljednje noći, "ali peče me savjest što tebe ostavljam.”


Kad se Ursula najesen nije vratila u školu, nitko njezinu odluku nije doveo u pitanje. Millie je Nancyna smrt odveć pogodila i nije joj bilo ni do čega. Ursula je svakog jutra putovala vlakom u High Wycombe da bi pohađala privatnu tajničku školu. "Škola” je bila visokoparna riječ za dvije prostorije, hladnu kuhinjicu i još hladniju izbu sa zahodom iznad voćarnice u glavnoj ulici. Školu je vodio čovjek po imenu gospodin Carver, čije su životne strasti bile esperanto i Pitmanova stenografija, pri čemu mu je druga bila korisnija od prve. Ursula je zavoljela stenografiju, sličila je tajnoj šifri s posve novim rječnikom - aspiratima i kvačicama, složenim suglasnicima, posebnim kraticama, polućenjem i udvajanjem - poput jezika koji ne pripada ni mrtvima ni živima, nego neobično tromima. Nekako ju je smirivalo dok je slušala kako gospodin Carver jednoličnim pijevnim glasom izgovara popise riječi teren, terenac, terenski, materinski, materin, princ, prinčevski, prinčevi, princeza, princeze... Sve su ostale djevojke s tečaja bile veoma ugodne i srdačne - vedre, praktične duše koje nikad ne zaboravljaju ravnala i bilježnice za stenografiju i redovito u torbi imaju najmanje dvije različite boje tinte. Po ružnu bi vremenu za ručak ostale u školi, dijelile užinu koju su ponijele i krpale svilene čarape među pisaćim strojevima. Ljeto su provele na planinarenju, plivanju i logorovanju i Ursula se pitala je li im pri samom pogledu na nju jasno koliko je njezino ljeto bilo drukčije. "Belgravia” je sad bila njezin stenogram za ono što se dogodilo. ("Pobačaj”, rekla je Pamela. "Ilegalan pobačaj.” Pamela nikad nije izbjegavala netaktične riječi. Ursuli bi bilo mnogo draže da se potrudi.) Zavidjela im je što su im životi tako obični. (Kako bi Izzie prezrela takvu pomisao.) Ursuli se činilo da je zauvijek izgubila priliku da bude obična. Što bi bilo da se bacila pod ekspresni vlak ili da je poslije Belgravije umrla ili, uostalom, što bi bilo da jednostavno otvori prozor svoje sobe i baci se van na glavu? Bi li se doista mogla vratiti i krenuti ispočetka? Ili joj je, kako joj svi govore i ona im mora vjerovati, sve to samo u glavi? Pa što i ako jest - nije li i sve u njezinoj glavi također stvarno? Što ako nema nikakve dokazive stvarnosti? Što ako onkraj uma ništa ne postoji? Filozofi su se davno "uhvatili ukoštac” s tim problemom, prilično joj je klonulo rekao doktor Kellet, bilo je to jedno od prvih pitanja kojima su se pozabavili, tako da doista nema smisla da ona njime razbija glavu. No nije li sama priroda te dvojbe takva da se s njom svatko svaki put iznova bori? ("Pusti tipkanje,” pisala je Pamela iz Leedsa, "trebaš studirati filozofiju, tvoj je um kao stvoren za to. Kao kad terijer glođe superdosadnu kost”) Naposljetku je krenula u potragu za doktorom Kelletom i ustanovila da se u njegovoj ordinaciji smjestila žena čelične kose i čeličnih naočala koja joj je priopćila da je doktor Kellet doista otišao u mirovinu. Bi li se htjela s njom dogovoriti za termin? Ne, Ursula je rekla da ne bi. Prvi je put bila u Londonu poslije Belgravije i doživjela napad panike u podzemnoj željeznici na liniji Bakerloo na povratku iz Harley Streeta pa je na postaji Marylebone morala istrčati hvatajući zrak. Kolporter joj je rekao: "Je li vam dobro, gospođice?”, a ona je rekla da jest, jest, sve je u redu, hvala. Gospodin Carver volio je djevojkama ("svojim djevojkama”) lagano dodirnuti ramena, pomilovati angoru bolero-veste ili runsku vunu pulovera kao da su mu mile životinje. Ujutro su vježbale tipkanje na velikim Underwoodima. Katkad bi im gospodin Carver zadao da vježbaju s povezima za oči jer je tvrdio da nema drugog načina da ih spriječi da gledaju u tipke i izgube na brzini. Ursula se s povezom osjećala poput vojnika kojeg će svakog časa strijeljati kao dezertera. U tim bi ga trenutcima čula kako ispušta čudne zvukove, prigušeno sopće i grokće, ali nije htjela proviriti ispod poveza da vidi što radi. Popodne su stenografirale - vježbale su na uspavljujućim diktatima koji su obuhvaćali sve


vrste poslovnih pisama. Poštovani-gospodim, vaše-sam-pismo predočio Upravnom-odboru na jučerašnjem-sastanku, no nakon kraće rasprave morali-su odgoditi daljnje-razmatranje dotičnog-pitanja do sljedećeg sastanka-Uprave, koji-će-se održati posljednjeg-utorka... Sadržaj pisama bio je krajnje dosadan, u neobičnoj opreci s bijesnom bujicom tinte u njihovim blokovima dok su se mučile održati korak. Jednog popodneva, dok im je diktirao: Bojimo-se da oni-koji-dižu glas protiv imenovanja nemaju-nikakve izglede-za-uspjeh, gospodin Carver prošao je iza Ursule i nježno joj dodirnuo šiju koju više nije štitila duga kosa. Sva je protrnula. Zapiljila se u tipke Undervvooda na stolu pred sobom. Je li nešto u njoj izazvalo takvu pažnju? Zar nije dobra osoba?

Lipanj 1932. Pamela je odabrala bijeli brokat za sebe i žuti saten za djeveruše. Žuta je vukla na kiselo i sve su djeveruše blago izgledale kao da imaju jetrene smetnje. Bilo ih je četiri - Ursula, Winnie Shawcross (radije je odabrala nju nego Gertie) i Haroldove dvije najmlađe sestre. Harold je bio potomak velike i bučne obitelji iz Old Kent Roada koju je Sylvie smatrala "inferiornom”. Haroldove životne prilike nije iskupila ni činjenica da je liječnik (Sylvie je liječnička struka bila neobično odbojna). "Ta nije li i tvoja obitelj u neku ruku declassee?" rekao je Hugh Sylvie. Budući mu se zet sviđao, smatrao ga je "osvježenjem”. Sviđala mu se i Haroldova mati Olive. "Govori što misli” rekao je Sylvie. "I misli što govori. A ne kao neki ljudi.” "U knjizi uzoraka bila mi je zgodna” sumnjičavo je rekla Pamela na Ursulinoj trećoj i posljednjoj probi u krojačkom salonu u Neasdenu - kud baš ondje. Poprijeko krojena haljina Ursuli se čvrsto napela preko trbuha. "Od prošle ste se probe udebljali” rekla je krojačka. "Zbilja?” "Jesi” rekla je Pamela. Ursula se sjetila kad se prošli put udebljala. Belgravia. Ovaj put svakako ne zato. Stajala je na stolcu, a krojačica je kružila oko nje s jastučićem za pribadače na zapešću. "No svejedno lijepo izgledaš” dodala je Pamela. "Na poslu cijeli dan sjedim”, rekla je Ursula. "Valjda bih trebala više hodati.” Bilo se tako lako ulijeniti. Živjela je sama, ali to nitko nije znao. Hilda, djevojka s kojom je trebala dijeliti stan - posljednji kat u Bayswateru - odselila se iako je, hvala Bogu, još plaćala stanarinu. Hilda je stanovala u Ealingu u "pravoj malenoj palači užitaka” s muškarcem po imenu Ernest kojemu supruga nije htjela dati rastavu pa se morala pred roditeljima pretvarati da je još u Bayswateru i živi kao kreposna neudana žena. Ursula je pretpostavljala da će joj se Hildini roditelji kad-tad nenadano pojaviti na vratima pa će morati ispresti kakvu laž, ili više njih, ne bi li im objasnila zašto im nema kćeri. Hugh i Sylvie bi se zgrozili pri pomisli da Ursula u Londonu živi sama. "Bayswater?” sumnjičavo je rekla Sylvie kad je Ursula objavila da se seli iz Lisjaka. "Zar je to doista nužno?” Hugh i Sylvie došli su u inspekciju stana, a i Hilde, koja se na Sylvienu rešetanju dobro držala. No Sylvie je ipak zaključila da i stan i Hilda baš i ne zadovoljavaju. Stanarinu je plaćao "Ernest iz Ealinga”, kako ga je Ursula redovito u glavi zvala ("uzdržavana žena”, smijala se Hilda), no Hilda bi svaka dva tjedna osobno svratila da pokupi poštu i preda joj novac za stanarinu. "Mogu naći drugu cimericu”, ponudila je Ursula, iako joj je ta zamisao bila mrska. "Daj da malo pričekamo”, rekla je Hilda, "da vidimo hoće li mi ovo funkcionirati. To ti je najljepše kad živiš u grijehu: uvijek možeš jednostavno dići sidro.” "Može i Ernest (iz Ealinga).” "Ta imam dvadeset i jednu godinu, on četrdeset dvije, vjeruj mi, on neće dići sidro.”


Laknulo joj je kad se Hilda odselila. Ursula je mogla cijelu večer ljenčariti u kućnom haljetku s uvijačima u kosi, jesti naranče i čokoladu i slušati radio. Hilda se protiv svega toga ne bi bunila, štoviše, uživala bi, no Sylvie joj je od malih nogu ucijepila da se pred ljudima treba ponašati dostojanstveno i toga bi se teško riješila. Nakon nekoliko tjedana samovanja, sinulo joj je da je takoreći bez prijatelja, a i ni do onih joj malobrojnih nikad nije dovoljno stalo da bi im se javljala. Millie je otišla u glumice i gotovo je sve vrijeme izbivala s putujućom kazališnom družinom. Tu i tamo poslala bi razglednicu iz mjesta koja inače vjerojatno nikad ne bi posjetila - Stafforda, Gatesheada, Granthama - i crtala smiješne karikature sebe u različitim ulogama ("Ja kao Julija, kakav smijeh!”). Njihovo prijateljstvo zapravo nije preživjelo Nancynu smrt. Obitelj Shawcross u svojoj se boli zatvorila i kad je Millie napokon ponovno počela živjeti svojim životom, ustanovila je da je Ursula od svoga odustala. Ursulu je često hvatala želja da Millie objasni Belgraviju, ali nije htjela ugroziti ono što je od njihove krhke veze preostalo. Ursula je radila za veliku uvoznu tvrtku i kad bi slušala kako djevojke u uredu brbljaju o tome što su i s kim radile, katkad bi se zapitala kako su, za Boga miloga, upoznale sve te ljude, te Gordone, Charlieje, Dickove, Mildred, Eileen i Vere - veselo i nespokojno stado s kojim su pohađale varijetee i kina, išle na klizanje, plivale na riječnim kupalištima i u toplicama te autom odlazile na izlete u Eppinšku šumu i Eastbourne. Ursula nije radila ništa od toga. Ursula je žudjela za samoćom, ali je mrzila osamu, a nije znala ni odakle bi počela rješavati tu mozgalicu. Na poslu su je smatrali osobom izvan svoga kruga, kao da je u svakom pogledu iznad njih, iako nije bila. Povremeno bi joj netko iz uredske klike rekao: "Bi li pošla s nama poslije posla?” Bile su dobronamjerne, a ona je to doživljavala kao samilost, što je vjerojatno i bilo posrijedi. Nikad ne bi prihvatila poziv. Slutila je, ili ne, znala je da je ogovaraju, bez pakosti, samo iz znatiželje. Pretpostavljale su da kod nje ima još nečega. As u rukavu. Tiha voda brijege dere. Razočarale bi se kad bi znale da nema ničega više, da su čak i klišeji zanimljiviji od života koji ona vodi. Bez dubine, bez mraka (možda u prošlosti, ali danas ne). Osim ako ne računaš alkohol. A pretpostavljala je da bi ga računale. Posao je bio tlaka - beskrajne otpremnice i carinske deklaracije i teretnice i zaključni računi. Sama roba - rum, kakao, šećer - kao da je zajedno sa svojim egzotičnim podrijetlom bila u opreci sa svagdašnjom dosadom ureda. Pretpostavljala je da je malen zubac na velikom kotaču Carstva. "Što fali zupcima”, rekao je Maurice, koji je pak sada bio velik kotač u Ministarstvu unutarnjih poslova. "Svijet treba zupce.” Ona nije htjela biti zubac, no kao da joj je Belgravia prekrižila bilo kakve veće ambicije. Ursula je znala kako je počela piti. U pitanju nije bila nikakva drama, nego nešto posve sitno i pitomo, boeuf bourguignon koji je planirala za Pamelu kad je prije nekoliko mjeseci došla na vikend. Još je radila u laboratoriju u Glasgowu i htjela je kupiti neke stvari za vjenčanje. Ni Harold se još nije presebo, na mjesto u Londonskoj kraljevskoj bolnici trebao je stupiti za nekobko tjedana. "Bit će bjep vikend, samo nas dvije”, rekla je Pamela. "Hilde nema” Ursula je tečno lagala. "Otišla je u Hastings na vikend s majkom.” Nije bilo razloga da Pameb prešuti istinu o dogovoru s Hildom, bar je s Pamelom oduvijek mogla biti iskrena, no nešto ju je spriječilo. "Sjajno” rekla je Pamela. "Dovući ću Hildin madrac u tvoju sobu pa će nam biti kao u stara vremena.” "Raduješ b se braku?” pitala je Ursula dok su ležale u postelji. Zapravo uopće nije bilo kao u stara vremena. "Naravno da se radujem, zašto bih se inače udavala? Sviđa mi se ideja braka. Nekako je gladak i zaokružen i čvrst.” "Poput oblutka?” rekla je Ursula.


"Simfonije. No valjda je prije kao duet.” "Pjesničke sbke nisu tvoj stil." "Sviđa mi se što naši roditelji imaju”, jednostavno je rekla Pamela. "Zbilja?” Pamela odavno nije provela duže vremena s Hughom i Sylvie. Možda nije znala što danas imaju. Prije nesuglasje nego suzvučje. "Jesi b ti koga upoznala?” oprezno je pitala Pamela. "Nisam. Nikoga.” "Nisi još” rekla je Pamela svojim najpoticajnijim tonom. Boeuf bourguignon je, naravno, tražio burgundac i Ursula je u stanci za ručak svratila u vinariju kraj koje je svakodnevno prolazila na putu na posao u Cityju. Lokal je bio prastar, drvena se oprema interijera doimala kao da se stoljećima natapala u vinu, a tamne boce prekrasnih etiketa kao da su obećavale nešto onkraj vlastita sadržaja. Vinar joj je odabrao bocu, neki ljudi za kuhanje rabe nekvalitetno vino, rekao je, no nekvalitetno je vino dobro samo za ocat. On je sam bio opor i prilično bespogovoran. S bocom je baratao nježno i brižno kao da je novorođenče, s ljubavlju je umotao u svileni papir i predao je Ursuli da je položi u kolijevku svoje pletene torbe za kupnju, gdje će kupljena roba tijekom popodneva ostati skrivena od ostatka ureda, da ne bi slučajno pomislili kako u potaji pije. Ursula je burgundac kupila prije govedine pa je te večeri pomislila da bi ga mogla otvoriti i kušati čašu, kad ga je već vinar toliko nahvalio. Naravno, alkohol je pila i prije, nije bila nikakva antialkoholičarka, no nikad nije pila sama. Nikad nije otvorila skupu bocu burgundca i natočila čašu samo sebi (kućni haljetak, uvijači, plinska peć koja fino grije). Bilo joj je kao kad u hladnoj noći uđeš u toplu kupku: jako i bogato vino odjedanput se pokazalo kao golema utjeha. Ta nije li to Keatsov pehar pun toplog juga? Uobičajeno joj je malodušje kanda malo isparilo pa je popila još jednu čašu. Kad je ustala, prilično joj se mantalo pa se sama sebi nasmijala. "Cuguš” reče, iako nije imala komu i nesvjesno počne razmišljati o tome da nabavi psa. Imala bi s kim razgovarati. Pas poput Škota svaki bi je dan dočekao veselo i bodro i možda bi nešto od toga prešlo i na nju. Škota više nije bilo, srčani udar, rekao je veterinar. "A njegovo je srdašce bilo tako silno”, rekao je Teddy, i on slomljena srca. Zamijenili su ga malim engleskim hrtom tužnih očiju koji je izgledao odveć nježno za bure i oluje pasjeg života. Ursula ispere čašu i vrati čep u bocu tako da je za sutrašnju govedinu ostalo i više nego dovoljno pa odglavinja u krevet. Tvrdo je zaspala i nije se budila do zvona budilice, za promjenu od uobičajene vrtnje u postelji. Da ispijem i svijet neviđen ostavim. Kad se probudila, shvatila je da se nikako ne bi mogla brinuti za psa. Sutradan bi joj dosadu cijelog popodneva ispisivanja primitaka i izdataka na poslu raspršila pomisao na pola boce vina koju je ostavila na dasci za sušenje u kuhinji. Na kraju krajeva, za govedinu može kupiti novu bocu. "Tako je dobro, ha?” rekao je vinar kad se za dva dana ponovno pojavila. "Ne, ne,” nasmijala se ona, "večeru još nisam ni kuhala. Sinulo mi je da bih trebala imati jednako dobro vino da je poprati.” Shvatila je da se u taj ljupki dućan više ne može vratiti, teško da bi itko mogao u nedogled pripremati boeuf bourguignon. Pameli je Ursula pripremila trijeznu seljačku pitu, a za desert pečene jabuke i kremu od jaja. "Donijela sam ti dar iz Škotske”, rekla je Pamela i izvukla bocu viskija od slada. Kad je popila viski, našla je drugog vinara - taj se prema svojoj robi nije ophodio s onako dubokim poštovanjem. "Za boeuf bourguignon", rekla je, iako nije pokazao nikakvo zanimanje za svrhu. "Zapravo ću uzeti dvije boce. Kuham za mnogo ljudi.” Dvije boce Guinessa iz gostionice na uglu. "Za brata,” rekla je, "nenadano je svratio.” Teddy još nije navršio osamnaest godina i


sumnjala je da pije. Dva dana poslije ista stvar. "Opet vam je došao brat, gospođice?” reče gostioničar. Namigne joj i ona porumeni. Talijanski restoran u Sohou kraj kojeg se "našla u prolazu” rado joj je bez pitanja prodao dvije boce kjantija. "Šeri iz drveta” - može odnijeti demižon u konzum na kraju ulice pa će joj ga napuniti iz bačve. ("Za mamu”) Rum iz gostionica daleko od stana ("za tatu”). S različitim je vrstama alkohola eksperimentirala poput znanstvenika, no znala je što joj je najmilije, ona prva boca rujnog hipokrenca, ono krvavocrveno vino. Kovala je planove da dostavom naruči cijeli sanduk ("za obiteljsko slavlje”). Počela je piti u potaji. Bio je to privatan čin, osoban i samotnički. Na samu bi joj pomisao na piće srce muklo zatuklo od straha i iščekivanja. Nažalost, uza stroge zakone o prodaji alkohola i strepnju od poniženja, mlada se žena iz Bayswatera katkad morala itekako pomučiti da bi hranila svoju ovisnost. Bogatima je bilo lakše, Izzie je negdje otvorila račun, vjerojatno kod Harrodsa, pa su joj robu jednostavno dostavljali kući. Umočila je nožne prste u vode rijeke Lete i nije se ni snašla, već se počela utapati, u roku od nekoliko tjedana iz trezvenjakinje se pretvorila u pijanduru. Bilo je to sramotno, ali u isti mah i način da zbriše sramotu. Svakog se jutra budila i mislila: večeras ne, večeras neću popiti, a svakog je popodneva čežnja samo rasla dok se zamišljala kako na kraju dana ulazi u stan i dočekuje je zaborav. Čitala je senzacionalističke prikaze pušionica opijuma u Limehouseu i pitala se jesu li istiniti. Ako hoće prigušiti bol postojanja, opijum zvuči bolje od burgundca. Vjerojatno bi joj Izzie mogla dati adresu kineske pušionice opijuma, ona je "dimila crnjaka”, kako je veselo objavila, no Ursula je slutila da takvo što zapravo ne može pitati. Možda je ne bi dovelo do nirvane (ipak se pokazala kao dostojna učenica doktora Kelleta), nego do nove Belgravije. Izzie su povremeno dopuštali da se vrati u krug obitelji ("Samo za vjenčanja i sprovode”, rekla je Sylvie. "Za krštenja ne”). Pozvali su je na Pamelino vjenčanje, no na Sylvieno se duboko olakšanje ispričala. "Vikend u Berlinu”, rekla je. Poznavala je nekoga s avionom “preuzbudljivo" i s njim onamo leti. Ursula je povremeno posjećivala Izzie. Užas Belgravije bio im je zajednička točka, uspomena koja ih je povezala za sve vijeke, iako je nikad nisu spominjale. Umjesto nje stigao je svadbeni dar, komplet srebrnih vilica za tortu, što je Pameli kanda bilo smiješno. "Kako banalno”, rekla je Ursuli. "Svaki put te iznenadi.” "Još malo i gotovo”, reče krojačica iz Neasdena kroz puna usta pribadača. "Valjda se jesam malo zaokružila”, rekla je Ursula dok je u zrcalu gledala kako se žuti saten napinje da napravi mjesta za njezinu mješinu. Možda bih se trebala učlaniti u Ženski savez za zdravlje i ljepotu. Trijezna kao Turčin, na povratku kući s posla se spotaknula. Bilo je to nekoliko mjeseci nakon Pamelina vjenčanja, jedne jadne, mokre i mračne večeri u studenome, i jednostavno nije vidjela ploču nogostupa koju je nadignuo korijen stabla. Imala je pune ruke - knjige iz knjižnice i namirnice iz dućana, sve što je na brzinu pokupila u stanci za ručak - i nagonski je spašavala namirnice i knjige, a ne sebe. Tako je licem tresnula o nogostup, a punu je snagu udarca podnio nos. Bol ju je ošamutio, nikad u životu nije iskusila ništa slično. Kleknula je na tlo i obujmila se rukama, sad je kupljenu robu i knjige prepustila mokrom pločniku. Samu je sebe čula kako stenje - jadikuje - i nikako to nije mogla prekinuti. "O, jao,” rekao je neki muški glas, "kako ste se unesrećili. Dajte da vam pomognem. Taj vam je krasni šal boje breskve sav krvav. Je li to breskva ili losos?” "Breskva”, promrmlja unatoč bolu pristojna Ursula. Nikad nije previše razmišljala o šalu od mohera koji je imala oko vrata. Činilo joj se da je krvi mnogo. Osjećala je kako joj cijelo lice otiče i hrđavi vonj guste krvi u nosu, no bol je stupanj-dva jenjao.


Muškarac je bio prilično pristao, ne osobito visok, no imao je smećkastoplavu kosu i plave oči, a koža lica koja se napinjala preko pravilnih jagodica bila mu je čista, kao uglačana. Pomogao joj je da se osovi na noge. Ruka mu je u njezinoj bila čvrsta i suha. "Zovem se Derek, Derek Oliphant”, rekao je. "Elefant?” "Oliphant.” Za tri su se mjeseca vjenčali. Derek je korijene vukao iz Barneta, a Sylvie ih je smatrala jednako neuglednima kao i svojedobno Haroldove. Naravno, za Ursulu je tu bila srž njegove privlačnosti. Predavao je povijest u Blackwoodu, drugorazrednoj privatnoj školi za dječake ("djecu ambicioznih trgovaca”, prezrivo je rekla Sylvie) i Ursuli se udvarao koncertima u Wigmore Hallu i šetnjama na Primrose Hillu. Odlazili su na duge vožnje biciklom koje bi završile u ugodnim gostionicama u udaljenim predgrađima, s malim mladim pivom za njega i limunadom za nju. Ispostavilo se da je slomila nos. ("0, baš mi te žao”, pisala je Pamela. "A imala si tako lijep nos.”) Prije nego što ju je otpratio u bolnicu, Derek ju je odveo u obližnju gostionicu da se malo umije. "Dajte da vam naručim konjak”, rekao je kad je sjela, a ona je rekla: "Ne, ne, dobro mi je. Samo ću popiti čašu vode. Ja baš i ne pijem”, iako se prethodne večeri onesvijestila na podu svoje sobe u Bayswateru zahvaljujući boci džina koju je ukrala iz Izziene kuće. Od Izzie je krala bez imalo grizodušja, Izzie je njoj toliko toga uzela. Belgravia, i tako to. Ursula je piti prestala takoreći jednako naglo kako je i počela. Pretpostavljala je da je u sebi nosila bezdan koji su izdubli u Belgraviji. Pokušala ga je ispuniti alkoholom, ali sad su ga punili osjećaji prema Dereku. Što je osjećala? Uglavnom olakšanje da se netko želi brinuti za nju, netko tko nema pojma o njezinoj sramotnoj prošlosti. "Zaljubila sam se”, pisala je Pameli u popriličnu zanosu. "Hura”, otpisala je Pamela. "Katkad”, rekla je Sylvie, "čovjek zabunom misli da je zahvalnost ljubav.” Dereku je majka još živjela u Barnetu, no otac mu je bio pokojni, kao i mlađa sestra. "Strašna nesreća” rekao je Derek. "S četiri je godine pala u kamin.” Sylvie je oduvijek inzistirala na rešetkama oko kamina. Derek je rekao da se u djetinjstvu za dlaku utopio kad je Ursula spomenula vlastitu nezgodu u Cornwallu. Bila je to jedna od malobrojnih pustolovina u njezinu životu u kojima je imala posve nevinu ulogu. A Derek? Silovita plima, prevrtanje čamca na vesla, junačko plivanje do obale. Nije bilo potrebe za gospodinom Wintonom. "Sam sam se spasio”, rekao je. "Znači da nije posve običan”, rekla je Hilda i Ursuli ponudila cigaretu. Oklijevala je, ali je odbila, nije se bila spremna upustiti u novu ovisnost. Upravo je pakirala svu svoju imovinu. Jedva je čekala da Bayswater ostane iza nje. Derek je stanovao u unajmljenu stanu u Holbornu, no dovršavao je kupnju kuće za njih dvoje. "Inače, pisala sam gazdi”, rekla je Hilda. "Rekla sam mu da se obje selimo. Rekla sam ti da Ernieju žena daje rastavu?” Zijevnula je. "Zaprosio me. Mislila sam si da baš mogu i pristati. Obje ćemo biti pristojne udane žene. Mogu ti doći u posjet u - gdje ono?” "Wealdstone.” Na vjenčanju u matičnom uredu su, prema Derekovim željama, jedini uzvanici bili njegova majka i Hugh i Sylvie. Pamela se uzrujala što je nisu pozvali. "Nismo htjeli čekati” rekla je Ursula. "I Derek nije htio strku.” "A zar ti ne želiš strku?” pitala je Pamela. "Nije li u tome bit vjenčanja?” Ne, nije željela strku. Biti će nečija, napokon sigurna, samo to je bitno. Ništa joj ne znači da bude mladenka, a sve da bude supruga. "Htjeli smo da bude jednostavno”, odlučno je rekla.


("A prema svemu sudeći i jeftino”, rekla je Izzie. Poslala je još jedan komplet banalnih srebrnih vilica za tortu.) "Reklo bi se da je sasvim drag momak”, rekao je Hugh na zamjeni za svadbu, troslijednom ručku u restoranu blizu matičnog ureda. "Jest”, složila se Ursula. "Veoma je drag.” "No ovo je ipak malo neobično, medvjediću”, rekao je Hugh. "Nije kao Pammyna svadba, ne? Na nju je valjda došlo pola Old Kent Roada. I sirotom je Tedu bilo veoma krivo što danas nije pozvan. No samo da si ti sretna,” dodao je u znak ohrabrenja, "to je glavno.” Ursula je na obredu nosila golubinje siv kostim. Sylvie je svima za zapučke podijelila cvjećarske ruže iz staklenika. "Nažalost, ruže nisu moje”, rekla je gospođi Oliphant. “Gloire des Mousseux, ako vas zanima.” "Sigurno su krasne”, rekla je gospođa Oliphant tako da to nije zvučalo kao bogzna kakav kompliment. "Tko srlja u brak, imat će vremena za kajanje”, mrmljala je Sylvie ne obraćajući se nikomu pojedinačno prije nego što je suzdržano šerijem nazdravila mladencima. "Jesi li se ti pokajala?” blago ju je upitao Hugh. Sylvie se pretvarala da ne čuje. Bila je osobito netrpeljivo raspoložena. "Mislim da je u vremenu promjene”, Ursuli u neprilici šapne Hugh. "I ja sam”, šapne ona njemu. Hugh joj stisne ruku i reče: "Takvu te volim.” "A zna li Derek da nisi nedirnuta?” pitala je Sylvie kad je ostala sama s Ursulom u ženskom toaletu. Sjedile su na podstavljenim stolčićima i u zrcalu popravljale ruž za usne. Gospođa Oliphant ostala je za stolom jer nije nosila ruž pa nije imala što popravljati. "Nedirnuta?” ponovi Ursula i zagleda se u Sylvie u zrcalu. Što to znači, da je oštećena? Ili u kvaru? "Djevičanstvo”, rekla je Sylvie. "Razdjevičenje”, nestrpljivo je dodala kad je vidjela Ursulin blijedi pogled. "Za nekoga tko nije nikakva svetica, nevjerojatno si naivna.” Sylvie me nekoć voljela, pomisli Ursula. A sad me više ne voli. "Nedirnuta”, opet ponovi Ursula. To joj pitanje nikad nije ni palo na pamet. "Kako će znati?” "Po krvi, naravno”, prilično će razdražljivo Sylvie. Ursula pomisli na glicinijine tapete. Na defloraciju. Nije znala da tu postoji veza. Mislila je da je krv bila rana, a ne proboj slavoluka. "No, možda ne primijeti”, uzdahne Sylvie. "Sigurno neće biti prvi muž koji je prve bračne noći nasjeo na prijevaru.” "Nove ratničke boje?” opušteno je rekao Hugh kad su se vratile za stol. Ted je naslijedio Hughov osmijeh. Derek i gospođa Oliphant jednako su se mrštili. Ursula se pitala kakav je bio gospodin Oliphant. Rijetko su ga spominjali. "Taštino, ime ti je žena” rekao je Derek, činilo se usiljeno dobre volje. Ursula je primijetila da mu u društvu nije onako lagodno kako je isprva mislila. Nasmiješila mu se, osjećala je da imaju novu sponu. Shvatila je da ulazi u brak s nezancem. ("Svatko uđe u brak s neznancem”, rekao je Hugh.) "Prava je riječ slabost, dobroćudno je rekla Sylvie. “Slabosti, ime ti je žena. Hamlet. Iz nekog ga razloga mnogi pogrešno citiraju.” Derekse smrkne, ali onda se nasmije: "Kapa dolje, gospođo Todd, znanjem me šijete.” Na kuću u Wealdstoneu izbor je pao zbog smještaja, bila je razmjerno blizu škole u kojoj je Derek predavao. Imao je nasljedstvo, "posve malenu svotu” od ulaganja svoga rijetko spominjanog oca. Bila je to "solidna” kuća u nizu u Masons Avenue, s okvirnom konstrukcijom u tudorskom stilu i staklenim mozaikom i vitrajem na ulaznim vratima koji je prikazivao galiju pod


punim jedrima, iako je Wealdstone očito bio daleko od bilo kakva mora. Kuća je bila potpuno moderno opremljena, a u blizini su bili dućani, liječnik, zubar i park u kojem se djeca mogu igrati, zapravo sve što bi mlada supruga (i majka, "jednoga veoma skorog dana” tvrdio je Derek) mogla poželjeti. Ursula se već vidjela kako ujutro doručkuje s Derekom prije nego što ga isprati na posao, vidjela se kako im djecu vozi u kolicima pa ih ljulja na ljuljačkama, navečer ih kupa i čita im priče za laku noć u njihovoj ljupkoj sobi. Ona i Derek navečer će tiho sjediti u salonu i slušati radio. On može raditi na knjizi koju piše, školskom udžbeniku - Od Plantageneta do Tudora. ("Bogme,” rekla je Hilda, "zvuči silno uzbudljivo.”) Wealdstone je bio daleko od Belgravije. Hvala Bogu. Prostor u kojem će voditi taj bračni život ostao joj je u mašti do poslije medenog mjeseca jer je Derek kuću kupio i namjestio da je ona uopće nije vidjela. "Ne misliš da je to malo čudno?” rekla je Pamela. "Ne”, rekla je Ursula. "Dođe mi kao iznenađenje. To mi je njegov svadbeni dar.” Kad ju je Derek napokon nespretno prenio preko praga u Wealdstoneu (trijema u crvenim pločicama koji ni Sylvie ni William Morris ne bi blagoslovili), Ursula se nije mogla othrvati štrecaju razočaranja. Pokazalo se da je kuća oskudnija i staromodnija nego što je zamišljala i imala je neku dozu čamotinje - zato što u uređivanju nije sudjelovala ženska ruka, pretpostavila je - pa se iznenadila kad je Derek rekao: "Pomogla mi je mama.” No naravno, sličnu si tmurinu vidio u Barnetu, gdje se obudovjela gospođa Oliphant nije mogla riješiti određene sumorne crte. Sylvie je medeni mjesec provela u Deauvilleu, a Pamela na planinarenju u Švicarskoj, ali Ursula je brak počela prilično kišnim tjednom u Worthingu. Udala se za jednog čovjeka ("sasvim dragog momka”), a probudila se s drugim, napetim poput opruge Sylvienoga malenog putnog sata. Promijenio se takoreći istog časa, kao da je sam medeni mjesec prijelaz, očekivani inicijacijski obred koji će ga iz skrbna snuboka pretvoriti u razočarana supruga. Ursula je okrivljavala vrijeme, koje je bilo grozno. Gazdarica pansiona u kojem su odsjeli računala je da će od doručka do večere u šest sati biti odsutni, pa su provodili duge dane tražeći zaklon u kavanama, ili u umjetničkoj galeriji i muzeju, ili su se pak borili s vjetrom na šetalištu. Večeri su provodili kartajući vist u parovima s drugim (ne tako malodušnim) gostima prije nego što bi se povukli u svoju prohladnu sobu. Derek je bio loš kartaš, u svakom pogledu, i gubili su takoreći igru za igrom. Gotovo kao da je namjerno pogrešno tumačio njezine pokušaje da mu signalizira kakve karte ima. "Zašto si otvorio adutom?” pitala ga je iz iskrene znatiželje dok su se poslije u sobi čedno razodijevali. "Misliš da su te gluposti bitne?” rekao je s tako prezrivim izrazom lica da je pomislila kako bi joj najpametnije bilo da ubuduće izbjegava bilo kakve igre s Derekom. Prve je noći Ursuli laknulo kad su krv, ili njezin izostanak, ostali neprimijećeni. "Mislim da moraš biti svjesna kako nisam neiskusan”, prilično je pompozno objavio Derek kad su prvi put zajedno legli u krevet. "Mislim da je suprug dužan biti donekle upućen. Kako bi inače štitio krepost vlastite supruge?” Ursuli je taj argument zvučao klimavo, no sa svog mu se gledišta teško mogla suprotstaviti. Derek je svakog jutra ustajao rano i izvodio nemilosrdan niz sklekova - kao da je u vojarni, a ne na medenom mjesecu. “Mens sana in corpora sana", govorio je. Bolje da ga ne ispravljam, mislila je ona. Ponosio se svojim latinskim, kao i površnim znanjem starogrčkoga. Mati mu je škrtarila i štedjela da mu osigura kvalitetno obrazovanje, nije ništa "dobio na pladnju kao neki”. Ursuli je latinski dobro išao, grčki također, ali mislila je da joj je pametnije da se ne pravi važna. Naravno, to je bila druga Ursula. Drukčija Ursula, na kojoj Belgravia nije ostavila


svoj biljeg. Metoda kojom je Derek pristupao bračnim odnosima uvelike je sličila njegovoj metodi vježbanja, čak mu je i izraz bola i napora na licu bio isti. Činilo se da je, što se njega tiče, Ursula mogla biti dio madraca. No što je imala za usporedbu? Howieja? Sad je žalila što nije ispitala Hildu što se zbiva u njezinoj "palači užitaka” u Ealingu. Sjetila se Izziena neobuzdanog očijukanja i topline i nježnosti između Pamele i Harolda. Činilo joj se da u svemu tome ima bar razonode, ako već ne i prave sreće. "Što imaš od života ako se ne možeš malo zabaviti?” znala je reći Izzie. Ursula je u Wealdstoneu predosjećala nestašicu zabave. Jest da joj je stari posao bio jednoličan, no ni blizu tlaci održavanja kuće iz dana u dan. Sve je neprestano trebalo prati, ribati, brisati od prašine, laštiti i mesti, da ne spominjemo glačanje, slaganje, vješanje i ravnanje. Dotjerivanje. Derek je bio čovjek pravih kutova i ravnih linija. Sve je trebalo neprestano poravnavati i prestrojavati: ručnike, kuhinjske krpe, zastore, prostirke. (A navodno i Ursulu.) No to joj je bio posao, upravo se tako ustrojava i prestrojava brak, zar ne? Iako se Ursula nije mogla othrvati osjećaju da je na nekome trajnom pokusnom roku. Lakše je bilo podleći Derekovu neupitnu vjerovanju u red u kući nego mu se oprijeti ("Da sve ima svoje mjesto i sve bude na svom mjestu”). S tanjura i šalica trebalo je izribati svaku mrljicu, ulaštiti jedaći pribor i složiti ga u ladicama - noževe poravnati kao vojnike na paradi, a žlice uredno uložiti jednu u drugu. Domaćica mora biti najvrednija štovateljica na žrtveniku lara i penata, rekao je. Prije na "ognjištu" nego na "žrtveniku", mislila je ona, koliko vremena provodi čisteći rešetke i tresući trosku iz kotla. Derek je zahtijevao urednost. Rekao je da ne može misliti ako nešto nije na svome mjestu ili stoji nahero. "Red u kući, red u glavi” govorio je. Ursuli je svitalo da je velik ljubitelj aforizama. Sigurno da na Od Plantageneta do Tudora nije mogao raditi u neredu kakav Ursula stvara već samim ulaskom u prostoriju. Trebali su prihod od udžbenika - bio mu je prvi - koji će objaviti naklada William Collins, pa je u tu svrhu Derek rekvirirao tijesnu blagovaonicu (stol, kredenac i sve) na začelju kuće kao svoju "radnu sobu” i navečer bi Ursulu najčešće potjerao od sebe da može pisati. Dvoje ljudi može živjeti jednako jeftino kao samac, rekao je, a oni jedva uspijevaju poplaćati račune jer ona ne zna gospodariti, pa neka mu barem da mira da može dodatno zaraditi. I ne, hvala, ne želi da mu pomogne tipkati rukopis. Čak se i samoj Ursuli sad činilo da je nekoć u kućanstvu bila strahovito aljkava. U Bayswateru bi često ostavila nepospremljen krevet i neoprano posuđe. Kruh i maslac bili su dobar doručak, a što se nje ticalo, kuhano je jaje bilo sasvim prihvatljiva večera. Bračni je život bio zahtjevniji. Ujutro je doručak trebao biti pripremljen i na stolu u točno određeno vrijeme. Derek nije smio kasniti u školu i svoj je doručak - litaniju zobene kaše, jaja i prepečenca doživljavao kao svečanu (i samotnu) pričest. Pripremu jaja tijekom tjedna trebalo je varirati - na kajganu, pržena, kuhana, poširana, a petak bi donio uzbuđenje dimljenog sleđa. Vikendom je Derek s jajima volio slaninu, kobasicu i krvavicu. Jaja nisu bila iz dućana nego s malena gospodarstva gotovo pet kilometara dalje, a Ursula je onamo svakog tjedna morala pješačiti jer im je Derek prodao bicikle kad su se preselili u Wealdstone "da uštede novac”. Večera je bila posve drukčija mora jer je neprestano morala smišljati nova jela. Život je bio beskrajan krug kotleta i odrezaka i pita i gulaša i pečenja, a slastice koje su se u širokoj lepezi očekivale iz dana u dan da i ne spominje. Robujem kuharicama! u lažnom je dobrom raspoloženju pisala Sylvie, iako nije bila nimalo raspoložena dok je iz dana u dan gubila oči nad njihovim zahtjevnim stranicama. Stekla je novo poštovanje prema gospođi Glover. Naravno, gospođa Glover uživala je u prostranoj kuhinji, zamašnom budžetu i punoj batterie de cuisine, dok je kuhinja u Wealdstoneu bila oskudno opremljena, a Ursuli doznaka za kućanstvo nikad ne


bi dostajala do kraja tjedna pa je vječno slušala grdnje jer previše troši. U Bayswateru joj novac nikad nije bio bogzna kakva briga, ako bi joj ga ponestalo, manje je jela i išla pješice umjesto podzemnom željeznicom. Ako je doista zatrebala dodatak, uvijek se mogla osloniti na Hugha ili Izzie, no teško da ih sad kad ima muža može potezati za rukav radi novca. Derek bi se na takvo blaćenje njegove muškosti smrtno uvrijedio. Poslije nekoliko mjeseci pod stegom beskrajnih kućanskih poslova Ursula je zaključila da bi mogla poludjeti ako ne nađe kakvu razonodu koja bi joj olakšala duge dane. Svakog je dana na putu u kupnju prolazila kraj teniskog kluba. Od njega je vidjela samo visoku mrežu koja se dizala iza drvene ograde i zelena vrata na grubo žbukanome bijelom zidu koji je gledao na ulicu, no čula je poznate i primamljive ljetne zvukove, tup i zvek i jednog se dana našla na zelenim vratima i pokucala da pita može li se učlaniti. "Učlanila sam se u mjesni teniski klub”, rekla je Dereku kad se te večeri vratio kući. "Mene nisi pitala”, rekao je Derek. "Mislila sam da ne igraš tenis.” "I ne igram”, on će. "Htio sam reći da me nisi pitala smiješ li se učlaniti.” "Nisam znala da trebam pitati.” Nešto mu preleti preko lica, isti oblak koji je nakratko vidjela na dan vjenčanja kad mu je Sylvie ispravila Shakespeareov citat. Ovaj se put zadržao duže i učinilo joj se da ga je nekako neodredivo promijenio, kao da se dio njega iznutra smežurao. "Pa smijem li?” ona će s pomišlju kako je pametnije da bude krotka radi mira u kući. Bi li Pammy Haroldu postavila takvo pitanje? Bi li ga Harold uopće očekivao? Ursula nije bila sigurna. Sad je shvatila da nema pojma o braku. A naravno, Sylviena i Hughova bračna veza bila je vječna zagonetka. Pitala se kakav bi argument Derek uopće mogao imati protiv njezina tenisa. Isto je pitanje očito mučilo i njega pa je naposljetku nezadovoljno rekao: "Valjda. Samo ako ti ostane dovoljno vremena da u kući sve obaviš.” Napola su povečerali - pirjane janjeće kotlete i krumpirov pire kadli on naglo ustane od stola, uzme tanjur i baci ga na drugi kraj prostorije pa bez riječi iziđe iz kuće. Vratio se tek kad se Ursula već spremala na počinak. Još je imao onaj isti prgavi izraz lica kao kad je otišao i gotovo se zagrcnuo kad joj je kratko rekao "laku noć” dok su lijegali. Usred noći se probudila kad se uspentrao na nju i bez riječi se u nju utisnuo. Sjetila se glicinije. Sad se prgavo lice (ona bi u sebi rekla "onaj izraz”) počelo redovito pojavljivati i Ursula se iznenadila dokle je spremna ići da ga uspokoji. No uzalud sve, kad jednom padne u to raspoloženje, išla mu je na živce ma što učinila ili rekla, a pokušajima da ga udobrovolji zapravo bi samo pogoršala situaciju. Dogovorili su posjet gospođi Oliphant u Barnetu, prvi put nakon vjenčanja. Prethodno su kratko svratili - na čaj i ustajalu pogačicu - da objave zaruke, ali u međuvremenu nisu dolazili. Ovaj ih je put gospođa Oliphant ponudila uvelom salatom sa šunkom i mršavim čavrljanjem. Za Dereka je "sačuvala” nekoliko kućanskih popravaka pa je on nestao oboružan alatom i pospremanje prepustio ženskoj čeljadi. Kad su dovršile pranje posuda, Ursula reče: "Da pristavim malo čaja?”, a gospođa Oliphant reče: "Ako hoćeš”, bez previše poticaja. Nelagodno su sjedile u salonu i pijuckale čaj. Na zidu je visjela uokvirena fotografija, atelijerski portret gospođe Oliphant i njezina novopečenog supruga na dan vjenčanja: u svadbenu su ruhu s prijelaza stoljeća izgledali uštogljeno. "Vrlo lijepo”, rekla je Ursula. "Imate li Derekovih fotografija kad je bio mali? Ili njegove sestre?” dodala je jer joj se činilo kako ne bi bilo u redu da djevojčicu isključi iz obiteljske povijesti samo zato što je pokojna. "Sestre?” rekla je gospođa Oliphant i namrštila se. "Kakve sestre?” "Sestre koja je umrla” rekla je Ursula.


"Umrla?” gospođa Oliphant izgledala je smeteno. "Vaše kćeri”, rekla je Ursula. "Pala je u kamin”, dodala je i pritom se osjećala budalasto jer takvu pojedinost čovjek teško zaboravlja. Pitala se nije li možda gospođa Oliphant malo priglupa. Gospođa Oliphant izgledala je pak zbunjeno, kao da se pokušava sjetiti toga zaboravljenog djeteta. "Derek mi je jedinac”, odlučno zaključi. "U svakom slučaju,” Ursula će kao da je to beznačajna tema koju može lako odbaciti, "morate nas doći posjetiti u Wealdstoneu. Sad kad smo se smjestili. Znate, veoma smo zahvalni na novcu koji je ostavio gospodin Oliphant.” "Ostavio? Ostavio je novac?” "Mislim, neke dionice, oporučno”, rekla je Ursula. Možda gospođa Oliphant nije imala veze s ovjerom oporuke. "Oporučno? Za sobom je ostavio samo dugove kad je otišao. Nije mrtav”, rekla je kao da je Ursula priglupa. "Živi u Margateu.” Kakvih još laži i poluistina tu ima, pitala se Ursula./e // se Derek u mladosti doista za dlaku utopio? "Utopio?” "Pao iz čamca na vesla i otplivao do obale?” "Ta odakle ti to?” "Pa dobro,” reče Derek kad se pojavi na vratima tako da se obje prenu, "o čemu vas dvije brbljate?” "Smršavjela si”, rekla je Pamela. "Da, valjda jesam. Igram tenis.” Kako u tim riječima njezin život zvuči normalno. Uporno je pohađala teniski klub, bio joj je to jedini ventil za klaustrofobiju života u Masons Avenue, iako je neprestano morala trpjeti rešetanje na tu temu. Svake večeri po povratku kući Derek bi je pitao je li tog dana bila na tenisu, iako je igrala samo dva popodneva na tjedan. Vječno ju je ispitivao o partnerici, zubarskoj supruzi po imenu Phyllis. Derek je Phyllis očito prezirao, iako je nikad nije upoznao. Pamela je doputovala iz dalekog Finchleyja. "Očito mi je to jedini način da te vidim. Sigurno ti se omilio bračni život. Ili Wealdstone”, nasmije se. "Mama kaže da si je odgodila.” Ursula je od vjenčanja odgađala sve žive, odbijala Hughove ponude da "svrati” na šalicu čaja i Sylviene migove da bi ih možda trebali pozvati na nedjeljni ručak. Jimmy je bio u internatu, a Teddy na prvoj godini na Oxfordu, no pisao joj je krasna duga pisma, a Maurice, naravno, nije imao nikakve želje posjetiti bilo koga od obitelji. "Sigurno ne gori od želje za posjetom. Wealdstone i tako to. Njoj ni najmanje po ćudi.” Obje se nasmiju. Ursula je gotovo zaboravila kako je to kad se smiješ. Osjeti da su joj navrle suze pa se okrene i užurba oko čajnog posuđa. "Baš mi je drago da te vidim, Pammy.” "Pa znaš da si u Finchleyju dobrodošla kad god ti se prohtije. Trebaš nabaviti telefon, mogle bismo stalno razgovarati.” Derek je smatrao da je telefon skup luksuz, no Ursula je slutila da jednostavno ne želi da ona i s kim razgovara. Tu sumnju nije mogla izreći naglas (a i komu Phyllis? Mljekaru?) jer bi ljudi mislili da je skrenula pameću. Ursula se Pamelinu posjetu radovala kao što se ljudi raduju praznicima. U ponedjeljak je Dereku rekla: "U srijedu popodne dolazi Pamela”, a on je rekao: "0?” Činilo joj se da mu je svejedno i laknulo joj je kad se nije pojavilo prgavo lice. Ursula je brzo maknula čajno posuđe čim ga više nisu trebale pa ga je oprala, obrisala i spremila na mjesto. "Uh,” Pamela će, "kad si se ti pretvorila u takvu urednu malu Hausfrau?" "Red u kući, red u glavi” rekla je Ursula.


"Urednost je precijenjena”, rekla je Pamela. "Muči li te nešto? Čini mi se da si baš utučena.” "Ženski dani”, rekla je Ursula. "Joj, peh. Ja ću se tog problema na nekoliko mjeseci riješiti. Pogodi što je novo?” "Trudna si? Pa to je divna vijest!” "Jest. Zar ne? Mama će opet postati baka.” (Maurice je već počeo stvarati novi naraštaj Toddovih.) "Misliš da će joj biti drago?” "Tko zna? U posljednje je vrijeme prilično nepredvidljiva.” "Je li ti bilo lijepo sa sestrom?” pitao je Derek kad se te večeri vratio kući. "Krasno. Trudna je.” "O?" Sutradan joj ujutro poširana jaja nisu bila "na visini”. Čak je i Ursula morala priznati da jaje koje je Dereku poslužila za doručak izgleda otužno, kao bolesni morski klobuk kojeg je netko položio na prepečenac da ondje ugine. Na njegovu se licu pojavi prepreden osmijeh, izraz koji kao da odaje određeno likovanje u prigovaranju. Nov izraz. Gori od staroga. "Očekuješ da ću ja to pojesti?” pitao je. Ursuli kroz glavu prođe nekoliko odgovora na to pitanje, ali sve ih odbaci da ne izaziva vraga. Umjesto toga reče: "Mogu ti skuhati drugo.” "Znaš,” reče on, "ja moram raditi od jutra do sutra na poslu koji prezirem samo da bih tebe uzdržavao. Ti stvarno nemaš oko čega razbijati tu praznu tintaru. Cijele dane prodaješ zjake - o, ne, oprosti,” sarkastično će, "zaboravio sam da igraš tenis - a meni ni jaje ne možeš skuhati.” Ursula nije znala da prezire svoj posao. Navebko se tužio na ponašanje petog razreda i vječno spominjao da ravnatelj nedovoljno cijeni njegove napore, no nije mislila da mrzi poučavati. Izgledao je kao da je na rubu suza i iznenada joj ga neočekivano bude žao pa reče: "Ispoširat ću ti još jedno.” "Ne trudi se.” Računala je da će Derek jaje baciti o zid jer je bacanju hrane bio sklon otkako se učlanila u teniski klub, no umjesto toga snažno ju je pljusnuo punim dlanom tako da je posrnula i pala na štednjak, a odatle na pod, gdje je i ostala, ničice kao u molitvi. Više ju je iznenadio bol nego sam čin. Derek prijeđe kuhinju i stane iznad nje s tanjurom u kojem je bilo prijeporno jaje. Ona načas pomisb da će ga tresnuti na nju, no on umjesto toga pusti jaje da sklizne s tanjura njoj na glavu. Zatim demonstrativno iziđe iz kuhinje i za minutu je čula kako su se zalupila ulazna vrata. Jaje joj je klizilo niz kosu i bce pa na pod, gdje se raspuknulo u tihom prsku žutila. Ona se s mukom osovi na noge i lati se krpe. Kao da je to jutro u njemu nešto otvorilo. Kršila je pravila za koja nije ni znala da postoje - stavila bi previše ugljena u vatru, potrošila previše toaletnog papira, slučajno ostavila upaljeno svjetlo. Pomno je proučavao sve račune i režije, svaki je novčić morao imati pokriće i nikad nije imala viška novca. Pokazalo se da je u stanju dići pregolemu viku oko najmanjih sitnica, a kad bi jedanput počeo, ne bi znao prestati. Neprestano se srdio. Ona ga je neprestano srdila. Svake je večeri tražio potanko izvješće o njezinu danu. Kobko je knjiga zamijenila u knjižnici, što joj je rekao mesar, je li im itko došao na vrata? Odustala je od tenisa. Tako je bilo lakše. Nije ju ponovno udario, no kao da mu je nasilje neprestano tinjalo ispod površine poput uspavanog vulkana koji je Ursula nehotice probudila. Neprestano joj je izmicao tlo pod nogama pa joj se činilo da nema ni čas mira da razbistri pomutnju u vlastitoj glavi. Kao da ga je samo njezino postojanje živciralo. Zar će provesti život kao da trajno služi kaznu? (Zašto ne, nije b to zaslužila?)


Počela je živjeti u nekoj čudnoj nelagodi, kao da joj je glava puna magle. Posijala je svoje i sad valjda mora žeti. Možda je to još jedan oblik amor fati doktora Kelleta. Što bi on rekao o njezinoj sadašnjoj nevolji? Možda se umjesnije zapitati što bi rekao o Derekovoj neobičnoj naravi. Trebala je doći na školski dan sporta. Bio je to važan događaj u kalendaru Blackwooda i od nastavničkih se supruga očekivalo da se pojave. Derek joj je dao novac za nov šešir i rekao: "Potrudi se da izgledaš elegantno.” Otišla je u obližnju prodavaonicu ženske i dječje odjeće koja se zvala A La Mode (iako zapravo nije bila). Ondje je kupovala čarape i rublje. Od vjenčanja nije kupila nov komad odjeće. Za vlastiti izgled nije marila toliko da bi Dereka gnjavila za novac. Bio je to sumoran dućan u nizu sumornih dućana - češljaonica, ribarnica, voćarnica, pošta. Nije imala ni hrabrosti ni želuca (ni novca) da se otputi u grad u kakvu elegantnu londonsku robnu kuću (a i što bi Derek rekao na takav izlet?). Dok je radila u Londonu, prije bračne razvodnice, naveliko je provodila vrijeme kod Selfridgea i Petera Robinsona. Sad su joj se ta mjesta činila dalekima poput stranih zemalja. Sadržaj izloga od sunca je štitio žutonarančasti zaslon, nekakav debeli celofan koji ju je podsjećao na omot na boci Lucozadea pa je sve u izlogu izgledalo posve odbojno. Šešir nije bio najljepši na svijetu, no valjda je mogao proći. Nevoljko je proučavala vlastitu sliku u trokrilnu zrcalu od poda do stropa u prodavaonici. U triptihu je izgledala triput gore nego u zrcalu u kupaonici (jedinomu koje u kući nije mogla izbjeći). Više samu sebe ne prepoznajem, pomisli. Krenula je pogrešnim putom, otvorila pogrešna vrata i sad se više ne zna vratiti. Iznenada, strahota, samu sebe prestraši kad zacvili od jada u krajnjem očaju. Vlasnica dućana napusti pult i pohrli k njoj s riječima: "Mir, mir, mila, nemojte se uzrujavati. Ženski dani?” Posjedne je i prisili da popije čaj i pojede keks i Ursula nije znala kako bi joj zahvalila na toj jednostavnoj ljubaznosti. Do škole je imala jednu postaju vlakom i kratku šetnju tihom cestom. Ursula se priključila rijeci roditelja koja je tekla kroz vrata Blackwooda. Bilo joj je uzbudljivo - a i pomalo strašno kad se iznenada našla u vrevi. U manje od šest mjeseci braka zaboravila je kakav je osjećaj kad si u mnoštvu ljudi. Ursula nikad prije nije bila u školi i iznenadila ju je obična nova gradnja od opeke i nemaštovito ukrasno bilje, velika opreka drevnoj školi koju su pohađala muška djeca obitelji Todd. Teddy, a za njim i Jimmy, Mauriceovim su stopama pošli u Hughovu staru školu, krasno zdanje u mekanome sivom kamenu i ljupko poput oksfordskoga koledža. (Makar je "unutra divljina”, tvrdio je Teddy.) Okoliš je bio osobito lijep i čak se i Sylvie divila obilju cvijeća u gredicama. "Prilično romantična sadnja” rekla je. Takve romantike u Derekovoj školi nije bilo, težište je bilo na sportskim igralištima. Derek je tvrdio da dječaci iz Blackwooda ionako nisu osobiti ljubitelji knjige, a pozornost su im držali beskrajnom izmjenom ragbija i kriketa. Novi zdravi duhovi u zdravu tijelu. Je li Derekov duh bio zdrav? Bilo je prekasno da ga pita za sestru i oca, Ursula je slutila da bi Krakatoa grunula. Zašto bi čovjektakvo što izmislio? Doktor Kelletbi znao. Na jednom su kraju atletskog borilišta postavili duge stolove s okrepom za roditelje i osoblje. Čajem i sendvičima i štapićima suhoga biskupskog kruha. Ursula je ostala kraj termos-bačvice za čaj i pogledom tražila Dereka. Rekao joj je da neće moći previše razgovarati s njom jer mora "pomagati”, a kad ga je napokon ugledala na drugom kraju borilišta, doista je nosio naramak velikih obruča čiju namjenu Ursula nije mogla dokučiti. Svi okupljeni oko stolova očito su se međusobno poznavali, osobito nastavničke supruge,


i Ursuli sine da su društvena događanja u Blackwoodu sigurno mnogo češća nego što Derek spominje. Na stol za čaj sletio je par starijih nastavnika u haljama nalik na šišmiše i ona načuje prezime "Oliphant”. Ursula im se primakne koliko god je neupadljivo mogla pa se dalje pretvarala da je duboko zaokupljena namazom od račića u sendviču na svom tanjuru. "Čujem da je mladi Oliphant opet u nevolji.” "Zbilja?” "Mislim da je udario nekog dječaka.” "To je sasvim u redu. Ja ih vječno tučem.” "Izgleda da je ovo gadna stvar. Roditelji prijete da će prijaviti policiji.” "Nikad nije znao držati razred na uzdi. Jasno, živa strava od nastavnika.” Muškarci su natovarili tanjure biskupskim kruhom pa krenu dalje, a Ursula pusti da je povuku za sobom. "Znate da je preko grla u dugovima.” "Možda nešto zaradi na knjizi.” Obojica se od srca nasmiju kao da je netko ispripovijedao sjajan vic. "Valjda mu je danas došla žena.” "Zbilja? Bolje da pripazimo. Čujem da je veoma labilna.” Očito je i to bio sjajan vic. Ursula poskoči na nenadani pucanj startnog pištolja za početak utrke sa zaprekama. Pustila je da nastavnici odšeću dalje. Više nije imala teka za prisluškivanje. Ugleda Dereka koji se uputio prema njoj, a sad je umjesto obruča nosio nezgrapan snop kopalja. Dovikne dvojici dječaka da mu pomognu i oni poslušno dokaskaju. Dok su prolazili kraj Ursule, jedan se ispod glasa podsmjehne: "Da, profesore Elefant, evo nas, profesore Elefant.” Derek ispusti koplja na travu u velikom zveketu i dječacima reče: "Nosite ih na kraj terena, hajde, brže.” Priđe Ursuli i ovlaš je poljubi u obraz s riječima: "Zdravo, mila.” Ona prasne u smijeh, nije mogla odoljeti. Tjednima joj nije rekao nešto tako lijepo, i to nije izgovorio njoj, nego da čuju dvije nastavničke supruge koje su nedaleko stajale. "Nešto je smiješno?” upita on, nelagodno joj je dugo proučavao lice. Vidjela je da u njemu kuha. Odmahne glavom u znak odgovora. Bojala se da bi mogla glasno vrisnuti, osjećala je kako u njoj vrije njezin vlastiti vulkan i samo što ne provali. Valjda je histerična. Labilna. "Moram se pobrinuti za skok u vis viših razreda” rekao je Derek dok se mrštio na nju. "Vidimo se uskoro.” Na odlasku se još mrštio, a ona se opet počne smijati. "Gospođo Oliphant? Vi jeste gospođa Oliphant, zar ne?” Par nastavničkih supruga skoči na nju, kao lavice kad nanjuše ranjen plijen. Kući se također otputila sama jer je Derek morao nadzirati večernje učenje pa će jesti u školi, rekao je. Sebi je improvizirala večeru, prženi sleđ s hladnim krumpirom i odjedanput je spopadne čežnja za dobrim crnim vinom. Zapravo da pije bocu za bocom dok ne umre. Riblje kosti sastruže u kantu za otpatke. Izdahnuti o ponoći bez iole boli. Sve je bolje od ovoga smiješnog života. Derek je predmet sprdnje, i učenicima i nastavnicima. Profesor Elefant. Točno je mogla zamisliti kako ga razulareni peti razred izluđuje do bjesnila. A njegova knjiga, što s njom? Ursula nikad nije previše razbijala glavu oko sadržaja Derekove "radne sobe”. Što se toga tiče, Plantageneti ni Tudori nikad je nisu previše zanimali. Imala je stroge upute da mu ne miče papire i knjige dok briše prašinu i lašti u blagovaonici (kako ju je ona i dalje u sebi radije zvala), no ionako nije marila pa takoreći nije ni gledala kako veliko djelo napreduje. U posljednje je vrijeme grozničavo radio, stol je bio zatrpan bilješkama i komadićima papira. Same nepovezane rečenice i misli - prilično zabavno, iako pomalo primitivno vjerovanje -


planta genista, obična žutica daje nam Anžuvince - bili su vražje sjeme i otići će kvragu. Pravom rukopisu nije bilo traga, samo ispravci i ispravci ispravaka, nedogledne prerade istog odlomka sa sitnim promjenama i beskrajne probne stranice u vježbenicama na crte s Blackwoodovim grbom i krilaticom [A posse ad esse - "od mogućnosti do stvarnosti”) na ovitku. Nikakvo čudo da nije htio da mu tipka rukopis. Shvatila je da se udala za pravog Edwarda Casaubona. Cijeli je Derekov život bio izmišljotina. Nije bio iskren od prvih riječi koje joj je izrekao [0, jao, kako ste se unesrećili. Dajte da vam pomognem.). Što je od nje htio? Nekoga slabijeg od sebe? Ili suprugu, majku svoje djece, nekoga tko bi mu vodio kućanstvo, sve ukrase vie quotidienne, ali bez kaosa ispod njegove površine. Udala se za nj da se spasi od toga kaosa. Sad joj je bilo jasno da se on njome oženio iz istog razloga. Ako netko na ovome svijetu ne može nikoga ni od čega spasiti, onda su to njih dvoje. Ursula prekopa ladice kredenca i nađe snop pisama, gornje sa zaglavljem naklade William Collins and Sons, Co. Ltd, odbijenicu "sa žaljenjem” njegova prijedloga za knjigu na "već prezasićenom području povijesnih udžbenika”. Bilo je tu i sličnih pisama drugih prosvjetnih nakladnika te, da stvar bude gora, neplaćenih računa i prijetećih posljednjih opomena. Osobito oštro pismo tražilo je hitan povrat zajma kojim je očito plaćena kuća. Bilo je to oporo pismo nalik na pisma koja je tipkala po diktatu u školi za tajnice: Poštovanigospodine, obavijestili su meČula je kako se otvaraju ulazna vrata i srce joj poskoči. Derek se pojavi na vratima blagovaonice kao gotski uljez na pozornici. "Što to radiš?” Ona pruži pismo Williama Collinsa i reče: "Ti si okorjeli lažljivac. Zašto si se mnome oženio? Zašto si nas oboje tako unesrećio?” Izraz na njegovu licu. Onaj izraz. Izaziva ga da je ubije, no nije li to lakše nego da digne ruku na sebe? Više nije marila, nije imala snage za borbu. Ursula je prvi udarac očekivala, no svejedno ju je iznenadio: šaka ju je snažno udarila posred lica kao da ga hoće zbrisati. Zaspala je, ili se možda onesvijestila, na kuhinjskom podu i probudila se malo prije šest. Bilo joj je mučno i vrtjelo joj se u glavi i svaki ju je pedalj žuljao i bolio, cijelo joj je tijelo bilo kao od olova. Vapila je za čašom vode, no nije se usudila odvrnuti slavinu u strahu da ne probudi Dereka. Prvo se osloni na stolicu pa na stol i uspije se uspraviti. Nađe cipele i odšulja se u predvorje pa s vješalice skine kaput i rubac. Dereku je novčarka bila u džepu sakoa pa uzme novčanicu od deset šilinga, sasvim dovoljno za željezničku kartu i poslije za taksi. Pri samoj pomisli na to naporno putovanje osjeti da je iznemogla - nije bila sigurna ni je li u stanju otpješačiti do kolodvora Harrow i Wealdstone. Pažljivo odjene kaput i navuče rubac preko lica, izbjegavala je zrcalo u predvorju. Prizor bi bio odveć grozan. Ulazna vrata ostavi odškrinuta da ga zvuk zatvaranja slučajno ne probudi. Sjeti se kako je Ibsenova Nora zalupila vrata za sobom. Nora ne bi igrala na dramatiku da je bježala od Dereka Oliphanta. Bilo joj je to najduže pješačenje u životu. Srce joj je tuklo tako brzo da je mislila da bi moglo otkazati. Cijelo je vrijeme očekivala da će čuti kako je trkom sustižu njegovi koraci i kako urla njezino ime. Na šalteru za kupnju karata morala je promrmljati "Euston” kroz puna usta razbijenih zuba. Činovnik je pogleda pa brzo svrne pogled kad vidi u kakvu je stanju. Ursula je pretpostavljala da nikad prije nije imao posla s putnicama koje izgledaju kao da su došle iz šakačke borbe. Još je deset neizdrživih minuta morala čekati prvi dnevni vlak u čekaonici za dame, no bar je uspjela popiti vode i malo umiti skorenu krv s lica. U vagonu je sjedila oborene glave i s rukom preko lica. Muškarci u odijelima i polucilindrima pomno su je ignorirali. Dok je čekala da vlak krene, usudi se zirnuti duž perona i


neizmjerno joj lakne jer Dereku i dalje nije bilo ni traga ni glasa. Bude li sreće, još nije primijetio da je nema i još izvodi sklekove na podu u spavaćoj sobi i pretpostavlja da mu ona u prizemlju u kuhinji priprema doručak. Petak, dan za dimljeni sleđ. Sleđ je još ležao na polici u smočnici u novinskom omotu. Poludjet će od bijesa. Kad se iskrcala na kolodvoru Euston, noge je zamalo nisu izdale. Ljudi su je zaobilazili u širokom luku i bojala se da će je taksist odbiti, no primio ju je kad mu je pokazala novac. Bez riječi su vozili kroz London koji je preko noći oprala kiša i sad su kamene zgrade blistale na prvim zrakama sunca, a blaga se oblačna zora presijavala u ružičastim i plavim tonovima. Zaboravila je koliko voli London. Srce joj poskoči. Odlučila je živjeti i sad je to silno željela. Taksist joj na kraju putovanja pomogne da iziđe. "Sigurni ste, gospođice?” reče i sumnjičavo pogleda veliku ciglenu kuću u Melbury Roadu. Ona nijemo kimne. Ta kamo bi drugamo. Pozvoni i ulazna se vrata otvore. Izzie dlan u užasu poleti na usta kad joj ugleda lice. "Joj, Bože. Što se dogodilo?” "Muž me pokušao ubiti.” "Onda radije uđi”, reče Izzie. Modrice su se povlačile, ali veoma polako. "Ožiljci iz boja”, rekla je Izzie. Ursuli je Izzien zubar popravio zube i desnu je ruku morala neko vrijeme nositi u povezu. Nos joj je opet bio slomljen, a napukle su joj i jagodične kosti i čeljust. Oštećena je, više nije nedirnuta. S druge se pak strane osjećala kao da je prošla kroz rešeto i sad je čista. Prošlost više nije onako tištala sadašnjost. U Lisjak je poručila da je otišla na ljetne praznike, "kružno putovanje Škotskim visočjem s Derekom”. Bila je gotovo sigurna da se Derek neće javljati nikomu u Lisjaku. Valjda se negdje oporavlja od poniženja. Možda u Barnetu. Hvala Bogu, nema pojma gdje Izzie stanuje. Izzie je bila iznenađujuće suosjećajna. "Ostani koliko god hoćeš. Da za promjenu nisam sama u toj kućerini. I Bog dragi zna da imam i više nego dovoljno novca da te uzdržavam. Daj si vremena”, dodala je. "Nema žurbe. A i imaš samo dvadeset tri godine, za Boga miloga.” Ursula nije znala što joj je veće iznenađenje - Izziena iskrena gostoljubivost ili činjenica da zna koliko godina ima. Možda je Belgravia promijenila i Izzie. Ursula je bila sama jedne večeri kad se na vratima pojavio Teddy. "Tebe nije lako naći”, rekao je i privio je u golem zagrljaj. Ursuli srce uzlupa od užitka. Uvijek joj se činilo da je Teddy stvarniji od drugih ljudi. Bio je preplanuo i snažan jer je duge ljetne praznike proveo radeći na majuru Dvora. Nedavno je objavio da želi biti seljak. "Hoću da mi vratiš novac koji sam potrošila na tvoje školovanje”, rekla je Sylvie - no sa smiješkom jer je Teddy bio njezin miljenik. "Mislim da je taj novac bio mof’, rekao je Hugh. (Ima li Hugh miljenika? "Tebe, bar ja mislim”, rekla je Pamela.) "Što ti je bilo s licem?” upita je Teddy. "Mala nezgoda, trebao si vidjeti kako je prije izgledalo” nasmije se ona. "Nisi u Visočju”, reče Teddy. "Očito nisam.” "Znači, ostavila si ga.” "Jesam.” "Fino.” Teddy nije bio od dugih priča, kao ni Hugh. "A gdje nam je vjetropirasta teta?” upita on. "Negdje vjetropiri. Mislim u Embassy Clubu.’’ Popili su malo Izziena šampanjca da proslave Ursulinu slobodu. "Pretpostavljam da ćeš mami pasti u očima”, reče Teddy.


"Bez brige, mislim da sam već pala.” Zajedno su napravili omlet i salatu od rajčica pa su jeli s tanjurima na koljenima i slušali Ambrosea i njegov orkestar na radiju. Kad su pojeli, Teddy zapali cigaretu. "U posljednje si vrijeme silno odrastao” nasmije se Ursula. "Imam mišiće”, reče on i pokaže bicepse kao cirkuski snagator. Studirao je anglistiku na Oxfordu i rekao je kako mu je olakšanje da ne mora misliti, nego "radi na zemlji”. I piše pjesme, rekao je. 0 zemlji, ne o "osjećajima”. Teddyju je srce prepuklo kad je Nancy umrla, a što jedanput napukne, rekao je, više nikad ne možeš potpuno popraviti. "Vrlo džejmsovski, zar ne?” žalosno je rekao. (Ursula se sjetila sebe.) Ožalošćeni je Teddy svoje rane nosio u sebi, s ožiljkom preko srca odakle su mu iščupali malenu Nancy Shawcross. "To je”, rekao je Ursuli, "kao da uđeš u prostoriju i život ti završi, ali ti i dalje živiš.” "Mislim da razumijem. Doista”, rekla je Ursula. Ursula je zadrijemala s glavom Teddyju na ramenu. Još je bila silno umorna. ("San je sjajan iscjelitelj”, rekla bi Izzie kad bi joj svakog jutra na pladnju donijela doručak.) Naposljetku Teddy uzdahne i protegne se pa reče: "Trebao bih krenuti natrag u Lisjak. Što ću reći, jesam li te vidio? Ili si još u Brigadoonu?” Pokupi im tanjure i odnese ih u kuhinju. "Ja ću pospremiti dok ti razmišljaš što ćeš odgovoriti.” Kad odjekne zvono na vratima, Ursula pretpostavi da je stigla Izzie. Otkako je Ursula stanovala u Melbuiy Roadu, počela je zaboravljati ključeve. "No ti si uvijek tu, dušo” rekla bi kad bi se Ursula u tri ujutro morala izvući iz kreveta da je pusti u kuću. Nije bila Izzie, nego Derek. Tako se iznenadila da je ostala bez riječi. Tako ga je odlučno prekrižila da je u njezinoj glavi bio netko tko više ne postoji. Nije mu bilo mjesto u Holland Parku, nego u nekome mračnom kutku mašte. Zavrne joj ruku iza leđa i kroz predvorje je odgura u salon. Baci pogled na niski stolić, masivan drveni predmet izrezbaren u orijentalnom stilu. Kad ugleda prazne šampanjske čaše koje su još stajale na stoliću i veliku pepeljaru od oniksa s Teddyjevim opušcima, sikne: "Tko je tu s tobom bio?” Žario se od bijesa. "S kim si bludničila?” "Bludničila?” reče Ursula, riječ je iznenadi. Tako je biblijska. U sobu uđe Teddy, preko ramena je nemarno prebacio krpu za posuđe. "Što se ovdje zbiva?” reče pa doda: "Da si je smjesta pustio.” "Je li to on?” pitao je Derek Ursulu. "Je li to muškarac s kojim se kurvaš po Londonu?” i ne pričeka odgovor, nego joj tresne glavom o stolić i ona sklizne na tlo. Bol u glavi bio je strašan i samo se pogoršavao umjesto da jenja, kao da je u škripcu koji se neprestano steže. Derek tešku pepeljaru od oniksa digne uvis kao da je kakav kalež, ne mareći za opuške koji su zasuli sag. Ursula je znala da joj mozak ne funkcionira kako treba jer se trebala skutriti od straha, a samo je mislila kako sve zajedno sliči slučaju s poširanim jajetom i kakva je život besmislica. Teddy nešto zaurla Dereku i Derek baci pepeljaru na nj umjesto da Ursuli raskoli lubanju. Ursula nije vidjela je li pepeljara pogodila Teddyja ili nije jer ju je Derek uhvatio za kosu, digao joj glavu i opet njome raspalio po stoliću. Pred očima joj bljesne munja, no bol se počne povlačiti. Skliznula je na sag, nije se mogla micati. U očima joj je bilo toliko krvi da je jedva išta vidjela. Kad joj je glava drugi put udarila stolić, osjeti kako je nešto popustilo, možda životni nagon. Po nespretnu plesu po sagu s petljanjem i roktanjem znala je da se Derek i Teddy tuku. Teddy je bar na nogama i ne leži bez svijesti, no nije htjela da se tuče, nego da pobjegne, da se izbavi. Ako ona umre, ništa zato, doista, samo da se Teddy spasi. Pokušala je nešto reći, ali ispalo je kao krkljanje bez smisla. Silno je zebla i bila je veoma umorna. Sjećala se da se tako osjećala u bolnici, poslije Belgravije. S njom je bio Hugh, držao ju je za ruku i zadržao je u ovom životu. Ambrose je još svirao na radiju, Sam Browne je pjevao Sunce nosi šešir svoj. Vesela


pjesma za odlazak iz života. Ne bi to očekivao. Crni je šišmiš krenuo po nju. Nije htjela poći. Tama joj se polako primicala sa svih strana. Olakotna smrt. Bilo je tako hladno. Noćas će padati snijeg, pomislila je, iako još nije zima. Već je sniježilo, hladne su joj se pahulje topile na koži poput sapunice. Ursula pruži ruku da je Teddy uhvati, no ovaj put je ništa nije moglo zaustaviti u padu u mračnu noć.


11. veljače 1926. "Au! Što ti je to trebalo?” drekne Howie i protrlja obraz koji je Ursula odalamila, ni najmanje damski. "Za curicu, imaš gadan desni direkt” reče Howie, takoreći s divljenjem. Još je jedanput pokuša zgrabiti, no ona se izmakne glatko poput mačke. Pritom ugleda Teddyjevu loptu, virila je iz dubine grma dunjarice. Dobro naciljan udarac pogodi Howiejevu goljenicu i pruži joj dovoljno vremena da spasi loptu iz pandži nesklonoga grma. "Samo sam htio pusu”, rekao je Howie, a zvučao je smiješno povrijeđeno. "Nije da sam te kanio silovati ili bilo što tomu slično.” Surova je riječ ostala u prohladnu zraku. Ursula je na nju mogla porumenjeti, trebala je porumenjeti, no osjeti da joj nekako pripada. Naslutila je da momci poput Howieja to čine djevojkama poput Ursule. Sve djevojke, osobito one koje slave šesnaesti rođendan moraju biti oprezne dok idu mračnom i divljom šumom. Ili, u ovom slučaju, ukrasnim grmljem na kraju vrta u Lisjaku. Howie je nagradi blago posramljenim izrazom lica. "Howie!” čuli su kako Maurice viče. "Mi idemo bez tebe, stari!” "Radije pođi”, reče Ursula. Malena pobjeda novopečene žene. "Našla sam ti loptu”, rekla je Teddyju. "Sjajno”, reče Teddy. "Hvala ti. Jesi za još malo svoje rođendanske torte?”


Kolovoz 1926. II se tenait devant un miroir long, applique au mur entre les deux fenetres, et contemplait son image de tres beau et tres jeune homme, ni grand ni petit, le cheveu bleute comme un plumage de merle.1 Oči su joj se sklapale dok je čitala. Bilo je prekrasno vruće i vrijeme je iz dana u dan medeno curilo bez pametnijeg posla od čitanja knjiga i dugih šetnji - mahom u uzaludnoj nadi da će naletjeti na Benjamina Colea, ili zapravo bilo kojeg sina Coleovih, svi su izrasli u tamnopute momke od oka. "Mogli bi proći pod Talijane”, rekla je Sylvie. No zašto bi itko htio proći pod bilo što drugo osim onoga što jest? "Znaš,” reče Sylvie kad je nađe kako leži pod stablima jabuke, dok je Cherija pospano odložila u toplu travu, "ovakve duge, lijene dane više nikad nećeš doživjeti. Misliš da hoćeš, ali nećeš.” "Osim ako se bajoslovno obogatim”, reče Ursula. "Onda mogu povazdan plandovati.” "Možda”, reče Sylvie, nije se htjela odreći odnedavna uobičajenoga disforičnog stava. "No ljetu svejedno jednog dana dođe kraj.” Spusti se u travu kraj Ursule. Koža joj se osula pjegicama od rada u vrtu. Sylvie je redovito ustajala sa suncem. Ursula bi mirne duše prespavala cijeli dan. Sylvie besposleno prolista Colette i reče: "Trebala bi bolje iskoristiti svoj francuski.” "Mogla bih živjeti u Parizu.” "Možda ne baš to", Sylvie će. "Misliš da trebam pokušati upisati fakultet kad završim školu?” "Ta doista, mila, čemu? Neće te naučiti kako da budeš žena i majka.” "Što ako ne želim biti žena i majka?” Sylvie se nasmije. "Sad govoriš besmislice samo da izazivaš.” Pomiluje Ursulu po obrazu. "Oduvijek si bila komična curica. Čaj je na travnjaku”, reče i nevoljko ustane. "I kolači. I nažalost, Izzie.” "Dušo”, Izzie će kad vidi da Ursula ide prema njoj preko travnjaka. "Baš si narasla otkako sam te posljednji put vidjela. Već si žena, i tako ljupka!” "Baš i nije” Sylvie će. "Upravo smo razgovarale 0 njezinoj budućnosti.” "Zar jesmo?” reče Ursula. "Mislila sam da razgovaramo o mom francuskom. Trebam se bolje školovati”, ona će Izzie. "Kakva ozbiljnost”, reče Izzie. "Sa šesnaest godina trebaš biti preko ušiju zaljubljena u kakva nepodobna momka.” I jesam, mislila je Ursula, zaljubljena sam u Benjamina Colea. Pretpostavljala je da on jest nepodoban. ("Židov?” zamišljala je kako bi rekla Sylvie. Ili katolik, ili rudar - ili bilo kakav stranac -trgovac, činovnik, lakaj, vozač tramvaja, učitelj. Nepodobnih je muškaraca mali milijun.) "Jesi li ti bila?” pitala je Ursula Izzie. "Što?” zbunila se Izzie. "Zaljubljena sa šesnaest godina?” "O, silno.” "A ti?” Ursula se obrati Sylvie. "Zaboga, ne”, reče Sylvie. "Ali sa sedamnaest si godina sigurno bila zaljubljena”, Izzie reče Sylvie. "Sigurno?” "Kad si upoznala Hugha, naravno.” "Naravno.”


Izzie se nagne prema Ursuli i spusti glas do urotničkog šapta. "Ja sam otprilike u tvojoj dobi pobjegla s muškarcem.” "Gluposti”, Sylvie reče Ursuli. "Uopće nije istina. A, evo Bridget s čajem.” Sylvie se okrene Izzie. "Došla si s nekim razlogom, ili samo da nas živciraš?” "Vozila sam nedaleko odavde pa sam se sjetila da bih mogla svratiti. Nešto bih te htjela zamoliti.” "Ajoj”, umorno reče Sylvie. "Razmišljala sam” reče Izzie. "Ajoj." “Molim te, prestani to govoriti, Sylvie.” Ursula natoči čaj i nareže kolač na kriške. Slutila je bitku. Izzie je od zalogaja kolača privremeno ostala bez riječi. Bio je to jedan od manje rahlih biskvita gospođe Glover. "Kao što sam rekla,” - teško je progutala - "razmišljala sam - i nemoj ništa reći, Sylvie. Augustove avanture još su fenomenalno uspješne, svakih šest mjeseci pišem novu knjigu. Upravo ludo. Imam i kuću u Holland Parku i novac, ali, naravno, nemam muža. A nemam ni dijete.” "Doista?” reče Sylvie. "Jesi li sigurna?” Izzie se nije obazirala na nju. "Posrećilo mi se, a nemam to s kim podijeliti. Pa sam mislila, zašto ne bih posvojila Jimmyja?” 'Pardon?' "Nevjerojatna je”, siktala je Sylvie Hughu. Izzie je još bila na travnjaku i zabavljala Jimmyja, čitala mu je nedovršeni rukopis koji je nosila u prevelikoj ručnoj torbi. August ide na more. "Zašto ne bi posvojila mene?” reče Teddy. "Na kraju krajeva, navodno sam ja August.” "Želiš li da te Izzie posvoji?” zbunjeno reče Hugh. "Ne, za Boga miloga”, reče Teddy. "Nitko neće nikoga posvojiti”, gnjevno reče Sylvie. "Idi i razgovaraj s njom, Hugh.” Ursula ode u kuhinju po jabuku i zatekne gospođu Glover kako batom za meso mlati kriške teletine. "Zamišljam da su švapske glave”, reče. "Zbilja?” "Švaba koje su pustile plin i jadnom Georgeu uništile pluća.” "Što imamo za večeru? Umirem od gladi.” Ursula je poprilično oguglala na priče o plućima Georgea Glovera, o njima se toliko naslušala da joj se činilo da žive svojim životom, baš kao i pluća Sylviene majke, organ koji je kanda imao više osobnosti od svog vlasnika. "Teleće kotlete a la Russe’’, rekla je gospođa Glover, okrenula meso i nastavila lupati. "Jest da ni Rusi nisu ništa bolji.” Ursula se pitala je li gospođa Glover ikad upoznala ikoga iz neke druge zemlje. "Pa, u Manchesteru ima mnogo Židova” rekla je gospođa Glover. "Jeste li i jednoga upoznali?” "Upoznala? Zašto bih se s njima upoznavala?” "Ta Židovi nisu nužno tuđinci. Susjedi Coleovi su Židovi.” "Ne luduj”, reče gospođa Glover. "Englezi su kao i ti i ja.” Gospođa Glover gajila je određene simpatije prema Coleovim sinovima jer su bili besprijekorno pristojni. Ursula se pitala vrijedi li se upuštati u raspravu. Uzme još jednu jabuku, a gospođa Glover nastavi tući meso. Ursula je jela jabuku na klupi u zabačenom kutku vrta, jednom od Sylvienih omiljenih skrovišta. Riječi "teleći kotleti a la Russe’’ pospano su joj prolazile kroz glavu. I onda se odjedanput nađe na nogama, srce joj je udaralo u prsima, probudio se neki nenadani, poznati, ali davno zaboravljeni strah - ali od čega? Bio je u krajnjoj opreci s mirnim vrtom,


kasnopopodnevnom toplinom na njezinu licu i mačkom Hattie koja se lijeno umivala na sunčanoj stazici. Nije bilo nikakvih strašnih znamena zle kobi, nikakva nagovještaja da nije sve u redu, no Ursula svejedno zavitla ogrizak jabuke u grmlje i pohita iz vrta, kroz vrata pa na stazu, a stari su zlodusi za njom škljocali zubima. Hattie zastane u svojoj toaleti i prezrivo odmjeri vrata koja su se ostala klatiti. Možda je kakva željeznička havarija, možda će morati razderati podsuknju kao djevojčice u Djeci željeznice da upozori vlakovođu, ali ne, kad je stigla na kolodvor, vlak u 5:30 za London tiho se primicao peronom u sigurnim rukama Freda Smitha i njegova vlakovođe. "Gospođice Todd?” on će i zadigne rub željezničarske kape. "Je li vam dobro? Izgledate zabrinuto.” "Dobro mi je, Frede, hvala na pitanju.” Samo sam u smrtnu strahu, bez brige. Fred Smith nije izgledao kao da je ikad u životu i časa trpio smrtni strah. Vraćala se stazom, još sva prožeta tom neodredivom strepnjom. Na pola puta sretne Nancy Shawcross i reče: "Hej, zdravo, što radiš?”, a Nancy reče: "0, samo tražim što bih stavila u prirodopisnu zbirku. Našla sam hrastovo lišće i sićušne mlade žirove.” Ursuli tijelo počne otpuštati strah pa reče: "Hajde, dođi, otpratit ću te kući.” Dok su se približavale polju muznih krava, neki se čovjek popne preko poljskih vrata i stropošta među šumske krasuljice. Zadigne kapu na pozdrav Ursuli i promrmlja: "'Večer, gospođice” pa krene dalje. Šepao je pa je hodao prilično smiješno, kao Charlie Chaplin. Možda je i on ratni veteran, pomisli Ursula. "Tko je to bio?” upita Nancy. "Nemam pojma”, reče Ursula. "Gle, ondje na putu, uginuli crni kusokrilac. Možeš ga iskoristiti?” Sutra je krasan dan "Maurice kaže da će za koji mjesec sve biti gotovo.” Pamela položi tanjur na skladnu kupolu pod kojom joj se gnijezdilo buduće čedo. Nadala se curici. "Ne kaniš stati dok je napokon ne dobiješ, zar ne?” reče Ursula. "Do smaka svijeta”, vedro se složi Pamela. "Dakle, pozvali su nas, na moje veliko iznenađenje. Nedjeljni ručak u Surreyju, cijeli paket. Njihova nemalo čudna djeca, Philip i Hazel -" "Mislim da sam ih samo dvaput vidjela.” "Vjerojatno si ih vidjela više puta, samo ih nisi primijetila. Maurice kaže da nas je pozvao da se bratići bolje upoznaju, no dečkima se nisu nimalo svidjeli. Philip i Hazel ne znaju se igrati. A mati im se žrtvovala za goveđe pečenje i pitu od jabuka. Edwina se žrtvuje i za Mauricea. Naravno, bila bi sjajna mučenica, zagrižena je kršćanka, ako uzmeš u obzir da je anglikanka.” "Ja bih poludjela da sam u braku s Mauriceom, ne znam kako to trpi.” "Mislim da mu je zahvalna. Dao joj je Surrey. Tenisko igralište, prijatelje u vladi, goveđeg pečenja do mile volje. Naveliko primaju - ugledne i zaslužne. Neke bi žene za to bile spremne trpjeti. Čak i Mauricea.” "Pretpostavljam da je velika kušnja njezinoj kršćanskoj trpeljivosti.” "I velika kušnja Haroldovim uvjerenjima općenito. S Mauriceom se zakvačio oko socijalne pomoći, a s Edwinom oko predodredbe.” "Ona u to vjeruje? Mislila sam da je anglikanka.” "Znam. Ali kod nje nema nikakve logike. Zavidno je glupa, valjda se zato njome i oženio. Što misliš, zašto Maurice kaže da će rat trajati samo nekoliko mjeseci? Je li mu to samo razmetanje iz ministarstva? Trebamo li mu sve vjerovati? Trebamo li mu išta vjerovati?” "Pa, općenito, ne”, rekla je Ursula. "Ali velika je zvjerka u Ministarstvu unutarnjih


poslova pa bi valjda trebao znati. Od ovog je tjedna i Domovinska sigurnost ministarstvo.” "I ti?” pitala je Pamela. "Da, i ja. Služba za protuzračnu zaštitu postala je ministarstvo, svi se još navikavamo na pomisao da smo odrasli.” Kad je s osamnaest godina završila školu, Ursula nije otišla u Pariz, niti se, unatoč nagovaranjima pojedinih nastavnika, kandidirala za mjesto na Oxfordu ili Cambridgeu, a ni diplomirala jezike, bilo žive ili mrtve. Zapravo nije otišla dalje od High Wycombea i malene škole za tajnice. Jedva je čekala da krene dalje i osamostali se, a ne da se zatvori daleko od svijeta u još jednu instituciju. “Krilata kočija vremena i slično”, rekla je roditeljima. "Pa svi idemo dalje" rekla je Sylvie, "ovako ili onako. I na kraju se svi nađemo na istom mjestu. Ne bih rekla da je bitno kako ćemo onamo dospjeti.” Ursuli se činilo da je u tome kako onamo dospiješ bit svega, ali nikakve koristi od prepirke sa Sylvie u dane kad utone u čamu. "Moći ću dobiti zanimljiv posao”, Ursula je odbacila roditeljske prigovore, "u kakvoj novinskoj redakciji ili možda nakladničkoj kući.” Zamišljala je boemsko ozračje, muškarce u sakoima od tvida i šal-kravatama, žene koje sofisticirano puše za svojim RoyaIima. "U svakom slučaju, svaka ti čast”, Ursuli je rekla Izzie uz doista izvrstan popodnevni čaj u Dorchesteru, na koji je pozvala i Ursulu i Pamelu ("Sigurno nešto hoće”, rekla je Pamela). "Tko bi ionako htio biti obična dosadna intelektualka?” "Ja”, rekla je Pamela. Ispostavilo se da Izzie doista ima skrivene namjere. August je bio tako uspješan da je nakladnik od nje tražio "nešto slično” za djevojčice. "Ali ne knjige o zločestoj djevojčici”, rekla je. "To navodno ne dolazi u obzir. Hoće neki energičan lik, kakvu kapetanicu u hokeju na travi. Mnogo veselja i nevolja, ali uvijek sve po propisu, ništa što bi uznemirilo duhove.” Okrene se Pameli i milo reče: "Pa sam se sjetila tebe, dušo.” Školu je vodio čovjek po imenu gospodin Carver koji je bio veliki sljedbenik i Pitmana i esperanta, te je "svoje djevojke” nastojao natjerati da nose poveze za oči dok su vježbale strojopis. Ursula je slutila da to ne čini samo zato da bi pratio njihovu vještinu pa je "djevojke” gospodina Carvera digla na ustanak. "Ti si takva buntovnica” s divljenjem joj je rekla jedna od njih - Monica. "Pa baš i nisam” rekla je Ursula. "Znaš, samo sam razborita.” I bila je. Postala je razborit tip cure. U školi gospodina Carvera Ursula se pokazala kao iznenađujuće sposobna tipkačica i stenografkinja, iako su muškarci pred kojima se našla na natječaju za posao u Ministarstvu unutarnjih poslova, muškarci koje nikad više neće vidjeti, očito smatrali da će joj poznavanje antičke književnosti biti korisnije dok bude otvarala i zatvarala ladice sa spisima i u beskrajnim pretragama u moru žutih fascikala. Nije to baš bio onaj "zanimljiv posao” koji je imala u vidu, no zaokupio ju je i tijekom sljedećih deset godina polako je napredovala na ljestvici, onako zauzdano kako to već žene mogu. ("Jednog će dana žena biti premijerka”, rekla je Pamela. "Možda još dok smo mi žive.”) Sad je Ursula imala svoje niže činovnice pa su one za nju tražile žute fascikle. Valjda je to napredak. Od '36. je radila u Službi za protuzračnu zaštitu. "Znači da ti nisi čula glasine?” Pamela će. "Ja sam skromna skvo, samo glasine i čujem.” "Maurice ne smije reći čime se bavi”, gunđala je Pamela. "Nikako ne smije komentirati što se zbiva među svetim zidovima. Doslovno je tako rekao - sveti zidovi. Kao da je Zakon o službenim tajnama potpisao krvlju i kao jamstvo u zalog dao dušu.” "O, ma to svi moramo”, reče Ursula i posluži se kolačem. “De rigueur, znaš. Ja imam osjećaj da Maurice samo ide uokolo i broji stvari.” "I veoma je zadovoljan sobom. On će u ratu uživati: velika moć, a sam će ostati izvan


opasnosti.” "I može svašta brojiti.” Obje se nasmiju. Ursuli padne na pamet da su naoko veoma vesele za ljude na rubu strašna sukoba. Bile su u vrtu Pameline kuće u Finchleyju u subotnje popodne, s priborom za čaj na vretenastu stolu od bambusa. Jele su kolač s bademima posut usitnjenom čokoladom, stari recept gospođe Glover baštinjen na komadiću papira punom masnih otisaka prstiju. Papir se mjestimice prozirao poput prljavoga prozorskog okna. "Uživaj dok još možeš,” reče Pamela, "pretpostavljam da ćemo ostati bez kolača.” Komadić je dala Heidi, neuglednoj mješanki koju su spasili iz Batterseaa. "Jesi li znala da ljudi usmrćuju kućne ljubimce, i to na tisuće?” "Strahota.” "Kao da im nisu dio obitelji’’, Pamela je masirala Heidi po vrhu glave. "Mnogo je milija nego dečki. I pristojnija.” "Kakvi su ti bili evakuirci?” "Prljavi.” Iako u drugom stanju, Pamela je gotovo cijelo jutro organizirala evakuirane osobe na kolodvoru Ealing Broadway dok je Olive, njezina svekrva, čuvala dečke. "Ti bi za ratnu potporu učinila mnogo više nego netko poput Mauricea”, reče Ursula. "Da se mene pita, postavila bih te za premijera. Snašla bi se mnogo bolje od Chamberlaina.” "Pa, istina.” Pamela odloži čajni tanjurić i lati se pletiva - bilo je ružičasto i čipkasto. "Ako bude dečko, jednostavno ću se pretvarati da je curica.” "Ti nećeš otići?” upita Ursula. "Valjda ne kaniš s dečkima ostati u Londonu? Mogli biste otići u Lisjak. Ne vjerujem da će se Nijemci pretrgnuti oko bombardiranja sanjive doline.” "Pa da stanujem s mamom? Ne daj Bože. Imam prijateljicu s fakulteta, Jeanette, župnička je kći, iako to valjda nije bitno. Ima bakinu kućicu u Yorkshireu, Hutton-le-Hole je točkica na karti, znaš takva mjesta. Ide onamo sa svoja dva sina pa je predložila da dođem i ja sa svoja tri.” Pamela je Nigela, Andrewa i Christophera rodila jednoga za drugim. S užitkom se prihvatila majčinstva. "I Heidi će biti presretna. Zvuči posve primitivno, nema ni struje ni tekuće vode. Divno za dečke, mogu jurcati na sve strane kao divljaci. U Finchleyju je teško biti divljak.” "Valjda neki ljudi i to uspiju” rekla je Ursula. "Kako onaj tvoj muškarac?” pitala je Pamela. "'Muškarac iz Admiraliteta’.” "Smiješ mu reći ime”, rekla je Ursula i otrla mrvice kolača sa suknje. "Zijevalice nemaju uši.” "U današnje vrijeme, nikad ne znaš. Je li on išta rekao?” Ursula je bila u vezi s Crightonom - ‘Muškarcem iz Admiraliteta’ - već godinu dana (računala je od Miinchena). Upoznali su se na združenom sastanku različitih ministarstava. Bio je petnaest godina stariji od Ursule, prilično pristao i pomalo vučje vanjštine, kojoj brak s radišnom suprugom (Moirom) i čopor od tri curice, sve u privatnoj školi, nije pružao bogzna kakvu protutežu. "Ma što bilo, ne kanim ih ostaviti”, rekao joj je nakon što su prvi put vodili ljubav u prilično oskudnim uvjetima njegovoga "gnijezda za hitne slučajeve”. "Ali ja to i ne želim”, rekla je Ursula, iako je smatrala kako bi mu možda bilo pametnije da ta izjava o namjerama prethodi činu nego da mu obilježi svršetak. "Gnijezdo” (slutila je da nije prva žena koja je na Crightonov poziv onamo zavirila) je bilo stan koji je Crightonu osiguravao Admiralitet za noći kad bi ostao u gradu umjesto da se "dade na put” kući do dalekog Wargravea Moiri i curicama. Gnijezdo nije bilo samo njegovo pa bi, kad nije bilo raspoloživo, "potegnuo” do Ursulina stana u Argyll Roadu, gdje su provodili duge večeri u njezinu uskom krevetu (on je tijesnim prostorima pristupao mornarski praktično) ili na kauču, i odavali se "putenim užitcima” kako bi on to rekao, prije nego što "uzme put pod noge” natrag u Berkshire. Svako putovanje kopnom, makar i nekoliko postaja podzemnom


željeznicom, Crightonu je bilo poput ekspedicije. Ursula je pretpostavljala da je u duši pomorac i radije bi se u okolne pokrajine otisnuo na jedra nego kopnenim putom. Jedanput su doista barkom otplovili do Monkey Islanda i piknikovali na riječnoj obali. "Kao svaki drugi par”, pokajnički je rekao. "Pa što je to ako nije ljubav?” pitala je Pamela. "Simpatičan mi je.” "Meni je simpatičan čovjek koji mi isporučuje namirnice”, rekla je Pamela. "Pa s njim ne dijelim postelju.” "Vjeruj mi da mi znači mnogo više od kakva trgovca.” Gotovo su se svađale. "I nije golobrad mladić” nastavi obranu. "On je izgrađena osoba, već je kompletan, posve... gotov čovjek. Razumiješ?” "Gotov čovjek s obitelji”, rekla je Pamela, sad se već prilično nakostriješila. Upitno je pogledala i rekla: "Ali zar ti srce bar malo brže ne zakuca kad ga vidiš ?" "Možda malo brže”, velikodušno je popustila Ursula i izmaknula prepirci, predosjećala je da Pameli nikad ne bi uspjela objasniti forenziku preljuba. "Tko bi ikad pomislio da ćeš od cijele obitelji upravo ti ispasti romantična duša?” "Joj, ne, mislim da je to Teddy”, rekla je Pamela. "Ja samo mislim da društvo ima svoje vijke i matice koji ga drže da se ne raspadne - osobito sada -i da je među njima i brak.” "Vijci i matice uopće nisu romantični.” "Zapravo ti se divim”, rekla je Pamela. "Svoja si žena. Ne ideš za stadom i tako to. Samo ne želim da patiš.” "Vjeruj mi, ne želim ni ja. Mir?” "Mir”, spremno se složila Pamela. Kroza smijeh je rekla: "Kako bi mi život bio dosadan bez tvojih golicavih izvješća s bojišnice. Tvoj mi je ljubavni život -ili kako god ga hoćeš zvati obilan izvor uzbuđenja iz druge ruke.” Izlet na Monkey Island ni po čemu nije bio golicav, čedno su sjedili na kariranoj deki, jeli hladnu piletinu i pili toplo crno vino. “Rujni hipokrenac”, rekla je Ursula i Crighton se nasmijao i rekao: "To mi sumnjivo vuče na književnost. Moraš znati da ja nemam pjesničku žicu.” "Znam.” Kod Crightona je bilo zanimljivo da ti se uvijek činilo kako ima neku dimenziju koju nikad neće otkriti. Čula je kad ga je netko u uredu nazvao "Sfingom” i kod njega je neka suzdržljivost doista davala naslutiti neistražene dubine i potisnute tajne - kakvo zlo iz djetinjstva ili veličanstvenu opsesiju. To mu je zagonetna strana, mislila je dok je gulila tvrdo kuhano jaje pa ga zamočila u malen zvrk papira u kojem je bila sol. Tko je spakirao piknik - nije valjda Crighton? A ni Moira, Bože sačuvaj. Nekako ga je počela peći savjest zbog tajnosti njihove veze. Rekao je da mu je unijela malo uzbuđenja u život koji je postao prilično dosadan. Bio je kod Jyllanda s Jellicoeom, "svašta je vidio”, a sad je "takoreći običan birokrat”. Nemiran je, reče. "Ili ćeš mi sad izjaviti ljubav” rekla je Ursula, "ili mi reći da je gotovo.” Bilo je i voća breskve koje su se gnijezdile u papirnatim rupčićima. "To je škakljivo odvagnuti”, rekao je sa žalosnim osmijehom. "Kolebam se.” Ursula se nasmije, ta mu riječ nije pristajala. Upustio se u priču o Moiri, nešto o njezinu životu u selu i potrebi za odborništvom, a Ursula odluta, više ju je zanimalo otkriće bakewellske pite koja se kanda čarolijom stvorila iz neke kuhinje u utrobi Admiraliteta. ("Dobro se brinu za nas” rekao je. Kao iza Mauricea, pomislila je. Povlastice muškaraca na vlasti, nedostupne onima koji se koprcaju u moru žutih fascikala.)


Da su Ursuline starije kolegice nanjušile vezu, u stampedu bi se razbježale po mirišljave soli, osobito kad bi znale s kim točno u Admiralitetu ljubuje (Crighton je bio na prilično visoku položaju). Ursula je znala čuvati tajne, i to veoma dobro. "Na glasu ste po diskreciji, gospođice Todd”, rekao je Crighton kad su ih upoznali. "Zaboga,” rekla je Ursula, "to zvuči kao da sam silno dosadna.” "Prije ste zanimljivi. Slutim da biste bili dobra špijunka.” "A kakav je bio Maurice? Maurice kao Maurice?” pitala je Ursula. "Maurice je ‘kao Maurice’ odlično, utoliko što jest Maurice i nikad se neće promijeniti.” “]a nikad ne dobivam pozive na nedjeljni ručak u Surreyju.” "Budi sretna.” "Zapravo ga takoreći i ne viđam. Kao da ne radimo u istom ministarstvu. On se kreće u visokim krugovima moći - " "Među svetim zidovima.” "Među svetim zidovima. A ja se motam po bunkeru.” "Zbilja? U bunkeru si?” "Bar je iznad zemlje. Znaš, u Južnom Kensingtonu - preko puta Geološkog muzeja. Za razliku od Mauricea: njemu je njegov ured u Whitehallu draži od našega kriznog stožera.” Kad se prvotno prijavila za posao u Ministarstvu unutarnjih poslova, Ursula je više-manje podrazumijevala da će se Maurice zauzeti za nju, no on se raskokodakao o nepotizmu i kako ne smije dati ni najmanjeg povoda bilo kakvim sumnjama o protekciji, "Cezarova supruga i tako to”, rekao je. "I pretpostavljam da je u toj metafori Maurice Cezar, prije nego Cezarova supruga?” rekla je Pamela. "Joj, poštedi me te slike”, nasmijala se Ursula, "Daj zamisli Mauricea kao ženu.” "A, ali kao Rimljanku. To bi mu bolje odgovaralo. Kako se zvala Koriolanova majka?” "Volumnija.” "Joj, sjetila sam se što sam ti morala reći - Maurice je na ručak pozvao prijatelja”, rekla je Pamela. "Iz oksfordskih dana, onoga kršnog Amerikanca. Sjećaš se?” "Sjećam!” Ursula se upinjala da se prisjeti imena. "Joj, kvrapcu, kako se zvao... nekako američki. Pokušao me poljubiti na moj šesnaesti rođendan.” "Svinja!” nasmije se Pamela. "Nikad mi to nisi rekla.” "Takav si prvi poljubac ne bi poželjela. Prije je bio ragbijaški napad. I tip je stvarno bio klipan.” Ursula se nasmije. "Mislim da sam mu povrijedila ponos - a možda i nešto više.” "Howie”, rekla je Pamela. "Samo što je sad Howard - ispada da je punim naslovom Howard S. Landsdowne III.” "Howie”, zamisli se Ursula. "Posve sam zaboravila. Čime se sad bavi?” "Nečim u diplomaciji. Još je tajnovitiji od Mauricea. U veleposlanstvu mu je Kennedy bog. Mislim da se Howie ozbiljno divi starom Adolfu.” "Vjerojatno bi mu se i Maurice divio da nije takav stranac. Jedanput sam ga vidjela na skupu crnokošuljaša.” "Mauricea? Nemoguće! Možda je uhodio. Mogu zamisliti da je agent provocateur. Što si ti ondje radila?” "Ma znaš, špijunirala sam, kao Maurice. Ne, zbilja, dogodilo se posve slučajno.” "Koliko zapanjujućih otkrića uz jedan čajnik. Hoće li ih biti još? Da pristavim još jednu vodu?” Ursula se nasmije. "Ne, mislim da je to to.” Pamela uzdahne. "Jest prokleto, zar ne?” "Što, Haroldova situacija?” "Jadnik, mislim da će morati ostati ovdje. Valjda ne mogu dići bolničke liječnike. Trebat


će ga ako nas budu bombardirali i puštali bojne otrove. Znaš da će nas bombardirati i puštati bojne otrove?” "Da, naravno”, nemarno reče Ursula kao da govore o vremenu. "Kakva grozna pomisao.” Pamela opet uzdahne, pusti igle i protegne ruke iznad glave. "Dan je upravo prekrasan. Tko bi rekao da nam je ovo vjerojatno posljednji obični dan za dugo vremena.” Ursula je u ponedjeljak trebala otići na godišnji odmor. Planirala je tjedan dana dokonih izleta - u Eastbourne i Hastings, ili možda čak do Batha ili Winchestera - no pred objavu rata činilo joj se da ne može ni pomisliti na bilo kakav odlazak. Odjedanput je pri pomisli na ono što ih možda čeka obuzme klonulost. Jutro je provela u Kensington High Streetu u nabavi zaliha baterija za ručnu svjetiljku, termofora, svijeća, žigica, neizmjernih količina crnog papira, kao i limenki zapečenoga graha i krumpira, vakumirane kave. Kupila je odjeću, kvalitetnu vunenu haljinu za osam funta, zeleni baršunasti kaputić za šest, čarape i par lijepih sportskih cipela od štavljene kože koje su izgledale kao da mogu potrajati. Bila je ponosna na sebe što se othrvala žutoj popodnevnoj haljinici od crepe de Chinea na sitne crne lastavice. "Zimski mi je kaput star dvije godine,” rekla je Pameli, "valjda će izdržati do kraja rata?” "Bože mili, bar se nadam.” "Sve je skupa živi užas.” "Znam” Pamela odreže još kolača. "Gnusno. Baš me Ijuti. Ratovanje je ludost. Daj uzmi još kolača. Bolje dok su dečki još kod Olive. Doći će i sve potamaniti kao najezda skakavaca. Bog zna kako ćemo s racioniranom opskrbom.” "Bit ćete na selu - možete svašta uzgajati. Držati kokoši. Svinju. Bit će vam dobro.” Ursula se snuždi pri pomisli na Pamelin odlazak. "Radije pođi s nama.” "Bojim se da moram ostati.” "O, fino, evo Harolda” reče Pamela kad se pojavi Harold s golemom kitom dalija umotanom u vlažne novine. Pridigne se da ga pozdravi, a on je poljubi u obraz i reče: "Nemoj ustajati.” Poljubi i Ursulu pa dalije pruži Pameli. "Prodavala ih je neka djevojka na uglu u Whitechapelu”, reče. "Čisti Pigmalion. Rekla je da su iz gradskog vrta koji joj obrađuje djed.” (Brighton je jedanput Ursuli donio ruže, no brzo su se objesile i uvele. Baš je zavidjela Pameli na jedru cvijeću iz gradskog vrta. "No, uglavnom,” Harold će kad natoči šalicu mlaka čaja iz čajnika, "već evakuiramo pacijente koji su dovoljno prizdravili da budu pokretni. Sutra će definitivno objaviti rat. Ujutro. Vjerojatno tako tempiraju da se nacija u crkvi kolektivno baci na koljena i moli za spas.” "O, da, rat je uvijek tako kršćanski, zar ne?” zajedljivo reče Pamela. "Osobito kod nas Engleza. Imam nekobko prijatelja u Njemačkoj”, reče Ursuli. "Dobrih ljudi.” "Znam.” "Jesu b nam sad oni neprijatelji?” "Ne uzrujavaj se, Pammy” reče Harold, "Zašto je tako tiho, gdje su ti dečki?” "Prodala sam ih”, Pamela se razvedri. "Tri za dva.” "Radije prespavaj ovdje, Ursula”, ljubazno reče Harold. "Bolje da sutra nisi sama. Bit će grozan dan, znaš što hoću reći. Slušaj bječnika.” "Hvala”, reče Ursula, "Ali već imam druge planove.” "Blago tebi”, Pamela će i opet se maši svog pletiva. "Ne smijemo se ponašati kao da je smak svijeta.” "Čak i ako jest?” reče Ursula. Sad joj je bilo žao da nije kupila žuti crepe de Chine. Ležala je na leđima, u plitkoj lokvi vode, što je isprva nije odveć zabrinjavalo. Najgori je


bio grozni smrad. Spoj različitih primjesa, a nijedna dobroćudna: Ursula ih je pokušavala raščlaniti. Jedna je bila kužni vonj plina (gradskoga), a druga odvratno truo smrad kanalizacije koji ju je tjerao na povraćanje. Usto je tu bio složen koktel vlage i prašine od stare žbuke i cigle pomiješan s tragovima ljudskog stanovanja - tapeta, odjeće, knjiga, hrane - i opor, tuđ zadah eksploziva. Ukratko, esencija mrtve kuće. Bilo joj je kao da leži na dnu duboka zdenca. Kroz mutnu koprenu prašine, nalik na maglu, razabirala je krpu crna neba i odrezani nokat Mjeseca, pa se sjetila da ga je te večeri već primijetila kad je pogledala kroz prozor. Činilo joj se da je to bilo veoma davno. Sam prozor, ili bar okvir, još je stajao na mjestu, daleko, daleko iznad nje, gdje nikako ne bi trebao biti. Prozor je nedvojbeno bio njezin, prepoznala je zastore koji su sada kao pougljenjene krpe lepetali na povjetarcu. Bili su -nekoć - od gustoga žakard-brokata iz Johna Lewisa, Sylvie joj je pomogla kad ga je birala. Stan u Argyll Roadu bio je unajmljen i namješten, no Sylvie je izjavila da su zastori i prostirke "zadnji škart” pa je Ursuli podmetnula leđa za nove kad se uselila. Onomad je Millie predložila da se preseli k njoj u Phillimore Gardens. Millie je još glumila naivke i govorila kako računa da će se bez ikakva prijelaza iz Julije pretvoriti u Dadilju. "Bilo bi zabavno”, rekla je Millie, "da smo cimerice” no Ursula baš i nije bila sigurna da se Milliene i njezine predodžbe 0 zabavi podudaraju. Često joj se činilo da je uz iskričavu Millie ona odveć tmurna i trijezna. Sivi popić u društvu vodomara. A Millie se katkad malo previše iskrila. Bilo je to netom nakon Miinchena i Ursula se već upustila u vezu s Crightonom i činilo joj se praktičnije da živi sama. Iz današnje joj se perspektive činilo da se Crightonovim potrebama prilagodila mnogo više nego on njezinima, kao da su Moira i curice nekako imale više težine od njezina vlastitog života. Misli na Millie, govorila je u sebi, misli na zastore, misli na Crightona ako baš moraš. Na bilo što, samo ne na nevolju u kojoj si se sad našla. Osobito ne na plin. Činilo joj se da je posebno važno da ne misli na plin. Nakon kupnje posoblja, Sylvie i Ursula popile su popodnevni čaj u restoranu Johna Lewisa, a posluživala ih je mrzovoljno učinkovita konobarica. "Uvijek mi je silno drago”, promrmljala je Sylvie, "da ne moram pokušavati biti netko drugi.” "U vlastitoj si ulozi odbčna”, rekla je Ursula, svjesna da to ne mora nužno zvučati kao kompbment. "Pa imam dugogodišnju praksu.” Popodnevni im je čaj bio odličan, takav više u robnoj kući ne možeš dobiti. A onda su razorili i Johna Lewisa, od zgrade je ostala samo crna bezuba lubanja. ("Baš grozno” pisala je Sylvie, to ju je očito pogodilo više nego strašna bombardiranja East Enda.) U roku od nekoliko dana opet je proradio, "Padaju bombe, ali mi se ne damo”, svi su govorili, no zapravo, što im je drugo preostalo? Sylvie je tog dana bila dobre volje i nekako su se zbbžile uz temu zastora i glupih ljudi koji misle da Chamberlainov smiješni komadić papira išta znači. Bilo je veoma tiho i Ursula se pitala jesu li joj pukli bubnjići. Kako je dospjela amo? Sjećala se da je pogledala kroz prozor u Argyll Roadu - kroz prozor koji je sad bio tako daleko - i vidjela Mjesečev srp. A prije toga je sjedila na kauču i nešto šila, okretala je ovratnik na bluzi, uz radio na nekoj njemačkoj kratkovalnoj postaji. Pohađala je večernji tečaj njemačkoga (neprijatelja trebaš poznavati), no teško bi u radijskom prijenosu odgonetnula išta osim tu i tamo koju nasilnu riječ (Luftangriffe, Verluste). Iz očaja nad vlastitom nesposobnosti isključila je radio i stavila Ma Rainey na gramofon. Izzie je prije odlaska u Ameriku Ursub ostavila svoju zbirku ploča, dojmljiv arhiv američkih izvođačica bluza. "Ja to više ne slušam”, rekla je Izzie. "Veoma je passe. Budućnost je u nečemu što će biti malo više soigne.” Sad je Izziena kuća


u Holland Parku bila zatvorena, a sve prekriveno plahtama protiv prašine. Udala se za nekoga slavnog dramatičara i ljetos su se pokupib u Kabforniju. ("Kukavice, i jedno i drugo”, rekla je Sylvie. "Ma ne znam”, rekao je Hugh. "Da ja mogu sjediti u Hollywoodu i čekati da rat završi, sigurno bih.”) "Čujem da slušate zanimljivu glazbu”, jednog je dana u prolazu na stubama Ursub rekla gospođa Appleyard. Zidovi između stanova bib su tanki poput papira i Ursula je rekla: "Oprostite. Ne žebm vas uznemiravati”, iako je mogla dodati da ona čuje kako dijete gospođe Appleyard urla da se sve ori i danju i noću i to čovjeka silno uznemirava. Dijete je s četiri mjeseca bilo veoma veliko za svoju dob, debelo i rumeno, kao da je iscijedilo sav život iz gospođe Appleyard. Gospođa Appleyard - s balastom zaspala djeteta u naručju dok mu je glava počivala na njezinu ramenu - nemarno odmahne rukom i reče: "Ne zabrinjavajte se, meni ne smeta.” Bila je otužan istočnoeuropski tip, nekakva izbjeglica, pretpostavljala je Ursula, iako joj je engleski bio točan. Gospodin Appleyard nestao je prije nekoliko mjeseci, možda je otišao u vojake, no Ursula nije pitala jer im je brak očito (i čujno) bio nesretan. Gospođa Appleyard bila je trudna kad joj je muž otišao, a koliko je Ursula znala (ili čula), u međuvremenu se nije vraćao da vidi svoje kričavo čedo. Gospođa Appleyard zacijelo je nekoć bila ljupka, no sad je iz dana u dan bila sve mršavija i žalosnija i naposljetku se činilo da je u svagdašnjem životu sidri samo (veoma) konkretno breme djeteta i njegovih potreba. U kupaonici koju su na prvom katu dijelile vječno je stajao emajlirani kabao u kojem su se djetetove smrdljive pelene namakale prije iskuhavanja na dvoplameničnom štednjaku gospođe Appleyard. Na susjednom je plameniku obično stajao lonac kupusa, a nju je možda uslijed te dvostruke kuhinje redovito pratio blag vonj starog povrća i vlažnog rublja. Ursula ga je prepoznala, bio je to vonj siromaštva. Gospođice Nesbit, koje su se gnijezdile na posljednjem katu, dizale su veliku strku oko gospođe Appleyard i djeteta, kako to već stare cure znaju. Nesbitice, Lavinia i Ruth, sitne usidjelice, živjele su u tavanskom stanu ("pod strehom, kao lastavice”, cvrkutale su). Koliko su se razlikovale, mogle su biti blizanke, i Ursula se morala truditi iz petnih žila da se sjeti koja je koja. Odavno su bile u mirovini - obje su radile kao telefonistice u Harrodsu - i bile su štedljiv par, jedini im je luksuz bila dojmljiva zbirka bižuterije koju su uglavnom kupovale u Woolworthsu pod stankom za ručak "za radnoga vijeka”. Njihov je stan mirisao posve drukčije od stana gospođe Appleyard, na lavandinu vodicu i laštilo Mansion House - miris postarijih gospođa. Ursula je znala obaviti kupnju i za Nesbitice i za gospođu Appleyard. Gospođa Appleyard redovito bi je na vratima dočekala s točnom svotom koju joj je dugovala (znala je sve cijene) i pristojnim "hvala” no Nesbitice su vječno pokušavale namamiti Ursulu u stan slabim čajem i ustajalim keksima. Ispod njih, na drugom katu, našli biste gospodina Bentleyja (svi su se slagali da je "udaren mokrom krpom”), čiji je stan (sukladno) vonjao na bakalar koji je kuhao u mlijeku za večeru, a u stanu do njega rezerviranu gospođicu Hartnell (čiji stan nije imao nikakav miris) koja je radila kao domaćica u hotelu Hyde Park i bila je prilično stroga, kao da nikad ništa ne može zadovoljiti njezina mjerila. Pred njom je Ursula redovito osjećala da nije na visini. "Mislim da se razočarala u ljubavi”, Ruth Nesbit je Ursuli šapnula olakotnu okolnost i na prsa pritisnula krhku ručicu, kao da bi joj vlastito lomno srce moglo pobjeći i vezati se za nekoga neprikladnog izabranika. Obje su gospođice Nesbit bile krajnje sentimentalne po pitanju ljubavi jer nikad nisu iskusile njezine bure. Gospođica Hartnell prije je izgledala kao da će sama komu


drugomu nanijeti razočaranje nego da će ga trpjeti. "I ja imam ploče”, gospođa Appleyard će gorljivo poput kakve urotnice. "No žalibože, nemam gramofon.” "Žalibože” gospođe Appleyard kao da je nosilo teret tragedije skršena kontinenta. Teško je moglo ponijeti breme koje mu je htjela uprtiti. "Ta molim vas, slobodno dođite i slušajte ih na mojemu”, rekla je Ursula, umnogome u nadi da potlačena gospođa Appleyard neće prihvatiti ponudu. Pitala se kakvu glazbu posjeduje gospođa Appleyard. Teško da bi mogla biti bogzna kako vesela. "Brahmsa”, gospođa Appleyard odgovorila je na nepostavljeno pitanje. "I Mahlera.” Dijete se nespokojno promeškoljilo, kao da ga obećanje Mahlera uznemirava. Kad god bi Ursula gospođu Appleyard srela na stubama ili na odmorištu, dijete je spavalo. Kao da postoje dva djeteta, jedno koje u stanu ne prestaje plakati i drugo koje vani nikad i ne zakmeči. "Biste li načas pridržali Emila dok nađem ključeve?” pitala je gospođa Appleyard i uručila joj nezgrapno dijete ne pričekavši odgovor. "Emil”, promrmlja Ursula. 0 djetetu nije razmišljala kao da bi moglo imati ime. Emil je, kao obično, bio odjeven za nekakvu arktičku zimu, podstavljen pelenama i gumenim gaćama i kombinezonima i svakovrsnim pletenim i vrpčastim odjevnim predmetima. Ursuli bebe nisu bile nepoznanica, i ona i Pamela majčinski su se brinule za Teddyja i Jimmyja s jednakim žarom kao i za psetanca, mačiće i kuniće, a sama je s Pamelinim sinovima bila slika i prilika zaljubljene tete, no dijete gospođe Appleyard bilo je manje privlačno. Toddova je dojenčad slatko mirisala na mlijeko i dječji puder i svjež zrak na kojem im se sušila odjeća, dok je Emil imao blago opor miris. U potrazi za ključevima gospođa Appleyard je prekopavala glomaznu i pohabanu ručnu torbicu koja je izgledala kao da je i sama prešla preko cijele Europe na putu iz neke daleke zemlje (o kojoj Ursula, bjelodano, nije imala pojma). S velikim uzdahom gospođa Appleyard napokon pronađe ključeve na dnu torbe. Dijete je možda naslutilo blizinu kućnog praga pa se Ursuli u naručju uzvrpoljilo kao da se priprema za prijelaz. Kad je otvorilo oči, izgledalo je prilično svadljivo. "Hvala vam, gospođice Todd”, reče gospođa Appleyard i preuzme dijete. "Bilo mi je drago.” "Ursula” reče Ursula. "Molim vas, zovite me Ursula.” Gospođa Appleyard je oklijevala prije nego što će, gotovo stidljivo, reći: "Eryka. E-r-y-k-a.” Već su godinu dana stanovale vrata do vrata, no ovo im je dotad bio najprisniji razgovor. Takoreći čim je zatvorila vrata, dijete je po svom običaju počelo urlati. "Zar ga bode iglama?” pisala je Pamela. Pamela je rađala krotke bebe. "Podivljaju tek s dvije godine”, govorila je. Rodila je još jednog sina, Geralda, netom prije prošlog Božića. "Više sreće sljedeći put”, rekla je Ursula kad ju je vidjela. U posjet prinovi na sjever se otputila vlakom, a putovanje je bilo dugo i izazovno, većim dijelom u kolima za vlakopratno osoblje u vlaku krcatom vojnicima na putu na terensku obuku. Našla se na meti paljbe seksualnih aluzija koje su isprva bile zabavne da bi na kraju postale zamorne. "Baš i nisu vitezovi bez mane”, rekla je Pameli kad je napokon stigla, nakon što je posljednju dionicu puta prevalila u magarećoj zaprezi, kao da se vrijeme vratilo u neko drugo stoljeće, čak i u neku drugu zemlju. Sirotoj je Pammy dojadio lažni rat i skučen život s hrpom dječaraca, "kao da sam nadzornica u muškoj školi”. Da i ne spominjemo Jeanette, koja se pokazala kao "blaga zabušantica” (da ne velimo i jaukalica i hrkačica). "Čovjek bi od župničke kćeri više očekivao”, pisala je Pamela, "iako Bog zna zašto.” U proljeće se vratila u Finchley, no otkako su se noću zaredale uzbune, s pomlatkom se "do daljnjega” povukla u Lisjak, iako je prethodno zazirala


od života sa Sylvie. Harold je sad radio u bolnici St Thomas, na prvoj crti bojišta. Prije nekoliko tjedana bombardirali su im dom za medicinske sestre i pet je sestara poginulo. "Svaka je noć pakao”, izvijestio ih je Harold. Baš kao i Ralph s mjesta udara. Ralph! Naravno, Ralph. Njega je Ursula posve zaboravila. I on je bio u Argyll Roadu. Je li bio tu kad je bomba grunula? Ursula s mukom pokuša okrenuti glavu da pogleda oko sebe, kao da će ga naći među ruševinama. Nije bilo nikoga, bila je sama. Sama i satjerana u kavez smrskanih drvenih traverza i nazubljenih greda dok se prašina slijegala na sve strane oko nje i njoj u ustima, nosnicama i očima. Ne, Ralph je već otišao kad su se oglasile sirene. Ursulin muškarac iz Admiraliteta napustio je njezinu postelju. Objava rata kod njezina je ljubavnika pobudila iznenadnu navalu krivnje. Moraju prekinuti vezu, rekao je Crighton. Putene su napasti pale u drugi plan pred ratničkim pregnućima - kao da je ona Kleopatra koja će radi ljubavi uništiti svog Antonija. Sad je na svijetu očito bilo dovoljno uzbuđenja pa ne mora dodatno stavljati glavu u torbu i "imati priležnicu”. "Ja sam priležnica?” rekla je Ursula. Sebe nije doživljavala kao grimiznim slovom obilježenu grešnicu: ta ne bi li to bila etiketa za neku nestašniju ženu? Ravnoteža se pomaknula. Crighton se pokolebao. I očito posrnuo. "U redu”, staloženo je rekla. "Ako ti tako želiš.” Dotle je već naslutila da se pod zagonetnom površinom ne skriva neki drukčiji i zanimljiviji Crighton. Zapravo i nije bio tako silno nedokučiv. Crighton je bio Crighton - Moira, curice, Jylland, ne nužno tim redoslijedom. Iako su vezu raskinuli na njegov poticaj, njemu se paralo srce. Njoj ne? "Veoma si ravnodušna”, rekao je. No ona u njega nikad nije bila "zaljubljena” rekla je. "I pretpostavljam da možemo ostati prijatelji.” "Bojim se da ne možemo”, rekao je Crighton, već čeznutljiv za onim što je bilo pa prošlo. Svejedno je cijeli sutrašnji dan dužno oplakivala što je izgubila. Njezina simpatija prema njemu baš i nije bila onako nehajan osjećaj kako je mislila Pamela. Onda je obrisala suze, oprala kosu i legla u krevet s tanjurom prepečenca s Bovrilom i bocom Chateau Haut-Briona koju je zdipila iz vrsnoga vinskog podruma koji je Izzie nemarno ostavila u Melbuiy Roadu. Ursula je imala ključeve Izziene kuće. "Slobodno uzmi što god nadeš”, rekla je Izzie. Pa je tako i učinila. No zapravo je šteta, mislila je Ursula, da više ne ljubuje s Crightonom. Rat je indiskretnosti olakšao. Zamračivanje je bilo savršen paravan za nedopuštene veze, a pomutnja koju je stvaralo bombardiranje - kad je napokon počelo - pružila bi mu obilje izgovora da ne bude u Wargraveu s Moirom i curicama. Umjesto toga, Ursula se našla u posve javnoj vezi s kolegom s tečaja njemačkoga. Nakon prvogsata (Guten Tag. Mein Name ist Ralph. Ich bin dreizig Jahre alt) njih su se dvoje povukli u kavanu Kardomah u Southamton Rowu, koja je u posljednje vrijeme bila takoreći nevidljiva iza zida vreća s pijeskom. Ispostavilo se da radi u istoj zgradi kao i ona, na kartografiranju štete od bombardiranja. Ursula je tek na odlasku s tečaja - održavao se u zagušljivoj prostoriji na trećem katu u Bloomsbuiyju - primijetila da Ralph šepa. Ranjen kod Dunkerquea, rekao je prije nego što je stigla pitati. Dobio je metak u nogu dok je u vodi čekao da se ukrca u jednu od brodica koje su plovile amo-tamo između obale i većih plovila. U čamac ga je izvukao ribar iz Folkstonea kojeg su u roku od nekoliko minuta pogodili u vrat. "Eto,” rekao je Ursuli, "sad to više ne moramo spominjati.” "Istina”, rekla je Ursula. "Ali kakav užas.” Naravno, gledala je filmske vijesti. "Imali smo loše karte, ali smo ih dobro odigrali”, rekao je Crighton. Ursula je na nj naletjela u Whitehallu nedugo nakon evakuacije vojnika. Rekao joj je da mu nedostaje. [Opet se koleba, pomislila je.)


Ursula se uporno držala nehajno, rekla je da nosi izvješća u Ured ratnoga kabineta i privinula žute fascikle na prsa poput oklopa. I on je njoj nedostajao. Činilo joj se kako je bitno da mu to ne oda. "Zadužena si za vezu s ratnim kabinetom?” rekao je Crighton, poprilično pod dojmom. "Samo s pomoćnicom doministra. Zapravo, nije ni pomoćnica, nego obična ‘cura’ kao ja.” Razgovor se dovoljno otegnuo, zaključila je. Tako ju je gledao da je poželjela da je zagrli. "Moram dalje,” vedro je rekla, "znaš, u ratu smo.” Ralph je bio iz Bexhilla, blago podrugljiv, ljevičar, utopist. ("Nisu li svi socijalisti utopisti?” rekla je Pamela.) Ralph nije bio ni najmanje sličan Crightonu, koji joj se iz ove perspektive činio nekako odveć moćnim. "Hofira ti crveni?” pitao je Maurice kad ju je sreo unutar svetih zidova. Naslutila je da ju je tražio. "Ako se pročuje, moglo bi ti škoditi.” "Ta nije član partije”, rekla je. "No,” rekao je Maurice, "taj bar neće u krevetu odavati položaje bojnih brodova.” Što je to značilo? Zar je Maurice znao za Crightona? "Tvoj život nije tvoja stvar, bar ne dok traje rat”, rekao je s izrazom gnušanja na licu. "I usput rečeno, zašto učiš njemački? Čekaš iskrcavanje? Pripremaš se za doček neprijatelja?” "Mislila sam da me optužuješ da sam komunistica, a ne fašistica”, srdito je rekla Ursula. ("Kakav glupan”, rekla je Pamela. "Samo premire od straha pred bilo čime što bi se moglo loše odraziti na njega. Makar nije da ga branim. Bože sačuvaj”) Ursula je sa svog položaja na dnu zdenca vidjela da je tanani zid između njezina stana i stana gospođe Appleyard uglavnom nestao. Kad je digla pogled, kroz razbijeni je parket i slomljene grede vidjela haljinu koja je mlitavo visjela na vješalici za kapute zakvačenoj o zidnu lajsnu. Bila je to lajsna u salonu Millerovih u prizemlju, Ursula je prepoznala tapete na predimenzionirane blijedožute ruže. Još je te večeri na stubama vidjela Laviniju Nesbit u toj haljini, tad je bila boje juhe od graška (i isto tako mlitava). Sad je imala nijansu sive prašine od bombardiranja i preselila se kat niže. Nekoliko metara od vlastite glave vidjela je svoj kotlić za kuhanje vode, krupan smeđi predmet koji je u Lisjaku bio višak. Prepoznala ga je po debelom užetu koje je oko drške nekoga davnog dana omotala gospođa Glover. Sad je sve na pogrešnom mjestu i uključujući i nju. Da, Ralph je bio u Argyll Roadu. Jeli su - kruh i sir - uz bocu piva. Onda je ona rješavala križaljku, iz jučerašnjeg Telegrapha. Nedavno je Ursula morala kupiti naočale za rad na blizinu, bile su prilično ružne. Tek nakon što ih je donijela kući, shvatila je da takoreći isti par nosi jedna gospođica Nesbit. Čeka li ta sudbina i nju, mislila je dok je u zrcalu iznad kamina promatrala svoj lik u naočalama. Hoće li i ona završiti kao stara cura? Predmet sprdnje za dječake i djevojčice. I možeš li biti stara cura ako si nosila grimizno slovo? Dok je jučer na brzinu ručala sendvič u St James’s Parku, na radnom joj se stolu zagonetno pojavila omotnica. Vidjela je svoje ime ispisano Crightonovim rukopisom (iznenađujuće je lijepo pisao pisana slova) pa je sve skupa razderala na komadiće i nepročitano bacila u kantu za otpatke. Kad su se poslije sve tajnice poput golubova sjatile oko kolica s čajem, izvadila je poderane papiriće i sastavila ih. Zametnuo sam svoju zlatnu tabakeru. Znaš koju - otac mi ju je dao poslije jyllanda. Da je nisi slučajno negdje našla? Srdačno, tvoj C. No nikad nije bio njezin, zar ne? Naprotiv, pripadao je Moiri. (Ili možda Admiralitetu.) Bacila je komadiće papira natrag u smeće. Tabakera joj je bila u torbici. Našla ju je ispod kreveta nekoliko dana nakon što ju je ostavio. "Da mi je znati o čemu razmišljaš?”


"Vjeruj mi, ne vrijedi spomena.” Ralph se ispružio kraj nje s glavom na rukohvatu kauča i nogama u čarapama njoj u krilu. Iako je izgledao kao da spava mrmljavo bi odgovarao kad god bi mu dobacila navod iz križaljke. “Roland Olivieru? Možda 'paladin’?” rekla je. "Što misliš?” Jučer joj se dogodilo nešto čudno. Bila je u podzemnoj, a podzemnu nije voljela, prije bombardiranja posvuda je išla biciklom, no sad je sve bilo puno stakla i krša pa je bilo teško. Rješavala je križaljku u Telegraphu i pokušavala se pretvarati da nije u podzemlju. Mnogi su se ljudi pod zemljom osjećali sigurnijima, no Ursuli je pomisao na stiješnjenost bila mrska. Prije samo dva dana dogodilo se da je bomba pala na ulaz u podzemnu željeznicu pa se eksplozija proširila dolje i u tunele s itekako groznim ishodom. Nije bila sigurna je li to dospjelo u novine, takve su stvari silno rušile moral. U podzemnoj se čovjek koji je sjedio kraj nje odjedanput nagnuo prema njoj - ona se povukla - pa je kimnuo prema njezinoj polupopunjenoj križaljci i rekao: "Vama to dobro ide. Mogu li vam dati posjetnicu? Svratite u moj ured ako hoćete. Vrbujem pametne djevojke.”Mogu misliti, pomislila je ona. Sišao je na postaji Green Park zadigavši šešir u znak pozdrava. Na posjetnici je bila adresa u Whitehallu, ali ona ju je bacila. Ralph istrese dvije cigarete iz kutije i zapali obje. Jednu preda njoj i reče: "Baš si mudra glavica.” "Više-manje”, reče ona. "Zato sam ja u Obavještajnoj službi, a ti u Kartografskom odjelu.” "Ha, ha, i mudra i duhovita.” Među njima je vladalo neusiljeno drugarstvo, prije kao da su prijatelji nego ljubavnici. Svak je poštovao narav drugoga i nisu postavljali takoreći nikakve zahtjeve. Bilo im je lakše jer su oboje radili u kriznom stožeru. Mnogo toga jedno drugomu nikad nisu trebali objašnjavati. On joj rukom dodirne nadlanicu i reče: "Kako si?” a ona odgovori: "Dobro, hvala.” Još je imao ruke arhitekta, što je bio prije rata, borba ih nije nagrdila. Bio je na sigurnome, daleko od sukoba, kao mjernik u Kraljevskim inženjercima, gutao je zemljovide i fotografije i slično, nije očekivao da će postati borac i gaziti kroz prljavu, masnu, krvavu morsku vodu dok na nj pucaju sa svih strana. (Naime, na kraju je ipak o tome opet progovorio.) Iako je bombardiranje bilo strašno, govorio je, vidiš da bi moglo biti sreća u nesreći. Imao je nade u budućnost (za razliku od Hugha ili Crightona). "Sve te straćare”, govorio je. Razarali su Woolwich, Silvertown, Lambeth i Limehouse i poslije rata će ih morati obnoviti. Bila je to prilika, rekao je, za izgradnju čistih, suvremenih stambenih prostora sa svim popratnim sadržajima - zajednice stakla i čelika i zraka koja se diže nebu pod oblake na mjestu viktorijanskih slamova. "Svojevrstan San Gimignano za budućnost.” Ursulu ta vizija modernističkih nebodera nije pridobila, da se nju pita, budućnost bi gradila kao gradove-parkove s udobnim kućicama s cvjetnim vrtovima. "Ti si prava stara torijevka”, nježno je rekao. No volio je i stari London ("Koji arhitekt ne bi?”) - Wrenove crkve, raskošne kuće i elegantne javne zgrade - "Londonski kamen”, govorio je. Jednu do dvije noći na tjedan sudjelovao je u noćnoj straži u katedrali svetog Pavla, s ljudima koji su se bili spremni penjati pod krov "ako bude potrebno” da sačuvaju velebnu katedralu od zapaljivih bombi. Za požar je dušu dala, rekao je - staro drvo, posvuda olovo, ravni krovovi, mnoštvo stubišta i zaboravljeni mračni zakutci. Javio se na oglas u listu Kraljevskog instituta britanskih arhitekata s pozivom arhitektima da kao dragovoljci pristupe požarnoj straži jer će "razumjeti nacrte i slično”. "Možda ćemo morati biti prilično okretni”, rekao je i Ursula se pitala kako to kani izvesti sa svojim šepanjem. Već ga je vidjela kako se hrva s plamenom na svim onim stubištima i u


zaboravljenim mračnim zakutcima. Straža je očito bila dobro društvo - igrali su šah i vodili duge razgovore o filozofiji i religiji. Pretpostavljala je da to Ralphu sjajno odgovara. Prije samo nekoliko tjedana zajedno su, opčinjeni od užasa, gledali kako gori Holland House. Bili su u Melbuiy Roadu u pohodu na vinski podrum. "Zašto ne bi stanovala u mojoj kući?” nabacila je Izzie prije nego što se otputila u Ameriku. "Možeš mi biti pazikuća. Meni je nevjerojatno da bi Nijemci poželjeli bombardirati Holland Park.” Ursula je pomislila da Izzie poprilično precjenjuje preciznost ciljanja bombardera Luftvvaffea. A i ako je ondje tako sigurno, zašto Izzie podvija rep i bježi? "Ne, hvala”, rekla je. Kuća je bila odveć velika i prazna. No uzela je ključ i povremeno odlazila onamo u potrazi za korisnim stvarima. U kuhinjskim je ormarima još bilo hrane u limenkama koju je Ursula čuvala za krajnju nuždu, a tu je, naravno, bio i puni vinski podrum. Baterijskim su svjetiljkama pregledavali police s bocama - struju su isključili kad je Izzie otišla - i Ursula je netom izvukla prema svemu sudeći odličnu bocu Petrusa i Ralphu rekla: "Misliš da bi išlo s popečcima od krumpira i mesnim doručkom?” kad se razlegnula gromka eksplozija pa su pomislili da je na kuću pala bomba i bacili se na tvrdi kameni pod podruma s rukama preko glave. Taj je savjet Hugh Ursuli utuvio u glavu na nedavnu posjetu Lisjaku. "Uvijek čuvaj glavu.” On je bio u ratu. Katkad bi to zaboravila. Sve su se vinske boce tresle i drhtale na policama i Ursula se poslije nije usuđivala ni pomisliti kakvu su štetu te boce Chateau Latoura i Chateau d'Yquema mogle nanijeti da su im se obrušile na glavu s krhotinama stakla poputkrhotina granate. Istrčali su van i gledali kako se Holland House pretvara u kriješ i oganj sve proždire, a Ursula je mislila, nemoj da poginem u požaru. Molim te, Bože, neka bude brzo. Ralph joj je bio silno mio. Nju ljubav nije morila kao neke žene. S Crightonom ju je ta pomisao vječno dražila, no s Ralphom je bilo jednostavnije. Opet, nije to bila ljubav, nego prije nešto nalik na osjećaje prema najdražem psu (i ne, takvo mu što nikad ne bi rekla. Neki ljudi, mnogi ljudi, ne razumiju kako se čovjek može vezati za psa). Ralph zapali još jednu cigaretu i Ursula reče: "Harold kaže da pušenje veoma škodi. Kaže da je na operacijskom stolu vidio pluća koja izgledaju kao neočišćeni dimnjaci.” "Naravno da nije zdravo”, reče Ralph i zapali cigaretu i za Ursulu. "Ali ni njemačke bombe i meci nisu zdravi.” "Ne zapitaš li se katkad”, reče Ursula, "što bi bilo da je samo jedna sitnica bila drukčija u prošlosti, hoću reći. Da je Hitler umro u porođaju ili da ga je netko oteo kao novorođenče i odgojio ga - ne znam, recimo u kvekerskoj kući -sigurno bi sve bilo drukčije.” "Misliš da bi kvekeri oteli dijete?” blago upita Ralph. "Pa da su znali što će se dogoditi, možda bi.” "Ali nitko ne zna što će se dogoditi. A on bi možda ispao isti, s kvekerima ili bez njih. Možda bi ga trebala ubiti umjesto da ga otmeš. Bi li to mogla? Bi li mogla ubiti novorođenče? Pištoljem? Ili da nemaš pištolj, golim rukama? Hladnokrvno.” Kad bih mislila da ću tako spasiti Teddyja, mislila je Ursula. Ne samo Teddyja, naravno, i ostatak svijeta. Teddy se dan nakon objave rata prijavio u RAF. Radio je na malenu gospodarstvu u Suffolku. Nakon Oxforda proveo je godinu dana na poljoprivrednom fakultetu i potom radio na nizu gospodarstava i malenih posjeda diljem zemlje. Htio je sve znati, rekao je, prije nego što bude imao svoju zemlju. ("Seljak?" i dalje je govorila Sylvie.) Nije htio biti jedan od onih idealističkih povratnika prirodi koji završe do koljena u blatu dvorišta s boležljivim kravama, uginulom janjadi i urodom koji ne vrijedi ni brati. (Navodno je radio na jednom od takvih mjesta.) Teddy je još pisao pjesme i Hugh je govorio: "Seljak pjesnik, ha? Kao Vergilije. Od tebe


očekujemo nove Georgike.” Ursula se pitala što Nancy misli o ulozi seljakove supruge. Bila je silno pametna, na Cambridgeu se bavila istraživačkim radom na nekome zakučastom i zbunjujućem području matematike. ("Ja tu ništa ne razumijem”, rekao je Teddy.) A sad mu se djetinji san da postane pilot odjedanput našao nadohvat ruke. Trenutačno je bio na sigurnome u Kanadi, na obuci u Carskoj školi, učio je pilotirati i kući slao pisma o tome koliko hrane imaju i kako je vrijeme predivno, tako da je Ursula bila zelena od zavisti. Željela je da zauvijek ostane ondje, na sigurnome. "Kako smo završili na temi hladnokrvnog ubijanja novorođenčadi?” rekla je Ursula Ralphu. "Doduše”, naheri glavu prema zidu i valovitoj sireni Emilove jadikovke. Ralph se nasmije. "Večeras baš i nije tako grozan. Doduše, ja bih pošašavio da moja djeca dižu takvu larmu.” Ursuli je bilo zanimljivo što je rekao "moja djeca”, a ne "naša djeca”. Neobično je razmišljati o bilo kakvu pomlatku u doba kad je upitno hoće li uopće biti budućnosti. Ona naglo ustane i reče: "Uskoro će početi uzbune.” Na početku zračnih udara rekli bi: "Ne mogu bombardirati svake noći”, no sad su znali da mogu ("Hoće li nam ovo dovijeka biti život,” pisala je Teddyju, "nemilice će nas mučiti bombe?”). Sad je već prošlo pedeset šest noći zaredom pa se doista činilo da nema kraja. "Ti si poput psa”, rekao je Ralph. "Imaš šesto čulo za avione.” "Onda bi ti bilo pametnije da mi vjeruješ i pođeš. Ili ćeš morati sići u mračno dno Calcutte, a znaš da ti to neće biti drago.” Razbujana obitelj Miller -Ursula je nabrojila najmanje četiri naraštaja - živjela je u prizemlju i suterenu kuće u Argyll Roadu. Imali su pristup i nižoj razini, podzemnom podrumu koji su stanari kuće rabili kao zračno sklonište. Bio je to labirint, pljesniv, neugodan prostor pun pauka i žohara i činilo ti se da je strašna gužva kad bi se svi ondje sjatili, osobito kad bi niza stube nevoljko dovukli psa Millerovih, bezobličnu dlakavu prostirku po imenu Billy. Također su, naravno, morali podnositi Emilove suze i tužbalice: išao je iz ruke u ruku među podrumskim gostima kao neželjen paket u uzaludnu nastojanju da ga uspokoje. Gospodin Miller pokušao je podrumu dati "domaću” notu (što je bilo posve nemoguće) pa je na zidove poduprte vrećama pijeska polijepio reprodukcije "remek-djela engleske umjetnosti”, kako ih je on zvao. Te reprodukcije u boji -Kola sijena, Gainsboroughovi Gospodin i gospođa Andrews (kakav samozadovoljan par) i Mjehurići (prema Ursulinu mišljenju, najbolesniji Millais) - izgledale su sumnjivo kao da ih je netko pokrao iz skupih enciklopedija likovne umjetnosti. "Kultura”, govorio je gospodin Miller i mudro kimao. Ursula se pitala što bi ona izabrala kao reprezentativna "remek-djela engleske umjetnosti”. Možda Turnera, mrljav, neuhvatljiv sadržaj kasnijih radova. Slutila je da to Minerovima nikako ne bi bilo po ukusu. Našila je ovratnik na bluzu. Isključila je Sturm und Drang radijskog prijenosa i umjesto toga slušala kako Ma Rainey pjeva Yonder Come the Blues - protulijek za svekoliku sentimentalnost koju je radio počeo servirati. I jela je kruh i sir s Ralphom, pokušala riješiti križaljku i onda ga poljupcem na brzinu otpravila iz stana. Tad je isključila svjetlo i odmaknula zaslon za zamračenje da ga može kratko vidjeti kako hoda Argyll Roadom. Iako je šepao (ili možda baš zato), imao je poletan korak kao da očekuje da će mu se na putu naći nešto zanimljivo. Podsjetio ju je na Teddyja. Znao je da ga ona gleda, ali nije se osvrnuo, samo je digao ruku na nijem pozdrav i tu ga je progutao mrak. No bilo je malo svjetla, blistava kriška mladog Mjeseca i pregršt posve blijedih zvijezda, kao da je netko u mrak bacio šaku dijamantne prašine. Kraljica Luna okružena svim svojim zvjezdanim Vilama, iako je slutila da je Keats pisao o punom Mjesecu, dok se Mjesec ponad Argyll Roada prije doimao kao luna pretendentica. Bila je - prilično jadno -pjesnički raspoložena. To je zbog opće grozote rata, mislila je, koprcaš se u nastojanju da je pojmiš.


Bridget je vječno govorila da je nesreća gledati Mjesec kroza staklo i Ursula je pustila da zaslon padne na mjesto i čvrsto navukla zastore. Ralph se prema vlastitoj sigurnosti odnosio nemarno. Poslije Dunkerquea, rekao je, osjećao je da je siguran od iznenadne nasilne smrti. Ursuli se činilo da su u vrijeme rata, kad iznenadne nasilne smrti oko tebe ima u izobilju, izgledi bitno drukčiji i da ni od čega ne možeš biti zaštićen. Kao što je i očekivala, počelo je zavijanje, a za njim su se brzo oglasili topovi iz Hyde Parka i odjeknule prve bombe, prema zvuku, opet nad lukom. Od toga je živnula, zgrabila ručnu svjetiljku s kuke kraj ulaznih vrata - ondje je stajala kao kakva relikvija - i pokupila knjigu, koju je također držala kraj vrata. Bila je to njezina "knjiga za sklonište” - Du cote de chez Swann. Sad kad se činilo da će rat trajati zauvijek, Ursula je odlučila kako ne bi bilo zgorega da se prihvati Prousta. U visini su stenjali avioni i tad je čula strašan fiju bombe u padu i bučan tras! kad se prizemljila negdje u blizini. Katkad je eksplozija zvučala mnogo bliže nego što je zapravo bila. (Zbilja si brzo stjecao nova znanja na posve nevjerojatnim područjima.) Tražila je svoj kombinezon za sklonište. Na sebi je imala prilično tananu haljinu za to doba godine, a u podrumu je bilo strašno hladno i vlažno. Kombinezon za sklonište kupila je Sylvie kad je došla na jednodnevni izlet u grad nedugo nakon početka bombardiranja. Otišle su na šetnju Piccadillyjem i Sylvie je u Simpsonovu izlogu primijetila reklamu za "kombinezone za sklonište po mjeri” i svakako je htjela da uđu i probaju ih. Ursula svoju majku nije mogla zamisliti u skloništu, a kamoli u kombinezonu za sklonište, no taj je komad odjeće, ili čak odora, Sylvie očito zapeo za oko. "Bit će odličan za čišćenje kokošinjca”, rekla je i kupila svakoj svoj. Sljedeći je gromki tresak zvučao kao da je požuruje i Ursula odustane od potrage za nesretnim kombinezonom i umjesto njega zgrabi pokrivač na vunene četvorine koji je iskačkala Bridget. ("Kanila sam ga spakirati i poslati Crvenom križu,” pisala joj je Bridget svojim oblim đačkim rukopisom, "no onda sam pomislila da bi možda tebi bio potrebniji.” "Vidiš, čak i u vlastitoj obitelji imam status izbjeglice”, pisala je Ursula Pameli.) Na stubama je prošla kraj sestara Nesbit. "Ooo, to nosi nesreću, gospođice Todd”, zahihotala se Lavinia. "Znate, mimoilaženje na stubama.” Ursula je silazila, sestre su se penjale. "Idete u pogrešnom smjeru”, prilično je bespredmetno rekla. "Zaboravila sam pletivo”, rekla je Lavinia. Nosila je emajlirani broš u obliku crne mačke. Na mjestu oka namigivao je umjetni dijamant. "Plete štramplice za bebu gospođe Appleyard”, rekla je Ruth. "U njihovu je stanu grozno hladno.” Ursula se pitala koliko bi još pletenih odjevnih predmeta mogli staviti na jadno dijete prije nego što počne sličiti na ovcu. Ne na janje. Maleni Appleyard nema nikakvu janjeću crtu. Emil, podsjetila se. "Ali dajte se požurite, hoćete?” rekla je. "Živjeli, živjeli, svi su se okupili”, rekao je gospodin Miller kad su jedno po jedno nagrnuli u podrum. Vlažni prostor ispunila je odrpana zbirka stolica i privremenih ležajeva. Našla su se tu dva prastara vojna poljska kreveta koja je odnekle iskopao gospodin Miller pa su nagovorili Nesbitice da na njima odmaraju vremešne kosti. Budući da su trenutačno obje sestre bile odsutne, na jednom se od njih smjestio pas Billy. Bio je tu i maleni primus i Aladdinova parafinska grijalica, a Ursuli se činilo da je krajnje opasno biti u neposrednoj blizini tih predmeta dok padaju bombe. (Milleri su sučelice pogibli bez imalo truda bili optimisti.) Gotovo su svi bili na broju - gospođa Appleyard i Emil, mokrom krpom udareni gospodin Bentley. Gospođica Hartnell i Milleri u punom sastavu. Gospođa Miller zabrinula se gdje su Nesbitice i gospodin Miller je ponudio da će otići i požuriti ih ("kvrapcu i pletivo”), no u tom je


času podrum potresla silovita eksplozija. Ursula je osjetila kako temelji podrhtavaju dok se udar kretao kroz zemlju pod njom. Slušajući Hughove upute, bacila se na pod s rukama preko glave i usput zgrabila najbližega od manjih sinova Millerovih ("Ej, pustite me!”). Nespretno je čučnula nad njim, no on se iskoprcao da joj pobjegne. Sve je utihnulo. "To nije bila naša kuća”, prezrivo je rekao dječak, pomalo razmetljivo, da vrati ranjeno muško dostojanstvo. I gospođa Appleyard bacila se na pod i zaklonila dijete svojim tijelom. Gospođa Miller nije prigrlila nikoga od svoje nejači, nego staru limenku karamela Farrah's Harrogate u kojoj je držala ušteđevinu i police osiguranja. Gospodin Bentley, kojemu je glas podrhtavao u višem registru nego inače, zapita: “Jesmo li to bili mi?” Ne, mislila je Ursula, da jesmo, sad bismo bili mrtvi. Sjedne natrag na jednu od klimavih stolica od savijena drva koje je donio gospodin Miller. Osjećala je kako joj srce preglasno lupa. Počela je drhtati pa se umotala u Bridgetino kačkanje. "Ma ne, mali ima pravo,” rekao je gospodin Miller, "ovo je zvučalo kao Essex Villas.” Gospodin Miller uvijek je tvrdio da zna gdje padaju bombe. Začudo, često je imao pravo. Svi su Milleri bili vični i ratnom jeziku i ratnom duhu. Svi su junački podnosili. ("A mi znamo i uzvratiti, zar ne?” pisala je Pamela. "Još bi netko pomislio da mi nikad nismo okrvavili ruke”) "Okosnica Engleske, nema dvojbe”, rekla je Sylvie Ursuli kad ih je prvi (i posljednji) put srela. Gospođa Miller pozvala je Sylvie u svoju kuhinju na šalicu čaja, no Sylvie je još bila ljuta zbog stanja Ursulinih zastora i prostirki, a za to je okrivila gospođu Miller pod pretpostavkom da joj je gazdarica, a ne obična stanarka. (Na Ursulina se objašnjenja oglušila.) Sylvie se ponašala kao da je vojvotkinja u posjetu kućici nekoga svog ladanjskog zakupca. Ursula je mogla zamisliti kako je gospođa Miller poslije gospodinu Milleru rekla: "Ta nosom para oblake.” Odozgo se sad čula tutnjava jednoličnog bombardiranja. Čuli su timpane velikih bombi, zvižduk granata i grmljavinu nedaleke pokretne topničke bitnice. Temelji podruma svako toliko bi se zatresli pras i tras i dum dok su po gradu lupale bombe. Emil je tulio, pas Billy je tulio, tulilo je i dvoje ponajmanjih Millera. Svak u svoj glas, kao nemio kontrapunkt za Dormer und Blitzen Luftwaffe. Strašna, beskrajna oluja. Očajza mnom, i smrtpreda mnom. "Ti bokca, stari Fritz nam večeras stvarno hoće utjerati strah u kosti”, rekao je gospodin Miller dok je mirno namještao svjetiljku baš kao da su na kakvu logorovanju. On je u podrumu bio odgovoran za moral. Preživio je rovove, poput Hugha, i tvrdio da je otporan na švapske prijetnje. Bila ih je cijela družba, Crighton, Ralph, gospodin Miller, čak i Hugh: preživjeli su svoja iskušenja u vatri, blatu i vodi i zaključili da se čovjeku to može dogoditi samo jedanputu životu. "Što li stari Fritz izvodi, ha?” smirujućim je glasom rekao jednomu od manje, ustrašenije djece. "Ne da mi da se zdravo naspavam?” Nijemci su gospodinu Milleru redovito dolazili pojedinačno, kao Fritz i Švabo, Otto, Hermann, Hans, a katkad je i Adolf osobno šest i pol kilometara iznad njih bacao svoj brizantni eksploziv. Gospođa Miller (Dolly), utjelovljenje pobjede iskustva nad nadom (za razliku od supruga), dijelila je "okrepu”, čaj, kakao, kekse i kruh s margarinom. Milleri, moralno širokogrudna obitelj, nikad nisu oskudijevali u racioniranim potrepštinama zahvaljujući najstarijoj kćeri Renee, koja je imala "veze”. Renee je imala osamnaest godina i bila je stasala u svakom pogledu, a doimala se kao posve laka djevojka. Gospođica Hartnell jasno je dala do znanja kako smatra da Renee nipošto nije na visini, iako nije bila nesklona sudjelovati u potrošnji namirnica koje je Renee donosila kući. Ursula je imala dojam da je mati jednoga od manje Millerove djece zapravo Renee, a ne gospođa Miller, pa su ga, praktično, jednostavno


uklopili u obiteljsku zadrugu. Reneeine su "veze” bile dvosmislene, no Ursula ju je prije nekoliko tjedana primijetila u kavani hotela Charing Cross na prvom katu kako pijucka džin u društvu dotjerana i očito prilično imućna muškarca kojemu je na čelu pisalo "gangster”. "Ako taj gospodin nije žmukler, ne znam tko jest”, nasmijao se Jimmy. Jimmy, dijete rođeno u slavu mira nakon rata koji je trebao obilježiti kraj svih ratova, kretao je u novi rat. Imao je nekoliko dana dopusta s vojne obuke pa su se sklonili u hotel Charing Cross dok su na Strandu deaktivirali neeksplodiranu bombu. Čuli su mornaričke topove montirane na kolica između Vauxhalla i Waterlooa - bum-bum-bum - no bombarderi su tražili druge ciljeve i očito su otišli dalje. "Zar tomu nikad kraja?” pitao je Jimmy. "Izgleda.” "U vojsci je sigurnije”, nasmijao se. U vojsku je ušao kao običan vojnik, iako su mu nudili čin. Rekao je da hoće biti s rajom. ("Ali valjda netko mora biti i časnik?” mozgao je Hugh. "Pa bolje da taj ima zeru mozga u glavi”) Htio je iskustvo. Htio je biti pisac, govorio je, a što će mu bolje otkriti visove i ponore ljudske sudbine nego rat? “PisacT’ rekla je Sylvie. "Strah me da ga je u kolijevci ljuljala ruka zle vile.” Ursula je pretpostavljala da misli na Izzie. Bilo joj je krasno družiti se s Jimmyjem. Jimmy je u borbenoj odori bio naočit i puštali su ga kamo god bi pošli - u nepoćudne lokale u Dean Streetu i Archer Streetu i Boeuf sur le Toit u Orange Streetu, koji je bio veoma nepoćudan (ako ne i doslovno opasan), tako da se Ursula nad Jimmyjem zamislila. Sve u svrhu proučavanja ljudske sudbine, rekao je. Pošteno su se napili i malo pošašavjeli i sve je skupa bio itekakav predah od čučanj a u podrumu Millerovih. "Obećaj da nećeš poginuti”, rekla je Jimmyju dok su poput dva slijepca tapkali duž Haymarketa i slušali kako bombe s lica zemlje brišu neki drugi dio Londona. "Dat ću sve od sebe”, rekao je Jimmy. Bilo joj je hladno. Od vode u kojoj je ležala još je više zebla. Morala se pokrenuti. Može li se pokrenuti? Izgleda da ne može. Kako dugo već tu leži? Deset minuta? Deset godina? Vrijeme je prestalo. Kao da je sve prestalo. Ostala je samo grozna smjesa vonjeva. Bila je u podrumu. To je znala jer je vidjela Mjehuriće, nekim su čudom ostali zalijepljeni za vreću pijeska blizu njezine glave. Zar će umrijeti pogleda uprta u tu banalnost? A onda joj se banalnost odjedanput učini dobrodošla jer se kraj nje pojavi jeziva prikaza. Strašna sablast crnih očiju na sivu licu i raščupane kose zarila je pandže u nju. "Jeste li mi vidjeli dijete?” rekla je sablast. Ursuli je trebalo nekoliko trenutaka da shvati kako to nije sablast. Nego gospođa Appleyard, lica prekrivena prljavštinom i prašinom od bombardiranja i išarana krvlju i suzama. "Jeste li mi vidjeli dijete?” opet reče. "Nisam”, prošapće Ursula, usta su joj bila suha od smeća koje je padalo, što god bilo. Sklopila je oči, a kad ih je opet otvorila, gospođa Appleyard je nestala. Možda je bila plod njezine mašte, možda je bila u bunilu. Ili je to možda zbilja bila sablast gospođe Appleyard i obje su se našle u klopci nekoga pustog predvorja pakla. Pozornost joj opet privuče haljina Lavinije Nesbit koja je visjela sa zidne lajsne kod Millerovih. No to nije bila haljina Lavinije Nesbit. Haljina ne bi imala ruke. Ne rukave, nego ruke. Sa šakama. Na haljini nešto namigne Ursuli, maleno mačje oko koje je uhvatio mladi Mjesec. S lajsne kod Millerovih visjelo je tijelo Lavinije Nesbitbez glave i nogu. Bilo je to tako ludo da je Ursuli počeo navirati smijeh. Nije prasnula jer se nešto pomaknulo - greda ili dio zida i zasuo ju je pljusak puderaste prašine. Srce joj je neobuzdano bubalo u prsima. Boljelo je, kao tempirana bomba koja samo čeka da grune. Prvi put osjeti da je hvata panika. Nitko joj nije dolazio u pomoć. Ponajmanje


raspamećeni duh gospođe Appleyard. Umrijet će sama u podrumu u Argyll Roadu, a jedino će joj društvo biti Mjehurići i obezglavljeno truplo Lavinije Nesbit. Da je Hugh tu, ili Teddy ili Jimmy, ili čak Pamela, oni bi se borili da je izvuku, da je spase. Bilo bi im stalo. No ovdje nema nikoga komu bi bilo stalo. Čula se kako cvili poput ozlijeđene mačke. Kako je samu sebe žalila, kao da je netko drugi. Gospođa Miller je rekla: "No, mislim da bi svima dobro došla fina šalica kakaa, ne?” Gospodin Miller se opet uzrujavao zbog Nesbitica pa je Ursula, kojoj je klaustrofobije podruma već bilo preko glave, rekla: "Ja ću ih potražiti” i ustala s klimave jedaće stolice baš kad je zviju i fiju objavilo dolazak brizantne bombe. Čuo se golem udar groma i silno krcanje jer se zid pakla iznenada raskolio i sve zloduhe pustio van, a slijedilo je strahovito usisavanje i sabijanje, kao da joj netko iz tijela isisava utrobu, pluća, srce i želudac, čak i očne jabučice. "Posljednji i vječni dan pozdravite.” To je to, pomislila je. Ovako ću umrijeti. U tišinu prodre glas, takoreći njoj kraj uha, muški glas koji je govorio: "Dajte, gospođice, hajde da vas pokušamo izvući, može?” Ursula mu je vidjela lice, prljavo i znojno kao da je prokopao tunel da dođe do nje. (Pretpostavljala je da doista jest.) Iznenadila se kad ga je prepoznala. Bio je to jedan od njihovih mjesnih nadzornika Protuzrakoplovne zaštite, prinova. "Kako se zovete, gospođice? Možete li mi reći?” Ursula promrmlja svoje ime, no znala je da nije ispalo kako treba. "Uriy?” pitao je. "A što bi to bilo -Mary? Susie?” Nije htjela umrijeti kao Susie. No je li to bitno? "Beba”, promumljala je nadzorniku. "Beba?” oštro će on. "Imate bebu?” Malo odstupi pa nešto dovikne nekomu tko se nije vidio. Čula je i druge glasove i shvatila da se okupilo mnogo ljudi. Kao u znak potkrepe, nadzornik reče: "Svi smo došli da vas izvučemo. Plinarci su isključili plin i začas ćemo vas iznijeti. Bez brige. Sad mi recite što je bilo s bebom. Jeste li je držali na rukama? Je li još malena?” Ursula se sjeti Emila, koji je bio težak poput bombe (u čijem se naručju zatekao kad je glazba prestala, a kuća eksplodirala?) i pokuša progovoriti, ali shvati da opet cvili. Odozgo nešto zaškripi i zastenje i nadzornik je zgrabi za ruku i reče: "Sve je u redu, ja sam tu” i ona osjeti silnu zahvalnost i prema njemu i prema svim ljudima koji su se mučili da je izvuku. Pa pomisli kako bi i Hugh bio zahvalan. Na pomisao na oca se rasplače i nadzornik reče: "No, no, Susie, sve je u redu, još malo pa ćemo vas izvući, kao pužića iz kućice. Dat ćemo vam fini čajić, ha? Što kažete na to? Krasno, ha? I meni se pije.” Činilo joj se da pada snijeg, na koži je osjetila sićušne ledene iglice. "Kako je hladno”, promrmlja. "Bez brige, vani ste u roku od keks, vidjet ćete”, reče nadzornik. Iskobelja se iz kaputa koji je imao na sebi pa je pokrije. Za takav velikodušni manevar nije bilo mjesta pa o nešto udari i oboje ih zaspe pljusak šute. "Oh”, ona će nadzorniku jer iznenada osjeti silovitu mučninu, no navala prođe pa se smiri. Sad je padalo lišće pomiješano s prašinom i pepelom i pahuljicama mrtvih i odjedanput se našla pod hrpama poput hostija tanka bukvina lišća. Mirisalo je na gljive i kresove i nešto slatko. Medenjake gospođe Glover. Mnogo ljepše od kanalizacije i plina. "Dajte, curo”, reče nadzornik. "Dajte, Susie, nemojte mi sad zaspati.” Čvršće joj stisne ruku, no Ursula je gledala nešto što se svjetlucalo i obrtalo na Sunčevu svjetlu. Kunić? Ne, zec. Pred očima joj se polako vrtio srebrni zeko. Nešto hipnotično. U životu nije vidjela ništa ljupkije. Vinula se u noć s krova. Stajala je u žitnu polju u vrelini sunca. Brala je maline na stazi. Igrala se skrivača s Teddyjem. Kako je malena komična, rekao je netko. Nije valjda nadzornik? I tada se spustio snijeg. Noćno nebo više nije bilo daleko u visini, bilo je svagdje oko nje, poput topla, mračna mora.


Lebdjela je u zamračenje. Pokušala je nešto reći nadzorniku. Hvala. No više nije bilo bitno. Ništa nije bilo bitno. Pao je mrak. Sutra je krasan dan "Ne uzrujavaj se, Pammy”, reče Harold. "Zašto je tako tiho, gdje su ti dečki?” "Prodala sam ih”, Pamela se razvedri. "Tri za dva.” "Radije prespavaj ovdje, Ursula” ljubazno će Harold. "Bolje da sutra nisi sama. Bit će grozan dan, znaš što hoću reći. Slušaj liječnika.” "Hvala”, reče Ursula. "Ali već imam druge planove.” Probala je žutu popodnevnu haljinu od crepe de Chinea koju je prethodno tog dana kupila u potrošačkoj groznici pred objavu rata u Kensington High Streetu. Crepe de Chine imao je uzorak - sićušne crne lastavice u letu. Divila joj se, bolje rečeno, divila se sebi, bar onomu što je vidjela u zrcalu toaletnog stolića, jer je morala stati na krevet da bi vidjela donju polovicu. Kroz tanke zidove u Argyll Roadu Ursula je čula svađu gospođe Appleyard, na engleskome, s nekim muškarcem - valjda zagonetnim gospodinom Appleyardom - koji je dolazio i odlazio u razna doba dana i noći bez ikakva primjetna rasporeda. Ursula ga je licem u lice srela samo jedanput, u prolazu na stubama, i tad se zlovoljno zapiljio u nju i odjurio dalje bez pozdrava. Bio je krupan muškarac, rumen i pomalo prasećeg lika. Ursula ga je mogla zamisliti kako stoji iza mesarskog pulta ili tegli vreće u pivovari, iako je prema podatcima gospođica Nesbit zapravo bio službenik osiguranja. Za razliku od njega, gospođa Appleyard bila je mršava i boležljivo žuta, a kad bi joj muž izbivao iz stana, Ursula bi je čula kako sama sebi žalobno pjeva na nekom jeziku koji nije znala odrediti. Zvučao je istočnoeuropski. Kako bi esperanto gospodina Carvera sad dobro došao, mislila je. (Naravno, samo kad bi ga svi govorili.) Osobito u posljednje vrijeme, kad je u London nagrnulo toliko izbjeglica. ("Čehinja je”, naposljetku su je izvijestile Nesbitice. "Nekoć nismo znali gdje je Čehoslovačka, zar ne? Da bar i dan-danas ne znamo.”) Ursula je pretpostavljala da je i gospođa Appleyard nekakva izbjeglica koja je, u potrazi za sigurnom lukom u naručju engleskoga kavalira, umjesto njega našla ratobornoga gospodina Appleyarda. Ursula je mislila da će, ako ikad čuje da gospodin Appleyard doista tuče suprugu, morati pokucati na vrata i nekako ga prekinuti, iako nije imala pojma kako bi to izvela. Prepirka u susjednom stanu došla je do vrhunca i tu su se ulazna vrata Appleyardovih odlučno i zaključno zalupila i sve je utihnulo. Čulo se kako gospodin Appleyard, majstor bučnih izlazaka i ulazaka, topta niza stube i za sobom vuče rep psovki na račun žena i tudinaca, a ugnjetavana je gospođa Appleyard bila i jedno i drugo. Gorko je ozračje nezadovoljstva koje se probijalo kroza zidove zajedno s još manje primamljivim mirisom kuhanoga kupusa doista bilo veoma deprimirajuće. Ursula bi da joj izbjeglice budu osjećajne i romantične - u bijegu za spas vlastitoga kulturnog života - a ne zlostavljane supruge činovnika osiguranja. Što je s njezine strane bilo besmisleno nepravedno. Sišla je s kreveta i malo se zavrtjela pred zrcalom. Haljina joj je pristajala, nije izgubila liniju iako je već na pragu tridesete. Hoće li se jednog dana raširiti do Sylviena matronskog obujma? Sad joj se čak činilo malo vjerojatnim da će ikad imati vlastitu djecu. Sjećala se kako je držala Pamelinu dojenčad - sjećala se i Teddyja i Jimmyja - neodoljivih osjećaja ljubavi i straha, očajničke želje da ih zaštiti. Koliko bi ti osjećaji bili snažniji da je riječ o njezinome rođenom djetetu? Možda bi bili tako snažni da ih ne bi mogla podnijeti. Uz onaj popodnevni čaj kod John Lewisa Sylvie je pitala: "Nikad ne sjedneš i zamisliš se nad sobom?” "Kao što tvoje kokoši sjede na jajima?” "'Žena od karijere’” rekla je Sylvie, kao da te dvije riječi ne mogu ići u istu rečenicu.


"Usidjelica”, doda razmatrajući riječ. Ursula se pitala zašto joj se mati toliko trudi da je rasrdi. "Možda se nikad nećeš udati” rekla je Sylvie, kao da zaključuje stvar, kao da je Ursuli život gotov. "Zar bi to bilo tako loše? ‘Neudana kći’”, Ursula će i navali na glazirani kolačić. "Jane Austen s tim nije imala problema.” Digne haljinu preko glave pa u podsuknji i čarapama otapka do malene praonice i na slavini natoči čašu vode, a zatim se dade u potragu za kojim krekerom. Zatvorska hrana, pomisli, dobra vježba za ono što slijedi. Od prepečenca za doručak pojela je samo Pamelin kolač. Nadala se da će večeras od Crightona dobiti bar dobru večeru. Pozvao ju je da se nađu u Savoyu, rijetko su imali takve javne sastanke i pitala se hoće li praviti drame, ili je sjena rata dovoljno dramatična pa želi s njom o tome razgovarati. Znala je da će sutra objaviti rat, iako se pred Pammy uglavnom pravila blesava. Crighton joj je govorio svašta što ne bi smio ravnajući se time što su "oboje potpisali Zakon o službenim tajnama”. (Ona pak njemu nije gotovo ništa govorila.) On se u posljednje vrijeme opet kolebao i Ursula nije bila sigurna na koju će stranu pasti, nije bila sigurna ni na koju stranu sama želi da padne. Pozvao ju je da se nađu na piću, a molba je stigla na službenom papiru Admiraliteta koji je zagonetno stigao dok je kratko izbivala iz ureda. Nije bio prvi put da se Ursula zapitala tko donosi te poruke koje joj se na radnom stolu pojavljuju kao da ih raznose vilenjaci. Mislim da vašem odjelu slijedi revizija, pisalo je. Crighton je volio šifre. Ursula se nadala da vojno šifriranje nije tako priprosto kao Crightonovo. Gospođica Fawcett, jedna od njezinih pomoćnica, primijeti poruku koja je ležala svima na očigled i pogleda je u panici. "Ti bokca”, reče. "Stvarno? Slijedi nam revizija?” "Netko misli da je duhovit” rekla je Ursula i u nevjerici shvatila da rumeni. Te golicave (ako ne i doslovno prostačke), no naoko bezazlene poruke Crightonu nekako nisu bile slične. Mislim da je ponestalo olovaka. Ili Jeste li napunili tintarnice? Ursuli bi bilo draže da nauči Pitmanovu stenografiju, ili više diskrecije. Ili, još bolje, da jednostavno prestane. Kad ju je vratar uveo u Savoy, Crighton ju je čekao u prostranu predvorju i, umjesto da je otprati u Američki bar na katu, povede je uza stube do apartmana na drugom katu. Sobom je očito dominirao golem i jastučast krevet. 0, znači, zato smo tu, pomisli. Procijenila je da crepe de Chine ne odgovara prilici pa je odjenula kraljevski plavi saten jednu od njezine tri fine večernje haljine - i sad je zbog te odluke požalila jer će joj je Crighton, ako je suditi prema običaju, prije svući nego je počastiti prvorazrednim obrokom. Volio ju je razodijevati, volio ju je gledati. "Poput kakva Renoira”, rekao je, iako o umjetnosti nije znao bogzna što. Bolje Renoir nego Rubens, mislila je ona. Ili Picasso, kad smo već kod toga. Njemu je mogla zahvaliti na veliku daru što vlastitu golotinju može promatrati uz minimum kritičnosti, ili čak bez nje. Moira je navodno bila žena od flanelskih spavaćica do poda i pogašenih svjetala. Katkad se Ursula pitala preuveličava li Crighton supruginu krutost. Jedanput ili dvaput palo joj je na pamet da se otputi u Wargrave ne bi li uspjela vidjeti prevarenu oštećenu suprugu i doznati je li doista tako staromodna. Naravno, s Moirom od krvi i mesa (pretpostavljala je da je meso rubensovsko, a ne renoarsko) problem bi bio što bi Ursuli bilo teško varati stvarnu osobu, a ne zagonetku. ("Ali ona jest stvarna osoba”, mozgala je Pamela. "Argument ti ne stoji.” "Da, toga sam svjesna.” Bilo je to poslije, na Hughovu šezdesetom rođendanu, prilično mrzovoljnoj zgodi u proljeće.) Apartman je imao veličanstven pogled na rijeku, od mosta Waterloo do Parlamenta i Big Bena, redom sjenovitih u smiraju dana. ("Ljubičasti čas.”) Jedva je nazirala Kleopatrinu iglu,


taman prst uperen u nebo. Ništa od uobičajena bljeska i treperenja londonskih svjetala. Zamračenje je već počelo. "Znači, gnijezdo nije bilo slobodno? U javnosti smo?” rekla je Ursula dok je Crighton otvarao bocu šampanjca koja ih je čekala u orošenoj srebrnoj kanti. "Slavimo?” "Opraštamo se”, reče Crighton kad joj se pridruži kraj prozora i preda joj čašu. "Opraštamo?” smeteno reče Ursula. "Doveo si me u fini hotel i pojiš me šampanjcem da sa mnom definitivno raskineš?” "Opraštamo se s mirom”, reče Crighton. "Opraštamo se sa svijetom u kakvom smo dosad živjeli.” Digne čašu prema prozoru, nazdravi Londonu u svom njegovu sumračnom sjaju. "Živio početak kraja”, mrko reče. "Ostavio sam Moiru”, doda kao da je to nešto usputno, sitnica. Ursulu uhvati na prepad. "A curice?” (Samo da provjerim, pomisli.) "Sve. Život je odveć dragocjen da budeš nesretan.” Ursula se pitala koliko ljudi diljem Londona te večeri govore istu stvar. Možda ne u tako ugodnu okružju. A bit će i onih, naravno, koji te iste riječi govore da ostanu vjerni onomu što već imaju, a ne da to hirovito odbace. Odjedanput i nenadano u panici, Ursula reče: "Ne želim se udati za tebe.” Nije shvatila koliko joj je do toga stalo dok nije izustila riječi. "Ni ja se ne želim tobom oženiti”, reče Crighton i ona se začudo razočara. "Unajmio sam stan u Egerton Gardensu”, reče on. "Mislio sam, možda bi se htjela preseliti k meni.” "Da stanujemo zajedno? Da živimo u grijehu u Knightsbridgeu?” "Ako hoćeš.” "Bože, baš si smion”, reče ona. "A tvoja karijera?” On nemarno otpuhne. Znači, novi će mu Jylland biti ona, a ne rat. "Bi li pristala? Ursula?” Ursula je zurila kroz prozor u Temzu. Rijeka je već bila gotovo nevidljiva. "Trebamo nazdraviti”, rekla je. "Kako kažu u mornarici - ‘Živjele dragane i supruge - i neka se nikad ne sretnu’?’’ Kucne čašom o Crightonovu i reče: "Skapavam od gladi, jest ćemo, ne?”


Travanj 1940. Automobilska truba dolje na ulici prekine tišinu nedjeljnog jutra u Knightsbridgeu. Ursuli je nedostajao zvuk crkvenih zvona. Toliko je jednostavnih stvari prije rata uzimala zdravo za gotovo. Da se bar može vratiti u prošlost i pošteno uživati u njima. "Čemu truba” reče Crighton, "kad imamo sasvim pristojno zvonce?” Pogleda kroz prozor. "Stigao je,” reče, "ako je riječ 0 mladiću u trodijelnu odijelu koji se napuhuje poput crvendaća.” "Zvuči kao da jest on.” Iako Ursuli Maurice nije bio "mladić”, nikad ga nije tako doživljavala, no pretpostavljala je da Crightonu jest mlad. Hughu je bio šezdeseti rođendan i Maurice joj je nevoljko ponudio da je odveze na proslavu u Lisjak. Bit će u autu s Mauriceom, daleko od svijeta, što je novost, i to ne nužno dobra. Rijetko su bili sami skupa. "Ima goriva?” rekao je Crighton i izvio obrvu, no to je prije bila izjava nego pitanje. "Ima vozača", rekla je Ursula. "Znala sam da će Maurice iz rata izvući koliko god može.” "Kojeg rata?” rekla bi Pamela. "Nasukala” se u Yorkshireu bez ikakva društva osim šestorice sitnih dječaka i Jeanette, koja se pokazala ne samo kao jaukalica, nego i kao “faineante i pol. Od župničke sam kćeri više očekivala. Tako je lijena da ja cijeli dan trčim i za njezinim i za svojim dečkima. Dosta mi je te lakrdije od evakuacije, mislim da ćemo se uskoro vratiti kući.” "Pretpostavljam da se doma ne može pojaviti u autu a da nije mene povezao”, rekla je Ursula. "Maurice se ni pred kim ne želi ružno ponijeti, čak ni pred vlastitom obitelji. Mora misliti na svoj ugled. Osim toga, njegovi su ondje i večeras ih vozi natrag u London.” Maurice je Edwinu i djecu poslao u Lisjak za uskršne praznike. Ursula se pitala zna li 0 ratu nešto što javnost ne zna - je li vrijeme oko Uskrsa trebalo biti osobito opasno? Maurice je sigurno znao štošta što drugi nisu znali, no Uskrs je prošao bez izgreda pa je pretpostavila da je to valjda bio samo posjet unuka baki i djedu. Philip i Hazel bili su veoma nemaštovita djeca i Ursula se pitala kako se slažu sa Sylvienim razularenim evakuircima. "Na povratku s Edwinom i djecom bit će grozna gužva. Vozača da i ne spominjem. No sila kola lomi i tako to.” Automobilska se truba ponovno oglasila. Ursula se iz principa nije obazirala. Kako bi se zlobno naslađivala, pomisli, da povede Crightona u paradnoj mornaričkoj odori (koliko odličja, koliko zlatnih gajtana), veću zvjerku od Mauricea u svakom pogledu. "Znaš, mogao bi poći sa mnom”, reče mu. "Jednostavno nećemo spominjati Moiru. Ni curice.” "Tebi je ondje dom?” "Molim?” "Rekla si: ‘ne može se pojaviti doma’. Nije li ti dom ovdje?” reče Crighton. "Naravno da jest”, reče Ursula. Maurice je nestrpljivo koračao gore-dolje pločnikom i ona pokuca na prozorsko okno da mu privuče pozornost, digne kažiprst i afektirano izgovori "minuta”. On joj se namršti. "Tako se samo kaže”, ona će i okrene se Crightonu. "U roditeljskoj si kući uvijek 'doma’.” "Zbilja? Ja nisam.” Ne, mislila je Ursula, ti nisi. Crighton je "doma” bio u Wargraveu, makar samo u mislima. I imao je pravo, naravno, ona stan u Egerton Gardensu nije smatrala svojim domom. Bio je točka u vremenu, privremena postaja na još jednom putovanju koje je prekinuo rat. "Možemo o tome raspravljati ako hoćeš”, ljubazno reče ona. "Samo, znaš... Maurice vani stupa gore-dolje kao kositreni vojnik.” Crighton se nasmije. Njemu nikad nije bilo do rasprave. "Veoma bih rado pošao s tobom i upoznao tvoju obitelj,” reče, "ali idem u Citadelu.”


Admiralitet je gradio podzemnu tvrđavu, Citadelu, na Horse Guards Parade i Crighton je upravo selio svoj ured. "Onda se vidimo poslije”, reče Ursula. "Kočija me čeka, a Maurice već struže kopitom.” "Prsten”, podsjeti je Crighton i Ursula reče: "Joj, da, naravno, zamalo sam zaboravila.” Izvan ureda je počela nositi vjenčani prsten, forme radi, "za trgovce i slično”. Nije htjela da momak koji raznosi mlijeko ili žena koja im je dvaput na tjedan dolazila čistiti misle da je u nezakonitoj vezi. (Samu je sebe iznenadila kako je sramežljiva.) "Možeš zamisliti lavinu pitanja da to vide”, reče, skine prsten i ostavi ga na stoliću u predvorju. Crighton je površno poljubi u obraz i reče: "Lijepo se provedi.” "To ne jamčim”, reče ona. "Još nisi ulovila muškarca?” Izzie je pitala Ursulu. "Naravno,” reče i vedro se okrene Sylvie, "ti već imaš - koliko ono unuka, sedmero, osmero?” "Šestero. Možda si i ti baka, Izzie.” "Molim?” reče Maurice. "Kako bi bila?” "U svakom slučaju”, živahno reče Izzie. "Ursula nije pod pritiskom da proizvede još jednoga.” "Proizvede?” Ursula će, a vilica puna hladetine s lososom zastane joj na putu do usta. "Izgleda da si ostala izvan uporabe”, reče Maurice. "Molim?” vilica se vrati u tanjur. "Vječna djeveruša...” "Jedanput”, reče Ursula. "Djeveruša sam bila samo jedanput, Pameli.” "To ću ja pojesti ako ti nećeš”, reče Jimmy i ukrade joj losos. "Zapravo sam htjela.” "Onda još gore”, reče Maurice. "Ni za djeverušu te neće nitko osim sestre.” Zasmijulji se, prije kao školarac nego muškarac. Na nevolju, sjedio je predaleko da ga udari nogom ispod stola. "Bonton, Maurice”, promrmlja Edwina. Koliko bi te puta na dan razočarao da si s njim u braku, pitala se Ursula. U potrazi za argumentima protiv braka činilo joj se da nema boljega od Mauricea. Naravno, Edwina se sada furila zbog vozača jer se ispostavilo da je vozač veoma privlačna djevojka iz pričuvnih teritorijalnih snaga u odori. Sylvie je djevojku (zvala se Penny, no to su svi smjesta zaboravili) dovela u neugodnu situaciju kad je pod svaku cijenu tražila da im se pridruži za stolom, iako bi ona očito radije čekala kraj auta ili u kuhinji s Bridget. Zaglavila je na tijesnom kraju stola s evakuircima i Edwina ju je neprestano ledeno odmjeravala. Maurice ju je pak pomno ignorirao. Ursula je u to pokušala učitati nekakvo značenje. Da je bar Pamela tu, ona odlično čita ljude, iako možda ne tako dobro kao Izzie. ("I tako, vidim da je Maurice bio nestašan. Što jest, jest, cura je komad. Koji bi muškarac odolio ženi u odori?”) Philip i Hazel pokorno su sjedili između roditelja. Sylvie Mauriceova djeca nikad nisu bila osobito draga, dok je očito uživala u svojim evakuircima, Bariyju i Bobbyju ("moji bistri bumbari”), koji su upravo puzali pod neoklasicističkim jedaćim stolom i prilično se mahnito hihotali. "Vragu su iz torbe ispali”, blago je govorila Sylvie. Bridget i Sylvie izribale su i ulaštile evakuirce, kako su ih svi drugi zvali, kao da im je status jedino određenje, tako da se vanjštinom doimaju bezazleno, no obješenjačku im narav ništa nije moglo prikriti. ("Kakve male napasti” rekla je Izzie i zgrozila se.) Ursuli su bili simpatični, podsjećali su je na malene Millere. Da su psi, neprestano bi mahali repom. Sylvie je sad imala i par pravih štenaca, razdražljive crne labradore koji su također bili braća. Zvali su se Hector i Hamish, no očito su ih zbirno i bez razlike doživljavali kao "pse”. Psi i evakuirci po svoj su prilici pridonijeli nekoj novoj otrcanosti u Lisjaku. Činilo se da se Sylvie


lakše miri s ovim ratom nego što se ikad pomirila s prethodnim. Hugh baš i ne. "Natjerali” su ga da obučava Narodnu zaštitu i još je tog jutra nakon nedjeljne mise poučavao "gospođe” iz mjesne crkve kako rabiti nožnu crpku za gašenje požara. "Je li to prikladno za dan Gospodnji?” pitala je Edwina. "Ja sam sigurna da je Bog na našoj strani, ali...” Prekinula se jer se nije bila u stanju zauzeti za neko teološko stajalište iako je bila "revna kršćanka”, što je, prema Pamelinim riječima, značilo da djeci dijeli snažne pljuske i tjera ih da doručkuju što nisu pojela za večeru. "Naravno da jest prikladno”, reče Maurice. "Ja kao organizator narodne obrane -" "Ne mislim da sam ‘ostala izvan uporabe’, kako ti ljupko kažeš”, razdražljivo ga prekine Ursula. Opet je letimice uhvati želja da pri ruci ima odličjima i gajtanima okićenoga Crightona. Kako bi se Edwina užasnula da zna za Egerton Gardens. ("A kako je admiral?” poslije je u vrtu sotto voce pitala Izzie, poput urotnice, jer je, naravno, ona znala. Izzie je sve znala, a ako nije znala, lako bi ispipala. Poput Ursule, bila je špijunski tip. "Nije admiral”, rekla je Ursula. "Ali je dobro, hvala”) "Tebi je posve dobro samoj”, Teddy reče Ursuli. “Za vlastite sjajne oči vjerena", i tako to. Teddy je vjerovao u pjesništvo, kao da je dovoljno citirati Shakespearea da se duhovi smire. Ursula je mislila da je sonet koji citira o sebičnosti, no to je prešutjela jer je Teddy mislio dobronamjerno. Očito, za razliku od svih ostalih, koji kao da su se baš zakvačili za njezin neudani status. "Za Boga miloga, ima samo trideset godina”, opet se ubacila Izzie. (Da bar svi ušute, mislila je Ursula.) "Na kraju krajeva”, Izzie je bila uporna, "ja sam se udala s preko četrdeset.” "A gdje ti je muž?” pitala je Sylvie dok joj je pogled kružio oko neoklasicističkog stola produžili su ga s obje strane da svi stanu. Glumila je zbunjenost (nije joj pristajalo). "Kao da ga ovdje ne vidim.” Izzie je odabrala ovu priliku da se pojavi ("Nepozvana, kao obično”, rekla je Sylvie) da Hughu čestita na šest desetljeća života ("Međaš”). Ostale su Hughove sestre procijenile da je putovanje u Lisjak "prevelik izazov”. "Kakva je to banda rospija” poslije je Izzie rekla Ursuli. Izzie jest bila najmlađa, ali nikad nije bila mezimica. "Hugh im je oduvijek predobar.” "Svima je predobar”, reče Ursula i iznenadi se, čak se i preplaši, kad ustanovi da joj pri pomisli na očevu pouzdanu narav naviru suze. "Joj, nemoj”, reče Izzie i preda joj čipkastu pjenu koja je navodno mogla proći pod rupčić. "Još ćeš i mene rasplakati.” Zvučalo je nevjerojatno jer se to nikad prije nije dogodilo. Izzie je tom prigodom također odlučila objaviti svoj skori odlazak u Kaliforniju. Njezinu mužu, slavnom dramatičaru, ponudili su posao scenarista u Hollywoodu. "Onamo idu svi Europljani”, rekla je. "Sad si pak Europljanka?” rekao je Hugh. 'Nismo li svi?' Okupila se cijela obitelj, osim Pamele, kojoj je putovanje doista bilo prevelik izazov. Jimmy je uspio iskamčiti dva dana dopusta, a Teddy je doveo Nancy. Hugha je po dolasku primila u zagrljaj koji osvaja i rekla: "Sretan rođendan, gospodine Todd”, pa mu uručila dar u ljupku omotu od starih tapeta koje je pokupila kod Shawcrossovih. Bio je to primjerak Upravitelja. "Prvo izdanje”, rekla je Nancy. "Ted je rekao da volite Trollopea.” (Tu činjenicu kanda nitko drugi u obitelji nije znao.) "Dobri stari Ted”, rekao je Hugh i poljubio je u obraz. A Teddyju reče: "Kakvu milu djevojku imaš. Kad ćeš je zaprositi?” "O,” rekla je Nancy dok je kroza smijeh rumenjela, "za to ima vremena.”


"Nadam se”, rekla je sumorna Sylvie. Teddy je dotle završio osnovnu zrakoplovnu obuku ("Ima krila!” rekla je Nancy. "Poput anđela!”) i čekao je da ga brodom otpreme u Kanadu na letačku obuku. Kad se osposobi, vratit će se na mjesto u operacijskoj jedinici za obuku. Veća je opasnost da će poginuti u OJO-i, rekao je, "nego pri pravom bombardiranju”. To je bila istina. Ursula je imala znanicu u Ministarstvu ratnog zrakoplovstva. (Posvuda je imala znanice, kao i svi.) Skupa su jele sendviče u St James’s Parku i tmurno razmjenjivale statističke podatke, unatoč bauku Zakona o službenim tajnama. "No, to mi je velika utjeha”, rekla je Sylvie. "Au!” pod stolom zacvili jedan evakuirac. "Neki me klipan udario nogom.” Svi nagonski pogledaju Mauricea. Nešto je hladno i vlažno njuškalo Ursuli ispod suknje. Iskreno se nadala da je jedan od pasa, a ne evakuirac. Jimmy je uštipne za mišicu (prilično snažno) i reče: "Stvarno su naporni, ne?” Sirota teritorijalka - i nju je određivao status, kao evakuirce i pse -izgledala je kao da će se svaki čas rasplakati. "Čujte, je li vam dobro?” upita je vječno brižna Nancy. "Ona je jedinica” ravnodušno reče Maurice. "Jedinci ne razumiju radosti obiteljskog života.” To poznavanje teritorijalkine pozadine očito je osobito razbjesnilo Edwinu pa je stisnula nož za maslac u ruci kao da njime kani nekoga napasti - Mauricea ili teritorijalku ili, prema svemu sudeći, bilo koga u dosegu noža. Ursula se pitala koliko ti nož za maslac može nauditi. Pretpostavljala je, dovoljno. Nancy skokom ustane od stola i reče teritorijalki: "Dođite, idemo prošetati, baš je krasan dan. U šumi će biti zvončića, ako ste raspoloženi za malo hodanja.” Uhvati je pod ruku i takoreći izvuče iz prostorije. Ursula se premišljala bi li otrčala za njima. “Snubljenje je braku poput veoma duhovita prologa veoma dosadnoj drami", reče Izzie kao da ih ništa nije prekinulo. "Tako je netko rekao.” "Congreve”, reče Sylvie. "Kakve to veze ima s bilo čim, za ime svijeta?” "Samo kažem” reče Izzie. "Naravno - ti si udana za dramatičara, ne?” reče Sylvie. "Kojeg mi nikad ne viđamo.” "Svatko ima svoj put”, reče Izzie. "Joj, molim te”, reče Sylvie. "Poštedi nas svoje pseudofilozofije.” "Za mene je bit braka sloboda”, reče Izzie. "Za tebe je bit braka oduvijek bila uzrujavanje i sputanost.” "Za ime svijeta, kakve su ti to priče?” reče Sylvie. (I ostatak stola ostao je u čudu.) "Baš lupetaš.” "Ta kakav bi život inače vodila?” vedro nastavi Izzie (ili nemilice, ovisi kako gledate). "Koliko se ja sjećam, imala si sedamnaest godina, bez prebijena groša, kći pokojnog slikara koji je bankrotirao. Bog zna što bi s tobom bilo da nije ujahao Hugh i spasio te.” "Ničega se ti ne sjećaš, tad si još bila dijete.” "Zanemarivo. I naravno, ja - " "Joj, daj ušuti”, umorno reče Hugh. Bridget razbije napetost (sad kad više nije bilo gospođe Glover, to joj je u Lisjaku često bila glavna uloga) kad uđe u blagovaonicu visoko noseći pečenu patku. "Patka a la surprise", reče Jimmy jer su, naravno, svi očekivali pile. Nancy i teritorijalka ("Penny”, sve je podsjećala Nancy) vratile su se na vrijeme da dobiju podgrijane tanjure. "Imaš sreću da si uopće dobila mesa”, reče Teddy Nancy dok joj je pružao tanjur. "Od sirote su ptice ostale samo kosti.” "Na patki nemaš što pojesti”, reče Izzie dok je palila cigaretu. "Jedva bude mesa za dvije


osobe, stvarno ne znam što si mislila.” "Mislila sam da smo u ratu”, reče Sylvie. "Da sam znala da planiraš patku," Izzie je bila neumorna, "potražila bih nešto izdašnije. Poznajem čovjeka koji može sve nabaviti.” "Tko će ako ne ti”, reče Sylvie. Jimmy Ursuli pruži jadac pa oboje glasno i znakovito Hughu požele ugodan rođendan. Pomilovanje je donijela pojava torte, maštovite slastice koja se, naravno, uglavnom osnivala na jajima. Na stol ju je iznijela Bridget. Ona ni od čega nije znala napraviti osobitu zgodu pa ju je bez kerefeka iskrcala pred Hughom. Prisilio ju je da sjedne za stol. "Ja na vašem mjestu ne bih”, čula je Ursula kako teritorijalka tiho mumlja. "Ti si dio obitelji, Bridget”, reče Hugh. Nitko drugi u obitelji, mislila je Ursula, ne rinta od jutra do mraka kao Bridget. Gospođa Glover otišla je u mirovinu i preselila se jednoj od sestara, a na to ju je ponukala Georgeova nagla, iako ne i neočekivana smrt. Taman kad je Hugh udahnuo punim plućima, prilično teatralno jer je trebao ugasiti samo jednu simboličnu svjećicu, iz predvorja se začuje veliko komešanje. Jedan od evakuiraca pođe istražiti što se zbiva i vrati se s viješću da je u pitanju "Neka žena s gomilom vražje djece!” "Kako je bilo?” pitao je Crighton kad je napokon stigla kući. "Pammy se vratila - mislim, definitivno”, reče ona odlučivši se za vrhunac proslave. "Izgledala je krepano. Došla je vlakom, s tri sinčića i naprščetom, daj zamisli! Putovala je satima." "Noćna mora”, suosjećajno reče Crighton. ("Pammy!” rekao je Hugh. Izgledao je kao da mu je silno drago. "Sretan rođendan, tata”, rekla je Pamela. "Nažalost, samo mi, bez darova.” "Više nego dovoljno”, rekao je ozareni Hugh.) “Skupa s prtljagom i psom. Neuništiva je. Dotle je moje putovanje kući bilo noćna mora posve druge vrste. Maurice, Edwina, njihova malodušna djeca i vozačica. Ispostavilo se da je vrlo ljupka teritorijalka.” "Ti Boga,” reče Crighton, "kako mu to polazi za rukom? Ja se već mjesecima pokušavam dokopati kakve cure iz Ratne mornarice.” Ona se nasmije i zadrži se u kuhinji dok je on oboma kuhao kakao. Pili su ga u krevetu i ona ga je uveseljavala dogodovštinama tog dana koje je malo dokitila (smatrala je da ga je dužna zabaviti). Na kraju krajeva, u čemu je razlika između njih i bilo kojeg bračnog para? Možda u ratu. Možda i nije. "Mislim da ću morati otići u dragovoljke ili nešto slično”, reče. Sjetila se teritorijalke. "Da ‘dam svoj obol’ kako kažu. Zasučem rukave. Svaki dan čitam izvješća o ljudima koji čine junačka djela, a ja i dalje sjedim skrštenih ruku.” "Već daješ svoj obol”, reče on. "Kako? Podupirem mornaricu?” On se nasmije i prevrne pa je privuče u naručje. Sitno joj je ljubio vrat i dok je tako ležala, sine joj kako postoji mogućnost da je sretna. Ili u svakom slučaju, mislila je dalje, pa izoštri tu pomisao, onoliko sretna koliko u ovom životu možeš biti. "Dom”, sinulo joj je na mučnoj vožnji na povratku u London, nije u Egerton Gardensu, nije čak ni u Lisjaku. Dom je ideja i, poput Arkadije, ostao je izgubljen u prošlosti. Dan je u sjećanju već obilježila kao "Hughov šezdeseti rođendan” i dodala ga na popis obiteljskih zgoda. Poslije, kad bude shvatila da su tada posljednji put svi bili na okupu, poželjet će da je bila pozornija. Ujutro se probudila kad joj je Crighton na pladnju donio čaj i prepečenac. Na njegovoj je


kućevnosti prije mogla zahvaliti Ratnoj mornarici nego Wargraveu. "Hvala ti”, rekla je dok se koprcala da se uspravi u krevetu, još iscrpljena od jučerašnjeg dana. "Nažalost, imam loše vijesti”, rekao je i razgrnuo zastore. Pomislila je na Teddyja i Jimmyja, iako je znala da su bar tog jutra na sigurnome svaki u svojoj postelji u Lisjaku i dijele sobu iz djetinjstva koja je nekoć bila Mauriceova. "Kakve loše vijesti?” upita. "Norveška je pala.” "Sirota Norveška”, ona će i gucne vrući čaj. Pamela je poslala paket odjeće za bebu koju je Gerald prerastao i Ursula se sjeti gospođe Appleyard. Možda se i ne bi sjetila gospođe Appleyard jer nije ostala u vezi sa stanarima Argyll Roada otkako se preselila u Egerton Gardens i sad joj je bilo poprilično žao jer su joj gospođice Nesbit bile drage i često se pitala kako se nose s nemilosrdnim bombardiranjima. No onda je prije nekoliko tjedana slučajno srela Renee Miller. Ursula je otišla "u život”, kako bi on to rekao, s Jimmyjem, koji je u prijestolnici imao nekoliko dana dopusta. Zaglavili su u hotelu Charing Cross zbog neeksplodirane bombe - katkad joj se činilo da su veća gnjavaža od bombi koje eksplodiraju - pa su se sklonili u kavanu na prvom katu. "Prijeko je neka flundrasta djevojka, vidiš joj samo ruž i zube, a očito te poznaje.” "Ti bokca, Renee Miller”, reče Ursula kad primijeti kako joj Renee gorljivo maše. "A tko li je samo onaj muškarac s njom? Izgleda kao gangster.” Renee je bila sva srdačna, kao da su u nekome prošlom životu ona i Ursula bile najbolje prijateljice ("Živahna djevojka” nasmijao se Jimmy nakon što su pobjegli) i svakako je htjela da popiju piće s njom i "Nickyjem”. Nickyja ta zamisao baš i nije oduševila, no svejedno im je pružio ruku i pozvao konobara. Renee je Ursulu izvijestila "čega ima” u Argyll Roadu, iako se očito malo što promijenilo otkako je prije godinu dana otišla u Egerton Gardens, osim što je sad vojska dobila gospodina Appleyarda, a gospođa Appleyard je dobila dijete. "Sina”, rekla je Renee. "Maloga krampusa.” Jimmy prasne u smijeh i reče: "Volim kad cura zna reći popu pop.” Nickyju je Jimmyjeva privlačnost vidno išla na živce, osobito jer je Renee, iskapivši još jedan razvodnjeni džin, počela (reklo bi se gotovo profesionalno) s njim očijukati. Ursula je čula da je netko spomenuo kako su neeksplodiranu bombu deaktivirali, pa kad je Renee rekla: "Naruči još jednu rundu, Nicky” a Nicky je počeo mrko gledati, Ursula pomisli kako bi bilo razborito krenuti dalje. Nicky im nije dopustio da plate, kao da je to stvar principa. Ursula baš i nije znala želi li išta dugovati čovjeku njegova kalibra. Renee je zagrli i poljubi i reče: "Dođite posjetiti bakice, oduševit će se” i Ursula obeća da hoće. "Mili Bože, mislio sam da će me pojesti” reče Jimmy dok su manevrirali oko krša u Henrietta Streetu. Ispunila je obećanje Renee, ponukao ju je paket Geraldove stare odjeće. U Argyll Road stigla je malo poslije šest, bar je jedanput uspjela ranije otići s posla. Na kraju ipak još nije nosila nikakvu odoru jer joj se činilo da između posla i bombi jedva stigne jesti i disati. "Tvoj posao i jest ratni”, istaknuo je Crighton. "Meni se čini da već imaš pune ruke. Kako je u Ministarstvu blage zabitnosti?” "Ma znaš. Gužva.” Trebalo je registrirati gomile podataka. Svaki bi pojedini incident - s tipom bombe, štetom, brojem poginulih ili ozlijeđenih (zbroj je strahovito rastao) - prešao preko njihovih stolova. Tu i tamo otvorila bi žuti fascikl i našla ono što je nazivala "sirovinom” -tipkana izvješća


protuzrakoplovne zaštite, ili čak rukom pisana izvješća na kojima su se osnivala - pa bi se zapitala kako je u jeku bitke, jer nisu li bombardiranja upravo to? Katkad bi naišla na karte štete od bombi, jedanput i na jednu koju je iscrtao Ralph. Na poleđini ju je potpisao blijedom, takoreći posve nečitljivom olovkom. Bili su prijatelji, upoznala ga je na tečaju njemačkoga, iako je on jasno dao do znanja kako bi mu bilo drago kad bi jedno drugomu značili i nešto više. "Tvoj drugi muškarac” zvao ga je Crighton, to ga je zabavljalo. "Kako lijepo od vas”, reče gospođa Appleyard kad joj se Ursula pojavila na vratima s paketom odjeće. "Molim vas, uđite.” Ursula nevoljko prijeđe prag. Negdašnji se vonj kuhanoga kupusa sada miješao i s drugim neprivlačnim mirisima koje dojenče može širiti. Nažalost, Reneeina se procjena ljupkosti djeteta gospođe Appleyard, ili - njezina nedostatka, pokazala točnom - bio je "mali krampus”. "Emil”, reče gospođa Appleyard i preda ga Ursuli da ga uzme na ruke. Kroz gumene je gaćice osjećala da je mokar. Malo je nedostajalo da ga odmah vrati. "Emil?” reče njemu i napravi grimasu pa mu se široko osmjehne s usiljenom vedrinom. On je u nju zurio prilično neprijateljski, nije bilo dvojbe tko mu je otac. Gospođa Appleyard ponudi je čajem, a Ursula se ispriča i odjuri uza stube do gnijezda Nesbitica. Bile su dobroćudne kao uvijek. Zacijelo je lijepo živjeti sa sestrom, mislila je Ursula. Ne bi imala ništa protiv da ostatak života provede s Pamelom. Ruth štrkljastim prstićima uhvati njezin prst. "Udali ste se! Baš divno.” Kvragu, pomisli Ursula, zaboravila je skinuti vjenčani prsten. Dvoumila se: "Pa...” a kad uvidi kako je situacija složena, naposljetku skromno reče: "Da, očito.” Obje su joj slavodobitno čestitale, kao na kakvu spektakularnu postignuću. "Šteta da nemate zaručnički prsten”, reče Lavinia. Ursula je zaboravila koliko vole bižuteriju i bilo joj je žao da im nije što donijela. Imala je kutijicu starih kopči i ukosnica od štrasa koju joj je dala Izzie i znala je da bi ih razveselila. Lavinia je nosila emajlirani broš u obliku crne mačke. Na mjestu oka žmirkao je maleni lažni dijamant. Ruth je na vrapčja prsa prikvačila tešku gromadu topaza. Izgledala je kao da bi se njezino neznatno tijelo pod njom moglo prevaliti. "Mi smo kao svrake”, nasmije se Ruth. "Volimo sve blještave sitnice.” Pristavile su vodu za čaj i sve sretne dizale strku oko toga čime bi je nahranile prepečencem s Marmiteom ili s pekmezom - kad se začuje pakleni ćurlik sirene. Ursula pogleda kroz prozor. Aviona još nije bilo na vidiku, iako je reflektor već šarao crnim nebom. Prekrasan je mladi Mjesec probo srp svjetla u crnilu. "Dođite, mila, idemo k Millerima u podrum”, reče iznenađujuće poletna Lavinia. "Svaka je noć nova pustolovina”, doda Ruth dok su prikupljale gomilu stvari - šalove i šalice, knjige i krpanje. "Ručna svjetiljka, nemoj zaboraviti svjetiljku!” veselo reče Lavinia. Kad su stigle do prizemlja, nekoliko ulica dalje zatutnji bomba. "Joj, ne!” reče Lavinia. "Zaboravila sam pletivo.” "Idemo natrag, mila”, reče Ruth, a Ursula reče: "Ne, morate se skloniti.” "Pletem štramplice za bebu gospođe Appleyard” reče Lavinia kao da je to dovoljan razlog da stavi život na kocku. "Ne brinite se za nas, mila”, reče Ruth. "Vraćamo se za tren oka.” "Za Boga miloga, ako baš ne možete bez njega, otići ću ja”, reče Ursula, no stare su im kosti već škripale uza stube, a nju je gospodin Miller tjerao dolje u podrum. "Renee, Dolly, svi - pogledajte tko je došao svomu starom društvu!” objavi stanarima kao da je Ursula varijetetska točka.


Zaboravila je koliko Millerovih ima i kako gospođica Hartnell zna biti uštogljena i kako je gospodin Bentley istinski čudan. Što se pak Renee tiče, kao da je posve zaboravila žar njihova prethodnog susreta i reče samo: "Joj, Bože, još će nam jedna osoba disati zrak u ovoj rupetini.” Renee je - nevoljko - u krilu njihala razdražljivog Emila. Imala je pravo, doista su bili u rupetini. U Egerton Gardensu sklanjali su se u prilično ugodan podrum, iako je Ursula (a i Crighton ako se zatekao kod kuće) često na svoju ruku znala ostati u vlastitom krevetu. Ursula se sjeti vjenčanog prstena i pomisli kako bi se Hugh i Sylvie zbunili da ga vide na njezinu tijelu kad bi poginula u zračnom udaru. Bi li Crighton došao na sprovod i objasnio? Nije ga stigla skinuti jer joj Renee iznenada gurne Emila u ruke čas prije nego što zgradu potrese golema eksplozija. "Ti bokca, stari Fritz nam večeras stvarno hoće utjerati strah u kosti”, veselo reče gospodin Miller. Navodno se zvala Susie. Nije imala pojma, zbilja se nije mogla ničega sjetiti. Iz mraka ju je uporno zvao neki muškarac. "Dajte, Susie, nemojte sad zaspati” i: "Što kažete na fini čajić kad se izvučemo odavde, ha, Susie?” Gušila se od pepela i prašine. Osjetila je da se nešto u njoj nepopravljivo rasparalo. Popucalo. Bila je zlatna zdjela. "Zapravo, veoma džejmsovski”, čula je kako Teddy kaže. (Je li on to rekao?) Bila je veliko stablo (kako čudno). Bilo joj je veoma hladno. Čovjek ju je držao za ruku, stiskao je. "Dajte, Susie, ostanite budni.” No nije mogla, mekani ju je mrak mamio obećanjem sna, beskrajna sna, i snijeg je počeo nježno padati dok je nije potpuno zavio i sve je utonulo u mrak.

Sutra je krasan dan Crighton joj je nedostajao, i to više nego što je dala do znanja i njemu i Pameli. Noć prije objave rata unajmio je sobu u Savoyu, a ona se dotjerala u svojoj finoj kraljevski plavoj satenskoj haljini samo da bi joj on objavio kako trebaju staviti točku ("oprostiti se jedno od drugoga”). "Bit će krvi do koljena”, rekao je, no nije bila sigurna misli li na rat ili na njih dvoje. Unatoč oproštaju ili možda baš zbog njega, završili su u krevetu i on joj je dugo govorio koliko će mu nedostajati "ovo tijelo”, "obrisi tvoje puti” "ovo ljupko lice” i tako dalje dok joj nije dojadilo pa je rekla: "No ipak ti želiš da se rastanemo, a ne ja.” Pitala se vodi li ljubav s Moirom na isti način - u istoj mjeri ravnodušno i strastveno - no to je bilo jedno od onih pitanja koja ne možeš postaviti da ti slučajno ne bi rekao istinu. Pa što onda, vraća se Moiri. Možda jest pokvarena roba, ali svejedno je njezin. Sutradan ujutro doručkovali su u sobi i zatim poslušali Chamberlainov govor. Apartman je imao radio. Nedugo zatim začula se sirena, no začudo, ni jedno ni drugo nije uhvatila panika. Sve se skupa doimalo vrlo nestvarnim. "Pretpostavljam da samo ispituju”, rekao je Crighton. Ursula je pomislila kako će odsad stalno biti na ispitu. Napustili su hotel i pješice krenuli obalom Temze do Westminsterskog mosta, gdje su nadzornici Protuzrakoplovne zaštite puhali u zviždaljke i vikali da je uzbuna gotova. Drugi su duž obale vozili bicikle sa znakovima na kojima je pisalo Prestanak opasnosti i Crighton je rekao: "Mili Bože, ako nam je pod zračnim udarom ovo domet, bojim se što nas čeka.” Duž mosta su slagali vreće s pijeskom, slagali su ih posvuda, i Ursula je mislila kako je sva sreća da na svijetu ima toliko pijeska. Pokušala se sjetiti stihova iz Morža i tesara. Da sedam cura sa sedam metli - no dotle su već stigli do Whitehalla i Crighton joj prekine tijek misli jer je uhvati za obje ruke i reče: "Sad moram poći, mila” a načas je zvučao kao prilično jeftina i sentimentalna filmska zvijezda. Odlučila je da će do kraja rata živjeti kao redovnica. Tako je mnogo lakše. Gledala ga je kako ide Whitehallom i iznenada je obuzme strašan osjećaj samoće. Možda


se ipak vrati u Finchley. S druge je strane zida čula kako se Emil tuži, a gospođa Appleyard ga umirujuće kori. Počne pjevati uspavanku na svom jeziku: materinski jezik, pomisli Ursula. Pjesma je bila nevjerojatno tužna i Ursula se zarekne da će, bude li ikad imala dijete (što je teško kad jedanput odlučiš živjeti kao redovnica), djetetu pjevati samo vesele plesove i pjesmice. Osjećala se usamljeno. Da joj je bar kakvo toplo tijelo za utjehu, bolje bi joj bilo i s psom nego da je u ovakvim noćima sama. S nečim živim, što diše. Odmakne zaslon za zamračenje. Bombardera još nije bilo na vidiku, tamu je probijao samo dugi prst jednoga jedinog reflektora. Nebo je resio mlad Mjesec. Blijed od zamora, tvrdi Shelley, ali Benu Jonsonu je Kraljica i lovkinja, kreposna i krasna. Ursuli je odavao neko ravnodušje od kojeg iznenada protrne. Redovito bi u sekundi prije nego što zatuli sirena bila svjesna zvuka koji još nije čula. Bio je poput jeke, zapravo opreka jeki. Jeka se čuje poslije, no ima li riječi za ono što prethodi? Čula je cvilež zrakoplova u visini i tres-tres-tres-tres-tres pada prvih bombi i baš je htjela vratiti zaslon i pobjeći u podrum kad u veži prekoputa ugleda psa - takoreći kao da ga je njezina želja oživotvorila. Čak i s te udaljenosti osjeti njegov strah. Načas je oklijevala, a tada pomisli, joj, kvragu i odjuri niza stube. Prošla je kraj sestara Nesbit. "Ooo, to nosi nesreću, gospođice Todd”, zahihoće se Ruth. "Znate, mimoilaženje na stubama.” Ursula je silazila, sestre su se penjale. "Idete u pogrešnom smjeru”, prilično je bespredmetno rekla. "Zaboravila sam pletivo”, reče Lavinia. Nosila je emajlirani broš u obliku crne mačke. Na mjestu oka namigivao je umjetni dijamant. "Plete štramplice za bebu gospođe Appleyard”, rekla je Ruth. "U njezinu je stanu grozno hladno.” Na ulici je vladala nevjerojatna buka. Čula je štropot zapaljivih bombi na obližnjem krovu, zvučao je kao da netko prazni divovsku kantu za ugljen. Nebo je bilo u plamenu. Rasprskavajuća raketa za osvjetljavanje slijevala se ljupko poput vatrometa i obasjala sve pod sobom. U visini je grmjela rijeka bombardera kad je jurnula preko ulice do psa. Bio je nekakav neodredivi terijer, cvilio je i sav se tresao. Baš u času kad ga je zgrabila, začuje strahovit flju i shvati da je gotova, da su oboje gotovi. Nakon gromoglasne buke koja je zvučala kao režanje začuje se najglasniji udar koji je dotad u bombardiranju čula. To je to, pomisli, ovako ću umrijeti. Nešto ju je udarilo u čelo, cigla ili nešto slično, no nije izgubila svijest. Sruši je orkanski udar zraka. Uši su je užasno boljele, čula je samo prodorno, pjevno zviždanje i shvatila da su joj otišli bubnjići. Odozgo su pljuštale krhotine, rezale je i zarivale se u nju. Prasak kao da je dolazio u valovima i kroz tlo osjeti neko tutnjavo, škripavo podrhtavanje. Izdaleka se činilo da je eksplozija gotova takoreći u hipu, no kad se nađeš u žarištu, kao da traje vječno, kao da ima narav koja se usput mijenja i razvija pa nemaš pojma kako će završiti, kako ćeš ti završiti. Napola je sjedila, napola ležala na tlu i pokušavala se za nešto pridržati, no nije mogla pustiti psa (to joj je iz nekog razloga bilo najpreče) i osjetila je da je polako nosi preko tla. Pritisak je počeo malo popuštati, no prljavština i prašina i dalje su padale kao iz kabla i u eksploziji je još bilo života. Onda je nešto drugo pogodi u glavu i sve se smrači. Probudi je pas koji joj je lizao lice. Bilo joj je teško pojmiti što se dogodilo, no nakon nekog vremena shvati da veže u kojoj je zgrabila psa više nije bilo. Vrata su odletjela unutra, a njih dvoje skupa s njima, i sad su ležali usred krša u hodniku neke kuće. Kućno stubište iza njih, zakrčeno razbijenom ciglom i raskoljenim drvetom, više nije vodilo nikamo jer gornjih katova


nije bilo. Još je bila ošamućena kad se s mukom uspravila u sjedećem položaju. U glavi se osjećala tupo i glupo, no činilo joj se da nije ništa slomila i koliko je vidjela, nije krvarila, iako je pretpostavljala da je puna porezotina i modrica. Činilo joj se da ni pas nije ozlijeđen, iako je posve utihnuo. "Sigurno se zoveš Srećko”, rekla mu je, no od silne prašine u zraku koja ju je gušila jedva je uspjela pustiti glas. Oprezno stane na noge i kroz hodnik iziđe na ulicu. I njezina je kuća nestala, kamo god pogleda, samo goleme hrpe krša iz kojeg se dimilo i kosturi zidova. Okresani je nokat Mjeseca i kroz koprenu prašine imao dovoljno sjaja da osvijetli užas. Da nije otrčala spasiti psa, sad bi bila prah i pepeo u podrumu kod Millerovih. Jesu li svi mrtvi? Nesbitice, gospođa Appleyard i Emil? Gospodin Bentley? Svi Milleri? Istetura na ulicu, gdje su dva vatrogasca odmotavala crijevo. Pričvršćivali su ga za hidrant kad je jedan primijeti i dovikne: "Je li vam dobro, gospođice?” Čudno, bio je isti Fred Smith. A tada drugi vatrogasac zaurla: "Čuvaj, pada zid!” Doista je padao. Polako, nevjerojatno polako, kao u snu, cijeli se zid zakosi na nekoj nevidljivoj osovini i nagne prema njima tako da mu se ne odvoji nijedna cigla, kao da se graciozno klanja, pa padne u jednom komadu i s njim se spusti mrak.


Kolovoz 1926. Als er das Zimmer verlassen hatte wusst, was sie aus dieser Erscheinung machen solle...2 Pčele su zujale svoju popodnevnu ljetnu uspavanku, a Ursula, u sjeni stabala jabuka, pospano odloži Die Marquise von 0. Kroz poluotvorene oči promatrala je malena kunića koji je nekoliko metara dalje zadovoljno grickao travu. Ili je nije svjestan, ili je veoma smion. Maurice bi ga dosad već ustrijelio. Diplomirao je i sad je bio kod kuće, čekao je početak vježbeničkog staža kod odvjetnika i cijele se praznike glasno i do daske dosađivao. ("Uvijek može naći posao preko ljeta”, rekao je Hugh. "Za krepka mladića ne bi bilo nečuveno da radi.”) Maurice se zapravo toliko dosađivao da je pristao da Ursulu nauči pucati i čak je pristao da kao mete iskoriste stare boce i limenke umjesto mnoštva divljih zvjerčica koje je vječno strijeljao - kunića, lisica, dabrova, golubova, fazana, a jednom čak i malena srndaća, što mu ni Pamela ni Ursula nikad neće oprostiti. Ursula je voljela strijeljati, samo da je meta neživa. Rabila je Hughovu staru pušku za pernatu divljač, no Maurice je imao prekrasnu Purdeyjevu pušku, bakin dar za dvadeset i prvi rođendan. Adelaide je već godinama prijetila da će umrijeti, "no ona nikad ne ispunjava obećanja”, rekla je Sylvie. Životarila je u Hampsteadu, "poput divovskog pauka”, rekla je Izzie i sve se stresla uz teleće kotlete a la Russe, iako su tu reakciju možda izazvali i sami kotleti. Nisu se ubrajali među bolja jela repertoara gospođe Glover. Jedna od rijetkih zajedničkih crta Sylvie i Izzie, možda i jedina, bila je odbojnost prema Hughovoj majci. "I tebi je majka”, istaknuo je Hugh Izzie, a Izzie je rekla: "Joj, nije, našla me kraj ceste. To mi je često ponavljala. Bila sam tako zločesta da me ni Cigani nisu htjeli.” Hugh je došao gledati kako Maurice i Ursula pucaju pa reče: "Ta medvjediću, ti si prava Annie Oakley.” "Znaš,” reče Sylvie kad se iznenada pojavi i prene Ursulu tako da se posve razbudila, "ovakve duge, lijene dane više nikad nećeš doživjeti. Misliš da hoćeš, ali nećeš.” "Osim ako se bajoslovno obogatim”, rekla je Ursula. "Onda mogu povazdan plandovati.” "Možda,” reče Sylvie, "no ljetu svejedno jednog dana dođe kraj.” Spusti se u travu kraj Ursule i maši se Kleista. "Samoubojica romantičar”, prezrivo reče. "Doista kaniš studirati žive jezike? Tvoj otac kaže da bi ti latinski možda bio korisniji.” "Kako može biti koristan? Nitko ga ne govori”, razumno reče Ursula. Ta se prepirka gospodski kuhala cijelo ljeto. Protegne ruke iznad glave. "Otići ću u Pariz na godinu dana i govoriti samo francuski. Ondje će to biti veoma korisno." “O, Pariz”, Sylvie slegne ramenima. "Pariz je dosta precijenjen.” "Onda Berlin.” "Njemačka je u rasulu.” "Beč.” "Zagušljiv.” "Bruxelles”, reče Ursula. "Nitko ne može imati ništa protiv Bruxellesa.” To je bila istina, Sylvie se nije mogla sjetiti što bi rekla o Bruxellesu i tu se njihova velika tura Europom naglo prekine. "U svakom slučaju, poslije fakulteta”, reče Ursula. "A to je tek za sto godina, slobodno se prestani brinuti.” "Fakultet te neće naučiti kako da budeš žena i majka”, reče Sylvie. "Što ako ne želim biti žena i majka?” Sylvie se nasmije. "Sad govoriš besmislice samo da izazivaš. Čaj je na travnjaku” reče i nevoljko ustane. "I kolači. I nažalost, Izzie.”


Ursula je prije večere otišla u šetnju stazom, a Škot je sretno kaskao pred njom. (Divno kako je to veseo pas, tko bi rekao da će Izzie tako dobro izabrati.) U takve je ljetne večeri Ursula željela biti sama. "0,” rekla je Izzie, "u tvojoj dobi djevojku jednostavno proguta ono uzvišeno.” Ursula nije bila posve sigurna što je htjela reći ("Nitko nikad nije posve siguran što ona hoće reći”, rekla je Sylvie), ali mislila je da nazire. U treperavu je zraku bilo nečega čudnog, neka slutnja da nešto predstoji koja je Ursuli nadimala prsa, kao da joj srce raste. Bila je to neka velika svetinja - nije znala kako bi drukčije opisala. Možda mi budućnost, pomisli, neprestano dolazi sve bliže i bliže. Imala je šesnaest godina, bila je na rubu svega. Dobila je čak i poljubac, i to na sam rođendan, od onoga Mauriceova prilično uznemirujućeg prijatelja Amerikanca. "Samo jedna pusa”, rekla mu je i onda ga klepnula da ga odbije kad si je dao previše slobode. Nažalost, spotaknuo se preko vlastitih golemih stopala i natraške pao u dunjaricu, što je izgledalo prilično neugodno i nimalo dostojanstveno. Rekla je Millie, a ona se kidala od smijeha. No, kako je Millie rekla, poljubac je poljubac. Šetnja je odvede do kolodvora, gdje pozdravi Freda Smitha, a on smakne željezničarsku kapu kao da je već odrasla. Što god da je predstojalo, predstojalo je i dalje, ili se čak povuklo dok je gledala kako njegov vlak fuć-fuć-fućka prema Londonu. Krenula je natrag i srela Nancy, ona je tražila što bi mogla staviti u prirodopisnu zbirku i druževno su hodale skupa dok ih na biciklu nije pretekao Benjamin Cole. Zaustavi se, sjaše i reče: "Da vas otpratim kući, moje dame?” umnogome kako bi to izveo Hugh i Nancy se zahihoće. Ursuli je bilo drago da su joj obrazi već rumeni od popodnevne vrućine jer je osjetila kako se crveni pa otrgne malo šumskih krasuljica iz živice i (bez ikakva učinka) uzme se hladiti. Na kraju krajeva, ipak je negdje dobro naslutila da nešto predstoji. Benjamin ("Joj, dajte me zovite Ben”, reče. "Još me samo roditelji zovu Benjamin.”) odšeće s njima sve do vrtnih vrata Shavvcrossovih i ondje reče: "Pa, doviđenja” i ponovno sjedne na bicikl za kratku vožnju do kuće. "O " prošapće zbog nje razočarana Nancy, "mislila sam da će te otpratiti kući, da budete sami.” "Zar sam tako očita?” upita Ursula i sneveseli se. "Poprilično. Nema veze.” Nancy je potapša po mišici kao da je ona četiri godine starija, a ne Ursula. A tada će: "Mislim da kasnim, ne bih htjela propustiti večeru”, pa privije nađeno blago uza se i odskakuće puteljkom prema kući pjevajući tra-la-la. Nancy je bila djevojčica koja je doista pjevala tra-la-la. Ursula poželi da je i ona takva. Okrene se da ode, ali tada začuje pomamnu zvonjavu zvonca na biciklu koja objavi Benjaminov (Benov!) strelovit povratak. "Zaboravio sam reći,” reče, "imamo domjenak sljedeći tjedan - u subotu popodne mama je rekla da vas pozovem. Danu je rođendan, hoće da bude djevojaka da razblaže muško društvo, mislim da je tako rekla. Mislila je na tebe i Millie. Nancy je još malo premlada, ne?” "Jest”, brzo se složi Ursula. "No ja bih veoma rado došla. A sigurno bi i Millie. Hvala.” Slutnja da nešto predstoji vratila se u svijet. Gledala ga je kako pedalira dalje i usput zvižduće. Kad se okrenula, zamalo se sudari s muškarcem koji kao da se pojavio niotkuda i sad je oklijevao, čekao. Zadigne kapu i promrmlja "'Večer, gospođice.” Izgledao je kao grubijan i Ursula uzmakne. "Kažite mi kako do kolodvora, gospođice?” reče, a ona pokaže niza stazu i reče: "Idite onuda.” "Biste li mi pokazali put, gospođice?” reče on i opet joj se primakne. "Ne bih,” reče ona, "ne, hvala.” Tad njegova ruka iznenada poleti i zgrabi je za podlakticu. Uspjela je istrgnuti ruku i dati se u trk, nije se usudila osvrnuti dok nije stigla do


kućnih vrata. "Sve u redu, medvjediću?” pitao je Hugh kad je uletjela na trijem. "Kao da si se sva zapuhala”, reče. "Ne, dobro mi je, zbilja”, reče ona. Hugh bi se samo zabrinuo da mu kaže za muškarca. "Teleći kotleti a la Russe", reče gospođa Glover kad na stol spusti veliku bijelu porculansku zdjelu. "Samo kažem jer je, kad sam ih prošli put pripremila, netko rekao da nema blage veze što bi to moglo biti.” "Coleovi priređuju domjenak”, Ursula reče Sylvie. "Pozvali su Millie i mene.” "Krasno”, reče Sylvie, pozornost joj je odvratio sadržaj bijele porculanske zdjele koji će poslije dobrim dijelom završiti kao hrana manje profinjenoga (ili, kako bi rekla gospođa Glover, "manje izbirljivog”) zapadnoškotskogterijera. Domjenak ju je razočarao. Bio je prilično naporan, s beskrajnim igrama pantomime (ne treba ni spominjati da je Millie bila u svom elementu) i kviza, u kojima je Ursula znala većinu odgovora, no nije došla do izražaja jer bi je braća Cole i njihovi prijatelji u žaru natjecateljskog duha redovito pretekli. Ursula se osjećala kao da je nevidljiva i jedini joj je prisni trenutak s Benjaminom (više ga nije doživljavala kao Bena) bio kad ju je pitao želi li voćni koktel i onda ga zaboravio donijeti. Nije bilo plesanja, ali zato je hrane bilo u izobilju i Ursula se tješila birajući i kušajući dojmljiv izbor slastica. Gospođa Cole patrolirala je oko hrane pa reče: "Bože mili, ti si takva mrvica, kamo ti sve to stane?” Takva mrvica, mislila je Ursula dok se snuždeno vraćala kući, da me očito nitko ne primjećuje. "Jesi li jela torte?” žudno upita Teddy kad se pojavila na vratima. "Itekoliko”, reče ona. Sjeli su na terasu i podijelili veliku krišku rođendanske torte koju joj je gospođa Cole udijelila na odlasku, a dobar je dio dobio i Škot. Kad na sumračni travnjak dokaska krupan lisac, Ursula mu dobaci komadić, no on tortu mesožderski prezre. Zemlja novog početka


Kolovoz 1933. “Er kommt! Er kommt!" vikne jedna od djevojaka. "Dolazi? Napokon?” reče Ursula i dobaci pogled Klari. "Izgleda. Hvala Bogu. Dok još nismo umrle od gladi i dosade” reče ona. Idolatrija mlađih djevojaka objema je bila i začudna i smiješna. Dobar su dio vrućeg popodneva provele u čekanju kraj ceste, i to bez ikakva jela i pila, izuzmemo li kanticu mlijeka koju su dvije djevojke donijele s obližnjega gospodarstva. Neke su čule glasine da Fiihrer danas stiže u svoje planinsko utočište i već su satima strpljivo čekale. Nekoliko je djevojaka pridrijemalo u travi uz cestu, no nijednoj ni na pamet nije padalo da odustane dok ne uspije vidjeti Fiihrera. Malo dalje duž strme i zavojite ceste koja je vodila u Berchtesgaden začuje se klicanje i sve skoče na noge. Mimo njih prošiša velik crni auto i neke od djevojaka uzbuđeno zaciče, no "on” nije bio u njemu. Tada se na vidiku pojavi drugi auto, prekrasan Mercedesov kabriolet kojemu je na poklopcu motora vijorila zastavica sa svastikom. Vozio je sporije nego prethodni auto i u njemu je doista sjedio novi kancelar Rajha. Fiihrer je u skraćenoj verziji svog pozdrava smiješno mahnuo unatrag tako da je izgledao kao da je šaku prinio uhu da bolje čuje dok mu dovikuju. Kad ga ugleda, Hilde, koja je stajala kraj Ursule, izusti samo: "Oh”, i taj jedan jedini slog nabije vjerskim zanosom. I tu je sve skupa jednako brzo i završilo. Hanne prekriži dlanove na prsima, izgledala je kao svetica koja pati od zatvora. "Sad mi je životispunjen”, nasmije se. "Na fotografijama izgleda bolje”, promrmlja Klara. Sve su djevojke bile veoma poletne, i to cijeli dan, a na zapovijed svoje Gruppenfuhrerin (plavokose amazonke Adelheid, veoma sposobne osamnaestogodišnjakinje) sad su se brzo postrojile, vedro krenule na dugi marš natrag u omladinsko prenoćište i usput zapjevale ("Cijelo vrijeme pjevaju”, Ursula je pisala Millie. "Za moj je ukus to malo previše lustig. Imam osjećaj da sam u zboru vrlo vesele narodne opere.”). Repertoar im je bio raznolik - narodne pjesme, starinske ljubavne pjesme i navijačke, prilično surove domoljubne himne 0 barjacima umočenima u krv, kao i obvezne jednolične pjesme koje se pjevaju oko logorske vatre. Osobito su voljele Schunkeln - kad bi jedna drugu uhvatile pod ruku i njihale se u ritmu pjesama. Kad su Ursulu natjerali da im nešto otpjeva, odabrala je Auld Lang Syne, savršenu pjesmu za Schunkeln. Hilde i Hanne bile su Klarine mlađe sestre, gorljive članice BDM-a, Bund Deutscher Madel - djevojačkog pandana Hitlerjugendu ("Mi ih zovemo Ha-Jot, rekla je Hilde, na što su i ona i Hanne prasnule u hihot pri pomisli na zgodne momke u odori). Ursula nije čula ni za Hitlerjugend ni za BDM dok nije stigla u kuću Brennerovih, no u dva tjedna koliko je kod njih stanovala od Hilde i Hanne nije slušala takoreći ni o čemu drugom. "To je zdrav hobi”, rekla je njihova majka, Frau Brenner. "Zagovara mir i razumijevanje među mladima. Da više ne bude ratova. I drži ih podalje od momaka.” Klara je, kao i Ursula, nedavno diplomirala - studirala je likovnu umjetnost na Akademie. Nije marila za zanesenost svojih sestara, no ponudila je da ih prati na Bergwanderungu, ljetnom logorovanju na kojem su planinarile od jedne Jugendherberge do druge u bavarskim planinama. "Ideš s nama, zar ne?” Klara je rekla Ursuli. "Sigurno će nam biti zabavno i malo ćeš razgledati okolicu. A ako ne pođeš, zaglavit ćeš u gradu s Mutti i Vatijem." "Mislim da je kao u izvidačicama”, pisala je Ursula Pameli. "Baš i nije”, otpisala je Pamela.


Ursula se u Miinchenu nije kanila dugo zadržati. Njemačka joj je u životu bila samo sporedan kolosijek, dio pustolovne godine u Europi. "Bit će to moja velika tura”, rekla je Millie, "iako se bojim da je blago drugorazredna, ‘nevelika tura’." Plan je bio da posjeti Bolognu, a ne Rim ili Firencu, Miinchen, ne Berlin, i Nancy umjesto Pariza (taj je izbor Nancy Shawcross bio veoma smiješan) - u svim su tim gradovima njezini tutori s fakulteta znali za pristojne obitelji kod kojih može odsjesti. Za život će usput davati satove, iako je Hugh uredio da dobiva skromnu, ali redovitu novčanu doznaku. Hughu je laknulo što će boraviti "u provinciji”, gdje je "svijet općenito pristojniji”. ("Misli dosadniji”, Ursula je rekla Millie.) Hugh je potpuno zabranio Pariz, grad mu je bio osobito mrzak, a ni Nancy mu nije bio mnogo draži jer je svejedno nepokolebljivo francuski. ("Jer je u Francuskoj”, istaknula je Ursula.) Rekao je da je u Velikom ratu vidio dovoljno kontinentalne Europe i nije mu bilo jasno oko čega dižu toliku prašinu. Ursula je, unatoč Sylvienim ogradama, studirala žive jezike - francuski i njemački i malo talijanskoga (veoma malo). Nedavno je diplomirala i nije uspjela smisliti što bi drugo pa se prijavila na nastavničku obuku i dobila mjesto. Odgodila ju je za godinu dana jer je rekla da želi iskoristiti priliku da malo vidi svijeta prije nego što se doživotno "skrasi” pred školskom pločom. To joj je bar bio osnovni razlog, onaj koji je podastrla roditeljskoj inspekciji, dok se zapravo nadala da će joj se tijekom boravka u inozemstvu dogoditi nešto što će je osloboditi potrebe da ikad ode na obuku. Nije imala pojma što bi to "nešto” bilo ("Možda ljubav”, čeznutljivo je rekla Millie). Zapravo bilo što, samo da ne završi kao ogorčena usidjelica u djevojačkoj gimnaziji i niže konjugacije stranih glagola dok joj se prašina od krede trusi s odjeće poput prhuti. (Portret je gradila na vlastitim učiteljicama.) Ni njezini najbliži nisu na tu struku bogzna kako oduševljeno reagirali. "Želiš biti nastavnica?” rekla je Sylvie. "Iskreno, da je još samo malo izvila obrve, izletjela bi iz atmosfere”, rekla je Ursula Millie. "Ali zar doista to želiš? Predavati?” rekla je Millie. "Zašto me svi živi koje poznajem pitaju istu stvar istim tonom?” prilično je razdraženo rekla Ursula. "Zar sam tako očito nepodobna za taj posao?” "Jesi.” Millie je pak pohađala neko dramsko učilište u Londonu i sad je glumila u repertoarnom kazalištu u Windsoru u drugorazrednim bulevarskim komadima i melodramama. "Čekam da me otkriju” rekla je i zauzela teatralnu pozu. Izgleda da svatko nešto čeka, mislila je Ursula. "Radije nemoj čekati”, rekla je Izzie. "Radije nešto poduzmi." Lako ]e njoj reći. Millie i Ursula sjedile su u pletenim naslonjačima na travnjaku u Lisjaku u nadi da će doći lisice i igrati se u travi. Vrt je pohodila ženka s mladima. Sylvie joj je ostavljala ostatke hrane i lisica je već bila polupitoma pa bi smiono sjela nasred travnjaka poput psa koji čeka večeru, dok su se mladunci - do lipnja su već bili vitki i dugonogi - prepirali i preskakali se oko nje. "Onda, što ću?” bespomoćno je (beznadno) rekla Ursula. Pojavi se Bridget s pladnjem čaja i kolača i položi ga na stol između njih. "Da naučim stenografirati i tipkati pa da se zaposlim u državnoj službi? I to zvuči prilično turobno. Hoću reći, što ženi drugo preostaje ako se od roditelja ne želi preseliti ravno mužu?” "Školovanoj ženi”, ispravila ju je Millie. "Školovanoj ženi”, složila se Ursula. Bridget je promrmljala nešto nerazumljivo i Ursula reče: "Hvala, Bridget.” ("77 si vidjela Europu”, prilično je optuživački rekla Sylvie. "Kad si bila mlađa.” "Nisam bila sama, pratio me otac”, rekla je Sylvie. No začudo, taj je argument donekle


imao učinka i na kraju je Sylvie zagovarala putovanje protiv Hughovih prigovora.) Prije odlaska u Njemačku, Izzie ju je povela u kupnju da nabavi svileno rublje i šalove, ljupke rupčiće obrubljene čipkom, "stvarno pošten par cipela”, dva šešira i novu torbicu. "Nemoj reći majci” rekla je. U Miinchenu ju je trebala ugostiti obitelji Brenner - majka, otac, tri kćeri (Klara, Hildegard i Hannelore) i sin Helmut, koji se školovao u internatu, u stanu u Elisabethstrasse. Hugh se već naveliko dopisivao s Herr Brennerom da procijeni je li podoban domaćin. "Strašno ću ih razočarati” Ursula je rekla Millie. "Poslije svih tih priprema, Herr Brenner će očekivati ponovni dolazak Isusa Krista.” Herr Brenner je pak predavao na Deutsche Akademie i Ursuli je sredio da drži početnički tečaj engleskoga, a osigurao joj je i veze s nekoliko ljudi koji su tražili privatnu pouku. To joj je rekao kad ju je dočekao na kolodvoru. Prilično ju je sneveselilo, u glavi još nije bila spremna da počne raditi i bila je umorna nakon dugog i doista napornog putovanja vlakom. Schnellzug s Gare de l’Est u Parizu bio je sve samo ne schnell, odjeljak je, među ostalima, dijelila s muškarcem koji je naizmjence pušio cigaru i malo-pomalo izjedao cijelu salamu, a i jedno je i drugo kod nje dobrano izazivalo nelagodu. ("A od Pariza sam vidjela samo kolodvorski peron”, pisala je Millie.) Jelac salame za njom je izišao na hodnik kad je krenula u potragu za toaletom. Mislila je da ide u vagon-restoran, no kad je stigla do zahoda, pokušao se, na njezino zaprepaštenje, ugurati za njom. Rekao joj je nešto što nije razumjela, iako joj se činilo da je smisao prostački (cigara i salama bile su čudna uvertira). “Lass mich in Ruhe’’, ostavite me na miru, odvažno je rekla, no on ju je i dalje gurao, a ona ga je i dalje odgurivala. Ursula je slutila da bi njihova prije uglađena nego nasilna borba kakvu promatraču mogla biti smiješna. Poželjela je da na hodniku ima nekoga komu bi se mogla obratiti za pomoć. Nije mogla ni zamisliti što bi joj taj muškarac mogao učiniti kad bi je uspio zatvoriti u sićušni zahodski odjeljak. (Poslije joj nije bilo jasno zašto jednostavno nije vrisnula. Baš je bila blesava.) "Spasila” su je dvojica časnika, elegantni u crnim odorama sa srebrnim oznakama, pojavili su se niotkud i čvrsto zgrabili muškarca. Oštro su ga prekorili, iako ona pola riječi nije razumjela, pa su njoj veoma kavalirski našli drugi vagon u kojem su putovale samo žene, za što ona nije znala. Kad su časnici otišli, suputnice nisu mogle prestati ponavljati kako su časnici SS-a naočiti ("Schutzstaffel”, zadivljeno je mrmljala jedna žena. "A ne kao oni klipani u smeđim odorama”) Vlak je na kolodvor u Miinchenu stigao sa zakašnjenjem. Nešto se dogodilo, rekao je Herr Brenner, neki je čovjek pao iz vlaka. "Kakav užas”, rekla je Ursula. Iako je bilo ljeto, bilo je prohladno i padala je gusta kiša. Sumorno se ozračje nije raspršilo ni kad su stigli u golemi stan Brennerovih jer u sumrak nisu gorjele nikakve svjetiljke, a kiša je tukla o prozore pod čipkanim zastorima kao da pod svaku cijenu kani provaliti. Ursula i Herr Brenner zajedničkim su snagama uza stube dovukli njezin teški kovčeg, a cijela je procedura bila donekle komična. Sigurno bi nam netko mogao pomoći, razdražljivo je mislila Ursula. Hugh bi unajmio "čovjeka” - ili dvojicu - i ne bi očekivao da se sama snalazi. Sjetila se časnika SS-a iz vlaka, oni bi problem kovčega riješili učinkovito i udvorno. Ispostavilo se da ženski dio obitelji Brenner nije kod kuće. "0, još se nisu vratile” bezbrižno je rekao Herr Brenner. "Mislim da su otišle u kupnju.” Stan je bio prepun glomaznog pokućstva i pohabanih prostirki i lisnatih biljaka s kojima je podsjećao na prašumu. Ona se strese, činilo joj se da je za to doba godine negostoljubivo hladan. Kovčeg su nekako prebacili u sobu koju su joj namijenili. "Ovo je bila soba moje majke”, rekao je Herr Brenner. "Namještaj je njezin. Nažalost, lani je umrla.” Prema načinu na koji je


promatrao krevet - široki gotički predmet koji je izgledao kao da je napravljen s ciljem da kod spavača izaziva noćne more -bilo je jasno da je starija Frau Brenner izdahnula pod njegovim paperjastim poplunima. Činilo se da krevet dominira sobom i Ursula se odjedanput poplaši. Još se neugodno živo sjećala iskustva s jelcem salame u vlaku, a sad je opetbila sama u stranoj zemlji s potpunim neznancem. Na pamet su joj padale Bridgetine sablasne priče o trgovini bijelim robljem. Na njezino olakšanje, oboje začuju kako se otvaraju ulazna vrata i veliko komešanje u predvorju. "Ah,” Herr Brenner se ozari od radosti, "vratile su se!” Djevojke nahrupe u stan, smijale su se posve mokre od kiše i nosile pakete. "Gle tko je stigao” reče Herr Brenner, što je dvije mlađe djevojke silno uzbudilo. (Pokazat će se da su Hilde i Hanne najtemperamentnije djevojke koje je Ursula u životu upoznala.) "Stigli ste!” rekla je Klara i stisnula joj obje ruke među svojima, hladnima i vlažnima. “Herzlich willkommen in Deutschland.’’ Dok su mlaše djevojke brbljale sve u šesnaest, Klara se žurno kretala stanom i palila svjetla i stan se odjedanput preobrazio - prostirke jesu bile pohabane, ali bogatih šara, staro je pokućstvo dobilo visoki sjaj, a hladna se prašuma biljaka pretvorila u ljupku papratnu sjenicu. Herr Brenner zapalio je veliki keramički Kachelofen u dnevnoj sobi ("kao da u sobi imaš veliku toplu životinju”, pisala je Pameli) i uvjeravao je da će sutra vrijeme opet doći na svoje, bit će toplo i sunčano. Brzo su postavili stol s vezenim stolnjakom i osvanula je večera - pladanj sira, salame, narezane kobasice, salata i crni kruh koji je mirisao kao kolač s kuminom gospođe Glover, kao i nekakva divna voćna juha koja joj je potvrdila da je u stranoj zemlji. ("Hladna voćna juha!” pisala je Pameli. "Što bi gospođa Glover na to rekla!”) Sad je čak i soba pokojne majke Herr Brennera bila ugodnija. Krevet je bio mekan i privlačan, posteljina obrubljena kačkanim ručnim radom, a svjetiljka kraj uzglavlja imala je ljupko ružičasto stakleno sjenilo koje je davalo toplo svjetlo. Netko je - Klara, slutila je Ursula - u malenu vazu na toaletnom stoliću stavio kiticu ivančica. Kad se uspentrala u krevet (bio je tako visok da je trebala malenu klupicu), Ursula je već padala s nogu od umora i zahvalno je utonula u dubok san bez snova, a duh prethodne spavačice nije ju ometao. "Naravno da ćete imati malo praznika”, rekla je Frau Brenner sutradan uz doručak (obrok koji je bio neobično sličan sinoćnjoj večeri). Klara "nekako nije znala što bi sa sobom”. Dovršila je studij likovne umjetnosti i nije znala što dalje. Jedva je čekala da ode od kuće i "bude umjetnica”, ali "u Njemačkoj za umjetnost baš i nema novca”, gunđala je. Klara je dio radova držala u svojoj sobi, bila su to velika, oštra apstraktna platna koja kao da su se kosila s njezinom ljubaznom i blagom naravi. Ursula nije mogla zamisliti kako bi od njih mogla živjeti. "Možda ću morati u nastavu”, potišteno je rekla. "Sudbina gora od smrti”, složila se Ursula. Klara je povremeno uokvirivala slike za fotografski atelijer u Schellingstrasse. Ondje je radila kći neke znanice Frau Brenner pa ju je preporučila. Klara i dotična kći - Eva - zajedno su pohađale dječji vrtić. "Ali ne možeš reći da je uokvirivanje umjetnost, zar ne?” rekla je Klara. Fotograf -Hoffmann - bio je "osobni fotograf’ novoga kancelara, "tako da mu lice poznajem u dušu”, rekla je. Ni Brenneri nisu bili osobito imućni (Ursula je pretpostavljala da su joj zato iznajmili sobu) i svi su Klarini znanci bili siromašni, no 1933. svi su svagdje bili siromašni. Unatoč nedostatku novca, Klara je odlučila da će ostatak ljeta iskoristiti najbolje što mogu. Išle su u Carlton Teehaus ili Cafe Heck kraj Hofgartena i jele Pfannkuchen i pile Schokolade dok im se ne bi smučilo. Satima su šetale u Englischer Gartenu i zatim jele sladoled


ili pile pivo, a lica bi im se rumenila od sunca. Također su provodile vrijeme u vožnji čamcima ili na plivanju s prijateljima Klarina brata Helmuta - bio je to vječni vrtuljak Waltera, Wernera, Kurtova, Heinzova i Gerharda. Helmut je pakbio kadetu Potsdamu,/i/n,gmann u novoj vrsti vojne škole koju je osnovao Fiihrer. "Silno voli Partiju”, na engleskome je rekla Klara. Njezin je engleski bio vrlo dobar i rado ga je vježbala s Ursulom. "Partije” ispravila ju je Ursula. "Mi bismo rekli: ‘silno voli partije’.” Klara se nasmijala i odmahnula glavom. "Ne, ne, Partiju, naciste. Ne znaš da su od prošlogmjeseca sve ostale zabranjene?” "Kad je Hitler stupio na vlast”, poučno joj je pisala Pamela, "donio je Zakon o punomoći, na njemačkome je to Gesetz zur Behebung der Not von Volk und Reich što možemo otprilike prevesti kao ‘Zakon za otklanjanje nevolje s naroda i države’. To ti je visokoparno ime za rušenje demokracije.” Ursula je veselo otpisala: "Ali demokracija će doći na svoje kao uvijek. I to će proći.” "Bez pomoći neće”, odgovorila je Pamela. Pamela je čangrizala o Njemačkoj i lako si je mogla zanemariti kad bi se duga ljetna popodneva sunčala s Wernerima, Kurtovima, Heinzima i Gerhardima i lijeno se izležavala kraj gradskog bazena ili rijeke. Ursula se zgranula kako su ti momci takoreći goli u posve kratkim hlačama i uznemirujuće oskudnim kupaćim gaćama. Otkrila je da se Nijemci općenito nisu neskloni razodjenuti pred stranim ljudima. Klara je poznavala i drukčije, umnije društvo - prijatelje s likovne akademije. Njima su draži bili mračni i zadimljeni zatvoreni prostori kavana ili vlastitih neurednih stanova. Obilno su pili i pušili i naveliko razglabali o umjetnosti i politici. ("I tako kad sve zbrojiš,” Ursula je pisala Millie, "između jednih i drugih stječem zaokruženu naobrazbu!”) Klarini su prijatelji likovnjaci bili odrpana i otpadnička klapa, svi su odreda očito prezirali Miinchen, navodno uporište "malograđanskog provincijalizma” i neprestano pripovijedali o tome kako će se preseliti u Berlin. Primijetila je da naveliko kuju planove, ali u biti takoreći ništa ne poduzimaju. Klaru je spopala druga vrsta tromosti. Život joj je "zaglibio”, potajno je bila zaljubljena u nekog profesora s likovne akademije, kipara, no on je bio u Schwarzwaldu na odmoru s obitelji. (Nevoljko je priznala da su mu "obitelj” zapravo žena i dvoje djece.) Čekala je da joj se život riješi sam od sebe, rekla je. I to je bježanje od istine, mislila je Ursula. No bašse prava javlja. Ursula je još bila djevica, naravno, "nedirnuta” štono bi rekla Sylvie. Ni zbog kakvih moralnih razloga, nego jednostavno zato što još nije upoznala nikoga tko joj se dovoljno svidio. "Ne mora ti se sviđati", nasmijala se Klara. "Da, ali ja želim da mi se sviđa " Umjesto toga, na nju su se očito lijepili neugodni tipovi muškarac iz vlaka, muškarac sa staze - i bojala se da oni kod nje iščitavaju nešto što sama ne može iščitati. Osjećala se prilično uštogljeno i engleski u usporedbi s Klarom i njezinim prijateljima likovnjacima, ili drugovima odsutnog Helmuta (koji su zapravo bili silno pristojni). Hanne i Hilde nagovorile su Klaru i Ursulu da pođu s njima na priredbu na mjesnom stadionu. Ursula je u zabludi mislila da je riječ o koncertu, no ispostavilo se da su došle na skup Hitlerjugend. Unatoč optimizmu Frau Brenner, BDM ničim nisu suzbile Hildeino i Hanneino zanimanje za momke. Ursuli su svi ti redovi krepkih i zdravih momaka izgledali isto, no Hilde i Hanne naveliko su i živahno upirale prstom u Helmutove prijatelje, one iste Waltere, Wernere, Kurtove, Heinzove i Gerharde koji su takoreći kao od majke rođeni dangubili kraj bazena. Utegnuti u besprijekorne odore (opet posve kratke hlače), sad su izgledali poput veoma gorljivih i ispršenih izviđača. Bilo je tu mnogo stupanja i pjevanja uz limenu glazbu i nekoliko govornika koji su se okušali u istom deklamatorskom stilu koji je rabio Fiihrer (i zakazali) i onda su svi skočili na


noge i zapjevali Deutschland tiber alles. Ursula nije znala riječi pa je na Haydnovu ljupku melodiju potiho pjevala "Tvoju slavu veličaju”, crkvenu pjesmu koju su često pjevali u školi na učeničkom zboru. Kad su otpjevali, svi su dreknuh “Sieg Heil!" i salutirali, a Ursula se gotovo iznenadi kad se i sama priključila. Klara se previjala od smijeha kad ju je vidjela, no Ursula primijeti da je ipak i sama digla ruku. "Nego što”, nehajno je rekla. "Ne želim da me na povratku kući netko napadne.” Ne, hvala, Ursula nije htjela ostati kod kuće s Vatijem i Mutti Brenner u vrućem i prašnjavom Miinchenu pa je Klara prekopala svoj ormar i našla plavu suknju i bijelu bluzu koje su odgovarale propisima, a skupnica Adelheid dala joj je vojničku kaki-jaknu koju je imala viška. Odijelo je upotpunila trokutastim rupcem koji je provukla kroz pleteni kožnati prsten. Ursuli se činilo da izgleda pristalo. Ustanovila je kako joj je žao što nikad nije bila izviđačka, iako je pretpostavljala da nije sve u odori. Gornja je dobna granica za BDM bila osamnaest godina pa se ni Ursula ni Klara nisu mogle učlaniti: Hanna je tvrdila da su one "stare gospođe”, alte Damen. Ursula je smatrala da četa zapravo ne treba njihovu pratnju jer je Adelheid sa svojim djevojkama bila učinkovita poput psa ovčara. Građena kao isklesana i s nordijski plavim pletenicama mogla je proći kao mladolika Freyja u posjetu iz Folkvanga. Bila je savršen propagandni materijal. S osamnaest će godina uskoro biti prestara za BDM, i što će onda? "Pa učlanit ću se u Nacionalsocijalistički savez žena, naravno”, rekla je. Na jedra je prsa već pribola malenu srebrnu svastiku, runski simbol pripadnosti. Ukrcale su se u vlak s naprtnjačama na policama za prtljagu i do večeri stigle u alpsko seoce nadomak austrijske granice. S kolodvora su u stroju (naravno, uz pjesmu) odstupale do svoje jugendherberge. Ljudi bi zastali i gledali ih, a neki su s odobravanjem i pljeskali. Spavaonica koju su im dodijelili bila je puna kreveta na kat, a većinu su već zauzele druge djevojke pa su se morale stisnuti kao sardine. Klara i Ursula po vlastitom su izboru dijelile madrac na podu. Večeru su dobile u blagovaonici, za dugim stolovima s nogarima, a pokazalo se da je jelovnik standardan, juha i Knackebrot sa sirom. Ujutro su doručkovali crni kruh, sir i pekmez i čaj ili kavu. Od čistoga su planinskog zraka izgladnjele pa su slistile sve pred sobom. Selo i okolica bili su idilični, bio je tu čak i malen dvorac koji su smjele posjetiti. Bio je hladan i vlažan, pun oklopa i barjaka i heraldičkih štitova. Ondje bi po svoj prilici bilo veoma neugodno živjeti. Išle su u duge šetnje oko jezera ili u šumi, a na povratku u prenoćište hvatale bi prijevoz u seljačkim kamionima ili kolima sa sijenom. Jednog su dana duž rijeke othodale do vebčanstvena slapa. Klara je ponijela blok za crtanje, a brzinski, živahni sitni crteži u ugljenu bili su mnogo privlačniji od njezinih slika. "Ah”, rekla je, “gemutlich su. Pitome risarije. Prijatelji bi mi se smijali.” Samo je selo bilo sanjivo mjestašce s prozorima punim pelargonija. Na rijeci je bila gostionica gdje su pile pivo i jele teletinu i valjuške dok im se nije činilo da će puknuti. Ursula u pismima Sylvie nikad nije spominjala pivo, ona ne bi razumjela kakva je to svagdašnja stvar. A i da razumije, ne bi joj bilo milo. Sutradan su trebale krenuti dalje, nekoliko će dana živjeti "pod šatorima”, kao veliki djevojački logor, i Ursuli je bilo žao što odlaze iz sela. Posljednje večeri njihova boravka ondje se održavao sajam, spoj poljoprivredne izložbe i proslave žetve, Ursula velik dio nije razumjela. ("Ne razumijem ni ja”, rekla je Klara. "Imaj na umu da sam gradska cura.”) Sve su žene nosile mjesne nošnje, a na poljani su pokazivab razne domaće životinje urešene vijencima i poslije im dodjeljivab nagrade. Poljanu su okitili zastavama, opet sa svastikama. Piva je bilo u izobilju, a svirala je limena glazba. Usred


polja postavib su veliku drvenu pozornicu pa su uz pratnju harmonike momci u Lederhosen demonstrirali Schuhplattler, udarali dlanom o dlan i toptali i pljeskali po bedrima i petama u ritmu glazbe. Klara im se podsmjehivala, ali Ursuli se činilo da su zavidno vješti. Pomislila je da bi baš rado živjela u alpskom selu. ("Kao Heidi”, pisala je Pameli. Sad je Pameli pisala manje jer joj je sestru nova Njemačka silno jedila. Pamela joj je i na daljinu bila glas savjesti, no veoma je lako imati savjest na daljinu.) Harmonikaš zauzme svoje mjesto u orkestru i ljudi počnu plesati. Ursulu je na pozornicu izveo niz silno stidljivih mladih težaka koji su se plesnim podijem kretali neobično šeprtljavol, u ritmu u kojem je razabrala nespretan tročetvrtinski takt Schuhplattera. Od piva i plesa popribčno joj se zavrtjelo u glavi pa se smela kad se pojavila Klara i za sobom dovukla veoma naočita muškarca koji očito nije bio odande i rekla: "Gle koga sam našla!” "Koga?” pitala je Ursula. "Ni manje ni više nego polubratića našega drugog bratića”, veselo je rekla Klara. "Ili nešto u tom stilu. Upoznala bih te s Jiirgenom Fuchsom.” "Samo sam polubratić”, rekao je s osmijehom. "Veoma mi je drago”, rekla je ona. On lupne petama i poljubi joj ruku, što je podsjeti na kraljevića iz Pepeljuge. "Moja pruska baština”, rekao je i nasmijao se, baš kao i Brennerice. "Nemamo ni kapi pruske krvi”, rekla je Klara. Imao je krasan osmijeh, u isti mah veseo i zamišljen, i nevjerojatne plave oči. Nedvojbeno je bio zgodan, umnogome kao Benjamin Cole, samo što mu je Benjamin bio tamnoputa opreka, negativ pozitivu Jiirgena Fuchsa. Todd i Fuchs - dvije lisice. Je li joj se u život umiješala sudbina? Možda bi doktor Kellet znao cijeniti tu podudarnost. "Veoma je zgodan”, pisala je Millie nakon tog susreta. Na pamet su joj padale sve grozne fraze koje rabe u jeftinim ljubićima - srce joj je stalo, ostala je bez daha. U besposlena je kišna popodneva pročitala dovoljno Bridgetinih romana pa je znala. "Ljubav na prvi pogled”, vrtoglavo je pisala Millie. No naravno, takvi osjećaji nisu "prava” ljubav (nju će jednog dana osjećati prema djetetu), samo lažni sjaj ludila. "Folie a deux", otpisala je Millie. "Baš preslatko.” "Blago tebi”, napisala je Pamela. "Brak se osniva na trajnijoj ljubavi”, upozoravala je Sylvie. "Mislim na tebe, medvjediću,” pisao je Hugh, "tako daleko odavde.” Kad je pao mrak, kroz selo je krenuo ophod pod bakljama, a zatim su s bedema malenog dvorca puštali vatromet. Bilo je veoma uzbudljivo. “Wunderschon, nicht wahr?” rekla je Adelheid, a lice joj je blistalo na svjetlu baklji. Jest, složila se Ursula, prekrasno je.


Kolovoz 1939. Der Zauberberg. Čarobni brijeg. “Aaw. Ste istso niedlich," Klik, klik, klik. Eva je voljela svoj Rolleiflex. Eva je voljela Friedu. Preslatka je, govorila je. Bile su na golemoj terasi obasjanoj alpskim suncem u Berghofu i čekale da im iznesu ručak. Mnogo je ljepše jesti ovdje, pod vedrim nebom, nego u velikoj, sumornoj blagovaonici s masivnim prozorima kroz koje se vide samo planine. Diktatori vole da im sve bude velebno, čak i krajolici. Bitte lacheln! Širok osmijeh. Frieda joj ugodi. Bila je uslužno dijete. Eva je Friedu nagovorila da svuče svoju praktičnu englesku haljinu na žabice (iz robne kuće Bourne and Hollingsworth, kupila ju je Sylvie i poslala je Friedi za rođendan) pa ju je odjenula u bavarsku nošnju - dindrlicu, pregaču, bijele dokoljenke. Ursulinim engleskim očima (činilo joj se da su iz dana u dan sve više engleske) to je odijelo i dalje izgledalo kao da mu je mjesto među krabuljnim kostimima, ili možda u školskom igrokazu. Jedanput su u njezinoj školi (kako joj se to sad čini davno i daleko) postavili Čarobnog frulaša iz Hamelina i Ursula je glumila seosku djevojčicu odjevena u više-manje isti ansambl kao sada Frieda. Millie je bila Kralj štakora, u bravuroznu nastupu, i Sylvie je rekla: "Te male Shawcrossice doista cvatu kad su u središtu pozornosti, zar ne?” Eva je imala nešto Millieno neko nemirno, prazno dobro raspoloženje koje je trebalo neprestano hraniti. No i Eva je bila glumica, u najvećoj ulozi svog života. Zapravo je njoj njezin život i bio uloga, bili su jedno te isto. Frieda, ljupka malena Frieda, imala je samo pet godina, plave oči i kratke plave pletenice. Frieda je stigla blijeda i beskrvna, a sad joj se put rumenila i zlatila od obilja alpskog sunca. Kad je Fiihrer vidio Friedu, Ursula je uočila zelotski bljesak u njegovim plavim očima, studenima poput Konigseea u podnožju i znala je da vidi kako se pred njim niže budućnost Tausendjahriges Reicha, jedna Madchen za drugom. ("Nije na tebe, zar ne?” rekla je Eva bez zlobe, u njoj zlobe nije bilo.) Kad je ona bila dijete - Ursula je ustanovila da se u to životno razdoblje u posljednje vrijeme gotovo neodoljivo vraća - čitala je bajke 0 zakinutim kraljevnama koje su se od požudnih očeva ili ljubomornih pomajki spasile tako što bi lijepo lice nagarile sokom od oraha i u kosu utrljale pepeo ne bi li se prerušile - u Ciganku, tuđinku, nepoželjnicu. Ursula se pitala kako možeš doći do soka od oraha, činilo joj se da to nije nešto što bi mogla jednostavno kupiti u dućanu. A kao kestenjasta tuđinka više nisi sigurna, ako hoćeš preživjeti, bolje da si ovdje, u Obersalzbergu - to je Der Zauberberg, kraljevstvo pričina, "Berg”, kako su ga kao odabrani prisno zvali. Kog vraga ona ovdje radi, pitala se Ursula, / kad će moći otići. Friedi je već bilo sasvim dobro, oporavak se bližio kraju. Ursula je odlučila da će danas nešto reći Evi. Na kraju krajeva, nisu zarobljenice, mogu otići kad god hoće. Eva zapali cigaretu. Fiihrera nije bilo i miš se vragolao. Niti je volio da ona pije i puši, a ni da nosi šminku. Ursula se doista divila Evinim malenim potezima prkosa. Otkako je Ursula s Friedom prije dva tjedna stigla u Berghof, Fiihrer je dvaput došao i otišao, a njegovi su dolasci i odlasci za Evu i sve skupa bili trenutci pojačane dramatike. Ursula je još davno zaključila da je Rajh samo predstava i spektakl, “bajka koju kazuje luda, puna buke i bijesa’’, pisala je Pameli. "No nažalost, nije da ne znači ništa.” Na Evino nukanje Frieda se zavrti i nasmije. Ona je bila rastaljena jezgra Ursulina srca, bolja polovica svega što sama čini ili misli. Ursula bi bila spremna do kraja života hodati po noževima ako tako može zaštititi Friedu. Gorjela bi u paklenom ognju da je spasi. Utopila bi se u


najdubljim vodama ako bi tako nju održala na površini. (Istražila je mnoštvo ekstremnih scenarija. Bolje da bude spremna.) Nije imala pojma (Sylvie to nije dala naslutiti) da majčinska ljubav može biti tako utrobno, bolno tjelesna. "O, da,” rekla je Pamela kao da je to najneobveznija stvar na svijetu, "pretvori te u pravu vučicu.” Ursula sebe nije htjela doživljavati kao vučicu, na kraju krajeva, ona je medvjedica. Na Bergu su posvuda vrebale prave vučice - Magda, Emmy, Margarete, Gerda - rasplodne supruge viših dužnosnika stranke mahom su se jagmile za vlastitu zericu moći i iz plodnih utroba na svijet donosile bezbrojnu dječicu za Rajh, za Fiihrera. Te su vučice bile opasne, grabežljive zvijeri i mrzile su Evu -"glupu kravu” - die blode Kuh - koja ih je nekako uspjela sve nadigrati. Svaka bi od njih sigurno sve na svijetu dala da bude družica sjajnoga vođe umjesto beznačajne Eve. Nije li čovjek njegova formata zaslužio kakvu Briinnhilde - ili u najmanju ruku Magdu ili Leni? Ili možda samu Valkyrie, "Mitfordicu”, das Fraulein Mitford, kako ju je zvala Eva. Fiihrer se divio Engleskoj, osobito aristokratskoj, carskoj Engleskoj, iako je Ursula sumnjala da bi ga divljenje spriječilo u pokušaju da je uništi ako za to kucne čas. Evi su bile mrske sve valkire koje bi se s njom mogle nadmetati za Fiihrerovu pažnju. Najsnažniji su joj se osjećaji rađali iz straha. Najodbojniji joj je bio Bormann, siva eminencija Berga. On je držao kesu, on je Evi kupovao Fiihrerove darove i dijelio novac za sve bunde i Ferragamove cipele i na niz je jedva primjetnih načina podsjećao da je obična kurtizana. Ursula se pitala odakle te bunde, većina krznara koje je u Berlinu vidjela bili su Židovi. Čopor vučica sigurno ne može progutati činjenicu da je Fiihrerova pratilja obična trgovkinja. Kad ga je upoznala, rekla je Eva Ursuli, dok je radila u Hoffmannovu Photohausu, oslovljavala ga je kao Herr Wolfa. "Adolf na njemačkome znači plemeniti vuk”, rekla je. To ga sigurno oduševljava, mislila je Ursula. Nikad nikoga nije čula da ga zove Adolf. (Je li ga Eva i u krevetu zvala mein Fuhrer? To joj se činilo sasvim moguće.) "A znaš li da mu je najdraža pjesma ‘Tko se boji vuka još’?” nasmijala se Eva. "Iz Disneyjeva filma Tri praščića?’’ u nevjerici je rekla Ursula. "Da!” O, mislila je Ursula,/edva čekam da to kažem Pameli. “A sada jedna s Mutti’’, reče Eva. "Uzmite je u naručje.” Sehr schon. Smiješak!” Ursula je gledala kako Eva veselo vreba Fiihrera svojim fotoaparatom, lovi snimke dok se on ne okrene od objektiva ili navuče obod šešira komično nisko, poput loše prerušena špijuna. Nije volio da ga ona fotografira, draže mu je bilo laskavo atelijersko osvjetljenje ili kakva junačkija poza nego nenamještene snimke koje je voljela Eva. Eva je pak obožavala kad su je fotografirali. Nije samo htjela biti na fotografijama, nego i na filmu. "Ein movie.” Kanila je otići u Hollywood ("jednog dana”) i glumiti samu sebe, "svoju životnu priču”, rekla je. (Evi bi kroz oko kamere sve nekako postalo stvarno.) Naravno, Fiihrer je svašta obećavao. Tako je i dospio tu gdje je danas. Eva je promijenila fokus na Rolleiflexu. Ursuli je bilo drago što nije donijela svoj stari Kodak, ne bi se mogao nositi s konkurencijom. "Izradit ću i primjerke za tebe” rekla je Eva. "Možeš ih poslati kući, roditeljima. Krasno je s planinama u pozadini. Sad mi se široko osmjehni. Jetztlach doch mal richtig!" Planinska panorama bila je pozadina svakoj fotografiji, pozadina svemu. Ursuli je isprva bila prelijepa, no sad ju je njezino veličanstvo počelo tištati. Goleme ledene litice, slapovi koji se obrušavaju, beskrajni borovi - prožimanje prirode i mita davalo je srž germanske duše. Ursuli se činilo da je njemački romantizam prekomjeran i mističan, naspram njega su se engleska jezera činila pitoma. A ako engleska duša igdje počiva, onda je sigurno u nekome nejunačkom vrtu iza kuće - na komadu travnjaka, u ružičnjaku ili gredici punocvjetnoga graha. Trebala bi se vratiti kući. Ne u Berlin, na Savignyplatz, nego u Englesku. U Lisjak.


Eva nasadi Friedu na prsobran i Ursula je smjesta makne. "Boji se visine” reče. Eva se vječno opasno ljuljala na tom istom prsobranu, ili duž njega šetala pse i sitnu djecu. Odande je pad bio vrtoglav, mimo Berchtesgadena i sve do Konigseea. Ursula je zapravo žalila maleni Berchtesgaden i njegove bezazlene prozorske sandučiće s vedrim pelargonijama i livadama koje se nježno spuštaju prema jezeru. Činilo joj se da je mnogo vremena prošlo otkad je '33. tu bila s Klarom. Klarin se profesor rastao od supruge i sad je Klara bila s njim u braku i imali su dvoje djece. "Ovdje žive Nibelungen," rekla je Eva Friedi upirući prstom u vrhunce koji su ih okruživali sa svih strana, "i zlodusi i vještice i zli psi.” "Zli psi?” nesigurno ponovi Frieda. Već su je isprepadali razdražljivi Negus i Stasi, Evini naporni škotski terijeri, nije morala slušati i o patuljcima i zlodusima. A ja sam čula, mislila je Ursula, da se u Untersbergu skrio Karlo Veliki pa spava u špilji i čeka da ga probude za konačnu bitku između dobra i zla. Pitala se kad će to biti. Možda uskoro. "I još jedna”, reče Eva. "Širok osmijeh!” Rolleiflex je neumorno svjetlucao na suncu. Eva je posjedovala i filmsku kameru, skup dar njezinoga gospodina Wolfa, a Ursula je pretpostavljala da bi joj trebalo biti drago što ih ne snima za budućnost u pokretnim slikama u boji. Ursula je zamišljala kako će nekad u budućnosti netko listati Evine (mnogobrojne) albume i pitati se tko je Ursula, možda će je pobrkati s Evinom sestrom Gretl ili prijateljicom Hertom, uzgrednim povijesnim crticama. Jednog će dana, naravno, sve ovo otići u tu istu povijest, čak i planine - na kraju krajeva, stijenama je budućnost u pijesku. Većina se ljudi kroz zbivanja provlači kako zna i umije, a značenje im razabire samo u osvrtu. Fiihrer je bio drukčiji, on je svjesno stvarao povijest za budućnost. To može samo pravi samoljubac. A Speer je za Berlin projektirao zgrade koje će izgledati dobro kad za tisuću godina budu u ruševinama, to je bio njegov dar Fiihreru. (Pa ti razmišljaj u takvim razmjerima! Ursula je živjela iz sata u sat, bila je to još jedna posljedica majčinstva, budućnost joj je bila jednako zagonetna kao i prošlost.) Speer je jedini bio ljubazan prema Evi i zato mu je Ursula u svojoj ocjeni bila širokogrudna, što možda nije zaslužio. I on je bio jedan od onih tobožnjih teutonskih vitezova koji su bili pristali, nije bio ni šepav, ni zdepast kao žaba ni pretio poput prasca, niti je - što je nekako bilo još gore - sličio kakvu činovniku. ("A svi nose odore!” pisala je Pammy. "Ali sve je samo fasada. Kao da živiš na stranicama Zatočenika dvorca Zenda. Majstori su praznih riječi.” Da je bar Pammy uz nju, kako bi ona uživala u seciranju likova Fiihrera i njegovih pobočnika. Zaključila bi da su svi šarlatani koji bljuju licemjerje.) Jiirgen je u četiri oka tvrdio kako smatra da su svi "prepuni” mana, no javno se ponašao kao svaki dobar službenik Rajha. Lippenbekenntnis, govorio je. Samo na jeziku. (Sila kola lomi, rekla bi Sylvie.) Tako se u životu probijaš, rekao je on. Ursula je pretpostavljala da je u tom pogledu poprilično sličan Mauriceu, koji je govorio da za napredak u karijeri moraš raditi s budalama i magarcima. Naravno, i Maurice je bio pravnik. Danas na sasvim visoku položaju u Ministarstvu unutarnjih poslova. Hoće li to biti problem ako se zarate? Hoće li joj oklop njemačkog državljanstva - koji je navukla veoma nevoljko - biti dovoljna zaštita? (Ako se zarate! Hoće li doista moći podnijeti da ostane s ove strane La Manchea?) Jiirgen je bio pravnik. Ako je htio raditi u struci, morao se učlaniti u stranku, nije imao izbora. Lippenbekenntnis. Radio je za Ministarstvo pravosuđa u Berlinu. Kad ju je zaprosio ("Pomalo na prepad”, pisala je Sylvie), jedva se odrekao komunizma. Sad je Jiirgen napustio ljevičarsku politiku i nepokolebljivo branio dosadašnja postignuća - zemlja je opet funkcionirala - zaposlenost, sitost, zdravstvo, samopoštovanje. Nova radna mjesta, nove ceste, nove tvornice, nova nada - kako su to drukčije mogli postići, govorio je. No


sve je skupa pratila zanesena umjetna religija i lažni mesija pun gnjeva. "Sve ima svoju cijenu”, govorio je Jiirgen. Možda ne bi trebala biti tako visoka (Kako su to uspjeli, često se pitala Ursula. Uglavnom strahom i opsjenarstvom. No odakle se stvorio sav taj novac i radna mjesta? Možda samo od proizvodnje zastava i odora, bilo ih je dovoljno za spas većine gospodarstava. "Gospodarstvo se ionako oporavlja,” pisala je Pamela, "za naciste je sretna podudarnost što si mogu pripisati zasluge za oporavak.”) Da, rekao je da je u početku bilo nasilja, no to je bio grč, val, Sturmabteilung se morao ispuhati. Sad je sve razumnije, svi su razumniji. U travnju su prisustvovali paradi za Fiihrerov pedeseti rođendan u Berlinu. Jiirgen je dobio sjedeća mjesta na glavnoj tribini za uzvanike. "To je valjda čast”, rekao je. Što je učinio, pitala se ona, da tu "čast" zasluži. (Je li zato sretan? Katkad je bilo teško procijeniti.) Nije uspio dobiti ulaznice za Olimpijske igre '36., no sad su se našli u društvu uglednika Rajha. U posljednje je vrijeme neprestano bio zauzet. "Pravnici nikad ne spavaju”, govorio je. (No koliko se Ursuli činilo, bili su spremni prespavati svih Tisuću godina.) Paradi nije bilo kraja, bio je to dosad najsjajniji izraz Goebbelsova teatralnog umijeća. Mnogo ratničke glazbe pa uvertira Luftwaffe - dojmljiv i bučan prolet duž osi istok-zapad i preko Brandenburških vrata u valovima zrakoplovnih eskadrila u formaciji. Još buke i bijesa. "Heinkeli i Messerschmitti” rekao je Jiirgen. Kako je znao? "Svi se dečki razumiju u avione”, rekao je. Slijedio je mimohod vojnih postrojbi, naoko neiscrpna količina vojnika koji su paradnim korakom stupali cestom. Ursulu su podsjetili na Tillerove plesačice kankana. "Stechschritt," rekla je Ursula, "tko li je to izmislio?” "Prusi”, nasmijao se Jiirgen. "Naravno.” Izvukla je pločicu čokolade, odlomila komadić i ponudila Jiirgenu. On se namrštio i odmahnuo glavom kao da je pokazala nedostatak poštovanja pred okupljenom vojnom silom. Pojela je još jedan komadić. Malena prkošenja. Nagnuo se tik do nje da ga čuje - gomila je grozno bučala - "Ako ništa drugo, stvarno se moraš diviti kako su precizni” rekao je. I jest, divila se. Doista je bilo nevjerojatno. Robotski savršeno, kao da je svaki član svake postrojbe posve isti, kao da su proizvedeni na pokretnoj traci. Nije bilo posve Ijudsko, no zadaća vojske i nije da izgleda ljudski, zar ne? ("Sve je skupa bilo veoma muški”, izvijestila je Pamelu.) Bi li britanska vojska uspjela u takvim razmjerima provesti isti mehanički dril? Sovjeti možda bi, no Britanci su tu nekako manje predani. Frieda joj je u krilu već zaspala, a tek je počelo. Hitler je cijelo vrijeme salutirao, ruku je ukočio ravno ispred sebe bez predaha (nazirala ga je s mjesta gdje su sjedili, samo ruku, poput žarača). Moć ti očito daje osobitu izdržljivost. Da je meni pedeseti rođendan, mislila je Ursula, htjela bih ga provesti negdje na obali Temze, u Brayu ili Henleyju ili tu negdje, na pikniku, vrlo engleskom pikniku - termosica čaja, kobasice u lisnatom tijestu, sendviči s tvrdokuhanim jajima i potočarkom, kolači i pogačice. Na slici joj je bila cijela obitelj, no je b i Jiirgen sudjelovao u toj idili? Sasvim bi se dobro uklopio, izležavao bi se na travi u veslačkim hlačama, s Hughom bi raspravljao o kriketu. Upoznab su se i dobro su se slagali. Bib su u posjetu Engleskoj i Lisjaku '35. "Čini se da je simpatičan momak”, rekao je Hugh, iako nije bio baš tako oduševljen kad je čuo da je uzela njemačko državljanstvo. Sad je znala da je tu grdno pogriješila. "Retrospekcija je sjajna stvar”, rekla je Klara. "Kad bismo je svi imab, nikakve povijesti vrijedne spomena ne bi ni bilo.” Trebala je ostati u Engleskoj. Trebala je ostati u Lisjaku, s bvadom i šumarkom i potočićem koji teče kroz šumu zvončića. Mimo njih počela se kotrljati ratna mašinerija. "Evo tenkova”, rekao je Jiirgen na engleskome kad su se pojavib prvi Panzeri, vukb su ih kamioni. Dobro je govorio engleski, godinu je dana studirao na Oxfordu (zato se i razumio u kriket). Slijedili su Panzeri na vlastiti


pogon, motocikb s prikobcama, oklopni automobib, konjaništvo koje je elegantno prokaskalo (osobito je oduševilo pubbku - Ursula je probudila Friedu da vidi konje) pa topništvo, od lakih poljskih topova do masivnih protuzrakoplovnih topova i golemih topčina. "K-3”, zadivljeno je rekao Jiirgen, kao da bi njoj to nešto trebalo značiti. Parada je očitovala ljubav prema redu i geometriji koju Ursula nije shvaćala. Tu se nije razlikovala od drugih parada i mitinga - cijeloga tog spektakla - no ova se parada doimala silno ratobornom. Oružja je bilo da ti pamet stane - zemlja se naoružala do zuba! Ursula toga uopće nije bila svjesna. Nije čudo da je bilo posla za sve. "Ako želiš spasiti gospodarstvo, trebaš rat, kaže Maurice”, pisala je Pamela. A što će ti oružje nego za rat? "Opremanje vojske pomoglo nam je da spasimo vlastitu psihu,” rekao je Jiirgen, "vratilo nam je ponos na domovinu. Kad su nam se 1918. generali predali...” Ursula je prestala slušati, te je argumente već previše puta čula. "Oni su započeli prošli rat” srdito je pisala Pameli. "A zbilja, čovjekbi pomislio da su se oni jedini poslije mučili, da nitko drugi nije bio ni siromašan ni gladan ni ucviljen.” Frieda se opet probudila i sad je bila živčana. Dala joj je čokolade. I Ursula je bila živčana. Zajedno su čokoladu pojele do kraja. Završnica je zapravo bila prilično dirljiva. Barjaci postrojba okupili su se u dugu vrstu duboku nekoliko redova pred Hitlerovim podijem - formacija je bila tako točna da je izgledala kao da joj je netko britvom okresao rubove - i tu su barjake spustili prema tlu njemu u čast. Mnoštvo je podivljalo. "Što kažeš?” pitao je Jiirgen dok su se probijali s glavne tribine. Nosio je Friedu na ramenima. "Veličanstveno” rekla je Ursula. "Bilo je veličanstveno.” Osjećala je kako joj se u sljepoočnice uvlači začetak glavobolje. Friedina je bolest počela povišenom temperaturom jednog jutra prije nekoliko tjedana. "Nije mi dobro”, rekla je Frieda. Kad joj je Ursula opipala čelo, bilo je hladno i vlažno pa je rekla: "Ne moraš u vrtić, danas možeš ostati sa mnom kod kuće.” "Ljetna prehlada”, rekao je Jiirgen kad se vratio kući. Malena je oduvijek imala osjetljiva pluća ("Na moju je majku” sumorno je rekla Sylvie) i bili su navikli na šmrcave prehlade i grlobolju, no prehlada se veoma brzo pogoršala i Friedu je uhvatila groznica i malaksalost. Koža joj je na dodir bila kao da će svaki čas planuti. "Hladite je”, rekao je liječnik i Ursula joj je na čelo stavljala hladne mokre obloge i čitala joj priče, no koliko god se trudila, Frieda za njih nije uspjela smoći zanimanja. Onda je pala u bunilo i liječnik joj je preslušao hripava pluća i rekao: "Bronhitis, morate pričekati da prođe.” Kasno te noći Friedino se stanje naglo i strašno pogoršalo pa su gotovo beživotno tjelešce umotali u deku i taksijem odjurili u najbližu bolnicu, katoličku. Dijagnosticirali su joj upalu pluća. "Curica je teško bolesna”, rekao je liječnik, kao da su nekako oni krivi. Ursula se dva dana i dvije noći nije micala od Friedine postelje, držala ju je za ručicu da je zadrži na ovom svijetu. "Da bar ja mogu bolovati umjesto nje” šapnuo je Jiirgen preko uškrobljenih bijelih plahti koje su Friedu također pridržavale na ovom svijetu. Sa svojim golemim i zakukuljenim koludričkim rupcima, redovnice su plovile odjelom poput galija. Koliko im treba, pitala se Ursula u nepribranu trenutku, kad joj sva pozornost nije bila na Friedi, da ujutro navuku ta čuda. Ursula je bila sigurna da bi se ona sva raskupusala. Činilo joj se da je već to pokrivalo za glavu sasvim dovoljan razlog da ne odeš u redovnice. Friedu su snagom volje tjerali da živi i preživjela je. Triumph des Willens. Kriza je prošla i krenula je dugim putom ozdravljenja. Blijeda i slaba, trebala je na oporavak i jedne večeri kad se Ursula vratila kući iz bolnice, našla je omotnicu koju im je netko donio na vrata. "Od Eve”, rekla je Jiirgenu i pokazala mu pismo kad se vratio s posla.


"Tko je Eva?” pitao je. "Smiješak!” Klik, klik. Klik. Nema veze, bitno da se Eva zabavlja, pretpostavljala je. Nije se ljutila. Eva ih je veoma ljubazno pozvala da Frieda može disati zdravi planinski zrak i jesti svježe povrće i jaja iz Gutshofa, uzor-gospodarstva na obroncima podno Berghofa. "Je li to kraljevska zapovijed?” pitao je Jiirgen. "Možeš li odbiti? Želiš li odbiti? Nadam se da ne. A tebi će ublažiti glavobolje.” U posljednje je vrijeme primjećivala da su im, što se on više penje u hijerarhiji ministarstva, razgovori sve više jednostrani. Davao je izjave, postavljao pitanja, odgovarao na pitanja i izvodio zaključke tako da nju uopće nije trebao uključiti u raspravu. (Možda je to pravnički stil.J Čak kao da nije bio ni svjestan da to čini. "Znači, stari jarac ipak ima žensku? Tko bi rekao? Jesi li znala? Nisi, rekla bi. A zamisli, ti je poznaješ. To nam samo može biti korisno, zar ne? Da smo tako blizu prijestolja. Korisno za moju karijeru, što je isto kao i za nas. Liebling”, dodao je nekako na brzu ruku. Ursula je mislila da je takva blizina prijestolju prilično opasna. "Ja Evu ne poznajem” rekla je Ursula. "Nikad je nisam srela. Poznaje je Frau Brenner, poznaje njezinu majku, Frau Braun. Klara je znala raditi kod Hoffmana, s Evom. Bile su skupa u dječjem vrtiću.” "Svaka čast,” rekao je Jiirgen, "od Kaffeeklatscha do srca moći u tri jednostavna poteza. Zna li Fraulein Eva Braun da je njezina stara prijateljica iz vrtića Klara udana za Židova?” Iznenadio ju je način na koji je izgovorio riječ. Jude. Nikad ga prije nije čula da ju je tako izgovorio - podrugljivo i prezrivo. Zakucao joj je čavao u srce. "Nemam pojma”, rekla je. "Ja ne sudjelujem u tom Kaffeeklatschu, kako ti kažeš.” Fiihrer je u Evinu životu zauzimao toliko mjesta da je bez njega bila prazna ljuska. Eva je svake noći bdjela kraj telefona kad joj je ljubavnik izbivao i bila je poput psa, iz večeri u večer razdražljivo je ćulila jedno uho u iščekivanju poziva koji će joj donijeti gospodarov glas. A ovdje se gore i nisi imao bogzna čime baviti. Nakon nekog je vremena silno potucanje šumskim stazama i plivanje u (ledeno hladnom) Konigseeu postalo prije zamorno nego okrepljujuće. Ne možeš vječno brati poljsko cvijeće i sunčati se na ležaljkama na terasi da na kraju blago ne poludiš. Na Bergu su imali cijele bataljune djecobrižnica i dadilja, sve su jedva čekale da budu s Friedom i Ursula je ustanovila da često ne zna što bi sa sobom baš kao ni Eva. Glupo, ponijela je samo jednu knjigu, no bar je bila debela, Mannov Der Zauberberg. Nije znala da je pod zabranom. Neki ju je časnik Wehrmachta vidio kako čita i rekao: "Veoma ste smioni, znate da je to jedna od njihovih zabranjenih knjiga.” Pretpostavljala je da mu to "njihovih” znači da on nije jedan od "njih”. Što je najgore što bi joj mogli učiniti? Oduzeti joj knjigu i baciti je u kuhinjsku peć? Bio je simpatičan, taj časnik Wehrmachta. Baka mu je bila Škotkinja i mnogo je sretnih praznika proveo u "Visočju”. Im Grunde hat es eine merkwurdige Bewandtnis mit diesem Sicheinleben an fremdem Orte, dieser - sei es auch - muhseligen Anpassung und Umgewohnung, čitala je i prevodila, s mukom i prilično loše - "Ima nečega čudnog u tom odomaćivanju na novome mjestu, napornoj prilagodbi i privikavanju...” Velika istina, mislila je. Mann je bio naporan. Draži bi joj bio sanduk Bridgetinih gotskih ljubavnih romana. Bila je sigurna da oni ne bi bili verboten. Planinski joj zrak nije nimalo ublažio glavobolje (kao ni Thomas Mann). Štoviše, samo su se pogoršale. Kopfschmerzen, glava bi je zaboljela već na samu riječ. "Koliko ja vidim, s vama je sve u redu”, rekao joj je liječnik u bolnici. "Sigurno su živci.” Dao joj je recept za veronal. Sama Eva nije se mogla krijepiti intelektom, no Berg nije ni bio neki intelektualni dvor. Jedino si za Speera mogao reći da je mislilac. Daleko od toga da Eva u životu nije postavljala nikakva pitanja, slutila je Ursula. Predosjećao si da se ispod sve te Lebenslust skriva depresija i neuroze, no muškarac kod ljubavnice ne traži tjeskobu.


Ursula je pretpostavila da žena, da bi bila uspješna ljubavnica (iako sama nikad nije bila ničija ljubavnica, ni uspješna ni neuspješna), mora biti utjeha i olakšanje, jastuk na kojem će umorna glava počinuti. Gemutlichkeit. Eva jest bila ugodna, čavrljala je o nebitnim temama i nije se trudila biti ni umna ni pronicava. Moćnici trebaju žene koje ih neće osporavati, dom ne smije biti poprište intelektualne rasprave. "To mi je rekao vlastiti muž pa je valjda istina!” pisala je Pameli. Nije to rekao za svoj račun - on nije bio moćnik. "Bar ne još”, nasmijao se. Eve se politički svijet ticao samo utoliko što ju je lišavao predmeta obožavanja. Grubo su je udaljavali iz oka javnosti, nije imala nikakav službeni status, ni bilo kakav status, bila je odana poput psa, ali manje priznata. U hijerarhiji je Blondi kotirala bolje od Eve. Eva je rekla da najviše žali što joj nisu dopustili da upozna vojvotkinju kad su Windsori posjetili Berghof. Ursula se namrštila kad je to čula. "Ali znaš da je ona nacistica”, nepromišljeno je rekla ("Valjda bih trebala više paziti što govorim!” pisala je Pameli). Eva je samo odgovorila: "Jest, naravno”, kao da je najprirodnija stvar na svijetu da je bračna družica zauvijek bivšega kralja Engleske hitlerovka. Fiihrer javno mora kročiti plemenitim i samotnim putom kreposti, ne može se oženiti jer je u braku s Njemačkom. Žrtvuje se za sudbinu svoje zemlje - to je bar bila srž priče, Ursuli se činilo da je tu negdje neupadljivo zadrijemala. (Bio mu je to jedan od onih beskonačnih monologa poslije večere.) Poput naše Djevičanske kraljice, pomislila je, ali nije rekla naglas, računala je da Fiihreru ne bi bilo drago da ga uspoređuju sa ženom, makar bila engleska plemkinja kraljevskog srca i želuca. Ursula je u školi imala nastavnicu povijesti koja je veoma rado citirala Elizabetu I. Ne odaj tajne onima čiju vjernosti šutnju nisi već iskušao. Eva bi bila sretnija u Miinchenu, u nevelikoj građanskoj kući koju joj je kupio Fiihrer, gdje je mogla voditi normalan društveni život. Ovdje je u svome zlatnom kavezu morala samu sebe zabavljati, listati časopise, raspravljati o najnovijim frizurama i ljubavnom životu filmskih zvijezda (kao da je Ursula o tome išta znala) i paradirati u haljinama koje je mijenjala mađioničarskom brzinom. Ursula je nekoliko puta bila u njezinoj sobi, ljupkom i ženstvenom budoaru koji je uvelike odudarao od nezgrapna dekora u ostatku Berghofa, a kvario ga je samo Fiihrerov portret koji je na zidu dobio istaknuto mjesto. Njezin junak. Fiihrer zauzvrat u svojim odajama nije objesio ljubavničin portret. Umjesto da mu se sa zida smješka Evino lice, izazivale su ga stroge crte vlastitoga omiljenog junaka, Fridrika Velikoga. Friedrich der Grosse. "Ja umjesto ‘veliki’ uvijek čujem 'groš’”, pisala je Pameli. Grošićari uglavnom nisu bili ratni huškači i osvajači. Kako je Hitler naukovao za velikana? Eva je slegnula ramenima, nije znala. "Oduvijek je političar. On je rođeni političar.” Nije, mislila je Ursula, rođen je kao dijete, baš kao svi. I evo u što se odlučio prometnuti. U Fiihrerovu spavaću sobu povezanu s Evinom kupaonicom Ursula nije imala pristup. No vidjela ga je kako spava, ne u toj presvetoj ložnici, nego na toplom suncu poslije ručka na terasi Berghofa, kad su se velikom ratniku usta mlitavo razjapila kao u lese-majeste. Izgledao je ranjivo, no na Bergu nije bilo atentatora. Vatrenog je oružja bilo u izobilju, lako se mogla domoći kakva Lugera i ustrijeliti ga u srce ili u glavu. No što bi tad bilo s njom? Još gore, što bi bilo s Friedom? Eva je sjedila kraj njega i gledala ga s ljubavlju kao što gledaš dijete. U snu je bio samo njezin i ničiji više. U biti nije bila ni manje ni više nego draga mlada žena. Ženu nećeš nužno suditi prema muškarcu s kojim spava. (Ili hoćeš?) Eva je bila krasno atletski građena, Ursula joj je na tome poprilično zavidjela. Bila je zdrava djevojka, sportski tip - plivačica, skijašica, klizačica, plesačica, gimnastičarka - voljela je biti na svježem zraku, voljela se kretati. No poput priljepka vezala se za lijena sredovječna


muškarca, noćnu pticu, i to doslovno: prije podneva nije ustajao iz kreveta (i opet je popodne mogao odrijemati), nije ni pušio, ni pio, ni plesao, niti se pretjerano odavao užitcima -spartanskih navika, makar ne i spartanske čilosti. Muškarca koji se javno nikad ne bi razodjenuo dalje od svojih Lederhosen (koje su nebavarskom oku bile komično neprivlačne), na čiji je zadah iz usta Ursula pri prvom susretu ustuknula i koji je gutao tablete kao slatkiše zbog svog "problema s plinovima” ("Čujem da prdi,” rekao je Jiirgen, "samo da znaš. Sigurno od sveg onog silnog povrća”). Brinuo se za svoje dostojanstvo, no zapravo nije bio tašt. "Samo je megaloman”, pisala je Pameli. Po njih su poslali auto i vozača, a kad su stigle u Berghof, Fiihrer ih je osobno dočekao na velikom stubištu na kojem je dočekivao dostojanstvenike, gdje je lani dočekao Chamberlaina. Kad se Chamberlain vratio u Britaniju, rekao je da sad zna "što je Herr Hitleru u glavi”. Ursula nije vjerovala da to itko zna, čak ni Eva. Osobito ne Eva. "Ovdje ste veoma dobrodošli, gnadige Frau’’, rekao je. "Morate ostati dok liebe Kleine ne bude bolje.” "Voli žene, djecu, pse, zbilja, što mu možeš zamjeriti?” pisala je Pamela. "Samo je šteta što je diktator i ne poštuje ni zakon ni običnu ljudskost.” Pamela je u Njemačkoj imala poveći broj prijatelja iz studentskih dana, mnogi su bili Židovi. Imala je punu kuću (dobro, trojicu) razigranih dječaka (malena bi se tiha Frieda u Finchleyju izbezumila) i sad je pisala da je opet trudna, "držim fige da je curica”. Ursuli je Pammy nedostajala. Pamela pod ovim režimom ne bi dobro prošla. Odveć živo reagira na moralnu sramotu da ne bi progovorila. Ne bi znala držati jezik za zubima kao Ursula (pod brnjicom srama). Služe i oni što samo stoje i trpe. Vrijedi li to i za čovjekov moral? je li mi to obrana, pitala se Ursula. Možda je bolje pogrešno citirati Edmunda Burkea nego Miltona. Da na svijetu pobijede sile zla potrebno je samo da dovoljan broj dobrih žena ništa ne poduzme. Dan nakon njihova dolaska održali su dječju čajanku za nečiji rođendan, nekoga malog Goebbelsa ili Bormanna, Ursula nije bila sigurna, bilo ih je previše i svi su bili slični. Podsjetili su je na postrojenu vojsku na Fiihrerovoj rođendanskoj paradi. Istimareni i ulašteni, svaki je od strike Wolfa dobio osobitu besjedu prije nego što su im dopustili da kušaju tortu koju su poslužili na dugom stolu. Sirotoj sladokusnoj Friedi (u tome je nedvojbeno bila na majku) od umora su se odveć sklapale oči da bi išta pojela. U Berghofu je uvijek bilo kolača, Streusela s makom i cimetom, Torten sa šljivama, lisnatih tijesta punjenih kremom, čokoladnih torti - velikih kupola Schwarzwalder Kirschtorte - Ursula se pitala tko je pojeo sve te kolače. Ona je svakako davala sve od sebe. Ako je dan u Evinu društvu znao biti zamoran, bio je mila majka u usporedbi s večerima kad bi Fiihrer bio nazočan. Poslije večere beskrajne su sate provodili u Velikoj dvorani - golemoj, ružnoj prostoriji gdje bi slušali gramofon ili gledali filmove (a često i jedno i drugo). Naravno, birao je Fiihrer. Što se glazbe tiče, omiljeni su mu bili Die Fledermaus i Die lustige Witwe. Prve je večeri Ursula mislila da će teško zaboraviti prizor kako se Bormann, Himmler, Goebbels (i njihove divlje družice) tankih usana zmijski osmjehuju (možda opet Lippenbekenntnis) dok slušaju Die lustige Witwe. Ursula je gledala studentsku predstavu Vesele udovice u studentskim danima. Djevojka koja je pjevala Hannu, glavnu ulogu, bila joj je dobra prijateljica. Ni na pamet joj ne bi palo da će sljedeći put "Vilja, o Vilja, šumska vještice” slušati na njemačkome, i to u ovome prečudnom društvu. Tu su produkciju postavili 1931. Tad nije nazirala ni kakva nju budućnost čeka, a kamoli Europu. Filmove su u Velikoj dvorani prikazivali gotovo svake večeri. Stigao bi kinooperater i na jednom bi zidu poput rolete mehanički smotali golemu Gobelinovu tapiseriju i iza nje otkrili platno. Tad bi morali odgledati kakav grozno sladunjavi američki pustolovni šmalc, ili planinski


film, što je bilo još gore. Tako je Ursula pogledala King Konga, Bengalske vatre i Der Berg ruft. Prve večeri na programu je bio Der heilige Berg (opet planine, opet Leni). Fiihreru je omiljeni film, povjerila joj je Eva, bila Snjeguljica. A s kojim se likom poistovjećivao, pitala se Ursula. Sa zlom vješticom, s patuljcima? Ne valjda sa Snjeguljicom? Sigurno s kraljevićem, zaključila je \'7bje li imao ime? jesu li ikad imali imena, je li dovoljno biti taj lik?). S kraljevićem koji je probudio usnulu djevojku, baš kao što je Fiihrer probudio Njemačku. Ali ne poljupcem. Kad je rodila Friedu, Klara joj je darovala krasno izdanje Schneewittchen und die sieben Zwerge, Snjeguljice i sedam patuljaka s ilustracijama Franza Jiittnera. Klarinu su profesoru davno zabranili da predaje na likovnoj akademiji. Kanili su napustiti zemlju '35-i onda opet '36. Poslije Kristallnacht, Pamela je izravno pisala Klari, iako je nikad nije upoznala, i ponudila da ih udomi u Finchleyju. No ta inercija, ta svačija prokleta sklonost odgađanju..., a onda su njezina profesora pokupili u raciji i deportirali na istok - da radi u tvornici, rekle su vlasti. "Njegove prelijepe kiparske ruke”, žalosno je rekla Klara. ("Znaš, to zapravo nisu tvornice”, pisala je Pamela.) Ursula se sjećala kako je kao dijete gutala bajke. Silno je vjerovala, ne toliko u sretne završetke, koliko u to da pravda uvijek pobjeđuje. Slutila je da su je die Bruder Grimm prevarili. Spieglein, Spieglein, an der Wand/ Wer ist die Schonste im ganzen Land? Ovi ovdje sigurno nisu, mislila je Ursula dok se ogledala po Velikoj dvorani prve naporne večeri na Bergu. Fiihrer je bio čovjek kojemu je opereta bila draža od opere, a crtani filmovi od visoke kulture. Dok ga je gledala kako drži Evu za ruku dok pjevuši uz Lehara, Ursuli je sinulo kako je običan (čak smiješan), prije Mickey Mouse nego Siegfried. Sylvie bi ga srezala u roku od keks. Izzie bi ga zgazila. Gospođa Glover - što bi gospođa Glover učinila, pitala se Ursula. To joj je bila omiljena nova igra - smišljala je kako bi se njezini znanci postavili prema pripadnicima nacističke klike. Zaključila je da bi ih gospođa Glover vjerojatno sve pošteno istukla batom za meso. (Što bi Bridget učinila? Vjerojatno bi ga potpuno izignorirala.) Kad je film završio, Fiihrer se udobno smjestio da oplete priču (satima) o svojim omiljenim temama - njemačkoj umjetnosti i arhitekturi (sebe je smatrao neostvarenim arhitektom), Blut und Boden (zemlja, uvijek zemlja), vlastitom samotnom, plemenitom putu (opet vuk). Bio je spasitelj Njemačke, sirote Njemačke, spasit će svoju Schneevvittchen htjela to ona ili ne. Tupio je o zdravoj njemačkoj umjetnosti i glazbi, o Wagneru, Die Meistersinger, svome najmilijem stihu iz libreta - Wachtauf, es nahetgen den Tag - "Budi se, jutro je” (/ bit će, bude li više duljio, mislila je). Natrag na sudbinu - svoju - i kako prepliće sa sudbinom Volka. Heimat, Boden, pobjeda ili propast (Kakva pobjeda, pitala se Ursula. Protiv kogal). Pa nešto o Fridriku Velikomu što nije razumjela, nešto o rimskoj arhitekturi, pa o Očevini [Rusi imaju "Majku domovinu”, je li to znakovito, pitala se Ursula. Što imaju Englezi? Valjda samo “Englesku”. Ako je bašstani-pani, Blakeov 'jeruzalem"). Pa natrag na sudbinu i Tausendjahriges. I tako dalje i tako dalje tako da se glavobolja koja je prije večere počela kao tup bol dotad već pretvorila u trnovu krunu. Zamišljala je kako bi Hugh rekao "Joj, Herr Hitler, dajte ušutite” i odjedanput ju je spopala takva čežnja za domom da je mislila da će se rasplakati. Htjela je kući. Htjela je u Lisjak. Kao i kod kraljeva i njihovih dvorjana, nisu smjeli otići dok ne dobiju otpust, dok se sam vladar ne odluči povući u svoju ložnicu. Ursula je u neko doba uhvatila Evu kako teatralno zijeva kao da mu hoće reći: "Sad je dosta, Wolfi” (bila je svjesna da već ima prilično jezivu maštu, u ovim joj se okolnostima to moglo oprostiti). I tada je naposljetku, napokon, hvala Bogu, krenuo, i izmoždeno se društvo nekako osovilo na noge.


Fiihrera su očito žene osobito voljele. Na tisuće su mu pisale pisma, pekle mu kolače, za nj su vezle svastike na jastuke i podglavlja, te su, poput Hildeina i Hanneina odreda BDM-a, u špaliru stajale duž strme ceste prema Obersalzbergu da ga u zanosu uspiju načas vidjeti u velikome crnom Mercedesu. Mnoge su mu žene dovikivale da žele njegovo dijete. "Ali što vide u njemu?” zbunjeno je mozgala Sylvie. Ursula ju je povela na paradu, jedno od onih beskrajnih mahanja zastavama i dizanja transparenata u Berlinu, jer je htjela "sama vidjeti oko čega dižu toliku strku”. (Kako je Sylvie, veoma britanski, Treći Rajh svela na "strku”!) Ulica je bila šuma crvenoga, crnoga i bijeloga. "Boje su im veoma oštre”, rekla je Sylvie kao da razmišlja o tome da nacionalsocijalistima ponudi da joj urede dnevni boravak. Kako se Fiihrer približavao, uzbuđenje gomile preraslo je u bijesnu mahnitost Sieg Heila i Heil Hitlera. "Zar to samo mene ne dira?” rekla je Sylvie. "Što misliš, što je to - nekakva masovna histerija?” "Znam,” rekla je Ursula, "kao u Carevu novom ruhu. Mi jedine vidimo golog čovjeka.” "On je klaun”, prijezirno je rekla Sylvie. "Pssst", rekla je Ursula. Engleska i njemačka riječ bile su iste i nije htjela navući neprijateljstvo ljudi oko njih. "Trebaš dići ruku”, rekla je. "Ja?” odvratio je užasnuti cvijet engleske ženskosti. "Da, ti.” Sylvie je nevoljko digla ruku. Ursula je mislila da će do kraja života pamtiti sliku svoje majke u nacističkom pozdravu. Naravno, poslije će si reći Ursula, bilo je to '34., kad ti se savjest još nije stisnula i zamutila od straha, kad još slijepo nije primjećivala što se zapravo zbiva. Možda ju je zaslijepila ljubav, ili samo tupa glupost. (Pamela je vidjela, ona nije nosila nikakve naočnjake.) Sylvie se otputila u Njemačku u inspekciju Ursulina neočekivanog muža. Ursula se pitala što je kanila učiniti za slučaj da joj Jiirgen ne bude po volji - bi li je omamila i otela pa je strpala u Schnellzugl Tad su još bili u Miinchenu, Jiirgen još nije počeo raditi za Ministarstvo pravosuđa u Berlinu, nisu se preselili na Savignyplatz i još nisu postali Friedini roditelji, iako je Ursula bila sva nezgrapna od trudnoće. "Tko bi rekao da ćeš ti postati majka”, rekla je Sylvie, kao da to nikad ne bi očekivala. "I to Nijemcu”, zamišljeno je dodala. "Djetetu”, rekla je Ursula. "Lijepo se malo maknuti”, rekla je Sylvie. Od čega, pitala se Ursula. Jednog se dana Klara s njima sastala na ručku i poslije je rekla: "Majka ti je vrlo šik.” Ursula nikad Sylvie nije doživljavala kao pomodarku, no pretpostavljala je da je, u usporedbi s Klarinom majkom Frau Brenner, mekanom i tjestastom poput Kartoffelbrota, Sylvie bila prava šminkerica. Na povratku s ručka Sylvie je rekla da želi posjetiti Oberpollinger i Hughu kupiti dar. Kad su stigle do robne kuće, zatekle su izloge išarane protužidovskim sloganima i Sylvie je rekla: "Zaboga, kakav rusvaj.” Prodavaonica je bila otvorena, no pred ulazom su se motale dvije iscerene protuhe u odorama SA-a pa su se ljudi skanjivali ući. Ne i Sylvie, koja je odlučno prošla mimo smeđokošuljaša i s krzmavom Ursulom za petama krenula uza stube obložene debelim sagom. Ursula je pred odorama karikirano bespomoćno slegnula ramenima i prilično posramljeno promrmljala: "Engleskinja je.” Tad je mislila da Sylvie ne razumije kako je živjeti u Njemačkoj, no sad je, u osvrtu, pomišljala da je Sylvie odlično razumjela. "A, evo ručka”, rekla je Eva, odložila fotoaparat i Friedu uzela za ruku. Odvela ju je do stola i posadila na dodatni jastuk prije nego što će joj dupkom napuniti tanjur. Piletina, pečeni krumpir i salata, sve iz Gutshofa. Kako su ovdje dobro jeli. Muchreis Friedi za desert, s mlijekom


tog jutra pomuzenih krava iz Gutshofa. (Manje djetinji Kasekuchen za Ursulu, cigareta za Evu.) Ursula se sjećala rižinog varenca gospođe Glover i kako je pod hrskavom smeđom koricom bio ljepljiv i žut. Namirisala je muškatni oraščić, iako je znala da ga u Friedinu jelu nema. Nije se mogla sjetiti kako se na njemačkome kaže muškatni oraščić i mislila je da bi joj to Evi bilo preteško objasniti. Od Berghofa će joj nedostajati samo hrana, pa bolje da uživa dok može, mislila je dok je uzimala repete Kasekuchena. Ručak im je posluživao manji kontingent cijele vojske osoblja koja je opsluživala Berghof. Berg je bio neobičan spoj alpske kućice za odmor i logora za vojnu obuku. U biti, cijeli gradić sa školom, poštanskim uredom, kazalištem, velikom vojarnom SS-a, streljanom, kuglanom, bolnicom Wehrmachta i još mnogočim drugim, zapravo svim osim crkve. Napretek je bilo i mladih zgodnih časnika Wehrmachta, koji bi Evi bili mnogo prikladniji udvarači. Poslije ručka odšetale su do Teehaus na Mooslahner Kopfu, dok su Evini lajavi i žustri psi trčkarali uz njih. (Kad bi bar koji pao s prsobrana ili s vidikovca.) Ursula je osjećala početak glavobolje pa je zahvalno utonula u jedan od naslonjača presvučenih platnom na zelene cvjetove koji su joj osobito boli oči. Iz kuhinje su im donijeli čaj - i naravno, kolače. Ursula je s čajem progutala dvije kodeinske tablete i rekla: "Mislim da se Frieda već dovoljno oporavila za povratak kući.” Ursula je legla što je ranije mogla, uvukla se u hladnu bijelu posteljinu gostinske sobe koju je dijelila s Friedom. Bila je preumorna da bi zaspala, a kad je još u dva ujutro bila budna, upalila je svjetlo kraj uzglavlja - Frieda je spavala dječje duboko, samo ju je bolest mogla probuditi - pa je uzela pero i papir i radije pisala Pameli. Naravno, nijedno od tih pisama Pameli nikad nije poslala. Nije mogla biti posve sigurna da ih nitko neće čitati. Jednostavno nisi znao, to je bilo najgore (a koliko je tek gore drugima). Sad joj je bilo žao što je doba pasje vrućine pa je Kachelofen u sobi hladan i ne pale ga jer bi bilo sigurnije da pisma može spaliti. Sigurnije bi bilo da ih uopće ne piše. Više nisi smio govoriti što misliš. Istina je istina do polaganja računa. Odakle je to? Iz Mjere za mjeru? No možda istina do polaganja računa spava. Bit će velikog polaganja računa kad dođe vrijeme. Htjela je kući. Htjela je u Lisjak. Kanila se vratiti u svibnju, ali onda se Frieda razboljela. Sve je isplanirala, kovčezi su im bili spakirani i spremljeni ispod kreveta gdje su obično stajali prazni pa Jiirgen nije imao razloga zaviriti unutra. Imala je karte za vlak, i dalje za brod i vlak, nikomu nije rekla, čak ni Klari. Putovnice - Friedina je srećom još vrijedila od putovanja u Englesku '35. - nije htjela izvaditi iz krupne škrinjice od dikobrazovih bodlji u kojoj su čuvali sve dokumente. Gotovo bi svaki dan provjerila jesu li na mjestu, no kad je dan prije planiranog odlaska pogledala u škrinjicu, nije im bilo ni traga. Pomislila je da se zabunila, prelistala rodne, smrtne i vjenčane listove, police osiguranja i jamstva, Jiirgenovu oporuku (ipak je on bio pravnik), svakovrsnu papirologiju, sve osim onoga što je trebala. U sve većoj panici, sve je istresla na sag i pregledala list po list, opetovano. Putovnica nije bilo, samo Jiirgenova. U očaju je pretražila sve ladice u kući, svaku kutiju cipela i ormar, tražila je pod jastucima kaučeva i madracima. Ništa. Večerali su kao obično. Jedva je gutala. "Zar ti nije dobro?” brižno je pitao Jiirgen. "Ne”, rekla je. Glas joj je zvučao cičavo. Što je mogla reći? Znao je, naravno da je znao. "Mislio sam da bismo mogli na odmor”, rekao je. "Na Sylt.” "Sylt?” "Sylt. Donde ne trebamo putovnice”, rekao je. Je li se nasmiješio? Je li? A onda se Frieda razboljela i više ništa drugo nije bilo bitno. "Er kommt!" sutradan je ujutro za doručkom sretno rekla Eva. Dolazi Fiihrer. "Kada? Sada?”


"Ne, popodne.” "Baš šteta, dotle ćemo već otići”, rekla je Ursula. Hvala Bogu, mislila je. "Molim te, daj mu zahvali.” Kući ih je odvezao jedan od mnoštva crnih Mercedesa iz garaže u Platterhofu, vozio ga je isti vozač koji ih je dovezao u Berghof. Sutradan je Njemačka provela invaziju na Poljsku.


Travanj 1945. Mjesecima su živjeli u podrumu, poput štakora. Dok su Britanci bombardirali danju, a Amerikanci noću, nije im bilo druge. Podrum pod stambenom zgradom na Savignyplatzu bio je vlažan i odvratan, rasvjeta im je bila malena petrolejka, a zahod jedna jedina kanta, no podrum je bio bolji od bunkera u gradu. S Friedom ju je za dana uzbuna uhvatila blizu zoološkog vrta pa su se sklonile u toranj za protu zračnu obranu Kolodvora Zoo - natiskale su se tisuće ljudi, a količinu zraka procjenjivali su svijećom (kao da su kanarinci). Ako se svijeća ugasi, netko joj je rekao, svi moraju van, na otvoreno, makar i usred zračnog udara. Blizu mjesta gdje su ih pritisnuli uza zid, muškarac i žena su se grlili (pristojna riječ za ono što su zapravo radili) i na odlasku su morale prekoračiti starca koji je tijekom uzbune umro. Što je najgore od svega, pa čak i od toga, golema betonska utvrda nije bila samo sklonište, nego i divovska protuzrakoplovna bitnica, tako da je na krovu cijelo vrijeme gruvalo nekoliko golemih topova i sklonište bi se pri svakom povratnom trzaju zatreslo. Ursula se nadala da gori pakao nikad neće iskusiti. Strukturu je potresla silna eksplozija, bomba je pala blizu zoološkog vrta. Osjetila je kako joj potresni val siše i gura tijelo i prepala se da će Friedi puknuti pluća. Prošao je. Nekoliko je ljudi povratilo, iako, nažalost, nisu imali kamo povratiti osim sebi po nogama, ili još gore, drugima po nogama. Ursula se zarekla da više nikad neće ući u toranj za protuzračnu obranu. Radije će, mislila je, poginuti na ulici, u hipu, s Friedom. Sad je na to često pomišljala. Na brzu, čistu smrt s Friedom u zagrljaju. Možda gore Teddy na njih baca bombe. Nadala se da je tako, to bi značilo da je živ. Jednog im je dana netko zakucao na vrata - dok su još imali vrata, prije nego što su ih Britanci počeli nemilice bombardirati u studenome '43. Kad je Ursula otvorila, pred vratima je zatekla mršava mladića starog možda petnaest, šesnaest godina. Doimao se očajno i Ursula je pomislila da možda traži gdje bi se skrio, no u ruku joj je gurnuo omotnicu i pobjegao prije nego što mu je stigla išta reći. Omotnica je bila zgužvana i prljava. Na njoj je pisalo njezino ime i adresa i briznula je u plač kad je vidjela Pamelin rukopis. Tanki papirnato plavi listovi s datumom od prije nekoliko tjedana i potankim izvješćem 0 svim zbivanjima u obitelji - Jimmy u vojsci, Sylvie daje sve od sebe na domovinskom bojištu ("novo oružje - pilići!”). Pamela je dobro, stanuje u Lisjaku, kaže, sad ima četiri sina. Teddy je u RAF-u, zapovjednik eskadrile s Letačkim križem za zasluge. Krasno dugo pismo i na kraju stranica koja je takoreći bila post scriptum: "Tužnu sam vijest ostavila za kraj.” Hugh je umro. "U jesen 1940., spokojno, od srčanog udara.” Ursula je poželjela da pismo nije ni dobila, željela je da na Hugha može misliti kao da je još živ, a Teddy i Jimmy se ne bore, nego rat provode u ugljenokopu ili civilnoj zaštiti. "Neprestano mislim na tebe”, rekla je Pamela. Bez ikakvih predbacivanja, bez "Lijepo sam ti rekla” bez "Zašto se nisi vratila kući dok si još mogla?” Pokušala je, naravno, bilo je prekasno. Dan nakon što je Njemačka objavila rat Poljskoj, prešla je cijeli grad i dužno obavila sve što je mislila da treba kad je rat na pomolu. Nabavila je zalihu baterija, ručnih svjetiljki i svijeća, nakupovala hrane u limenkama i materijala za zamračenje, pošla je u robnu kuću Wertheim po odjeću za Friedu - broj do dva veću u slučaju da se rat oduži. Sebi nije ništa kupila, samo je prošla kraj toplih kaputa i čizama, čarapa i poštenih haljina i sad je zbog toga gorko žalila. Čula je Chamberlaina na BBC-ju, one kobne riječi: Sad smo u ratu s Njemačkom i na nekoliko sati neobično otupjela. Pokušala je nazvati Pamelu, ali sve su linije bile zauzete. Onda je predvečer (Jiirgen je cijeli dan bio u ministarstvu) iznenada živnula, probudila se poput


Snjeguljice. Mora otići, mora se vratiti u Englesku, s putovnicom ili bez nje. Nabrzinu je spakirala kovčeg i utrpala Friedu na tramvaj put kolodvora. Samo da se uspije ukrcati u vlak, sve će biti u redu. Vlakova nema, rekao joj je službenik na kolodvoru. Granice su zatvorene. "U ratu smo, niste znali?” rekao je. Otrčala je u britansko veleposlanstvo u Wilhelmstrasse, sirotu je Friedu vukla za ruku. Bile su njemačke državljanke, no molit će osobe veleposlanstva da im se smiluju, sigurno će moći nešto poduzeti, ipak je ona još Engleskinja. Dotle se već smrkavalo i vanjska su vrata bila pod lokotom, a cijela je zgrada bila u mraku. "Otišli su”, rekao joj je neki prolaznik. "Mimoišli ste se.” "Otišli?” "Natrag u Britaniju.” Morala je rukom poklopiti usta da zaustavi krik koji je navirao iz dubine njezina bića. Kako je mogla biti tako glupa? Zašto nije vidjela što se sprema? Budala prekasno na oprezu biva kad sva pogibelj već mine. I to je rekla Elizabeta I. Dva je dana nakon primitka Pamelina pisma svako toliko plakala. Jiirgen je bio suosjećajan, došao je kući i donio joj prave kave i nije ga pitala odakle mu. Dobra šalica kave (jest da je bila pravo čudo) nije joj mogla ublažiti tugu za ocem, zbog Friede, zbog nje same. Zbog svih. Jiirgen je poginuo u američkom zračnom udaru '44. Ursula se postidjela kako joj je laknulo kad je primila vijest, osobito jer se Frieda silno uzrujala. Voljela je oca i on je volio nju, i iz njihove si cijele nesretne bračne priče mogao izvući bar to zrnce iskupljenja. Sad je Frieda bila bolesna. Imala je ispijeno i bolesno blijedo lice većine ljudi koje si ovih dana viđao na ulici, no pluća su joj bila puna sluzi i imala je strašne napadaje kašlja, činilo se da im nema kraja. Kad bi joj Ursula slušala pluća, kao da je slušala galiju koja se na pučini diže i škripi kroz valove. Kad bi je bar mogla posjesti kraj velike, tople vatre, dati joj da popije vrući kakao, goveđi gulaš, valjuške, mrkvu. Jedu li na Bergu još dobro, pitala se. Je li itko još na Bergu? Iznad njih, zgrada je još stajala, iako je bomba raznijela veći dio pročelja. Još su odlazile gore u potrazi za bilo čime što bi moglo poslužiti. Od pljačke ju je spasilo što se uza stube zatrpane kršem bilo gotovo nemoguće teško popeti. Ona i Frieda krpama su na koljena privezale komade jastuka i nosile Jiirgenove debele kožnate rukavice pa su se tako pentrale preko kamenja i cigle poput nevještih majmuna. Zanimalo ih je samo jedno, a toga u stanu nije bilo - hrana. Jučer su tri sata stajale u redu za štrucu kruha. Dok su jele, činilo im se da u kruhu nema pravog brašna, iako je bilo teško odrediti od čega je - od cementne prašine i žbuke? Bar je imao takav okus. Ursula se sjećala Rogersonove pekarnice kod kuće u selu, kako se ulicom širio miris kruha koji se peče i kako je izlog pekarnice bio pun krasnih mekanih bijelih hljebova koji su blistali pod ljepljivom brončanom ocaklinom. Ili kuhinje u Lisjaku u dane kad bi gospođa Glover pekla - krupne crne "zdrave” hljebove koje je tražila Sylvie, ali i biskvite i pite i peciva. Zamišljala je kako jede krišku toploga crnoga kruha s debelim premazom maslaca i pekmezom od malina i ribizla iz Lisjaka. (Neprestano je samu sebe mučila uspomenama na hranu.) Mlijeka više neće biti, rekao joj je netko u redu za kruh. Tog su joj jutra Fraulein Farber i njezina sestra Frau Meyer, koje su nekoć živjele skupa na tavanu, ali sad su rijetko izlazile iz podruma, dale dva krumpira i komad kuhane kobasice za Friedu. Aus Anstand, rekle su, jer je red. Fierr Richter, koji je također stanovao u podrumu, rekao je Ursuli da su sestre odlučile prestati jesti (Nikakav problem kad nema hrane, mislila je Ursula.). Rekao je da im je dosta. Ne mogu se sučeliti s onim što će se dogoditi kad stignu Rusi. Čuli su da ljudima na istoku nije bilo druge nego da počnu jesti travu. Biago njima,


mislila je Ursula, u Berlinu nema trave, samo garavi skeletni ostatci ponosnoga i prelijepoga grada. Je li i London takav? Činilo joj se nevjerojatno, no moguće. Speer je dobio svoje veličajne ruševine, samo tisuću godina prerano. Jučer onaj nejestivi kruh, prekjučer dva polusirova krumpira, Ursula u želucu nije imala ništa drugo. Sve je drugo - koliko god od slabe koristi - dala Friedi. No što to Friedi vrijedi ako Ursula umre? Nije ju mogla ostaviti samu na ovome strašnom svijetu. Nakon britanskog udara na zoološki vrt, otišle su vidjeti ima li životinja koje bi mogle pojesti, no mnogo je ljudi onamo stiglo prije njih. (Bi li se to moglo dogoditi kod kuće? Da Londonci kao strvinari kruže zoološkim vrtom u Regent’s Parku? Zašto ne?) Još bi ovdje-ondje viđale koju pticu koja očito nije bila rodom iz Berlina, no unatoč je svemu preživjela, a jedanput i nekog ustrašenog, šugavog stvora za kojeg su isprva mislile da je pas dok nisu shvatile da je vuk. Frieda je nagovarala da ga pokušaju povesti u podrum pa da im bude kućni ljubimac, no Ursula nije mogla ni zamisliti kako bi njihova postarija susjeda Frau Jaeger na to reagirala. Njihov je stan nalikovao na kuću za lutke, otvoren da svi vide, sa svim osobnim sitnicama kućnog života na vidjelu - krevetima i kaučevima, slikama na zidu, čak i pokojim ukrasom koji je nekim čudom preživio eksploziju. Pobrale su sve što je bilo stvarno korisno, no još je ostalo nešto odjeće i nekoliko knjiga i baš je jučer našla zalihu svijeća pod gomilom razbijenih tanjura. Ursula se nadala da će ih uspjeti zamijeniti za lijekove za Friedu. U kupaonici je još stajao zahod, a povremeno je, tko zna kako, bilo vode. Jedna bi stajala i pridržavala staru plahtu da drugoj zaštiti čednost. Zar im čednost više zbilja nešto znači? Ursula je odlučila da će se preseliti natrag. U stanu je bilo hladno, no zrak nije bio kužan i prosudila je da će, kad sve zbroji, Friedi tako biti bolje. Još su imale deke i poplune pa su se mogle umotati i skupa su spavale na madracu na podu, iza barikade od jedaćeg stola i stolica. Ursuli bi misli svako toliko odlutale na obroke koje su za tim stolom jele, snovi su joj bili puni mesa, svinjetine i govedine, velikih komada mesa sa žara, pečenih i prženih. Stan je bio na drugom katu i to bi, u kombinaciji s djelomice zakrčenim stubištem, moglo biti dovoljno da odbije Ruse. S druge će pak strane biti lutke u izlogu kuće za lutke, žena i djevojčica na dohvatu ruke. Frieda će uskoro navršiti jedanaest godina, no ako je i desetina glasina s istoka istinita, dob je neće spasiti od Rusa. Frau Jaeger bez prestanka je ustrašeno govorila kako Sovjeti siluju i ubijaju na putu prema Berlinu. Više nije bilo radija, samo glasine i tu i tamo kakav tanušni novinski bilten. Frau Jaeger vječno je na jeziku bilo ime Nemmersdorf ("Pokolj!”). "Joj, dajte ušutite”, nekidan joj je rekla Ursula. Na engleskome, koji nije razumjela, naravno, iako je sigurno čula neljubazni ton. Frau Jaeger očito se zaprepastila kad joj se obratila jezikom neprijatelja i Ursuli je bilo žao, ta ona je samo preplašena stara gospođa, samu je sebe podsjetila. Istok je iz dana u dan bio sve bliži. Zanimanje za zapadno bojište odavno je zamrlo, ticao ih se samo istok. Udaljenu grmljavinu topova sada je zamijenila neprestana tutnjava. Nitko ih nije mogao spasiti. Osamdeset tisuća njemačkih vojnika trebalo bi ih braniti od milijun i pol Sovjeta, a ti su njemački vojnici mahom djeca ili starci. Možda će unovačiti i sirotu staru Frau Jaeger da metlom odbija neprijatelja. Prvog Rusa mogu očekivati već u roku od nekoliko dana, možda čak i sati. Govorkalo se da je Hitler mrtav. "Bilo je i vrijeme”, rekao je Herr Richter. Ursula se sjetila kako ga je gledala dok je spavao u ležaljci za sunčanje na terasi na Bergu. Svoj se sat šepurio i pjenio na pozornici. A čemu? Za svojevrstan armagedon. Smrt Europe. Sam život, ispravila se, kod Shakespearea se šepuri i pjeni, zar ne? Život je tek lutajuća sjena, jadan glumac što se svoj sat šepuri i pjeni na pozornici. U Berlinu su svi bili lutajuće


sjene. Nekoć je život bio tako bitan, a sad je bio najveća bagatela. Usput se sjeti i Eve, ona je pred predodžbom samoubojstva uvijek bila blazirana: je li otišla u pakao za svojim vođom? Friedi je sad bilo silno loše, tresla se u groznici i gotovo se neprestance žalila na glavobolju. Da nije bila bolesna, možda bi se priključile egzodusu ljudi koji su krenuli na zapad, dalje od Rusa, no ona takvo putovanje nikako ne bi preživjela. "Dosta mi je, mamice”, prošaptala je u strašnoj jeci sestara s tavana. Ursula ju je ostavila samu da odjuri do ljekarnika, koprcala se preko razvalina koje su zakrčile ulice, tu i tamo i kojeg trupla - prema mrtvima više nije osjećala ništa. Šćućurila bi se u kakvoj veži kad bi joj se učinilo da je paljba preblizu pa bi zatim zamaknula za ugao sljedeće ulice. Ljekarnik je radio, no nije imao nikakvih lijekova, nije htio ni njezine dragocjene svijeće i novac. Vratila se klonule glave. Dok nije bila uz Friedu, cijelo je vrijeme strepila da će joj se u njezinoj odsutnosti nešto dogoditi i obećala si je da je više neće napuštati. Dvije ulice dalje vidjela je ruski tenk. Prizor ju je prestravio, koliko bi tek prestravio Friedu? Buka topničke vatre nije jenjala. Spopala ju je pomisao da je došao smak svijeta. Ako jest, onda Frieda mora umrijeti u njezinu naručju, a ne sama. No u čijem će naručju ona umrijeti? Čeznula je za očevom sigurnosti i na pomisao na Hugha briznu joj suze. Dok se popela uz krševito stubište, već je bila iscrpljena, posve iznemogla. Friedu je zatekla kako na mahove pada u bunilo pa je legla kraj nje na madrac na podu. Milovala joj je vlažnu kosu i tiho joj pričala o nekome drugom svijetu. Pripovijedala joj je o proljetnim zvončićima u šumi blizu Lisjaka, o cvijeću koje je raslo na livadi onkraj šumarka - lanu i kokotićima, zlaticama, divljem maku, crvenom golesku i ivančicama. Pripovijedala joj je o mirisu svježe pokošene trave na engleskom travnjaku u ljeto, o mirisu Sylvienih ruža, o gorko-slatkom okusu jabuka u voćnjaku. Pripovijedala joj je o hrastovima na stazi i tisama na groblju i bukvi u vrtu u Lisjaku. Pripovijedala joj je o lisicama, kunićima, fazanima, zečevima, kravama i velikim konjima oračima. 0 Suncu koje dobrohotne zrake širi žitnim i travnatim poljima. 0 vedroj kosovoj pjesmi, o lirskoj ševi, tihom gugutanju šumskih golubova, sovinu huku u mraku. "Progutaj ovo”, rekla je i Friedi stavila tabletu u usta. "To sam dobila od ljekarnika, tako ćeš lakše zaspati.” Pripovijedala je Friedi kako bi hodala po noževima da je zaštiti, gorila u paklenom ognju da je spasi, utopila se u najdubljim vodama ako bi tako nju održala na površini i kako će za nju učiniti i tu posljednju stvar, najtežu od svega. Obgrlila je kćer i ljubila je i šaptala joj na uho, pripovijedala joj je kakav je Teddy bio kad je bio mali, o njegovu rođendanu iznenađenja, kako je Pamela pametna i kako je Maurice nesnosan i kako je Jimmy bio smiješan kad je bio malen. Kako je kucao sat u predvorju i kako je u dimnjacima fijukao vjetar i kako su na Badnjak palili golemu vatru od cjepanica i vješali čarape na okvir kamina i sutradan jeli pečenu gusku i varenac od šljiva i kako će tako svi proslaviti sljedeći Božić, svi skupa. "Sad će sve biti u redu”, rekla joj je Ursula. Kad je bila sigurna da je Frieda zaspala, uzela je malenu staklenu kapsulu koju joj je dao ljekarnik i nježno je Friedi stavila u usta pa joj stisnula nježne čeljusti. Kapsula se slomila uz tihi hrsak. Sjetila se stiha iz jednog od Donneovih Svetih soneta kad je pregrizla svoju staklenu ampulu. Smrti ususret hrlim i smrt me istom hlepnjom dočekuje, /1 svi su mi užitci kao prošli dani. Čvrsto je držala Friedu i uskoro su obje ovila baršunasta krila crnog šišmiša i ovaj je život već bio nestvaran i minuo. Nikad prije nije odabrala smrt umjesto života i na odlasku je bila svjesna da je nešto napuknulo i slomilo se i da se ustroj stvari promijenio. Tada mrak zatre sve misli.


Dug i mučan rat “Gle gdje krv Kristova preko nebeskoga svoda teče", negdje je blizu rekao neki glas. “Nebeskim svodom”, mislila je Ursula, a ne “preko". Crveni sijev lažne zore bio je znamen golema požara na istoku. Baraža u Hyde Parku pucala je i praskala, a ni bliži protuzrakoplovni topovi nisu popuštali u svojoj kakofoniji, granate su zviždale uvis poput vatrometa i pras-pras-praskale kad bi eksplodirale u visini. A u pozadini svega čulo se strašno bubnjavo brundanje nesuglasnih motora bombardera, zvuk od kojeg bi joj se redovito okretao želudac. Padobranska bomba elegantno je dolebdjela do tla, a paket zapaljivih bombi zveketom se rasuo po ostatcima ceste i buknuo u vatrene cvjetove. Neki nadzornik, Ursula mu nije mogla razabrati lice, otrčao je do bombi s prijenosnom crpkom zavodu. Da nije bilo buke, mogao je to biti prelijep noćni prizor, no vladala je buka, gruba orljava koja je zvučala kao da je netko širom rastvorio dveri pakla i pustio urlikanje prokletih. “Ta ovo jest pakao, a ja sam još u njemu", ponovno progovori glas kao da joj čita misli. Bilo je tako mračno da je jedva vidjela čiji je, iako je bila posve sigurna da pripada gospodinu Durkinu, jednom od nadzornika iz njezine postaje. Bio je profesor engleskoga u mirovini, veoma sklon citiranju. I pogrešnom citiranju. Glas - ili gospodin Durkin - reče još nešto, možda opet iz Fausta, no riječi se utope u silnom hljupu bombe koja je pala nekoliko ulica dalje. Tlo se zatreslo i drugi glas, netko tko je radio na humku, drekne: "Čuvaj!” Čula je kako se nešto miče i zvuk kao kad se odronjeni sip u štropotu zakotrlja planinom, znamen lavine. Krš, ne sip. I humkom, ne planinom. Krš koji je tvorio humak bio je sve što je ostalo od kuće ili, bolje rečeno, nekoliko zdrobljenih kuća koje su se sve zajedno pomiješale u kašu. Taj su krš prije pola sata bili domovi, a sad su ti domovi bili tek paklena zbrka cigle, slomljenih greda, parketa, namještaja, slika, prostirki, posteljine, knjiga, šalica i tanjura, linoleuma, stakla. Ljudi. Krhotina života koji više nikad neće biti cijeli. Tutanj se usporio do žubora i napokon prestao, izbjegli su lavinu i isti je glas doviknuo: "Sve u redu! Idemo dalje!” Bila je noć bez mjeseca, svjetlo su davale samo zasjenjene ručne svjetiljke ekipe za teška spašavanja, sablasna palucanja koja su se kretala po humku. Drugi je uzrok silnoga i varavog mraka bio debeo oblak dima i prašine koji je u zraku visio poput zastora gnusne paučine. Kao obično, smrad je bio grozan. Ne samo zadah ugljenog plina i brizantnog eksploziva, nego i neprirodan vonj koji se širi kad zgrada odleti u zrak. Nije se mogla riješiti tog zadaha. Oko nosa je svezala stari svileni šal, poput razbojnika, no slabo joj je štitio pluća od prašine i bazda. Smrt i raspadanje neprestano su joj bili na koži, u kosi, u nosnicama, plućima, pod noktima. Postali su dio nje. Tek su nedavno dobili kombinezone, mornarski plave i neugledne. Dotad je Ursula nosila svoj kombinezon za sklonište koji je netom nakon objave rata Sylvie kupila kod Simpsona takoreći kao kuriozitet. Dodala je Hughov stari kožnati pojas o koji je objesila svoje "rekvizite” baterijsku svjetiljku, plinsku masku, komplet prve pomoći i blok za pisanje. U jednom je džepu nosila džepni nožić i rupčić, u drugom par debelih kožnatih rukavica i ruž za usne. "0, baš ste se dobro sjetili”, rekla je gospođica Woolf kad je vidjela nožić. Što jest -jest, mislila je Ursula, unatoč gomili propisa, snalazili su se kako god su znali. Gospodin Durkin, jer je to doista bio on, razluči se iz tame i maglena dima. Usmjeri ručnu svjetiljku na svoj notes, a slabo svjetlo jedva osvijetli papir. "U ovoj ulici živi mnogo ljudi”, reče dok je škiljio u popis imena i kućnih brojeva koji više nisu imali nikakve veze s razaranjem oko njih. "Wilsoni su na broju jedan”, reče kao da će im iz nekog razloga biti lakše ako krenu od početka.


"Više nema broja jedan”, reče Ursula. "Nema nikakvih brojeva.” Ulica je bila neprepoznatljiva, sve poznato zbrisano. Bila bi neprepoznatljiva i u po bijela dana. Više nije bila ulica, nego jednostavno "humak”. Visok šest metara, možda i više, s daskama i ljestvama uz padine da ekipa za teška spašavanja može po njemu miljeti. Bilo je nečeg primitivnog u ljudskom lancu koji su uspostavili dok su iz ruke u ruku dodavali koševe krša s vrha humka prema dnu. Mogli su biti robovi koji grade piramide - ili ih, u ovom slučaju, iskopavaju. Ursula se odjedanput sjetila mrava rezača koji su nekoć živjeli u zoološkom vrtu u Regent’s Parku i kako je svaki pokorno nosio svoj majušni teret. Jesu li mrave evakuirali s drugim životinjama, ili su ih jednostavno pustili na slobodu u parku? Bili su tropski kukci pa možda ne mogu preživjeti oštro podneblje Regent’s Parka. Ondje je gledala Millie u produkciji Sna ivanjske noći na otvorenome u ljeto '38. "Gospođice Todd?” "Da, oprostite, gospodine Durkin, zamislila sam se.” U posljednje joj se vrijeme to često događalo. Usred groznih prizora shvatila bi da je u mislima odlutala do ugodnih trenutaka u prošlosti. Malenih iskrica svjetla u mraku. Oprezno su se približavali humku. Gospodin Durkin predao joj je popis stanovnika ulice i počeo pomagati u lancu košara. Nitko na humku zapravo nije kopao, nego su krš čistili rukama, poput pomnjivih arheologa. "Gore je malo škakljivo”, reče joj jedan od spasilaca pri dnu lanca. Raskrčili su okno kroz sredinu humka [znači da je prije vulkan nego humak, mislila je Ursula). U ekipi za teška spašavanja bilo je mnogo građevinaca - zidara, radnika i slično i Ursula se pitala je li im se čudno pentrati po tim razvaljenim zgradama, kao da se vrijeme nekako odvrtjelo unatrag. No bili su to praktični, snalažljivi ljudi koji nisu bili pretjerano skloni takvim fantazijama. Povremeno bi neki glas viknuo da zatraži tišinu - nemoguće dok nad njima i dalje traje udar - no sve bi svejedno stalo dok su spasioci na vrhu humka pozorno osluškivali ima li unutra znakova života. Izgledalo je beznadno, no ako su u bombardiranju išta naučili, onda je to bilo da ljudi preživljavaju (i umiru) u najnevjerojatnijim okolnostima. Ursula je u tami tražila prigušena plava svjetla koja su obilježavala položaj terenskog zapovjednika, no umjesto njega ugledala je gospođicu Woolf kako odlučno posrće prema njoj preko razbijenih cigli. "Gadno je”, ravnodušno reče kad stigne do Ursule. "Trebaju sitniju osobu.” "Sitniju?” ponovi Ursula. Riječ iz nekog razloga nije ništa značila. U Protuzrakoplovnu zaštitu ušla je kao nadzornica nakon invazije Čehoslovačke u ožujku '39., kad ju je odjedanput spopao osjećaj da je Europa osuđena na propast ("Baš si neka turobna Kasandra”, rekla je Sylvie, no Ursula je radila u Odjelu za protuzrakoplovnu zaštitu u Ministarstvu unutarnjih poslova, budućnost joj je bila jasna.). U čudnom sumraku lažnog rata s nadzornicima su se pomalo sprdali, no sad su bili "okosnica obrane Londona” -to su bile Mauriceove riječi. Kolege nadzornici bili su šarolika ekipa. Gospođica Woolf, bolnička glavna sestra u mirovini, bila je šefica. Mršava i uspravna kao letva, željeznosijede kose u urednoj punđi, imala je prirodan autoritet. Zatim je tu bio njezin zamjenik, spomenuti gospodin Durkin, gospodin Simms, koji je radio u Ministarstvu opskrbe i gospodin Palmer, direktor banke. Potonja su se dvojica borila u prošlom ratu i za ovaj su bili prestari (gospodin Durkin bio je "pošteđen iz zdravstvenih razloga”, branio se). Bio je tu i gospodin Armitage, koji je bio operni pjevač, a kako više nije bilo opera u kojima bi pjevao, zabavljao ih je svojim izvedbama “La donna e mobile” i “Largo alfactotum”. "Samo popularne arije”, povjerio je Ursuli. "Većina ljudi ne voli ništa zahtjevno.”


"Meni nema do starog Ala Bowllyja”, rekao je gospodin Bullock. Veoma prikladna prezimena, gospodin je Bullock (John) prema riječima gospođice Woolf bio "malo problematičan”. Svakako je bio kršna pojava - natjecao se u hrvanju i dizao utege u mjesnoj teretani, a bio je i stalan gost nekoliko ne baš uglednih noćnih klubova. Također je poznavao pregršt itekako zanosnih "plesačica”. Jedna do dvije "svratile” su k njemu u sklonište i gospođica Woolf ih je potjerala kao piliće. ("Plesačice, malo sutra”, rekla je.) Naposljetku, ali ne i manje važan, bio je tu Herr Zimmerman ("Gabi, molim vas”, rekao je, ali to nitko nije prihvatio), orkestralni violinist iz Berlina, "naš izbjeglica”, kako su o njemu govorili (Sylvie je imala evakuirce, kojima je također status dao ime). "Prebjegao je” '35. tijekom turneje s orkestrom. Gospođica Woolf poznavala ga je preko Odbora za izbjeglice i nije žalila truda da se pobrine da Herr Zimmerman i njegova violina ne završe u internaciji, ili još gore, da ih ne deportiraju preko smrtonosnih voda Atlantskog oceana. Svi su slijedili primjer gospođice Woolf i nikad ga nisu oslovljavali kao "gospodina”, uvijek je bio “Herf’. Ursula je znala da ga gospođica Woolf tako zove da bi se osjećao kao kod kuće, no tako je samo bio još više tuđ. Gospođica Woolf na Herr Zimmermana je naišla dok je radila za Središnju britansku zakladu za njemačke Židove ("Bojim se da je prilična jezikolomka”). Ursula nikad nije točno znala je li gospođica Woolf utjecajna žena, ili jednostavno ne trpi odbijanje. Možda i jedno i drugo. "Baš smo pravo kulturnjačko društvo”, podrugljivo je rekao gospodin Bullock. "Možda bolje da postavljamo predstave nego da ratujemo.” ("Gospodin Bullock je žestok čovjek”, Ursuli je rekla gospođica Woolf. I voli žestoka pića, mislila je Ursula. Zapravo, sve žestoko.) Gospođica Woolf rekvirirala je za postaju malenu dvoranu koja je pripadala metodistima (i sama je bila metodistica) pa su je opremili s nekoliko poljskih kreveta, malenim kuhalom s potrepštinama za pripremanje čaja i različitim stolicama, i tvrdim i mekanim. U usporedbi s nekim, čak mnogim postajama, bila je luksuzna. Gospodin Bullock jedne se večeri pojavio sa stolom za kartanje presvučenim zelenom čohom i gospođica Woolf je izjavila da je poklonica bridža. U zatišju od pada Francuske do prvih uzbuna početkom rujna gospodin Bullock ih je sve naučio poker. "Pravi sljepar”, rekao je gospodin Simms. Gospodin Bullock odnio je i njemu i gospodinu Palmeru nekoliko šilinga. Dotle je pak gospođica Woolf do početka bombardiranja bila dvije funte na dobitku. Gospodinu Bullocku to je bilo duhovito pa je izrazio iznenađenje da metodisti smiju kockati. Od njezina su dobitka kupili pikado pa se gospodin Bullock ne može tužiti, rekla je ona. Jednog su dana raskrčili gomilu kutija u kutu dvorane i otkrili glasovir koji se ondje cijelo vrijeme skrivao. Gospođica Woolf -pokazala se kao mnogostruko darovita žena - prilično je dobro svirala. Iako je u osobnom ukusu više naginjala prema Chopinu i Lisztu, bila je i više nego spremna "odtandrkati koju pjesmicu” - prema riječima gospodina Bullocka -da svi skupa zapjevaju. Postaju su utvrdili vrećama pijeska, iako nitko od njih nije vjerovao da će biti od bilo kakve koristi ako ih pogode. Osim Ursule, koja je smatrala da je itekako pametno poduzeti mjere opreza, svi su se više-manje slagali s gospodinom Bullockom da "ako ti je suđena, suđena ti je”, u svojevrsnom budističkom ravnodušju koji bi dr. Kellet znao cijeniti. Tijekom ljeta u Timesu je osvanula osmrtnica. Ursuli je bilo prilično drago da je dr. Kellet propustio novi rat. Podsjetio bi ga kako je Guy kod Arrasa uzalud sve izgubio. Svi su bili dragovoljci na pola radnog vremena, osim gospođice Woolf koja je radila za plaću i puno radno vrijeme i veoma ozbiljno shvaćala svoje dužnosti. Podvrgavala ih je strogim vježbama i pazila da obave obuku -postupak zaštite od trovanja plinom, gašenja zapaljivih bombi, kako ući u zgradu u plamenu, polagati ozlijeđene na nosila, improvizirati udlage, povijati udove. Ispitivala ih je sadržaj priručnika koje ih je tjerala da čitaju i bilo joj je veoma stalo da nauče


obilježavati tijela, i živa i mrtva, da ih mogu poslati u bolnicu ili mrtvačnicu poput paketa, s prikvačenim točnim podatcima. Na otvorenome su održali nekoliko vježbi u kojima su odglumili tobožnju uzbunu ("Glumatanje”, rugao se gospodin Bullock, nije se uspio uživjeti.) Ursula je dvaput glumila ozlijeđenu osobu, jedanput se morala pretvarati da ima slomljenu nogu, a drugi put da je u dubokoj nesvijesti. Trećom je prigodom bila na "drugoj strani” pa je kao nadzornica morala pomoći gospodinu Armitageu koji je simulirao histerični šok. Pretpostavljala je da mu je izvođačko iskustvo omogućilo da ostvari alarmantno vjeran nastup. Na kraju vježbe bilo ga je veoma teško izvući iz uloge. Morali su poznavati stanare svake zgrade u svom sektoru, imaju li vlastito sklonište ili idu u javno, ili su i sami fatalisti pa se i ne trude. Morali su znati je li tko odsutan ili se odselio, vjenčao, dobio dijete, umro. Morali su znati gdje su hidranti, slijepe ulice, uski prolazi, podrumi, prihvatilišta. Gospođici Woolf krilatica je bila "ophodnja i motrenje”. Ulice su najčešće ophodili u parovima do ponoći, kad bi obično nastupilo zatišje, a ako u njihovu sektoru nije bilo bombi, tad bi počela pristojna prepirka oko toga tko će dobiti poljske krevete. Naravno, u slučaju udara u "njihovim ulicama”, "svi su morali zapeti”, kako bi rekla gospođica Woolf. Katkad bi "motrili” iz njezina stana, bio je na drugom katu i imao odličan pogled kroz velik kutni prozor. Gospođica Woolf zadavala im je i dodatne vježbe prve pomoći. Nije bila samo bolnička glavna sestra, nego je i tijekom prethodnog rata vodila poljsku bolnicu pa im je objasnila ("Kao što oni od vas gospode koji su bili u aktivnoj službi u tom strašnom sukobu dobro znaju”) da se ratne nesreće uvelike razlikuju od svagdašnjih nezgoda koje viđamo u doba mira. "Mnogo su gadnije”, rekla je. "Moramo biti pripravni na potresne prizore.” Naravno, čak ni gospođica Woolf nije slutila kako će potresni ti prizori biti kad žrtve budu civili, a ne vojnici na bojištu, kad budu morali lopatama iskopavati neprepoznatljive hrge mesa ili iz krša vaditi tako sitne dječje udove da ti se srce para. "Ne možemo okrenuti leđa,” rekla joj je gospođica Woolf, "moramo dalje raditi svoj posao i biti svjedoci.” Što to znači, pitala se Ursula. "To znači” rekla je gospođica Woolf, "da se moramo sjećati tih ljudi kad budemo na sigurnome u budućnosti.” "A ako mi poginemo?” "Onda se drugi moraju sjećati nas." Prvi teži incident u kojem su intervenirali bila je velika kuća usred spojenog niza koju je bomba izravno pogodila. Ostale kuće u nizu nisu bile oštećene, kao da su cilj Luftwaffe bili stanari osobno - dvije obitelji uključujući i djedove i bake, nekoliko djece, dva dojenčeta. Svi su preživjeli eksploziju jer su se sklonili u podrum, no pukao je i glavni vod vode i velika kanalizacijska cijev, i prije nego što ih je itko uspio zatvoriti, svi su se u podrumu utopili u tom odvratnom mulju. Jedna od žena uspjela se noktima i zubima popeti i uhvatiti za jedan od zidova podruma, vidjeli su je kroz pukotinu i gospođica Woolf i gospodin Armitage držali su Hughov kožnati pojas dok je Ursula visjela preko ruba onoga što je ostalo od podruma. Pružila je ruku ženi, načas je pomislila da bi je doista mogla dohvatiti, no tad je jednostavno nestala pod smradnom vodom koja se digla i ispunila podrum. Kad su vatrogasci napokon stigli da isprazne podrum, izvukli su petnaest tijela, od toga sedmero djece i polegli ih pred kuću kao da su ih stavili na sušenje. Gospođica Woolf naredila je da ih pod hitno pokriju i sklone iza zida, gdje su čekala furgon. "Nikakve koristi za moral od takvih prizora” rekla je. Ursula je davno prije povratila večeru. Povraćala je takoreći poslije svakog incidenta. Gospodin Armitage i gospodin Palmer također, a gospodin Simms prije. Očito su samo gospođica Woolf i gospodin Bullock imali želuca za smrt.


Ursula se poslije trudila da ne misli na dječicu ili na prestravljeni izraz lica one sirote žene dok je uzalud pokušavala Ursulu uhvatiti za ruku (bilo je tu još nečega, možda nevjerica da se to doista zbiva). "Mislite da su sad spokojni”, poslije im je nepokolebljivo savjetovala gospođica Woolf dok je dijelila kipući prezašećereni čaj. "Izbavili su se iz svega ovoga, samo su otišli malo prije.” I gospodin Durkin je rekao: “Svi pođoše u svijet svjetla”, a Ursula je pomislila svi odoše u svijet svjetla. Ursula baš i nije vjerovala da mrtvi ikamo idu, osim u crnu i beskrajnu prazninu. "E pa ja se nadam da ja neću umrijeti u govnima”, rekao je gospodin Bullock, malo prizemnije. Mislila je da taj prvi strašni incident nikad neće preboljeti, no uspomenu su već pregazili mnogi drugi i više takoreći nije ni mislila na nj. "Gadno je”, ravnodušno reče gospođica Woolf. "Trebaju sitniju osobu.” "Sitniju?” ponovi Ursula. "Vitku”, strpljivo reče gospođica Woolf. "Da uđe unutra?” reče Ursula i užasnuto digne pogled u vrh vulkana. Nije bila sigurna ima li se petlje spustiti ravno u ralje pakla. "Ne, ne onamo”, reče gospođica Woolf. "Dođite sa mnom.” Počela je kiša, prilično jaka, i Ursula se s mukom spoticala za gospođicom Woolf preko grebenasta i raspucana tla načičkana svakovrsnim zaprekama. Ručna joj svjetiljka praktički ničemu nije služila. Zapne nogom u kotač bicikla i zapita se je li ga tko vozio prije udara bombe. "Evo”, reče gospođica Woolf. Još jedan humak, ništa manji od prethodnoga. Je li u drugoj ulici, ili u istoj? Ursula je posve izgubila busolu. Koliko je tih humaka? Kroz glavu joj proleti scenarij iz noćne more - od cijelog Londona ostaje samo jedan jedini divovski humak. Ovaj humak nije bio vulkan, spasilačka se ekipa probijala kroz vodoravno okno s boka. Tu su bili bodriji i krampali kroz krš pijucima i lopatama. "Ovdje je nekakva rupa”, reče gospođica Woolf pa Ursulu čvrsto uhvati za ruku kao da je nevoljko dijete i povede je naprijed. Ursula nigdje nije vidjela nikakvu rupu. "Mislim da nema opasnosti, samo se morate promigoljiti.” "Tunel?” "Ne, samo rupa. S druge je strane malen pad, mislimo da dolje nekoga ima. Pad nije dubok”, ohrabrujuće doda. "Nije tunel”, ponovi. "Krenite naglavce.” Spasilačka je ekipa prestala krampati kroz krš i prilično nestrpljivo čekala Ursulu. Morala je skinuti kacigu da se može uvući u rupu dok je pred sobom nespretno držala ručnu svjetiljku. Unatoč riječima gospođice Woolf, očekivala je tunel, no smjesta se nađe pred prostorom nalik na špilju. Kao da je na jamarskom izletu. Lakne joj kad osjeti da se dva para nevidljivih ruku hvataju za Hughov stari kožnati remen. Zamahne svjetiljkom u pokušaju da nešto vidi, bilo što. "Hej!” vikne i usmjeri svjetiljku u ponor. Zastirala ga je nasumično prepletena rešetka savijenih plinskih cijevi i drva koje se kalalo poput žigica. Usredotočila se na procjep u kaotičnu pleteru ne bi li bilo što razabrala dolje u tmini. Iz mraka se poput kakva pričina dizalo lice okrenuto prema gore, muško lice, blijedo i sablasno, kao da je zatvorenik u podzemnoj tamnici. Možda je lice imalo i tijelo, nije mogla točno reći. "Hej!” reče kao da bi čovjek mogao odgovoriti, iako je sad vidjela da je ostao bez dijela glave. "Ima li ikoga?” u nadi je rekla gospođica Woolf kad je ispuzala natrag iz rupe. "Jedan poginuli.” "Lako ga je izvući?” 'Nije.' Od kiše je sve zajedno bilo još gnusnije, ako je to moguće, mokra ciglena prašina


pretvorila se u nekakav ljepljiv pijesak. U roku od dva sata rintanja u tim uvjetima sve ih je obložio od glave do pete. Bio je tako odvratan da nisu htjeli ni misliti na nj. Ambulantnih vozila nije bilo dovoljno, incident u Cromwell Roadu zaustavio je promet, baš kao i liječnika i medicinsku sestru koji su trebali doći, pa im je dodatna obuka prve pomoći gospođice Woolf dobro došla. Ursula je imobilizirala slomljenu ruku, povila ozljedu na glavi, stavila povez na oko i gospodinu Simmsu učvrstila gležanj - uganuo ga je na neravnu tlu. Obilježila je dvoje preživjelih bez svijesti (ozljede glave, slomljena bedrena kost, slomljena ključna kost, slomljena rebra, vjerojatno smrskana zdjelica) i nekoliko poginulih (s njima je bilo lakše, jednostavno su bili mrtvi), još jedanput provjerila da ih nije slučajno pobrkala pa mrtve šalje u bolnicu, a žive u mrtvačnicu. Usto je niz preživjelih uputila u prihvatilište, a ozlijeđene koji su bili pokretni do postaje prve pomoći koju je vodila gospođica Woolf. "Dajte uhvatite Anthonyja ako možete”, reče kad ugleda Ursulu. "Neka nam dovede mobilnu kantinu.” Ursula pošalje Tonyja sa zadatkom. Samo ga je gospođica Woolf zvala Anthony. Imao je trinaest godina, bio je izviđač i njihovo potrkalo iz civilne zaštite, biciklom se probijao ulicama punima krša i stakla. Da je Tony njezino dijete, mislila je Ursula, poslala bi ga daleko od te noćne more, ne bi ga slala da u nju ogrezne. Ne treba ni spominjati da je on u svemu tome uživao. Nakon što je razgovarala s Tonyjem, Ursula se opet spustila kroz rupu jer se nekomu učinilo da je nešto čuo, no blijedi je mrtvac šutio kao i prije. "Evo mene opet”, reče mu. Mislila je da bi to mogao biti gospodin McColl iz susjedne ulice. Možda je bio kod koga u posjetu. Peh. Bila je umorna kao pas: gotovo ti dođe da mrtvima pozavidiš na vječnom pokoju. Dok se opet izvukla iz rupe, stigla je mobilna kantina. Promućkala je čaj u ustima i ispljunula ciglenu prašinu. "Vi ste sigurno nekoć bili prava dama”, nasmije se gospodin Palmer. "Baš ste me uvrijedili” reče Ursula. "Mislim da pljujem veoma damski.” Akcija spašavanja na humku još je trajala bez ikakva uspjeha, no inače se noć bližila kraju i gospođica Woolf joj reče da se vrati u postaju i odmori. Gore su na humku tražili uže da nekoga spuste, pretpostavljala je Ursula, ili da nekoga izvuku, ili i jedno i drugo. ("Misle da je žena” rekao je gospodin Durkin.) Bila je smlavljena, jedva je hodala. Izbjegavala je krš kako god je znala i prešla samo deset metara, kadli je netko uhvati za mišicu i povuče natrag tako snažno da bi pala da je ista osoba nije čvrsto držala i zadržala je na nogama. "Pazite, gospođice Todd”, zareži glas. "Gospodine Bullock?” U zatvorenom joj je prostoru postaje s gospodinom Bullockom bilo malo nelagodno, činio joj se tako nesavladiv, no začudo, na ovom je zaumnom mjestu bio bezopasan. "Što je?” reče. "Silno sam umorna.” On uperi svjetiljku ispred njih. "Vidite li?” reče. "Ne vidim ništa.” "Zato što ničega i nema.” Ona bolje pogleda. Grotlo - golemo - bezdana provalija. "Više od pet, možda i deset metara”, reče gospodin Bullock. "A vi ste zamalo zakoračili unutra.” Otpratio ju je natrag u postaju. "Premoreni ste”, rekao je. Cijelo ju je vrijeme držao za mišicu, u hvatu je osjećala snagu njegovih mišića. U postaji se srušila na poljski krevet i prije izgubila svijest nego zaspala. Probudila se kad su u šest sati sirene svirale prestanak uzbune. Osjećala se kao da je spavala danima, iako je prošlo samo tri sata. Ondje je bio i gospodin Palmer, motao se i pripremao čaj. Mogla ga je zamisliti kod kuće, kako čita novine u papučama i s lulom. Činilo joj se ludo da je ovdje. "Evo, izvolite”, reče i pruži joj šalicu. "Radije pođite kući, mila,” reče, "kiša je stala”, kao da joj je večer pokvarila kiša, a ne Luftwaffe.


Umjesto da ode ravno kući, vratila se do humka da vidi kako napreduje akcija spašavanja. Na danjem joj se svjetlu činio drukčijim, neobično poznata oblika. Na nešto ju je podsjećao, ali ni za živu se glavu nije mogla sjetiti na što. Bio je to prizor uništenja, cijela je ulica više-manje bila zbrisana, no na humku, prvom humku, još se radilo punom parom. Bio bi dobra tema za kakva ratnog slikara, pomisli. Kopači na humku bili bi dobar naslov. Bea Shawcross studirala je likovnu umjetnost, diplomirala je baš kad je počeo rat. Ursula se pitala ima li potrebu prikazati rat, ili se pokušava izdići iznad njega. Veoma oprezno počela se penjati prigorjem humka. Jedan spasilac pruži ruku da joj pomogne uspeti se. Stigla je nova smjena, no kako su izgledali, stara je ekipa očito još radila. Ursula ih je razumjela. Teško je dići ruke od incidenta kad nekako osjećaš da je "tvoj”. Iznenada se oko grotla vulkana digne uzbuđen žamor jer su noćašnja pipava okapanja očito urodila plodom. Izvukli su neku ženu, užetom vezanim ispod pazuha (tu više nije bilo nikakva pipanja) tako da su je jednostavno potegnuli van iz uska otvora. Niz humak su je spustili iz ruke u ruku. Ursula je vidjela da je gotovo crna od prljavštine i da na mahove dolazi k svijesti. Slomljena, ali živa, iako jedva. Ukrcali su je u ambulantno vozilo koje je strpljivo čekalo u podnožju. Ursula se i sama spusti. Pokriveno tijelo na tlu čekalo je furgon. Ursula smakne pokrov s lica i ugleda bljedolika muškarca od sinoć. Na danjem je svjetlu vidjela da je doista gospodin McColl s broja deset. "Zdravo”, reče. Uskoro će joj biti stari prijatelj. Gospođica Woolf rekla bi joj da ga obilježi pa potraži blok, no uvidi da ga je izgubila i da nema na čemu pisati. Prekopa džep i nađe ruž za usne. Sila kola lomi, čula je Sylvien glas. Pomisli da bi gospodinu McCollu mogla pisati na čelo, no to joj se činilo nedostojanstvenim \'7bje li smrt dostojanstvenije!, pitala se) pa mu umjesto toga otkrije ruku, pljune u rupčić i otare malo prljavštine, kao da je kakav dječarac. Na ruku mu napiše ime i adresu ružem za usne. Krvavo crvenim, što se doista činilo umjesnim. "Pa zbogom”, reče. "Ne vjerujem da ćemo se opet sresti.” Obiđe sinoćnje podmuklo grotlo i nađe gospođicu Woolf kako sjedi za jedaćim stolom koji su izvukli iz ruševina kao da je u uredu: govorila je ljudima što će dalje, gdje se mogu obratiti za hranu i sklonište, kako do odjeće i točkica i tako dalje. Gospođica Woolf još je bila dobre volje, makar bogzna kad je posljednji put spavala. Nema dvojbe, ta je žena bila čelična duša. Ursula je silno zavoljela gospođicu Woolf, poštovala ju je takoreći više od bilo koga drugoga, osim možda Hugha. U redu su čekali ljudi iz nekoga velikog skloništa, mnogi su od njih još izlazili i žmirkali na danjem svjetlu poput noćnih životinja i otkrivali da su ostali bez doma. Sklonište je bilo na pogrešnome mjestu, u pogrešnoj ulici, mislila je Ursula. Trebalo joj je nekoliko trenutaka da se u glavi ponovno orijentira i shvati da je cijelu noć mislila da je u drugoj ulici. "Izvukli su onu ženu”, reče gospođici Woolf. "Živu?" "Više-manje.” Kad se napokon vratila u Phillimore Gardens, zatekne Millie na nogama i odjevenu. “]e li bitka završila sretnol" reče ona. "Ima čaja u čajniku”, doda pa natoči i pruži šalicu Ursuli. "Ma znaš”, reče Ursula i uzme šalicu. Čaj je bio mlak. Slegne ramenima. "Prilično gadno. Već je toliko sati? Moram na posao.” Sutradan se iznenadila kad je naišla jedan od terenskih zapisa gospođice Woolf, ispisan njezinim jasnim rukopisom glavne sestre. Katkad bi žuti fascikl bio zagonetna svaštara i Ursuli nikad nije bilo jasno kako neke od tih stvari završe na njezinu stolu. 05:00 Privremeno izvješće s


poprišta. Izvješće o stanju. 55 ozlijeđenih otpremljeno u bolnicu. 30 mrtvih, troje nestalih. Sedam kuća potpuno uništeno, otprilike 120 beskućnika. 2 ekipe Državne vatrogasne službe, 2 ambulantna vozila, 2 ekipe za teška spašavanja, 2 ekipe za lakša spašavanja, jedan pas još na terenu. Akcija još traje. Ursula nije primijetila nikakva psa. Bio je to samo jedan od mnogih incidenata diljem Londona pa uzme cijeli snop i reče: "Gospođice Fawcett, molim vas, unesite ovo.” Jedva je čekala da počnu razvoziti jutarnji čaj. Ručale su vani na terasi. Salatu od krumpira i jaja, rotkvice, zelenu salatu, rajčice, čak i krastavac. "A sve je uzgojila vrijedna ruka naše majke”, reče Pamela. Ursula zbilja odavno nije pojela tako krasan obrok. "A mislim da za desert imamo i šarlotu od jabuka”, reče Pamela. Bile su same za stolom. Netko je zvonio na vratima pa je Sylvie otišla otvoriti, a Hugh se još nije vratio, otišao je istražiti neeksplodiranu bombu koja je navodno pala u polje na drugom kraju sela. I dečki su jeli pod vedrim nebom - izvalili su se na travnjaku i jeli gulaš od bizona i mladi kukuruz i grah (ili, u stvarnosti, sendviče od usoljene govedine i tvrdo kuhana jaja). Postavili su neki pljesnivi stari vigvam koji su iskopali iz šupe i razulareno se igrali kauboja i Indijanaca dok nisu stigla kola poljske kuhinje (odnosno Bridget, s pladnjem). Pamelini su dečki bili kauboji, a evakuirci su objeručke prihvatili ulogu Apaša. "Mislim da im to po naravi više odgovara”, rekla je Pamela. Od kartona im je izradila vrpce za glavu i na njih pričvrstila kokošje perje. Kauboji su se morali zadovoljiti Hughovim rupčićima koje su vezali oko vrata. Od svih su tih uzbuđenja oba labradora pseće mahnito jurcala amo-tamo, dok je Gerald, još samo deset mjeseci star, posve nesvjestan svega spavao na deki pokraj Pameline kuje Heidi, koja je za takve budalaštine bila odveć staložena. "Navodno im on glumi nekakvu skvo”, rekla je Pamela. "Tako su bar tihi. Živo čudo. Prigodno za ovo naše bablje ljeto.” "Šest dječaka u istoj kući” reče Pamela, "hvala Bogu da je počela škola. Dječaci nikad ne posustaju, moraš paziti da stalno imaju neku zanimaciju. Ti si vjerojatno leteća?” "Nažalost.” Žrtvovala je dragocjenu slobodnu subotu da vidi Pammy i dečke. Pamela ju je dočekala izmoždena, no Sylvie kao da je u ratu živnula. Neočekivano se prometnula u uzdanicu Ženske dragovoljačke službe. "Iznenadila sam se. Druge joj žene nisu osobito mile”, rekla je Pamela. Sylvie je sad imala veliko jato kokoši pa je proizvodnju jaja digla na ratnodopske količine. "Sirotice moraju danonoćno nesti,” rekla je Pamela, "čovjek bi pomislio da mama vodi tvornicu oružja.” Ursula nije znala kako netko može kokoš natjerati da radi prekovremeno. "Nagovara ih”, nasmijala se Pamela. "Prava je kokošarka.” Ursula nije spomenula da je bila u intervenciji u kući koju je pogodila bomba i gdje su stanari držali kokoši u improviziranu kokošinjcu u dvorištu. Kad su stigli, ustanovili su da su gotovo sve kokoši preživjele, ali im je perje odletjelo u zrak. "Unaprijed očerupane”, bešćutno se nasmijao gospodin Bullock. Ursula je viđala ljude kojima je odjeća odletjela u zrak i drveće koje je usred ljeta ostalo bez ijednog lista, no ni to nije spominjala. Nije spominjala ni kako je gacala kroz otpadne vode iz popucanih cijevi, a ponajmanje kako se u tim istim vodama utapala. Nije spominjala ni odvratan osjećaj kad čovjeku položiš ruku na prsa pa ti ruka propadne unutra. (Bio je mrtav - valjda je bar to sva sreća.) Je li Harold Pameli rekao što je sve vidio? Ursula nije pitala, ne bi bilo u redu da na ovako ugodan dan poteže tu temu. Sjeti se svih vojnika iz prethodnog rata koji su se vratili kući i nikad nisu spominjali što su vidjeli u rovovima. Gospodin Simms, gospodin Palmer, i njezin rođeni


otac, naravno. Sylviena je proizvodnja jaja očito bila okosnica nekakvoga seoskog crnog tržišta. Nitko u selu nije ni u čemu oskudijevao. "Ovdje je na snazi robna razmjena”, reče Pamela. "A razmjenjuju sve u šesnaest, vjeruj mi. Bit će da baš sad trguje, na vratima.” "Bar ste ovdje prilično sigurni”, reče Ursula. Jesu li? Sjetila se neeksplodirane bombe koju je Hugh otišao pogledati. Ili kako je prošlogtjedna bomba završila u polju koje je pripadalo majuru Dvora i raznijela krave. "Mnogi u okolici potiho jedu govedinu”, reče Pamela. "Mi također, sreća naša.” Sylvie je kanda mislila da se na račun te "strašne epizode” mogu mjeriti s patnjama Londona. Sad se vratila i zapalila cigaretu umjesto da dovrši jelo. Ursula je pojela što joj je ostalo u tanjuru, a Pamela je iz kutije uzela jednu od Sylvienih cigareta i zapalila. Uđe Bridget i počne skupljati tanjure, a Ursula skoči i reče: "Joj, nemoj, ja ću.” Pamela i Sylvie ostale su za stolom i pušile u tišini dok su promatrale obranu vigvama pred navalom evakuiraca. Ursula se osjećala kao žrtva nepravde. I Sylvie i Pamela govorile su kao da je njima teško u životu, dok je ona radila cijeli dan, a noći uglavnom provodila u ophodnji i morala gledati najstrašnije prizore. Baš su jučer intervenirali na prizorištu gdje su otkopavali osobu dok im je iz spavaće sobe na katu po glavama curila krv iz tijela do kojeg nisu mogli doći jer je razbijeno staklo golema svjetlarnika do koljena zasulo stubište. "Razmišljam o tome da se vratim u Irsku”, reče Bridget dok su ispirale tanjure. "U ovoj se zemlji nikad nisam osjećala kao kod kuće.” "Ni ja”, reče Ursula. Ispostavilo se da su šarlota od jabuka samo pirjane jabuke jer Sylvie dragocjeni stari kruh nije htjela trošiti na varenac kad je korisniji kao kokošja hrana. U Lisjaku se ništa nije bacalo. Ostatci hrane išli su kokošima ("Razmišlja o tome da nabavi svinju”, u očaju je rekao Hugh), a nakon što bi kosti iskuhali za juhu, slali su ih na preradu, baš kao i svaku svakcatu limenku i staklenku koju ne bi napunili pekmezom ili čatnijem ili grahom ili rajčicama. Sve su knjige u kući spakirali i odnijeli na poštu da ih pošalju vojsci. "Mi smo ih već pročitali,” rekla je Sylvie, "pa što će nam?” Hugh se vratio i Bridget je gunšavo opet izišla s tanjurom za njega. "O,” Sylvie mu ljubazno reče, "vi ovdje živite? Ta dođite, pridružite nam se.” "Stvarno, Sylvie”, Hugh će oštrije nego inače. "Katkad si baš djetinjasta.” "Ako jesam, onda mi je to posljedica braka”, reče Sylvie. "Sjećam se kako si jednom prilikom rekla da za ženu nema uzvišenijeg poziva od braka”, reče Hugh. "Doista? Valjda smo tad još bili zeleni.” Pamela izvije obrve prema Ursuli, a Ursula se pitala otkad su im roditelji tako otvoreno svadljivi. Ursula ga htjede pitati za bombu, no tada Pamela vedro upita: "Kako je Millie?”, da promijeni temu. "Dobro je”, reče Ursula. "Kao cimerica je veoma nezahtjevna. Iako je u Phillimore Gardensu takoreći uopće ne viđam. Učlanila se u Nacionalnu estradnu udrugu. U nekakvom je ansamblu koji obilazi tvornice i zabavlja radnike pod stankom za ručak.” "Jao njima”, nasmije se Hugh. "Shakespeareom?”, sumnjičavo upita Sylvie. "Mislim da u posljednje vrijeme radi sve i sva. Malo pjevanja, malo komedije, znaš.” Sylvie je izgledala kao da ne zna. "Imam mladića”, Ursula izlane i sve ih uhvati na prepad, uključujući i samu sebe. Više da razvedri razgovor nego iz bilo kojega drugog razloga. No nije se smjela tako zaletjeti.


Zvao se Ralph. Živio je u Holbornu i bio joj je nov znanac, "kompić” kojeg je upoznala na tečaju njemačkoga. Prije rata bio je arhitekt i Ursula je pretpostavljala da će biti i poslije. Ako još itko bude živ, naravno. (Mogu li London zbrisati poput Knosa ili Pompeja? Vjerojatno su Krećani i Rimljani u jeku katastrofe na sve strane govorili: "Izdržat ćemo mi”) Ralph je imao gomilu zamisli o izgradnji suvremenih nebodera na mjestu sirotinjskih četvrti. "Grad za narod” govorio je, koji će se "iz pepela staroga dići poput feniksa, do srži modernistički”. "Zvuči kao pravi ikonoklast”, reče Pamela. "Nije nostalgičan kao mi.” "Zar smo mi nostalgični?* "Jesmo”, reče Ursula. "Nostalgija počiva na nečemu što nikad nije postojalo. Mi Arkadiju zamišljamo u prošlosti, Ralph je vidi u budućnosti. Naravno, i jedna i druga jednako su nestvarne.” "Kule u oblacima?” "Tako nešto.” "Ali ti je drag?” "Jest.” "Jeste li...znaš?” "Stvarno! Kakvo je to pitanje?” Ursula se nasmije. (Sylvie je opet bila na vratima, Hugh je prekriženih nogu sjedio na travnjaku i glumio velikog poglavicu Bika Koji Trči.) "Pitanje je veoma dobro”, reče Pamela. Zapravo, nisu. Možda da je on strastveniji. Sjetila se Crightona. "A ionako imamo premalo vremena za...” "Seks?” reče Pamela. "Pa ja sam htjela reći hofiranje, ali da, seks.” Sylvie se vratila pa je pokušavala razdvojiti zaraćene strane na travnjaku. Evakuirci kao neprijatelji nisu imali nimalo sportskog duha. Sad je Hugh bio zavezan starim užetom za sušenje rublja. "Upomoć!” bez glasa je izustio prema Ursuli, no osmjehivao se od uha do uha kao kakav školarac. Bilo ga je lijepo vidjeti sretnoga. Prije rata Ralph bi je snubio (ili možda ona njega) na plesovima, u kinu, zgodnim večericama a deux, no sada su se najčešće sastajali na mjestima udara bombi, poput turista koji razgledavaju ruševine iz davnine. Otkrili su da je s gornjega kata autobusa broj jedanaest osobito dobar pogled. Možda je to više bila stvar neke mušice u naravi jednoga i drugoga nego samog rata. Na kraju krajeva, drugi su se parovi i dalje uspješno parili. "Posjetili” su Duveenovu galeriju u Britanskom muzeju, Hammonds kraj Nacionalne galerije, golemi krater na postaji Bank, tako velik da su preko njega privremeno morali sagraditi most. John Lewis još se dimio kad su stigli, a čađave lutke iz izloga razderane su odjeće razbacane ležale po pločniku. "Misliš da smo nalik na strvinare?” pitao je Ralph, a Ursula je rekla: "Ne, mi smo svjedoci.” Pretpostavljala je da će kad-tad spavati s njim. Ništa je bitno nije sprečavalo. Bridget iznese čaj i kolače i Pamela reče: "Mislim da je bolje da odvežem tatu.” "Popij čašicu”, reče Hugh i natoči joj čašu viskija iz kristalne stolne boce koju je držao u jazbini. "U posljednje vrijeme ispada da ovdje provodim sve više vremena” reče. "Nigdje drugdje nemam mira. Psima i evakuircima pristup je strogo zabranjen. Znaš, brinem se za tebe”, doda. "I ja se brinem za sebe.” "Je li krvavo?” "Grozno. No mislim da imamo pravo. Da ispravno postupamo.” "Vodimo pravedan rat? Znaš da je Coleovima većina rodbine još u kontinentalnoj Europi.


Gospodin Cole ispripovijedao mi je grozne stvari, što se sve događa sa Židovima. Mislim da ovdje nitko zapravo ne želi znati. U svakom slučaju,” reče i digne čašu, tražio je vedar ton, "živjeli. Za što skoriji kraj.” Kad je pošla, bio je mrak i Hugh ju je otpratio stazom do kolodvora. "Nažalost, nema goriva,” reče, "trebala si prije krenuti”, pokajnički doda. Imao je krupnu ručnu svjetiljku, a nije bilo nikoga tko bi se izderao na nj da ugasi svjetlo. "Ne vjerujem da ću navesti kakva Heinkela”, reče. Ursula mu reče kako se većina spasilačkih ekipa takoreći praznovjerno boji svjetala čak i usred zračnog udara, kad su posvuda oko njih zgrade u plamenu, zapaljive bombe i svjetleće rakete. Kao da bi maleni snop ručne svjetiljke išta promijenio. "Sjećam se momka iz rovova,” reče Hugh, "zapalio je cigaretu i to je bilo to, njemački mu je snajperist raznio glavu. Dobar momak,” zamišljeno doda, "zvao se Rogerson, kao pekari u selu. Nisu bili u rodu.” "Nikad o tome ne govoriš”, reče Ursula. "Sad govorim” reče Hugh. "Neka ti to bude pouka. Čuvaj glavu i ne zalijeći se.” "Znam da zapravo ne misliš tako. Ne ozbiljno.” "Mislim. Radije bih da si kukavica nego da pogineš, medvjediću. Teddy i Jimmy također.” "Ni to ne misliš ozbiljno.” "Mislim. Evo nas, takav je mrak da bi mogla proći kraj kolodvora da ga uopće ne vidiš. Ne vjerujem da će ti vlak stići na vrijeme, ako ga uopće bude. O, gle, evo Freda. ’Večer, Frede.” "Gospodine Todd, gospođice Todd. Znate, večeras je ovo posljednji vlak”, reče Fred Smith. Fred je odavno napredovao od ložača do vlakovođe. "To nije pravi vlak”, smeteno reče Ursula. Lokomotiva je bila tu, ali bez vagona. Fred pogleda natrag duž perona gdje su trebali stajati vagoni, kao da je zaboravio da ih nema. "A, da, znate,” reče, "posljednji su put viđeni kako vise s mosta Waterloo. Duga priča”, doda, očito nije htio pojašnjavati. Ursulu je zbunjivalo što tu radi lokomotiva bez vagona, no Fred se poprilično smrknuo. "Znači, večeras neću stići kući”, reče Ursula. "Pa sad”, reče Fred, "moram ovu lokomotivu vratiti u grad i evo, mašina već fućka, imam ložača, starog Willieja, pa ako hoćete, gospođice Todd, upadajte, mislim da vas možemo odvesti kući.” "Zbilja?” reče Ursula. "Neće biti čisto kao kad se vozite na jastucima, ali ako ste spremni?” "Svakako.” Lokomotiva je nestrpljivo čekala polazak i ona na brzinu zagrli Hugha i reče: "Vidimo se uskoro” pa se uspne na platformu lokomotive i sjedne na ložačevo sjedalo. "Čuvat ćeš se, medvjediću?” reče Hugh. "U Londonu?” Morao je dići glas iznad siktaja pare. "Obećavaš?” "Obećavam!” dovikne ona. "Vidimo se!” Izvila se da se okrene, pokušavala ga je vidjeti na mračnu peronu dok je vlak štektavo kretao. Iznenada je probode osjećaj krivnje, poslije večere se s dječacima razuzdano igrala skrivača. Umjesto toga je, kao što je Hugh rekao, trebala krenuti još za dana. Sad će Hugh morati sam pješačiti stazom natrag kroz mrak. (Odjedanput se sjeti sirote malene Angele, otad je prošlo mnogo godina.) Hugh je u hipu nestao u dimu i mraku. "Pa ovo je stvarno uzbudljivo”, reče Fredu. Nije joj palo na pamet da oca više nikad neće vidjeti. Doista uzbudljivo, ali i pomalo strašno. Lokomotiva je bila golema metalna zvijer koja je


rikala kroz mrak, sirova je snaga stroja oživjela. Tresla se i ljuljala kao da je hoće izbaciti iz sebe. Ursula nikad prije nije razmišljala o tome što se zbiva u upravljačkoj kabini lokomotive. Zamišljala je razmjerno spokojno mjesto - ako ga je uopće zamišljala - gdje vlakovoda motri prugu pred sobom dok ložač vedro lopatom grabi ugljen. No umjesto toga bez prestanka su bili u pogonu, ložač i vlakovođa cijelo su se vrijeme dogovarali o nagibima i tlaku, mahnito se ložilo pa bi se naglo prestalo ložiti, vladala je neprestana kloparava buka, gotovo neizdrživa vrućina od peći, prljava čađa iz tunela lijepila se za metalne ploče koje su postavili da se iz kabine ne širi svjetlo. Bilo je tako vruće! "Vruće nego u paklu”, reče Fred. Unatoč ratnodopskim ograničenjima brzine, činilo joj se da putuju bar dvaput brže nego kad je putovala u vagonu ("na jastucima”, pomisli, mora to upamtiti za Teddyja koji je, iako je sad pilot, i dalje gajio djetinju želju da postane vlakovođa). Nadomak Londona vidjeli su vatre na istoku i čuli daleki zvon topova, no kako su se približavali ranžirnom kolodvoru i hangarima za lokomotive, sve je gotovo jezivo utihnulo. Usporili su i naposljetku stali i iznenada je, hvala Bogu, nastupio mir. Fred joj pomogne na silasku iz lokomotive. "Evo, vas, milostiva”, reče. "Dome, slatki dome. No, nažalost, ne baš.” Odjedanput je izgledao neodlučno. "Otpratio bih vas kući, no moramo spremiti lokomotivu. Hoćete li dalje moći sami?” Činilo se da su negdje Bogu iza leđa, oko njih samo tračnice i skretnice i prijeteće sjene lokomotiva. "Na Maryleboneu je bomba. Mi smo iza King’s Crossa”, reče Fred, čitao joj je misli. "Nije baš tako grozno kako vam se čini.” Uključio je najslabiju moguću ručnu svjetiljku, osvjetljavala je samo tridesetak centimetara pred njima. "Moramo biti oprezni,” reče, "ovdje smo prvi na udaru.” "Snaći ću se bez problema” reče ona malo odvažnije nego što se osjećala. "Nemaj nikakve brige za mene i hvala ti. Laku noć, Frede.” Odrješito je krenula i smjesta se spotaknuta preko tračnice pa bolno podvrisne kad grubo udari koljenom o oštro kamenje na pruzi. "Dajte, gospođice Todd”, reče Fred dok joj je pomagao da ustane. "U mraku ćete sigurno zalutati. Dođite, otpratit ću vas do ulaza.” Primi je za mišicu i krene, a usput ju je usmjeravao baš kao da su na nedjeljnoj šetnji obalom Temze. Sjetila se kako je bila zagrijana za Freda kad je bila mlađa. Vjerojatno bih se opet lako zagrijala, mislila je. Stigli su do velikih drvenih vrata, a on otvori manja vrata unutar njih. "Mislim da znam gdje sam”, reče ona. Nije imala pojma gdje je, no nije htjela duže smetati Fredu. "Pa hvala još jednom, možda se vidimo kad sljedeći put dođem u Lisjak.” "Ne vjerujem” reče on. "Od sutra sam u Pričuvnoj vatrogasnoj službi. Willieve stare garde ima na pretek, vlakovi će voziti.” "Svaka ti čast”, reče ona, iako je mislila kako je vatrogasna služba opasna. Bilo je to najmračnije zamračenje svih vremena. Hodala je s rukom ispred lica i naposljetku naletjela na neku ženu koja joj je rekla gdje je. Hodale su skupa otprilike kilometar. Nakon što je nekoliko minuta opet išla sama, iza sebe začuje korake pa reče: "Tu sam ja”, da se vlasnik stopala ne zabije u nju. Bio je muškarac, puki obris u mraku, i s njom je otišao do Hyde Parka. Prije rata ni u snu ne bi pod ruku uhvatila potpuna neznanca - osobito ne muškaraca - no sad se činilo da je opasnost iz zraka neusporedivo veća od bilo čega što bi te moglo snaći kao posljedica te čudne prisnosti. Mislila je da se već bliži zora kad se vratila u Phillimore Gardens, no jedva je bila ponoć. Millie se, sva dotjerana, netom vratila s večernjeg izlaska. "Joj, Bože mili”, reče kad ugleda Ursulu. "Što je s tobom bilo? Izbombardirali su te?” Ursula se pogleda u zrcalo i vidi da je sva umrljana čađom i ugljenom prašinom. "Kakav užas”, reče. "Izgledaš kao rudar”, reče Millie.


"Prije kao vlakovođa”, reče ona i brzo prepriča svoje noćne pustolovine. "O,” reče Millie, "Fred Smith, mesarov pomoćnik. Bio je komad.” "Valjda je i ostao. Donijela sam jaja iz Lisjaka” reče i iz torbe izvadi kartonsku kutiju koju joj je dala Sylvie. Jaja su bila utaknuta u slamu, no sad su bila napukla i razbijena od drmusanja na pruzi, ili od njezina pada na ranžirnom kolodvoru. Sutradan su od onoga što se dalo spasiti uspjele ispržiti omlet. "Krasno”, reče Millie. "Trebala bi češće ići kući.”


Listopad 1940. "Večeras je stvarno gužva” reče gospođica Woolf. Bogovski blago rečeno. U tijeku je bio udar velikih razmjera, odozgo su brujali bombarderi, povremeno bi zasvjetlucali kad bi uhvatili svjetlo reflektora. Brizantne su bombe bljeskale i grm jele, a velike su baterije treskale i fijukale i praskale - sva uobičajena larma. Granate su zviždale ili vrištale na putu uvis, kilometar i pol u sekundi dok ne bi počele žmirkati i treperiti poput zvijezda prije nego što se ugase. Krhotine su štropotom padale. (Prije nekoliko dana bratić gospodina Simmsa poginuo je od krhotine granate protuzračnog topništva u Hyde Parku. "Sramota da te ubije tvoja strana”, rekao je gospodin Palmer. "Nekako besmisleno”) Crveni odsjaj iznad Holborna upućivao je na naftnu bombu. Ralph je stanovao u Holbornu, no Ursula je pretpostavljala da će po ovakvoj noći biti u katedrali svetog Pavla. "Gotovo kao kakva slika, ne?” reče gospođica Woolf. "Možda slika Apokalipse”, reče Ursula. Na pozadini crne noći požari koji su buknuli gorjeli su u golemoj lepezi boja - grimizno i zlatno i narančasto, u modrini indiga i boležljivoj boji limuna. Povremeno bi bljesnula živa zelena i plava gdje bi vatra zahvatila kakvu kemikaliju. Iz nekog su skladišta bijesno sukljali narančasti plamenovi i gusti crni dim. "Čovjeku to daje posve drukčiji pogled na stvari, zar ne?” zamišljeno reče gospođica Woolf. Istina. U usporedbi s njihovim vlastitim prljavim prtljanjem, bilo je i velebno i strašno. "Ja budem ponosan”, tiho će gospodin Simms. "Hoću reći, što se i dalje ovako borimo. Posve sami.” "I sve je protiv nas”, uzdahne gospođica Woolf. Vidik im je pucao duž cijele Temze. Baražni su baloni istočkali nebo poput slijepih kitova koji su se ljuljuškali u pogrešnom elementu. Stajali su na krovu Shell-Mex Housea. Sad je zgradu nastavalo Ministarstvo opskrbe, za koje je gospodin Simms radio, pa je pozvao Ursulu i gospođicu Woolf da dođu "i vide kakav je pogled odozgo”. "Spektakularno, zar ne? Divlje, a opet neobično veličanstveno”, reče gospodin Simms, kao da su na vrhu kakve visoravni u Jezerskom području, a ne na krovu zgrade na Strandu usred zračnog udara. "Pa ne znam je li veličanstveno baš prava riječ”, reče gospođica Woolf. "Neku je večer ovdje bio Churchill”, reče gospodin Simms. "Odlična je promatračnica. Ostao je bez daha.” Poslije, kad su Ursula i gospođica Woolf ostale same, gospođica Woolf reče: "Znate, ja sam imala dojam da je gospodin Simms običan činovnik u ministarstvu, tako je krotka duša, no zacijelo je na doista visoku položaju ako je bio na krovu s Churchillom.” (Jedan od požarnika na dužnosti na krovu rekao je: '"Večer, gospodine Simms” s poštovanjem kakvo su ljudi iz dužnosti pokazivali Mauriceu, iako u slučaju gospodina Simmsa ne onako zlovoljno.) "Nepreuzetan je”, rekla je gospođica Woolf. "To mi se kod muškarca sviđa,” Doksu pak meni draži preuzetni, mislila je Ursula. "Doista je prava predstava”, reče gospođica Woolf. "Da, zar ne?” gorljivo reče gospodin Simms. Ursula je pretpostavljala da su svi svjesni kako je čudno da se dive "predstavi” dok su tako bolno svjesni što to u podnožju znači. "Kao da je kod bogova u jeku veoma bučna zabava”, reče gospodin Simms. "Ja bih radije da me nisu pozvali”, reče gospođica Woolf. Na poznati fijuk svi se bace u zaklon, no bombe su eksplodirale negdje daleko, a iako su čuli kako eksplozije pras-pras-pras-praskaju, nisu vidjeli što su pogodile. Ursuli je bilo veoma čudno pri pomisli da njemačkim bombarderima iznad njih upravljaju ljudi koji su u biti isti kao


Teddy. Nisu zli, samo čine što je domovina od njih tražila. Zao je sam rat, a ne ljudi. Iako bi Hitlera tu možda izuzela. "Joj, da”, rekla je gospođica Woolf. "Mislim da je taj čovjek skroz-naskroz lud.” U tom trenutku, na njihovo iznenađenje, obruši se paket zapaljivih bombi i bučni teret udari ravno o krov ministarstva. Zapaljive su bombe pucketale i iskrile i dvojica požarnika pritrče s prijenosnim crpkama za vodu. Gospođica Woolf zgrabi kantu pijeska i pretekne ih. ("Za staru je koku brza” procijenio je gospodin Bullock kako gospođica Woolf reagira pod pritiskom.) “Što da je ovo svijetu posljednja noć?" reče poznat glas. "A, gospodine Durkin, uspjeli ste doći”, toplo reče gospodin Simms. "Niste imali problema s vratarom?” "Nisam, nisam, znao je da me očekujete”, reče gospodin Durkin kao da osjeća koliko je važan. "Je li itko ostao u postaji?” promrmlja gospođica Woolf nikomu određeno. Ursulu odjednom spopadne potreba da ispravi gospodina Durkina. “Što da je ovo ovdje svijetu posljednja noć", reče. "Riječ ‘ovdje’ je presudna, slažete se? Daje dojam da je čovjek u žarištu, kao što mi i jesmo, a ne da samo razmatra neki teoretski koncept. To je to, došao je kraj, više nema vrdanja.” "Bože mili, kakva graja oko jedne malene riječi”, reče gospodin Durkin, zvučao je uvrijeđeno. "Kako god bilo, naravno, prihvaćam ispravak.” Ursula je mislila da jedna riječ može mnogo značiti. Ako je ijedan pjesnik pomno birao riječi, onda je to sigurno bio Donne. Donnea, koji je sam svojedobno bio dekan katedrale svetog Pavla, preselili su u nedostojno počivalište u podrumu katedrale. U smrti je preživio veliki londonski požar, hoće li preživjeti i ovaj? Wellingtonov je grob bio odveć težak za selidbu pa su ga jednostavno zazidali. Ralph ju je doveo u obilazak - ondje je bio u noćnoj straži. Znao je ama baš sve o katedrali. Nije bio baš onoliki ikonoklast kakvim ga je zamislila Pamela. Kad su izišli u vedro popodne, rekao je: "Da vidimo gdje bismo mogli popiti čaj?”, a Ursula je rekla: "Ne, daj da se vratimo u tvoj stan u Holbornu i odemo u krevet.” To su i učinili, a nju je pekla savjest jer se nije mogla othrvati pomisli na Crightona dok je Ralph svoje tijelo uljudno prilagođavao njezinomu. Poslije je bio sav zbunjen, kao da više ne zna kako bi se s njom ophodio. Rekla je: "Ja sam i dalje ona ista osoba otprije”, a on je rekao: "Ja možda nisam.” I ona je pomislila,joj, Bože mili, on je djevac, ali on se nasmijao i rekao, ne, ne, nije u tome stvar nije - nego je samo silno zaljubljen u nju "i sad se osjećam, ne znam... pročišćeno.” "Pročišćeno?” rekla je Millie. "Meni to zvuči kao sladunjavo trućanje. Digao te na pijedestal i jao njemu kad ustanovi da baš i nisi svetica.” "Hvala.” "Miješam li metafore ili je to duhovita slika?” Naravno, Millie je uvijek "Gospođice Todd?” "Oprostite. Zamislila sam se.” "Trebali bismo se vratiti u svoj sektor”, reče gospođica Woolf. "Čudno, ali ovdje se čovjek osjeća prilično sigurno.” "Ja sam uvjerena da nismo sigurni”, reče Ursula. Imala je pravo jer je Shell-Mex House u roku od nekoliko dana gadno pogodila bomba. Stražarila je s gospođicom Woolf u njezinu stanu. Sjedile su kraj velikoga kutnog prozora, pile čaj i jele kekse i mogle su biti bilo koje dvije žene na večernjem druženju da nije bilo jednolične grmljavine baražne paljbe. Ursula je doznala da je gospođici Woolf ime Dorcas (nikad joj se nije sviđalo) i da joj je zaručnik (Richard) poginuo u Velikom ratu. "Još ga tako zovem,” rekla je, "no ovaj je rat veći. Bar je ovaj put pravda na našoj strani, nadam se.” Gospođica Woolf


vjerovala je u rat, no njezina se vjera u Boga od početka bombardiranja počela "urušavati”. "No ipak se moramo čvrsto držati onoga što je dobro i istinito. Ali čini se da je sve silno nasumično. Čovjek počinje u pitanje dovoditi Božji naum i sve to.” "Prije je pomutnja nego naum”, složi se Ursula. "A što se sirotih Nijemaca tiče, ne vjerujem da među njima ima mnogo ratnih pristaša naravno, to ne smijete reći pred ljudima poput gospodina Bullocka. No da smo mi izgubili Veliki rat i našli se pod teretom golema duga baš kad je svjetsko gospodarstvo doživjelo slom, možda bismo i mi kao bure baruta samo čekali iskru - kakvog Mosleyja ili nekoga sličnog gada. Još čaja, mila?” "Znam,” reče Ursula, "ali činjenica je da nas oni pokušavaju pobiti”, i kao za primjer začuju fiju i hiii bombe koja je išla na njih pa se zavidno brzo bace iza kauča. Činilo im se malo vjerojatnim da ih može spasiti, no baš su preksinoć neku ženu takoreći bez ijedne ogrebotine izvukli iza prevrnutog divana u kući koja je inače bila manje-više razorena. Bomba je potresla vrčiće za mlijeko od staffordshireskog porculana na komodi gospođice Woolf, no složile su se da je pala izvan njihova sektora. U posljednje su vrijeme obje imale istančan sluh za bombe. Obje su bile i veoma utučene jer je gospodin Palmer, direktor banke, poginuo kad je na prizorištu na kojem su intervenirali grunula bomba s odgođenim paljenjem. Bomba ga je odbacila prilično daleko i našli su ga kako napola viri ispod željeznoga krevetnog okvira. Izgubio je naočale, no uglavnom je izgledao neozlijeđeno. "Možete li mu opipati bilo?” rekla je gospođica Woolf i Ursulu je zbunilo zašto gospođica Woolf pita kad mnogo bolje zna naći bilo od nje, no tad je shvatila da je gopodicu Woolf to silno pogodilo. "Drukčije je kad nekoga poznajete”, rekla je dok je gospodinu Palmeru nježno milovala čelo. "Da mi je znati gdje su mu naočale? Bez njih ne sliči sebi, zar ne?” Ursula mu nije mogla naći bilo. "Da ga pomaknemo?” rekla je. Ona ga je primila za ramena, a gospođica Woolf za gležnjeve i tijelo gospodina Palmera rascijepilo se kao jadac. "Mogu u čajnik doliti vruće vode”, ponudi gospođica Woolf. Ursula joj je pripovijedala dogodovštine o Jimmyju i Teddyju kad su bili mali da je razvedri. Mauricea je preskočila. Gospođica Woolf veoma je voljela djecu, jedino za čim je u životu žalila bilo je što nikad nije rodila. "Da je Richard poživio, možda... no ne možemo gledati natrag, samo naprijed. Što je prošlo, prošlo je zauvijek. Kako Heraklit kaže? Čovjek ne može dvaput ugaziti u istu rijeku?” "Više-manje. Valjda bi bilo točnije reći: ‘Možete ugaziti u istu rijeku, ali voda će svaki put biti nova.’” "Vi ste tako pametna mlada žena”, reče gospođica Woolf. "Molim vas, nemojte potratiti život. Ako izvučete glavu.” Ursula je Jimmyja vidjela prije nekoliko tjedana. Došao je u London na dvodnevni dopust i prespavao je na njihovu kauču u Kensingtonu. "Braco ti je izrastao u skroz naočita momka”, rekla je Millie. Millie je naginjala zaključku da su svi muškarci naočiti, ovako ili onako. Predložila je da navečer iziđu i Jimmy je odmah pristao. Dosta je čučao u četiri zida, rekao je: "Vrijeme je za malo zabave.” Jimmy se uvijek znao zabaviti. Večer zamalo nije ni počela jer su na Strandu otkrili neeksplodiranu bombu pa su se sklonili u hotel Charing Cross. "Što je?” Millie je rekla Ursuli kad su sjeli. "Kako što?" "Imaš onaj čudni izraz, kao kad se pokušavaš nečega sjetiti.” "Ili nešto zaboraviti”, ponudi Jimmy. "Nisam imala ništa na umu”, reče Ursula. I nije to bilo ništa, samo je nešto zalepršalo i cimnulo neku uspomenu. Bezvezarija - kao uvijek - usoljeni sleđ na polici u smočnici, prostorija


sa zelenim linoleumom, staromodan obruč kako se nečujno kotura. Magloviti trenutci za koje se ne možeš uhvatiti. Ursula se povukla u toalet, gdje je zatekla neku djevojku kako veoma glasno i prilično neuredno plače. Bila je debelo našminkana i maskara joj je curila niz obraze. Ursula ju je prethodno vidjela kako pije s nekim starijim muškarcem - Millie ga je procijenila kao "poprilična ljigavca”. Izbliza je djevojka izgledala mnogo mlađe. Ursula joj je pomogla da popravi šminku i obriše suze, ali nije htjela ispitivati što ih je izazvalo. "Nicky,” djevojka je priznala sama od sebe, "on je gad. Vaš je mladić očito krasan, jeste li za izlazak u četvero ? Mogu nas uvesti u Ritz, u Rivoli Bar, poznajem vratara.” "Znate,” neodlučno je rekla Ursula, "mladić mi je zapravo brat i ne vjerujem da -" Djevojka je prilično oštro bocne pod rebra i nasmije se. "Samo se šalim. Iskoristite ga najbolje što možete, cure, može?” Ursuli ponudi cigaretu, a ona odbije. Djevojka je imala zlatnu tabakeru, izgledala je kao vrijedan predmet. "Dar”, reče kad vidi da je Ursula gleda. Škljocajem je zatvori i pruži joj je da je pogleda. Na poklopcu je imala lijepo graviran bojni brod, a ispod njega samo jednu riječ, "Jylland”. Da je opet otvori, znala je da bi s unutarnje strane poklopca našla prepletene inicijale "A” i "C” "Alexander” i "Crighton”. Ursula nagonski pruži ruku da je uzme, a djevojka je povuče k sebi i reče: "No, moram natrag. Sad sam tip-top. Vi ste očito dobra duša”, doda kao da je Ursulina narav bila pod upitnikom. Pruži joj ruku. "Inače, ja se zovem Renee, da znate ako se ikad opet sretnemo, iako ne vjerujem da zalazimo na iste endroits, štono bi se reklo.” Francuski joj je izgovor bio besprijekoran, baš čudno, pomisli Ursula. Uzme ponuđenu ruku - bila je čvrsta i topla kao da djevojka ima povišenu temperaturu - i reče: "Drago mi je, ja sam Ursula.” Djevojka - Renee - još se jednom za odobrenje pogleda u zrcalo pa reče: "Onda, au revoir’’ i ode. Kad se Ursula vratila u kavanu, Renee ju je potpuno ignorirala. "Kakva čudna djevojka”, rekla je Millie. "Cijelu me večer mjerka”, reče Jimmy. "No pogriješila je ulicu, zar ne, dušo?” reče Millie i smiješno teatralno zatrepće prema njemu. "Adresu", reče Ursula. "Pogriješila je adresu." Krenuli su u pijanku, kao veseli trolist, po svakojakim čudnim okupljalištima koja su Jimmyju očito bila poznata. Čak je i Millie, veteranka noćne klupske scene, priznala da su je neka od mjesta na kojima su se našli iznenadila. "Uf,” reče Millie kad su izišli iz kluba u Orange Streetu ne bi li oteturali prema kući, "ovo je bilo drukčije.” "Čudan endroit", nasmije se Ursula. Bila je poprilično pijana. Riječ je bila tako tipična za Izzie da ju je bilo čudno čuti iz usta one Renee. "Obećaj da nećeš poginuti”, rekla je Ursula Jimmyju dok su slijepo tapkali kući. "Dat ću sve od sebe”, rekao je Jimmy.


Listopad 1940. “Čovjek koga je žena rodila kratka je vijeka i pun nevolja. Ko cvijet je nikao i vene već, poputsjene bježi ne zastajuć.” Sipila je sitna kišica. Ursuli dođe da izvadi rupčić i prebriše mokri poklopac lijesa. S druge strane otvorenoga groba Pamela i Bridget bile su stupovi i pridržavale Sylvie, koja je izgledala tako shrvana bolom da je jedva stajala. Ursula je osjećala kako joj se vlastito srce kruti i grči sa svakim jecajem iz majčinih prsa. Sylvie je posljednjih mjeseci bila nepotrebno osorna prema Hughu i ova se silna ucviljenost sad doimala poput predstave. "Prestroga si”, rekla je Pamela. "Nitko ne može razumjeti što se u tuđem braku zbiva, svaki je par drukčiji.” Jimmyja su prošli tjedan poslali u sjevernu Afriku i nije uspio dobiti dopust za smrtni slučaj, no Teddy se pojavio u posljednjem trenutku. Blistavo elegantan u odori, iz Kanade se vratio s "krilima” ("Kao anđeo”, rekla je Bridget) i stacionirali su ga u Lincolnshireu. On i Nancy čvrsto su se držali jedno za drugo tijekom ispraćaja. Nancy je 0 svom poslu govorila neodređeno ("zapravo je činovnički”) i Ursula je slutila da je to muljaža zbog Zakona 0 službenim tajnama. Crkva je bila dupkom puna, Hughu je došla većina seljana, no sprovod je bio nekako čudan, kao da počasni gost nije uspio doći. A naravno, i nije. Hugh ne bi htio nikakvu strku. Jednom joj je prigodom rekao: "Ma samo me iznesite sa smećem, ja se neću ljutiti.” Obred je bio u uobičajenom stilu - prisjećanja i otrcane fraze - začinjen izdašnom dozom anglikanskog nauka, iako se Ursula iznenadila kako je župnik dobro poznavao Hugha. Bojnik Shawcross čitao je iz Blaženstava, vrlo dirljivo, a Nancy je pročitala "jednu od omiljenih pjesama gospodina Todda”, što je iznenadilo sve žene u obitelji koje nisu znale da je Hugh imao ikakvih pjesničkih sklonosti. Nancy je imala ugodan glas (zapravo bolji od Millie, koja je odveć glumatala). "Robert Louis Stevenson”, rekla je Nancy. "Možda prikladno za ovo vrijeme kušnje: Vi što oluja vas bije i muka mori, kalja grijeh i tišti briga, dođite mi, trudbenici, neka pokoj dam vam ja. Ne strahuj više, nevjerno srce; suzno oko, ne suzi! Gle, otkupitelj se javlja; gle, jutro pjesme dolazi. Sad se znojiš i boriš, griješiš i patiš, krv lijes i umireš; u tihu domu oca moga breme skoro zbacit ćeš. Umorne ruke, oka suzna, istrpi čas tegobe. Gle, do nogu spasitelja; gle, tu doći ćeš do slobode.” ("Zbilja, koještarije,” prošaptala je Pamela, "ali neobično utješne koještarije”) Izzie je kraj groba promrmljala: "Imam osjećaj da čekam da se dogodi nešto strašno i onda shvatim da se već dogodilo.” Izzie se iz Kalifornije vratila jedva nekoliko dana prije Hughove smrti. Svaka joj čast, napornim je Pan Amovim letom iz New Yorka doputovala u Lisabon, a odande BOAC-om u Bristol. "Kroz prozor sam vidjela dva njemačka lovca”, rekla je. "Časna riječ, mislila sam da će nas napasti.” Rekla je da je zaključila kako nije u redu da kao Engleskinja čeka kraj rata u sjeni narančinih stabala. Sva ta lotofagija nije za nju, rekla je (iako bi Ursula prije rekla da baš jest u njezinu stilu). Nadala se da će joj, kao njezinu mužu slavnom dramatičaru, nuditi da piše scenarije za filmsku industriju, no dobila je samo jednu ponudu, za neku "blesavu” kostimiranu dramu od koje su odustali dok je još bila samo na papiru. Ursula je stekla dojam da Izzien scenarij nije bio na visini ("bio je odveć duhovit”). No nastavila je s Augustom -August ide


u rat, August spašava što se spasiti dade i tako dalje. Da stvar bude gora, rekla je Izzie, oko slavnog su se dramatičara jatile holivudske starlete, a on je tako plitak da ga to oduševljava. "Ako ćemo pravo, jednostavno smo jedno drugomu dosadili”, rekla je. "To se kad-tad dogodi svakom paru, neizbježno.” Izzie je našla Hugha. "Sjedio je u platnenoj ležaljci na travnjaku.” Pleteni su naslonjači odavno istrunuli i zamijenili su ih običnijim ležaljkama. Hughu pojava letvica na sklapanje i platna nije bila po volji. Za odar bi mu draža bila pletena počivaljka. Ursuli je glava bila puna takvih nesuvislih misli. Lakše se nositi s njima, pomisli, nego sgolom činjenicom da je Hugh mrtav. "Mislila sam da je ondje zaspao”, rekla je Sylvie. "Pa ga nisam dirala. Liječnik je rekao, srčani udar.” "Izgledao je spokojno”, Ursuli je rekla Izzie. "Kao da mu nije bilo krivo što odlazi.” Ursula je slutila da mu je vjerojatno bilo veoma krivo, no to ni jednoj ni drugoj nije bila nikakva utjeha. S majkom je jedva progovorila. Činilo joj se da je Sylvie vječno na izlasku iz prostorije. "Nemam mira”, rekla je. Na sebi je imala Hughovu staru vestu, "Hladno mi je”, rekla je. "Grozno mi je hladno”, kao osoba u šoku. Gospođica Woolf bi znala što Sylvie treba. Vjerojatno slatki vrući čaj i koju ljubaznu riječ, no to joj ni Ursula ni Izzie nisu bile raspoložene ponuditi. Ursula je osjećala da je to itekako osvetoljubivo od njih, no vlastita im je bol bila preča. "Ostat ću neko vrijeme da budem uz nju”, rekla je Izzie. Ursula je smatrala da joj to nije nimalo pametno i slutila da Izzie možda samo izbjegava bombe. "Onda si radije nabavite točkice”, rekla je Bridget. "Jedete kao termit.” Bridget je Hughova smrt teško pogodila. Ursula ju je našla u suzama u smočnici i rekla: "Silno mi je žao”, kao da je Bridget nekoga izgubila, a ne ona. Bridget je pregačom energično obrisala suze i rekla: "Moram dalje kuhati večeru.” Ursula je pak ostala još samo dva dana i uglavnom je pomagala Bridget da sredi Hughove stvari. ("Ja ne mogu”, rekla je Sylvie. "Jednostavno ne mogu.” "Ne mogu ni ja”, rekla je Izzie. "Onda je na tebi i meni”, rekla je Bridget Ursuli.) Hughova je odjeća bila tako stvarna da je kanda bilo ludo i pomisliti da čovjeka koji ju je nosio više nema. Ursula je iz garderobnog ormara izvukla neko odijelo i prislonila ga sebi uz tijelo. Da joj ga Bridget nije uzela i rekla: "To je fino odijelo, netko će na njemu biti zahvalan”, možda bi se uvukla u ormar i odustala od života. Bridget je dotle svoje osjećaje dobro zaključala, hvala Bogu. Snaga duha u tragediji velika je stvar. Njezin bi otac to sigurno cijenio. Hughovu su odjeću umotale pak-papirom i užetom pa ju je mljekar utovario u kola i odvezao u Žensku dragovoljačku službu. Izzie se u tuzi širom otvorila. Povlačila se kućom Ursuli za petama i nastojala uspomenama prizvati Hugha. Ursula je pretpostavljala da to sve rade, bilo je do te mjere nemoguće pojmiti da je zauvijek otišao da su ga sve pokušavale rekonstruirati ni iz čega, a ponajviše Izzie. "Ne mogu se sjetiti posljednjih riječi koje mi je izgovorio”, rekla je Izzie, "A ni ja njemu.” "To ništa ne znači”, umorno je rekla Ursula. Na kraju krajeva, čiji je gubitak bolniji, kćerin ili sestrin? No onda se sjetila Teddyja. Ursula se pokušala sjetiti koje su njezine posljednje riječi ocu bile. Nemarno: "Vidimo se”, zaključila je. Ironija za kraj. "Nikad ne znamo kad će biti posljednji put”, Ursula je rekla Izzie, i to je čak i njoj samoj zvučalo plitko. Već se toliko nagledala tuđeg očaja da je oguglala. Izuzme li onaj trenutak kad je držala njegovo odijelo (pamtila ga je - smiješno - kao svoj "garderobni trenutak”), Hughovu je smrt maknula na stranu, na neko tiho mjesto odakle će je


poslije izvući i razmotriti. Možda kad svi ostali zašute. "No stvar je u tome”, rekla je Izzie "Molim te”, rekla je Ursula. "Grozno me boli glava.” Ursula je skupljala jaja iz pretinaca u kokošinjcu kad onamo zabasa Izzie. Kokoši su nemirno kvocale, očito im je nedostajala Sylvie, mama koka, i njezina pažnja. "Stvar je u tome”, reče Izzie, "da bih ti nešto htjela reći.” "O?” reče Ursula, pozornost joj je odvukla neka kokoš koja je pošto-poto htjela sjediti na jajima. "Rodila sam dijete.” "Molim?” "Ja sam majka”, reče Izzie, očito nije mogla odoljeti dramatičnu tonu. "Rodila si u Kaliforniji?” "Ne, ne”, nasmije se Izzie. "Prije mnogo godina. Još sam i sama bila dijete. Šesnaestogodišnjakinja. Rodila sam ga u Njemačkoj, u sramoti su me poslali u inozemstvo, možeš misliti. Sina.” "U Njemačkoj? Netko ga je posvojio?” "Jest. Bolje rečeno, dali smo ga. Hugh je sve sredio pa sam sigurna da je našao veoma dobru obitelj. No pretvorio ga je u taoca sudbine, zar ne? Siroti Hugh, tad mi je bio silan oslonac, mama s tim nije htjela imati nikakve veze. No u tome i jest stvar, sigurno je znao ime, gdje su živjeli i tako dalje.” Sad su se kokoši već grozno uskokodakale i Ursula reče: "Idemo odavde.” "Oduvijek sam mislila”, reče Izzie pa uzme Ursulu pod ruku i povede je prema travnjaku, "da ću jednog dana Hugha pitati što je učinio s djetetom pa ga možda i potražiti. Svog sina”, doda, kao da prvi put iskušava tu riječ. Niz obraze joj poteku suze. Bar se taj put činilo da je od srca. "A sad Hugha više nema i nikad neću moći naći svoje dijete. Naravno, nije dijete, tvoj je vršnjak.” "Moj?” reče Ursula u pokušaju da to dokuči. "Da. No neprijatelj nam je. Možda je gore, na nebu” - obje automatski dignu pogled u plavo jesenje nebo na kojem nije bilo ni prijatelja ni neprijatelja - "ili se bori u kopnenim snagama. Možda je mrtav, ili će poginuti ako se ovaj nesretni rat nastavi.” Sad je Izzie otvoreno jecala. "Zaboga, možda su ga odgojili kao Židova. Hugh nije bio antisemit, naprotiv, on i vaš susjed - kako se ono zove? - bili su veliki prijatelji.” "Gospodin Cole.” "Znaš što se zbiva sa Židovima u Njemačkoj, zar ne?” "Ma za Boga miloga”, reče Sylvie, odjedanput se stvorila kao zla vila. "Oko čega je pak sad takva strka?” "Radije podi sa mnom u London”, Ursula reče Izzie. Lakše će se nositi s bombama Luftvvaffe nego sa Sylvie. Gospođica Woolf počastila ih je malenim klavirskim recitalom. "Malo Beethovena”, rekla je. "Jest da nisam nikakva Myra Hess, no mislila sam da bi bilo zgodno.” I jedno je i drugo bilo točno. Gospodin Armitage, operni pjevač, pitao je gospođicu Woolf bi li ga mogla pratiti ako zapjeva “Non piii andrai’’ iz Figarova pira, a gospođica Woolf, koja je te večeri bila osobito orna, reče da će svakako pokušati. Izvedba je bila poticajna ("neočekivano muževna", ocijenila je gospođica Woolf) i nitko se nije bunio kad su se gospodin Bullock (nikakvo čudo) i gospodin Simms (veliko čudo) priključili s prilično nepristojnom verzijom. "Tu znam!” rekla je Stella, i doista je znala melodiju, ali ne i riječi jer je poletno zapjevala: "Dam-di-dam, dam-di-dam, dam-di-dam-dam” i tako dalje. Njihova je postaja nedavno dobila dvoje novih nadzornika. Prvi, gospodin Emslie, bio je trgovac mješovitom robom i došao je iz druge postaje jer je u bombardiranju izgubio kuću, dućan


i sektor. Poput gospodina Simmsa i svojedobno gospodina Palmera, i on je bio veteran prethodnog rata. Druga je prinova imala nešto egzotičniju pozadinu. Stella je bila jedna od "plesačica” gospodina Bullocka i priznala je (otvoreno) da je "artistica striptiza” no operni je pjevač gospodin Armitage rekao: "Ovdje smo svi artisti, dušo.” "Majke ti, kakva je taj čovjek tetka,” promrmljao je gospodin Bullock, "njega treba poslati u vojsku, to bi ga dovelo u red.” "Ne vjerujem”, rekla je gospođica Woolf. (A tu se bome nametalo pitanje zašto ni kršnoga gospodina Bullocka nisu pozvali u aktivnu službu.) "Znači,” zaključio je gospodin Bullock, "imamo Čifuta, toplogbrata i kurvu, kao u kakvome prostačkom varijetetskom vicu.” "Tu smo gdje smo upravo zbog netrpeljivosti, gospodine Bullock”, blago ga je ukorila gospođica Woolf. Od pogibije gospodina Palmera svi su bili osjetno razdražljivi - čak i gospođica Woolf. Boije bi im bilo da kivnju odgode dok ne nastupi mir, mislila je Ursula. Naravno, kriva nije bila samo pogibija gospodina Palmera, nego i neispavanost i neumoljive uzbune iz noći u noć. Koliko još dugo Nijemci mogu tako? Zauvijek? "I joj, ne znam,” tiho joj je rekla gospođica Woolf dok je pristavljala čaj, "taj osjećaj da je sve prljavo, kao da više nikad nećemo biti čisti, kao da siroti London više nikad neće biti čist. Sve je tako grozno pohabano, razumijete?” Zato im je dobro došlo što je taj maleni improvizirani koncert bio tako dobrodušan, svi su bili bolje volje nego u posljednje vrijeme. Gospodin Armitage je nakon Figara bez pratnje strastveno izveo i "0 mio babbino caro” ("Kako je svestran,” rekla je gospođica Woolf, "ja sam oduvijek mislila da je to ženska arija”) kojemu su svi oduševljeno pljeskali. Tad je Herr Zimmerman, njihov izbjeglica, rekao da bi mu bila čast nešto za njih odsvirati. "A hoćeš li se onda ti skinuti, milena?” gospodin Bullock upita Stellu, a ona reče: "Ako želite” i urotnički namigne Ursuli. ("Tko će završiti s hrpom prgavica nego ja”, tužio se gospodin Bullock. I to često.) Gospođica Woolf Herr Zimmermanu zabrinuto reče: "Violina vam je ovdje? Je li ovdje sigurna?" Nikad prije nije donio glazbalo u postaju. Gospođica Woolf rekla je da je vrlo vrijedno, i to ne samo u novčanom smislu: u Njemačkoj je ostavio cijelu obitelj i od negdašnjeg mu je života ostala samo violina. Gospođica Woolf rekla je da je s Herr Zimmermanom imala "potresan mali noćni razgovor” o stanju u Njemačkoj. "Znate, ondje se zbivaju strašne stvari.” "Znam” rekla je Ursula. "Doista?” s pobuđenim je zanimanjem rekla gospođica Woolf. "Zar ondje imate prijatelje?” "Nemam”, rekla je Ursula. "Baš nikoga. Katkad čovjek jednostavno zna, ne?” Herr Zimmerman izvuče violinu i reče: "Morate mi oprostiti, nisam solist” i tada takoreći pokajnički objavi: "Bach. Sonata u g-molu.” "Čudno, zar ne,” Ursuli na uho prošapće gospođica Woolf, "koliko njemačke glazbe slušamo. Velika ljepota prelazi sve granice. Možda poslije rata i sve zaliječi. Sjetite se Devete simfonije - Alle Menschen werden Bruder." Ursula ne odgovori jer je Herr Zimmerman digao gudalo spreman za izvedbu i tu zavlada dubok tajac, kao da su kakvoj koncertnoj dvorani, a ne u zapuštenoj postaji. Tišinu je djelomice izazvala kakvoća izvedbe ("Uzvišeno”, poslije je prosudila gospođica Woolf. "Zbilja prelijepo” rekla je Stella), a djelomice i izbjeglištvo Herr Zimmermana, no i glazba je imala neku silnu jednostavnost koja je svakomu ostavila dovoljno prostora da duboko utone u vlastite misli. Ursula samu sebe uhvati kako se bavi Hughovom smrću, prije njegovom odsutnosti nego smrću. Umro je prije samo dva tjedna i još je očekivala da će ga opet vidjeti. Te je misli odgodila za


neko buduće vrijeme i sad ju je ta budućnost uhvatila na prepad. Laknulo joj je što se nije rasplakala i dovela u nepriliku, no umjesto toga utone u neku groznu sjetu. Kao da sluti što osjeća, gospođica Woolf pruži ruku i čvrsto stisne njezinu. Ursula osjeti da i gospođica Woolf takoreći titra od ganuća. Kad je glazba prestala, nastupio je trenutak čiste, duboke tišine, kao da je svijet prestao disati, a onda, umjesto pohvala i pljeska, mir prekine ljubičasto upozorenje - "bombarderi na dvadeset minuta udaljenosti”. Bilo joj je prilično čudno pri pomisli da te uzbune dolaze iz njezina kriznog stožera 5. regije i šalju ih djevojke iz teleprinterskog ureda. "Onda, pokret”, reče gospodin Simms pa ustane i teško uzdahne. "Idemo na teren.” Kad su izišli, već je stiglo i crveno upozorenje. Samo dvanaest minuta, budu li imali sreće, da potjeraju ljude u skloništa dok za njima tuli sirena. Ursula nikad nije rabila javna skloništa, iz nekog se razloga ježila od stiske i klaustrofobije. Intervenirali su u osobito gadnu incidentu kad je neko sklonište u njihovu sektoru izravno pogodila padobranska bomba. Ursula je pomislila da bi radije poginula na otvorenome nego u klopci poput lisice u brlogu. Večer je bila krasna. Mjesečev je srp sa svojim jatom zvijezda probo crni zastor noći. Sjetila se Romeove pohvale Juliji - 0 obrazu noći kanda blista/ kao krasan dragulj Etiopljanki na uhu. Ursula je u svom žalu bila pjesnički raspoložena, neki bi, uključujući i nju samu, rekli i odveć pjesnički. Više nije bilo gospodina Durkina s pogrešnim citatima. Na intervenciji je doživio srčani udar. Oporavljao se, "hvala Bogu”, rekla je gospođica Woolf. Našla je vremena da ga posjeti u bolnici, a Ursulu nije pekla savjest što ona nije. Hugh je bio mrtav, gospodin Durkin nije, u njezinu srcu baš i nije bilo mjesta za sućut. Mjesto zamjenika gospođice Woolf umjesto gospodina Durkina preuzeo je gospodin Simms. Zaorili su se kričavi zvuči rata. Grmljavina baražne paljbe, motori udarnih zrakoplova u visini od čijeg ju je dosadnog, neujednačenog ritma hvatala mučnina. Salve topova, reflektori čiji prsti upiru u nebo, prigušeno iščekivanje jeze - sve je brzo pokvarilo bilo kakvu pomisao na pjesništvo. Dok su stigli na prizorište, već su se svi okupili, plinarci i vodoinstalateri, ekipa za deaktivaciju bombi, ekipa za teška spašavanja, ekipa za laka spašavanja, nosači nosila, mrtvački furgon (danju pekarski kombi). Ulicu su prekrile prepletene cijevi Pričuvne vatrogasne službe jer se na jednoj strani ulice zgrada dobrano razgorjela, tako da su iz nje frcale iskre i ognjeni žar. Ursula je mislila da je načas ugledala Freda Smitha, da mu je plamen kratko obasjao lice, no naposljetku je zaključila da je to bio plod njezine mašte. Spasilačka je ekipa oprezno kao uvijek baratala ručnim svjetiljkama i fenjerima, iako im je iza leđa buktio požar. No svima su do jednoga u kutu usana visjele cigarete, iako plinarci nisu dali zeleno svjetlo, a da i ne spominjemo kako je nazočnost ekipe za deaktivaciju bombi značila da bi nešto svaki čas moglo eksplodirati. Svi su samo dalje radili svoj posao (sila kola lomi), nehajni pred mogućom katastrofom. Ili je možda nekim ljudima (Ursula se pitala je li danas i ona jedna od njih) jednostavno postalo svejedno. Imala je nelagodan osjećaj, možda zlu slutnju, da će te noći nešto krenuti po zlu. "To je od Bacha,” tješila ju je gospođica Woolf, "dirnuo nas je u dušu.” Ulica je navodno prolazila kroz dva sektora i koordinator intervencije natezao se s dvojicom nadzornika koji su je svojatali. Gospođica Woolf nije se uključila u prepirku jer se ispostavilo da ipak nije u njihovu sektoru, no posrijedi je očito bio incident velikih razmjera pa je objavila da njihova postaja treba priskočiti u pomoć i dati sve od sebe, ma što im itko drugi rekao. "Odmetnici”, s odobravanjem reče gospodin Bullock.


"Ma kakvi”, reče gospođica Woolf. Polovica ulice koja nije gorjela doživjela je težak udar i pluća im odmah zapahne kiselo sirov vonj ciglene prašine i bezdimnog baruta. Ursula je pokušavala misliti na livadu iza šumarka u Lisjaku. Na lan i kokotić, divlji mak, crveni golesak i ivančice. Mislila je na miris netom pokošene trave i svježinu ljetne kiše. Bila joj je to nova diverzija da suzbije surove mirise eksplozije. ("Je li djelotvorna?” znatiželjno je pitao gospodin Emslie. "Baš i nije”, rekla je Ursula.) "Ja sam prije mislila na majčin parfem”, rekla je gospođica Woolf. “Travanjske Ijubičice. No nažalost, kad se sad pokušam sjetiti majke, samo mislim na bombe.” Ursula gospodinu Emslie ju ponudi pepermint. "Malo pomogne”, rekla je. Što su se više približavali, incident je izgledao gore (prema Ursulinu je iskustvu malokad bilo obrnuto). Prvo ih je dočekao sablastan prizor - posvuda su ležala izmesarena tijela, mnoga tek trupovi bez udova poput krojačkih lutaka koje su ostale bez odjeće. Ursula se sjetila lutaka iz izloga koje je s Ralphom vidjela u Oxford Streetu nakon bombardiranja Johna Lewisa. Budući da među žrtvama još nije našao preživjele, neki nosač nosila skupljao je udove - ruke i noge koje su virile iz krša. Izgledao je kao da jednog dana kani ponovno sastaviti mrtve. Radi li to tko? Nastoje li u mrtvačnicama ljudima naći pripadajuće dijelove, kao da su nekakve jezive slagalice? Naravno, neke ljude više nije moguće sastaviti -dvojica iz spasilačke ekipe zgrtala su komade mesa i lopatama ih ubacivala u košare, a treći je četkom na dugom štapu nešto ribao sa zida. Ursula se pitala poznaje li koga od žrtava. Njihov je stan u Phillimore Gardensu bio samo nekoliko ulica dalje. Možda se s nekima od njih ujutro znala mimoići na putu na posao, ili progovoriti koju riječ u dućanu ili kod mesara. "Navodno je mnogo nestalih”, reče gospođica Woolf. Razgovarala je s koordinatorom intervencije, koji je očito bio zahvalan što je našao nadzornicu zdrave pameti. "Bit će vam drago čuti da više nismo odmetnici.” Na katu iznad čovjeka s dugom četkom (iako kat nije imao poda), na vješalici za kapute zakvačenoj o zidnu lajsnu visjela je haljina. Ursulu bi takvi sitni podsjetnici na kućni život kuhalo za vodu koje je ostalo na štednjaku, stol postavljen za večeru koju nitko nikad neće pojesti - često pogodili više od opće nesreće i razaranja oko njih. No kad opet pogleda haljinu, uoči da je u haljini još žena koja je ostala bez glave i nogu, ali ne i bez ruku. Ursula bi se svaki put iznenadila hirovitosti brizantnih bombi. Žena kao da se nekako stopila sa zidom. Požar je tako žarko plamtio da je razabrala malen broš koji je ostao prikvačen na haljini. Crnu mačku s okom od umjetnog dijamanta. Na putu prema stražnjem zidu te iste kuće krš joj se ljuljao pod nogama. Ondje je u razvalinama uspravno sjedila neka žena raširenih ruku i nogu poput krpene lutke. Izgledala je kao da je odletjela u zrak i sletjela bez glave i repa - a vjerojatno je tako i bilo. Ursula je pokušala dozvati nosača s nosilima, no sad je odozgo prolazila rijeka bombardera i od buke je nitko nije čuo. Žena je bila siva od prašine pa joj je bilo gotovo nemoguće odrediti dob. Na šaci je imala opeklinu koja je izgledala grozno. Ursula prekopa svoj komplet prve pomoći da nađe tubu masti za opekline pa joj premaze šaku. Nije znala zašto, žena je bila u takvu stanju da joj mast za opekline očito više nije mogla ništa značiti. Da bar ima malo vode, bilo je bolno gledati kako su ženi usne suhe. Neočekivano otvori tamne oči, trepavice su joj bile blijede i bodljikave od prašine, i pokuša nešto reći, no glas joj je od prašine bio tako hrapav da je Ursula nije razumjela. Je li strankinja? "Što je?” upita Ursula. Činilo joj se da je žena sad nadomak smrti. "Beba,” iznenada zakriješti žena, "gdje je moja beba?” "Beba?” kao jeka će Ursula i stane gledati oko sebe. Nigdje nije vidjela nikakvu bebu. Mogla bi biti bilo gdje u kršu.


"Ime mu je”, žena će krkljavo i nerazgovijetno - silno se trudila da ostane pri sebi "Emil.” "Emil?” Žena jedva primjetno kimne jer više nije mogla govoriti. Ursula opet pogleda oko sebe u potrazi za bilo kakvim tragom djeteta. Ponovno se okrene ženi da je pita koliko joj je dijete staro, no glava joj se mlitavo objesila, a kad joj Ursula pokuša opipati bilo, ne nađe ga. Ostavi ženu i krene u potragu za živima. "Biste li gospodinu Emslieju odnijeli tabletu morfija?” zamoli gospođica Woolf. Obje su čule kako žena vrišti i psuje kao kočijaš i gospođica Woolf doda: "Za gospođu koja diže onu dreku.” Iz prakse su znali da što je netko glasniji, manje je vjerojatno da će umrijeti. Ova je ozlijeđena žena zvučala kao da će se svaki čas bez ičije pomoći iskoprcati iz ruševina kuće i optrčati Kensington Gardens. Gospodin Emslie bio je u podrumu kuće i Ursulu su dvojica spasilaca morala onamo spustiti, a onda se morala promigoljiti kroz barikadu greda i cigle. Bila je svjesna da na toj barikadi klimavo počiva cijela kuća. Gospodina Emslie ja našla je kako leži gotovo vodoravno pokraj neke žene. Od struka naniže bila je posve zatrpana ruševinama kuće, no bila je pri svijesti i veoma jasno davala do znanja u kakvoj je nevolji. "Još malo pa ćemo vas izvući”, reče gospodin Emslie. "Dat ćemo vam fini čajić, ha? Što kažete na to? Krasno, ha? I meni se pije. A evo i gospođice Todd s nečim protiv bolova”, i nastavio je utješnim tonom. Ursula mu doda sićušnu tabletu morfija. Ovo mu je očito odlično išlo, bilo ga je teško zamisliti u trgovačkoj pregači, kako važe šećer i reže maslac. Jedan je zid podruma bio poduprt vrećama pijeska, no pijesak se u eksploziji uglavnom prosuo i Ursuli se na smutljivo halucinantan čas učini da je negdje na plaži, nije znala gdje, kraj nje se na krepku povjetarcu koturao obruč i odozgo su kreštali galebovi, a onda se jednako naglo vratila u podrum. Neispavanost je pravi vrag, pomisli. "Bilo je i vrijeme, jebem mu”, reče žena i pohlepno proguta morfij. "Vi kao da ste na jebenoj čajanci.” Ursula razabere da je mlada i da joj je neobično poznata. Grčevito je držala ručnu torbicu, veliku i crnu, kao da je ona drži na površini u moru drvene građe. "Jel’ ima ’ko od vas dvoje pljugu?” Uz malo muke u tome skučenom prostoru gospodin Emslie iz džepa izvuče zgužvanu kutiju Playersa, a zatim, uz još više muke, iščupa i kutiju žigica. Njoj su prsti nemirno bubnjali po koži torbice. "Samo bez žurbe”, zajedljivo reče. "Oprostite”, reče nakon što je duboko potegnula dim cigarete. "Znate, ovakav endroit čovjeku udari na živce.” "Renee?” u čudu reče Ursula. "Što se to vas tiče?” reče ona u starom otresitom stilu. "Upoznale smo se u toaletu u hotelu Charing Cross prije dva tjedna.” "Mislim da ste me s nekim pobrkali”, ukoči se ona. "To mi se stalno događa. Valjda imam takvo lice.” Povuče još jedan veoma dug dim pa ga s nevjerojatnim užitkom polako otpuhne. "Imate još koju onakvu tableticu?” upita. "Na crnom bi se tržištu sigurno dobro prodale.” Zvučala je omamljeno, morflj je počeo djelovati, pretpostavi Ursula, no tad joj cigareta ispadne između prstiju i oči joj se okrenu. Počela se grčiti. Gospodin Emslie zgrabi je za ruku. Ursula letimice pogleda gospodina Emslieja i usput primijeti kolor-reprodukciju Millaisovih Mjehurića, visjela je na komadiću ljepljive trake s vreće pijeska iza njega. Nije voljela tu sliku, općenito nije voljela predrafaelite i njihove klonule žene koje izgledaju ošamućeno. Nije ni mjesto ni vrijeme za likovnu kritiku, pomisli. Postala je takoreći ravnodušna prema smrti. Mekana joj se duša kristalizirala. (/ bolje da jest, pomisli.) Bila je mač koji se kalio


u ognju. I sad se opet našla negdje drugdje, u treptaju u vremenu. Silazila je niza stube, glicinije su cvale, letjela je kroz prozor. Gospodin Emslie hrabrio je Renee: "Dajte, Susie, nemojte nam sad odustati. Vani ste u roku od keks, vidjet ćete. Svi se dečki trude. A i cure”, doda radi Ursule. Renee se prestala grčiti, ali sad je počela zabrinjavajuće drhtati i gospodin Emslie još usrdnije reče: "Dajte, Susie, dajte, curo, nemojte sad zaspati, budite dobri.” "Zove se Renee”, reče Ursula, "iako to niječe.” "Ja ih sve zovem Susie”, tiho reče gospodin Emslie. "Tako mi se zvala kćerkica. Odnijela ju je difterija kad je još bila malešna.” Renee još jedanput silovito protrne i iz poluotvorenih joj očiju nestane života. "Nema je više”, tužno reče gospodin Emslie. "Vjerojatno od unutarnjih ozljeda.” Na etiketu urednim trgovačkim rukopisom ispiše "Argyll Road” i priveže joj je za prst. Ursula uzme torbicu iz Reneeinoga nevoljkog stiska i istrese sadržinu. "Njezina osobna iskaznica”, reče i pokaže je gospodinu Emslieju. Pisalo je "Renee Miller”, neporecivo. On joj na etiketu dopise ime. Gospodin Emslie započne složeni manevar da se okrene i krene van iz podruma, a Ursula dotle pokupi zlatnu tabakeru koja je ispala skupa s pudrijerom, ružem za usne, kondomima i Bog dragi zna čime sve još što se našlo u Reneeinoj torbici. Sigurno nije bila dar, nego ukradena. Ursuli je bilo teško zamisliti Renee i Crightona u istoj prostoriji, a kamoli u istom krevetu. Rat te doista dovede u čudnu družbu. Sigurno ju je pokupio u nekom hotelu, ili možda na kakvu manje poćudnom endroitu. Gdje je naučila francuski? Vjerojatno je znala samo dvije-tri riječi. Od Crightona sigurno nije, on je smatrao da svijetom može vladati i na engleskome. Tabakeru i osobnu iskaznicu ubaci u džep. Dok su se pokušavali natraške izvući iz podruma (odustali su od pokušaja da se okrenu), ruševine se pomaknu tako da im srce stane. Ostali su oduzeti, zgureni poput mačaka, kanda su se cijelu vječnost jedva usudili disati. Kad im se učini da se bez straha mogu nastaviti kretati, ustanove da je u tom novom ustroju razvalina barikada postala neprobojna pa su morali naći drugi zavojiti izlaz i tako su na sve četiri puzali kroz razrušene temelje zgrade. "Od ove će mi zabave otići leđa”, iza nje je mrmljao gospodin Emslie. "Meni će otići koljena”, reče Ursula. Umorno su i uporno išli dalje. Ursula se pokušavala oraspoložiti pomišlju na prepečenac s maslacem, iako u Phillimore Gardensu više nije bilo maslaca, a osim ako je Millie otišla čekati u redu (teško), nije bilo ni kruha. Činilo se da je podrum beskrajan labirint i Ursuli je polako svitalo zašto gore nisu svi na broju - potajice su se skrivali dolje. Stanari kuće očito su ovaj dio podruma rabili kao sklonište. Ovi su mrtvi - muškarci, žene, djeca, čak i pas - izgledali kao pokopani na mjestu gdje su sjedili. Potpuno ih je prekrila ljuska prašine i prije su sličili na kipove, ili okamine. Podsjetili su je na Pompeje ili Herkulanej. Ursula je posjetila oba nalazišta na svojoj ambiciozno nazvanoj "velikoj turi” Europom. Stanovala je u Bologni, gdje se sprijateljila s nekom Amerikankom - Kathy, energičnom djevojkom - pa su poduzele brzinski obilazak - Venecija, Firenca, Rim, Napulj - prije nego što će se Ursula otputiti u Francusku i na posljednju dionicu svoje godine u inozemstvu. U Napulju, gradu koji ih je, iskreno rečeno, prestravio, unajmile su blagoglagoljiva privatnog vodiča i u najdužem danu svog života nepokolebljivo gazile među suhim i prašnjavim ruševinama nestalih gradova Rimskog Carstva podno nemilosrdnoga sunca juga. "Ajme meni,” rekla je Kathy dok su posrtale kroz pusti Herkulanej, "bilo bi mi draže da ih se nitko nikad nije potrudio iskopati.” Njihovo je prijateljstvo nakratko bljesnulo pa se jednako brzo ugasilo kad je Ursula otišla u Nancy. "Raširila sam krila i naučila letjeti”, pisala je Pameli napustivši Miinchen i domaćine


Brennere. "Sad sam prava sofisticirana svjetska žena”, iako je još u biti bila žutokljuni ptić. Ako je u toj godini išta naučila, nakon što je istrpjela niz privatnih đaka, znala je da nipošto ne želi u nastavu. Umjesto toga - pikirajući na ulazak u državnu upravu - završila je ubrzani tečaj stenografije i strojopisa u High Wycombeu, koji je vodio neki gospodin Carver, kojeg su poslije uhitili zbog ekshibicionizma. ("Gologuzac?” rekao je Maurice, a usna mu se izvila od gađenja pa je Hugh viknuo na nj da iziđe iz sobe i više nikad ne izusti takvu riječ u njegovoj kući. "Djetinjasto” reče kad je Maurice izlupao vratima na putu do vrta. "Je li on doista sposoban za brak?” Maurice je došao kući da objavi kako se zaručio s djevojkom po imenu Edwina, najstarijom kćeri nekog biskupa. "Zaboga,” rekla je Sylvie, "zar ćemo morati klecati ili nešto u tom stilu?” "Ne budi smiješna”, rekao je Maurice, a Hugh je rekao: "Kako se usuđuješ tako razgovarati s majkom?” Taj cijeli posjetbio je nabijen zlovoljom.) Gospodin Carver zapravo i nije bio tako loš. Bio je gorljiv poklonik esperanta, što se tada doimalo poput besmislena hira, no sad je Ursula mislila da bi možda bilo dobro imati svjetski jezik kakav je nekoć bio latinski. 0, da, rekla je gospođica Woolf, zajednički je jezik sjajna zamisao, ali posve utopijska. Kao i sve dobre zamisli, žalosno je rekla. Ursula je u Europu krenula kao djevica, ali se nije takvom i vratila. Na tome je mogla zahvaliti Italiji. ("Pa gdje ćeš naći ljubavnika ako ne u Italiji?” rekla je Millie.) On, Gianni, bio je na doktorskom studiju iz filologije na Sveučilištu u Bologni i bio je staloženiji i ozbiljniji nego što bi Ursula od Talijana očekivala. (U Bridgetinim ljubavnim romanima Talijani su redovito bili zanosni, ali nepouzdani.) Gianni je u cijelu stvar unio promišljeno dostojanstvo pa je inicijacija prošla s manje neprilike i nelagode nego što je strahovala. "Ajme,” rekla je Kathy, "baš si smiona.” Ursulu je podsjećala na Pamelu. S jedne strane, s druge ne - primjerice, ne u blaženu poricanju Darwina. Baptistica Kathy čuvala se za brak, no nekoliko mjeseci nakon povratka u Chicago njezina je majka pisala Ursuli da je obavijesti kako je Kathy poginula u nesreći na jedrenju. Valjda je uzela kćerin adresar i pisala svima redom. Kakva grozna zadaća. Za Hugha su jednostavno u Timesu objavili osmrtnicu. Sirota se Kathy uzalud čuvala. Grobac je zaklon tajan, vrli, Al sumnjam da se u njem itko grli. "Gospođice Todd?” "Oprostite, gospodine Emslie. Ovdje je kao u grobnici, zar ne? Punoj drevnih mrtvaca.” "Jest, a ja bih veoma rado van prije nego što se i sam pretvorim u jednoga od njih.” Dok je oprezno puzala naprijed, Ursula koljenom pritisne nešto mekano i podatno pa ustukne, udari glavom o slomljenu gredu i izaspe pljusak prašine. "Je li vam dobro?” reče gospodin Emslie. "Jest”, reče ona. "Stali smo zbog još nečega?” "Samo malo.” Jednom je stala na tijelo, prepoznala je taj gnjecavi, mesnati osjećaj. Valjda mora pogledati, iako Bog dragi zna da ne želi. Svjetiljkom obasja nešto što je izgledalo kao prašnjava hrpa tkanine, krpenih ostataka - kačkanja i vrpca, vune - koja se djelomice zarila u tlo. To bi mogao biti sadržaj košare za šivenje. Ali nije, naravno. Oljušti jedan sloj vune pa još jedan, kao da odmata loše zamotan paket, ili veliku, glomaznu glavicu kelja. Naposljetku se iz sabijene mase pojavi malena, gotovo nedirnuta šaka, malena zvijezda. Pomisli da je možda našla Emila. Bolje da mu je mati mrtva nego da zna za ovo, mislila je. "Pazite, gospodine Emslie,” dobaci preko ramena, "ovdje je neka beba, pokušajte je zaobići.”


"Sve u redu?” upita je gospođica Woolf kad su napokon izronili poput krtica. Požar na drugoj strani ulice već je bio gotovo ugašen i ulica se sva mutila od mraka, čađe i prljavštine. "Koliko?” upita gospođica Woolf. "Poveći broj”, reče Ursula. "Lako ih je izvući?” "Teško je reći.” Preda Reneeinu osobnu iskaznicu. "Dolje je i neka beba, nažalost, u prilično gadnu stanju.” "Ima čaja”, reče gospođica Woolf. "Idite i popijte.” Dok je s gospodinom Emsliejem išla prema mobilnoj kantini, iznenadi se kad ugleda nekog psa koji se šćućurio u veži malo dalje u ulici. "Doći ću za vama”, reče gospodinu Emslieju. "Uzmite šalicu i za mene, molim vas. Dvije kocke šećera.” Bio je to malen, neupadljiv terijer, cvilio je i tresao se od straha. Veći je dio kuće iza veže nestao i Ursula se pitala je li psu tu bio dom pa se nadao da će tu naći sigurnost i zaštitu i nije znao kamo bi drugamo. Međutim, kad se približila, pas otrči niz ulicu. Nesretni pas, pomisli i krene za njim. Naposljetku ga sustigne i zgrabi u naručje dok nije opet pobjegao. Sav je drhtao i ona ga čvrsto privine, govorila mu je smirujućim glasom slično kao gospodin Emslie Renee. Utisne lice u njegovu dlaku (odvratno prljavu, ali i ona je bila odvratno prljava). Bio je tako malen i bespomoćan. "Pokolj nevine dječice”, rekla je gospođica Woolf nekidan kad su čuli da je bomba izravno pogodila školu u East Endu. No nisu li svi nevini? (Ili su svi krivi?) "Onaj lakrdijaš Hitler sigurno nije,” rekao je Hugh kad su posljednji put razgovarali, "cijeli je ovaj rat njegovo maslo.” Zar doista više nikad neće vidjeti oca? Ote joj se jecaj i pas zacvili od straha ili sućuti, tko bi znao. (Svi su članovi obitelji Todd - osim Mauricea -psima pripisivali ljudske osjećaje.) U tom se trenutku iza njih prolomi strahovita buka, pas opet pokuša klisnuti i morala ga je snažno stisnuti. Kad se okrene, vidi kako se ruši zabatni zid zgrade koja je prije gorjela, takoreći u jednom komadu, a cigle u surovu štropotu padaju na tlo sve do kantine Ženske dragovoljačke službe. Poginule su dvije žene iz Dragovoljačke službe, kao i gospodin Emslie. A i Tony, njihovo potrkalo, koji je onuda jurio na biciklu, no nažalost, nije jurio dovoljno brzo. Gospođica Woolf klekne u iskrzanu i razlomljenu ciglu, nesvjesna boli, i uhvati ga za ruku. Ursula klekne kraj nje. "O, Anthony”, rekla je gospođica Woolf, nije bila u stanju ništa drugo reći. Kosa joj je bježala iz inače uredne punđe pa je izgledala posve divlje, poput kakva lika iz tragedije. Tony je bio u nesvijesti. Imao je strašnu ranu na glavi, grubo su ga izvukli ispod srušenog zida - i Ursula je osjećala da bi trebale reći nešto ohrabrujuće da ne vidi koliko su potresene. Sjetila se da je izviđač i počela mu pripovijedati o radostima boravka u prirodi, kad postaviš šator u polju, čuješ žubor obližnjeg potoka, skupljaš granje za vatru, gledaš kako se ujutro diže izmaglica dok pripremaš doručak na otvorenome. "Kako će ti opet biti krasno kad prođe rat”, rekla je. "Majci će ti biti silno drago kad se večeras vratiš kući”, rekla je gospođica Woolf, sad se i ona priključila opsjeni. Rukom je prigušila jecaj. Tony nije dao nikakva znaka da ih je čuo i gledale su kako polako poprima smrtno blijedu boju, poput rijetkog mlijeka. Više ga nije bilo. "Joj, Bože!” krikne gospođica Woolf. "Ja to ne mogu podnijeti.” "Ali moramo podnositi”, reče Ursula dok je nadlanicom brisala obraze od šmrkalja i suza i prljavštine i mislila kako bi svojedobno u tom razgovoru uloge bile obrnute. "Vražje budale,” ljutito reče Fred Smith, "za kog su vraga ondje parkirali kantinu? Točno ispod zabatnoga kraja?” "Nisu znali”, reče Ursula.


"Trebalo im je biti jasno, kvragu.” "Onda im je netko trebao reći, kvragu!” Ursula odjedanput bijesno plane. "Neki vražji vatrogasac, naprimjer.” Već je svitalo i čuli su sirenu za prestanak opasnosti. "Učinilo mi se da sam te prije vidjela, a onda sam zaključila da mi se priviđaš”, reče Ursula da se pomire. Ljutio se jer su mrtvi, a ne jer su bili glupi. Bilo joj je kao da je u snu i pluta sve dalje od stvarnosti. "Mrtva sam umorna”, reče. "Poludjet ću ako ne odspavam”, doda. "Sva sreća da nisu pogodili naš stan. I sva sreća da sam otrčala za ovim psom.” Netko iz spasilačke ekipe dao joj je komad užeta da ga psu zaveže oko vrata pa ga je pričvrstila za oprljeni stup koji je virio iz tla. Sjetila se ruku i nogu koje je nosač nosila prije skupljao. "Kako stvari stoje, valjda mu po tome moram nadjenuti ime - Srećko, iako je malo otrcano. Znaš, spasio me, i ja bih ondje pila čaj da nisam otišla za njim.” "Vražje budale”, opet reče on. "Da vas otpratim kući?” "Bilo bi lijepo”, rekla je Ursula, no nije ga odvela "iza ugla” u Phillimore Gardens, nego su umorno, držeći se za ruke poput djece, dok je pas kaskao kraj njih, krenuli Kensington High Streetom koji je u to doba jutra bio gotovo pust, uz minimalno skretanje jer je gorio plinski vod. Ursula je znala kamo idu, bilo je to nekako neizbježno. U Izzienoj spavaćoj sobi na zidu nasuprot njenu krevetu visjela je uokvirena slika. Bila je to jedna od izvornih ilustracija iz prvih Augustovih avantura, linearni crtež koji je prikazivao drska dječaka i njegova psa. Bio je na rubu karikature - Augustova đačka kapa, obraz pun tvrdih bombona i zapadnoškotski terijer koji je izgledao prilično tupo i ni po čemu nije sličio Škotu iz stvarnog života. Slika je umnogome odudarala od Ursuline uspomene na tu sobu iz doba prije nego što su je konzervirali - ženstvena budoara puna svile boje bjelokosti i blijedog satena, skupih kristalnih bočica i emajliranih četki. Krasan aubussonski sag čvrsto su smotali, povezali debelom uzicom i ostavili uza zid. Na drugom je zidu nekoć visio jedan od manje istaknutih impresionista, a Ursula je slutila da je prije bio kupljen jer se uklapao u dekor, nego iz bogzna kakve ljubavi prema umjetniku. Ursula se pitala je li August tu da podsjeća Izzie na vlastiti uspjeh. Impresionista su spremili nekamo na sigurno, ali ovu su ilustraciju očito zaboravili, ili možda Izzie za nju više nije toliko marila. Što god bilo razlogom, staklo je napuklo u dijagonali od kuta do kuta. Ursula se sjetila one noći kad su ona i Ralph bili u vinskom podrumu, noći kad je u bombardiranju stradao Holland House, možda se tada oštetila. Izzie je, razumno, odlučila da neće ostati u Lisjaku s "ucviljenom udovicom”, kako je zvala Sylvie, jer "ćemo se gristi kao pas i mačka”. Umjesto toga, pokupila se u Cornvvall, u neku kuću navrh litice ("poput Manderleyja, ludo divlje i romantično, samo bez gospođe Danvers, hvala Bogu”) pa je počela "štancati” Augustove avanture kao strip za jedan od dnevnih listova za najširu publiku. Koliko bi zanimljivije bilo, mislila je Ursula, da je svom Augustu dopustila da odraste, kao što je Teddy odrastao. Maslačno sunce koje je odudaralo od godišnjeg doba svim se silama trudilo da se probije kroz guste baršunaste zastore. “Zašto nas tako, / Kroz prozore, i kroz zastore, pohodiš?" mislila je. Kad bi se mogla vratiti u prošlost i odabrati ljubavnika iz povijesti, odabrala bi Donnea. Ne Keatsa, jer bi svijest o njegovoj preranoj smrti svemu dala posve žalostan ton. U tome i jest problem s putovanjem kroz vrijeme, naravno (izuzmemo li činjenicu da nije moguće) -uvijek bi bila Kasandra i širila zlu kob jer bi unaprijed znala što će se dogoditi. Jest da je zamorno i neumoljivo, ali čovjek nema kamo nego naprijed. Čula je kako pod prozorom pjeva neka ptica, iako su već bili u studenome. Bombardiranje je vjerojatno smelo ptice baš kao i ljude. Kako su sve te eksplozije na njih djelovale? Vjerojatno


su velik broj pobile, sirota im srdašca jednostavno otkazu od šoka, ili im od udarnog vala prsnu pluća. Zacijelo padaju s neba poput lagana kamenja. "Izgledaš zamišljeno”, reče Fred Smith. Ležao je s rukom ispod glave i pušio cigaretu. "A ti izgledaš neobično lagodno”, reče ona. "Tako se i osjećam”, osmjehne se on i nagne naprijed da je obgrli oko struka i sleđa poljubi u vrat. Oboje su bili prljavi, kao da su cijelu noć kopali u rudniku. Sjetila se kako su čađavi bili kad je one noći putovala u lokomotivi. Kad je Hugha posljednji put vidjela živoga. U Melbuiy Roadu nije bilo tople vode, uopće nije bilo vode, kao ni struje, sve su isključili dok traje rat. U mraku su se uvukli pod pokrivnu plahtu na Izzienu golom madracu i utonuli u san koji oponaša smrt. Nakon nekoliko sati istovremeno su se probudili i vodili ljubav. Bilo je to ljubovanje (pohota, da budemo iskreni) u kakvo se ljudi zacijelo upuštaju kad prežive katastrofu ili u očekivanju katastrofe - bez ikakvih kočnica, katkad divlje, a opet neobično nježno i osjećajno. Kroza nj se provlačila neka sjetna nota. Poput Bachove sonate Herr Zimmermana, rastrojilo joj je dušu, razglobilo mozak i tijelo. Pokušala se sjetiti još jednog Marvellova stiha, je li iz Razgovora duše i tijela, nečega o klipovima kostiju i negvama i okovima, ali nije išlo. Činio se kao gruba opreka svekolikoj mekanoj koži i puti u tome (u svakom smislu) raspuštenom krevetu. "Mislila sam na Donnea”, reče. "Znaš - Radoznala budalo stara, neposlušno sunce." Ne, pretpostavljala je da vjerojatno ne zna. "O?” ravnodušno reče on. Zapravo i gore nego ravnodušno. Odjedanput je zaskoči iznenadno sjećanje na sive sablasti u podrumu i kako je kleknula na bebu. Onda se načas nađe negdje drugdje, ne u podrumu u Argyll Roadu, ne u Izzienoj spavaćoj sobi u Holland Parku, nego u nekome čudnom međuprostoru. Padala je, padala "Cigaretu?” ponudi Fred Smith. Zapali novu cigaretu na opušku svoje i preda je njoj. Ona je uzme i reče: "Inače ne pušim.” "A ja inače ne skupljam neznanke pa ih jebem po gospodskim kućama.” "Kako lorensovski. I ja ti nisam neznanka, poznajemo se više-manje od djetinjstva.” "Ne ovako.” "Najbolje još i to.” Već joj je bio pomalo odbojan. "Nemam pojma koliko je sati”, reče. "No mogu ti za doručak ponuditi veoma dobro vino. Nažalost, ničega drugog nema.” On pogleda na ručni sat i reče: "Doručak smo preskočili. Sad je tri popodne.” Pas se provuče kroz vrata, šape su mu tapkale po golom parketu. Skoči na krevet i napeto pogleda Ursulu. "Siroče,” reče ona, "sigurno skapava od gladi.” "Fred Smith? Kakav je bio? Pričaj!” "Razočaranje.” "Kako? U krevetu?” "Ajme, ne, to ni govora. Nikad nisam... tako, znaš. Valjda sam mislila da će biti romantično. Ne, to je pogrešna riječ, glupa riječ. Možda 'produhovljeno’.” "Nadiskustveno?” predloži Millie. "Da, to je to. Tražila sam transcendenciju.” "Pretpostavljam da ona naše tebe, a ne obrnuto. Za našega je sirotog Freda to prezahtjevno.” "Imala sam predodžbu o njemu,” reče Ursula, "ali predodžba je bila jedno, on drugo. Možda sam se htjela zaljubiti.” "A umjesto toga si se odlično poseksala. Jadna moja!” "Imaš pravo, nije u redu da sam išta očekivala. Bože, mislim da sam pred njim ispala grozan snob. Citirala sam Donnea. Misliš li da sam snob?”


"Grozan. Zbilja bazdiš, znaš”, vedro reče Millie. "Cigarete, seks, bombe. Bog zna što još. Da ti napunim kadu?” "Joj, daj, molim te, bilo bi krasno.” "I kad već ideš u kadu,” reče Millie, "možeš sa sobom uzeti i toga prokletog psa. Smrdi do nebesa. Al' opet je meden”, oponašala je američki naglasak (prilično loše). Ursula uzdahne i protegne se. "Znaš, zbilja, zbilja mi je dosta bombardiranja.” "Bojim se da rat neće tako skoro završiti”, reče Millie.

Svibanj 1941. Millie je imala pravo. Rat je trajao i trajao. Protegnuo se kroz tu užasnu zimu, a onda se krajem godine dogodio onaj grozni udar na City. Ralph je pomagao u spašavanju katedrale svetog Pavla od požara. Sve one divne Wrenove crkve, mislila je Ursula. Sagradili su ih zbog prethodnoga velikog požara, a sad ih više nema. Inače su radili sve što ljudi poput njih rade. Išli su u kino, išli su na ples, išli su na podnevne koncerte u Nacionalnu galeriju. Jeli su i pili i vodili ljubav. Nisu se "jebali”. To nipošto nije bio Ralphov stil. "Vrlo lorensovski”, hladno je rekla Fredu Smithu - pretpostavljala je da on nema pojma 0 čemu govori - no ta ju je sirova riječ strašno pogodila. Navikla ju je čuti na prizorištima, bila je bitan dio rječnika spasilačke ekipe - ali ne i kad se tiče nje. Pokušala ju je izgovoriti svom zrcalu u kupaonici, no zvučala joj je sramno. "Odakle ti, za ime svijeta?” upita on. Ursula ga nikad nije vidjela da se tako zabezeknuo. Crighton vagne zlatnu tabakeru u ruci. "Mislio sam da sam je zauvijek izgubio.” "Doista želiš znati?” "Da, naravno da želim”, reče Crighton. "Čemu ta zagonetnost?” "Znači li ti išta ime Renee Miller?” On se zamišljeno namršti pa odmahne glavom. "Bojim se da ne. Trebalo bi?” "Vjerojatno si joj platio za seks. Ili je počastio finom večerom. Ili si joj jednostavno priuštio dobru zabavu.” "O, ta Renee Miller”, nasmije se on. Nakon nekoliko taktova tišine, reče: "Ne, doista, to mi ime ništa ne znači. I uostalom, mislim da nikad nijednoj ženi nisam platio za seks.” "Ti si u mornarici”, podsjeti ona. "Onda bar ne od davnih, davnih dana. Ali hvala ti,” reče on, "znaš da mi je tabakera mnogo značila. Otac "Ti ju je darovao poslije Jyllanda, znam.” "Dosadan sam ti?” "Nisi. Da nekamo odemo? U gnijezdo? Da se pojebemo?’’ On prasne u smijeh. "Ako želiš.” U posljednje se vrijeme ne opterećuje "sitnicama”, rekao je Crighton. Te su sitnice očito uključivale Moiru i curice i uskoro su obnovili svoju skrovitu vezu, iako su se sad manje skrivali. On je bio toliko drukčiji od Ralpha da to gotovo uopće nije doživljavala kao nevjeru. ("0, kakav čaroban argument!” rekla je Millie.) Ralpha ionako praktički više nije ni viđala i činilo se da su se uzajamno ohladili. Teddy pročita riječi na Kenotafu. “Dični mrtvi. Misliš da jesu? Dični?” upita. "Pa mrtvi sigurno jesu”, reče Ursula. "No to s ‘dičnima’ je valjda da nama bude lakše.” "Pretpostavljam da mrtvima ni do čega nije bogzna kako stalo”, reče Teddy. "Mislim da kad si mrtav, mrtav si. Ja ne vjerujem da s druge strane ičega ima, a ti?”


"Možda sam prije rata vjerovala,” reče Ursula, "prije nego što sam vidjela toliko mrtvih tijela. No doslovno izgledaju kao otpatci, odbačeno.” (Sjetila se kako je Hugh rekao: "Samo me iznesite sa smećem.”) "Ne čini mi se da su im duše odlepršale.” "Vjerojatno ću poginuti za Englesku”, reče Teddy. "A može se dogoditi da i ti pogineš. Je li to dovoljno dobar razlog?” "Mislim da jest. Tata je rekao da bi mu bilo draže da smo živi i kukavice, nego mrtvi i junaci. Mislim da nije mislio ozbiljno, bijeg od odgovornosti nije bio njegov stil. Kako ono piše na spomeniku palim borcima u selu: Za vašu smo sutrašnjicu dali svoju današnjicu. To radite ti i tvoji, svega se odričete, nekako mi se čini da to nije u redu.” Ursula pomisli kako bi radije poginula za Lisjak nego za "Englesku”. Za livadu i šumarak i potok koji teče kroz šumu zvončića. No to i jest Engleska, zar ne? Blaženi komad zemlje. "Ja sam domoljupka”, reče. "Tu samu sebe iznenadim, iako ne znam zašto. Što ono piše na kipu Edith Cavell, onome kraj crkve svetog Martina?” “Domoljublje nije dovoljno", dopuni Teddy. "Doista tako misliš?” reče ona. "Ja osobno mislim da je itekako dovoljno.” Nasmije se pa se uhvate rukom pod ruku i odšeću dalje Whitehallom. Šteta od bombardiranja bila je prilično velika. Ursula Teddyju pokaže prostorije vladinoga kriznog stožera. "Poznajem djevojku koja ondje radi” reče. "Spava u ormaru, više-manje. Ne volim bunkere i podrume.” "Uvelike se brinem za tebe”, reče Teddy. "Ja se brinem za tebe", reče ona. "A od te brige ni ti ni ja nemamo nikakve koristi.” Zvučala je kao gospođica Woolf. Teddy ("zrakoplovni časnik Todd”) preživio je obuku u OJO-i u Lincolnshireu, gdje je upravljao Whitleyjima, i za nekih tjedan dana trebao se uključiti u jedinicu za prijelaz na teške bombardere u Yorkshireu i naučiti upravljati novim Halifaxima i krenuti na prvi pravi raspored. Samo polovica svih bombarderskih posada preživi prvi raspored, rekla je znanica iz Ministarstva zrakoplovstva. ("Nemaju li svaki put kad polete iste izglede?” rekla je Ursula. "Zar vjerojatnost ne funkcionira tako?” "Ne kad je riječ o bombarderskim posadama”, rekla je znanica iz Ministarstva zrakoplovstva.) Teddy ju je pratio natrag u ured nakon ručka, priuštila si je dužih sat vremena. Više baš i nije bila onakva gužva kao prije. Kanili su otići na neko šminkersko mjesto, no završili su u javnoj kuhinji i pogostili se goveđim pečenjem i pitom od šljiva s kremom od jaja. Šljive su bile iz kompota, naravno. No sve im je bilo slasno. "Sva ta imena”, reče Teddy pogleda uprta u Kenotaf. "Svi ti životi. I sad opet. Mislim da s ljudskim rodom nešto nije u redu. Sabotira sve u što bismo htjeli vjerovati, ne misliš?” "Nema smisla misliti,” žustro će ona, "samo treba živjeti dalje.” (Zbilja se pretvara u gospođicu Woolf.) "Na kraju krajeva, imamo samo jedan život i trebamo dati sve od sebe. Nikad ga nećemo izvesti kako treba, ali moramo se potruditi." (Sad je preobrazba potpuna.) "Što bi bilo da ga imamo priliku opetovati sve dok napokon ne ispadne kako treba? Ne bi li to bilo sjajno?” "Mislim da bi bilo zamorno. Citirala bih ti Nietzschea, ali vjerojatno bi me odalamio " "Vjerojatno”, milo reče on. "On je nacist, ne?” "Ne baš. Još pišeš pjesme, Teddy?” "Više ne mogu naći prave riječi. Sve što pokušam daje mi na sublimaciju. Pretakanje rata u ljupke slike. Ne mogu mu naći srce.”


"Ono mračno, kucavo, krvavo srce?” "Možda bi ti trebala pisati”, nasmije se on. Nije išla u ophodnje dok je Teddy bio tu. Gospođica Woolf maknula ju je s popisa. Sad su se udari prorijedili. Bilo ih je u ožujku i travnju i činilo se da su još gori jer je između bombardiranja bilo malo predaha. "Čudno,” rekla je gospođica Woolf, "živci su nam tako napeti da ih takoreći lakše podnosimo kad ne popuštaju.” U Ursulinoj je postaji svakako nastupilo zatišje. "Mislim da Hitlera više zanima Balkan”, rekla je gospođica Woolf. "Okomit će se na Rusiju”, rekao joj je Crighton s dozom pouzdanosti. Millie je opet bila na turneji s Nacionalnom estradnom udrugom pa je stan u Kensingtonu bio samo njihov. "Ali to bi bila ludost.” "Ta čovjek je lud, što bi drugo očekivala?” On uzdahne i reče: "Nemojmo razgovarati o ratu.” Pili su viski iz Admiraliteta i igrab cribbage, kao stari bračni par. Teddy je otprati skroz do Exhibition Roada i njezina ureda i reče: "Misbo sam da će tvoj krizni stožer biti nešto velebno - trijemovi i stupovi - a ne bunker.” "Trijemove ima Maurice.” Čim je ušla, zaskoči je Ivy Jones, jedna od teleprinteristica čija je smjena upravo završila i reče: "Vi ste tiha voda, gospođice Todd, kako ste zatajili toga bajnog muškarca” a Ursula pomisli: Eto što te čeka kad si odveć Ijubazna s osobljem. "Moram juriti,” reče, "robujem Dnevnom izvješću o stanju.” Njezine "djevojke”, gospođica Fawcetti njoj sbčne, urudžbirale su i svrstavale i njoj slale žute fascikle da može sročiti sažetke, dnevno, tjedno, katkad i iz sata u sat. Dnevni zapisi, zapisi štete, izvješća o stanju, nikad kraja. Onda je sve trebalo pretipkati i pohraniti u nove žute fascikle koje je ona morala odobriti prije nego što odu dalje svojim putom nekomu drugomu, nekomu poput Mauricea. "Zapravo smo samo kotačići u stroju, zar ne?” rekla joj je gospođica Fawcett, a Ursula je rekla: "Ab imajte na umu da bez kotačića nema ni stroja.” Teddy ju je odveo na piće. Večer je bila topla, a stabla u punom cvatu, pa se načas činilo da je rat gotov. Nije htio razgovarati o pilotiranju, nije htio razgovarati o ratu, čak nije htio razgovarati ni o Nancy. Gdje je ona? Navodno radi nešto o čemu ne smije govoriti. Ispada da nitko više ni o čemu ne žeb razgovarati. "Pa daj da razgovaramo o tati”, reče on i tako su razgovarali i imab su osjećaj da je Hugh napokon dobio bdijenje kakvo je zaslužio. Teddy je sutradan ujutro sjeo na vlak za Lisjak, ondje je trebao provesti nekobko dana i Ursula je rekla: "Bi b poveo još jednog evakuirca?” i predala mu Srećka. Cijele je dane provodio u stanu dok je ona bila na poslu, no često bi ga dovela u postaju ako je bila na dužnosti i svi su se prema njemu odnosili kao prema svojevrsnoj maskoti. Čak bi mu i gospodin Bullock, koji se nije doimao kao ljubitelj pasa, donosio ostatke hrane i kosti. Katkad joj se činilo da pas jede bolje nego ona. No ipak, ratni London nije mjesto za psa, rekla je Teddyju. "Sva ga ta buka sigurno grozno izbezumljuje.” "Ovaj mi se pas sviđa”, reče on i pomiluje ga po glavi. "Veoma je jednostavan pas.” Otišla ih je ispratiti na Maiylebone. Teddy je psića tutnuo pod ruku i salutirao joj, i drago i ironično u isti mah, pa se ukrcao u vlak. Bilo joj se gotovo jednako žao rastati i od Teddyja i od psa. Bili su odveć optimistični. U svibnju su doživjeli strašan udar. Bomba je pala na njihov stan u Phillimore Gardensu. Ni Ursula ni Millie nisu bile u stanu,


hvala Bogu, no uništila je krov i gornji kat. Ursula se jednostavno vratila u stan i neko vrijeme ondje kampirala. Vrijeme nije bilo loše i na neki joj je čudan način bilo sasvim lijepo. Još je bilo vode, iako ne i struje, a netko s posla dao joj je stari šator pa je pod njim spavala. To nije radila od Bavarske, kad je Brennerove kćeri pratila na ljetnu ekspediciju BDM-a u planine pa je dijelila šator s najstarijom, Klarom. Veoma su se zbližile, no Klara joj se od objave rata nije javljala. Crightona je njezino stanovanje pod vedrim nebom ushitilo, "kao da spavaš pod zvijezdama na palubi usred Indijskog oceana.” Osjetila je žalac zavisti, ona nikad nije bila ni u Parizu. Potez Miinchen - Bologna - Nancy ocrtao joj je rubove nepoznatog svijeta. S prijateljicom Hilary - znanicom koja je spavala u ormaru u Kriznom stožeru - planirala je biciklistički odmor u Francuskoj, no zapečatio ga je rat. Svi su zaglavili na malenome otoku pod žezlom. Ako o tome previše razmišljaš, može te uhvatiti itekakva klaustrofobija. Kad se Millie vratila s turneje Nacionalne estradne udruge, izjavila je da je Ursula doista poludjela i zahtijevala da nađu nešto drugo pa su se preselile u neki jadni stan u Lexham Gardensu, znala je da ga nikad neće zavoljeti. ("Mogli bismo ti i ja živjeti skupa ako hoćeš”, rekao je Crighton. "Stančić u Knightsbridgeu?” Premišljala se.) Naravno, to nije bilo i najgore od svega. U istom su udaru izravno pogodili njihovu postaju pa su i Herr Zimmerman i gospodin Simms poginuli. Na sprovodu Herr Zimmermana gudački je kvartet, svi odreda izbjeglice, svirao Beethovena. Za razliku od gospođice Woolf, Ursula je smatrala da djela velikog skladatelja neće biti dovoljna da im zaliječe rane. "Slušala sam ih u Wigmore Hallu prije rata”, prošaptala je gospođica Woolf. "Veoma su dobri.” Poslije sprovoda Ursula je potražila Freda Smitha u njegovoj vatrogasnoj postaji pa su unajmili sobu u nekome gadnom malom hotelu nedaleko od Paddingtona. Poslije, poslije seksa koji je bio jednako čaroban kao i prošli put, štropot vlakova na dolasku i odlasku ljuljao ih je u san i ona je mislila, njemu taj zvuk sigurno nedostaje. Kad su se probudili, rekao je: "Žao mi je što sam se ponio kao najgori magarac kad smo prošli put bili skupa.” Otišao je i donio im dvije šalice čaja - pretpostavila je da je šarmirao nekoga u hotelu, nije izgledao kao da bi imao kuhinju, a kamoli poslugu u sobu. Imao je prirodan šarm, isto kao Teddy, davala im ga je neka urođena čestitost. Jimmyjev je šarm bio drukčiji, možda podmukliji. Sjedili su u krevetu i pili čaj i pušib cigarete. Ona je mislila na Donneovu pjesmu Relikvija, jednu od svojih omiljenih - narukvicu svijetle kose oko kosti -no nije ju citirala s obzirom na to kako je to prošb put neslavno završilo. No kako bi smiješno bilo da na hotel padne bomba i da nikomu ne bude jasno tko su i što tu skupa rade, združeni u postelji koja im se prometnula u grob. Od Argyll Roada razvila je veoma bolesnu maštu. Nije ju pogodio na isti način kao drugi incidenti. Što bi htjela da joj piše na nadgrobnom spomeniku? "Ursula Beresford Todd, nepokolebljiva do samoga kraja”. "Znate b u čemu je vaš problem, gospođice Todd?” reče Fred Smith i ugasi cigaretu. Uzme joj ruku i poljubi je u otvoreni dlan i ona pomisli, iskoristi ovaj trenutakjer je sladak, i reče: "Ne, u čemu je moj problem?” i nikad ne dozna jer se tu zaori sirena, a on reče: "Sranje, sranje, sranje, ja trebam biti na dužnosti”, navrat-nanos se obuče, na brzinu je poljubi i izleti iz sobe. Nikad ga više nije vidjela. Čitala je Ratni dnevnik Ministarstva civilne obrane u potrazi za pregledom strašnih ranih sati 11. svibnja. Vrijeme izvora - 0045. Oblik izvora - Teleprinter. Predmet - Kapetanija južnoga Gata karipske trgovine, stradala od brizantne bombe. Kao i Westminsterska opatija, Parlament, De Gaulleov stožer, kovnica novca, sudovi. Vlastitim je očima vidjela kako crkva svetog Klementa od Danaca na Strandu gori kao čudovišni dimnjak. Pa svi obični ljudi sa svojim dragocjenim


životima u Bermondseyju, Islingtonu, Southwarku. Popisu nije bilo kraja. Prekine je gospođica Fawcett, reče: "Poruka za vas, gospođice Todd”, i preda joj komad papira. Znanica koja je imala znanicu u vatrogasnoj službi poslala joj je primjerak izvješća Pričuvne vatrogasne službe, uz pisamce: "On je bio vaš prijatelj? Žao mi je...” “Frederick Smith, vatrogasac, poginuo kad se na njega srušio zid dok je gasio požar u Eari's Courtu." Vražja budala, mislila je Ursula. Vražja, vražja budala.

Studeni 1943. Vijest joj je donio Maurice. Pojavio se baš kad i kolica s jutarnjim čajem. "Možemo li razgovarati?” reče on. "Jesi li za čaj?” reče ona i ustane od stola. "Bit će dovoljno i za tebe, iako sigurno nije ni sluga orange pekoeu i darjeelingu, ili što se već kod vas pije. A ni keksi nam se vjerojatno ne mogu mjeriti s vašima.” Gospođa iz čajne kuhinje je čekala, taj je se razgovor s uljezom iz viših sfera nije osobito dojmio. "Ne, ne bih čaj, hvala”, reče on, bio je iznenađujuće pristojan i pitom. Sinulo joj je da u Mauriceu gotovo uvijek kuha potisnuti bijes (čudna li stanja da u njemu provedeš cijeli život), na neki ju je način podsjećao na Hitlera (čula je da se Maurice izderava na tajnice. "0, baš nepravedno,” rekla je Pamela, "ali mene to tjera u smijeh!”). Maurice nikad nije zasukao rukave. Nikad nije bio na prizorištu, nikad nije rastrgao čovjeka kao jadac ni kleknuo na zamršen svežanj tkanine i mesa koji je nekoć bio djetešce. Što će ovdje, zar joj opet kani držati propovijedi 0 njezinu ljubavnom životu? Ni na pamet joj nije palo da je došao reći: "Žao mi je što dolazim s takvim vijestima,” (kao da je službena obavijest), "no bojim se da je strefilo Teda.” "Molim?” Nije mogla razmrsiti značenje. Što ga je strefilo? "Ne razumijem što hoćeš reći, Maurice.” "Ted”, reče on. "Oborili su Tedov avion.” Teddy je bio na sigurnome. "Po isteku mandata” radio je kao instruktor u OJO-u. Bio je zapovjednik eskadrile s Letačkim krizom za zasluge (Ursula, Nancy i Sylvie došle su u Palaču, pucale su od ponosa). A onda je tražio da ga vrate natrag na teren. ("Jednostavno sam osjećao da moram.”) Znanica iz Ministarstva zrakoplovstva - Anne - rekla joj je da na četrdeset posada drugi raspored preživi samo jedna. "Ursula?” reče Maurice. "Razumiješ li što ti govorim? Izgubili smo ga.” "Onda ćemo ga naći.” "Nećemo. Službeno je ‘nestao u borbi’.” "Onda nije mrtav", reče Ursula. "Gdje?” "Berlin, preksinoć.” "Skočio je i zarobili su ga”, reče Ursula kao da iznosi činjenicu. "Bojim se da nije”, reče Maurice. "Srušio se u plamenu, nitko se nije izvukao.” "Kako znaš?” "Vidjeli su ga, kolega pilot je očevidac.” "Tko? Tko to, tko ga je vidio?” "Ne znam.” Sad je već gubio strpljenje. "Ne”, opet reče ona. Pa opet, ne. Srce joj je tuklo sto na sat, a usta se osušila. Zamutilo joj se pred očima, a slika se istočkala poput poentilističkog platna. Gubila je svijest. "Je li ti dobro?” čula je Mauricea. Je li mi dobro, mislila je, je li mi dobro? Kako bi mi


bilo dobro? Mauriceov je glas zvučao kao da dopire iz velike daljine. Čula je kako doziva neku djevojku. Prinijeli su stolicu, donijeli čašu vode. Djevojka je rekla: "Dajte, gospođice Todd, spustite glavu među koljena.” Djevojka je bila gospođica Fawcett, draga djevojka. "Hvala, gospođice Fawcett”, promrmlja ona. "I majku je silno pogodilo”, reče Maurice, kao da ga bol zbunjuje. On Teddyja nikad nije volio kao svi ostali. "No,” reče i potapša je po ramenu, a ona suspregne trzaj, "moram natrag u ured, valjda se vidimo u Lisjaku”, gotovo neobvezno, kao da je najgori dio razgovora gotov i sad se mogu vratiti na neobvezne teme. "Zašto?” "Što zašto?” Ona se uspravi na stolici. Voda u čaši blago zadršće. "Zašto ćemo se vidjeti u Lisjaku?” Osjećala je da se gospođica Fawcettjoš brižno vrze oko nje. "Pa” reče Maurice, "obitelj se u ovakvim trenutcima okupi. Na kraju krajeva, neće biti sprovoda.” "Neće?” "Ne, naravno da neće. Nema tijela”, reče on. Je li slegnuo ramenima? Je li? Ona se tresla, mislila je da će se možda ipak onesvijestiti. Željela je da je netko zagrli. Ne Maurice. Gospođica Fawcett joj uzme čašu iz ruke. Maurice reče: "Naravno, ja ću te povesti. Mati je zvučala strahovito potreseno”, dodao je. Rekao joj je telefonski? Kakav užas, tupo je mislila. Valjda nema veze kako primiš vijest. No kad je čuješ od Mauricea koji ti se u trodijelnu odijelu na prugice naslonio na stol i sad si proučava nokte i čeka da mu kažeš da ti je dobro i da može ići... "Dobro mi je. Možeš ići.” Gospođica Fawcett joj je donijela vrući, slatki čaj i rekla: "Silno mi je žao, gospođice Todd. Hoćete da vas otpratim kući?” "Veoma ste ljubazni,” reče Ursula, "ali bit će mi dobro. Biste li mi mogli donijeti kaput?” U rukama je frkao kapu odore. Sama mu je njihova nazočnost ulijevala nelagodu. Roy Holt pio je pivo iz velike krigle od reljefnog stakla velikim gutljajima, kao da je veoma žedan. Bio je Teddyjev prijatelj, svjedok njegove pogibije. "Kolega pilot.” Ursula je posljednji put tu bila u posjetu Teddyju u ljetu '42., sjedili su u vrtu pivnice i jeli sendviče i ukiseljena jaja. Roy Holt bio je iz Sheffielda, gdje je zrak još pripadao Yorkshireu, ali možda baš i nije bio najzdraviji. Mati i sestra poginule su mu u strašnim udarima u prosincu 1940. i rekao je da neće imati mira dok ne baci bombu Hitleru ravno na glavu. "Svaka vam čast”, reče Izzie. Ursula je primijetila da se s mladićima ophodi na osobit način, i majčinski i koketno u isti mah (dok je pak nekoć samo koketirala). Bilo je to prilično neugodno gledati. Čim je čula vijest, Izzie je brže-bolje iz Cornwalla krenula u London pa je od svog "znanca” u vladi rekvirirala auto i šačicu kupona za gorivo da obje otputuju u Lisjak i odatle nastave dalje do Teddyjeva uzletišta. ("Vlak ti ne dolazi u obzir,” rekla je, "bit ćeš odveć rastrojena”) "Znanac” je obično bila ublaženica za bivšeg ljubavnika ("Kako ste se ovoga uspjeli domoći?” pitao je mrgodni mehaničar kad su napunile rezervoar na njegovoj crpki na cesti prema sjeveru. "Spavala sam s veoma velikom zvjerkom”, medeno je rekla Izzie.). Ursula nije vidjela Izzie od Hughova sprovoda, od zapanjujućeg priznanja da ima dijete, i mislila je da možda treba ponovno potegnuti tu temu na vožnji u Yorkshire (bilo joj je neugodno) jer se Izzie onomad silno uzrujala, a vjerojatno o tome nije imala s kim drugim razgovarati. No


kad je Ursula rekla: "Bi li htjela opet razgovarati o svom djetetu?” Izzie je rekla: "A, to”, kao da je riječ o kakvoj tričariji. "Zaboravi da sam ikad išta rekla, samo su me spopale turobne misli. Da negdje stanemo i popijemo čaj, ja bih mogla smazati koju pogačicu, a ti?” Da, okupili su se u Lisjaku i ne, "tijela” nije bilo. Dotle Teddyja i njegovu posadu više nisu vodili kao "nestale u borbi” nego kao "nestale, vjerojatno poginule”. Nade nije bilo, rekao je Maurice, moraju prestati misliti da ima nade. "Uvijek ima nade”, rekla je Sylvie. "Ne,” rekla je Ursula, "katkad stvarno nema.” Mislila je na malenog Emila. Kako bi Teddy izgledao? Garav i pougljenjen i sparušen poput prastara komada drva? Možda od njega ništa nije ostalo, nema "tijela”. Prestani, prestani, prestani. Udahne. Sjećaj ga se kao dječarca, kako se igrao s avionima i vlakovima - ne, to je zapravo još gore. Mnogo gore. "Zapravo nije čudo”, mrko je rekla Nancy. Sjedile su vani na terasi. Popile su malo previše Hughova dobrog viskija. Bilo je čudno piti njegov viski sad kad ga više nema. Stajao je u kristalnoj stolnoj boci na stolu u jazbini i nikad ga prije nije pila da joj on osobno nije natočio. ("Jesi za finu kapljicu, medvjediću?”) "Letio je na toliko misija”, rekla je Nancy, "da su izgledi bili protiv njega.” "Znam.” "On je to očekivao”, rekla je Nancy. "Čak se s tim pomirio. Svi se ti dečki moraju s tim pomiriti. Znam da zvučim vedro,” tiho je nastavila, "ali srce mi se rasparalo. Silno sam ga voljela. Silno ga volim. Ne znam zašto govorim u prošlom vremenu. Ta ljubav ne umire s ljubljenim. Sad ga volim još više jer mi ga je tako silno žao, kvragu. Nikad se neće oženiti, nikad neće imati djecu, nikad neće živjeti onim divnim životom za koji se rodio. Ne mislim na sve ovo,” rekla je i mahnula rukom oko sebe da pokaže Lisjak, građanštinu, Englesku općenito, "nego jer je bio tako dobar čovjek. Pouzdan i prav, valjda kao zlato.” Nasmijala se. "Znam da zvuči blesavo. Znam da ti razumiješ. A ja ne mogu plakati, i ne želim plakati. Ovo je takav gubitak da ga moje suze nikad ne bi bile dostojne.” Teddy je jednom prigodom rekao da Nancy nije htjela razgovarati, no sad nije htjela ništa drugo. Ursula je pak jedva progovorila, no neprestano je plakala. Ni na sat vremena ne bi uspjela zaustaviti rijeku suza. Oči su joj još bile natečene i bolne. Crighton se baš isprsio, držao ju je u naručju i smirivao, neprestano joj nosio čaj, pretpostavljala je da ga je zdipio u Admiralitetu. Nije joj servirao otrcane fraze, nije govorio da će sve biti u redu, da će vrijeme zaliječiti rane, da je on otišao u bolji svijet - ništa od tih gluposti. I gospođica Woolf je bila divna. Došla je i sjedila s Crightonom, nikad nije postavila pitanje tko joj je on i držala ju je za ruku i dragala je po kosi i pustila je da bude neutješno dijete. Sad je tomu kraj, mislila je dok je ispijala viski. Preostalo je samo ništavilo. Nepregledno, bezlično prostranstvo ništavila koje joj se stere sve do obzora uma. Očaj za mnom, i smrt preda mnom. "Bi li nešto za me učinila?” upitala je Nancy. "Naravno da bih. Što god hoćeš.” "Bi li istražila ima li ikakve nade da je živ? Sigurno postoji bar majušna vjerojatnost da su ga zarobili. Možda poznaješ nekoga u Ministarstvu zrakoplovstva - ” "Pa, imam znanicu...” "Ili možda Maurice nekoga poznaje, nekoga tko bi mogao... pouzdano reći.” Naglo je ustala, malo se zaljuljala od viskija i rekla: "Moram ići.” "Mi smo se već upoznali”, reče joj Roy Holt. "Da, lani sam došla u posjet”, reče Ursula, "Odsjela sam u Bijelom jelenu, iznajmljuju sobe, no vi to valjda znate. Ovo je ‘vaša’ pivnica, ne? Hoću reći, avijatičarska.” "Svi smo pili u baru, sjećam se”, reče Roy Holt.


"Da, večer je bila baš vesela.” Od Mauricea nikakve koristi, naravno, no Crighton se potrudio. Uvijek ista priča. Teddy se srušio u plamenu, nitko nije iskočio. "Vi ste ga posljednji vidjeli” reče Ursula. "Zapravo ne mislim na to”, reče Roy Holt. "Ted je bio dobar momak, ali to se neprestano ponavlja. Ne vrate se. Tu su za večeru, a za doručak ih više nema. Kratko žalite, a onda više na to ne mislite. Znate što kaže statistika?” "Zapravo znam.” On slegne ramenima i reče: "Možda poslije rata, ne znam. Ne znam što hoćete da vam kažem.” "Samo želimo znati”, nježno reče Izzie, "da nije iskočio. Da je mrtav. Bili ste na udaru, u najtežim uvjetima, možda niste vidjeli kako je cijela ta žalosna drama završila.” "Mrtav je, vjerujte mi”, reče Roy Holt. "Skupa s cijelom posadom. Avion je gorio od nosa do repa. Većina ih je već zacijelo bila mrtva. Vidio sam ga, avioni su bili veoma blizu, još u formaciji. Okrenuo se i pogledao me.” "Pogledao vas je?” reče Ursula. Teddy u posljednjim trenutcima života, svjestan da će umrijeti. 0 čemu je razmišljao - o livadi i šumarku i potoku koji teče kroz šumu zvončića? Ili o plamenu koji će ga progutati - kao još jednu žrtvu koja je pala za Englesku? Izzie pruži ruku i stisne njezinu. "Polako”, reče. "Samo sam se htio maknuti od njih. Njegova je pila mahnitala, nisam htio da se nesretnik zabije u nas.” Slegne ramenima. Izgledao je nevjerojatno mlad i nevjerojatno star u isti mah. "Morate živjeti dalje”, reče prilično grubo, pa manje grubo doda: "Doveo sam psa. Mislio sam da biste ga možda uzeli natrag.” Srećko je spavao do Ursulinih nogu, bio je lud od sreće kad ju je vidio. Teddy ga nije ostavio u Lisjaku, nego ga je umjesto toga poveo na sjever, u svoju bazu. "Kakvo ime i reputaciju ima, što sam drugo mogao?” pisao je. Poslao je fotografiju svoje posade kako ljenčare u starim naslonjačima, dok je Srećko ponosno i pozorno sjedio Teddyju na koljenima. "Ali on vam je maskota, nosi sreću”, prosvjedovala je Ursula. "Nije li to kao da izazivate nesreću? Hoću reći, ako ga date.” "Otkako je Ted otišao, nesreća nas uporno prati”, zlovoljno reče Roy Holt. "Bio je Tedov pas,” doda ljubaznije, "vjeran do posljednjeg daha, štono bi se reklo. Grozno pati, trebate ga uzeti. Dečki više ne mogu podnijeti kako se mota po uzletištu i čeka da se Ted vrati. To ih samo podsjeća da su sljedeći put vjerojatno oni na redu.” “Ja ne mogu podnijeti” ona reče Izzie u autu na odlasku. Sjeti se da je to rekla gospođica Woolf kad je poginuo Tony. Koliko bi čovjek trebao moći podnijeti? Pas joj je zadovoljno sjedio u krilu, možda je kod nje osjetio nešto Tedovo. Ili je ona to umišljala. "Što nam drugo preostaje?” reče Izzie. Pa možeš se ubiti. I ona bi se možda ubila, no kako da ostavi psa? "Nije li to smiješno?” pitala je Pamelu. "Ne, nije smiješno”, reče Pamela. "Pas je sve što je od Teddyja ostalo.” "Katkad mi se čini da on i jest Teddy.” "E pa to jest smiješno.” Sjedile su na travnjaku u Lisjaku, dva tjedna nakon Dana pobjede u Europi. ("Sad počinje najteži dio”, rekla je Pamela.) Nisu slavile. Sylvie je dan obilježila tako što se predozirala tabletama za spavanje. "Zapravo, sebično”, rekla je Pamela. "Na kraju krajeva, i mi smo njezina djeca.” Na svoj jedinstveni način prihvatila je istinu i legla u Teddyjev djetinji krevet i progutala


cijelu bočicu tableta s posljednjim ostatcima Hughova viskija. Soba je bila i Timmyjeva, no njoj je to očito bilo sasvim nebitno. Sad su u toj sobi spavala dva Pamelina sina i igrala se s Teddyjevom starom dječjom željeznicom koju su postavili u bivšoj tavanskoj sobi gospođe Glover. Oni su živjeli u Lisjaku, dečki i Pamela i Harold. Svi su se iznenadili kad je Bridget doista ispunila svoju prijetnju da će se vratiti u Irsku. Sylvie je, zagonetna do samoga kraja, za sobom ostavila vlastitu verziju bombe s odgođenim paljenjem. Na čitanju oporuke ustanovili su da baštine nešto novca - dionice i slično, ipak je Hugh bio bankar - koji se dijeli na jednake dijelove, no Lisjak će naslijediti Pamela. "Ali zašto ja?” zbunjeno je pitala Pamela. "Ja joj nisam bila milija od drugih.” "Nitko joj od nas nije bio miljenik,” rekla je Ursula, "samo Teddy. Da je preživio, vjerojatno bi ga ostavila njemu.” "Da je preživio, ona ne bi bila mrtva.” Maurice se pušio od bijesa, Jimmy se još nije vratio iz rata, a kad se vratio, očito mu je bilo svejedno. Ursula previd (sitna riječ za zamašnu izdaju) nije podnijela posve ravnodušno, no smatrala je da je Pamela prava osoba za Lisjak i bilo joj je drago što je u njezinim rukama. Pamela ga je htjela prodati i razdijeliti utržak, no na Ursulino iznenađenje, Harold ju je odgovorio. (A Pamelu je bilo teško od bilo čega odgovoriti.) Haroldu je Maurice oduvijek bio mrzak, i zbog političkih stajališta i zbog naravi, pa je Ursula slutila da ga na taj način kažnjava jer je takav kakav već jest. Sve je skupa bilo prilično forsterovski i moglo se tu štošta zamjerati, no Ursula je odlučila da neće. Sadržaj kuće trebali su podijeliti među sobom. Jimmy nije htio ništa, već je rezervirao kartu za New York i imao osiguran posao u reklamnoj agenciji, zahvaljujući nekomu koga je upoznao u ratu, "Znancu”, rekao je, kao Izziena jeka. Dotle je pak Maurice, kad je odlučio da neće osporavati oporuku, poslao kamion za selidbe i doslovno opljačkao kuću. Iz tog se kamiona ništa nikad nije pojavilo u Mauriceovoj kući pa su pretpostavljali da je sve prodao, ponajviše iz prkosa. Pamela je plakala za Sylvienim krasnim sagovima i ukrasima i neoklasicističkim jedaćim stolom, nekim finim baroknim stolicama, stojećim satom iz predvorja. "Stvarima s kojima smo odrasli”, no Mauricea je to očito uspokojilo i spriječilo izbijanje totalnog rata. Ursula je uzela Sylvien maleni putni sat. "Ništa drugo ne želim”, rekla je. "Samo da sam ovdje uvijek dobrodošla.” "I bit ćeš. To znaš.”

Veljača 1947. Predivno! Kao paket Crvenoga križa - napisala je i postavila staru razglednicu Brightonskog paviljona na okvir kamina kraj Sylviena sata, kraj Teddyjeve fotografije. Razglednicu će poslati sutra popodnevnom poštom. Naravno, beskrajno će dugo putovati do Lisjaka. Njezina je rođendanska čestitka naposljetku ipak stigla. Vremenske su prilike onemogućile uobičajenu proslavu u Lisjaku pa ju je Crighton umjesto toga odveo na večeru u Dorchester, uz svijeće kad je u pola obroka nestalo struje. "Veoma romantično”, rekao je. "Kao u stara vremena.” "Ne sjećam se da smo bili osobito romantični”, rekla je. Njihova je veza završila skupa s ratom, no on se sjetio njezina rođendana i nije ni slutio koliko ju je to duboko dirnulo. Na dar joj je dao bombonijeru Milk Tray ("Nažalost, nije bogzna što”). "Iz zaliha Admiraliteta?” pitala je ona i oboje su se nasmijali. Kad se vratila kući, pojela


je cijelu bombonijeru odjednom. Pet sati. Odnese tanjur do praonika da ga odloži među ostalo neoprano posuđe. Sad je sivi pepeo bio mećava na tamnu nebu i ona navuče tanki pamučni zastor da nestane. Beznadno se zaglavio na vodilici pa odustane da sve zajedno ne strgne. Prozor je bio star i labav i puštao je prodoran propuh. Nestane struje pa tapkavo potraži svijeću na okviru kamina. Može li biti gore? Ursula ponese svijeću i bocu viskija u krevet i uvuče se pod pokrivač ne skinuvši kaput. Bila je silno umorna. Od gladi i studeni toneš u najgore mrtvilo. Plamen na malenoj Radiantovoj peći uznemiravajuće je podrhtavao. Zar bi to bilo tako loše? Izdahnuti 0 ponoći bez iole boli. Ima i gorih načina, Auschwitz, Treblinka. Kako se Teddyjev Halifax srušio u plamenu. Nema drugog načina da zaustavi suze nego da nastavi piti viski. Dobra stara Pammy. Plamen u Radiantu zatreperi i ugasi se. Žižak također. Pitala se kad će opet pustiti plin. Ako je vonj probudi, ustat će i opet ga zapaliti. Nije mislila da će umrijeti kao lisica koja se smrznula u brlogu. Pammy će vidjeti razglednicu, znat će da joj je bila zahvalna. Ursula sklopi oči. Činilo joj se da je budna već sto godina, i više. Stvarno je bila veoma, veoma umorna. Počeo je padati mrak. Prene se iz sna. Je li dan? Gorjelo je svjetlo, ali bio je mrak. Sanjala je da je zaglavila u podrumu. Ustane iz kreveta, još se osjećala prilično pijano i shvati da ju je probudio radio. Struja je došla prije vremenske prognoze za pomorce. Ubaci novčić u brojilo i maleni Radiant ponovno oživi. Znači da se ipak nije otrovala plinom.

Lipanj 1967. Jutros su Jordanci otvorili vatru na Tel Aviv, rekao je izvjestitelj BBC-ja, a sad granatiraju Jeruzalem. Stajao je na ulici, valjda u Jeruzalemu, zapravo baš i nije pratila, iz pozadine se čula topnička paljba, predaleko da bi bio u bilo kakvoj opasnosti, no kvazivojnička odora i stil reportaže - uzbuđen, a ipak svečan -aludirali su na njegovo nevjerodostojno junaštvo. Benjamin Cole sad je zastupnik u izraelskom parlamentu. Borio se u Židovskoj brigadi na kraju rata, a zatim se priključio Sternovoj bandi, u Palestini, da se izbori za domovinu. Bio je tako uzoran dječak da ti je čudno pri pomisli da je postao terorist. Tijekom rata našli su se na piću, no susret je bio nelagodan. Njezini su romantični djevojački nagoni odavno jenjali, no njegova se razmjerna ravnodušnost prema njoj kao pripadnici ženskog spola potpuno preokrenula. Jedva je ispila svoju (slabu) džin-limunadu, već je predložio da "nekamo odu”. Ozlojedila se. "Zar izgledam kao tako laka žena?” poslije je pitala Millie. "Ta zašto ne?” Millie je slegnula ramenima. "Sutra nas može ubiti bomba. Carpe diem i tako to.” "To je očito svima izgovor za nevaljalštine”, gunđala je Ursula. "Kad bi ljudi vjerovali u vječno prokletstvo, možda se ne bi baš toliko trudili da iskoriste dan.” Tog je dana u uredu bilo gadno. Jedna od arhivistica primila je vijest da joj je momkov brod potonuo i pala u histeriju i u moru žutih fascikala izgubili su važan komad papira, što je izazvalo nove jade, iako druge vrste, tako da nije iskoristila dan s Benjaminom Coleom, iako ju je on gorljivo snubio. "Oduvijek sam osjećao da među nama ima nečega, ti nisi?” rekao je. "Bojim se da je sad kasno”, rekla je i pokupila torbicu i kaput. "Uhvati me u sljedećem krugu.” Sjetila se doktora Kelleta i njegovih teorija O reinkarnaciji i pitala se što bi htjela biti u


sljedećem životu. Drvo, mislila je. Krasno veliko drvo koje se rasplesalo na povjetarcu. BBC se prebacio na Dovvning Street. Ovaj ili onaj dao je ostavku. Čula je govorkanja u uredu, no nije joj se dalo slušati. Večerala je - kruh s topljenim sirom - na pladnju u krilu. Navečer je obično tako jela. Činilo joj se smiješno da postavlja stol i vadi zdjele za povrće i podmetače i sav ostali pribor za večeru samo za jednu osobu. I što onda? Da jede u tišini, pogrbljena nad knjigom? Neki su ljudi večere pred televizorom smatrali početkom kraja civilizacije. (Ona ih je žustro branila, pa znači li to da se možda slagala?) Očito nisu živjeli sami. A početak kraja civilizacije zapravo je bio još davno. Možda u Sarajevu, najkasnije u Staljingradu. Neki bi rekli da je kraj počeo na početku, u Edenu. A i zašto bi gledanje televizije bilo tako loše? Ne možeš svake večeri u kazalište ili kino (a što se toga tiče, ni u pivnicu). A kad živiš sam, kod kuće razgovaraš samo s mačkom, što je pak uglavnom jednostrano. Psi su druga priča, no psa nije imala od Srećka. On je uginuo u ljetu '49., od starosti, rekao je veterinar. Ursula je oduvijek mislila da je mlad pas. Pokopali su ga u Lisjaku i Pamela je kupila ružu, tamnocrvenu, i posadila mu je umjesto nadgrobnoga kamena. Vrt u Lisjaku bio je pravo pseće groblje. Kamo god pođeš, nađeš ružin grm s psom podno njega, iako je samo Pamela pamtila tko je gdje. I ako ne televizija, što drugo? (Nije odustajala od prepirke, iako se prepirala sama sa sobom.) Slagalica? Zbilja? Imaš čitanje, naravno, no kad se vratiš kući poslije naporna dana na poslu, punog poruka i dopisa i dnevnih redova, nisi baš uvijek raspoložena iznova gubiti oči nad riječima. Radio, ploče, sve je to divno i krasno, ali opet nekako solipsistički. (Da, previše se buni.) S televizijom bar ne moraš misliti. Što nije tako loše. Večerala je kasnije nego inače jer je bila na proslavi vlastitog odlaska u mirovinu - slično kao da si na vlastitu sprovodu, samo što poslije možeš ustati i otići. Proslava je bila skromna, samo piće u obližnjoj pivnici, ali ugodna, i laknulo joj je kad je brzo završila (drugi bi to možda doživjeli kao nepravdu). Službeno u mirovinu ide tek u petak, no mislila je da će osoblju biti lakše ako cijelu stvar riješe u tjednu. Možda bi im bilo krivo da se moraju odreći petka navečer. Prethodno su joj u uredu darovali putni sat na kojem su ugravirali: Ursuli Todd, u znak zahvalnosti na dugim godinama odane službe. Ti bokca, mislila je, kakav ubitačan epitaf. Bio je to tradicionalan dar i nije imala srca reći da ga već ima, i da je njezin mnogo bolji. No dali su joj i dvije (dobre) ulaznice za Promenadne koncerte, za izvedbu Beethovenove Devete simfonije, što je bilo lijepo od njih - slutila je da je tu prste imala njezina tajnica Jacqueline Roberts. "Pomogli ste utrti put ženama na višim položajima u državnoj službi”, tiho joj je rekla Jacqueline kad joj je pružila Dubonnet, što je ovih dana najradije pila. Nažalost, ne bogzna kako višim. Ne šefovskim. Ti još pripadaju Mauriceovu soju. "Pa, živjeli”, rekla je i kucnula čašu o Jacquelineinu porto-limunadu. Nije previše pila, tu i tamo koji Dubonnet, finu bocu burgundca za vikend. Ne kao Izzie, koja je još živjela u Melbuiy Roadu i kroz bezbrojne sobe lutala kao kakva alkoholičarska gospođica Havisham. Ursula bi joj svake subote ujutro donijela veliku vrećicu namirnica, no većina bi očito završila u smeću. Augustove avanture više nitko nije čitao. Teddyju bi laknulo, no Ursuli je bilo žao, kao da je još jedan djelić njega otišao u zaborav. "Znaš, sad ćeš vjerojatno dobiti odličje,” rekao je Maurice, "sad kad si u mirovini. Red Britanskog Carstva ili tako nešto.” On je u prošlom krugu odlikovanja dobio viteški naslov. ("Zaboga,” rekla je Pamela, "kamo ide ova zemlja?”) Svakom je članu obitelji poslao uokvirenu fotografiju na kojoj se klanja pod kraljičinim mačem u balskoj dvorani Palače. "0, kako je taj čovjek ohol”, nasmijao se Harold. Gospođica Woolf bila bi joj savršeno društvo za Devetu simfoniju u Albert Hallu. Ursula


ju je posljednji put vidjela upravo ondje, na koncertu za sedamdeset peti rođendan Henryja Wooda '44. Poginula je nekoliko mjeseci poslije u raketiranju Aldwycha. U istom je napadu poginula Anne, znanica iz Ministarstva zrakoplovstva. Bila je s društvom kolegica koje su se sunčale na krovu ministarstva uz užinu koju su donijele od kuće. Bilo je to veoma davno. A opet je bilo jučer. Ursula se trebala sastati s njom na stanci za ručak u St James’s Parku. Znanica iz Ministarstva zrakoplovstva - Anne - trebala joj je nešto reći i Ursula se pitala ima li možda kakvih vijesti o Teddyju. Možda su našli olupinu ili tijelo. Već se davno prije pomirila s činjenicom da su ga zauvijek izgubili, dotle bi već čuli da je ratni zarobljenik ili da je uspio pobjeći u Švedsku. U posljednji čas uplela se sudbina u liku gospodina BuIIocka, koji joj se prethodne večeri iznenada pojavio na vratima (odakle mu njezina adresa?) da je zamoli da pođe s njim na sud i posvjedoči da je uzoran građanin. Sudili su mu za nekakvu prijevaru na crnom tržištu, što je nije nimalo iznenadilo. Njoj se obratio drugoj po redu, prva mu je bila gospođica Woolf, no gospođicu Woolf su promaknuli u Okružnu nadzornicu i odgovarala je za živote dvjesto pedeset tisuća ljudi, a svi su oni u njezinim očima kotirali više od gospodina Bullocka. Na kraju se okrenula protiv njega zbog njegovih crnoburzijanskih "ispada”. Nikoga od nadzornika koje je Ursula poznavala iz svoje postaje do '44. ondje više nije bilo. Prilično se uznemirila kad je ustanovila da gospodin Bullock ima ročište u Old Baileyju, pretpostavila je da je riječ o sitnu prijestupu kakvima se bavi samo prekršajni sud. Cijelo je jutro uzalud čekala da je pozovu i taman kad su prekinuli raspravu za stanku za ručak, čula je tup udar ekspolozije, no nije znala da to raketa sije smrt u Aldwychu. Da i ne spominjemo kako su gospodina Bullocka oslobodili svih optužbi. Crighton ju je pratio na sprovod gospođice Woolf. Bio je oslonac, no na kraju je ostao u Wargraveu. “U miru počivaju tijela njihova i ime im živi za sva pokoljenja", grmio je svećenik kao da mu je pastva nagluha. "Knjiga Sirahova 44:14.” Ursula je mislila da to baš i nije istina. Tko će se sjećati Emila ili Renee? Ili sirotoga malenog Tonyja, Freda Smitha. Same gospođice Woolf. Ursula je većini mrtvih već zaboravila ime. Pa svi oni zrakoplovci, koliko izgubljenih mladih života. Teddy je bio zapovjednik svoje eskadrile kad je poginuo, a imao je samo dvadeset devet godina. Najmlađi je zapovjednik imao dvadeset dvije. Tim se momcima vrijeme ubrzalo, baš kao i Keatsu. Pjevali su Naprijed, vojsko kršćanska, Crighton je imao sasvim lijep bariton koji nikad prije nije čula. Bila je sigurna da bi gospođica Woolf prije odabrala Beethovena nego borbene crkvene budnice. Gospođica Woolf se nadala da bi Beethoven mogao zaliječiti rane poslijeratnog svijeta, no haubice uperene na Jeruzalem doimale su se kao konačni poraz njezina optimizma. Ursula je sad bila u istoj dobi kao gospođica Woolf kad je buknuo prošli rat. Tad ju je Ursula doživljavala kao staru ženu. "A sad smo mi stare”, rekla je Pameli. "Govori u svoje ime. I još nemaš ni šezdeset godina. To nije starost.” "Prema osjećaju jest.” Kad su joj djeca dovoljno odrasla i više nisu trebala njezin neprestani nadzor, Pamela se prometnula u jednu od onih žena koje se bave dobrim djelima. (Ursula je nije osuđivala, čak naprotiv.) Postala je mirovni sudac i dogurala do predsjednice suda, bila je aktivna u upravama dobrotvornih organizacija i prošle je godine osvojila mjesto u mjesnoj skupštini kao nezavisna zastupnica. Usto je trebalo održavati kuću (iako je imala "dvorkinju”) i golemi vrt. Godine 1948., kad je uspostavljen Državni zdravstveni sustav, Harold je preuzeo negdašnju praksu doktora


Fellowesa. Selo je oko njih naraslo, kuća je bilo sve više. Više nije bilo ni livade ni šumarka, a mnoga su polja majura Dvora Ettringham prodali nekome građevinskom investitoru. Sam je Dvor stajao prazan i prilično zapušten. (Spominjali su mogući hotel.) Maleni kolodvor Beechingova su kresanja osudila na smrt i prije dva su ga mjeseca zatvorili unatoč junačkoj kampanji da ostane u pogonu koju je vodila Pamela. "No ovdje je dan-danas krasno”, rekla je. "Pet minuta šetnje i u čistoj si prirodi. A šuma je ostala nedirnuta. Zasad.” Sarah. Na Promenadne će koncerte povesti Saru. Pamelinu nagradu za strpljenje - kćer koju je rodila 1949. Poslije ljeta ide na Cambridge - studirat će prirodne znanosti, pametna je, svestrana kao majka. Ursula je silno voljela Saru. Uloga tete pomogla joj je da zatvori praznu jamu koju joj je u srcu ostavio gubitak Teddyja. U posljednje je vrijeme često mislila - da je bar imala vlastito dijete... Imala je svoje ljubavne veze tijekom godina, iako ništa odveć uzbudljivo (krivnja, nedostatak "predanosti”, uglavnom je bila njezina, naravno), no nikad nije zatrudnjela, nikad nije postala ni majka ni supruga, i tek kad je shvatila da je prekasno, da je nemoguće, postala je svjesna što je izgubila. Pamelin će život trajati i kad sama umre, njezini će se potomci proširiti svijetom poput vode delte, no Ursula će kad umre jednostavno skončati. Kao rijeka kad presuši. Bilo je i cvijeća, Ursula je slutila da je i za to zaslužna Jacqueline. Hvala Bogu, preživjelo je večer u pivnici. Krasni ružičasti ljiljani sad su joj stajali na kredencu, a miris se širio cijelom prostorijom. Dnevna je soba gledala na zapad i upijala večernje sunce. Vani je još bio dan, drveće u zajedničkim vrtovima najljepše se zazelenjelo. Stan je bio veoma lijep, blizu Bromptonskog oratorija, a u kupnju je uložila sav novac koji joj je ostavila Sylvie. Imao je malenu kuhinju i kupaonicu, obje moderne, no u uređenju se klonila modernoga. Nakon rata kupovala je jednostavno, ukusno antikno pokućstvo kad takve stvari nitko nije htio. Sve je pokrivao tapison u blijedozelenoj boji vrbe, a zastori su bili od iste tkanine kao i presvlake - s jednim od manje upadljivih Morrisovih uzoraka. Zidovi su bili obojeni emulzijom u blijedoj boji limuna tako da se čak i u kišne dane stan doimao svijetlim i prozračnim. Bilo je tu i nekoliko komada meissenskog i worcesterskog porculana - posudice za slatkiše i garnitura ukrasnih vaza za kamin - koje je također jeftino kupila poslije rata, i uvijek je imala cvijeće, a Jacqueline je to znala. Jedinu je oporu notu davao par staffordshireskih lisica, kričavi narančasti stvorovi, svakoj je u raljama klonuo mrtvi zec. Davno ih je za bagatelu kupila u Portobello Roadu. Podsjećali su je na Lisjak. "Obožavam dolaziti ovamo”, rekla je Sarah. "Imaš baš krasne stvari i sve je uvijek čisto i uredno, a ne kao doma.” "Kad živiš sam, možeš si priuštiti da budeš čist i uredan”, rekla je Ursula, no kompliment joj je laskao. Pretpostavljala je da bi trebala sastaviti oporuku i nekomu ostaviti svoja zemaljska dobra. Bilo bi joj drago da Sarah dobije stan, no oklijevala je zbog uspomene na debakl oko Lisjaka nakon Sylviene smrti. Je li takva otvorena pristranost na mjestu? Možda i nije. Imovinu mora podijeliti između svih sedmero nećakinja i nećaka, čak i onih koji joj nisu dragi ili ih nikad ne viđa. Jimmy se, naravno, nikad nije ženio, niti je imao djecu. Sad je živio u Kaliforniji. "Homoseksualac je, to valjda znaš?” rekla je Pamela. "On je oduvijek imao te sklonosti.” To je bio podatak, a ne prijekor, no u njezinim je riječima ipak bilo blage pikanterije i jedva primjetan tračak samozadovoljstva, kao da se ona zna bolje nositi sa slobodoumnim pogledima. Ursula se pitala zna li za Geralda i njegove "sklonosti”. "Jimmy je jednostavno Jimmy”, rekla je. Prošlog se tjedna vratila s ručka i na pisaćem stolu našla primjerak Timesa. Bio je uredno preklopljen tako da su se vidjele samo osmrtnice. Na Crightonovoj je bila njegova fotografija u


odori, snimljena prije nego što ga je upoznala. Zaboravila je kako je naočit bio. Tekst je bio podugačak, spomenuli su Jylland, naravno. Doznala je da mu je supruga Moira "otišla prije njega”, da je bio višestruki djed i strastven golfaš. Oduvijek je mrzio golf, pitala se kad je doživio obraćenje. I tko joj je za ime svijeta ostavio Times na stolu? Tko bi joj se poslije toliko godina sjetio reći? Nije imala pojma i pretpostavljala je da više neće ni doznati. Dok su bili u vezi, u neko joj je doba običavao na stolu ostavljati poruke, prilično bestidne billets-doux koji bi se pojavili kao kakvom čarolijom. Možda joj je ista nevidljiva ruka poslije svih tih silnih godina isporučila i Times. "Umro je Muškarac iz Admiraliteta”, rekla je Pameli. "Naravno, svatko kad-tad umre.” "E, to ti je truizam i pol”, nasmijala se Pamela. "Ne, hoću reći, svatko koga smo ikad upoznali, uključujući i nas same, jednog će dana biti pokojni.” "Svejedno je truizam.” “Amor fati’’, rekla je Ursula. "Nietzsche je o tome vječno pisao. Nisam razumjela, mislila sam da hoće reći 'amo, pati’. Sjećaš se da sam išla psihijatru? Doktoru Kelletu? U duši je bio filozof.” "Ljubav prema sudbini?” "Mirenje. Što god ti se dogodi, prihvati, bilo dobro ili loše. Valjda je smrt samo još jedna stvar koju treba prihvatiti.” "Zvuči kao budizam. Jesam li ti rekla da Chris ide u Indiju, u nekakav samostan, na povlačenje, veli on. Od Oxforda se nigdje ne uspijeva skrasiti. Navodno je 'hipi’.” Ursula je smatrala da je Pamela prema trećem sinu veoma popustljiva. Ona se na Christophera blago ježila. Pokušavala se domisliti nekoga drugog, dobronamjernijeg opisa, ali nije uspjela. Bio je od onih ljudi koji te gledaju sa značajnim osmijehom, kao da te iz nekog razloga intelektualno i duhovno šiju, a zapravo se samo ne znaju ponašati u društvu. Ljiljani su krasno mirisali kad ih je stavila u vodu, no sad joj je od mirisa postalo blago mučno. Soba je bila zagušljiva. Treba otvoriti prozor. Ustane da odnese tanjur u kuhinju i istog je časa probode zasljepljujući bol u desnoj sljepoočnici. Morala je opet sjesti i pričekati da prođe. Ti su je bolovi hvatali već tjednima. Oštar bol pa tupost i zujanje u glavi. Ili koji put samo običan strašan bol koji kuca. Mislila je da bi moglo biti od visokog tlaka, ali u bolnici su nakon niza pretraga presudili da je riječ o neuralgiji, "vjerojatno”. Dali su joj snažna sredstva protiv bolova i rekli joj da će joj sigurno biti bolje kad ode u mirovinu. "Imat ćete vremena da se opustite, usporite”, rekao je liječnik osobitim tonom glasa koji je rabio isključivo sa starijim osobama. Bol je prošao i ona oprezno ustane. Što će zapravo sa slobodnim vremenom? Možda bi se mogla preseliti na ladanje, u kakvu kućicu, sudjelovati u seoskom životu, možda negdje blizu Pamele. Zamišljala je St Mary Mead ili Fairacre gospođice Read. Možda bi sama mogla napisati roman? To bi joj svakako utuklo vrijeme. I pas, vrijeme je da opet nabavi psa. Pamela je držala zlatne retrivere, nizali su se jedan za drugim, a Ursuli su svi bili isti. Oprala je svoje oskudno posuđe. Mislila je da bi mogla rano leći, smiješati Ovaltine i u krevet ponijeti knjigu. Čitala je Greeneove Komedijaše. Možda se trebala više odmarati, no odnedavna se počela poprilično bojati sna. Imala je tako živopisne snove da joj je katkad bilo teško prihvatiti činjenicu da nisu stvarni. U posljednje je vrijeme nekoliko puta povjerovala da joj se doista dogodilo nešto nevjerojatno, a posve je očito i logično bilo da nije. I padanje. U snovima je vječno padala, niza stube i s litica, osjećaj je bio veoma neugodan. Je li to prvi znak demencije? Početak kraja. Kraj početka.


S prozora spavaće sobe vidjela je nabrekli Mjesec na izlasku. Keatsova kraljica Luna, pomisli. Blaga je noć. Bol u glavi joj se vratio. Na slavini natoči čašu vode i proguta dvije tablete protiv bolova. "Ali da su ubili Hitlera, prije nego što je postao kancelar, ne bi li to bilo spriječilo cijeli sukob između Arapa i Izraelaca?” Završio je Šestodnevni rat, kako su ga nazvali, Izraelci su odnijeli neupitnu pobjedu. "Hoću reći, razumijem zašto su Židovi htjeli stvoriti neovisnu državu i odlučno je brane”, nastavila je Ursula, "i ja sam oduvijek simpatizirala s cionistima, čak i prije rata, no s druge strane mogu razumjeti i zašto su arapske zemlje tako ogorčene. No da Hitler nije bio u stanju provesti holokaust - ” "Jer je bio mrtav?” "Da, jer je bio mrtav. Onda bi židovska domovina u najbolju ruku imala slabu potporu...” "U povijesti je sve ‘što bi bilo kad bi bilo’”, rekao je Nigel. Pamelin prvorođenac, njezin najdraži nećak, bio je tutor na odsjeku za povijest u Brasenoseu, Hughovu negdašnjem koledžu. Častila ga je ručkom kod Fortnum & Masona. "Lijepo je kad imaš s kim pametno razgovarati”, reče. "Bila sam na odmoru na jugu Francuske s prijateljicom Millie Shawcross, nju si upoznao? Nisi? Jest da se više tako ne zove, već je potrošila nekoliko muževa, jedan bogatiji od drugoga.” Ratna nevjesta Millie podbrusila je pete iz Amerike što je prije mogla, novopečena su joj svojta, prema njezinim riječima, bili "kravari”. Vratila se na "daske koje život znače” i prebrodila nekoliko katastrofalnih veza dok napokon nije osvojila glavni zgoditak u obliku potomka naftaške obitelji u poreznom egzilu. "Živi u Monaku. Nevjerojatno je malen, pojma nisam imala. Poprilično je zatupjela. Sad sam se već razblebetala?” "Ni govora. Da ti dotočim vode?” "Ljudi koji žive sami skloni su blebetanju. Ništa nas u životu ne koči. Bar ne na riječima.” Nigel se nasmiješi. Nosio je ozbiljne naočale i imao Haroldov krasni osmijeh. Kad je skinuo naočale da ih obriše ubrusom, izgledao je veoma mlado. "Silno si mladolik”, reče Ursula. "Naravno, i jesi mlad. Zvučim li kao šašava stara teta?” "Ne, zaboga” reče on. "Ja valjda ne poznajem pametniju osobu od tebe.” Ona je mazala maslac na pecivo, kompliment joj je itekako godio. "Od nekoga sam čula da je retrospekcija sjajna stvar, bez nje ne bi bilo povijesti.” "Taj je vjerojatno imao pravo.” "No daj zamisli kako bi sve bilo drukčije”, Ursula je bila uporna. "Vjerojatno se ne bi spustila željezna zavjesa i Rusija ne bi mogla proždrijeti istočnu Europu.” "Proždrijeti?” "Pa to jest bila čista pohlepa. A Amerikanci se bez ratnoga gospodarstva možda ne bi tako brzo oporavili od Velike depresije pa stoga ne bi imali toliko utjecaja na poratni svijet - ” "Golem bi broj ljudi dan-danas bio živ.” "Pa da, očito. I cijelo bi kulturno lice Europe zahvaljujući Židovima bilo drukčije. A Britanija bi još imala carstvo, ili ga bar ne bismo tako navrat-nanos izgubili - naravno, ne kažem da je dobro biti imperijalna sila. I ne bismo krahirali pa se onoliko mučili da opet stanemo na noge, i financijski i psihički. Ne bi bilo ni Ekonomske zajednice -” "U koju nas ionako ne puštaju.” "Zamisli kako bi Europa bila snažna! No možda bi umjesto njega uskočio Goring ili Himmler. I sve bi bilo točno kako je i bilo.” "Možda. No nacisti su bili sporedna stranka takoreći do časa kad su stupili na vlast. Svi su bili fanatični psihopati, no nijedan nije imao Hitlerovu karizmu.” "Ma znam”, reče Ursula. "Bio je nevjerojatno karizmatičan. Ljudi o karizmi govore kao


da je vrlina, no zapravo je svojevrstan čar - u izvornom smislu riječi bacanja čini, znaš? Mislim da mu je bio u očima, imao je začudno neodoljive oči. Pogledaš u njih i čini ti se da se dovodiš u opasnost da povjeruješ - ” "Upoznala si ga?” zapanjeno upita Nigel. "Pa sad”, reče Ursula. "Ne baš. Jesi li za desert, mili?” Srpanj i vrućina kao u paklu dok je Piccadillyjem pješačila natrag iz Fortnuma. Činilo ti se da su čak i boje vrele. Danas je sve jarko - zlatna mladež. Neke su djevojke u njezinu uredu nosile suknje nalik na zastornice. Danas su mladi ljudi tako oduševljeni sami sobom, kao da su oni izmislili budućnost. Ovo je naraštaj za koji se ratovalo i sad se brbljavo nabacuje riječju "mir” kao da je to kakav reklamni slogan. Nisu iskusili rat ("I to je dobro,” čula je Sylvien glas, "ma koliko na kraju podbacili”). Vlastovnicu slobode, štono bi rekao Churchill, dobili su na pladnju. Valjda je njihova stvar što će dalje s njom. [Baš zvuči kao stara konzerva, mislila je da nikad neće biti osoba u kakvu se prometnula.) Pomisli da bi mogla pješice kroz parkove pa prijeđe ulicu i uđe u Green Park. Nedjeljom je uvijek šetala parkovima, no sad kad je u mirovini, valjda je svaki dan nedjelja. Hodala je dalje, prošla Palaču i ušla u Hyde Park, kupila sladoled na kiosku kraj jezera Serpentine i odlučila da bi mogla unajmiti ležaljku. Bila je grozno umorna, ručak ju je očito iscrpio. Valjda je zadrijemala previše je pojela. Na vodi je bilo čamaca, ljudi su pedalirali, smijali se i šalili. Kvrapcu, pomisli, osjetila je da je hvata glavobolja, a u torbici nije imala nikakve tablete protiv bolova. Možda bi na Carriage Driveu mogla naći taksi, po ovoj vrućini nikako ne može pješice kući, ne u bolovima. No tad bol počne jenjati umjesto da se pogorša, a inače joj se glavobolje nisu tako razvijale. Opet sklopi oči, sunce je još bilo vrelo i jarko. Osjećala se bajno lijeno. Bilo joj je čudno spavati među ljudima. Umjesto da se osjeti ugroženom, to joj je pružalo svojevrsnu utjehu. Kako je rekao Tennessee Williams - dobrota neznanaca? Millien labuđi pjev na pozornici, posljednji dah labuda na umoru, bila je uloga Blanche DuBois u produkciji u Bathu 1955. Pustila je da je brujanje i žamor parka uljuljaju u stan. Ta život nije o postajanju. Nego o bivanju. Doktor Kellet složio bi se s tom mišlju. I sve je časovito, a opet je sve vječno, pospano je mislila. Negdje zalaje pas. Zaplače dijete. Dijete je bilo njezino, osjećala je nježan teret djeteta u naručju. Bio je to krasan osjećaj. Sanjala je. Bila je na nekoj poljani - lan i kokotić, zlatice, divlji mak, crveni golesak i ivančice - i visibabe izvan sezone. Te nastranosti svijeta snova, pomisli i začuje kako Sylvien maleni putni sat zvoni ponoć. Netko je pjevao, neko dijete, neki je piskavi glasić držao melodiju, Moj je orah malen bio i nije rodio plodom. Muskatnuss, pomisli tako se na njemačkome kaže muškatni oraščić. Sto se godina pokušavala sjetiti te riječi, a sad joj odjedanput pada na pamet. Sad je u vrtu. Čuje nježno kucanje šalica o tanjuriće, škripu i klopot kosilice i miriše papreno sladak miris klinčića. Neki je čovjek digne i baci uvis i travnjakom se prosipaju kocke šećera. Postoji neki drugi svijet, no zapravo je isti ovaj. Dopusti si da se malo zahihoće iako je smatrala da su ljudi koji se sami sebi smiju na javnome mjestu najvjerojatnije ludi. Unatoč ljetnoj žegi počne padati snijeg, što se, na kraju krajeva, u snovima i događa. Snijeg joj je počeo prekrivati lice, po ovom je vremenu to bilo baš krasno i svježe. A onda je i ona padala, padala je u mrak, crn i dubok mrak Ali evo opet snijega - bijel je i gostoljubiv, a svjetlo probija teške zastore poput oštra mača i netko je diže, ziba na mekanim rukama. "Zvat ću je Ursula”, reče Sylvie. "Što ti misliš?” "Sviđa mi se”, reče Hugh. Lice mu se pomoli u vidokrugu. Dotjeran brk i zalisci, dobrohotne zelene oči. "Dobro došla, medvjediću”, reče. Kraj početka


"Dobro došla, medvjediću.” Njezin otac. Imala je njegove oči. Hugh se, prema tradiciji, šetkao amo-tamo dugim Voyseyjevim sagom u hodniku na katu, nije imao pristup u samo središte zbivanja. Nije bio siguran što se točno događa iza vrata i bio je itekako zahvalan što ne mora poznavati tehničke pojedinosti porođaja. Sylvieni su krici upućivali na mučenje, ako ne i pravo klanje. Žene su nevjerojatno hrabre, mislio je Hugh. Pušio je cigaretu za cigaretom da obuzda bilo kakvu nemuževnu gadljivost. Bestrastni duboki tonovi doktora Fellowesa djelomice su ga uspokojavali, no njima je, nažalost, kontrapunkt davalo sudoperkino histerično keltsko blebetanje. Gdje je gospođa Glover? U ovakvu času kuharica može biti od velike pomoći. U njegovoj je rodnoj kući u Hampsteadu kuharica u kriznim trenutcima uvijekbila mrtva-hladna. U neko se doba čula poveća strka, znak velike pobjede ili velika poraza u bitki iza vrata spavaće sobe. Hugh se nije usuđivao ući bez poziva, a nisu ga ni zvali. Naposljetku doktor Fellowes širom otvori vrata rađaonice i objavi: "Imate krasnu i krepku kćerkicu. Zamalo je umrla”, doda kao da se naknadno sjetio. Hvala Bogu, mislio je Hugh, da se uspio vratiti u Lisjak prije nego što je snijeg zatrpao ceste. Sa sobom je brodom preko La Manchea kući dovukao sestru, poput mačke nakon duge noći u lumperaju. Na ruci mu je ostao prilično bolan ugriz i pitao se gdje mu je sestra stekla tu divljačku crtu. Kod dadilje Mills u dječjoj sobi u Hampsteadu sigurno nije. Izzie je i dalje nosila lažni vjenčani prsten, baštinu sramotnog tjedna koji je s ljubavnikom provela u pariškom hotelu, iako Hugh nije vjerovao da Francuzi, nemoralan narod, mare za takve sitnice. Na kontinent je otputovala u kratkim suknjama i s tvrdim slamnatim šeširićem (majka mu je dala potanki opis, kao da je Izzie kakva kriminalka), no vratila se u Worthovoj večernjoj haljini (što mu je često ponavljala, kao da bi to njega moglo impresionirati). Bilo je posve jasno i da ju je pokvarenjak i prije bijega već duže vrijeme iskorištavao jer se, bila Worthova ili ne, haljina napinjala po šavovima. Hugh je odbjeglu sestru naposljetku ukebao u Hotel d'Alsaceu u četvrti St Germain: izopačen endroit, smatrao je Hugh, ondje je preminuo Oscar Wilde, ne moraš ništa drugo znati da ti odmah bude jasno kakvo je to mjesto. Bilo je nedoličnog natezanja, ne samo s Izzie, nego i s bitangom iz čijeg ju je naručja iščupao prije nego što će je, unatoč dreci i otimanju, utrpati u elegantan Renaultov taksi s dvojim vratima kojemu je platio da čeka pred hotelom. Hugh je mislio da bi bilo lijepo imati automobil. Bi li si ga sa svojom plaćom mogao priuštiti? Bi b ga mogao naučiti voziti? Valjda nije bogzna kako teško.


Na brodu su jeli sasvim ukusnu srednje pečenu francusku janjetinu i Izzie je tražila šampanjac, a on je popustio jer ga je cijela priča s bijegom odveć izmorila da bi se upuštao u novu svađu. Bio je u napasti da je baci preko ograde, u tamnosive vode La Manchea. Iz Calaisa je brzojavio majci Adelaide i izvijestio je o Izzienoj nesreći jer je mislio da je najpametnije da je pripremi prije nego što joj najmlađa kći dođe na oči, u stanju koje je svima bilo bjelodano. Susjedi na večeri na brodu pretpostavib su da su bračni par i Izzie je dobila mnogo ljupkih kompbmenata na račun predstojećeg majčinstva. Hugh je zaključio kako je bolje da ti neznanci misle tako, koliko god to grozno bilo, nego da doznaju istinu. Stoga je tijekom cijele plovidbe silom prilika sudjelovao u besmislenoj lakrdiji u kojoj je morao zanijekati postojanje vlastite žene i djece i pretvarati se da mu je Izzie djetinja nevjesta. Praktički se sam prometnuo u zbkovca koji je zaveo još takoreći balavu djevojku (možda je pritom zaboravio da mu je vlastita supruga imala samo sedamnaest godina kad ju je zaprosio). Izzie se, naravno, radosno bacila u tu opsjenu pa je Hugha iz osvete nastojala dovesti u što neugodniju situaciju i oslovljavala ga s mon cher mari i sličnim iritantnim umiljavanjima. "Imate baš krasnu suprugu”, zahihotao se neki muškarac, Belgijanac, kad je Hugh izišao na zrak na palubu i priuštio si cigaretu poslije večere. "Još je takoreći u pelenama, a uskoro će postati majka. Tako je najbolje - kad ih uhvatite mlade - možete ih obbkovati kako vi hoćete.” "Odlično govorite engleski, gospodine”, rekao je Hugh, bacio opušak cigarete u more i otišao. Čovjeku s manje dostojanstva proradile bi šake. Silom prilika potukao bi se za čast domovine, no ne pada mu na pamet da se tuče za okaljanu čast svoje povodljive sestre. (Iako bi nedvojbeno bilo lijepo da ženu možeš obbkovati točno prema vlastitim potrebama, poput odijela koja šije po mjeri kod krojača u Jermyn Streetu.) Mučio se da nađe prave riječi za brzojav majci i naposljetku se odlučio za: BIT ĆU U HAMPSTEADU DO PODNEVA STOP ISOBEL JE SA MNOM STOP NOSEĆA JE STOP. Poruka je bila pribčno gola i možda je trebao potrošiti više novca na koji prilog da ga ublaži. Primjerice "nažalost”. Brzojav je (nažalost) djelovao suprotno od željenog učinka i kad su se iskrcab u Doveru, čekao ga je odgovor. NE DOVODI MIJE U KUĆU NI PO KOJU CIJENU STOP, a taj je završni stop nosio olovno breme izvjesnosti koja nije trpjela prigovor. Tako je Hugh ostao prilično zbunjen po pitanju što s Izzie. Kako god izgledala, još je i sama bila dijete, imala je samo šesnaest godina, nije ju mogao ostaviti na ulici. U želji da se što prije vrati u Lisjak, naposljetku ju je poveo sa sobom. Kad su napokon stigli, sleđeni poput snjegovića, u ponoć mu je vrata otvorila izbezumljena Bridget i rekla: "Joj, a ja sam se nadala da je liječnik.” Njegovo treće dijete samo što nije došlo na svijet. Došla, nježno pomisli i zagleda se u sićušno zgužvano lišce. Hugh je zapravo volio bebe. "Ali što ćemo s njom?” uzrujavala se Sylvie. "Pod mojim krovom neće roditi.” “Našim krovom.” "Morat će ga se odreći.” "Dijete nam je dio obitelji”, rekao je Hugh. "U žilama mu teče ista krv kao i mojoj djeci.” “Našoj djeci.” "Reći ćemo da je posvojče”, rekao je Hugh. "Rođak koji je ostao siroče. Ljudi neće ništa pitati, ta zašto bi?” Na kraju se dijete ipak rodilo pod krovom Lisjaka, dečko, a kad ga je Sylvie vidjela, nije ga mogla tek tako odbaciti. "Zapravo je presladak mališan”, rekla je. Sylvie su sve bebe bile preslatke. Izzie do kraja trudnoće nije smjela dalje od vrta. Drže je u zatvoru, rekla je, "kao grofa


Monte Crista”. Dijete je predala drugima čim se rodilo i više za nj nije pokazivala nikakvo zanimanje, kao da je sve zajedno - trudnoća, babinje -iritantna zadaća na koju su je prisilili, a sad je obavila svoje i može slobodno dići sidro. Nakon što se tjedan dana izležavala u krevetu dok ju je mrzovoljna Bridget dvorila, ukrcali su je u vlak za Hampstead, odakle su je pak otpremili u školu za dame u Lausannei. Hugh je imao pravo, nitko nije postavljao nikakva pitanja oko iznenadne pojave tog djeteta viška. Gospođa Glover i Bridget morale su prisegnuti da će čuvati tajnu, a prisegu je, bez Sylviena znanja, podmazala gotovina. Hugh je znao koliko novac vrijedi, ta ipak je bio bankar. A u profesionalnu su se diskreciju doktora Fellowesa valjda mogli pouzdati. "Roland”, reče Sylvie. "To mi se ime oduvijek sviđalo. Pjesan o Rolandu -bio je francuski vitez.” "Pretpostavljam da je poginuo u bitki?” reče Hugh. "Ta nije li tako s većinom vitezova?” Srebrni joj se zeko vrtio i blistao pred očima. Na bukvi je lišće plesalo, vrt je pupao, cvao i rodio plodovima da ona nije morala prstom maknuti. Nina-nana, mala beba spava, pjevušila joj je Sylvie. Beba će pasti, zipka skupa s njom. Ursulu ta prijetnja nije obeshrabrila, grabila je dalje svojim malim, ali neustrašivim putom uz svog druga Rolanda. Bio je milo dijete i Sylvie je trebalo duže vremena dok nije primijetila kako mu "fali daska u glavi”, kako je rekla Hughu kad se jedne večeri vratio kući poslije naporna dana u banci. Znao je da nema smisla Sylvie spominjati te financijske probleme, no katkad je maštao kako bi bilo da se vraća kući supruzi koju silno zanimaju poslovne knjige i bilance stanja, rast cijene čaja, kolebljivo tržište vune. Supruzi "oblikovanoj” prema njegovim potrebama, a ne lijepoj, pametnoj i pomalo zlovoljnoj ženi s kojom je u braku. Zatvorio se u jazbinu i sjeo za radni stol s velikim viskijem i malenom cigarom u nadi da će ga ostaviti na miru. Uzalud: Sylvie uđe kao vjetar i sjedne mu prekoputa, poput stranke koja u banci traži zajam i reče: "Mislim da je Izzieno dijete možda zaostalo.” Dotad je uvijek bio Roland, no sad kad ispada da s njim nešto nije u redu, opet je Izzien. Hugh je njezino mišljenje odbacio, no kako je vrijeme išlo, nije bilo dvojbe da Roland ne napreduje kao ostali. Učio je polako i kod njega očito nije bilo prirodne dječje znatiželje za svijet. Mogao si ga posjesti na prostirku ispred kamina s krpenom knjigom ili kompletom drvenih kocki i on bi pola sata poslije još ondje sjedio i sav sretan zurio u vatru (od koje su djeca bila dobro zaštićena) ili mačku Kraljičicu koja je sjedila kraj njega i bavila se svojom toaletom (od nje djeca baš i nisu bila zaštićena, a bila je itekako sklona zloćudnim ispadima). Rolandu si mogao zadati bilo kakvu jednostavnu zadaću i drage je volje naveliko donosio i nosio stvari djevojčicama i Bridget, a čak ga je i gospođa Glover znala slati po sitnice, vreću šećera iz smočnice ili drvenu kuhaču iz ćupa. Bilo je malo vjerojatno da će pohađati Hughovu negdašnju školu ili se upisati na njegov koledž, a Hughu se dječak zbog toga nekako još više omilio. "Možda bismo mu trebali nabaviti psa”, predložio je. "Pas je dječaku uvijek najbolji poticaj.” Stigao je Noštromo, krupna i prijateljski raspoložena životinja sklona čuvati i štititi druge i smjesta je razabrao da su mu povjerili važnu zadaću. Mali je bar krotak, mislio je Hugh, za razliku od njegove nesretne majke, ili pak njegove vlastite starije djece koja su se neprestano svađala. Ursula je, naravno, bila drukčija od svih. Bila je pozorna, kao da onim zelenim očicama koje su bile i njegove i njezine hoće upiti cijeli svijet. Zapravo je ulijevala nelagodu. Gospodin Winton štafelaj je postavio tako da gleda prema moru. Zasad je bio prilično


zadovoljan radom - plavim, zelenim i bijelim tonovima - i gustim smeđima - cornwallskog priobalja. Nekoliko je prolaznika zastalo na putu preko pješčane plaže da promotre sliku u radu. Nadao se pohvalama, ali uzalud. Obzorom je klizila malena flota sportskih jedrilica bijelih jedara, gospodin Winton je pretpostavljao da se utrkuju. Nanese malo cinkova bjelila na vlastiti naslikani obzor i odstupi da se podivi učinku. Gospodin Winton vidio je jahte, drugi bi možda vidjeli mrlje bijele boje. Zgodan bi im kontrast bile figure na obali. One dvije djevojčice koje marno grade dvorac od pijeska bile bi savršene. Gricne vršak kista dok je zurio u platno. Kako da to najbolje izvede, pitao se. Dvorac od pijeska predložila je Ursula. Trebaju sagraditi najbolji dvorac od pijeska svih vremena. Tako je živo prikazala tu pješčanu utvrdu - obrambene jarke i tornjiće i bedeme - da je Pamela gotovo već vidjela srednjovjekovne gospe s velovima kako mašu vitezovima dok na konjima klopoću preko pokretnog mosta (u tu će svrhu potražiti komad naplavljena drva). Na zadatak su prionule svim silama, iako su još bile u fazi teške inženjerije i kopale dvostruki obrambeni jarak koji će se u dogledno vrijeme, kad dođe plima, napuniti morskom vodom da spomenute gospe s velovima zaštiti od nasilne opsade (u koju će se nužno upustiti netko poput Mauricea). Svoga su prepokornoga posilnog Rolanda poslale da duž plaže traži ukrasne kamenčiće i nezaobilazni pokretni most. Bile su podalje na plaži od Sylvie i Bridget, koje su se udubile svaka u svoju knjigu dok je novorođenče Edward - Teddy - spavao na deki na pijesku pod zaštitom suncobrana. Maurice je kopao u lokvama među stijenama na drugom kraju plaže. Stekao je nove drugove, grube mjesne dječake s kojima je išao na plivanje i veranje po liticama. Mauriceu su dječaci bili samo dječaci. Još ih nije naučio ocjenjivati prema naglasku i društvenom položaju. Maurice je imao neku neuništivu crtu i za nj se nitko nikad nije brinuo, ponajmanje vlastita majka. Noštroma su, nažalost, ostavili kod Coleovih. Prema starodrevnom običaju, pijesak iz jarka nabacale su na humak u središtu, kao građevni materijal za buduću tvrđavu. Obje su se djevojčice već zajapurile i oznojile od napora pa su malo uzmaknule i zagledale se u tu bezobličnu gomilu. Pamela više baš i nije bila tako sigurna u tornjiće i bedeme, a gospe s velovima činile su se još manje vjerojatnima. Humak je Ursulu na nešto podsjećao, ali na što? Na nešto poznato, ali maglovito i neodredivo, puki obris u mozgu. Bila je sklona takvim osjetima, kao da nešto cima kakvu nevoljku uspomenu iz njezina skrovišta. Pretpostavljala je da je svima tako. Onda je taj osjećaj ustupio mjesto strahu, a i srhu uzbuđenja kakav te prožme kad je na pomolu grmljavinsko nevrijeme ili s mora prema obali nadolazi magla. Pogibao može biti bilo gdje, u oblacima, u valovima, malenim jedrilicama na obzoru, muškarcu koji slika za štafelajem. Odlučno otklipše do Sylvie da joj povjeri svoje strahove pa da je ona primiri. Ursula je bila neobično dijete, puno uznemirujućih misli, smatrala je Sylvie. Vječno je odgovarala na Ursulina tjeskobna pitanja - Što bismo učinili da se kuća zapali? U sudaru vlaka? Da rijeka poplavi? Sylvie je ustanovila da će te strahove bolje utišati praktičnim savjetima nego da ih odbaci kao nevjerojatne. (Ta mila, pokupili bismo svoje stvari i popeli se na krov dok voda ne opadne.) Pamela je dotle stoički nastavila kopati jarak. Gospodina Wintona potpuno je zaokupio precizni rad kistom koji je tražio Pamelin šešir sa širokim obodom. Kakva sretna podudarnost da su te dvije curice odlučile dvorac sagraditi baš usred njegove kompozicije. Mislio je da bi je mogao nazvati Kopačice. Ili Kopačice u pijesku. Sylvie je zadrijemala nad Tajnim agentom i nije joj bilo drago što je bude. "Što je?” upita.


Baci pogled niz plažu i ugleda Pamelu kako marljivo kopa. Dreka i divlji krici u daljini upućivali su na Mauricea. "Gdje je Roland?” upita. "Roland?” reče Ursula i ogleda se u potrazi za njihovim dragovoljnim robom, no nije ga nigdje vidjela. "Traži pokretni most.” Sylvie je sad već ustala i pogledom tjeskobno lutala po plaži. "Što?” "Pokretni most”, ponovi Ursula. Zaključili su da je u moru ugledao komad drva i poslušno ugazio da ga pokupi. Nije imao nikakvu pravu predodžbu o opasnosti i, naravno, nije znao plivati. Da je Noštromo bio na straži, zaplivao bi u valove ne mareći ni za kakvu pogibao i Rolanda dovukao natrag. U njegovoj odsutnosti, Archibald Winton, akvarelist-amater iz Birminghama, kako su ga opisale mjesne novine, pokušao je spasiti dijete (četverogodišnjeg Rolanda Todda, na odmoru s obitelji). Bacio je kist, zaplivao u more i dječaka izvukao iz vode, no nažalost, uzalud. Članak je bio uredno izrezan i u Birminghamu se čuvao kao dokaz važnosti. Do kraja nevelikoga novinskog stupca gospodin Winton postao je i junak i slikar. Maštao je kako skromno govori; "Ma to nije bilo ništa”, a - naravno - i nije bilo ništa jer nije nikoga spasio. Ursula je gledala kako gospodin Winton gazi natrag kroz valove s Rolandovim mlitavim tjelešcem na rukama. Pamela i Ursula mislile su da nastupa oseka, no dolazila je plima i već je punila jarak i zapljuskivala pješčani humak koji će uskoro zauvijek nestati. Mimo njih kotrljao se obruč bez vlasnika, tjerao ga je povjetarac. Ursula se zagledala prema pučini dok su iza nje na plaži razni neznanci pokušavali oživiti Rolanda. Pamela joj se pridružila i držale su se za ruke. Valovi su počeli oplahivati pijesak i pokrili im stopala. Da se bar nisu onako zagrijale za dvorac, mislila je Ursula. A činilo se da je to tako dobra zamisao. "Žao mi je zbog vašega maloga, milostiva gospođo Todd”, promumlja George Glover. Dodirne nevidljivu kapu na glavi. Sylvie je organizirala ekspediciju da vide žetvu. Moraju se trgnuti iz te drvene žalosti, rekla je. Naravno, ljeto im se nakon Rolandova utapanja stužilo. Činilo se da je Roland u odsutnosti veći nego kad je bio prisutan. “Tvoj mali?” promrmlja Izzie kad su Georgea Glovera pustile da ide dalje svojim poslom. Stigla je netom prije Rolandova sprovoda, u pomodnoj crnini, i plakala nad Rolandovim malenim bjesom: "Maleni moj, maleni moj.” "Bio je moj mali”, žestoko reče Sylvie. "Da se nisi usudila reći da je bio tvoj”, iako je s osjećajem krivnje znala da za Rolandom žali manje nego što bi žabla za svojim djetetom. No valjda je to prirodno? Sad kad ga više nema, svi su ga svojatali. (I gospođa Glover i Bridget skromno bi ga prisvojile da je njih itko slušao.) Hugha je gubitak "mabšana” teško pogodio, no znao je da zbog vlastite obitelji ne smije posustati. Izzie se zadržala, na Sylvieno nezadovoljstvo. Imala je dvadeset godina, "zaglavila” je kod kuće i čekala da je zasad nepoznati suprug oslobodi iz Adelaideinih "pandži”. U Hampsteadu se Rolandovo ime nije smjelo spominjati, a sad je Adelaide njegovu smrt proglasila "blagoslovom”. Hughu je bilo žao sestre, dok je pak Sylvie diljem kraja tražila za ženidbu poželjna zemljoposjednika s dovoljno tupoglava strpljenja da podnese Izzie. Po teškoj su jari pješačile preko polja, penjale se prijelazima preko ograda, gacale kroz potoke. Sylvie je bebu šalom privezala uza se. Beba je bila teško breme, iako možda ne tako teško kao košara za piknik koju je vukla Bridget. Noštromo je poslušno hodao uz njih, on nije bio pas koji bi trčao naprijed, radije se držao začelja. Još je bio zbunjen zbog Rolandova nestanka i pazio je da nikoga drugoga ne izgubi. Izzie je zaostajala, svaki tračak prvotnog žara za pastoralni


izlet odavno je splasnuo. Noštromo je davao sve od sebe da je požuri. Putovanje je prošlo u zlovolji, a ni piknik nakon njega nije ispao bolje jer se ispostavilo da je Bridget zaboravila spakirati sendviče. "Ta kako si to samo uspjela?” srdito je rekla Sylvie i tako su morale pojesti pitu sa svinjetinom koju je gospođa Glover namijenila Georgeu. ("Za Boga miloga, nemojte joj reći”, rekla je Sylvie.) Pamela se ogrebla na kupinovu grmu, Ursula je pala u koprive. Čak je i obično veseli Teddy kuhao od vrućine pa je bio nemiran. George je donio dva sićušna mlada kunića da ih vide i rekao: "Biste li ih željeli ponijeti kući?” a Sylvie je odbrusila: "Ne, hvala, George. Ili će uginuti, ili će se razmnožiti, a ni jedno ni drugo ne bi bila neka sreća.” Pamela je bila očajna i morali su joj obećati mačića. (Na Pamelino iznenađenje, obećanje su održali i na majuru Dvora doista nabavili mačića. Nakon tjedan dana dobio je šklopac i uginuo. Održali su pravi sprovod. "Ja sam ukleta”, nesvojstveno je melodramatično objavila Pamela.) "Onaj je orač veoma pristao, ne?” rekla je Izzie, a Sylvie je rekla: "Nemoj. Ni za živu glavu. Nemoj”, a Izzie je rekla: "Nemam pojma što hoćeš reći.” Popodne nije osvježilo i na kraju im nije bilo druge nego da se upute kući po istoj vrućini po kojoj su i doputovale. Već sva jadna zbog kunića, Pamela je stala na trn, a Ursulu je grana opalila po licu. Teddy je plakao, Izzie je psovala, Sylvie je rigala vatru, a Bridget je rekla da bi se najradije utopila u prvom potoku da to nije smrtni grijeh. "Gle ti njih”, smiješio se Hugh u znak pozdrava kad su doteturale kući. "Kako se zlatite od sunca.” "Joj, daj, molim te”, reče Sylvie i samo prođe mimo njega. "Idem gore prileći.” "Mislim da će večeras biti grmljavine”, reče Hugh. I bilo je. Ursula je imala lak san pa se probudila. Sklizne iz kreveta i otapka do tavanskog prozora, stane na stolicu da vidi van. Grmljavina je u daljini tutnjala poput topovske paljbe. Purpurno i zlokobno nabreklo nebo iznenada raskole rašlje munje. Načas obasjaju lisicu koja se zgurila nad nekim sitnim plijenom na travnjaku, kao da ju je uhvatila fotografova bljeskalica. Ursula je zaboravila brojiti pa je prasak groma, takoreći nad glavom, uhvati na prepad. Tako zvuči rat, pomisli ona. Ursula smjesta prijeđe na stvar. Bridget je rezala luk za kuhinjskim stolom i već je bila pripravna na suze. Ursula sjedne kraj nje i reče: "Bila sam u selu.” "O”, reče Bridget, taj je podatak nije ni najmanje zanimao. "Kupovala sam slatkiše”, reče Ursula. "U dućanu sa slatkišima.” "Zbilja?” reče Bridget. "Slatkiši u dućanu sa slatkišima? Tko bi rekao.” Dućan je držao štošta osim slatkiša, no druge stvari djeci iz Lisjaka nisu ništa značile. "Vidjela sam Clarencea.” "Clarencea?” reče Bridget. Na spomen svoga ljubljenoga prestane rezati. "Kupovao je slatkiše”, reče Ursula. "Prugaste peperminte”, doda vjerodostojnosti radi, pa reče: "Poznaješ Molly Lester?” "Poznajem,” oprezno reče Bridget, "ona radi u dućanu.” "Znaš, Clarence ju je ljubio.” Bridget ustane sa stolca, još s nožem u ruci. "Ljubio? Zašto bi Clarence ljubio Molly Lester?” "To je rekla i Molly Lester! Rekla je: ‘Zašto ljubiš mene, Clarence Dodds, kad svi znaju da si zaručen s onom sluškinjom koja radi u Lisjaku?’” Bridget je bila vična melodramama i petparačkim krimićima. Čekala je otkriće za koje je znala da slijedi. Ursula ga je i dala. "A Clarence je rekao: ‘0, misliš Bridget. Ona mi ništa ne znači. Prava


je rugoba. Samo je vučem za nos.’” Ursula je u ranoj dobi već bila napredna čitateljica i također je čitala Bridgetine romane pa je tako naučila jezik ljubica. Nož padne na pod s demonskim krikom. Irske su psovke pljuštale šakom i kapom. "Gad”, reče Bridget. "Podli zlikovac”, složi se Ursula. Bridget je zaručnički prsten, maleni prsten s umetnutim kamenjem ("dranguliju”) vratila Sylvie. Clarenceove nevine prosvjede nitko nije slušao. "Mogla bi poći u London s gospođom Glover”, Sylvie reče Bridget. "Znaš, za proslavu potpisivanja primirja. Mislim da su uveli kasne vlakove.” Gospođa Glover rekla je da ne kani ni blizu prijestolnice zbog gripe, a Bridget je rekla kako se toplo nada da će Clarence otići, ponajbolje s Molly Lester, pa će oboje dobiti Španjolku i umrijeti. Molly Lester, koja s Clarenceom nikad nije progovorila ni riječ više od nevinoga "Dobro jutro, gospodine, izvolite?” bila je na malenoj uličnoj proslavi u selu, no Clarence je doista otišao u London s dvojicom prijatelja i doista je umro. "No bar nitko nikoga nije gurnuo niza stube”, reče Ursula. "Što ti pak to znači?” reče Sylvie. "Ne znam”, reče Ursula. Doista nije znala. Sama je sebi stvarala pomutnju. Neprestance je sanjala kako leti i pada. Kad bi stala na stolicu da pogleda kroz prozor njihove sobe, katkad bi osjetila potrebu da se uspentra van i baci. Ne bi pala na tlo i rastepla se kao prezrela jabuka, nego je bila sigurna da bi je nešto uhvatilo. [Ali što, pitala se.) Ustezala se provjeriti tu teoriju, za razliku od Pameline sirote malene dame u krinolini koju je kroz taj isti prozor iz dosade bacio pakosni Maurice jednoga zimskoga predvečerja. Kad ga je čula kako se približava hodnikom - što su glasno nagovijestili indijanski ratni poklici - Ursula je svoju najdražu kraljicu Solange, pletaću lutku, brže-bolje tutnula pod jastuk, gdje je ostala na sigurnome u svom skloništu dok se nesretna dama u krinolini u defenestraciji razmrskala na crepovlju. "Samo sam htio vidjeti što će se dogoditi” poslije je Maurice cvilio Sylvie. "E, pa sada znaš”, rekla je ona. Prema Pamelinoj je histeričnoj reakciji na taj izgred bila nemalo netrpeljiva. "Usred rata smo”, rekla joj je. "Razbijeni ukras nije najgora katastrofa.” Pameli je bome bio. Da je Ursula Mauriceu dopustila da se domogne malene pletaće lutke od neslomljiva drva, dama u krinolini bi se spasila. Noštromo, koji će uskoro uginuti od štenećaka, te se noći uvukao u sobu i suosjećajno položio tešku šapu na Pamelin pokrivač, a onda je uz stenjanje zaspao na prostirci između njihovih kreveta. Sutradan je Sylvie, koju je zbog bešćutnosti prema djeci zapekla savjest, s majura Dvora dobavila još jednog mačića. Na majuru je mačića uvijek bilo napretek, a u okolici su funkcionirali kao svojevrsno platežno sredstvo jer su ih roditelji trampili za svakovrsne emocionalne boli ili postignuća - izgubljene lutke, položene ispite. Iako je Noštromo dao sve od sebe i skrbnički bdio nad mačićem, kod njih je proveo samo tjedan dana kad je Maurice na nj nagazio u žestokoj igri rata s Coleovim dečkima. Sylvie je hitro pokupila tjelešce i predala ga Bridget da ga odnese ne bi li njegove samrtne muke prošle negdje u pozadini. "Dogodilo se slučajno!” derao se Maurice. "Nisam vidio glupu beštiju!” Sylvie ga je pljusnula pa se rasplakao. Bilo ga je grozno vidjeti tako svog izvan sebe, stvarno je bilo slučajno i Ursula ga je htjela tješiti, no na to je samo pobjesnio, a Pamela je, naravno, prešla preko svih


civilizacijskih načela i pokušavala Mauriceu počupati svu kosu s glave. Coleovi su dečki davno zbrisali kući, gdje je staloženostbila dio kućnog reda. Katkad je bilo teže promijeniti prošlost nego budućnost. "Glavobolje”, reče Sylvie. "Ja sam psihijatar”, Sylvie je rekao doktor Kellet. "A ne neurolog.” "I snovi i noćne more”, mamila je Sylvie. Ursula pomisli kako ta soba nekako smiruje. Hrastova oplata, rasplamsala vatra, debeli sag s crveno-plavim uzorkom, kožnati naslonjači, pa čak i nesvakidašnji čajnik - sve joj je bilo nekako poznato. "Snovi?” reče doktor Kellet, uredno je zagrizao mamac. "Da”, reče Sylvie. "I mjesečarenje.” "Zar mjesečarim?” iznenađeno upita Ursula. "I neprestano ima nekakav deja vu", reče Sylvie, a riječi je izgovorila s dozom gnušanja. "Doista?” reče doktor Kellet i posegne za raskošnom lulom od morske pjene i istrese pepeo na rešetku kamina. Glava lule bila je u obliku Turčinove glave i nekako bliska, poput staroga kućnog ljubimca. “O" reče Ursula, "ja sam ovdje većbila!” "Vidite!” pobjedonosno reče Sylvie. "Hm...” zamišljeno reče doktor Kellet. Okrene se Ursuli i izravno joj se obrati. "Jesi li čula za reinkarnaciju?” "O, jesam, svakako”, oduševljeno reče Ursula. "Ja sam sigurna da nije” reče Sylvie. "Je li to katoličko učenje? A što je ono?” upita, pozornost joj odvrati nesvakidašnji čajnik. "To je samovar, iz Rusije”, reče doktor Kellet. "Iako nisam Rus, daleko od toga, iz Maidstonea sam, no posjetio sam Sankt Peterburg prije Revolucije.” Ursuli reče: "Bi li mi što nacrtala?” i prema njoj gurne olovku i papir, "Jeste li za čaj?” upita on Sylvie, koja je još zurila u samovar. Ona odbije, nepovjerljiva prema bilo kakvu uvarku koji nije iz porculanskog čajnika. Ursula dovrši crtež i preda ga na ocjenu. "Što je to?" upita Sylvie, virila je Ursuli preko ramena. "Nekakav prsten, ili kolut? Kruna?” "Ne,” reče doktor Kellet, "to je zmija s vlastitim repom u ustima.” Kimne u znak odobravanja i reče Sylvie: "Riječ je o simbolu kružnosti univerzuma. Vrijeme je umjetna tvorevina, u stvarnosti sve teče, nema ni prošlosti ni sadašnjosti, postoji samo ovaj trenutak.” "Kako aforistično”, kruto reče Sylvie. Doktor Kellet spoji vrhove prstiju pa na njih nasloni bradu. "Znaš,” reče Ursuli, "mislim da ćemo se sjajno slagati. Jesi li za keks?” Jedna ju je stvar zbunjivala. Na pomoćnom stoliću nije bilo fotografije Guya, koji je pao kod Arrasa, u bijelome kriketskom dresu. Nehotice - to je pitanje potezalo toliko drugih pitanja reče doktoru Kelletu: "Gdje je Guyeva fotografija?”, a doktor Kellet reče: "Tko je Guy?” Očito se čak ni u nepostojanost vremena nisi mogao pouzdati. "Običan Austin”, Izzie će. “Tourer za otvorenu cestu - ali ima četvora vrata - no daleko od toga da je skup kao Bentley, za boga miloga, doslovno je vozilo za raju u usporedbi s tvojim luksuzom, Hugh.” "Sigurno na kredit” reče Hugh. "Ni govora, plaćen odjedanput, gotovinski. Imam nakladnika, imam novca, Hugh. Za mene se više ne moraš brinuti.” Dok su se svi divili vozilu boje zrele višnje (ili nisu, u slučaju Hugha i Sylvie), Millie reče: "Moram ići, večeras imam plesnu priredbu. Hvala vam na krasnom čaju, gospođo Todd.”


"Dođi, ja ću te otpratiti”, reče Ursula. Na povratku kući izbjegla je utabani prečac na kraju vrta i došla zaobilaznim putom, izmaknuvši se Izzie koja je odjurila svojim autom. Izzie nemarno digne ruku u znak pozdrava. "Tko je to bio?” upita Benjamin Cole, biciklom se zabio u živicu da ga Austin ne ubije. Ursuli srce posrne i poskoči i prebaci se kad ga ugleda. Predmet njezine ljubavi! Zaobilaznim je putom pošla u malo vjerojatnoj nadi da bi mogla upriličiti "slučajan” susret s Benjaminom Coleom. I evo ga! Kakva sreća. "Izgubili su mi loptu”, neutješno je rekao Teddy kad se vratila u blagovaonicu. "Znam”, rekla je Ursula. "Možemo je poslije potražiti.” "Hej, sva si rumena i zajapurena”, reče on. "Nešto se dogodilo?” je li se što dogodilo, mislila je ona. Je li se što dogodilo? Samo me poljubio najzgodniji momak na cijelom svijetu, i to na moj šesnaesti rođendan. Otpratio ju je natrag, gurao je bicikl, i u neko su im se doba ruke dodirnule, lica porumenjela (živa poezija) i on je rekao: "Znaš da mi se zbilja sviđaš, Ursula” i onda je na licu mjesta, pred njezinim dvorišnim vratima (gdje svatko vidi), naslonio bicikl na zid i privukao je k sebi. Pa taj poljubac! Sladak i dug i mnogo ljepši nego što je očekivala, iako se poslije doista osjećala - pa da... zajapureno. Benjamin također, pa su se odmaknuli jedno od drugoga, blago u šoku. "Uf’, rekao je on. "Nikad prije nisam poljubio curu, nisam imao pojma da bi moglo biti tako... uzbudljivo.” Zatresao je glavom kao pas, kao da se samom sebi čudi kako nema riječi. To će joj, mislila je Ursula, ostati najbolji trenutak u životu, ma što joj se drugo ikad dogodilo. Pretpostavljala je da bi se još ljubili, no u tom su se trenutku iza okuke staze pojavila krparova kola i krparov je gotovo nerazumljiv sirenski jauk Staaarekrpeželjezoooooooo omeo njihovu novorođenu romansu. "Ne, nije se ništa dogodilo”, rekla je Teddyju. "Pozdravljala sam se s Izzie. Nisi vidio njezin auto. Svidio bi ti se.” Teddy slegne ramenima i gurne Augustove avanture sa stola i na pod. "Ovo je zbilja budalaština na kvadrat”, reče. Ursula uzme napola ispijenu čašu šampanjca kojoj je rub uresio crveni ruž i polovicu izlije u običnu čašu koju preda Teddyju. "Živjeli”, reče. Kucnu se čašama pa ih iskape. "Sretan rođendan”, reče Teddy. Kako divno živim ja! Glava sred zrelih jabuka; S loze grozdovi sočni U usta vino toče mi... "Što to čitaš?” sumnjičavo upita Sylvie. "Marvella.” Sylvie joj uzme knjigu i pomno pregleda stihove. "Prilično je bujan”, zaključi. "'Bujan’ - kako to može biti zamjerka?” Ursula se nasmije i zagrize jabuku. "Daj ne budi starmala”, uzdahne Sylvie. "Djevojkama to ne pristaje. Što ćeš izabrati kad se poslije praznika vratiš u školu - latinski? Grčki? Ne valjda englesku književnost? Ne vidim svrhu.” "Ne vidiš svrhu engleske književnosti?” "Ne vidim svrhu proučavanja engleske književnosti. Ta valjda se nju jednostavno čitaT’ Opet uzdahne. Nijedna joj kći nije bila nimalo slična. Sylvie se načas vratila u prošlost, pod vedro londonsko nebo, mirisala je proljetno cvijeće koje je netom osvježila kiša i čula smirujuć zveket Gablecove konjske opreme. "Možda uzmem žive jezike. Ne znam. Nisam sigurna. Još baš i nemam neki plan.”


"Plan?” Utihnule su. U tišinu bezbrižno došeće lisica, Maurice ju je vječno pokušavao ustrijeliti. Ili on nije tako dobar strijelac kao što misli, ili je lisica lukavija od njega. Ursula i Sylvie bile su sklonije potonjem mišljenju. "Tako je ljupka”, reče Sylvie. "I ima bajno kitnjast rep.” Lisica sjedne, kao pas kad čeka večeru, netremice je gledala Sylvie. "Nemam ništa”, reče Sylvie i okrene joj prazne dlanove da to dokaže. Ursula joj dobaci srčiku jabuke, nježno i odozdo, da ne poplaši zvjerčicu, a lisica otkaska za njom, nespretno je uzme u gubicu pa podvije rep i nestane. "Nema što neće pojesti”, reče Sylvie. "Kao Jimmy.” Pojavi se Maurice i obje ih preplaši. Preko ruke je nosio napetu novu purdeycu pa žudno reče: "Je li to bila ona prokleta lisica?” "Biraj riječi, Maurice”, ukori ga Sylvie. Diplomirao je i sad je bio kod kuće, čekao je početak vježbeničkog staža kod odvjetnika i naporno se dosađivao. Mogao bi raditi na majuru Dvora, predložila je Sylvie, ondje uvijek traže sezonske radnike. "Kao seljak u polju?” rekao je Maurice. "Zato ste mi priuštili skupe škole?” ("Zašto smo mu priuštili skupe škole?” rekao je Hugh.) "Daj me uči pucati”, reče Ursula, skoči i otare suknju. "Hajde, mogu uzeti tatinu staru pušku za pernatu divljač.” Maurice slegne ramenima i reče: "Pa može, ali cure ne znaju pucati, to je poznata stvar.” "Cure su krajnje nesposobne”, složi se Ursula. "Ama baš ništa ne znaju.” "Sad si sarkastična?” "Zarja?” "Za početnika sasvim dobro” nevoljko reče Maurice. Gađali su boce na zidu, nedaleko od šumarka. Ursula je imala mnogo više pogodaka od Mauricea. "Sigurno nisi nikad prije pucala?” "Što da ti kažem?” reče ona. "Ja brzo učim.” Maurice odjedanput okrene cijev puške od zida i prema rubu šumarka i prije nego što je Ursula stigla vidjeti u što cilja, povukao je okidač i nešto rastavio sa životom. "Napokon sam sredio tu nesretnu štetočinu”, pobjedonosno reče. Ursula se dade u trk, no već je izdaleka vidjela hrpicu crvenkastosmeđega krzna. Bijeli vršak prekrasnog repa blago zatreperi, no Sylviene lisice više nije bilo. Sylvie je zatekla na terasi, listala je časopis. "Maurice je ustrijelio lisicu”, reče. Sylvie zavali glavu na ležaljku od trske mireći se sa sudbinom. "To bi se kad-tad dogodilo”, reče. Otvori oči. Svjetlucale su od suza. Ursula majku nikad nije vidjela da plače. "Jednog ću ga dana razbaštiniti”, reče Sylvie, a pomisao na hladnokrvnu osvetu već joj je sušila suze. Na terasi se pojavi Pamela i upitno izvije obrve prema Ursuli, koja reče: "Maurice je ustrijelio lisicu.” "Nadam se da si ti ustrijelila njega”, reče Pamela. I mislila je ozbiljno. "Možda bih otišla dočekati tatu s vlaka”, reče Ursula kad Pamela uđe u kuću. Zapravo nije kanila dočekati Hugha. Još se od rođendana potajice sastajala s Benjaminom Coleom. Benom, kako ga je sad zvala. Na livadi, u šumi, na stazi. (Bilo gdje vani, reklo bi se. "Sva sreća da imate lijepo vrijeme za žnjaranje”, rekla je Millie, s mnogo klaunovskoga kešenja i dizanja i spuštanja obrva.) Ursula je otkrila da je odlična lažljivica. (No nije li to oduvijek znala?) Trebaš li što iz dućana? Ili Samo ću brati maline na stazi. Bi li bilo tako strašno kad bi ljudi znali? "Pa ja mislim da bi me tvoja mati dala ubiti”, rekao je Ben. ("Židov?” zamišljala je kako Sylvie kaže.) "A i moji roditelji”, rekao je. "Premladi smo.” "Kao Romeo i Julija”, reče Ursula. "Nesretni ljubavnici i tako to.” "Samo što mi nećemo umrijeti zbog ljubavi”, reče Ben.


"Zar bi to bio tako loš razlog?” mudrovala je Ursula. "Bi." Među njima su stvari već dobrano "uzavrele”, bilo je tu mnogo petljavih prstiju i stenjanja (s njegove strane). Mislio je da se neće još dugo moći "suzdržavati”, rekao je, no njoj baš i nije bilo jasno od čega bi se suzdržavao. Ne znači li ljubav da među njima nema nikakve zadrške? Pretpostavljala je da će se vjenčati. Bi li se morala obratiti? Postati "Židovka?” Otišli su na livadu i legli jedno drugomu u naručje. Bilo je veoma romantično, mislila je Ursula, samo što ju je livadna mačića škakljala, a od ivančica joj se kihalo. Da i ne spominje kako se Ben odjedanput pomaknuo i završio na njoj, pa joj je bilo kao da je u lijesu punom zemlje. Uhvatio ga je nekakav grč, mislila je da bi to mogao biti nagovještaj da će umrijeti od moždanog udara pa mu pomiluje kosu kao kakvu bolesniku i zabrinuto reče: "Je li ti dobro?” "Oprosti”, reče on. "Nisam to htio učiniti.” (Ali što je učinio?) "Morala bih natrag”, reče Ursula. Ustanu i jedno drugo očiste od trave i cvijeća prije nego što krenu kući. Ursula se pitala je li promašila Hughov vlak. Ben pogleda na sat i reče: "0, već su odavno doma.” (Hugh i gospodin Cole putovali su istim vlakom iz Londona.) Otišli su s livade i popeli se preko poljskog prijelaza na pašnjak stada muzara koji se protezao duž staze. Krave se još nisu vratile s mužnje. Pomogao joj je da siđe s prijelaza i opet se poljube. Kad se razdvoje, vide kako neki čovjek prelazi polje s druge strane, gdje se na nj nastavljao šumarak. Išao je prema stazi pohaban lik, možda kakva skitnica - šepao je koliko su ga noge nosile. Osvrne se, a kad ih ugleda, uzme još brže šepati. Spotakne se o busen trave, no brzo dođe k sebi i opet ustane, grabio je prema vratima. "Kakav sumnjiv čovo”, nasmije se Ben. "Da mi je znati što je radio?” "Večera je na stolu, debelo si zakasnila”, reče Sylvie. "Gdje si dosad? Gospođa Glover je opet pripremila onu svoju groznu teletinu a la Russe." "Maurice je ustrijelio lisicu?” reče Teddy, a lice mu je bilo slika i prilika razočaranja. I tako se razvila narogušena prepirka među svima za stolom, zbog obične ubijene lisice, mislio je Hugh. Najradije bi rekao da su lisice gamad, no nije htio dodatno raspirivati oluju osjećaja koja se digla. Umjesto toga reče: "Molim vas, nemojmo o tome za večerom, ovo je ionako teško probaviti.” No nisu se dali. Nastojao se ne obazirati na njih dok se probijao kroz teleće kotlete \'7bje li ih gospođa Glover ikad sama kušala, pitao se). Laknulo mu je kad ih prekine kucanje na vratima. "A, bojniče Shawcross,” reče Hugh, "molim vas, uđite.” "Joj, zaboga, ne želim vam smetati za stolom”, reče bojnik Shawcross, izgledao je kao da mu je neugodno. "Samo me zanimalo je li vaš Teddy vidio našu Nancy.” "Nancy?” reče Teddy. "Da”, reče bojnik Shawcross. "Nigdje je nema.” Više se nisu sastajali u šumarku, ni na stazi, ni na livadi. Kad su našli Nancyno tijelo, Hugh je uveo strogi redarstveni sat, a Ursulu i Bena ionako je morilo užasnuto grizodušje. Da su se vratili kući kad su trebali, da su preko polja prešli samo pet minuta prije umjesto da su otezali, možda bi je spasili. No kad su oni krivudavo krenuli natrag, Nancy je već bila mrtva, ležala je u kopanji za stoku na gornjem kraju polja. I tako je, baš kao i kod Romea i Julije, sve završilo smrću. Nancy je bila žrtva njihove ljubavi. "Jest strašno”, rekla joj je Pamela. "Ali ti nisi kriva, zašto se ponašaš kao da jesi?” Jer je bila. Sad je to znala. Nešto se raskolilo, slomilo, rašlje munje rasporile su nabreklo nebo.


U listopadu je za tromjesečje otišla k Izzie na nekoliko dana. Sjedile su u Ruskoj čajani u South Kensingtonu. "Klijentela im je silno desničarska,” reče Izzie, "no imaju neke upravo bajne palačinke.” Bio je tu i samovar. (Je li je potaknuo samovar, s odjecima doktora Kelleta? To bi bilo smiješno.) Dovršile su čajanku i Izzie je rekla: "Samo sekundicu pričekaj, idem napudrati nos. Traži račun, molim te.” Ursula ju je strpljivo čekala da se vrati kad se na nju odjedanput obruši strah, hitar kao grabežljiv jastreb. Strepnja od nečega nepoznatog, ali silno prijetećeg. Išlo je na nju usred uglađenog zveckanja žličica na tanjurićima. Ustane i prevrne stolicu. Zavrti joj se u glavi i pred licem joj se stvori maglena koprena. Poput prašine od bombi, pomisli, no ona nikad nije doživjela bombardiranje. Probije se kroz koprenu, van iz Ruske čajane na Harrington Road. Dade se u trk i samo je trčala dalje, u Brompton Road, a odatle, slijepo, u Egerton Gardens. Tu je već nekad prije bila. Nikad tu prije nije bila. Uvijek je postojalo nešto tik izvan vidokruga, odmah iza ugla, nešto što nikad neće uspjeti uloviti - nešto što je lovilo nju. Bila je i lovac i lovina. Poput lisice. Išla je dalje i onda se preko nečeg spotaknula, pala je ravno na nos. Bol je bio nevjerojatan. Sve je bilo puno krvi. Sjedne na pločnik i u agoniji od svega toga brizne u plač. Nije primijetila da na ulici ikoga ima, ali tada joj sleđa neki muški glas reče: "0, jao, kako ste se unesrećili. Dajte da vam pomognem. Taj vam je krasni tirkizni šal sav krvav. Jesam li pogodio boju, ili je to akvamarin? Ja se zovem Derek, Derek Oliphant.” Glas joj je bio poznat. Glas joj je bio nepoznat. Prošlost kao da je procurila u sadašnjost, kao da je negdje neka greška. Ili je to budućnost curila u prošlost. Kako god okrene, bilo je kao u noćnoj mori, kao da je mračni krajolik njezine duše izišao na vidjelo. Svijet se posuvratio. Vrijeme je razglobljeno, nema što. Teturavo stane na noge, no nije se usudila osvrnuti. Nije marila za grozan bol, samo je trčala dalje. Stigla je do Belgravije kad je napokon potpuno posustala. I ovdje, pomisli. I ovdje je već prije bila. Nikad prije nije ovdje bila. Predajem se, pomisli. Što god bilo, neka me uzme. Padne na koljena na tvrdi pločnik i stisne se u kuglicu. Lisica bez jazbine. Zacijelo se onesvijestila jer kad otvori oči, ležala je u krevetu u sobi izbijeljenih zidova. Imala je velik prozor i kroz prozor je vidjela divlji kesten kojemu još nije otpalo lišće. Okrene glavu i ugleda doktora Kelleta. "Slomila si nos”, reče doktor Kellet. "Mislili smo da te sigurno netko napao.” "Nije”, reče ona. "Pala sam.” "Našao te neki župnik. Taksijem te odveo u bolnicu St George.” "Ali što ćete vi ovdje?” "Javio mi se tvoj otac”, reče doktor Kellet. "Nije znao komu bi se drugomu obratio.” "Ne shvaćam.” "Pa, kad si stigla u St George, nisi prestajala vrištati. Mislili su da ti se dogodilo nešto strašno.” "Ovo nije St George?” "Nije”, blago reče on. "Ovo je privatna klinika. Odmor, dobra hrana i tako dalje. Imaju krasan park. Ja uvijek mislim da krasan park dobro dođe, a ti?” "Vrijeme nije kružno”, reče ona doktoru Kelletu. "Nego je kao... palimpsest.” "Ajoj” reče on. "To zvuči veoma nezgodno.” "A uspomene su katkad u budućnosti.” "Ti si stara duša”, reče on. "Sigurno ti je teško. No još je cijeli život pred tobom. Moraš ga poživjeti.” Nije ju liječio, otišao je u mirovinu, rekao je, samo joj je "došao u posjet.”


U sanatoriju se osjećala kao da boluje od blage sušice. Danju je sjedila na sunčanoj terasi i čitala bezbrojne knjige, a bolničari su joj nosili hranu i piće. Lutala je kroz park, uglađeno razgovarala s liječnicima i psihijatrima, čavrljala s ostalim pacijentima (bar sa svoga kata. Pravi su luđaci bili na tavanu, kao gospođa Rochester). Čak je u sobi imala svježe cvijeće i zdjelu jabuka. Boravak joj sigurno masno plaćaju, mislila je. "Ovo je sigurno veoma skupo” rekla je Hughu kad je došao u posjet, a često ju je posjećivao. "Izzie plaća”, reče on. "Nije se dala odgovoriti.” Doktor Kellet zamišljeno zapali svoju lulu od morske pjene. Sjedili su na terasi. Ursula je mislila kako ne bi imala ništa protiv da tu ostane do kraja života. Bilo je bajno neizazovno. “Kad bih imao dar proroštva i znao sva otajstva i sve spoznanje..." reče doktor Kellet. "... I kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a Ijubavi ne bih imao - ništa sam", uskoči Ursula. "Naravno, caritas je ljubav. No ti to znaš.” "Nisam bez milosrđa”, reče Ursula. "Zašto citiramo Poslanicu Korinćanima? Mislila sam da ste budist.” "Ma ja nisam ništa”, reče doktor Kellet. "A usto sam i sve, naravno”, doda -prilično nedorečeno, smatrala je Ursula. "Pravo je pitanje,” reče on, "imaš li dovoljno?” "Dovoljno čega?” Doista je izgubila nit razgovora, no doktora Kelleta zaokupili su zahtjevi lule i nije odgovarao. Prekine ih čaj. "Ovdje imaju odličnu čokoladnu tortu”, reče doktor Kellet. "Sad ti je sasvim dobro, medvjediću?” reče Hugh dok joj je nježno pomagao da uđe u auto. Došao je po nju Bentleyjem. "Jest”, reče ona. "Svakako.” "Fino. Idemo doma. Bez tebe kod kuće nije isto.” Potratila je previše dragocjenog vremena, ali sad ima plan, mislila je dok je ležala u mraku, u vlastitu krevetu u Lisjaku. Plan će uključivati snijeg, nema dvojbe. Srebrnoga zeku, rasplesano zeleno lišće. I tako dalje. Njemački, ne klasične predmete, a poslije tečaj stenografije i strojopisa, možda će usput učiti i esperanto, za svaki slučaj, ako se utopija ostvari. Učlanit će se u mjesni streljački klub i negdje prijaviti na natječaj za uredski posao, štedjet će novac -bez ikakvih ispada. Ne želi privlačiti pozornost, poslušat će očev savjet, iako joj ga još nije dao, čuvat će glavu i neće se zalijetati. A tada, kad bude spremna, imat će od čega živjeti kad se uvuče duboko u srce zvijeri, pa će odande iščupati crni tumor koji ondje iz dana u dan samo buja. I onda će jednog dana šetati duž Amalienstrasse i zastati ispred Photo Hofjmanna i zagledati se u Kodake i Leice i Voigtlandere u izlozima pa će otvoriti vrata prodavaonice i čuti zvonce koje će objaviti njezin dolazak djevojci za pultom koja će vjerojatno reći Guten Tag, gnadiges Fraulein, ili će možda reći Grujš Gott jer je godina 1930., kad te ljudi još mogu pozdraviti s Grujš Gott ili Tschuss umjesto beskrajnih Heil Hitler i smiješnoga vojničkog salutiranja. Pa će Ursula pružiti svoj stari Kodak Brownie i reći: "Nikako ne uspijevam namotati film”, a živahna će sedamnaestogodišnja Eva Braun reći: "Dajte da ja pogledam.” Srce joj se nadimalo od uzvišene svetosti svega toga. Oko nje je sve odisalo predstojanjem. Bila je i ratnica i blistavo koplje. Bila je mač koji se ljeska duboko u noći, sulica svjetla koja probija mrak. Ovaj put neće biti nikakve pogreške. Kad su svi zaspali i kuća je utihnula, Ursula ustane iz kreveta i popne se na stolicu kraj otvorena prozora u malenoj tavanskoj sobi.


Vrijeme je, pomisli. Negdje suosjećajno otkuca sat. Mislila je na Teddyja i na gospođicu Woolf, na Rolanda i malenu Angelu, na Nancy i Sylvie. Mislila je na doktora Kelleta i Pindara. Budi što jesi kad spoznaš što to jest. Sad je znala što je to. Bila je Ursula Beresford Todd i bila je svjedok. Raskrili ruke prema crnom šišmišu pa polete jedno prema drugomu i zagrle se u zraku poput davno izgubljenih duša. Ovo je Ijubav, pomisli Ursula. A tko vježba, taj i uvježba.

Budite junaci


Prosinac 1930. Ursula je znala sve 0 Evi. Znala je koliko voli modu i šminku i tračeve. Znala je da zna sklizati i skijati i da obožava plesati. I tako je Ursula s njom čeznutljivo razgledavala skupe oprave kod Oberpollingera prije odlaska u kavanu na kavu i kolače, ili na sladoled u Englischer Gartenu, gdje bi sjedile i gledale djecu na vrtuljku. Išla je na klizalište s Evom i njezinom sestrom Gretl. Braunovi su je pozvali na večeru. "Tvoja je prijateljica Engleskinja veoma draga”, Evi je rekla Frau Braun. Rekla im je da usavršava njemački prije nego što se kod kuće skrasi kao nastavnica. Na tu je predodžbu Eva uzdisala od dosade. Eva je obožavala pozirati i Ursula je svojim Kodak Browniejem snimila mnogo, mnogo njezinih fotografija, a zatim su večeri provodile lijepeći ih u albume i diveći se raznim pozama koje bi Eva zauzela. "Trebala bi glumiti u filmovima”, Ursula je rekla Evi, a njoj je to smiješno laskalo. Ursula se na brzu ruku uputila u živote zvijezda, holivudskih i britanskih baš kao i njemačkih, te najnovije pjesme i plesove. Bila je starija žena koja je pokazivala zanimanje za poletarku. Uzela je Evu pod svoje okrilje, a Evu je nova sofisticirana prijateljica oborila s nogu. Ursula je znala i kako je Eva zatreskana u svoga "starijeg muškarca” kojeg je zatelebano gledala i za kojim je klipsala, sjedila u restoranima i kavanama zaboravljena u kutu dok je on vodio beskrajne razgovore 0 politici. Eva ju je počela voditi na ta okupljanja - na kraju krajeva, Ursula joj je bila najbolja prijateljica. Evi je jedina želja bila da bude blizu Hitlera. A to je i Ursuli bila jedina želja. Ursula je znala za Berg i za bunker. I zapravo je toj lakomislenoj djevojci činila veliku uslugu time što joj se uvukla u život. I eto, baš kako su se navikli da se Eva mota oko njih, privikli su se i na pojavu njezine malene prijateljice Engleskinje. Ursula je bila ugodna osoba, bila je djevojka, nitko i ništa. Tako se udomaćila da se nitko ne bi iznenadio kad bi se pojavila sama i zadivljeno se smijuljila pred tobožnjim velikanom. On je na obožavanje reagirao nehajno. Sigurno je velika stvar kad si do te mjere pun samopouzdanja. Ali, ti bokca, bilo je dosadno. Za stolovima u Cafe Hecku ili Osteriji Bavaria mlatili su praznu slamu da je sve frcalo. S tog je gledišta bilo teško povjerovati da će Hitler za koju godinu poharati svijet. Bilo je hladnije nego obično za to doba godine. Sinoć je Miinchen zabijelio lagan posip snijega, poput šećera u prahu na božićnim pitama sa sušenim voćem gospođe Glover. Na Marienplatzu je stajao golem bor i sve je krasno mirisalo na iglice i pečene kestene. Blagdanski dotjerani Miinchen izgledao je tako bajkovito da mu Engleska nije bila ni do koljena. Studeni je zrak krijepio pa je prema kavani hodala začudno odlučno, radovala se šalici Schokolade, vruće i guste od tučenog vrhnja. Unutra je kavana bila zadimljena i prilično neugodna nakon iskričave hladnoće vani. Žene su nosile bunde i Ursula požali što sa sobom nije ponijela Sylvien nerc. Njezina ga majka nikad nije nosila i danas je trajno visio u ormaru s kuglicama protiv moljaca. On je sjedio za stolom na kraju prostorije, u krugu uobičajenih učenika. Bašsu ružna družina, pomisli ona i u sebi se nasmije. “Ah. Unsere Englische Freundin’’, reče on kad je ugleda. “Guten Tag, gnadiges Fraulein.” Jedva primjetnim trzajem prsta potjera golobrada pobočnika sa stolice prekoputa i ona sjedne. Doimao se razdražljivo.


Es schneit, reče ona. Pada snijeg. On pogleda kroz prozor kao da nije primijetio kakvo je vrijeme. Jeo je Palatschinken. Izgledale su ukusno, no kad im žurno priđe konobar, ona uz vruću čokoladu naruči Schwarzwalder Kirschtorte. Bila je da prste poližeš. “Entschuldigung", promrmlja ona i posegne u torbu da iskopa rupčić. Čipkani rupčić s Ursulinim inicijalima "UBT”, Ursula Beresford Todd, u monogramu, Pammyn rođendanski dar. Uglađeno otare mrvice s usana pa se opet sagne da vrati rupčić u torbicu i izvuče teški predmet koji se ondje gnijezdio. Očev stari vojni revolver iz Velikog rata, Webley Mk V. Ohrabri si junačko srce. “Wacht auf tiho reče Ursula. Riječi Fuhreru privuku pozornost i ona reče: “Es nahetgen dem Tag.” Pokret je za vježbu ponovila stotinu puta. Jedan hitac. Sve je stvar brzine, no ipak, kad izvuče pištolj i uperi mu ga u srce, kao da se u mjehuriću zamrznutom u vremenu načas sve zaustavi. “Fuhrer", reče i razbije čaroliju. “FurSie." Oko stola su trzali pištolje iz korica i perili ih u nju. Jedan dah. Jedan hitac. Ursula stisne otponac. I tu padne mrak.

Snijeg


11. veljače lgio. Kuc, kuc, kuc. Kucanje na vratima spavaće sobe uplelo se u san koji je Bridget sanjala. U snu je bila kod kuće u grofoviji Kilkenny i na vrata je lupao duh njezinoga sirotoga pokojnog oca koji se htio vratiti svojoj obitelji. Kuc, kuc, kuc! Probudila se sa suzama u očima. Kuc, kuc, kuc. Netko je doista na vratima. "Bridget, Bridget?” pred vratima žustro šapće gospođa Todd. Bridget se prekriži, vijesti usred noći nikad nisu dobre. Je li gospodina Todda u Parizu snašla kakva nesreća? Ili su se Maurice ili Pamela razboljeli? Iskobelja se iz kreveta na ledenu hladnoću tavanskog sobička. U zraku je mirisala snijeg. Otvori vrata spavaće sobe i zatekne Sylvie kako se previja, zrela poput komuške koja će se svaki čas rasprsnuti. "Beba dolazi prije vremena”, reče. "Možeš li mi pomoći?” "Ja?” cikne Bridget. Bridget je imala samo četrnaest godina, ali znala je mnogo o bebama, i to mahom loše stvari. Rođenu je majku gledala kako umire pri porođaju, no to gospođi Todd nikad nije rekla. Sad očito nije trenutak da to spomene. Pomogne Sylvie niza stube do njezine sobe. "Nema smisla da pokušamo javiti doktoru Fellowesu”, reče Sylvie. "Kroz ovaj se snijeg nikad neće probiti.” "Marijo, majko Božja”, zaskviči Bridget kad se Sylvie spusti na sve četiri, poput životinje, i zastenje. "Beba dolazi, žao mi je”, reče Sylvie. "Vrijeme je.” Bridget je nagovori da se vrati u krevet i tako počnu njihove duge i samotne noćne muke. "Joj, milostiva,” odjedanputzavikne Bridget, "ajme, sva je plava.” "Curica?” "Pupkovina joj se smotala oko vrata. Joj, Isuse Kriste i svi sveti, sirotica mala, udavila se, pupkovina ju je udavila.” "Moramo nešto poduzeti, Bridget. Što možemo?” "Joj, milostiva gospođo Todd, izgubili smo je. Umrla da nije ni zaživjela.” "Ne, ne može to tako”, reče Sylvie. Digne se u sjedeći položaj na bojištu krvavih, crveno-bijelih plahti, dijete se još držalo na svojoj pupčanici. Dok se Bridget ucviljeno glasala, Sylvie istrgne ladicu svoga noćnog stolića i mahnito je prekopa. "Joj, gospođo Todd”, jadikovala je Bridget, "ležite, nema tu pomoći. Joj meni, da je bar gospodin Todd tu.” "Tiho”, reče Sylvie i uvis digne svoj trofej - na svjetlu svjetiljke blistale su kirurške škare. "Moraš biti pripravan”, protisne. "Drži dijete blizu svjetiljke da vidim. Brzo, Bridget. Ne smijemo gubiti vrijeme.” Rec, rec. Tko vježba, taj i uvježba. Prostrane suncem obasjane visoravni Sjedili su za stolom u kutu pivnice u Glasshouse Streetu. Na Piccadillyju ih je iskrcao narednik američke vojske koji ih je povezao kad ih je vidio kako autostopiraju uz cestu pred Doverom. Progurali su se na američki brod za transport vojnika u Le Havreu da ne moraju dva dana čekati let. Možda su tehnički odsutni bez dopusta, no obojici se fućkalo. Od Piccadillyja im je to bila treća pivnica i složili su se da su obojica veoma pijani i da se mogu još dobrano napiti. Bila je subota navečer i lokal je bio krcat. Nosili su odore pa cijelu noć nisu platili nijedno piće. U zraku je još bilo olakšanje pobjede, ako već ne i euforija.


"Pa,” reče Vic i digne čašu, "živio povratak.” "Uzdravlje”, reče Teddy. "Živjela budućnost.” Srušili su ih u studenome '43. i otpremili u Stalag Luft VI. na istoku. Nije mu bilo loše, moglo im je biti gore, mogao je biti Rus - s Rusima su postupali kao sa stokom. No onda su ih početkom veljače usred noći digli s ležajeva poznatim “Raus! Raus!" i potjerali na marš prema zapadu, u suprotnom smjeru od Rusa koji su nadirali. Još dan-dva i oslobodili bi ih, što im se činilo kao osobito okrutna igra sudbine. Slijedili su tjedni marša na rubu gladi, po ledenoj studeni, najčešće na minus dvadeset stupnjeva. Vic je bio prilično drzak narednik, navigator Lancaster a oborena iznad Ruhra. Rat te dovede u čudnu družbu. Na maršu su jedan drugoga tjerali dalje. To im je drugarstvo gotovo sigurno spasilo život, zajedno s veoma rijetkim paketima Crvenoga križa. Teddyja su oborili nedaleko od Berlina, u posljednjem se trenutku uspio izvući iz pilotske kabine. Pokušavao je ravnati avion da posadi osigura kakvu-takvu priliku za skok. Kapetan ne napušta brod dok svi ostali ne odu. Isto prešutno pravilo vrijedi i za bombardere. Halifax je gorio po cijeloj dužini i on se pomirio s činjenicom da je otpisan. Hvatao ga je neki osjećaj lakoće, srce mu se nadimalo i odjedanput je znao da će sve biti u redu, da će se smrtbrinuti za nj kad dođe. No smrt nije došla jer je njegov radiotelegrafist Australac dopuzao u pilotsku kabinu, Teddyju pričvrstio padobran na leđa i rekao: "Bježi, gade glupi.” Više ga nikad nije vidio, više nikad nije vidio nikoga od posade, nije znao jesu li živi ili mrtvi. Iskočio je u posljednjem času, padobran mu se jedva stigao otvoriti prije nego što se prizemljio i sreća njegova da je slomio samo gležanj i zapešće. Otpremili su ga u bolnicu i došao je mjesni Gestapo i uhitili su ga na odjelu uz besmrtne riječi: "Za vas je rat gotov” - taj je pozdrav čuo takoreći svaki zrakoplovac kad bi ga zarobili. Uredno je ispunio svoj zarobljenički karton i čekao pismo od kuće, ali ništa nije stizalo. Dvije je godine živio u nedoumici ima li ga Crveni križ na popisu zarobljenika i zna li itko kod kuće da je živ. Bili su na cesti negdje pred Hamburgom kad je rat završio. Vic je s velikim užitkom rekao čuvarima: “Ach so, mein Freund, fur sie derKrieg istzu ende." "Dakle, Tede, jesi uspio doći do svoje cure?” upita Vic kad je Teddy umiljavanjem nagovorio gazdaricu za šankom da mu dopusti da telefonira iz gostionice. "Jesam”, nasmije se on. "Izgleda da su mislili da sam mrtav. Mislim da nije povjerovala da ja zovem.” Nakon pola sata i još dvije runde, Vic reče: "Pozor, Tede. Kako se osmjehuje, rekao bih da bi žena koja je upravo ušla mogla biti tvoja.” "Nancy”, tiho za sebe reče Teddy. "Volim te”, bez glasa mu izgovori Nancy preko buke. "0, dovela je i prijateljicu za mene, baš je pažljiva”, reče Vic, a Teddy se nasmije i reče: "Pazi što govoriš, to mi je sestra.” Nancy joj je tako čvrsto stiskala ruku da ju je boljelo, ali bol joj nije ništa značio. Tu je, stvarno je tu, sjedi za stolom u londonskoj pivnici, pije englesko pivo, on glavom i bradom. Nancy se ote neki čudan krkljaj, a Ursula zatomi krik. Bile su poput dviju Marija, zanijemjele pred Uskrsnućem. Tad ih Teddy ugleda i osmijeh mu rascijepi lice. Skoči na noge i zamalo prevrne čaše na stolu. Nancy se probije kroz gužvu i ovije mu ruke oko vrata, no Ursula ostane na mjestu, odjedanput u brizi da će sve to nestati ako se pomakne, da će joj se taj cijeli sretni prizor pred očima razmrskati na komadiće. No tada pomisli ne, ovo je stvarno, ovo je istina i nasmije se od jednostavne radosti kad Teddy pusti Nancy tek toliko da stane na pozor i obješenjački salutira


Ursuli. Dovikne joj nešto s drugog kraja pivnice, no riječi mu se u žamoru izgube. Mislila je da je rekao "Hvala ti”, ali možda se prevarila.

Snijeg


11. veljače lgio. Gospođa Kolja damski je pijuckala je čašu vrućeg ruma - bar se nadala da je damski. Bila joj je treća po redu i već je iznutra isijavala. Krenula je pomoći nekoj rodilji, ali zbog snijega se morala skloniti u separe Plavog lava pred Chalfont St Peterom. Inače joj na pamet ne bi palo da kroči u takav lokal, osim u nuždi, no u separeu je buktjela vatra, a društvo se pokazalo iznenađujuće srdačnim. Mjedeni ukrasi s konjske orme i bakreni vrčevi blistali su i svjetlucali se. Javna točionica, gdje je piće veoma obilno teklo, bila je sve u svemu raspojasanija. Upravo se orila pjesma i gospođa Kolja se iznenadi kad primijeti da nožnim prstima udara takt. "Da vidite snijeg”, gazda se nagne preko uglačane širine mjedene ploče šanka. "Možda se svi skupa danima nećemo maknuti odavde.” "Danima?” "Slobodno naručite još koju kapljicu ruma. Teško da ćete noćas ikamo poći.”


Zahvale Željela bih zahvaliti sljedećim osobama: Andrewu Janesu (Nacionalni arhiv u Kewu) dr. Juliet Gardiner potpukovniku M. Keechu, BEM, Kraljevskoga korpusa za veze dr. Perttiju Ahonenu (Odsjek za povijest, sveučilište u Edinburghu) Frederike Arnold Annette Weber. Zahvalila bih i svom agentu Peteru Strausu, te Larryju Finlayju, Marianne Velmans, Alison Barrow i svima u Transworld Publishers, kao i Camilli Ferrier i svima u agenciji Marsh. Želite li doznati više o pisanju ove knjige (uključujući i bibliografiju), molim vas da posjetite moju internetsku stranicu www.kateatkinson.co.uk.


O autorici Kate Atkinson prvim je romanom Behind the Scenes at the Museum (prevedenim u Hrvatskoj kao Iza kulisa u muzeju) osvojila nagradu Whitebread (danas Costa) za knjigu godine, a istu je nagradu osvojila još dvaput, u kategoriji romana, za Život za životom (2013) i A God in Ruins (2015). U četiri nedavna bestselera protagonist joj je privatni istražitelj Jackson Brodie: Case Histories (Povijesti slučajeva), One Good Turn, When WiII There Be Good News? i Started Early, Took My Dog. Od godine 2011. nositeljica je Reda Britanskog Carstva.


O prevoditeljici Vlatka Valentić rođena je 1972. u Zagrebu. Bavi se književnim i televizijskim prevođenjem s francuskog i engleskog jezika. Društvo hrvatskih književnih prevodilaca joj je 2002. dodijelilo godišnju nagradu za prijevod romana Vila karabinka Daniela Pennaca (SysPrint 2001.).


1 Stajao je pred dugim zrcalom pričvršćenim na zid između dva prozora i promatrao vlastitu sliku, veoma naočita i veoma mlada muškarca, ni visoka ni niska, kose plavkasta sjaja poput kosova perja. (Colette, Cheri) 2 [njem.] Kad je napustio prostoriju, obitelj nije znala kako bi protumačila taj prizor.


Turn static files into dynamic content formats.

Create a flipbook
Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.