Zarucnica

scan: один obrada: plavka

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA dvjestoosamdesetprva Naslov izvornika The Girlfriend Copyright © Michelle Frances 2017 Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2018.

Urednik Zoran Maljković Nakladnik Mozaik knjiga Za nakladnika Bojan Vidmar Glavni urednik Zoran Maljković Grafički urednik Ivica Jandrijević Oblikovanje naslovnice Ivica Jandrijević Fotografija na naslovnici © Shutterstock Tisak Denona, Zagreb, svibanj 2018.

2

Michelle Frances

Zaručnica S engleskoga preveo OZREN DOLEŽAL

3

Za mamu – zbog ljubavi prema književnosti i Za tatu – zato što uvijek ima lijepu riječ.

4

Ponedjeljak, 2. ožujka

V

olim svoga sina. To je jedino važno. Nije bilo bitno što se sprema učiniti nešto neizrecivo. Pružila joj se prilika, tračak svjetlosti u crnilu proteklih, tjeskobnih mjeseci i Laura je znala da tu priliku mora iskoristiti. Nad odlukom se satima mučila, ali sada, kada je bila donesena i konačna, preplavila ju je bujica užasa zbog onoga što se sprema izgovoriti. Riječi koje će je skrhati u komadiće. Bit će to prvi put.

Nakratko je promislila treba li govor najprije uvježbati, ali riječi – ta riječ – nije se još pravilno uobličila u njezinoj glavi. Nagon joj je govorio da je grubo odbaci što dalje od sebe.

Prišavši umivaoniku u kupaonici preko puta njegove bolničke sobe, pogleda se u zrcalo na zidu iznad slavine. Brzinska provjera je li joj duša iza umornih, plavih očiju još neukaljana, ipak je utješi. Nema pulsirajućih zelenih šarenica, niti demonski suženih zjenica. Izgledala je, međutim, iscrpljeno i ostala je preneražena vidjevši koliko je ostarjela. Oko očiju i usana pojavile su joj se nove bore. Povrh toga, bila je tu i neka tuga, duboko beznađe, koje je očajnički pokušavala držati pod nadzorom u ovoj novoj, skupoj bolnici s najboljim liječnicima koje je mogla pronaći i svojom krhkom nadom. Na trenutak je zaboravila na ono što se spremala učiniti i mislila samo na ono što se uskoro imalo dogoditi. Srcobolja je bila tjelesna sila koja ju je presavila u struku, natjeravši je da se grčevito uhvati za umivaonik. Nakon nekoliko sekundi, ponovno se uspravila.

Ništa se nije promijenilo.

Cherry se danas vratila. Laura je sve provjerila i zrakoplovi iz Meksika obično su na Heathrow slijetali rano ujutro. Pogledala je na sat.

Možda je do sada već stigla do svog stana u Tootingu.

Podigavši telefon, stegnulo joj se grlo, ali progutala je knedlu. Morala je to učiniti kako treba. Svaka bi majka učinila to isto, neprestano je u sebi ponavljala, kao neku magičnu formulu koja će joj pomoći izdržati do kraja.

Pažljivo je otipkala broj. Naizmjence su je zapljuskivali valovi hladnoće i znoja, bacani agonijom kroz koju je prolazila. Njezin će život 5

uskoro biti okončan. Život koji je imao smisla. Držeći mobitel objema rukama da zaustavi drhtavicu, čekala je da joj zvonjava prestane odjekivati u ušima.

6

Devet mjeseci prije – subota, 7. lipnja

L

aura je o današnjem danu imala dobar predosjećaj. Čim je otvorila oči, obuzeo ju je slastan osjećaj da su praznici napokon počeli. Ustala je i odjenula se još prije pola osam, a tog je subotnjeg jutra već zavladala vrućina. Prošetavši se hodnikom do Danielove sobe, oslušnula je čuje li se unutra kakvo komešanje, ali soba koju je održavala čistom i ugodnom dok je bio izvan grada na studiju medicine još je uvijek bila tiha. Spavao je. Što nije bilo nimalo čudno s obzirom da je zadnjih nekoliko noći dolazio kući nakon što bi ona odavno otišla na spavanje. Daniel se s fakulteta vratio još prije dva puna dana, ali još ga nije vidjela. Na poslu je bilo kritično pa je odlazila rano ujutro, a kad bi se vratila kući, on bi već izišao. Zasigurno se viđao sa starim prijateljima. Zavidjela im je što razgovaraju s njim, jer i sama je bila gladna informacija. Željela je čuti sve, sve upiti, prepustiti se uzbuđenju koje je osjećala zbog njegova početka profesionalne karijere i uživati u zajedničkom ljetu prije negoli se posveti stažiranju. Danas je njihov dan – dramska serija na kojoj je radila kao producentica u ITV-u i koja ju je držala u sobi za montažu do devet navečer danas nije imala hitnih izmjena u posljednji čas, nije bilo sastanaka, samo dan koji majka i sin mogu provesti zajedno.

Odškrine malo vrata, pripremivši osmijeh na licu. Soba je bila okupana suncem, zavjese širom razgrnute, a krevet uredno zategnut. Na trenutak je zbunjeno zastala, potom zaključila da je zasigurno već sišao u kuhinju napraviti doručak. Sretna što je ustao rano kao i ona, uzbuđeno je požurila niza stube svoje kuće u Kensingtonu i banula u kuhinju. Bila je prazna. Ogledala se, pomalo izgubljeno, dok joj se u dušu uvukao nemir.

Zatim na ormariću ugleda zalijepljen listić papira. Na njemu je bila nažvrljana poruka: “U podrumu sam. Bit ću GLADAN!” Nasmiješila se.

Znao je da ne podnosi kad taj dio kuće naziva “podrumom”: riječ je odzvanjala lažnom skromnošću. Bilo je to prokleto golemo krilo koje se protezalo okomito umjesto vodoravno i koštalo njezina supruga pravo bogatstvo. Ipak, naziv nije bio gori od onoga koji mu je nadjenuo njezin muž. Howard je rekao da treba svoj “brlog”, a ona se zamalo nasmijala na 7

takvo besmisleno podcjenjivanje, no ipak je bila svjesna kako želi svoj brlog zato da bi pobjegao od nje. Jedne je večeri nonšalantno izjavio kako bi bilo dobro da imaju mjesto na koje bi se mogli “malo maknuti jedno od drugoga”. Trudila se sakriti zaprepaštenje i povrijeđenost. Ionako su se rijetko viđali: on je uvijek bio u uredu ili na golfu, ili se zatvarao u radnu sobu. Potom je unajmio vješte i skupe građevinske radnike koji su iskopali zemlju ispod kuće i rupu ispunili prostorijom za igru, vinskim podrumom, garažom i bazenom. Susjedi su se ljutih zbog buke, pokretne trake koja je iz dubine zemlje bljuvala kamen i blato, te zbog općeg nagrđivanja okoliša, a na njoj je bilo da se svima stalno ispričava. No barem je sve bilo privremeno, a ni izbliza nije bilo tako loše kao četverokatni podzemni bunker čeličnog magnata koji je živio niže u ulici, od čije su gradnje susjedima popucali stupovi na pročelju.

Spuštajući se dizalom prema bazenu, čekala je da se zujanje motora zaustavi, a zatim iskoračila u tirkiznoplavi polumrak. Daniel je orao pjenušavu brazdu kroz prigušeno osvijetljenu vodu bazena. Srce joj je zaigralo kao i svaki puta kad bi ga vidjela. Prišla je rubu dubljega kraja, i baš kad je završavao preplivavanje dužine bazena, kleknula je uz rub vode.

Primijetio ju je i zastao, a voda mu se u potocima slijevala niz snažna ramena dok se s lakoćom uzdigao iz vode i obgrlio je rukama, a zatim je, smijući se, čvrsto privio uza se. Vrisnula je da ga mokrog otjera od sebe, kao što je dobro znao da će učiniti, ali nije mogla odoljeti pa mu je uzvratila zagrljaj.

Osjećajući kako joj odjeća postaje mokra, odgurne ga od sebe i rukom obriše tamne mrlje na žutoj haljini.

– To ti baš i nije bila neka fora – reče mu, smiješeći se.

– Samo sam dao zagrljaj svojoj staroj majci.

– Pa nisam baš tako stara. – Laura je sebe još doživljavala kao da joj je dvadeset pet i u čudu je gledala žene koje kroče kroz svoje srednje godine, da bi tek naknadno shvatila kako su ista generacija. Sama je sebi bila smiješna što je, kad je o godinama riječ, zaglavila u svojevrsnoj amneziji. Još je sebi bila i smješnija kad bi joj pogled u zrcalo potvrdio da, premda dobro izgleda, ni izbliza ne može proći pod djevojku od dvadeset pet.

– Hajde, hajde. Pa nema momka kojem se ne sviđaš, što i sama dobro znaš.

Nasmiješila se. Bila je istina da uživa u koketnom društvu Danijelovih prijatelja, koji bi svraćali u kuću, lijeno se nalaktili na stol s doručkom, zvali je “gospođa C” i hvalili njezin kruh na jajima. Dugo ih već nije vidjela.

8

– Kako su Will i Jonny?

– Ne znam. – Daniel se počeo brisati jednim od mekih ručnika koje je gospođa Moore mijenjala tri puta tjedno bez obzira je li ih netko koristio ili ne.

– Zar se nisi jučer s njima našao?

– Svi rade – ovlaš joj dobaci, nestavši iza izrezbarenog, drvenog paravana. – Već su se bacili u akciju i mijenjaju svijet.

– Prodajući osiguranje? Dobro znam da su zaposleni. Pitala sam te za večer. Gdje si onda bio nekoliko proteklih noći, ako nisi bio s prijateljima?

Iza paravana zavlada tajac, a Laura nije vidjela da se Daniel smiješi, da mu na usnama igra neki tajnoviti, zagonetan osmijeh. Želio je to još neko vrijeme zadržati za sebe, ali odjednom je osjetio potrebu da nekome kaže. Malo po malo, dopustit će da neke pojedinosti iziđu na vidjelo, ali ne baš sve, kako bi mogao uživati u njihovu otkrivanju.

– Hej! – pobuni se, kad je Laura provirila iza paravana.

Stala je prekriženih ruku, čekajući odgovor na svoje pitanje. – Posve si pristojno odjeven. – S ljubavlju je gledala kako navlači kratke hlače i majicu, ponosna što su njezini geni stvorili tako naočita mladića. To je, dakako, dijelom bila i Howardova zasluga, ali njihov je sin vanjštinu naslijedio od majke. Jednako visok, s jednako gustom, valovitom plavom kosom i snažnom tjelesnom građom. Umjesto da joj da odgovor koji je željela, samo se vragolasto nasmije i zaputi prema dizalu.

Oštro je udahnula. – Da se nisi usudio pritisnuti taj gumb.

– Ideš li?

Laura uđe za njim u dizalo i blago ga uštipne za uho. – Iskamčit ću ja taj odgovor.

Dizalo se počelo uspinjati. – Jao! Mogu li te odvesti na doručak?

Ona podigne obrve. – Zar je potrebna svečana objava?

Vrata su se otvorila, a on je uzme za ruku i povede hodnikom do prostrane, hrastovinom i mramorom optočene kuhinje s blagovaonicom.

– Samo želim počastiti svoju mamu.

– Šarmeru stari. No prije nego što krenemo, barem mi nešto natukni.

Ne mogu podnijeti to iščekivanje – odlučno je ustrajala.

Natočio si je veliku čašu soka od naranče iz hladnjaka. – Tražio sam stan. Znaš, mjesto gdje ću živjeti kad počnem raditi za Zakladu.

Ona uzdahne. – Siguran si kako te ne mogu nagovoriti da se doseliš kući?

– Ah, mama... Osim praznicima, a ponekad čak ni tada, ne živim ovdje već pet godina. – Daniel nije vodio razuzdan društveni život, nego je, kao 9

i svaki dvadesettrogodišnji muškarac, jednostavno uživao u privatnosti i nije želio iduće dvije godine provesti živeći pod roditeljskim krovom, bez obzira na bazen u podrumu.

– U redu, u redu. Znači, tražio si stan. Noću?

On se nasmije. – Samo sam se družio s agenticom za nekretnine.

Trebalo joj je nekoliko trenutaka, a zatim joj je sinulo. – Djevojka?

– Jako je temeljita. Točno zna što mi se sviđa.

– Djevojka!

– Govoriš to kao da nikad nisam imao curu.

– No ova je posebna – odlučno reče.

– Po čemu to zaključuješ?

– Viđaš se s njom već dvije noći zaredom, zar ne?

– Da...

– A tek ste se upoznali! Hajde, priznaj. Kako se zove?

Nasmijao se na njezin entuzijazam. – Cherry.

– Voće! Sezonsko, birano.

– Molim?

– Egzotična je?

– Ima crnu kosu... – Uto podigne dlan, odmahne glavom. – Ne mogu vjerovati da ti ovo govorim.

Laura ga zgrabi za ruku. – Ne, nastavi, molim te. Želim čuti sve o njoj.

Odakle je?

– Iz Tootinga.

– Znači, stvarno je egzotična! Oprosti! Šalila sam se. Uozbiljit ću se. – Laura mu pomirbeno poljubi ruku. – Koliko joj je godina?

– Dvadeset četiri.

– I radi kao agentica za nekretnine?

– Da. Upravo je na obuci. Tek se nedavno počela baviti tim poslom.

– A radi ovdje, u Kensingtonu?

– Željela je prodavati samo lijepe kuće. – Podigao se na rukama i sjeo na radnu plohu u kuhinji. – Upoznala se s okolinom tako što se pretvarala da traži stan. Obišla je dvadeset sedam nekretnina s drugim agencijama prije negoli se prijavila za posao. Otkrila je da može posve suvereno razgovarati o kućama i mogućim klijentima, kao prava stručnjakinja. – Nasmijao se. – To ja zovem poduzetničkim duhom. A zatim je... poprilično hrabro, izmislila životopis. Najblaže rečeno, nakitila ga je. Sve je namjestila tako da ispadne “prava cura za posao”.

Laura se nasmiješila, premda je bila malo osupnuta Cherrynim ponašanjem. Što je bilo blesavo, jer nije imala ništa s njezinim poslom 10

niti joj je bila poslodavac. Potapšala je Danielovo koljeno nadlanicom. – Hajdemo, mislila sam da me vodiš na doručak.

Skočio je na pod i ponudio joj da ga uhvati pod ruku. – Bit će mi zadovoljstvo. – Želio je udovoljiti majci, brinuti o njoj, biti sin kakvim se, premda mu je bilo pomalo neugodno, voljela razmetati. Sjeli bi u bistro i ona bi uživala u njihovom zajedničkom dobrom raspoloženju, a znao je da bi i se i sam dobro proveo. Uvijek bi našao vremena da budu zajedno, pogotovo zato što je, otkad zna za sebe, bio svjestan da u odnosu njegovih roditelja ima malo topline. Nije čak bilo ni bogzna kakvog prijateljstva.

Njegov otac je rijetko boravio kod kuće, jer je kao partner u velikoj knjigovodstvenoj tvrtci bio uvelike zauzet poslom, pa je Daniel želio malo ublažiti maminu usamljenost, koju je znao da osjeća. Prošlo je poprilično mnogo vremena otkako ju je vidio, što je samo povećalo njegovu grižnju savjesti, bockavu nelagodu još jedne tajne. Nije joj još rekao da će im današnje druženje biti kraće nego inače. Noćas će se opet vidjeti s Cherry.

11

Dva dana prije – četvrtak, 5. lipnja

M

ožda je činjenica da je kao dijete imao najbolje od najboljeg zaslužna za to što nikada ni za čime nije čeznuo. Odnosno, ni za čime što se može kupiti novcem. Danielu je bilo kupljeno vrhunsko školovanje, a bio je i bistar, što je sretna okolnost zbog koje je volio školu, a i škola njega. Pokazivao je poseban dar za prirodne znanosti, što je oduševljavalo njegove roditelje i nastavnike, a posebice nakon što je pozvan na studij medicine u Cambridgeu. Kako bi dopunio svoje akademsko oplemenjivanje, praznike je provodio na jednako nezaobilazan način: učio je skijati, roniti i upoznavao svijet. Sve je činio s užitkom i zanimanjem koje je hrabrilo i usrećivalo njegove roditelje, a usprkos tome što su ga obasipali svime što bi jedan dječak mogao poželjeti, nekako je uspijevao ostati nerazmažen. Na Kineski zid reagirao je istinskim divljenjem i bio je zahvalan na udobnosti leta prvom klasom, ali kad je sletio na Heathrow, draže mu je bilo uskočiti na podzemnu željeznicu nego nazvati očeva vozača da ga dočeka pred zračnom lukom. Njegov opušten stil preslikao se i na odjeću pa je razvio perverznu privrženost prema predmetima koji su nekad vidjeli i bolje dane. Jednom je, vrativši se kući s fakulteta, iz kante za smeće izvadio traperice koje mu je gospođa Moore bacila jer su bile posve iznošene.

Sakrio ih je, onako poderane, na dno ormara. Te su mu hlače toliko prirasle srcu da se nije želio od njih oprostiti.

I tako je u agenciju za nekretnine, koja je posredovala u prodaji najekskluzivnijih nekretnina i nalazila se u jednoj od najskupljih londonskih ulica, ušao u izblijedjeloj majici i vojničkim kratkim hlačama, razderanim na mjestima gdje su se šavovi spajali s džepovima.

– Trebam stan – rekao je, smiješeći se opreznoj djevojci koja mu je uljudno prišla kad je zakoračio u ured.

– Za kupnju ili u najam?

– Za kupnju. – Uputili su ga u stražnju prostoriju gdje se crnokosa glava pognula nad veliki, ulašteni stol, proučavajući neke dokumente.

12

– Kako vam mogu pomoći? – Kad je podigla pogled i uputila mu osmijeh kojim dočekuje klijente, osjetio je kako mu cijelo tijelo reagira i odjednom je posao kupovine stana postao mnogo ugodniji. Ravna joj je kosa bila crna poput gavranova perja i plesala je njišući se oko njezina lica.

– Tražim stan.

I oči su joj bile crne, dva duboka zdenca neopisive dubine. U njima je vidio kako ga procjenjuje, neupadljivo odmjeravajući njegove iznošene kratke hlače i majicu.

– Koliko soba? Jeste li imali na umu neku određenu lokaciju?

– Dvosoban stan – smjesta je odlučio, procijenivši da bi mu druga soba mogla poslužiti kao radna. Nije imao vremena razmisliti što mu zapravo treba, jer se rano toga jutra dovezao s Cambridgea. Lutajući roditeljskim domom, bio je svjestan da će ga, ako se previše udomaći, majka pokušati nagovoriti da se useli. Zaključio je kako je najbolje odmah staviti karte na stol, jer ne bi bilo pošteno buditi joj lažnu nadu.

– A lokacija? – Ponovno u njezinu glasu osjeti sumnjičavost. Pitala se što on traži ovdje. U ulicama oko četvrti Kensington i Chelsea nije bilo jeftinih stanova, ali neki su bili doista nedostižno skupi. Znao je da ne izgleda kao netko tko ima nekoliko milijuna funti viška. A u teoriji, nije ih ni imao.

– Cherry Laine?

Ona se usiljeno osmjehne. Malo se uzrujala, ali trudila se zadržati profesionalno držanje. – Takvih ulica nema u blizini.

– O, Bože, ne, nisam se mislio rugati. – Pokazao je njezinu pločicu s imenom, crna slova na mjedenoj pločici, i nasmiješio se. – Trebali biste raditi na nekom selu, recimo u Cotswoldsu ili slično.

Uputila mu je dug, ozbiljan pogled, zatim svoj iPad okrenula prema njemu. – Ovisno o vašem imovinskom stanju, imamo četiri nekretnine koje odgovaraju onom što tražite. Ovaj se stan nalazi na samo dvije minute od postaje Knightsbridge...

– Volio bih ga pogledati.

Ona zastane i prstom lupne po zaslonu. – U redu. Ovaj idući...

– I njega bih želio pogledati.

– Ali nisam vam još ispričala o čemu je riječ.

Uživao je promatrati je kako nije sigurna što bi o njemu mislila. Nije bilo sumnje da je većina onih koji zalaze u agenciju prenapuhavala važnost nekretnine koju žele, vjerujući kako je njihovo pravo da im stan zadovolji sve potrebe. Vjerojatno su ulagali veliku energiju i trud u pronalazak idealnog doma, što se Danielu činilo samo divovskim gubitkom vremena. Što prije odluči, to bolje. – A obišao bih i sve ostale.

13

– U žurbi ste?

– S obzirom na cijenu, svi bi morali biti poprilično lijepi, zar ne?

Koliko, uopće, koštaju?

– Ove nekretnine kreću se u rasponu od dva i pol, do četiri milijuna.

– Uh! – I da, doista su posebne.

– Onda smo se sve dogovorili. Treba mi mjesto za život, a siguran sam da bih bio pravi sretnik kad bih stanovao u bilo kojoj od nekretnina koje ste odabrali. Stoga, hoćemo li odmah krenuti u obilazak?

Ruka joj je poletjela po zaslonu. – Morat ću zakazati termine.

– Hoćemo li onda danas poslijepodne? – Nasmiješio se. – Siguran sam da ću vam biti jedan od najlakših klijenata. Odabrat ću stan u tren oka. Vi ćete me osobno povesti u obilazak?

Brzinski ga je odmjerila da se još jednom uvjeri nema li posla s manijakom. – Tako je – odlučno reče – ja ću.

Ovoga se puta, primijetila je, elegantnije odjenuo. Nakon jutarnjeg posjeta njezinoj agenciji presvukao se u tamnoplave hlače i svijetloplavu košulju. Za sada, poslušno ju je slijedio kroz stan na prvom katu, ne komentirajući gotovo ništa. Izvela ga je iz dnevnog boravka. – Kao što vidite, u cijelom je stanu drveni pod, a jedna od prednosti ovoga stana je, dakako, hodnik.

Pogledao na jednu pa na drugu stranu. – Po čemu je toliko poseban?

– Nije poseban samo po sebi. Posebno je to što ga uopće ima.

U čudu se zapitao u kakvom se to svijetu hodnik smatra posebnom pogodnošću u stanu za koji moraš izdvojiti dva i pol milijuna funti, no zadržao je to za sebe jer je nije želio uvrijediti, a usto se i osjećao sukrivcem jer je, naposljetku, bio potencijalni kupac.

– A ovo je dnevni boravak – rekla je, pokazujući prostoriju iza otvorenih vrata.

On proviri. – Lijepa sofa. Žuta.

– Boje limuna – ispravi ga. – Namještaj će, dakako, biti uklonjen nakon prodaje. Vlasnik ga je ostavio kako bi stan pokazao u najboljem svjetlu.

– Ovdje, dakle, nitko ne živi?

– Tako je. I odmah je useljiv.

– Zar vlasnici nisu željeli sofu u svom novom stanu?

Ona ga pogleda ispod oka. – Ako mene pitate...

– Da? – Pretpostavljam da su kupili novu.

14

On se nasmiješi i krene za njom tim jako poželjnim hodnikom, ogledajući se oko sebe da mu nešto slučajno ne bi promaklo, ali ubrzo se odluči usredotočiti na Cherry. Sviđao mu se njezin hod, odlučnost u njezinu koraku, kao da mari za to kamo ide i zašto onamo ide. Imao je osjećaj da se ta odlučnost odražava i na druge aspekte njezina života pa je ulovio samoga sebe kako se pita koji bi to aspekti mogli biti. U tom se trenutku osvrnula i primijetila kako se zagledao u nju. Zaustavila se i prekrižila ruke.

– A ovdje je kuhinja. – Pokazala je prstom i bilo je bjelodano kako očekuje da on uđe prvi.

– Oprostite. Nisam vam mjerkao stražnjicu.

Podigla je obrvu, čudeći se njegovoj otvorenosti. – Jeste li doista zainteresirani za ovaj stan? – Premda je momak bio prilično šarmantan, nije podnosila da joj netko trati vrijeme. A za takve je ljude imala dobar nos i lako bi ih nanjušila, posebice zato što je i sama bila jedna od njih, premda joj je cilj opravdavao sredstvo.

– Jesam – užurbano reče, želeći je ohrabriti. – Kupit ću ga!

– No niste još vidjeli ostale.

– Ovo je najjeftiniji od svih koje nudite, zar ne?

– Tako je.

– Zašto platiti više? Čak mi se i ovo čini...

– Da? – Opsceno?

Ona ga samo pogleda.

– Oprostite, samo mi je malo... uvredljivo. Toliki silni novac. Za jedan običan stan.

– No ipak ga želite kupiti?

– Da, molim vas. A želio bih kupiti i pokućstvo. Ako je na prodaju. – Danielu je otac jasno dao do znanja da najam stana nije opcija. Smatralo se to besmislenim traćenjem novca – zapravo očeva novca, jer Daniel je imao samo sredstva iz zaklade. Svidi li se stan i njegovu ocu, postat će jedna od obiteljskih investicija. – Uostalom, svi su stanovi manje-više isti, ne?

Cherry u čudu otvori usta da mu proturječi.

– Ne, nisu! Dakako da nisu! Ne, ne, žao mi je... Recimo samo da sam pravi neznalica. No... Sve si mislim... ima boljih načina da utrošimo vrijeme.

Ona stegne zube, znajući što slijedi.

– Jeste li, kojim slučajem, večeras slobodni? Mogu li vas izvesti na večeru?

15

Cherry je oduvijek bilo smiješno kako bogataši izlazak nazivaju “večerom”, kao da nikad nisu izišli iz internata. Ako ništa drugo, time ju je barem malo više uvjerio da si može priuštiti stan za koji je toliko nonšalantno izjavio da će ga kupiti. Ovo je, zapravo, bio njezin posljednji klijent, a obilazak ostalih stanova za koje je bio zainteresiran zakazala je za sutra ujutro. Trebala je samo vratiti ključeve u ured i pred njom je bila slobodna večer. Zamislila se o svojim planovima, o vožnji kući zagušljivom podzemnom željeznicom koja vozi ostale oznojene radnike u razne dijelove južnog Londona, a postala bi podnošljiva tek pri kraju, nakon što se isprazne sjedala. Uvijek bi se osjećala napuštenom kad bi vlak stigao do Tooting Broadwaya, ali ako ništa drugo, stresla se od same te pomisli, nije bila na samom kraju linije. Zatim bi nakratko skoknula u Sainsbury i kupila nešto za jelo, prije povratka u svoj skučeni stančić bez hodnika. Objesila bi svoj dragocjeni kostim uz ostale, jer bio je to najskuplji predmet koji je imala, a potom provela večer proučavajući nekretnine na internetu, pitajući se kada li će se uspjeti izvući odavde.

Pogleda svog klijenta. Svidio joj se, a svidjelo joj se i njegovo krajnje opušteno držanje. Bio je pravo osvježenje nakon onih koji bi odbili kupiti stan zato što su slavine u kupaonici čelične a ne mjedene i vrijeđali se kad ih vlasnik ne bi pristao zamijeniti prije prodaje. Zašto ne bi s ovim mladićem otišla na večeru? Bio je to, naposljetku, glavni razlog zbog kojeg je toliko naporno radila da dobije posao u ovom dijelu grada.

16

Subota, 7. lipnja

L

aura je sjedila na svom stalnom mjestu, pod pravim kutom okrenuta od svog supruga, prčkajući po salati od pečene piletine. Svi su prozori njihove velike, prostrane blagovaonice bili otvoreni, no nešto ju je svejedno gušilo. Provela je dokono poslijepodne u vrtu. Daniel se ispružio na ležaljci, ona pod divovskim suncobranom. Zatvorivši oči pred jarkom sunčevom svjetlošću, odgovarao je na pitanja smijući se entuzijazmu koji je pokazivala želeći doznati sve o Cherry. Koristila je priliku dok je ne vidi koliko ga upija pogledom. Kad je ustala i krenula skuhati ručak, otvorio je oči i pridigao se s nelagodnim izrazom lica.

– Želio sam ti reći...

Ona se osvrne prema njemu, s osmijehom na licu.

– Obećao sam Cherry... Ima jedan koncert... U parku... Žao mi je.

Znam da sam obećao ostati kod kuće s tobom i tatom...

Brzo je progutala razočarenje i odmahnula rukom na njegovu ispriku, rekavši mu neka se slobodno večeras zabavi.

Laura se zagleda duž praznog, ulaštenog, formalnog jedaćeg stola za deset osoba i odjednom postane razdražena njime i bizarnim načinom na koji su ona i Howard za njim sjedili, grčevito se držeći jednoga kraja kao da su na brodu koji tone, slijedeći neki mrtvi ritual toliko već dugo da ga ni jedno od njih dvoje nije dovodilo u pitanje. Usmjeri pogled prema njemu. Činilo se da ga uopće ne smeta stol, vrućina, činjenica da su jedno s drugim prestali razgovarati. Čitao je svoj Telegraph, podigavši naočale na čelo, puneći usta salatom i mladim krumpirom. Cijelo je poslijepodne proveo izvan kuće, ali na to je bila navikla. No sada, kada se vratio, željela je razgovarati s njim. Čula je zveckanje njegova noža po tanjuru, u pozadini je svirao Mozart, a vlastiti joj je glas zvučao strano.

– Ima li što zanimljivo?

Nije podigao pogled. – Samo golf.

Golf. Lecnula se, povrijeđena. Golf je bila jedna od rijetkih stvari koje su ga još uzbuđivale. To i, dakako, Marianne. Nikad nije znala što je od 17

tog dvoje na rasporedu. Uvijek joj je govorio da ide na golf, svake subote, nedjelje i poneko poslijepodne preko tjedna, kad bi se uspio izvući iz ureda. No ona je znala, znala po tome što se vraćao malo sretniji, po sreći koju je čuvao za sebe, koje bi dane provodio s njom. To je nije iznenađivalo – ostala je zatečena prije dvadesetak godina, kad je prvi puta saznala za njegov preljub. Gospođa Moore povadila mu je stvari iz džepova prije negoli je odnijela odijelo na kemijsko čišćenje i ostavila račune na kuhinjskom ormariću. Pronašla ih je za doručkom. Howard je već bio otišao na posao, a Laura je sa sigurnošću znala da nikada nije primila naručeno cvijeće, niti ju je prošle subote izveo na ručak. Isprva je sve, dakako, poricao, ali ona je bila sigurna pa je naposljetku ljutito priznao, kao da je sve njezina krivnja.

– U redu, istina je. Jesi li sada zadovoljna?

Bio je to pogrešan izbor riječi: naravno da nije bila zadovoljna. Svijet joj se srušio. Poslije je doznala da to traje već dvije godine i da je zaljubljen u nju. I ona je, međutim, bila u braku i imala malu djecu, stoga nije željela razoriti obitelj. Laura je razmišljala o tome da ga ostavi. Imala je nešto novca i snašla bi se, no morala je misliti i na Daniela. I Howard je, u naletu osjećaja, rekao da ne želi napustiti sina, koji je tada tek bio krenuo u vrtić, stoga je odlučio prekinuti aferu, a ona ga je primila natrag. No sve se bilo promijenilo. Howard je tjednima bio nesretan, radio dokasna, jedva da bi s njom progovorio i riječ, a najveća je ironija bila u tome što Daniela ionako nikad nije viđao. Ušli su u ustaljen obrazac. On bi radio, a ona je odgajala njihova sina. Laura je bila navikla na osamljenost. Njezino je djetinjstvo okarakterizirao beskrajan niz dadilja, jer je majka odlazila na zabave dok je otac radio. Bila je jedinica, jer je njezinim roditeljima bilo suviše nezgodno imati više. Laura je čeznula za odnosom s majkom, no nikada ga nije ostvarila. Oba su joj roditelja odavna preminula. Odlučivši da se Daniel nikada ne smije osjetiti napuštenim kao ona, potisnula je bol zbog Howardova preljuba čineći pozitivne stvari za svoje dijete: klubovi, praznici, prijatelji. Odnos im je postao prisan i Howard se počeo osjećati isključeno. Postalo mu je još teže boraviti kod kuće pa je još dulje ostajao na poslu, a njegov je prezir prema njoj sve više rastao. Osjećajući se suvišan, postao je okrutan prema Lauri, kritizirajući njezino majčinstvo kad bi Daniel vikendom plakao u rukama oca kojega nije poznavao.

Zatim je, jedne večeri nakon što je Daniel upisao fakultet, Laura ostala kući dok je Howard izišao na piće.

– Idem s jednim prijateljem iz kluba – rekao joj je prije izlaska.

Iznenada ju je probolo poput strijele, dok je punila čajnik vodom. Bio je to iznenadan, brz ubod ravno u srce, tako da je bacila čajnik u sudoper, boreći se da dođe do daha. Jer odjednom joj je postalo jasno tko je taj 18

“prijatelj iz kluba”. Marianne se vratila, sada kada su im djeca odrasla.

Potom se sjetila da je s “prijateljem iz kluba” izišao i prošloga tjedna.

Očajnički razbijajući glavu, nije se mogla sjetiti je li izašao i tjedan prije.

Nakon prvotnoga šoka, osjetila se iscrpljeno, poraženo. Znala je da je to zbog toga što su još bih zaljubljeni.

“Golf” se polako proširio na cijele vikende i sve ga je manje viđala.

Povremeno se pitala treba li zatražiti razvod, no to više nekako i nije bilo važno. Premda je znala da je Howard glavni uzrok njezine osamljenosti, suočavanje sa stvarnošću i potpuni raskid samo bi tu ranu ostavio otvorenu i nezaštićenu. Oduvijek joj je bilo draže posvetiti se drugim stvarima. Daniel je toliko dugo bio središte njezina života, da je sada potajno bila ushićena što je pronašao posebnu djevojku, djevojku koja bi joj možda mogla postati prijateljica.

– Daniel je večeras opet izišao.

– To sam i pretpostavljao.

– Ovo mu je već treća večer zaredom.

Ne podižući pogled s novina, usiljeno se nasmije. – Odrastao je muškarac.

Potisnula je frustraciju. – Naravno da jest. Viđa se s djevojkom.

Howard je napokon pogleda. – Dobro za njega.

Ona se nasmiješi. – Mislim da se zaljubio. Upoznao ju je prije samo tri dana. A otada su svake noći zajedno.

– Što želiš reći?

– Ma hajde, Howarde. Zar nisi znatiželjan da doznaš tko je ta cura koja ga je oborila s nogu?

– Vidim da ti, bjelodano, jesi.

– Možda mu pošaljem poruku.

– Da se nisi usudila – ošine je pogledom.

Povrijeđena, zastane s vilicom napola podignutom do usta. – Pa šalim se.

– Pusti ga na miru. Nemoj ga gnjaviti samo zato što po prvi puta u njegovu životu ne znaš sve pojedinosti. Ne miješaj se.

– Ne miješam se – tiho mu odvrati, odjednom poželjevši izići iz blagovaonice. Odložila je ubrus na stol i ustala. Spremila se odnijeti tanjur u kuhinju, kadli...

– Opsesivno si – reče joj iznenada, bez uvijanja – posesivna.

Ona zastane kao ukopana.

Nekoliko su trenutaka oboje šutjeli. Potom on ustane od stola i ode.

Laura ostane s tanjurom u ruci. Suze je zapeku u očima, ne samo zbog njegovih riječi, nego i zbog pogleda koji joj je uputio na odlasku. Bio je to 19

pogled pun omalovažavajućeg prezira. Na trenutak je ostala sjediti, a zatim, kao da želi spriječiti da joj riječi nalegnu na ramena, brzo ustane i ode u kuhinju. Znala je da ne smije poći za njim. Povukao se u svoj brlog, a ionako nije željela sukob, niti je imala volje za svađu.

Tanjur je zazveckao u sudoperu, a zatim je iz nje provalio bijes i poniženje zbog onoga što joj je rekao. On je bio taj koji je sve ove godine bio svojevoljno odsutan. Što on zna o divovskom poslu odgoja djeteta?

Sveobuhvatnoj brizi dok su mali, manjak sna, brisanje obraza, ruku, guze, stolova, dječjih sjedalica – brisanje, brisanje, brisanje. To što ne mogu sami na zahod, apsolutna sigurnost da jedan tvoj zagrljaj može zaliječiti modrice i ogrebotine, a da ti zagrljaji moraju uvijek biti dostupni, neprestano nadmudrivanje obrnutom psihologijom/humorom/ odvraćanjem pažnje neophodno da se prebrodi prosječan dan s malim djetetom. On nikada nije morao patiti bakćući se sa strašnim suzama kad Daniel nije želio u vrtić ih svojom nedostatnom logikom četverogodišnjaka pokušavao dokučiti zašto mu nedostaje hrabrosti da stekne prijatelje. Nije morao odlučivati na koji bi ga sport trebalo upisati, u koje ga klubove i na koje zabave voditi, niti iznaći način kako ga hrabriti da bude samostalan, a da se pritom ne osjeti napušten, niti ga tješiti nakon noćnih mora izazvanih djedovom iznenadnom smrću od srčanog udara. Što on zna o svemu tome? Obuzeo ju je bijes zbog njegove nevjerojatne kratkovidnosti, a zatim se, nakon što si je natočila čašu vina, povukao. Nitko ne zna za te stvari, nitko osim majke.

Uzela je čašu i pronašla svoju knjigu pokraj hladnjaka, pa izišla u vrt, gdje se već mračilo. Jasmin je opojno mirisao, a njegove su stotine zvjezdastih cvjetića upravo propupale s dolaskom lipnja. Upalila je svijeće s mirisom limuna i ubrzo su se oko njih skupih noćni leptiri da istraže o čemu je riječ. Zavaljena u viseću ležaljku, pustila je misli neka lutaju. Bilo je čudno kako su ona i Daniel zapravo godinama bih sami na svijetu, a on sada tek što nije zauvijek odselio. Odjednom se prisjetila što joj je kao trogodišnjak znao govoriti. Pretvarao se da je psić i skakutao oko nje.

– Vau! – rekao bi. – Sviđa ti se?

– Predivan je.

– Ako želiš, možeš ga zadržati.

– Stvarno?

– Može biti zauvijek tvoj. – A zatim bi joj se bacio oko vrata i čvrsto je zagrlio.

Uto joj priđe mačak, žalosno mijaučući, repa nakostriješenog poput zahodske četke. Ugledala je lisicu kako njuška oko velikog, zatamnjenog prozora usred travnjaka koji je bio dio stropa podzemne prostorije s 20

bazenom. Mojsije joj skoči u krilo i legne, još mijaučući i čekajući spas od lisice. Mačka je kupila Danielu kad mu je bilo devet godina, da ga nauči brizi o životinjama. Bio je maleni, srebrnosivi burmanski mačić i jako ga je zavoljela. Podigla je oblutak i zavitlala ga prema lisici. Nije ih voljela, dobro je znala za što su sve sposobne i da se rijetko čega boje. Nedavno je čula ženu kako je usplahireno nazvala radiopostaju tijekom jutarnjeg programa i ispričala kako je lisica drsko ušetala kroz otvorena stražnja vrata i uskočila ravno u dječju kolijevku. Stresla se od same te pomisli.

Da se to dogodilo njezinu Danielu dok je bio beba, vjerojatno bi toj lisici otkinula glavu.

Tri noći zaredom, pomislila je sa smiješkom. Tko se još nakon prvog upoznavanja viđa tri noći zaredom? Što ima ta djevojka, da je tako posebna? Razmišljajući o Cherry, prisjetila se jedne druge djevojke, djevojke tek nešto starije od Daniela. Rose je bila Laurina prvorođena kći.

Bila je savršena beba i od prvog je dana uredno jela i spavala. Stoga je i bilo toliko neobično kad je, samo nekoliko dana poslije rođenja, Laura teško probudila da je nahrani. Kad se to tri sata poslije ponovilo, Laura se dovoljno zabrinula da je odvede liječniku. Liječniku je bilo dovoljno da je jednom pregleda i odmah ju je poslao u bolnicu. Ondje joj je dijagnosticiran streptokok tipa B kojim se zarazila u porodnom kanalu.

Poslije dvadeset četiri sata, liječnici su im rekli da Rosie neće preživjeti, a dva je sata nakon toga preminula na njezinim rukama. Bilo joj je točno sedam dana.

Krivnja ju je zamalo skrhala, nju i njezin brak. Lauru je izjedala pomisao kako bi Rose možda preživjela da ju je smjesta odvela liječniku, čim je prvi puta prespavala dojenje. Oboje ih je spasilo to što je Laura ponovno zatrudnjela. Nakon deset mjeseci, kad se Daniel rodio, Laura se zavjetovala svim silama koje su je tog trena slušale da će tom sitnom biću posvetiti život i da nikada neće dopustiti da mu se nešto dogodi, samo ako ga zauzvrat budu štitile.

Mačak se smjestio na njezina meka bedra, napola zatvorivši oči od olakšanja zbog lisičina odlaska, a Laura mu je milovala krzno. Promatrao je poludjele leptiriće povremeno sijevnuvši okom, ali bio je suviše lijen ili umoran da bi išta pokušao. Dok se Laura blago ljuljuškala u ležaljci, blagonaklono je razmišljala o toj djevojci koju još nije upoznala, djevojci koja je istih godina koliko bi danas imala i njezina kći.

21

Subota, 7. lipnja

C

herry još nikad u životu nije bila na tri spoja zaredom. Zaputili su se u park Hyde, pokraj zlatnog Albertovog spomenika i preko Serpentinea. Daniel je nosio ruksak za piknik, a ona je u rukama nosila deku. Bilo joj je vruće kad ju je prislonila uz tijelo pa ju je odmaknula, pokušavajući je što manje dodirivati. Nesnosna vrelina dana popustila je i pretvorila se u mediteransku večer. Još je bilo sunca, a dan će još potrajati dobra četiri sata pa je park bio krcat izletnicima punim spontanog, prazničkog raspoloženja i optimizma. Cherry je počela uživati.

Izgurali su prva dva spoja, koja obično imaju potencijala za nelagodu i izljeve ekstremne pristojnosti, pa su se već počele stvarati neke nevidljive veze. Znala je da je posve usredotočen na to da postane kardiolog, da voli voziti bicikl i kajakarenje na divljim vodama i da piše lijevom rukom, ali jede desnom. On je znao da Cherry voli jagode, ali pekmez od jagoda ne, da joj je otac preminuo dok je bila mala i da živi s majkom koja još mora raditi pa je rijetko viđa.

Zadržala je za sebe podatak da se stan nalazi u sirotinjskom dijelu Croydona, gdje su ulice neprestano prekrivene smećem: praznim limenkama piva, odbačenim komadima namještaja i krupnim otpadom, neprepoznatljivim, natopljenim prnjem koje kao da je pod svojom prljavom vanjštinom još skrivalo nešto kvrgavo. Dok je Cherry odrastala, bilo je malo novca, a nakon očeve smrti još i manje. Baš je bio glup i sebičan što nije uplaćivao životno osiguranje. Njezina je majka morala povećati broj radnih sati u monolitnom trgovačkom centru na rubu grada samo da zadrže svoj maleni stan, a Cherryn se materijalni svijet od niskobudžetne mode smanjio na rabljenu robu, a od putovanja tijekom praznika ostali su samo povremeni jednodnevni izleti na plažu. I u školi se znala osramotiti, kad nije imala dovoljno novca za godišnju razrednu fotografiju i dok su joj sve prijateljice sjatile zajedno i hihotale se gledajući tko stoji pokraj koga na fotografiji, ona je stajala po strani, isključena i svjesna svojih problema. Mrzila je siromaštvo iz dna duše.

22

Ne, Cherry je sve to zadržala za sebe i rekla nešto neodređeno o tome kako živi u Surreyju, četvrti koja je nekoć uključivala i Croydon, ali prije mnogo stotina godina. Razmijenili su još svakojake informacije, a s upoznavanjem je pristigla i toplina. Mogli su skinuti rukavice, a blago je zadirkivanje učvrstilo tu krhku povezanost. Usto su se i prvi puta poljubili , što uopće nije bilo neugodno iskustvo. Štoviše, Cherry je Daniela smatrala krajnje privlačnim.

Stigli su do ograđene arene gdje se održavao večerašnji koncert.

Daniel je pokazao karte koje je, nekim čudom, uspio nabaviti u tako kratkom roku i ušli su. Slijedili su gomilu do travnatog gledališta, a ona je Danielu dopustila da odabere mjesto s najboljim pogledom na pozornicu.

Rasprostro je deku pa je sjela, ispruživši pred sobom svoje duge, blago preplanule noge. Primijetila je da su mnogi donijeli stolice na sklapanje, lagano zažakvši što i sami nisu učinili isto. Bojala se da će joj nakon nekoliko sati stražnjica itekako osjetiti tvrdo tlo, ali uto se Londonski simfonijski orkestar počeo zagrijavati pa se potrudila da odagna takve misli.

– Kad sam bio mali, dolazio sam ovamo svake godine – reče Daniel. – Došetali bi, noseći čaj i užinu. Tako me mama podučavala klasičnoj glazbi.

To je, dakle, bio njegov kućni park. Koliko li se samo razlikovao od onoga u kojemu je sama odrasla: pohabana, izblijedjela zbirka penjalica s kojih se gulila boja, s vječitom nekolicinom beživotnih tinejdžera poput plijesni koje se ne možeš otarasiti. Cherry još nikada nije bila na koncertu klasične glazbe, premda se trudila s vremena na vrijeme slušati radiopostaje s ozbiljnom glazbom. Odlučila ga je pažljivo testirati tom činjenicom.

– Meni je ovo prvi puta. Što se klasične glazbe tiče.

Odmahnuo je rukom na njezinu izjavu. – Vjeruj, ništa nisi propustila.

Nisam je znao cijeniti dok sam bio mlađi. Rane dvadesete najbolje su vrijeme za uživanje u ozbiljnoj glazbi. Tako piše u Bibliji.

Nasmiješila se, zadovoljna njegovim odgovorom. Činilo se da joj neće zamjeriti kulturne rupe u naobrazbi pa se malo opustila. Potkrade li joj se neki faux pas ili pogreška u razumijevanju, neće joj, čini se, zamjeriti.

– To, dakle, znači – prihvativši rashlađeni Chablis koji joj je natočio u neizostavnu plastičnu čašu – da smo na vrhuncu.

– Čeka nas cijeli niz koncerata. Kakvi su ti planovi za prvi petak u srpnju?

Brzo se pokušala domisliti na što misli a onda se prisjetila najave koju je čula na radiju.

23

– Mislim da ću stajati u Royal Albert Hallu i mahati britanskom zastavom.

– Onda se vidimo! – reče, smijući se. Pogledali su jedno drugo, radosni što su dogovorili nešto za budućnost i da su oboje toliko željni jedno drugoga. Uto je počela svirati glazba pa se zagledala u violiniste kako žestoko gude kao jedan, a svaki se glazbenik dušom i srcem unio u note.

Koža joj se naježila na rukama. Okrenula se prema njemu i nasmiješila se na način od kojega mu je zastao dah.

– Voljela bih imati toliko dara – zadivljeno je šapnula, a zatim ponovno okrenula lice prema pozornici.

Daniel bi je svako malo kradom pogledao dok je promatrala orkestar.

Svidjelo mu se što njezino neiskustvo doživljava kao dašak svježine.

Prijašnje djevojke, sestre njegovih školskih kolega, bilo je teško ičime iznenaditi, a neke još teže zadovoljiti, tako da se nakon druženja s njima često osjećao posve iscrpljeno. Cherry, premda daleko od neprofinjenosti, ipak nije odrasla sa srebrnom žlicom u ustima pa je otkrio kako potpuno uživa u klasičnom koncertu kojega je već nebrojeno puta gledao samo zato što je danas došao s njom. Odjednom ga je obuzela želja da s njom još toga podijeli – galerije, koncerte, izlete na obalu, možda i putovanje u inozemstvo – a ljeto je u tom trenu postalo obećavajuće.

Nakon što ju je Mozartova simfonija podigla, a zatim opet spustila, Cherry primijeti da je promatra i odluči ga pustiti. Uživala je u pozornosti i bilo joj je drago što je dobiva od kvalitetnog muškarca, što joj se do sada dogodilo samo jednom u životu. Prošlo je šest mjeseci otkako je posljednji puta vidjela Nicolasa Brandona, no njegovog se lica toliko jasno sjećala da joj se činilo kao da sjedi pred njom. Nagovorila je poznanicu iz škole da iziđu na piće (pod izgovorom da se dugo nisu vidjeli), ali za susret je odabrala malen, diskretan, skuplji koktel-bar prilično udaljen od njihove četvrti. Kad je ušla, dok joj se prijateljica iza leđa glasno divila interijeru, smjesta ga je ugledala, dobro znajući da će biti tu. Otvorila je torbicu i izvadila novac.

– Možeš li nam otići po piće? Ja moram na zahod.

Prijateljica joj je otišla na šank, a Cherry je krenula prema Nicolasu.

Kad mu je prišla na svega nekoliko metara, podigao je pogled i lecnuo se, postiđena izraza lica koji ju je istodobno obradovao i zapekao. Bio je najstariji sin telekomunikacijskog tajkuna i apsolvent na studiju ekonomije na Oxfordu, što je bila podloga za obuku koju će proći kod oca.

Bio je predodređen da na kraju preuzme obiteljski posao. Odrastao je u Webb Estateu, zatvorenoj stambenoj četvrti u koju su se smjestile multimilijunaške palače, na samom jugu Croydona, gdje su stogodišnja “pravila” diktirala da se ne smije hodati u kratkim hlačama niti sušiti rublje u dvorištu.

24

Primijetila je kako se osvrće, kao da se pretvara da je ne vidi, ali ni za što ga na svijetu ne bi pustila da se izvuče. Bez oklijevanja je prišla njegovu stolu, tako da nije imao izbora nego da je pozdravi.

– Bok – reče, glumeći iznenađenje.

– Zdravo i tebi. Nisam mislila da ću naletjeti na tebe.

– Počeli su praznici. Semestar je završio prošli tjedan.

To je dobro znala, jer je provjerila datum na stranicama sveučilišta.

– Nego, ovaj... još zalaziš ovdje? – upitao je.

Bilo je ovo njihovo mjesto, kafić u koji ju je doveo na prvi spoj.

Pamtila je vremena kad su se držali za ruke preko stola i kovali planove za vrijeme kad će se vratiti na fakultet. Ona je kanila promijeniti smjenu u restoranu u kojem su se upoznali, tako da vikendom više ne mora raditi, nego ga može posjećivati u Oxfordu. U to joj doba nije palo napamet da su svi ti planovi išli njemu na ruku daleko više nego njoj.

– Vjerojatno sam posljednji puta tu. Selim se.

– Ah, sad se sjećam. U koji dio grada?

– U Kensington. – Nije bila potpuno iskrena, no ipak je u odgovoru bilo dovoljno istine.

– Ma nemoj? – Na licu mu je zaigrao lagani osmijeh nevjerice, kao da se zbunila pa ne zna što je zapravo Kensington i gdje se nalazi.

– Što je? Misliš da nisam dovoljno dobra za Kensington?

Namrštio se i oborio pogled. – Nisam tako mislio.

– Nisi? Pa sjećam se da si mi rekao kako su ti tvoji roditelji postavili izvjesne uvjete. Imaju očekivanja s kojima se ne slažeš, ali nemaš izbora želiš li preuzeti očev posao.

Podigla je pogled primijetivši da stolu iz smjera toaleta prilazi prelijepa, svilenkasta plavuša, zbunjenog izraza lica. Cherry stane kao ukopana, dok joj je srce ludo lupalo. Nije tratio vrijeme. Ovo je bila djevojka kakvu su priželjkivali njegovi roditelji, djevojka s mnogo novca, iz dobre obitelji, s dobrim vezama.

– Je li sve u redu? – sumnjičavo upita djevojka, gledajući čas njega, čas nju.

– Super – brzo odvrati Nicolas.

– Izvoli, jedan martini za tebe – reče Cherryna prijateljica, pruživši joj čašu. Vidjela je kako je Nicolas podigao pogled. Bilo je to piće koje joj je on prvi puta preporučio pa se smjesta pokajala što ga je naručila.

Naprasno se okrenula i otišla, slušajući kako plavuša postavlja pitanja o tome tko je Cherry i odakle je zna. Stigavši do šanka, osvrnula se i vidjela ih zagrljene. Očito ju je pokušavao nagovoriti da popiju i odu. Nije željela

25

biti ta koja ostaje. Iskapila je piće, zgrabila prijateljicu i zamolila je da odu.

Nije prošlo kako je planirala. Željela ga je zadiviti, natjerati ga da se zapita je li grdno pogriješio ostavivši je po svršetku ljeta, možda čak i poželi da mu se vrati. Jer Cherry je oduvijek vjerovala da će Nicolas biti njezin izbavitelj. Spasiti je iz lanca restorana slavnog kuhara za kojeg je radila. Pogrešan, besperspektivan posao koji nikada nije smjela prihvatiti.

Bila je predodređena za bolje stvari u životu. Nevjerojatno bistra u školi, bila je prevelik zalogaj za preopterećene nastavnike u prosječnoj, državnoj gimnaziji, koji su joj samo davali više domaće zadaće i ostavljali je na miru. Kad je završila školu s čistim peticama, ostala je bez prebite pare. Fakultet nije dolazio u obzir. Jednostavno si ga nije mogla priuštiti.

No nije samo bila riječ o školarini i kreditu; Cherry je čeznula za bijegom iz siromaštva. Željela se posvetiti jednostavnim stvarima, naučiti voziti automobil, odseliti iz roditeljskog doma, početi stvarati vlastiti život, ali njezinoj generaciji budućnost nije imala mnogo toga za ponuditi.

Nezaposlenost mladih ispod dvadeset pet bila je na vrhuncu, a o kupnji stana nije se moglo niti razmišljati. Umjesto toga, njihov će dugoročni financijski teret biti otplata nacionalnog duga.

Stoga je, iz očaja, skupila svoju bijednu ušteđevinu od poslova vikendom i krenula potražiti sreću u Australiji, uvjerena da će ondje biti brojnih prilika, da će se okušati u bezbroj različitih poslova i na kojima će netko primijetiti njezinu oštroumnost i potencijal, no ubrzo je shvatila da se vrti u beskrajnom krugu od branja voća do konobarenja. A najgore od svega je bilo to što se osjećala kao zadnja sirotinja. Nije bila rođena za nomadski život. Stoga se vratila u Englesku, gdje je jedino uspjela dobiti posao domaćice restorana. Tek maleni korak iznad obične konobarice.

Ono što je trebalo biti privremeni posao potrajalo je godinu, zatim dvije, tijekom kojih je bijesno gledala kako se onima s visokom spremom koji su došli na stručno usavršavanje preko reda nude menadžerski poslovi i deblje plaće. Bili su to ljudi njezinih godina, manje pametni i sposobni od nje, ali koji su si mogli priuštiti fakultetsko obrazovanje, čime su, očito, automatski bih u prednosti.

I baš kad je dotaknula samo dno, naišao je Nicolas i svijet joj se ponovno otvorio. S njim se osjećala dobro, posebno, kao da negdje pripada. Um joj je ponovno živnuo dok su raspravljali kako da riješe problem posrnule ekonomije i nezaposlenosti mladih. Omogućio joj je da okusi život bogataša. Ulazila je u skupe restorane visoko podignuta čela i bila prirodno darovita za odabir najboljih vina. Potom je svemu jedne večeri naglo došao kraj kad je, umjesto da dođe po nju kako su se i dogovorili, Nicolas nazvao i rekao joj da roditelji žele da se usredotoči na 26

studij, a boje se da ga ona u tome “ometa”. Prisilili su ga da bira između nje i uloge u obiteljskom poslu, a on nije s njom želio riskirati nesigurnu budućnost, koja bi ga mogla sustići ne dobije li posao od oca na dar.

Raskid ju je slomio. Sve je vrijeme bila iskrena o svom skromnom djetinjstvu, lošim školama, radničkoj obitelji. Kakva gorka pogreška. Po načinu na koji ju je s lakoćom odbacio, postalo joj je jasno da joj se nikada neće pružiti prilika bude li ono što jest. Stoga je Cherry odlučila izmisliti svoje novo ja. A potom će uroniti u svijet kojem je toliko željela pripadati. Samo što ovoga puta nikome neće otkriti tko je i odakle dolazi.

Tijekom cijelog školovanja, Cherry je imala jednog odanog saveznika, saveznika koji se borio rame uz rame s njom da joj omogući bolji život: bile su to knjige, odnosno bolje rečeno, internet. Nevjerojatno koliko se ondje moglo naučiti. Predano je čitala, slijedeći vezu za vezom i ubrzo je isplela složenu mrežu samoukog znanja. Tomu je pridodala svakodnevna svjetska zbivanja iz Guardiana, upijala jezik učenih novinara pažljivo brišući iz svog govora svaki trag Croydona. Kada je otišla na razgovor za posao u agenciji za prodaju nekretnina Highsmith & Brown, osjećala se dostatno naoružana da bi nastupila samouvjereno, a uljepšani životopis i istraživanje koje je provela lažno se predstavljajući kao klijentica iz Chelsea, uz tu mrežu znanja koju se toliko trudila stvoriti, bez muke je dobila posao.

Prošlo je pola godine otkako je zaposlena, gotovo točno šest mjeseci.

Znala je da se približava točan datum jer ga je označila u kalendaru zaokruživši ga crvenom olovkom. Predstavljao je određen cilj, ili možda upozorenje, a do sada je jedini muškarac čiju je pozornost uspjela privući bio perač prozora.

– Sve u redu, ljepotice? – upitao bi, dok je ona mijenjala plakate u izlogu. Ukočila bi se, ogledajući se da vidi je li tko primijetio. Nastavio bi zuriti u nju dok je spužvom polukružno prao prozore, tako da bi najradije propala u zemlju od poniženja. Zašto ne prodaje priču ostalim djevojkama? Abigail ili Emily. Slutila je da je uspio prozreti kroz krinku koju je s mukom izgradila i prepoznao srodnu dušu iz radničke klase.

Užasavala ju je mogućnost da je njegova pažnja razotkrije.

– Obratiš li mi se još samo jednom, pobrinut ću se da dobiješ otkaz zbog seksualnog uznemiravanja – rekla mu je i okrenula mu leđa.

Osim njega, svi su muškarci bili oženjeni, ili homoseksualci, ili bi dolazili s djevojkama, ili bili toliko zaokupljeni sobom da je nisu ni primjećivali. No sve je to sada bilo iza nje, jer joj je sreća napokon pokucala na vrata. Kad je orkestar ustao i otišao na stanku, Daniel se okrenuo prema njoj.

– Kako ti se čini?

27

Odjednom je ispuni sreća od koje joj zaigra srce. Proživljavala je veličanstvenu, ljetnu večer na koncertu ozbiljne glazbe s muškarcem kojemu je bilo jako stalo da joj omogući sjajan provod.

– Fantastično je.

Ogledala se oko sebe i uvidjela da lako prepoznaje one koji su imali novca. Među djevojkama bio je nerazmjeran broj plavuša, čija je kosa naizgled prirodno bila boje meda i padala u dugim kovrčama, koje su zabacivale s jedne strane na drugu, znajući da će im koketno prekriti oči.

Momci su bili preplanuli, a njihove skupe, sportske košulje ispadale su im iz kratkih hlača, spuštenih nisko na kukove. Sličan su stil imali i dečki koji su živjeli u maminoj zgradi (koju više nikada ne bi nazvala “svojim domom”), ali razlika između ovog dijela grada i Croydona bila je u cijeni gaća koje su pod tim hlačicama izvirivale. Osjetila je snažnu bujicu ponosa što među njima može hodati podignuta čela. Ni po čemu se nije razlikovala od tih ljudi – istini za volju, vjerojatno je od mnogih bila i pametnija – a činjenica da je ovako daleko dogurala dokazivala je i koliko je sposobna. Bio je to dokaz što sve možeš postići ako dobro razmisliš i potrudiš se, pa je po prvi puta u mnogo vremena osjetila da je daleko odmakla od svojega podrijetla.

– Sviraš li što? – upitala je.

– Tjerali su me da do petnaeste godine učim klavir.

– Tjerali?

– Zapravo, to i nije bilo tako loše. – Pogledao ju je i osjetio da s njom može iskreno razgovarati. – Kći moje učiteljice, koja je bila tri godine starija od mene, znala se sunčati u vrtu, na mjestu koje se dobro vidjelo kroz staklena vrata glazbenog salona.

Nasmijala se i pomislila kako je dobro što je toliko opušten da s njom dijeli takve priče, a doista su joj bile i zabavne. Znala je da muškarci ne vole zahtjevne žene i odlučila je čuvati ljubomorne ispade za prilike kada će doista biti nečemu korisni, da mu pokaže koliko mari za njega. Bila je to jedna od karata koje valja čuvati u rukavu.

– A ti?

Cherry je već odlučila da neće suviše lagati o svom podrijetlu kad god to bude moguće. Laži su imale opasnu navadu da se obiju o glavu. No ipak, ovo je prijateljstvo bilo u krhkom stadiju i nije bilo potrebe da ga se opterećuje ružnom istinom da u njezinu stanu, čak i da je bilo novca, za piano nije bilo mjesta. Jedva da je bilo prostora za ružnu, kožnu sofu bež boje, za koju je majka mjesecima štedjela, gledajući je u robnoj kući do početka rasprodaje. Imala je ugrađene ležajeve, što je Cherry smatrala dijabolično neukusnim.

28

– Nikad nisam imala dara za glazbu. Uvijek sam više voljela jezike.

Posebice francuski.

– Dobro ga govoriš?

– Oui. – Govoriš li još neki jezik?

– Španjolski.

– Impresioniran sam.

– I talijanski.

– Stvarno?

Skromno je slegnula ramenima. – Sve su to slični jezici. Samo malo treba uključiti mozak.

– Mora da si bila doista dobra učenica.

– Jesam. Ali u školi sam učila samo francuski.

– Pa kako si onda...

– Sama sam naučila. Preko internetskih tečajeva.

– Nevjerojatno. – Pogledao ju je s divljenjem. – Svaka čast! Dobro bi mi došla na mojoj Velikoj turneji.

– Išao si na Veliku turneju?

– Majčina zamisao. Bilo je sjajno. Odvezli smo se Orient Expressom na kraj linije, a zatim se vračali vlakovima diljem Europe. I to je bila njezina zamisao. Nagledao sam se doista nevjerojatnih mjesta.

Cherry, koja je otputovala u inozemstvo samo jednom, i to u Australiju, bila je očarana idejom dugog putovanja nalijepšim europskim gradovima, ali nisu više imali vremena razgovarati jer se orkestar ponovno počeo ugrijavati, stoga su se oboje okrenuli prema pozornici.

Cherry je sjedila obujmivši koljena i napeto gledala, pitajući se koliko bi joj trebalo da nauči svirati neki instrument ovakvom vještinom i kako da što prije počne s lekcijama. Vjerojatno je i to mogla pronaći na internetu.

Nakon nekog vremena, Daniel je opušteno prebacio ruku preko njezina desnog bedra. Proželo ju je uzbuđenje od te posesivne kretnje, prvog takvog dodira. Zatim se naslonila na njega i svako bi se malo jedno drugome lagano, intimno osmjehnuli.

– Još je rano – reče Daniel, dok su po svršetku koncerta šetali parkom prema izlazu. Još je bilo svjetlo, večer dugačka i privlačna, a oboje su razmišljali kamo bi ih mogla dovesti. Ni jedno ni drugo još nisu željeli kući.

– Hoćemo na piće? – upitala je Cherry, sumnjičavo gledajući krcate, mondene kafiće čiji su gosti stajali i na ulici.

– Malo smo prenatrpani – odvrati Daniel, podigavši stvari za piknik.

– Želiš to prvo ostaviti kod kuće?

29

– Pa da majka inzistira na tome da te upozna? – Nasmiješio joj se. – Koliko god bi to volio, ipak će morati malo pričekati.

Cherryno srce poskoči od sreće. Daniel je već razmišljao o tome da je upozna s majkom. Razmislila je o tome i zaključila da su već ugovorili novi spoj, a probude li se zajedno, postoji velika mogućnost da će i sutrašnji dan provesti skupa. Mogla ga je natjerati da pričeka dok se ne useli u stan za koji je nedavno potpisao ugovor, ali to će se dogoditi tek za nekoliko tjedana. Bojala se da je to predugo.

– Imam lijepu bocu Sancerrea u hladnjaku.

Nasmiješio se. – Hvala nebesima da barem jedno od nas ima svoj stan.

Zvučalo je kao da joj na tome zavidi, premda je stanovao u multimilijunskoj vili. Kad joj je rekao gdje živi, kao agentica za nekretnine znala je vrijednost tog posjeda, a zatim je kuću pogledala na karti, uvećavši je, gledajući pojedinosti, dok se posve nije zamutila.

Osmjehnuli su se jedno drugome, dobro znajući koji su put odabrali.

Uzeo ju je za ruku i držao je sve do podzemne željeznice, kao da su zaljubljeni par.

30

Ponedjeljak, 9. lipnja

L

aura je sjedila u velikom predvorju zgrade ITV-a, zahvalna na rashladnom uređaju. Daleko je dogurala otkako je u ranim dvadesetima radila kao urednica scenarija u dramskom programu.

Upravo ju je u to doba Howard oborio s nogu, a svega se odrekla kad se rodila Rose, a za njom i Daniel. Tek kad je Daniel ušao u tinejdžersku dob, odjednom je otkrila da ima viška vremena pa je oprezno istražila ozračje u televizijskoj kući sinopsisom za novu dramsku seriju koju je napisala.

Neki od njezinih starih kolega sada su bili glavni urednici dramskog programa na raznim kanalima, a poslije nekoliko poruka na temu: “sjećaš li se mene?”, ugovorila je prve bitne sastanke, a zatim uspjela prodati zamisao. Sedam godina poslije, imala je malu, ali uspješnu, tvrtku i činilo joj se da je struka poštuje. Istini za volju, od nagrade BAFTA prošlo je već nekoliko godina, ali svi su znali kako su te stvari hirovite i podložne trenutnoj modi. Trenutno je komičarka koja je prešla i u dramski program bila na vrhuncu popularnosti, svi su je željeli i sve što je imalo veze s njezinim imenom smjesta bi dobilo zeleno svjetlo, a zatim i željene nagrade. Za dvije godine, zamijenit će je netko drugi.

Provjerila je poruke na iPhoneu. Daniel se u subotu navečer nije vratio kući, kao što je i pretpostavila, ali kako je nedjelja odmicala, postajala je sve svjesnija njegova dugog odsustva. Skuhala mu je ručak, ali ga je morala staviti u hladnjak, a zatim je samo tumarala kućom očekujući njegov povratak. Jedva je čekala da ga vidi, a što se više dan primicao kraju, to je bila nemirnija. U sedamnaest sati odjednom joj je sinulo da se možda ni ove noći neće vratiti pa se nasmijala sama sebi i osjećaju da je iznevjerena i ostavljena na cjedilu. Očitala si je strogu bukvicu i otišla u krevet, a da cijeloga dana nije vidjela nijednog člana obitelji, jer Howard je otišao na golf.

Pozvali su njezino ime pa je ustala, a osobna asistentica urednice otpratila ju je liftom na osmi kat, gdje je sjela u malu čekaonicu s Herculeom Poirotom na prozoru.

31

– Laura! – vrisnula je Alison kao da dočekuje davno izgubljenu prijateljicu. Poljubile su se u oba obraza. Alison je uvijek pričala gorljivim tonom, punim optimizma i energije, a Laura je zaključila da je najbolje povesti se za njezinim primjerom. – Kako si? – ozareno će Alison, smjestivši se na jednu od plastičnih stolica. Laura joj sjedne sučelice.

– Dobro sam!

– Čuj, apsolutno smo oduševljeni prvom epizodom. – Alison je kitila rečenice ekstravagantnim pridjevima, poput: “savršeno”, “fenomenalno”, “fantastično”, koji bi se često došuljali kao nindže, spremni napasti u razmetljivoj demonstraciji moći.

Laura u sebi odahne s olakšanjem, no u ustima joj ostane gorak okus.

U posljednji je čas izmijenila zadnju scenu kako joj je Alison “predložila”, nakon što je njezinu tvrdnju da ljubavnici ne bi otišli a da se ne pozdrave s napuštenom najboljom prijateljicom, Alison odbacila na svoj poznati, pasivno-agresivan način.

– Ne znam, jednostavno mi se čini neuvjerljivo, znaš? A tebi? – rekla je, a Laura je u sebi pomislila: “Ne, nije mi neuvjerljivo, a nije bilo ni tebi kad si prije šest mjeseci pročitala scenarij. Pokušala je nagovoriti Alison da promijeni mišljenje, ali bezuspješno. Znala je da, želi li drugu sezonu ili nove poslove s ITV-om u bliskoj budućnosti, ne smije biti “teška” i mora učiniti što joj se kaže. Redatelj, prirodno uzrujan izmjenama u posljednji čas, bio je potkupljen obećanjem da će režirati barem dvije epizode budućeg serijala kojem su se nadali.

– Mislim da kraj sada doista drži vodu. Baš sam ga jutros pogledala i bio je... – Alison stavi ruku na srce u teatralnom naletu bola. Mlada osobna asistentica nečujno je donijela dvije šalice čaja i ostavila ih na staklenom stoliću, zatim se ponovno udaljila. Laura je zahvalila, dok je Alison napravila grimasu kao da će briznuti u plač.

– Drago mi je da ti se svidjelo. – Znala je, kao i svi ostali u struci, da Alison očajnički treba neki hit. Njezine nedavne nove serije nisu dosegle željenu gledanost, a kad se to dogodi, ljudi postanu zabrinuti. Nitko na televiziji ne voli neuspjeh, a prst krivnje smjesta počinje tražiti žrtvu.

Alison je imala posebnog dara da mu se kloni s puta, ali već se i sama počela naoružavati pojačanjima, a njezin ju je ego, takav kakav jest, uvjeravao da je upravo spasila dobru dramu i pretvorila je u remek-djelo.

– Razgovarala sam sa Seanom i zanima ga što bi Cavendish Pictures još mogli učiniti za nas.

Bila je to njezina nagrada i ovoga je puta olakšanje bilo slađe.

Posljednjih su nekoliko godina za neovisnu televizijsku produkciju vladala teška vremena i Lauri je trebao novi naslov. Sean je bio ravnatelj 32

dramskog programa i imao moć odrediti što će dobiti zeleno svjetlo, a što neće. Činjenica da je ponovno želio s njom surađivati bila je jako dobra vijest.

– Postoji li nešto o čemu bi željela s nama popričati?

Laura razmisli o idejama koje je zapisala. Bilo ih je nekoliko koje je već označila za prezentaciju ITV-u. – Naravno.

– Fantastično! Možeš li nam poslati neke sažetke?

– Nema problema.

– I voljela bih da odmah ugovorimo sastanak, samo za nas troje.

– Super. – Laura izvadi iPhone, a Alison učini isto. Dvaput lupne pa povuče prst.

– Do idućeg je mjeseca jako zauzet, ali kako ti se čini osamnaesti srpnja?

– Ovdje?

– Izvest ćemo te na ručak.

– Sjajno! Baš se veselim.

Kad je to bilo riješeno, Alison odloži mobitel. Sve su vijesti bile razmijenjene i sastanak je prirodno stigao kraju. Nakon još nekoliko poljubaca i fraza tipa: “Fantastično je raditi s tobom”, Laura je ponovno izišla na ulicu. Pogledala je na sat – bilo je već gotovo tri poslijepodne.

Odlučila je da neće pješačiti cijelim putem natrag do svog ureda u Covent Gardenu. Bilo je prevruće. Jutros su na vijestima govorili o toplinskom valu i znala je da će u Londonu biti trideset dva stupnja. Poslijepodneva su uvijek bila najgora, kad se činilo da se oblaci prašine i smoga lijepe za kožu. Umjesto toga, nazvala je osobnu asistenticu i javila joj da će ostatak dana raditi od kuće. Zaustavila je taksi i uskočila na stražnje sjedalo.

Kad su stigli u Kensington, promet je bio zagušen automobilima kojima su roditelji djecu vozili iz škole pa je vozač krenuo prečacem kroz ulicu Gloucester. Laura je u glavi prolazila sve projekte koje bi mogla ponuditi Alison i Seanu pa do sada uopće nije bila svjesna rute kojom su prolazili.

Pogledala je kroz prozor i, vidjevši gdje su, pridigla se sa sjedala. Tamo je, na uglu ulice Old Brompton, stajao stari, plavo-smeđi natpis. Primicao se sve bliže, a nekoliko metara prije negoli su ga prošli, dozvala je vozača kroz staklenu pregradu: – Ovdje ću izići, hvala na vožnji.

Platila je i pričekala dok se taksi nije udaljio, a zatim se pločnikom zaputila do Highsmitha & Browna.

Laura je pazila da ne stoji točno pred izlogom i zagledala se postrance, pretvarajući se da gleda izložene fotografije ekskluzivnih 33

nekretnina, dok je zapravo pokušavala vidjeti osoblje u uredu. Zbog kombinacije odsjaja prozorskog stakla, njezina položaja i činjenice da još nije skinula sunčane naočale, bilo joj je teško išta i nazrijeti. Naposljetku je odustala, podigla naočale na čelo, pomaknula se udesno i zagledala se kroz izlog. Svi su bili jako uposleni, što joj je pružilo bolju priliku da pokuša razaznati tko je ona, no za to ipak nije bilo potrebe, jer ju je odmah prepoznala. Bila je prelijepa.

Podšišana, bujna, tamnosmeđa kosa koja joj je isticala prelijepo isklesano lice. I tijelo koje je tjeralo muškarce u plač. Laura se zagledala u nju, zatečena njezinom ljepotom. Nije čudo da je Daniel toliko zaluđen.

Bila je sretna zbog njega, ali... postalo joj je jasno kako je lako nekoga očarati. Nasmiješila se. Bilo joj je drago. Cherry je razgovarala s kupcem i Laura je vidjela kako joj se lice ozarilo. Ta mladenačka, odlučna, nezaustavljiva životna snaga bila je pomalo zastrašujuća. Brzo je svrnula pogled. Odjednom ju je obuzeo stid što je ovako uhodi, pa se nasmiješila vlastitoj šašavosti. Krenula je dalje, ali Cherryn ju je lik pratio pred očima.

Laura je skrenula u rezidencijalnu četvrt, ostavivši gužvu iza sebe.

Prolazeći pokraj bijelo okrečenih kuća koje blistaju na suncu, okruženih ravnomjerno raspoređenim stablima koja bacaju raskošne, duboke sjene, pitala se kakva li je Cherry osoba. Kakve su današnje mlade dvadesetogodišnjakinje? Kakva bi bila Rose da je poživjela? Shvatila je što želi učiniti. Odlučno je ispravila ramena i zaputila se kući.

– Zašto je ne pozoveš na večeru?

– Molim?

Laura se vratila kući i zatekla Daniela kako spava. Sada su večerali za velikim stolom u blagovaonici. Sve troje su se nekako primirili pa je sve teklo glatko. Ni ona ni Howard nisu spominjali onu subotnju scenu, ali prošlo je dovoljno vremena da se od svega odmaknu pa se o tome i nije moralo razgovarati.

– Tvoja bi majka dala sve da dozna još nešto o njoj.

Laura se pretvarala da ga ne čuje. Primijetila je da čak ni novine ne čita kad je Daniel kod kuće.

– Baš je želimo upoznati! Oboje, zar ne, Howarde?

– Naravno – preko volje će Howard.

Daniel se nasmijao. – Zar već? Pa jedva da je viđam tjedan dana.

– Nisam ja taj koji požuruje – reče Howard.

Laura suspregne potrebu da otpuhne. – Howarde, želiš li viđati sina tijekom ovih praznika, preporučila bih ti malo više entuzijazma. Već nas je jednom zaribao, sjećaš se?

34

– Zar se ljutite zbog toga? – upita Daniel.

– Strašno smo ljuti – reče Laura. – A imam osjećaj da ćeš se tijekom praznika još više viđati s Cherry, stoga prije nego što oboje nestanete u nekom... – sjetno uzdahne – balonu od sapunice, bilo bi mi drago da je upoznamo.

Daniel kimne. – Ima smisla.

– Odmah je nazovi.

– Odmah? Čemu žurba?

– Moram sve isplanirati. Što kažeš na četvrtak? U pola sedam?

Laura nije bila posve sigurna zašto je toliko navalila. Znala je da ga vjerojatno preko ljeta neće viđati koliko bi željela. Premda se tome toliko nadala, počela je prihvaćati činjenice. Odrasli sinovi imaju vlastiti život.

No nešto ju je tjeralo da upozna Cherry prije negoli oboje nestanu.

Daniel je bio na telefonu. Prekrio je slušalicu. – Ne može u četvrtak. ..

Laura je brzo razmislila. – Onda, petak?

I to je preneseno na drugu stranu linije, a odgovor je ovoga puta, čini se, bio pozitivan. – Nazvat ću te poslije – nježno je rekao. Zatim je spustio slušalicu. – Jako joj je drago što si je pozvala.

Laura se nasmiješila. Iznenadilo ju je koliko se radovala tom susretu.

35

Četvrtak, 12. lipnja

S

vaki puta kad bi Cherry otišla posjetiti majku, čvrsto bi odlučila da će ovoga puta biti drukčije. Bit će otvorena, ljubazna, opuštena.

Razgovarat će s njom bez drskosti i bez osjećaja panike, bez osjećaja gušenja zbog svega što ju je podsjećalo na siromašno djetinjstvo. Nije majka bila kriva za to što svih tih godina nisu imali novca. No čim bi se otvorila vrata, taj bi mali, dvosoban stan jednostavno usisao sve njezine dobre namjere. Televizor iznimno širokog zaslona prevelik za sobu, čupavi tepih usred dnevnog boravka, užasan kauč s nagibnim mehanizmom. Limena kutija s keksima, otvorena za goste. Cherry je znala da Wendy, njezina majka, cijeni te sitnice iz supermarketa. Uvijek je iz prve ruke znala sve o posebnim ponudama, a to joj je znanje, tvrdila je, tijekom godina uštedjelo pravo bogatstvo.

Cherry nije podnosila supermarkete, a njihove je “akcije” mrzila više od svega.

Tjerali su kupce da kupuju smeće i njime pretrpavaju svoj stan. Na prevaru bi izmuzli i zadnju paru njihovih malenih plaća, tapšajući ih po ramenu i pretvarajući se da su im prijatelji: “Na vašoj smo strani. Znamo kako vam je. Vremena su teška.” A zapravo cijelo vrijeme gomilaju profit.

Mamina kolekcija filmova na DVD-u, od kojih svaki u prosjeku košta desetak funti, vrijedi dvije tisuće. Ispravka: vrijedila je dvije tisuće, dok je danas vrijedna dvjestotinjak funti, ako i toliko. Cherry je izluđivalo što mama nikada nije malo stala da razmisli o tome.

– Ali to je klasik – rekla je Wendi, pridodavši svojoj zbirci Kraljev govor.

– To je komad plastike u tvom dnevnom boravku. Koliko ga često uopće gledaš?

Sakupljanje klasika nije te činilo filmskim stručnjakom, nije značilo da imaš profinjen ukus niti oko za kvalitetna filmska djela. Činilo te budalom, posebice što se ti filmovi mogu gledati na televiziji ili posuditi u knjižnici. No Cherry nikada nije palo na pamet da njezina mama možda doista uživa gledajući ih, da je čak i zahvalna što ih ima, jer većinu 36

slobodnih večeri provodi sama, jer nakon smrti Cherryna oca nije uspjela pronaći nikoga s kim bi ostvarila stalnu vezu.

Ovlaš je poljubila mamu, pokušavajući izbjeći medvjeđi zagrljaj i otisak ruža na obrazu.

– Mama, pazi!

– Oprosti, ali u zadnje se vrijeme gotovo i ne vidimo.

Bila je to istina pa je Cherry s nelagodom promijenila temu. – Kako si?

– Dobro. Želiš li nešto popiti? Čašu vina, kad već slavimo?

Cherry je znala da će njezina mama imati samo bijelo vino, i to slatko, muškatno. Prezirala je takva pića, ali nije željela uvrijediti mamu pa se izmotavala govoreći kako joj je još prerano za alkohol i zamolila samo šalicu čaja. Slijedila je Wendy u kuhinju, gdje je dobila čaj u šalici s likom Daniela Craiga. Bez vrata, samo njegovo izrezano, naočito lice s grubim osmijehom, koje pluta na pozadini od bijele keramike. Djelovalo je nadrealno. Dok je majka punila čajnik, Cherry iskoristi nekoliko trenutaka da je prouči. Ponovno je obojila kosu. Svaki put kad bi je vidjela, kosa joj je bila obojena kolor-šamponom druge nijanse, kao da je sistematski prolazila kroz cijelu L’Oréalovu paletu za brinete. (“Ukupno ih ima osamdeset tri”, jednom je prilikom rekla njezina mama, pronašavši taj podatak u trgovačkom katalogu.) Pod bojom je bila sijeda, no nekoć je bila jednako raskošno crnosmeđa kao i Cherryna. Što se izgleda tiče, naslijedila je najbolje od oba roditelja, s pokojim dobrim genom djedova i baka. Bila je to zbirka sretnih okolnosti koje su se spojile s tako malim izgledima da je bilo nemoguće predvidjeti ishod.

Wendy je uvede u dnevni boravak. – Možeš sjesti na nagibnu stranu kauča, ako želiš.

– Ne hvala, dobro mi je... Ti sjedni. – Cherry se brzo smjestila na suprotnu stranu, sjetivši se kako je jednom pristala sjesti na nagibnu stranu kako bi zadovoljila majčino uzbuđenje, samo da bi se naglo izvalila na leđa kao da je u zubarskoj stolici, osjetivši i jednaku bespomoćnost.

– Razmišljam o tome da onaj zid obojim u crveno. – Wendy šalicom pokaže zid iza ogromnog televizora. – Iz bunta.

– Bunta protiv čega? – Cherry nije željela dopustiti da joj živci prorade, ali već je bilo prekasno.

– Pa, ne znam. Zašto uvijek moraš... – Željela je reći “kritizirati”, ali pregrizla je jezik. Danas neće biti svađe. Oboje su se zagledale u svoje šalice čaja, zaklinjući se u sebi da će se više potruditi.

Na televizoru je bio isključen zvuk, a prikazivao se neki kviz. Cherry nije podnosila kvizove zato što su natjecatelji uvijek kupovali novu odjeću u kojoj će se pojaviti na televiziji, što je neizostavno urodilo time da se glupo ponižavaju izgledajući smiješno i neukusno. Usto, bilo joj je 37

nepodnošljivo koliko su svi neuki. Nastavnici koji ne znaju glavni grad Kanade... jad i bijeda.

– Kako je na poslu? – upita Cherry.

– O, trebala si vidjeti redove u subotu. Rasprodali smo sve jednokratne roštilje, a odmah sam ti rekla da smo trebali naručiti još.

– Trebali su te poslušati.

– Da, trebali su – zadovoljno odvrati Wendy.

– Koliko si već dugo na tom poslu?

– Počela sam raditi kad je tebi bilo samo dvije godine, jer nam je trebao novac – započela je Wendy, a Cherry, koja je već napamet znala tu priču, samo je čekala poantu. – Posao je trebao biti samo na pola radnog vremena. Počela sam na blagajni, zatim polako napredovala, a kad je tvoj tata preminuo, počela sam raditi sve duže i duže. Bila sam, kako kažu, pouzdana i dobra radnica. Kod mene nije bilo bježanja s posla da bi odvela psa veterinaru i što ti ja znam čega sve ne. Kako bilo, u rujnu će biti već dvadeset tri godine. Wendy se ponosno nasmiješila, na trenutak izgubljena u vlastitim postignućima. Cherry nije mogla zamisliti ništa gore od toga da bude zarobljena u mamutskom skladištu punom ljudi koji guraju velike, žičane košare na kotačićima, a potajno je smatrala da nakon dvadeset tri godine iskustva posao glavne blagajnice i nije bogzna kakvo unapređenje. Nakon toliko vremena, zasigurno je trebala postati regionalnom voditeljicom ili slično, ali razmišljanje o tome samo ju je bacalo u depresiju pa je prestala.

– Vidiš, oni koji marljivo rade uvijek dobro prođu. Tako se jedino mogu zaraditi unapređenja i povišice.

– Kako je Holly?

– Nije baš najsretnija. Kći joj je otišla na audiciju za X Factor, ali nije se dobro provela. Navodno su je popij uvali. Holly se zbog toga jako uzrujala. – Wendy se nagne i potapša je po koljenu. – No, to i nije važno.

A kako si mi ti? Još uvijek ne mogu vjerovati da je moja kći dobila pravi posao! S nekretninama se uvijek može dobro zaraditi – mudro je izjavila, premda je to bio općenito mišljenje, a ne nešto što Wendy govori iz vlastita iskustva.

Cherry se samo mogla nasmiješiti, premda nije željela ulaziti u pojedinosti. – Dobro sam. Zapravo, jako sam dobro. U zadnje vrijeme doista uživam.

– Drago mi je što to čujem. Oduvijek sam znala da ćeš se snaći. Najpametnija si u našoj obitelji. Nego, što zapravo radiš? Prodaješ otmjene kuće?

– Najčešće, da. Pokoju i iznajmim.

38

– A cijene su astronomske, zar ne? Koliko bi me koštalo da iznajmim svoju gajbu u toj zemlji Dembeliji?

– Stan ne bi ovako izgledao, ali po kvadraturi, oko tri tisuće.

– Tri tisuće mjesečno!

– Tjedno.

Wendyno lice bilo je toliko preneraženo, toliko zaprepašteno da se Cherry počela hihotati. Nije si mogla pomoći. Nije bila zlobna niti ju je željela ismijati, ali mama je toliko u čudu razjapila vilicu i zaledila se kao na filmu, da je izgledala neizdrživo smiješno.

Wendy je polako zatvorila usta. – Ti bokca. – A zatim, svjesna kako mora da je izgledala, i sama prasne u smijeh. Kad god bi se pogledale, samo su se još glasnije počele smijati. Bio je to rijedak trenutak kad su se njih dvije dobro slagale i međusobno šalile.

Zadovoljna što su, čini se, pronašli sigurnu temu, Wendy je odjednom dobila ideju. – Čuj, idući tjedan radim u drugoj smjeni. Utorkom sam slobodna. Možda bih te mogla posjetiti na poslu, da zajedno ručamo?

Cherry brzo promisli i napravi grimasu. – Stanka mi je samo pola sata.

– To je protuzakonito!

– U redu je...

– Nije u redu, imaš pravo na puni sat. Takav je zakon. Trebala bi razgovarati sa šefom.

– Pusti to, mama.

– Ne...

– Mama, molim te!

Wendy je bila ušutkana. Na trenutak. – Pošteno te plaćaju?

– Mama!

– Znam da nikada nisi znala s novcem, uvijek si ga uludo bacala.

Cherry se zagrcnula gutljajem čaja, ispljunuvši nekoliko kapi na kauč od bež kože.

– Ne gledaj me tako. Potratila si ušteđevinu na izlet u Australiju.

– Išla sam raditi! Iskusiti drugu kulturu. – Ogledala se u potrazi za nečime čime bi obrisala čaj i pronašla kutiju rupčića Kleenex Collection, na kojoj se nalazila fotografija ljiljana. Bila je osmišljena da se svidi domaćicama koje su smatrale važnim da im i rupčići postanu dio dekora.

Na trenutak je oklijevala, ne želeći izvući rupčić iz kutije, kao da je slatkiš koji nudi vještica želeći te zarobiti u svom brlogu nakon samo jednog zalogaja. Podsjetila se da će, izgubi li kojim slučajem posao, ovo biti stan u koji će se morati vratiti. To ju je sivilo užasavalo.

39

– Taj si novac mogla uložiti – nastavi Wendy. – U premijske obveznice ili slično.

– Mama, premijske obveznice ne isplaćuju kamate.

– Znam, ali dobitak je sigurniji nego na lutriji.

Cherry stegne zube i odluči da se uzaludno prepirati. Umjesto toga, reče: – A što bi ti učinila da dobiješ na lutriji?

– Otišla bih na dugačko putovanje. Povela bih i Holly. Njoj bi doista dobro došlo malo veselja u životu.

– A bi li se preselila?

– Ima jako lijepih novih zgrada koje su izgradili pokraj rijeke Wandle.

Cherry umorno uzdahne. – Mama, mogla bi se maknuti iz Croydona, znaš?

– Nikada. Tu sam rođena. U krvi mi je. Ako mene pitaš, nema boljeg mjesta za život.

Zbog te je izjave Cherry opet postala nemirna i tjeskobna pa je jedva čekala da večer privede kraju. Kad samo pomisli da je večeras mogla sjediti u predivnoj kući obitelji Cavendish. Očajnički je željela prihvatiti Laurin poziv na večeru, ali znala je da bi otkazivanje posjeta majci jednostavno bilo suviše komplicirano. To bi ionako samo produžilo agoniju, jer bi morale ugovoriti drugi termin.

Cherry je već izmislila razlog zbog kojeg mora otići – piće s prijateljima – i to je najavila majci telefonom još i prije negoli je došla.

Napadno je pogledala na sat. Trebala bi se ispričati za nekih desetak minuta. Croydon je bio toliko daleko da je do svakog drugog mjesta u Londonu mogao doista potrajati cijelu vječnost. Zapravo je kanila otići kući i pokušati osmisliti što će sutradan odjenuti – opravu koja će morati poslužiti i za večernju prigodu. Nešto prigodno “večeri” s gospodinom i gospođom Cavendish. (Riječ “večera” više joj nije zvučala loše.)

Daniel joj je rekao neka ne brine o tome što će odjenuti, ali to je, dakako, bilo smiješno od njega.

– Kako bilo, možda na lutriji osvojim dovoljno da kupim jednu od onih velikih palača na Webb Estateu.

Cherry se ukoči.

– Čuješ li se još s Nicolasom? – upita Wendy, glumeći nonšalantnost.

– Ne. – To se, pretpostavljam, moglo i očekivati. – Zvučala je samodopadno, kao da su joj sumnje potvrđene, od čega se Cherry sva narogušila.

– Što želiš reći?

– Znaš što. Bio je drukčiji od drugih, ne?

– Kako to misliš, drukčiji? – prijeteći upita.

40

– Pa znaš – nelagodno odvrati Wendy – bogataši vode drukčiji život. A to je nešto o čemu mi zapravo nemamo pojma. – Wendy potapša Cherry po ruci, želeći je utješiti, otpisati tog momka i vratiti je natrag u okruženje koje joj pruža podršku, ali Cherry se stegnula utroba. Obuzeo ju je ponos i bijes. Čak je i njezina majka mislila da je predobar za nju.

Bilo je toliko pogrešno, toliko smiješno vjerovati da neki ljudi nisu jedno za drugo, da su neki bolji od drugih samo zato što imaju novca.

– Ne ljutiš se valjda?

– Ne ljutim se.

– Samo što...

– Što?

– Vjerojatno nisi vidjela... – Wendy prema njoj gurne novine i otvori ih na stranici s obavijestima o vjenčanjima. Sa sredine stranice nasmiješi joj se Nicolasovo lice. Pokraj njega je bila ona plavuša iz kafića u bijeloj vjenčanici i s tijarom na glavi. Zračili su dojmom da su stvoreni jedno za drugo. Cherry se ukočila i prisilila se da ne pokaže nikakav osjećaj osim ravnodušnosti. Zagledala se u fotografiju u potrazi za nekim znakom da zapravo misli na nju, da je brak s – pročitala je ime – Gabriellom Clarom Butler Oswald nešto na što je silom primoran, nešto što mora otrpjeti želi li dobiti priliku da naslijedi očev posao. Učinilo joj se da je u njegovu osmijehu pronašla tračak usiljenosti, no to je jednostavno mogla biti reakcija na neumornu pohlepu svadbenog fotoaparata koji okida sliku za slikom. Odgurnula je novine. – Neka im je sa srećom. – Rekla je to tonom koji je označio svršetak te teme.

– Želiš li provjeriti svoju sobu, vidjeti ima li još nešto što bi voljela ponijeti sa sobom? Složila sam sve tvoje stare igračke s kojima si se igrala kao mala.

Cherry ništa nije željela. Već je iz stana uzela sve što joj je trebalo, a pomisao da bi u svoj novi život ponijela bilo koji dio svog djetinjstva činila joj se najužasnijom kontaminacijom. – Ne mogu, mama. Imam dogovor s prijateljicama. Možda drugi put, može? – S tim je riječima ustala. – Zapravo, morala bih krenuti. Moram se vratiti u London.

Wendy je pokušala sakriti razočaranje i također ustala. – No, dobro, što se može? Hvala ti što si prešla toliki put da me posjetiš, ljubavi.

Doista mi to mnogo znači.

Uslijedila je tišina tijekom koje nijedna od njih ništa nije govorila, a zatim se Cherry vedro nasmiješila. – Vidimo se – reče i zaputi se prema vratima.

Dopustila je mami da je poljubi u obraz, a ona joj je pritom u ruku utisnula neku kutijicu.

41

– Sretan rođendan – reče Wendy, ozarena, željno iščekujući. Cherry je jasno vidjela da je u kutijici nešto što joj je mama jedva čekala darovati.

Bila je zamotana u šareni papir koji je izgledao kao da je namijenjen četverogodišnjacima i mogao se opisati kao “sladak”. Ispravno bi bilo otvoriti ga na licu mjesta, ali Cherry nije imala volje skrivati razočaranje.

Stavila je dar u torbicu.

– Sve najbolje, ljubavi – reče Wendy, stegnuta grla.

Bilo je to pravo mučenje. Cherry je znala da je majka itekako svjesna činjenice da jedva čeka otići iz stana, no brzo je to potisnula, praveći se da ne primjećuje majčin povrijeđen izraz lica. U grudima ju je stezalo od grižnje savjesti. Mrzila je dolaziti. Mrzila je to u što se pretvarala boraveći ovdje. – Hvala, mama.

Pobjegla je i žurno se vratila do postaje East Croydon. Sa svakim ju je korakom razdirala krivnja. Izvadila je mobitel i poslala poruku da olakša dušu, nešto toplo i veselo o tome koliko joj je drago da su se vidjele. Kad joj je stigao razdragan odgovor, osjetila je kako joj bol u grudima jenjava, a zatim su je vlak i podzemna željeznica postupno vratile kući.

Trebalo joj je samo pola sata da stigne do Tootinga i večer je još bila topla. Natočila si je čašu vina iz boce koja je ostala nakon vikenda s Danielom i izišla u malo, zatvoreno dvorište. Bilo je samo tri koraka široko i šest dugačko, a iza ograde su se nazirali dimnjaci bolnice St George i niz viktorijanskih stanova nanizanih usporedo s njezinim, no ipak je to bio komadić zelenila. Kroz rupu koju je iskopala pod ogradom, brzo se i nečujno provukla lisica i nestala u susjednom vrtu. Cherry ju je, pijuckajući vino, pratila pogledom, zadivljena životinjinom sposobnošću da svugdje u Londonu stvori svoj dom. Prije nekoliko tjedana slušala je radijsku emisiju u kojoj su se ljudi iz četvrti kao što su Barnes i Chelsea putem telefona zalih na lisice koje im upadaju u kuću. Tooting je bio najbliže mjesto centru metropole koje si je mogla priuštiti, jer su se astronomske cijene najma ispriječile pred njom poput zida od trnja, sprečavajući je da priđe. To ju je natjeralo da razmisli što će sutradan odjenuti, pa je zabrinuto ponijela čašu u spavaću sobu.

Otvorivši vrata ormara, kritički je odmjerila komade odjeće. Dan će ponovno biti vruć, stoga joj je trebalo nešto što nakon radnog vremena u uredu neće djelovati zgužvano i iznošeno. Odlučila se za ručno krojenu, svilenu bluzu bez rukava i tamnoplavu, usku suknju. Napravila je mjesta za odabranu kombinaciju razgrnuvši svu ostalu u ormaru odjeću na stranu i objesila je zajedno na vješalicu, da bi je potom na trenutak zadovoljno odmjerila pa zatvorila vrata. Vratila se u vrt i uzbuđeno razmišljala o sutrašnjem danu i koliko je raduje susret s Danielovim roditeljima. Osjećala je toplinu prema Lauri, zahvalna što ju je već pozvala, usprkos tome što je Cherryn odnos s Danielom tek na početku.

42

Ništa joj se slično nije dogodilo tijekom cijele veze s Nicolasom.

Zamišljala je kako će odmah s njima pronaći zajednički jezik i preplavio ju je val topline pri pomisli da će se napokon negdje uklopiti. Daniel je bio posve opušten tip pa je stekla dojam da su mu i roditelji takvi.

Tek se poslije, kad je otišla u krevet, sjetila majčinog dara. Izvadila ga je iz torbice i strgnula papir. Bio je to najnoviji iPhone, a Charry je znala da je to majčin pokušaj da je shvati, kupi joj nešto za što je vjerovala da bi se mlađoj generaciji moglo svidjeti. Također je znala da ju je koštao dobar komad plaće. To joj se doimalo nekako tužno, a povrh toga, isti je takav već imala. U njoj se ponovno razbuktalo grizodušje pa je spremila dar u ladicu, legla na jastuk i uzdahnula. Nije znala na koji bi se način majka mogla uklopiti u njezinu budućnost.

43

Petak, 13. lipnja

D

om Cavendisha nalazio se na samo desetak minuta hoda od njezina rashlađena ureda, ali Cherry su mučile vrućina i zabrinutost. Čak i ovako rano navečer bilo je dobrih trideset stupnjeva pa je brzo i neprimjetno provjeravala jesu li joj pod rukom izbile vlažne mrlje. Ne računajući jednu sitnu, tamnu točku veličine kovanice, nasreću je to uspjela izbjeći.

Cherry je bila uznemirena. Željela im se svidjeti. Pogledala je buket tigrastih ljiljana u svojoj ruci, vješto aranžiranih u smeđi papir privezan vezicom poput korzeta, ponovno se zapitavši nije li pretjerala. Bilo ih je mnogo i bih su, jednom riječju, veliki. I trebali su biti, pomislila je, s obzirom na to da koštaju šezdeset funti. Kako bilo, ljiljani su veliki sami po sebi. Prebrojala je peteljke. Sedam komada. Pa to valjda nije pretjerano? Prebacila je buket u drugu ruku da se papir ne natopi znojem i zaključila kako je sada prekasno za predomišljanje. Jedino je važno ne pojaviti se praznih ruku. Skrenula je u njihovu ulicu i pogledala na sat, zabrinuto uvidjevši da je uranila. O, Gospode, nije željela ispasti očajna ili slično. Brzo je skrenula u postraničnu ulicu koja će je, bude li je slijedila, dovesti na drugi kraj ulice u kojoj se sada nalazila.

Koračala je pretvarajući se da se izgubila, za slučaj da je vidi netko od Cavendishevih poznanika pa im u nekom neobaveznom razgovoru spomenu kako je lutala po četvrti. Ta ju je pomisao navela da se lecne od sramote.

Ponovno je skrenula u ulicu u kojoj su Cavendishi stanovali pa je, pogledavši na sat, usporila korak ne bi li pred dvorišna vrata od kovana željeza na broju 38 stigla točno u osamnaest i trideset. Koračala je preko šahovske ploče od besprijekorno položenih crnih i bijelih pločica sve do velikih, impozantnih, crnih ulaznih vrata. Pozvonila je. Nije morala dugo čekati. Vrata su se otvorila, a iza njih joj je Daniel zaželio toplu, srdačnu dobrodošlicu. Uhvatio ju je za ruku i poljubio, brzo ali strastveno, u usta.

– Bok. Jedva čekaju da te upoznaju – šapnuo joj je na uho, kao da je unaprijed želi upozoriti, a zatim je začula kako joj se približavaju koraci.

44

Prvi je stigao gospodin Cavendish, krupan muškarac širokih ramena koji je očito navikao ulaziti u prostorije bez straha od toga koga bi u njima mogao zateći. Nosio je košulju kratkih rukava ututkanu u kratke hlače, što je bila neobična mješavina formalnog i sportskog. Osjetila se prikovana prodornim pogledom njegovih (ipak dobronamjernih) očiju.

Stisnuo joj je slobodnu ruku s više siline negoli je bilo potrebno, na onaj žustri, samouvjereni, muški način, tako da ju je, ako ćemo iskreno, malo i zaboljelo.

– Tata, ovo je Cherry.

– Howard – odvrati, predstavivši se. – Drago mi je.

– I meni je drago, Howarde.

Pustio joj je ruku. Bridjela je dok su se kosti vraćale na mjesto i krv ponovno krenula kolati. Zatim je došao red na Lauru. Na Cherryno iznenađenje, a potajno i na oduševljenje, uhvatila je za ruku, a nakon što ju je očarano pogledala, privukla ju je sebi i poljubila u svaki obraz.

– Drago mi je što smo se upoznale, Cherry.

– Također. – Uručila joj je buket. – Ovo je za vas.

Laura je prihvatila cvijeće s iskrenim zadovoljstvom pa je Cherry bilo drago što ih je toliko platila.

– O, baš su predivni. Hvala ti.

Cherry nije mogla vjerovati da je ova glamurozna gospođa vjerojatno istih godina kao i njezina majka. Razlikovale su se kao nebo i zemlja.

Laura je bila visoka, skladno građena, blistave, plave kose. Njezina bež, svilena bluza i široke hlače boje karamele ovijale su joj tijelo kao da im je to čast, dajući joj cjelokupan dojam zlaćane boginje.

– Predivna vam je bluza – oduševljeno reče, pokušavajući sakriti crvenilo koje joj je zažarilo obraze.

– I tvoja – reče Laura. – Ova ti boja predivno stoji.

Crvenilo se pojačalo, jer se Cherry osjećala kao da je prisilila Lauru da joj uzvrati kompliment. Ukočila se, blesavo se smiješeći i žarko želeći da je barem malo profinjenija.

– Vrijeme je da nešto popijemo – reče Howard, povevši ih u prostoriju za koju je Cherry znala da je samo jedna od primaćih soba. Sjela je na rub dugačke, sive sofe, a Daniel je, nasreću, sjeo pokraj nje. Laura je bila nekoliko koraka iza njih i mora da je negdje spremila cvijeće, jer ruke su joj bile prazne. Nije ih mogla tako brzo staviti u vazu pa se Cherry osjetila pomalo povrijeđena. Zar je ljiljane negdje grubo odložila na policu? Saberi se, strogo si je rekla. Pa neće valjda nestati na deset minuta da bi aranžirala cvijeće u vazi, kad si tek došla. Cvijeću neće biti ništa.

– Aperitiv? – upita Howard.

45

– Da, molim.

– Bellini? – Upita, no već je natočio čašu i pružio joj je. Otpila je gutljaj trudeći se da joj pritom mjehurići ne uđu u nos.

– Danas si radila? – upita Howard nastavivši točiti piće.

– Da. Radim u Highsmithu i Brownu.

Laura uzme čašu suprugu iz ruke i sjedne u naslonjač nasuprot nje. – Znamo, Daniel nam je rekao. Zadovoljna si?

– Da, jako.

– Koliko si dugo tamo?

– Ne baš dugo. – Nije željela ulaziti u pojedinosti pa je uslijed nastale tišine prebacila čašu iz ruke u ruku. Znala je da se mora opustiti, ali bila je toliko željna ostaviti dobar dojam da joj je mozak radio kao navijen pokušavajući se sjetiti što bi željela reći, a što ne. Bila je u opasnosti da ne ispadne nepristojna.

– A čime si se prije bavila?

– Uslužnom djelatnošću.

Danielovi su se roditelji nasmiješili, a Cherry bi rekla da je promatraju pokazujući uljudno zanimanje. Osjetila je kako joj prijeti još jedno crvenjenje. Bilo je očito da znaju kako je to rekla samo da bi prikrila to što je radila u restoranu. Osjećajući se pomalo glupo, brzo je nastavila. – Prije toga sam bila u Australiji. Bila sam, ovaj... željela sam uzeti malo vremena za sebe nakon... ispita.

– Koji si fakultet pohađala? – upita Howard.

Stegnula joj se utroba. – Ovaj... Nisam... Mislila sam na maturu. Što ju je to spopalo? Pokušavala se opravdati, kao da je dijete.

– I tako si se vratila i odlučila započeti karijeru, ispeći zanat radeći.

Jako pohvalno – reče Laura – pogotovo kad uzmemo u obzir cijenu poštarine.

Cherry se nasmiješila, potvrdno kimajući. Znala je da joj Laura nalazi opravdanja. Premjestila je čašu u drugu ruku i pokušala se domisliti što bi mogla reći da promijeni temu.

Daniel je povuče sa sofe. – Dođi da ti pokažem kuću. Možeš nam dati profesionalno mišljenje.

Krenula je za njim iz sobe, sluteći da je pala na prvome testu. Jedva da su prošli kroz vrata kad ju je uštipnuo za stražnjicu. Jedva se uspjela suzdržati da ne vrisne i za kaznu ga bubnula u rame, ali zapravo ju je ta njegova prisnost razveselila.

– Predvorje – reče. – Kao što vidiš, imamo ga i mi.

– I jako je lijepo – odvrati Cherry, znajući da njegovi roditelji vjerojatno čuju svaku njihovu riječ. I bilo je: pod od blistavog parketa 46

vodio je do dva velika, zavojita bijela, drvena stubišta, od kojih je jedno vodilo na kat, drugo u podrum. Turski tepih ležao je pred mramornim kaminom, pokraj kojega je stajao golemi naslonjač. Cherry se zapitala je li itko ikada u njemu sjedio.

– Ne moraš biti toliko zabrinuta... svidjela si im se – reče joj Daniel prigušenim glasom, ali Cherry ga ipak prijekorno pogleda. Čula je Lauru koja je krenula za njima.

– Samo ću dovršiti nabujak – rekla je i zaputila se u kuhinju.

– Tamo nećemo zalaziti da ne smetamo kuharici. – Umjesto toga, odveo ju je stubištem na kat. Na prvom se katu nije zaustavio. – To je mamina soba – rekao je i nastavio se penjati stubama, dok se Cherry čudila kako cijeli kat može biti posvećen sobi jedne osobe, vjerojatno s golemom kupaonicom i garderobom. Također joj nije promakla ni činjenica da gospodin i gospođa Cavendish ne spavaju zajedno. Na idućem katu, Daniel je uvede u jednu od soba. – Moja soba – reče. – Bolje rečeno, više nije. Ali to je bila moja soba dok sam odrastao. – U njoj je bio veliki bračni krevet od hrastovine, ormar i stol, ali razlikovala se od ostalih po tome što je cijela bila posvećena čovjeku koji je stajao pokraj nje. Svaki je zid, svaka površina bila prekrivena fotografijama: Daniel u Machu Picchu, na Uskršnjim otocima, pod piramidama. Niz ekstremnih sportova: planinarenje, skijanje, kajakarenje na divljim vodama u Grand Canyonu. Slike s Velike turneje. Bilo je tu i sportskih trofeja, pehara osvojenih u ragbiju, kriketu i tenisu. Svi sjajno ulašteni i bez zrnca prašine. Bila je to vizualna prezentacija njegovog djetinjstva i svega što mu je u životu priušteno.

– Opa. Mnogo si toga postigao.

– Nema to mnogo veze sa mnom. No dobro, obišao sam neka mjesta. Želio sam reći, sve je ovo mama postavila.

– Mora da je jako ponosna na tebe.

Cherry priđe prozoru i podigne fotografiju Daniela koji vozi bicikl u Pirenejima. Netko je, vjerojatno Laura, zapisala to na okviru, zajedno s datumom. Spuštajući je na mjesto, zagledala se kroz prozor gdje joj je pogled privukao plavičasti pravokutnik. Bio je dugačak tri, a širok oko dva metra i nalazio se usred travnjaka. Činilo se da je od stakla.

– Što je ono?

Prišao joj je s leđa. – Prozor. Svjetlarnik za bazen.

Cherry se okrene, razrogačivši oči. – Dolje vam je bazen? Pod zemljom?

– Aha. Počinje ispod vrta i proteže se dalje, ispod kuće. A dalje, pod prednjim dijelom je podrum i soba u kojoj tata voli boraviti i gledati filmove. A kat ispod toga je omanja garaža. Jesi li za kupanje?

47

Cherry se zagleda kroz prozor, pokušavajući zamisliti kako sve to izgleda. – Nisam ponijela kupaći kostim.

– Nema veze. – Počeo joj je ljubiti zatiljak, ali izmigoljila se.

– Mama ti je dolje – zasikće na njega.

– Aha – odvratio je, nastavivši je ljubiti.

Ona ga odgurne. – Želim ostaviti dobar dojam. Nemoj da budem raščupana.

– Večeras izgledaš apsolutno predivno. Jesi za jednom na brzaka?

– Ne pada mi na pamet.

Oglasilo se zvonce. On zastenje. – Moja majka ima drukčije zamisli.

– Nemoj mi reći da je ovo bilo zvono za večeru...

– Velika je to kuća. Nekako me mora dozvati za stol. Nego, što ću s ovim? – Pokaže na međunožje, koje je nabreklo i pritiskalo o zatvarač njegovih kratkih hlača.

– Zamišljaj me golu tijekom večere.

– Ti baš voliš izazivati. – No u tome je uživao, a ona je to dobro znala.

Držeći je za ruku, Daniel je odvede natrag u prizemlje. U predvorju su naletjeli na Lauru, koja je nosila pladanj s četiri kalupa za nabujak. – Oprostite ako sam vam skratila obilazak, ali ovi se moraju jesti vrući.

Daniel ispusti Cherrynu ruku i prihvati pladanj da ga ponese. To je ispuni iracionalnim osjećajem napuštenosti i ponovno je obuzme nemir.

Večera je poslužena u blagovaonici. Cherry je sjedila sučelice Howardu, Daniel nasuprot majci. Sve je bilo pomno osmišljeno: jedaći pribor, čaše, čak i posuđe, bijeli komplet s akvarelnim cvjetovima iscrtanim po rubovima. Zid je krasilo veliko, suvremeno ulje na platnu, koje se protezalo gotovo cijelom dužinom prostorije, samouvjereno naglašujući svoju skupocjenost kao i ostatak kuće.

– Ta-da! – reče Daniel, položivši pladanj s nabujcima na stol.

Cherry smjesta zapuhne prepoznatljivi, aromatičan, riblji miris.

Rakovi. Lecnula se. Imala je loše iskustvo kad je majka na posebnoj ponudi kupila rakove pred istekom roka valjanosti pa je Cherry cijelu noć provela povraćajući u kupaonici. Otada joj se od tog mirisa okretao želudac, ali odlučila je stegnuti zube. Pred nju je stavljen tanjur s jelom, mekani jastučić nabujka koji je samo čekao da mu se rastvori nabrekla površina. Pričekala je najduže što može, dok svi nisu bili posluženi i uzeli prvi zalogaj. Zatim je podigla malu vilicu, zaključivši da će na nju moći natovariti manje nego na žlicu, i oprezno kušala. Digao joj se želudac.

Potišteno se pitala kako će išta progutati a da pritom ne povrati ili ne uvrijedi domaćicu. Zastala je da otpije gutljaj vina, zatim polako vilicom zagrabila još jedan zalogaj, no Laura je primijetila da se muči.

48

– Je li sve u redu?

Cherry je pomislila da bi možda mogla blefirati, ali morala se predati.

– Žao mi je. Ne volim rakove.

– Ajme meni, ne moraš jesti.

– Žao mi je... – postiđeno ponovi Cherry. – Od njih mi... nije dobro.

Daniel se pljesne dlanom po čelu. – Ja sam kriv. Oprosti mi, Cherry, mama me zamolila da te pitam voliš li ih. Posve sam zaboravio. – Djelovao je skrhano. – Mislio sam da neće biti problema.

– Jako mi je žao – reče Laura, zatim ustane i odnese nabujak.

– Baš te žalim – dobaci Howard.

Laura odnese tanjur u kuhinju. – Mojsije će se osladiti.

– Naš mačak – objasni Daniel.

– Ako se mene pita, bilo je izvrsno – reče Howard, stružući posljednji zalogaj. Laura se vratila u blagovaonicu.

– Jako je ukusno, mama – reče Daniel.

– Drago mi je što ti se sviđa. – Pojela je vlastitu porciju, a zatim sa podigla pogled pun žaljenja. – Oprosti, Cherry.

Bila je draga, ali Cherry je bila pregladnjela. Čula je kako joj krulji u želucu pa je brzo stegnula mišiće da to nitko ne primijeti.

– A još si i gladna! – reče Howard. – Možemo li dobiti nešto drugo?

– Ne treba, hvala. Sve je u redu, časna riječ.

– Jesi li sigurna? – nastavi Laura. – Osjećam se kao da sam te upravo pokušala otrovati! Možda malo dinje? Mislim da imamo i guščje paštete u hladnjaku.

– Jednom sam se otrovao pokvarenim kamenicama – reče Howard. – Otada ih ne mogu ni vidjeti.

Cherry poželi da svi napokon začepe o toj temi. Daniel joj ispod stola utješno položi ruku na koljeno.

– Hvala, tata. Mislim da nas na taj događaj ne moraš podsjećati.

Iz kuhinje se začuje mijaukanje. Laura ustane. – Mojsije – dozove mačka. – Jesi li još gladan?

– Uvijek je dobro imati kućne ljubimce – reče Howard. – Oni su nešto kao ekološke kante za smeće. Premda, moram priznati, osobno više volim pse.

– Zašto onda nemamo psa? – upita Daniel.

– Tvoja majka nije dopustila. Podsjećao bi je na koker-španijela kojeg je imala kao djevojčica.

– Pregazio ga je auto – reče Laura. – Bila sam skrhana. Tjednima sam imala noćne more.

49

– Šteta – odvrati Daniel. – Baš volim pse.

Mačak glasno mijaukne i doskakuće u blagovaonicu, a zatim se stane trljati o Laurinu nogu. – Ne slušaj ga – reče mu Laura. – Ti si nam najmiliji.

Cherry ga pogleda s velikom antipatijom. Bila je svjesna da je osjećaj posve iracionalan, ali činilo joj se da se čak i mačak urotio protiv nje, uživajući u nabujku. Svi su osim nje uživali u tom prokletom nabujku.

Zašto i ona nije mogla biti obožavateljica nabujka poput svih ostalih?

– Odrezak s pečenim krumpirom kao glavno jelo? – Laura oprezno upita Cherry. – Je li to u redu?

Cherry joj uputi preširok osmijeh. – Zvuči sjajno.

– A što je za desert, mama? – upita Daniel.

– Samo sam čekala da postaviš to pitanje – sa smiješkom će Laura. – Cherry, pretpostavljam da sve znaš o Danielovoj ovisnosti o čokoladi.

Cherry se ponovno osmjehne, jako ozareno, kako i priliči tom razgovoru. Nije znala.

– Moram je skrivati kad god je kod kuće – reče Laura.

Ma nemoj, stvarno?, pomisli Cherry. Ha, ha, ha.

– Bit će ti drago kad čuješ... Markiza od čokolade i pistacija.

Daniel se baci majci u zagrljaj. – Najbolja si!

Cherry nije znala što je to “markiza”.

– Može? – upita je Laura.

– Da, sjajno – odvrati Cherry.

– Mora da sam skrenuo s uma što se selim – reče Daniel, a Cherry osjeti trnce nemira. Podigla je pogled i, odahnuvši, vidjela da se šali. Bilo je, međutim, bjelodano da se on i Laura jako dobro slažu. Nevjerojatno dobro. Takav koncept bliskosti s majkom bio joj je posve stran pa ju je njihova opuštena zafrkancija pomalo ozlovoljila. Zamislila je toliki nivo zajedništva s vlastitom mamom i smjesta se lecnula od gnušanja. Nije oduvijek bilo tako. Bile su bliske dok je bila mala. Štoviše, kao dijete obožavala je Wendy, ali kad je malo odrasla, počela je se stidjeti. Stidjela se majke koja radi u supermarketu i čiji je svijet toliko skučen. Sve je pogoršavala činjenica da je Wendy bila tako draga. Bila je poput psića, stalno je trčkarala oko nje, želeći biti dijelom njezina života. Zbog toga se Cherry osjećala krivom i ponekad mislila kako bi sve bilo mnogo lakše kad bi joj Wendy opalila šamar i očitala joj bukvicu zbog lošeg ponašanja.

Razmišljanje o Wendy bacilo ju je u još mračnije raspoloženje. Pokušala ih je potisnuti, uživati u odresku i desertu, za koji se ispostavilo da je otmjena čokoladna torta.

50

– Nego, kad ću dobiti natrag svoj brlog? – upita Howard, dotočivši svima vino u čaše.

Daniel se nasmijao. – Jučer je – objasni – tata sišao na bazen da se malo okupa. Bilo je dovoljno mjesta za obojicu – reče ocu.

– Plivaš kao šlampavac. Poslije tebe je više vode izvan bazena nego u njemu.

– Ma, samo se nisi želio osramotiti, priznaj.

– Taman sam se naviknuo da te nema. Cherry, prava je šteta što ga i sinoć nisi zadržala izvan kuće.

– Cherry je imala druge planove.

– Tako je – potvrdi Cherry.

Svi su je pogledali. Tijekom večere jedva da je progovorila i riječ. Bila je suviše živčana, suviše ukočena da bi uistinu sudjelovala u razgovoru, a sada joj je bilo čudno što se našla u središtu pozornosti. Nije namjeravala da njezin kratak odgovor zazvuči toliko zagonetno, ali sada je, odjednom je uvidjela, sve sjelo na svoje mjesto.

– Nešto zabavno? – upita Laura.

Odglumila je nelagodu što to mora izgovoriti, kao da ne želi neku veliku pompu. – Bio mi je rođendan. Provela sam večer s majkom.

Daniel se pridigne od iznenađenja. – Nisi mi rekla! – Uhvati joj lice objema dlanovima i poljubi je. – Sretan rođendan!

Ona se skromno nasmiješi. – Hvala.

– Divno! – uzvikne Laura. – Želim ti sve najbolje.

Cherry je bila zadovoljna njihovim reakcijama. Ovako je nisu mogli optužiti da je Daniela o tome unaprijed obavijestila kako bi sebi priskrbila skupocjen dar, premda je potajno znala da će joj Danielova neizbježna grižnja savjesti zbog propuštanja njezinog velikog dana vjerojatno donijeti nešto još bolje. Howard je već otišao u kuhinju i sada se vraćao s bocom pjenušca i četiri čaše, koje je držao naopako, za stalak.

Cherry je zadovoljno primijetila da je riječ o roseu Veuve Clicuot.

– To je razlog za slavlje – reče Howard. Svakome je pružio čašu pjenušavog, ružičastog pića i podigao vlastitu. – Za Cherry!

– Za Cherry – ponoviše Daniel i Laura, a ona se prvi puta te večeri osjetila kao da u nečemu sudjeluje.

– I, što ste ti i tvoja mama jučer radile? – upita Laura.

Mjehurić se rasplinuo. Cherry se osjetila izloženom. Nije mogla spomenuti onaj usiljen sat vremena u skučenom stanu, proveden u izbjegavanju kauča s nagibnim mehanizmom i smišljanju izgovora za odlazak. Svi su je nasmiješeno gledali s iščekivanjem. – Ništa posebno.

51

Primijetila je zbunjenost na Laurinu licu, prije nego što ju je ponovno spasila od nelagode. – Ponekad je lijepo uživati u miru.

Cherry se stegnulo srce od jada. U tom je trenutku osjetila duboki jaz između sebe i svih ostalih u prostoriji, uključujući Daniela. Odjednom ju je obuzela neizdrživa potreba da se udalji, da dođe do daha i pokuša shvatiti zašto je ova večer, kojoj se toliko nadala, ovako pošla po zlu.

Ustala je. – Moram samo otići...

Laura joj pokaže prema hodniku. – Prva vrata s lijeve strane.

Cherry zaključa za sobom vrata i u očaju čučne na pod. Zašto se ne može uklopiti? U ušima su joj odzvanjale majčine jučerašnje riječi.

Bogataši vode drukčiji život. A to je nešto o čemu mi zapravo nemamo pojma.

Zar je bila u pravu? Do sada je cijela večer bila užasan niz napetih, nelagodnih trenutaka. Ni blizu onome što si je zamislila. Zamišljala je kako će s Laurom smjesta ostvariti toplo prijateljstvo, pronaći zajedničke teme na početku večeri, možda se malo našaliti, čak i otići u kuhinju da joj pomogne oko večere. Cherry je sanjala o Lauri kao zamjenskoj majci koja će je uzeti pod svoje otmjeno okrilje i biti joj majka o kakvoj je oduvijek sanjala. Lice joj se zažarilo od stida zbog te djetinje fantazije.

Nekako je uspjela provesti večer osjećajući se inferiorno, kao da nije vrijedna društva tih ljudi. Poniženje se pretvorilo u bijes pa je ljutito pustila vodu u zahodu i odvrnula slavinu, za slučaj da netko prisluškuje. Željela je samo otići kući, dok su joj razočarenje i osjećaj neuspjeha razdirali dušu. Kako li će ikada pobjeći iz svog života kad ne može ni razgovarati s ljudima boljeg imovinskog stanja? Duboko je udahnula i otvorila vrata kupaonice. Predvorje je bilo prazno. Vrativši se u blagovaonicu, vidjela je da su svi ustali od stola. Howard je nestao, a Laura i Daniel stajali su okrenuti leđima, zagledani u računalo. Laura je prisno prebacila ruku preko Danielova ramena. Cherry je mogla samo nijemo stajati. Ta joj se prebačena ruka činila kao zasun koji je sprečava da uđe.

– Pronašla ti je predivno mjesto – reče Laura.

Gledali su fotografije stana. Zar ju je tako doživjela, kao osoblje, agenticu za nekretnine čija je jedina korist da njezinu sinu pronađe stan? Čak i dok su joj takve misli prolazile kroz glavu, Cherry je znala da nemaju veze s razumom, ali nije marila. Prišla je i pridružila im se. Zatim je namjerno položila Danielu ruku na leđa i počela ga milovati. Okrenuo se prema njoj i nasmiješio se. Krajičkom oka primijetila je zatečenost na Laurinu licu i osjetila kako je brzo povukla vlastitu ruku s Danielovih ramena.

52

– Baš je lijep, zar ne? – reče Cherry. Ne skidajući oči sa zaslona, nasmijala se u sebi i pustila da je prožima osjećaj zadovoljstva, posesivno zadržavši ruku na Danielovim leđima.

53

Petak, 13. lipnja

K

uhinja je bila prepuna ostataka od večere: tanjuri, čaše, tave naslagane pokraj sudopera i ostale kulinarske olupine večeri. Perilica posuđa odavno je završila grgljanje prve ture, napunjene još prije nekoliko sati, ali Laura nije imala volje za ostatak pa je to ostavila za ujutro, kada dolazi gospođa Moore. Sjela je na viseću ležaljku u vrtu i, odgurujući se stopalima od tla, razmišljala o večeri. Danielova se djevojka činila draga, premda je bila tiha i povučena. Laura je pretpostavila da su u pitanju živci, ali bilo je doista teško s njom započeti bilo kakav razgovor... Štoviše, gotovo je zanijemila na spomen rođendana koji je provela s majkom. A tek onaj neobičan čin na kraju večeri. Ono s rukom. Činilo se kao da ga svojata za sebe, želi ostvariti prednost, osvojiti bod. Ne... To je bilo glupo i Laura se osjetila krivom što je takvo što uopće i pomislila. Vjerojatno je samo bila sluđena od treme, sirotica. Ubrzo nakon toga, Daniel joj je ponudio vožnju kući, a Laura je znala da jedva čekaju pobjeći pa se nasmiješila, shvaćajući da trebaju vremena za sebe.

Daniel ju je odvezao natrag u Tooting, a na odlasku je Lauri jasno dao do znanja da ga ne treba čekati. Kad su otišli, Howard se povukao natrag u svoju sobu. Čak je i Mojsije otišao u noćnu šetnju, ostavivši je samu sa svojim mislima.

Vjetar je zapuhao kroz stabla na rubu dvorišta, natjeravši je da zadrhti. Prvi je puta u ovome tjednu zahladilo. Lauri je postalo hladno pa se vratila u kuću, zatvorivši za sobom preklopna vrata.

Ležeći u krevetu, pokušala je zaspati no bila je suviše nemirna.

Zavjese su se nadimale pod naletima vjetra, a zatim se prolomio grom.

Napokon je stigla oluja koju su toliko čekali. Počela je kiša, a za nekoliko su sekundi kapi čekićale po oknima u nekom nepovezanom, divljem ritmu dok ih je vjetar nemilosrdno razbacivao. Laura je ustala i, prišavši prozoru, vidjela munju koja je proparala nebo. Osvijetlila je vrt i veliki, neprozirni prozor podzemnog bazena koji je mokar svjetlucao na kiši.

Zatim je začula prigušeno mijaukanje. Iduća je munja osvijetlila Mojsija koji je stajao pred vratima, čekajući da ga netko pusti u kuću.

54

– O, Mojsije – umorno reče, ali ipak se brzo spustila u prizemlje. Kad je otvorila vrata, uskočio je unutra, pokazavši zahvalnost trljanjem o njezinu nogu. Neko je vrijeme stajala promatrajući oluju, ali nalet vjetra zapljusnuo ju je tušem od kapljica pa je zatvorila vrata. Ogledala se tražeći Mojsija, ali mačak je otišao na kasan objed pa se vratila u krevet.

Ležala je zureći u strop. Iza žbuke nalazio se Howard u svojoj radnoj sobi, zaokupljen poslom na katu iznad nje. Pomislila je kako je žalosno što više ni o čemu ne razgovaraju. Okrenula se na bok i počela razmišljati o Cherry. Odlučila je da za nju mora nešto učiniti, nešto da joj bude ugodnije. Možda bi je trebala negdje izvesti. Da, to bi bilo lijepo. Ugasila je svjetlo i soba je uronila u tamu. Pokušala je ne obraćati pozornost na oluju koja je bjesnila pred prozorom i mora da je u jednom trenutku u tome i uspjela, jer je utonula u san.

55

Subota, 14. lipnja

I

duće je jutro osvanulo svježe, a nebo je bilo svijetloplavo. Ulice je oprala kiša, no jutarnje ih je sunce već osušilo. Kad je Laura zakoračila u dvorište, vidjela je Danielov mercedes spuštena krova kako skreće u ulicu i približava se kući. Prišla je dvorišnim vratima i mahnula im na dolasku – na suvozačkom mjestu vozila se Cherry.

– Dobro jutro, vas dvoje.

Parkirali su pred kućom, a Daniel je strastveno poljubio Cherry. Zatim je iskočio iz kabrioleta, a Cherry je, na Laurino iznenađenje, prebacila noge i premjestila se za volan.

– Još jednom hvala na prelijepoj večeri, Laura – doviknula je Cherry s osmijehom u kojem nije bilo ni traga nelagodi koju je pokazivala prethodne večeri. Zatim se, uz škripanje guma, brzo odvezla dalje.

Laura je ostala zatečena. – Što to radi?

– Ide na posao.

– Ali... to je tvoj auto.

– Danas sam joj ga posudio. Kasno smo ustali – objasnio je – a nisam želio da ima problema na poslu. – Nasmiješio se sebi u bradu; sada kada je Cherry otkrila što je dobar seks, na njegovo ga je oduševljenje jako zavoljela.

– Ah, u redu. – Laura je, morala je priznati, bila pomalo ljuta. Taj je automobil Danielu kupila na dar za dvadesetprvi rođendan. Bio je to poseban dar, o kojem je godinama razmišljala i pažljivo ga odabrala.

– Nemaš ništa protiv, ne?

– Naravno! Kako znaš da je dobra vozačica?

Daniel se nasmije. – Jao, mama, ne brini. Mislim da će se snaći.

Premda je ovo pomalo sličilo startu Formule 1 – reče, gledajući kako se zadnji kraj mercedesa zanosi u zavoju na izlazu iz ulice.

– Pa, lijepo je da imate odnos ovako pun povjerenja.

– Hvala ti još jednom, mama, što si se sinoć onoliko potrudila. Fantastičan odrezak.

56

– Bilo mi je zadovoljstvo.

– Onda, što misliš?

– Hm? – Svidjela ti se?

– Jako.

– Imala je tremu.

– To sam i mislila. Premda za tim nije bilo potrebe. Je li to stalna veza?

– Nadam se – odvrati i krene u kuću. – Jesi li za kavu?

– Voljela bih, ali već imam dogovor. Idem malo u kupovinu, a poslije toga s Isabellom na ručak.

Daniel poljubi Lauru u obraz. – Dobro zvuči. Reci da sam je pozdravio.

– Hoću. – Mahnula je Danielu koji je zatvorio za sobom vrata, a zatim se zaputila prema glavnom raskrižju, gdje je dozvala taksi da je odvede do King’s Roada.

– Sviđa mi se – reče Isabella. – Sjajno će ti poslužiti za ured i sastanke.

Laura spusti prugastu suknju.

– Žao mi je, draga. Lijepa je, doista jest, ali zašto mora biti toliko dosadna?

– Nije dosadna.

Isabella napravi grimasu.

– U redu, ovo nije dosadno – reče Laura, izvukavši plavu haljinu bez rukava.

– Nije... – neuvjerljivo će Isabella, izgledajući koketno u smaragdnoj haljini na bretele koja joj je isticala sjajnu, crvenu kosu. – No željela sam reći, kada si posljednji puta kupila nešto za izlazak?

Laura zašuti. Sjele su u svoj omiljeni restoran, maleni, birani francuski bistro u blizini King’s Roada. U njega su zalazile godinama i konobari su znali koji im je najdraži stol i koji su specijaliteti dana po njihovom ukusu. Ovdje su se razmjenjivale tajne, davala su se obećanja i aplaudiralo se neugodnim priznanjima. Bile su prijateljice već dvadeset pet godina i jedna su drugoj govorile ama baš sve.

– Vidiš? – reče, zaprijetivši joj prstom.

– Howard i ja više ne izlazimo.

Isabela položi dlan na Laurinu ruku. – To sam i mislila. Prezauzet je onom kurvicom. Zašto to trpiš?

Laura preklopi bluzu i vrati je u tvrdu, dizajnersku vrećicu, zadržavši odgovor za sebe.

57

– Razvedi se.

– Neću. Uostalom, to je ono što želi.

Isabela uzdahne, znajući da su ovaj razgovor već mnogo puta vodili. – Onda, nešto drugo?

– Na što misliš?

– Na noćne izlaske.

Laura je bila svjesna da ih u njezinu životu nema. – Noć mostova?

– To se ne računa.

– Kad iziđem s posla, iscrpljena sam. Petkom navečer samo želim biti kod kuće.

– To ti je razlog da prestaneš raditi. – Isabella nije shvaćala zašto Laura ima posao – novac joj nije trebao – ali Laura je voljela to što radi.

Posao joj je dao identitet, osjećaj ponosa zbog toga što je uspješna u tako nemilosrdnoj, natjecateljskoj industriji. A najbitnije od svega, sve je stvorila sama. Njezina joj je tvrtka bila najbolja prijateljica dok je Daniel bio na fakultetu i dok je Howard igrao golf. Nije mogla ni zamisliti da je se odrekne.

Nasmiješila se Isabelli. – Ne bih znala što ću sa sobom.

– O, draga, vjeruj mi, ubrzo bi doznala. – Vragolasto se nagnula prema njoj. – Nego, zar ti ne nedostaje?

Laura se nasmijala, ali Isabella se nije dala otpraviti nego je strpljivo čekala odgovor.

– Jao, ne znam... možda.

– Znam savršenog muškarca. Namjestit ću ti spoj. Ništa napadno – dođi na večeru, okupit će se nas nekoliko, a ja ću te posjesti pokraj njega.

– O kome je riječ?

– Ne poznaješ ga.

Lauri je pomisao na ćaskanje s neznancem bilo privlačno koliko i posjet zubaru. – Ne, hvala. Tako ne bih bila ništa bolja od Howarda.

– Oh, opusti se malo.

– Ne, ozbiljno ti kažem. Kako bilo – zavjerenički reče – nisam ja ta koja je započela ljubavnu vezu...

Isabella se nagne prema njoj. – Nego tko?

– Zatreskan je preko ušiju. Ovo bi mogla biti prava stvar...

Izzy oduševljeno pljesne rukama. – Nemoj mi reći. Daniel?

Laura kimne.

– Molim? Znači li to da su naši veliki planovi propali?

– Potpuno su rastureni. – Njihova su se djeca igrala skupa otkako su bih bebe. Brigitte i Daniel zamahivali su zvečkama jedno na drugo ležeći 58

na dekici dok su ona i Isabella pohađale postnatalne tečajeve i vježbale s osobnim trenerima, ili što su već toga tjedna imale zakazano. Oduvijek su se šalile da će im djeca završiti jedno s drugome u braku.

– Sinoć smo je upoznali – reče Laura.

– Kako se zove?

– Cherry.

– To joj je pravo ime?

– Manje sarkazma, molim. Jako je draga.

– Ima li posao?

– Agentica za prodaju nekretnina. Vježbenica.

– Aha. – Svi moramo prvo steći iskustvo, Izzy.

– Naravno.

Laura se nasmije. – Pa nisi valjda iskreno ljuta što se naše spletkarenje izjalovilo? Brigitte će pronaći jako dobrog muža.

Isabella uzdahne i odmahne na to rukom. – Znam. No, reci mi još.

Odakle je ta... Cherry?

– Stanuje u Tootingu.

– U Tootingu?

Laura je primijetila nedostatak ushita u njezinu glasu. – Isabella Rudd, baš si pravi snob. Čula sam da tamo ima mnogo sjajnih indijskih restorana.

– Draga moja, ima ih i u Goi. A radije bih ondje ručala nego u Tootingu. Koliko su već dugo zajedno?

– Tjedan dana.

Isabella razrogači oči. – Tjedan dana? I već je ludo zaljubljen u nju?

– Nije to rekao tim riječima, ali izgleda da svaki slobodan trenutak provode zajedno. Jutros su se čak zajedno dovezli. Nakon čega je uzela njegov auto.

Isabella se namršti. – Kako, molim? Šepuri se gradom u njegovu mercedesu?

– Odvezla se do ureda. Vjerojatno ga je ondje negdje morala parkirati.

Isabella je zabrinuto pogleda, a Laura se nasmiješi. – Što te muči?

– Ništa...

– Hajde, vidim da goriš od želje da nešto kažeš...

Isabella slegne ramenima. – Samo želim reći, znaš... ona je iz Tootinga, on iz Južnog Kensingtona. To su dvije suprotne strane spektra.

A ona se prilično brzo zalijepila za njega.

59

Laura zine u čudu. – Ma, ne misliš valjda... Ne! Nebesa mi, Izzy, baš imaš bujnu maštu. Mogla bi mi pomoći pisati dramske scenarije.

Isabella se nasmije. – Dobro, dobro, oprosti. Samo želim najbolje svom, nažalost nesuđenom, zetu.

– Znaš, mislila sam je pozvati u vilu. Idućeg tjedna onako svi tamo putujemo.

– U St Tropez? – zatečeno upita Isabella.

– Da. Željela bih da se osjeća kao dio obitelji.

– Ali to je tvoj odmor. Jedina dva tjedna u godini kada si dopustiš pravo opuštanje.

– Znam, ali ne bi s nama provela puna dva tjedna. Mislila sam da se pridruži Danielu i meni tijekom produženog vikenda ili slično. Ti i Brigitte ćete ionako biti u susjedstvu pa bi moglo biti zabavno.

– Zvuči sjajno, draga. A tako ću je i upoznati.

– Budi dobra – strogo je upozori Laura.

– Naravno! – Isabella se nasmiješi. – Samo sam ljubomorna. Već sam isplanirala svadbu.

60

Ponedjeljak, 16. lipnja

O

prosti, Neile imaš li malo vremena? – Cherry je tek stigla na posao i otišla ravno do direktorova stola.

Podigao je svoju njegovanu glavu i vidio joj zabrinuto lice. – Naravno.

Hoćeš da odemo u sobu za sastanke?

Cherry kimne i krene za Neilom u sobu za sastanke, malenu prostoriju koju su držali lijepo namještenom kako bi klijenti koji više drže do privatnosti imali gdje razgovarati o nekretninama koje kupuju. Na odlasku je osjetila kako je Emily i Abigail prate pogledom, goreći od znatiželje. Neka samo gledaju. Nikada im se neće povjeriti, pogotovo nakon što su osujetile svaki njezin pokušaj da se s njima sprijatelji kad je počela raditi. Njih su dvije bile čvrsto povezane i nikoga nisu željele uključiti u svoj kružok, pogotovo ne nekoga za koga su osjećale da je “drukčiji”.

– Sjedni. – Neil joj pokaže na smeđu, kožnu fotelju. Sjela je na sam rub, osjetivši da je direktor pomalo zabrinut, ne znajući kakav će mu problem sručiti na glavu. I sam je sjeo, u naslonjač pokraj njezina.

Vidjevši mu sjajne cipele, osjetila je žalac razdraženosti, znajući da je nekome platio da ih ulašti dok je sjedio na povišenoj stolici s kapučinom i Financial Timesom, posve nesvjestan čovjeka pod svojim nogama.

– Nešto nije u redu?

Podigla je pogled do njegovih očiju i, prije nego što će progovoriti, duboko udahnula da zadrži suze. – Riječ je o mojoj baki. Bolesna je. Jako bolesna. Željela sam pitati bih li mogla dobiti nekoliko slobodnih dana... samo nekoliko, da je obiđem?

– Naravno – uzvikne Neil, a ona je primijetila kako je s olakšanjem odahnuo vidjevši da se ne radi o “ženskim problemima”. – Kad moraš ići?

– Ovog petka. – Vidjela je kako oklijeva. – Znam da Emily i Abigail istog dana idu na godišnji odmor... – Bespomoćno se prekinula usred rečenice.

61

Jednu se milisekundu mučio s odlukom prije negoli je pristao. – Sve je u redu. Uzet ćemo nekoga za ispomoć. Koliko si dana mislila...

– Neću se dugo zadržati, samo da je vidim. Problem je u tome što živi u inozemstvu... Tako da ću morati pridodati i put.

– Gdje živi?

– U Francuskoj. Već sam provjerila letove i, odem li u petak, vratit ću se u utorak ujutro.

– To je u redu. Snaći ćemo se bez tebe.

Cherry uzdahne s olakšanjem. – Hvala. Ne mogu ti reći koliko mi to znači. Jako smo bliske.

Neil suosjećajno kimne. – Nadam se da će ozdraviti...

Njezine se oči napune suzama. – I ja. Ima rak. Tek su ga otkrili i pripremaju je za kemoterapiju.

Izgledao je kao da se pokajao što ju je išta pitao. – Jako mi je žao.

Niz Cherryn se obraz skotrljala suza koju je s hrabrim smiješkom obrisala. – To što ću je moći još jednom vidjeti znači mi najviše na svijetu, a sigurna sam da bi vam se i baka željela zahvaliti.

Neil skromno odmahne rukom na njezinu zahvalu. – Doista, nema potrebe.

– Ii est un merveilleux patron.

– Ne razumijem.

– On je divan šef. – Cherry ispuše nos. Nasmiješi se. – To bi baka rekla.

Neil pritegne kravatu. – Pa, ako je to sve čime mogu pomoći, onda... – Coknuo je jezikom i ustao, zatim suosjećajno nakrivio glavu. – Želiš li ostati malo nasamo?

Cherry zahvalno kimne.

Položi joj ruku na rame a zatim se okrene i ode. – Bonne chance – reče na izlasku, a Cherry ponovno samo kimne.

Pričekala je da zatvori za sobom vrata a zatim glasno ispuhala nos, za slučaj da je još čuje. Zastala je. Oslušnula. Ništa. Nasmiješila se. Putuje u Francusku! Na jug Francuske! Kad je primila poziv, bila je izvan sebe od uzbuđenja, ali znala je da su se ove dvije kravetine u uredu već predbilježile za godišnji odmor i kako nema šanse da Neil i njoj dopusti slobodne dane. To ne bi bilo pošteno. Još joj se nikada u životu nije pružila takva prilika. Nije bilo fer da mora odbiti Danielov poziv samo zato što su njih dvije skupile dovoljno novca za dva tjedna na Ibizi.

Otputovat će na jug Francuske! Gdje njezin dečko ima vilu! No dobro, vila pripada njegovim roditeljima, ali to je nevažna sitnica. Neće zauvijek biti tako. Povrh svega, neće morati platiti ni let. Daniel je ustrajao na 62

tome, tvrdeći da nije fer izdvojiti toliki novac za putovanje na koje je pozvana u tako kratkom roku. Dobro je odabrala i na tome je sama sebi čestitala, odvojivši još nekoliko trenutaka da se s užitkom naslađuje tom činjenicom.

Zatim je ustala, izravnala suknju i, zauzevši hrabro i ozbiljno držanje, vratila se za stol.

63

Petak, 20. lipnja

L

aura odnese vazu s cvijećem u Danielovu – odnosno Danielovu i Cherrynu – sobu. Provansa je čuvena po cvijeću koje cvate u rano ljeto, a pokraj svakog se puta nižu polja rascvjetalih makova. Nabrala je velike bukete, zajedno sa žućicom sjajnih latica i medena mirisa. Krevet je namjestila mirisnom posteljinom od engleske čipke. Zadovoljno je odmjerila završni dojam. U hladnjaku je bilo brane, a ohlađena boca vina spremno je čekala njihov dolazak za – pogledala je na sat – dvadesetak minuta.

Prošetala je vilom, tipičnom provansalskom kućom, provjeravajući je li sve čisto i spremno za dobrodošlicu. Napokon zadovoljna, izišla je na sunčanu terasu, s koje se vidio cijeli poluotok St Tropez. Zagledala se prema blistavim, bijelim jahtama, poput sitnih točkica u daljini, od kojih su neke bile usidrene, a neke lagano klizile na vjetru. Kad je boravila ovdje, osjećala se potpuno drukčije. Kuća u Londonu bila je Howardova.

Ovo je bilo mjesto njezina bijega, a tijekom godina postalo je i njezino utočište kad bi situacija kod kuće postala neizdrživa. Otkako se vratila na posao, boravila je ovdje samo nekoliko tjedana godišnje, ali kad god bi došla, osjećala bi se kao da se vraća staroj prijateljici.

Bilo joj je posebno drago što je ovdje i zato što su njezini susjedi u Londonu počeli s građevinskim radovima upravo na dan kad je otputovala. Upustili su se u gradnju vlastitih podrumskih prostorija i bageri su podizali zaglušnu buku, a vibracije potresale cijelu njihovu kuću. Građevinci su već uspjeli presjeći dovod električne energije pa je bilo pravo olakšanje sjesti na avion. Činilo se da cijeli Kensington ruje u podzemlju. Labirint tunela i ogromnih prostorija. Laura je zamišljala kako cijele četvrti Londona nestaju u jednoj ogromnoj rupetini. Kroz glavu joj je na brzinu prošla misao: kako će se Howard nositi s tom smetnjom? Nije mogao doputovati u Francusku zbog poslovnih obaveza.

Jednako joj je brzo stigao i odgovor. Znala je da neće provoditi vrijeme kod kuće, nego kod Marianne.

64

Brzo je potisnula tu bolnu pomisao. Barem će na dva tjedna moći od svega pobjeći, a nije bilo sumnje da je i Danielu drago što dolazi. Znala je da mora mnogo učiti, a uz svu tu silnu kakofoniju u susjedstvu jednostavno nije bilo mogućnosti. Cherry će ostati s njima do ponedjeljka navečer i Laura je skovala brojne planove za njezin posjet. Doista joj je željela sve pokazati i malo je bolje upoznati. Veselilo ju je potruditi se da ovaj odmor i njoj bude poseban, da postane mjesto na kojem se i sama može opustiti. Sanjala je o tome da se malo zbliže, postanu prijateljice.

Bilo bi to lijepo. Začuvši automobil na makadamskom prilazu, okrenula se i prošla hodnikom na drugu stranu kuće, gdje je širom otvorila vrata.

Daniel je parkirao unajmljeni automobil i počeo vaditi kofere iz prtljažnika.

Laura raširi ruke i pođe zagrliti Cherry. – Dobro mi došla! Baš mi je drago što si dobila slobodno!

– I meni – reče Cherry.

– Uđi. Jesi li umorna? Hoćeš li nešto popiti?

Bilo je još rano i večer je bila predivno topla. Cherry pogleda uvis prema kući. Prozori i kapci bih su otvoreni i mekane su, bijele, pamučne zavjese lepršale oko prozorskih okvira. Već joj se dopalo ono što vidi.

Dopustila je da je uvedu i provedu, trudeći se da joj sve pokažu.

Promatrala je velike, prozračne primaće sobe s velikim, otvorenim kaminima i kuhinju uređenu po francuskom seoskom šiku s ulaštenim radnim plohama od tikovine. Prihvatila je čašu rashlađenog Sauvignona.

– Kako je prošao let? – upita Laura.

– Dobro, hvala na pitanju.

Kuća je privukla svu Cherrynu pozornost pa se zapravo i nije uključila u razgovor koji je Laura uljudno započela. Nastavila se ogledati po kuhinji i ostala zatečena slikom na zidu iznad njezine glave, živopisnim uljem na platnu koje prikazuje zgrade crvenkastih krovova oko pješčanožutog trga s jahtama na azurnom moru u daljini.

– Kakva prelijepa slika – uzviknula je.

– Zar ne? – odvrati Laura. – Domaći umjetnik.

– To je slika St Tropeza?

– Da. Dolje u selu, dakako, živi sva sila slikara, ali ovaj ovdje, taj je među najboljima. Imamo još nekoliko njegovih slika razbacanih po sobama.

– Meni je daleko najdraža ona u predsoblju – reče Daniel, prišavši im s leđa i zagrlivši Cherry oko ramena. – Les Pins.

– Borovi. Zvuči divno.

Daniel se zagleda u sliku. – Fantastična je, zar ne? Oduvijek sam volio tog slikara. Cherry ima ukusa, zar ne, mama? Postale su jako vrijedne 65

otkako se proslavio. Sviđaju mi se. Jednoga dana možda kupim koju i za sebe, ako ih bude u prodaji. Većinu vremena sve izložene slike nose oznaku da su već prodane.

– Želiš li vidjeti vrt? – upita Laura.

Cherry je slijedila svoju domaćicu kroz neka velika, staklena vrata i izišla na terasu od koje joj je zastao dah. Iza velikog, blistavog bazena prostiralo se plavetnilo Mediterana, zadivljujuće prostranstvo koje se stapalo s magličastim nebom. Namamljena onim što vidi, Cherry je prišla vrtnome zidu, načičkanom crvenim pelargonijama, i nagnula se preko njega da dobije bolji pogled. Duboko ispod nje nalazili su se crvenkasti vrhovi krovova St Tropeza kojima se upravo divila na slici. I jahte! Koliki ih je samo bio broj! Nikada ništa slično nije vidjela.

– Pogled je baš šugav, ne? – reče David, pridruživši joj se.

Cherry zatrepće. Ostavši bez riječi, prasne u smijeh.

– Poslije možemo krenuti u istraživanje – entuzijastično će Laura. – Sve ću ti pokazati. A Isabella nas je pozvala da joj se danas pridružimo za večerom.

– Mamina najstarija prijateljica – objasni joj Daniel. – I Brigitte je ovdje?

– Da – reče Laura. – Brigitte je Isabellina kći – nadoda.

Cherry se uljudno nasmiješi.

– Nadam se da imaš dobru kondiciju – reče Laura. – Imam mnogo ideja što bismo mogle raditi dok si tu. Mislim da bi voljela obići vinograde. Gore u brdima je predivno. I, dakako, maleni obilazak ovog našeg sela. Klasificirano je kao jedno od francuskih sela “plus beaux”.

Mogli bismo i na plažu, dakako, a mislila sam i kako bi ti bilo drago da se odvezemo uz obalu do Canesa? Kako bilo, ima ovdje svakojakih sadržaja pa možeš i polako, svojim tempom.

Cherry se cijelo vrijeme smješkala, ali u sebi se molila da neće morati cijeli vikend provesti u društvu majke svoga dečka.

Prvi je događaj bila večera u Isabellinoj vili u samom St Tropezu. Cherry je jedva imala vremena za tuširanje i presvlačenje, ali provela je desetak minuta grozničavo tražeći što bi odjenula. Jesu li se bogatuni voljeli ušminkati, ili su samo nosili skupu, sportsku odjeću? Cherry nije imala pojma pa se naposljetku odlučila za jednostavnu (i poprilično jeftinu) pamučnu haljinu. Nije si mogla priuštiti odjeću za godišnje odmore na moru, a haljinu je kupila još dok je bila u Australiji. Nadala se da nije djelovala suviše izblijedjelo.

66

Cherry je primijetila da je Iabella smjesta prikovala oči za nju čim je otvorila drvena ulazna vrata svoje vile, premda je bila zauzeta srdačnim pozdravljanjem svojih prijatelja.

– O, dragi moj dječače – reče Isabella, čvrsto zagrlivši Daniela. – Mjesecima te ne vidim, a zatim me zaskočiš s ovim – okrene se prema Cherry i široko se osmjehne – divnim iznenađenjem. – Nije bila neprijateljski nastrojena, pomislila je Cherry, ali pogled joj je bez sumnje procjenjivački i pun samodopadne znatiželje. – Brigitte će srce prepući, znaš...

Daniel se nasmije. – Mislim da ima boljeg ukusa.

– Besmislica. No, što je, tu je. Baš ste predivan par. I, što se mene tiče, jako mi je drago što sam te upoznala, Cherry.

– I meni je drago – reče Cherry, premda nije vjerovala tom srdačnom govoru dobrodošlice. Zapravo joj se nije dalo družiti s gomilom stranaca među kojima je bila i djevojka koja je, čini se, zagrijana za Daniela, a povrh toga se već i umorila od usiljenog smješkanja. I tko je, uopće, bila ta djevojka? Neka Danielova bivša? Cherry se osjetila nesigurnom zbog neupućenosti.

– Nego, Izzy, možemo li ući? – upita Laura, strogo podigavši obrvu.

Daniel je držao Cherry za ruku kad su ih uveli u vrt, gdje ju je dočekao još jedan vidik od kojeg zastaje dah. Zavijeni, preljevni bazen pratio je rub brežuljka iza kojega se prostiralo more, čije je azurno plavetnilo svako malo prekidala bijela pjena na kresti pokojeg nježnoga vala. Pokraj bazena ležale su dvije vitke djevojke.

– Vidi tko nam je ovdje, Brigitte – dovikne Isabella, a preplanula brineta oduševljeno zaciči. Skočila je iz ležaljke tako da su joj se male, čvrste grudi zatresle u bikiniju. Primijetila je Cherry, koja se ukočila. Čim je prišla, bacila je ruke Danielu oko vrata, priljubivši grudi uz njegovu košulju. Cherry se već na prvi pogled nije svidjela.

– Baš mi je drago što te vidim. Nedostajao si nam ove godine na Courchevelu. Gdje si bio?

– Na faksu – šturo će Daniel. – Kao i prošle godine, i pretprošle. – Ponovo uhvati Cherry za ruku. – Ovo je Cherry.

Cherry se nehotice primakne Danielu i čvrsto mu stegne ruku.

– Bok – reče Brigitte, primijetivši njezin govor tijela. – Zbog mene se ne moraš brinuti. Mi smo kao brat i sestra.

Cherry se usiljeno nasmiješi, osjećajući kako je sve loše počelo.

– Zdravo, teta Laura! – mahne joj Brigitte. – Ovo je Nicole – reče, pokazavši dugonogu djevojku koja još nije ustala s ležaljke, a Cherry je primijetila da pomno promatra upoznavanje.

67

Nicole polako ustane i krene prema ostalima brzinom koja je zahtijevala da je svi gledaju i čekaju njezin dolazak. Hladno je poljubila Cherry u obraz, ali njezina je dobrodošlica Danielu bila daleko toplija. – Jako mi je drago što sam te upoznala – rekla je, znakovito se osmjehnuvši.

Zar ona to koketira? Cherry se ogleda da vidi je li tko primijetio, ali Isabella je razgovarala s sredovječnom Francuskinjom, vjerojatno kuharicom, a Laura je iz kuće donosila pladanj s pićima. Brigitte se vratila na ležaljku i pažljivo namjestila tijelo da ulovi zadnje zrake zalazećeg, večernjeg sunca.

– Tko je za piće? – uzvikne Laura, a Cherry uzme pivo s pladnja.

Slijedila je Daniela do praznih ležaljki razmještenih oko bazena i nelagodno sjela, promatrajući Nicolein zadovoljan izraz lica kad se Daniel smjestio pokraj nje. Laura i Isabella sjedile su za stolom u vrtu i zadubile se u razgovor koji se, izgleda, svodio na tračeve. Cherry spusti pogled na svoju haljinu i odjednom primijeti otkinuti končić koji joj se vukao preko koljena. Bilo ju je suviše stid povući ga, kako to Brigitte i Nicole slučajno ne bi primijetile.

– Onda, kako si? – Daniel upita Brigitte. – Jesi li napokon pronašla posao?

Brigitte podigne sunčane naočale s očiju i nasmiješi se. – Ne budi bezobrazan. – Zatim ih smjesta ponovno spusti i udobnije se smjesti na ležaljci, okrenuvši lice ranovečernjim zrakama. Obasjale su njezinu kožu i kestenjastu kosu zlaćanim sjajem.

– A ti, Daniele? – Nicolein naglasak strugao je po Cherrynim živcima.

– Čime se baviš?

– Učim za liječnika.

– Doktor! – S obožavanjem se zagledala u njega, a Cherry je zakipjela od bijesa. Zar baš mora biti toliko otvorena? Kako to da se ne osjeća nesigurno razgovarati s potpunim neznancem u bikiniju? Cherry zaključi da joj se ni jedna ni druga djevojka ne sviđa, ali da mora glumiti suprotno. Barem pred Isabellom i Laurom.

Daniel je još čekao Brgittein odgovor. – No, jesi li se zaposlila?

– Znaš, neki od nas žele putovati, proširiti vidike i upoznati svijet prije negoli budu zauzdani mukotrpnim obvezama.

– Zimovala si na skijanju i ljetovala na jahti. Kad smo već kod toga, jesi li sigurna da si se uopće maknula iz Europe?

– Bila sam na Malti.

– Malta je u Europi.

Cherry je pomislila da se Brigitte zasigurno šali, ali ne, samo je podigla sunčane naočale i zbunjeno ga pogledala.

68

– Stvarno? No, što se može, geografija mi nikad nije bila jača strana.

Nasreću, ne planiram postati međunarodna izvjestiteljica niti išta slično.

Odmah bih se izgubila.

– Trebaš znati samo na koji se avion moraš ukrcati.

Ona se pridigne. – Zbilja?

– Ne. – Znam da me smatraš nesposobnom – rekla je, smiješeći se kao da je nesposobnost vrlina vrijedna divljenja. – No, zapravo... Dobit ću posao. I to blizu kuće.

– Ne šališ se? Pridružit ćeš se radnom narodu?

– Čekam ujaka Vica da mi pronađe posao u izdavaštvu. To nam je obiteljski prijatelj – objasnila je Cherry.

– Dakle, još nije sigurno – reče Daniel.

– Varaš se – pobjedonosno mu odvrati. Siguran je da će se nešto otvoriti u već u rujnu.

A taj će posao sigurno i dobiti, smrknuto pomisli Cherry, a pritom neće ni pomisliti na sve koji su teško radili da se probiju u tu struku, na sve one koji su kvalificiraniji, strastveniji i vjerojatno bi bili deseterostruko bolji od nje. Svi će ti nadobudni kandidati biti odbijeni, a da ih ona niti ne primijeti.

– A čime se ti baviš, Cherry? – upita Brigitte.

– Ja sam agentica za prodaju nekretnina.

– Kladim se da viđaš prelijepe kuće.

– O, da.

Brigitte zadivljeno kimne i više, činilo se, nije imala potrebu ništa reći. Cherry primijeti kako je prirodno pretpostavila ili očekivala da sve kuće budu lijepe. Možda nije ni znala da postoje skučeni stanovi u velikim, ružnim zgradama.

Nicole se počela mazati uljem za sunčanje. Izlila je nekoliko kapi na dlan, zatim ih polako i senzualno utrljala u kožu, pritom proučavajući ruku, očigledno zadovoljna onim što vidi. Pridigla se i počela trljati vrhove lopatica, protegnuvši se u pokušaju dohvaćanja sredine leđa. Na brzinu je pogledala Brigitte, koja je ležala zatvorenih očiju, a zatim se okrenula prema Danielu.

– Excusez-moi, ako bi mogao, molim te...? – reče mu, pružajući ulje za sunčanje.

Cherry se nakostriješila kosa na glavi. Nesigurno ju je pogledao i činilo se da mu je pomalo nelagodno, a zatim je podigao pivsku bocu. – Ruke su mi ledene. Bolje da zamoliš Brigitte – prijazno je rekao.

69

Nije ga poslušala, primijeti Cherry. Ta mala, manipulatorska kučka.

Samo se nasmiješila i ponovno se ispružila na ležaljci.

Francuskinja u pregači pojavi se na vratima, a Isabella podigne pogled. – Predivno! – rekla je. – Madame Baudin kaže da je večera spremna. Da jedemo vani?

Brigitte ustane i navuče lepršavi pareo. Nicole se podigne na noge i mačkasto se protegne u bikiniju, a zatim uđe u kuću da se osvježi, dok ju je Brigitte slijedila u stopu.

– Žao mi je – šapne Daniel, a Cherry se nasmiješi i odmahne rukom da mu pokaže kako neće dopustiti da joj neka smiješna Francuskinja pokvari raspoloženje. Pričekao je da Nicole i Brigitte izađu izvan slušnog dometa, a zatim je upitao: – Sve je u redu?

– Dobro sam – odvrati.

Laura je izišla iz vile s madame Baudin, natovarena tanjurima i čašama, a u pomoć joj je priskočio Daniel. Cherry iskoristi trenutak da uhvati malo zraka. Najviše je na svijetu željela negdje otići nasamo s Danielom, u neki lijepi restorančić ili slično, ali morala je izdržati večeru s ovim ljudima. Izgledi da će Nicole ili Brigitte za večerom sjediti pokraj Daniela bili su poprilično veliki, a nije mogla podnijeti ni jednu ni drugu.

Povjetarac joj je podigao suknju pa joj je bilo drago što je ponijela kardigan. Kad ga je krenula odjenuti, vidjela je drugi komad odjeće kako leprša na vjetru. Bilo je to nešto Nicoleino, vjerojatno haljina, koja je napola visjela iz torbe. Cherry podigne pogled. Daniel i Laura nestali su vrativši se u vilu s madame Baudin po još tanjura. Djevojkama nije bilo ni traga. Isabella joj je bila okrenuta leđima i pažljivo raspoređivala čaše na stolu.

Haljina je pala u vodu uz tiho “buć” i ružičasta je tkanina potamnjela raširivši se na vodi. Povjetarac ju je nježno pomaknuo na sredinu bazena gdje je preuzela oblik i ukočenost tijela utopljenika. Cherry se već nalazila pokraj velikog stola.

– Mogu li pomoći? – upitala je Isabellu.

Izgledala je iznenađeno i zadovoljno vidjevši kako ova gošća nije toliko nadmena da očekuje dvorenje pa joj je predala gomilu vilica. – Hvala.

Cherry ih je počela pažljivo slagati i odjednom shvatila kako se treba ponašati s ovom ženom koja ne želi da njezina kći bude zasjenjena.

Potisnula je perverznu potrebu da učini upravo to. Što doista ne bi bilo teško, jer je Brigitte bjelodano bila glupa kao stup. Umjesto toga, glumila je da je pristojna i draga, gotovo krotka.

– Hej! – začuo se ljutiti glas, a Cherry je nedužno podignula glavu.

70

– Moja haljina je u bazenu! – Nicole se bijesno ogledala oko sebe, zaustavivši pogled na Cherry.

Cherry je, nezastrašena, pogleda ravno u oči, s vilicama u objema rukama.

– Što se dogodilo? – upita Brigitte.

– Moja haljina. Potpuno je mokra.

– Mora da ju je vjetar odnio – reče Daniel.

Nicole je bila prisiljena vratiti se u kuću i posuditi nešto od Brigitte, dok je mokra haljina obješena na stablo limuna. Cherry je za večerom sjedila pokraj Nicole. Daniel je, s druge strane, bio pokraj Isabelle.

– Baš mi te žao – šapnula joj je na uho. – Nadam se da nije posve uništena.

Nešto poslije, te iste večeri, Cherry i Daniel ležali su isprepleteni na izglačanim pamučnim plahtama. Soba im je gledala na stražnje dvorište i kad je Cherry zatvorila zaklopce na prozorima, more je bilo crno.

Radovalo ju je što će ih ujutro otvoriti i ugledati jasno plavetnilo na početku novoga dana. Iskreno, nije mogla vjerovati vlastitoj sreći. Vila je bila nevjerojatna, a lokacija kao iz snova. Ostatak će vikenda dati sve od sebe da što više vremena provede s Danielom.

– Moram ti se ponovno ispričati za večeras – šapnuo joj je, pospano joj licem milujući uho.

– Ne moraš.

– Bila si divna.

Cherry se nasmiješi i prstima ga pogladi po prsima.

– Ono je bilo tvoje maslo...?

– Što?

– Haljina.

– Naravno da nije.

Daniel otvori oči, a ona mu nedužno presretne pogled. – Kao što si i sam rekao, odnio ju je vjetar.

On se nasmiješi i poljubi je, a ona se uspne na njega i uzvrati mu poljubac.

71

Subota, 21. lipnja

C

herry se idućeg jutra probudila i vidjela da Daniel još spava. Tiho je ležala, uživajući u miru i tišini prije negoli Laura, koju je čula kako se već mota po kući, ne zaspe planovima koje je za danas skovala. Zaklopce je obrubila tanka vrpca svjetlosti, po čemu je Cherry zaključila da je osvanuo sunčan dan. Rado bi ustala, ali istodobno se libila napustiti sigurno utočište spavaće sobe da je smjesta ne odvuku u obilazak znamenitosti. Osjećala se kao u stupici, žaleći što se Laura toliko nameće svojom nazočnošću.

Daniel se protegne pokraj nje. – Dobro jutro. Nisam valjda hrkao?

Ona se nasmije i pokaže na prozor. – Nisi. Jesi li spreman da upijemo malo sunca?

– Zar ne mogu prvo dobiti poljubac? – upita, no ona je već skočila i širom otvorila prozore, za čim je još sinoć čeznula. Veličanstveno joj sunce zaželi dobrodošlicu.

Daniel se lecne, a ona ponovno priđe krevetu. Poljubi ga. – Hajdemo na plažu!

– To želiš danas raditi? Samo... Mislim da bi mama mogla imati neke planove i iznenaditi nas obilaskom mjesnih vinograda s profesionalnim vodičem. – Primijetio je razočarenje na njezinu licu, koje je bezuspješno pokušala sakriti. – U redu. Idemo.

– Sad mi je baš krivo – reče Cherry. – Sigurno se jako pomučila...

Povukao ju je natrag u krevet i čvrsto je zagrlio. – Ne budi blesava.

Neće nam zamjeriti.

Nakon što su vodili ljubav, spustili su se na kasan doručak. Laura, sretna što ih vidi, poslužila im je kroasane i skuhala svježu kavu.

– Dobro ste spavali? Nadam se da vam je krevet bio udoban. Mislila sam da bi danas mogli malo u istraživanje. Hoćete li da odemo u vinariju 72

Château Minuty? Obitelj Matton-Farnets vinarstvom se bave već tristo godina. – Nasmiješila im se, ne uspjevši sakriti ushićenost.

– Mama, to je sjajna zamisao, ali... Planirali smo dan provesti na plaži. Danas nam je prvi dan odmora, znaš kako je...

– Oh. U redu. Dobra ideja!

Na Cherryn užas, činilo se da im se Laura kani pridružiti. – Mislila sam ponijeti knjige, da malo učim dok se sunčam – brzo je rekla.

– Zar si ponijela posao?

– Jako mi se bliži stručni ispit za prodavateljicu nekretnina.

– I ja bih mogao uzeti svoje. Možemo jedno drugoga ispitati gradivo.

Bilo je to dovoljno da se Laura osjeti isključenom pa je promrmljala nešto o tome kako će se ponovno vidjeti poslijepodne, a zatim je otišla čitati pokraj bazena.

Daniel ih je odvezao u Pampelonne, sedam kilometara dugačak žal od zlatnoga pijeska koji je zamašnjak slave St Tropeza još od 1950. godine.

Premda je bila tek sredina lipnja, ustrajao je na rezervaciji jer nije želio lutati plažom tražeći mjesto.

Kad su stigli, Cherry je shvatila da nije rezervirao stol za ručak, nego ležaljke uz more. Veći dio plaže bio je u koncesijama privatnih klubova i već je vladala gužva.

Krajičkom oka primijetila je iznos na ručnoj blagajni dok je Daniel utipkavao svoj PIN i zinula u čudu. Osamdeset eura za dvije ležaljke! A uz to nisu dobili čak ni prostirke. Oboje su ponijeli vlastite ručnike. Daniel je znao postupak, a ona je ponijela svoj iz navike stečene u djetinjstvu tijekom odmora u Brightonu, gdje bi sjedila na hladnom kamenu i drhtala nakon što se odvažila zaplivati među grubim, sivim valovima.

Ovdje je more bilo poput bistrog akvamarina, a valovi su nježno bućkali kad bi se, naizgled iscrpljeni, skljokali na žal. Cherry je legla na ležaljku pokraj Daniela, smjestivši se u dobrodošlu sjenu suncobrana, jer već je zavladala žega. Podigla je pogled i primijetila da je suncobran načinjen od kružnih narančastih i bijelih traka naspram kristalnojasnog, plavog neba. Nizali su se cijelim tim dijelom plaže, a svojim bijelonarančastim, kružnim uzorkom podsjećali su na bombončiće. Na morskoj su se pučini blago ljuljuškale blistavobijele jahte. Neke su bile razmetljivo raskošne, neke samo veličanstvene.

– Hej, eno Brigitte – reče Daniel, a Cherry se smrkne. Podigne pogled i primijeti grupicu ljudi kako izlazi iz glisera koji je upravo pristao uz pješčani žal. Krenuli su prema njima, dok im se pijesak lijepio za mokre noge, a Cherry je primijetila da je uz Brigitte došla i Nicole, a s njima još jedna djevojka i dva momka. Svi su bih mladi, preplanuli i prelijepi, 73

odjeveni samo u kupaće kostime i hlačice. Prišli su im i bacili se na pijesak, sjedeći s rukama raširenim iza leđa. Jedan od momaka opušteno je podignutom rukom dozvao konobara da im donese piće.

Nakon što su se svi upoznali, Cherry je bilo drago što vidi da je Nicole ne želi pogledati u oči i da je sjela podalje od nje i Daniela. Druga je djevojka također bila Francuskinja, Nicoleina prijateljica. Dva momka bih su im dečki, premda nije uspjela dokučiti koji je čiji pa se morala ravnati po tome tko koga maže kremom za sunčanje ili zaigrano miluje po kosi, premda ništa od toga nije značilo da su u vezi.

Razgovarali su o trivijalnim temama – tulumima, prijateljima – i međusobno se zadirkivali, bacajući pijesak na ravne trbuhe djevojaka.

Cherry je, slušajući njihov razgovor, doznala da svi provode dan na jahti Nicoleina oca, premda Cherry nije znala koji mu od tih luksuznih, plutajućih, bijelih otoka pripada. Na trenutak se zapitala provode li ovi ljudi ovako svako ljeto, a gotovo je istodobno došla i do odgovora, kao i do spoznaje da je vjerojatno nazrela samo vrh ledene sante njihova povlaštena života. Primijetila je da se Daniel, premda pristojan, zadovoljava lješkarenjem i dokonim slušanjem njihovih priča. Nakon nekog vremena, dovršili su piće, a Nicole je ustala i upitala ih žele li se s njima vratiti na jahtu.

Cherry se ukoči. To joj nije bilo ni nakraj pameti. Dok je u njihovu društvu, osjećala se da mora održavati zahtijevanu razinu entuzijazma, ili barem pozornosti, kimati i smješkati se na svim pravim mjestima u razgovoru, a samo je željela u miru čitati knjigu. Samo što, poželi li Daniel poći s njima, morat će i ona. Pričekala je da im on da odgovor, zadovoljno odahnuvši kad im je rekao da će im se možda poslije pridružiti.

– Sve je u redu? – usputno upita Daniel nakon što su otišli, kao da je znao da se Cherry u tom društvu ne osjeća kao kod kuće.

– Dobro sam.

– Baš je mirno, zar ne?

Nasmije se. – Da. – Vrijeme za knjigu?

– Oteo si mi riječ iz usta.

I tako su se oboje udobno zavalili u ležaljke, on s nekom knjigom o biciklizmu a ona sa starim Persephoneinim izdanjem književnih klasika.

Prije negoli je otvorila knjigu, zagledala se u nebo. Svidjelo joj se njegovo nepregledno prostranstvo i način na koji je, kad bi ga pogledom slijedila do obzora, ocrtavalo zemljinu zakrivljenost. Osjećala se kao da je pronašla svoje mjesto u svijetu, kao da napokon ima jasan pogled na sve što se oko nje nalazi. Uživala je na trenutak u tom osjećaju, crpeći snagu i 74

spokoj iz tog postojanog, beskrajnog plavetnila, a zatim počela čitati.

Ubrzo su joj se počele sklapati oči.

Probudi je dodir nečije ruke na bedru. Podigavši glavu, zaškiljila je pred sebe i vidjela da je Daniel nježno maže uljem za sunčanje.

– Pomaknuo sam suncobran – reče joj – ali noga ti je ipak ostala pod suncem, a prži kao ludo.

– Koliko je sati? – ošamućeno upita.

– Jedan.

– Zar već? – spavala je gotovo sat vremena i sunce se popelo visoko na nebo. Bilo je vrelije no ikada. Promatrala je, smiješeći se, kako je pažljivo maže uljem za sunčanje, pomičući ruku sve više uz njezino bedro.

Zaustavio se na najvišoj točki, pjevušeći sebi u bradu i pretvarajući se da ne primjećuje gdje mu se ruka nalazi. Na trenutak je s oklijevanjem zastao, milujući prstom vrh njezina bedra, a zatim se vragolasto osmjehnuo.

– Evo, gotovo je.

– Hvala.

– Nema na čemu. Hoćeš da se okupamo prije ručka?

Spustili su se do mora držeći se za ruke, a kad su zagazili u vodu, zgrčila je prste očekujući studen, ali bilo je predivno toplo. Ušla je dublje, a Daniel je zaronio u val ispred nje. Kad je izronio, ustao je i poprskao je, a ona je vrisnula. Osvetila se podigavši mu pune ruke vode ravno u lice poput vodopada i rat je smjesta započeo. Uvidjela je da se zaljubljuje u njega. Da, svidio joj se njegov život i poželjela ga je za sebe, ali je istodobno uživala u njegovu društvu. Odabrala je muškarca koji je zabavan, ali i pristojan.

Poslije ručka, ponovno su se okupali, a zatim se vratili na svoje ležaljke. Cherry je znala da mora biti dosljedna onome što je jutros rekla pa je odgovorno izvadila udžbenike za ispit. On osjeti obvezu da joj se pridruži pa su njih dvoje proveli nekoliko sati u učenju, često se pogledavajući i zbunjujući jedno drugo nerazumljivim navodima iz udžbenika. Kad je vrućina popustila, Cherry je rekla da je gladna pa su odšetali do luke u potrazi za restoranom. Daniel je Lauri poslao poruku, javivši joj da su odlučili ostati u St Tropezu na večeri. Naručili su ručno ulovljen list a la meuniere i bocu Sémillona. Dok je konobar točio vino u čaše, Cherry je primijetila da dolazi iz vinarije Minuty. Bilo joj je neobično pomisliti da je sada mogla biti u obilasku tih vinograda, da je dan počeo drukčije. Pitala se hoće li Laura zamjeriti što dan nisu proveli s njom.

Bila je kasna večer kad su se vratili kući, baš kad se Laura spremala izići.

75

– Oh, vratili ste se – reče. – Dugo sam vas čekala... Jeste li lijepo proveli dan?

Daniel odbaci torbu za plažu na kuhinjski ormarić. – Sjajno, mama, hvala na pitanju. A ti?

– U tišini. Opušteno – brzo se ispravi Laura.

– Kamo si krenula?

– Kod Vincenta. Rezervirala sam stol.

Daniel ostane zatečen. – Sama?

– Ovaj... no, rezervirala sam za troje, ali nije problem – nasmiješila se. – Javit ću mu da dolazim sama.

– O, žao mi je. – Iskreno se pokajao. – Trebali smo se prije vratiti.

– Sve je u redu, vjerujte.

Cherry osjeti da bi se ovoga puta i sama trebala ispričati. – Oprosti, Laura. Da smo znali...

Učinilo joj se da je na Laurinu licu načas primijetila tračak razdraženosti prije negoli je rekla: – Ništa ne brini.

– Baš smo nepažljivi. – Daniel priđe hladnjaku, otvori ga i zaviri unutra. – Znaš što, baš bih ti mogao nešto skuhati.

– Ne, iskreno ti kažem, nema potrebe. – Laura ustane. – Vincent me očekuje. Dugo se nismo vidjeli pa želi čuti što je novoga u našoj obitelji.

– Sigurna si?

– Sto posto.

– Oprosti. Još ti se jednom ispričavam. Ne znam zašto mi nije palo na pamet da pitam što planiraš. Cherry je rekla da umire od gladi pa smo na brzinu otišli nešto pojesti.

Cherry se prisjetila da i nije bila toliko gladna. Samo je rekla da jest, jer joj je bilo draže večerati nasamo s Danielom nego da im se prikrpa njegova majka. Bilo bi daleko pristojnije, daleko dobrodušnije pričekati, ali bila je to, zaboga, samo jedna večer. Ne može se reći da već prethodne noći nije odradila večeru s obitelji i prijateljima. Zar je Laura očekivala da Cherry i Daniel ni u jednom trenutku ne požele ostati sami? Štoviše, razdraženo je pomislila, kad bi prestala pokušavati s njima provesti baš svaki prokleti trenutak, možda ne bi bila osuđena večerati sama.

Laura pogleda Cherry i nasmiješi se. – No dobro. Bolje da krenem.

Rezervirala sam za devet.

– Idemo s tobom. Možemo popiti čašicu prije spavanja – reče Daniel.

Cherry to nikako nije bilo po volji. Bila je umorna poslije dana na suncu i boce vina, ali nasmiješila se kao da misli kako je to dobar naum.

Laura je oklijevala. – Ne treba, sve je u redu. Cijeli ste dan izvan kuće.

Pretpostavljam da se samo želite malo odmoriti. Bit će mi posve dobro i 76

samoj. – Dohvatila je jaknu i torbicu, zatim poljubila Daniela u obraz. – Vidimo se poslije.

– Oprosti nam još jednom, Laura. Idući puta ćemo nazvati – reče Cherry.

Laura kimne i iziđe iz kuće.

Kad su se vrata zalupila, Cherry napravi tužnu grimasu. – Osjećam se krivom.

– Znam. I ja isto – reče Daniel. – Možda bismo sutra morali provesti malo vremena s njom.

– Baš sam to željela predložiti. Misliš li da bi tvojoj mami pasao miran dan pokraj bazena? Mogli bismo skuhati ručak, da se malo iskupimo – reče Cherry, a Daniel taj izljev dobrote nagradi zagrljajem.

Laura se vratila u potpunu tišinu. Ostavili su joj svjetlo u hodniku. Nije još bilo ni jedanaest. Na stolu je zatekla poruku: “Čekali smo te, ali smo zaspali na kauču. Nadamo se da si se lijepo provela. Hoćeš da sutra provedemo zajedno pokraj bazena? Skuhat ćemo ručak!”

Daniel je potpisao i sebe i Cherry. Oslušnula je, ali ništa nije čula pa je sama otišla u postelju.

77

Nedjelja, 22. lipnja

I

dućeg jutra, Laura je očekivala da će Daniel i Cherry ponovno kasno ustati, ali na njezino su iznenađenje već bili na nogama i spremili doručak, tako da ju je do kuhinje dovela aroma svježe skuhane kave. Čula ih je kako se vani smiju i ćaskaju. Voljela je slušati njihov mladenački polet i entuzijazam, neiscrpnu energiju za ono što žele od svojih života, bez imalo pojma o tome da te energije može ponestati ili da se vjerovanja mogu promijeniti. Takva mješavina idealizma i odlučnosti doista je uzbudljiva. Posebice joj se svidjelo što se ne zna kako će sve završiti, radosno iščekivanje svake nove stepenice u djetetovu životu. Hoće li biti dječak ili djevojčica? Kako će izgledati? Kakav će karakter imati? Kako će im ići u školi? Tko će im biti prijatelji? Koje će zanimanje odabrati, što će odlučiti postati? Dijete je najbolja lutrija. Kad god bi Daniel prošao neku važnu životnu postaju, još bi svaki put pomislila na Rose. Bilo je to tek kratkotrajno, znatiželjno, bolno pitanje na koje nikada neće dobiti odgovor.

Natočila si je kavu i izvadila svježi kroasan iz papirnate vrećice, pa se s tanjurom, šalicom i tanjurićem zaputila na terasu. Gotovo se smjesta ukipila vidjevši da Cherry rukom miluje Danielov trbuh dok leže jedno pokraj drugoga na susjednim ležaljkama, zatvorivši oči pred jarkim suncem. Ruka joj je skliznula još niže, a prsti se ugurali pod rub Danielovih kratkih hlačica. Lauri se, zaboga, učinilo da vidi kako se u njima nešto trznulo. Rastrganoj između pristojnog ali odlučnog nakašljavanja i nečujnog okreta te povlačenja natrag u kuću, neodlučnost ju je koštala neprimjetnosti. Cherry je otvorila oči, na trenutak zadržavši ruku gdje je bila. Pogledala je Lauru, zatim je polako povukla. Činilo se da ju je stid. Laura zaključi da će biti najbolje ako se pravi da se ništa nije dogodilo.

– Dobro jutro – reče, prišavši im i zauzevši mjesto pokraj bazena.

– O, dobro jutro, mama – reče Daniel, uputivši Cherry zavjerenički osmijeh. – Kako je bilo kod Vincenta?

78

– Jako lijepo. Zebo je čuti što si radio tijekom godine. Pokušala sam mu ispričati sve što znam, ali ni meni još gotovo ništa nisi ispričao – ovlaš mu dobaci. – I tebe je želio upoznati, Cherry. Poručio je da će nam čuvati stol za večeras, ako želiš da iziđemo prije negoli se sutra vratiš kući. Bez obaveze, ali odlučiš li se za večeru, pronaći će mjesta.

– Jako lijepo od njega – reče Cherry.

Laura podigne pogled, ali Cherry je opet zatvorila oči.

Daniel potegne Cherry za ruku. – Dođi, vrijeme je za plivanje. Mama, hoćeš li u vodu?

Nije baš imala volje za brčkanje. Pričekat će da njih dvoje iziđu. Mirno otplivati krug ili dva. – Željela bih prvo doručkovati.

– Je li voda hladna? – dovikne im Laura, premda je po Cherrynoj vrisci već doznala odgovor. Bilo je pomalo patetično to što nije bila u stanju započeti razgovor. No ništa joj nisu odvratili. Nisu je čuli – toliko su bih zaokupljeni jedno drugime. Laura ih je nastavila promatrati iza sunčanih naočala, zagrizavši u kroasan. Ne bi se baš moglo reći da su se pretrgli od plivanja. Više su se lovili, prskali, grlili i hvatali. Oborila je pogled osjećajući se isključeno, a premda ju je bilo stid priznati, mučila ju je ljubomora i osamljenost.

Izišli su iz bazena nakon pet minuta i ispružili se na ležaljkama raširenih ruku, dok su im se prsti kradomice susretali i dodirivali.

Laura odluči uči u vodu. Neko je vrijeme plivala, zatim se opustila i plutala, gledajući u nebo. Osjećala se kao u bestežinskom stanju, a s ušima ispod vode, zvuk njezinih misli postao je jasan i čist. Do sada se na ovom odmoru osjećala nekako odbačena po strani, kao da se ne uklapa.

Dok je bila u bazenu, njezin sin je s djevojkom ležao vani, zatvorenih očiju. Kad je željela otići na večeru, oni su već jeli i spremali se u krevet.

Kad je predložila da odu na izlet, odlučili su se za plažu. Nije tako zamišljala Cherryn posjet. Nasmiješila se sama sebi; bila je treći kotač.

Laura se nadala da će uspjeti malo bolje upoznati Cherry i počela se pitati zašto se činilo kao da namjerno ne želi o sebi mnogo govoriti.

Mogla se malo potruditi, vidjevši da je stalno kod kuće. Protegnula se u vodi. Nije važno, neka uživaju u vremenu koje imaju za sebe. Cherry ionako sutradan odlazi.

Izišla je iz bazena i vratila se na ležaljku. Cherry je govorila onim prigušenim, intimnim glasom rezerviranim za ljubavnike pa je Laura dohvatila knjigu i počela čitati.

Probudila se i vidjela da su oboje otišli. Ošamućeno se pridigla i potražila sad da provjeri koliko je spavala. Bilo je podne. Odjednom je ugledala Cherry kako stoji na ulaznim vratima kuće i gleda je. Je li tek izišla ili je već neko vrijeme promatra? Laura se omota pareom i sjedne.

79

– Skuhali smo ručak – reče Cherry i vrati se u kuću.

Zajedno su jeli, a zatim je Laura, znajući da ne bi mogla podnijeti da im još jedno poslijepodne drži svijeću, odlučila ostatak dana provesti izvan kuće. Na odlasku, shvatila je da se osjeća nelagodno u vlastitu domu.

Idućeg jutra, na posljednji dan Cherryna boravka, Laura se osjećala pomalo krivom zbog tmurnih misli i odlučila se još jednom potruditi oko nje, prije negoli otputuje.

– U koliko sati polijećeš, Cherry? Pitala sam se želiš li da obiđemo koji gradić na obali prije puta?

– Oh... – reče Cherry i uputi pogled Danielu, tražeći podršku. – Zapravo, duguju mi podosta slobodnih dana. Šef mi je javio da bi volio kad bih ih uzela ovaj tjedan, a ne usred ljeta kada svi žele na godišnji odmor. Znam da je ovo iznenada... možda sam pomalo bezobrazna... molim te, slobodno mi reci ne ako nisi u mogućnosti...

Laura na licu pokuša zadržati osmijeh dobrodošlice. – Hoćeš reći da bi rado ostala duže?

– Hvala, to je nevjerojatno lijepo od tebe – reče Cherry, a lice joj se ozarilo prvim iskrenim osmijehom za koji je Laura osjetila da je upućen njoj.

– To je u redu, zar ne, mama?

– Naravno – odvrati Laura, u zadnji se čas oporavivši od šoka. – Koliko dugo...? Imaš li mnogo godišnjeg odmora?

– Poprilično.

– Mama, baš bi voljeli na onaj izlet u vinograd koji si predložila.

Hoćeš da odemo?

Laura je još bila zatečena spoznajom da njezina gošća ipak danas ne putuje. Štoviše, činilo se da ne kani brzo otići. – Ne hvala, u redu je. Idite vas dvoje. Ja ću vjerojatno danas posjetiti Isabellu.

Nakon tog su razgovora ubrzo otišli, a Laura si je skuhala kavu i iznijela je na terasu. Primijetila je da je osjetno potištena zbog idućih nekoliko dana.

Isabella je više bila raspoložena za filozofiranje. – Draga, baš je lijepo što želi ostati duže. To znači da te želi bolje upoznati.

– Misliš?

– Naravno. U protivnom bi sjela na prvi avion odavde. – Promatrale su čistača bazena kako pomno sakuplja otpalo lišće, polako povlačeći mrežicu kroz vodu.

80

– Ima u njemu baš nešto umirujuće, zar ne? – reče Isabella. – Te njegove kretnje. Kao da vježba tai chi.

– On je novi?

– Sin madame Baudin. – Isabella se vragolasto nasmije. – Stasao je u pravog mladića.

Laura spusti naočale, istodobno užasnuta i zainteresirana. – Isabella, nemoj mi reći...

– Jao, draga, opusti se malo. Samo uživam u pogledu. – Okrenula se natrag prema Lauri. – Zapravo, baš mi se svidjela. Usprkos tome što sam isprva bila skeptična. Djeluje jako šarmantno. I nije joj teško pomoći s poslovima. Kako bilo, mislim da si o tome i sanjala. Jedna velika, vesela obitelj.

– Da... samo, znaš, imam osjećaj da me ne želi uključiti. Štoviše... – Laura se nelagodno nasmije – išla bih toliko daleko da kažem kako bi joj bilo draže da me nema.

– Stvarno? Zašto to misliš?

– Ne znam. Takav sam stekla dojam. Uopće ne razgovara sa mnom.

Jako je zatvorena.

– Draga, daj joj prilike. Tek te upoznala. Vjerojatno je još u strahu od tebe.

Laura ostane zaprepaštena. – Zašto bi bila u strahu?

– Ti si majka njezina novog momka. Usto, oduvijek si prema njemu bila zaštitnički nastrojena.

Ona se nasmije. – Nemam blage veze o čemu pričaš.

– Daj, molim te, pa uvijek si bila opasnija od svih nas ostalih na igraonicama. Prava majka-tigrica. Sjećaš li se kako si uštipnula onog mališana? Bilo mu je samo dvije godine.

– Ugrizao je Daniela za nogu. Do krvi. Danima je imao ožiljak od tog ugriza.

– I nije li poslije bio neki incident s klincem iz njegova razreda? Sjećam se da je bilo nešto s palicom za kriket... a onda je plakao ili nešto slično... nije li se ubrzo ispisao iz škole?

Laura svrne pogled prema čistaču bazena. – Sjećaš li se kad smo bile mlade? Kraj tinejdžerskih godina... rane dvadesete?

– Pamtim dosta tuluma... Odnosno, sjećam se da smo odlazile na tulume, ali moram priznati da su mi pojedinosti posve mutne.

– Pitam se kakva bi danas bila Rose.

– Prelijepa i nadarena, vjerojatno. Kao i njezina majka.

Laura se nasmiješi. – Smiješno je to s Cherry. Nadala sam se...

81

– O, nemoj tako, draga – brzo je prekine Isabella. – Nikada se to nemoj nadati.

– Znam. Glupo je – reče Laura. – Blesavo sanjarenje.

Nastavile su sjediti u tišini, uživajući u odmjerenim, polaganim kretnjama čistača bazena, ravnomjernom bućkanju mrežice i rominjanju kapljica koje padaju kad je podigne.

Kad se vratila kući, Cherry i Daniel još su bili na izletu. Laura si je skuhala ručak ali nije imala teka. Potom ju je iznenada obuzelo nestrpljenje pa je uvidjela da je ovo prilika koju valja potpuno iskoristiti.

Naposljetku, imala je cijelu kuću za sebe pa može u miru uživati. Plivati u bazenu ne osjećajući se pritom poput uljeza.

Otišla je u sobu i presvukla se u bikini. U povratku je prošla pokraj sobe u kojoj su spavali Daniel i Cherry, primijetivši da su vrata odškrinuta. Zastala je i spremila se da ih zatvori, no čežnja da se zbliži sa svojom gošćom natjerala ju je da zaviri unutra. Čvrsto je s obje noge stala na neutralan teritorij hodnika i očima pretražila sobu. Dva su kofera stajala uredno složena uza zid, sva je odjeća visjela u ormaru. Kroz prorez između ormarskih krila provirivao je zalutali rukav. Nekoliko je komada bilo prebačeno preko stolice, Danielove kratke hlače i Cherryna majica kratkih rukava u kojoj ju je Laura sinoć vidjela. Krevet je bio ugrubo namješten, ljetni pokrivač navučen do jastuka. Na noćnom ormariću nalazili su se računi, avionske karte, putovnice i knjige. Laura primijeti jedan od svojih omiljenih romana i, prije negoli je uopće shvatila što čini, ušla je u sobu i dohvatila ga. Otvorila je knjigu do označenog mjesta i nasmiješila se, sjetivši se odlomka u priči. Zar ju je Cherry čitala?

Smjesta joj je malo više prirasla srcu. Bilo joj je drago što je napokon doznala nešto o njoj, pa makar i beznačajno poput knjiga koje voli čitati.

Znala je da imaju nešto zajedničko! Bjelodano Cherry nema nikakvog razloga da se uz nju osjeća napeto. Ohrabrena ovom radosnom spoznajom, Laura se ogleda oko sebe. Uzela je putovnicu i otvorila je.

Pripadala je Danielu pa se nasmijala njegovom jako ozbiljnom, šesnaestogodišnjem licu. Odvela ga je na fotografiranje prije školskog izleta u Burmu.

A Cherryna? Možda ne bi trebala. Oh, ma što može škoditi? Ritual uspoređivanja slika iz putovnice praktički je već postao uobičajeni ritual.

Uzela je Cherrynu putovnicu. Fotografija joj je bila jednako ozbiljna.

Prelistala je stranice i pronašla samo jedan pečat, onaj australijski.

Svjesna da je prešla granicu igre s fotografijama iz putovnice, brzo ju je vratila na mjesto. Na trenutak je zastala, ne želeći otići iz sobe, svjesna da je ovo najbliže što se uspjela približiti Cherry otkako je stigla prije tri dana. Željela je doznati više, prebroditi jaz koji ih razdvaja. Istodobno, 82

znala je da je neovlašteno upala i da Cherry ovo nije svojevoljno podijelila s njom. Zagledala se u prostoriju, frustrirana što još uvijek zna samo ovako malo o toj djevojci koja je osvojila Danielovo srce, frustrirana što joj Cherry ne dopušta da joj se približi.

Nešto je provirivalo iz poleđine knjige. Mora da se pomaknulo dok je listala. Primijetila je da je to Cherryna putna karta i krenula ju je gurnuti natrag u knjigu, kadli se namrštila.

Jednosmjerna karta. Laura izvuče kartu iz knjige. Polazni let bio je prošloga petka, za Nicu. Petsto funti. Povratni let nije bio rezerviran.

Zašto je Cherry kupila kartu samo u jednom smjeru? Otprve je znala da bi se danas morala vratiti kući. Laura je proučavala kartu tražeći neko objašnjenje... za što?

Pokraj prozora proletjela je ptica i njezina ju je nagla kretnja prenula.

Odjednom se osjetila nelagodno u njihovoj sobi pa je brzo vratila kartu na mjesto. Požurila je van i ostavila vrata odškrinuta kao i prije.

Izašla je iz kuće i legla na ležaljku pokraj bazena, ali nije se uspjela smiriti. Bilo je ružno prekapati po tuđim stvarima i Lauru je uznemirilo ne samo to što je učinila, nego također s kolikom je brzinom i lakoćom gurnula nos gdje mu nije mjesto, doticala nečije privatne stvari, njuškala po Cherrynoj intimi, osobnim dokumentima. Bilo ju je stid, sramota. No opet, u toj je karti bilo nečega čega se nije mogla otresti, nečega zbog čega se osjećala nelagodno.

Možda će je voda pročistiti, razbistriti joj glavu. Uronila je i zadala si zadatak da stotinu puta prepliva dužinu bazena. Šest, sedam dobrih zamaha i stići će s kraja na kraj. Odagnati misao iz glave. Zašto Cherry nije kupila povratnu kartu?

Kad su se krajem poslijepodneva Dnaiel i Cherry vratili kući, Laura je u kuhinji pripremala večeru. Cherry se otišla presvući, a Laura je pričekala dok se nije uvjerila da je dovoljno daleko odmakla i otvorila tuš u kupaonici. Počela je prati listove salate koju je ubrala u vrtu. Daniel je sjedio za velikim stolom u blagovaonici, uživajući s njom u čašici vina.

Bio je to jedan od trenutaka kakve je obično voljela, kad bi njih dvoje ostali sami i ne radili ama baš ništa. Postalo joj je jasno da takav trenutak nisu podijelili otkako se vratio sa sveučilišta.

– Baš si temeljita – podsmješljivo reče, gledajući kako svaki list zasebno stavlja pod mlaz vode iz slavine, pažljivo ga proučavajući pri ispiranju.

– Ne bi vjerovao gdje se sve znaju sakriti. Pogledaj! Vidiš, ovaj mi je zamalo pobjegao.

– Zar bi doista bilo tako strašno da ih nekoliko i pojedemo?

– Ne budi odvratan.

83

Nasmijao se i gledao kako otresa listove od kapi i stavlja ih u zdjelu.

Zatim je počela sjeckati cherry-rajčice.

– I one su iz vrta?

– Ubrala sam nekoliko ranih. – Dobacila mu je jednu, a on je podigao ruku da je uhvati, ali promašio je. Podigao ju je s poda i, nakon brze provjere, strpao u usta.

– Fuj! Daniel se nasmije. – Baš su fine.

Morala je brzo načeti temu, prije negoli se Cherry vrati. – Nego, baš je lijepo što Cherry može duže ostati.

– Aha. Imaš li još koju rajčicu?

Dobaci mu je. – Prava sreća, ne? Kako je doznala za to? Šef ju je nazvao? Tek toliko, da je pita želi li ostati duže na godišnjem odmoru?

– Nemam pojma. Možda.

– Ipak, malo mi je čudno da te šef nazove kad si na putu kako bi vidio želiš li možda još slobodnih dana.

– Aha... Zapravo, sad sam se sjetio. Mislim da je nazvala na posao da provjeri ima li klijenata koje već ujutro prvoga dana mora povesti u obilazak pa su joj predložili da ostane. Navodno u ovo doba nema mnogo posla, a šef želi da Cherry iskoristi što više slobodnih dana.

– No, prije negoli je to doznala... danas je mislila otputovati? To je planirala?

– Da... Zašto pitaš?

– Onako, bez razloga.

– Ma hajde, mora postojati neki razlog.

Laura je pokušala sve okrenuti na šalu. – Samo sam se pitala... jesmo li se tako dogovorili.

– Da... Naravno da jesmo.

Blagonaklono se nasmiješila, ali njezina je šutnja govorila drukčije.

Odjednom mu je sinulo: – Ne misliš valjda da je Cherry mislila na neki drugi dan?

– Ti mi reci.

Postao je pomalo razdražen. – Nije! Slušaj, dogovorili smo datume s tobom. Rezervirala je let a ja sam joj poslao šesto funti.

Bio je potreban silan trud da zadrži blag izraz lica, da ostane mirna. Šest stotina funti?

– Ti si platio put?

– Da. Vježbenica u agenciji za prodaju nekretnina ne zarađuje toliko mnogo.

84

Osjetila je prijetnju u njegovu glasu pa se blagonaklono nasmiješila. – Mogu zamisliti.

Onaj tko bi u tom trenutku prošao pokraj Cherryne sobe zabrinuo bi se vidjevši je kako stoji kao ukopana, sleđena, očiju napeto uprtih ravno pred sebe. Kad bi ta osoba ušla u sobu, zatekla bi je kako zuri u noćni ormarić, odnosno u knjigu na noćnom ormariću, pa bi se ta osoba zapitala kako ta knjiga toliko dugo može zadržati njezin prodoran pogled.

Cherry je pomakne tako da joj hrbat bude paralelan s rubom stolića.

Znala je da je knjigu netko pomicao, da je dokument koji je u njoj bio sakriven netko izvadio iz poleđine. A sada se sadržaj tog dokumenta vjerojatno fermentirao u Laurinu umu poput bakterija koje se umnažaju.

Bila je izvan sebe od bijesa no dobro je znala da se ne smije sukobiti s njom. Ne, iznaći će drukčiji način da riješi tu stvar. Za sada, sve će zadržati za sebe.

85

Ponedjeljak, 30. lipnja

C

herry nije pokazivala znakove da kani otputovati. Dani su se vukli lijeni, raskošni i prepuni sunca, a Laura je strpljivo čekala da Cherry kaže kada će istrošiti sve slobodne dane ili progovori o datumu svog povratka na posao, no ništa od toga nije spomenula. Prijedlozi za cjelodnevne izlete na koje bi mogli zajedno ići, posve su presahnuli: Laura više nije osjećala entuzijazam kao na početku. Upali su u kolotečinu: za doručkom ih je pitala što planiraju za taj dan i kane li otići na plažu. U zadnje bi vrijeme osjećala olakšanje kad bi rekli da idu, jer ne bi morala nastavljati usiljeno uljudan razgovor. Umjesto toga, ležala bi uz bazen, spokojna ali osamljena. Zatekla se kako joj Cherryna nazočnost počinje predstavljati smetnju. Ovo je bio i njezin godišnji odmor, a nije računala s tim da bi ga cijelog provela sa sinovom djevojkom. Željela je provesti neko vrijeme s Danielom, nasamo.

Još je jednom u razgovoru s njim načela tu temu, tjedan dana nakon što je Cherry trebala otići kući. Služi mu na čast što se smjesta ispričao i bez okolišanja predložio pronaći hotel u koji se mogu smjestiti. No tada je Laura uvidjela da ga u tom slučaju uopće neće vidjeti pa ga je, u trenutku panike, odvratila od tog nauma.

Ta je napetost postala vidljiva i na druge načine. Svako bi malo nešto zametnula. Ključevi bi joj nestali s kuhinjskog ormarića. Četkica za zube završila u košu za smeće, skliznuvši s umivaonika. A na unajmljenom automobilu pojavila se duboka ogrebotina, što se zasigurno dogodilo kad je parkirala dolje u selu. No nije je samo Cherryna stalna nazočnost smetala. Bilo je tu i pitanje cijene leta. Na karti je jasno pisalo petsto funti, u to je bila sigurna. A Daniel je rekao da joj je platio sto funti više.

Bila je svjesna ogromne razlike u imovinskom stanju Daniela i Cherry, stoga joj se nimalo nije svidio način na koji se nosila s tim.

Dva dana prije negoli je Laura trebala otići kući, odjednom joj je postalo jasno da će Cherry ostati u vili, dok će ona sama otputovati u London prije nje. Ta ju je spoznaja toliko razdražila da je odgovarala samo jednosložnim riječima kad su je obavijestili da će dan provesti u St 86

Tropezu. Mahnula im je na odlasku i izašla na bazen po bikini koji je sinoć ostavila na sušilu. Nije bio na mjestu i Laura se ogledala oko sebe.

Mogla se zakleti kako ga je jučer objesila da se osuši. Potom ga je ugledala, bačenog u prašinu. Otišla je po njega i vidjela da je sav blatnjav, kao da ga je vjetar otpuhao dok je još bio mokar, što je doista čudno jer prethodne večeri nije bilo vjetrovito. Uzdahnuvši, unijela ga je u kuću da ga opere. Odvrnuvši slavine, razmišljala je o tome koliko toga, i da li uopće, smije spočitnuti Cherry. Nije je mogla upitati koliko je koštao let, jer to bi zvučalo kao izravna optužba, ali odlučila je ponovno postaviti pitanje datuma njezina odlaska. Na to je imala potpuno pravo.

Razvući će putovanje na još tri puna dana. Naposljetku, organizacija pogreba u Francuskoj dugotrajan je posao, a potrebno je pregledati i bakinu imovinu. Neil je pokazao veliko suosjećanje i pristao joj produžiti odsustvo zbog smrtnog slučaja kad mu je telefonom javila da joj je baka, nažalost, preminula. Smjesta je odlučila da Lauri ne otkrije koliko zapravo kani ostati. To joj je kazna zbog njuškanja po njezinim stvarima. Što si ona, jebem ti, zamišlja, tko je? Kako se usuđuje prekapati po njezinim privatnim papirima? Cijelo im je vrijeme visjela za vratom, znatiželjno zapitkivala, željela provesti svaki bogovetni trenutak s njima.

Vjerojatno je mislila da je njezino bogomdano pravo njuškati im po spavaćoj sobi. Uzdahnula je. Voljela bi da nije ispalo ovako. Bilo bi baš lijepo da su se uspjele sprijateljiti. Cherry je držala da je vrlo važno slagati se s majkom svoga dečka, stoga ju je mučilo što joj to nije pošlo za rukom.

Držala je Daniela za ruku dok su šetali St Tropezom, s torbama za plažu prebačenim preko ramena, šeširima koji im zaklanjaju sunce od očiju dok hodaju, a japanke im pri svakom koraku podižu oblake pijeska i prašine. Zaputili su se kroz Place des Lices, gdje su starci boćali u duboku hladu pod krošnjama platana, a zatim su nastavili sve do luke, u kojoj su usidrene jahte djelovale suviše goleme da pristanu uz dok.

– Kako si ono rekla? – upita Daniel, želeći je čuti kako ponavlja.

– Plava, kratka, široka suknjica u kompletu s pamučnim topićem na plave i bijele pruge. Boje su se savršeno slagale.

Daniel joj odmjeri noge. – Koliko kratka?

Povukla mu je šešir na oči.

– U redu, oprosti – reče i nasmije se. – I što je onda bilo?

– Bila sam u izlasku s prijateljicama i opazila djevojku koja mi je darovala svoju staru odjeću. A bila sam u nju odjevena.

– Pa što?

87

– Ne razumiješ. Propala sam u zemlju od sramote. Bilo me toliko stid da sam otrčala na drugu stranu ulice u nadi da me neće vidjeti. Tada me udario auto.

– Molim? – Užasnuto ju je pogledao. Čvršće ga je privila pod ruku. – Na kraju sam završila samo s istegnutim gležnjem i gomilom modrica.

– Mogla si poginuti!

– U ono me doba više brinulo to hoće li se za cijelu tu priču doznati u školi. Bilo mi je tek četrnaest, sjećaš se? Nasreću, djevojka nije shvatila zašto sam onako otrčala. Zapravo – reče Cherry, odjednom svjesna te činjenice – to još nikome nisam ispričala.

Daniel je uhvati za ruku i stegne je, a ona se nasmiješi. Ponekad su te priče koje su joj poharale djetinjstvo bile korisne, a za razliku od nekih koje je ispričala, bile su i istinite. Daniel je odvuče preko ulice.

– Kamo ćemo? – začuđeno upita, a zatim podigne pogled i primijeti da su zalutali među uske uličice Starog grada, gdje su bili smješteni svi butici, a činilo se da hrle ravno prema Dioru. Srce joj je poskočilo. Nešto je smjerao, ali nije uspijevala dokučiti što. Za trenutak su ušli u butik.

Ogledala se po besprijekornom dekoru s biranim komadima, odjećom koja kao da joj se rugala svojom superiornošću, tako da se u njoj probudio nemir. Bilo je divno i krasno što su ga njezine priče o teškom djetinjstvu navele da joj predloži odlazak u kupovinu, ali ove su cijene bile daleko izvan njezina domašaja.

– Lijepo je razgledati dućan...

– Ja častim – tiho joj reče.

Zagledala se u njega razrogačenih očiju.

– Što god ti srce poželi. Zapravo, zašto ne bismo sve isprobali. Sviđa mi se ona žuta bluza. Što misliš?

Pogledala je bluzu koju je pokazao, zatim ponovno njega. Ništa joj nije bilo jasno.

– Bolje ti je da požuriš, jer moramo obići i druge.

– Druge? – promuklo je protisnula.

– Ne pitaj me kako se zovu, jer nikada se ne mogu sjetiti svih tih naziva, samo znam da imaju lijepu odjeću. – Nasmiješio se kao da se ispričava na vlastitoj skromnoj odjeći. – Barem mi tako kažu.

Cherry nije mogla vjerovati vlastitim ušima. – Ne mogu... – započne s pola srca.

– Neka ti to bude rođendanski dar – odlučno reče.

Poslije tih riječi, sve je bilo u redu. Činilo se da je i sam uzbuđen koliko i ona, skidao je odjeću s vješalica i prislanjao je uz njezino tijelo, 88

strpljivo čekajući pred svlačionicama i davao konstruktivne primjedbe koje su dokazivale da doista pažljivo gleda i razmišlja o odjeći. Usto, platio je sve što je odabrala. Cherry se nije raspametila – nije željela ispasti pohlepna ili iskorištavati njegovo bogatstvo – čak je nekoliko komada i odbila, govoreći da ih ima previše, ali ipak je kupila pet ili šest dizajnerskih odjevnih predmeta. Nakon predzadnje trgovine Daniel je posustao, ali džentlmenski se držao danog obećanja.

– Idemo li i u onaj posljednji butik? – rekao je, pokazavši bradom prema drugoj strani ulice.

Cherry osjeti da mu je pomalo dosta. Poljubila mu je usne. – Ne, hvala ti. Ovo je već bilo savršeno jutro.

Izgledalo je kao da mu je pao kamen sa srca, po čemu je shvatila koliko se žrtvovao.

– Baš i ne uživaš u šopingu, zar ne?

Obuzme ga osjećaj krivnje, a zatim primijeti da je Cherry prasnula u smijeh.

– Ne podnosim ga. A sada, sjedi ovdje – pokaže na klupu u hladu, – a ja idem u pekaru preko puta da nam donesem nešto za jelo.

Cherry je bila sretna što se može odmoriti. Pratila ga je pogledom dok šeće niz ulicu. S ljubavlju je pogledala vrećice oko svojih nogu, još blistajući od blaženstva. Lice joj je krasio budalast osmijeh dok su joj se u glavi nizale slike sve nove odjeće koju je dobila. Možda bi večeras mogla odjenuti koju od haljina. Osmijeh joj iznenada zamre na usnama. Laura će vjerojatno imati primjedaba na ovo razuzdano trošenje novca. Njihovi su odnosi tijekom zadnjih nekoliko dana vidno zahladili – nije to bilo ništa što bi Daniel mogao primijetiti, ali ona je bila itekako svjesna da je srdačna dobrodošlica kojom ju je Laura na početku dočekala sada već posve ishlapjela. Nije bilo važno što je sva ta odjeća dar koji joj je Daniel odlučno želio pokloniti a da ga ona pritom nije svjesno ni na što nagovarala, nego je važna bila činjenica da je na nju upravo potrošio gotovo dvije tisuće eura.

Cherry se nelagodno promeškolji. Nije željela da se posumnja u ispravnost njezinih motiva za vezu s Danielom. To bi samo zakompliciralo stvari. Dok je odsutno gledala oko sebe, u izlogu preko puta ugledala je sliku koja joj se učinila poznatom. Prepoznala je rad istog umjetnika čije je slike Laura imala u vili. Skupivši torbe, prišla je galeriji i zavirila unutra. Ulje na platnu bilo je izloženo na malom, drvenom slikarskom postolju, a prikazivala je luku u St Tropezu. Koštala je tri tisuće petsto eura, a na sebi je imala oznaku PRODANO. Kad je ušla, oglasilo se zvonce. Znala je da nema mnogo vremena, jer Daniel se svakog časa trebao vratiti. Brzo je pogledom prešla po galeriji i 89

pronašla još slika istoga autora, izložene na stražnjemu zidu. Prodano, prodano, prodano. No uto ugleda jedno omanje ulje na platnu koje prikazuje upravo Places des Lices, točkastu sjenu desetaka platana koje bacaju čipkaste uzorke na pješčano tlo. Za divno čudo, činilo se da je još na prodaju. Znala je da će mjesecima otplaćivati rate na kreditnoj kartici, ali nagonski je znala da će joj se isplatiti. Galerist je umotao sliku. Platila je, zatim brzo napustila dućan i vratila se na svoje mjesto na klupi, sakrivši paketić u jednu od vrećica s odjećom. Daniel je stigao jedva nekoliko minuta poslije nje i došao je sav crven u licu kao da je trčao.

Ispričao se što mu je toliko trebalo, a za užinu je donio baget i pitu od limuna.

Sjedili su na trgu i jeli, gledajući ljude kako boćaju, a zatim se zaputili natrag u vilu. Kad su stigli, u prilazu je bio parkiran i Isabellin automobil, a ušavši u kuću začuli su brojne glasove. Bila je tu i Brigitte, zajedno s Nicole.

– Stigli su! – reče Isabella, koja je očito već popila nekoliko čaša vina.

– Jeste li se lijepo proveli?

– Divno, hvala na pitanju.

– Vidim iz priloženog – reče Isabella i nasmiješi se, gledajući vrećice u njezinim rukama.

– Hoćemo li dobiti modnu reviju? – upita Brigitte.

Cherry se zarumeni. – Nećete.

– Ako ništa drugo, barem nam pokaži što si kupila. – Već je prstom natezala vrećice, pokušavajući zaviriti unutra. Cherry nije željela pokazati koliko joj ide na živce. Izvukla je haljinu iz jedne od vrećica i dočekali su je uzvici oduševljenja i zavisti.

– Što si još kupila? – upita Brigitte, a Cherry bi najradije da umukne.

– Samo bluzu i topić.

– U svim tim vrećicama? – reče s nevjericom. – Hajde, čemu tolika tajanstvenost? Najljepše te molim, možemo li vidjeti?

Laura cijelo ovo vrijeme nije izgovorila ni riječ, ali Cherry je slutila da i sama želi doznati što je u vrećicama. Isabella i Brigitte zurile su u nju znatiželjnim očima punim iščekivanja. Nije imala izbora pa su ubrzo sve stvari izvađene iz vrećica, da bi ih se procjenjivalo i da bi se nad njima uzdisalo.

Cherry krajičkom oka primijeti da je i Laura radoznalo gleda. Znala je da se pitaju kako si je uspjela priuštiti sve te krpice.

– Čini se da si uspješno obišla sve gradske butike – blagonaklono je rekla.

– Nije baš sve – s olakšanjem će Daniel.

90

– Išao si s njom? – Brigitte je ostala zaprepaštena. – Kako si uspjela natjerati Daniela da ode s tobom u šoping?

– Bila je to moja zamisao – reče i nasmije se. Zagrli Cherry i poljubi je. – Sretan rođendan. Oprosti što malo kasnim.

Laurino lice ostane bezizražajno. Sad je pravi čas, pomisli Cherry.

Otišla je po vrećicu u koju je sakrila umotanu sliku, izvukla je i pružila Danielu. – Ovo je za tebe.

On je iznenađeno prihvati. – Što je to?

– Otvori – reče mu, smiješeći se.

Razmotao je omot i lice mu se ozarilo. – Ah, to je... – Zastao je u pola rečenice.

Cherry kimne. – Vidjela sam je i jednostavno poželjela da je imaš. – Zamalo je bankrotirala, ali bilo je to nužno.

Bilo je jasno da mu se jako sviđa, ali bio je zabrinut. – Ne smiješ... Ne možeš...

Cherry podigne prst. – Tiho. Ne želim čuti. Željela sam ti darovati nešto posebno.

– Ne...

Ona pritisne kažiprst o njegove usne. – Psst.

Ponovno je pogledao sliku, oči su mu zaiskrile, a zatim ju je čvrsto stegnuo rukom oko vrata i poljubio je. – Hvala ti. Fenomenalna je. – Vidjela je koliko je nevjerojatno dirnut i bilo joj je drago što je to učinila.

– Ti si ta koja je zaslužila dar – blago ju je podsjetio.

Ponovno ju je poljubio. Cherry je preko ramena vidjela kako ih Laura s nesigurnošću promatra. Vjerojatno je pokušavala shvatiti odakle joj euri kojima je platila sliku. Neka se samo i dalje pita.

Laura je te noći loše spavala. Mnogo joj toga nije dalo mira. Daniel je platio Cherryn put, čak ga je i preplatio, a zatim joj je kupio i onu silnu odjeću. Bjelodano je potrošio pravo bogatstvo. Ako ćemo pošteno, razumije se da bi Cherry teško smogla za to novca. Stoga, zašto je kupila sliku? Kako si može priuštiti originalno ulje na platnu vrijedno dvije ili tri tisuće eura kad si nije mogla priuštiti zrakoplovnu kartu? Takve su je misli držale budnom do dva ujutro, a zatim se rano i probudila – već u šest. Nemir i lagana mučnina u njezinom želucu nisu jenjavali pa je ustala i sišla do kuhinje po čašu vode. Dok je držala čašu nad mlazom iz slavine, iskliznula joj je iz prstiju i razbila se u sudoperu. Laura opsuje.

U posljednje je vrijeme, činilo se, postala jako nespretna i stvari su joj neprestano ispadale iz ruku ili se gubile. Još nije popravila ogrebotinu na unajmljenom automobilu, a kako je sutradan trebala otputovati, sada više nije bilo vremena za to. Oprezno je izvadila komadiće stakla iz 91

sudopera i odložila ih na stari novinski papir. Zatim je dohvatila drugu čašu i napunila je. Polako je pila dok su joj ista ona sinoćnja pitanja čekićala po glavi poput loptice u fliperu, ali na njih nije uspjela naći jasan odgovor.

Laura protegne ukočene, bolne udove. Premda je ovo bio posljednji dan odmora na kojem se imala opustiti, bila je iscrpljenija i pod većim stresom nego što je bila prije dolaska. Cherry je sve promijenila.

Udomaćila se kao da je kod kuće, a nije pokazivala nikakvu volju da provede malo vremena sa svojom domaćicom. Štoviše, Laura je imala snažan dojam da Cherry jedva podnosi njezinu nazočnost.

Podigla je sliku koju je Cherry kupila Danielu. Svjetlost ulovljena u platanama, sjene na pješčanom podu trga. Bila je istinski prelijepa. Nije čudo da je Danielu toliko prirasla srcu.

– Originalna je.

Laura se naglo okrene i ugleda Cherry kako stoji uz dovratak.

– Za slučaj da si se pitala.

– Koliko si već dugo ovdje? – otresla se, razdražena, osjećajući se krivom, premda joj Cherry nije mogla čitati misli.

– Ne dugo. – Cherry se nasmiješila, prišla i uzela joj sliku iz ruke.

Pogledala ju je ravno u oči. – Ima li možda još nešto što bi željela provjeriti?

Laura ostane zatečena. Što to želi reći? Pa samo ju je gledala, za boga miloga! Spremala joj se odbrusiti, kad joj se vratilo hladno, trezveno sjećanje na dan kada je ušla u njihovu sobu. Cherryne stvari, zrakoplovna karta. Zar je znala da ih je pogledala, pročitala?

Pojavio se Daniel i zagrlio Cherry oko ramena. – Još uvijek želiš na plažu?

Nasmiješila se. – Naravno. Samo da uzmem stvari – reče i vrati se na kat.

– A ti, mama? Želiš li uhvatiti malo sunca na zadnji dan?

– Ne, hvala.

– Što je bilo?

Nije namjeravala zvučati tako odrješito, ali kap tek što joj nije prelila čašu. – Cherry je uživala na odmoru?

Namrštio se. – Da. Zbilja jest. Nešto nije u redu?

– Jao, molim te, zar doista ne vidiš? Pa jako je dugo ovdje.

– Nisi li rekla da je to posve u redu?

Laura uzdahne. – Jesam. No, budimo iskreni, nisam očekivala da će ostati baš ovoliko.

– Žao mi je. Otišli bismo u hotel. Ponudio sam ti...

92

– Nije važno – oštro odvrati Laura. – Željela bih, međutim, znati zašto je datum njezina odlaska tako strogo čuvana tajna.

– Nije tajna.

– Kad sam je pitala, nije mi željela reći. A do dana današnjeg nije poželjela dragovoljno otkriti taj podatak. – Laura osjeti kako u njoj nadire napetost koju je posljednjih dana osjećala. – I koliko još, uopće, namjerava ostati? Tjednima, mjesecima, cijelo ljeto?

– Odlazi u subotu.

Laura ostane zatečena. – U subotu? Miliš, već prekosutra?

– Da. Mora se vratiti na posao.

– U redu. Zašto to nije rekla?

– Rekla je. Odavno to znam.

– Ali nije smatrala shodnim da i mene obavijesti?

– Vjerojatno je... ja sam... zaboravili smo. Oprosti, trebao sam znati.

Da sam znao koliko te inkomodiramo, pronašli bismo drugi smještaj. Časna riječ.

Laura potisne nezadovoljstvo. – Mi. – Neprestano je govorio to “mi”. – Znaš da to nije ono što bih željela.

Zavladao je tajac. Oboje su imali još mnogo toga reći, ali nisu željeli podizati napetost.

– Doista bismo voljeli da nam se pridružiš na plaži, mama. Meni bi to puno značilo. Samo na nekoliko sati?

Zamalo je pristala. Zamalo. – Žao mi je, Daniele. Obećala sam da ću se vidjeti s Izzy.

Vidjela je da dobro zna kako je to izmislila pa ju je zapekla savjest. No kako mu objasniti da se Cherry pomalo sumnjivo ponaša? Usto, bila je sigurna da nategnutost među njima nije samo plod njezine mašte.

Povrijeđen izraz njegova lica jasno joj je dao do znanja kako misli da se Lauri njegova djevojka nije dopala.

– U redu. Vidimo se poslije.

Tek ju je ovlaš poljubio u obraz, zatim pozvao Cherry i otišao iz kuće.

Osjetila se krivom zbog laži o posjetu Isabelli, stoga je to pokušala pretvoriti u istinu pa se odvezla u St Tropez. No, na Laurinu nesreću, Isabella nije bila kod kuće. Na trenutak je stajala pred pustom prijateljičinom vilom, ne znajući što bi sama sa sobom, a zatim se odluči vratiti kući. Spakirala je kofere da budu spremni za sutra ujutro, a potom iziđe u vrt da provjeri jesu li paprike i rajčice dozrjele za berbu. Uzela je cjediljku iz kuhinje i uspjela utući pola sata, tijekom kojih je nakratko zaboravila na Cherry, a zatim iz kuhinje začuje glasove. Razmišljala je o tome da se još malo zadrži u vrtu, ali s uzdahom zaključi da bi to bilo 93

djetinjasto pa uđe u kuću noseći crvenu i žutu papriku, te četiri krupne rajčice.

– Urod je baš sjajan ove godine – započe, a uto im ugleda lice. – Što se dogodilo?

Daniel je držao svoju sliku. Na platnu je bila razderotina od pet centimetara, točno preko središta Place de Licesa.

Laura se užasne. – Kako to, zaboga... Tvoja prelijepa slika...

– Kad smo se vratili – reče Daniel – našao sam je na staklenoj krhotini.

Na radnoj plohi nalazila se čaša koju je nedavno razbila. Zaboravila ju je umotati u papir i baciti u smeće.

– Ali... Kako je ovdje završila? – Pogledala ih je oboje, ali Cherry je nije željela pogledati u oči, nego je ožalošćeno gledala u pod.

Trebalo joj je nekoliko trenutaka da shvati. Zatim je odagnala tu misao, nasmijala se. S nevjericom ih je pogledala. – Što?

– Što god da se dogodilo, vjerojatno je bilo slučajno – velikodušno će Cherry.

Laura ostane zabezeknuta. – Pa ne mislite valjda... da sam ja kriva?

– Ne, mama. Samo ne znam što se dogodilo. Došli smo kući i zatekli je – kako leži na slomljenom staklu.

– Planirala sam ukloniti krhotine, ali sam zaboravila. – Laura se zaustavi, svjesna da zvuči kao da se opravdava. – Slika se ne može poderati ako samo leži na krhotinama. Treba je rasjeći, poderati.

Uzrujana, zastane u pola rečenice. – Jako mi je žao zbog tvoje slike – reče Danielu – ali doista nemam pojma kako se uspjela oštetiti. – Na brzinu skrene pogled prema Cherry, koja je potišteno zurila u pod.

Večera je protekla u tišini. Sliku nitko nije ni spomenuo. Laura se ispričala i rano otišla u krevet.

Sutradan ujutro, Daniel je utovario njezine kofere u prtljažnik automobila. Cherry je stajala na pragu ispred otvorenih vrata i rukovala se s njom. – Najljepša ti hvala na divnom odmoru, Laura.

Ovo je prvi puta da je to izgovorila, pomislila je Laura, pokušavši zatomiti bijes što je tako otpravljaju iz vlastite kuće.

Daniel je bio tih na putu do zračne luke i Lauru je obuzela tuga zbog toga što im odnos nije bio skladan kao inače. Željela je malo popraviti stvar prije negoli odleti kući. – Znaš da nisam ništa učinila i da ne bih ni sanjala išta slično učiniti tvojoj slici, zar ne? – upitala je, u potpunoj nevjerici što to uopće mora izgovarati naglas.

– Da, naravno.

94

– Ne zvučiš mi posve uvjereno.

Na trenutak je svrnuo pogled s ceste i nasmiješio joj se. – Pusti, možda je to samo još jedna od onih neobjašnjivih pojava.

Kojih neobjašnjivih pojava? pomisli Laura. No postalo je jasno da je tema zaključena. Daljnje mrcvarenje bilo bi posve uzaludno. Znala je da sama nije kriva, a također je bilo posve jasno da nije ni Daniel, što je ostavljalo Cherry ili neki nesretan slučaj.

Nije se mogla domisliti kakav bi to nesretan slučaj mogao biti, no jednako tako nije mogla shvatiti niti zašto bi Cherry to učinila. Nije uspijevala pronaći nikakav smisao, ali pozornost joj je ometala još jedna sitnica, podmukli, skriveni nemir: Cherry je još u njezinoj kući.

Cherry je gledala kako se automobil udaljava i nestaje iza zavoja prilaznoga puta. Napokon je otišla. Bilo je to veliko olakšanje. Laura mnogo toga zna, u to je bila sigurna. Zna da nije kupila povratnu kartu, možda čak i zna da joj je Daniel dao malo više novaca negoli je put koštao. Očajnički joj je trebao novi kupaći kostim, ali si ga nije mogla priuštiti. Kako bilo, sve je to bilo za njega: željela je da mu bude lijepa.

Stoga je bilo pravo olakšanje što mu je ta naporna majka napokon otišla.

Sada može raspustiti kosu, može biti slobodna! Slobodna uživati u ovoj veličanstvenoj vili.

Lutajući dnevnim boravkom, Cherry je milovala naslone fotelja.

Izravnala je tabletiće u kuhinji i vidjela razderanu sliku bačenu u kut.

Prava šteta. Pomisao na sav taj novac s kreditne kartice koji će još dugo otplaćivati, ispunjala ju je mučninom i panikom. No bilo je neophodno.

Morala je raspetljati te majčinske spone koje je Laura tako čvrsto stezala.

Trebala je Daniela na svojoj strani, vidjevši da je Laura takvo zabadalo.

Cherry uzme jabuku iz zdjele s voćem i iziđe na terasu. Pažljivo ju je jela gledajući s visine poluotok St Tropez. Sjetila se Laure i zapitala se znade li ona cijeniti ovo što ima, te koliko se često sjeti doći stajati na ovome mjestu. Po onome što joj je Daniel ispričao o njezinom poslu, teško je radila i dugo ostajala u uredu. Cherry otpuhne u sebi, prepuna prezira prema traćenju ovako prelijepe kuće za odmor. Vjerojatno su prolazili mjeseci u kojima nitko ovdje nije uživao, nitko osim paukova koji su nekako iz tjedna u tjedan uspijevali isplesti mreže prije negoli bi ih čistačica pomela metlom te ptica koje su umakale kljun s ruba bazena. Da je vlasnica, Cherry je bila sigurna da bi ovdje provodila beskrajne tjedne i mjesece. Promatrala je čuvenu, udaljenu luku i osjećala veliko blagostanje, pripadnost, kao da sve te jahte, plaže, suncem okupane ulice i stil života nadohvat ruke, zreli da ih ubere.

95

Ležeći te noći u postelji, Cherry je uzela knjigu čekajući Daniela da se vrati iz kupaonice. Čula ga je kako ulazi, a zatim se popeo u krevet i odgurnuo joj knjigu od lica. Podigla je pogled i primijetila da u ruci nosi kutijicu za nakit.

– Želio sam pričekati dok ne budemo sami – reče.

Oduševljeno je pogledala kutijicu. Bila je od tirkiznog baršuna. U takvoj kutijici moglo se kriti samo nešto dragocjeno. Oprezno ju je otvorila i ostala bez daha. Na svilenom jastučiću ležao je set tankih, zlatnih narukvica, s jednim svijetloplavim, svjetlucavim draguljem.

– To je mjesečev kamen. Navodno simbolizira mjesec tvog rođendana, ali moram priznati da je to bila puka slučajnost. Jednostavno su mi se svidjele. Mislim da će ti divno pristajati.

Ona ga čvrsto zagrli. – Hvala ti. Predivne su.

– Sretan rođendan. Još jednom. – Poljubio ju je, potom izvadio narukvicu iz kutijice, a ona je ispružila svoje vitko, preplanulo zapešće.

Pričvrstio je kopčicu, a ona je promatrala kako dragulj zagonetno svjetluca dok pomiče ruku. Bio je to najljepši komad nakita koji je ikada vidjela. U tom je trenutku Cherry donijela odluku. Nicolas nije bio jedini koji se može oženiti. Ona će se udati za Daniela Cavendisha.

96

Petak, 4. srpnja

L

auru je kod kuće dočekala neizdrživa buka. Radovi na podzemnim prostorijama kod njezinih susjeda bili su u punome jeku. Koliko god iritantno bilo, sve je morala podnositi bez riječi, jer je prije samo godinu dana situacija bila obrnuta. Tog je poslijepodneva trebala raditi kod kuće, smišljati što da predloži producentima ITV-a tijekom poslovnog ručka zakazanog za nekoliko tjedana.

Ubrzo nakon što je pristigla iz zračne luke, stigao je i scenarist koji se Lauri jako sviđao i s kojim je voljela surađivati. ITV je također imao visoko mišljenje o njemu jer je prošle godine postigao zavidan uspjeh s trodijelnom dramom koju je za njih napisao. Otvorila mu je vrata i pozdravila ga vičući ne bi li nadglasala buku buldožera. Nakon što je ušao, radili su na zajedničkoj ideji za dramu koja bi se odvijala u ekskluzivnoj, privatnoj školi. Usprkos galami, postigli su velik napredak, a u tome ih je jedino omeo kratak prekid električne energije koji su izazvali radnici, što je značilo da dobrih sat vremena nisu imali pristup internetu, neophodnom za istraživački rad. Do sredine poslijepodneva, scenarist je imao dovoljno materijala da napiše sažetak svake epizode.

Bila je to investicija čiju je cijenu Laura morala platiti, premda ni po kojim mjerilima nije bila jeftina, jer rad na dramskoj seriji iziskuje nečuveno mnogo novca. No slutila je da će se sve na kraju isplatiti, jer imala je snažan dojam da će Alison i Sean zagristi udicu.

Kad je otišao, ubrzo su i radnici spremili alat i razišli se kućama. Bilo je kasno poslijepodne, ali Laura je znala da ima onih kojima vikend još nije započeo. Neko se vrijeme poigravala tom pomišlju, a zatim je, prije negoli izgubi samopouzdanje, uzela torbicu i izišla iz kuće.

Prošetala je do obližnjeg ureda Highsmith & Brown i zagledala se u izlog. Krasile su ga prelijepo slikane fotografije kuća od kojih su neke koštale milijune, a na nekima je ovlaš navedeno kako se cijena može doznati na upit. Nakon što je zaključila da dovoljno dugo proučava ponudu, zakoračila je u ured. Uglađeni muškarac, koji je trenutno sjedio s gospodinom postarije dobi, podigne pogled. Djelovao je jako ugnjavljeno, 97

a taj se dojam još i pojačao kad je Lauri žurno prišla jedna od mlađih djevojaka.

– Dobar dan. Mogu li vam pomoći?

Laura je željela razgovarati s onim dobro odjevenim muškarcem, a ne s ovom djevojkom, koja je bjelodano bila na daleko nižem položaju. S internetske je stranice znala da je menadžer, a prisjetila se i njegova imena: Neil.

– Samo ću malo prolistati brošure – reče Laura i priđe polici s pojedinostima o ponuđenim nekretninama. Djevojka se udalji i zahvalno joj kimne, sretna što je uspjela pobjeći.

Laura se pitala koliko će još morati glumiti da je zainteresirana za nekretnine. Možda bi morala nešto zapisati, hvatati bilješke. Spremila se prekopati torbicu u potrazi za olovkom i listom papira, kadli začuje da onaj postariji gospodin ustaje od stola. Srce joj je tuklo kao ludo dok je odlazio iz ureda, ali natjerala se presresti Neilov pogled.

Nasmiješio joj se. – Mogu li vam nekako pomoći? – Bio je jako služben, profesionalan. Morat će biti oprezna.

– Da. Tražim četverosobni stan. Oduvijek su mi se sviđale kuće s kolnim vežama...

On pokaže na naslonjač sa suprotne strane njegova stola. – Želite li sjesti?

Sjela je.

– Možda je najbolje da započnemo s vašim osobnim podacima – reče Neil, a Laura uvidi da će biti najbolje izmisli li lažno ime i adresu.

Uspaničila se i nije se mogla dosjetiti ničega osim Isabellinog imena i prezimena. Neil ih je zapisao, dok je Laura u glavi tražila Isabellin oprost, uspjevši se oporaviti tek dovoljno da lagano izmijeni njezin broj mobitela i internetsku adresu.

Počeo je listati neke od ponuđenih kuća na svom iPadu.

– Baš imate mnogo posla – započne Laura. Baš bijedno, pomisli.

– Da, takvo je doba godine. – Podigao je pogled i kimnuo prema mladom paru koji je nestrpljivo čekao na red. Postalo joj je jasno da ne smije više otezati, nego brzo privesti kraju. – Imamo u ponudi ovu prelijepu kuću – reče, pokazujući joj fotografije na zaslonu – u četvrti Lexham Gardens. Nema kolnu vežu, ali ima četiri spavaće sobe i tri kupaonice.

– Sjajno. Mogu li to dobiti na papiru?

Prelistao je mapu koju je držao uz rub stola i izvadio luksuzno otisnutu brošuru. Zatim je ponovno počeo pretraživati po iPadu.

Misli, misli. Bože, baš si nesposobna. – Dobro bi vam došao još koji zaposlenik.

98

Uljudno se nasmiješio, kao profesionalac. – Da. Znate, obično nas je četvero, ali čini se da je vrijeme godišnjih odmora nastupilo ranije nego inače.

– Oh, znači neki su vam zaposlenici na godišnjem odmoru? – Pa to ti je upravo i sam rekao, glupačo, pomisli Laura. U očima mu je vidjela kako želi što prije završiti s njom.

– Da. Čak tri agentice.

– Oh, loše ste to isplanirali.

Kao što se moglo i očekivati, na to nije imao komentara, ali Laura je odlučila nastaviti. – Nije li tu inače jedna djevojka nižeg rasta, tamne kose. Prilično mlada?

– Mislite na Cherry? Da, ali i ona je odsutna.

Ona slatka, nenametljiva djevojka motala se oko stola. – Oprostite, Neile, ali je li ona kuća na Victoria Roadu još u ponudi?

Podigao je ruku davši joj znak da pričeka, a zatim se nasmiješio Lauri.

– Bojim se da trenutno nemamo ništa drugo na tržištu, ali zasigurno ćemo vas izvijestiti čim dobijemo neke nove nekretnine na prodaju.

– To bi bilo sjajno. – Laura se odjednom počela osjećati glupo. Kao da je igrala neku djetinjastu igricu, od muhe pravila slona. Ustala je i rukovala se s Neilom. Čim je ustala od stola, njezino je mjesto zauzeo onaj mladi par.

Postiđeno se uputila prema vratima, još uvijek pokušavajući ostaviti dojam sigurnoga kupca, što god to značilo. Nije imala pojma što se to nadala otkriti, kad ne postoji ništa što bi se uopće imalo otkriti. Jedino što se nikako nije uklapalo u ovaj scenarij bila je Cherryna tvrdnja da ju je Neil nazvao i nagovarao je da ostane duže na godišnjem. Bilo je jasno da mu očajnički nedostaje radne snage.

– Vraća se idući tjedan – reče djevojka dok je Laura prilazila vratima.

Osvrnula se. – Cherry? Raspitivali ste se o njoj. Vraća se u ponedjeljak. – Djevojka je u glasu jedva skrivala olakšanje.

Laura kimne. Znala je to. Na trenutak se zagledala u djevojku i shvatila koliko je u poslu do grla. Sirotica nije za ovo zanimanje. – Posljednji dan?

Djevojka napravi grimasu. – Sutra. – Potom, zažalivši što je izgubila profesionalno držanje, nadoda: – Oprostite, nisam to smjela reći.

– Neću vas odati.

Djevojka se nasmije. – Hvala. Već sam se pobojala da se nikada neće ni vratiti.

– Produžila je godišnji? – Laura je govorila suosjećajno i s razumijevanjem. To joj nije bilo teško, jer je savršeno dobro znala da je Cherry ostala duže negoli je planirano.

99

– Poznajete je?

Pobjegne joj uzdah. – Površno. – Laura se brzo nasmiješila i ponovno čvrsto zavrnula ventil. Nije željela uzdisati, jer nitko nije smio znati što osjeća, ali već je nekoliko dana bila uvelike zabrinuta.

– No, ipak, treba imati razumijevanja.

Laura zastane. – Da – ponovi, ne znajući zapravo o čemu to djevojka govori. No nešto se u njoj uskomešalo, nešto ju je navelo da obrati punu pozornost.

– Sjećam se kad je meni preminula baka. Premda je moja živjela u Norfolku, a ne na jugu Francuske. No bilo mi je lakše otići na pogreb.

Laura je samo stajala, potresena, pokušavajući ostati smirena, pokušavajući izgledati suosjećajno, kao da zna kako je Cherry izgubila baku, ali svaki joj je djelić uma bio prezauzet novom spoznajom: Cherry je to zasigurno slagala. Izmislila je bakinu smrt (je li uopće imala baku?) kako bi mogla otputovati na jug Francuske u njezinu vilu. To nije moglo biti istina, u suprotnom bi to rekla Danielu, koji bi ispričao njoj.

Nije čudo da Neil nije imao izbora, nego joj je morao dopustiti da uzme slobodne dane premda su mu i ostale zaposlenice bile na godišnjem odmoru. Podignula je pogled prema njemu i vidjela kako je začuđeno gleda, vjerojatno se pitajući što još traži ovdje. Zbog njegova se pogleda dovoljno pribrala da iziđe. Na brzinu je pozdravila djevojku koja pojma nije imala koliku joj je uslugu učinila i, zahvalivši joj, izišla iz agencije.

Nije se osvrtala niti je usporila korak sve dok nije zašla u vlastitu ulicu.

Potom se ponovno stresla. Zastala je nasred pločnika i naježila se od glave do pete. Cherry je sve izmislila.

100

Petak, 18. srpnja

T

o ju je bacilo u očaj. Kad je napuštala Francusku, prema Cherry je gajila određene sumnje, ali zapravo nikada nije očekivala da će nešto doista i otkriti. A sada se to pretvorilo u stvarnost. Cherry je lagala svom šefu da bi dobila slobodne dane. I njima je lagala, odnosno, iskrivila je istinu, što je Lauru jako povrijedilo. Bila je žrtva manipulacije. Prisjetila se i na lukavštinu kojoj je Cherry pribjegla da dobije posao. A bilo je tu i pitanje novca. Cherry je, izgleda, prevarila Daniela za stotinu funti, stoga se moralo postaviti to mračno, neugodno pitanje. Zar je s njim zato što se želi domoći njegova bogatstva?

Nije imala nikoga s kime bi o tome mogla popričati. Laura je razmišljala o tome da porazgovara s Howardom, no prošlo je već jako dugo vremena otkako mu se posljednji puta povjerila. Izzy je još bila u Francuskoj, a to i nije bila tema o kojoj se moglo diskutirati putem telefona. Stoga je ostavila da sve to gnjili i vrije u njezinoj glavi.

Daniel se krajem dana trebao vratiti kući, ali koliko god da se radovala ponovnom susretu, sada ju je pomalo ispunjao strepnjom.

Nekoliko su puta razgovarali telefonom i odnos im se više-manje vratio u normalu, ali sada su tu bile te nove spoznaje i nije znala što će s njima.

Kad se vrati, kod kuće će provesti samo nekoliko dana, jer se već idućeg tjedna seli u novi stan. Kao oproštajnu zabavu, Laura je organizirala roštilj za blisku obitelj i prijatelje. Tada će prvi puta vidjeti Cherry nakon ljetovanja. Cherry, koja se sada uvukla u njezin um i opsjedala ga svake minute u danu, ovijajući se poput udava i izazivajući u njoj nemir i nelagodu.

I noćne su se more vratile, kao grom iz vedra neba, mračne misli koje je pokušala potisnuti. Počele su prije negoli se Daniel i rodio. Sanjala je da ima malu bebu, ali je na nju posve zaboravila, da bi se tek nakon tri dana sjetila da ju je u košari zatvorila u ormar. Uspaničeno bi je odande izvukla, zapostavljenu i polumrtvu od gladi, a ona bi je zbunjeno gledala razrogačenih očiju, ne znajući zašto je bila napuštena. Tada bi je preplavilo pokajničko olakšanje, olakšanje što ju je spasila u zadnji čas, 101

ali negdje u dubini duše ipak je nekako znala da će to ponovno učiniti; ponovno će je iznevjeriti. A to se i ostvarilo, jer košmar se ponavljao iz noći u noć.

Poslije Danielova rođenja, kad je doista dobila bebu, počele su je moriti crne misli – vizije i uspaničena pitanja “što ako?” koja bi joj silom zaposjela um, ostavljajući je ranjivom i prestravljenom sve dok se silom volje ne bi dovoljno pribrala i izgnala ih iz glave. Gurala bi ga u kolicima niz ulicu, pokraj njih bi prošao automobil, a ona odjednom ne bi vidjela ništa osim kotača i počela zamišljati Daniela zdrobljenog pod njima, njegovu glavu zgnječenu i unakaženu pod blatobranom. Dok bi se tuširala, znalo joj se učiniti da ga vidi kako pada kroz prozor koji je slučajno ostavila otvorenim, vidjela njegovo sićušno tijelo kako nepomično leži dolje na pločniku. Nož u kuhinji pretvarao bi se u smrtonosnu oštricu koju je smjesta sklanjala čak i dok bi Daniel veselo gugutao u kolijevci. A najgore od svega bilo je kad bi čula vijest o otetom ili nestalom djetetu, jer bi smjesta potonula u košmarne vizije Daniela kako je doziva, vrišti, zbunjen zbog toga što mu ne dolazi, da bi se napokon posve slomio shvativši da nikada neće ni doći. Počela bi hiperventilirati i morala bi ustati, ushodati se prostorijom da odagna taj prizor. Bili su to mračni sati, noći, mjeseci, ali kako su godine prolazile, strah je s vremenom jenjao, premda nije posve iščeznuo. Kada bi iz škole kasnio kući, ili poslije, dok je bio na sveučilištu, a ona bi čula za automobilsku nesreću na autocesti M11, njezina bi mašta ponovno počela oblikovati scenarije, jedna bi se grozomorna pomisao preobličila u drugu, sve brže i brže, dok ih ne bi silom morala zaustaviti, uvjeravajući samu sebe da se samo zapričao s prijateljima (što je bilo istina) ili da se u vrijeme nesreće nije vozio autocestom za Cambridge (što je također bilo istina).

Pokreti ispred nje navedu je da podigne pogled. Ugledala je Alison i Seana, moćnike dramskog programa ITV-a, kako ulaze u La Galette, restoran koji su odabrali za poslovni ručak. Nalazio se u četvrti Upper Ground, u blizini njihove redakcije, ali su usprkos tome kasnih petnaestak minuta. Alisonina osobna asistentica nazvala je Lauru i ponudila djetinju ispriku – “Totalno im je žao!” uspjevši zvučati krajnje neiskreno.

Sean je ušao prvi. Raširio je ruke, stegnuvši obje njezine kad je ustala da ga pozdravi. – Laura, oprosti što kasnimo. U posljednji smo čas morali rješavati nešto s Helen.

Helen je bila voditeljica produkcije na ITV-u, a pričalo se da voli pozivati zaposlenike u svoj ured u maniri velikih diktatora, zbog čega se mnogima i zamjerila.

102

– Ništa ne brini, sve je u redu – pomirljivo odvrati Laura. Susrela se sa Seanom već nekoliko puta i svidio joj se, jer je osjećala da ima dobar nos za prepoznavanje uspješnih scenarija i nije se libio govoriti ono što misli.

– Jedva smo se uspjeli izvući, i to tako što smo rekli da imamo sastanak s tobom – nadoveže se Alison. Laura je bila sigurna da Helen ne mari ni pišljiva boba za to što njih dvoje idu na poslovni ručak s neovisnom producenticom i to ju je lažno pumpanje njezina ega pomalo uznemirilo. Dobila je dojam da ne smije vjerovati Alisoninim riječima. No ionako im nikada nije ni smjela vjerovati, lukavo pomisli Laura. Po tom se pitanju ništa nije promijenilo.

Dok su sjedali na svoja mjesta za stolom, zapitala se što li ju je tako zabrinulo, shvativši da nije riječ samo o Alisoninom izvještačenom laskanju – bilo je potrebno mnogo više da je izbaci iz takta – nego da je glavni krivac ova neizvjesnost vezana uz Cherry. Morala ju je potisnuti iz glave na idućih sat ili dva. Ovaj ručak mogao bi odigrati presudnu ulogu u budućnosti njezine tvrtke.

Sean se zagleda u nju kroz crne, kockaste okvire naočala. – Najljepša ti hvala što si došla, Laura, i hvala ti na Borbi jastucima. Vidio sam prve dvije epizode i jako mi se sviđaju.

Laura je rekla da joj je to jako drago čuti, dok je Alison sjedila s pokroviteljskim osmijehom kao da je ona za sve zaslužna i kao da bez nje ni Laura ni njezina serija ne bi bile to što jesu.

– Da, zbilja smo odvalili na seriju – ozareno je rekao. Sean je bio mlađi od Alison i volio se neformalno izražavati. Radio je na televiziji zato što je bilo “zabavno”.

– Je li i Helen pogledala? – upita Laura.

– Nije još. Na rasporedu joj je za idući tjedan. No nas dvoje mislimo, premda je, dakako, još prerano donositi bilo kakav sud... dovoljno je reći da polažemo velike nade u uspjeh.

Laura je znala da govori o gledanosti. Trebao im je veliki hit.

– A Sasha je nevjerojatna. Postat će velika zvijezda kad započnemo s emitiranjem. Kao što sam rekao, morat ćemo pričekati Helenino mišljenje i rezultate nakon prvih nekoliko tjedana, ali Alison i ja bismo rado vidjeli i drugu sezonu.

Laura se nasmiješi. Bile su to uistinu dobre vijesti. – To bi bilo fantastično.

– Alison kaže da imaš i druge zamisli o kojima bi željela s nama popričati?

Imala je. Prva je bila drama u privatnoj školi. Laura im je prije ručka poslala skraćenu verziju sinopsisa koji je sastavio njezin scenarist.

103

Bacivši se na prezentaciju, promatrala je kako njihova prijazna lica ostaju nepomična, što je bio jasan znak da nisu zagrizli udicu.

– Sviđa nam se... – reče Sean – jako nam se sviđa. Jedini je problem što u produkciji već imamo nešto jako slično tome.

Bio je to poljubac smrti. Laura je detaljno razvijen sinopsis, na kojem su ona i scenarist toliko naporno radili, ostavila u torbi. Takva je bila priroda posla: nešto oko čega ste bili uzbuđeni, nešto na što ste potrošili gomilu novca i sate predanoga rada, moglo je biti uništeno jednom jedinom, olako izgovorenom rečenicom. Taj ju je udarac potresao snažnije nego inače, ali morala je to prebroditi. Bila je tu i adaptacija knjige koja je privukla pozornost britanske zvijezde, koja je trenutno zarađivala desetostruko više nego u Engleskoj, radeći na seriji za HBO, ali Laura je znala da se očajnički željela vratiti kući jer joj je nedostajala obitelj. I tu su zamisao mlako prihvatili, navodeći da se njihovo tipično gledateljstvo vjerojatno ne bi uspjelo poistovjetiti s likovima ljubavnog romana kao, na primjer, gledateljstvo BBC-a.

– Doima se nekako mračno – reče Sean. – Kod Borbe jastucima najviše nam se svidjela napetost, način na koji je glavna protagonistica prevarila najbolju prijateljicu i otela joj muža.

Alison je kimala slažući se sa svime što je Sean govorio, a zatim oboje pogledaju Lauru s iščekivanjem. Imala je još samo jednu, posljednju zamisao u rukavu. Bila je to kriminalistička drama, a kako su se jedna ili dvije serije tog žanra približavale isteku roka trajanja, mogla bi postojati glad za zamjenskim proizvodom. Lauri se ideja jako svidjela, jer je glavni lik bila stroga detektivka koja je prekinula mirovinu kako bi izbjegla da je opterete čuvanjem unuka nakon što joj se kći, stjecajem okolnosti, morala zaposliti. Draže joj je bilo platiti dadilju nego da se sama za njih mora brinuti. Na Laurino iznenađenje, zamisao im se dopala pa su idućih pola sata proveli raspravljajući o pojedinostima priče i o tome tko bi mogla biti glavna glumica.

– Možeš li nam dostaviti sinopsis? – reče Sean. – Mislim da bismo s ovim doista mogli daleko dogurati.

Laura je rekla da može, a ručak se nastavio u ugodnom tonu, isprekidan dosadnim SMS-porukama i pozivima.

Stigavši kući, zatekla je ruksak u hodniku i jedva da je stigla svući kaput kadli je ušao Daniel i privio je u zagrljaj, odigavši je od zemlje.

– Stigao si kući! – oduševljeno reče.

– I ti isto, vidim. Baš u pravo vrijeme za čašu Chablisa, koji zalogaj quichea i salate. Skuhao sam ručak.

104

Raskuštrala mu je kosu i krenula za slasnim mirisom koji se širio iz kuhinje. Otvorila je vratašca pećnice, iz koje ju je zapljusnuo val vreline.

U njoj se nalazio veliki quiche od gljiva. – Sam si to skuhao?

– Hmm. – Vraga jesi. Izgleda sumnjivo nalik Vincentovom.

– Dobro, priznajem – gunđajući će. – Dobro je preživio let, zar ne?

Usporedili su ten da vide tko je više pocrnio pa su krenuli namještati stol za večeru, pričajući što je novoga s Izzy i Brigitte.

– Kako ti je prošao ostatak ljetovanja? – upita Laura. – Jesi li uspio dovoljno učiti?

– Jesam. Zapravo, i više negoli sam planirao. – Daniel se nasmije. – Krenulo mi je nakon što je Cherry otišla. Usprkos tome što smo proveli gomilu vremena razgovarajući preko Skypea. – Odjednom se ozario, kao da je upravo shvatio nešto vrlo važno. – Čini se da nam nikada ne ponestane tema za razgovor.

Potpuno je zaljubljen u nju, pomisli Laura, pokušavajući zadržati osmijeh na licu dok joj je srce zabrinuto treperilo. – Baš lijepo.

Začuđeno ju je pogledao, davši joj do znanja da ga njezina mlaka reakcija nije zadovoljila.

– Baš je sjajna cura...

– Ali...? – prozove je, oštra pogleda.

– Samo želim reći... tek ste se upoznali.

– Pa...? – ponovno je prozove, ovoga puta zauzevši obrambeni stav koji mu se osjetio u glasu.

Sad je bila njezina prilika. Treba li reći što joj je na duši? Usuđuje li se? Kako da prešuti?

– Primijetila sam... da je osoba kojoj si... u mnogočemu pomogao otkako ste u vezi. – Osjetila je kako joj se obrazi žare. Bože, kakve li grozne insinuacije.

– Kako to misliš, pomogao?

– Financijski.

Lice kao da mu se skamenilo u izrazu nevjerice. – Čekaj, čekaj, ne misliš valjda reći da misliš kako je Cherry neka vrsta... sponzoruše?

Laurino lice preplavi crvenilo.

– Ti to ozbiljno?

– Samo sam primijetila dvije-tri sitnice.

– Na primjer? Mama, ona od mene ništa nije tražila. Na što misliš...?

Platio sam joj let, da, ali odjeća... To te muči? Bila je rođendanski dar. Ako ćemo pravo, više je potrošila kupivši sliku... moju sliku – nadoda.

Nelagoda se pojačala s neriješenom, ružnom sablasti te slike.

105

Laura podigne ruke. – Žao mi je, ali kod nje ima nešto jako sumnjivo.

– Kako to možeš reći? Pa zapravo je uopće ne poznaješ. Što je na to mogla reći? Da prizna kako je njuškala po njihovoj spavaonici i glumila amatersku detektivku u agenciji za prodaju nekretnina?

– Meni se čini da sam je dovoljno dobro upoznala... tijekom ljetovanja – slabašno je ustvrdila.

Pogledao ju je i pokušao se nasmiješiti na tu njezinu izjavu.

– Mama, sviđa li ti se Cherry?

Njegova ju je izravnost izbacila iz tračnica. Oklijevanje ju je odalo, a on je to dobro primijetio.

– Zahvalan sam ti na brizi, ali nemaš razloga za strah. Mama, nas smo dvoje u vezi i nadam se da ćemo još dugo i biti. Volio bih da budeš sretna zbog mene.

– Dobro. – Bila je to sitna, jedva protisnuta riječ, zapravo bez značenja.

– Nego. Što ćemo s tim roštiljem sutra? Nisi trebala, znaš?

Da ga pokuša uvjeriti kako joj se Cherry ipak sviđa? Da ga pokuša uvjeriti u to? Kako da to učini, kad nije istina? Sada je ta tema postala kamen spoticanja. A nekoć joj se doista i sviđala – željela ju je upoznati i zbližiti se s njom.

– Mogu li nekako pomoći?

– Ne, hvala. Sve je pod kontrolom.

– U redu. – Pokaže prstom u njezin prazan tanjur. – Gotova si? – Ona kimne. – Idem staviti suđe u perilicu, onda možda iziđem.

Znala je kamo ide, a on je znao da je znala. Kimnula je, skrivajući bol zbog iznenadnog zahlađenja među njima, proisteklog iz činjenice da je prešutio njezino ime. Nije mogla podnijeti pomisao da se njezin sin toliko udaljio od nje.

Gledala je kako odnosi tanjure, dok ju je oko srca nepodnošljivo stezalo. Možda je ipak pogrešno procijenila Cherry. Naposljetku, Daniel je bio inteligentna osoba. I sam bi naslutio da nešto nije kako treba. Već je dva tjedna provela posve sama sa svojim uzavrelim mislima, a paranoja ima grdnu naviku preuveličavati probleme. Možda za sve postoji neko drugo obrazloženje, a ona se nalazi na samom rubu počinjenja neke grozne, sramotne pogreške. Napetost je odjednom popustila. Možda se sve moglo lako riješiti. Cherry sutra dolazi na roštilj pa će pokušati s njom malo popričati. Bude li sreće, dobit će priliku sve razjasniti i umiriti dušu.

106

Subota, 10. srpnja

S

ubota je bila mutan, ustajao dan i prašina koja se podigla od građevinskih radova u susjedstvu nepomično je lebdjela u zraku.

Radnici su, nasreću, imali završiti s poslom prije ručka, ali trenutačno su se sitne čestice uspijevale nataložiti na koži i ulijetati u usta, ostavljajući gadan, gorak okus na jeziku. Laura se nije dala smesti. Cijelo je dvorište isprala mlazom iz vrtnoga crijeva pa je zadovoljno primijetila da bilje i travnjak blistaju zelenilom kao na jasan, proljetni dan. Howarda je poslala mesaru po meso; Daniel je upravo slagao boce vina u golemi hladnjak u podrumu. Od jučerašnjeg se razgovora prema njoj odnosio poprilično hladno, ali natjerala se da ipak bude vedra i poletna.

Naposljetku, bila je ovo njegova oproštajna zabava za odlazak od kuće i željela je da im to oboma bude sretna uspomena.

Prve su stigle Isabella i Brigitte, koje su se upravo vratile iz Francuske.

– Kako vam je prošao ostatak ljetovanja? – upita Daniel.

– Predivno – uzdahne Isabella. – Vratile smo se samo zato što se Richard požalio da nas više nikada ne viđa.

– Baš mi je drago.

– I da ne propustimo tvoju oproštajnu zabavu, dragi dječače – nadoda, potapšavši ga po obrazu.

Stražnje se dvorište počelo puniti uzvanicima. Pristigli su Danielovi prijatelji iz škole, sada svi već odrasli, zajedno s roditeljima koji su prijateljevali s Laurom i Howardom. Nije to bilo veliko društvo, svega dvadesetak ljudi, ali svi su se međusobno dobro poznavali. Howard je zapalio roštilj, a kada su se svi nagutali dima, vatra se napokon dovoljno stišala da se na njoj mogu ispeći domaći hamburgeri i marinirana piletina koju je donio od mesara.

Oko šest sati poslijepodne, Laura je primijetila da Daniel pogledava svoj mobitel, da bi ubrzo nestao u kuću. Deset minuta poslije, ponovno se pojavio, doprativši Cherry. Svima ju je predstavio dok je Cherry skromno 107

obilazila vrt. Laura je stajala po strani i gledala kako se rukuje sa svakim od njihovih prijatelja. Svi su bili uljudni i smješkali se, oduševljeni što napokon vide osobu koja je Daniela toliko oborila s nogu. Pitala se koji je pravi trenutak za razgovor. Nestrpljivo je željela taj razgovor obaviti čim prije i nadala se nekom razumnom obrazloženju, kako bi sve brige mogla ostaviti iza sebe.

Cherry je bila zadovoljna načinom na koji ju je Daniel predstavljao.

Ponosno je izgovarao njezino ime, cijelo je vrijeme držeći za ruku, ispreplićući prste s njezinima. Bila je svjesna da s Laurom još nije izmijenila ni riječ i primijetila je da se njih dvoje ne ponašaju poput sijamskih blizanaca, kao inače.

– Sve je u redu s tobom i tvojom mamom? – upita ga.

– Naravno.

No bilo joj je jasno da nije tako i da nešto nije kako treba. Cherry je bila zaintrigirana – i zadovoljna. Pitala se što bi tome moglo biti uzrok.

Laura priđe Izzy da joj napuni čašu.

– Hvala ti, draga. Usput, imam iznenađenje za tebe. Za tvoj rođendan.

Rezervirala sam ti stol u Bazaaru. I to baš u subotu, na sam dan tvog rođendana!

– Kako si to uspjela?

– Rekla sam im da si ravnateljica dramskog programa na ITV-u.

– Nisi valjda!

– Jedino sam tako uspjela dobiti stol.

– Dobit ću otkaz zbog tebe. – Zagrlila ju je. – Hvala ti.

Bila je riječ o perzijskom restoranu s Michelinovom zvjezdicom koji je Laura silno željela posjetiti, ali kad je nazvala, rekli su joj da su posve bukirani šest mjeseci unaprijed. Isabella je bila prijateljica vlasnikovih prijatelja i obećala je da će im pokušati osigurati stol. To je morao biti upravo taj datum, jer je imala dugogodišnju tradiciju proslave rođendana obiteljskom večerom, koja je počela čak i prije Danielova rođenja. Kao beba, sjedio je u dječjoj stolici i igrao se špagetima, veselo pokušavajući utrpati tjesteninu u usta. Ponekad su slavili posve sami, kad bi se Howard zadržao na poslu. Svaki puta bi naručila i tortu, znajući da će Daniel biti oduševljen, a zatim bi naizmjence puhali u svjećice. Rođendan je bio jedini dan u godini kada je Laura odlučno zaboravljala na sve probleme u svom životu (najčešće vezane uz brak) i duboko ih potisnula kako se tijekom cijeloga dana ne bi uspjeli probiti na površinu. Usto je uvijek, uvijek činila sve da toga dana iziđe na večeru.

– Kakav je osjećaj pustiti ptića da odleti iz gnijezda?

– Nije to prvi puta.

108

– Ah, sada mi je jasno da se samo praviš hrabra. Ovo je, međutim, prvi puta da se zauvijek seli.

Laura se nasmiješi. – Imam sreće. Živjet će odmah tu, iza ugla.

– Istina. U vlastitom stanu. Moći će činiti što mu se prohtije. Sva sreća da si ga tako dobro odgojila.

Znala je da je Izzy samo zadirkuje, ali Lauri odjednom padne na pamet da će Cherry vjerojatno provoditi mnogo vremena u Danielovom novom stanu pa su joj se u glavi ponovno počele rojiti misli koje su je mučile.

– Iz... Nešto se čudno dogodilo na ljetovanju.

– Da? Što?

– Znaš... Čistila sam sobu u kojoj su spavali Cherry i Daniel...

– Mi o vuku! Evo ih. – Izzy zgrabi Daniela za ruku dok je s Cherry prolazio pokraj njih. – Hej, nećete vjerovati što je vaša lukava teta Izzy uspjela isposlovati. Znaš gdje ćete ti i mama ove godine proslaviti njezin rođendan? Večerat ćete, zamislite samo, u Bazaaru.

– Što je to?

– Jao, ti siroti, beznadni dječače.

– Zdravo, Laura – reče Cherry. – Drago mi je što se opet vidimo.

– I meni – uljudno odvrati.

– Perzijski restoran – reče Izzy. – Rezerviran za subotu, 23. kolovoza.

Morala sam klečati i preklinjati da ga dobijem.

– Vidimo se i ove godine? – reče Laura Danielu pa odahne nakon što joj je potvrdno kimnuo glavom.

– Jedva čekam.

– Oh... – tiho zausti Cherry, prije negoli ustukne.

Daniel primijeti razočaranje na njezinu licu. – Što je bilo?

– Ništa.

– Hajde, što si željela reći?

– Samo sam... – Pogledala ga je s oklijevanjem. – Ja sam... Trebalo je biti iznenađenje... No uvijek mogu otkazati.

Nasmiješio se. – Što bi otkazala?

Cherry se nelagodno promeškolji. – Rezervirala sam nam splavarenje po divljim vodama... za tebe. Za nas. Željela sam da malo odemo iz grada.

Laura zine u čudu.

– Stvarno? – Poljubio ju je. – Ali... – Daniel pogleda svoju majku. – Mami je rođendan.

– Ma nemoj? – reče Laura. Nikako nije mogla sakriti sumnjičavost koja joj je iz glasa. – Baš taj isti vikend?

109

Daniel se brže-bolje nasmijao. – Ne vjerujem da je Cherry to namjerno učinila, mama.

– Ne, naravno da nije... – Borila se da potisne bijes. Bilo bi djetinjasto ustrajati. – Sve je u redu. Smislit ćemo nešto drugo.

– Ali, rezervacija... – podsjeti je Daniel.

– Možemo večerati bilo gdje.

– Sigurna si?

– Naravno. Vas dvoje slobodno idite na rafting.

Daniel se nasmiješio. Znala je da se ovime iskupila za jučerašnje nesuglasice.

– Hej, slobodno dotočim? – reče Daniel, vidjevši da je Cherryna čaša prazna. A prazna je bila i boca kojom je Laura nudila goste. – Donijet ću novu iz hladnjaka – reče Daniel i zaputi se prema mjestu na kojem se pekao roštilj.

– Draga, moram hitno popričati s Dianom. Spomenula mi je da ima najdivniju instruktoricu joge na svijetu – reče Isabella, ostavivši Lauru i Cherry nasamo.

Na trenutak su se samo mjerkale, smješkale se jedna drugoj ne znajući što bi rekle. Sad ili nikad, pomisli Laura.

– Možeš li mi pomoći da donesemo još vina iz podruma?

Primijetila je kako se Cherry osvrće tražeći Daniela i njezino piće, ali on je bio zaokupljen razgovorom sa svojim prijateljem, Willom, a po tome kako su se od srca smijali, vidjelo se da joj neće tako brzo priskočiti u pomoć.

– Naravno – odvratila je i pustila Lauru da je odvede natrag u kuću.

Na putu do dizala nisu progovorile ni riječ, čak je i vožnja do podruma protekla u tišini, a ometalo ju je samo zujanje motora. Kad su se vrata otvorila, pustila je Cherry da iziđe prva. Bilo je neobično zakoračiti u polumračnu prostoriju nakon vrta okupana suncem pa je oprezno koraknula. Samo je tračak svjetlosti dopirao s prozora visoko na stropu, a premda je vani još bio dan, udaljenost i zamućenost svjetlarnika samo su ocrtavali površinu vode, ništa više. Pločice bazena bile su toliko tamnoplave da se stvarao dojam kako je voda neobično duboka, poput oceana, kojem se ne vidi dno. Zatim je Laura upalila svjetla i zvuk prekidača odjekne ogromnom prostorijom. Cherry ostane bez daha. Bilo je prelijepo. Voda je bila osvijetljena odozdo i njezino je plavetnilo poput tinte izbijalo iz svjetala koja su blistala kao safiri obasjani suncem. Vidjela je da stoji na bijelom mramoru kojim su bili obloženi i zidovi, izrezbareni da sliče marokanskim paravanima. Slijedila ih je sve do treperavog odbljeska vode na stropu.

110

Laura ju je provela kroz prostoriju s bazenom, a Cherry je podigla pogled do neprozirnog, staklenog svjetlarnika na stropu koji je prigušivao jarku sunčevu svjetlost. Premda je nazirala pokretne sjene ljudi koji oko njega prolazili, nitko se nije usudio stati na staklo.

– Svaki put je tako – reče Laura, smiješeći se. – Kao da se plaše da bi mogli propasti kroz njega.

Zaputile su se do vinskog podruma i Laura je uzela nekoliko boca iz hladnjaka. – Dovoljno je da svaka uzme samo jedno bijelo i rosé – reče, pružajući boce Cherry.

Vraćajući se u prostoriju s bazenom, Cherry ponovno pogleda prema stropu, no ništa se nije čulo, a dolje u podrumu, ona i Laura ostale su u nelagodnoj tišini, praćene samo odjecima stopa.

– I, kako je na poslu? – upita Laura.

– Dobro je.

– Ljetovanja uvijek tako brzo blijede, zar ne, kao da ih nije ni bilo.

Cherry nije odgovorila, samo se nasmiješila.

– Slušaj... ovo bi možda moglo biti pomalo nelagodno, ali... nešto sam te željela pitati... ima nekoliko stvari o kojima bih s tobom voljela popričati. – Laura pogleda Cherry, no iz njezina se pogleda ništa nije moglo pročitati. – Tvoji godišnji odmor. Doista je bio tako dug zato što si imala previše neiskorištenih slobodnih dana? – Namjerno je zadržala prijateljski ton, želeći da joj se Cherry povjeri.

– Da, to sam i rekla.

– Samo... Ja... Nisi li rekla šefu da ti je baka preminula? I da moraš otputovati na njezin pogreb u Francuskoj?

Cherry zastane. – Tko ti je to rekao?

Laura se pokuša izmotati osmijehom i dosjetiti se kako da izbjegne neugodno pitanje, ali pozornost joj odjednom odvuče pukotina u mramornim pločama na zidu. Zlovoljno je pregleda. Mora da je nastala od radova u susjedstvu pa je odlučila popričati s radnicima i natjerati ih da provjere što se zbiva.

– Još nešto?

– Molim?

– Rekla si da imaš nekoliko pitanja. Koje je iduće?

Laura odlijepi pogled od pločica. – Ah, da. No, zapravo sam ti se željela ispričati. Doista nisam mislila... kad sam te pozvala da dođeš.

Znam da avionske kompanije drže nevjerojatno visoke cijene karata kupljenih u zadnji čas. – Na trenutak je zastala, ali Cherry nije rekla ni riječ. – Bilo je to nepromišljeno od mene. Trebala sam na to misliti. Samo sam ti željela reći da ću idućeg puta provjeriti... – Nasmijala se. – Znaju 111

biti astronomske, zar ne? Ponekad i do šest stotina funti! Samo do Francuske i natrag. – Djelovala je zabrinuto, kao da nepravedno dovodi Cherry u neugodnu situaciju. – O, zaboga, pa nisu valjda doista toliko koštale?

Cherry ju je samo promatrala. Način na koji je pokušavala iskamčiti odgovore bio je posve patetičan. Primijetila je da Laura stoji pod svjetlarnikom koji joj je obasjavao glavu poput aureole. Također joj je istaknuo čelo i bacio sjene pod jagodice, tako da je zainteresirano primijetila kako joj zamalo vidi obrise lubanje.

– Upravo su toliko koštale.

– A, tako.

– Zar ti Daniel nije rekao? On ih je platio.

– Ah. Dobro.

– Zašto te to toliko zanima?

Laura se uspije zbunjeno nasmijati. – Ne zanima me.

– Nekako sam stekla dojam da me često o tome ispituješ. Kao da misliš da nešto krijem od tebe.

– Ne! Nikako...

Odjednom su uronile u potpunu tamu; uslijedio je vrisak i zvuk lomljenja stakla, popraćen glasnim pljuskom. Zrak je prožeo snažan miris vina, a pljuskanju se pridružilo teško hvatanje daha. Zatim su se upalila pomoćna svjetla.

Zapravo nisam sigurna što se točno dogodilo – oprezno progovori Cherry, stojeći u vrtu omotana ručnikom, dok se s nje cijedila voda. – Nestalo je struje i nijedna od nas ništa nije vidjela... – Pogleda Lauru i uputi joj neobičan pogled. – Rekla bih da se Laura spotaknula... možda zbog tame... i gurnula me.

Laura zastane u pola pokreta dok je Cherry punila čašu i, zatečena, podigne pogled. – Molim? Ne bih rekla da sam te gurnula.

Cherry zadrhti, privivši se uz Daniela. – Ne znam što bih rekla... – Pogledala je Daniela kao da mu se želi ispričati, a zatim nelagodno slegne ramenima. – Jesi – reče Lauri prigušenim glasom.

– Cherry, nisam ti bila ni blizu.

– Oh, gospode, ovo je baš neugodna situacija. Pa nisam sama od sebe pala u bazen, znaš?

Ne želiš mi valjda reći... – Laura se usiljeno nasmije, ne vjerujući vlastitim ušima. – Nije tako bilo.

– Žao mi je što sam ti pokvarila rođendansku večeru.

– Za ime Boga, to s ovim nema nikakve veze! – razdraženo će Laura.

112

– Nisam znala, u redu? Nisam imala pojma da ti je rođendan. Da sam znala, odabrala bih neki drugi vikend.

– Sve mi ovo zvuči kao nesretan slučaj – uspaničeno će Daniel.

Laura je bila svjesna da se osjeća kao zlikovac na vlastitoj zabavi. Što se dolje u podrumu doista dogodilo? Jedino objašnjenje kojega se mogla domisliti bilo je da se Cherry namjerno sama bacila u bazen, ali to bi bilo toliko manipulativno, toliko ekstremno... A zatim se, odjednom, prisjetila slike i sve joj je postalo jasno. Zar ju je Cherry sama razderala?

Samo da bi Laura bila osumnjičena?

Ogledala se oko sebe i primijetila da je ljudi gledaju, zabivši nos u čašu vina. Vidjela je nelagodu na licima i stid u pogledima, ljude koji ne znaju kome bi vjerovali. Kad se okrenula Isabelli tražeći podršku, dobila je samo zbunjeni osmijeh.

– Daniele, mogu li popričati s tobom nasamo? U kući?

– Bojim se da misli kako sam s Danielom samo zbog novca – ispali Cherry, plačljivim glasom.

– Nije istina! – Laura pokuša sve okrenuti na šalu, nasmijavši se s nevjericom.

Cherry okrene svoje krupne, smeđe oči prema Danielu, pustivši suzu.

– Misli da želim samo tvoje bogatstvo.

– Daniele, možemo li, molim te, nakratko u kuću? – ustrajno će Laura.

– Vidiš? Čak ni ne poričeš – ožalošćeno će Cherry.

Svi su zurili u nju. Daniel se smrknuo poput olujnog oblaka i Laura osjeti dvije užarene točke na obrazima. – Sad je bilo dosta – tiho reče. – Možda je vrijeme da uđeš u kuću i malo se pribereš.

– Vodim Cherry kući, mama – reče Daniel, a vidjevši Laurino potišteno lice, nadoda: – Nema suhe odjeće. Stoga nemam izbora.

Kad su krenuli prema kući, Laura je znala da će ući u njegov auto i odvesti se do njezina stana, te da ga vjerojatno neće vidjeti nekoliko dana, moguće sve do ponedjeljka, kada će doći po svoje stvari i preseliti se u novi stan.

– Je li neko za kobasicu? – upita Howard.

Isabella joj priđe. – Draga, što se to dogodilo? Mislila sam da ti se djevojka sviđa.

Laura ništa nije odgovorila, samo ih je gledala kako odlaze, duboko zabrinuta.

113

Srijeda, 23. srpnja

C

herry se zagledala kroz prozor svog ureda. Kiša nije jenjavala već tri dana zaredom, a kad je kišilo, sve je bilo tiho, a kad je sve bilo tiho, hvatala bi je dosada. Osjećala se poput životinje u zoološkom vrtu, samo što taj nemir koji joj razdire dušu čak nije smjela ublažiti živčanim hodanjem po kavezu. Njezin iPad, koji je ležao na stolu, omogućio joj je da barem pretražuje internet kako bi prikratila vrijeme. Time su se, bila je sigurna, u ovaj čas bavile Abigail i Emily, jer već jako dugo vremena nijedna od njih nije pokazala toliko predanog entuzijazma za prodaju nekretnina.

Sudeći po njihovim intenzivno usredotočenim pogledima, pretpostavljala je da kupuju odjeću ili cipele. Pročitala je Guardian, označila neke edukacijske videosnimke koje je poslije željela pogledati, a zatim se zatekla kako u tražilicu upisuje Nicolasovo ime. Znala je da griješi i prije negoli je dovršila tipkanje.

Pronašla je članak u glasilu tvrtke za telekomunikacije koji je izvijestio o njegovom nedavnom promaknuću u zamjenika glavnog direktora – sa samo dvadeset četiri godine! Članak je na sva usta hvalio to hvalevrijedno postignuće. Tata mu je vlasnik tvrtke! Cherry bi najradije vrisnula u iPad. U tekstu su se nastavili nizati svi njegovi uspjesi – posao, nedavno stupanje u brak – a bila je tu i fotografija Nicolasa i njegove supruge na nekom otmjenom, dobrotvornom domjenku. Cherry ju je s gorčinom proučila. Zatim se novinar u šali zapitao kada će na svijet doći idući prestolonasljednik kompanije. To ju je duboko povrijedilo.

Dok joj se grlo stezalo od bola, zatvorila je internetsku stranicu, potom prkosno počela tražiti vile s juga Francuske koje su bile ponuđene za prodaju. Otkako se vratila s ljetovanja, bio joj je potreban pravi napor volje da se vrati u radno raspoloženje, ponovno zauzme ulogu osobe koju je izmislila za sebe i za posao koji je morala otrpjeti kako bi došla do svog cilja. To je uzvrpoljeno nestrpljenje bio jako opasan osjećaj, stoga se strogo morala dovesti u red. Nije si mogla priuštiti pogrešan korak, a posebice ne sada, kada se činilo da je uistinu pronašla nekoga s potencijalom da je zauvijek izbavi iz života bremenita radom i 114

siromaštvom. Osjetivši pravu mučninu od sjedenja najednom mjestu i zurenja u zaslon pokušavajući pronaći nešto čime bi zabavila mozak, Cherry je zatvorila iPad, jedva se suzdržavši da ga ne baci na pod.

Toliko joj je bilo dosadno da bi ga najradije razbila, smrskala ga i prevrnula stol. Ta ju je pomisao na trenutak zabavila pa se nasmiješila. Cherry je imala brz, bistar um. Nezasitno je tražio nove podatke, kovao planove i projekte, a bunio se protiv prisilne neaktivnosti. Kad ne bi postojalo ništa čime bi se mogao zaokupiti, okretao se sam protiv sebe i prijetio da će eksplodirati u lubanji.

Jednostavno je imala suviše mentalne energije, a toga je bila svjesna još od škole, gdje je iz svakog predmeta bila najbolja učenica. Ponekad se pitala što bi uspjela postići da je imala mogućnost upisa na fakultet – možda bi postala pravnica, jer nije podnosila nepravdu, posebice nanesenu obespravljenima i siromašnima, a smatrala se pravom majstoricom u premetanju argumenata i dokazivanju da je istina posve drukčija od one koja se želi prikazati. Kako bilo, sada to i nije važno, jer nalazi se ovdje gdje jest, u agenciji za prodaju nekretnina u Kensingtonu, odskočnoj dasci za daleko veća postignuća.

Ponovno se zagledala u kišu na ulici, slušajući ravnomjerno bubnjanje po prozorskom staklu, u nadi da će je to dovoljno anestezirati da zapadne u stanje spokoja. Ljudi u ovoj četvrti nisu toliko razgovarali o vremenu kao oni u Croydonu ili Tootingu. Mogli su si priuštiti bijeg iz ovog podneblja i često su provodili tjedne u blažoj klimi.

Pogledala je na sat. Ako ništa drugo, Daniel će se za nekoliko minuta pojaviti, a njegov će dolazak označiti kraj prve polovice radnog dana.

Budući da se tek uselio u novi stan, izvest će je na ručak, a zatim će zajedno odabrati novu posteljinu. Uselio se u ponedjeljak, ali još je od oproštajne zabave spavao u njezinu stanu. Bio je ljut na svoju majku, a takvoga ga još nije vidjela.

Pokušavala ga je razveseliti pojedinostima o splavarenju na divljim vodama koje je rezervirala (brže-bolje, dan nakon zabave, kada je otišao kući spakirati stvari za selidbu). Za povratak u obiteljski dom, posljednji put prije promjene adrese stanovanja, namjerno je odabrao vrijeme kad je njegov otac bio na golfu (njegov otac toliko je često odlazio na golf da je Cherry u zadnje vrijeme postala jako sumnjičava i odlučila je potruditi se da otkrije što se iza toga krije), a majka je otišla u posjet prijateljici.

Poslije toga je selidba bila završena i ostavio je majci poruku u kojoj joj obećava da će brzo nazvati. Cherry je bila prilično sigurna da to obećanje nije ispunio. Pokušavala je odlučiti je li bolje nagovarati ga neka je nazove – jer tako odraslo, nesebično ponašanje samo će ga još više privući – ili pustiti da bijes prema majci još malo tinja. Bila je to škakljiva odluka.

115

* Daniel navuče kapuljaču preko glave da se zaštiti od kiše i, pogrbljenih ramena, prehoda nekoliko ulica koje su ga dijelile od Cherryna ureda.

Nadao se da će završiti s kupnjom u najkraćem mogućem roku i odjednom se zapitao zašto joj jednostavno nije predložio da sama nešto odabere. Nije mario za to na kakvoj će posteljini spavati, ali bilo mu je jasno da nekakvu mora kupiti, stoga je bio zahvalan Cherry što mu je taj posao olakšala i bilo mu je drago što biranju dezena pristupa s toliko entuzijazma.

Znao je da se duboko zaljubljuje u Cherry i zbog toga je bio najsretniji na svijetu. Sve što je radio s njom, sve što su zajedno činili, bilo je prožeto nekom kompatibilnošću, bilo je zabavno, tako lako... Jedini je problem, dakako, predstavljao njegov gorući sukob s majkom. Bio je jako bijesan što je njezino mišljenje da je Cherry sponzoruša postalo javno i uzrokovalo pravu pomutnju. Nije shvaćao zašto je toliko zapela za to – sve je upućivalo na suprotno. Cherry mu je, zaboga, kupila smiješno skupu sliku! Ako ćemo pravo, od njih dvoje Cherry se pokazala darežljivijom osobom. Čak i kad bi joj želio pomoći, kao s kupnjom zrakoplovnih karata, gotovo ju je morao preklinjati da prihvati novac.

Samo razmišljanje o tome ponovno bi u njemu raspirilo bijes. Uzdahnuo je. Mrzio je sukobe i najviše na svijetu priželjkivao da mama otvori oči i pogleda Cherry kakva zapravo jest, te da zbog njega bude sretna.

Bilo je poprilično olakšanje iseliti iz roditeljskog doma. Već je bilo dovoljno napeto na ljetovanju, kad se nije želio porječkati s mamom, no istodobno mu je bilo jako nelagodno zbog njezina sve većeg razočarenja u Cherry. Velika pitanja, sitni komentari, opći nedostatak topline koji se vremenom sve više osjećao, sve mu je to stvaralo stres, a iscrpljivalo ga je i to što među njima neprestano mora stvarati zonu razdvajanja, poput mirovnih snaga UN-a. Usto, nimalo mu se nije sviđalo što mu život sliči sapunici zbog toga mu je bilo jako nelagodno, kao i zbog one scene na subotnjem roštilju.

Sutradan je dobio poruku u kojoj je pisalo: “Nadam se da to i sam znaš, ali za svaki slučaj, kunem ti se da je nisam gurnula. Voli te tvoja mama.” Nije želio više o tome razmišljati pa mu je išlo na živce što ga opet opterećuje s tim. Zbog toga joj ništa još nije odgovorio, premda je znao da će je morati ubrzo nazvati, ako ni zbog čega drugoga, onda zato da sukob ne bi izmakao kontroli. Možda će, poslije današnjeg ručka s Cherry, nazvati i objasniti joj da, želi li da i ubuduće ostanu u dobrim odnosima, morati malo popustiti i prestati vjerovati da je Cherry s njim isključivo zbog novca. Poruke su poslali i njegovi prijatelji, sprdajući se onako kako se muška društva obično sprdaju, a Will je u Photoshoppu na 116

fotografiji kaskadera koji pada u bazen napisao “Laurina škola plivanja” i nadodao: “Je li u međuvremenu tvoja mama još nekome dala instrukcije?”

Majčino neprijateljstvo prema Cherry na neki je način samo osnažilo njegovu naklonost. Sviđale su mu se nekomplicirane žene, a Cherry je bila upravo to, a usprkos tome kako se Laura prema njoj ophodila, na njegovu se majku još nijednom nije požalila, zbog čega joj se divio. Činilo se da na to ne obraća pažnju i jednostavno nastavlja uživati u životu. Razmišljanje o njoj popravilo mu je raspoloženje pa je ubrzao korak. Vrijeme je da užase kupovine ostavi iza sebe, a možda će, nakon toga, Cherry noćas doći u njegov stan da isprobaju nove plahte.

Kazaljka se s mukom približila broju jedan i napokon otišla dalje, poput zastavice zabijene na vrh planine poslije napornog uspona. Cherry je ovog tjedna imala pauzu u trinaest sati. Abigail i Emily morale su čekati do dva, a Neil se upravo vraćao s ručka. Bio je to sistem koji je imao riješiti “navalu” u vrijeme ručka, premda nije bilo izgledno da će na dan poput današnjeg nahrupiti more ljudi koji žele iznajmiti ili kupiti nekretninu. Oglasilo se zvonce na vratima, a kako je vladalo zatišje, sve su se glave podigle. Cherry se zadovoljno nasmiješila vidjevši da je Daniel privukao toliko gledateljstvo. I sama je podigla pogled da ga pozdravi, ali osmijeh joj je zamro na usnama.

– Bokić, ljubavi! – dozove je Wendy, svjesna pozornosti koju je privukla. Blesavo je mahnula rukom i spustila kišobran, tako da su se potočići vode slili na pod.

Cherry je sjedila kao skamenjena, užas i nadiruća panika prilijepili su je za naslonjač dok je pokušavala dokučiti što, dovraga, njezina majka traži ovdje.

Wendy je još očekivala neku vrstu pozdrava pa je zašla dublje u ured, skakućući prema Cherrynu stolu, svjesna da svi zure u nju.

– Oprosti, ljubavi. Nisam te željela šokirati niti išta slično, samo se nismo čule otkako si se vratila s puta, a danas sam na poslu dobila slobodan dan i nisam imala nikakvih planova, jer šef mi je iznenada promijenio smjenu, stoga sam pomislila kako smo razgovarali o tome da ti svratim pod pauzom za ručak...

Cherry naglo ustane u pokušaju da se obrani od te tirade, beskrajne bujice riječi koja bi mogla razotkriti bilo što, a Wendy je, bogu hvala, prestala govoriti.

Cherry je vidjela da svi u uredu zure u nju i počela je zamišljati podsmjehivanje, sažaljive poglede. Njezina je majka bila odjevena u bijele kapri-hlače, nesumnjivo iz odjela ženske konfekcije u supermarketu u kojem je radila, koje su odzada bile uprskane blatom s kišnih ulica. Kao i njezini listovi. Još je spustila pogled i vidjela da njezina mama nosi 117

sandale – sandale na ovakav dan – pa su joj nožni prsti također bili blatnjavi.

– Mokra sam do kože. Vani lije kao iz kabla – reče Wendy, umjesto objašnjenja. Cherry osjeti ubod grižnje savjesti, znajući da je Wendy uhvatila njezin pogled pun gnušanja. – Mislila sam da bismo mogli zajedno na ručak, ljubavi?

Cherry zapljusne sasvim novi val užasa. Daniel tek što nije stigao.

Uspaničeno pogleda prema vratima. Možda bi se nekako mogla otarasiti majke, izmisliti kako je toliko zauzeta da joj se nikako ne može posvetiti, umiriti je obećanjem da će to isto učiniti neki drugi dan. No bilo je prekasno. Vidjela je Daniela kako prelazi cestu i ulazi u agenciju. Vrata su se otvorila, a sve glave ponovno okrenule.

– Bok! – pozdravi Daniel sve u uredu.

Wendy se također osvrne, a Cherry se sledi. Bio je to susret koji je pod svaku cijenu željela izbjeći. Uto je obuzme toliki bijes da je gotovo obnevidjela: kako se majka usuđuje tjerati je da se ovako osjeća, izazivati u njoj stres i paniku, dovoditi joj cijelu budućnost u pitanje? Zašto je ne ostavi na miru? S mukom se pokušavala suzdržati da ne eksplodira i ne plane na majku, maštajući o tome da je natraške izgura kroz vrata, zgrčenu je šutne nogom tako da izleti na ulicu, no zatim se pribere. Taj ju je prizor pred očima naglo prenuo pa ga je, užasnuta, izbacila iz glave. Ne smije izgubiti pribranost, ne sada. Uzrujano je pokazala na majku, lagano odmahnuvši prstom, a da je pritom nije ni pogledala.

– Ovo je – ukočeno reče – moja mama.

Daniel priđe i rukuje se s Wendy. Cherry je pažljivo promatrala njegove reakcije, ali nije vidjela ništa osim uobičajenog, prijateljskog šarma, premda sa zericom zbunjenosti.

– Drago mi je. Samo, oprostite, zar sam pomiješao datume?

Wendy se okrene Cherry tražeći objašnjenje, s vragolastim osmijehom na licu po kojem je Cherry mogla zaključiti da je Daniel više od pukog prijatelja.

– Mama – reče dubokim, prijetećim glasom, koji kao da je govorio: “Ne reci ništa čime bi me mogla osramotiti” – ovo je Daniel.

– Daniel. Tako mi je drago što sam te napokon upoznala. Cherry mi je toliko pričala o tebi.

Bila je to potpuna laž, jer Cherry joj Daniela nije ni spomenula. Bila je zahvalna za tu malu obmanu, premda joj se simpatije prema majci nisu uvećale.

– Zar ste kanili otići s Cherry na ručak? – upitao je.

Spremila se uplesti u razgovor, umiriti situaciju, predložiti majci da se vide neki drugi dan, ali Wendy je bila prebrza.

118

– Ručak iznenađenja – odvrati. – Premda mi se čini da je iznenađenje veće negoli sam pretpostavila...

– U redu, onda ostavljam vas dvije da...

– Ne, ne – brzo ga prekine Cherry. – Mama, Daniel i ja već imamo planove.

– Možemo u kupnju neki drugi dan – reče, a zatim nadoda, samo da prekine tišinu – ili, ako se vas dvije slažete... zašto ne bismo ručali zajedno? Bilo bi lijepo upoznati mamu moje djevojke.

Bio je to najgori ručak koji je Cherry ikada morala pretrpjeti. Sve što je pažljivo skrivala, sada je izišlo na vidjelo: stan u Croydonu, posao u supermarketu, “slatke” pričice iz Cherrynog djetinjstva... A Cherry je pritom gledala mamu kako cvate kao nikada do sada. Sva je bila rumena od zadovoljstva, sreće za koju bi Cherry, da malo zastane i promisli o tome, uvidjela da proizlazi iz ponosna na vlastitu kćer. No Cherry nije mogla vidjeti dalje od svoje zasljepljujuće, vrele ozlojeđenosti zbog toga što joj se majka tako dobro provodi na njezin račun. Poslije anegdote o tome kako je Cherry znala sjediti za blagajnom na kraju mamine smjene, uživajući se igrati “dućana” i odlučno tvrdeći da će, kad odraste, postati blagajnica, Cherry ju je tako ljutito ošinula pogledom da se Wendy lecnula i promijenila temu.

U tim je trenucima Cherry iskreno mrzila svoju majku. Tanjur joj je plesao pred mrzovoljnim očima, a hrana zapinjala u grlu. Daniel je, dakako, ostao uljudan, čak se nekoliko puta i nasmijao, ali Cherry je osjetila da je zatečen onime što mu je njegova majka pričala i da želi pobjeći što je prije moguće.

Došavši do točke kad više nije mogla izdržati, pobjegla je u zahod i stajala zagnjurivši ruke duboko u vodu kojom je napunila umivaonik, zureći u svoj odraz u zrcalu. Željela je plakati, roniti gorke, bijesne suze očaja, ali nije imala izbora. Morala se vratiti i gledati kako njezina majka, nalik na čovjekoliki buldožer, sve što je do sada gradila drobi u neprepoznatljive razvaline. Ovo je bio njezin život, njezin život u koji je, nepozvana, provalila. Stegnula je šake i ispustila prigušeni krik bijesa zbog majčine nesposobnosti da uvidi koliko je neželjena, nesposobnosti da vidi kako nesmotreno uništava jedino do čega je Cherry uistinu bilo stalo. Na kratak si je trenutak dopustila crnu misao. Zamislila je kakav bi joj život u zadnjih šesnaest godina bio da nema majku, da je i ona stradala u automobilskoj nesreći u kojoj joj je poginuo otac. Možda bi neko vrijeme imala poteškoća s udomiteljima, no sve bi to brzo završilo, a ona bi mogla nanovo izgraditi svoj život bez tereta obitelji koji ovako mora tegliti za sobom. Zapitala se uplaćuje li njezina majka kakvo životno osiguranje i bi li supermarket platio naknadu u slučaju smrti. Možda bi 119

stanovala u nekoj boljoj četvrti od Tootinga. Mjehurić fantazije brzo se rasplinuo i Cherry je polako postala svjesna da se u zahodu jako dugo zadržala, stoga je pažljivo obrisala ruke i vratila se u restoran. Kad se vratila za stol, majka je podigla pogled, ali Cherry je nije željela pogledati u oči.

– Sve u redu, ljubavi?

– Super.

Dok je bila na zahodu, konobar je raščistio stol pa je Daniel podigao jelovnik. – Desert?

Cherry je naslutila da se Wendy sprema pristati, stoga je brže bolje preduhitri. – Moram se vratiti na posao.

Daniel je platio, usprkos Wendynom inzistiranju da ona podmiri račun, a zatim su napustili restoran. Zajedno su po kiši odpješačili do njezina ureda, a Cherry se zaustavila nekoliko vrata prije.

– Ne moraš me cijelim putem otpratiti – razdraženo reče, a majka je povrijeđeno pogleda. Zatim joj baci ruke oko vrata i čvrsto je zagrli, još držeći kišobran koji se sudario s Cherrynim. Cherry osjeti kako joj je na obrazu ostao trag majčina ruža i suzdržala se od toga da ga s gnušanjem obriše. Nije na sebi željela nikakav trag svoje majke.

– Jako mi je drago što smo se vidjele – čeznutljivo će Wendy, a Cherry se usiljeno osmjehne.

– I meni.

Wendy se zatim okrene prema Danielu a Cherry se lecne vidjevši da je i njega srdačno zagrlila. Štoviše, doimala se opuštenija s njim negoli s vlastitom kćerkom, zbog čega je Cherry istoga trenutka zapekla savjest.

Dobro je znala da se prema majci grozno ophodi, ali nije si mogla pomoći.

– Hvala na predivnom ručku – reče Wendy. – Ne mogu vjerovati da te Cherry sve ovo vrijeme tako ljubomorno čuva samo za sebe.

Udaljila se i, još jednom pogledavši kćer, otišla svojim putem. Cherry ju je pratila pogledom kako korača prema postaji podzemne željeznice, dok joj sandale prskaju stražnje dijelove nogu blatnjavom kišnicom.

Daniela nije željela ni pogledati, bojeći se nove hladnoće u njegovim očima, želje za bijegom sada kada su maske spale s njezine izmišljene persone.

– Nismo stigli po posteljinu – reče.

– Nismo.

– Nema veze. Kupit ćemo je neki drugi dan.

Bilo je to prvo odbijanje. Neodređeno spominjanje budućeg susreta koji se nikada neće ostvariti. Cherry je nesretno stajala na pločniku kao paralizirana, ne želeći odigrati nikakvu ulogu u ovom raskidu.

120

– Zar se ne bi trebala vratiti na posao? Prošlo je dva – požuri je.

A sada je se želio otarasiti. Sada ga vidi posljednji puta. Podigne pogled do njegovih očiju.

– Hej, što je s tobom?

– Ništa.

– Ma daj, nisi valjda tužna zbog posteljine? Hoću reći, znam da si željela da je kupimo, ali mislio sam da je važnije provesti vrijeme s tvojom mamom. Pogotovo zato što je prešla toliki put da te vidi.

Cherry se zagleda u njega, tražeći znakove da doista i misli ono što govori.

– Dobro sam postupio, zar ne? Samo što imam osjećaj da se tebi baš i nije dalo. Je li između vas dvije sve u redu?

– Sve je u redu – polako mu odvrati.

– Drago mi je. Jer čini mi se da je baš draga. Zabavna je. – Nasmiješi se. – Samo, na tvom bih mjestu malo popričao s njom u svezi prepričavanja tolikih anegdota iz djetinjstva.

Cherry nikada ne bi palo na pamet opisati svoju majku kao zabavnu osobu. Prije bi rekla da je davež. No, što je još važnije, nije mogla vjerovati vlastitim ušima. Daniel nije mario. Njezina je majka bila Croydonica s lažnim tenom koja misli da je dekantiranje nešto što se radi kod mehaničara, a njemu to uopće nije smetalo. Uspjela se izvući, a olakšanje koje ju je preplavilo bilo je opojno. No zaklela se sama sebi da takvih susreta više neće biti, barem ne u skorije vrijeme. Bilo je suviše riskantno. Cherry je u dubini duše oduvijek znala da će, budu li objavljene zaruke, Daniel upoznati njezinu majku, ali to bi pažljivo isplanirala i pripremila se na to, kao da joj život o tome ovisi. Najviše dva ili tri sata, na nekom javnom mjestu s kojega je lako pobjeći, a prije toga bi nasamo posjetila majku, možda joj darovala neku novu odjeću da je odjene i upozorila je što smije reći, a što ne. Ako ništa drugo, barem je to skinuto s dnevnog reda. Cherry joj nikada neće oprostiti što se nenajavljeno pojavila, ali na kraju je sve dobro završilo.

U mislima se vratila na njegovo zadnje pitanje i slavljenički ga poljubila. – Jesi, dobro si postupio. – Zatim ga pogleda u oči i preplavi je radost. Ovaj je muškarac jednostavno divan. Mora ga imati.

121

Petak, 22 kolovoza

L

aura je slijedila Daniela po njegovu stanu pristojno se diveći prostorijama. Upućivao je na očigledno (“Ovo je kupaonica”), a ona bi odgovarala jednako uobičajenim rečenicama (“Lijepe pločice”). Sve što je moglo biti zabavno u obilasku sinova prvog stana “za odrasle” bilo je izgubljeno. To ju je ražalostilo, a osjećala je da se ni njemu ne sviđa jaz koji se među njima odnedavna stvorio. Već je mjesec dana ovdje stanovao, a ovo je bilo prvi put da mu dolazi u posjetu.

– Bit će teško idućih nekoliko tjedana – rekao je – sada od kada radim u bolnici.

Znala je da ne pretjeruje – njegov novi posao odjelnog liječnika bio je jako zahtjevan – ali to je samo naglasilo da je riječ o još jednoj strani njegova života s kojom nije bila upoznata. Nakon one sudbonosne večeri s roštiljem čuli su se svega nekoliko puta telefonom. Bih su to kratki razgovori i uglavnom se svodili na ćaskanje, ali oproštajna je zabava još bila kamen spoticanja koji je priječio bilo kakav dublji ili opušteni razgovor. Ono što mu je željela reći bilo je nemoguće ispričati preko telefona, stoga je Laura čekala priliku da porazgovara s njime u četiri oka. Ta joj se prilika napokon pružila. Nemir je povećavala činjenica da joj je strašno nedostajao i samo je željela baciti ruke oko njegova vrata kako bi se čim prije pomirili, no nije to mogla učiniti. Čak je ni Izzy nije u potpunosti razumjela. Nedugo nakon roštilja sjele su na kavu i Laura joj je pokušala objasniti što je doznala o Cherrynoj, očito, izmišljenoj preminuloj baki i razlici u cijeni leta za Francusku.

Nakon tog roštilja i zbog toga što je Cherry otada izbjegava, ponovno je bila uvjerena da se događa nešto sumnjivo. Izzy je suosjećala s njom, ali napomenula je da za sve navedeno postoji bezbroj mogućih objašnjenja. A najgore od svega, opomenula ju je neka dobro pazi da se ne miješa suviše u njihov odnos. Paranoja zna udaljiti ljude.

Obilazeći stan, Laura je tražila znakove Cherryna boravka: odjeću, cipele, kozmetičke proizvode u kupaonici. Pronašla je samo četkicu za zube i regenerator za kosu. Ništa se drugo nije moglo vidjeti pa je, s 122

popriličnim olakšanjem, pretpostavila da je riječ o čestim posjetima, ali da ovdje još nije redovito boravila, što je bilo stanje preteče useljenju.

Također je, želeći se umiriti, pogledom tražila paketić kondoma ili kontracepcijskih tableta, no takvo što nije vidjela.

Daniel je za užinu složio sendviče od bageta. Kad su sjeli za kuhinjski šank, gurnuo je tanjur prema njoj i zadovoljno rekao: – Ta-da!

Nasmiješila se. Sendvič je bio ogroman, ali izgledao je slasno. – Hvala ti. Stan je zbilja krasan. – Zatim odmjeri njega. Djelovao je iscrpljeno. Za to su, bez sumnje, bili krivi svi ti prekovremeni sati koje odjelni liječnici moraju odraditi. Posegnula je u torbicu. – Ovo je za tebe. Nisam bila sigurna što ti treba... – Zastala je usred rečenice, ne želeći naglašavati činjenicu da sve do sada još nije vidjela njegov novi dom, sjetno razmišljajući o tome kako bi mu prije nekoliko mjeseci vjerojatno i pomogla sa selidbom.

Otvorio je dar. Unutar lijepog papira za zamatanje nalazio se vrhunski sat s budilicom koji te budio postupno pojačavajući sunčanu svijetlost, koja je mogla biti popraćena ptičjim zborom, šumom valova ili kukurikanjem pijevca.

– Možeš odabrati koliko dugo želiš da potraje zora – reče Laura. – Mislila sam da bi ti mogao biti koristan, sada kada si počeo raditi za Zakladu. Sve te duge smjene i noćni rad... Pomoći će ti da reguliraš ciklus spavanja.

– Sjajan je – reče Daniel. – Hvala. “Svaki dan sunčano svitanje, bez oblačka” – pročita s kutije. – Čini se da uza sve to još popravlja raspoloženje i povećava produktivnost na poslu. Više nemam opravdanja za loše rezultate.

– Na poslu je sve u redu? – upita Laura.

Daniel se ozari. – Nije lako, ali sviđa mi se. Čak sam se malo i opustio u izdavanju recepata. Trebala si me vidjeti prvih dana... Sto puta sam provjeravao stručnu literaturu i najmanje triput čitao svaku povijest bolesti. Trebalo mi je dvadeset minuta za posao koji se može završiti u tri. A tek obilazak pacijenata! Moj nadređeni liječnik ispaljuje upute poput strojnice. Naučio sam pisati brže od metka.

Gledala ga je kako blista dok joj to prepričava i prepoznala u njemu petogodišnjeg dječaka koji je previo figuricu Action Mana toaletnim papirom i tvrdio kako će kad odraste, s deset godina, postati liječnik. A vidi ga sada. Obuzeo ju je ponos, no nešto ju je još uvijek mučilo, jer od uspomena na djetinjstvo postala je suviše emotivna. Brzo ih je potisnula.

– A što je novoga s tvojim poslom? Kako je Borba jastucima prošla kod svekolike britanske javnosti?

123

– Ne mogu se požaliti. Sve ovisi o večerašnjoj, drugoj epizodi. Bude li gledanost visoka, dobit ćemo zeleno svjetlo za iduću sezonu.

Ako ćemo iskreno, prva je epizoda započela s pristojnom gledanošću, no u drugoj je polovici broj gledatelja pomalo opao. Alison joj je rekla da se oko toga ne treba zabrinjavati. Kritike u novinama bile su dobre. Druga je vijest bila to da ju je Alison nazvala kako bi joj rekla koliko se njoj i Seanu svidio sinopsis za novu kriminalističku seriju (“fenomenalno oslikava naše doba, a glavni lik je senzacionalan”) pa je željela naručiti scenarij i molila da bude dovršen u najkraćem mogućem roku. Kružile su glasine da će jedna od njihovih glavnih serija biti ukinuta pa su hitno trebali zamjenu. Laura je bez oklijevanja uposlila scenarista i naložila mu da smisli šezdeset stranica briljantnoga teksta. S malo sreće, tvrtka Cavendish Pictures nekoliko će idućih mjeseci poslovati punom parom.

– Držim ti palčeve.

– Jesi li gledao prvu epizodu?

– Cherry i ja zajedno smo je pogledali. Oboje mislimo da je briljantna.

Spominjanje Cherryna imena ponovno uznemiri Lauru. Poigravala se sendvičem, ne znajući odakle bi počela jesti.

Daniel zastane u pola zalogaja, zatim proguta. – Što je? – izazove je.

Morala mu je reći što je doznala. Razloge zbog kojih drži da Cherry nije ono za što se izdaje. Morala ga je pokušati natjerati da je sasluša.

– Slušaj, znam da nam se u posljednje vrijeme mišljenja razilaze kad je riječ o Cherry i razumijem da je mnogo ljutnje proizišlo iz onoga što sam rekla, ali namjerno sam nešto i izostavila. Izostavila sam ono što sam učinila i zbog čega mi je žao.

– Nastavi.

– Bilo me jako stid i to je glavni razlog zbog kojeg sam ti, isprva, sve prešutjela. – To mu je privuklo pozornost. Duboko je udahnula. – Znaš, dok smo bili u Francuskoj, ušla sam u vašu sobu dok ste bili na plaži.

On prezrivo podigne obrve.

– Nije mi to bila nakana... Jednostavno sam prolazila, a vrata su bila odškrinuta pa sam... no, ušla sam u sobu. Pronašla sam Cherrynu avionsku kartu i primijetila dvije stvari. Kao prvo, nije rezervirala povratni let. To mi je bilo čudno, jer smo unaprijed odredili datum njezina povratka. Kao drugo, za kartu je platila svega petsto funti. A ti si joj dao šesto – napomene mu.

Ništa nije govorio, samo ju je netremice gledao pa Laura odluči kako je najbolje nastaviti.

124

– Ali to nije sve. Kad sam se vratila u London, otišla sam u agenciju Highsmith i Brown. Njezina mi je kolegica rekla da je Cherry otišla u Francusku zato što joj je preminula baka.

– Molim?

– Gotovo sam sasvim sigurna da je to izmislila kako bi dobila slobodne dane. Mislim da joj je trebao važan razlog da joj dopuste izostanak u vrijeme tolikog nedostatka radne snage.

– Vjerojatno su je pomiješali s nekim drugim. Mama, ne bih želio biti grub, ali zar je to sve? Samo zbog toga misliš da je nekakva sponzoruša koja ganja moj novac? Sve to može biti samo previd... Možda je Cherry zaboravila koliko je platila, a ta osoba s kojom si razgovarala u agenciji... tko je to bio, njezin šef?

– Ne. – Nego, tko?

– Mislim da je bio netko na ispomoći.

– Eto, vidiš – pobjedonosno će. – Vjerojatno su govorili o nekom drugom. A da me Cherry kani opelješiti, mislim da se ne bi zadovoljila sa stotinu funti.

– Ne, ne razumiješ... – očajnički pokuša nastaviti.

– Mama, molim te – obrecne se. Zatim duboko udahne. – Sutra ti je rođendan. Molim te, nemojmo se danas oko ovoga posvađati. Možemo li o tome nakon što se vratim s vikenda?

Laura se ugrize za usnu. Što je duže poznavala Cherry, to je bila sigurnija da se ne radi o dobroj osobi. Daniel joj je ispričao da je Cherry pokušala promijeniti datum rezervacije koji se “podudarao” s njezinom rođendanskom večerom, ali tvrtka ovoga ljeta nije imala ni jedno slobodno mjesto koje bi odgovaralo rasporedu njegovih smjena u bolnici.

Laura nije vjerovala ni riječ. Štoviše, počela je vjerovati da nije riječ samo o novcu. Ovaj izlet, zaključila je Laura, bio je osmišljen samo zato da joj pokaže tko zauzima važnije mjesto u Danielovu životu. Cherry je čvrsto odlučila oteti njezina sina. Odjednom joj nešto padne na um. Što ako jednoga dana Cherry od njega uspije iskamčiti prosidbu? Na glavu joj se odjednom stuštila cijela lavina nesreće. Cherry bi svojim makinacijama mogla isposlovati doživotno zahladnjenje odnosa. Sve ono čemu se nadala odjednom bi joj iskliznulo kroz prste: praćenje njegove uspješne karijere, milijardu obiteljskih događaja, Božići, rođendani, ljetovanja. Morala bi čekati rijeku priliku da dobije dozvolu pričuvati vlastite unučiće.

– Slušaj, dok budemo na putu, pitat ću je o tome pa ćemo ti i ja idućeg tjedna ponovno popričati, može?

To ju je vratilo u stvarnost. Pogledala ga je i bilo joj je jasno da, ako ga ne želi još više udaljiti od sebe, mora pristati. Kimnula je.

125

– Želiš li nešto drugo za užinu? – upita je, pogledavši sendvič koji jedva da je i taknula.

– Ne, ne, ovo je doista fino. – Izgubila je apetit, ali ipak je gladno zagrizla. – Veseliš se sutrašnjem izletu? – Ako ništa drugo, barem će ga malo ispitati o vremenu koje provodi s Cherry da vidi može li još nešto doznati.

– Jedva čekam. Toliko je kišilo da se voda podigla do četvrtog stupnja.

Pustolovina počinje sutra u osam ujutro.

Ledena voda i jurnjava za Lauru su bile slika i prilika pakla. – Držite se... mjera opreza, zar ne? – upita.

On se namršti, ne znajući što ga zapravo pita. – Tvrtka je provjerena. ..

– Ne, ne mislim na to.

– Nego, na što?

Ona podigne obrve, kao da pita: “Zar ti sve moram nacrtati?”

On u čudu razjapi usta. – Mama! Ja sam liječnik! Mislim da mi doista ne treba držati lekcije o kontracepciji.

Počeo se smijati, ne mogavši se suzdržati sve dok mu se suze nisu počele kotrljati niz obraze. – Jao, mama – uspio je protisnuti kroz smijeh – ponekad si doista smiješna.

Ona se usiljeno nasmiješila, ali još ju je stezalo u grudima. Znala je da se neće prestati mučiti dok sva pitanja o Cherry ne dobiju odgovor.

126

Petak, 22. kolovoza

S

igurno ne želiš da ja malo vozim? – upita Cherry dok su jurili autocestom negdje u blizini Birminghama. Ponudila se, nagovarala ga, preklinjala da joj dopusti voziti cijelim putem, ali on je rekao ne. Ona je radila, a on je imao slobodan dan. Stoga se morala zadovoljiti namještanjem satelitske navigacije i biranjem glazbe, što i nije bila neugodna strana pogodbe. Nije mu rekla što se zapravo krije iza poštanskoga broja (jer to je trebalo biti iznenađenje), ali prefiks s dvostrukim “L” nagoviještao je prizore velških planinskih sela s domaćim, seoskim pivnicama. Bilo je važno da mu ne otkrije odredište, jer je element iznenađenja pridonosio pamtljivosti izleta. Datum je pažljivo odabrala, ne samo da zasjeni Laurin rođendan, nego i zbog činjenice da hodaju već gotovo tri mjeseca i Cherry je znala da im treba nešto čime bi to obilježili. Neka lijepa uspomena. Dobro su krenuli, ali nije željela dopustiti da veza i dalje lagano plovi tim mirnim vodama. Čvrsto je vjerovala da zajedničke uspomene učvršćuju odnos, podižu ga na novu razinu. Što više toga dvoje ljudi čini skupa, što više uspomena stvaraju, to im se čini da su duže zajedno i, sukladno s tim, odnos im postaje spreman za novo poglavlje. Ne može se vječno ostati na istoj razini, mora se ostvariti napredak. Ovaj vikend bio je ostvarenje tog napretka.

Sinoć su sjedili na podu spavaće sobe i zamatali Laurin rođendanski dar. Daniel je radio kao lud od jutra do mraka pa se ponudila da ode u kupovinu, što je sa zahvalnošću prihvatio. Složili su se oko toga da je svilena bluza najbolji dar pa ju je pustio da se razuzda na King’s Roadu s njegovom kreditnom karticom i PIN-om, što je bio divan, opasan osjećaj.

Okus budućnosti. Osjećala se samodopadno zadovoljna, nadmoćna nad prodavačicama u buticima. Nema ništa bolje od trošenja tuđeg novca.

Svidjelo mu se što je odabrala i odahnuo je vidjevši da se sjetila kupiti papir i vrpcu za zamatanje, kao i čestitku. Omotala je bluzu dok je on ispisivao čestitku, a zatim ju je, dakako, dok su sjedili jedno pokraj drugoga i zbog svega što je do sada učinila, upitao želi li se 127

potpisati. Oklijevala je, kao da razmišlja o mogućnosti da odbije, a zatim je odlučila da će biti velikodušna i ponuditi maslinovu grančicu svog potpisa. Nakon što je teatralno ispisala svoje neizbrisivo ime, znala je da će kod Laure izazvati pravi napadaj panike. Danielova i Cherryna prva zajednička čestitka.

Počelo je kišiti. Ubrzo su brisači mahali najvećom brzinom, boreći se protiv prskanja i pljuska.

– Misliš da kiši i u Walesu? – upita Daniel, skrivajući uzbuđenje u glasu.

Cherry pogleda u mobitel. – Da – odvrati sa smiješkom. – Ipak, međutim, ne bismo željeli pljusak, jer nas neće pustiti niz rijeku.

– Istina. – Uzbuđeno otpuhne. – Jedva čekam. Znaš li da niti jedna moja bivša djevojka nije za mene učinila ništa slično?

Cherry je odglumila da je iznenađena, kao da je najprirodnija stvar na svijetu nesebično odabrati vikend izvan grada i izlet koji se sviđa tvom dragom. – Šališ se?

– Ne. Zapravo, uvijek se sve moralo vrtjeti oko njih. Iskreno govoreći, možda bi im nešto i palo na pamet, ali nema šanse da bi sjele pokraj mene u automobil i doista to ostvarile. Suviše bi se brinule da ne pokvare frizuru ili da se ne prehlade. – Nagnuo se prema njoj i stisnuo joj koljeno.

– Divna si.

– Samo sam mislila, znaš, da bi bilo dobro dati si malo oduška, nakon svog tog stresa oko novog posla u bolnici. – Vidjela je da ga je njezina brižnost duboko dirnula.

– Hvala ti.

– Pravo mi je zadovoljstvo, doktore Cavendish.

Nasmiješio se, a njoj je bilo bjelodano jasno da ovakvi razgovori pomažu da izlet bude još dojmljiviji, ističu njezinu nesebičnost i učvršćuju osjećaje koje Daniel gaji za nju. Nastavilo je kišiti cijelim putem do Snowdonie, dok ih, oko pola devet navečer, satelitska navigacija napokon nije dovela do slikovite, male pivnice okrečene bijelim vapnom. Nakon što su parkirali automobil, oboje su zaškiljili kroz kapi na prozorima, ali kroz tamu i kišu jedva da se išta i naziralo. Daniel ugasi motor.

– Idemo?

Ona kimne. – Kreni! – viknula je, a zatim su iskočili iz automobila, on je zgrabio kofere pa su otrčali, smijući se, u pivnicu.

Put nije bio duži od desetak metara, a ipak su uspjeli pokisnuti do kože.

128

– Vi mora da ste Laineovi – reče nizak, nabit momak iza šanka, govoreći s teškim velškim naglaskom. – Ja sam Ted. Baš smo se pitali kad ćete stić’. Pogotovo po ‘vakom vremenu.

Cherry zatrepće da skine kapi s trepavica i nasmiješi mu se.

Rezervirala je sobu na svoje ime i nije željela ispravljati njegovu pretpostavku da su oženjeni. Štoviše, bila je oduševljena kad je to rekao, a nešto u činjenici da je izlet ovako savršeno počeo, dalo joj je naslutiti kako će ovo biti jako uspješan vikend.

– Dajte da vam prvo pokažem sobu, a zatim se možete spustiti na kriglu piva, ili nešto za pojesti.

– Zvuči sjajno – reče Daniel, a Ted podigne vratašca šanka i provede ih kroz pivnicu, koja je bila napućena mješavinom starijih mještana, uglavnom muškarcima u iznošenim, zelenim sakoima, i nekoliko mlađih lica, ljudi koji su, najvjerojatnije, također došli iskusiti brzake rijeke Tryweryn. Na dnu prostorije nalazila su se vrata koja vode na usko stubište. Slijedili su ga na kat i našli se u dugačkom hodniku, iza kojeg su ležale sobe.

– Kako ste putovali? – upita Ted. – Stigoste iz Londona, jel’?

Riječ “London” izgovorio je kao da se radi o nekoj stranoj zemlji.

– Tako je – odvrati Daniel, dok je Ted otključavao sobu broj 3.

– Ovdje ćete noćiti. Sve će vam biti jasno samo po sebi, al’ ako trebate pomoć da odvrnete slavinu, slobodno me zovite. – Kimnuo im je, zatim otišao natrag za šank.

Cherry se smjesta bacila na razgledavanje. Bio je to maleni sobičak u kojem se smjestio bračni krevet, stari drveni ormar, niski stolić s nekoliko brošura i dva noćna ormarića. Sam se krevet doimao smiješno maleno, kako obični bračni kreveti izgledaju ljudima koji, kao Daniel, kod kuće imaju postelju najvećih mogućih dimenzija. Bio je prekriven debelim poplunom, a preko donjega je dijela bila prebačena zelena deka. Druga su vrata vodila u kupaonicu, gdje su, na njezino olakšanje, ručnici djelovali čisto, tuš također. A pločice su, Bogu hvala, bile bijele, a ne neke odvratne, starinske, ružičaste ili zelene poput avokada. Bio je to jedini smještaj u blizini rijeke, a nije bio ni skup. Zbog toga je pomalo odahnula, jer već je ionako bila u dugovima do grla.

Vratila se u sobu i zatekla Daniela kako skače po krevetu kao dijete. – Dođi – reče joj, pruživši ruku.

Nasmiješila se i pridružila mu se. Isprobali su opruge. Bile su poprilično trošne, ali, nasreću, ne i bučne. Nekoliko su trenutaka ležali svako na svojoj strani kreveta, a zatim Cherry osjeti kako se Daniel dokotrljao na sredinu. Podigla je obrve.

– Ovako će nam biti udobnije – rekao je.

129

Ona se nasmijala i, iskočivši iz kreveta, provirila kroz prozor. Vani se nazirala samo neka zgrada nalik na staju i široka polja.

– Jesi li gladna? – upita je Daniel iz kreveta.

– Umirem od gladi.

Dolje je Ted zapalio vatru, toliko je hladno bilo. Jutra su počela dobivati onu jesensku hladnoću koja se osjeća u zraku, nastupila je smjena godišnjih doba. Pronašli su slobodan stol s priborom umotanim u tamnozelene papirnate ubruse i crno-bijelim podmetačima s grbom pivnice.

– Danas imamo samo mesnu pitu od janjetine – reče Ted, donijevši im dva tanjura iz kojih se pušilo. – Žena mi ima malu hunjavicu pa nije stigla spremiti pileću.

– Janjetina nam savršeno odgovara – reče Daniel, a Cherry podigne pogled prema ploči s jelovnikom. Činilo se da pivnica služi samo mesne pite. S janjećim mesom, a ponekad, u posebnim prigodama, i s pilećim.

Kredom je također bilo ispisano da je u ponudi i pita od teletine pa se Cherry zapitala zašto je nema.

– Ponestalo nam teletine – reče Ted, uhvativši njezin pogled, a zatim im ode po piće.

Pogledala je Daniela, no on se doimao kao očaran ovim mjestom i Tedovim neprijetvornim držanjem. Velško ćaskanje mještana u pozadini pridonosilo je ambijentu, mesna je pita bila izvrsna, a pivnica živahna, s onim ljupkim, intimnim ozračjem kakvo stvara vatra u ognjištu i kiša koja bubnja o prozorska okna. Izvan Londona, Cherry je bila opuštenija.

Ovdje je s lakoćom mogla biti profinjenija od podneblja koje je okružuje i nije bilo potrebe da neprestano drži gard i razmišlja o tome uspijeva li zadovoljiti kensingtonške standarde. Daniel podigne čašu, a ona joj približi svoju.

– Za predivan vikend – reče Daniel, a zatim zastane i zagleda se u nju pogledom dubljim od puke naklonosti, značajnijim od obične simpatije. – Za nas. Jako sam sretan što sam te upoznao, Cherry.

Pogledala ga je u oči i nasmiješila se. Bio je to upravo onakav pogled kakvoga se ovim vikendom nadala postići. – I ja sam sretna – reče baršunastim glasom.

Kiša je prestala tijekom noći. Cherry je bila svjesna da više ne pada, jer se probudila zbog neugode spavanja na madracu koji je utonuo u sredini. U sobi je bilo crno kao u rogu, a vani je vladao potpuni tajac, tako da se činilo kako tišina prodire u sobu i gusto se taloži na podu, motreći je.

Odjednom je obuzme čežnja za domom, za jarkim uličnim svjetlima i zavijanjem sirena. Osjećala se kao da ovdje ne pripada. Nije imala pojma 130

koliko je sati niti koliko dugo mora čekati da ih budilica probudi u sedam. Činilo joj se da leži čitavu vječnost zureći u mrak, slušajući Danielovo tiho disanje pokraj sebe. U toj se tamnoj sobi na trenutak osjetila krajnje osamljeno i zamalo ga je protresla da ga probudi, kako bi se stisnula uz njega, osjetila njegov zagrljaj. No od same se te pomisli osjetila blesavo, djetinjasto. Nije znala što bi mu rekla, zašto ga budi. Zažmirila je i prisilila se da zaspi, što mora da se u nekom trenutku i dogodilo jer kad je idući puta otvorila oči, začula je sve glasnije pištanje alarma na Danielovu mobitelu.

Doručkovali su jaja, prepečeni kruh i pekmez, a u pivnici se u ovo doba zateklo samo pet ili šest mladića koje su i sinoć vidjeli. Zatim su se odvezli do obližnjeg sjedišta tvrtke koja organizira splavarenje, gdje je stajala planski izgrađena, kamena zgrada u kojoj se smjestilo skladište za opremu, svlačionica i maleni kafić. Dok su koračali blatnim parkiralištem prepunim mlaka od sinoćnje kiše do mjesta na kojem su se imali prijaviti i upoznati svog vodiča, primijetili su veliki znak na zgradi sjedišta tvrtke.

“Današnji stupanj opasnosti: 4."

– To je poprilično brzo – reče Daniel, a Cherry osjeti štrecanje straha.

Ona, za razliku od Daniela, koji je plovio brzacima u Coloradu, nikada nije splavarila na divljim vodama.

Mladić kose izblijedjele od sunca stajao je pred zgradom s popisom u ruci, dočekujući ljude. Bio je odjeven u ronilačko odijelo, koje je djelovalo jako skupo i profesionalno pa je, u kombinaciji s njegovom razuzdanom kosom koja je govorila o mjesecima provedenim na rijeci, samo naglašavalo njezinu nespremnost. Nije joj se sviđao taj strah od nepoznatog, nečeg nad čim nema nikakvu kontrolu i što nije unaprijed proučila i ispitala. Prijavili su se, a zatim otišli u odvojene svlačionice da im se dodijeli ronilačko odijelo, plutajući prsluk i kaciga. Cherry nije razgovarala s hihotavim djevojkama koje je zatekla u svlačionici kako se uvlače u neoprenske kombinezone. Odjenula se i zaključala svoje stvari u ormarić, a zatim izišla, noseći kacigu u ruci. Daniel ju je već čekao, s još jednim parom i mladićem razuzdane kose, koji se u međuvremenu riješio popisa. Kad im se pridružila, njihova je grupa bila kompletirana.

– Bok – pozdravi ih vodič. – Sada, kada smo svi na okupu, prvo ćemo se predstaviti, a zatim ćemo proći sigurnosnu obuku. Ja sam Gareth... – Nasmiješio se kroz bradu i prepustio riječ Cherry.

– Cherry – rekla je mahnuvši rukom, a za njom se predstavio Daniel.

Par su bih Jane i Paul, iz Bristola. Cherry je pomislila da joj Jane izgleda kao referentica u računovodstvu, posve obično i pomalo starmalo, poput nekoga tko radi u gradskoj upravi.

– U redu – reče Gareth – evo što morate znati. Ja ću sjediti u stražnjem dijelu splavi i upravljati, no od vas se traži da veslate kako ne 131

bismo popadali u vodu. Ni u kom trenutku ne ustajte u splavi, u protivnom ćete pasti u vodu. Dok veslate, slušajte moje upute o tome koja strana splavi mora uprijeti, u protivnom ćete... – zastao je da postigne bolji učinak – da, pogodili ste, past ćete u vodu.

Idiot, pomisli Cherry. Zar misli da je duhovit? Uhvatila je Danielov pogled i ugrizla se za obraz vidjevši kako se jedva suzdržava da ne prasne u smijeh.

– Ako padnete u vodu, imat ćete plutajući prsluk i kacigu na glavi.

Ovaj model kacige ima rupe, tako da se voda u njoj neće dugo zadržati.

Ako padnete u vodu i ne možete se vratiti na splav, najbolje je da otplivate prema obali. Ja ću radiostanicom javiti nekome da dođe po vas, a ovisno o tome koliko smo odmakli niz rijeku, ili ćete se pješice, ili minibusom vratiti na start. Kad stignemo u donji dio toka, naići ćemo na sporiji dio koji moramo brzo preveslati da ne upadnemo u brzace koji nas čekaju nešto dalje nizvodno, jer oni vode do niza manjih vodopada koji su prebrzi za naš današnji izlet. Kad iziđemo na kopno, podići ćemo splav na prikolicu i minibusom se vraćamo na početnu poziciju. A zatim sve lijepo ponovimo! Ima li pitanja?

Svi su se međusobno pogledali, ali nitko nije postavio pitanje.

– Sjajno. Svi znate plivati?

Svi su se u grupi počeli hihotati, a zatim krenuli za Garethom do obale. Rekao im je gdje da sjednu: Jane i Paul naprijed, Cherry i Daniel iza njih. Svatko je uhvatio po jednu ručku gumene splavi i, prema Garethovim uputama, odgurao je u vodu. Za splavi su ušli i oni, a Cherry je kroz neoprenske čizme osjetila ledenu studen. Ušli su u splav. Djevojke su bile zabrinute, momci razmetljivo odvažni i uzbuđeni. Gareth se smjestio na začelje i naložio svima da počnu veslati. Isprva je sve bilo mirno, a voda napola neprozirna, zelena od algi. Obale su bile spokojne, okružene šumom. Udobno vrludanje rijekom, a zatim se voda nenadano spustila jer je rijeka prelazila preko niza golemih stijena na dnu, stvarajući žestoke, zapjenjene brzace koji su poplavili splav i natopili ih vodom, ali nisu imali vremena vidjeti što se zbiva jer je splav ubrzala na drugom brzacu, a zatim se zabila u stijenje poput autića u lunaparku.

Zadržala je dah. Okrenuli su se oko sebe za punih 360 stupnjeva, a zatim još brže pojurili niz rijeku, gdje su ih progutali novi valovi, ovoga puta visoki do ramena. Cherry se zakašljala od ledene vode koja joj je zapljusnula lice, potom vrisnula od smijeha.

– Veslaj lijevo! – vikne Gareth, a ona, kako je sjedila s lijeve strane, shvati da se to odnosi na nju i Paula. Trebali su veslanjem pomoći da splav prijeđe preko idućeg niza brzaca. Žestoko je uronila veslo u vodu, osjećajući se posve neučinkovito, posebice nakon što se našla bačena u sredinu splavi kad je poskočila preko poveće stijene. Potom se struja 132

ponovno promijenila i još je zapjenjene vode ušlo u splav. To se nastavilo još dobrih, uzbudljivih dvadesetak minuta u kojima su njih četvero bacani na sve strane dok su, smijući se, čvrsto držali vesla podignuta u zrak i pokušavali slušati upute te ih, kad je bilo potrebno, slijediti. Odjednom su zapovjedi postale odrješitije.

– Veslaj prema desnoj obali! Veslaj! – viknuo je Gareth. Ovo mora da je dio, pomisli Cherry, kad se treba približiti obali da se izbjegnu slapovi.

Premda se voda ovdje vidno umirila, bilo je teže nego što je mislila pa se s mukom borila protiv struje dok su svi zajedno veslali, slijedeći Garethove sve užurbanije zapovijedi, dok napokon nisu primakli splav dovoljno blizu obale da ga struja više ne nosi nizvodno.

– Svi van! – reče Gareth. Izišli su iz splavi i odvukli je na obalu, gdje im je tim od dvojice muškaraca pomogao da ga podignu na prikolicu.

Cherry im je bila zahvalna na pomoći, jer ruke i noge bile su joj kao od gume, tako da je prihvatila Danielovu ruku dok ju je izvlačio iz vode.

– Ovo je bilo genijalno – reče, udijelivši joj mokar poljubac s okusom rijeke. Ona mu se široko osmjehne.

Kad su se svi ukrcali u minibus, čija su sjedala i pod bili mokri od riječne vode, krenuli su se voziti natrag uzbrdo. Gareth, koji je sjedio naprijed, osvrnuo se i pogledao svoje četvero suputnika s kojih se cijedila voda. – Svi ste za da ovo ponovimo?

– Da! – svi povikaše uglas, nakon što su sve ograde uljudnosti potpuno i istinski popadale.

Drugi je puta bilo jednako zabavno, kao i treći, kad su Cherry i Daniel promijenili mjesta i sjeli naprijed, što je bilo još uzbudljivije, jer su se našli oči u oči s brzacima. Čak su se stigli nasmiješiti profesionalnom fotografu koji ih je dočekao na pola puta niz rijeku kako bi snimio fotografije koje je poslije nudio na prodaju. Obećan im je još jedan spust, bude li vremena, a Gareth je smatrao da bi ga taman mogli ugurati u raspored. Parovi su se vratili na svoja početna mjesta i počeli s veslanjem do, sada već dobro poznatog, prvog brzaca. Cherry je, nakon što ju je rijeka već triput bacakala i tumbala, počela osjećati umor. Bilo je napornije veslati kad je Gareth izvikivao svoje zapovijedi, ali spust niz rijeku počeo je očaravajuće kao i svaki put do sada. Voda je bila jednako odlučna u namjeri da ih odgurne nizvodno, zbaci ih s leđa.

– Veslaj lijevo! – vikne Garreth, a Cherry se malko ozlovolji zbog novoga napora. Ruke su je boljele i već joj je dozlogrdilo slušati njegove samodopadne uzvike. Uslijed tog oklijevanja, splav iznenada zahvati brza struja, a kad je podigla veslo, bila je odbačena u zrak tako da su joj ruke poskočile, a veslo u njima pogodilo Daniela ravno posred čela. Otvorila je usta da vrisne, ali od brzine koja je uslijedila sve joj se zamutilo pred 133

očima pa je jedva vidjela kako je poskočio uvis, a više čula tup udarac kad je sletio na stijenu koja je stršala s obale.

Napregnula se da vidi preko ramena, okrećući glavu na jednu pa na drugu stranu dok je splav jurila niz rijeku, očekujući ga vidjeti kako joj maše, smijući se što je ispao iz čamca. No nije se micao. Gareth je također pokušavao gledati iza sebe, tako da su se oboje borili protiv snage vode kako bi vidjeli što se događa.

– Veslaj desno – odjednom vrisne Gareth pa Jane i Paul, kojima je osmijeh zamro na usnama kad su vidjeli da jedan član njihove družine više nije u splavi, zariju vesla duboko u vodu. Cherry je Daniela počela gubiti iz vida, a kad ga je na trenutak ponovno ugledala, još je nepomično ležao na stijenama. Pokušala je ustati da ga bolje vidi.

– Sjedni na mjesto! – zaurla Gareth. Ona se lecne, potom se vrati u sjedeći položaj i stane slijediti njegove upute da čim prije doveslaju do obale.

Gareth je radiostanicom dozivao pomoć, trčeći prema stijenama.

Cherry se uspentrala iz rijeke, dvaput se pritom okliznuvši i pljusnuvši natrag u vodu. Zatim ju je Paul povukao za ruku da joj pomogne. Potrčala je uzvodno do mjesta na kojem je ležao Daniel, zbunjeno se pitajući zašto ne ustaje, a tek kad ga je izbliza vidjela, tijelo joj je okovao strah.

Ispružio se preko stjenovite obale, ležeći na boku, glave niže od ostatka tijela, dok su mu noge još mlitavo visjele u vodi. Lice mu je bilo okrenuto nizvodno, ali oči su mu bile zatvorene. Kaciga mu je bila zabačena na tjeme pa je primijetila crvenu oteklinu na njegovu čelu i užasnuto shvatila da je to ozljeda koju mu je sama nanijela nehotice ga udarivši veslom. Gareth se nagnuo nad njega i provjerio mu bilo.

– O, Bože moj, Bože moj – govorila je, penjući se po mokrim stijenama prema njemu. Kleknula je i uhvatila ga za ruku, hladnu od rijeke. – Je li mu dobro? Daniele, Daniele, reci nešto. – Lice mu je ostalo blijedo i nepomično; jedino su mu se pomicale noge, koje su se tresle i trzale na riječnim valovima.

Minibus se zaustavio uz škripu kočnica i pljuskanje blata, a iz njega su iskočila dvojica vodiča, noseći pribor za prvu pomoć. Iza njih, na obali, stajali su Paul i Jane, prekriženih ruku, s bespomoćnim izrazom lica.

– Još diše, zar ne? – bijesno je upitala, ne vjerujući u suprotno, ali svejedno je to morala izgovoriti, samo da dokine tu mogućnost.

Gareth kimne. – Moramo pozvati hitnu. – Jedan od ostalih vodiča već je bio na telefonu.

– Daniele, Daniele – zazivala je Cherry, milujući mu obraz palcem. Čvrsto mu je stegnula šake kao da će ga to prenuti iz nesvjestice. Kad nije upalilo, stisnula mu je nadlakticu.

134

– Ne miči ga – dovikne joj Gareth, a ona ga u čudu pogleda, jer ništa joj od njegovih riječi nije imalo smisla. Zvuk sirene postajao je sve glasniji i na obalu su dojurila kola hitne pomoći, naglo se zaustavila s upaljenim svjetlima, a iz kombija su iskočila dvojica bolničara, noseći nosila. Bacili su se na posao. Prevalili su Daniela oprezno na nosila, grubo upozorivši Cherry da im se skloni s sputa. S najvećim oprezom skinuli su mu kacigu i Cherry je vidjela još jednu ozljedu, crvenu, okruglu brazgotinu na njegovoj sljepoočnici. Bolničari su ga stručno odnijeli u kombi, istodobno postavljajući pitanja o onome što se dogodilo: Je li ga itko pomicao? Koliko dugo ovako leži? Tko mu je najbliži rod? Zatim su ga smjestili na ležaj, a nad njima je preletio crveni helikopter i sletio negdje iza stabala.

Trenutak prije negoli su zatvorili vrata, obratio joj se jedan od bolničara: – Vi ste mu djevojka?

Kimnula je, suviše ošamućena da bi progovorila.

– Spasilačka služba odvest će ga u Wrexham Maelor.

– To je bolnica? – upitala je, ali nisu joj odgovorili (ili su bili prezauzeti, ili je nisu čuli). Sirena se ponovno oglasila, a kombi je jurnuo uzbrdo, prema helikopteru.

Još je stajala kao skamenjena, gledajući ga kako se uzdiže u nebo. Nije znala je li to zato što nepomično stoji već jako dugo, ili je hitna pomoć bila nevjerojatno brza. No pogled na helikopter koji ga odvozi i buka propelera koja se stišava na nebu samo su naglasili tišinu na tlu.

Zadrhtala je, odjednom promrznuvši od studeni.

– Gdje je? – upitala je, misleći na bolnicu.

– Odvest ćemo te, ili nas možeš slijediti svojim automobilom – odvrati Gareth.

Odjednom se sjetila da se još mora i presvući, a pomisao na toliki gubitak vremena izazvala je u njoj dovoljno panike da se pokrene.

Potrčala je uzbrdo, koliko je noge nose.

135

Subota, 23. kolovoza

P

oslije svega, Laura taj dan nije upamtila kao svoj rođendan (premda do kraja života neće biti rođendanske proslave tijekom koje bi izostali odjeci tog divljeg užasa, osjećaja gušenja, paničnih, neodgovorenih pitanja i sveprisutne, životinjske potrebe da bude u njegovoj blizini), ali pamtit će ga po mirisu ruža. Mirisa koji je oduvijek voljela, ali koji će ubrzo steći moć da je povuče u najcrnje zakutke njezina uma. Pognuta u vrtu, blizu ograde, obrezivala je uvele cvjetove da napravi mjesta za nove pupoljke kadli je zazvonio telefon. Rastreseno se javila, još uvijek rezuckajući peteljke vrtnim škarama.

– Dobar dan. Mogu li, molim vas, razgovarati s gospođom Cavendish?

Sjećala se da je bila lagano razdražena, napola očekujući neku marketinšku službu koja se dočepala njezina broja ili zubara koji je zove ne bi li je podsjetio na redovan godišnji pregled.

– Ovdje gospođa Cavendish.

Glas na trenutak zastane, čime je zadobio njezinu nepodijeljenu pozornost.

– Gospođo Cavendish, ja sam medicinska sestra, bolničarka Hadley iz bolnice Wrexham Maelor u Walesu. Bojim se da vam moram prenijeti loše vijesti o vašemu sinu.

136

Subota, 23. kolovoza

P

utovanje do Walesa bilo je prava agonija. Svako crveno svjetlo na semaforu, svaki automobil koji je sporije vozio brzom trakom i nije se želio skloniti s puta. Svaki put kada su autokratski znakovi dopuštene brzine na autocesti upozoravali da se uspori na osamdeset, ili šezdeset kilometara na sat, nemirno bi se vrpoljila i bjesnila na suvozačkom mjestu. Privlačna, gravitacijska sila želje da bude s Danielom bila je toliko snažna da bi se njezino tijelo, kad se ne bi kretali najvećom mogućom brzinom, samo počinjalo kretati. Cijelo to vrijeme, Howard je sjedio pokraj nje, za volanom, s bolnim izrazom lica. Nazvala ga je dok je bio na terenu za golf a on se, što mu služi na čast, smjesta javio (nikada ga nije zvala bez razloga, znajući da je posve isključena iz te strane njegova života), vjerojatno zaključivši da nešto nije u redu. Dok se vozio kući, ubacila je osnovne potrepštine (četkice za zube, rezervnu odjeću za njih oboje) u putnu torbu, a zatim sjedila u naslonjaču u predvorju, ili nemirno šetala amo-tamo hodnikom. Istrčala je iz kuće čim je začula automobil koji se zaustavio pred garažom, tako da Howard nije imao vremena čak ni ugasiti motor prije negoli su ponovno izišli na ulicu.

Prvih nekoliko minuta vožnje provela je neprestano ponavljajući bolničarkine riječi, koje su bile poprilično šture: “Vaš sin je izgubio svijest nakon pada iz splavi tijekom nesretnog slučaja na splavarenju na divljim vodama.” Trenutno se nalazio “na liječničkoj obradi”, ali medicinska sestra nije znala, bolje rečeno, nije htjela ulaziti u pojedinosti o tome što se i kako dogodilo, nego ih je samo zamolila da dođu čim prije, “koliko im to odgovorna vožnja dopušta”. Kad ju je Laura pritisnula da joj otkrije više podataka, išta što bi joj pomoglo da u toj nesreći pronađe neki smisao, bolničarka Hadley uporno je ponavljala jedan te isti odgovor: “Bolje je da o tome porazgovarate s liječnikom, kad stignete.” Premda je Laura razumjela zašto se tako ponaša, u jednom ju je trenutku obuzela duboka mržnja prema bolničarki. Toliko je očajnički tražila bilo kakvo obrazloženje i utjehu.

– Bjelodano je primio udarac u glavu – reče Howard.

137

– Misliš? – upita Laura. Premda je u dubini duše i sama u to vjerovala, nikako si to nije željela priznati.

On kimne.

– Hoće li ga operirati? – Laura će drhtavim glasom.

Howard isprva ništa nije govorio, jer su oboje bih svjesni da, kako god okreneš, nije dobro. – Ništa još ne znamo – blago odvrati.

Laura primijeti da opet gleda u navigacijski uređaj pa se i sama, poput njega, zabrine zbog dužine puta. Još dva sata do odredišta, s predviđenim dolaskom u 17.07 sati. Pogledala je na sat. Za dva sata bit će 17.05 sati, što znači da će biti uz Daniela pune dvije minute ranije, pomislila je, a zatim smjesta uvidjela koliko je ta pomisao zapravo budalasta. Dva sata su dva sata; njezin sat samo malo brza. Rekli su joj da se nesreća dogodila u deset i petnaest tog jutra, što znači da će Daniel, do njihovog dolaska, provesti gotovo cijeli dan bez svoje obitelji. Ta ju je pomisao gotovo natjerala da zadrhti zbog kajanja što ga toliko zapostavlja. Što ako je čeka, treba nekoga da ga drži za ruku? Što ako njezina ili Howardova nazočnost pripomogne uspješnosti operacije? Howard, u rijetkom trenutku prisnosti, položi ruku na njezinu.

– Ima najbolju moguću njegu i dobro će se brinuti o njemu. I nazvat će. Sigurno će nazvati – naglasi, misleći na dobre ili loše vijesti. Ako se dogodi bilo što značajno.

Laura u tom trenutku primijeti da nije odjeven u odjeću za golf, što je značilo da se presvukao nakon što ga je nazvala (a to je, s obzirom na hitnju, bilo teško povjerovati), ili uopće i nije bio na golfu. Ništa nije odvratila, samo ga je stegnula za palac da potvrdi kako je čula njegove riječi.

Uveli su ih u malenu sobu za konzultacije, za koju je Laura osjećala da su u njoj mnogi ljudi primili loše vijesti, ili su morali donijeti teške odluke, a možda su neki, s vremena na vrijeme, čuli nešto radosno. Ta soba kao da je nosila teško breme. Ona i Howard zurili su u zidove, plakate o čuvanju zdravlja, telefonskim linijama za pomoć i, na njihovo iznenađenje, vazu sa svježim cvijećem na stolu. U tišini su čekali da dođe liječnik i razgovara s njima, iscrpivši ono malo znanja koje su do sada prikupili.

Cherry nije bilo ni traga.

Vrata se otvore, a Laura se prene. U sobu uđe dvoje liječnika. Laura brže-bolje odmjeri lice žene koja je ušla prva, blage, bistre Azijatkinje, pokušavši iz njezina pogleda pogoditi kakvu joj vijest donosi.

– Gospodine i gospođo Cavendish – reče liječnica, pokazavši na stolice. – Hvala vam što ste stigli u ovako kratkom roku.

Odbili su sjesti. – Gdje je? Možemo li ga vidjeti? – upita Laura.

138

– Vrlo brzo, razumije se. Znam da ste krajnje nestrpljivi. – Ponovno je pokazala stolice pa su napokon sjeli, a za njima i liječnici.

– Ja sam doktorica Raina, neurokirurginja, a ovo je doktor Kennedy, anesteziolog. – Pokazala je naočitog, riđokosog muškarca koji joj je sjeo slijeva i nasmiješio se Lauri. – Skrbimo o vašem sinu otkako je kasno prijepodne dovezen u bolnicu. Daniel je jutros pretrpio ozljedu glave tijekom splavarenja na divljim vodama što je, kako pokazuju nalazi, dovelo do subduralnog hematoma, odnosno krvarenja mozga. Smjesta smo ga odveli u operacijsku salu i uspješno kirurškim putem uklonili višak tekućine.

Laura se s velikom mukom pokušavala usredotočiti, ali hvatala ju je vrtoglavica pri spomenu određenih riječi, poput “krvarenje”, “smjesta” i “uspješno”. Pokušavala je dokučiti značenje, razumjeti ozbiljnost onoga što joj govore kako bi uspjela doći do stanja u kojem više ne mora pretpostavljati ono najgore.

– Sada se oporavlja na intenzivnoj njezi...

– Znači, dobro mu je? – ispali Laura.

Doktorica Raina blago se osmjehne. – Operacija je bila uspješna.

Stanje mu je stabilno i sada mu samo moramo dati vremena da se oporavi. Kako bismo mu u tome pomogli, držimo ga pod anestezijom kako bi njegovu mozgu dali bolju priliku za iscjeljenje.

– Iscjeljenje? Znači da je... oštećen?

– Mislila sam na činjenicu da je zadobio jak udarac i da je podvrgnut operativnom zahvatu. Što se tiče oštećenja mozga, snimke ne pokazuju da je do njega došlo.

Zamalo je zaplakala od olakšanja. – Smijem li ga vidjeti?

– Da, naravno. Sada ćemo odvesti vas i vašega muža do njegove sobe.

Upamtite, neće biti budan i izgledat će malčice drukčije nego kada ste ga zadnji puta vidjeli. Morali smo mu obrijati dio glave da dovršimo kirurški zahvat i bit će prikopčan na mnoge instrumente, kojima motrimo njegovo stanje dok se oporavlja. Također je na uređaju za potpomognuto disanje.

– Znači, ne diše?

– Ne diše bez pomoći. Držat ćemo ga ovako nekoliko dana, a zatim ga postupno skinuti s uređaja.

Odjednom se ono što se Lauri činilo kao stravično, ali ipak podnošljivo, pretvorilo u nešto mnogo gore od toga. Riđokosi se liječnik nagnuo u stolici. – Nije u stanju samostalno disati zato što je pod tako dubokom anestezijom. A anestezija mora biti tako jaka da bi se mozak uspješno odmorio.

– Imate li kakvih pitanja prije negoli vas odvedemo do njegove postelje?

139

Laura je tupo gledala pred sebe pa je Howard uhvati za ruku. – U ovom trenutku, nemamo. Samo bismo željeli vidjeti sina.

Doktorica Raina se nasmiješi. – Odmah ću vas odvesti k njemu.

Pošli su za njom do odjela u kojem su prezauzete sestre veselo ćaskale stručno obavljajući svoje poslove, sve je bilo suviše živahno, suviše normalno za ovako ozbiljnu situaciju. Predstavih su ih Danielovoj bolničarki, ženi koja ih je primila s tihom, staloženom samouvjerenošću, kao da se s ozbiljnim ozljedama glave voljenih osoba susretala svaki dan, što je, dakako, doista bio slučaj.

Laura je stisnula zube prije negoli je bolničarka razgrnula bijelu zavjesu paravana koji je odvajao Daniela od ostalih kreveta u prostoriji. Čula je ritmičko pištanje koje je nagoviještalo nazočnost njezina sina i znala je da će prizor biti težak, ali kad ga je vidjela, osjetila je kao da ju je netko betonskim blokom pogodio u grudi. Okruživali su ga strojevi čije su žice i cijevi ulazile u njegovo tijelo poput vanzemaljskih parazita. Bilo je teško vidjeti što je njegovo tijelo, a što uređaj – bih su jedinstvena masa mesa i plastike. Jedna strana njegove glave bila je obrijana, a gola koža bijela poput leša. Lice mu je bilo blijedo, gotovo sivkaste boje, natečeno kao da ga je netko istukao, samo bez modrica. Uređaj za potpomognuto disanje bio mu je uguran u usta, zbog čega mu je jezik groteskno stršao. Plastika i trake kojima je uređaj bio pričvršćen urezale su mu duboke crte u obraze. Na čelu mu je bila crvena oteklina. Nepomično je ležao zatvorenih očiju, a nakon nekoliko trenutaka šokiranog oklijevanja, Laura mu pritrči i oprezno ga uhvati za mlitavu ruku, dodirnuvši ga kao da je krhko nedonošče. Pokušala je progovoriti, izgovoriti njegovo ime i dati mu do znanja da je pokraj njega, utješiti ga, ali glas joj je pukao pa je morala zašutjeti, ne želeći da vidi kako gubi pribranost. Samo je pustila da joj se nijeme suze slijevaju niz obraze.

– Čuje li nas? – upita Howard bolničarku.

– Nemamo nikakvih razloga zbog kojih bi smo vjerovali da ne čuje – reče bolničarka. – Štoviše, potičemo vas da mu pričate, da ga tješite, premda vam ne može odgovoriti.

– Dobro sam sada. Dobro sam – reče Laura, duboko dišući. Privukla je stolicu ne ispuštajući Danielovu ruku iz svoje. Sjela je netremice ga gledajući.

Howard dohvati stolicu s druge strane kreveta.

– Ostavit ću vas neko vrijeme nasamo s njim – reče bolničarka i povuče zavjesu na metalnim prstenima oko kreveta dok nisu bih posve okruženi, kao da je sve troje zarobljeno u bijelom, pištavom mjehuru.

140

Nakon nekoliko sekundi, Laura začuje neko prigušeno stenjanje i, podigavši pogled, primijeti da Howard plače, stegnute šake pritisnute na usta u pokušaju da prikrije zvuk. Odmahnuo je glavom i pritisnuo oči palcem i kažiprstom da otre iz njih suze. Posljednji puta ga je vidjela da plače one noći kad se Daniel rodio. Napokon je došao na svijet u šest ujutro, nakon dvadeset četiri sata iscrpljujućeg poroda, koji se zakomplicirao kad je Danielov puls dramatično opao, što je urodilo hitnim carskim rezom.

Ležala je iscrpljena, ošamućena, a Howard, koji je sjedio na stolici pokraj kreveta, privio je sićušnog Daniela u naručje i suze su mu odjednom potekle niz lice. – Žao mi je – rekao je i, kao da ih se stidi, bržebolje otro s lica, ali i dalje su nadirale. – Mislio sam... mislio sam da ćeš umrijeti... ti ili on...

Laura je znala na što misli. To se nije smjelo ponoviti.

– Mir. Sada smo dobro – rekla je, a to je bio trenutak bliskosti, kada su sve troje bili jedno, a Howard iskreniji nego ikada. Bio je to Howard koga je samo ona poznavala i znala je da joj to nitko ne može oduzeti.

– Samo sam presretan – uspio je protisnuti kroz suze, a ona se nasmiješila, prepuna ljubavi koju je prema njemu osjećala.

– Jesi li dobro? – tiho ga sada upita s druge strane postelje.

Kimnuo je. – Žao mi je.

Poželjela je da mu i ovoga puta može reći kako će sve biti u redu.

Bolničarka se vratila i počela provjeravati Danielove bočice s infuzijom dok ju je Laura nijemo gledala. Bilo im je rečeno da je bolničarka u svakom trenutku bila uz njega, na čemu su joj bili zahvalni. Nakon nekoliko trenutaka, Laura se okrenula prema Danielu i počela mu prepričavati što je sve jučer radila. Isprva joj je bilo nelagodno, jer nije još navikla na pištanje uređaja, njegove nečujne odgovore. Kad bi posustala, Howard bi nastavio, a nakon nekog vremena postigli su dobar ritam. Poslije nekoliko sati veselog trućanja besmislica, počeli su osjećati umor. U tom je trenutku druga bolničarka nenametljivo razgrnula zavjesu i izgovorila ono za što se Laura nadala da će prije ili poslije čuti: – Došla je djevojka koja bi željela posjetiti Daniela. Cherry?

Laura se ukoči. – Ne – odrješito će. – Ne želim je u blizini.

Howard je pogleda, ali Laura se nije pokolebala. – Idem razgovarati s njom – rekao je.

– Reci joj neka nam vrati njegove stvari.

Howard kimne i udalji se od kreveta. Laura čvršće stegne sinovu ruku i u sebi se zakune da će uz njega ostati cijelu noć i cijeli sutrašnji dan, ako će tako uspjeti zadržati Cherry podalje od njega. Znala je da je to neizvedivo, ali ipak je, kao najbliži rod, mogla spriječiti Cherry da ga 141

posjećuje. Izgarala je od dubokog, emotivnog bijesa kad god bi na nju pomislila, sjetila se njezine glupe, bijedne borbe za prevlast i toga kako je, u želji da osvoji bod protiv Laure, na kraju strpala njezina sina u bolnicu. Željela je čuti što se dogodilo, ali nije mogla podnijeti pomisao da bude u njezinoj blizini. Kad god bi zamislila Cherryno lice, obuzeo bi je takav zasljepljujući bijes da bi joj se pomutio razum i znala je da će, nađu li se u istoj prostoriji, izgubiti samokontrolu. Howard će već sve doznati.

142

Subota, 23. kolovoza

V

rijeme na čudne načine pojačava tjeskobu. Cherry je sjedila u bolničkom kafiću, ispijajući treću šalicu kave. Povremeno bi podigla pogled prema satu i zatitrala od sreće svaki put kad bi vidjela da je prošao poveći komad vremena, blok veći od pet minuta. Pobjegla je ovamo dolje u vrijeme kad je procijenila da bi Laura i Howard mogli stići, kako bi dobro razmislila što da im kaže prije negoli se vrati na Danielov odjel. Dan je bio dug i pretvorio se u pravi košmar. Kad je izišla iz svlačionice, pred zgradom ju je dočekala policija. Bila je to, navodno, rutinska procedura kad god bi netko pozvao hitnu pomoć zbog nezgode.

Gareth je već razgovarao s njima pa je promrzla od straha. Daniela je veslom udarila po glavi nenamjerno, nesretnim slučajem. No nije ga to izbacilo sa splavi, nego valovi. Rijeka je bjelodano bila suviše nabujala, suviše opasna za splavarenje. Obuzeo ju je bijes prema nadmenom Garethu i njegovim “šalama” koje je sipao svisoka.

Odvezla je Danielov automobil do bolnice, a slijedila ju je policija. Kad je stigla, bolničko osoblje obavijestilo ju je da je Daniel smjesta odveden u operacijsku salu, ali nisu joj željeli reći zašto niti joj dati ikakve pojedinosti, zbog čega se samo još više zabrinula. Više nije imala izgovora, nego je morala dati izjavu policiji. Iznijela im je svoje viđenje događaja, plačući dok je prepričavala nesreću. A zatim je i to bilo gotovo.

Pitali su trebaju li nekoga nazvati, pozvati nekog prijatelja da sjedi s njom, ali odbila je, a nakon što ih je uvjerila da je dobro, otišli su, napomenuvši da će joj se ponovno javiti.

Cherry je sada ostala slobodna sa svojim mislima. Dopustila je da na površinu ispliva potisnut osjećaj krivnje kako bi ga proučila i zaključila je li opravdan. Bilo joj je jasno da je morala veslati kad joj je Gareth to naložio, ali u tom trenutku jednostavno nije imala volje ni snage za to. To je vjerojatno imalo utjecaja na smjer kojim je splav krenula, skrenula u dio gdje su brzaci posebno žestoki, što je vjerojatno uzrokovalo da njezino veslo poleti u zrak i udari Daniela. Možda mu je to poremetilo ravnotežu, tako da se nije uspio zadržati u splavi kad ih je zapljusnuo val 143

pa je zato bio izbačen sa splavi. Možda mu je tim udarcem veslom pomaknula kacigu pa mu je glava bila nezaštićena u tom kobnom trenutku kada je udario o stijenu. Možda. No sve su to bile pretpostavke, uvjeravala je samu sebe. Nitko nije mogao znati je li njezina apatija započela taj niz događaja, je li ta jedna slučajnost uistinu vodila do druge. Ništa se od toga nije moglo dokazati. Usto, ništa od toga nije spomenula policiji. Pitali su je što zna o udarcu u čelo, a ona im je, iskreno žaleći i plačući, rekla da joj je veslo odskočilo uvis i da ga nije mogla kontrolirati. Sami su joj potvrdili da mu je kaciga spala s glave, ali to se moglo dogoditi i pri padu na stijene, a ne pri udarcu koji mu je zadala. Potajno je odahnula što je nisu mogli okriviti za nesreću.

Pomislila je na sirotog Danijela kako leži bespomoćan na stijenama i cijelim se srcem kajala što nije učinila što joj je bilo rečeno, veslala kad je trebalo veslati, jer u tom bi slučaju sada vjerojatno bili kod kuće, u njegovu stanu u Londonu, zajedno kuhajući večeru.

Otišla je na recepciju, provjeriti ima li novih vijesti o njegovu stanju.

Odahnula je kad je čula da je operacija protekla u redu i da se dobro oporavlja. Rekli su joj da će je prvo obići liječnik i popričati s njom, a zatim će moći vidjeti i Danijela. U međuvremenu su liječnici pozvali Lauru i Howarda, koji su smjesta krenuli na put. Cherry je pažljivo isplanirala poslijepodne. Provest će četrdeset pet minuta s Danielom, a zatim se vratiti u kafić i pustiti da njegovi roditelji provedu neko vrijeme nasamo s njim.

Kad ga je prvi put vidjela, ostala je potresena njegovim izgledom, činjenicom da je iznenada postao tako ranjiv i nezaštićen. To ju je uzrujalo više negoli je očekivala, što je samo naglasilo činjenicu koliko je bila zaljubljena u njega.

Cherry je popila kavu. Ovdje je provela toliko vremena da je već “upoznala” neke od ostalih koji su također čekali. Bio je tu mladi bračni par. Žena je bila u zadnjim mjesecima trudnoće i djelovala je posve iscrpljeno. On nije skidao uzbuđen izraz s lica i svako bi joj malo palcem protrljao leđa. A zatim je ovdje bila i žena u kasnoj srednjoj dobi, lijepo odjevena u bež kaput, s jantarnožutim, svilenim šalom. Bila je sama, no to joj na neki način nikako nije pristajalo. Djelovala je kao žena koja se nikada ne odvaja od supruga. Cherry je primijetila prsten i pitala se nije li možda upravo njemu došla u posjet. Svi su bili ovdje dugo koliko i ona pa su svi osjećali neku suboračku kolegijalnost, a premda je svatko došao iz drugih razloga, bili su ujedinjeni nasušnom potrebom da provode vrijeme u bolnici. Pogled joj se susreo s pogledom trudnice kad je njezin odani suprug otišao po još kave. Uzdahnula je i zavalila se u stolicu, gladeći rukama svoj nabrekli trbuh. Sredovječna je žena grijala prste 144

stežući toplu šalicu čaja. Obje su se nasmiješile. Cherry nemirno ustane.

Došlo je vrijeme da se vrati na odjel.

Kad je prišla recepciji, bolničarka je podigla pogled i rekla joj da su Danielovi roditelji s njim pa ih mora obavijestiti o njezinu dolasku. Kad je nestala iza vrata odjela, Cherry je pokušala zamisliti razgovor koji se ondje odvijao. Premda nije bila iznenađena, ipak ju je uznemirila činjenica da je Howard došao sam.

– Dobar dan, Cherry.

– Mogu li ga vidjeti?

Položio joj je ruku na rame i odveo je na drugu stranu. – Ne odmah.

Dođi sa mnom, da popijemo kavu.

Vratili su se na mjesto s kojeg je otišla prije pet minuta, ali nekim čudom su u tom kratkom vremenu dok je nije bilo, svi njezini suborci već otišli. To je Cherry nekako pogodilo. Osjetila se napuštenom, što je samo pojačalo njezinu uznemirenost. Pijuckala je svoju četvrtu šalicu kave i, osjećajući se kao dijete koje čeka ukor strogog ravnatelja, čekala Howarda da progovori.

– Kako se osjećaš?

Bio je dobar znak, to što se raspituje za njezino zdravlje. Dobila je dojam da su na istoj strani. – Dobro sam. Sa mnom je sve u redu, samo sam još potresena. Ne brinem se za sebe, nego za Daniela.

– Svi smo zabrinuti.

Kimnula je, a nedavni joj se optimizam smjesta raspline.

– Što se, jutros, zapravo dogodilo?

Cherry je Howardu ponovila istu priču koju je tog jutra ispričala policiji. Ponovno je zaplakala spomenuvši veslo koje ga je udarilo u glavu.

Nije voljela pripovijedati taj dio, jer se osjećala nekako inkriminirano. U razgovoru se pobrinula da bude posve jasno kako taj udarac nije izazvao ozlijedu zbog koje je operiran. Na kraju je očekivala pitanja, ali Howard je samo miješao svoju kavu, što ju je ispunjalo nelagodom. Je li joj povjerovao? Nije ga to mogla pitati, jer bi to pitanje moglo upućivati da laže.

Pogledao ju je. – Imaš li njegovu torbu, njegove stvari?

Cherry je na njih posve zaboravila. Užurbano ih je zgrabila iz ormarića u centru za splavarenje i spremila ih na sigurno, u zajedničku putnu torbu, osjetivši ponos što ih toliko odgovorno čuva. Pretpostavila je da će ostati kod nje pa joj je bilo čudno što ih mora predati. Oklijevala je, ali Howard ju je ustrajno nastavio gledati pa je ispod stola izvukla torbu koju je cijelog dana nosila sa sobom.

– Unutra su moje i njegove stvari...

– Slobodno zadrži torbu.

145

Izvadila je Danielove osobne stvari i predala ih Howardu preko stola.

Prihvatio ih je i stavio na stolicu pokraj sebe.

– Moram pronaći nekakav smještaj. Bolničarke mi kažu da će u bolnici provesti barem nekoliko dana.

– Sumnjam da će ti Laura dopustiti da ga vidiš. Barem neko vrijeme.

Ošamućeno ga je pogledala, zatečena. – Ne može me spriječiti.

– Bojim se da može... Odnosno, možemo. Kao najbliži srodnici.

Bila je duboko povrijeđena. – Zar i vi?

– Moja je supruga već i ovako krajnje uzrujana zbog svega. Umanjim li joj razloge za stres, pomoći ću Danielu da se brže oporavi.

– A što je sa mnom?

– Sve je to samo privremeno. Dok ne prebrodi ovo najgore.

Cherry plane od bijesa. – Ona, čini se, ne razumije koliko ga volim.

On se na trenutak zagleda u nju. – Jesi li namjerno rezervirala ovaj vikend da bi napakostila mojoj supruzi?

Ona obori pogled u pod.

– Jer ako jesi, onda se ne može reći da ga baš tako mnogo voliš, zar ne?

Ostala je tupo sjediti, a on je ustao.

– Odvest ćeš Danielov automobil natrag u London?

Ona slegne ramenima. – Pretpostavljam.

– Vozi oprezno – blago joj reče.

Gledala ga je kako odlazi, noseći Danielove stvari pod ramenom: njegovu odjeću, novčanik, mobitel, ključeve stana. Bila je posve izbačena iz igre.

146

Srijeda, 27. kolovoza

P

o ovim nalazima vjerujemo da dolazi svijesti – reče doktorica Raina.

Pričekala je da ove nove vijesti postignu učinak. Ponovno su sjedili u sobi za konzultacije. Bilo je rano ujutro i sunce je sijalo kroz prozor, tako da su zrnca prašine plesala na svjetlu. Doktorica Raina bila je suosjećajna ali profesionalna, prenoseći im informacije bez ustezanja. Laura i Howard bili su iscrpljeni i uplašeni. Laura je provela tri dana uz Danielovo uzglavlje, a sinoć su mu liječnici prestali davati anesteziju.

Trebao se vratiti svijesti tijekom proteklih dvanaest sati.

– Onda, zašto se nije probudio? – Laurin je glas zvučao prigušeno, stegnuto.

– Još ne znamo. Ujutro ćemo početi s pretragama. Ponovno ćemo mu snimiti mozak, a napravit ćemo i EEG, kao i druge pretrage. – Koliko će dugo trebati da...

– Imat ćemo nalaze poslijepodne, ali moram vas upozoriti da možda nećemo dobiti odgovore kojima se nadamo – blago ih izvijesti doktorica Raina. – Mozak je jako zamršen organ i ponekad zna potrajati dok ne doznamo što zapravo priječi pacijentu povratak iz kome. Poneki se oporave prije negoli uopće doznamo.

– Možete li mi reći... znate li koliko će dugo ostati ovakav? – Laura osjeti kako je Howard blago položio ruku na njezinu.

– Bojim se da ne mogu. Jednostavno ne znamo. Dobra je vijest to da samostalno diše pa smo ga skinuli s uređaja.

Laura kimne, ali nije se mogla oteti dojmu da je riječ samo o utješnoj vijesti. Sitnici za koju se može uhvatiti dok se nad njom prijeteći viju golemi i mračni problemi.

Doktorici Raini zapišti mobitel pa pogleda u njega. Bilo je jasno da je potrebna drugdje. Mogli su je još zadržati, ali uvidjeli su da se više i nema bogzna što reći.

– Doktorice, hoćete li nas redovno izvještavati? – upita Howard.

147

– Naravno da hoću. Čim dobijem bilo kakve vijesti, javit ću vam.

Smijem li vam predložiti da se nekoliko sati odmorite? Promijenite malo okoliš?

Howard je kimnuo samo da prekine tu temu, ali ni Howard ni Laura nisu znali kamo bi drugdje otišli. Ovdje su bih samo zbog Daniela.

– Daniele, sada je vrijeme da se probudiš – reče Laura, nagnuvši se nad njegovu postelju, držeći ga za ruku i motreći mu lice u potrazi za tragovima svijesti. – Otvori oči.

Ležao je nepomično, a uređaj je pištao u nekom mukotrpnom ritmu.

– Možeš li pomaknuti prste? Noge? – upitala je, ali nije dobila odgovor. – Samo mrvicu... Možeš ti to, Daniele – reče, postajući iz časa u čas sve očajnija. Odlučno je privukla stolicu, čvrsto mu stegnula prste, vjerojatno pregrubo, ali samo je željela nekako doprijeti do njega. Željela je bilo kakav pokret, bilo kakav zvuk, samo nešto što bi joj dalo do znanja da je ovdje, da se trudi.

– Molim te – preklinjala je prepuklim glasom dok su joj se tihe, mahnite suze kotrljale niz obraze.

Ni sutradan se ništa nije promijenilo. Pretrage nisu bacile novo svjetlo na razloge zbog kojih se Daniel još nije vratio svijesti, nego je samo ležao bez glasa, zatvorenih očiju, dlanova ispruženih na plahti. Isto je bilo i idućega dana, kao i dan poslije. Laura se već počela raspitivati, zvati prijatelje svojih prijateljica, pretraživala internet, da bi doznala da jedan od najvećih stručnjaka u zemlji radi u londonskoj bolnici Chelsea & Westminster. Nakon razgovora s doktoricom Rainom, postalo je jasno da mogu zatražiti Danielov premještaj, što je u kratkom roku i bilo ostvareno. Laura se nadala da će premještaj u njemu izazvati nekakvu promjenu, ali ostala je razočarana. Nova liječnica rekla je isto: da je nemoguće predvidjeti kada će se probuditi iz kome. Sve joj je više postajalo jasno da se ovo stanje može nastaviti tjednima, čak i mjesecima, a ta ju je spoznaja bacila u vihor strepnje i užasa koja je prijetila posve izmaknuti kontroli. Podsjećala je samu sebe na to da mora ostati pozitivna. Ta se riječ već pohabala od prečeste uporabe, ali nizašto se drugo nije mogla uhvatiti. Život njezina sina spao je na niz floskula. Živi dan po dan. Samo budi tu za njega. Budi pozitivna.

Nakon deset dana, život joj je pokucao na vrata. Howard se morao vratiti u ured i nazočiti hitnim sastancima. Njezina osobna asistentica oprezno joj je ostavila poruku u kojoj je napisala da joj mora prenijeti važne vijesti, čim Laura na to bude spremna. Mora da su doista bile važne, u protivnom je zasigurno ne bi gnjavila.

148

Upali su u rutinu. Ujutro bi odlazila u ured a poslijepodne radila od kuće, posjećujući Daniela najmanje dva sata svakoga dana. Howard bi ga obilazio navečer, vraćajući se s posla. Laura je odlučila dopustiti i Cherry da ga posjećuje. Bila je spremna poduzeti sve što bi pomoglo Danielu da se prene iz kome. Bude li Cherry razgovarala s njim, možda njezin glas pokrene nešto u Danielovu mozgu, nešto što će ga vratiti njoj. Bilo joj je dopušteno dolaziti rano uvečer dva puta tjedno, utorkom i četvrtkom.

Laura je dala stroge upute da je to jedino doba u koje smije dolaziti i da mora otići prije osam sati, kada je obično dolazio Howard. Pitajući se poštuju li bolničarke njezina pravila, jednom je o tome popričala s Howardom, koji joj je potvrdio da je nijednom nije susreo.

Lauru su pri povratku kući dočekale loše vijesti: ITV nije želio otkupiti drugu sezonu njezine dramske serije jer je gledanost i dalje bila u padu te je stoga, nažalost, nije bilo isplativo nastaviti. No polagali su “velike nade” u novu kriminalističku seriju i nestrpljivo su čekali scenarij. U međuvremenu, trebala bi nastaviti isplaćivati plaće zaposlenicima. Bila je na rubu toga da nazove Howarda i potraži njegov savjet, ali zastala je s mobitelom u ruci. Poslije trenutka bliskosti, izazvane sinovom nesrećom, ponovno su se udaljili jedno od drugoga. I jedno i drugo vraćali bi se iz bolnice s malo toga što bi se moglo podijeliti, jer nijedno nije imalo volje prepričavati o čemu su razgovarali s Danielom. Toliko su dugo bili odvojeni da su vodili posve različite živote. Kad bi Howard odlučio razgovarati o svom životu s Laurom, morao bi početi gotovo ispočetka, a isto je bilo i s njom.

Laura se nikako nije mogla pomiriti s činjenicom da Daniel leži u bolničkoj postelji i stegnulo bi je oko srca svaki puta kad bi ga vidjela.

Pričala mu je vedro i živahno, nakon što je mnogo pročitala o komi u knjigama i na internetu, a nije davala mira ni poznanicima njezinih prijateljica koji su radili kao neurokirurzi. Čitala je svjedočenja o pacijentima koji su nakon oporavka znali ponoviti cijele rečenice koje im je netko izgovorio dok su bili u najcrnjem mraku. Njegovo je buđenje bilo samo pitanje vremena. Tako su barem tvrdili liječnici.

Godina je bila na izmaku i Isabella je priredila svoj tradicionalni božićni domjenak, s božićnim pjesmama oko klavira, mnogo šampanjca i kuhanoga vina. Otkako je Daniel doživio nesreću, pokazala se sjajnom prijateljicom i bila je na raspolaganju svaki put kada je Laura poželjela s nekim razgovarati, nudeći riječi utjehe i rupčiće za brisanje suza. Znala je da će Božić za Lauru biti teško doba i rekla joj da razumije ako ne želi doći, ali Laura je smatrala da je važno održavati život koliko god je moguće normalnim, premda se svakoga jutra budila s teškom boli u grudima. Kad je, međutim, stigla na zabavu, osjećala se poput tuđinca.

Alkohol je nije privlačio i nikako se nije mogla prepustiti prazničnom 149

raspoloženju. Usto, osjećala je da se ljudi prema njoj čudno ponašaju, ne znajući kako bi razgovarali o Danielu, tako da ga većina nije ni spominjala, osim kad bi joj rekli nešto kao: “Reci mu da ga volimo”, što su izgovarali s bolnim, fatalističkim izrazom lica koji joj je djelovao tako mračno i pesimistično da ju je hvatao bijes. Još je živ, najradije bi im vrisnula u lice. Još je tu, još je dio mene. Još nije mrtav, prokleti bili, mrmljala je sebi u bradu. Nakon nekoliko sati koji su se vukli kao bez kraja, kradomice je otišla kući. Zatim je stigao i sam Božić. Ona i Howard proveli su ga s Danielom, na odsjeku za dugotrajno liječenje, posebnim domom za nemoćne u koji je premješten. Utješilo ju je što je s njim, što se pobrinula da ne bude sam.

Kad je osvanula nova godina, činila se siva i otužna. Svakog ju je dana obuzimao strah, najčešće dok bi činila sasvim obične stvari: oblačila čarape, zaključavala ulazna vrata. Kada? Kada? Ponekad bi glasno izvikivala to pitanje kad je znala da nitko ne čuje, tu riječ koja bi se rasplinula u dim čim bi izišla iz njezina grla, ne ostavljajući traga ni odgovora. Kada će se oporaviti? Čekanje se pretvorilo u mučenje. Zurila je u crni bezdan neznane dubine, ali uz nadljudske je napore ostala nepokolebljiva. Nikada se neće predati.

150

Četvrtak, 12. veljače

O

d nesreće je prošlo već punih pet mjeseci. Počeli su se pojavljivati sitni vjesnici proljeća. U Hyde Parku niknule su visibabe, šćućurivši se uz korijenje stabala. London, zbog silnih ljudi i zgrada, ima vlastitu mikroklimu pa je glave promolilo i nekoliko šafrana, poput ljubičastih i žutih točkica. Laura je sjedila na stražnjem sjedalu taksija, vraćajući se s popodnevnog sastanka. Sunce se kasno pojavilo pa je prvi put od kolovoza temperatura prešla deset stupnjeva celzijusa. Obuzela ju je čežnja da iziđe, osjeti vjetar na licu pa je pokucala na staklenu pregradu koja ju je dijelila od vozača.

Izašavši iz taksija, znala je da je dobro odlučila. Sunce je bilo toliko ugodno, a primijetila je i nešto što nije vidjela danima: sjene na asfaltu.

Toliko ih dugo nije bilo da su se doimale pomalo čudno, kao neka iznenadna novotarija. To joj je poboljšalo raspoloženje, koje je već nekoliko mjeseci bilo okamenjeno u potištenosti. Sastanak s ITV-om prošao je sjajno. Pročitali su scenarij za kriminalističku seriju i oduševili se. Štoviše, toliko su zagrizli za projekt da su čim prije željeli vidjeti završnu verziju. Pod pretpostavkom da će se scenarist baciti na posao i uspješno unijeti sve izmjene o kojima su danas raspravljali, Laura je pretpostavljala da će dobiti zeleno svjetlo.

Sunce i svjež zrak donijeli su joj mnogo dobra, ali Laurina glavobolja nikako nije popuštala, čak je prijetila eruptirati u pravu migrenu.

Migrene je nikada prije Danielove nesreće nisu mučile, ali sada je dobivala napadaje najmanje jednom mjesečno. Prekopala je torbicu u potrazi za tabletama koje je uvijek nosila sa sobom, ali paketić je bio prazan. Znajući da će je migrena, ako je uhvati, posve onesposobiti, zastala je u ljekarni kupiti nove. Čekala u je u redu pred ljekarničkom blagajnom, usredotočeno pretražujući police iza ljekarnice dok nije pronašla ono što traži. Kad je došla na red, djevojka ispred nje okrenula se da ode. Bila je to Cherry.

Nije je srela mjesecima, stoga je bila šokirana što je vidi, a najviše zbog njezina izgleda. Izgubila je na težini i postala blijeda, s ljubičastim 151

kolobarima oko očiju, a onaj unutarnji sjaj koji je primijetila kad ju je prvi puta ugledala, onoga dana kad je provirila kroz izlog agencije za prodaju nekretnina, taj sjaj je nestao.

Cherry se prva pribrala. – Dobar dan, Laura.

– Zdravo, Cherry.

Obje su samo stajale, povezane istim čovjekom, ali nesigurne u vlastiti odnos.

– Mislim da je vrijeme da nas dvije malo popričamo, zar ne? – reče Laura.

Otišle su u kafić na glavnoj ulici, bezlično mjesto s mnogo ljudi. Čim su pronašli svoje mjesto u redu, Laura je zažalila što je pozvala Cherry sa sobom. Što ima pričati s njom? Ni najmanje joj se nije dopadala, ali ipak je željela doznati o njezinim posjetima Danielu. Razgovarat će s njom samo onoliko koliko je potrebno da zadovolji znatiželju. Pretpostavljala je da niti na njezino društvo ne reagira, jednako kao ni na njezino i Howardovo. Nakon toga, ispričat će se i otići.

Pronašle su stol koji je bio prekriven zrncima šećera pa ih je Laura obrisala papirnatim ubrusom prije negoli su sjele. Cherry bjelodano nije bila raspoložena da započne razgovor dok je kroz prozor gledala ljude kako prolaze. Laura se na trenutak zamislila.

– Zar ne bi trebala biti na poslu? – Pitanje je zazvučalo grublje negoli je željela. Zvučalo je kao optužba.

Cherry je oštro pogleda, a zatim, ne žureći, otpije gutljaj čaja. – Imam slobodan dan. Radim subotom.

Pokajavši se, Laura uvidi još nešto. – No ipak danas viđaš Daniela. Četvrtak je.

– Da. – Znači, dolaziš u London samo zbog njega.

To je dvostruko uzrujalo Cherry: kao prvo, Tooting je u Londonu, premda dalje od centra, a kao drugo, razumije se da je dolazila zbog njega. – Da, Laura. On mi je dečko.

Ponovno je zavladala tišina, a Cherry se zagledala kroz prozor.

– Kako ti se čine ti... posjeti? – upita Laura.

Cherry slegne ramenima. – Bojim se da mu dosađujem pričama o prodaji nekretnina.

– Misliš li da te čuje?

– Ne znam, Ponekad.

Laura brzo upita: – Zašto? Daje li kakve znakove?

152

– Ne. Hoću reći, ne želim ti davati lažne nade. To je samo moj dojam.

On je suviše poseban, suviše zainteresiran za život, za ljude, da ne bi slušao. – Oči su joj postale staklaste od suza pa ih je brzo otrla iz očiju. – Ne znaju kada će se probuditi, zar ne?

– Ne znaju.

– Nedostaje mi. – Glas joj je bio toliko sitan, toliko izgubljen da je Lauri, barem na djelić trenutka, prepuklo srce.

Cherry se pribere. – Oprosti. Znam da i tebi nedostaje. Pognula je glavu, igrajući se čajnom žličicom, a zatim ponovno podigne pogled. – Također mi je žao što sam ga odvela na splavarenje i to još na tvoj vikend. Kad bih barem mogla vratiti vrijeme... – Odjednom je počela glasno, napadno jecati, dok ju je Laura užasnuto gledala. Kad su ostali gosti u počeli pogledavati prema njima, dograbila je papirnati ubrus i tutnula ga Cherry u ruku.

– Evo. Obriši oči.

– Žao mi je. Stvarno mi je žao... – No ipak je uspjela osušiti suze.

Laura primijeti da je Cherry sada još u lošijem stanju nego prije. – Ponekad – nastavi Cherry – ponekad mi se čini da se raspadam, komad po komad, na sastavne dijelove koji padaju na pod oko mene. – Pokušala se nasmiješiti.

Laura je odmjeri. Nije znala što da misli o ovoj novoj, pokajničkoj, ožalošćenoj Cherry. Nije joj vjerovala. Ovo je bila djevojka koja je lažima i manipulacijama prokrčila put u njihove živote. Bacila se u bazen i insinuirala da ju je Laura gurnula; namjerno uništila njezin rođendanski vikend i odvela njezina sina na izlet zbog kojega je već pet mjeseci u bolničkom krevetu. No ipak, doista se doimalo da je izvan sebe od brige.

Možda, na kraju, ipak ima savjest.

– Možda bi trebala otići kući.

– Ne mogu. Moram čekati do šest.

Mislila je na vrijeme kad je Laura dopustila Cherry da posjećuje Daniela.

– Slušaj, sigurna sam da ti neće zamjeriti ako se danas ne pojaviš.

Howard će ga ionako poslije obići.

– Ne mogu... moram...

– Bit ću iskrena s tobom, Cherry... Izgledaš strašno. Idi kući, napuni kadu, odmori se. Štoviše, zašto ne uzmeš nešto vremena za sebe? Kad si se zadnji puta pošteno odmorila?

– Kako to misliš?

– Uzmi tjedan dana odmora. Promijeni okolinu. Provedi neko vrijeme negdje gdje nećeš razmišljati o Danielu.

– Uvijek razmišljam o Danielu.

153

Lauri je sve počelo ići na živce i osjetila je da joj je suosjećanje na izmaku.

– Za ime Boga, iziđi malo na sunce. Otputuj na obalu, ili slično. Daniel će sigurno biti u istom stanju kad se vratiš.

– Stvarno to misliš?

Ona, oklijevajući, kimne.

Cherry joj se nasmiješi kroz suze. – Mislim da si u pravu. Dobro bi mi došlo da se malo maknem.

Laura ponovno kimne, zatim ustane. – Zbogom, Cherry.

– Doviđenja, Laura.

Cherry ju je gledala kako odlazi i kad je nestala iza ugla na dnu ceste, odlučila je kupiti čokoladni kolačić. Ako ćemo iskreno, bila je iscrpljena.

Iscrpljena od posjeta, čekanja, preispitivanja. Nije dobro spavala. Liječnik joj je prepisao sedative, koji su joj isprva pomogli, ali su je učinili bezvoljnom. Za početak, u danima poslije nesreće, Daniel joj je neizdrživo nedostajao. Zauzimao je ogroman dio njezina života, jer toliko su vremena provodili zajedno. No zatim se, nakon nekog vremena, tuga proširila i dalje od njega.

Također je osjećala strašan gubitak zbog svog novog života, zbog svoje (njihove) budućnosti. Nakon nesreće, sve se stubokom promijenilo.

Više nije bilo večeranja po otmjenim restoranima, noćenja u njegovom luksuznom stanu. Lecnula bi se svaki put kada bi pomislila kako to predivno, skupo mjesto propada neiskorišteno, zjapi prazno jer nema nikoga tko bi u njemu uživao. Čak je i automobil morala vratiti istoga dana kada se Howard vratio iz Walesa. Nazvao ju je u ured i naložio joj da parkira ispred njihove kuće, a ključ ubaci kroz otvor za pisma.

Božić je prošao u tuzi i jadu. Wendy ju je pozvala k sebi u Croydon pa su njih dvije, same, sjedile za preklopnim stolićem pred pečenom puricom, svaka s papirnatim šeširićem na glavi, koji je Cherry skinula čim joj se za to pružila prilika. Svaki put kada bi posjetila Daniela, molila bi ga da požuri i što prije iziđe iz kome kako bi mogli nastaviti sa životom koji su zajedno planirali. No prošlo je pet predugih mjeseci i ništa se nije promijenilo. Cherry ga je pobožno posjećivala dvaput tjedno, svakoga tjedna, usprkos tome što bi lako mogla iznaći izgovor da to ne učini.

Nijednom nije propustila posjet, a to je bdijenje nad njim počelo uzimati danak. Počela se pitati koliko će se dugo od nje očekivati da ostane djevojka momku koji joj ni na koji način ne može odgovoriti niti uzvratiti. Bila je mlada, imala je planove za budućnost, a što je duže sjedila uz tu bolničku postelju, to se više pitala kakve joj druge prilike klize kroz šake.

154

Planirala se zaručiti za otprilike četiri mjeseca, godinu dana otkako su se ona i Daniel upoznali, a ako se taj plan izjalovi, kao što se činilo da hoće, morat će početi sve ispočetka. Kad je tako razmišljala, zapadala je u ljutiti očaj, žaleći za onim što je moglo biti. Sve je još pogoršavala i činjenica da joj u posljednje vrijeme ni na poslu ništa nije polazilo za rukom. Bila je suviše inteligentna za taj posao, tako da se počela dosađivati. Morala se truditi iz petnih žila da zadrži masku agentice za prodaju nekretnina, ali osjećala se kao u kavezu. Nije mogla dati ostavku, jer bez posla bi izgubila stan pa joj ne bi preostalo drugo doli da se vrati majci u Croydon. Mogla bi potražiti drugi posao, ali na ovome je provela samo godinu dana, što u njezinu životopisu ne bi dobro izgledalo. Ono što joj je očajnički trebalo bio je odmor, prilika da predahne, udalji se od svega, stekne novi pogled na svijet. Nešto je uspjela prištedjeti pa bi mogla rezervirati nešto jeftino, neko putovanje u zadnji čas. No nije željela otići na dvotjedno putovanje u Meksiko i vratiti se sva opuštena i preplanula jer nije željela da Laura pomisli da je bezosjećajna. Sada je, međutim, imala dopuštenje. Nasmiješila se. Suze su stigle u pravi tren.

155

Utorak, 24. veljače

G

otovo dva tjedna poslije, Laura je primila telefonski poziv iz bolnice.

Srce joj je tuklo poput čekića, očajnički želeći pobjeći iz svog bijednog zatvora, no liječnik joj nije prenio vijesti kakve je željela čuti.

– Gospođo Cavendish, bojim se da imam loše vijesti.

– Što se dogodilo?

– Bojim se da Daniel više nije u stanju disati bez pomoći uređaja.

Ponovno je prebačen u bolnicu i morali su ga priključiti na respirator.

Svijet joj se ponovno srušio.

Prva je stigla u bolnicu. Pridružio joj se liječnik i objasnio joj da je u devet i dvadeset ujutro, Daniel prestao disati, što je izazvalo srčani napadaj. Liječnički tim ga je uspješno oživio, ali morali su ga vratiti na respirator. Howard je stigao usred tog izlaganja pa je Laura sve morala ponovno slušati, dok su joj se liječnikove riječi urezivale u srce poput noževa. Činilo se da Daniel, nakon sveg ovog vremena, diže ruke od života, ali nije mogla razumjeti zašto.

– Što je tome uzrok? – upitala je liječnika, očajnički pokušavajući pronaći neki smisleni uzrok toj promjeni.

– Dobio je upalu pluća. Bojim se da su pacijenti u njegovu stanju tome jako podložni.

Laurina se zabrinutost prometne u frustraciju. – Kako je moguće da je jedan dan posve u redu, a već drugi dobije upalu pluća i srčani udar? To jednostavno nema smisla!

Liječnik nije gubio strpljenje. – Gospođo Cavendish, vaš sin nije posve u redu. U komi je. Često je iznimno teško, čak i nemoguće, predvidjeti posljedice takve ozljede.

Njegove je riječi nisu zadovoljile. Osjećala se kao da je na trenutak izgubila loptu iz vida, samo je rutinski posjećivala sina i nadala se, čekala. A trebala je nešto poduzimati.

156

– Moramo pričekati da vidimo hoće li se ponovno uspjeti služiti punim kapacitetom pluća – nastavi liječnik. – Danas poslijepodne ponovno ćemo ga pokušati isključiti s respiratora, a ako to ne upali, podesit ćemo ga tako da ga što više potaknemo uložiti trud u disanje, ali uređaj će mu i dalje u tome potpomagati.

– Što ako doživi još jedan srčani udar?

Liječnik zastane. – Već je jako dugo u komi. Moram početi razmišljati o postupcima koji su u njegovom najboljem interesu.

Lauru preplavi nadirući užas. – Hoćete reći, da možda razmišljate o tome... pa ne biste ga valjda samo tako pustili da umre? – zaprepašteno mu odgovori.

– Ne nužno. Ako će to još uvijek biti vaša želja, učinit ćemo sve što možemo da ga vratimo u život.

– Da, to će definitivno biti moja želja! – reče Laura, dok su joj suze navirale na oči.

Ostavši nasamo, Howard i Laura nekoliko su trenutaka ostali sjediti u tišini.

– Čine najbolje što mogu – reče Howard.

– Stvarno to misliš?

Ostao je blago zatečen. – Da, naravno.

– O, Howarde, nisam mislila da su nemarni niti išta sličilo i znam da ovdje rade sjajni liječnici, i da je, naposljetku, njegov najbolji u zemlji, ali jednostavno imam osjećaj da slijepo puštamo da stvari idu svojim tokom, a trebali bismo sve budno nadgledati. – Prišla mu je, sjela pokraj njega i sklopila ruke u krilu. – Već smo bili u sličnoj situaciji, sjećaš se? Tko zna što bi bilo... da sam odvela Rose u bolnicu čim je prvi put odbila mlijeko?

– Ma, čekaj malo...

– Znam što ćeš mi reći. Isto ono što mi svi oduvijek govore, da sam učinila sve što sam mogla, da ni za što nisam kriva. Ali to pitanje “što bi bilo kad bi bilo” nikako mi ne izlazi iz glave. A zaklela sam se, Howarde, prisegnula sam da ću uvijek paziti na njega. Da ću ga uvijek čuvati. Da ću postavljati pitanja koja on nije u stanju postaviti. Da ću se doista potruditi. On je bio moja druga prilika.

Howard položi ruku na njezinu. – Što točno predlažeš?

– Ima jedan novi liječnik... Amerikanac. Nisam još ništa poduzimala jer sam smatrala da je u najboljim rukama. I jest u najboljim rukama, ali željela bih nam povećati broj mogućnosti. Nedavno se zaposlio u privatnoj bolnici u gradu, specijaliziranoj za neurološke bolesti. Jao, Howarde, ne mogu to podnijeti. Što ako nam je nešto promaklo? Što ako smo si dopustili da se pomirimo sa sudbinom? Samo mislim da bismo ga morali posjetiti, nagovoriti ga da pregleda Daniela.

157

– Zar to ne bi značilo da ga moramo premještati?

– Da, ali ondje imaju sve što i ova bolnica, a i tog liječnika. Ime mu je doktor Bell. Mogu ga nazvati, a dala bih se kladiti da ćemo samo morati dati pristanak da ga bolnica Chelsea i Westminster prebaci, a oni će riješiti sve ostalo.

– Zar ga je sigurno premještati, kad je tako bolestan?

– Možemo pitati.

Howard se zamislio o onome što mu je supruga upravo rekla, a Laura je njegovu šutnju pogrešno protumačila kao nećkanje. Glas joj je prepukao. – Ako se... ne izvuče, Howarde, mislim da neću moći živjeti sama sa sobom znajući da nisam istražila sve opcije, da nisam za njega učinila apsolutno najbolje. Taj doktor Bell mogao bi nam samo ponoviti ono što već znamo, ali ipak bismo trebali zatražiti drugo mišljenje.

Howard je pogleda. Bili su dvoje izgubljenih ljudi koji traže bilo kakvu slamku spasa za koju bi se uhvatili. Koliko god izgledi za uspjeh bih maleni, ipak je sve bilo bolje nego ostati nasukan na sprud. – Hajdemo smjesta popričati s liječnicima.

Jasno se vidjelo kako liječnik ne misli da će time išta postići, ali nije zabranio premještaj pa su dva dana poslije Daniela kolima hitne pomoći prebacili u bolnicu Wellington. Laura je bila na putu da ga obiđe, kadli se sjetila da je četvrtak, što je značilo da će mu i Cherry poslijepodne doći u posjet. Sigurno će je zanimati što se zbiva jer je prošlo već nekoliko dana otkako je premješten u drugu bolnicu. Nazvala je bolničarku koju je dobro poznavala i iznenadila se čuvši da Cherry već neko vrijeme ne dolazi.

– Otputovala je – rekla joj je bolničarka. – Provest će dva tjedna u Cancúnu. Nije vam rekla?

Laura se prisjetila njihova razgovora. – O, da, tako je, naravno. Kad je otputovala?

– Koliko se sjećam, prošlog ponedjeljka.

Laura je na prvim konzultacijama s doktorom Bellom gajila velike nade, ali njegova su zapažanja, nažalost, bila ista kao i kod prvog liječnika. Daniel nije dobro podnosio isključivanje s respiratora. Tri dana nakon što je bio primljen u novu bolnicu, pretrpio je još jedan srčani udar. Lauru i Howarda smjesta su pozvali u bolnicu, a doktor Bell blago ih je upozorio da situacija ne izgleda baš najbolje.

– Bojim se da postoji velika mogućnost da će u skoroj budućnosti dobiti još jedan srčani udar, a kada postanu tako učestali, pacijenta je teško zadržati na životu.

– Kada će to biti? – upita Laura.

– Teško je sa sigurnošću reći, ali moglo bi biti ubrzo, recimo čak unutar idućih dvadeset četiri ili četrdeset osam sati.

158

Laura se vratila u Danielovu prostranu, sunčanu, privatnu bolničku sobu i tiho sjela uz njegovo uzglavlje. Sve je pokušala, doista je učinila sve što je bilo u njezinoj moći, ali činilo se da to nije dovoljno. Uzela ga je za ruku i srce joj je prepuklo. Toliko je dugo bilo načeto da se sada rasprsnulo na tisuću sitnih krhotina čije joj je iverje razdiralo utrobu.

To je bilo to. Bilo je to sve što joj je od njega ostalo. Nakon dvadeset četiri godine, ostalo joj je svega dan ili dva s njim, dok ovako nepomično leži blijed, bez svijesti, bespomoćan. Odjednom je preplavi osjećaj da ga ni s kim ne želi dijeliti. Bilo je isto kao i kada se tek rodio: nije mogla podnijeti da ga netko drugi predugo drži u naručju. Bilo joj je posve neprirodno odvajati se od njega, čak i kada bi bio samo na drugom kraju prostorije. Nije bila u stanju mirno sjediti. Nemirno bi stezala šake, borila se protiv nagona da ga jednostavno iščupa iz ruku Howardove majke koja mu je tepala i nakon koje je Daniel uvijek toliko zaudarao po njezinu parfemu da bi ga morala kupati. Željela je da se vrati u njezino naručje. Željela je uživati u svakoj sekundi ovih posljednjih dana, produžiti ih najduže što se može, premda je znala da će pijesak vremena prebrzo isteći. No Cherry se sutra vraća s puta, a kad čuje vijesti, zasigurno će ga poželjeti vidjeti. Laura nije mogla podnijeti pomisao da Cherry bude u blizini njezina voljena sina. Nije je čak ni željela slušati kako moli za dozvolu da ga posjeti, ili da dolazi u bolnicu preklinjati osoblje da je pusti. Cherry joj je otela već toliki komad Daniela da je sama pomisao na svojatanje tih posljednjih nekoliko sati u njoj budila bujicu očajničkog, razuzdanog bijesa. No znala je da to neće moći izbjeći. U dubini duše, Laura je bila svjesna da će, čak i ako je zamoli da ne dolazi, čak i ako joj objasni kolika je njezina potreba da ostane nasamo s njim, Cherry ipak ustrajati na tome da ga vidi. Lauru odjednom pogodi neizbježnost te činjenice pa, čvrsto mu stežući ruku, zaplače na njegovoj postelji kako još nikada nije zaplakala.

Bilo je kasno kad se Laura vratila kući, a Mojsije se, nesvjestan ičega što se događa u njezinom tužnom životu, smjesta očešao o njezinu nogu. Bio je gladan. Laura se vratila iz bolnice kako bi ga nahranila i spakirala nekoliko osnovnih potrepština. Pred kućom ju je čekao taksi, spreman da je vrati u bolnicu. Sada je ondje dežurao Howard, ali on će se malo odmoriti kad ona dođe. Naumila je u bolnici provesti noć.

Otvorila je konzervu mačje hrane i jedva je stigla zdjelicu odložiti na pod, a Mojsije se već halapljivo bacio na nju, predući pri svakom zalogaju.

Zatim se popela na kat uzeti sve što joj treba za noć. Spakirala je pidžamu, četkicu za zube i kozmetiku. Uzela je i rezervnu odjeću.

U tom joj je trenutku nešto sinulo, izbivši joj dah iz pluća. Uspravila se pred ormarom kao ošinuta, držeći u rukama čistu bluzu, a tijelom su 159

joj prolazili ledeni srsi. To je bilo to. Bilo je nisko, užasno, ali ipak neko rješenje. Jedino moguće rješenje. Ushodala se po sobi, drhteći, pitajući se je li u stanju takvo što provesti u djelo. No sada, kad joj se u umu rodila ta zamisao, noge kao da su joj se skamenile pa je pustila da je nosi struja protiv koje se nije mogla boriti.

Učinit će to sutra.

160

Ponedjeljak, 2. ožujka

V

olim svoga sina. To je jedino važno. Nije bilo bitno što se sprema učiniti nešto neizrecivo. Pružila joj se prilika, tračak svjetlosti u crnilu proteklih, tjeskobnih mjeseci i Laura je znala da tu priliku mora iskoristiti. Nad odlukom se satima mučila, ali sada, kada je bila donesena i konačna, preplavila ju je bujica užasa zbog onoga što se sprema izgovoriti. Riječi koje će je skrhati u komadiće. Bit će to prvi put.

Nakratko je promislila treba li govor najprije uvježbati, ali riječi – ta riječ – nije se još pravilno uobličila u njezinoj glavi. Nagon joj je govorio da je grubo odbaci što dalje od sebe.

Prišavši umivaoniku u kupaonici preko puta njegove bolničke sobe, pogleda se u zrcalo na zidu iznad slavine. Brzinska promjera je li joj duša iza umornih, plavih očiju još neukaljana, ipak je utješi. Nema pulsirajućih zelenih šarenica, niti demonski suženih zjenica. Izgledala je, međutim, iscrpljeno i ostala je preneražena vidjevši koliko je ostarjela. Oko očiju i usana pojavile su joj se nove bore. Povrh toga, bila je tu i neka tuga, duboko beznađe, koje je očajnički pokušavala držati pod nadzorom u ovoj novoj, skupoj bolnici s najboljim liječnicima koje je mogla pronaći i svojom krhkom nadom. Na trenutak je zaboravila na ono što se spremala učiniti i mislila samo na ono što se uskoro imalo dogoditi. Srcobolja je bila tjelesna sila koja ju je presavila u struku, natjeravši je da se grčevito uhvati za umivaonik. Nakon nekoliko sekundi, ponovno se uspravila.

Ništa se nije promijenilo.

Cherry se danas vratila. Laura je sve provjerila i zrakoplovi iz Meksika obično su na Heathrow slijetali rano ujutro. Pogledala je na sat.

Možda je do sada već stigla do svog stana u Tootingu.

Podigavši telefon, stegnulo joj se grlo, ali progutala je knedlu. Morala je to učiniti kako treba. Svaka bi majka učinila to isto, neprestano je u sebi ponavljala, kao neku magičnu formulu koja će joj pomoći izdržati do kraja.

Pažljivo je otipkala broj. Naizmjence su je zapljuskivali valovi hladnoće i znoja, gonjeni agonijom kroz koju je prolazila. Njezin će život 161

uskoro biti okončan. Život koji je imao smisla. Držeći mobitel objema rukama da zaustavi drhtavicu, čekala je da joj zvonjava prestane odjekivati u ušima.

Zvonjava je napokon prestala, a glas koji se javio zvučao je znatiželjno, neupućeno. To i nije bilo čudno, jer Laura je još nikada nije nazvala pa je broj koji joj se pojavio na zaslonu bio nepoznat.

– Halo?

– Jesam li dobila Cherry?

– Ja sam.

– Cherry, ovdje Laura Cavendish.

Uslijedila je kratka tišina. Laura je znala da Cherry napinje mozak do krajnjih granica, pokušavajući pretpostaviti razlog njezina poziva.

– Cherry, bojim se da te zovem kako bih ti prenijela loše vijesti...

Daniel je prije nekoliko dana preminuo. – Oh Bože, kako su te riječi boljele, boljele. Čvrsto je stisnula oči, ali nije mogla zaustaviti bujicu suza.

S druge strane linije dočekala ju je ošamućena tišina, a zatim: – Molim?

– Imao je srčani udar, zapravo posljednji od mnogih, pa su ga primili natrag u Chelsea i Westminster. Nisu ga uspjeli spasiti.

Ponovno tajac.

– Znam da je to sad teško pojmiti...

– Zašto me nisi nazvala?

– Znala sam da se želiš malo odmoriti... A i nije mi se činilo fer zvati te kad si tek otputovala. Žao mi je. Bila je to teška odluka, ali zaključila sam da je tako najbolje.

– Tako, dakle. – Bila je to izjava nekoga tko ne zna što bi rekao, tko još nije u potpunosti pojmio što znači vijest koju je primio.

Laura krajičkom oka opazi svoj odraz u zrcalu. Patnja koja se mogla iščitati s njezina lica bila je stvarna. Srce joj je tuklo kao ludo i samo je željela da se sve ovo čim prije završi.

– Kada je pogreb?

Laura osjeti kako joj se grudi stežu od tjeskobe. – Već je pokopan. Bila je pozvana samo najuža obitelj.

Da je Laura bila u stanju vidjeti koliko je ovaj čin potpunog izgnanstva povrijedio Cherry, grižnja savjesti na njezinu licu mogla bi razotkriti laž.

Kad je Laura prekinula vezu, osjećala se posve prazno. Nije bilo olakšanja, ni pobjedonosne radosti zbog toga što si je Cherry skinula s vrata. No također je osjetila i svojevrstan spokoj. Sada se u miru mogla oprostiti od Daniela. Liječnici nisu znali kada bi mogao nastupiti njegov 162

posljednji čas, a ona nipošto nije željela da ih zateče nespremne, prije negoli mu izgovori sve što mu ima za reći.

Uzela je nekoliko trenutaka da se pribere i ispljuskala lice hladnom vodom. Zatim je otvorila vrata kupaonice i vratila se u njegovu sobu, gdje je legla na postelju u istom položaju u kojem je Daniel ležao proteklih nekoliko mjeseci. Nekoliko je sati provela nasamo s njim, nakon što je Howard otišao kući po čistu odjeću.

Privukla je stolicu i, zagledavši se kroz prozor, vidjela da je osvanuo jedan od onih ranoproljetnih dana koji su pravi dar prirode, njezino neočekivano dobročinstvo. Odjednom je poželjela da i Daniel u njemu uživa pa je otvorila prozor. Zrak koji je nahrupio u sobu bio je svjež, ali i topao, prepun života, a čuo se i ptičji pjev. Ponovno je sjela i uhvatila ga za ruku.

– Baš je predivan dan. – Ništa drugo nije imala snage izgovoriti pa mu je pomilovala kosu, dajući si vremena da se pribere, misleći kako se mora više potruditi, jer će ga u protivnom pokvariti. Sada nije vrijeme za gubitak samokontrole. Ponovno je pokušala. – Ako se dogodi da više nikada ne dobijem priliku da ti ovo kažem, za slučaj... – Naglo se prekinula usred rečenice. Željela je reći: “Za slučaj da nas iznenada moraš napustiti...” No nešto ju je zaustavilo, neka vrsta majčinskog obrambenog sustava. Dugo je i duboko zadnjih nekoliko mjeseci razmišljala o tome može li Daniel čuti ono što mu se govori i zaključila je, nadala se, da može. Spremala mu se prepričati sve njihove zajedničke uspomene, sve što je kod njega voljela, ali sada joj je postalo jasno da za to nema snage. Što ako nije svjestan činjenice da umire, ali čuje svaku izgovorenu riječ? Zadrhtala je od užasa. Bio bi zarobljen u stupici, slušajući navještenje svršetka njegova života, ali posve nesposoban za bilo kakvu reakciju, nesposoban tražiti utjehu. Bilo bi mu kao da je živ zakopan.

Nespretno se uspentrala u njegov krevet i prislonila obraz uz njegov, oprezna da ne pomakne razne cjevčice koje su ljepljivom trakom bile pričvršćene za razne dijelove njegova tijela. Zatim ga je uhvatila za ruku.

U svojoj je glavi ponovno proživjela dvije uspomene. Jedna je bila o malenoj djevojčici, savršenoj bebici plavih očiju i svijetle kose koja joj je preminula u naručju samo nekoliko dana nakon što je došla na svijet.

Druga je bila o jednako savršenom malom dječaku, koji bi se, kad je bio dijete, probudio i uvukao njoj u krevet sa svojim plišanim majmunčičem, gdje bi se stisnuo uz nju i ponudio joj najmekši, najdragocjeniji dio te igračke, jedno od majmunčićevih ušiju. Ležali bi tako, topli i zagrljeni, šapćući jedno drugome tajne.

163

– Daniele, nadam se da se ne bojiš, da te ničega nije strah, jer nema te čega ni biti. Ovdje sam. Uvijek ću biti uz tebe, što god da se dogodi. I ostat ću ovdje sve dok... sve dok... Ostajem.

164

Ponedjeljak, 2. ožujka

C

herry prekine vezu i odloži mobitel na kauč pokraj sebe. Daniel je mrtav. Nije se mogla pomiriti s tim. Umro je; otišao je; nema ga više.

Dok je ona bila na odmoru. Odjednom joj je postalo jasno da Lauru nije pitala čak ni za točan datum. Što li je toga dana radila? Dokono se izležavala na plaži? Lutala po majanskom gradu Chichén Itzá? Ili je možda čak večerala s Elliotom. Bio je to bijeg od stvarnosti i toga je bila svjesna, ali trebalo joj je olakšanje koje joj je vrijeme provedeno s njim donosilo. Prišao joj je u hotelskom baru pa se ispostavilo da oboje putuju sami i da im se praznici četiri dana preklapaju. Na kraju su veći dio ta četiri dana (i noći) proveli zajedno. Cherry se nije osjećala krivom.

Doživjela je to kao nužan melem na ranu koja se otvorila nakon posljednjih nekoliko mjeseci. A zatim je Elliot otišao, a ona je ostatak putovanja provela sama.

Uznemirilo ju je što ne zna kada je Daniel preminuo, što taj toliko nevjerojatno važan događaj nije u stanju vezati za trenutak u vlastitu životu. Zamalo je iz istih stopa ponovno nazvala Lauru, ali čim je podigla mobitel, smjesta ga je ispustila iz ruke. Nije imala snage postavljati ikakva pitanja, jer sve joj se još činilo kao san. Krajičkom oka primijetila je kretanje iza prozora: ljudi su prolazili, nastavljali sa životom, posve nesvjesni onoga što se u njezinu stanu zbivalo. Odjednom je skočila na noge i otišla si skuhati čaj. Držeći čajnik pod slavinom, odjednom joj se sve sručilo na glavu. Briznula je u plač, zaridala velikim, razdirućim jecajima i bacila čajnik u sudoper. Potom se odjednom sjetila da prvi susjed vidi u stan ako su stražnja vrata otvorena, a susjed odozgo također vidi u njezin stan ako pogleda pod određenim kutom. Ustuknula je, mrzeći svoj stan, Tooting, London, sirotinjske četvrti Londona i ljude koji stanuju jedni drugima na glavi. Brzo je otišla u spavaću sobu, koja je bila malo zaklonjenija od ostatka stana i, posve odjevena, legla u krevet.

Daniel je mrtav. Dok je bio bolestan, mislila je da se osjeća osamljeno, odbačeno i izgubljeno, ali sada joj je postalo jasno da to nije bilo ništa u usporedbi s ovim. Oduvijek je vjerovala da će se oporaviti. Čitala je 165

bezbrojna izvješća i članke na internetu, proučavala stručnu literaturu i časopise dok joj se nije učinilo da bi i sama mogla postati liječnica. No umjesto toga, napustio ju je. I njezin se novi život, kojega je pomno planirala, rasplinuo u vjetar. Nije se čak stigla ni oprostiti od njega.

Utroba joj se stezala dok se prisjećala Laurinih riječi: “Samo obitelj”. Ona u to nije bila uključena. Zar nije dovoljno dobra za njih? Nije vrijedna?

Nije dovoljno bogata? Ponovno joj je nanesena nepravda. Kao da se ponovilo sve što je prošla s Nicolasem. Ni Laura ni Howard nisu je doživjeli kao pravu Danielovu djevojku, nekoga tko bi mu išta mogao značiti.

Gdje je pokopan? Je li kremiran? Ako jest, gdje mu je pepeo? Nije znala odgovor niti na jedno od tih pitanja i ostala je lebdjeti u zrakopraznom prostoru neznanja. Osjetila je iznenadan nalet divljačkog bijesa prema Lauri zato što je taj podatak zadržala za sebe. Posve ju je izbacila iz njihovih života. A ona je ostala zarobljena na neperspektivnom poslu koji je počela mrziti, ne nazirući nikakvu priliku za bijeg. Shvatila je da je upravo Daniel bio razlog zbog kojeg joj je posao do sada bio podnošljiv. Nije to bilo samo zato što bi je na kraju izbavio, nego i zato što se imala čemu radovati na kraju radnoga dana. Razgovori s njim, priče o ljudima s kojima su se tijekom dana oboje morali nositi, on kao liječnik, a ona kao agentica za prodaju nekretnina. Zbog načina na koji ju je držao u naručju i ljubio je, osjećala se dobro, osjećala se vrijedno. A sada je sve to nestalo. Ponovno je postala nitko i ništa. Ljudi u koje se ugledala, kojima je željela pripadati, zalupili su joj vrata u lice bez ustezanja. Na kraju, Laura je odnijela pobjedu.

166

Ponedjeljak, 2. ožujka

L

aura nije napuštala bolnicu, bojeći se da će, napusti li je, Daniel preminuti dok je nema. Nazvala je gospođu Moore da pripremi nešto čiste odjeće i poslala taksi da je dostavi. Noću je spavala na pomoćnom krevetu koji su joj medicinske sestre postavile uz njegov. Howard je dolazio kad god bi mogao, ali posao mu je bio takav da je svakodnevno barem nekoliko sati morao provesti u uredu. Bolničarke su rekle da često mogu prepoznati pacijente kojima “nije još preostalo dugo” i obećale Lauri da će joj javiti tako da može pozvati svoga supruga ako se njihovu sinu približi sudnji čas. Poslije četiri dana, primijetila je da je cvijeće počelo venuti. Potištilo ju je što zrcale ono što se događa u bolničkoj postelji pa ga je s gnušanjem iščupala. Čak nije željela da završe u sobnom košu za smeće pa ih je iznijela da ih baci negdje drugdje. Kad je zatvorila za sobom vrata i počela koračati hodnikom, nešto je začula, neke smetnje u ritmu pištanja uređaja koje joj je postalo poznato poput otkucaja vlastitog srca.

Pokraj nje je protrčala bolničarka. Isuse, pomisli Laura, umro je.

Umro je kad sam izišla iz sobe. Ispustila je užasan krik i potrčala natrag u sobu, jurnuvši do kreveta očajnički ga želeći zagrliti, nadajući se da još nije prekasno.

Doktor Bell ušao je djelić sekunde iza nje. – Gospođo Cavendish, samo nam, molim vas, dajte malo prostora – rekao je, a bolničarka ju je čvrsto uhvatila pod lakat i povukla je ustranu, dok gledao čas Daniela, čas monitore.

– Pokušava disati.

Laura ga zaprepašteno pogleda. – Što pokušava?

– Disati. Sam samcat. – Doktor Bell se nasmiješi i zagleda u očitanja. – Tri udaha u zadnjoj minuti. Tko bi to rekao.

Ona odmahne glavom. – Ne razumijem.

– Diše neovisno o respiratoru. S vremena na vrijeme. To su dobre vijesti – oprezno reče. – Mislim da ćemo mu pomoći s uređajem 167

za potpomognuto disanje, prilagoditi ga tako da mu smanji napor koji mu je pritom potreban. Da vidimo može li još koji puta udahnuti.

– O, Bože moj.

– Pažljivo ćemo ga motriti tijekom iduća dvadeset četiri sata da vidimo koliko mu pluća žele uzimati zraka.

– A što će biti poslije?

– Najbolje da se sada usredotočimo na iduća dvadeset četiri sata – blago će doktor Bell.

Laura je prvih nekoliko minuta bila ekstatična, a zatim je ponovno pala u očaj. Bio je to samo okrutan trik, medicina koja se poigrava s njezinim osjećajima, neobičan trzaj života prije negoli je zauvijek napusti. Ostala je prilijepljena uz njegovo uzglavlje, gledajući ga, zureći u njegova prsa, očima hrabreći svaki dah koji je u sebe udahnuo. Upitala je bolničarku da joj objasni što koji broj na uređaju znači, koji su povezani s njegovim plućima, tako da ga je opsesivno snagom volje pokušavala natjerati da zabilježi novi dah. Te noći jedva da je sklopila oko, ležeći pokraj njega na pomoćnom krevetu, a svakih se sat vremena dizala da provjeri stanje na monitorima.

U zoru idućeg jutra, ona i Howard nestrpljivo su čekali prognozu doktora Bella.

– Izuzetno dobro napreduje. Štoviše, mislim da bismo ga trebali skinuti s respiratora.

Laura se okrene Howardu i s njim izmijeni ozaren, napet smiješak, jedva se usuđujući vjerovati što se događa.

– Samo ću izvaditi cijev respiratora. – Kad je isključio uređaj, a zatim nježno izvukao cijev koja je sezala do Danielovih pluća, Daniel je iznenada zakašljao i otvorio oči.

– O, Bože moj dragi – reče Laura, dlanovima se uhvativši za obraze.

– Daniele, čujete li me? – reče doktor Bell, stavivši mu masku s kisikom na lice. – Sve je u najboljem redu. U bolnici ste. Moje je ime doktor Bell i ovdje sam da bih skrbio o vama.

Daniel je divlje zvjerao oko sebe, ne znajući gdje je.

– Samo bez panike, sve je u redu. Uhvatit ću vas za ruku i želim da trepnete ako me čujete.

Nekoliko sekundi ništa se nije događalo. Zatim je trepnuo, a Lauru je ispunila tolika radost da su joj koljena zaklecala. Eksplodirala je kroz njezino tijelo i suze su joj nekontrolirano potekle niz lice.

– Nalazite se u bolnici, a tu su vam otac i majka.

168

– Ovdje sam, ovdje sam – reče Laura, brišući suze. Prišla mu je i uhvatila ga za drugu ruku. Pogledao ju je, ali nije bila sigurna vidi li je ili ne. Doživjeli ste nesreću, ali sada vam je bolje – reče doktor Bell.

Danielove se oči ponovno zatvore, a Lauru obuzme panika. – Što se dogodilo?

– To je savršeno normalno. Polako će dolaziti sebi, a svijest će mu se postupno vraćati tijekom dužeg vremena.

– Znači, dobro mu je?

– Više ćemo znati nešto poslije, vjerojatno nakon nekoliko dana i tjedana, ali ovo je jako dobar razvoj događaja.

Oporavak mu je počeo polako, a Lauri je isprva neprestano upadalo u oči za koliko toga još nije sposoban. Trebalo mu je dva tjedna da se uopće pridigne u postelji; još ga je uvijek trebalo hraniti; ranama na njegovim leđima i usnama trebala je cijela vječnost da zacijele, ali postupno je počela primjećivati da joj se vraćaju djelići onog starog Davida. Osmijeh, poneka promukla riječ, trenutak lucidnosti, a nakon svakog tog događaja bila je zadivljena napretkom koji je uspio ostvariti.

– To je zato što je mlad i ima veliku volju da ozdravi – rekao je doktor Bell, a Lauru je smjesta obuzeo ogroman ponos zbog Danielove ustrajnosti pa bi se s divljenjem zagledala u njega, čudeći se toj transformaciji. Liječnici su je neprestano podsjećali da je put do ozdravljenja još dug, jer još uvijek postoji mogućnost oštećenja mozga, a i pamćenje mu je možda oslabilo, ali Laura je bila puna euforije i samo je odmahivala rukom na ta zloguka upozorenja. Toliko je bila zaokupljena njegovim oporavkom da je u prvo vrijeme posve zaboravila na Cherry. A zatim joj se, jedne večeri dok je kuhala objed za sebe i Howarda, sve vratilo kao parna lokomotiva, brza, gromoglasna, koja ruši sve pred sobom. Rekla joj je da je mrtav. Bio je to ogroman problem, ali sada se s njim nije željela suočiti. Sve su joj misli bile preokupirane Danielovim oporavkom i trudom koji je taj oporavak zahtijevao – fizioterapija, govorna terapija, vrijeme koje je provodila samo razgovarajući s njim, hrabreći ga. Nije željela ništa što bi to na bilo koji način omelo ili zakompliciralo, a Cherry bi zasigurno donijela svakovrsne komplikacije. Zamišljala je kako iz njega isisava novi život, laže mu, emotivno njime manipulira ne gubeći iz vida glavnu nagradu, a od tog prizora je zapljusne novi val straha. Premda se dobro oporavljao, nije bio ni blizu svoje stare snage pa je potisnula grižnju savjesti i uvjerila samu sebe kako je za njega najbolje da se Cherry drži podalje.

Spustila se u podrum po bocu vina koju će popiti uz večeru i vidjela Howarda kako preplivava krugove po bazenu. Uvidjela je da će morati smisliti što će mu reći, kako će mu objasniti Cherryno odsustvo. Hvala Bogu, još se nije o njoj raspitivao. Vjerojatno je bio toliko obuzet 169

Danielom da mu to nije palo ni na pamet. Što da mu, zaboga, kaže?

Obuzela ju je panika čim se sjetila što je učinila, laži koju je izrekla, stoga je brzo izišla iz sobe s bazenom u vinski podrum i dohvatila rashlađenu bocu Chablisa iz hladnjaka. Vraćajući se u kuhinju, primijetila je nešto mokro na podu – pločice su svjetlucale od vlage – pa se sagnula da bolje promotri o čemu je riječ. Činilo se da je voda, ali nije došla iz bazena. U kosu joj je pala polagana, teška kap. Prenula se i pogledala uvis. Stajala je točno ispod svjetlarnika. Namrštila se. Zar je kap odatle pala? Bilo je predaleko da bi vidjela, ali to je moglo značiti da im krov prokišnjava.

– Što je bilo? – dovikne Howard.

– Mislim da nam krov prokišnjava.

Doplivao je i zagledao se u strop. – Molim? Pa tek smo popravili napukle pločice. Prokleti susjedi i njihovi radovi.

– Javit ću im.

Poslije, dok su Laura i Howard sjedili za stolom, oprezno je načela temu.

– Usput, prije nekoliko sam tjedana razgovarala s Cherry.

– Da? Koje mu dane dolazi u posjet?

Lauri zadrhte ruke pa ih sakrije pod stol. – Okrenula je novi list.

Howard spusti čašu. – Molim?

– Da. Bojim se da je donijela tu odluku baš nakon što se vratila s odmora.

– To je bilo prije sto godina. Nisi mi to prije spomenula.

– Nisam mislila da je važno. Suviše sam bila obuzeta Danielom i, znaš već, lošim vijestima koje smo u to vrijeme dobili.

– Znači, ne zna da se oporavio?

– Ne, zna. Zato sam je i nazvala. – Bila je to nova laž, sada već četvrta po redu. Jedna je rađala drugu.

– Zna li on za to?

– Ništa mu nisam govorila, a on je još nije spomenuo. Mislim da je vjerojatno i sam pretpostavio što je posrijedi. – Zastala je. – Mislim da ga moramo zaštititi. Bude li u nekom trenutku pitao za nju, mislim da će bi mu bilo lakše ako mu kažemo da ga je napustila još prije nekoliko mjeseci.

Howard je neko vrijeme sjedio u tišini, bijesan zbog onoga što mu sve sin još mora prebroditi, a zatim je kimnuo.

Na trenutak Laura nije mogla vjerovati koliko je sve lako prošlo.

Zatim je tiho, s olakšanjem, uzdahnula, i sve to duboko potisnula.

* 170

Dva mjeseca nakon što mu se vratila svijest, Daniel je završio s fizioterapijom i, vrativši se u invalidska kolica, iscrpljeno se oslonio na naslon. Boljelo ga je – jasno mu je to vidjela u očima. Spremala se pohvaliti ga na trudu i napretku, ali on je progovorio prvi.

– Gdje je Cherry?

Debela knedla jeze stegne joj grlo. Ovo je bila njezina prilika, trenutak u kojem je sve mogla ispraviti. Mogla mu je jednostavno reći kako mu je Cherry dala prostora da se oporavi, ali jedva ga čeka vidjeti. A Cherry je mogla reći... što? Da je bila izvan sebe? Poludjela od tuge što je njezinu sinu ostalo samo dan ili dva života?

Otkako joj se Daniel vratio, u njezinu je životu zavladala nova radost, pojavio se novi cilj prema kojem je mogla stremiti. Činilo joj se kao da je netko ili nešto u posljednji čas odlučio da joj ne oduzme jedino preostalo dijete, usprkos tome što nije uspjela održati obećanje. Zato što doista jesi podbacila. Zaklela se da će ga štititi, da nikada neće dopustiti da mu se išta ružno dogodi, a zauzvrat će biti živ i zdrav. Neće biti lakomislenosti kao s Rose, neće biti pogrešnih procjena. Takva je bila pogodba. A ona nije uspjela ispuniti svoj dio. Pozvala je Cherry u obitelj. Da, Daniel je hodao s njom, ali ona ga je u tome poticala, premda nije pojma imala tko je ta djevojka. Pozvala ju je da dođe u Francusku. Bože mili, u jednom ju je času čak doživjela kao nekakvu zamjensku kći. Laura se strese. Posve je podbacila, a ipak je dobila još jednu priliku. Kakva bi bila majka da jednostavno dopusti Cherry da se ušeće natrag u njegov život? Odjednom ispravi leđa. Zar je poludjela? Na koliko bi se još upozorenja oglušila?

– Već ti neko vrijeme ne dolazi u posjet – žalosno je rekla, bolnim glasom. Nije to bila laž, ali nije bila ni cijela istina. Izraz njegova lica jasno joj je rekao sve; zaključio je da ga je ostavila dok je bio u komi.

Na neko se vrijeme zagledao kroz prozor, a Laura je oborila pogled, grozno se osjećajući. Osjetila je snažan, iznenadan poriv da mu kaže kako to nije istina. Ali sekunde su prolazile, a ona nije zucnula ni riječ.

Daniel se nastavio oporavljati i više nije spominjao Cherry. No Laura je još bila zabrinuta. Što ako je pokuša nazvati? Jednom, dok su boravili u bolničkom parku, polako šećući jer su mu nožni mišići još bih toliko slabi, oprezno je započela temu. Razgovarali su o njegovim starim školskim prijateljima koji su najavili da će ga ovoga vikenda posjetiti pa joj se činilo da je sada pravi čas za to.

– Hoćeš li pokušati kontaktirati Cherry?

– Neću.

I time je razgovor bio zaključen. Premda joj je pao kamen sa srca kada je vidjela da je odlučio okrenuti novi list, u dubini duše je bila svjesna kako je dovoljan samo jedan telefonski poziv da sve iziđe na vidjelo.

171

Njegov je mobitel bio u kutiji koju je držala u svojoj sobi. Te je noći otišla kući i spremala se izbrisati Cherryn broj kako bi bila sigurna da se nikada ne može vratiti u njihov život, ali uvidjela je da bi djelovalo pomalo čudno da nestane samo njezin broj. Stoga je odnijela mobitel na verandu i zdrobila ga, a zatim izvadila SIM-karticu pa i nju uništila.

Zagledala se u komadiće, a zatim ih žurno sakupila i čvrsto zavezala u plastičnu vrećicu. Zakopala ju je pod smeće u kanti za otpatke, radujući se što vozilo gradske čistoće dolazi već sutra. Sve joj je to izazivalo veliku nelagodu, a jedina joj je utjeha bilo to što zna da se niz njezinih laži primiče kraju. Polako je zatvarala sve otvorene stavke. Telefonske brojeve više nitko nije znao napamet. Svi su se toliko oslanjali na mobilne telefone. Oni su svojim vlasnicima govorili kamo da hodaju, hoće li pokisnuti ili ne, a brojeve se jednom tipkom pohranjivalo, tako da većina ljudi nije znalo ni telefonski broj vlastite majke. Daniel, bez sumnje, nije bio drukčiji pa je zasigurno Cherryn broj utipkao u mobitel samo jednom, a čak ni onda ako ga je prvi puta nazvala sa svojega telefona pa je samo pohranio broj, da ga više nikada ručno ne nazove.

Mobitel je sav posao obavljao umjesto njega. Kupila mu je novi telefon, rekavši da mu se stari zagubio negdje u selidbi iz bolnice u bolnicu. Dobio je i novi broj, za slučaj da ga Cherry nehotice ipak nazove.

No još je nešto ostalo visjeti u zraku. Nešto zbog čega joj se utroba grčila od brige.

Cherry je još radila na samo desetak minuta hoda od kuće. Prođe li Daniel pokraj njezina ureda... O tome je bilo bolje i ne misliti. To ju je mučilo, držalo je budnu noćima, a nikako se nije mogla domisliti rješenju.

A zatim su joj liječnici dali ideju. Bilo je to samo privremeno rješenje, ali ipak će joj dati malo vremena da smisli nešto bolje. Rekli su da će Daniel ubrzo biti spreman za odlazak kući, ali da još tjednima mora vježbati: plivati, šetati, oporavljati se. Odmah je znala što joj je činiti: odvest će ga u Francusku, gdje je već bilo toplo. Daniel se složio bez ijednog prigovora i Lauri je pao kamen sa srca. Rezervirala je let za datum kada je imao biti otpušten iz bolnice.

172

Ponedjeljak, 8. lipnja

D

aniel posegne za rubom bazena i promaši. Lice mu na trenutak zaroni pod površinu, a zatim opet ispruži ruke, ovoga puta ostvarivši kontakt. Oglušivši se na bol, okrenuo se da još jednom prepliva bazen.

Odjeća mu još nije posve pristajala, a nije mu padalo na pamet kupovati cijelu novu garderobu. Kao prvo, sama pomisao na odlazak u kupnju iscrpila mu je svu energiju, a energije mu je ionako nedostajalo. Ne, morao je steći masu i vratiti mišiće pa više neće morati neprestano navlačiti hlače preko stražnjice s koje su mu, čak i s remenom, spadale.

Kad je odradio trening koji si je zadao, bio je toliko iscrpljen da je samo naslonio glavu na ruke da se odmori, pridržavajući se za rub bazena. Kao i uvijek, kad god si vježbanjem ne bi odvraćao pozornost, u glavi su mu se rojile svakojake misli. Još uvijek se pokušavao pomiriti s činjenicom da mu se život stubokom promijenio. Probudio se iz kome ne prepoznajući svoju okolinu, niti svoj odraz u zrcalu. Zadnje čega se sjećao bio je trenutak prije nesreće, splavi koja je jurila brzacima. Njegov posao i djevojka, a volio ih je oboje, netragom su nestali. Životarenje iz dana u dan toliko se usporilo da je doseglo umirovljenički tempo, ali čak i da je želio ubrzati ritam, tijelo mu to ne bi moglo podnijeti. Frustriralo ga je što se osjeća kao zarobljenik u vlastitu tijelu.

Uzdahnuo je i izišao iz bazena, prebacivši ručnik preko ramena. Sunce je sjalo, a lipanj je na Azurnoj obali bio veličanstven, stoga je ubrzo zbacio ručnik kako bi uživao na sunčevim zrakama. Na trenutak je sjeo za stol od tikovine i zagledao se dolje, prema udaljenom St Tropezu, čiji su se crveni krovovi ljeskali na suncu. Cijeli je gradić bio okrenut prema moru, što mu se činilo krajnje šarmantnim, ali i utješnim. Još se nije spustio do njega, premda je u Gassinu proveo već punih tjedan dana. Nije bio posebno sentimentalan, ali ovaj mu se put ipak pokazao težak. Sve ga je podsjećalo na prošlo ljeto – i Cherry. Boravio je u istoj sobi u kojoj su spavali zajedno. A u St Tropezu bilo bi samo još više takvih podsjetnika. Znao je da dio problema leži u tome što se teško mirio 173

s činjenicom da je dobio nogu a nema pojma kako se to dogodilo. Nije bio čak ni pri svijesti.

Njegove posljednje uspomene s Cherry bile su nevjerojatno radosne pa mu se činilo kao da mu nedostaje ogroman komad života. A doista mu je i nedostajao. Razdirala ga je čežnja da je nazove, kao da je sve ovo jedan veliki nesporazum, ali uto bi se podsjetio da je digla ruke od njega.

A nije mislio da je takva. Njihova veza, premda kratka, doimala se čvrstom. Doimala se kao nešto trajno, kao nešto što ima budućnost. Često se pitao kako bi postupio da su uloge bile izmijenjene, da je Cherry doživjela nesreću. Volio se uvjeravati kako bi ostao uz nju mnogo duže. Što ju je onda navelo da ode? Da, bio je u komi, ali mama mu je rekla da je nestala još prije Božića, štoviše, početkom studenog, kad je bio “u snu” samo nekoliko mjeseci. Pitao se zašto je donijela takvu odluku? Je li odluka bila laka? Je li željela odgurnuti svaku odgovornost? A bilo je tu i ono što nije znala. Nije znala da se probudio iz kome. No nije je mogao nazvati da joj to kaže. Kad bi mu se vratila, nikada ne bi mogao biti siguran je li to učinila zato što to doista i želi, ili iz nekog osjećaja dužnosti. Ionako nije bilo načina da je nazove jer mu je mobitel nestao negdje na putu iz svlačionice do raznih bolnica, a nije znao njezin broj napamet. Želudac mu se oglasio pa je ustao i krenuo u potragu za ručkom. Nije se mogao načuditi koliko u zadnje vrijeme jede. Mora tla je to bio prirodan način za vraćanje snage zakržljalim mišićima. Proždirao bi sendviče od cijelog francuskog kruha, prekrcanog maslacem i sirom.

Zaputivši se u kuhinju, zatekao je majku kako sjedi za stolom, čitajući nešto na računalu. Djelovala je zabrinuto, naborana čela. Kad ga je vidjela, nalijepila je osmijeh na lice i spustila zaslon.

– Mama, zar se ne moraš vratiti na posao?

Oklijevala je, stoga kad je napokon progovorila, Daniel je znao da ne govori istinu. – Ne budi smiješan. Mogu raditi odavde.

Sjeo joj je sučelice. – Uzela si suviše slobodnih dana kako bi brinula o meni. – Zaustila je da se pobuni, ali on joj položi ruku na rame. – Nemoj misliti da to ne cijenim. Ne bih dospio tu gdje jesam da nije bilo tebe, ali... svi ti mjeseci dok sam bio u bolnici, put u Francusku... vrijeme je da počneš malo misliti i na sebe.

Preplavilo ju je olakšanje koje nije mogla sakriti. Na njezino oduševljenje, kriminalistička je drama dobila zeleno svjetlo i trebala se početi snimati već krajem tekuće godine. To je značilo da se treba punom parom baciti na posao: iščitati i lektorirati sve buduće epizode, podijeliti uloge, pregovarati s redateljima, unajmiti tehničko osoblje, pronaći odgovarajuće lokacije, a trebalo je i ganjati radnike iz susjedstva da poprave svjetlarnik u vrtu. Sve to jednostavno nije bilo moguće obavljati 174

s juga Francuske. No nije joj samo posao odvraćao pozornost. Sveprisutna Cherryna sjena, činjenica da radi samo jednu ulicu dalje od njihove kuće, noćima ju je držala budnom. Znala je da joj ponestaje vremena.

– Jesi li apsolutno siguran?

– Nikad sigurniji.

Uhvatila mu je lice među dlanove i poljubila ga. – Dolazit ću svakog vikenda.

– Nema potrebe da...

– Tiho. Takav nam je dogovor.

Te je noći odletjela kući. Rastanak je bio bremenit osjećajima i oboje su otirali suze s lica. – Hvala ti na svemu – rekao je Daniel dok su se čvrsto grlili. – Ne bih uspio bez tebe.

– Zvat ću te – reče mu Laura. – Svakoga dana, samo da provjerim radiš li vježbe.

Kad je ostao sam, Danielu je nedostajala više negoli je pretpostavljao.

Ležao je u krevetu i mozak mu je, kao i obično, odlutao do Cherry. Samo je želio znati zašto je odlučila prekinuti s njim. A zatim mu je sinulo.

Nazvat će je u ured i popričati s njom. A pokaže li se to kao preteško, kao suviše javno, tada može ponovno zatražiti njezin broj i nazvati je poslije posla.

Obuzeo ga je svojevrstan fatalistički spokoj čim je donio odluku što mu je činiti, premda se tom razgovoru ni najmanje nije radovao. Bio je siguran da će i drugi put biti odbijen, a nema muškarca koji s lakoćom može podnijeti da ga ista djevojka dvaput ostavi.

Iduće je jutro osvanulo vedro i vruće. Rano je ustao i odšetao do pekare po svježi kruh, a zatim doručkovao na otvorenom. Dobro je spavao, ali sada, kada je ustao i kada se trenutak u kojem se spremao nazvati Cherry opasno približio, obuzeo ga je nemir. Uključio je mobitel i u tražilici potražio broj agencije za prodaju nekretnina, Highsmith & Brown.

Vidjevši na internetskoj stranici fotografiju zgrade, postao je još uznemireniji. Nije je još mogao nazvati: u Londonu je bilo tek sedam sati ujutro i nije stigla na posao. Da prekrati vrijeme i prestane neprestano razmišljati o onome što joj želi reći, odlučio je otići na izlet koji je već dugo odlagao i spustiti se u St Tropez.

Bilo mu je lako voziti jer jutro je još bilo prerano da bi se turisti probudili pa je promet bio osvježavajuće rijedak. Bio je sajmišni dan pa se zatekao kako šeće među razigranim tezgama na Place des Lices, prepunim kasnoproljetnoga voća i povrća. Bilo je tu svežnjeva boba, tornjeva od artičoka i slatkoga, mirisnog graška u mahuni. Kupio je malo graška, nešto ranih mandarina, a zatim je, zaključivši da ga kretanje još 175

uvijek iscrpljuje, sjeo na klupu nekoliko ulica dalje od tržnice. Odmarao se na suncu, a zatim pogledao na sat. Bilo je petnaest do deset. Cherry će za petnaestak minuta biti u uredu. Stegnulo ga je oko srca pa se ogledao oko sebe kako bi odvratio misli od sudbonosnog poziva. U tom je trenutku shvatio gdje se nalazi. Preko puta bio je dizajnerski butik za koji mu je Cherry rekla da ga nema potrebe obići tijekom njihovog izleta u kupovinu. Sjedio je na onoj istoj klupi na kojoj ju je ostavio kad je otrčao po ručak i njezinu zlatnu narukvicu. Smjesta ispravi leđa, kao da mu je toplo drvo odjednom postalo neugodno. Ne znajući na trenutak što da radi, odsutno se ogledao oko sebe, a zatim mu se pogled zaustavi na umjetničkoj galeriji. U izlogu je primijetio sliku koju je bez sumnje naslikao njegov omiljeni slikar pa je smjesta uvidio da ovo mora biti mjesto na kojem mu je kupila dar. Odjednom pomisli da je čudno što se galerija nalazi točno preko puta klupe, kao da joj je tek tada palo na pamet da kupi sliku. No čak i ako je to bio slučaj, pomisli, pa što onda?

Obuzela ga je snažna želja da ode, da se udalji od te klupe, stoga odluči ući u galeriju. Zvonce se oglasilo iza njegovih leđa dok je prilazio umjetnikovoj kolekciji. Zagledao se u slike: plaža, trg, pejzaž s borovima.

Vlastitu sliku već mjesecima nije vidio i pretpostavio je da još visi u njegovu praznu stanu, s popravljenom, ali još vidljivom razderotinom.

Kad mu je darovala tu sliku, preplavila ga je ljubav koju je prema njoj osjetio. Bila je to tako pažljiva, darežljiva gesta. Zašto je onda promijenila mišljenje? A bilo je sigurno da ga je promijenila. Napustila ga je samo deset tjedana nakon što je pao u komu. Deset tjedana. No, s druge strane, gotovo isto toliko im je trajala veza prije nesreće.

Slike su svjetlucale oko njega, a njihove su žive boje i mediteransko svjetlo pobudili u njemu neku iskonsku radost koju je osjetio kad ih je prvi puta vidio. To mu je dalo neočekivanu snagu i pomislio je na telefonski poziv na koji se spremao. Zapitao se koliko će biti iznenađena i je li se pripremila na tu mogućnost. Vjerojatno jest. Kad je upita zašto ga je ostavila, vjerojatno će dobiti neki unaprijed smišljen, općenit odgovor.

Reći će mu koliko joj je bilo teško donijeti tu odluku, ali da se osjećala kao da nema izbora. Odmahnuo je glavom na vlastitu glupost. Što drugo očekuje da će mu reći? Da je ne zanima biti u vezi s pacijentom u komi?

Možda je upoznala nekog drugog. Što god da se dogodilo, napustila ga je prije više od sedam mjeseci. Sedam mjeseci. Vjerojatno ga je već posve zaboravila. Nasmijao se, shvativši gorku istinu. Za nju, prekid se dogodio već davno, dovoljno davno da rane zacijele i da se okrene novi list. Isto bi bilo i njemu. Odjednom je shvatio da mu ne treba nikakvo obrazloženje.

Taj poziv ne bi donio ništa dobra, a lecnuo se i od same pomisli da s oklijevanjem, nećkajući se, predloži da se vide, ili – odjednom ga spopadne užasna pomisao – da ga posjeti ovdje, u Francuskoj, kako bi o 176

svemu na miru popričali. Već mu je dozlogrdilo da se osjeća slabo, da ga ljudi sažaljivo gledaju. Slike kao da su ga bodrile, njihove boje kao da su mu se slile u vene. Dale su mu daleko više radosti nego bola. U tom je trenutku shvatio da je počeo prebolijevati Cherry. Bio je to trenutak ushita. Napustio je galeriju lak poput pera.

177

Utorak, 16. lipnja

Š

to da radi? Svakog dana postajao je sve snažniji. Ubrzo će doletjeti s njom kući i bit će samo pitanje dana prije negoli naleti na Cherry i sve što mu je napričala past će u vodu. Laura se vrpoljila u hodu, a utroba joj se toliko grčila da je na trenutak morala stati. Kako joj je uopće palo na pamet da će se nekažnjeno izvući? Mora daj je poludjela. Briga je prožimala sve što je činila: nije mogla raditi, jesti, spavati, a da je pritom ne izjeda rastući osjećaj panike. Zastavši pred Danielovom zgradom, duboko je udahnula, zatim još jednom pa još jednom, napuhujući obraze, pokušavajući se riješiti mučnine u želucu. Nekoliko je trenutaka nepomično stajala, čekajući da se malo pribere, a zatim je otključala vrata i ušla. Po povratku iz Francuske želio se ponovno useliti u obiteljski dom, barem prvo vrijeme, a to je Lauri posve odgovaralo. Bilo joj je drago što će živjeti s njom pa je ponudila da ode u njegov stan i donese mu nešto odjeće. Pozdravila je vratara, a zatim provjerila poštanski sandučić, pronašavši samo nevažnu poštu. Pošta mu je prestala pristizati još prije nekoliko mjeseci. Daniel je također zamolio Lauru da mu iz stana donese i prijenosno računalo.

Gore na katu, otvorila je ulazna vrata i zapahnuo ju je pljesniv, ustajao miris, jer ljetno je sunce mnogo puta zaredom prokuhalo zrak u stanu. Prvo je otišla u spavaću sobu, jer je po njegovim naputcima otprilike znala što će tamo pronaći: majice kratkih rukava, kratke hlače, donje rublje, jaknu koju je posebno volio. Soba je imala neobično ozračje, poput napuštenog broda Marie Celeste. Čaša vode sa slojem prašine na površini, ostavljena na noćnom ormariću još prošloga ljeta, par prljavih čarapa na podu. Nekoliko tjedana poslije nesreće pozvali su čistačicu, ali Laura joj je dala upute neka samo isprazni kante za smeće i hladnjak. Sve je ostalo željela ostaviti netaknuto, nadajući se da je samo pitanje dana kada će se Daniel vratiti kući.

Složila je njegovu odjeću u veliku torbu koju je nagurao na gornju policu ormara. Također je poželio neke od svojih stručnih knjiga, jer su ga, usprkos godini izbivanja, primili natrag na posao, no rekao je da će po 178

njih doći sam kad se, za dva tjedna, vrati u Englesku. Samo dva tjedna. Što da radi? Hladne graške znoja ponovno su joj oblile čelo pa je Laura požurila, ovoga se puta zaputivši u kuhinju. Medicinske knjige i dokumenti bih su ostavljeni na kuhinjskom šanku, neke od njih otvorene.

Novine od prošlog kolovoza, požutjele od sunca. Danielovo prijenosno računalo također je bilo ovdje, uključeno u struju. Laura ga se spremala podignuti, kadli primijeti treptavo svjetlo koje upućuje na to da je računalo u stanju mirovanja. Mora da ga nije ugasio kada je otišao na vikend u Wales, nego je samo spustio ekran. Bit će najbolje da ga ona ugasi, prije negoli ga prenese u kuću.

Laura podigne zaslon i prijenosnik oživi. Vizualni podsjetnik na Danielov život prije svih tih mjeseci, dan prije nesreće. Zatvorila je prozore jedan po jedan: novine Guardian, internetsku trgovinu skupim brdskim biciklima, vremensku prognozu za Wales. Bilo joj je čudno gledati te slike zaleđene u vremenu, koje su još svijetlile na zaslonu, a odavna bile zaboravljene, stare čitavu vječnost. Bila je otvorena i neka medicinska stranica, a ispod nje još nešto. Njegov profil na Twitteru. Baš neobično, pomislila je. Daniel nije bio na Twitteru. Uto ugleda ime. Profil je bio Cherryn. Kiselina joj se ponovno podigne u želucu. Cherry će naletjeti na njega prije ili kasnije, u to nije bilo sumnje. Vratit će mu se i ovoga je puta ništa neće zaustaviti. Sve će uzeti. Ispunila ju je tjeskoba, uvećana činjenicom da zadnjih nekoliko mjeseci o njoj nije čula ni riječ. Gdje je? Čime se bavila? Laura si nije mogla pomoći. Njezina ju je ljuta protivnica toliko privlačila da je morala nešto o njoj doznati, poput ratom iscrpljenih branitelja koji moraju doznati gdje su neprijateljski položaji, prije konačnog poraza.

Ponovno se zagledala u zaslon i primijetila nešto što joj je prošloga puta promaklo. Kućica za zaporku bila je ispunjena točkicama. Samo je još trebalo pritisnuti tipku za prijavu.

Mogla je doznati sve što je zanima, samo pregledavajući njezine poruke. Prsti su joj lebdjeli nad tipkom. Bilo je to loše, kršenje privatnosti, vjerojatno i protuzakonito.

Uto joj sine. Zastenjala je, a adrenalin ju je natjerao da ispravi leđa.

Zamisao je bila okrutna, odvratna, ali mogla bi joj riješiti problem.

Nekoliko je trenutaka ostala sjediti, dašćući brzo i plitko, ne vjerujući da se ovo događa. Kliknula je. No, na kraju, ipak nije tratila vrijeme čitajući njezine poruke. Umjesto toga, počela je tipkati.

179

Utorak, 16. lipnja

C

herry je sjedila za stolom i tiho promatrala ured. Abigail i Emily stajale su jedna pokraj druge i napeto zurile u zaslon, gledajući fotografije nove kuće koju su upravo dobili u ponudi. Pitala se zašto se nikada nije uspjela zbližiti s njima. Možda zato što su zbog podrijetla jedna u drugoj prepoznale srodnu dušu? Nije znala, a već je odavna za to i nije bilo briga. Uzdisale su nad staklenim stubištem i krovnom terasom koja gleda na Hyde Park, prezirući ih zbog toga. Kad čovjek bolje razmisli, bilo je krajnje patetično prodavati i kupovati jedne od najskupljih londonskih nekretnina za tako bijednu plaću. Štoviše, bilo je uvredljivo, a cijelo se vrijeme držalo da je obilaženje takvih kuća “pogodnost” tog posla. Agentima je bilo dopušteno šetati po ručno pletenim sagovima i javorovom parketu visokoga sjaja, ali devet puta od deset u ugovoru je stajao članak da se cipele obavezno moraju skinuti pri ulazu. Cherry bi to ionako sama učinila, ali kako joj je to bilo zapovjeđeno, kao da je nekakva sluškinja koja ne zna cijeniti skupe stvari, od same bi se pomisli na to sva narogušila. Vlasnici su im se rugali, svi ti ljudi s milijunima u banci. “Smiješ gledati, ali ne diraj” bio je njihov moto, dok su im se agenti morali klanjati, ulizivati se i biti puni poštovanja, u protivnom bi uvrijedili klijenta i izgubili posao. Baš ušljivo.

Usto, posao je bio nepodnošljivo dosadan. Cherry ga je radila već godinu i pol. Osjećala se kao u stupici, kao da joj život i dragocjeno vrijeme klize kroz prste, mladost joj istječe u slivnik i nestaje. To ju je plašilo i dodatno potpirivalo dosadu dok je koračala u suludim krugovima pokušavajući smisliti što da radi.

Nije tako trebalo biti. Daniel joj je bio izlaz za bijeg i sve je išlo kao po loju. Još uvijek je patila zbog njegove smrti, a sve je pogoršavalo i to što se osjećala djelomično odgovornom. Potpuna promjena života, vraćanje na sam početak kao u igrici Čovječe, ne ljuti se... za nešto od toga bila je i sama odgovorna. Sama je sebi nanijela zlo. Da se barem usredotočila na veslanje. Da ga nije udarila, nejvjerojatnije bi sada bio s njom. Živjeli bi skupa, vjerojatno bi bili i zaručeni. Bila bi na sigurnom putu prema 180

slobodi. Sloboda! Sloboda od siromaštva, rada i straha. Nekoliko je trenutaka maštala o tome kako bi bilo da zauvijek ima dovoljno novca, a zatim joj se vrati gorak okus stvarnosti.

Cherry je shvaćala da ovako više ne može. Postala je nestrpljiva, čak i drska prema nekolicini nedavnih klijenata, a Neil je to čuo pa ju je odvukao na stranu i očitao strogu bukvicu. Dok je govorio, kipjela je od bijesa, ali znala je da nema drugog izbora doli pokriti se po ušima. Nad njom se nadvijao sveprisutni crni oblak Croydona, čiji su joj se krakovi sve više primicali, prijeteći da će je zgrabiti i odvući natrag u besprizornost i sivilo života bez ikakve perspektive. Pokušala je potražiti nekog drugog muškarca, novog momka, ali svaki joj je samac, ili potencijalni samac, koji bi zakoračio u agenciju, išao na živce. Svi su bili toliko nadmeni, zaljubljeni sami u sebe. Jedva da su je i pogledali, a s prijateljima su razgovarali kao da je nema, dok je ona u sebi kuhala od bijesa, iznova se kajući što je rezervirala to splavarenje na divljim vodama.

A povrh svega, bila je tu i Laura. Nije se s njom čula od ožujka, kad ju je nazvala da je obavijesti o Danielovoj smrti. Nitko je nije nazvao da provjeri je li s njom sve u redu, kako se nosi s tugom. Nitko je nije upitao želi li vidjeti grob, niti joj javio gdje se nalazi. Utroba joj se grčila zbog bola i poniženja koje su joj nanijeli.

Dvije su se žene zaputile prema njoj. Čula je vrata kako se otvaraju, ali nije imala volje podignuti pogled. Sada je, međutim, shvatila da jedino ona ne izgleda zauzeto. Prezrivo je pogledala Abigail i Emily, ali one nisu bile svjesne što se događa. Žene su stigle pred njezin stol. Jedna je bila dvadeset ili trideset godina mlađa od druge, a starija je bila besprijekorno odjevena. Pretpostavila je da su to majka i kći.

Cherry je pribilježila njihove osobne podatke i što imaju za reći o tome kakav bi stan voljele kupiti. Kćer je trebala “stančić” u kojem bi stanovala tijekom studija. Već su počele tražiti, zato što ga je željela “isprobati” tijekom ljeta. Željela je vrt ili, još bolje, krovnu terasu. Zgrada je morala imati domara i teretanu. Morao je biti svijetao i blizu King’s Roada jer je željela biti “u srcu zabave”.

Nije bilo mnogo stanova koji bi zadovoljili sve te kriterije. Cherry joj je pokazala jedan, zatim još jedan, prezirući tu zahtjevnu, razmaženu djevojku kose boje meda i brončanog tena koja je bila nekoliko godina mlađa od nje. Sudeći po boji njezine kože, vjerojatno je ove godine bila na već dva ili tri ljetovanja, a sada su joj se nudile sve prilike za kojima je Cherry toliko čeznula: sveučilište, neovisnost, majka s kojom može biti bliska, i to toliko bliska da s njom odlazi tražiti stan. Grlo joj se stegnulo od zavisti i željela se izderati na nju zato što je toliko samoživa, toliko opsjednuta sama sobom da ne vidi koliko je sretna što si može priuštiti 181

stan u Kensingtonu, i koga je uopće briga jesu li jebeni kuhinjski elementi crni ili bijeli! Draga majčica će zasigurno posegnuti u džep i platiti potpuno preuređenje interijera, bude li kći dovoljno cendrala. Umjesto toga, nasmiješila se, premda poprilično hladno, a zatim, glasom punim dosade, objavila da im može pokazati samo još jedan stan. Pokazala im je fotografije na računalu i ovoga se puta začulo cičanje od oduševljenja.

– Jao, super je! Vidi, mamice, ima tako slatku, malenu pećnicu. Mogla bih naučiti kuhati!

Cherry se strese. Mrzila je odrasle žene koje roditelje nazivaju “mamicom” i “taticom”. A slatka, malena pećnica bila je vrhunska, najskuplja La Cornue. Mamica se blagonaklono nasmiješila, dobro se zabavljajući, po čemu je Cherry zaključila da je djevojka jedna od onih koje se vole hvaliti kako im zagori i kajgana, a svaki pokušaj kuhanja bio bi usmjeren na to koliko je ljupko nesposobna negoli na to je li se uopće potrudila ili ne.

– Hoćeš li mi ga kupiti? Molim te? Molim te?

– Samo ako prvo pozoveš tatu i mene na večeru.

Djevojka ushićeno vrisne.

Cherry obuzme mučnina. Napadno je pogledala na sat. Hvala nebesima, za deset minuta može otići kući.

– Možemo li ga odmah otići pogledati? – upita majka, zatekavši Cherry posve nespremnu.

– Bojim se da to sada nije moguće. – Laž nije djelovala uvjerljivo i majka se namrštila.

– Zašto ne?

Najradije bi joj odgovorila: zato što želim kući, zato što i sama pomisao na to da potratim makar i minutu svojega vremena na to da tebi i tvojoj kćeri koja dobije sve što zamisli pokazujem stan koji si cijeloga života ni u snu ne bih mogla priuštiti u meni izaziva želju da prevrnem ovaj stol.

Umjesto toga, rekla je samo: – Moramo vlasnicima javiti dvadeset četiri sata unaprijed.

– Ali učinilo mi se da ste rekli kako je stan slobodan?

Cherry se okrene prema djevojci. Ipak je, dakle, pozorno slušala. – Bez obzira na to, ipak im moramo javiti.

Nezadovoljstvo na djevojčinu licu izazvalo je u Cherry val zadovoljstva, osjećaj nadmoći. Osjetila je potrebu da naruši to njezino samoproglašeno bogomdano pravo i nešto joj uskrati, da joj do znanja kako je to kad ne dobiješ ono što želiš.

– Zašto ih ne biste odmah nazvali?

182

Cherry se ukoči. Nije joj se svidio način na koji joj se obraćaju. Brzo se podsjetila koliko joj treba ovaj posao pa je usne razvukla u osmijeh.

Nije primijetila Neila kako izlazi iz ureda i prilazi joj, dok ga Emily slijedi u stopu.

Prvo se obratio klijenticama, šarmantno i uglađeno. – Oprostite što vas prekidam, ali Emily će se pobrinuti da smjesta obiđete stan. Cherry, možeš li mi, molim te, pomoći da riješimo nešto u uredu?

Ona ga zaprepašteno pogleda, ali ruka mu je bila ispružena, pokazujući joj kamo da krene, stoga nije imala drugog izbora, doli da ustane. Djevojka kose boje meda uputi joj podrugljiv pogled, a Emily sjedne na njezinu zagrijanu stolicu. Slijedeći Nicka u ured, osjetila je da se ozračje u uredu prometnulo u uslužno dodvoravanje klijenticama.

– Molim te, sjedni – reče Neil.

– O čemu je riječ? – upitala je, pokušavajući vratiti nešto dostojanstva, ali ipak je sjela.

– Neću dužiti – reče – jer mislim da je tako najbolje za sve nas.

Stegnulo ju je u želucu. Zar se našla u problemima?

– Riječ je o tvojem ophođenju s klijentelom koja nam ovdje dolazi. To jednostavno nije dopustivo.

– Ona djevojka je bila poprilično bezobrazna – branila se Cherry. – Zapravo, bezobrazno se prema meni odnosila. Bila je jako zahtjevna. No ništa joj nisam spočitnula.

– Ne mislim na nju. Ne mislim ni na koga ponaosob. Bolje rečeno, mislim na sve. – Nagnuo se preko stola, zagledavši se u upaljeno računalo. – “I ovaj mi je dan ispunjen arogantnim, bogatim, inozemnim drkadžijama koji uporno žele pokupovati cijeli London. Ne mogu ih više gledati kako se razbacuju svojim milijunima i kupuju naše kuće.” – Prestao je čitati i pogledao joj u oči. – Čak si u jednoj od poruka spomenula ime naše agencije.

Cherry se s užasom zagledala u njega, a zatim skočila na noge da pogleda zaslon, shvativši da čita objave na Twitteru. I to njezine objave. – Ali, to nisam bila ja! Nisam napisala te objave! – zapjenjeno reče.

On se na trenutak zamisli. – Ali ovo je tvoj profil.

– Netko ga je hakirao. To se neprestano događa, često o tome čitam u novinama...

– Takve stvari nanose nevjerojatno veliku štetu.

– Ma nemoj mi reći! Bože, ti misliš da sam ja to napisala!

– Mislio sam na agenciju. Već smo izgubili jednu sigurnu prodaju.

Kineski poduzetnik odustao je od kuće koju je kanio kupiti krajem ovoga tjedna. Pronašao je nešto drugo. Kod druge agencije. To nas je koštalo trideset pet tisuća funti provizije. A proteklih sam pola sata proveo na 183

telefonu s klijenticom pokušavajući je nagovoriti da ne povuče svoja dva stana iz naše ponude. Odbila je.

Obuzme je strah. Morala ga je nekako uvjeriti. – Ali, Neile, molim te, to nisam bila ja. Ne možeš me kriviti za nešto što nisam učinila.

– Žao mi je, Cherry, ali jednostavno mislim da ovako više ne ide.

– Nemoj...

– Nije samo riječ o tome. Osjetio sam veliki zaokret u tvome odnosu prema poslu...

– Dečko mi je nedavno poginuo! A sada mi daješ otkaz! Tužit ću te.

– A možeš i otići ne dižući prašinu, pa ćemo ti davati plaću još dva mjeseca.

Bio je to sitniš. Prava uvreda. Kipjela je od bijesa. – Šest. S preporukama.

– Tri. I to je moja posljednja ponuda. Klijenti moraju biti sigurni da su ovdje dobrodošli, da s nama mogu surađivati. Jako mi je žao, ali mislim da preporuka ne dolazi u obzir, s obzirom na okolnosti. Držim da bi za sve nas bilo najbolje da smjesta pokupiš svoje stvari i odeš kući.

Nekoliko minuta poslije, Cherry je prkosno tutnjala ulicom, ne mareći što pritom odguruje ljude. Prolaznici su namršteno negodovali, ali živo joj se fućkalo za to. Tko joj je to učinio? Zar je to bila nečija psina? Možda su joj to smjestile Emily i Abigail? Zatim su joj navrle suze. Brzo je progutala da ih zadrži. U grudima joj je planula ljuta bol. Bez preporuke teško da će dobiti novi posao. A bez posla, nema ni novca kojim bi platila stanarinu. Morat će se vratiti u Croydon.

184

Ponedjeljak, 27. srpnja

K

ao i svakoga jutra, probudila se u šest ujutro. Bez ikakve budilice, samo iz beskorisne navike, jer se sada više nije imala zašto buditi.

Ležala bi u postelji i razmišljala. Pitala se čije je to maslo? Ništa drugo nije bilo objavljeno. Zatvorila je profil, ali šteta je već bila počinjena pa bi samo tiho ležala u krevetu sve do iza sedam , kako bi se mimoišla s majkom. Slušala je Wendy kako uključuje tuš, zatim tupo zujanje fena kroz tanak zid svoje sobe, zveckanje žličice za čaj u šalici, a zatim, napokon, prigušeni tresak ulaznih vrata. Čak ni tada nije ustajala, barem ne isprva. Željela je biti sigurna da se njezina majka neće vratiti po nešto što je zaboravila, dati joj dovoljno vremena da sjedne na autobus koji će je odvesti do ogromnog supermarketa udaljenog šest kilometara od stana. Oko pola osam, Cherry je ustala iz kreveta. Bio je uzak, naguran uza zid gostinjskog sobička. Posteljina je bila ista koju je imala dok je stanovala ovdje kao školarka, ružičasta s cvjetnim uzorkom. Cijela je soba bila ista kao i tada – bež ormar iz Ikee s vratima od bijelih panela kakvi se prodaju na tisuće, odbačeni komadi namještaja s eBaya čija cijena nije uspijevala preći čak ni devedeset devet penija, na zidu uokvirena fotografija New Yorka iz masovne proizvodnje, vjerojatno također iz Ikee, rupčići u “dizajnerskoj” kutiji – a Cherry je osjećala i isti onaj očaj koji ju je gušio kao i tada. Cherry je morala otkazati najam stana nakon što je na poslu dobila otkaz. Spakirala je sve svoje stvari koje su sada bile nagurane pod krevet i na dno ormara u njezinoj skučenoj sobi, njezinom zadnjem utočištu privatnosti. Većinu svojih stvari nije željela izvaditi iz kutije. Nije u tome vidjela nikakav smisao.

Kad je Cherry nazvala svoju majku da je nevoljko upita može li privremeno ostati kod nje, Wendy je bila dovoljno mudra da ne postavlja previše pitanja.

– Ovdje za tebe uvijek ima mjesta, ljubavi – blago joj je rekla, ali za Cherry su te riječi dobrodošlice zvučale poput klopke iz koje nikada neće pobjeći. Natuknula joj je nešto neodređeno o višku radne snage, a Wendy je odmahnula glavom i rekla: “Pravi peh”. Bila je posebno suosjećajna, jer 185

gubitak voljene osobe i posla u razmaku od nekoliko mjeseci bio je uistinu težak udarac.

Cherry je sada ovdje živjela četiri tjedna i nije davala znakove da će dobiti novi posao te iseliti u novi stan. Istini za volju, nije znala što da radi. Provodila je dane šećući, prolazeći pokraj Reeves Cornera, gdje je zemlja još bila poravnata nakon požara koji je buknuo tijekom velikih prosvjeda, pokraj salona za nokte, kladionica i trgovina u kojima je sve za devedeset devet penija s kariranim, plastičnim torbicama koje ti vise nad glavom čim uđeš. Činilo se da se i sami pločnici znoje od vreline, otpuštajući kiselkast, ljepljiv miris. Neumorno je koračala, čekajući nadahnuće. Neku ideju, plan, nešto da joj objasni što joj je činiti. Željela je osjetiti neki polet, ponovno imati cilj i ambiciju kakvi su je krasili prije osamnaest mjeseci, kad je počela raditi u agenciji za nekretnine. Šetala je dok su joj se misli vrtjele ukrug, pokraj oglasnih ploča pred uredima zavoda za zapošljavanje koje su joj se rugale ponudama poput administrativnih poslova za osam funti po satu.

Dosadna, besperspektivna, službenička zanimanja. Čak je ni Glavna knjižnica nije mogla ni na što motivirati. Činilo se da je prepuna nezaposlenih i dokonih studenata s velikim idejama, ali bez snage volje da ih sprovedu u djelo. Nije se smjelo dogoditi da boravi na istom mjestu kao i ti čudaci, promašeni slučajevi. Trebala je biti u luksuznom stanu, planirati proslavu zaruka. Izgarala je od nepravde koja joj je nanesena, od propuštene prilike, potraćenog vremena.

Izišla je iz knjižnice i beznadno stajala pred vratima, gledajući autobuse koji su pred njom brzali ulicom. Tištala ju je besciljnost. Razmislila je o tome da krene još dalje, preko ulice George i spusti se do postaje East Croydon, ali kamo dalje? Nije si mogla priuštiti kartu da se ikamo poveze, a ionako nije znala kamo bi pošla. Pokušavala je pobjeći od same sebe. Okrenula se i počela polako pješačiti natrag prema stanu.

Cherry se pokušavala vratiti kući prije negoli se njezina majka vrati s posla. Ne zato da bi je s dobrodošlicom dočekala, nego zato što je smatrala kako joj se mora odužiti zato što ništa ne plaća, a trebali su joj besplatan stan i hrana. Pretražila bi hladnjak prepun majčinih posebnih ponuda iz supermarketa i spremila nešto za užinu. Wendy se uvijek topila od miline, što je Cherry poprilično išlo na živce, znajući da je samo želi odobrovoljiti.

– Ooh, što si nam to danas spravila? – rekla bi, otvarajući vrata pećnice i teatralno njušeći. – Razmazit ćeš me. Pojma nemaš koliko je lijepo pojesti nešto toplo nakon što cijeli dan provedeš na nogama.

Sjele su za stol. A Cherry se pobrinula da se razgovor vodi isključivo oko majčina radnog dana: koliko je prodavača na bolovanju, što je 186

Hollyna kći stavila na YouTube (bila je riječ o baladi koju je otpjevala uz gitaru) i je li promotivna ponuda posuđa donijela nove kupce. Nakon toga bi, obično, Cherry oprala suđe dok bi majka gledala sapunicu na televiziji.

Cherry nije željela biti u dnevnom boravku dok se to gledalo (bilo je to još nešto što ju je vuklo na najniže moguće grane) i draže joj je bilo ostati sama.

Večeras je, međutim, Wendy ušla u kuhinju.

Cherry iznenađeno podigne pogled. Iz dnevnog je boravka poznata melodija najavila početak serije.

– Nećeš gledati svoju emisiju?

– Za koji čas, ljubavi. – Wendy se neobično ponašala pa su u Cherrynim ušima glasno odjeknula zvona za uzbunu. Zar će je majka zamoliti da ode?

– Znaš, razmišljala sam si... po cijele dane provodiš kod kuće, sama.

To ne može biti dobro za tebe. Pogotovo nakon, znaš... nedavnog gubitka.

Cherry se ukoči, a Wendy požuri dalje.

– Nadam se da se nećeš ljutiti, ali bila sam toliko slobodna da popričam sa svojim voditeljem, ispričam mu malo o tebi, kako si bistra i slično. Ukratko, na poslu se otvara novo radno mjesto. U odjelu tehnike i računalnih igara. – Tu je posljednju rečenicu izgovorila kao da je riječ o pravoj poslastici.

Cherry se lecne. Posao u supermarketu? Zar njezina majka ima tako nisko mišljenje o njoj?

Wendy primijeti izraz na njezinu licu. – Znam da je to posve drukčije od onoga što si prije radila, ali na tom poslu ne moraš dugo ostati. Samo dok ne nađeš bolji.

Trebala je biti zaručena za liječnika s obiteljskim bogatstvom i vilom na jugu Francuske.

Wendy je njezinu šutnju protumačila kao ohrabrenje da nastavi. – A mogla bi i napredovati na ljestvici. Prepoznaju talent i brzo unapređuju dobre radnike.

Radije bi umrla negoli radila u tom supermarketu. Njezino se samopouzdanje survalo na dno dna. Obrisala je ruke. Morala je ostati smirena i civilizirana, u protivnom će se njezin život ovdje pretvoriti u pakao.

– Jesi li za šalicu čaja, mama?

– Jako rado. Onda... što kažeš?

Cherry se pretvarala da razmišlja o tome. – Možda. No prije toga želim istražiti još neke mogućnosti.

187

Wendy se nasmiješi. – To se podrazumijeva. No, želiš li popričati s mojim voditeljem, dogovorit ću ti sastanak.

– Hvala mama. Donijet ću ti čaj u dnevni boravak. Da ne propustiš svoju seriju.

Wendy je posluša, a čim je napustila kuhinju, niz Cherryne se obraze skotrljaju suze. Brzo je obrisala oči (crvenilo bi samo donijelo bujicu pitanja) i, donijevši čaj, slagala da je boli glava i rekla da ide leći u svoju sobu.

Ležeći na krevetu, postalo joj je jasno da je dosegla samo dno. Možda i treba toliko nisko pasti da se čovjeku vrati borbeni duh, jer sada je bila sigurna da odavde mora što prije pobjeći. Prvi je korak bio zaboraviti na sve što je moglo biti. Valjalo je prestati gledati unatrag i razmišljati o tome gdje bi danas bila da je Daniel još živ. Pred očima joj se ponovno ukazao prizor njegova stana, ali bijesno ju je izbrisala iz glave. Završila je s tim. Došao je čas da Daniela zaboravi jednom za svagda. Njega više nema. Trebalo joj je nešto da završi tu priču.

188

Srijeda, 12. kolovoza

Š

to je više vremena prolazilo, Laura se osjećala sve sigurnijom. Čak je polako počela i zaboravljati. Prošlo bi dan ili dva prije negoli bi shvatila da nijednom nije pomislila na ono što je učinila. Ponekad, na neki posebice dobar dan, uspijevala bi uvjeriti samu sebe da se ništa i nije dogodilo. Da je sve to daleko, kao san.

A vrijeme je nezaustavljivo teklo. Ako ovo iziđe na vidjelo za deset, dvadeset godina, životi će im biti toliko drukčiji nego danas (novi poslovi, nove djevojke) da će se svi slatko nasmijati. Možda. No zasigurno će ta šiljasta oštrica otupjeti, jer već se i sada tupila se iz dana u dan, premda se to Lauri nije činilo dovoljno brzo.

Dva dana nakon što je objavila one poruke, posjetila je internetsku stranicu agencije i primijetila da je Cherryn profil izbrisan. Stoga je riskirala i nazvala. Zamolila je da razgovara s njom, na što su joj rekli da više ne radi kod njih. Olakšanje je bilo opojno poput droge. Čak je i Isabella primijetila promjenu u njoj.

– Izgledaš mi, kako da kažem, nekako lakše, sretnije – rekla joj je za ručkom, uhvativši je za ruku. – Prošla si vraški tešku godinu. Ne mogu ni zamisliti što si sve morala prebroditi, a vidi sada... Vratio se kući, zdrav je, oporavio se. Nije čudo da tako dobro izgledaš.

Laura se nasmiješila i dopustila Izzy da zasluge za njezino dobro raspoloženje pripiše isključivo Danielovu oporavku.

– Nego, mogu li te nagovoriti da to proslavimo odlaskom u šoping?

– Iz, znaš da imam posao.

– Znam, draga. – Razočarano je odmahnula rukom. – Samo mislim na ta uludo potraćena poslijepodneva. No sada, kad si bolje nego prije... – Zastane, a Laura je pogleda ispod oka. – U ranim je pedesetima, ima vlastitu, gustu kosu i vlastitu tvrtku. Trči triatlon iz zabave. – Stresla se pri samoj pomisli. – Najradije bih mu bila sponzor, da mu se to barem malo isplati.

189

Laura je lupne po ruci žličicom. – Howard i ja nekako guramo, premda na naš, nesređeni način.

Isabella frkne nosom. – Njemu ništa ne nedostaje. Oprosti, samo sam zaštitnički prema tebi raspoložena.

– Jednostavno ga trebam. Ne znam zašto, možda iz puke navike.

Sve što je tom rečenicom dobila bio je suosjećajan stisak ruke, a Isabella je, sluteći da je otišla predaleko, promijenila temu. – Nego, što još ima novoga kod tebe?

– Pa, osim nove serije na ITV-u...

– Mislim da ti na tome nisam dovoljno čestitala. Tebi i Danielu...

– Idućeg se tjedna vraća u bolnicu.

Izzy zaplješće rukama. – Oboje ste jako zauzeti i zaposleni!

– Pristižu mi sve same dobre vijesti. Radovi u susjedstvu napokon su, Bogu hvala, završeni, tako da nam napokon mogu popraviti oštećenje na krovnom prozoru sobe s bazenom.

– Pa to je fenomenalno! A imam i ja jednu vijest za tebe. Znaš onu... kako se zvala... Cherry?

Lauru stegne u grudima.

– E vidiš, moja prijateljica, Angela... Znaš je, to je ona koja još uvijek nosi bikini broj trideset osam? Uglavnom, prodaje kuću preko agencije Highsmith & Brown. Cherry je navodno dobila otkaz. Znači, zauvijek je nestala! Još ne mogu vjerovati kako se loše ponijela prema Danielu. Baš sam je pogrešno procijenila, zar ne? Oprosti mi, Laura.

Laura se uljudno nasmiješila. Bila je sretna što je cijela ta priča napokon završena.

A bila je završena. Završena je, podsjetila je samu sebe. Nije završila samo epizoda s Cherry, nego i ono što se dogodilo s njom. S osobom u koju se pretvorila, a koju, gledajući unatrag, više nije mogla prepoznati.

Kao da je netko drugi sve ono učinio, a sve na što je ta osoba bila spremna, ispunjalo ju je strepnjom. Možda danas, kada zna da se Daniel dobro oporavlja, ne bi to učinila. Ali lako je biti general poslije bitke, a u ono vrijeme svi su medicinski pokazatelji govorili da su mu dani odbrojeni. Iskreno je vjerovala da s njim provodi posljednje sate pa je bila sva izbezumljena, slomljena srca i krajnje očajna. Posve je moguće da nije zdravo rasuđivala. Nešto mora da joj je pomutilo um. Najbolje da sve zaboravi i nastavi sa životom, ali sada, kada joj je vratio razum, bilo joj je jasno da se takvo što više ne smije ponoviti.

190

Utorak, 15. rujna

U

pravo je ovo razlog zašto se još nisam vratio u svoj stan – reče Daniel nakon što je Laura donijela kroasan s čokoladom, ugrijan u pećnici. Istini za volju, za to nije vidio nikakvoga razloga. Štoviše, počeo se pitati zašto se uopće i gnjavio s tim. Život kod kuće bio je ugodan i lak, ne samo zato što bi svako malo dobio ukusan objed, nego i zato što je uživao u društvu. I on i njegovi roditelji imali su dugo, klizno radno vrijeme, stoga je bila poprilična lutrija predvidjeti tko će se s kim vidjeti, ali to je značilo da više znaju cijeniti vrijeme koje provedu zajedno.

Premda je oduvijek bio blizak s Laurom, Daniel se zatekao kako i oca sve bolje upoznaje. Pokoju bi večer on i Howard proveli u njegovu brlogu uz kakav film i nekoliko limenki piva.

– Hladno je vani – reče Laura. – Toplije se obuci.

Doista je bilo hladno. Jesen je počela nemilosrdnom ofanzivom i vjetar je čekićao o okna, stabla su već bila gotovo posve ogoljela, premda je bila tek polovica rujna.

– Mislim da me ovo grije jače od veste – reče Daniel, ubacivši zadnji zalogaj kroasana u usta. – Znaš li da je to jako loše za arterije? Svjesna si da radim na kardiološkom odjelu, zar ne, mama? Ne bi se moglo reći da svojim pacijentima pružam svijetao primjer.

– Zdrav si kao dren – ozareno će Laura, uštipnuvši ga za obraz. Taman je imala vremena prelistati novine prije odlaska u ured.

– Onda, što misliš? – upita Daniel.

– O čemu?

– Da iznajmimo moj stan? Da jednostavno ostanem živjeti ovdje?

Laura spusti novine. – Dobro znaš da si uvijek dobrodošao i drago mi je da se vidimo u te rijetke sate koje ne provodiš u bolnici. No, to ovisi o tebi. Razumijem ako ti treba privatnosti koju nudi vlastiti stan.

– Hoćeš li me svaki dan braniti čokoladnim kroasanima?

– Nema šanse.

– Hmm... zbog toga bi sve moglo pasti u vodu.

191

Laura ustane. – Što se može. Vrijeme je da odem.

Daniel se povjerljivo nagne prema njoj. – Nego, što se događa u toj tvojoj, novoj seriji?

– Ne mogu ti reći.

– Ne možeš ili nećeš?

– Ima tu malo jednog i drugog. Jutros sa scenaristom osmišljavam zadnju epizodu. A ne krenem li smjesta, zakasnit ću.

Udari vjetra zanosili su je ustranu dok je prelazila ulicu prema svom uredu i Laura se nasmijala. Bio je to živahan smijeh oduševljenja koji je bio značajan prvenstveno zbog toga što se mjesecima rijetko uspijevala i nasmiješiti. Izazvala ga je radost zbog ponovnog pronalaska sreće, jednostavnih životnih zadovoljstava, a neprestano podsjećanje na predivnu, ushićujuću činjenicu da je Daniel zdrav nikada joj neće dosaditi.

Kad bi se jutrom budila, ih birala jabuke u trgovini, ili se morala usredotočiti na preliminarne sastanke s producentima, ponovila bi sebi tu činjenicu i negdje bi joj u dubini duše započeo vatromet.

Iz Francuske se vratio sličeći manje-više na staroga sebe. Što je bilo još važnije, zvučao je kao nekad – zračio je bezbrižnim optimizmom – a vratila mu se i ambicioznost. Ako ništa drugo, bio je jači nego prije, a dok je izbivao, uspio je s bolnicom dogovoriti da mu se vrati radno mjesto na prvoj godini pripravničkog staža. Rekao je da se osjeća kao da mu je pružena druga prilika. Nešto se dogodilo nakon što ga je ostavila u Francuskoj i vratila se u London. Sprijateljio se s mještankom koja je vodila tvrtku svojih roditelja. Laura ju je nakratko upoznala kad se jednog vikenda vratila u Francusku. Vivienne je svratila do njih, a zatim su ona i Daniel otišli na piće. Bila je najmanje deset godina starija od njega i zračila samouvjerenošću koju ta dob nosi. Nije imala vremena za samosažaljenje. Ni on nije bio plačljivac, ali njezin mu je izravan duh ubrzao oporavak. Vratio se preplanuo, opušten i, na neki način, očvrsnut.

Laura je provukla karticu i ušla u zgradu, a zatim se uspela stubama do predvorja ureda, gdje ju je za stolom čekala Willow. Bila je njezina nova osobna asistentica, željna da se iskaže i u svemu udovolji.

– Stranka vam je stigla – reče. – Uvela sam je u sobu za sastanke.

Malo je uranila, ali to je bilo u redu. Laura se jako veselila današnjem danu. Ovo je bio jedan od najzabavnijih koraka u stvaranju dramske serije. Trebalo je izmisliti priču, a scenaristica je bila oštroumna i maštovita. Zaputila se u sobu za sastanke i otvorila vrata.

Cherry je sjedila za okruglim, staklenim stolom i listala časopis.

– Dobar dan, Laura.

U stanju potpunog šoka, Laura nije mogla izustiti ni riječ.

192

– Pretpostavila sam da bi mogla biti iznenađena što me vidiš, ali ne neugodno.

Lauru obuzme potpuna panika pa se brzo okrenula i zatvorila vrata.

Zašto je došla? Dopustila si je nekoliko trenutaka da se pokuša pribrati prije negoli se ponovno okrenula. Natjerala se da govori što je god moguće smirenije, premda joj je srce lupalo kao ludo. – Zdravo, Cherry.

Bojim se da si me ulovila u jako nezgodnom trenutku. Imam sastanak koji počinje za nekoliko minuta.

– Oh. Čuj, nemaš li ništa protiv, uzela bih jednu od tih minuta za sebe.

– Nije čekala dopuštenje. – Znaš, postalo mi je jako važno da se vidim s tobom. Otkako smo zadnji puta razgovarale, kad si me nazvala nedugo nakon što sam se vratila iz Meksika da mi preneseš vijesti... Vidiš, otada su prošli mjeseci, ali ja nikako da se pomirim s tim.

Laura je šutjela. Još nije shvaćala što je Cherry naumila. Misli, misli.

Prošlo je... koliko? Šest, sedam mjeseci? Kosa joj je narasla, zbog čega je izgledala još atraktivnije, još senzualnije. Laura je znala da mora ostati smirena, a zatim, kad stigne scenaristica (prokleta bila Willow što ne zna tko je tko), jednostavno će je pristojno, ali nepopustljivo, zamoliti da ode.

– Što god ti o tome možda mislila, Daniel mi je značio najviše na svijetu. – Cherryn je glas odjednom postao grub. – Zašto me nijednom nisi nazvala da me pitaš kako se nosim s gubitkom?

– Jako... Jako mi je žao. Samo sam bila zaokupljena svojom... tugom.

– Aha, a pretpostavljam da si morala organizirati i pogreb. Ne, čekaj malo, to si obavila još dok sam bila na odmoru. Nisi mogla pričekati.

Usput, kojeg je datuma preminuo? Znaš, doista bih voljela znati gdje je pokopan, kako bih se mogla s njime oprostiti.

Lauru su ta pitanja jako uzrujala, kao i to što Cherry nisu zanimala nikakva opravdanja. Cherry ju je promatrala pa je Lauri bilo drago što je o većini toga već prije promislila.

– Bojim se da je bio kremiran. A njegov smo pepeo odnijeli u Francusku, koju je oduvijek volio.

Cherry ju je netremice gledala, a Laura je oborila pogled. – Žao mi je, Cherry, ali doista imam sastanak koji tek što nije počeo...

– Samo još nešto.

Laura počne gubiti strpljenje. U redu, vjerojatno jest ožalošćena, ali zašto joj je trebalo toliko vremena da počne dizati prašinu?

– Što želiš pitati?

– Da Daniel nije preminuo, bi li bila sretna što smo nas dvoje zajedno?

Laura je počela otezati, pokušavši razvući usne u ljubazan, blagonaklon osmijeh. – Kakvo je to pitanje...

193

– Oh, baš dobro. Jer sam oduvijek pretpostavljala kako ćeš nešto poduzeti da nas razdvojiš. Lijepo je znati da si me doživljavala kao dio obitelji. Usprkos tome što me nisi pozvala na pogreb. – Cherry ustane. – Hvala ti, Laura. Ovo mi je jako pomoglo, pojma nemaš koliko. Samo mi je trebalo nešto da zatvorim to poglavlje. Sve se tako iznenada dogodilo, a nije postojalo ništa za što bih se uhvatila, ništa konkretno što bih mogla vidjeti ili posjetiti. Jednostavno mi se nije doimalo stvarnim, znaš?

Laura, s blagim osjećajem mučnine u želucu, kimne.

– Vidim da si zauzeta, stoga idem. – Cherry ispruži ruku, a Laura se, nakon trenutka oklijevanja, rukuje s njom. Cherry se potom okrene i iziđe iz prostorije. Drhteći kao šiba na vodi, Laura se pridrži za rub stola i otpusti rubac oko vrata. Pričekala je minutu ili dvije da dopusti Cherry dovoljno vremena da iziđe iz zgrade, a zatim se zaputi do Willowina stola.

– Stigne li moja stranka za sastanak u deset, molim uvedite je u prostoriju za sastanke. Dolazim za dvije minute.

Willow kimne, prenuvši se kad je vidjela šefičino lice. Zaključila je kako sada nije prav čas da ju obavijesti o tome da je njezina prijašnja gošća prvo banula u njezin ured, prije negoli je upozorena da to nije soba za sastanke. Willow ju je uhvatila kako prelistava neke dokumente na Laurinu stolu. – Oh, baš sam blesava – rekla je, a zatim krenula za Willow u veliku prostoriju za susjednih vrata.

Laura požuri niza stube. Sve je dobro prošlo, ali ipak je još bila uzdrmana. Hitno joj je bila potrebna kava, i to jaka, da je malo umiri, a s druge strane ulice nalazio se talijanski kafić na čije se duple kave oslanjala da joj tijekom mračnih dana Danielove bolesti pomognu da prebrodi iscrpljenost. Pritisnula je tipku za otvaranje vrata da iziđe na ulicu i zakoračila na pločnik. Zatim je vrisnula od straha. Pred zgradom je stajala Cherry, naslonjena na zid.

Nasmiješila se. – Baš dobro, prištedjela si mi vrijeme. Već sam se uplašila da ću morati pričekati kraj radnog vremena i baš sam se počela pitati što da radim sama sa sobom.

Laura je zurila u nju, ne shvaćajući što se događa. Već je bila dovoljno zbunjena što je uopće vidi, što je uopće došla u njezin ured.

Cherry se nagne prema njoj. – Znam da je živ – šapnula je.

Laura počne zamuckivati. – O č-čemu t-ti to govoriš?

– Kakva si ti to majka, da ne prežeš lagati o smrti vlastitoga djeteta?

Osjetila je kako joj se sva krv povlači iz lica, a prezir koja je sama prema sebi osjećala ponovno joj ispuni dušu.

Cherry progovori grubim glasom. – Pokušala si mi oduzeti sve što imam. Sada ću ja to isto učiniti tebi.

194

Laura zaprepašteno zine. Cherry je pogleda u oči, ledenim, nemilosrdnim pogledom. Zatim se, kad se uvjerila da je Laura shvatila njezinu poruku, okrene i ode.

Laura ju je, drhteći, pratila pogledom. Pokušala je sve odbaciti kao djetinjastu, glupu prijetnju, ali bilo je nečega u Cherrynu tonu što ju je duboko prestravilo. Nagonski je znala da, koliko god se trudila, neće imati miran san. Čekat će. Čekat će i pitati se što će je zadesiti.

195

Utorak, 15. rujna

C

herry je bila svjesna da je Laura slučajno bila malo darežljivija s informacijama, da joj je prije svih tih silnih mjeseci ispričala da će Danielov pepeo odnijeti u Francusku, ponovno je nazvala da provjeri je li dobro i dopustila joj da pita kojega je datuma preminuo, nikada ne bi nazvala bolnicu. Ne novu bolnicu, jer za nju, razumije se, nije ni znala.

Ne, nazvala je Chelsea & Westminster, gdje je navodno dobio smrtonosni srčani udar. Nećkajući se nazvati Lauru da od nje dozna karike koje su joj nedostajale, podatke koji su joj trebali da nastavi sa životom, nazvala je bolnički odjel, ali, kako je i sama pretpostavljala, ništa joj nisu željeli reći jer nije “najbliži rod”. Uslijedilo je neobuzdano ridanje, zatim tvrdnje da nije upamtila datum njegove smrti zato što je bila toliko traumatizirana tolikim posjetima, time što ga je toliko dugo gledala u komi da se i sama razboljela, tako da je tek iz glasina doznala što se dogodilo. – Zar je doista mrtav? – teatralno je zavapila, a zatim zamolila da je spoje sa službom za ožalošćene, za što je znala da su joj obavezni odobriti. Također je znala da će, jednom kad je prespoje, dobiti sve podatke koji su joj bili potrebni, jer kako bi inače mogli utješiti one koji su izgubili voljenu osobu ako ne znaju kada je i kako pokojnik preminuo?

Ostala je, međutim, zaprepaštena kad je čula da uopće nije mrtav (stoga joj i nije bio odobren pristup službi za ožalošćene), ali ništa joj drugo nisu željeli reći.

Isprva je bila toliko zatečena da ništa nije razumjela. Bila je uvjerena da su pogriješili, načinili neku glupu, no ipak odvratnu bolničku grešku pa se na trenutak zapitala može li ih tužiti i koliku bi odštetu mogla dobiti za duševne boli. Zatim je počela razmišljati o mogućnosti da je ono što je čula doista istina. Bilo je to suviše važno da bi se ignoriralo i stoga je otišla u bolnicu i čekala pred odjelom dok nije izišla jedna od čistačica, ona koju je upamtila tijekom tih silnih prvih tjedana i s kojom bi redovito zapodjenula razgovor tijekom tih osamljenih poslijepodneva. Isprva je odbijala išta odati, ali Cherrynih pet izglačanih novčanica od po deset funti pomogli su joj da razveže jezik pa joj je rekla da je 196

krajem veljače Daniel premještan u privatnu bolnicu Wellington, u sjeverozapadnom Londonu. Ništa drugo nije željela reći, ali Cherry je i to bilo dovoljno. Nazvala je Wellington, gdje su joj rekli da joj nisu u mogućnosti odati druge podatke, osim da je bio pušten kući iz bolnice 26. svibnja. A ako je netko mrtav, ne možeš biti pušten kući.

U glavi joj se počela stvarati ledena spoznaja. Prisjetila se iznenadnog pogreba, činjenice da je na njega pozvana samo najuža obitelj. Sve, samo da bude završeno prije negoli se ona vrati s odmora. Isprva joj se ta zamisao koja joj se rađala u glavi činila toliko grubom, toliko nevjerojatnom da je pomislila kako je zasigurno pogriješila. Nitko je na svijetu ne može baš toliko mrziti, oprezno je pomislila, ali nije mogla zatomiti grozan osjećaj da možda, naposljetku, ipak netko i može.

Pogođena tom velikom boli, prisilila se suočiti s tim mogućim, izmišljenim scenarijem u koji joj je toliko teško bilo povjerovati. Istinu je mogla doznati isključivo od Laure, stoga je otišla u njezin ured.

Posljednju je potvrdu dobila jutros, promatrajući Laurino lice.

Kad samo pomisli da se Laura, samo da je bila mrvicu bolja, mrvicu ljudskija, sa svime mogla izvući.

Oduzela je sve za što je Cherry tako naporno radila, sve do čega joj je bilo stalo, čemu je težila, njezin čitavi raison d’être. I to samo jednim nemilosrdnim, megalomanskim potezom. Zar joj se Laura sve ovo vrijeme rugala? Pričala o sirotoj curi iz Croydona koja nije znala gdje joj je mjesto? Kad samo pomisli koliko se trudila da postanu prijateljice! Kako li se samo usuđuje, pomislila je. Kako li se samo usuđuje pomisliti da je bolja od nje zato što ima novca, da zbog toga ima pravo kontrolirati tuđe živote? Više se nikada neće dati tako poniziti. Kad je jutros ugledala Lauru, bila joj je potrebna sva snaga volje da ne nasrne na nju, ali to bi bilo posve promašeno. Cherry je željela da Laura osjeti upravo ono što je i sama osjećala, tu silnu nepravdu kad ti netko iz hira otme sve do čega ti je u životu stalo, a usput te još nagazi i zgnječi u prašinu pod svojim potplatom. Ne, Lauri treba održati lekciju.

Cherry se također željela vratiti Danielu. Dobila je još jednu priliku i ovoga je puta neće potratiti. Nema više glupih izleta na splavarenje po brzacima. Morat će biti iznimno oprezna. Naposljetku, vjerojatno mu je bilo rečeno da je digla ruke od njega i napustila ga dok je bio u komi. Srce joj se odjednom sledi. Što ako je upoznao neku drugu? Oh, molim te, Bože, daj da to ne bude istina, pomislila je, znajući da mora brzo djelovati. Stoga je, uz svoja dva cilja i sve manje vremena, morala dobro razmisliti, sve pomno isplanirati. Mozak joj je ponovno proradio punom parom pa ju je zbog toga preplavila radost. Prvi puta u posljednjih nekoliko mjeseci, osjetila je kako joj energija struji tijelom. Njezina 197

majka, koja se iz skraćene, jutarnje smjene vratila sredinom poslijepodneva, prva je primijetila promjenu.

– Zar si našla posao, ljubavi?

– Jesam, mama, pronašla sam ga. I to jako važan posao.

Mama je privije u medvjeđi zagrljaj. – Čestitam. Što ćeš raditi?

– Ispravljat ću nepravdu.

Wendy je zbunjeno pogleda. – Zar radiš za dobrotvornu organizaciju?

Cherry se zamisli. Moglo se to i tako nazvati. – Upravo tako.

– Baš mi je drago zbog tebe, ljubavi. Već je i vrijeme da više ljudi čini nešto i za druge. Ja sam, eto, mislila otići na prosvjedni marš. Znaš, za rak dojke. Hoćeš li možda sa mnom?

– Mislim da ću biti prezauzeta svojim novim poslom, mama.

Cherry se osjetila živom. Bio je to projekt, fokus koji je tražila.

Pobjegla je u svoju sobu i počela praviti popis svega što je Daniel ikada ispričao o Lauri i Howardu, sve što joj se činilo da bi moglo imati neku vrijednost. Imala je sjajno pamćenje. Na tu je činjenicu bila posebno ponosna i cijeloga se života koristila tom prednošću. Jednom je prilikom nekoliko dana izbivala iz škole zbog prehlade, a na dan njezina povratka trebala je pisati ispit iz francuskih glagola kojega se užasavala. Uspjela je samo prelistati bilježnicu dok su čekali u redu na ulazak u učionicu, a već je savršeno upamtila konjugaciju glagola souhaiter.

Kad je završila popis, ispostavilo se da je poprilično dugačak i da na njemu ima mnogo toga korisnog. Sjajno će se zabaviti. No prije svega, mora se vidjeti s Danielom. Laura mu neće reći da ju je Cherry posjetila u uredu, barem ne odmah, jer bi u protivnom morala objašnjavati zašto. A to nije mogla učiniti bez da prizna kako je lagala o njegovoj smrti. Ne, vjerojatno će se morati dobrano pripremiti na to. No Cherry je znala da to neće predugo odlagati, jer se neće usuditi. Bit će suviše uplašena da će Cherry do njega stići prva. Stoga se Cherry odlučila potruditi da se to i ostvari. Ogrnula se jaknom i rekla majci da ide malo van, na zrak.

Desetak je minuta hodala do parka Wandle i pronašla mirnu klupu. U parku je bilo poprilično mnogo ljudi koji su šetali psa, majki koje guraju kolica i djece koja su se vraćala iz škole, ali bio je dovoljno velik da ne vlada gužva, tako da nikoga nije bilo u blizini. Pazeći da otipka prefiks koji će sakriti njezin broj, Cherry nazove Laurin ured.

– Halo, mogu li, molim vas, razgovarati s Willow?

Začuo se škljocaj, a zatim je bila prebačena.

– Halo, Cavendish Pictures.

– Oh, bok, Willow. Ovdje Rachel Thornton, osobna asistentica Alison Forest iz dramskog programa ITV-a. – Baš je bila sjajna zamisao onoga 198

dana proćaskati malo s Willow prije negoli je Laura stigla u ured. Otkrila je da Willow radi tek nekoliko dana i da joj je to prvi posao u ITV-u. Nije bilo izgledno da već prepoznaje glasove preko telefona, a njezino će joj neiskustvo sjajno poslužiti. – Zovem u svezi serije Novi život Heather Brown.

– O, baš obožavam taj projekt.

– I ja. Najomiljeniji mi je od svih koje imamo na lageru.

– Stvarno? – Willow je bila oduševljena.

– Apsolutno. Sjajan scenarij.

– Jedva čekam da bude snimljen – zaguguće Willow.

– Trebala bi zamoliti Lauru da te povede sa sobom na snimanje.

– O, Bože. Baš bih voljela.

Cherry se nasmiješi. Kako li je samo naivna. – Slušaj, Alison pita može li Laura doći sutra ujutro na sastanak. Ima nekih primjedaba na odabir glumaca i željela bi to čim prije riješiti. – ITV joj je umnogome pomogao navevši imena svih svojih voditelja na internetskoj stranici kod svakog predstavljanja novih dramskih serija. Sve je bilo nevjerojatno jednostavno i ni u jednom se trenutku nije morala pomučiti.

– Ima slobodnih sat vremena između deset i jedanaest. Je li to u redu?

– Willow je zvučala zabrinuto za budućnost drame. Bila je toliko lakovjerna da se Cherry zamalo sažalila nad njom.

– To je sjajno. Očekivat ćemo je u to doba. Alison je ovoga poslijepodneva neće biti u uredu, niti će odgovarati na poruke, ali na sva će pitanja spremno odgovoriti sutra.

I to je bilo to. Cherry je morala pripremiti samo još jednu stvar, stoga se zaputila kući, u majčin stan. Došlo je vrijeme da otvori svoje kutije.

199

Srijeda, 16. rujna

S

utradan ujutro, pažljivo odjevena u neonskoplavu haljinu koju joj je Daniel kupio u Francuskoj, a koja je lijepo isticala njezinu vranu kosu, Cherry se zaputila Cadogan Squareom. Skrenuvši u prilaz broja 38, postajala je sve zabrinutija. Pozvonila je. Nakon nekoliko trenutaka, začula je stope kako prilaze vratima. Otvorila su se, a Cherry je podigla pogled i vrisnula. Potom se onesvijestila i skotrljala niz pola stubišta.

Kad je došla k sebi, Daniel ju je već odnio u hodnik i zatvorio vrata.

Pokušala se pridignuti, ali glava ju je boljela. Udarila ju je pri padu, ali na to je bila spremna. Zaprepašteno je zurila u njega, još uvijek prestravljena.

– Jesi li dobro? – hladno ju je upitao. Šutjela je.

– Što je bilo?

– Pa ti si...

Daniel se namršti. – Što?

– Živ si.

– Aha. Barem sam bio, kad sam zadnji puta provjerio.

– Ne razumijem...

– Trebaš li malo vode? – Zvučao je nestrpljivo, kao da jedva čeka da ustane i ode iz kuće.

Nastavila je zuriti u njega, povrijeđena izraza lica. Na oči su joj počele navirati suze. – Mogao si mi jednostavno reći da je među nama svršeno.

S mukom se pridigla na noge i otvorila ulazna vrata, ali on ispruži ruku da je zaustavi.

– O čemu ti to?

– Trebao si mi reći ako više ne želiš da se viđamo. Mogla sam to podnijeti, znaš? Mogao si me ostaviti. Nisi morao tjerati mamu da obavlja tvoj prljavi posao. Sam si se toga sjetio?

Ostao je zatečen. – Nemam pojma o čemu govoriš.

200

– Ma nemoj, molim te. Sada kaniš sve poricati? Oprosti, ali mislim da zaslužujem bolje. – Progutala je suze i ponovno silom pokušala otvoriti vrata.

– Cherry, hoćeš li mi, molim te, reći što se to događa?

Zastala je i pogledala ga u oči. – Tvoja mama. Rekla mi je da si mrtav.

U hodniku zavlada tajac.

– Ponovi, molim te.

Cherry se namršti. – Nazvala me. Još u ožujku. Rekla mi je da si mrtav, dok sam bila na putu.

Daniel je zatečeno pogleda. – Molim? To je učinila?

Cherry zaključi da mu ništa ne treba ponavljati. Lice mu se sledilo od zaprepaštenja.

– Cherry, imaš li vremena da sjednemo na kavu?

Imala je. On se zaputi prema kuhinji.

– Radije ne bih ostala ovdje – brzo je rekla. – Ako nemaš ništa protiv, ne želim da... – Nelagodno se osvrnula, a on je razumio što mu želi reći.

– Pričekaj samo da uzmem stvari i odložim poslove.

– Mogu li samo na zahod?

– Naravno.

Daniel je nestao u kući, a nakon nekoliko sekundi, kad ga više nije mogla čuti, odšuljala se na kat, u Laurinu sobu. Tiho zatvorivši za sobom vrata, pretražila je njezin stol i pronašla papir za pisanje koji je primijetila kod Laure kad je onomad, prije tolikih mjeseci, stigla na večeru. Na svakom je papiru bilo zaglavlje s njezinim imenom i adresom.

Nečujno se kretala sobom, primijetivši da debeo sag prigušuje topot i škripu koraka. Uzela je nekoliko listova i ubacila ih u torbu, a zatim primijetila rukom pisane bilješke, nešto o ženi koja se muči s čuvanjem unuka, pa je uzela i to. Nije prošlo ni nekoliko minuta, a već se vratila u prizemlje.

– Spremna? – upita Daniel, pojavivši se iz kuhinje s jaknom preko ruke.

Kimnula je.

Izišli su u kafić nekoliko blokova dalje od njegove kuće. To je bilo najbolje rješenje, jer Laura će ubrzo doznati da je nitko u sjedištu ITV-a neće primiti na sastanak, a Cherry nije željela da se iznenada vrati i zatekne ih.

Samo je sjedio i slušao dok mu je ona prepričavala što se točno dogodilo. Bilo joj je, dakako, nelagodno, jer mu to nipošto nije bilo lako slušati, a nije ga željela povrijediti više negoli je bilo nužno. Pokušala je 201

govoriti što je moguće kraće i sažetije. Pokušala je ostati na oprezu, jer predstojalo joj je još mnogo truda.

Neko vrijeme je šutio, zatim protrljao lice dlanovima. Podigavši pogled, gotovo je bio izbezumljen. – Zašto nisi zatražila da odeš na pogreb, ili slično? – Kao da je želio reći kako se nije dovoljno potrudila da razotkrije laž.

– Jesam. Rekla mi je da je sve već obavljeno dok sam bila izvan grada.

A nije bilo ni groba, jer su ti pepeo prenijeli u Francusku.

Sav se ukočio, a ona je vidjela koliko mu je teško slušati kako mu vlastita majka opisuje pogreb. Podigao je žlicu i polako miješao kavu, ne gledajući je. – Žao mi je što si morala proći kroz to.

Kimnula je. – Dugo mi je trebalo... Znaš, zapravo te nikada nisam preboljela. Zato sam jučer i posjetila tvoju mamu u njezinu uredu.

Očajnički sam željela s njom popričati, čuti što je bilo s tobom nakon što si... znaš na što mislim ...

– Bila si u njezinom uredu?

– Nije ti to spomenula? – upita Cherry. – No, to se moglo i očekivati. – Na trenutak je zavladala tišina. – Jesi li dobro?

– Zašto si danas došla?

Primijetila je kako još nije zadobila dovoljno povjerenja da joj je otvori. – Došla sam joj donijeti ovo. – Otvorila je torbu i izvadila omotnicu. Unutra su bile fotografije. – Snimljene su na našem izletu.

Pomislila sam da će joj biti drago dobije li tvoje posljednje fotografije...

Uzeo ih je. Na njima su bili njih dvoje, smijući se i vrišteći dok jure zapjenjenom rijekom. Cherry je sinoć te fotografije iskopala iz kutija koje je naslagala u ormar. Snimio ih je profesionalni fotograf i kupila ih je mjesec dana nakon nesreće, za uspomenu.

Odjednom je obuzme grižnja savjesti. – Nadam se da ti ne donose bolna sjećanja – brzo je rekla. – Zbog nesreće...

– Ne. – Pogledao ju je. – Bila je to jako lijepa gesta.

Slabašno se osmjehnula. – Nego... kad si se probudio iz kome?

– U ožujku. Nekoliko dana nakon što te nazvala. Kad sam se dovoljno osnažio, otputovali smo u Francusku. Zbog bržeg oporavka, jer je tamo toplije.

– Sjajno izgledaš.

Kimnuo je, prihvativši kompliment.

– Smijem li te samo pitati... što ti je rekla za mene? O tome zašto sam prestala dolaziti u bolnicu?

– Nije ulazila u pojedinosti. Samo je rekla da si odavna prestala dolaziti.

202

Cherry se snuždi, izgledajući duboko povrijeđeno. – Znala sam da se ponekad ne slažemo... ali nisam ni sanjala da me toliko ne voli.

Njegovo je lice bilo kao skamenjeno.

Nekoliko je trenutaka sjedila u nelagodnoj tišini, a on se, vidjevši je, prenuo iz lošeg raspoloženja. Ispravio je leđa, uputio joj osmijeh.

– Još učiš? – upita ga.

– Vratio sam se u bolnicu. Dali su mi novo mjesto.

– Pa to je sjajno.

– Jest. A što je s tobom? Primijetio sam da više ne radiš u agenciji...

– Više jednostavno nije išlo.

Djelovao je iznenađeno. – Kako to?

– Ma, sve je krenulo nizbrdo... Nisam se mogla usredotočiti na posao.

– Odmahnula je glavom, ne želeći ulaziti u pojedinosti.

– Čekaj malo, nije valjda... zbog mene? Zbog onoga što ti je rečeno?

Bilo je to, na neki način, istina, pomisli Cherry. Bila je to još jedna loša stvar koju može prišiti Lauri. Nelagodno mu se osmjehnula.

Razdraženo je uzdahnuo i vidjela je da grize jezik kako ne bi počeo govoriti što misli o majci. – Mislim da ti poprilično mnogo dugujem.

Ona se široko osmjehne. – Samo mi je drago što si ipak živ.

– Mora da si se grdno iznenadila kad sam otvorio vrata.

– Još kako.

Sjetivši se kako se onesvijestila, oboje prasnu u smijeh.

– Nego, što si još u međuvremenu radila? – upitao je.

– Ništa posebno. Trenutačno stanujem kod mame.

– Prenesi joj moje pozdrave. Samo prvo objasni da nisam mrtav.

– Hoću. A što si ti radio?

– Jednostavno sam zakopao glavu u posao, odrađujem smjene.

Na trenutak se pogledaju u oči.

Dok ju je stezalo u grlu, prva je progovorila. – Jesi li sreo neku drugu?

– Nisam. – Zastao je. – A ti?

Začula je nadu u njegovu glasu. Nasmiješila se i odmahnula glavom.

203

Srijeda, 16. rujna

S

ve je počelo jutarnjim utvrđivanjem gradiva. Daniel je još zahvaljivao svojoj sretnoj zvijezdi na tome što mu nesreća nije utjecala na pamćenje pa je, nasreću, zadržao znanje stečeno u pet godina školovanja na medicinskom fakultetu. Kad je sišao u prizemlje, dočekala ga je poruka: “Moram popričati s tobom. Poslijepodne ću biti kod kuće. Imaš li vremena da se vidimo? Mama.” Nastavio je učiti uz doručak i vrijeme je neprimijećeno pretjecalo sve dok se nije oglasilo zvonce na vratima.

Pamtio je koliko se uzrujao što ga netko prekida i ustao je nadajući se da je to samo poštar.

Kad je ugledao Cherry kako stoji na vratima u prelijepoj plavoj haljini koju je upamtio s njihova puta u Francusku, nešto mu je poskočilo u grudima. No užurbano se prisjetio da ga je napustila. Potom je vrisnula i onesvijestila se, što mu je istodobno bilo iznenađujuće i odbojno, premda je tu odbojnost mogla izazvati i činjenica da se u njemu probudilo viteštvo, koje se nećkao pokazati.

Ono što mu je rekla isprva kao da nije imalo nikakva smisla. Ništa mu nije bilo jasno. Pokušao je pronaći bilo kakvo razumno objašnjenje, ali neprestano mu se vraćao zaključak da je slagala. Izmislila je priču o njegovoj smrti. Ta je činjenica polako izdubila put do njegova uma i ondje pustila korijenje, ne kaneći nikamo otići. Što je bilo najgore od svega, postalo mu je jasno da Laura nije samo izmislila tu užasnu laž, nego je nastavila lagati još dugo nakon njegova oporavka. Sjedila mu je uz bolničku postelju dok mu se postupno nije vratilo dovoljno snage da iz nje ustane, gurala ga bolničkim dvorištem u invalidskim kolicima, zatim ga danima bodrila tijekom fizioterapije. Imala je i više nego dovoljno vremena da to spomene. A koliko se samo sve to vrijeme mučio nositi se sa svime što mu se sručilo na glavu, ne samo ozljede nego i oštra bol zbog prekida s Cherry. Uspio je, dakako, sve prebroditi, ali jednom ili dvaput je legao u krevet osjećajući se toliko nevjerojatno potišteno da mu je trebala i zadnja zerica snage kako ne bi doživio slom.

204

Kako mu je mogla to učiniti? Zašto? Znao je da joj se ne sviđa Cherry, ali ovo je bilo... odvratno. Pokušao je dubokim disanjem odagnati bol koja mu je probadala grudi. Jednim je dijelom želio čuti obrazloženje, ali nije vjerovao da još ima dovoljno snage za razgovor s majkom. Nije želio slušati njezina obrazloženja, jer njezino bi mu okolišanje i prazna opravdanja najvjerojatnije bili odbojni. Iz istoga razloga, nije mogao nazvati ni oca. Nije želio inkriminirati majku i znao je da bi njegov tata, s obzirom na to da im je odnos takav kakav jest, Lauri jako zamjerio. A sa svim se tim još nije mogao nositi.

Nije mu trebalo dugo da spakira svu svoju skromnu imovinu. Ogledao se po svojoj sobi, uviđajući da je ovo posljednji put da odavde odlazi.

Zatim je sišao u prizemlje. Kad je toga jutra pročitao majčinu poruku, nije o njoj suviše razmišljao. Ionako je kanio biti kod kuće i rado bi joj izišao ususret. Sada mu je, međutim, u oko upala prikrivena hitnost koja se dala iščitati između redaka. Željela je doći do njega prije Cherry, što ga uopće nije začudilo. Da Cherry nije imala slučajnu, suosjećajnu potrebu da donese fotografije, vjerojatno bi u tome i uspjela. Zapitao se bi li drukčije reagirao da mu je sve ovo najprije ispričala majka. Pokušao je zamisliti riječi koje bi izgovorila. “Slagala sam da si mrtav. Izmislila sam priču o tvom pogrebu.” Zvučale su mu komično, ali istodobno i nevjerojatno grubo i okrutno. Podsjetilo ga je na članke koje se može pročitati u tabloidima, o majkama koje su lagale da im dijete ima rak kako bi izmamile bogate donacije.

Okrenuo je list papira, nešto napisao na poleđini poruke i vratio je na ormarić. Potom je podigao torbu na rame i izišao iz kuće, zalupivši za sobom vrata. Koračajući ulicom, pomisli kako je iz svega što je doznao ipak proizišlo i nešto dobro: ponovno je vidio Cherry.

205

Srijeda, 16. rujna

R

ecepcionarka u sjedištu ITV-a nazvala je Alison da je obavijesti o Laurinu dolasku, dok je ona za to vrijeme ispunjavala obrazac za posjetitelje.

– Gospođo Cavendish?

Laura podigne pogled.

– Dobila sam njezinu osobnu asistenticu. Kaže da u rasporedu ništa nije zabilježeno.

– Molim?

– Alison trenutno nije u uredu.

– Kada se vraća?

– Tek poslijepodne.

Bilo je deset ujutro. – Ali, ugovorile smo sastanak...

Recepcionarka je podigla prst i usredotočila se na ono što joj osoba na telefonu govori. – Njezina asistentica javlja da smjesta dolazi.

Laura se pomakne u stranu, jer se iza nje stvorio već podugačak red.

Provjerila je svoj kalendar. Dobro je upisala vrijeme, što znači da je Alison sastanak smetnula s uma. A navodno je bila riječ o nečemu hitnom.

Promatrala je televizijske ekrane koji su prikazivali mješavinu jutarnjih vijesti i programa o uređenju nekretnina, uzrujano se pitajući kada će idući puta uspjeti ubaciti Alison u raspored. Ovo je poslijepodne već rezervirala za Daniela, želeći što ranije doći kući kako bi razgovarala s njim.

Rachel, osobna asistentica, pojavi se na kružnim vratima. – Laura, čini se da je došlo do nesporazuma. Jutros nemamo termin za sastanak.

– Ali osobno si nazvala Willow. Jučer poslijepodne.

Ona se namršti. – Nije istina.

– Razgovarala je s tobom. Neki problem s odabirom uloga?

– Nisam je ja nazvala. Časna riječ.

206

Nešto je u Laurinoj glavi kliknulo na mjesto i sa sobom donijelo veliku zebnju. Znala je tko stoji iza ovoga.

– Ispričavam se. Razgovarat ću s Willow. Mora da se prevarila – reče, a zatim žurno napusti zgradu.

Kad je izišla na ulicu, pokušavala je umiriti srce koje joj je tuklo kao ludo. Netko je s druge strane ulice postavio fotoaparat na tronožac i uperio ga prema glavnom ulazu, baš tamo gdje je upravo stajala. To ju je duboko uznemirilo, kao da je Cherry nekim čudom promatra na nekom zaslonu, kao oko koje sve vidi i sve zna. Kako je doznala? Laura se bržebolje udalji od objektiva fotoaparata. Ta joj se pomisao sinoć neprestano vrtjela po glavi, ali nije nalazila odgovor. U jedno je, međutim, bila sigurna. Iza ove je psine stajala Cherry. No zašto bi učinila nešto toliko glupo, toliko djetinjasto. Zašto ju je natjerala da trati vrijeme odlazeći na nepostojeći sastanak? Psina je bila posve bezopasna – osim ako je namjerno nije željela skloniti s puta. Isuse. Daniel.

Laura uđe u zlokobno tihu kuću i gotovo joj smjesta postane jasno da je Cherry do Daniela stigla prije nje. Koračala je praznim prostorijama obuzeta jezom koja nije jenjavala. U poruci koju je pronašla na kuhinjskom ormariću pisalo je samo: “Vidio sam se s Cherry. Ipak sam, na kraju, odlučio odseliti u svoj stan. Mislim da je tako svima lakše.

Ionako je već vrijeme da stanem na vlastite noge i poradim na neovisnosti. Dan.” Posljednju rečenicu dopisao je naknadno, primijetila je. Bilo je to nešto što bi trebalo ublažiti udarac. Odložila je poruku i skljokala se na stolac. Što mu je Cherry ispričala? Kako li je to zvučalo iz njezinih usta?

Znala je odgovor: zvučalo je onako kako joj je to najviše odgovaralo.

Izvadila je mobitel iz torbice i spremala se nazvati Daniela, kadli zamisli Cherry koja stoji pokraj njega i prisluškuje pokraj njegova uha.

Ne, ovaj razgovor moraju obaviti u četiri oka. Umjesto toga, pošalje mu poruku: “Daniele, znam da si vjerojatno uzrujan i ljut na mene, što je opravdano, ali molim te dopusti da ti sve objasnim. Možemo li se poslije vidjeti?”

Odgovor je brzo stigao. “Sutra. U pet, u mom stanu. Ali imam samo jedan sat.”

Nije to bio odgovor kakvom se nadala i stegnulo ju je oko srca. Ako ništa drugo, barem je Howard bio na poslovnom putu pa mu nije morala objašnjavati zašto je njihov sin odjednom otišao od kuće.

Iz dvorišta je došetao i Mojsije, oduševljen što je vidi ovako neobično rano. Skočio je na kuhinjsku ploču i očešao njušku o njezino zapešće dok je dlanovima očajnički pridržavala glavu. Počešala ga je iza ušiju. – O, 207

Mojsije, učinila sam nešto doista... strašno. – To je bilo istina. Sve je ovo započelo kad je izgovorila tu čudovišnu laž.

208

Srijeda, 16. rujna

C

herry je sjedila na peronu postaje podzemne željeznice na Nothing Hillu i čekala da kazaljka na njezinu satu dosegne sedam minuta poslije četiri. Potom ustane. Došlo je vrijeme da se zaputi na ulicu. Daniel je, uvjerila se, bio točan pa sigurno već čeka, nadajući se da će Cherry ipak doći. Zabrzala je stubama da se ipak malo zadiše, a zatim istrčala kroz izlaz. Ondje ga je zatekla kako stoji pred luksuznim sendvič-barom, pokušavajući ne djelovati kao da nekoga već predugo čeka.

– Oprosti što kasnim – reče Cherry. – Bio je zastoj kod South Kena. – Nasmiješio se, odagnavši sve njegove sumnje.

– Nema problema. – Stajali su pomalo stidljivo, oboje se nelagodno smješkajući jedno drugome, osjećajući se kao na prvom spoju. Zvuči neobično, ali činilo im se da je još prerano za poljupce, premda su prije godinu dana spavali skupa. Ovoga su poslijepodneva namjerili u kino, jer su oboje jako voljeli Stevena Soderbergha. Nakon što su oboje priznali da su slobodni, dogovor za izlazak činio im se kao najprirodnija stvar na svijetu. Cherry je morala smisliti nešto svakodnevno da ih malo opusti, nešto što se neće činiti neobično, nešto nedužno zbog čega se neće zapitati čini li pravu stvar. Film tek što nije prestao igrati u kinima pa je primijetila kako bi bilo šteta propustiti ga, na što se on složio, a zatim mu je rekla kako je razmišljala otići u kino već istog poslijepodneva, predloživši mu da se malo odmori od učenja. Nije se dugo predomišljao pa su se smjesta dogovorili da se nađu. Cherry je otišla kući da se presvuče i istušira. Željela je izgledati najbolje što može, jer za to je poslijepodne kovala velike planove. Šetali su ulicama prema kinu Gate, a na pločniku ju je jednom zaštitnički obujmio rukom, vidjevši da se neki automobil velikom brzinom zanosi na zavoju. U tom je trenutku Cherry osjetila nalet topline, neku ugodnu bliskost.

Oprezno su prešli ulicu i zaputili se prema pročelju kinodvorane.

Plakat pred ulazom donio im je lošu vijest.

209

– Izgleda da više ne igra – žalosno će Cherry, premda je to dobro znala kad je predlagala u koje će kino. Tiho sjedenje u kinu bilo je dovoljno da ga nagovori na izlazak, ali neće uskrsnuti njihovu vezu.

On se primakne. – Molim? Nije moguće.

No ipak, bilo je. Umjesto filma koji ih je zanimao, igralo je nešto novo, s vanzemaljcima.

– A što kažeš na kino Electric, nešto niže niz ulicu?

– Dobra ideja – odvrati Cherry.

Požurili su do Electrica, ali ni tamo nisu pronašli genijalno djelo Stevena Soderbergha. Ta je činjenica Cherry također bila dobro poznata.

Daniel je djelovao postiđeno i šakom se udario po čelu. – Baš mi je žao.

Natjerao sam te da propješačiš toliki put, a za ništa.

– Nedopustivo. Čime se misliš iskupiti?

On se nasmiješi. – Možda da pronađemo treće kino?

– Ili da odemo u zoološki? – brže-bolje uskoči Cherry. – Oduvijek sam ga željela posjetiti.

– Stvarno?

Primijetila je da oklijeva. – Tebi se baš i ne ide.

– Ali ako želiš...

No nijedno se od njih nije ni pomaknulo. Cherry osjeti kako joj poslijepodne izmiče kontroli. Ako išta danas kane učiniti, moraju smjesta odlučiti.

– Znaš što, hajdemo jednostavno prošetati prema parku. Baš je prelijep dan. Što kažeš? – Okrenula se, ne dajući mu priliku da odbije.

Zaputili su se prema Kensingtonu. Bio je to početak koji ne obećava previše i Cherry je postalo jasno da će se morati više potruditi. Odjednom je shvatila kako šetnja i nije toliko dobra zamisao. Nisu bih opušteni jedno s drugim i trebalo im je nešto da im zaokupi pozornost, nešto o čemu bi mogli razgovarati. Uzbuđeno je zastala i okrenula se prema njemu.

– Jazz.

– Molim?

– Ponekad sviraju i R&B. U tom klubu nude i sjajnu ribu s krumpirom.

– Ne bi li radije škampe na kreolski?

– Možemo naručiti.

Zadržala je dah i u sebi zahvalila nebesima na tako dobrom pamćenju.

Nikada nije uspjela probiti zid koji ju je dijelio od prijateljstva s nadmenim snobovima Abigail i Emily, ali pažljivo prisluškivanje njihovih razgovora u agenciji za prodaju nekretnina napokon je nečemu poslužilo.

Cesto su hvalile klub s “najboljom” živom svirkom u gradu, ali nijednom 210

im nije palo na pamet da je pozovu. Kad su jedne večeri onamo otišle, tužno je potražila to mjesto na internetu, još se više ražalostivši činjenicom da uistinu dobro izgleda te da nije suviše pretenciozno ni otmjeno. Znala je da se klub otvara u šesnaest sati. Štoviše, ovako rano čak bi mogli dobiti i stol.

Uzbuđeno ga je pogledala. – Što kažeš?

Njezin je entuzijazam bio zarazan. – Gdje je?

– Desetak minuta odavde.

– Pješice?

– Taksijem.

Daniel zaustavi taksi. Nakon što su ušli, Cherry je rekla vozaču kamo da ih vozi i nekoliko minuta poslije skrenuli su u usku uličicu. Klub se smjestio između vinarije i zlatarnice. Čim su ušli, Cherry je uvidjela da joj je zamisao bila sjajna. Dobili su vlastiti stol, a u klubu je bilo taman dovoljno gostiju da zavlada ozračje prijateljskog okupljanja ljudi koji su zbog sreće ili vještine uspjeli ranije otići s posla.

Daniel prouči jelovnik. – Je li prerano za koktele?

Cherry se široko osmjehne i odmahne glavom.

– Genijalno mjesto. Kako si ga pronašla?

– To mi je jedan od omiljenih klubova – nonšalantno odvrati Cherry, kao da je ovdje provela bezbrojne noći, a sada je to odlučila podijeliti s njim.

Pažnju su im privukli pjevači, mladi bijelac s istaknutom adamovom jabučicom i stamena, crna dama u ljubičastoj, svjetlucavoj haljini. Bila je u poodmaklim pedesetima, ali glas joj je bio snažan i prkosan. Mladić bi svako malo koketirao s njom na pozornici, a ona mu je uzvraćala otmjenim prezirom. Njega je to samo još više privlačilo, tako da su na pozornici postigli savršenu kemiju.

Cherry odmjeri Daniela tražeći pokazatelje koji bi joj dali do znanja je li jutros razgovarao s majkom ili ne. Laura je zasigurno još ujutro doznala da sastanak u ITV-u nije bio ugovoren i mora da se zapitala tko ju je ondje poslao, vjerojatno bez mnogo razmišljanja zaključivši tko stoji iza te podvale. Vjerojatno se uspaničila, želeći čim prije popričati s Danielom, ali on to do sada ni jednom riječju nije spomenuo. Još se ponašao kao da s njom uopće nije razgovarao, što je značilo da ne zna ni kako je Cherry prethodnoga dana zaprijetila Lauri. Cherry, zapravo, zbog toga uopće nije bila zabrinuta. Spomene li Laura išta o tome, jednostavno će sve zanijekati. Sve je zvučalo poprilično melodramatično i teško za povjerovati, a Laura se pokazala kao osoba koja je spremna na groteskne laži. Štoviše, umjesto da bude zabrinuta, Cherry je bila sigurna kako će 211

lako postići dojam da se Laura ponaša gore nego ikada prije, a to će Daniela još brže zbližiti s Cherry. Potratila je već previše vremena i dozlogrdilo joj je biti bez prebita novčića. Nasreću, Daniel je platio taksi i ostavio karticu na šanku da se na nju zaračunaju kokteli.

Orkestar je promijenio pjesmu i žena je počela pjevati nešto borbeno i ponosito. Glas joj je bio moćan, tako da je Cherry osjećala vibracije duboko u utrobi. Prostorijom se prolomio žamor odobravanja a Daniel je oduševljeno ustao. Ispružio je ruku i poveo Cherry prema ostalim parovima na malom plesnom podiju. Cherry se nasmiješila. Led se istinski, posve otopio. Više nije bilo povratka.

Dok ju je držao za ruku, vrteći je plesnim podijem, Daniel je ponovno razmišljao o tome koliko je imao sreće da je Cherry odlučila toga jutra neplanirano posjetiti kuću njegovih roditelja. I koliko je samo sreće imao što mu je raspored bio takav da toga jutra nije morao na posao. Od svega što mu je nakon nesreće bilo oduzeto, ipak mu se nešto i vratilo. Pomalo ga je zapekla savjest kad je pomislio na mamu i kako se brzo iselio, no brzo je to potisno.

Zrak u stanu bio je ustajao. Smjesta je otvorio sve prozore i pustio vodu iz slavina, koje su klokotale od nakupljena zraka. Njegova je stara mjesečna karta gradskog prijevoza još ležala na stoliću, ostavljena nakon što se vratio s posla onoga dana kad je s Cherry otišao na izlet u Wales.

Bila je uredno poravnata s identifikacijskom karticom iz bolnice i njegovom starom poštom. Pregledao je žigove na omotnicama. Pošta je prestala pristizati negdje početkom studenog, vjerojatno nakon što je njegova majka uspjela nazvati ljude i obavijestiti ih da je nakon nesreće pao u komu. Brzo je prelistao pisma, no bile su to samo neke brošure, obavijesti i slično, stoga ih je sve bacio u koš. Potom je otvorio hladnjak.

Bio je posve prazan. Odjednom ga je obuzeo poriv da ga napuni, kako bi stan više sličio na topao dom, stoga je ostavio ruksak na podu hodnika i zaputio se u trgovinu. Kad se vratio, pustio je glazbu i skuhao si ručak.

Ozračje u stanu smjesta se poboljšalo, ali nikako nije mogao odagnati bol koja ga je tištala u prsima. Prvi ga je puta obuzeo bijes. Na prevaru mu je bilo oduzeto nešto do čega mu je bilo stalo. Svi ti mjeseci koje je mogao provesti s Cherry, djevojkom koju je volio. Zašto? Zašto se toliko trudila da ih razdvoji? Živahna glazba i moćan glas u njemu su nešto oslobodili, tako da se počeo osjećati nesputano. Pjevačica je završila osjećajnom notom i prostorijom je odjeknuo pljesak. Daniel povede Cherry natrag za stol.

– Dobro plešeš.

Zarumenjela se. – Ne baš...

212

– Jesmo li ikada otišli negdje plesati?

Lice joj se smrkne. – Mislim da nismo imali vremena.

– Što još nismo učinili?

– Nismo plivali s dupinima.

– A koji to parovi plivaju s dupinima?

– To nam je jedna od opcija. Nismo ni naručili zajednički portret.

Nasmijao se. – Niti kupili jednake majice.

– Niti pozvali prijatelje na večeru.

– Nismo odabrali “našu” pjesmu.

– Nikada se nismo posvađali.

Daniel se zamisli. – Ne, doista nismo. – Štoviše, shvatio je, razilaženje u mišljenju nikada im nije prešlo granice plodonosne rasprave. Bila je to lijepa pomisao. – Uselio sam se natrag u stan.

Zagledala se u njega. – Kako to misliš?

– Bio je prazan. Još od nesreće.

– Što ti je mama rekla na to?

– Nisam još razgovarao s njom. Ostavio sam joj poruku u kuhinji. Činilo se da to nipošto neće biti jednostavan razgovor pa mi je trebalo malo vremena da promislim.

Cherry kimne. – Danas si trebao razgovarati s njom? Nakon što se vidiš sa mnom?

– Da. Vidjela je kako je još povrijeđen. Položila je ruku na njegovu, zatim podigla čašu. – Za sreću u novom domu – toplo je rekla, kucnuvši se s njim.

Potkraj večeri, bio je siguran u ono što želi. Napustili su klub, a on ju je, prije negoli situacija postane preozbiljna, upitao: – Želiš li mi se vratiti?

Na trenutak je ostala zagledana u njega, tako da se uplašio da je možda otišao predaleko. – U redu je ako ne želiš.

– Ne, voljela bih. Šutjeli su vozeći se taksijem kući, oboje zadovoljni što su blizu jedno drugome, zadubljeni u vlastite misli. Daniel je otvorio ulazna vrata svog stana, a ona je ušla. Kad su se vrata za njima zatvorila, privili su se jedno uz drugo i poljubili se. Cherry je nestrpljivo povukla njegovu majicu, tako da su bili goli i prije negoli su stigli do spavaće sobe.

Poslije, ležeći u krevetu, oboje su bih sretniji nego što su odavna bili.

Mjeseci razdvojenosti rasplinuli su se u vjetar, a oni su osjetih istu onu povezanost kao i prije godinu dana, čak i veću zbog svega što su u međuvremenu prebrodili. Cherry je prebacila nogu preko njegove, a 213

Daniel je promatrao njezinu prelijepu, lagano preplanulu kožu koja je svjetlucala u polumraku.

– Cherry?

Ona se privije uz njegov bok. – Da? – Dođi živjeti sa mnom.

Srce joj je počelo divlje lupati uz njegovu ruku. Pridigla se na lakat i pogledala ga razrogačenih očiju. – Ovdje?

– Ovdje, naravno. Ne želim više gubiti vrijeme. Nesreća me tome podučila. A ne znam što je tebi u glavi, ali ovo – pokaže na njih dvoje – ovo među nama je dobro kao i prije, čak i bolje. Jednostavno želim biti s tobom.

– I ja s tobom.

– Onda, pristaješ?

Zastala je. – A tvoja mama?

– Danas ne dolazi.

– Ne, mislila sam...

– Znam što si mislila. Jednostavno će se morati pomiriti s tim. Ovo je moj život i želim da budeš dio njega. Ako i ti to želiš.

Poljubila ga je. – Želim.

214

Četvrtak, 17. rujna

L

aura s ulice pozvoni na vrata Danielova stana. Čvrsto je stegnula remen torbice koju je prebacila preko ramena, a zatim, shvativši da su joj dlanovi vlažni od znoja, brzo obrisala ruke o jaknu. Uzrujanost prije posjeta vlastitu sinu za nju je bio posve nov osjećaj. Lagano je mahnula domaru koji ju je gledao kroz staklena vrata, a zatim se, napokon, netko javio. Nasmiješila se u kameru i čula škljocaj u bravi. Na prvom katu, ostavio joj je ulazna vrata otvorena. Pokucala je i virnula unutra, tražeći ga.

– Ima li koga? Ja sam. – Bilo joj je čudno što je nije dočekao, tako da se osjećala poput uljeza. Pojavio se izašavši iz kuhinje i stao kao ukopan u hodniku. Laura ga je nagonski krenula zagrliti, ali njegove su je prekrižene ruke i bezizražajno lice u tome spriječili. – Može čaj?

– Da, molim.

Okrenuo se i vratio u kuhinju, tako da je na trenutak ostala sama.

– Od metvice? – doviknuo joj je, stoga je ušla za njim u kuhinju i sjela za šank, promatrajući ga kako kuba čaj. Ni jedno ni drugo nisu progovorili ni riječ. Gurnuo je šalicu prema njoj a zatim, podigavši svoju, naslonio se leđima o kuhinjski ormarić i s iščekivanjem je pogledao.

– Žao mi je – reče Laura. – Iskreno, duboko mi je žao. Bili su mi rekli da ćeš najvjerojatnije... – Zastala je, sjetivši se onih užasnih liječničkih konzultacija. – Da se najvjerojatnije nećeš izvući. Štoviše, da ti nije preostalo još mnogo vremena. Bila sam skrhana, a znajući da ću te ubrzo izgubiti, poželjela sam... Poželjela sam te samo za sebe. Da ti se cijela predam. Željela sam da tih nekoliko posljednjih sati budu kao onda kad si bio mali. Samo ti i ja.

– A poslije?

– Kako to misliš?

– Pa eto, probudio sam se. A ti ni u kom trenutku nisi javila Cherry da sam se oporavio. A meni si rekla da me još mjesecima prije toga napustila.

215

– Znam. Ovaj...

– Zar ti nije palo na pamet koliko mi nedostaje? Kako bi mi pomogla da se brže oporavim? – U glasu mu se osjećala tolika bol da je osjetila poriv priviti ga u naručje, ali više nije bio dijete kojega tako može utješiti.

Povrh svega, ona je bila uzrok te njegove patnje.

– Daniele, nije to bila laka odluka. Strašno sam se mučila s njom, čak i nakon što si se probudio.

– Tim gore. Držala si moju sudbinu u šaci i poigravala se njome kako te volja.

– Ne, pogrešno si me shvatio...

– Da si barem imala neki čvrst dokaz da Cherry nije dobra za mene, bilo bi mi lakše podnijeti to što si učinila.

Laura duboko udahne. – Slušaj, znam da ti je bilo teško i da sam ja bila ta koja ti je sve trebala reći, ali... no, ovo ti neće biti lako čuti...

Ukočio se. – Što to?

– Cherry me svojim manipulacijama jučer maknula s puta. Nazvala je moju osobnu asistenticu i lažno se predstavila kao da zove s ITV-a, poručivši mi da se moram jučer ujutro hitno pojaviti na sastanku. U međuvremenu, ona se pojavila ovdje i šokirala te cijelom pričom.

Daniel ogorčeno spusti šalicu. – Mama, nije znala da sam živ.

– A ne, varaš se, znala je. Dan prije pojavila mi se u uredu.

– Znam. Rekla mi je.

Laura ostane zatečena. – Doista?

– Rekla je da te posjetila tražeći način da se pomiri s gubitkom. Nisi joj ispričala ništa o pogrebu niti gdje bi mogla posjetiti moj nepostojeći grob.

Pokušala je ignorirati njegov sarkazam. – I to je sve što ti je rekla?

– A što bi još imala reći?

– Prijetila mi je. Rekla mi je kako zna da si živ i da će mi se osvetiti za sve što sam joj učinila tako što će mi sve oduzeti.

Tiho je, u nevjerici, otpuhnuo. – Molim?

– Žao mi je, Daniele – reče Laura. – Znam da ti se sviđa, ali uistinu nije dobra za tebe.

– Osveta? Sve će ti uzeti? Na koji bi način u tome mogla uspjeti?

– Ne znam.

Zagledao se u nju na način od kojeg ju je obuzela nelagoda. S njegovog se lica mogla iščitati bol, zajedno s nečim drugim protiv čega se pokušavala boriti. Bila je to mrskost.

216

– Jučer ujutro te posjetila da ti donese uspomene – reče joj. – Fotografije s našeg izleta u Wales. Pomislila je da bi ih možda voljela imati.

Srce kao da joj je zastalo u grudima. – Lukava je, zar ne vidiš?

Manipulira tobom.

Oglasilo se zvonce na vratima. Daniel je podigao slušalicu, poslušao tko je, zatim pritisnuo gumb za otvaranje vrata.

– Očekuješ nekoga? – zabrinuto upita Laura. Naslutila je tko dolazi.

Njegov pogled potvrdio joj je strahove pa je ukočeno ispravila leđa. – Što ćeš joj reći?

Začulo se kucanje pa Daniel pođe otvoriti vrata. Laura je začula prigušeno mrmljanje iz hodnika. Poslije nekoliko sekundi vratio se u kuhinju, a za njim je ušla Cherry.

– Laura – povučeno reče. – Nadam se da ne smetam.

Laura je pogleda u oči. Bila je smirena koliko je htjela i s lica joj se nije dalo iščitati ništa od njihova prethodna razgovora. – Sve sam mu rekla.

Cherry je zbunjeno pogleda. – Ispričala si mu kako si me slagala?

Cijelu laž?

– Ne... – ljutito započne, ali smjesta se pribere. – Rekla sam mu sve o tebi. Kako si došla u moj ured i prijetila mi.

Cherry pogleda Daniela razrogačenih očiju. – Doista ne znam o čemu govori.

– O, ma nemoj...

– Žao mi je, Daniele – tihim će glasom Cherry. – Znam da me ne voli, znam kako ne želi da se viđamo, ali ovakve mi stvari uistinu teško padaju.

Možda bismo morali malo razmisliti o našim planovima.

– Kakvim planovima? – zabrinuto će Laura, gledajući Daniela.

– Cherry će se doseliti k meni. Odnosno, već se doselila.

– Molim? Što je učinila?

– Nisam se doselila. S ovakvim se stvarima jednostavno nisam u stanju nositi. – Cherry se, uzrujana, okrene da će otići. – Slušaj, jednostavno ću nazvati taksi, pokupiti svoje stvari i vratiti se kući.

Daniel je uhvati za ruku. – Nemoj...

– O, sada će se još i useliti? Pa ti doista ne tratiš vrijeme, je li?

– Mama!

– Čija je to bila zamisao?

– Molim?

– Čija je zamisao bila da Cherry živi s tobom?

Daniel je počeo gubiti strpljenje. – Moja, naravno.

217

– Jesi li siguran? Razmisli malo. Jesi li siguran da ti tu ideju nije nekako usadila u podsvijest?

– Nije!

Cherry je već bila u hodniku, vukući svoju torbu prema vratima.

– Cherry, čekaj! – Daniel joj pritrči i rukom pritisne vrata kako ili ne bi mogla otvoriti.

Laura duboko udahne. Govorila je s nelagodom, ispod glasa. – Daniele, o ovome ti cijelo vrijeme govorim... riječ je o novcu. Sjećaš li se avionske karte? Rekla ti je da let do Francuske košta šesto funti, a koštao je samo petsto. Vidjela sam tu kartu!

Primijetila je da oklijeva.

– Daniele, vjeruj mi, molim te. Sve što sam ti rekla živa je istina.

Daniel pogleda Cherry, koja je, kako je Laura primijetila, činila sve što je u njezinoj moći da izgleda zaprepašteno.

– Govoriš o vremenu kad si me pozvala u svoju vilu? – upita Cherry. – Ne razumijem... – Zatreptala je, povrijeđena, a zatim počela prekapati po putnoj torbi. – Misliš da sam te pokušala prevariti za novac? Nisam...

Pogledaj... Sigurna sam da je tu negdje... Sačuvala sam je, za uspomenu...

Bilo je to naše prvo zajedničko putovanje... Evo je! – Pobjedonosno je izvadila komadić zgužvanog papira. – Moja karta.

Daniel je uzme u ruku.

– Bilo je to sve što sam ikada tražila od tebe, zar ne? – nastavi Cherry Laura se namršti gledajući listić papira u Danielovoj ruci. Karta je izgledala ista, ali iznos je glasio šest stotina funti... – Nešto nije u redu.

To nije karta koju sam vidjela...

– Moram otići odavde – reče Cherry, dok su joj se suze nakupljale u očima.

– Pričekaj. – Daniel se okrene Lauri. – Mama, bit će najbolje da odeš.

– Ali, zar ti nije jasno? Mora da je to falsificirala, otisnula novu kartu ili nešto slično. Zar ne vidiš da laže?

Daniel joj odvrati tihim glasom. – Mama, nije Cherry ta koja laže.

Svrnula je pogled s njega, osjetivši da je oči peku od suza, a zatim je, koliko god joj je to polazilo za rukom, uzdignuta čela izišla iz stana.

Izašavši na ulicu, osjetila je Cherryn pogled kako je prati s prozora.

Nije se usuđivala podići oči; nije željela vidjeti njezino lice koje blista, pobjedonosno se naslađujući.

Polako je padao mrak, zavivši prostoriju u turobnu tminu, ali Laura je ležala na kauču, ne mogavši skupiti snage da ustane i upali svjetlo.

Zapravo, sviđalo joj se tako ležati, s Mojsijem koji joj ritmički prede na 218

trbuhu, promatrajući zajedno s njom sjene koje se produbljuju. To je u potpunosti odgovaralo njezinu raspoloženju. Znala je da je prije izgubila samokontrolu, ali Cherryna joj je gluma izmakla tlo pod nogama. Sada, mirno ležeći i razmišljajući o svemu što se dogodilo, hvatala ju je jeza dok se prisjećala koliko je Cherry upravljala cijelim tim incidentom.

Vjerojatno je uživala, likovala dok se Daniel okretao protiv nje. Pokušala ga je nazvati čim se vratila kući, ali dobila je samo govornu poštu. Ostavila mu je poruku da je čim prije nazove, ali do sada se nije javio pa noćas i nije očekivala odgovor. Istini za volju, nije znala kad će ga ponovno čuti.

U hodniku se otvore vrata dizala i Mojsije naćuli uši. Mora da je Howard stigao iz garaže.

Ušao je u sobu i upalio svjetlo. Laura se lecne i pokrije oči.

Bio je iznenađen što je vidi. – Što radiš ovdje, u mraku?

– Ništa. Opuštam se.

Howard pomiluje Mojsija, koji mu se umiljavao, provlačivši mu se kroz noge. – Zdravo, maleni. – Zatim podigne pogled. – Gdje je Daniel?

Laurina utroba stegne se u čvor. Morat će mu reći. – Preselio je natrag u svoj stan.

Howard se uspravi. – Kada?

– Jučer.

– Zar se nije želio ni oprostiti s nama?

– Nije tako jednostavno.

Pogledao ju je, čekajući da nastavi. Da se malo umiri od stresa, ustala je i otišla u kuhinju. Natočila si je čašu vina iz hladnjaka.

Howard je pošao za njom. – Što se zbiva?

– Daniel i Cherry ponovno su skupa.

Ostao je vidno zatečen. – Nevjerojatno... Nakon što ga je onako napustila?

– Nije ga napustila. Rekla sam joj... – Uslijedila je duga stanka.

– Da...?

– Dok smo mislili da se neće izvući... Rekla sam joj da je umro.

Howard blene u nju, a zatim s nevjericom prasne u smijeh koji je sličio divljem, grohotnom lavežu. Smijeh je, međutim, ubrzo zamro. – Ne šališ se, zar ne?

– Prilično sam sigurna da ga ne voli... Znam da je s njim samo zbog novca.

Howard provuče prste kroz kosu, tako da mu se sva nakostriješila. – O, Gospode.

Laura si dotoči vino u čašu. – Hoćeš i ti? – upitala je, pokazavši bocu.

219

Još uvijek u čudu, Howard odmahne glavom. – A što je bilo kad se probudio? Nije ti palo na pamet da bi mu trebala reći istinu?

– O, Howarde, kako bih mogla? – rekla je, uzrujana što je nitko ne shvaća. – A sada je sve doznao i to od Cherry, koja mu se svojim manipulacijama vratiti u život.

– Cherry je ta koja manipulira?

– Jako je oštroumna, jako odlučna mlada žena.

Howard posegne za bocom i čašom. – Možda mi ipak treba to piće. – Pogledao ju je tako da je poželjela da s lica ukloni taj prijekoran izraz. – Dakle, kad je doznao, osjetio je potrebu da se vrati u svoj stan, a sudeći po tvom raspoloženju kad sam ušao, nije baš zadovoljan tobom.

– Ne vidi je onakvu kakva zapravo jest.

– Mislim da si ti ta koja ne vidi.

– Ali ona je...

– Ne mislim da nju ne vidiš, nego sebe. Pogledaj se. Pogledaj što si učinila. – Odmahnuo je glavom. – Kako ti je, zaboga, uopće palo na pamet da će ti to proći?

– Zaboravljaš. U ono vrijeme nismo mislili da... Liječnici su nam rekli da umire. Jednostavno sam tih nekoliko dana trebala samo za sebe. U danim okolnostima mislim da mi se, kao majci, to može oprostiti.

– “Kao majci...” Odrastao je čovjek, Laura. Više ne moraš razbijati glavu time što je za njega najbolje. Što misliš, kako mu je bilo kad se probudio, a ti si mu... Dragi Bože, i ja zajedno s tobom. .. Kad smo mu rekli da ga je ostavila? Kad se samo sjetim koliko sam ga tješio glupostima o tome kako ga nije vrijedna kad nije uspjela ostati uz njega.

– Sada se već ražestio i tresnuo čašom o stol. – Misli li da sam i ja sudjelovao u tome?

– Ne znam.

– E, bolje ti je da mu kažeš da nisam, vrag te odnio. Ne, ne moraš mu ništa govoriti, ja ću mu reći. – Duboko uzdahne. – Cherry je sasvim u redu. Što, zapravo, imaš protiv nje?

Laura ga ošine ogorčenim pogledom. – Rekla sam ti. Ganja njegov novac, njegovu budućnost. Sada mu se lijepo može držati za rukav i slijediti ga u bolji život.

– A po čemu si to zaključila?

– Po sitnicama. O nekim je stvarima lagala. O novcu. Izmislila je izgovor da produži boravak u Francuskoj. No, ima nešto više od toga; to je nekakav... ne znam... osjećaj...

– Što? Majčinski instinkt?

– Nemoj ga tako lako otpisati – otresla se, povrijeđena.

220

– Umišljaš si. Jednostavno ga pusti. Pusti ga na miru. – Pogledao ju je s još većim, novonastalim jazom, kao da je uopće ne poznaje. – Prestani tražiti izgovore za svoje opsesivno ponašanje. Otjerala si ga. Ti si ga otjerala i jedina si kriva za to što je otišao. – Odmjerivši je, odmahnuo je glavom kao da ga je pogodila neka duboka tuga, a zatim izišao iz prostorije. Čula ga je kako odlazi na kat, a nakon nekog vremena bat koraka posve je utihnuo. Sjela je i, natočivši još vina, primijetila koliko joj ruke drhte. Nije spomenula Cherryne prijetnje, ali imala je osjećaj da bi joj Howard samo spočitnuo da je preosjetljiva ili... kako li je ono rekao? Da je sve to umislila.

221

Petak, 2. listopada

P

rošla su već dva tjedna a još se nije čula s Danielom. Izvana je glumila kako je smirena i racionalna, ponašajući se kao da će se sve ubrzo zaboraviti, ali iznutra je bila sva mahnita od brige. Nije imala nikoga s kime bi mogla o tome popričati. Ona i Howard udaljili su se više nego ikada i nisu uspijevali ostvariti čak ni one povremene zajedničke obroke.

Poslao joj je poruku u kojoj joj je javio da ima kasan sastanak u uredu pa je na kraju večerala sama u kuhinji. Ti samotni obroci ubrzo su izgubili svaku čar pa je napustila naviku kuhanja, a ponekad se uopće nije ni trudila jesti pa je smršavila nekoliko kilograma. Primijetila je da su joj obrazi postali upali dok je promatrala vlastito lice u zrcalu iznad toaletnog stolića. No nisu njezini upali obrazi toliko promijenili njezin izgled, nego praznina u njezinim očima. Brzo je oborila pogled. Večeras bi mogla malo odagnati brige. Spremala se na večeru kod Isabelle. Isabella je rekla da je pozvala šačicu njihovih prijatelja, a nakon toga je upitala je li Howard na poslu, premda bi bilo prirodnije upitati je li slobodan da joj se pridruži. Laura nije inzistirala da pozove i njega, znajući da ionako ne bi došao, pogotovo nakon što im je odnos odnedavna krenuo nizbrdo.

Zapravo i nije bila raspoložena za veselo ćaskanje, ali bilo je to bolje negoli ostati kod kuće.

Nadala se kako će Isabella biti suviše zauzeta da bi se mnogo raspitivala o Danielu. Nije joj rekla da se odselio i nije se željela naći u neobranu grožđu izmišljajući nove laži kako bi izbjegla objašnjavati stare.

Ne, plan je bio izići iz kuće, promijeniti malo okolinu, družiti se sa starim prijateljima i ranije doći kući. Također je kanila izbjegavati pretjerano uživanje alkohola, jer nije se željela početi osjećati očajno ili sažalijevati samu sebe da na kraju ne bi nešto izlanula. Bilo joj je najdraže o tome uopće i ne razmišljati. Doživljavala je to kao sramotnu tajnu, prljavo, veliko, crno čudovište koje joj čuči na ramenu i svako je malo štipa za potiljak kako bi je podsjetilo da je još tu.

Stručno je povukla ruž rubom svoga kupidovog luka, kadli začuje kako se otvaraju vrata lifta. Howard je stigao kući. Smjesta je obuze nemir.

222

Brzo zatvori ruž i odloži ga. Zatim iziđe iz sobe. Bilo je dobro što se ranije vratio kući, pomislila je, jer postoji nešto što ga želi pitati, što ga je već odavna željela upitati.

Zaputila se u dnevni boravak, gdje si je Howard, još u poslovnom odijelu, točio viski u čašu.

– Kakav ti je bio dan? Dobar? – rekla je, s usiljenom vedrinom.

Osvrnuo se, pomalo iznenađen što je vidi ovako sređenu za izlazak, no ništa nije komentirao. – Podnošljiv. A tvoj?

Laura mu nije kanila reći da je pokušala nazvati Daniela već treći put otkako ju je izbacio iz stana i da je, po treći put, dobila govornu poštu.

Nije mu ostavila poruku, ne znajući što bi mu još novoga rekla nakon prethodne dvije. No prekid komunikacije razdirao ju je iznutra pa je nekako uspjela započeti temu. – Dobro, hvala na pitanju. Imaš li planove za večeras?

– Ne, zapravo nemam. Bio je ovo naporan tjedan.

– Što znači da će vikend biti lijep. Hoćeš li se vidjeti s prijateljima?

Posjetiti Daniela? – To pitanje ni izdaleka nije zazvučalo nonšalantno, ali uspjela je zadržati zaleđeni osmijeh na licu.

– Nemam takvih planova – polako joj je odvratio.

Stisnula je zube i prestala s bilo kakvom glumom. – Jesi li se čuo s njim? Mislim, otkako je otišao od kuće?

Howard otpije gutljaj iz čaše. – Jesam.

Taj ju je odgovor presjekao, premda se potajno nadala da će ga čuti.

– Je li dobro?

– Pretpostavljam da se tebi nije javio?

Osjetila je da nema potrebe odgovarati na to pitanje.

Howard se nelagodno promeškolji. – Dobro je. Zauzet je poslom.

Nema mnogo slobodnog vremena. Znaš kako je mladim liječnicima na stažiranju.

Bjelodano je lagao da je poštedi bola, čime ju je samo još više povrijedio. Ako je Daniel imao vremena popričati s tatom, onda je imao vremena popričati i s njom.

– Cherry se doselila kod njega? – Glas joj je bio promukao, kao da joj se stegnulo grlo.

Pogledao ju je. – Doista želiš da ti odgovorim?

Laura duboko udahne i ogleda se po prostoriji, a da je pritom zapravo nije ni vidjela.

– Okani se toga, Laura.

Povrijeđena, pogledala ga je u oči. Nije željela započeti još jednu svađu. – Imaš pravo. No, vrijeme je da krenem.

223

– Gdje ćeš večeras?

– Samo do Isabelle.

– Lijepo se provedi.

Zaustila je da ga pita hoće li poći s njom, kad je već ovako rano došao s posla, ali on joj se već okrenuo i točio si novo piće. Ona je kimnula u njegova leđa i otišla u hodnik, navukla cipele i otišla.

Stigla je posljednja. Isabella je unajmila poslugu pa joj je kaput uzela mlada djevojka svilene, crne kose, koja ju je podsjetila na Cherry. Uveli su je u glavnu prostoriju u kojoj je vladala vreva ćaskanja i dobrog raspoloženja. Prepoznala je većinu uzvanika: Diane i njezin suprug, Phillip, koji je prošle godine došao kod nje na roštilj, kao i Sally s Edwardom. Nekolicinu drugih vidjela je za Božić, ali poslije toga ne, jer je u proteklih nekoliko mjeseci toliko sasjekla sva društvena događanja.

Nitko je nije primijetio. Stajala je na samome pragu, na periferiji, ne uspijevajući smoći snage da se pridruži zabavi. Osjećala se kao da ovdje ne pripada, kao da bi je, kad bi im prišla i pokušala se pridružiti razgovoru, odbili ledenim pogledom. Lagala je da joj je vlastiti sin mrtav. Laura nije gajila iluzije o tome što bi ovi ljudi mislili da to znaju. Zateturali bi od šoka i zanijemjeli od kolektivnog užasa. Čak ni da znaju istinu o Cherry, ne bi im bilo dovoljno. Izrekla bi ono što se ne smije izreći i dopustila da se to ukorijeni duboko u tuđe živote.

Odmaknuli bi se od takve opačine. Sudili bi joj, ogovarali, neki bi čak uživali u podizanju obrva, suptilnom zbijanju sala na njezin račun.

Već je zamalo požalila što je došla i razmišljala je o tome da se jednostavno povuče i ode kući, kadli je Isabella primijeti. Oduševljeno joj mahne i priđe.

– Draga, zamalo si zakasnila. Nadam se da to nije zbog toga što se ubijaš od posla. – Nije pričekala odgovor, nego ju je poljubila u obraz i dala znak konobarici da donese pjenušac, podigavši istodobno i svoju čašu da se dotoči. – Dođi da te upoznam s mojim prijateljem. Zove se Andrew. Usput, sjajno izgledaš, ta sivosrebrna ti divno ističe oči.

Laura se našla odvučena prema Isabellinu suprugu, Richardu, koji je razgovarao sa živahnim, žilavim muškarcem sijede kose i preplanulog, izbrazdanog lica.

– Andrew, dopusti da te predstavim svojoj dobroj prijateljici, Lauri.

– Zdravo, Laura. – Srdačno joj je pružio ruku, a ona ju je prihvatila, dok ih je Isabella budno promatrala.

– Laura je televizijska producentica, a Andrew ima tvrtku za izvoz.

Oh, čini se da smo spremni – reče, nakon što se oglasio gong u blagovaonici.

224

Laura je ubrzo otkrila su je posjeli za stol odmah pokraj Andrewa, a kad se malo ogledala oko sebe, shvatila je da su njih dvoje jedini koji su na zabavu stigli sami. Smjesta je postala malčice sumnjičava, a onda je tijekom predjela sve postalo jasno.

– Nego, kako se najviše voliš zabavljati u slobodno vrijeme? – upita Andrew.

Laura se nasmiješi. – Takva me pitanja uvijek podsjete da bih morala pronaći više slobodnog vremena.

– Znam na što misliš. Voditi vlastiti posao je kao da imaš čudovište koje ti proguta sve sate u danu.

– Ni ti, dakle, nemaš vremena ni za što drugo?

– Pokušavam ostati u formi.

– Čime se baviš?

– Uglavnom triatlonom. Postavim si cilj dvaput godišnje.

Laura se i dalje smješkala, no obuzela ju je duboka nelagoda. Izričito je zamolila Isabellu da je ni s kim ne pokušava spojiti. To joj je bio samo još jedan teret na leđima, večer koju je morala provesti u ljubaznosti prema muškarcu koji je ni najmanje nije zanimao, barem ne na taj, romantičan, način. Što mu je Isabella rekla? Kriste, kakva sramota.

Odjednom je obuzme bijes, zbog čega se osjetila iscrpljeno, što ju je samo još više razbjesnilo. Izgurala je večeru najbolje što je mogla. Svako se malo zapitala što li u tom trenutku čini Daniel. Hoće li će se ikada čuti s njim? Ta su joj se pitanja rojila po glavi, mučeći je dok se branila od uljudnih pitanja o razlici između redatelja i producenta.

Najavila je odlazak čim je to bilo iole opravdano. Andrew se službeno oprostio od nje, a Lauru je štrecnula grižnja savjesti. Znala je da mu, kao partneru na večeri, nije posvetila dovoljno pozornosti. Prokleta Isabella i njezino petljanje. Isabella joj je prišla i rekla joj da će je otpratiti do vrata.

– Voljela bih da ne odlaziš ovako rano. – Zagledala se u nju, primijetivši koliko je napeta. – Jesi li dobro? Ne hvata te valjda gripa?

– Ne, Isabella, dobro sam.

– Što onda nije u redu?

– Zasigurno me držiš nekakvom droljom ili misliš da mi je brak posve mrtav, a ni jedno ni drugo nije baš lijepo doživjeti od takozvane prijateljice.

Bilo je to grubo, pregrubo, ali riječi se nisu mogle povući. Laura se smjesta osjetila krivom, čim je vidjela koliko je Isabella iznenađena i povrijeđena. No, uvidjela je, nije znala kako se ispričati, niti je to željela.

Otišla je i ušla u taksi koji su joj unaprijed pozvali pa ju je sada pred kućom čekao. Raspoloženje joj se nije popravilo tijekom vožnje kući, a 225

kada je ušla, primijetila je da Howard nije kod kuće. Popela se na drugi kat, a vidjevši da kroz procijep pod vratima ne dopire svjetlost, oprezno je pokucala, a zatim tiho otvorila vrata. Soba i njegov krevet bili su prazni. Nije bio ni u svojemu brlogu, pa je potišteno shvatila da je zasigurno otišao k Marianne. Naglo je obuzme bijes. Ipak se, naposljetku, trebala zabaviti s Andrewom. No sada ionako više ne bi bio zainteresiran za nju. Zašto u posljednje vrijeme toliko lako spaljuje za sobom mostove?

Shvativši da je posve sama, zaputi se u kuhinju i natoči si čašu vina.

Nije ovako zamišljala svoj život: propali brak (usprkos tome što je tu činjenicu toliko gorljivo nijekala Isabelli) i jedini sin koji joj je postao stranac. Odjednom je zapljusne tolika bujica osamljenosti da je zateturala. Što ako ih obojicu izgubi? Što će onda? Tuga koja ju je obuzela ogoli je do kosti pa ustane od kuhinjskog stola. Ostavivši vino na stolu, požurila je uza stube, spotaknuvši se na pola puta, a zatim je utrčala u svoju sobu. Sjela je za stol. Morala je nešto poduzeti. Nije mogla dopustiti da Daniel nastavi sa životom ne znajući kako joj je, dopustiti da ona djevojka sve izopači. Nad stolom je visjela fotografija, crno-bijela snimka nje i Daniela dok je bio beba. Podigla je oči prema njoj i vidjela njegov oduševljen pogled pun obožavanja, dok ga je držala visoko iznad glave.

Nešto ju je stegnulo u grlu. Koliko li je samo toga u njega ulila, koliko li je samo sebe prelila u njega; bio je njezina radost, osoba koju je djelomično stvorila u punom značenju te riječi, njezina investicija, njezina beba.

Naučila ga je pisati vlastito ime, hvatati loptu, voziti bicikl. Poticala ga je da nauči raspravljati, izraziti svoje mišljenje, proširiti um. Pokazala mu je kako kuhati i kako se odnositi prema ženama. Ako je već ne pušta u svoj stan i ne želi odgovoriti na njezina pozive, pokušat će nešto drugo.

Poruka elektronskom poštom bila je suviše riskantna, jer znala je da se Cherry služi njegovim računalom. A nije mogla poslati ni pismo, jer postojali su veliki izgledi da će Cherry i njega presresti. Jedina je opcija bila predati pismo domaru i dati mu stroge upute da ga uruči isključivo Danielu na ruke. Uzela je olovku i počela pisati.

226

Petak, 2. listopada

B

io je to njegov prvi slobodan dan neometan učenjem ili bolnicom u posljednjih, činilo mu se, tko zna koliko tjedana. Daniel je osjetio potrebu da pobjegnu pa su ranije ustali i otputovali u Cambridge. Cherry ondje još nikada nije bila i željela je vidjeti mjesto na kojem je sve te godine stanovao i studirao. Šetali su King’s Paradeom i ulicom Trinity, dok su ih službene zgrade sveučilišta promatrale poput zbora strogih ali naklonjenih ravnatelja, a on joj je pokazao iza kojeg je prozora bila njegova soba i kamo je odlazio po sendviče nedjeljom ujutro nakon razuzdanih noćnih izlazaka. Slušala je kako uzvikuje i smije se dok su mu navirale uspomene, ali kod njega nije bilo ni traga sjetne nostalgije, zbog čega joj je bilo iznimno drago. Nije joj se svidjelo što nije upoznata s velikim dijelom njegova života i ne bi željela da Daniel pati za prošlošću i djevojkama koje je tada možda poznavao.

Nakon što je obišla sve znamenitosti njegova studentskog života, odlučili su se pridružiti turistima. Zaključili su da bi bila šteta ne odvesti se čamčićem niz rijeku. Daniel je promatrao kako se Cherry ispružila, očiju zatvorenih pred iznenađujuće toplim suncem, zadnjim proplamsajem ljeta prije potpune vladavine jeseni. Kao i uvijek dok je gleda, osjećao je leptiriće u trbuhu. Bila je tako nevjerojatno lijepa.

Njezine duge, tamne trepavice podcrtavale su joj oči poput dva vragolasta osmijeha, a udubljenje pod njezinim vratom bilo je okupano suncem na tako izazovan način da je želio okupati prste u njegovoj toplini. Danijel prema njoj nije osjećao samo duboku privlačnost, nego je s njom mogao provesti sate i sate a da mu ni najmanje ne bude dosadno. Bila je toliko inteligentna da se ponekad pitao zašto se pomirila sa zanimanjem koje je, po njegovu mišljenju, bilo toliko ispod njezinih sposobnosti, premda je poštivao njezin izbor. Ionako se tim poslom više nije bavila. Štoviše, u glavi mu se ponovno pojavila misao koja ga je odnedavna počela mučiti, činilo se da ne radi ama baš ništa, niti traži ikakav drugi posao. Lice mu se smrknulo. Ne bi takve stvari niti pomišljao da njegova majka nije bila toliko odlučna u osudi Cherryne 227

motivacije za vezu s njim. No varala se, jer Cherry je bila iskrena, no ipak, Daniel se nije mogao otresti slutnje koja mu nije davala mira. Zašto je njegova majka bila toliko uvjerena u to? Još nije odgovorio ni na jednu njezinu poruku, jer jednostavno nije znao što bi joj rekao. Bio je umoran od pokušaja da ostane pristojan uslijed tih nebrojenih optužbi na račun onoga kakva njegova djevojka zapravo jest. Bio je umoran od toga što je neprestano mora braniti. Istini za volju, bio je umoran od cijele te teme i samo je želio nastaviti sa životom. Nije zauvijek mogao ignorirati Lauru ali znao je da će, čim je nazove, ponovno početi po starom. A bilo je tu i još nešto što mu nije davalo mira, nešto što nikako nije uspijevao odagnati iz uma. Sve mu je više u oči upadala činjenica da Cherry, otkako se doselila k njemu, nije ni jednom riječju spomenula traženje bilo kakvog posla.

– O čemu razmišljaš? – Cherry ga je promatrala jednim, otvorenim okom.

Nasmiješio se. – Ni o čemu. Samo se nadam da nećemo pokisnuti.

Cherry pogleda u nebo. Komadići vate na svijetloplavom prostranstvu.

– Mislim da nećemo. – Podigla je ruku i pustila da joj prsti pomiluju viseće listove žalosne vrbe dok su klizili nizvodno.

– Lijepo je pobjeći iz Londona.

– Već se sutra moraš vratiti u bolnicu?

– Da. – Rukom je otjerao nekoliko mušica koje su mu prišle preblizu licu. – A ti?

– Subota je... Mislim da ću malo ljenčariti. Pogledati neki film.

– A poslije toga? Hoću reći, što je s ostatkom tjedna? – Pokušao je zvučati nonšalantno, ali primijetio je da se ukočila.

– Na što misliš?

Odgurnuo je čamac motkom od riječnoga dna. – Samo mislim kako se zasigurno grdno dosađuješ. Po cijele si dane zatvorena u stanu.

– Nisam po cijele dane. Izlazim.

– Znam, ali bila si... još si... tako ambiciozna. Dok si radila u agenciji za prodaju nekretnina.

Na trenutak je ušutjela. – Misliš da sam lijena?

– Ne...

– Slušaj, sada ti doista ne mogu plaćati stanarinu. I sam si toga svjestan.

– I ne želim da...

– I račune mi je teško podmirivati.

– Znam. Sve je u redu.

228

– Ali ipak ti pomažem s kupnjom namirnica. – Pogledala ga je, povrijeđena što se mora braniti.

Daniel se uzvrpoljio. Doista nije želio da ovako seciraju svakodnevni život i već se pomalo pokajao što je načeo tu temu.

– Promijenit ću to. Počevši od idućeg mjeseca.

Zvučala je odlučno, ali lice joj je ostalo ravnodušno. Pojma nije imao o čemu to ona govori.

– Ponuđen mi je posao – objasnila je.

Prestao je gurati čamac i oduševljeno je pogledao. – Super! Stvarno? O čemu je riječ? Zašto nisi rekla?

– Zato što nije ništa posebno. Bit ću samo asistentica, čak ni prava agentica, a ni plaća nije baš bogzna što. Mislila sam tražiti dalje, ali...

– Nemoj prihvatiti.

Pogledala ga je, pomalo ogorčeno. – Prema onome o čemu smo do maloprije razgovarali, mislim da ću morati.

– Nemoj, molim te. Nema žurbe. Samo sam mislio... Pametna si, bjelodano želiš nešto učiniti sa svojim životom, a zasigurno te frustrira što po cijele dane visiš u... hoću reći, kad ne izlaziš van. – Bilo mu je jasno kako sada posve ignorira činjenicu da iskorištava život u njegovu stanu.

Cherry sjedne i uhvati ga za ruke. – Doista držim da bih trebala. Ako ništa drugo, barem privremeno. Imam i drugu zamisao. .. Nisam ti još ništa željela reći, htjela sam prvo sve domisliti i isplanirati, ali razmišljam o tome da pokrenem tvrtku. No do tada, prihvatim li ovaj posao, moći ću ti plaćati tisuću mjesečno. Znam da nije mnogo, ali...

Prstom joj je pritisnuo usne, postidjevši se što ju je doveo u neugodnu situaciju. Ostao je postiđen i zbog činjenice da ni on svoj stan, istini za volju, nije platio sam, nego mu ga je kupio otac. A ona mu je sada ponudila polovicu, možda i više od polovice, plaće koju bi zaradila na poslu koji vrijeđa njezinu inteligenciju i kojeg nije željela raditi. – Ne želim više o tome čuti ni riječ. Zanima me, međutim, o kakvoj je tvrtki riječ?

Ona zastane. – Siguran si?

– Da. Hajde više, gukni.

– U redu. Sve je još u povojima, ali s mojim poznavanjem tržišta nekretnina... Mislim da novac leži u preuređenju stanova.

– Investirao bih u tvoj posao.

– Ne šališ se?

– Naravno da ne.

229

Ona se uljudno nasmiješi. Daniel odgurne čamac motkom dalje niz rijeku. Šutjeli su.

Daniel osjeti da joj se mora nekako iskupiti. – O čemu razmišljaš?

– Što ako se... znaš, sve to s financijama... ispriječi između nas?

– Zašto bi se to dogodilo? Dobro, dobro, jasno mi je da upravo jest, makar malo, ali sada znamo da se s time možemo nositi. – Pogledao ju je i bilo mu je jasno što želi reći.

– Ipak, ne radi se samo o nama, zar ne? Ona misli da je to razlog zašto sam s tobom.

– To se nas dvoje uopće ne tiče.

– Ipak nas se, međutim, tiče. Nikada neću biti bogata poput tebe...

Dobro to znaš. Uvijek ćemo biti različiti. Uvijek ćeš, na kraju, plaćati više od mene nastavimo li živjeti po tvojim standardima. Ponekad se jako mučim držati korak s tobom, trudim se da mi to ne smeta. Imam i ja svoj ponos, znaš? – Uzrujana, Cherry se zagleda prema obali.

Daniel prestane veslati i sjedne u čamac. – Sve je u redu...

– Voljela bih da mogu kupiti sve i svašta, ali ne mogu. Tako je kako je.

Ako ti to smeta, moraš mi reći.

– Žao mi je, Cherry.

Okrenula se prema njemu i lagano mu se osmjehnula. Dopustila mu da je uhvati za ruku. – Možemo se, dakako, uvijek preseliti u Croydon.

Nasmijao se. – Ne bih imao ništa protiv.

Ona mu isplazi jezik. – Ja bih.

On se ponovno nasmije.

– Strah me onoga što bi tvoja mama mogla učiniti – tiho je rekla. – Strah me da ću te izgubiti.

Zvučala je tako ranjivo, kao da je na rubu poraza, tako da ga je obuzeo iznenadan poriv da se bori za nju. I strah. Postalo mu je jasno da je pustio nešto toksično u njihov život, u nešto što pripada samo njima, u njihov prostor, u njihovu ljubav. Ispuni ga bijesom što je dopustio da majčine riječi na njega toliko snažno utječu. Nikada još u životu nije bio toliko sretan, a ne bude li oprezan, otjerat će je od sebe. Dobro je znao da neće izdržati još mjesece i mjesece majčina neprestana neodobravanja, njezinih neosnovanih argumenata. Bilo je to kao vađenje zuba – što se više o tome razmišlja, biva sve gore. Za njegovu će majku biti najbolje da sve brzo završi. Jedan kratak, odlučan potez.

– Udaj se za mene.

Sok na njezinu licu natjera ga u smijeh. Zatim u iznenadnom naletu panike pomisli da bi mogla odbiti. Klekne na jedno koljeno, opasno

230

zaljuljavši čamac, i uhvati je za ruku dok je ona nasmijano cičala: – Past ćemo u vodu!

– Hoćeš li se udati za mene?

Ona se ponovno nasmije i lice joj se ozari, zračeći radošću. – Da!

231

Subota, 3. listopada

P

olako je okretala ruku čas na jednu, pa na drugu stranu, očarana iskričavim bojama koje bi bljesnule pred njezinim očima prije negoli bi nestale, prelivši se u drugu, naoko još blistaviju nijansu. Bila je posve hipnotizirana i znala je da joj ova igra nikada neće dozlogrditi. Smjesta su otišli u kupnju, jer je Daniel inzistirao da se zaruke službeno proglase, da je zaprosi kako običaji nalažu, ispričavši se što je pitanje postavio tako nespreman. Cherry je isprva bila toliko zatečena da joj je bilo teško povjerovati. Dopustila mu je da je odvuče u malenu, ekskluzivnu zlatarnicu samo pet minuta udaljenu od pristaništa za čamce i da je predstavi kao svoju zaručnicu. Prodavači su im se ulizivali govoreći koliko je prosidba romantična i upitali ih znaju li koji bi dragi kamen željeli na prstenu. Nakon tog pitanja, Cherry se razbudila i počela obraćati pozornost. Želi li dobiti ono što želi, morat će biti poprilično odlučna i pokazati mu tko je glavni. A znala je točno što želi – dijamant, dakako, i to poseban – no ovdje joj se pružala prigoda maštati o cijeloj paleti dragulja, od kojih će se neki poslije pojaviti u njezinu životu i to u raznim oblicima: kao rođendanski dar, možda dar za rođenje prvog djeteta ili na prstenu vječne ljubavi. Prvo je isprobala safir, okružen manjim dijamantima, zatim akvamarin, koji je bio boje Karipskoga mora, zatim krvavocrveni rubin, prije negoli je kod Daniela primijetila tračak nestrpljivosti, a prodavač je već bjelodano izgubio zanimanje za njih. Stoga je odabrala onaj koji je primijetila već prije desetak minuta. Kvadratno brušen dijamant od dva karata na prstenu od bijelog zlata. Izišla je iz zlatarnice noseći ga na prstu, a dok je koračala pokraj Daniela, držeći desnom rukom njegovu, lijevim je palcem trljala donju stranu prstena, smiješeći se i opipavajući njegovu tvrdu hladnoću s nekom vrstom intimne spoznaje kako će cijeloga života biti najbolji prijatelji.

Nakon što je Daniel sutradan otišao na posao, Cherry je isprobavala prsten u svakoj prostoriji, promatrajući kako izgleda pod određenom svjetlošću i uza raznobojne tkanine, a zatim i u raznim odjevnim 232

kombinacijama. Eksperimentirala je gledajući kako izgleda dok bi točila vodu iz čajnika, dok razgovara mobitelom, dok drži ruku u zraku, dok tipka na tipkovnici, sve se više oduševljavajući sa svakim idućim scenarijem. Omotala je bijelu zavjesu u spavaćoj sobi oko struka i vrtjela se oko sebe, dok joj je srce poskakivalo od sreće. Uspjela je. Udat će se za nekoga tko će je zauvijek spasiti od negdašnjeg života. Nikada se više neće morati brinuti oko spajanja kraja s krajem, o novcu ili mukotrpnom crnčenju na monotonim, besperspektivnim poslovima poput onoga na kojem se mučila njezina mama. Zaslužila je bolje od toga i sada je mogla visoko podići čelo. Tko fućka Nicolasa i njegove snobovske poglede na svijet. Možda kupi kuću na Webb Estateu. Zamislite samo da mu se nađe u susjedstvu. Da Nicolas i njegova glupa supruga jednog jutra iziđu u dvorište i vide da im je prva susjeda. Uživala je u samoj toj pomisli i dugo zamišljala izraze njihovih lica. Potom je obuzme nestrpljivost pa se zagleda kroz prozor. Poželjela je izići iz kuće i nekome prenijeti dobru vijest. Odvesti svoj prsten nekamo na izlet. Zatekla se kako vozi prema Croydonu, želeći iznenaditi majku. Otići će joj u posjet da vidi koliko će joj trebati da ga primijeti.

Wendy, posve nenaviknuta na iznenadne posjete, bila je uvjerena da nešto nije kako treba pa joj je na kraju morala pokazati prsten samo da je ušutka, što je pokvarilo njezine planove da gleda koliko će mami trebati da primijeti dragulj od deset tisuća funti na kćerinoj ruci.

– Ajme, Bože moj – uzvikne Wendy, zgrabivši je za ruku. – Je li pravi?

– Naravno da jest.

– Zar ste...? – Wendyno se lice ozari, a Cherry se vragolasto nasmiješi i izbjegne nadolazeći poljubac.

– Čestitam! – Wendy dlanom pokrije lice a oči joj se zacakle od suza radosnica koje su prijetile poteći. – Kad samo pomislim da se moja djevojčica udaje... O, Cherry, udaješ se za Daniela. On je tako divan... Časna riječ, jako mi se svidio. Jao, pa to je kao u bajci. Kao Catherine i princ William. Morat ću si negdje kupiti poštenu haljinu, možda neku dizajnersku iz robne kuće Debenhams ili slično...

Dok se Cherry vozila kući, prolazila je pokraj raznih starih, ukletih mjesta koja su u njoj izazivala stid ili užas. Restorani u kojima je radila, škola koju je pohađala. Više joj ništa nisu značili. Bila je druga osoba, bolja osoba, kojoj više nikada neće moći zaprijetiti. Pobjegavši iz njihova stiska koji ju je toliko gušio, osjetila je novu slobodu koja ju je oduševljavala. Vratila se tek nešto prije dva sata, još uvijek u stanju potpunog blaženstva. Hodajući pokraj recepcije, dozove je domar: – Sama si, mila?

– Da. Daniel je na poslu.

233

Ustao je od stola i nestao u stražnjoj prostoriji, doviknuvši joj preko ramena: – To, dakle, objašnjava ovo.

Cherry se dokono zapitala po što je otišao, kadli joj pogled privuče omotnica ubačena u uzak pretinac za koji je znala da je rezerviran za osobnu poštu koju bi potpisao i preuzeo u ime stanara. Bilo je to rukom pisano pismo, naslovljeno na Daniela. Spremala se nazvati i pitati ga želi li da ga preuzme za njega, kadli prepozna rukopis. Bio je Laurin. Bez razmišljanja, zgrabila ga je i strpala u torbicu trenutak prije negoli se domar vratio s velikim buketom cvijeća. – Osim ako nemaš nekog drugog obožavatelja – reče.

– Jao, predivno je! – Pročitala je poruku zataknutu među lišće. – “Mojoj zaručnici, za prvi dan zaruka.”

– Da, a prsten me još zasljepljuje – našali se domar, zaklonivši oči od Cherryna prsta.

Vrativši se u stan, Cherry sjedne na sofu boje limuna i izvadi pismo.

Neko ga je vrijeme premetala po rukama, razmišljajući. Bila je to najvjerojatnije molba, prepuna patetičnog preklinjanja; no ipak, što ako je unutra još otrova na njezin račun? Nije si mogla priuštiti da joj išta pokvari zaruke. Već je napomenula da želi zimsko vjenčanje i planirala je obred za siječanj. Ako se nju pita, što prije, to bolje. Laura je još predstavljala ogromnu prepreku, a usprkos svim Danielovim tvrdnjama o tome da sam odlučuje o vlastitu životu, Cherry je ipak bila pomalo zabrinuta. Laura će morati držati svoj znatiželjni nos podalje od njih dvoje – a to uključuje i njezina pisma Danielu u kojima je pokušava ocrniti. Otvorila je pismo i brzo ga pročitala: Daniele, žao mi je što još osjećaš da nisi u stanju odgovarati na moje pozive i znam kako je za to djelomično kriva i činjenica da ne želiš čuti ono što ti uporno ponavljam. No ne mogu jednostavno stajati po strani i bespomoćno gledati kad znam da nešto definitivno nije u redu. Također znam da si zaljubljen u Cherry i da je teško slušati negativne stvari o osobi koju voliš, ali molim te da uzmeš u obzir ono što sam ti rekla. Istraži malo. Vjeruj mi kad ti kažem kako ništa ne preuveličavam da bih uništila vaš odnos samo zato što ga ne podržavam. Ovo je mnogo ozbiljnija situacija. Možda bi se mogao malo raspitati, posve nenametljivo.

Sjećaš li se price o baki koja je preminula – one koju je ispričala šefu ? Upravo su mi tako rekli, a ona to nama ni jednom riječju nije spomenula. Zašto? Možda je lagala? Ili, možda, postoji još nešto,

234

nešto u njezinoj prošlosti o čemu bi mogao doznati. Je li ti ikada pričala o svojim bivšim momcima? Tko su bili? Zašto su prekinuli?

Ne pronađeš li ništa sumnjivo, onda mi to slobodno reci i ja ću se povući, ali molim te da pokušaš. Nije me briga što će mi učiniti, samo da pokušaš, a na neki način čak i želim da nešto poduzme, samo da vidiš kakva je. Ne moram ti ni reći koliko mi nedostaješ i željela bih više od svega na svijetu da ponovno razgovaraš sa mnom.

Voli te tvoja, mama Cherry odloži pismo u krilo i smjesta zaključi da ga Daniel ne smije vidjeti. Pismo će morati biti zagubljeno nekim nenamjernim propustom domara. Postojala je mogućnost da je domar Danielu pismo već spomenuo, možda čak i rekao da mu ga je uručila Laura, ali kako Daniel s njom ne razgovara, vjerojatno ga nije zanimalo što u njemu piše.

Odjednom je ustala. Laura još nije čula za zaruke, ali Cherry je bila svjesna da će joj Daniel kad-tad morati prenijeti vijest. Morala se smjesta povući i učiniti ono što mora učiniti svaka buduća svekrva kad joj se sin oženi: poštivati svoj novi, podređeni položaj u njegovu životu i držati jezik za zubima. Mora naučiti s kim ima posla i što je za nju najbolje.

Cherry zgužva pismo i gurne ga u džep.

Pričekala je do ponedjeljka, jer tada su bili najveći izgledi da Howard neće biti na terenima za golf. Daniel je spomenuo golferski klub kojega je Howard bio član, a kad se provezla kroz ulazna vrata Royal Surrey Golf Cluba, vidjela je da je doista onoliko ekskluzivan koliko se to moglo vidjeti na internetskim stranicama. Dok su kotači škriputali po šljunku, polako se provezla pokraj zgrade kluba od opeke obrasle bršljanom i nastavila prema parkiralištu.

Zaustavila je automobil u tihom kutu. Ondje nije bilo nikoga, a s tog se mjesta pružao dobar pogled na zgradu kluba. Izišla je iz automobila i počela hodati prema ulazu. Gurnuvši velika, dvokrilna vrata, ušla je u zgradu. Mirisala je na vosak za laštenje i novac, a sag je bio debeo i mek.

Koračajući hodnikom, primijetila je drvene ploče koje su visjele sa zidova, navodeći pobjednike turnira. Zaustavila se i pročitala natpise ispisane zlatnim slovima, nizove imena koja su sezala sve do 1875. godine. Potom ugleda i njegovo ime, Howard Cavendish, iznad 2015. godine, kada je bio pobjednik Zimske lige s gospođicom Marianne Parker. Njih su dvoje pobijedili još i 2014., 2012. i 2011. Baš sjajan par. Na neko su vrijeme nestali, a onda ih je ponovno pronašla navedene 1995. godine. Vremenski 235

razmak bio je dug i Cherry se pitala što se dogodilo. Možda nisu bili u formi. Najnoviji pobjednici uz ime su imali i fotografiju, a Cherryn je pogled privukla ona s Howardom i Marianne. Dobro ju je proučila, tražeći nešto iole zanimljivo. On je prebacio ruku preko njezinih, poprilično širokih, ramena, a oboje su se smiješili u kameru.

– Mogu li vam pomoći? – Pokraj nje je zastao sredovječan muškarac, odjeven u sportski sako i bež hlače.

Bio je tip muškarca koji zna ama baš sve o svom klubu, muškarac koji ima čvrste stavove o tome tko bi trebao biti član a tko ne, kao i o pravilima ponašanja. Bilo joj je drago što je odjenula jedan od svojih kostima iz dana dok je radila u agenciji za prodaju nekretnina.

Razoružala ga je osmijehom. – Vi ste tajnik kluba?

– U pravu ste – reče s iščekivanjem, bjelodano čekajući da mu kaže tko je i zašto je ovdje.

– Samo me zanimalo biste li me mogli uputiti u postupak učlanjenja, dati mi brošuru ili slično?

Njegova je sumnjičavost malčice popustila pa joj je uručio brošuru na sjajnom papiru, a zatim je morala poslušati što joj članstvo sve donosi, ali nakon nekoliko osmijeha i uljudnih komplimenata, uspjela je pobjeći.

Vratila se natrag u auto, pitajući se što da radi. Znala je da Howard ovdje provodi jako mnogo vremena i željela je doznati zašto. Otvorila je brošuru i nazvala broj otisnut na prvoj stranici, izmijenivši glas.

– Oh, dobar dan. Trebala sam se danas susresti s prijateljicom, Marianne Parker, samo što sam zaboravila u koliko smo se sati dogovorile, a ne mogu je dobiti na telefon. Možete li mi, molim vas, pročitati kada točno imamo zakazano? U dva? Ajme meni, zakasnila sam, zar ne? Morat ću je uhvatiti poslije. Jako mi je žao što sam vas ugnjavila.

– Spustila je slušalicu prije negoli ju je išta više uspio pitati.

Marianne je, dakle, bila tu. Možda vrijedi malo pričekati. Bacivši brošuru na stražnje sjedalo, Cherry se udobnije smjesti. Nakon otprilike sat vremena, primijeti ženu koja izlazi iz zgrade kluba, jako sličeći ženi s fotografije. Zaškilji prema njoj. Prema građi tijela i po smeđoj kosi, bila je sigurna da je to Marianne. Promatrala ju je kako razgovara s prijateljicom s kojom je izišla, no ubrzo su se, nakon nekoliko minuta, rastale i otišle svaka prema svom automobilu. Marianne je ušla u srebrni kabriolet, novi BMW. Cherry je pričekala da se odveze, a zatim oprezno, pažljivo krenula za njom.

Marianne je krenula natrag prema gradu autocestom A3, a Cherry je pazila da se cijelim putem između njih nalaze barem dva automobila.

Prešli su rijeku preko mosta Battersea, a zatim skrenule na sjever prema Kensingtonu. Ulice su ovdje bile prometnije, a vozači agresivniji što su se 236

više bližile središtu grada, tako da ju je Cherry nekoliko puta gotovo izgubila. Kad su stigli do četvrti Swiss Cottage, Marianne je skrenula prema Hampsteadu, vozeći kroz rezidencijalne ulice. Audiji i Range Roveri stajali su natiskani jedni uz druge zračeći tihim luksuzom.

Uto BMW uspori i zaustavi se na parkirnom mjestu pred viktorijanskom trokatnicom. Cherry se držala podalje i pogledom pratila Marianne koja je zaključala auto i zaputila se puteljkom do natkrivenog trijema, a zatim ušla u kuću. Cherry je nekoliko trenutaka pričekala, pitajući se što bi još mogla učiniti, ali više se ništa zanimljivo nije događalo.

Upalila je motor i baš se spremala krenuti s parkirališta, kadli iz suprotnog pravca prema njoj naiđe drugi automobil. Uplašena, brzo je krenula unatrag i ponovno se zaustavila uz rub pločnika. Drugi je vozač uklizao na parkirno mjesto nešto dalje niz ulicu, otkopčao pojas i izišao iz automobila. Nisko pognute glave, Cherry je promatrala Howarda kako puteljkom prilazi Marianneinim vratima. Howard! Pričekala je da pozvoni na zvonce, ali razrogačila je oči vidjevši da vadi vlastiti ključ i ulazi u kuću. Cherry je uzbuđeno gledala kako za sobom zatvara vrata, a zatim se tiho nasmijala. To je, dakle, njegova tajna. A sudeći po fotografijama na kojima ih je vidjela zajedno, afera traje već jako dugo. Cherry se zamisli o ženi koju je upravo vidjela. Laura je plavuša, a Marianne brineta, snažnije građe, rumenijih obraza. Cherry se pitala kako se osjeća supruga koja zna da ljubavnica njezina muža nije lijepa poput nje. To mora da je još veća pljuska u lice. Potom ubaci automobil u brzinu i odveze se.

237

Utorak, 13. listopada

D

ošlo je vrijeme za ispriku. Vrijeme da se pokrije po ušima i prizna kako je bila u krivu. Bila je suviše stroga, brzopleto je sudila. Laura je to sebi napokon priznala, kajući se zbog svog čudovišnog ponašanja. Sa zebnjom u srcu čekala je pred ulaznim vratima, a kad se ogledala oko sebe, primijetila je kako se primiče noć. Bilo je oblačno i činilo se da je sve prekriveno nepomičnim sivilom. Nekoliko sekundi poslije, netko je odgovorio na njezinu zvonjavu.

– Žao mi je – zabrinuto reče čim je prije mogla, osjećajući se ranjivo i ne znajući može li ostati čvrsta ako vidi da je Isabella još ljuta na nju. – Suviše sam burno reagirala i nisam s tobom smjela onako razgovarati.

Isabella je nekoliko trenutaka razmišljala, a zatim širom otvorila vrata i pozvala Lauru da uđe.

Olakšanje je bilo tako veliko da se uplašila kako bi mogla zaplakati, ali bilo bi to posve besmisleno, stoga se ugrizla za unutarnju stranu obraza da suspregne plač. U posljednje je vrijeme često bila na rubu suza.

– Piće? – upita Isabella, uvevši je u primaću sobu, gdje se prije samo nekoliko dana održala zabava na koju je došla i Laura.

– Da, molim. – Šutke je promatrala kako Isabella priprema dva džina s tonikom. – Zabava je bila sjajna – započne, slabašnim glasom.

– Mislim da obje znamo kako to nije istina – reče Izzy, pruživši joj čašu. – Barem što se tebe tiče.

Laura se osjeti prozvanom. – Oprosti. No izričito sam te molila da me ne pokušavaš spojiti s njim.

– Nisam vas kanila spajati. Slučajno se zatekao na večeri, kao i ti. On i Richard zajedno rade na jednom projektu pa je Richard želio taj savez učvrstiti i privatnim druženjem. Došao je kao Richardov gost...

– O, Gospode, sad se još gore osjećam.

– Ipak, priznajem da sam vas za večerom posjela jedno pokraj drugoga. Ne zato da vas spojim – brzo je nadodala – nego zato što sam smatrala da bi ti moglo goditi njegovo društvo. Ma ne, nisam 238

tako mislila... Nisam htjela reći da si osamljena, niti išta slično. Samo što svi poznajemo jedni druge do najsitnijih pojedinosti. Smatrala sam da bi ti moglo biti zabavnije ako sjedneš pokraj nekog novog.

Laura se pokajnički prisjeti svih svojih uljudnih, nadmenih odgovora za večerom. – Bojim se da njemu baš i nije bilo zabavno.

Napola je očekivala da je Isabella pokuša uvjeriti u suprotno, ali ona je samo potegnula dugačak gutljaj svog pića, a zatim rekla: – Preboljet će on to.

Na njezino nezadovoljstvo, brana je opet popustila pod bujicom olakšanja koja ju je zapljusnula pa su joj suze navrle na oči. Za ime Boga!

Ovo je već smiješno. Brzo je zatreptala, znajući da je ovoj pretjeranoj reakciji na dobrotu, na toliko željenu pomirbu, pravi uzrok zapravo Daniel, a u manjoj mjeri i Howard. Na svoje pismo još nije dobila odgovor i počela se pitati hoće li ga ikada i dobiti. Što ako se ne pomire prije Božića, što ako se za Božić uopće i ne vide? Što ako svađa potraje i duže.

Cijelu godinu ili dvije? Možda se jednoga dana slučajno sretnu na ulici.

Samo kimnu u znak pozdrava. Možda će proći toliko vremena da će se već posve naviknuti da se ne vide? Ta je pomisao ispuni tolikom neizdrživom tugom da zamalo zatetura, stoga se u naletu slabosti sruši na sofu.

– Laura, je li sve u redu?

Laura uvidi da je jedva čula prijateljičine riječi pa ponovno izoštri pogled kako bi se mogla usredotočiti na prijateljicu.

– Djeluješ mi nekako...

– Kako? – Glas joj zadrhti.

– Kao da ti je previše toga na pameti. Zar se nešto dogodilo?

Laura se pokuša nasmiješiti. – Što bi se moglo dogoditi?

– Ne znam.

– Da ti pravo kažem, bolje ne može. – Jasno je vidjela da joj Izzy nije povjerovala.

– Sa mnom o svemu možeš razgovarati, znaš? Prijateljica sam ti. Zaboravi ono naše smiješno, malo koškanje. – Izzy je prisno stegne za rame, ublaži glas. – Nas dvije zajedno smo prošle sito i rešeto.

Zamalo je popustila. U dubini duše, čeznula je za tim. No odakle uopće početi? Svoje se laži suviše stidjela i nije mogla podnijeti pomisao da itko dozna što je učinila, bojeći se što bi Izzy o njoj mislila. Zagledala se u Izzyno toplo, otvoreno lice i usiljeno se osmjehnula. – Doista, nije ništa.

Izzy je pažljivo odmjeri, potom se pomiri s činjenicom da je Laura odguruje od sebe. Djelovala je povrijeđeno. – Kako želiš – reče, a Laura osjeti kako se s tim riječima među njima stvorio jaz. Situacija je postala neugodna pa je Laura, ne razmišljajući, počela smišljati izgovor da ode.

239

– Mislim da bih morala natrag kući. Nisam još nahranila Mojsija. – Bila je svjesna da Izzy zna kako samo izmišlja razloge za odlazak.

Osjećala se slabo i potišteno, odjednom ju je obuzela potreba da što prije ode. Obično su na rastanku dogovorile iduće druženje: “Vidimo se sutra”, “U utorak bismo mogle ručati zajedno”, ili “Nazvat ću te da odemo na jogu”, ali ovoga puta ništa od toga nije bilo izgovoreno. – Vidimo se. – Bile su to riječi za koje se Laura na kraju odlučila, brzo poljubivši Isabellu u obraz, a zatim se stazicom spustila do ulice i potražila taksi. Malo je oklijevala prije negoli se osvrnula, jer nije bila sigurna kakav će izraz zateći na Isabellinom licu, a kad je napokon smogla hrabrosti, okrenula se kaneći joj uputiti široki osmijeh koji bi ih obje malo odobrovoljio, ali vidjela je samo zatvorena ulazna vrata.

Vrativši se kući, prostorije su bile mračne i hladne. Uključila je grijanje i pošla si skuhati čaj, ali dok je vadila mlijeko iz hladnjaka, ugledala je napola punu bocu vina pa ga je, umjesto čaja, natočila u čašu. Znala je da joj alkohol neće odagnati melankolično raspoloženje, ali nije marila. Dvojila je treba li spraviti nešto za večeru, da bi na kraju odlučila kuhati za sebe i Howarda, koji se danas tek vratio s poslovne konferencije, a nije joj javio da će kasniti.

Zadavši si posla, osjetila se malo bolje pa je upalila radio i počela spravljati bolonjez. Kad je začula lift koji je pristigao iz Howardova brloga, bila je spremna. Odlučila je da bi, umjesto u blagovaonici, danas mogli večerati u kuhinji. Bit će to dobrodošla promjena i samo će im koristiti da sjede negdje drugdje no inače, negdje gdje neće biti vođeni starim navikama. Howard je ušao dok je namještala stol. Vidjevši što radi, zastao je nasred prostorije.

– Bok. Jesi li gladan? – vedro upita, noseći žlice i vilice.

On baci pogled prema štednjaku.

– Imamo špagete s bolonjezom.

Howard kimne i krene oprati ruke u umivaoniku.

– Hoćeš li da ti natočim piće?

Howard se ukoči. – Možeš li, više, prestati s tim?

– S čime da prestanem?

– S glupim pretvaranjem.

Laura se nasmiješi, iskreno zbunjena, što je njega, čini se, samo još dodatno razdražilo. U tom je trenutku primijetila kako je hladan, koliko je bijesan.

– Nikada nisam ni pretpostavio da možeš biti toliko...

– Što?

Oklijevao je. – Pakosna.

240

Ostala je zatečena uvidjevši koliko je snažno još može povrijediti.

Gurnuo je ruku u džep i izvadio pismo, zatim ga položio na kuhinjski stol.

Pogledala je omotnicu. Bilo je naslovljeno na Marianne Parker. Nagonski je ustuknula. Pismo njegove ljubavnice? Zašto ga je donio kući? Zatim ga je pobliže pogledala i namrštila se. Rukopis... bio je njezin. Polako je privukla omotnicu.

– Slobodno otvori. Premda, dakako, znaš što unutra piše.

Izvadila je list papira – vlastitog papira sa zaglavljem, iz vlastita pisaćeg stola – i rasklopila pismo.

Draga Marianne, već ti odavna želim napisati pismo, no nikada mi se nije činilo da je pravi trenutak za to. A onda sam uvidjela da pravog trenutka nikada i neće biti. Što li sam čekala ? Da napokon učiniš dobro djelo i izvučeš svoje krvožedno rilo kojime sišeš krv mojega supruga?

Dozlogrdilo mi je ignoriranje, dozlogrdilo iskorištavanje. Užasna si osoba. Jednostavno otimaš što želiš, a da pritom uopće ne razmišljaš kakvog bi to utjecaja moglo imati na druge. Usto, činiš to, bjelodano, bez trunke savjesti. Nadam se da će te zato dostići zaslužena kazna, da će nešto najgore snaći tebe i tvoju obitelj.

Nadam se da ćeš doživjeti neku stravičnu nesreću. Ako postoji karma, ostat ćeš unakažena.

Samo bi to bilo pravedno.

Eto, sada se malo bolje osjećam. Neke stvari jednostavno ne smiju biti prešućene.

Laura Cavendish Ispustila je pismo kao da joj kiselina nagriza kožu na jagodicama. – Nisam to napisala.

Howard podigne obrve.

– Kunem ti se da nisam. – No rukopis je bio njezin, barem se tako činilo. A zatim joj je naglo sve postalo jasno. U glavi joj se vrtjelo dok je pokušavala dokučiti kako je do toga došlo. Kako li joj je to pošlo za rukom? Otkud je poznavala njezin rukopis? Kako ga je uspjela tako vješto krivotvoriti i odakle joj papir s njezinim zaglavljem? Vidjela je kako je Howard promatra.

– Howarde, Cherry je krivotvorila ovo pismo, podmetnula ga kako bi se činilo da sam ga ja poslala. – Odgurne pismo natrag prema njemu. – Ovo samo izgleda kao moj rukopis, ali nije posve jednak. – Odjednom joj nešto zapne za oko. – Pogledaj samo slovo “p”. Ja ne spajam krivulje kao ona. Pogledaj!

241

Nekoliko je trenutaka nijemo sjedio, a ona je jasno vidjela koliko se trudi ostati smiren. – Cherry? Ma nemoj, molim te, Laura? Za pet minuta ćeš mi reći da je Cherry kriva za krizu na Bliskom Istoku i globalno zatopljenje.

– Ne, ne. Moraš me poslušati, Howarde. Prije otprilike mjesec dana, posjetila me u uredu. Rekla mi je da zna kako sam slagala o Danielu. I rekla mi je da će mi oduzeti sve što imam. Prijetila mi je. Nekako se dočepala ovog papira. Bila je u kući... – Od same su je pomisli prošli srsi.

– Zašto prije nisi rekla ništa o tome?

– Bojala sam se da mi nećeš vjerovati. – Vidjela je da joj ni sada ne vjeruje, što ju je ispunilo bespomoćnim bijesom. Ponovno se zagledala u pismo. – Nego, kako si uopće došao do ovog pisma?

– Jutros je stiglo.

– A ti si se slučajno našao u blizini da svratiš i utješiš je? Mislila sam da si trebao biti na konferenciji.

– Laura, želim razvod.

Nešto ju je stegnulo oko srca i zaustavilo ga. – Molim?

– Marianne će napustiti svog supruga.

– Baš mi je drago zbog tebe.

– Nemoj biti takva.

– Kakva to? Zar očekuješ da vam čestitam? Morala sam godinama stajati po strani i praviti se da sam slijepa dok vas dvoje... – eksplodirala je.

– Žao mi je.

– Ne, nije ti žao. Misliš samo na sebe.

– U redu, istina je, u najvećoj mjeri. Nesretan sam. Zar ti nisi?

Laura se nije usuđivala ništa odvratiti. Nije željela priznati.

– Prošle su već godine, Laura. Koliko dugo bismo trebali ovo nastaviti?

Zar želiš da ostatak života provedemo ovako? Kad jedva i podnosimo jedno drugo? Ne misliš li da ćeš pogledati unatrag i pomisliti da smo sve ovo vrijeme, ovo vrijedno, dragocjeno vrijeme potratili? Koliko uopće misliš da nam je života preostalo? Za nekoliko ću godina napuniti šezdeset. Šezdeset! Ne učinim li nešto po tom pitanju sada, kada ću uspjeti išta promijeniti? Sa sedamdeset? Kad mi bude osamdeset? Povrh svega, mislim da si i ti nesretna. Odem li, ostat ćeš slobodna promijeniti život. Možda pronaći nekog drugog.

U njoj proključa bijes. – Ne trebam tebe da mi budeš bračni savjetnik.

Planirala sam da mi prvi brak bude uspješan.

242

Žalosno je pogleda. – I ja sam. – Zatim ustane. – Mislim da će biti najbolje ako ne ostanem. Ako ti išta znači, doista sam bio na konferenciji.

Marianne me jutros posjetila u uredu.

Mogla je i pretpostaviti da je ovom prilikom, kad ga je prvi put u životu za nešto optužila, bio nedužan. Lauri je u tom trenu prisjela cijela ta žalosna situacija. Željela je vrištati i čupati kosu zbog nepravde koja joj je nanesena.

Navukao je sako. – Jesi li se čula s Danielom? – tiho je rekao.

– Nisam. Činilo se da jedno drugome više nemaju što reći. Howard iziđe u hodnik. Laura pričeka, a zatim, gonjena željom da ga vidi kako odlazi, nadom da možda neće otići, pođe za njim.

– Je li sve u redu? – upita je.

– Fantastično, s obzirom na činjenicu da me suprug upravo ostavio.

– Slobodno se razvedi od mene. Imaš opravdan razlog. No zapravo sam te želio pitati je li sve u redu s tobom i Danielom?

Lauru zapeku suze u očima. Željela je reći da ništa nije u redu, željela da joj priđe i utješi je, željela je odnos u kojem je takvo što moguće, ali nisu ga imali pa je preplavi usamljenost donijevši sa sobom gorčinu.

– Čini se da se ugledao na oca kad je odabrao pogrešnu ženu.

Mislila je na Marianne no prekasno je uvidjela da je mogla govoriti i o sebi. Ponižena, okrenula se i vratila u kuhinju. Pričekala je dok nije čula kako se dizalo spušta do podzemne garaže i znala je da Howard sada ulazi u automobil. To se ubrzo i potvrdilo, jer je čula kako se automobilsko dizalo penje prema površini. Još malo pa će voziti ulicama prema ženi koju voli.

Podigla je čašu, a ruka joj je drhtala. Zar je sve ovo dio njezine kazne?

Zar je sama krenula ovim dugačkim, užasnim, destruktivnim putem? Vino joj je zapelo u grlu. Bila je lažljivica.

Kad je idućega jutra ustala, Lauri se kuća činila jako velikom i jako praznom, a prvi put otkako se doselila, u njoj se nije osjećala posve udobno. Odjednom je počela primjećivati pojedinosti, postala svjesna vrata, zidova i pokućstva. Stvari na koje je bila toliko navikla da su bile utješno nevidljive odjednom su se počele doimati neobično, kao da ih više ne prepoznaje. Naslonjač u kutu dnevne sobe. Zrcala koja joj pokazuju odraz njezina lica. Jedva je čekala da iziđe i ode na posao čim je prije moguće, stoga je pozvala taksi. Stigla je samo do ulice Drury, gdje su naletjeli na zastoj. Promet je bio zamrznut, a dok su čekali, iza njih su zavijale sirene kombija hitne pomoći koji je očajnički pokušavao stići do ozlijeđenog ili oboljelog, ali nije mogao ni makac. Automobili su milili uz 243

pločnik. Laura odluči propješačiti ostatak puta. U vremenu koje joj je trebalo da plati vozaču i iziđe iz taksija, kola hitne pomoći uspjela su prijeći samo nekoliko metara pa se sažalila nad osobom koja ju je čekala.

Ne daj Bože da ti se nesreća dogodi u Londonu, ogorčeno je pomislila.

Možeš nasmrt iskrvariti, a nitko ne bi mogao do tebe zbog prometne gužve.

Krenula je u pravcu događaja koji je izazvao zastoj, kaneći skrenuti u prvu postraničnu ulicu. Trenutak prije negoli je skrenula iza ugla, pogledala je prema automobilskoj nesreći. Dva ili tri automobila očigledno su se sudarila. Vidjela je ulubljena vrata i zgužvan poklopac motora. A zatim, na svoj užas, i biciklista koji je leži na cesti. Bicikl mu je pao tik uz noge, a stražnjije kotač bio zgnječen. Spremala se prići i provjeriti može li mu kako pomoći, ali vidjela je da su kola hitne pomoći već pokraj njega, dva su bolničara bjelodano čekala pojačanje, a policija je zaustavila promet. Zadrhtala je, nadajući se da je biciklistu dobro. Činio se mlad. Na leđima je nosio ruksak, pa Laura pomisli na njegovu majku. Ambulantna kola napokon su prošla pokraj nje sa svjetlima koja mahnito blješte, s ponekim osamljenim krikom sirene koji podsjeća prolaznike da se sklone s puta.

Skrenula je u usku uličicu, zatim u drugu pa krenula prema uredu.

Ubrzala je korak. Nesreća ju je još više uznemirila pa je željela čim prije početi raditi. Serija tek što se nije počela snimati pa će voditelji odjela, umjetnički direktori, kostimografi, vizažisti, kamermani i redatelji za nekoliko tjedana početi s posljednjim pripremama. Kad je o tome razmišljala, obuzela bi je poznata bujica uzbuđenja, pomiješana s nemirom koji donosi neizvjesnost prije početka te divovske produkcije, a sve zbog nekoliko minuta koje će kamera toga dana zabilježiti. Danas je morala posjetiti neke lokacije za snimanje, a poslije se susresti s direktoricom kastinga da pregledaju snimke glumačkih audicija za neke od sporednih likova.

Laurina desna cipela lijepila se za pločnik pa je, zgađeno, zastala i podigla potplat iza sebe. Žvakaća guma. Fuj... Pokušala ju je sastrugati, kadli začuje neki zvuk, neko nakašljavanje. Netko joj se za leđima također zaustavio. Spustila je nogu i nepomično stajala, dok joj ju je prožimao strah izazvan spoznajom o vlastitoj gluposti. Našla se u poprilično pustoj uličici koju su sa svih strana omeđivale visoke zgrade, a spajala je dvije veće ulice. Osjetila je napetost nekoga tko zadržava dah. Srce joj je počelo bubnjati kao ludo, ali uvidjela je da je od kraja ulice dijeli tek nekoliko metara. Prolaznici su pred njom prelazili cestu. Prolaznici koji ne bi primijetili da je netko napadne u ovoj uskoj uličici. Odjednom je potrčala, dok joj se potplat lijepio za pločnik, usporavajući je dok grabi prema izlazu, sigurna da je netko prati. Izletjela je na ulicu i mahnito 244

potrčala dalje od uličice, zaustavivši se tek nakon što je dobrano poodmakla. Tek se tada usudila osvrnuti.

Iza nje nije bilo nikoga. Nikoga osim užurbanih putnika i lunjajućih turista, koji su svi gledali vlastita posla, ne obraćajući na nju pozornost.

Zurila je prema ulazu u uličicu, no nitko odatle nije izišao. Čekala je, činilo joj se, cijelu vječnost, natjerala se da ostane i duže od toga, zatim se zapitala treba li se vratiti i provjeriti tko je to slijedi, ali zazirala je od te zamisli. Ne, trebalo joj je samo utočište vlastita ureda i zaborav koji donosi usredotočenost na posao. Bilo je to jedino što joj je moglo odagnati crne misli, stoga se okrene i požuri.

245

Petak, 23. listopada

B

aš je nevjerojatno koliko se brzo osoba može početi osjećati kao kod kuće, pomislila je Cherry, razbivši dva jaja u mješavinu maslaca i šećera, a zatim pritisnula tipku na njezinom – ispravka: njihovom – novom novcatom KitchenAidu boje kandirane jabuke. Pjenjača je poslušno počela miješati pa ju je nakon nekoliko sekundi isključila. Prošlo je već više od mjesec dana otkako je Daniel majku izbacio iz stana, a tri tjedna od njihovih zaruka pa je odlučila ispeći kolač. Bilo je to tek malo iznenađenje za njega, nešto da ga obraduje kad se vrati iz izlaska s prijateljima i prije negoli se ponovno prepusti iscrpljujućim, dugim smjenama u bolnici, ali isto je tako mogla biti i proslava. Obljetnica.

Ponekad joj je bilo teško povjerovati koliko je sreće imala. Živjela je u nevjerojatnom stanu koji će u bliskoj budućnosti biti nježni – njihov dom, a ovo je bio samo početak predivnog života s predivnim muškarcem. Prepustio joj je najveći ormar, najviše mjesta u ladicama i svoju kreditnu karticu kojom je mogla kupiti nekoliko sitnica da joj stan “postane dom”. Smijući se, zamolio ju je da ga poštedi odlazaka u kupovinu, a oboje su znali da Cherry ionako najradije kupuje sama. Čak je konačno kupila i svoju – njihovu – novu posteljinu.

Dodala je brašno, zatim žlicom izlila gotovu mješavinu za biskvit u dva kalupa i stavila ga ih u pećnicu. Zadovoljna, namjestila je brojač. Dok se peče, razmislit će malo o svojoj ideji za posao. Sve mora dobro proučiti. Bilo je važno doimati se kao da traži zanimanje, premda će se njime, jednom kad budu u braku, baviti samo povremeno. Sjela je s Danielovim laptopom na savršenu sofu boje limuna, okruženu tapetama zlatne i bež boje, zamišljajući kako u tom trenutku izgleda. Dosegla je razinu življenja u kojoj je uistinu uživala punim plućima, a sama činjenica da obitava u ovakvoj okolini bila joj je dovoljna da se osjeća ponosno i blago euforično. Kad samo pomisli kako je Laura pokušala učiniti sve što je u njezinoj moći da se ovo ne ostvari, da je onemogući sjediti na ovoj sofi, živjeti u ovom stanu i s koliko bi joj radosti uništila cijeli život bez imalo kajanja. Sve bi spriječila, samo da može. Cherry 246

joj nije smjela dopustiti da pomisli kako je jedna od onih koje dopuštaju da ih se gazi, da ju je lako zastrašiti. Kad joj je zaprijetila da će joj pokazati kako je to kad ti netko zgazi sve do čega ti je ikada bilo stalo, nije se šalila. Bio je to jedini način da ta žena razumije kako je to. Možda će poslije dvaput promisliti prije negoli joj takvo što padne na pamet. Jer u dubini duše Cherry se još plašila da bi joj sve ovo moglo biti oduzeto.

Nije joj bio plan posvađati se s Laurom, ali zbog Laurinih je postupaka njihov normalan odnos postao nezamisliv.

Ležala je odmarajući oči na slici koju je kupila Danielu u St Trapezu.

Premda je bila popravljena, nikada neće biti dobra kao prije negoli ju je razrezala, ali i ovako je predstavljala najbolju investiciju u njezinu životu.

Ubrzo će morati ponovno posjetiti majku i uzeti ostatak svojih stvari. Nije imala volje otići prije jer je suviše uživala u novom životu. Većine se stvari ionako željela riješiti, jer je ta stara Cherry već odavna bila uništena, ali ondje su bile i njezine knjige. Kutije i kutije pune knjiga.

Knjige nikome nisu ništa skrivile. Predstavljale su vrata u drukčiju budućnost, novi život, stoga ih je željela sačuvati. Očekivala je da će Wendy predložiti da s Danielom dođe na čaj, ali to je odlučila odlagati do unedogled. Ponovno je obuzme stari, poznati osjećaj grižnje savjesti pa je, po tko zna koji put, pomislila da se ne bi trebala tako osjećati da joj majka nije takva kakva jest.

Dokono se pitala koliko će dugo još Daniel i ona uspjeti uživati u tom blaženom svijetu bez uplitanja njezine ili njegove majke. Koliko je znala, još nije razgovarao s Laurom, a ona se pobrinula da njezino pismo nikada ne stigne do njega. Razgovarao je, međutim, s ocem. Prošlog je tjedna morala skrivati oduševljenje kad joj je Daniel rekao da je Howard napustio Lauru. Sjajno. Očito je već godinama ševio tu Marianne, kako je i pretpostavila. Nazvao je Daniela i rekao mu najmanje što mu je mogao reći, samo to da se razvode i neka se ništa ne brine. Držala je Daniela za ruku, pružajući mu podršku dok joj je prepričavao razgovor, u nadi da je upravo njezino pismo potaklo tu odluku. Trebalo joj je mnogo vježbe da savlada Laurin rukopis. Koliko je pisanje bilo povezano? Je li Laura ikada odizala olovku s papira? Je li bilo dijelova u kojima je pritisak olovke bio lakši ili snažniji? Potom je prekopirala cijelu abecedu njezinih slova i neumorno, dugotrajno vježbala prije negoli je napisala vlastito pismo.

Riskirala je samo s dvije stvari: da se Howard neće pojaviti u golf-klubu dok je prikupljala podatke i da Marianne neće prepoznati Danielov automobil, no u to je bila poprilično sigurna, jer nije bilo izgledno da Marianne provodi vrijeme u kući Cavendisha. Imala je veliku sreću da je Howard nije primijetio. Potom je još samo trebala poslati pismo s nekog mjesta daleko od četvrti Chelsea i Croydon. Odlučila se za sandučić u središtu grada, a usput je svratila u robnu kuću John Lewis i naručila 247

novo posuđe. Bilo je nevjerojatno šetati dućanom i birati, a zatim bi se netko drugi pobrinuo da se sve dostavi na njezinu adresu, kao da si plemkinja. Čak se ni preko interneta nije moralo naručiti.

Oglasilo se zvono na brojaču. Cherry se vrati u kuhinju i izvadi biskvit iz pećnice. Zadovoljno ga omiriše, a zatim ih ostavi da se ohlade i dohvati jaknu, potom zgrabi i svoje ključeve. Njezini ključevi! Njezin komplet! Život je lijep. A sada će otići po još jedno malo iznenađenje, nešto samo za nju i Daniela.

Cherry je pokušala potisnuti bijes, no to joj je bilo teško kad je vidjela psiće i mačiće koji očajnički pokušavaju izići, mekim se šapama pentrajući jedni preko drugih, trudeći se popeti po staklenim stijenama kaveza dok je prolazila, čeznutljivo joj želeći privući pozornost.

Vjerojatno su kupljeni ravno iz uzgajivačkih farmi, siročići. Vjerojatno su oduzeti svojim majkama i bačeni u ovu trgovinu kućnim ljubimcima.

Kleknula je pokraj jednog staklenog kaveza punog mačića. Nasmiješila se mekim krznenim lopticama koje su je se željele domoći i vjerojatno bi zaglušno prele na prvi ljudski dodir čim bi ih netko podigao. Ovo su sve redom bili nesretnici. Životi su im bih predodređeni okolnostima njihova rođenja. Nisu započeli život tetošenjem poznatih uzgajivača, a kada ih neko kupi, ako ih uopće kupe, neizvjesno je u kakvom će domu završiti.

Kakva li ih budućnost čeka? U životu je uvijek isto: sve ovisi o tome gdje si rođen i kome pripadaš.

Zagledala se u mačiće, svih petero njih, ali bilo ih je previše da bi se o svima brinula. Usto, Daniel je više volio pse. Psića je bilo manje, ostalo je samo dvoje iz tročlanog legla. Bih su koker španijeli. Koliko je upamtila, Laura je također jednog imala kad je bila mlada. Svijetlosmeđa dlaka, gotovo zlatna. Mužjak je na trbuščiću imao bijelu mrljicu. Dozvala je prodavača, koji je upravo hranio zlatne ribice.

– Izvodite li ih ikada u šetnju?

– Svaki dan – vedro je odvratio, već po navici.

Pomislila je na to da mu očita bukvicu, jer bilo je bjelodano da laže, ali time se vjerojatno ništa ne bi promijenilo.

– Uzet ću ovoga dečka – reče, a on pažljivo stavi psića u kutiju s izbušenim otvorima za zrak. Donio je pedigre i veterinarske nalaze, koje je prihvatila s istom onom ravnodušnošću s kojom joj ih je trgovac predao.

– Želite i povodac?

Podigla je pogled na stalak iznad blagajne. – Da, molim.

Izašavši iz dućana, osvrnula se i pogledala psića koji je ostao. Dok je tako nepomično stajala i nijemo ih gledala, Cherry odjednom osjeti 248

grižnju savjesti. Sirotica nikada nije vidjela svjetlost dana, nije imala mjesta za trčanje. Vjerojatno nije doživjela brigu ni udobnost osim one najnužnije, koja je bila neophodna da, kao roba, ne izgubi na vrijednosti, da prodavaču donese profit. A Cherry joj je upravo oduzela brata.

Oklijevala je. Možda postoji način da je spasi od mučnoga života koji je čeka.

– Uzet ću i drugog psića – reče.

Kujica je mahala repom dok ju je trgovac vadio iz kaveza. Cherry ponovno izvadi novčanik.

– Još jedan povodac? – upita je čovjek.

– Ne hvala... u redu je – odvrati Cherry. – Ali dajte mi jednu od onih manjih kutija hrane za hrčke.

Odvezla se u park Richmond, držeći kutiju sa štencima na prednjem sjedalu. Parkiravši auto, podigla ju je zajedno s plastičnom vrećicom u kojoj je bila uzica i hrana za hrčke. Dvije malene, meke, živahne krznene loptice pokušale su joj polizati ruku kroz rupe na kartonskoj kutiji. Čvrsto je stegnula kaput i prošetala parkom, koji je bio jedno od rijetkim mjesta u Londonu gdje se doista moglo pobjeći od ljudi. Pred sobom ugleda maleni borik. Zaputila se prema njemu, a ušavši u gustiš, svi su se zvukovi otvorenog prostora prigušili. Bila je sama i skrivena.

Kleknuvši na meku zemlju, otvorila je kutiju. Dvoje se psića oduševi kad je ugledaju. Počešala ih je ispod brade. Zvuk kočnica koje su proklizale po šljunku i zaustavile se natjera je da podigne pogled. Ukočila se vidjevši dječaka na biciklu. Kroz gusto je granje gledala kako ponovno pritišće pedale i zatim, nakon nekoliko sekundi, nestaje s vidika. Čekala je dok sve ne utihne, dok su joj psići lizali ruku, a zatim iz kutije izvuče ženku. Bilo bi okrutno da je samo ovako ostavi, ali barem se može pobrinuti da sve bude brzo i bezbolno. Stegnuvši objema rukama životinju za grlo, naglo joj zakrene vrat. Psić se prestao micati. Izvadila je kutiju hrane za hrčke, istresla je na zemlju, zatim u nju ugurala nepokretno tijelo psića. Potom je dohvatila telefon i nazvala.

– Dobar dan. Željela bih prijaviti okrutnost prema životinjama. ..

Prema mačićima. U trgovini kućnim ljubimcima koju sam upravo posjetila. Izgledali su jako uznemireno, izgladnjeli su. A vidjela sam i čovjeka koji ondje radi. On... Bože, bilo je grozno... Samo je bacio jednog mačića u stakleni kavez. Iz daljine, kao da je lopta. Zamahnuo je njime.

Mislio je da sam na drugom kraju trgovine i razgledam... Ne, ništa nisam kupila... Da, trgovina je Kraljevstvo ljubimaca u Worcester Parku... Moje ime? Zovem se Polly Hammond. – Izdiktirala je lažan broj telefona i nastavila, još očajnije. – Otići ćete tamo, zar ne? To vam je posao, je li tako? Sigurna sam da dolaze iz ilegalnih uzgajališta. Zar ne možete zatvoriti takva mjesta?

249

Pogledala je na sat. Daniel će za dva sata biti kod kuće. Taman ima vremena otići u poštanski ured, a zatim se vratiti i završiti glazuru na torti. Pričvrstila je uzicu oko vrata drugog psića, koji je bio oduševljen što smije prošetati prirodom, vjerojatno prvi put otkako je rođen. Promatrala je kako mu šapice poskakuju po travi – pravoj travi! Njegova očita radost zagrijala joj je dušu. Potom naglo uzdahne. Nije mu kupila nikakvu lopticu! Kako je nedopustivo nepromišljena. Ozlovoljivši se, Cherry se ispriča... Rufusu. Zvat će ga Rufus. Obećala je sama sebi da će mu se iskupiti čim idući puta stigne u neki dućan.

– Ovo je izvrsno – ponovi Daniel, odgrizavši velik zalogaj svoje druge kriške torte.

Cherry se nagne preko naslona njegove stolice i poljubi ga u obraz. – Siguran si da za dobar okus torte nije zaslužno pivo?

– Ni slučajno. Usput, pozdravljaju te Will i Jonny.

– Pozdravi i ti njih.

– Will čeka rezultate intervjua za posao. Ako sve bude u redu, dobit će veliko unapređenje.

– Dakle, dobro si se zabavio s dečkima?

– Sjajno. – Daniel odjednom uvidi da mu je ovo bio jedan od rijetkih slobodnih dana. – Ne ljutiš se što sam izišao s dečkima, nadam se?

– Naravno da se ne ljutim. Imala sam mnogo posla...

– Ma nemoj? – Dohvatio ju je, povukao je u krilo i poljubio je usnama koje su imale okus po čokoladi. – A što si radila? Osim što si kupila našeg novog prijatelja? – Sagnuo se i podigao psića, koji mu je smjesta pokušao polizati lice.

– Rufus! Zločest si! – Cherry ga spusti. – Ne smeta ti?

– Ne, rekao sam ti. Mali je sjajan. No znaš li da ćeš, zbog vremena koje provodim u bolnici, vjerojatno ti morati čistiti njegovu mokraću s poda?

– Začas ću ga vrhunski izdresirati. – Ovila je ruke oko Danielova vrata. – A da ti odgovorim na pitanje, isplanirala sam nam jako poseban dan.

– Aha. A imam li ja pravo glasa što ćemo na taj poseban dan raditi?

– Naravno. Sve dok smatraš da bi taj dan trebao biti u siječnju. – Na trenutak zadrži dah i zagleda se u njega dok razmišlja o datumu.

– Nije li malo prehladno?

– Medeni mjesec na Karibima?

Kimnuo je. Dobar plan.

– Nije li prerano? To je već za... koliko? Tri mjeseca?

250

– Zar doista želiš da duže razgovaram samo o vjenčanju? Ako ti je tako draže, možemo rastegnuti zaruke na godinu dana.

Nasmijao se. – Ne, hvala.

Bila je zadovoljna što će biti po njezinom. – Usto, pronašla sam mjesto. Ako želiš, možemo početi slati pozivnice.

– Možemo. – Zvučao je sjetno.

– Što nije u redu?

– Ah, ma znaš. To što mi se roditelji razvode. Sve ovo s mamom. .. Još joj nisam rekao ni da smo zaručeni.

– Možda bismo jednostavno trebali negdje pobjeći – opušteno reče. – Oženiti se na plaži ili slično.

– To bi nam prištedjelo mnogo muke. Brzo, jednostavno, samo nas dvoje.

Zastane joj dah. Nije ni sanjala da bi njezinu zamisao mogao shvatiti ozbiljno, no ideja je, zapravo, bila briljantna. Znaš, mislim da se takva 'vjenčanja mogu organizirati u nekoliko tjedana.

– Stvarno? Zvuči sjajno.

– Možeš li dobiti slobodne dane na poslu?

Nasmijao se. – Ozbiljna si.

Cherry se smrkne. – Zar ti nisi?

– Čuj, ne znam baš... Hoću reći, želimo da nam na vjenčanje dođe obitelj i prijatelji, zar ne? – Cherry ustane s njegova krila. – O, Bože, žao mi je. Nisam shvatio... Mislio sam da se samo zafrkavamo. – Krene za njom u kuhinju, uzme joj tanjur iz ruke i ubaci ga u perilicu posuđa.

Zatim ispreplete prste s njezinima. – Želiš li to zato što se bojiš da nam moja mama sve ne upropasti?

– Zasigurno neće biti oduševljena. Nema sumnje da će pokušati spriječiti svadbu.

– A kako bi joj to moglo poći za rukom?

Naljutila se što je ne shvaća ozbiljno pa se udaljila.

– Cherry, prestani. Samo... znaš da te volim. Sada je to jedino važno.

Ovo što se događa s mojom mamom... Jednostavno znam da će se sve riješiti. Imamo tri mjeseca.

– Pokušat će nas nekako razdvojiti.

– Neka samo pokuša.

– Ponovno će izmisliti neku priču. Ispričati ti nešto što sam navodno učinila.

– Znaš, nekako mislim da neće. – Cherry se namrštila. – Ali ako se ipak usudi, očitat ću joj bukvicu.

251

Zamislila se o njegovim riječima, tražeći u njima utjehu. – Samo da znaš, danas sam radila i na svojim planovima za posao. Sve lijepo napreduje. Ako te slučajno zanima...

On je privuče k sebi. – Tiho. Ja ne mislim da si sa mnom zbog novca, usprkos tome što tvrdi moja majka.

Zagledala mu se u oči, provjeravajući koliko je iskren, a zatim ovije ruke oko njegova vrata i nježno ga poljubi u usta.

252

Ponedjeljak 26. listopada

P

onekad joj se činilo da će poludjeti. Već je i bila luda. Kako se uspjela dovesti do ovoga? Laura nije uspijevala pronaći izlaz. Posvuda ju je pratio strah. Navečer bi sjedila i gledala televiziju ali nije se bila u stanju posve usredotočiti na programmer mješavina tjeskobe i osamljenosti kao da bi sjedila na kauču pokraj nje. Bilo joj je mrsko što s mjesta gdje se šćućurila na kauču gleda u mračan i tih hodnik, stoga je počela ostavljati sva svjetla u prizemlju upaljena, kako bi joj barem nešto poželjelo dobrodošlicu kad bi ustala natočiti još jedno piće ili samo dolutala u kuhinju pitajući se ima li dovoljno volje skuhati si nešto za jelo. Noću je, mnogo više negoli je mogla i zamisliti, bila svjesna Howardove odsutnosti i vlastite samoće u kući. Počela je zaključavati sve brave na vratima, isprva samo kad bi se spremala za počinak, a potom i čim bi se vratila kući s posla. Rijetko je hodala, osjećajući se sigurnije u zatvorenoj kapsuli taksija. Počela se plašiti da je slijede. Plašilo ju je i to što nije mogla biti sigurna slijedi li je netko ili ne.

Popela se stubama do svog ureda, dok je kišno jutro ponedjeljka greblo vanjske strane prozorskih okna. Willow je otišla po kavu s aparata u uredskoj kuhinji. Larua je otišla u ured, uključila računalo i provjerila je li stigla posljednja verzija sinopsisa za finale njezine dramske serije.

Scenarist ga je obećao danas poslati, ali pisci često svašta obećaju, a rijetko se drže rokova. Za nekoliko tjedana, počet će snimanje. Bila je zahvalna što će joj taj posao malo odvratiti misli. Zazvonio joj je mobitel.

Pogledala je ime na zaslonu, zatim podigla slušalicu.

– Alison.

– Zdravo, Laura.

– Kako si?

– Nisam baš najbolje.

Laura se prene i ukoči, ispravivši leđa.

– Nazvala me naša glavna glumica. Sad smo razgovarale.

253

Laura se smjesta zabrine. Zašto je Julia nazvala televizijsku kuću, a nije joj se direktno obratila?

– Bojim se da imam poprilično loše vijesti. Dobila je paket, a na poruci je pisalo da je od tebe. Jutros joj je stigao.

Niz Laurinu se kičmu spustio ledeni prst jeze. – Što je bilo unutra?

Alison uzdahne. – Ne znam kako bih ti to rekla. Unutra je bio mrtav psić.

– Molim? – šaptom će Laura.

– U nekakvoj kutiji. U poruci je također pisalo nešto o tome da glumica mora riješiti svoj prvi zločin.

– Kriste!

– Dobila je histeričan napadaj. Vjerojatno je, po svemu sudeći, još izvan sebe.

– Nazvat ću je.

– Nemoj.

– Ali, moram...

– Laura, ona ne želi razgovarati s tobom. Zapravo, ni s kim ne želi razgovarati. Odustala je.

– Molim?

– Moramo svima otkazati.

Willow se pojavi na vratima s kavom, ali Laura je ljutito otpravi rukom, tako da se brže-bolje povuče.

– Čekaj, stani malo... ne može se tek tako povući iz produkcije!

– Možemo je tužiti, ako želimo, ali držim da će pravda biti na njezinoj strani, s obzirom na to da je primala prijeteće poruke poštom.

– Naći ćemo drugu glumicu.

– Koga? Dobro znaš da nam je budžet odobren zbog odabira glumaca.

Amerikanci neće pristati ni na koga drugoga.

– Znači, otkazuješ cijelu seriju?

– Laura, nemamo glavnu glumicu. Nemamo seriju.

Laura počne paničariti. – Moraš dopustiti da razgovaram s njom.

Smjesta ću je nazvati.

– Neće ti odgovoriti. Isključila je telefon. Boji se da bi netko mogao imati njezin broj... – Alison ne dovrši rečenicu, ostavivši da teška tišina leži u zraku.

– Alison, znaš da ovo nema veze sa mnom, zar ne?

– Naravno, ali to nije bitno. Netko joj je očito htio napakostiti. Znaš li tko?

254

Pomislila je da bi mogla slagati, ali uzevši u obzir nastalu štetu, zaključi da joj mora ponuditi dovoljno dobro objašnjenje. – Nisu željeli napakostiti Juliji, mislim da je moguće kako su... Željeli napakostiti meni.

Postoji jedna djevojka, jedna glupa djevojka koja si je umislila da je na osvetničkom pohodu.

– Razumijem. Nazvat ćeš policiju?

Laura zastane. – Hoćeš li je ti nazvati?

– Julie želi da se sve zataška. Usto, dakako, ne želi da išta procuri u medije. Ne mislim da joj treba policijska zaštita. – Zastala je. – Laura, kako se ta djevojka domogla Julijine adrese?

Laura protrne, postiđeno se osvrnuvši po uredu. – Nemam pojma.

Zaustavila je dah, čekajući da Alison kaže još nešto. Na trenutak je pomislila da će se razgovor nastaviti, ali Alison joj reče: – U redu. Jako mi je žao, Laura. Izgleda da je sve, nažalost, loše završilo. Javit će ti se moj odvjetnik. Vidjet ćemo se nakon što se sve ovo malo smiri.

A kada će to biti? Za nekoliko mjeseci, godina? Vjerojatno nikada. A neće vrata ITV-a biti jedina koja će joj se zalupiti u lice. Naglo otkazivanje tako velike produkcije za nekoliko će dana u cijelome gradu postati udarna vijest. Kroz prozor ureda vidjela je Willow kako ustaje od stola, ali je, primijetivši Lauru, brzo ponovno sjela.

Laura je sjedila u tišini, polako uviđajući punu težinu nastale štete.

Cijena produkcije, reprize, druga, treća, četvrta sezona. Međunarodna prodaja, DVD-izdanja. Priznanja kojima se nadala. Njezina reputacija.

Njezina tvrtka. Njezina karijera. Sve je uništeno. Odjednom je obuzme nalet bijesa. Kako li se samo usuđuje? Laura dohvati torbicu i, čvrsto stisnutih usana, izjuri iz ureda.

Bijes joj ni u taksiju nije popustio. Štoviše, sabio se u usijano ugljevlje koje će planuti čim ga netko pročačka. Osjetila je kako napetost u njoj raste dok su se približavali Danielovu stanu... a zatim ju je ugledala. Šetala je, bez ijedne brige na svijetu, u uskim trapericama i visokim potpeticama, prebacivši preko ramena skupu torbicu i s otmjenim, kožnim rukavicama. Na sve je strane dijelila dobrodušne osmijehe, očito zadovoljna što je uspjela pomrsiti konce najgorom smicalicom koje se mogla sjetiti. Laura je vozaču tutnula nekoliko novčanica, zatim izišla iz taksija i odlučno krenula za njom. Kad joj se približila dovoljno da je može dotaknuti, rukom ju je zgrabila za rame, a Cherry se naglo okrenula. Gurnula je sunčane naočale na čelo.

– Laura! Uplašila si me.

– Kakvu to igru igraš, mater ti tvoju?

– Kako, molim te?

– Oh, prestani glumatati. Dobro znaš o čemu govorim.

255

Cherry pogleda oko sebe, braneći se od znatiželjnih pogleda koje im upućuju prolaznici u kupovini. – Nešto se dogodilo?

– Uzbuđuje te slati mrtve štence strancima? Znaš li koliku si mi štetu time nanijela?

– Doista ne znam o čemu govoriš, Laura, ali ne sviđa mi se tvoj ton.

– Serija je otkazana, a ti... – Drhtala je od bijesa upirući prstom u Cherryno lice, ali odjednom zašuti. Kanila je vikati na nju, prijetiti joj, ali Cherry nije djelovala uplašeno, čak ni uznemireno. Oči su joj bile ledene.

Kroz Lauru prođe val nelagode. Duboko udahne. – Što god činila, kakvu god da si osvetu smislila, voljela bih da to prestane. Otišla si predaleko.

Ono što si učinila... nema veze sa zdravim razumom. Razumijem da si ljuta na mene, ali ovo je... kako da kažem, posve pretjerano.

Cherry ju je samo nijemo gledala. Možda, pomislila je Laura, možda je ipak uspije urazumiti. Tišina je potrajala. Bila je sve duža i duža.

– Bu! – Cherry joj se unese ravno u lice.

Laura ispusti prigušen krik, teturajući ustukne.

– Znaš, nedavno me zadesila nesreća. Netko mi je provalio u korisnički profil na Twitteru i objavio poruku za koju je moj šef pomislio da je moja. Zbog toga sam dobila otkaz.

Laurine oči zacakle se od krivnje pa brzo obori pogled.

– Kakav je osjećaj izgubiti posao, Laura?

– Luda si – šapnula je.

– Zvuči mi kao da u posljednje vrijeme i tebe prati nesreća.

Prvo razvod, pa serija... Uzrečica kaže da nesreća triput udara. Doista se nadam da to nije istina.

Laura je zurila u nju, izvan sebe od bijesa, ali u isto ju je vrijeme preplavio i iskonski strah. – Ti to meni prijetiš?

– Ti doista imaš naviku iz mojih riječi izvlačiti najnevjerojatnija značenja.

– Znam da si to bila ti.

– Nemaš ti pojma. I trebala bi dobro razmisliti prije negoli idući puta kažeš nešto takvo. Upamti, Laura, triput. Ili četiri, ili... no, nećemo sada trčati pred rudo.

Cherry se okrene i udalji se od nje, a Laura nije mogla učiniti ništa dob gledati dok ju je sve više obuzimao zastrašujući osjećaj nemoći.

Laura je sjedila u svom dnevnom boravku nasuprot dvoje policijskih službenika. Dugo je odlagala taj poziv. Bio je ovo pokazatelj ozbiljnosti situacije koju je željela izbjeći. A bila je tu i Cherryna reakcija... jer poziv policiji znači da će i Cherry za njega doznati.

256

Kada su prvi put stigli u njezinu kuću, sve im je ispričala. Kao da je u njoj popustila neka divovska brana, a olakšanje što sve ima s nekim podijeliti bilo je slatko kao med. Zatim su otišli i istražih slučaj. Laura je bila nemirnija nego ikada prije, nestrpljivo je čekala, molila se da joj se čim prije vrate kako bi se mogla prestati neprestano osvrtati preko ramena.

Sada su se napokon vratili, a Laura je bila sigurna da će sustav proraditi i da će sve sjesti na svoje mjesto. Ubrzo će svemu biti kraj. Ponovili su utvrđene činjenice s ohrabrujućom jasnoćom, popili su s njom čaj, pojeli kekse. Na porculanskom tanjuriću ostao je usamljeni keks, a policajac ga je svako malo čeznutljivo mjerkao. Policajka nije skidala pogled sa svog notesa.

– Dakle, da budemo posve jasni, niste primili nikakve uznemirujuće ili prijeteće pozive?

– Nisam.

– Poruke elektronske pošte?

– Ne. – I nitko vas ne uhodi?

– Ne. No dobro, barem mislim da ne. – Laura osjeti dašak dosade, nezainteresiranosti kojom je policajka zračila dok je zatvarala notes, tako da su joj se u glavi počela javljati zvona za uzbunu. – Rekla sam vam, ne uznemiruje mene, odnosno, barem ne izravno.

– Laura, razgovarali smo s Marianne Parker i Julie Sawyer. Nijedna od njih dvije ne želi poduzimati nikakve korake u svezi navodnog uznemiravanja. Štoviše, gospođa Parker kaže kako je uvjerena da ste pismo poslali vi, a gospođica Sawyer poriče da je poštom primila štene ili bilo koju drugu životinju.

– Ona je čuvena glumica. Jednostavno ne želi publicitet, ništa drugo.

No, dogodilo se!

– Imate li dokaz?

– Nemam, razumije se, ali... Što je s Cherry? Jeste li razgovarali s njom?

– S njom nemamo što razgovarati, jer nitko nije podnio tužbu.

Laura se nagne prema njima. – Ne, ne možete tako... Ne možete zanemariti sve što sam vam rekla. Prijetila mi je...

– Bojim se da ništa ne možemo učiniti.

– Kriste, što moram učiniti da me shvatite ozbiljno? – planula je.

Nitko od njih isprva nije odgovorio. Laura proguta knedlu koja joj je stegnula grlo.

257

– Laura, shvaćamo vas krajnje ozbiljno. Samo moramo poštivati službenu proceduru.

Nije smjela dopustiti da je obuzme histerija, ali ovo je bilo nedopustivo, na ove je ljude računala. – Molim vas. Ne znam što da drugo radim.

Policajka pokaže zericu suosjećanja. – Počnete li dobivati neželjene poruke, ovo bi vam moglo biti od koristi. – Položila je brošuru Nacionalnog telefona za pomoć žrtvama uhođenja na stolić. Dvije minute poslije, otišli su.

Iscrpljena, Laura raščisti šalice i primijeti da je i posljednji keks nestao. Mora da ga je policajac zgrabio na odlasku. Teška srca spustila se na kauč. Napuštena. Sama. Podmukli strah koji ju je mučio svaki put kad bi ostala sama sa svojim mislima ponovno se u njoj probudio. Znala je da je Cherry namjerno odabrala koker španijela zato što je takvog psa imala kad je bila mala. Štene je bilo namijenjeno njoj koliko i glumici. Što li je još izlanula, što li je o sebi otkrila toj djevojci, prije svih tih silnih mjeseci? Nikada se neće sjetiti, nikada neće znati, osim ako je Cherry ne odluči podsjetiti.

Laurin se život odjednom činio krajnje nestabilnim. Kao da je bio rastavljen, prekinut. Tog je dana ranije otišla u ured i pretražila dokumente, provjeravajući da neki od njih ne nedostaje. Pregledavala je ugovore, kontakte glumaca, neke od njih stavljajući pod ključ, a druge u rezač papira. Potom je izbrisala neke poruke, sve ono što ne bi željela da itko drugi pročita. Pitala se može li joj Cherry probiti zaporku elektroničke pošte, upasti na server njezine tvrtke. Sve to bilo je u domeni mladih, računalno pismenih klinaca, poput onog dječaka koji je upao u računalni sustav Pentagona. Brzo je nazvala svoju informatičku tvrtku. Programeri su je pokušali umiriti, ali ustrajala je na višoj razini zaštite. Osjećaj da je netko prati postajao je sve jači. Kad bi napustila ured i pozvala taksi, zastala bi pokraj izloga kakve trgovine i pretvarala se da gleda unutra, a zatim bi se naglo osvrnula da provjeri uhode li je.

Sada je Laura brzo ustala, a na putu prema kuhinji dvaput provjerila jesu li ulazna vrata zaključana. Onaj joj se štenac neprestano motao po glavi. Tko bi pri zdravoj pameti nekome poslao mrtvog psića? U tom je trenutku shvatila da Cherry mora da ga je sama ubila, ili ga je živog zatvorila u paket. Užasnuto se ukipila, dok su joj kičmom prolazili srsi.

Cherry se ničega nije plašila. Nije se plašila da će biti uhvaćena, nije je plašilo ono što je sposobna učiniti. Bila je nemilosrdna, a njezina osveta strašna. Ništa je nije izbacivalo iz takta, ništa je nije moglo zaustaviti. Činilo se da nema moralnih ograda, a um joj je bio brz poput munje, maštovit i izopačen. Dobro se pobrinula da tragovi ne vode do nje.

258

Laura se odjednom uplaši za sve što joj je ostalo. Što joj je još bilo priraslo srcu, a Cherry bi joj mogla oduzeti? Misli su joj krenule u svim smjerovima, grčevito skačući od jednog užasa do drugog. Dohvatila je mobitel. Nije mogla nazvati Daniela ni Howarda. Preostala joj je samo Isabella.

259

Utorak, 3. studenoga

L

aura je slijedila Isabellu u njezinu kuhinju i nemirno ondje zastala, znajući da nema mnogo vremena jer je Isabella tog poslijepodneva namjerila otputovati u Cotswolds. Kad ju je nazvala, među njima je vladala neka napetost. Nisu razgovarale otkad su se zadnji puta vidjele pa ju je Laura posjetila da se ispriča. A zatim joj je Isabella rekla da putuje na tjedan dana, što se Lauri činilo kao čitava vječnost. Pomisao na još tjedan dana koji će provesti kao zarobljenica u vlastitoj kući, plašeći se svakog kucanja na vrata i svake samotne noći dok joj se misli roje kao lude pokušavajući proniknuti u neznano, bila joj je nepodnošljiva.

Najradije bi je preklinjala da je povede sa sobom.

– Jesi li za šalicu čaja? Ili nešto jače? Ja ne smijem, jer vozim.

– Kako ti je majka?

– Žali se da je liječnici pokušavaju ubiti, ali barem uzima lijekove.

Georgeu se popela navrh glave pa je na mene red da pazim na nju. A zatim moj dragi brat može ponovno preuzeti tu dužnost, posebice zato što živi u susjednoj kući, premda se do nje mora dovesti Land Roverom. Usto, ni na trenutak nisam povjerovala da je taj put u Strasbourg od “presudne važnosti” za njegov “izborni uspjeh”. Onda, planinski? Metvicu?

Kamilicu?

– Da, molim te.

Isabella ju je željela pitati koji čaj želi, ali Laura je okrenula glavu i zagledala se kroz velika, staklena, dvokrilna vrata koja su vodila u spušteni, minimalistički, bijeli vrt.

– Osjećaš li se ovdje nezaštićeno? Kao da bi ti bilo tko mogao upasti?

– Draga, možda je velika i vrijedna šest milijuna, ali ipak je to kuća u nizu. Okružena sam sa svih strana.

Laura se okrenula i prihvatila šalicu čaja od kamilice, primijetivši da joj ruke drhte.

– Želiš li mi ispričati o čemu je riječ?

– Ne znam odakle bih počela.

260

– Sjedi.

Poslušala ju je, zahvalna što je netko drugi preuzeo vodstvo nad situacijom. Poigravala se šalicom među prstima, pokušavajući pronaći riječi za ono što bi željela reći.

– Ne bih te željela požurivati, ali ne stignem li majci prije mraka, nazvat će umirovljenog pukovnika koji živi na kraju njezine ulice i natjerati ga da pošalje helikopter.

– Prije nekoliko dana, javih su mi s ITV-a da je moj... naš projekt otkazan.

– Molim?

– Izzy, ovo što ću ti reći zvučat će ludo... grozno... O, Bože, nisam sišla s uma, ali to bi ti se moglo učiniti kad čuješ što ti moram ispričati.

– Nastavi.

– Bojala sam se išta spomenuti...

– Meni se možeš povjeriti – blago će Isabella.

– Obećaj da me nećeš osuđivati.

– Naravno.

Laura je pogleda. Bilo je to olako dano obećanje, samo da se nastavi razgovor. Sada, kada je zadobila njezinu pozornost, nije znala odakle bi počela. Petljala je po šalici, a zatim odjednom, neočekivano, počela plakati. Gotovo istog trenutka kad joj je prva suza pobjegla niz obraz, pribrala se i brzo izvadila čisti rupčić iz torbice.

Izzy joj položi ruku na rame da je utješi. – Laura, što je bilo?

– Cherry se vratila.

Izzy se uspravi. – Kako to misliš, vratila se?

– Živi s Danielom. Prije tko zna koliko mjeseci rekla sam joj nešto što nije bila istina. Time sam je natjerala da ode, ali doznala je da sam lagala pa mu se poželjela vratiti. Pozvao ju je da se useli u njegov stan. U međuvremenu, da bi me kaznila zbog onoga što sam rekla, zaprijetila je da će mi oduzeti sve što imam. Daniel mi ne odgovara na pozive, Howard je zatražio razvod, a prije nekoliko dana doznala sam kako je glavnoj glumici u mojoj novoj seriji poslala mrtvo štene. U seriji koja mi je trebala biti posljednja slamka spasa.

Isabella je sve to slušala blago otvorenih usta, dok je u njoj raslo zgražanje i nevjerica nad prijateljičinom sudbinom. – Mrtvo štene? Pa što si joj to, zaboga, bila rekla?

– Rekla sam joj da je Daniel umro. Dok je bila na putu u Meksiku.

Vratila se, a ja nisam željela da ga vidi. Nazvala sam je čim je sišla s aviona i rekla joj da je preminuo. I da mu ne može vidjeti grob jer smo ga kremirali i rasuli pepeo.

261

Isabella se još pokušavala ohrabrujuće smješkati, ali kutovi njezinih usana ubrzo su se zgrčili i objesili. Laura je u očima svoje prijateljice primijetila zbunjenost i nevjericu.

– Rekla si da me nećeš osuđivati.

– Ne! Ne osuđujem te! – brzo će Isabella.

– U to vrijeme... Mislila sam da umire. Mislila sam da mu je preostalo samo nekoliko dana života.

– A poslije...?

– Otkrila sam neke stvari... nešto što je rekla jasno mi je pokazalo da se prilijepila uz njega samo zbog novca. Stoga sam... držala jezik za zubima.

Laura pričeka Isabellu da progovori. – Reci nešto...

– Ne znam što bih ti rekla. Ne mogu vjerovati... Hoću reći, jasno mi je da si željela provesti vrijeme nasamo s Danielom, ali, Laura...

Laura spusti glavu u dlanove. – Oh, Bože, nemoj, nemoj... napravila sam takav cirkus!

– Dobro, dobro. U redu je. Sve možemo popraviti.

– Popraviti? Kako?

– To što si učinila... zbilja je grozno. No pamtim koliko ti je bilo teško, koliko je situacija bila očajna. Što Daniel misli o svemu tome? – oprezno upita Laura.

Lauri je trebalo nekoliko trenutaka da odgovori. – Već gotovo dva mjeseca nismo razgovarali.

Isabella pruži ruku preko kuhinjskog stola i stegne joj šaku, na čemu će joj Laura biti dovijeka zahvalna. – Bože mili, mrtvo štene. Hoću reći, zar je ta djevojka luda?

– Luda... inteligentna... ekstremno uporna. Ne znam. Vjerojatno sve troje istodobno. Ali namjerila se na mene i ne znam što da radim. Plašim se otići kući.

– Pretpostavljam da Howard nije tamo? Jesi li sve ovo i njemu ispričala?

– Jedan dio. I da jesam, to ništa ne bi promijenilo – reče Laura prijateljici koja ju je zabrinuto gledala. – Ionako ga ne želim kod kuće.

– Jesi li javila policiji?

– Jesam. Ništa ne mogu učiniti. Glumica ne želi publicitet i sve poriče.

Otišla je na kratak odmor na Ibizu. A pismo koje je primila Marianne navodno sam napisala ja. Ona još uvijek tvrdi da sam ga ja napisala.

Isabella razrogači oči. – Cherry je krivotvorila pismo? Što je pisalo?

– Oh, samo neko zločesto iživljavanje. Riječi koje bi mogao izreći netko tko godinama trpi suprugovu prevaru. No zbog toga je Howard 262

shvatio da sa mnom trati vrijeme. Odlučio je iskoristiti trenutak. Želi razvod braka.

– Gad – promrmlja Isabella.

– A zatim... zatim sam je pozvala na red.

– Koga? Cherry? Što je rekla?

– Rekla mi je da se gubim. Inače će me snaći još nesreće.

– Isuse. Posve je luda. Što si ona zamišlja, tko je? Pa to je samo neka klinka, za ime Boga. Ima godina koliko i naša djeca. Isuse, kad bi Brigitte tako nešto palo na pamet...

Isabella duboko udahne. Uputila je Lauri suosjećajan pogled, pun sažaljenja. Od tog se pogleda osjetila osamljenijom no ikada. – Oh, Laura...

– Znam – brzo je rekla. – Znam da sam učinila nešto grozno...

– Zastala je usred rečenice, želeći pitati Isabellu bi li i sama učinila isto, ali suviše se plašila odgovora. – Ne znam što da radim – bespomoćno reče.

– Možeš li pokušati ponovno popričati s Danielom?

– Ne želi. Vjeruj, pokušala sam. I pisala sam mu. Mislim da je pismo dospjelo u njezine ruke.

Isabellin mobitel zazvoni na stolu. Pogledala je zaslon. – Mama.

– Moraš krenuti.

Nelagodno je kimnula i preusmjerila poziv na govornu poštu.

– Nazvat ću je za koju minutu.

Laura ustane, ispuše nos i odnese šalicu do umivaonika.

– Ne žuri.

– U redu je. Moraš ići.

– Ali ništa nismo riješile.

– Bit će sve u redu.

– Hoćeš li sa mnom do moje majke?

Laura se slabašno osmjehne. – Samo tražiš saveznika.

– Imaš pravo. – Isabella je privuče u zagrljaj. – Vratit ću se najbrže što mogu, a ti mi moraš obećati da ćeš me nazvati ako se išta dogodi.

Zapravo, ja ću zvati tebe. Svaki dan.

– Hvala ti.

– Žao mi je što smo se porječkale.

– Zapravo i nismo – reče Laura. – Moram priznati da mi je drago što odlaziš.

Izzy se nasmije. – Pa ne misliš valjda da bi ta nabrijana balavica i meni mogla nauditi?

263

– Možda. – Laura je ostala hladne glave. – Sposobna je. Ni od čega neće prezati.

Stigavši kući, Laura provjeri sve prostorije, zaključa svaku sigurnosnu bravu, ali nije mogla spriječiti jezu koja ju je obuzimala svaki put kada bi otišla u kuhinju natočiti vino u čašu. Hladnjak se svaki put glasno oglasio kad bi otvorila vrata, vinska čaša odjekivala je na granitnoj kuhinjskoj ploči. Zastala je i oslušnula pustu kuću. Tišina. Možda bi pomoglo pusti li malo glazbe. Uključila je radio, ali klasična glazba bila je suviše melankolična, a sve su joj ostale radiopostaje samo još više kvarile raspoloženje. Činile su joj se besmisleno bučne i neosjetljive na njezinu potrebu da smiri živce. Stoga ponovno isključi radio. Sada se kuća činila tišom no ikada. Bože, kako li je samo željela da je Isabella pokraj nje.

Laura duboko udahne. Morala se pribrati. Cherry nije u kući i ne čeka je u zasjedi. Svjesna da od doručka ništa nije pojela, a sada je već blizu osamnaest sati, ponovno otvori hladnjak pa izvadi tubu tzatzikija i crvenu papriku koju potom grubo nareže. Sjela je na kuhinjski ormarić, jedući tek da nešto pojede, dok su joj misli lutale. Što će Cherry iduće učiniti?

Jer bila je sigurna da osveti nije došao kraj. Koliko će daleko ići? U glavi je pobrojala sve do čega joj je bilo stalo. Bila je to kuća, prijateljice...

Kriste, tu je i Mojsije. Skočila je na noge i jurnula prema dvokrilnim vratima, otvorila ih i stala ga panično dozivati, lupajući po njegovoj posudi za hranu kako bi čim prije potrčao, a kad je došao, pregledala ga je od glave do pete. Tek kad se uvjerila da mu nije ništa, s olakšanjem je odahnula. No nakon toga je zatvorila vrata, na njegovo oštro negodovanje. – Žao mi je, Mojsije, ali danas želim da ostaneš u kući.

Jedna mi luda djevojka želi napakostiti. A to znači da bi mogla napakostiti i tebi.

Sjela je za kuhinjski šank. Nije se uspijevala umiriti. A zatim je, usprkos tome što zna da ne želi s njom razgovarati, zgrabila telefon i nazvala Howarda. Nije se javio. Razočarana, nije mu ostavila poruku.

Krenula je nazvati Daniela, ali nije imala snage za još jedno nijemo odbijanje pa je spustila slušalicu.

Zarobljena u kući, zurila je kroz prozor prema mračnim vrtovima, pitajući se gdje je Cherry, o čemu razmišlja, što planira.

264

Srijeda, 4. studenoga

V

ozač je nalegao na trubu dok se Laura probijala kroz jedan od najgorih kružnih tokova u Londonu. Nalazila se južno od Croydona, u Purleyju, gradu u kojem je zbog sustava jednosmjernih ulica promet neprestano bio zakrčen. S jedne ga je strane gušio ovaj čudovišni kružni tok, koji ju je upravo izbacio na prilaznu cestu koja vodi prema divovskoj robnoj kući. Poskočila je preko ležećih policajaca i krenula prema parkiralištu, prolazeći putem pokraj plakata s kojih su na nju vrištale posebne ponude: tri kutije tijesta za pizzu s lažnim, nasmiješenim Talijanima na omotu, sve za tri funte.

Parkirala je i na trenutak zastala da razmisli. Sinoć je budna ležala nekoliko sati, osluškujući. U mašti je lutala iz prostorije u prostoriju, a svaka je soba bila prepuna sjena u koje bi se netko mogao sakriti.

Zamišljala je pokrete iza zavjesa, čula teško disanje s druge strane vrata.

Između strahova, obuzimao ju je bijes zbog toga što se plaši živjeti u vlastitoj kući, zbog toga što je izgubila kontakt s Danielom. Cherry je balavica, a kako je Isabella rekla, da njezina Brigitte pokuša takvo što... Što bi poduzela? Zasigurno bi je pozvala na red, možda uspjela spriječiti takvo ponašanje. Uto joj je na um sinula ideja. Ustala je i uključila računalo. Morala je pronaći Cherrynu majku. Nije bilo zagarantirano da će plan uspjeti, ni najmanje. Zapravo, postojali su veliki izgledi da to bude najgori potez koji je moguće povući. Cherry je znala kako sakriti tragove i odavati dojam nedužne žrtve, a majke misle da su njihova djeca najsavršenija na svijetu... No majke također svoju djecu poznaju najbolje na svijetu pa će možda, makar možda, Cherryna majka znati nešto i o njoj.

Laura proviri kroz prozor automobila. Nadala se da Cherryna majka radi u ovoj robnoj kući. Upamtila je da je Daniel jednom prilikom spomenuo da radi u supermarketu, a nadajući se da nosi isto prezime kao i Cherry, Laura je pretražila osoblje i menadžere koji se prezivaju Laine.

Pročešljala je tri trgovačka lanca dok u Tescou nije pronašla ženu po imenu Wendy Laine. Lokacija super-marketa je odgovarala jer se do njega 265

lako moglo doći iz Croydona. No Laine je često prezime, stoga je postojala velika mogućnost da nisu u rodu.

Ako Cherryna majka i radi ovdje, Laura nije bila sigurna kako da joj priđe. Njezina je priča bila nevjerojatna i šokantna. Nijedna majka na svijetu nije željela slušati o tome da joj je kći učinila neku grozotu. Što ako je bude branila? Što ako se naljuti? Što ako je udari, ili slično? Što ako joj je Cherry već ispričala za laž pa je već unaprijed mrzi?

Zabrinutost i strah izguraju Lauru iz auta. Pokraj nje prođe žena u donjem dijelu trenirke koji joj je bio barem za broj premali, vukući za sobom djevojčicu koja nije mogla biti starija od tri godine, već je imala probušene uši i drečavu Disneyjevu majicu. Sporo se vukla, više usredotočena na jedenje tko zna kakvog slatkiša omotanog u dugački, šareni, žuto-zeleni papir nego na hodanje za majkom, čija su kolica bila pretrpana vrećicama s čijeg su vrha izvirivale kutije smrznute lažne talijanske pizze.

Laura zaključa auto, a zatim se uputi prema ulazu u supermarket.

Wendy Laine, kako je pisalo na internetskoj stranici, bila je glavna blagajnica, što znači da zasigurno radi u smjenama. Nije bilo načina kako doznati radi li danas ili ne, no kad je ušla, pokraj ulaza je primijetila oglasnu ploču s navedenim svim dežurnim voditeljima. Na ploči je bilo Wendyno ime, a pokraj njega i fotografija. Laura se zagleda u nju, izgubivši nadu. Kosa ove žene bila je jarko crvenkastosmeđe boje, a crte lica nisu nimalo sličile Cherrynim. Zaštitar je odmjeri.

– Je li sve u redu? – upita, sa sumnjičavom notom u glasu.

– Željela bih vidjeti Wendy Laine, molim vas. – Pitala se čemu sve to.

– O čemu je riječ?

– Stvar je osobne prirode.

Djelovao je kao da će je odbiti, ali zatim je otišao prema blagajnama, vjerojatno da je pozove.

Dvije minute poslije, pokraj njezina se ramena stvori žena sitne građe. – Kako vam mogu pomoći?

Laura je odmjeri tražeći neku sličnost s Cherry, ali još je nije uspjela pronaći.

– Dobar dan. Ja sam Laura Cavendish. Žena se na trenutak namrštila, zatim joj uputila oduševljen, premda pomalo začuđen osmjeh. – Danielova mama?

Srce joj poskoči. – Tako je.

– Cherry mi ništa nije javila... Zar smo se danas trebale vidjeti?

– Ovo je ipak neplanirani posjet. Nisam rekla Cherry da dolazim.

– Još malo pa će mi početi pauza. Pričekajte malo... – Izvadila je vokitoki. – Holly, možeš li me zamijeniti? Idem na kavu.

266

Laura je čula prigušeni potvrdni odgovor, a zatim krenula za Wendy do kafića. Bila je to neugledna kocka pokraj dućana koja je vapila za više svjetlosti.

– Imaju sjajnu kavu – reče Wendy, ustrajući na tome da plati račun, jer ima zaposlenički popust.

Laura naruči čaj od metvice, a Wendy kavu s mlijekom, a zatim njih dvije sjednu za maleni, okrugli stol smeđeg obruba.

Wendy je radoznalo pogleda. – Drago mi je da smo se napokon upoznale. Već čitavu vječnost molim Cherry da nas upozna, ali uvijek nađe neki izgovor. Uglavnom mi tvrdi da nemate mnogo slobodnog vremena. To ne čudi, s obzirom na to da smo obje zapostene žene – reče, smiješeći se.

Laura joj uzvrati osmijehom. Cherry joj, bjelodano, o svađi nije rekla ni riječ. Wendy je bila suviše prijateljski nastrojena, čak i oduševljena što je u njezinom društvu. Štoviše, toliko joj je bilo drago što se vide, bila je toliko topla i otvorena da je Lauru neočekivano zapekla savjest zbog onoga što se spremala učiniti. Duboko je udahnula i položila ruke u krilo.

– Wendy, prije nekoliko mjeseci, nanijela sam Cherry groznu nepravdu.

Njezino lice ostane bezizražajno. – Ma nemojte? Ništa mi nije rekla.

– Cherry i ja nismo se baš najbolje slagale, a kada nije bilo izgledno da će Daniel preživjeti... Znate li da je bio u komi?

– Znam. Strašne vijesti. Bilo mi je jako žao kad sam čula.

– Da. No, kada su mi liječnici rekli kako izgledi za njegovo preživljavanje nisu veliki, rekla sam Cherry da je umro kako bih njegovih nekoliko posljednjih dana mogla provesti nasamo s njim. Samo on, njegov otac i ja.

Wendy isprva ništa nije shvaćala. – Što ste učinili?

Laura nije željela ponoviti.

– O, Bože moj.

– A kad je ipak preživio, nisam to javila Cherry. Učinila sam groznu stvar i žao mi je zbog patnje koju sam im nanijela... No otkako je Cherry to doznala, ona je... no, ako mogu biti izravna, zaprijetila mi je da će mi uništiti život.

– Kako, molim?

Laura je bila oprezna. S Wendyna je lica pročitala preneraženost, nalet bijesa. – Znam da vam je to vjerojatno jako teško čuti. I meni bi bilo teško...

– Čekajte malo. Otkud vam pravo da dođete ovamo i govorite mi kako je moja kći nekakvo čudovište?

267

– Nisam to rekla...

– Što imate protiv nje? – upita Wendy, podigavši glas.

Laura položi ruke na stol. – Wendy. Molim vas. Molim vas, saslušajte me do kraja.

– U redu, nastavite – mrgodno će Wendy.

Laura joj ispriča o pismu za Marianne, o štenetu, a cijelo je vrijeme Wendyno lice pokušavalo poreći šok.

– Sve je to jako nategnuto.

– Mislite li da sam sve izmislila? – vikne Laura. – Nisam željela doći da vam sve to kažem i ni u kom vas slučaju nisam željela uzrujati ili uvrijediti, ali ne znam što će iduće učiniti i zbog toga sam... krajnje uznemirena. – Zastala je. – I ne znam kako da je zaustavim. – Pogledala je Wendy, nadajući se da će od nje čuti neku utješnu riječ, neko rješenje koje će odagnati ovaj košmar, ali ona je izgledala samo kao žena čija se ugodna, jutarnja šalica kave s drugom majkom pretvorila u nešto što nije ni u snu mogla zamisliti.

– Što si vi zamišljate, tko ste? Kako se usuđujete doći ovamo, vrijeđati mene i moju kćer?

Ustala je od stola, ali uto ustane i Laura, preklinjući je. – Ne idite, molim vas. Ne znam što da radim. Vlastiti sin ne želi razgovarati sa mnom. Nemate pojma kako je to.

Zar joj se učinilo, ili se Wendy lecnula? Nakon nekoliko trenutaka, ponovno je sjela, na Laurino veliko olakšanje.

– Uselila se kod njega, za ne? Kod vašeg Daniela?

Laura kimne. – On je uvjeren da sam toliko protiv njegove veze s Cherry da nisam u stanju zdravo zaključivati. – Obuzme je nelagoda. – U zadnje vrijeme nisam baš sklona tom odnosu.

– Zašto?

Da joj kaže? Možda bi je time suviše uvrijedila. Možda će je time navesti da je napadne. – Stekla sam dojam da se moj sin svidio Cherry prvenstveno zato što je bogat.

Wendy bijesno odmahne glavom, sada već dobrano povrijeđena. – Nema šanse. Cherry ima posao... Zarađuje više od trideset somova godišnje.

Laura se postidi. – Ali taj je posao izgubila.

– Istina, ali traži novi.

– Ne bih rekla – tiho primijeti Laura.

– Ali Daniel... Bez uvrede, Laura, ali on je samo stažist, zar ne? Ne bih baš rekla da je pun love i ne vidim kako može izdržavati njih oboje. Usto, 268

stanuje u otmjenom dijelu Londona, zar ne? Zasigurno otplaćuje divovski kredit.

– Stipendist je zaklade. A stan... stan je plaćen. Otac mu ga je kupio.

Wendy razrogači oči.

– Daniel na svoj račun dobiva pet tisuća funti svakog mjeseca. Premda ima karijeru, koja će, nadamo se, procvasti, zapravo ne mora zarađivati za život. – Zastala je, vidjevši da je Wendy napokon postalo jasno o čemu govori. Wendy je pocrvenjela i prvi put nije znala što da joj odgovori.

– Prokletstvo.

Među njima zavlada tajac. Zanijemila je. Postidjela se što ne razumije razmjere bogatstva. Laura se uplašila da će izgubiti njezinu pozornost pa ju je uhvatila za ruku i čvrsto je stegnula. – Molim vas, Wendy. Ne znam što drugo da radim.

Nije joj bilo ugodno što je drži za ruku pa je Laura s nelagodom povuče.

– A sad se još i udaje – reče Wendy, sebi u bradu.

Laura zatetura, kao da su je proboli milijuni sitnih krhotina boli, dok joj je zvonilo u ušima.

– Niste to znali.

– Udaje se? Daniel i Cherry se žene? Kada? – upita, dok je u njoj nadirala panika.

– U siječnju.

Ruke su joj počele drhtati. – Ne, molim te, Bože... Ne mogu... Molim vas, Wendy. Znam da vam je kći, ali molim vas, spriječite to.

– Ne razumijete što tražite od mene.

– Ovo je otišlo dalje od novca... Pretvorilo se u to da ga želi za sebe, cijeloga za sebe, da ga ja više nemam. Nikada ga više neću vidjeti, posve će me izbaciti iz njegova života. Poznajete svoju kćer bolje nego itko na svijetu. Molim vas, učinite sve što je u vašoj moći.

Wendy otpije gutljaj kave, a zatim polako spusti šalicu. Glasno je zazvečala na tanjuriću od debela porculana, osmišljena da izdrži masovno rukovanje.

– Ne. Lauru stegne u grudima.

Ustala je. – Morate razumjeti, Laura. Ona mi je kći.

Laura je pogledom ispratila Wendy koja se udaljila, vidno drhteći.

269

Četvrtak, 5. studenoga

C

herry otključa vrata majčinog stana i uputi čovjeka kojeg je unajmila da joj nosi selidbene stvari prema svojoj sobi, gdje su čekale uredno poslagane kutije. Bila je to dobra odluka – odnijeti ostatak svojih stvari dok joj je mama na poslu – jer joj je tako bilo lakše izbjeći Wendyna pitanja o tome kada će smjeti doći vidjeti njezin novi dom. Nije željela da dođe zadivljeno uzdisati nad svime i svačime, sramotiti je komentarima o tome kako je sve skupo i otmjeno, ili, najgore od svega, da joj za useljenje donese dar kupljen u supermarketu. Kao i obično, zbog takvih ju je misli zapekla savjest pa je odlučila odvesti majku na večeru u neki otmjeni restoran, možda za nekoliko tjedana, kad se posve udomaći. Štoviše, čak će joj ostaviti i poruku u kojoj joj to obećava. Da, to će biti najbolje, zadovoljno pomisli, zaputivši se u dnevni boravak pronaći list papira.

– Mama!

Wendy je sjedila na kauču. – Došla si da se oprostimo?

– Ni-nisam znala da si ovdje. – Namrštila se. – Nisi li trebala biti na poslu?

– Mijenjala sam smjenu.

– Oh. U redu.

– Ne zvučiš mi baš oduševljeno.

– Ma ne, ne smeta mi. Zašto bi mi smetalo?

Wendy ustane. – Kad sam ti prvi put ponudila da dođeš po stvari dok sam kod kuće, nisi pristala. Mislila sam da bi to bilo baš lijepo. Znaš, da se napokon malo vidimo.

– Naravno da je lijepo. Samo ti nisam željela smetati.

Cherry se nelagodno uzvrpolji pod majčinim pogledom. O čemu li je riječ? Željela je skupiti svoje stvari i otići, a nipošto nije planirala zadržavati se na ovom iznenadnom satu zbližavanja.

– Mislim da ne govoriš istinu, Cherry. Mislim da bi bilo iskrenije kad bi rekla da ne voliš sa mnom provoditi vrijeme.

Cherry se stegnula utroba, ali prisilila se na smijeh. – Molim?

270

– Nisam bogata. Snalazim se, rekla bih, i jako teško radim.

– Naravno, znam to – brzo će Cherry, tješeći je.

– Ne obraćaj mi se svisoka – obrecne se Wendy, a Cherry se lecne. – Mislim, Cherry, da te sramotim. Da me smatraš manje vrijednom.

Srce joj je bubnjalo u grudima. – O čemu ti to?

– Radim u robnoj kući. Ne nosim skupu odjeću. Ne izražavam se tako dobro kao neki. Oduvijek si željela nešto bolje za sebe, imala visoka očekivanja, skup ukus. Zato si i bila onako uzrujana zbog Nicolasa. Znam da si oduvijek zasluživala bolje od ove četvrti, ali nisam ni slutila da misliš kako zaslužuješ bolje od mene. – Glas joj je prepukao, ali uspjela se pribrati. – Jedna me žena jučer posjetila na poslu.

– Tko je to bio? – zabrinuto upita Cherry, ali u dubini je duše znala odgovor.

– Laura Cavendish. Nisam ti mislila ništa reći, ali ono što mi je rekla...

Cijelu sam noć zbog toga provela budna. Preklinjala me da joj pomognem.

Da te zaustavim. – Zastala je. – Je li sve to istina?

– Joj, nema potrebe za tolikom melodramom.

Wendy stane kao ukopana. – O, moj Bože – šapnula je.

– Je li ti ispričala što mi je učinila? Lagala mije! Rekla mi je da joj je vlastiti sin mrtav kako se više ne bih viđala s njim.

Cherry je pričekala da riječi postignu željeni učinak, da majka popusti kao i uvijek do sada. Čekala je da se Wendy uplaši uzrujati svoju kćer i da kaže ono što Cherry želi čuti, kako se ne bi još više udaljile jedna od druge. No Wendy ju je gledala drukčijim pogledom, onakvim kakvog Cherry još nikada nije vidjela, što ju je uplašilo.

– Ne mogu vjerovati da si to učinila – reče Wendy. – Sve te stvari.

Ubila si štene...? Što je tebi?

– O, Kriste, hoćeš li već prestati mljeti o tome? Spasila sam ga od nesretnog života. Trebala si je vidjeti, sirotu, onako utamničenu, bez prostora za trčanje, bez svjetla, bez zraka. Imala je sranje od života. Nije imala budućnost zbog mjesta na kojem je rođena – ogorčeno reče.

Wendy zapnu riječi u grlu. – Misliš na sebe, zar ne? – Zakorači prema Cherry. – Nakon što ti je tata poginuo, sve sam te godine teško crnčila.

Ponekad bih se gotovo ubijala od posla, ali sve sam ti uvijek pružala.

Nismo bile zajedno onoliko koliko sam željela, ali nadala sam se da ćeš u mojim postupcima prepoznati nešto dobro, da ćeš se ugledati u mene.

Možda nemam mnogo, ali sve što imam stvorila sam radom. Ništa nisam isisala iz drugih, poput neke pijavice.

Tresući se, Cherry joj opali šamar. Wendy vrisne i pritisne dlan uz obraz.

– Oprostite? – Vozač kombija nelagodno se meškoljio na vratima.

271

Cherry se naglo okrene. – Što hoćete?

Podigao je ruke. – Sve je utovareno. Krećem. – Jedva je čekao da ode.

Cherry se uzrujano okrene natrag prema majci.

– Znam da me se stidiš – tihim će glasom Wendy – ali i ja se stidim tebe. – Na to joj okrene leđa.

Cherryne su oči sijevale od bijesa. Odjednom se ponovno osjetila kao nitko i ništa, obična cura iz Croydona. Djevojka čija je budućnost ograničena, koja ne može zadržati momka iz bogatije obitelji. Preplavili su je osjećaji i osjetila je potrebu da čim prije iziđe. Istrčala je iz stana, klepećući po kamenim stubama, van na svježi zrak. Čovjek s kombijem je otišao i već je vozio prema Kensingtonu. Cherry je, drhteći, odlučno stupala prema Danielovu mercedesu, prekriženih ruku, očiju crvenih od suza. Odakle joj pravo? Kako se ta prokleta Laura Cavendish usuđuje zabadati nos gdje mu nije mjesto? Iz nje je sukljala mržnja, zagađujući zrak koji je udisala. Što joj je, jebote, bilo na pameti kad se usudila otići njezinoj majci? Kao da je balavica! Gušila ju je, davila na isti način kao što je činila i s Danielom. Kako li je samo jebeno posesivna! Nije pošteno tako kontrolirati ljudske živote, drugima zatirati snove.

Cherry grubo otre suze nadlanicom i stegne grlo kako ne bi nastavile nadirati. Kad je ušla u auto, bijes se ugnijezdio u njezine grudi poput čvrste stijene. Laura je, dakle, još uvijek bila odlučna u namjeri da ih razdvoji. Ništa nije shvatila, nije čula što joj Cherry želi reći. Cherry je bjesnila. Zašto jednostavno ne odjebe od njih? Zašto ne nestane? Kad bi barem naletio autobus i pregazio je. Kada bi se barem dogodila neka nesreća. No to je bio problem s nesretnim slučajevima – nitko ih ne može predvidjeti, ali jedan maleni krivi korak, jedan pogrešno procijenjen trenutak i nema te više. Izbrisan si. Problem više ne bi postojao, a nikoga se za to ne bi moglo okriviti. To bi bilo fantastično. Nekoliko se trenutaka naslađivala tom zamišlju, uronjena u samosažaljenje i mrzovolju. No uto se brzo vrati u javu. Nesreće se nisu događale po nečijoj narudžbi.

Još bijesna, žustro se odvezla, grubo ubacivši u brzinu. Čvrsto stežući volan, zurila je ravno pred sebe, psujući svakoga tko nije dovoljno brzo krenuo kad bi se upalilo zeleno svjetlo, svakoga tko oklijeva na kružnome toku. Vozila je prema Webb Estateu, nesvjesna kamo zapravo ide. Zatim je zaustavila automobil i zagledala se kroz automatska vrata, čvrsto zatvorena. Iza nje se pojave zasljepljujuća svjetla i blizu nje prođe još jedan automobil, pred kojim vrata nečujno kliznu ustranu. Bez razmišljanja, Cherry ubaci u brzinu i pođe za automobilom. Drugo je vozilo skrenulo u jednu od rezidencijalnih ulica, a Cherry je nastavila dobro poznatom rutom prema Nicolasovoj kući. Stigla je u Silver Lane, koju su s obje strane okruživala četiri reda srebrnih platana. Zaustavila 272

se na pola puta. Pred njom je stajala golema osmerosobna vila. Primakla je automobil još nekoliko metara, do mjesta s kojeg je kroz krošnje vidjela u Nicolasovu sobu, zabrinuto se nadajući hoće li ga uspjeti vidjeti na prozoru. Siluetu njegovih ruku oko suprugina struka. Možda će je primijetiti. Možda će sići. Pobrinula bi se da mu ne promakne zaručnički prsten, nonšalantno spomenula Daniela u razgovoru. Potom se iznenada osjeti kao zadnja budala. Odselio je. I on i njegova supruga. Imaju vlastiti stan. Imaju vlastiti život. Okrenuli su novi list. Skrhana poniženjem, Cherry se odveze najbrže što može.

273

Petak, 6. studenoga

B

ilo je šest ujutro, a Daniel je, posve odjeven, promatrao Cherry kako spava u njihovu krevetu dok joj tamna, sjajna kosa pada preko lagano zarumenjelih obraza. Ruke su joj bile izvan pokrivača, koža glatka i zamamna. Pitao se treba li je poljubiti prije odlaska. Sinoć su se prvi put posvađali i još se nisu pomirili, barem ne dokraja. Usto, još mu nije bilo jasno oko čega je nastao problem.

Večer je ugodno počela. Dok je Cherry bila u majčinu stanu, Daniela je nazvao njegov prijatelj, Will, oduševivši se što ga je uhvatio kod kuće, a ne na poslu. Will je tražio nekoga s kime bi mogao proslaviti, jer upravo je doznao da je dobio promaknuće. Sam se pozvao Danielu u goste pa su pričekali Cherry da se vrati kako bi sve troje mogli u izlazak. Daniel je bio svjestan da nitko od njegovih prijatelja nije vidio Cherry poslije njegove nezgode pa je mislio da bi sada, kada su ponovno zajedno, bilo dobro da se malo bolje upoznaju. Dok su je čekali, momci su si otvorili nekoliko piva iz hladnjaka.

– Moram ti reći, Dan, da baš lako opraštaš. Posebice nakon što ti je onako dala nogu – reče Will, skinuvši čep otvaračem za boce.

Daniel se suzdrži od komentara. Nije želio inkriminirati majku prepričavajući prijatelju cijelu priču, stoga se odlučio za neodređeno: – Nije bilo tako loše kao što misliš.

Kako to s muškarcima obično biva, Will se nije dugo zadržao na toj temi. Kucne svojom bocom o Danielovu. – Neka ti je sa srećom – reče mu bez ikakve zlobe. – Za što si večeras raspoložen? Mogli bismo isprobati onaj novi japanski restoran. Znaš, onaj koji je otvorio Theov prijatelj.

Cherry voli japansku kuhinju?

Daniel nije znao. Oglasilo se zvonce na vratima, a kada je odgovorio, na sigurnosnim kamerama vidio je vozača kombija kako već istovaruje kutije na ulicu, spreman da ih odnese do njihova stana. – Ubrzo se vraća – reče Willu. – Pitat ćemo je. – Muškarac odnese kutije uza stube i unese ih u stan. Jedva da ih je i pozdravio, nezainteresirano odbivši čaj. Daniel ga upita gdje je Cherry i je li ga slijedila dovde, no on samo podigne obrve.

274

– Nadam se da nije, prijatelju. Šamara li i tebe kao što šamara svoju staru majku?

Daniel u čudu otvori usta, a vozač, shvativši da se suviše izlanuo, požuri s poslom da čim prije može otići. – Moram ići, prijatelju, ako nemaš ništa protiv. Imaš gotovinu?

– Čekaj malo, kako to misliš, ošamarila?

– Slušaj, ne mislim se petljati u obiteljsko nasilje. Ako nemaš ništa protiv, rado bih svoju plaću pa da idem. – Tvrdoglavo ispruži ruku, a Daniel uvidi da iz njega ništa više neće iskamčiti. Platio mu je dogovorenih dvjesto funti, nakon čega je otišao. Daniela je obuzela nelagoda, premda je bio siguran da se vozač nekako zabunio. Pridružio se Willu u dnevnom boravku.

– Sve u redu?

Daniel se brže-bolje nasmiješi. – Sve je u redu. Dakle, dobit ćeš i vlastiti ured?

Slušajući Willa kako govori o svom poslu, pažljivo je osluškivao kada će se vratiti Cherry. Poslije otprilike dvadesetak minuta, začuo je ključ u bravi. Vrata dnevnog boravka širom se otvore. Djelovala je napeto, uzrujano. Nije joj bilo drago što je zatekla Willa. Daniel skoči na noge da je poljubi, ali ona prihvati samo poljubac u obraz. Okrenuo se da u razgovor uključi svog gosta.

– Will je dobio novi posao.

– Ah, dobro.

– Znaš, sad je menadžer za kontrolu rizika.

– Već si mi rekao. – Duboko je udahnula, znajući da se mora malo više potruditi. – Čestitam.

Will podigne bocu. – Živjeli!

Daniel je zagrli. – Došao nas je pitati želimo li s njim malo proslaviti.

Jesi li za da odemo na večeru?

– Ovaj... Strašno me boli glava, ali vas dvojica slobodno idite i proslavite.

Doveden u neugodnu situaciju, Will potegne iz flaše. Bilo mu je očito da je uletio usred nekakve ljubavničke prepirke.

Cherry je nekoliko trenutaka nepomično stajala, svjesna što je učinila, ali ne mogavši, ili želeći, popraviti stvar. Osjetila se kao da se guši pa je brzo morala izići iz sobe. – Samo da se presvučena.

U tren oka, Daniel potrči za njom, slijedeći je u spavaću sobu. – Je li sve u redu?

Cherry svuče tajice i baci ih na pod. Baci se na krevet. – U najboljem redu.

275

– Mama ti je dobro?

– Da, dobro je.

Bjelodano joj nije bilo do razgovora. Nije znao kako započeti temu o onome što je vozač rekao, ali ionako je slutio da taj razgovor ne bi dobro završio. – Ne čini mi se baš da je sve u redu – blago joj reče.

– Časna riječ, sve je u najboljem redu. Samo imam glavobolju.

– Reći ću Willu da ne mogu van. Nešto ću izmisliti...

– Ne, ne. Ti slobodno idi. – Okrenula se prema njemu i nasmiješila se.

– Žao mi je. Jednostavno sam imala težak dan. Ali ti izađi van – užurbano je nadodala. – Ja ću večeras pokušati ranije na spavanje. – A zatim ga je, s brzinskim poljupcem u usta, otpravila iz sobe. Ponestalo mu je načina da je odobrovolji pa je otišao u japanski restoran s Willom, ispričavši mu da Cherry ima migrenu. Nije mu baš bilo do druženja pa je stekao dojam da je Will zažalio što ga je pozvao u izlazak. Daniel je zanemario njegovo pitanje o tome je li s njim i Cherry sve u redu. Razmišljao je da je nazove, ali plašio se da je već zaspala. Kad se, oko deset i trideset navečer, vratio kući, bila je u snu.

Baš kao i sada. Ponovno se zagledao u njezino prelijepo lice, tamne trepavice na obrazu. Zaključio je da bi je poljubac mogao probuditi.

Dohvatio je Rufusa, koji mu se došuljao s leđa. Uz naviku da prožvače svaku cipelu koja se nalazi na niže od metra, volio je skočiti na krevet i ljudima lizati lice. Daniel se potom iskrade iz sobe i ode na posao.

Cherry se probudila u pola devet. Nešto ju je gnjavilo i smetalo, poput muhe koja zuji oko prostorije pa se pritaji, a zatim, baš kada na nju zaboraviš, ponovno zazuji. A zatim se sjetila o čemu je riječ. Sinoć se glupo ponijela i lupila se po čelu sjetivši se kako je izmislila onaj bijedan izgovor da odbije poziv Danielova prijatelja. Kako li se ono zvao? Will.

Nekoliko su se puta vidjeli, ali prije mnogo mjeseci. Bio je u redu, ali pomalo samodopadan, što je bila osobina koja joj je jako išla na živce. To, međutim, nije bilo opravdanje. Trebala je biti šarmantna i otići s njima dvojicom na večeru. Čudno se ponijela pred Danielom, a premda se pokušala iskupiti, u to vrijeme nije mogla misliti ni na što drugo osim na majku i ono što se među njima dogodilo.

Odjednom se zgrčila u čvrstu kuglicu bola i osjećaja krivnje. Udarila je vlastitu mamu. Od grižnje savjesti hvatala ju je mučnina, ali, bijesno je pomislila, Wendy je bila u krivu. S Danielom je bila zato što ga voli. To što je bogat, bilo je samo pitanje sreće. Imala je mnogo sreće što ga je pronašla, to se nije moglo poreći, ali zar ne postoji ona čuvena poslovica da je svatko kovač svoje sreće? Cherry se zgrozila prisjećajući se svega što se dogodilo. Ono što je toliko dugo pokušavala sakriti, ona grozna, 276

užasna činjenica da se stidjela vlastite majke, sada je izišla na vidjelo, a sve to zato što je Laura obilazila ljude i širila o njoj tračeve s namjerom da joj naudi. Ponovno je obuzme bijes. Bože, kako li ju je samo mrzila.

Sinoć je u jednom trenutku stigla do točke u kojoj se zamalo slomila. Željela je Danielu otkriti sve – kako je manipulirala njime pretvarajući se da ne zna kako je živ, što je rekla i učinila Lauri da je nauči lekciju i kako je Laura jednostavno ne želi ostaviti na miru – no znala je da ne može.

Nikada. Poslala ga je u neki restoran s prijateljem i ležala u krevetu pitajući se hoće li je nazvati prije negoli zaspe. U nekom se trenutku vratio i legao u krevet ne probudivši je, a jutros je isto tako i ustao.

Uznemirena, iskočila je iz kreveta. Oni stari bračni parovi u vijestima koji su uvijek isticali kako nakon svađe nikada ne liježu na spavanje a da se prije ne pomire, bili su u pravu. Nije smjela ostaviti da razmirice vriju preko noći. Morala se nekako iskupiti pa je odlučila iznenaditi ga finim objedom kad se vrati kući. Znala je da je otrcano, ali upalit će. Zaputila se u kuhinju i s police dohvatila nekoliko kuharica koje je kupila u obližnjoj knjižari da bi njima ukrasila kuhinju. Prelistala ih je. Rufus je zalajao na nju pa ga je podigla i dopustila mu da joj pomogne pri odabiru.

Odlučili su se za tažin. Dovoljno egzotično da izgleda kako se potrudila, a sudeći po receptu, zapravo poprilično lako izvedivo.

Nakon što je donijela odluku, počela je kuhati kavu, kadli joj ona muha ponovno zazuji u glavi. Muha zvana Laura. Ispunjala ju je nemirom, a mrzila je taj osjećaj. Kad bi je barem mogla pljesnuti, zgnječiti je, obrisati joj iznutrice komadom papirnatog ručnika i baciti u smeće.

Možda bi to netko mogao učiniti umjesto nje. Malko se odobrovoljivši tom pomišlju, uključi televizor da na jutarnjim vijestima posluša je li se dogodila kakva nesreća. Možda je neka žena zakoračila na cestu trenutak prerano pa je pod kotačima pretvorena u palačinku, ili je neka pala s perona na prugu podzemne željeznice. Baš i nije bilo izgledno da se nešto takvo dogodi. Laura nije putovala podzemnom željeznicom. No nešto joj se mora dogoditi. Bilo je to, zapravo, posve lako, jer i najmanja je sitnica mogla narušiti ravnotežu. Zainteresirana tolikom jednostavnošću, odlučila je u Google upisati: “Kako prouzročiti smrt nesretnim slučajem.”

Otvorila je prijenosno računalo i počela unositi slova u tražilicu, kadli joj se prsti smrznu nad tipkovnicom. Bože, zamalo je pogriješila. Cherry je znala da je nemoguće posve izbrisati povijest pretraživanja. Hvala nebesima da je stigla samo do “prouzročiti”. Ta svoja maštanja zapravo nije kanila pretvoriti u djelo. No, za svaki slučaj, bolje ne. Zatvorila je računalo i odlučila se, umjesto toga, malo poigrati maštom. Udar groma...

To bi bilo teško izazvati. Ubod pčele... Možda je Laura jedna od onih koji pate od anafilaktičkog šoka. Mogu li se pčele nekako dresirati? Možda bi joj nečime mogla premazati kožu da ih privuče. Ipak je, međutim, u tom 277

planu postojao visoki rizik neuspjeha: sve je ovisilo o tome hoće li osoba biti dovoljno uzrujana da ih počne mahnito tjerati od sebe i o pčelinoj odluci da je doista i ubode. Hmm... A što s utapanjem? Za to bi bila potrebna snažna struja – i ne bi smjelo biti svjedoka. Otrov? Oh, zašto Laura nije mogla biti drukčija? Zašto je toliko posesivna, toliko ustrajna u zaključku da Cherry nije dovoljno dobra za njezina voljenog sina?

Oko ručka, već se mnogo bolje osjećala. Naravno da nije namjeravala upasti u Laurinu kuću i uliti joj mišomor u čaj, ali razmišljanje o tome imalo je terapeutski učinak.

Poslije ručka, otišla je kupiti sastojke za jelo koje je odlučila skuhati za večeru, a zatim se bacila na kuhanje. Tažin je ispunio stan mirisom cimeta, lovora i kumina, a na kuhinjskoj se ploči ponosito dičila rolada s kremom od bjelanjka. U pola šest namjestila je stol, a Daniel je dvadesetak minuta poslije stigao kući. Pričekala ga je da dođe u kuhinju.

Otprve je vidjela da je učinila pravu stvar. Pogled na stol s pažljivo položenim priborom i iznesenim čašama za vino izazvale su osmijeh na njegovu licu, otopivši hladnoću među njima.

– Što je to? – upitao je.

– Moj način da ti se ispričam zato što sam se jučer ponijela kao mrzovoljna, stara babetina.

– Baš jesi.

– Hej! Odložio je novčanik i ključeve. – Bio sam se zabrinuo. Još sam zabrinut. Je li sve u redu?

Nasmiješila se. – Naravno da je u redu. Kao što sam rekla, samo sam imala loš dan. Iskreno ti kažem. Jesi li vidio kolač?

Daniel je prišao proučiti dugačak, bijeli, šećerom posuti, zamotani desert iz kojeg su tekli šlag i kompot od jagoda. Zabode u njega prst i zadovoljno je pogleda. – Jako je fino.

S olakšanjem zbog toga što je tema o sinoćnjem događaju zaključena, Cherry se nasmiješi.

– Kako si proveo dan?

– Gledao sam koronarnu angioplastiku.

– To je ono kad otvaraju začepljenu arteriju?

– Stanje mu se vidno poboljšalo na licu mjesta, pred mojim očima. Krv mu je slobodnije počela kolati tijelom a boja puti smjesta mu se promijenila.

– Mora da je to bio nevjerojatan prizor.

278

– Bio je. – Zastao je. – Danas me nazvala mama. Ostavila mi je poruku.

Prvi put u posljednjih nekoliko tjedana.

Zapeklo ju je kao nož u leđima, ali prisilila se ostati opuštena. Izvadila je kuskus iz paketića i presula ga u zdjelu.

– Loše se zbog toga osjećam. Nije mi drago što nismo u dobrim odnosima. Zvuči jako uzrujano.

– Što ti je rekla?

– Isto što i u ostalim porukama. Da joj je žao. Kako želi da se pomirimo.

Cherry bezizražajno kimne.

– Jako mi je teško, zar ne vidiš?

– Znam.

– Ne sviđa mi se to što se ne slažete – reče s uzdahom. – Moja zaručnica i moja mama. Barem biste trebale moći vikati jedna na drugu.

Cherry se nasmijala na njegovu lošu šalu.

– Ne možemo li pokušati nekako riješiti problem? Usto, kao što znaš, nismo joj ni javili da smo zaručeni.

– Naravno! Nitko sretniji od mene.

– Stvarno?

– Da. – Poljubila ga je. – Rastužuje me što se ne slažemo, a ti si uhvaćen između dviju vatri. – Otvorila je pećnicu da provjeri večeru, dobrano svjesna da je ostavila Daniela u potpunom čudu zbog lakoće s kojom se dala nagovoriti. Muškarci vole život sa što manje sukoba i znala je da su njezine riječi izgovorene olako te da zapravo ništa nije bilo riješeno. A neće ni biti, jer do vremena kada će mu to postati jasno pa ponovno stavi tu temu na dnevni red, Laura će već, bude li sreće, nestati.

– Predivno miriši – reče Daniel, gledajući tažin. Zagrli Cherry objema rukama i poljubi je u potiljak. – Hvala ti, Cherry. Divna si. Znam da ti je grdno zagorčala život i cijenim što joj to ne uzimaš za zlo.

– Pazi! Vruće je!

– Mislim da bih je trebao posjetiti.

Cherry se okrene. – Molim? Večeras?

– Samo na pola sata, ne više. Poslije večere. Je li to problem? Prolazi težak period. Znaš, zbog razvoda i još koječeg.

Zapljusne je val panike. Samo joj još treba da Daniel dobije puni izvještaj o tome kako je Laura posjetila Wendy. – Samo... nije mi baš dobro, to je sve.

– Što ti je?

279

– Ništa strašno. Samo ona glavobolja od sinoć. – Protrljala je sljepoočnice, pokušavajući brzo nešto smisliti. – Nikako da je se riješim.

Pričekao je trenutak, a zatim rekao: – Moraš sjesti. Odmori malo. Ja ću se istuširati a zatim dovršiti kuskus. Dopustila je da je odvede u dnevni boravak i položi je na kauč. Nakon što je izišao, uspravila se čim je začula tuš. Napetost i uzrujanost dosegli su vrhunac. Bilo je to poput demona na njezinim plećima i kako god da se namjestila, nije se mogla umiriti i osjećala je snažnu potrebu da mu pobjegne. Pustila je glazbu da ga istjera iz glave, zatim legla na kauč i zatvorila oči, pokušavajući ne razmišljati o muhi koja joj zuji oko glave.

– Mislio sam da te muči glavobolja? – Daniel je upravo ušao u čistoj majici i trapericama, s kosom raščupanom i mokrom od tuširanja. Rufus ga je pratio skakućući oko njega, pokušavajući mu liznuti gležnjeve.

Prenula se. – Muči me. Ali popila sam tabletu.

– Tablete ne djeluju tako brzo – reče, stišavši glazbu.

Prokletstvo, zašto baš mora biti liječnik? Pomislila je, znajući da je u pravu pa nema smisla nastavljati raspravu. Umjesto toga, uputila mu je najšarmantniji osmjeh. – Bolje mi je čim sam te vidjela. Mislim da me dokrajčio stres od selidbe.

– Nisi sretna što si se doselila?

Iznenađeno ga je pogledala. – Najsretnija na svijetu. – Željela ga je upitati: “Zar ti nisi?” No nešto ju je u tome spriječilo. – Jesi li gladan?

– Umirem od gladi.

– Hoćemo li jesti?

Pošao je za njom u kuhinju. – Čašu vina?

Snuždila se. – Jao, ne!

– Što je bilo?

– Zaboravila sam vino!

– Pusti sad to.

– Ne, hoću reći, željela sam da sve bude savršeno. – Dohvatila je torbicu. – Spustit ću se dolje do Henry’sa, kupiti bocu Shiraza ili slično.

Rufusu je ionako vrijeme za šetnju – reče, držeći njegovo uzbuđeno tijelo dok mu je vezala povodac.

– Ne moraš.

Već je bila na vratima. – Pojedi malo kuskusa da ne budeš gladan dok se ne vratim. Znaš kakav je Rufus, ponekad ništa ne želi obaviti na brzinu.

Zalupila je vratima iza sebe i pokušala umiriti ubrzano disanje. Nije čekala dizalo nego je požurila niza stube, dok je Rufus nestrpljivo jurio za 280

njom. Svjež zrak pomogao joj je da se smiri pa je prebodala kratak put do vinarije, a zatim zavezala Rufusa pred ulazom. Obično je ondje bila šačica kupaca koji su diskutirali o vinima s ozbiljnošću kao da je riječ o važnim mirovnim pregovorima, ali sada je bila jedina mušterija pa su je smjesta uslužili. Čvrsto držeći bocu u debeloj, plastičnoj vrećici, zastala je pred vratima. Nije još bila spremna za povratak u stan – nije prošlo dovoljno vremena da se ozračje promijeni – pa je odvezala Rufusovu uzicu sa stupa i odvela ga u šetnju za koju je slagala da mu je potrebna.

Laura je sjedila i mijenjala kanale, razdražena činjenicom da na programima nema ništa kvalitetno. Nije željela gledati još jednu od beskrajnih, ispraznih emisija aljkavo prerušenih u ozbiljan program o kuhanju. Uznemirena samoćom, kao i obično, provela je dan povlačeći se kućom u mrkom raspoloženju. Nakon posjeta Wendy koji je urodio onakvom katastrofom, nije više znala što da radi. Ništa više nije mogla učiniti i to ju je plašilo. Bojala se da će, ako nešto ne poduzme, postati laka meta.

Laura je razmišljala o tome da ponovno provjeri mobitel, ali unaprijed je znala da Daniel nije odgovorio. Šuplja bol u njezinim grudima oštro ju je zapekla pa brzo ustane, tražeći nešto da joj odvrati pozornost. Pokušat će čitati knjigu.

Popela se na kat u spavaću sobu, ali roman koji je počela nije se nalazio na noćnom ormariću kao što je vjerovala pa je iznenada obuzme paralizirajuća panika da joj je netko bio u kući. Postidjela se sjetivši se da je to vjerojatno bila samo gospođa Moore. Možda je sklonila knjigu dok je čistila. Laura pogleda prema prozorskoj dasci, pomaknula je zavjesu i pronašla knjigu, a kad se spremala vratiti zavjesu na mjesto, neka joj je kretnja izvan kuće privukla pozornost.

Cherry je stajala na pločniku preko puta, pod uličnom svjetiljkom, zureći prema kući. Laura smjesta ustukne, ispustivši kraj zavjese. Zavjesa je pala i napola se zatvorila, ostavivši maleni procijep, blještavi rub svjetlosti kroz koji je, shvatila je Laura, Cherry savršeno mogla vidjeti sve. Poželi li izići iz sobe, Laura će morati proći pokraj tog otvora.

Ukočeno je stajala, pogrbljena i šćućurena, pritisnuta uza zid... Bože, kao da drhti od straha. Zagledala se u zavjesu, a prije negoli je naglo udahnula, s usana joj se oteo bijesan jauk. Ne smije joj to dopustiti. No bila je kao paralizirana. Laura je tako stajala, činilo joj se, cijelu vječnost, ne mogavši odlučiti da li da ponovno virne, provjeri je li Cherry još ondje, kadli začuje pseći lavež. Mora da je to neki mali pas, jer lavež je bio veseo i poletan... možda čak i štene. Štene. Laura razgrne zavjesu, a ondje, gdje ga je Cherry vukla iz vrta kuće preko puta, nalazilo se štene zlatnog 281

kokera španijela. Skakutalo je oko nje, zaplitalo se u uzicu i lizalo joj ruke kad se spustila da ga pogladi.

Laura razrogači oči. Isto štene kao ono koje je poslala glumici. Koje je Cherry usmrtila. Što li joj je na pameti kad se sada ovako šeće oko kuće...? Bože, pa ona je izaziva.

Uto Cherry odjednom podigne pogled, a Laura se ispuni mahnitim bijesom zbog njezine bezbrižne bahatosti. Bez razmišljanja, navuče zavjesu i potrči u prizemlje tolikom brzinom da se zamalo spotakla. Širom otvori ulazna vrata i zaleti se prema pločniku.

Ulica je bila prazna. Laura oštro udahne i pogleda gore pa dolje niz ulicu, ali Cherry je nestala. Noć je bila mirna i mračna, a oko podnožja svake od uličnih svjetiljaka skupilo se tek malo jezerce svjetlosti. A zatim se iza ograde vrta njezina susjeda preko puta pojavilo nešto drugo. Lisica.

Opazila je Lauru i drsko je nekoliko trenutaka gledala u oči, a zatim se okrenula i potrčala niz ulicu. Lauru ponovno obuzme strah, a zatim shvati da je za sobom ostavila otvorena vrata. Dok joj je srce bubnjalo kao ludo, brzo se povukla i, zatvorivši ih za sobom, zaključala zasunom.

Daniel je s nevjericom zurio u zalupljena vrata. Bilo je bjelodano da Cherry nije željela da Daniel posjeti svoju majku. Jednim je dijelom nije mogao kriviti – Laura se, naposljetku, prema njoj grozno ponijela – ali...

Oh, tko zna? Odjednom ga obuzme iscrpljenost pa beživotno sjedne za stol. Čaše za vino, pribor za jelo, ubrusi, čak i cvijeće. Sve se to, zaboga, počelo doimati kao prava ofenziva pa se ubrzo počeo osjećati krivim. Jako se pomučila da se iskupi. Možda je jednostavno bio netaktičan kad je predložio da večeras posjeti Lauru. Oglasio mu se mobitel. Podigao ga je očekujući fotografiju etikete s boce vina koju Cherry predlaže za večeru, ali bila je to poruka s Facebooka, koja ga je obavijestila da netko s njim želi započeti komunikaciju. Nije smjesta prepoznao tko mu šalje, a kad je otvorio poruku, zbunjeno ju je pročitao.

Bok, Daniel. Nadam se da se ne ljutiš što ti se javljam, ali o nečemu bih voljela s tobom popričati. Možeš li me, molim te, nazvati kad uhvatiš vremena?

Hvala, Wendy Na kraju poruke bio je naveden londonski broj telefona. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da shvati kako je riječ o Cherrynoj mami. Nije imao pojma zašto mi šalje poruku, no nešto ga je nagnalo da je iz istih stopa nazove.

– Halo?

282

– Wendy? Ovdje Daniel.

– Ti bokca, baš si brz.

– Dobio sam vašu poruku.

– Oh, dobro.

Zastala je, kao da oklijeva s nastavkom razgovora, tako da se Danielu učini da je mora potaknuti. – Tražili ste da vas nazovem.

– Znam, znam. Je li Cherry pokraj tebe?

– Nije, otišla je u vinoteku.

Ona je zašutjela pa je Danielu postalo jasno da zvuči kao snob kad vinariju naziva vinotekom. No nije bila riječ samo o tome; činilo se kao da prikuplja hrabrost da mu nešto kaže.

– Pronašla sam te na Facebooku.

– U redu.

– Ono što moram reći krajnje mi teško pada... Ali osjećam da nemam izbora. – Zastala je. – Tvoja me mama neki dan posjetila. Ispričala mi je neke stvari koje mi nije bilo drago čuti...

Daniel osjeti kako mu se diže tlak i mora da je nehotice otpuhnuo ili ispustio neki zvuk, zato što je Wendy nastavila: – Znam što misliš. Ima nešto protiv Cherry. To je, na neki način, istina, ali... O, Gospode... – Wendy duboko udahne. – Ovo je nešto najgore što sam ikada učinila, ali...

Dobri su izgledi da je tvoja majka u pravu.

Pretpostavio je da zna, ali je svejedno morao pitati. – U pravu? U vezi čega?

– O, Gospode Bože, zar ti sve moram nacrtati? Pa već je dovoljno strašno što ovo moram govoriti o vlastitoj kćeri... – Zastala je.

– Cherry nije slatka i jednostavna kakvom se pokazuje. Stalo joj je do pobjede. Kad si nešto zamisli, želi to i ostvariti. Ako je zamislila život u kojem ne mora raditi neki šugavi posao... kao, na primjer, u supermarketu, tada će učiniti sve da ga dobije. I neće lako odustati. Zato je tvojoj majci život pretvorila u pakao i moram ti reći da nisam sigurna dokle je spremna ići prije negoli prestane.

Daniel se igrao vilicom po stolu, pritišćući vršak drške kako bi poskočila u zrak. Odjednom je pala i zazvečala po podu.

– Još si na liniji? – upita Wendy.

– Jesam. Ovdje sam.

– Jako mi je žao što ovo govorim, nije mi to bila namjera, ali bio si toliko fin prema meni. Onoga dana kada smo otišli na ručak. Premda sam ti pokvarila planove s Cherry, bio si toliko ljubazan i potrudio se da se osjećam doista dobrodošlom. Nikada ti to neću zaboraviti. Kako bilo, nisam te više mogla držati u mraku. Znam za onu strahotu koju je učinila 283

tvoja majka, no ipak... – Wendyn je glas drhtao pa je Daniel zaključio da je na rubu suza. – Slušaj me. Kad je Cherry bila mala, kad joj je bilo četrnaestak godina, razrezala je jednoj djevojci školsku suknju dok su bile na satu tjelesnog. Dvije rupe sprijeda samo zato što je ukrala njezinu zamisao na školskom natjecanju. Nagrada je bila pedeset funti.

Ta djevojka uopće nije ni pobijedila. Pobijedila je Cherry, ali svejedno se morala osvetiti.

Bila je to sitnica, glupa tričarija kakvu tinejdžeri neprestano rade.

Zašto ga je onda oblio hladan znoj?

– Kako bilo, mislim da sam ti dovoljno rekla, stoga ću spustiti slušalicu. Jako mi je žao, Daniele. Osjećam da sam za ovo djelomično i sama kriva. Kao da je nisam dobro odgojila, što li. Vidimo se, u redu? – Prekinula je vezu.

Daniel odloži mobitel na stol i zabezeknuto se ogleda oko sebe.

Odjednom se procijep koji je njegova majka toliko uporno, toliko nametljivo pokušavala rastvoriti u njegovoj vezi, proširio. Nije znao što učiniti s onim što mu je Wendy rekla. Trebalo mu je vremena za razmišljanje. Čuo je zvuk ključa u bravi i prenuo se kad se pojavila Cherry.

– Uzela sam australsko. “Bogato i snažno, s jakim začinskim...” Što se dogodilo? – upita, podigavši pogled s etikete.

– Ništa – pokuša je brže-bolje uvjeriti.

– Nešto se dogodilo.

Nasmiješio se i ispružio ruku. – Da ga otvorim?

Promatrala ga je pružajući mu bocu, a Daniel je jasno vidio kako dvoji treba li još ustrajati na tome da joj odgovori. Nasreću, bila je ovo večera pomirenja pa se povukla. Čupanje priznanja kliještima nije bilo na jelovniku. Istodobno ga je uznemirio snažan, gotovo iskonski nagon za tim da ono što je čuo čuva kao najstrožu tajnu. Natočio im je oboma vino dok je Cherry servirala večeru. Jelo je bilo izvrsno, ali razgovor nikako da poteče. Oboje su bih suzdržani i nisu se uspijevali opustiti, a Cherry se ubrzo požalila na povratak glavobolje. Brže-bolje su večerali, a zatim završili pred televizorom. U pola deset više ni jedno ni drugo nisu više iznalazili razlog da ostanu budni, stoga su odvojeno otišli u kupaonicu, a zatim u krevet.

– Želiš li malo čitati knjigu? – upita Daniel, po čemu je Cherry zaključila da on to zasigurno želi. Imao je potrebu negdje pobjeći kako bi se udaljio od ove njihove večeri.

– Zapravo, odmah bih mogla na spavanje – reče, ugasivši svjetlo sa svoje strane kreveta. – Ti slobodno čitaj.

284

Čitao je desetak minuta prije negoli je utrnuo i vlastitu svjetiljku. Dok su tako ležali u krevetu, Daniel osjeti da je Cherry još budna. Jednom je tihim glasom zazvao njezino ime, ali nije odgovorila.

Kad ga je čula kako spava, Cherry dopusti da joj misli lutaju. Vidjela je da se u njihovu odnosu naziru pukotine. Nešto se večeras dogodilo, nešto što ga je udaljilo od nje. Nešto od čega je postao sumnjičav. Pukotine, kad se jednom pojave, po prirodi se šire, produbljuju, a kako vrijeme prolazi, čine to sve brže i brže. Morat će brzo riješiti problem, u protivnom će joj iskliznuti kroz prste.

285

Subota, 7. studenoga

L

aura je čula poštu koja je kroz otvor za pisma pala na otirač. Kao i obično, prišla joj je sa zebnjom u srcu, ali sva su pisma izgledala poprilično uobičajeno. Zbirka računa u kombinaciji s reklamnim brošurama koje nude veste od kašmira i prekomorska ulaganja.

Pregledala je pisma i zaustavila se na skupoj, bež omotnici, nabrekloj od količine papira kojim je bila ispunjena. Prije negoli ju je uspjela otvoriti, oglasilo se zvonce na vratima. Zatekla se kako viri kroz prozorčič u hodniku, svjesna da se ponaša poput plašljive starice. Bili su to građevinski radnici koji su došli popraviti prozor koji prokišnjava.

Skuhala im je čaj, dok su je uvjeravali da će izvaditi staklo do kraja dana, a već idućeg, bude li sve po planu, ugraditi novo.

Kad su izišli u vrt, odnijela je poštu u tišinu dnevnog boravka. Prvo je otvorila debelu omotnicu.

Draga gospođo Cavendish.

Pišem vam u ime moga klijenta, Howarda Cavendisha. Drži da je prošlo poprilično mnogo vremena otkako ste prvi put razgovarali o pitanju razvoda braka, ali do sada još nije primio nikakav dopis s vašim zahtjevom da se započne brakorazvodna parnica. Još uvijek je ustrajan na ponudi da vi budete inicijatorica tog procesa umjesto njega, ali morate poduzeti prve korake u roku od četrnaest dana, u protivnom ću se osobno morati obratiti sudu. Predlažem vam da, ako već niste, za pravni savjet obratite neovisnoj odvjetničkoj kući koja će u vaše ime voditi postupak.

U očekivanju vašeg skorog odgovora, Alastair Lloyd-Edivards Laura baci pismo na stolić. Zar je to važno? Zar itko mari za to tko će podnijeti zahtjev za razvod? Brak je završen, a nitko to ne primijećuje, niti itko misli da bi to mogao biti važan događaj. A možda i nije. Možda 286

Howardu nije važan, zbog Marianne. Možda mu njihov brak nije bio važan već godinama. Odjednom je obuzme iscrpljenost i znala je da neće imati volje gnjaviti se odgovaranjem na odvjetničko pismo. Više se ni poslu nije posebno posvećivala, premda je bila mutno svjesna da time ostvaruje sudbinu koju joj je Cherry namijenila, ali otkako joj je serija otkazana, izgubila je i zadnji djelić energije. Noću nije dobro spavala, lice joj je bilo blijedo, podočnjaci tamni. Bilo ju je strah izići iz kuće. Hranu su joj dostavljali iz trgovine. Kad bi pošta pala na otirač, prenula bi se i prišla joj poput usplahirene životinje, ustrašena od onoga što bi u njoj mogla zateći. A bila je tu i Cherryn noćni posjet. Laura se pitala koliko je dugo onako stajala, što li je tražila, što je planirala. Kad je Izzy ujutro nazvala, bila je toliko ljuta zbog toga da je prijetila iz istih stopa pozvati policiju, ali Laura je znala da bi dobila isti odgovor kao i kad im se prvi put obratila. Ništa nisu mogli učiniti dok Cherry ne učini prvi korak. Uvidjela je da čeka. Čekala je da se nešto dogodi i to ju je čekanje polako gušilo.

Morala je nešto poduzeti. Mora se vidjeti s Danielom. Laura dograbi kaput i torbicu, pa iziđe na ulicu.

Zabrinuto je prišla dvokrilnim vratima iznad kojih je stajao veliki znak kardiološkog odjela. Za recepcijom je sjedila mlada medicinska sestra, crnkinja.

– Mogu li vam pomoći? – upita sestra.

– Došla sam vidjeti doktora Cavendisha.

– Trenutno je u operacijskoj dvorani.

– Ah, u redu. A kada... kada bi mogao biti gotov?

Medicinska sestra pogleda na sat. – Teško je reći. Operacija će potrajati još najmanje dva sata.

Laura se snuždi.

– Mogu li ja nešto učiniti za vas?

– Ne, sve je u redu. Vratit ću se poslije.

Laura se brzo zaputi prema izlazu prije negoli joj postave još pitanja.

Nakon Danielove nesreće počela se užasavati bolnica, ali odlučila ga je pričekati. Minute su protjecale bolnom sporošću. Rastegnula je kavu na četrdeset pet minuta, a zatim odjednom pomislila: što ako ga Cherry posjećuje između operacija? Što ako zalazi ovdje? Utroba joj se zgrčila pa je skočila na noge i uzrujano se ushodala bolničkom trgovinom, prepunom džempera koji su isplele dobronamjerne dobročiniteljke, a zatim i suvenirnicu prepunu plišanih životinja i sjajnih balona na dršcima, da bi na kraju završila u trgovini mješovitom robom. Oko pola tri, vratila se na odjel.

287

– Je li doktor Cavendish sada slobodan? – upitala je istu onu medicinsku sestru, koja je podigla pogled i kimnula joj, pogledom pokazavši prema hodniku.

Bio je duboko zadubljen u razgovor s nekim kolegom i isprva je nije primijetio, stoga je dobila priliku da ga neopaženo promatra. Bilo je to prvi put da ga vidi u liječničkoj kuti i srce joj se ispunilo ponosom. Uto je podigao pogled.

Nije znala je li mu drago što je vidi ili ne. Isprva je pomislila da je na njegovu licu nakratko primijetila izraz olakšanja i sreće, ali namrštio se prije negoli je mogla biti sigurna. Prišao joj je.

– Mama, što ćeš ti ovdje?

– Došla sam te vidjeti.

– Na poslu sam.

– Da, znam, ali ne mogu doći u stan, zar ne? – Laura pokuša potisnuti nervozu. – Ostavila sam ti... Jučer sam ti ostavila poruku. Ostavila sam ti mnoge poruke.

Primijetila je krivnju u njegovim očima. Odvukao ju je dalje od recepcije, bojeći se tračeva i znatiželjnih pogleda. – Žao mi je. Samo... mnogo se toga događalo. – Zastao je. – Wendy me nazvala.

Laura ga pogleda u šoku. – Što ti je rekla?

Bolničarka pozove njegovo ime. Daniel se osvrne. – Stižem... – Ponovno se okrene prema njoj i spusti glas. – Ne možemo ovdje razgovarati.

– Pričekat ću do tvoje pauze.

– To je tek za pet sati, a ponekad niti ne dobijem stanku. – Vidjevši njezino potišteno lice, popusti. – Doći ću kod tebe.

– Kada?

– Ne znam...

– Kad ti završi smjena.

– Bit će kasno.

– Nema veze. Samo me prvo nazovi – brzo nadoda, znajući da će, kad joj pokuca na vrata, biti već mrak.

– U redu. Pokušat ću doći.

– Obećavaš?

Uzeo ju je za ruku i poveo prema dvostrukim vratima odjela. Zastala je i okrenula se prema njemu, preklinjući ga. – Molim te?

Iznenadila ga je emotivnost njezina glasa. – U redu. A sada idi kući i malo se odmori. Izgledaš iscrpljeno.

Laura ode, drhteći cijelim putem kući. Bila je toliko zahvalna, toliko oduševljena što njezin sin ponovno želi pričati s njom da je postala 288

svjesna koliko joj je nedostajao. A i Wendy mu se javila. Brinulo ju je što ne zna što mu je rekla, ali izgledalo je da se Daniel više ne ljuti na nju, tako da je možda iz te katastrofalne odluke proizišlo i nešto dobro.

Problem koji predstavlja Cherry još ni izdaleka nije bio riješen, ali to je za sada potisnula i usredotočila se na male pobjede. Daniel je pristao na razgovor. Možda će joj napokon početi vjerovati.

289

Subota, 7. studenog, 22:39 h

B

ok, mama. Idem se kući na brzinu presvući. A zatim, želiš li još uvijek razgovarati, dolazim do tebe. Ako si, međutim, već legla, ništa ne brini. I ja sam na izmaku snaga pa se možemo vidjeti sutra. Dajem ti pola sata za odgovor, a ako ga ne bude, pretpostavit ću da spavaš. – Želite li ponovno poslušati poruku, pritisnite dva. Za snimanje poruke, pritisnite...

Propustila je njegov poziv. Bijesna sama na sebe, Laura provjeri kada je poruka snimljena. Hvala Bogu, zvao je tek prije dvadesetak minuta.

Nazvala ga je iz istih stopa, proklinjući samu sebe što je zaspala pa nije čula telefon. Kad se vratila iz bolnice, pokušala si je zadati što više posla da prekrati vrijeme. No kako je dan odmicao, postala je sve zabrinutija. Što ako se predomisli? Što ako ga Cherry nazove pa mora smjesta kući?

Dok je padala noć, pokušala si je odvratiti pozornost čitanjem, ali naposljetku su toliki tjedni besanih noći uzeli danak pa ju je obuzeo toliki umor da je zapala u dubok san bez snova.

Ustala je s kauča i ushodala se sobom, s mobitelom na uhu. Sa svakim signalom zvonjave sve ju je više stezalo u grudima, dok se napokon, na njezin užas, nije uključila automatska sekretarica.

– Daniele, propustila sam tvoj poziv. Još želim da se vidimo. Rekao si da ćeš biti budan... Molim te, možeš li doći? Možda si pod tušem... Javi mi da znam. Bit ću budna, stoga ne brini što je kasno.

Spusti slušalicu i odjednom je preplave osjećaji samoće i izdvojenosti.

Pogleda na sat. Bilo je dvadeset dva sata i četrdeset tri minute. Još je bilo vremena. Pokušala se smiriti pred televizorom. Nakon deset minuta, ustala je i skuhala si šalicu čaja, stavivši mobitel u džep kako ne bi opet slučajno propustila poziv. Čekajući da provre voda u čajniku, shvatila je da Mojsije još nije u kući. Otvorila je dvokrilna vrata terase i, ne izlazeći iz sigurnosti osvijetljene kuhinje, lupila njegovom zdjelicom o podne pločice. No nije joj dotrčao. Umjesto toga, začula je slabašno, žalosno mijaukanje negdje iz dna dvorišta.

– Mojsije? – dozove ga, a on odvrati mijaukanjem. Nešto nije bilo kako treba.

290

Morat će izići i potražiti ga. Zagledala se u mračan vrt, proklinjući tog mačka. Uključivši vanjsku rasvjetu, vidjela je puteljak preko sredine travnjaka, plastičnu ogradu koju su postavili radnici oko prozora, fontanu od nehrđajućeg čelika, ali na udaljenom kraju dvorišta nazirale su se samo duboke sjene. A upravo je s tog kraja dopiralo Mojsijevo mijaukanje.

Laura odluči to učiniti koliko je najbrže moguće. Zakoračila je iz kuće, gdje je ovije svježina noći. Koračajući vrtom s više hrabrosti negoli je zapravo imala, usredotočila je misli samo na zadatak pred sobom i dozivala Mojsija dok ne uspije locirati odakle dopire njegov mijauk. Tek kad je stigla sve do ruba, ondje gdje su stabla zaklanjala ogradu, ugleda mačka, odnosno njegovu šapu. Udarao je po polomljenom dijelu ograde, pokušavajući ga pomaknuti kako bi ušao u dvorište.

Laura se prigne kako bi bolje vidjela u čemu je problem. Komad se nekako razlabavio, ali neprestano je padao natrag preko otvora kad god bi ga Mojsije pokušao odgurnuti. Mora da su to učinile lisice, pomisli Laura, jer otvor je bio samo desetak centimetara širok, a vidjela ih je kako ulaze iz susjednoga vrta.

– Ne brini, izvući ću te – reče i odgurne dio ograde ustranu, ali Mojsije iz nekog razloga nije želio zakoračiti u dvorište. – Dođi, požuri. – Laura osjeti kako joj se sjene sve više počinju primicati i poželi se čim prije vratiti u kuću, ali Mojsije se još uvijek nije želio niti pomaknuti. – Što ti je? – upita, dok joj se koža na tjemenu ježila. Osvrnula se i pogledala prema kući, koja joj se odjednom učinila jako dalekom, nedostižnom iza nepreglednog prostranstva dvorišta koje je do nje valjalo prijeći. S obje je strane, izvan domašaja svjetlosti, još vladao potpuni mrak u kojem se ništa nije vidjelo. Gurnula je ruku kroz rupu u ogradi, pokušavajući uhvatiti Mojsija za šiju, ali nije se dao dodirnuti. Oklijevao je, ali naposljetku ga je ipak zgrabila. Pritisnula ga je uz rame, gdje je počeo nezaustavljivo presti. Laura pogleda prema otvorenim vratima kuće kroz koji se prosipalo svjetlo iz kuhinje. Podigao se vjetar i krošnje su zašuštale iza njezinih leđa. Zadrhtala je. Čim je potrčala, dobila je dojam da je netko slijedi. Stisnula je Mojsija uza se i začula vlastiti cvilež, ne usuđujući se osvrnuti. Strah joj je bockao kožu, pojačavajući se dok je trčala vrtom, sve dok napokon nije uskočila u kuhinju i s treskom zalupila za sobom vrata. Mahnito je pokušavala okrenuti ključ u bravi, ali ruke su joj bile skliske. Ispustila je Mojsija, a zatim, s dvije ruke okrenula ključ i začula škljocaj kad su se vrata zaključala. Hvatajući dah, zagledala se kroz prozor. Ondje nikoga nije bilo.

Mobitel joj je zapištao u džepu, prenuvši je. Daniel joj je poslao poruku. “Oprosti. Bio sam pod tušem. Upravo krećem.”

291

Oh, hvala Bogu. Zamalo je zaplakala od olakšanja. – Mojsije, dolazi Daniel. – Bilo joj je užasno samoj u kući. Već je bilo kasno, a dok Daniel stigne, bit će i kasnije. Možda ga uspije nagovoriti da prenoći kod nje.

Brzo mu je odgovorila porukom, a zatim se vratila u dnevni boravak i sjela na rub kauča, čekajući ga da stigne. Odjednom je preplavi osjećaj sličan euforiji. Mobitel joj je još bio u ruci. Je li prekasno da nazove Izzy?

Odluči pokušati.

– Što se dogodilo? – brzo upita njezina prijateljica.

– Ma ništa, ništa. Oprosti, znam da je kasno, ali ništa se loše nije dogodilo. Zapravo, upravo je suprotno. Daniel dolazi da popričamo.

Danas sam ga posjetila u bolnici i rekao je da će me posjetiti kad mu završi smjena.

– Oh, draga moja, pa to je sjajna vijest. Već je bilo i vrijeme.

– Mislim... Mislim da mu nešto pomalo počinje biti sumnjivo. Počinje shvaćati da Cherry baš i nije onakva kakvom se želi pokazati.

– Zbilja? A po čemu to zaključuješ?

– Po nečemu što mi je natuknuo u bolnici.

Izzy duboko udahne. – Aleluja.

– Znam – tiho će Laura. – Znam.

Nakon što su si poželjele laku noć, promijenila je nekoliko programa pokušavajući prekratiti nekoliko minuta koliko će mu biti potrebno da dođe. Emisije o službi hitne pomoći i stari filmovi iz devedesetih samo su joj pogoršali osjećaj otuđenja i činilo joj se kao da su svi s normalnim životima, normalnim obiteljima odavna napustili televiziju, prepustivši je izopćenicima i samotnjacima.

U dvadeset tri sata i dvadeset osam minuta, Laura je začula zvonce na vratima. Skočila je na noge i brzo potrčala prema vratima da ih otvori.

Nikada prije nisam toliko čeznula za njegovim društvom, pomislila je otvorivši vrata. Gotovo čim ih je odškrinula, ustrašeno je jauknula, ali Cherry je već ušla i zalupila vrata za sobom. Laura ustukne, udarivši leđima o stolić u hodniku.

– Što tražiš ovdje? – uspjela je protisnuti.

– Znam da nisam ta koju si očekivala – reče Cherry, stavivši torbu na stolić kao da je ovo njezina kuća. Laura ju je promatrala, a srce joj je lupalo kao ludo dok je pokušavala dokučiti što je Cherry naumila, vidjevši koliko je opuštena, pragmatična, kao da ju svakoga dana posjećuje u ovako sitne sate.

– Gdje je Daniel?

Cherry nije odgovorila, samo ju je neobično mjerkala. Lauru od straha iznenada prođu srsi. – Što si mu učinila?

292

Cherry odmahne glavom, čudeći se Laurinoj bujnoj mašti. – Ništa! Ali taj tvoj stav doista je nešto o čemu ozbiljno moramo popričati. – Podigla je ruku i osjetila kako gubi živce. – Reći ću ti ovo bez okolišanja.

Jednostavno si suviše, suviše sumnjičava. Dosta mi je toga. Da si mi ikada pružila makar i najmanju priliku, otkrila bi da i nisam tako loša.

Cherry pomisli kako se Laura doima uznemireno, čak i ustrašeno, pa je na trenutak oblije toplina zadovoljstva, a zatim se ponovno pribere.

Došla je pokušati riješiti problem. Laura to nije zaslužila, ali bila je spremna zakopati ratnu sjekiru. Posljednjih je dana mnogo razmišljala i morala je priznati da bi joj život bio mnogo lakši kad ne bi morala nastavljati ovaj svoj osvetnički pohod. Zaključila je da je učinila dovoljno da joj pokaže gdje joj je mjesto, a odluči li se Laura povući, bila je spremna sve zaboraviti. Zagorčavanje života Lauri isprva je bilo zabavno, ali zahtijevalo je suviše vremena i postalo je slično dresuri konja. Koliko je ta žena još bila spremna pretrpjeti, zaboga?

Od vlastite pomirljivosti postalo joj je toplo oko srca, osjetila se kao pravednica. Do zaključka je došla nakon dana provedenog u čekanju, u neaktivnosti i izolaciji. Postalo joj je dosadno, a usto ju je i uzrujalo što je na neko vrijeme izgubila nadzor nad situacijom. Daniel je danas radio kasnu smjenu, što im je dalo priliku da zajedno doručkuju. Vladalo je ozračje usiljene ljubaznosti i nitko nije spominjao sinoćnje događaje, premda je Cherry čvrsto odlučila što je poljuljalo njegovo nepodijeljeno povjerenje u nju, što ga je navelo da se počne ograđivati od nje. Intuicija joj je govorila da će se, pita li ga izravno, pretvarati da ne zna o čemu to ona govori. Odbacila je pomisao da je pronašao neke inkriminirajuće dokaze protiv nje – bila je oprezna, toliko oprezna da nije postojalo ništa osim njezinih nada i snova, planova u njezinoj glavi. Uostalom, bila je iskrena i samosvjesna osoba. Mogla ga je voljeti, poticati njegovu karijeru, brinuti o kući i djeci. Ne, trebala je samo pregledati njegov telefon. Tamo će zasigurno pronaći odgovor, jer sve je bilo u redu dok se nije vratila iz vinoteke. Mora da je s nekime razgovarao ili mu se netko javio dok je izbivala iz kuće. Bila je posve sigurna da će joj se prilika za njuškanje ukazati kad ode pod tuš, tako da se ozlovoljila vidjevši da ga je uzeo sa sobom u kupaonicu kako bi mogao puštati glazbu s iTunesa.

Nakon toga ga nije ostavljao na duže od minute ili možda dvije, da bi je ubrzo poljubio na rastanku i napustio stan, odnijevši sa sobom izvor podataka koji su je toliko zanimali.

Zavalila se na kauč boje limuna, ne znajući što da radi. Zaključila je da će jednostavno morati pričekati dok se ne vrati kući, a zatim izazvati situaciju u kojoj će se odvojiti od mobitela, a ona će ga moći pregledati bez opasnosti da pritom bude uhvaćena. Bila je bijesna sama na sebe što se toga odmah nije sjetila, nego je sada morala potratiti cijeli dan. Kako 293

bi ga nagnala da počne razmišljati o povratku kući, poslala mu je poruku.

Bila je sugestivna, bezbrižna i izazovna, dajući mu do znanja da nije zamijetila njegovu sumnjičavost i kako umire od želje da noćas vode ljubav. Nadala se da će mu nešto od toga odvratiti pozornost i dovesti ga kući što je moguće prije kako bi u miru mogla proučiti njegov mobitel.

Cherry je dokono provela dan u čekanju, razmišljanju, kovanju planova kako da se dočepa njegova mobitela i uvježbavanju kako će se ponijeti prema onome što dozna. Postojali su veliki izgledi da ga je nazvala Laura pa je o tome vodila zamišljene razgovore s Danielom, ushodavši se sobom uznemirena, ali ipak staložena. – Daniele, ne znam što bih rekla. Znamo da me uporno želi otjerati. No ne misliš li da je pomalo... Ne znam kako da se izrazim... Opsesivna? Također je uvježbavala i povrijeđenu reakciju na svaku osudu, i to s tolikim žarom da je i sama počela vjerovati u vlastite izgovore. Bio je to dobar znak. U pauzama bi se nagradila pokojom internetskom stranicom o vjenčanjima, počela bi planirati gdje će se obred održati, koju će haljinu odjenuti. No sve to nije bilo onoliko zabavno koliko je trebalo biti, s obzirom na to da se nije uspijevala posve opustiti dok se njezin odnos s Danielom ne vrati na zelene grane. Čim se vratio kući, Cherry ga je dočekala na vratima, pažljivo mu skinula torbu i počela masirati ramena.

– Ovo je baš lijepo – zahvalno joj reče, protežući vrat, ali nije se dugo zadržao u hodniku nego se zaputio u kuhinju da si natoči piće. – Rekao sam mami da ću je večeras posjetiti, ako joj ne bude prekasno – reče, puneći čašu vodom.

Bio je to jedan od scenarija koje je predvidjela. – Prošlo je pola deset – reče Cherry, glumeći iznenađenje, ali bez ikakve gorčine, pazeći da ga ne odgurne od sebe. Pogledao ju je u oči prvi put otkako je ušao, a ona je uspjela zadržati privid opuštenosti.

– Znam. Možda je već zaspala. Ostavio sam joj poruku da me nazove ako je još raspoložena za moj dolazak. – Ovlaš je poljubi. – Samo najprije moram pod tuš – reče i krene prema kupaonici, ovoga put ostavivši mobitel u kuhinji. U njoj se smjesta rasplamsalo uzbuđenje, ali ipak je pričekala dok nije čula vodu kako teče. Upravo se spremala dohvatiti njegov mobitel, kadli je počeo zvoniti. Prenuvši se, povukla je ruku. – Na zaslonu je pisalo: “Mama”. Cherry pričeka da prestane zvoniti, a zatim začuje pištanje koje je oglasilo dolazak poruke. Podigla je mobitel i preslušala govornu poštu. “Daniele, propustila sam tvoj poziv. Još želim da se vidimo. Rekao si da ćeš biti budan... Molim te, možeš li doći? Možda si pod tušem... Javi mi da znam. Bit ću budna, stoga ne brini što je kasno.”

294

Cherry nije željela da Daniel posjeti majku. Trebalo joj je još vremena i nije željela da išta ubrza plamen na već ionako gorućem štapinu dinamita. Pritisnula je “3” za brisanje poruke, a zatim se riješila i obavijesti o pristigloj govornoj pošti. Zatim je provjerila povijest poziva.

Laurin je poziv bio na samome vrhu pa ga je s nekoliko brzih poteza izbrisala s popisa. Prelistala je ostale pozive ljudi koji su, pretpostavila je, bih njegovi kolege s posla, zatim Will, pa njegov tata, a zatim je ugledala ono što je tražila. Poziv nije bio pod imenom, nego se vidio cijeli broj.

Jedini broj koji je znala napamet jer je ondje živjela. Kućni broj njezine majke. Njezina je majka razgovarala s Danielom sinoć u dvadeset sati i trideset sedam minuta. Brzo se prisjetila što je u tom trenutku radila. Bilo je to nedugo nakon što je izišla iz kuće kupiti vino. Srce joj je lupalo kao ludo. Znači, doznao je sve ih, u najmanju ruku, dovoljno. Eto razloga zbog kojeg je nije mogao pogledati u oči kad se vratila i zbog kojega je otada toliko rastresen i hladan. Iz istog je razloga kanio danas posjetiti Lauru.

Samo što mu to neće poći za rukom, brzo se podsjetila. Izbrisala je poruku. Cherry se do sada već mnogo puta uvjerila da joj mozak najbolje radi pod pritiskom. Cijelim bi tijelom osjećala uzbuđenje rješavajući probleme u utrci s vremenom, a ni večeras nije bilo drukčije. Štoviše, ovo večeras bilo je nadahnuto, genijalno, a najviše od svega, doimalo se kao najbolje moguće rješenje.

Ona će posjetiti Lauru.

Cherry obuzme neobičan osjećaj sudbinske predodređenosti, kao da je, odlučivši kako postupiti, pokrenula slijed događaja. Nije još znala kakav, ali nekako je slutila da će joj donijeti odgovor.

No morala se pripremiti i to brzo. Voda se u tušu ugasila i Daniel će se za nekoliko minuta odjenuti. Ushodala se kuhinjom, zgrabila dvije šnite kruha, namazala ih majonezom i među njih ubacila narezanu govedinu i malo rikole. Natočila je čašu vode i odložila je pokraj sendviča na kuhinjski stol, baš kada se pojavio.

– Pretpostavljam da si gladan. Složila sam ti nešto na brzaka, pogotovo ako ćeš večeras naposljetku ipak završiti kod mame.

Djelovao je dirnut njezinom obazrivošču. – Hvala ti. Mobitel mi nije zvonio?

Odmahnula je glavom. Daniel pogleda na kuhinjski sat, dok mu je Cherry slijedila pogled. Bilo je deset do jedanaest.

– Rekao sam joj da ću joj dati pola sata da se javi. Pojest ću sendvič, a ako me do tada ne nazove, znači da je vjerojatno zaspala.

Cherry ga je pažljivo promatrala dok je halapljivo jeo sendvič. Nakon što je pojeo, isprepleo je prste i protegnuo se ispruživši ruke u zrak da istjera umor koji se tijekom dana u njima nakupio. Zatim je ponovno 295

podigao mobitel. Cherry je zadržala dah, pitajući se hoće li nazvati Lauru, ali ipak ga je odložio.

– Mislim da ću i sam na spavanje – reče. – Sutra sam u jutarnjoj smjeni od šest.

– Ne zamjeram ti – reče Cherry, odnijevši njegov tanjur u perilicu posuđa.

– Žao mi je. Večeras ti baš i nisam dobro društvo, zar ne? – Zijevnuo je, pokleknuvši pod ogromnim plimnim valom iscrpljenosti koji ga je uhvatio na prepad.

– Smjesta idi na spavanje – strogo će Cherry. – Pridružit ću ti se za nekoliko minuta, samo da uključim perilicu. – Počela je slagati ostalo posuđe. Namjerno je otezala, a kad je naposljetku otišla u spavaću sobu on je, na njezino zadovoljstvo, već duboko spavao. Cherry je čestitala sama sebi na sendviču. Ubacila je u njega pola tablete koja joj je ostala iz razdoblja nedugo nakon Danielove “smrti”, kad je vjerovala da je sve izgubila pa je imala problema s nesanicom. Polovica tablete bila je dovoljno snažna da baci u dubok san, ali nije bila toliko jaka da ujutro ima nuspojave od kojih bi mogao postati sumnjičav. Zdrobila ju je u prah, a gorčina rikole i češnjak u majonezi pomogli su joj da sakrije ionako blag okus tablete. Preostalo je učiniti samo još jedno. Uzela je Danielov telefon, koji je ostavio da se puni na kuhinjskom stolu, poslala poruku i smjesta je izbrisala s popisa poslane pošte. U poruci je pisalo: “Oprosti.

Bio sam pod tušem. Upravo krećem.”

– Smatram kako je došlo vrijeme da pronađemo rješenje za ovo... razmimoilaženje u mišljenju – oprezno započne Cherry.

Laura je samo zurila u nju, izgledajući, ako ćemo iskreno, pomalo slaboumno. Cherry se zbog toga dobro osjećala. Čak je sebe smatrala mirotvorkom zato što Lauri nudi maslinovu grančicu.

– Umjesto da me neprestano pokušavaš otjerati, a ja ti se zbog toga... osvećujem – primijetila je kako se Laura ukočila na ovo suptilno podsjećanje na njezine spletke – zašto jednostavno ne bismo s tim prestale prije negoli se otme kontroli pa odemo predaleko? Što li joj je? Zašto još zuri kao da je imala lobotomiju ili nešto slično?

Bjelodano joj sve mora nacrtati. Zakoračila je prema njoj, primijetivši da se Laura trznula od straha. – Prestani biti toliko živčana. Samo bih sjela da popričamo, ništa više. – Povela je Lauru u njezin dnevni boravak i zavalila se na kauč. Laura je još uvijek stajala na dovratku.

– Pretpostavljam da previše tražim ako te zamolim za piće? Ma, nije važno. Samo poslušaj što sam ti došla reći. Doista sam dala sve od sebe, Laura, da se uklopim, da budem dobra osoba, savršena djevojka za Daniela... – Prisjetivši se neke uspomene, ogledala se po sobi i sjetno se 296

nasmiješila. – Koliko li sam samo na onom prvom ručku bila uplašena kad smo se upoznale, a ti si me još namjerno natjerala da se osjećam kao potpuni uljez. Važni ste bili samo ti i Daniel, ni za koga drugoga nije bilo mjesta. Ali više nisam stranac, sada više nisam uljez, a tebi to nikako, čini se, ne postaje jasno. No spremna sam sve zaboraviti. Trebale bismo biti prijateljice. Želim, da budemo prijateljice.

Laura naposljetku progovori. – Zar si sišla s uma?

Cherry se ogleda po prostoriji, kao da joj se učinilo kako se Laura obraća nekom drugom. – Nisam. Doista ne znam što sam učinila da me toliko ne voliš.

Laura je u nevjerici otvorila usta da joj odvrati, ali Cherry je pretpostavila što joj kani reći i to ju je razdražilo. – Oh, znam, štene, pismo Marianne... Premda je odluka o razvodu bila samo njegova – drsko je nadodala. – No sve se to dogodilo nakon što si se prema meni ponijela kao prava kučka. Ona laž... bila je... neoprostiva.

Laura se lecne.

– Nema se tu što dodati, zar ne? Samo sam ti vratila milo za drago. – Cherry ustane i progura se pokraj Laure u kuhinju. Prostorija je bila u polumraku, osvijetljena samo rasvjetom ispod kuhinjskih ormarića. – Zar si sama moram natočiti piće? – Uzdahnula je, uzevši iz hladnjaka bocu soka od naranče.

Laura ju je oprezno promatrala, ništa ne govoreći. Vidjela je svoj mobitel kako leži ondje gdje ga je ostavila i zapitala se hoće li uspjeti nazvati policiju a da Cherry to ne primijeti. No Cherry bi zasigurno čula da se netko javio, a nije bila sigurna u kakvom se stanju uma djevojka trenutno nalazi. Znala je da bi vjerojatno trebala popričati s njom, urazumiti je ili nešto slično, ali bila je na rubu živaca i nije znala s čim zapravo ima posla. Polako otvori kuhinjski ormarić, izvadi čašu i gurne je preko radne plohe prema Cherry. Cherry je pogleda s ugodnim iznenađenjem.

– Hvala. Vidiš, nije toliko teško biti ljubazan. – Natočila si je malo soka. – Daniel je također nesretan zbog tebe, znaš? – Primijetila je kako su Laurine oči bljesnule na spomen njezina sina pa je nestrpljivo uzdahnula. – Ne zna da sam došla, a sam trenutno nije u stanju doći ovamo. Duboko spava – nadoda, vidjevši Laruin uspaničen pogled – i vjerojatno se neće tako brzo probuditi.

– Što si mu učinila? – bijesno će Laura.

Cherry zastane u pola gutljaja. – Znaš, ponekad bi trebala čuti samu sebe. On je odrastao muškarac. Ne treba mamicu da mu se petlja u život.

– Odmjerila ju je. – Nas dvoje smo jako dobar par. Dobra sam osoba i ništa loše nisam učinila. Dobrano sam se za ovo pomučila.

297

– Dakle, priznaješ? – tiho upita Laura.

– Što?

– Da si odlučila uhvatiti Daniela. Odabrala si ga zbog onoga što posjeduje.

Cherry u bijesu udari čašom o stol. Ova je žena toliko ograničena da nije u stanju sagledati stvari iz tuđeg kuta. Nije joj se sviđala činjenica da netko želi napredovati, težiti za boljim. Kriste, nije li siromašnim ljudima dopušteno razmišljati o novcu, kad ga nemaju? – Oh, za ime Boga. – Priđe stražnjim vratima i zagleda se van. Bilo je mračno, ali svjetla u dvorištu bila su upaljena.

Laura ju je, uzrujana, promatrala. Ne mogavši se više suzdržavati, pustila je iz sebe sav nakupljeni strah i brigu. Glas joj je drhtao. – Kažeš da si dobra osoba... U životu nisam čula ništa toliko nečuveno! Ti si lažljivica, manipulatorica i spletkarošica. Zanima te samo jedno, a to je vlastita korist!

Cherry ukoči ramena. – Nije tako...

– Nisi ništa drugo doli običan, samoživi parazit...

– Ne. Nije istina.

– ...a moj nesretni sin samo se slučajno našao na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme kad je ušao u tu agenciju za nekretnine...

– Prestani! – Cherry dlanovima prekrije uši.

– .. .otada mu sistematski upropaštavaš život, a čak je i tvoju rođenu majku stid nazvati te kćeri...

– UMUKNI! Cherryn vrisak odjekne kućom, a nakon toga nakratko zavlada muk.

Cherry pokuša umiriti disanje, potisnuti poriv da nasrne na Lauru i odere samozadovoljan, nadmeni izraz s lica s ove privilegirane žene.

Usredotočila se na vrt i pravilno, odmjereno disanje, prisiljavajući se potisnuti srdžbu koja ju je prijetila progutati. Drhteći, napela je mišiće na rukama i čvrsto stegnula šake. Iznenada je preplavi tuga, osjećaj poraza koji prijeti da je izbaci iz tračnica. Ponudila je Lauri prijateljstvo, poštovanje, bila je spremna čak i na stvaranje odnosa sličnog majci i kćeri, a što je zauzvrat dobila? Odbijanje i uvrede. Nikada se neće uklopiti u ovu obitelj. U očaju je naslonila ruke na prozor i u tom trenutku nešto opazila. U samom središtu travnjaka. Ponovno se zagledala, ovaj put pažljivije, kako bi dvaput provjerila da se nije prevarila. Bila je to otvorena rupa. Na svjetlarniku sobe s bazenom nije bilo stakla.

Okrenula se. – Laura, žao mi je što nisi promijenila mišljenje, ali čini mi se da ne razumiješ što ti pokušavam reći. Daniel i ja volimo jedno drugo. – Prije negoli je Laura uspjela išta odgovoriti, položila je ruku na 298

kvaku. – Nemaš ništa protiv da iziđem malo na zrak? Sve mi je ovo jako stresno.

Otključala je dvokrilna vrata i otvorila jedno krilo. Zatim je zakoračila na verandu. Bilo je prohladno, ali hladnoća joj je još više izoštrila misli, a u tami je bilo nečega što joj je na trenutak naelektriziralo svaki živac u tijelu.

Laura ju je oprezno promatrala, dok joj je srce lupalo u grudima. U trenutku kad je završila svoju tiradu, smjesta se pokajala zbog svoje naglosti. Cherryna mirnoća ju je plašila, a sada je izišla u vrt. Što da učini? Odvagnula je mogućnost da zalupi vrata i zaključa ih, ali Cherry je još bila suviše blizu. U djeliću sekunde mogla se okrenuti i nogom zadržati vrata. Ne, nije bilo izgleda da ih na vrijeme zatvori. Zakoračila je prema njoj, napola se nadajući kako će ta kretnja navesti Cherry da se također pomakne, zađe dublje u dvorište i udalji se od vrata.

Cherry se odjednom osvrne i širom otvori vrata, posve ih pritisnuvši uza zid. – Dođi, noć je prelijepo vedra – reče, mahnuvši Lauri rukom da iziđe.

Laura se na trenutak zamisli. Krene li za Cherry i dovede je dovoljno duboko u dvorište, održavajući pritom dovoljan razmak od nje, možda bi uspjela otrčati u kuću i zaključati je u dvorištu. Napustila je kuhinju i izišla u vrt, a Cherry je počela koračati travnjakom.

To je pravo čudo, mislila je Cherry, kao da se upleo prst sudbine. Ta rupa, usred vrta. Lauri bi se mogao dogoditi nesretan slučaj. Takve se nesreće lako dogode, čak i bez ičije namjere. Znala je da Lauru mora ponovno razbjesniti, jer su uzrujani ljudi nepažljivi.

– Kako bi bilo da mi ponudiš nešto da se klonim tvog sina? – Dok je govorila, Cherry se malo primakne otvoru u zemlji. Pazila je da ne bude prebrza. Sitni koraci, sitni koraci. Nasmiješila se sebi u bradu začuvši kako je Laura slijedi.

– Tražiš novac? – reče Laura, toliko zabezeknuta da je ostala bez daha.

– Novac da ostaviš Daniela? Mora da si sišla s uma. Hoćeš da ti platim pa da mu poslije toga kažeš kako sam ti sama to ponudila? Zar misliš da sam glupa?

Ne, nisi glupa, pomisli Cherry, samo ti je odvraćena pozornost, kako sam i htjela. Još se malo udaljila, pretvarajući se da razmišlja o Laurinim riječima. – Ne bih to učinila. Otišla bih i više me ni ti ni on ne biste vidjeli. – Približila se rupi najbliže što se usudila, ne želeći izazvati sumnju. Laura je bila poprilično blizu, udaljena od nje tek nekoliko metara. Sada joj je valjalo prići s druge strane, zaobići je s leđa. Zatim će se zaletjeti na nju, tako da ustukne i doživi nesreću. Neočekivano spoticanje i tragičan pad u duboki podrum. A zatim će jednostavno otići 299

kući i leći u krevet. Probuditi se s Danielom i čekati vijesti. A sve će se dogoditi bez da je i dotakne. Počela je kružiti da zaobiđe Lauru. – Mogla bih reći Danielu da ne želim više biti s njim, da sam pronašla drugoga.

Laura osjeti grč u želucu. – Ne. Ne čini to. Samo odlazi odavde.

– Što kažeš na sto tisuća? Ili, još bolje, dvjesto? Tebi je to džeparac.

– Molim te. Lijepo ti kažem. Izađi iz moje kuće.

– Nestanem li, ovaj niz nesreća koje te pogađaju mogao bi prestati.

Koliko si spremna za to platiti, Laura?

Laura je sada već drhtala, preklinjući je. – Ostavi me na miru. Rekla si kako želiš da budemo prijateljice. I sama sam to željela, na samom početku. To sam i pokušala postići.

Cherry je već gotovo stigla ravno iza Laure. Morala se još samo malčice pomaknuti prema kući i naći će se u pravom položaju. Nije mogla koraknuti, morala se neopaženo premještati s noge na nogu dok razgovaraju. Nevidljivim, minijaturnim pokretima. Počela je odmicati, kako bi stvorila dovoljno prostora za zalet.

300

Subota, 7. studenog, 23:46 sati

D

aniel zastenje u snu i okrene lice na drugu stranu.

– Odlazi – promrmljao je, ali Rufus ga nije prestajao lizati. Negdje duboko u snu, znao je da ga gnjavi psić, ali nikako se, začudo, nije mogao probuditi. Također je bio posve svjestan te činjenice, što ga je natjeralo da se protiv toga bori svim silama i snagom uma prokrči put kroz maglu.

Dok je još ležao na jastuku, trepćući u mraku, nije uspijevao razabrati je li budan ili ne. Rufus je bio oduševljen što ga vidi budnog, ali Danielu je tutnjalo u glavi, osjećao se ošamućeno i neprestano je teturao između jave i sna. Pomisli da se možda razbolio, ali nije imao takav dojam – osjećao se kao da ga je netko drogirao ili slično, a nije shvaćao kako bi se to moglo dogoditi. Trebalo mu je dugo da razbistri glavu i shvati da je doista budan pa dobrih pet minuta nije postao svjestan činjenice da Cherry nije pokraj njega. Ne vjerujući vlastitim očima, upalio je svjetlo na noćnom ormariću. Njezina je strana kreveta uistinu bila prazna, a sudeći po zaglađenosti pokrivača i oblinama jastuka, još nije bila ni legla u krevet. Pogledao je vrijeme na budilici. Bilo je dvadeset tri sata i četrdeset jedna minuta. Gospode, kako li ga samo boli glava. Spustivši noge s ruba kreveta, oteturao je u kupaonicu, istisnuo nekoliko tableta iz kutije i progutao ih s gutljajem vode. Zatresao je glavom pokušavajući rastjerati maglu pred očima, ali od toga mu se samo još više zavrtjelo u glavi.

Pitao se gdje je Cherry. U hodniku je gorjelo svjetlo, ali ostatak stana bio je mračan. Zasigurno nije izišla, jer što bi ovako kasno imala tražiti izvan kuće? Dok mu je štene skakutalo oko nogu, obišao je sve prostorije da provjeri nije li negdje zaspala. Ne našavši je nigdje u stanu, zabrinuo se. Pronašao je mobitel i nazvao je, ali poziv mu je smjesta bio prebačen na govornu poštu.

– Cherry, gdje si? Kasno je i brinem se. Nazovi me čim dobiješ ovu poruku.

Pokuša razmisliti. Nešto definitivno nije bilo u redu, no mozak mu nije dopuštao dokučiti što. Pomislio je pozvati policiju ali prvo se zapitao 301

postoji li kojim slučajem netko tko bi mogao znati kamo je otišla. Bila je tu Wendy, ali nekako je sumnjao da bi ona to znala. Ipak, nitko drugi nije mu padao napamet, stoga ponovno dohvati mobitel. Uto primijeti nepročitanu poruku. Misleći da je šalje Cherry, brzo otvori izbornik, ali poruku mu je poslala majka. “Super. Vidimo se za nekoliko minuta.”

Nije mu bilo jasno o čemu je riječ. Poruka je poslana prije četrdesetak minuta. Daniel se mučio shvatiti što se zbiva. Mislio je da mu je majka otišla na spavanje. Nije odgovorila na njegovu poruku. Kako to da ga onda, sudeći po ovoj poruci, očekuje? I to noćas? Nazvao je njezin broj, ali nitko se nije javio. Čudno. I gdje je Cherry? Ništa od ovoga nije imalo smisla. Kome je to njegova mama odgovorila na poruku? A zatim mu odjednom sve postane jasno. Zbunjeno se zagledao u mobitel. Zar je Cherry otišla kod nje?

Zašto?

U glavi su mu se rojili brojni nepoželjni odgovori, ali nijedan od njih nije bio dokraja zaokružen, a svi su bih zloslutni. Brzo je zgrabio jaknu i ključeve pa istrčao iz stana.

Hladan mu je zrak pomogao razbistriti glavu dok je žustro koračao ulicom, a zatim je osjetio poriv da potrči usprkos tome što mu je cijelo tijelo bilo ukočeno od umora. Žurba kao da mu je dolijevala ulje na vatru sve većeg osjećaja panike, ili je možda bilo obrnuto? Uspije li održati ovaj tempo, stići će onamo za pet minuta. Podalje od glavne ulice, pločnici su bili prazni. Protuprovalni reflektori bljesnuli bi sa sporadičnih kuća dok je žurio pokraj njih. Kad je dospio pred kuću svojih roditelja, udovi su ga boljeli i postalo mu je jasno da je uzeo neko sredstvo za smirenje.

Postojalo je jedino moguće objašnjenje kako mu je ta supstanca došla u organizam, a ta ga spoznaja ostavi u šoku. Cherry mu je to učinila. No ono što ga je najviše plašilo, ono čega se počeo užasavati, bilo je pitanje zašto. Skrenuo je u prilaz broja 38 i pozvonio na vrata. Tračak svjetlosti jedva se nazirao kroz navučene zastore prozora koji je gledao u hodnik s njegove desne strane. Udaljio se i zagledao prema prozorima na katu, koji su bih mračni i beživotni, a zatim je ponovno pozvonio. No ovoga puta nije čekao da mu netko otvori nego je iz džepa izvadio ključ.

Otključavši vrata, zakoračio je unutra i pažljivo oslušnuo da čuje bilo kakav zvuk svoje majke, ali sve je bilo tiho.

– Ima li koga? – viknuo je. – Ja sam, Daniel.

Nije bilo odgovora. Polako je krenuo u obilazak kuće, prvo provirivši u dnevni boravak. Televizor je bio uključen, a na kauču se lijeno izležavao Mojsije, napola spavajući. Poslije toga, otišao je u polumračnu kuhinju.

Gotovo čim je ušao, osjetio je hladan povjetarac, a zatim na drugoj strani 302

prostorije ugleda otvorena vrata u vrt, a kroz njih i majku kako s Cherry stoji na travnjaku.

Isprva mu nije bilo jasno što rade. Cherry mu je bila okrenuta leđima, a majka se zbog nečega ljutila. Premda je čuo glasove, nije mogao razabrati o čemu točno razgovaraju.

U mekoj tami, među dvometarskim zidovima kojima je vrt bio ograđen, Cherry se osjećala kao da je posve odvojena od svijeta, da je s Laurom začahurena u vlastitom, polumračnom mjehuriću. Bit će tako lako. Nema nikoga tko bi je vidio. Podigla je pogled i pretvarala se da se divi mjesecu i oblacima koji preko njega prelaze, ali zapravo je provjeravala prozore susjednih kuća.

– Mlađak je – opušteno reče.

Ni sjedne strane nije bilo osvijetljenih soba, sve dokle joj je sezao pogled. Bile su posve same u mjestu izvan prostora i vremena. To se posve lako moglo dogoditi samo od sebe. Laura iziđe u vrt, suviše se približi otvoru, spotakne se, izgubi ravnotežu i padne. Zadrhtala je.

Doista je opasno, s negodovanjem je pomislila. U glavi je pobrojala sve moguće dokaze. Nije joj bilo poznato što bi sve istraga mjesta zločina mogla uključiti i požalila je što nije sve unaprijed istražila na internetu, ali pogledala je dovoljno televizijskih serija da zna što joj je činiti. Daniel spava, stoga kod njega ima siguran alibi. U kući je dodirnula zvonce na vratima, unutarnju kvaku na ulaznim vratima, vrata hladnjaka, bocu soka, čašu, ključeve i kvaku dvokrilnih stražnjih vrata. I ništa drugo.

Svega se kristalno jasno sjećala i znala je da bi s potpunom sigurnošću uspjela ponoviti svaki korak, svaki pokret otkako je zakoračila u kuću. Činilo joj se kao da samu sebe gleda u filmu, kao da zapravo i nije tu, znajući da će se ona druga Cherry pobrinuti da ode sigurno i bez ostavljena traga. Ponovno se zagleda u prozore. Sve same crne, uspavane duplje s čvrsto navučenim zavjesama, kao da namjerno ne žele ništa znati ni vidjeti. U ovim bogataškim ulicama nikakvo se zlo ne može dogoditi.

Kroz stražnju se ogradu provukla lisica, provukavši se kroz ploču koja je, činilo se, bila odlomljena. Na trenutak se zapitala nije li to ona ista lisica iz Tootinga, no uvidi da je to besmislica. Prije negoli je lisica prešla travnjak, Cherry podigne ruke i, otvorivši usta kao da nečujno urliče, poput razjarene životinje potrči na Lauru, čije se lice odjednom zgrči od skamenjujučeg užasa. Nagonski je zakoračila unatrag da se skloni pred tim napadom.

– Ne! – poviče neki glas, a Cherry se u šoku osvrne i vidi Daniela kako se baca kroz stražnja vrata u dvorište. Izgubila je ravnotežu istodobno kad je Laura očajnički raširila ruke, pokušavajući doseći išta za što bi se mogla uhvatiti.

303

Laura je vrištala. Bolje rečeno, vrištanje joj je neprestano dopiralo iz grla; bila je na tlu i osjetila je kako plastična zaštita leti na sve strane oko nje; nije željela umrijeti; ne smije pasti; divljački je mlatarala rukama, osjetivši težinu Cherrynog tijela na svom, a zatim ju je svom snagom odgurnula. Zatim je, licem i rukama u blatu, pokušala otpuzati prema kući, još vrišteći od užasa; a potom je iz daljine začula neobičan, tup udarac i oko sebe osjetila Danielove ruke. Jecajući, uhvatila se za njega, privila se uz njega, ukopala u njega, posve prazne glave od pretrpljena straha. Poput životinje ili mala djeteta, šćućurila se u sinovljevu naručju, prestravljena da će je Cherry ponovno napasti, ali, iz nekog razloga, to se nije dogodilo. Kako su sekunde odmicale, polako joj je postajalo jasno kakav je ono bio zvuk.

304

Četvrtak, 14. siječnja

L

aura je gledala kroz prozor dok je čovjek iz agencije za prodaju nekretnina postavljao znak da je kuća na prodaju. Nije, dakako, posao prepustila agenciji Highsmith & Brown, ali bilo je dovoljno prokušanih agencija koje su im nudile stručnu pomoć pri prodaji obiteljskog doma. Ni ona ni Howard nisu kanili zadržati kuću nakon onoga što se dogodilo. Štoviše, Howard nije ni kročio u svoj brlog, nego je rado prepustio selidbenim radnicima da spakiraju sve što mu pripada i dostave u njegov novi dom. Pokušala je ne gledati njegovu imovinu, stvari s kojima je godinama živjela, a sada su odlazile u kuću u četvrti St John’s Wood, koju je dijelio s Marianne.

Nekoliko tjedana poslije, Daniel je odselio u svoj stan, ne onaj u kojem je stanovao s Cherry, nego novi, bez starih uspomena. Taj je stan pronašao sam, u jeftinijem dijelu Londona, a Howard se ovoga puta nije protivio najmu. Laura mu nije zamjerila. Štoviše, sama se selila u kuću s vežom, dovoljno blizu Daniela da se redovito viđaju, a opet dovoljno daleko da oboje imaju vlastiti život.

Trebalo joj je vremena, ali Laura je naposljetku prikupila dovoljno hrabrosti da siđe u podrum. Vozeći se dizalom, nije mogla spriječiti pomisao na bolničare koji su se prije nekoliko tjedana spustili da odnesu Cherryno tijelo. Na to kako je izgledala, što su sve morali učiniti. Kad su stigli do nje, bila je mrtva. Znala je to jer se Daniel smjesta spustio da vidi može li joj pružiti pomoć.

Sada je sve, dakako, bilo očišćeno, no pred njenim se očima nije priviđao prizor Cherry koja beživotno leži na podu, nego Cherry u noći kada je priredila zabavu, kada su se zajedno spustile ovamo. Obuzela ju je nelagoda i napola je očekivala da će začuti bat njezinih potpetica na pločicama. Staklo svjetlarnika bilo je popravljeno i Laura podigne pogled.

Iznenada se osjetila kao da je zarobljena u stupici pa je požurila odatle i brzo se popela natrag u kuću.

Policija je razgovarala s njom i Danielom, kao i sa susjedom koja je čula vrištanje pa je pogledala kroz prozor kuće u blizini Laurine. Daniel je 305

bio krunski svjedok, jer je vlastitim očima vidio Cherryn pad. Policiji je ispričao da se Cherry okliznula. Pokušavala je natjerati njegovu majku da padne u sigurnu smrt tako što se zaletjela prema njoj. Zatim je, osvrnuvši se prema Danielu, izgubila ravnotežu i sama pala, sudarivši se pritom s Laurom. Laura ga je pažljivo promatrala dok iznosi slijed događaja koji su se netom poslije izredali, znajući da govori ono što je doista i vidio. Njegovo ožalošćeno izvješće potvrdilo je isto što je i susjeda svjedočila da je vidjela s prozora, s malo veće udaljenosti. To je, čini se, bilo dovoljno mrtvozorniku, koji je Cherrynu smrt proglasio nesretnim slučajem.

Nitko nije vidio. Nitko. Kakav li je to samo rizik bio... Zadrhtala je pri samoj pomisli što bi se dogodilo da je sve pošlo krivo. Trenutak ludila.

Bilo je, dakako, gotovo neupitno da bi sve bilo proglašeno samoobranom, jer Cherry ju je, naposljetku, pokušala ubiti. No ipak, ništa nije rekla.

Suviše se plašila. Dogodio se trenutak kad su im se oči susrele, samo jedan djelić sekunde, no dovoljno da se u njoj probudi i rasplamsa nešto iskonsko. Mogla je i spasiti Cherry. Možda. Mogla je ispružiti ruku.

Uhvatiti je. Ali nije je željela povući na sigurno. Sve se prebrzo dogodilo i moglo se primijetiti samo iz neposredne blizine. A nitko im nije bio toliko blizu.

Nije se sjećala da je svjesno donijela tu odluku. I to ju je prestravilo.

Od toga je imala noćne more. Način na koji je gurnuta u to mračno mjesto. Osoba kakvom je postala.

Nikada to neće zaboraviti. Možda će, s vremenom, naučiti živjeti s tim.

SVRŠETAK

306