Nakon nje

Nakon nje T. R. RICHMOND S engleskoga prevela Barbara Kružić

Za Isabel. Zbog svega.

Posveta u Nakon nje profesora J. F. H. Cookea, objavljeno u rujnu 2013.

Za Alice Salmon (7. srpnja 1986. - 5. veljače 2012.) i Felicity Cooke (16. listopada 1951. - ) Bez prve ova knjiga bila bi bezvrijedna; bez druge bio bih i ja.

Prolog Članak u časopisu Arts Council, Ključna riječ, 2001. Što je u imenu? Pitanje je to na koje su adolescenti morali odgovoriti u 1000 riječi u ovogodišnjem natjecanju zvanom „Novi talent“. Slijedi pobjednički odgovor 15-godišnje Alice Salmon.

Zovem se Alice.

Mogla bih tu stati. Ja znam što mislim kad to kažem. Ja sam ja, Alice Salmon.

Visoka, prosječnog izgleda, velikih stopala, kose koja se ukovrča na sam spomen vode, pomalo se previše brinem. Ogromna sam obožavateljica glazbe, pravi knjiški crv, volim biti u prirodi premda se prestravim kada ugledam pauka.

Najčešće me svi zovu Alice iako sam povremeno Al ili Aly ili Lissa. Čisto da se zna, ovo zadnje prezirem. Kad sam bila mala imala sam milijardu nadimaka kao što su Ali Baba i Ice i najdraži, osobito kada bi me tata tako zvao, Ace. Ujak me zove Celia, što je anagram od Alice, iako često miješam riječi „anagram“ i „anakronizam“. „To sam ja“ kaže moj tata svaki puta kada netko spomene „anakronizam“, iako je riječ „tata“ u engleskom jeziku palindrom. To sam jučer naučila.

Volim znati takve stvari iako moja najbolja prijateljica Megan tvrdi da zvučim kao da sam pojela rječnik. Nije da se volim praviti važna, ali to je potrebno ako želim studirati engleski jezik. Ako budem imala dobre ocjene, voljela bih ići na Exeter ili Liverpool, samo da je što dalje od Corbyja. Iako, gdje god da odeš, vjerojatno postoje ljudi koji žele pobjeći upravo odande. Bit ću iskrena, jedva čekam da odselim; mama stalno zabada nos u moje stvari. Tvrdi da je to zato što brine, ali nije fer da ja moram ispaštati zbog njezine paranoje. Naravno, ovu sam zadnju rečenicu dopisala nakon što je ona sve pročitala i neće ju nikada vidjeti jer mi pobjeda jednostavno nije suđena.

Možda se u mom imenu krije glazba koju volim (poslušala sam Dancing in the Moonlight1 oko 400 puta danas) ili ono što gledam na TV-u (obraća vam se najveća obožavateljica Dawsona2) ili možda moji prijatelji ili dnevnik koji vodim? Možda su djelići svega onoga što pamtim, a to baš nije mnogo zato što jako loše pamtim.

Možda je moja obitelj? Moji mama, tata i brat koji me običavao zvati „Uš“, „Miš“ ili „Zlobnica“3 kao da je to najsmješnija šala u povijesti svijeta. Možda će to biti moja djeca, ali zapravo ne želim imati djecu, ne hvala: sve to bljak i bljuc i kaka.

Nemam još ni dečka. Ali, gospodine DiCaprio, ako ovo čitate, slobodna sam u petak... „Predomislit ćeš se“, govori mi mama za djecu, ali isto je rekla i za šparoge pa se nisam predomislila.

Možda o meni govore stvari koje planiram napraviti, kao putovati, ili možda najljepša stvar koju sam do sada napravila, što se svodi na dan volontiranja u udruzi za gluhe (vidite li već aureolu oko moje glave?) ili možda najgora stvar koju sam napravila (nema teorije da to napišem ovdje!).

Mogla bih vam pisati o svom najboljem danu ikad. To je malo teže, možda onaj dan kad smo Meg i ja išle na koncert Enriquea Iglesiasa ili kad sam upoznala J. K. Rowling ili kad mi je dida priredio piknik iznenađenja za rođendan, ali problem s „ikad“ je da završava sada, a sutra možda bude bolje pa je zato najbolje govoriti „do sada“ umjesto „ikad“.

Eto ga, ponekad je moguće objasniti što je neki pojam tako da se pretvaraš da o njemu ne govoriš (upravo sam to guglala i zove se „apofaza4“) pa je možda u mom imenu upravo ono što bih mogla raditi umjesto ovoga, primjerice zadaća iz matematike ili izvođenje Gospodina Woofa u šetnju.

Nekada sam željela da se više slavnih ljudi zove Alice. Ne onak' megapopularnih, zato što bi onda svi na spomen tog imena mislili na slavnu osobu kao kad se zoveš Britney ili Cherie - nego polupopularnih. Postoji Alice Cooper, ali on je muškarac, a to mu ni nije pravo ime. Postoji Alisa u zemlji čudesa također, što su mi često svi citirali, na primjer da sam sve čudesnija i čudesnija, mada je moj najdraži citat uvijek bio onaj da ne možeš objasniti sebe jer sebe zapravo nikada ne možeš vidjeti, ali ga nikada nisam razumjela do kraja.

Pretpostavljam da sam i ono što pišem ovdje, također, Što je možda i smeće.

Pitala sam mamu da pročita ovo - samo da bi provjerila pravopis - i rekla je da je izvrsno, ali da zbog prve i posljednje rečenice zvučim kao da sam na sastanku anonimnih alkoholičara, ali to je samo ona tako shvatila.

Mama smatra da postoje neki dijelovi koje bih možda trebala uljepšati, ali nema smisla slati ovo, ako je laž. Mada, pristala sam izbaciti kratice i psovke kojih je bilo zaista mnogo u prvoj verziji (ovo je sedma!). Također koristim previše zagrada i uskličnika, ali oni ostaju, inače (ponovno) to ne bih bila ja. „Ponekad je zastrašujuće koliko ličimo“ rekla je mama nakon što je pročitala ovaj tekst. Pa, nije jedina koja tako misli. Ponekad se, iako to pokušava skriti, duri kao da će smak svijeta. (Da, i ova je rečenica ubačena nakon njezine inspekcije prava je Misaona policija!) Tata je uvjeren da sam pala na glavu dok sam bila dijete jer on i ja nemamo gotovo ništa zajedničkoga, iako oboje volimo jesti losos5, što je smiješno jer bi se moglo reći da smo kanibali.

Zovem se Alice Salmon. To je 4 od mojih 1000 riječi. Nadam se da sam više nego 250 puta bolja od tih četiriju riječi. Možda ne sada, ali nadam se da ću jednoga dana biti.

Završit ću ovo te ustati i zapitati se tko sam. Često to radim. Gledat ću u ogledalo. Uvjeravat ću samu sebe, plašiti se, voljeti se, mrziti se.

Zovem se Alice Salmon.

DIO I

Zaustavljeni u trenutku

StudentNet forum Sveučilišta Southampton, 5. veljače 2012.

Tema: Nesreća Zna li itko što se događa dolje pored rijeke? Policija i hitna su posvuda.

Objavio Simon A, 08:07 Istina. Prepuno je policije. Johnny R je otišao veslati i kaže da je cijela obala zatvorena za javnost.

Objavio Ash, 08:41 Nadam se da nije bila nesreća. Ta je brana oduvijek bila izuzetno opasna. Faks ju je odavno trebao ograditi kako treba. Prošli se mjesec ondje utopio pas.

Objavio Clare Bear, 08:48 Opasna možda, ali morao bi se gadno igrati ili stvarno imati peh da upadneš u vodu preko onih rešetki.

Objavio Woodsy, 09:20 Izgleda da je beskućnik.

Objavio Rebecca biologinja, 09:54 Na Twitteru piše da se neki tip s momačke popeo na most iz oklade.

Udario je glavom dok je padao i bio je u nesvijesti. Pecao sam ponekad na tom dijelu rijeke... odvratno je hladno preko zime. Nekoliko sekundi u vodi i bez sumnje slijedi hipotermija. Struje su nenormalne. Povući će te u duboku vodu odmah ako nisi super dobar plivač.

Objavio Graeme, 10:14 To je nekad bio most samoubojica. Ozbiljno.

Objavio 1992, 10:20 Hrpetino smrtofila začepite - zamislite kako bi bilo obitelji te osobe da čita ova sranja.

Objavio Jacko, 10:40 Nije baš vjerojatno da će njihova obitelj biti ovdje. Samo jade kao ti i ja, Jacko, koji nemaju pravi život!

Objavio Mazda Man, 10:51 Moj brat je vatrogasac i kaže da je bila bivša studentica - Alice Samson.

Objavio Gap Year Globetrotter, 10:58 S mojim je bratom na godini bila Alice Salmon. Super cura po svemu sudeći.

Objavio Harriet Stevens, 11:15 Na Facebooku ima puno cura koje se zovu Alice Salmon. Samo je jedna bila tu na faksu. Nema ništa novoga na zidu od jučer poslije podne kada je napisala „Jedva čekam izlazak u Flames večeras.“ Je li još uvijek živjela u Southamptonu?

Objavio KatiePerry fan, 12:01 Bože! Upravo sam čula za Alice Salmon. Nisam ju poznavala, ali užasnuta sam. Je li imala djece? Molim vas recite mi da to NIJE istina.

Objavio Orphan Annie, 12:49 Policija je doslovno zatrpala cijelo područje. Zašto ih je tako mnogo?

Nije li nesreća u pitanju?

Objavio Simon A, 13:05

Dan svi! Bio sam s njom na godini, ako je to „ta“ Alice Salmon. Živjela je u Portswoodu, a onda u Polygonu na zadnjoj godini. Radi u medijima u Londonu iako mi se nikad nije činila kao „cura za medije“.

Objavio Gareth 1, 13:23 Alice Riba, tako smo ju zvali! Ne mogu vjerovat da je to istina. Što kažete da napravimo stranicu na Facebooku kao znak poštovanja?

Objavio Eddie, 13:52 Ne bi li ribe trebale znati plivati?

Objavio Smithy, 13:57 Od***i Smithy, nije ni mjesto ni vrijeme za gluposti. ldi*te.

Objavio Linz, 13:58 Nije li hodala s nekim tipom iz Sotona? Imala je puno pjegica, je li tako? Često nosila šešire?

Objavio Not so plain jane, 14:09 Sveučilište će objaviti službenu obavijest uskoro, a do tada je neprikladno da se na ovoj stranici objavljuju bilo kakvi komentari, stoga odmah zatvaram ovu temu.

Objavio StudentNet Forum Administrator, 14:26

Pismo profesora Jeremyja Cookea, 6. veljače 2012.

Dragi moj Larry, Načuo sam vijesti. Načuo, možeš li vjerovati, i to u zajedničkoj sobi osoblja, od svih mjesta. Načuješ da je netko od tvojih kolega imao manju prometnu u svom novom automobilu ili da Tesco planira otvoriti novu supertrgovinu na obilaznici ili da je tvoj zastupnik izgubio mjesto u Saboru na drugom krugu izbora, ali ne za nečiju smrt.

Bilo je to jutros dok sam bio zadubljen u Timesovu križaljku. „Morseovo kršćansko ime, devet slova“, mrmljao sam. „Sedam dolje.“ Nitko nije odgovorio. Čekalo me mučno trosatno predavanje s prvom godinom.

Oko mene, razgovor se nastavio. „Što je s onom mrtvom bivšom studenticom?“ izvalio je Harris. Nastupila je tišina dok smo svi čekali njegovo daljnje objašnjenje. Mali je skorojević uvijek znao kako obraditi publiku. „Bilo je na TV-u jučer. Utopila se u rijeci.“ Zaobišle su me vijesti. Eto ga, često se ne mogu natjerati da ih gledam; toliko je toga neprovjereno, senzacionalističko smeće i tako deprimirajuće predvidivo. Mislio sam da nas je evolucija učinila civiliziranijima. Osim toga, štihao sam vrt. „Points South tvrdi da je bila dobra plivačica“, netko se ubacio. „Da, ali Points South također tvrdi da je globalno zatopljenje izmišljotina“, netko je drugi odgovorio.

Ništa nije rasplamsavalo razgovor u zajedničkoj sobi poput smrti. Pitao sam se hoće li i o meni tako pričati kada odem. „Predavala sam joj“, rekla je jedna profesorica engleskog. „Mala Salmonica.“ Osjetio sam da mi novine klize iz ruku. O Bože. Ne Alice. Ne, ne Alice, molim te, bilo tko, samo ne Alice. „Voljela je Sylviu Plath - predvidivo“, dodala je. „Draga djevojka. Bistra.“ Još glasova. Opazio ju je čovjek koji je šetao psa; isprva je mislio da je vreća za smeće. Prema teoriji koja postaje sve popularnija, bila je na djevojačkoj zabavi za vikend i nekoliko se njih glupiralo u čamcu. „Ona Alice Salmon koja je diplomirala 2007.?“ pitao sam najneusiljenijim mogućim glasom. „Baš ta,“ rekao je Harris.

„Alice, Alice, tko je do vraga Alice?6„ uz smijeh je dobacio jedan od poslijediplomaca, očito neka interna šala.

Ne tiče te se, Jeremy, rekao sam sam sebi. Ne više. Koncentriraj se na križaljku.

Idi i poučavaj ono krdo brucoša o međukulturnoj raznolikosti rodbinskih odnosa. Idi na pregled kod liječnika, a onda idi kući i pripremi grgeča. Problem je bio, Larry, što me pomisao na Alice obuzela. Pokušavao sam je zamisliti spokojnu i mirnu, kao Ofeliju u Millaisovoj slici, kako pluta licem okrenutim prema gore, dok joj rubovi haljine plešu na vrtlozima i valovima. Jedino što rijeka Dane nije bistri svježi potok iz mašte Johna Everetta Millaisa; prljava je i podmukla i puna otpada i štakora.

Razmišljajući, nisam uspio riješiti još tri pojma križaljke - nekada sam ju završavao uz šalicu kave, ali čini se da u zadnje vrijeme zaboravljam neke informacije - postala je drukčija nego što ju pamtim: sada je igrala tenis na županijskoj razini, imala vrašku narav i pričala francuski kao da joj je materinji. Što se mene ticalo, ništa od toga nije bilo istina. „Sve u svemu, bila je baš zgođušna“, rekao je jedan od mlađarije. „Zaboga“, izvalio sam, „poslušajte se, zvučite poput lešinara.“ „Nemoj da te strefi srčani, matori“, našalio se. Netko je počeo pričati o tome da kosa i nokti nastavljaju rasti nakon smrti, no zbog telefonskih poziva razgovor je zamro, a naposljetku potpuno skrenuo s teme na: Levesona i zdravstveno, posljednji krug pregovora o plaćama, situaciju u Siriji. Sjetio sam se njezine promocije. Nitko se nije čudio mom dolasku. A zašto i bi? Bio sam ugledan član Fakulteta. Dio ustanove; dio inventara. Samo sam otišao pozdraviti generaciju 2007.; ispratiti ih u bijeli svijet. Tiho sam stajao pozadi – moj epitaf, ako je ikada postojalo nešto takvo i gledao Alice, odraslu, kako odlazi. Izgledala je prekrasno u togi. Volio bih da sam vidio njezinu majku tada, ali ili ju nisam uspio uočiti ili se skrivala od mene.

Elizabeth. Jadna žena. Kako li je ona čula vijest? Vjerojatno je policija prenijela obavijest; zasigurno nisu javili telefonom, već su otišli kod nje doma. Bog zna kako će to na nju utjecati; bila je krhka i u najboljim danima. Sjećam se kako je izgledala kad je plakala. O Elizabeth pričam, Larry, ne o Alice. Neobična mehanika njezine tuge: kako bi joj lice promijenilo oblik, kako bi joj se cijelo tijelo promijenilo. Ispao mi je papir. Bio sam na rubu suza, a nisam suzu pustio dvadeset i pet godina. „Endeavour“, viknuo je Harris s drugog kraja prostorije. „Morseovo kršćansko ime. Endeavour - bilo je to ime Inspektora Morsea.“ Bio je u pravu. Pametnjaković, bio je u pravu.

Ispričavam se što se ponovno povjeravam tebi, Larry, ali ti si jedina osoba s

kojom mogu biti iskren. Već sama činjenica da sam uzeo olovku u ruke (rukom pisano pismo, kakvi li smo krasni dinosauri) i počeo pisati donosi mi utjehu. Nema potrebe za formalnostima, bez suzdržavanja, mogu biti ono što jesam. Drago mi je što ti ne moram niti spominjati da o ovom ne govoriš nikome, jer bi to nedvojbeno dovelo do neželjenih posljedica s ove strane.

Nije zaslužila umrijeti, Larry.

Zauvijek tvoj, Jeremy

Twitter biografija Alice Salmon, 8. studenoga 2011.

Povremena tviterašica, okorjela šopingholičarka. Mišljenja (uglavnom) vlastita. Oprezno rukovanje. Ako pronađete, vratite pošiljatelju. U međuvremenu, kava s obranim mlijekom i puno pjene...

Ulomak iz dnevnika Alice Salmon, 6. kolovoza 2004., 18 godina Da bar imam normalne roditelje.

Mama je malo prije banula u moju sobu i, bacivši se na krevet, krenula pilati. „Kako se osjećaš?“ pitala je.

Samo mi je još predavanje nedostajalo. Soba je bila u rasulu. „Prestani sve kontrolirati“, rekla sam joj. „Samo sam zabrinuta.“ Volim ju najviše, ali ako ona mene voli toliko koliko tvrdi, neka me pusti više na miru. Jednostavno ne može podnijeti da se ja zabavljam. „Loše stvari se događaju kada se napiješ“, rekla mi je milujući mi čelo.

Tipično za nju, pretpostavljati da je život niz katastrofa koje samo čekaju da se dogode. Pa, možda je njoj bilo tako, ali meni sigurno neće. „Loše se stvari dogode kad si trijezan“, rekla sam zagonetno. „Bar me jednom poslušaj, Alice!“ Bila je to laž jer sam većinu života radila upravo to - nisam imala izbora. „Jedva čekam da odselim“, rekla sam. Brojim dane. Još do kraja rujna i Southamptone,

dolazim. Mama nije popuštala i tupila je da trebam ići na Oxford, da sam luda što propuštam takvu priliku. To je bilo tako tipično za nju - vješta u dijeljenju savjeta sve dok se ne odnose na nju. Sve je u redu samo da postanem vizija onoga što si je ona zamislila: vrijedna studentica sa samim peticama koja će pronaći dobroga muža, imati 2,4 djeteta ili postati trezvena časna. E pa, nema šanse da idem na Oxford s gomilom napirlitanaca. Počela je i inzistirati da dođem kući do ponoći idućeg petka, a jučer je iznebuha izjavila da nije uopće sigurna trebam li ići u V, „Možda bi ti trebala popiti koje piće. Možda bi bila zabavnija“, rekla sam joj.

Počela je skupljati moju odjeću s poda, pogrbljena kao kakva stara baba, i nervozno ju bacati u košaru za veš. Bila je nabrijana. „Za Boga miloga, ostavi moje stvari na miru! Vječito mi visiš za vratom.“ Složila je onu facu kad zagrize usnicu i izgleda sva ispuhana kao balon na kraju zabave. „Pa, oprosti što sam zabrinuta za kćerinu dobrobit. Oprosti što te volim!“ „Nisam tako mislila, mislila sam -“ „Što si točno mislila?“ „Tako si licemjerna“, rekla sam koristeći svoju trenutno najdražu riječ. Dok sam bila mlada, u svaki sam dnevnički zapis uključivala novu riječ koju bih naučila, poželjno je bilo da su sve riječi višesložne ili učene (mislim da je i ova bila jedna od njih). Bile su to kompleksne lamentacije koje su trebale zadiviti onoga koji naleti na moje žvrljotine, mada sam sve držala kilometrima podalje od svih. Sve iz starih dnevnika je nestalo - spaljeno - a ovo je, dragi čitatelju, 18+ izdanje! To su djelići mene koje ljudi ne vide. Poput crne kutije u zrakoplovu. Sve ono što mislim mogu i zapisati jer me ionako nitko ne sluša, što se njih tiče, mogla bih biti i nevidljiva.

Mama kaže da ću joj neizmjerno nedostajati kad odletim iz gnijezda, zbog čega se zamišljam poput ptića, ali velikog i ružnog, poput noja ili rode, ne nekog elegantnog i profinjenog. Sjetivši se toga dok je bila u mojoj sobi, požalila sam zbog posljednjih nekoliko minuta. „Zašto ti odbijaš piti?“ pitala sam. „Duga je to priča“, rekla je. „Komplicirano je.“ Ali čak mi je i to išlo na živce, ja sam bila ta koja je imala kompliciran život. Sve što je ona morala raditi uključivalo je odlazak na posao sa značkom „Elizabeth Salmon. Savjetnica za hipoteke“ te ili dati novac ljudima koji si nisu mogli priuštiti pozajmice ili ne dati ga onima koji su si to mogli priuštiti. Nikada ne priča o svom znanstvenom radu, ali zasigurno je bio milijun puta zanimljiviji od rada u usranoj poslovnoj zoni. Ponovno sam zamislila V - tekstove koje mi je Meg slala, slike Pink i Kings of Leon na pozornici među mnogobrojnim rukama podignutima prema suncu

- i osjetila bijes kako izvire iz mene. „Samo si ljubomorna“, rekla sam. „Na što točno?“ „Na činjenicu da ja imam život. Ovdje sve izgleda poput groblja.“ Zaspala sam kao klada čim je izašla iz sobe.

Malo kasnije sišla sam u kuhinju, a mama je punila suđericu. Stavila sam kruh u toster. „Kako se sada osjećaš?“ pitala je. „Možemo kasnije u šetnju, ako želiš. Svjež zrak pomaže.“ Žvakala sam tost. Nije imao okus ni po čemu, ali svejedno mi je bilo muka. „Ono što si rekla, Alice, ne misliš da je stvarno tako, zar ne?“ U tom se trenu nisam mogla točno prisjetiti što sam rekla. Nešto je u meni kuhalo, što me tjeralo da kažem stvari koje ne bih trebala, da radim ono što ne bih trebala i sada sam se osjećala kao govno - mamurno govno, ali i govno-govno također - jednostavno loše. Položila sam ruku na rukav njezine izblijedjele ružičaste haljine (tata ju joj je kupio za jedan rođendan - ja sam mu pomogla izabrati, OK, ja sam ju izabrala umjesto njega) i osjećala se posramljeno. Palo mi je na pamet da možda jednostavno nije sretna. Čvrsto sam ju zagrlila i zaplakala, a ona me držala u naručju. „No, no, dušo“, rekla je milujući mi leđa. „Isplači se. Nema štete u tome.

Roditelji moraju dopustiti djeci da odrastu, ali ih isto tako moraju i pustiti da odu.

Jednog ćeš dana to razumjeti.“ Napravila sam grimasu. „To je sve u budućnosti“, rekla je. „Do tada imaš još puno toga za napraviti.

Fakultet, za početak. Zamisli, oba moja djeteta na fakultetu.“ Ne viđamo Robbieja često od kada je na Durhamu. Ovo ljeto provodi u Australiji, sretnik; šalje mi slike plaže i poruke tipa „Kako je Corby, luzerice?“ „Oprosti zbog onog prije“, rekla sam. „Tako sam glupa.“ „Ipak si na mamu „ Malo smo surfale nakon toga, čitale što piše na stranicama Nacionalne udruge studenata i nekim drugim stranicama da znamo što sve trebam ponijeti sa sobom (popis iz dana u dan sve više raste!) i proučavale slike hokejašica ili studenata kako po dvoje ili troje hodaju s knjigama u naručju pored zgrada od opeke ili pak bacaju kape na promociji u zrak - sve je to izgledalo nestvarno. Uskoro selim. „Bit će sve u redu, dušo“, rekla je mama čitajući mi misli. „Bit će sve u

najboljem redu.“ Možda je ovo, mislila sam, sjedeći za kuhinjskim stolom, nostalgija - šum suđerice, pod mirisa bora, klik bojlera - možda je to ono čega ću se sjećati, što će mi nedostajati. Gospodin Woof prišao mi je i njušku naslonio na moje krilo. Kao da zna da odlazim. „Kako se osjećaš, kad piješ?“ pitala je mama.

Malo je nedostajalo da kažem grozno, ali sjetila sam se prošle noći. Peppersi su svirali i neki je tip plesao na stolu, a ja sam popila poštenu količinu punča, osjetila ananas i pomislila kako bi bilo divno da život ostane takav zauvijek. „Mislim da se zbog njega osjećam bolje“, rekla sam. „Ne ono što jesam, ne kao Alice.“ „Srećo“, rekla je. „To je iluzija. Ono što osjećaš pod utjecajem džina nije stvarnost.“ „Mrzim džin.“ „Da sam ga bar ja mrzila“, rekla je s poluosmijehom. „Ovo je stvarnost. Jutro poslije, žaljenje, sram, naše svađanje, to je ono najgore - iako ćemo sve izgladiti, uvijek ćemo sve izgladiti ti i ja.“ Provlačila je ruku kroz moju kosu kao što je to činila dok sam bila mala, „Pogledaj kako si lijepa“, rekla je. „Mrzim se svađati s tobom“, rekla sam. „I ja s tobom.“ „Ti si bez sumnje najbolja mama koju imam“, rekla sam, smijući se i brišući balce iz nosa. „A ti si bez sumnje najbolja kći koju ja imam.“

Pismo profesora Jeremyja Cookea,7. veljače 2012.

Larry, Dva pisma u dva dana, to je jamačno rekord - osobito ako sagledamo nedavnu korespondenciju.

Zapanjujuće je kako smrt izvlači ono najgore u ljudima. Studenti proždiru informacije o Alice iako ju nitko od trenutno upisanih ne poznaje. Kao što možeš zamisliti, glasine su se na kampusu proširile poput požara - postale su glavnom temom svih razgovora, umjesto arktičke klime. Studenti telefonima, laptopima i iPadima razmjenjuju teorije. Odmahuju glavama i kimaju entuzijastično u kantini i

na hodnicima zgrade, stoje uokolo, otresaju snijeg s nogu, u zbijenim grupicama razgovaraju u hodniku ispred moga ureda. Opet ja, starkelja, govorim da je to hodnik: ta razmetljiva navika koju sam razvijao dok sam još gajio nadu za Oxbridge; zapravo je to konkretan prostor u kojemu se studenti besciljno mimoilaze, pogodna metafora za njihovu budućnost, pod uvjetom da tako nešto uopće i postoji.

U ponedjeljak sam biciklom išao u ured iz zajedničke sobe, eskivirao sam predavanja hineći bolest (kakve li ironije) i tražio Alice na internetu. Bilo je mnogo djevojaka imena Alice Salmon, ali vrlo sam brzo pronašao pravu. Društvene mreže bile su preplavljene informacijama; tko kaže da se starog konja ne može naučiti novim trikovima, ha Larry? Tako vijesti funkcioniraju u današnje vrijeme: ogromna, groteskna igra pokvarenog telefona. Komadići trača, opušci razgovora, grumenje recikliranih informacija čuvenih krišom između četiri okomito i devetnaest vodoravno. Kakve budalaštine: nije bila napirlitana plavuša, niti zagrižena feministkinja, nije bila svjetski poznata novinarka. Sve je tako prokleto ograničeno. Čuo sam da ju opisuju gotovo iritantno bezbrižnom, savršenom, neodgovornom, zlosretnom, glupom, utegnutom, debelom, prekrasnom, neponovljivom. „Ne“, čuo sam se kako mrmljam. „Prestani.“ Možda današnji mladi tako žive? Ona psihijatrica s kojom sam kratko flertao prije mnogo godina (kratko nakon što sam upoznao Aliceinu majku, kao što se vjerojatno sjećaš) znala je reći da bol negdje mora otići.

Pročitao sam sve što sam mogao naći a da je ona napisala, kao i ono što su o njoj napisali drugi. „Sa angelima si“, napisao je netko na njezinom Facebooku. Zbog toga sam se lecnuo i osjetio nalet tuge. Koristi prokleti pravopis. Kopirao sam i zalijepio sve na svoj desktop i prožeo me neki čudan osjećaj mira i zadovoljstva. Eto. Imao sam maleni dio nje. Kasnije, nakon nekoliko minuta, palo mi je na pamet koliko bih mogao naučiti kada bih kopao dublje. Nadam se da smo svi nešto više od samog zbroja svojih dijelova. Čak i ja. Šezdesetčetverogodišnji znanstvenik koji nikada u potpunosti nije pronašao svoje mjesto u svijetu.

Ponovno sam pročitao ovaj ulomak. Čitao sam ga na glas da osjetim ritam. Ima nešto užasavajuće u zvuku vlastitih rečenica, premda zvuče kao tuđe. Umorni ljepljivi javnoobrazovni samoglasnici; ni traga Edinburghu. Čudno da sam to ja, moj glas. Stari Cookie. Je li to ono što su studenti slušali svih ovih godina, jadni klinci?

Pokušavam se sjetiti Aliceina glasa. Naglasak koji je bilo teško smjestiti. Roditelji koji se penju na društvenoj ljestvici. Utjecaj opće gimnazije. Nekontrolirani prasak smijeha. Gdje je sve to nestalo, taj glas koji mi je jednom rekao „Zašto se ponašaš kao da sam posebna?“

Do Elizabeth nikako ne mogu doći, no mogao bih kontaktirati njezine prijatelje i kolege. Mogao bih otići k njezinu bratu. Našao sam ga na internetskim stranicama tvrtke za koju radi, tj. njegovu kratku biografiju i crno-bijelu fotografiju. Robert. Ne liči previše niti na sestru niti na majku. Nije bilo teško ući u trag njegovim prijateljima također. Bave se marketingom, nekretninama i financijama; neki imaju mlade obitelji, malene Sofie i malene Georgeve. Djeca koju Alice nikada neće moći imati. Jedno po jedno, kontaktirao sam ih. „Nismo se upoznali“, započinjao sam, „ali imamo nešto zajedničko...“ Istražiti, zabilježiti, usporediti - da, to je zadaća antropologa. Larry - hoće li donijeti njezinoj obitelji utjehu, možda čak sreću, ako okupim sve te informacije?

Udahnem dašak života u nju? Učinim da pleše još jednom, jer uvijek je plesala.

Sigurno je to naslijedila od majke: Elizabeth je obožavala plesati.

Volio bih čuti tvoje mišljenje o ovome. Unatoč svim tvojim svjedodžbama, uvijek si bio prizemniji od mene, uvijek su te smatrali - grozna fraza, priznajem narodnim čovjekom, iako sam te ja uvijek smatrao svojim. Uvijek si bio osoba kojoj sam se mogao obratiti. „Inspiracija“ je precijenjena riječ, ali to je ono što si ti meni bio. Nikada me nisi osuđivao. Neću ti se moći odužiti za to, mada sam ovaj tjedan tvoju djecu uvrstio u svoju oporuku.

Ah, užitak pisanja rukom. Dok sam bio dijete, uvijek me brinula promjena rukopisa. Mislio sam da neću odrasti dok mi se rukopis ne prestane mijenjati. Tek bih u tom trenutku ja postao ja. Kako li ljudi danas razvijaju svijest o sebi kada pišu jedino na tipkovnicama? Odlučio sam da ti uvijek pišem ovako. Ipak je to jedan od naših običaja, jedna od naših tajni. Jedna od mnogih.

Neće te iznenaditi kada ti kažem da me ova vijest o Alice strahovito iznenadila.

Neću se pretvarati da nije, zašto i bih? Koga god smo zavaravali, nikada nismo to činili jedan drugom. To je bio naš pakt: bez laži. U svijetu u kojemu su tajne sveprisutne, naša je iskrenost bila jedna od rijetkih životnih konstanti. Ti si poput kompasa koji me usmjerava. „Partneri u zločinu“, jednom si se našalio.

Sve sam podatke stavio u datoteku nazvanu „Spasi Alice“. Zbog toga sam se zadovoljno smijuljio; osmišljavanje naslova uvijek mi je bilo najdraži dio posla. Prvi odgovor jedne od njezinih prijateljica došao je već nakon deset minuta.

Zaboravi Ofeliju, naslikat ću Alice Salmon.

Objava na blogu Megan Parker, 6. veljače 2012. 22:01

Kupila sam telegram, ali što reći? Kako telegram može pružiti ijednu trunku utjehe? Alice je mrtva. Moja najbolja prijateljica Alice je mrtva. Nikad nisam poznavala nikoga mojih godina tko je umro. Tako nepravedno tako nepošteno tako nestvarno - kao da ti netko kaže da je u vrtu žirafa. Ne mogu prestati plakati. Kako možeš nestati? Kako ti možeš umrijeti kad drugi nastavljaju sa svojim životima?

Dišu i jedu i hodaju uokolo, ubojice, silovatelji i slično smeće? Nema pravde kada netko toliko divan kao ti umre. Nije da si otišla na jedan dan ili tjedan ili mjesec ili cijelo ljeto kao onda kad si radila u Center Parcsu, nego zauvijek. Neću si dopustiti da uopće razmišljam koliko bi to dugo moglo biti niti kakav će biti osjećaj.

Nisam mogla podnijeti samoću pa sam došla kući k mami i tati. Tata kaže da će zasigurno raditi obdukciju jer je to običaj kada netko tako mlad umre neočekivano. „Jadna djevojka, još i to mora proći.“ Gdje si? Gdje li su te odveli? Znam gdje nisi - nisi na vrhu onog brda u i Lakesu sa mnom, Chloe i Lauren i našim rukama položenima na triangulacijsku točku. Nisi niti u onom tajlandskom restoranu u ulici Clapham High, gdje smo uvijek išle (restoran, pogledaj nas Alice, baš smo odrasle?!). Nisi u onom minibusu na turneji hokejaškog kluba kada si pjevala uz „Amarillo“. Toliko je mnogo mjesta na kojima nisi sada. Eno je ponovno, žirafa u vrtu: nisi više. Ali kada pogledam u vrt, nema ničega, samo zahrđala ljuljačka na kojoj smo se ljuljale, povjeravale tajne jedna drugoj i planirale što ćemo raditi kada odrastemo. A ti si samo neke planove ostvarila, i to kad si tek počela shvaćati život, blesava djevojčice, koji je tako naglo završio. Nije pravedno, ali kad sam ja to tebi znala reći, uvijek si odgovarala da svijet nije pravedan, da je prepun nepravde, te da bi to ljudi vidjeli, samo kada bi otvorili oči.

Poslala sam telegram tvojim roditeljima. Glupi telegram s cvijetom i natpisom „uz najdublju sućut“ ispod njega. Čini se nestvarnim da za tebe izražavamo najdublju sućut. Tako ćeš im nedostajati. Robbieju također. Da barem znam što si htjela razgovarati o Lukeu, kao i to trebam li ga mrziti ili ne jer je djelić mene i dalje siguran da biste se pomirili nakon nekog vremena.

Prijateljice smo od pete godine. Prošle smo sito i rešeto zajedno... uvijek si se šalila da si ti rešeto, a ja sito... i Školu i loše dečke, čak smo i na faks išle zajedno i to ne zato što smo bile strašljivice, nego zato što je Southampton predivan i bilo je odlično imati te tamo, mada si ti bila mnogo povezanija s ljudima s faksa od mene.

Tko će sada brinuti da ne upadam u nevolje i govoriti mi da sam čudna jer mi se sviđaju stariji muškarci?! Uvijek si se šalila da smo dva prava beznadna slučaja, zar ne? Ti si proživljavala određivanje veze s Lukeom, a ja sam se čuvala za Georgea

Clooneyja, ali bila spremna prihvatiti i Harrisona Forda. „Svatko tko je netko umre s dvadeset sedam“ rekla si nakon što se Amy Winehouse predozirala, ali to je bilo samo zato da potakneš raspravu. Često si to radila, ali ti nisi ni do dvadeset sedam došla. Umrijeti - kakva užasna riječ, grozna.

Ima hrpa teorija o tvojoj smrti, ali zašto si uopće bila pored rijeke? Ta mrzila si vodu.

Alice, dušo, nadam se da ti ne smeta što ovo stavljam na svoj blog. I ti bi vjerojatno isto napravila. „Izbaci sve iz sebe“, uvijek si govorila. „Ispljuni bol. Baci ju natrag svijetu koji ti ju je nanio.“ Pričala sam s Chloe i Lauren. Nismo puno govorile, samo smo plakale. Nazvala sam i tvoje roditelje, ali javila se govorna pošta. Svi sada moramo biti jaki za njih: tvoj dragi tata sa svojim ludim puloverima i načinom kako izgovara Al-ice, s pauzom između Al i ice, kao da će nešto pitati, i tvoja mama, tvoja prekrasna mama, ženastroj, čija si pljunuta slika i na koju tako jako nalikuješ u svemu, ali više nećeš nalikovati ni na koga. Stalo je sve, ti si stala, ispod tebe podvučena je crta, posljednja stranica u tvojoj knjizi. Ostala je ogromna rupa gdje ste bili ti, tvoj smijeh, tvoj GROZAN glazbeni ukus i one tvoje UŽASNE tajice.

Upravo sam te nazvala na mobitel jer sam htjela čuti tvoj glas još jednom: Nisam ovdje. Očito. Voljela bih se čuti s tobom i porazgovarati pa, moooolim te, ostavi mi divnu poruku i čujemo se brzo...

Mama je ušla u sobu i tješila me govoreći da moramo zapamtiti lijepe stvari jer tako ljudi nastavljaju živjeti. Pogledala sam preko njezina ramena u hrđavu ljuljačku. „U vrtu je žirafa“, rekla sam.

Sigurno je pomislila da sam luda.

Ugasilo se jedno svjetlo. Volim te, Alice Palace…

Članak u časopisu Anthropology à la Mode, kolovoz 2013. „Zašto sam ekshumirao prošlost“ Profesor Jeremy Cooke od nepoznatog znanstvenika postao je poznato ime u svega godinu dana. U ovom osobnom radu otvoreno objašnjava kako je otkriće tijela potaknulo njegovo „istraživanje“ i promijenilo njegov život zauvijek.

Puno je reći da se tu radilo o heureka trenutku, mada je on bio najbliže upravo tomu.

Bio sam u knjižnici i vidio studenta kako škraba svoje inicijale na kondenzirani

zrak na prozoru. RP. Robert Pearce, mislim da mu je bilo ime, premda je to nevažno.

Slova su me potpuno obuzela i, nakon što je otišao, našao sam se kako ubacujem I između tih dvaju slova. Jedna od knjižničarki blijedo mi se nasmijala. Stari Cookie, vjerojatno je pomislila, baš je čudak. Sjeo sam na njegovu praznu, još uvijek toplu stolicu. RIP je ostao satima na prozoru, baš kao i ja na toj stolici. Sigurno sam zadrijemao jer kad sam se probudio, slova su nestala. RP - RIP - bilo je ondje, ne ondje, već onda. Tada mi je palo na pamet. Svatko od nas to radi svaki dan: ostavlja trag, otisak, znak. Svoj znak. Je li moguće, promišljao sam, rekonstruirati život iz takvih fragmenata? Ponovno sastaviti osobu, sastaviti ju komadić po komadić iz porazbacanih krhotina? Jer imao sam savršenu priliku. Život - zapravo – smrt - na vlastitom pragu. Upravo pod vlastitim nosom. Alice Salmon.

Bio je to definitivno, da iskoristim suvremeni rječnik „trenutak“; vidjeti tog geografa kako prstom upisuje inicijale na zrak kondenziran na prozoru i osjetiti oštru, nepoznatu, sveprožimajuću sreću koja dolazi s novom zamisli. Nekoliko dana prije toga Alice je, kao što jedan eufemistični izraz kaže, otišla s ovoga svijeta. Bilo je to, kako je mrtvozornik kasnije zaključio, između ponoći i dva ujutro 5. veljače 2012. No njezin prvi dolazak ovdje bio je osam godina ranije, u jesen 2004. Većini svijeta - a i meni isprva - bila je tek brucošica, jedna od nekoliko tisuća koje sam viđao tijekom nekoliko desetaka godina. Sjećam se da sam ju zapazio nekoliko puta ranije tog semestra: povisoka, duga kosa, upečatljiva.

U zadnje je vrijeme mnogo toga iskonstruirano iz naše „povezanosti“, ali bez obzira na to, bila je savršena za moje namjere zbog više razloga. Ne samo zbog načina na koji je preminula, nego više zbog vremena u kojemu je živjela. Način na koji komuniciramo promijenio se u posljednjih dvadeset i pet godina - to je jedva jedan životni vijek - više nego u prethodnih tisuću. Internet je promijenio pravila.

Njezina je generacija vidjela tu promjenu, štoviše bila ta promjena.

Naravno, nisam pojma imao kamo će me odvesti istraživanje, no nisam dopuštao prisutnost neželjenih posljedica. Što se mene ticalo, radilo se o iskrenom djelu, možda čak i onom koje će na nekoga utjecati i, naravno, zahtijevati senzibilnost. Nije toliko bilo do potvrđivanja polazne teze; jednostavno sam pokušavao ocrtati život.

Njezin. Da, zbog naše „povezanosti“, ali više zato što je bila kao i svi mi: komplicirana, fascinantna, jedinstvena, ljudsko biće. „Nije li sve to malo priprosto?“ pitalo se nekoliko mojih kolega. Ali koga briga za njih. Barem sam jednom slijedio srce. Htio sam vidjeti koliko je od te drage, prekrasne djevojke ostalo, što je ostalo. Ipak, sve donedavno - vrijedi se podsjećati da je evolucijski sve relativno nedavno - osim u slučaju da ste bili plemenite ili kraljevske krvi, vaš bi život, baš kao i vaša smrt, prošao nezabilježeno; osim za vašu

najužu rodbinu te možda uski krug najbližih prijatelja, za sve druge čak i nezapaženo. Kratko bi vas se sjećali oni koji su vas nadživjeli, ali osim toga, ništa.

Nisam se baš bacio na „istraživanje“, barem ne na ono u tradicionalnom smislu.

Pregrandiozna je ta riječ i priziva nešto metodološki mnogo određenije nego pristup koji sam ja mogao - i odlučio - primijeniti. „Opsesija“ je riječ kojom su me mnogi prebrzo osudili, a možda je u tome bilo i neke istine. Koristeći izviđački moto, mogu reći: napravio sam kako sam najbolje znao.

Moji „zaključci“ su svi u knjizi. Nekoliko je prepravaka bilo potrebno kako bi se izbjegle dvoznačnosti, ali siguran sam da je ono što sadrži reprezentativno, ako već ne i potpuno sveobuhvatno. Nadam se da ju predstavlja u najboljem mogućem svijetlu, ali da i ujedno rasvjetljava. Jer upravo je to moja želja: da se sadržaj knjige tretira kao dokaz.

Dvadeset i pet joj je bilo - siroto, drago stvorenjce - kada je otišla s ovoga svijeta.

Gotovo je perverzno kako postaneš zanimljiv svijetu tek kada te nema, ali oduvijek je tako.

Ironično je što sam upravo zbog ove knjige postao slavan. Sav moj rad na području etnolingvistike i Sami jezika prošao je nezapaženo, osim u užem krugu znanstvenika. Odjednom sam postao tražen, Sky News je poslao automobile k mojoj kući u sitne sate da bi me odbacili do studija, gdje je mlada plavuša nanijela šminku na moje obraze ne bi li me kamere „voljele“. Njihova su se pitanja često odnosila na „putovanje“: njezino, moje, njihovo, čini se da su ovih dana svi na nekom putovanju. Činilo se kao da im je upravo to dalo ovlasti, autentičnost. Doveli smo antropologa: pravoga, živoga, ovdje u studio. Uskoro se stvari o kojima sam trebao pripovijedati uopće više nisu nalazile u mojoj domeni istraživanja; zvali su me da raspravljam o aktualnostima. Afganistan. Abortus. Novi iPhone. Čak, jednom, na Channel 5, i o opsjednutosti dnevnom televizijom - ironija koja je producentu očito promaknuta.

U svjetlu tih novonastalih okolnosti moji su se nadređeni našli u konfliktu: s jedne strane donosio sam publicitet sveučilištu, ali s druge strane priča o Alice bila je dvosjekli mač uza sve novinare koji su se sjatili oko fakulteta, kao i oko moje kuće.

Ovih me dana predstavljaju: Antropolog Alice Salmon. Čovjek koji je na vidjelo iznio istinu o djevojci iz rijeke Dane. Konačno je, Gospode, čuda li, naučnik postao majstor. Alice i ja postali smo posljedica jedno drugoga. Fusnota u pričama onog drugog. Mada bismo tako završili i da nije bilo svega ostaloga.

Prvi dokaz postojanja knjige na mom je stolu: Aliceino lice gleda me s naslovnice. Ako ju odlučite pročitati, do kraja posljednje stranice saznat ćete istinu o

Alice Salmon. Ustručavam se svaku riječ proglasiti potpuno istinitom jer su oni čije je živote dotaknula inherentno subjektivni: okruženi ljubavlju, ili kako sam kasnije otkrio, mržnjom.

Sve u svemu, mnogi su mi ljudi neizmjerno pomogli, čak i kada sam im napomenuo da postoji mogućnost da će ono što kažu završiti u javnosti. Bio sam jasan od prvog dana: neće biti izostavljanja. Znao sam da će biti mnoštvo svega, neugodnog i šokantnog; pristup koji sam, nepokolebljivo, primijenio i na sebe.

S obzirom na područje u kojemu sam se nalazio, neizbježna je bila činjenica da ću naletjeti i na protivljenja, ali nisam mogao predvidjeti reakcije nekih krugova: da će moj posao biti sabotiran, moja reputacija sustavno uništavana, da će umiješati i moju suprugu. Nazivali su me svetogrdnikom, etiketirali kao pervertita, optuživali da iskapam mrtve. Ali mi Homo Sapiensi imamo tu dužnost. Da nemamo, ne bismo znali za Tutankamona ili Machu Picchu. Bez te znatiželje, bez neprestanog osvrtanja unatrag, ne bismo znali za slikarije u špiji Lascaux, ne bismo mogli stajati ondje i gledati u te zapanjujuće paleolitičke bikove u trku, diviti se prostom čudu što oživljavaju pred nama, sada, nakon 17 000 godina. Nadam se da ću ih imati vremena još jednom vidjeti. Radujem se sljedećem poglavlju svoga života, pa makar ono bilo i kratko.

Brinem se da ne bih počeo držati predavanje, ali ono što danas zovemo „komunikacijom“ - govorom - potječe od prije oko 100 000 godina. Neverbalni način razvija se u verbalni. Pisanje je krucijalni korak: dalo nam je mogućnost bilježenja, sjećanja. Ubrzalo je širenje znanja. Ujedno je bilo i evolucija i ubrzanje iste. To je ono po čemu se ljudi razlikuju, ono što određuje kako živimo i tko smo.

Alice je izvrsno komunicirala. Bio sam odlučan u namjeri da joj omogućim da govori za sebe. Kao što je jedan od mojih kolega neobično oštroumno zapazio: Dopusti neka sama bude svoja priča.

Volim misliti, također, da sam nakon svega bolji čovjek. Uistinu sam manje pompozan, premda sama pretpostavka o tome podrazumijeva najvišu razinu pompoznosti.

Kada prstima prijeđem preko naslovnice knjige, pokušavam odoljeti prirodnoj potrebi da zaključim da ova, kao ni bilo koja druga knjiga, nije dovoljna - stranice, oblikovana tinta, žućkasta boja, papir koji se raspada i nestaje. Životni vijek sam za sebe. Podsjetim se njezine moći, njezina potencijala. Pravda će uslijediti. Mora.

Podsjetim se da će neki ljudi koje nikada nisam upoznao - koje ne mogu niti zamisliti - držati ovu bijednu žrtvu na dlanovima (nisam tehnofob, ali pripadam generaciji koja zamišlja opipljiv objekt prije nego elektronički oblik). Da će me čuti,

da ću govoriti strancima i da će moje riječi povezivati, kao vezivno tkivo. Možda tražim odrješenje. Iskupljenje. Oprost. Naravno da u ovoj cijeloj žalosnoj sagi postoji osoba kojoj nikada, ali baš nikada neću oprostiti.

Možda je u onim komentarima bilo i istine. Oko toga zašto sam odabrao baš tu djevojku, zašto sam želio, trebao ponovno sastaviti baš nju. Oživjeti ju. Jer to je ono čemu svi težimo, zar ne? Želimo osjetiti da smo važni, poželjni, primijećeni. Da smo ostavili trag za sobom. Da nekom nedostajemo. Da se svakoga od nas pamti. Da se osjećamo, kako bi moja kolegica rekla, blagoslovljenima na ovoj Zemlji.

Ali i više od toga. Više od toga i manje od toga.

Jednostavno, da je svatko od nas voljen.

Alice Salmon, počivala u miru.

• Nakon nje profesora Jeremyja Cookea sljedeći mjesec objavljuje izdavačka kuća Prion Press, £9,99. Čitatelji časopisa Anthropology a la Mode dobit će popust ako svoj primjerak naruče pozivom na broj na str. 76.

„Najdraži citati“ s Facebook profila Alice Salmon, 3. studenoga 2011. „Gramatika čini razliku između onoga tko ne zna i onoga tko ne zna.“ Anon. „Budi junakinja svoga života, ne žrtva.“ Nora Ephron „Istina boli kratko, ali laž boli zauvijek.“ Anon. „Svi smo čuli da će milijun majmuna udarajući po tipkovnici s vremenom reproducirati cijeli Shakespeareov opus. Danas, zahvaljujući internetu, znamo da to nije istina.“ Robert Wilensky

„Mladost je san, oblik kemijskog ludila.“ F. Scott Fitzgerald

Bilješke Lukea Addisona na njegovu laptopu, 8. veljače 2012.

Nisi pojma imala da ću te zaprositi, zar ne? Pa, dodaj to na popis stvari koje ti nikada nisam rekao. One noći kada smo se sukobili oko Praga - te noći kada si rekla da trebamo pauzirati - imao sam prsten u džepu. Planirao sam to tjednima. Sljedeće jutro htio sam ti reći da spakiraš stvari za jednu noć; otišli bismo do stanice, zatim na Gatwick, pa onda u Rim. Sve je bilo rezervirano. „Luke, pitat ću te nešto i želim da mi iskreno odgovoriš“, rekla si prije nego li sam zgrabio priliku. „Možeš li mi obećati da ćeš biti iskren?“ „Naravno“, rekao sam. Zamišljao sam tvoj izraz lica: kako će izgledati kada ti kažem da ne moraš u ponedjeljak na posao jer sam sve riješio s tvojim šefom, sve je bilo riješeno. Slatke muke: znati da je naših zajedničkih 18 mjeseci samo početak.

Da, možda smo bili premladi - nitko ne stupa u brak prije kasnih dvadesetih u današnje vrijeme - ali čemu čekati? Nisi bila jedina impulzivna u našoj vezi. „Onaj vikend kada si s ekipom s ragbija išao u Prag - jesi li spavao s nekim?“ Ponestalo mi je zraka. Sjeo sam na kraj tvog kreveta i osjetio kako me kutijica s nakitom žulja u džepu hlača, oštrih rubova, pravokutna oblika i teška. Nisam ti mogao lagati, ne tebi. „Al, to ništa nije značilo.“ „Tko je ona?“ pitala si, ravnodušno, pribrano.

Bilo je to sedam tjedana nakon što smo se upoznali. Znao sam točno koliko jer sam bio odlučio da, ako se nešto dogodi prije nego prođe dva mjeseca veze, šutjet ću, a ako se dogodi nakon dva mjeseca, priznat ću. „Nije bitno tko je bila.“ „Meni je bitno“, odrezala si. „Vjeruj mi, trenutno je bitno za oboje.“ „Neka cura koja je bila na djevojačkoj zabavi. Bio sam pijan.“ „Zašto mi nisi rekao?“ Još jedan novi prizvuk u tvom glasu: težak, nepopustljiv. „Bojao sam se da ćeš me ostaviti.“ Vrtio sam prsten među prstima u džepu.

Mislio: Da jednostavno to napravim? Nema veze što će biti prije restorana u Campo de' Fiori - izabrao sam ga jer je bio poznat po svom pršutu, a to ti je bilo najdraže jelo; stol je bio rezerviran; čak sam platio da nas šef sale poslužuje. Jednostavno to učiniti. Dokazati koliko te volim, dokazati da ono što se dogodilo sedam tjedana nakon što smo se upoznali nije bilo ništa drugo nego neka djevojka čijeg sam se

imena jedva sjećao. Ali počela si plakati i kada sam posegnuo da te zagrlim, odgurnula si me i srozala se pored kreveta tako da smo se našli pod pravim kutom.

Prizori iz Praga krenuli su mi se redati pred očima: irski kafić, ona s prijateljicama za stolom do našega, popločena, slabo osvijetljena ulica - bilo je gotovo 4 ujutro skretanje lijevo prema hotelu u kojemu sam odsjeo i ona je bila sa mnom, ta djevojka iz Dartforda, ili možda Dartmoutha? Jen ne, nije Jen, Gill. Sve se činilo tako dalekim i stranim, nestvarnim. „Nije ništa značilo“, ponovio sam, pokušavajući te uhvatiti za ruku koja se stalno izvrtala u mojoj. Gledao sam kako plačeš dok su se iza tvojih ramena izmjenjivala svjetla minijaturnog božićnog drvca na ladičaru. Još mi je slika iz Praga došlo u sjećanje: miris vlažnih uličnih ploča, znak rohlik na prozorima pekarnica, osjećaj da je došao kraj jednom razdoblju. Znao sam da si ta, Al, već sedam tjedana nakon što sam te upoznao znao sam, ali sam isto tako znao i da ćeš označiti kraj mene na kakvog sam bio naviknuo: putovanja s dečkima, završavanje izlazaka u 4 ujutro, slučajni susreti po klubovima, i nije mi bilo žao; nedostajalo mi je to, ali imao sam tebe i sve je bilo bolje. Već sam te onda volio, Alice, ali činilo se kao da se prvo moram oprostiti sa starim Lukeom, ispratiti tu osobu uz bljesak.

Jedno posljednje, ogromno iživljavanje. „Mislim da sada trebaš otići“, rekla si.

Zamislio sam naš zrakoplov kako polijeće za Rim s dva prazna mjesta, tvoje uz prozor jer si obožavala pogled iz zrakoplova. „Ne možeš imati i ovce i novce, Luke. Život nije takav.“ „Jebeni Adam“, rekao sam. „Prokleti lajavac.“ „Tajne rijetko ostaju tajne“, obrisala si oči. Stalno si govorila da obožavaš naših osamnaest mjeseci. Ali bili smo u dvadesetima i veze su bile prevažne da bismo riskirali s pogreškama. „Moramo razmisliti što osjećamo jedno prema drugom.“ „Ja znam što osjećam“, uzvratio sam.“Volim te.“ Nisam htio dopustiti da se to dogodi, ne opet, ne s tobom. Ponovno sam počeo razmišljati o prstenu. Da kažem: Pogledaj. Ali nije se činilo ispravnim; sve bih samo pogoršao. Osim toga, ti si već bila odlučila. „E pa, ja ne znam“, rekla si. „Trenutno ne znam volim li te. Ili te volim, ali ne znam volim li te dovoljno.“ „Promijenio sam se potpuno“, dodao sam. „Ne, nisi.“ Malo je nedostajalo da eksplodiraš; vidio sam to samo jednom prije, kada si vidjela onog čovjeka u autobusu da šamara dječaka.

„Nikad nisam rekao da sam anđeo.“ „Da se nisi usudio prebaciti krivnju na mene, Luke.“ „Za Boga miloga, pa bilo je to svega sedam tjedana nakon što smo se upoznali!

Nismo još bili niti odlučili jesmo li par.“ „Idi, molim te, samo idi. Ne mogu biti s tobom trenutno.“ „Nemoj mi reći da prekidamo? Ne možemo prekinuti.“ „Mislim da nam treba pauza. Bez poruka, mailova, bez ničega.“ U bilo kojoj drugoj situaciji zadirkivao bih te zbog toga - smijao se i ponovio „'Bez ničega' je nevaljana dvostruka negacija, a minus i minus daju plus“, ali suze su ti tekle niz lice. Bilo je svega dva tjedna prije Božića. „Dva mjeseca bez komuniciranja“, rekla si. Činilo se čudno i isprva mnogo vremena, ali bilo je bolje to nego druga mogućnost - ništa osim praških vikenada ostatak života. „A sad se gubi iz mog stana.“ Prezirala si ljude s kompliciranim ljubavnim životima. Jednostavno je, govorila si, ili voliš nekoga ili ne. Ali zbog mene si postala ono što si mrzila. To je bio moj dar tebi i sada si mrtva. Mrtva si tri dana i neizdrživo je, Al. Spavanje. Ustajanje, hrana, tuširanje, brijanje, vožnja u podzemnoj, javljanje na telefon. Nema smisla.

Jednom si mi rekla da si imala takav sličan osjećaj kad si bila u pubertetu i nisam te nikada razumio, ali sada razumijem. Konačno, konačno, sada kad je prekasno, mislim da razumijem kako ti je bilo, kako je bilo biti ti, Alice Louise Salmon, djevojka koju sam upoznao u petak, 7. svibnja 2010. (ipak se sjećam naše godišnjice) u Covent Gardenu. Došla si i stala pored mene - moja životinjska privlačnost je djelovala, kasnije sam se šalio. Poslužili su te prije mene pa sam rekao „Evo cure koja ima moć da prizove konobara,“ a ti si munjevito odgovorila „Evo tipa koji se pokušava utrpati preko reda!“ Nisam mogao podnijeti da smo odvojeni dok si bila živa, a još manje mogu podnijeti to što ne mogu biti s tobom jer te više nema.

Nikad nisam bio tip koji nešto zapisuje, ali govorila si da se ne bismo mogli razvijati i učiti kada nitko ništa ne bi zapisivao, pa eto, sada zapisujem kako se osjećam, baš kao i ti - kao da će to nešto promijeniti. Želiš da budem iskren, Al? Ok, evo, bit ću iskren. Potukao sam se - dva puta. Za drugi puta nisi saznala jer se dogodilo u nedjelju, dan nakon tvoje smrti, ali znala si

za prvi puta jer je to bilo s tobom.

E-pošta Elizabeth Salmon, 3. ožujka 2012. Šalje: Elizabeth_salmon101 @hotmail.com Prima: jfhcooke@gmail.com Predmet: Drži se podalje Jeremy, Ne mogu vjerovati da ti se javljam nakon svih ovih godina. Zaklela sam se da neću imati više ništa s tobom - no čini se da onaj koji piše naše sudbine ima drukčije planove. Preskočimo pozdrave. Što se dovraga događa? Čujem da prikupljaš informacije o Alice. Samo Bog dragi zna zašto. Kažu da je za nekakav istraživački projekt. Iskreno, boli me briga, što god da je. Zahtijevam da odmah prestaneš s tim.

Moj sin, koji radi kao pravnik za jednu tvrtku, sastavio ti je pismo. Rekla sam mu da ću ga ja poslati, ali bacio ga je u smeće. Vrvilo je pravnim izrazima, naglašavalo koliko nam je privatnost važna, i tražilo da istog trena prestaneš s tim aktivnostima, a spomenuta je bila i mogućnost pokretanja pravnog postupka. Jako te dobro poznajem. Upozoravam te.

Priča se da sastavljaš neki spomenar. E pa, zapiši si i ovo. Ponosim se svojom kćerkom. Boli me ona star što bilo tko drugi kaže; drago mi je što je živjela punim plućima i nije se toga sramila. Ponekad, bez obzira gdje se nalazila, viknem: Alice Salmon je bila moja kći. Odem u njezinu sobu i pričam s njezinom odjećom, CD-ima i ružičastom kasicom s točkicama. Pozdravim ih s laku noć ili dobro jutro i kažem da ju volim te da možda i je napravila nešto blesavo ili glupo, ali da joj ne zamjeramo, jer ne zamjeramo joj; jedino nam nedostaje. Nitko od nas ne vlada svojom sudbinom, a kada je u pitanju blesavo ili glupo, posljednja sam koja treba suditi, zar ne?

Uvijek si bio sklon krivom shvaćanju stvari, ali u ovom slučaju nemoj sumnjati, jedini razlog ovog e-maila je da ti kažem da prestaneš s tom sablasnom i bizarnom namjerom. Ne želim ni pomisliti na e-mail koji si mi poslao netom prije nego što je umrla. Sentimentalan, neumjestan i uvredljiv.

Kažu da Bog čuva pijance i djecu. E pa, gdje je Bog bio 5. veljače, Jem? Ako si tako pametan, odgovori mi. Zapravo, ne, nemoj - nemoj mi odgovarati, samo me pusti na miru, i ono što je od moje obitelji ostalo. Učini to zbog mene, a ako već ne

zbog mene, onda zbog Alice.

Elizabeth

Ulomak iz dnevnika Alice Salmon, 25. studenoga 2005., 19 godina „Pozdrav, gospođice Perspektivna,“ rekao je tip s marketinškog tečaja dok smo odlazili iz predavaonice.

Začudilo me što je zapamtio moje riječi. „Ja sam Ben“, rekao je pružajući ruku. „jesi li za piće?“ Oklijevala sam, ne zato što mi se nije sviđao, već stoga što me nisu baš često dečki pozivali van, „Pa?“ rekao je. „Što ako smo mi zaustavljeni u trenutku?“ To sam bubnula nekoliko trenutaka prije kao odgovor na pitanje što čini dobru fotografiju. „Vrlo smiješno“, rekla sam, uviđajući da je zvučalo kao da mislim da mi se podsmjehuje, a zapravo sam stvarno, stvarno, stvarno htjela ići na piće s njim.

Bila sam spremna: doslovno sam bila svetica na prvoj godini. „Hajde“, rekao je, „Ja častim. Zapravo, na grbači smo mamice i tatice, ali sve je to ionako isto.“ Prošuljali smo se preko parkirališta i prečacem kroz uličicu uz rijeku do glavne ulice. On je bio na trećoj godini, jedan od onih cool popularnih tipova koje biste odmah zapazili dok bi se rolali gradom u otmjenoj odjeći ili između prometnih čunjeva ili pak kako jedni druge nose kike robe. U pubu, svakom nam je uzeo po jabukovaču, a sebi je još uzeo votku s Red Bullom. „Malo ekstremno, nije li?“ pitala sam.

Zanemario je moj komentar i rekao: „To je predavanje bilo smeće. Guglao sam tog tipa i teško da je neki Henri Cartier-Bresson7 - uglavnom fotografira vjenčanja i krštenja.“ „Nema ništa loše u fotografiranju sretnih prigoda. Znači li to da ti fotografiraš samo ratom pogođena područja?“ Još uvijek sam bila pod dojmom seminara.

Razbacivanje pojmovima kao što su „perspektiva“ i „osobnost“ razlozi su zbog kojih sam došla na faks. To i ovo, upoznavanje novih ljudi. Osjetila sam kako jabukovača djeluje, prožimao me osjećaj topline i ugode. „Nema šanse, neću riskirati da me neki metak pronađe.“ Možda će, mislila sam, ako popijem još jedan veliki gutljaj i istovremeno ga

gledam kako čini istu stvar, dio njegovog samopouzdanja prijeći i na mene. „Hoćeš li to raditi kada diplomiraš?“ pitao me. „Fotografirati?“ „Voljela bih, ali sam tudum kad je u pitanju tehnika. Dok ja namjestim ISO, trenutak je prošao. Bila bih grozan paparazzo!“ „Radije bih bio smetlar nego paparazzo. Zapravo, zanemari to - smetlari moraju rano ustajati. Radije bih bio diler. Oni barem nekako doprinose društvu!“ „Što ćeš raditi?“ pitala sam. Bio je na trećoj godini i velik se dio njegovih kolega već javljao na natječaje. „Samo nebo zna, beskoristan sam u većini stvari.“ Bilo je nešto djetinje u njemu. „Ti?“ „Voljela bih se baviti novinarstvom. Kao i ostatak svijeta.“ „Nemoj mi reći da ćeš raditi za Heat.8 Samo mi to nemoj reći. „Zaboga, ne, ciljam na nešto malo više. TLS9 u najmanju ruku.“ Oboje smo otpili još po gutljaj. Tako je fino teklo niz grlo. „Uvijek sam smatrao da se mediji trebaju suprotstavljati stereotipima, ali oni ih samo još dodatno potiču,“ rekao je. „Vrlo domišljato,“ rekla sam mu, a zapravo sam se u sebi slagala s njim. „Jesi li ikad gledala vijesti na kanalima gdje se vrte 24 sata?“ nastavio je. „Mislim zapravo sjela i gledala ih. Ja to često radim jer zapravo bolujem od lijenosti, i sranje su. Čak su i prezenteri nepristrani.“ „Nezainteresirani.“ „Molim?“ „Misliš „nezainteresirani“, a ne „nepristrani“. To su dvije različite stvari. Trebali bi biti nepristrani, ali ti želiš reći da ih boli briga za sve.“ „E baš tako,“ potvrdio je. „Što ćeš onda raditi?“ „Vjerojatno ću raditi za oca.“ Način na koji je rekao „otac“ - lijeno, prezrivo - ostavilo je dojam da će to nerado izabrati, ali da je to vjerojatno jedina mogućnost. Prošlo mi je kroz glavu da nisam sigurna bi li mi se ovaj tip svidio da ga poznam, ali podsjetila sam se da ga uopće ne moram upoznati. „A što radi tvoj otac?“

„Osiguranje.“ „Radi u pozivnom centru, zar ne?“ „Jako smiješno. Zapravo, bavi se osiguranjem brodova.“ „Trebam li biti zadivljena?“ „Možeš biti što god želiš. Trebali bismo proslaviti.“ „Proslaviti što?“ „Što god te veseli - ja ću sa zakašnjenjem slaviti vjenčanje Charlesa i Camille, ako ti baš treba razlog.“ „Ja sam republikanka!“ „Eto iznenađenja! Kako bi bilo da nazdravimo tome što sam uspio produžiti rok za esej o patentiranju i intelektualnom vlasništvu? Ili tomu što sam preživio razgovor s čovjekom koji tvrdi da je Robert Capa? Tome što smo u Southamptonu? Našem upoznavanju, da to je najbolji razlog za zdravicu!“ Sviđao mi se način na koji je sjedio, poluokrenut meni, s nogom podvijenom pod stražnjicu, lijeva ruka na naslonu iza mene. I način na koji se koristio rukama; bio je tako živopisan. „Sjeban sam. Nisam jeo danas. Tek toliko da se zna, ne predlažem da to napravimo“, rekao je i dodao nakon kratke stanke: „jedemo, mislim, ne jebemo se.

Iako, znaš...“ „Nisi ti te sreće“, rekla sam. Njegov je komentar razgovor odveo u sasvim nekom drugom smjeru, u kojemu se mogao dogoditi drukčiji kraj večeri. Mogla bi spavati s ovim čovjekom, Alice. Misao mi je proletjela glavom dok je on otišao do šanka. „A ja sam mislila da ćeš me oboriti s nogu nekom romantičnom večerom“, rekla sam dok je spuštao još dvije jabukovače i dva džina. „Jedenje je varanje“, rekao je. „Ipak, pokušao sam, uzeo sam nam džin, dupli.

Jesam li spomenuo da sam beskoristan u većini stvari? E pa, u jednoj nisam“, rekao je, odlazeći prema zahodu. Vratio se s osmjehom na licu. „Ima to nešto što stvarno dobro radim!“ „Što, piškiš?“ „Ne, ono što sam napravio nakon toga.“ Potapšao se po nosu. „A da me poljubiš?“ Nagnuo se prema meni i poljubili smo se. Nije tvoj tip, mislila sam, gledajući njegovu napetu pjegavu podlakticu. Palo mi je na pamet da nikad nisam

razmišljala koji je moj tip zapravo. „Dosta o meni, što tvoj otac radi?“ pitao je. „Vodi svoj projektantski ured“, rekla sam i pomislila, k vragu i do vraga, pa ne treba mi njegovo odobravanje. „Bolje rečeno, vodio je, ali je propao. Tata je instalater grijanja.“ „Žao mi je“, rekao je. „Što, to što je posao propao ili što je instalater grijanja?“ Strašno me provocirala njegova pojava, istovremeno je u meni izazivao osjećaj prijezira i privlačnosti koji nisam nikada prije iskusila. Još koje piće i bit ću na istoj razini kao i on: moći ću reći bilo što i izvući živu glavu. „Napijmo se na račun velebnog osiguravatelja brodova!“ rekla sam.

Nedugo zatim, ponovno je otišao do šanka. Visok, dobrih deset centimetara viši od mene, a ja sam visoka 173 cm, i očito redovito vježba. Vratio se s pjenušcem. „Još uvijek nisam zadivljena.“ „Onda zasigurno ne želiš kušati!“ rekao je i pri tom nasipao pjenušac u dvije čaše. Život ponekad baš zna iznenaditi, utorak popodne i pjenušac u polupraznom pubu i ovaj novi tip, Ben - uvijek mi se sviđalo to ime - s predivnim očima. Gledala sam mjehuriće i riječ „dekadentan“ pala mi je na pamet. „Svidjelo mi se ono što si pričala o fotografijama ranije“, rekao je. „Ono što je onaj tip rekao, da je njegov posao katalogiziranje, a ne stvaranje povijesti, to je bilo pretenciozno preseravanje, ali ono što si ti rekla, stvarno je.“ „Ozbiljno, što ćeš raditi kada odeš iz Southamptona?“ pitala sam, iznenada prestrašena potencijalnim smjerom razgovora. „Što je manje moguće. Možda raditi u kafiću.“ Poljubili smo se. „Ti...si...nevjerojatna.“ „Kladim se da to kažeš svim djevojkama.“ „Naravno, ali kad sam s njima, ne mislim ozbiljno. S tobom mislim, gospođice Zaustavljena u Trenutku. Da se nisi pomaknula, vraćam se dok kažeš keks,“ rekao je i ponovno otišao do zahoda.

Osjetila sam navalu vrtoglavice i odlučila da trebam poći, da sam blizu točke nakon koje više neće biti povratka, ne točke nakon koje se ne bih mogla vratiti, ali kako bih to učinila bilo je van mog poimanja. Činila sam to s vremena na vrijeme:

ponekad sam imala dojam kao da se gledam kako doista i prelazim tu granicu. „Hoćeš malo?“ pitao je kad se vratio. „Ne.“ „Ma hajde, opusti se, živi malo.“ Dotaknuo mi je kosu, a ja sam se pitala kako bi bilo probati kokain, kako bih se osjećala, kakva bih bila - možda još više ono što jesam ili možda netko drugi?

Pjesma „Holiday“ Green Daya počela je svirati i palo mi je na pamet da i nisam tako loše prošla. Bila sam nekako zadovoljna time što sam ja ja. U nosu sam imala mjehuriće i osjetila sam sve veće zadovoljstvo onim što sam bila prije: cura u sivožutoj uniformi koja je vikala „Sve mrzim“ s vrata svoje sobe na kojima je bio nalijepljen poster Boyzonea. „Oduvijek sam znao da si zločesta“, rekao je Ben. „Kako to misliš, oduvijek? Ne znaš me oduvijek.“ „Znam te već sat vremena. To je dovoljno.“ „Dovoljno za što?“ Položio je ruku na moju nogu i milovao ju: vatreno, surovo, snažno. Ponovno smo se poljubili, privukao se bliže, a ja sam utonula u njega dok je svoju težinu sve više prebacivao na mene. „Drago mi je što smo se upoznali gospođice Zaustavljena u Trenutku“, rekao je.

Tip na predavanju pitao je što je zapravo fotografija i kada nitko nije odgovorio, prozvao je mene - mlada dama s ljubičastim šalom sprijeda - a ja sam pocrvenila i bubnula „Fragment, nešto poput zamrzavanja vremena“, a on je rekao „vrlo poetski“, i htio to pojasniti kad sam rekla „kao da je trenutak zaustavljen prije nego je prošao.“ „Hoćemo li do moga stana?“ pitao je Ben. „Na kavu?“ „I to.“ Gotovo sam otišla, ali utjecaj šampanjca lebdio je oko mene i nije mi se vraćalo u svoj stan. Nas šestero ga je dijelilo i bio je stvarno povoljan. Ako su svi vani, bila bih sama u stanu i u svojoj sobi ranije. Vratilo se. TO. Užas – osjećaj jada i skučenosti, nespavanja, kada se rasplačeš od pogleda na pohabanu plutenu ploču na zidu. Nikad ga nisam učinila dostojnim imena. TO je bilo dovoljno.

Ben je utisnuo ruku na moje bedro. Alice, ovo ti uopće nije nalik, mislila sam.

Nikad ne spavam s nekim na prvom spoju. Vidjela sam naš odraz u velikom

ogledalu, isprepleten sa smeđim separeom i redom praznih čaša na drvenom stolu. „Idemo?“ „Da“, odgovorila sam što je ravnodušnije moguće, ali zvučalo je zbunjeno, kao da se stara ja vratila, ali on nije poznavao staru mene pa sam pomislila da bih od kokaina možda bila manje ja. „Želim spavati s tobom“, šapnuo mi je na uho dok smo ustajali. Osjećala sam se miljama daleko od cure iz Corbyja koja se pitala kako će joj biti s muškarcem i kako će se kasnije osjećati, hoće li izgledati drukčije ili se činiti drukčijom, makar ljudima koji su joj najbliži i najbolje ju poznaju, mama i tata (ne Robbie, taj blento ne bi primijetio ni da mi treća noga izraste). „U mom stanu ima dovoljno cuge. Dovoljno svega“, rekao je dodirujući mi nos. „Ja sam dobra djevojka“, nasmijala sam se.

Stan mu je bio hladan i odvratno neuredan. Pili smo bijelo vino pa votku. Puštao je Eminema, a kada bi susjedi udarali po zidovima da se stišamo, vraćao bi im istom mjerom. Kasnije, posipao je malo kokaina na stolić i radio ono što sam do tada vidjela samo na filmu, razdvojio ga na linije karticom. Potom je zarolao novčanicu i snažno povukao. Gledala sam kako bijeli prah nestaje u njegovim nosnicama. „Ti si na redu“, rekao je. „Bojim se“, promrmljala sam.

Rekao mi je da ne budem dijete, a potom „ne brini, sve je u redu, sve je u najboljem redu“, ono „najboljem“ imalo je neki tromi i usporeni prizvuk, ali u tom je trenutku sve ostavljalo takav dojam: njegove ruke, sjene drveća i njihov uzorak na zidovima, čak je i glazba prividno usporila.

Nagnula sam se i pomislila, danas je početak nove tebe, Alice. Nisam bila previše vezana za staru jer me nije spriječila. Osjetila sam iznenadni nalet kad sam povukla sve sam povukla onako kako sam vidjela na filmovima i istog trena sam se osjećala bolje, sve je bilo bolje. „Dobro?“ pitao je. „Dobro.“ Netko je od nas rekao nešto o magnatima i magnetima pa smo se nasmijali dok smo sipali crno vino, nisam znala da smo pili crno. Pomislila sam kako s ovim stvarima moram biti oprezna jer bi mi se mogle previše svidjeti.

Dok smo jutros ležali u njegovom krevetu rekao je: „Ovo ja zovem smrzavanjem vremena.“

Sniježilo je i grijanje se upalilo. U glavi sam imala samo slike prethodne večeri: grickao mi je uho i šaptao da sam prelijepa, njegove lopatice: velike i koščate.

Napravio je čaj i čitali smo novine. Nagovijestio je da ga neće biti za vikend - vraća se u Bucks ili Berks, nisam baš shvatila, ide na bratov dvadeset i prvi rođendan.

Iznimno važna obaveza. „Bit će to noć za pamćenje“, rekao je. „Što je onda bila prošla?“ „To je bio samo uvod.“ Ti nikad ne spavaš s nekim na prvom spoju, Alice, mislila sam.

Nije me spriječilo sinoć.

Ne šmrčeš kokain.

I to sam napravila.

Nisam bila sigurna trebam li otići ili ostati i pokušati izvući nešto iz svega.

Pokušavala sam pronaći nešto što mi se sviđa kod njega osim toga što je zgodan. To nije ništa osobito. „Ozbiljno, hvala na društvu sinoć“, rekao je.

Evo, možda je to bilo to, taj komentar; tako je bio iskren. Često je to radio, počimao rečenice s „ozbiljno“. Pomislila sam: za nekoliko godina nosit ćeš odijelo, raditi u nekom otmjenom uredu i nećemo više biti studenti. Pokušala sam upamtiti tu sobu. Vinsku bocu u kojoj je bila zataknuta svijeća, mrtvi klorofit, ukradeni znak za radove na cesti zataknut između ormara i zida. Znala sam da ga možda više neću vidjeti, ili možda hoću, ali ne ovako. On će postati tip s kojim sam se pokupila nakon razgovora o fotografiji, netko zbog koga će me cure zadirkivati, gospodin Marketinški Stručnjak ili gospodin Zaustavljen u Trenutku. „Što ćemo sada biti“, pitao je, „prijatelji s povlasticama?“ Smijala sam se kada sam taj izraz čula u nekoj staroj epizodi Seksa i grada, ali sada se činio okrutnim i nedovoljnim. Zavukao je ruku pod krevet i izvukao pladanj s još kokaina. „Vrijeme je za popravak“, rekao je.

Počela sam skupljati odjeću i oblačiti se. Je li moguće da sam prije svega nekoliko godina spavanje s nekim shvaćala kao nešto vrlo ozbiljno? Osjetila sam bolni ubod za tu sebe. Bilo bi lijepo da sam se barem mogla sjetiti jesam li sama skinula odjeću ili je to on napravio. „Ozbiljno, nemoj ići. Bit ću usamljen ako odeš.“ Povukao je liniju, a potom i za mene složio i nasmiješio se.

„Je li sve u redu?“ pitala me mama noć nakon što sam spavala s Joshem. Znala je da je prespavao. Sviđao se i njoj i tati. Bolje da to bude s nekim koga poznaju, mislila je mama. Svi su jednaki, rekao je tata. Tih nekoliko mjeseci dok smo hodali, on i tata bi se svaki puta rukovali kada bi se susreli - dva muškarca u mom životu.

Pitali bi jedan drugoga: Kako škola? Kako posao? Jesi li gledao Manchester United?

Muškarci su tako slični, a opet toliko drukčiji, mislila sam gledajući ih jedan dan: njihove posve različite obrise - Josh mršav, zgodno mršav, a tata okruglast. Tada mi je palo na pamet da je to zasigurno zrelost: moj prvi dečko. „Nikada nemoj dopustiti nekome da se odnosi prema tebi kao da si manje važna“, rekao je tata, ali Ben, Ben sa svojim teškim losionom poslije brijanja i kožom koja je bila ružičasta od iritacije, radio je upravo to.

Sjela sam na rub njegova kreveta. U glavi mi je bubnjalo. Sjetila sam se zadaće koju sam trebala predati prije tri dana, činjenice da ju danas moram dovršiti i sjajne, prostrane tišine u knjižnici. Pogledala sam u kokain, pa u Bena, pa opet u kokain; možda sam još uvijek bila pijana. Mislila sam: mama i tata bili bi frapirani, ali i nije neka velika stvar, a i već sam jednom probala - sinoć sam već prešla granica, a sada ću to samo učiniti ponovno. Sjetila sam se riječi koju ću staviti u sljedeći dnevnički zapis. Nije znanstvena fantastika pogoditi - kokain. „Tako treba“, rekao je Ben dok sam spuštala glavu. Bilo je tako dobro da mi se plakalo.

DIO II

Nemoguće je opisati nas riječima

Pismo profesora Jeremyja Cookea, 17. veljače 2012.

Dobar dan, Larry, Bio sam uvjeren da ću doživjeti starost. Uvjeren da ću biti jedan od onih starčića što se prešetavaju glavnom ulicom u kaputima s kapama na glavi bez obzira na vrijeme. Onaj što izgubi pojam o vremenu i odjednom, uplašeno pogleda na sat i zagunđa; koji, kada pokuša požuriti, izgleda poput nekog krivo sastavljenog mehaničkog predmeta; koji ne primjećuje nakupine šmrkalja u nosu, slinu na bradi; uvijek ima suzne oči i pridržava se za stolove i stolice kako bi uspostavio ravnotežu, kao da se bori protiv svijeta koji se sve brže i brže vrti oko njega i postaje sve zamagljeniji i nerazvidniji. Ali očito ništa od toga. Imam kvržicu na prostati. Tvrdu, kancerogenu kvržicu. Razgovarao sam s doktorom o najboljim i najgorim mogućim ishodima. Čuvši ga kako izgovara riječi koje nikad nisam čuo ili koje nikada ne bih povezao sam sa sobom - „biopsija“ i „metastaze“ i „Finasterid“ - odlučio sam Fliss uzeti cvijeće na putu kući. Ogroman buket lijepih kata, perunika i gipsofila. Možda pripremiti pečenku: svinjetina joj je oduvijek najdraže jelo. Ona zna, naravno, ali trebao bi i ti. Ovaj zadnji krug pregleda otvorio mi je oči i shvatio sam koliko sam sretan što je uz mene svih ovih godina.

Htio sam mirovinu provesti baveći se lončarstvom, Larry. U vrtu, sa svojom špahtlicom i grnčarijom, po antikvarijatima u Winchesteru, šećući po kući sa šalicom na kojoj piše najmrzovoljniji čovjek na svijetu. Razmišljao sam i da zanemarim svoju brigu o zaštiti okoliša i fosilnim gorivima te si kupim stari sportski automobil pa onda prtljam ispod poklopca motora po njemu. Čak sam htio nabaviti i radno odijelo - mislim da ga nikada nisam imao - i ostavljao bih mrlje od ulja posvuda. Čak i da sam, ne daj Bože, završio u domu, stojeći uza zid s ostalim zatvorenicima kao da čekamo neki vatromet ili sjedeći u krugu i kartajući na tepihu koji je tu samo da prikrije „nesreće“ - čak i to, ograničeno, svedeno na osnovno preživljavanje, opsjednut seksualnim mislima do razine neugodnosti prema drugima, čak bi i to bilo bolje od ovoga što me sada čeka: ništavilo.

Ne bih se trebao žaliti: i dalje sam živio i proživio dvostruko više nego Alice.

Nije li ovo preokret vrijedan knjige, Larry? Mislio sam da se smrt događa drugima, kao svađanje u javnosti ili bankrot. Svi ti milijuni godina evolucije i još uvijek nismo riješili taj neizbježni nedostatak ljudskosti, zar ne? „Zvuči mi kao da se dogodio nekakav pomak u tebi“ rekla je Fliss meko kad sam ju obavijestio da „portretiram preminulu bivšu studenticu“.

Zasigurno zvuči kao razonoda, popunjavanje praznina u koje bi se inače uvukao strah. Zapravo, naočigled se prikazuje - Aliceina prošlost, posložena na slikama, u emailovima, porukama, komentarima na Twitteru, anegdotama, čak i nekim poluprovjerenim teorijama, kao što je ona da je bila ovisnica o heroinu. Kad samo pomislim da se nekada naš život mogao svesti na svega nekolicinu formulara i dokumenata: rodni list, vozačka dozvola, vjenčani list, potvrda o smrti. Sada se nalazimo na tisućama mjesta: disperzirani, a ipak potpuni, efemerni, a ipak vječni, digitalni, a ipak stvarni. Repozitorij informacija ogroman je i negdje tamo. Čovječe, nemoguće je imati tajne. Ne bismo prošli ovako nezapaženo da smo rođeni četrdeset godina kasnije, stari moj, to je sigurno.

Neki su čak došli osobno, kopajući po svojim kratkotrajnim sjećanjima ili otrcanim džepovima, navodeći me da instinktivno posegnem za bilježnicom ili diktafonom. Bilježenje tih detalja postalo je opsesija. „Jeste li vi onaj Alicein gospodin?“ pitala je jutros jedna mlada dama. Ne protivim se tom nadimku. Držala je umilno mobitel. „Znam da je samo poruka, ali posljednja je koju smo razmijenile.“ Prebirući po onom što sam ranije prikupio, razmišljao sam: Što je ovo zapravo?

Fotografija Aliceine prijateljice na kojoj je ona pored šatora dok je čekala svoju Duke of Edinburgh nagradu. Fotografija puta u samostan Bronte - „Jadni stanovnici Hawortha nisu znali što ih je snašlo“, pisalo je u popratnom mailu. Bila je tu poruka bračnog para koji je živio u kući do njezine dok je bila dijete i „gledali su ju kako skače gore-dolje na trampolinu preko ograde“. „Pomalo zvuči kao zakašnjela osmrtnica“, rekla je Fliss. „I stvarno jest“, rekao sam, zamišljajući šturost svoje: nekoliko odlomaka u sveučilišnim novinama, stupac od svega nekoliko centimetara na stranicama predviđenima za takve obavijesti.

Umirem, Larry. Eto, rekao sam. Trebalo mi je neko vrijeme da prihvatim to, ali sada jesam, u potpunosti. Ne u filozofskom smislu da „svi umiremo“ na neki način, već doslovno umirem. No neću umrijeti baš tako brzo. Doživjet ću sljedeći Božić, vjerojatno i onaj poslije njega. Opet ja, zar ne? Ni umrijeti ne mogu dramatično.

Pitam se kakav je zapravo taj trenutak odlaska? Gdje će se dogoditi? Kakav će biti osjećaj? U krevetu, sa suprugom s jedne strane kreveta koja me drži za ruku - ili je vjerojatnije da je to sterilna TV verzija. Možda neću niti osjetiti. Ili još gore, hoću - ali će biti nejasno i zbunjujuće: nekakav kompliciran prijelaz... gdje? Još jedan odgovor do kojega mi, takozvani pametni znanstvenici, nismo uspjeli doći. Nemam namjeru otići graciozno u tu dobru noć, Larry. Vrijeme je za iskrenost, za

izravnavanje računa. O Alice, o meni, o svemu.

Ne znam kakvi su tvoji kolege na sveučilištu, ali neki od ovih mojih poprilično su zajedljivi. „Kako napreduje projekt Salmon?“ pitao me jedan jutros, jedva suzdržavajući prezir. Ali tko ih šljivi sve. Cijeli život sam potratio tražeći odobravanje i prihvaćanje kolega i shvatio da prate nečije zamisli jedino da bi ih ukrali ili likovali nad njihovim nedostacima. Bože, kako li sam ikada mogao uživati u društvu tih ljudi? Ponašaju se poput pasa koji njuškaju guzice jedni drugima.

Sumnjam da ovdašnje vijesti, ma kako sumorne bile, dopiru do tvog kutka svijeta, mada nije nezamislivo da si možda i pokupio usput poneke djeliće priče samostalno. Mediji ovdje proždiru sve informacije kojih se dokopaju, a niti polovice nisu svjesni. Barem za sada. Oprosti mi ako sam neke činjenice ispustio prilikom pripovijedanja, ali pokušat ću biti što jasniji i nepristraniji. Nikad ne vjeruj pripovjedaču, vjeruj priči, tako je Lawrence rekao - e pa, možda ćeš morati malo i trpjeti jer moja sposobnost pamćenja detalja nije kao nekada. Nikada ti nisam lagao, ne namjerno, ali pretpostavljam da ću doći u napast u nadolazećim tjednima i mjesecima. Odoljet ću: dobit ćeš čak i one manje lijepe dijelove, a bogme, ima ih dosta. Neistine, preljubi, opsesije, okolišanja - gdje da krenem?

Moram biti oprezan s obzirom na to kada sam zadnji puta vidio Alice, ali moram to učiniti. Nesumnjivo, budući da se radi o portretiranju Alice, doseg ne može biti beskrajan, ali pada mi na pamet japanski izraz „kintsugi“ - proslava kvara, mane, tumačenje ponovnog sastavljanja predmeta postaje dijelom njegove povijesti.

A što se tiče mog posljednjeg pozdrava, moglo bi biti i gore.

Ta djevojka iz mog ureda jutros, držala je mobitel u ruci kao da je nekakav povijesni artefakt. Megan se zvala: zgodno djevojče, radila je u odnosima s javnošću. „Voljela sam ju“, rekla je.

Nisam mogao drugo nego pomisliti kako bi bilo imati njezine ruke - crvene nokte - na svojoj suhoj i blijedoj koži. „Ne voliš ju više?“, upitao sam. „Ne voliš li ju još uvijek?“ Čudno, kako se patimo s glagolskim vremenima. Volio. Volim. Poznavao, poznam. Želio, želim. Naši prijatelji - nazivam ih „prijateljima“, ali izgubili smo kontakt odavno - izgubili su jednog svog sina dok je bio u pubertetu. Jedno od pitanja s kojima su se najteže nosili - možda je još uvijek tako - bilo je najjednostavnije: Koliko djece imate? „Volim ju“, rekla je. „Znam, dušo“, rekao sam šireći ruke u zagrljaj. Ustuknula je kao da na svijetu ne postoji ništa odvratnije od starca. „Kako? Kako znate?“

„Zato što znam. I ja ju volim također.“

Članak na mrežnim stranicama Nationalgazette.co.uk, 6. veljače 2012. „Tragična smrt djevojke na mostu za čije se zatvaranje borila“ Mlada je djevojka poginula u blizini mosta za čije je zatvaranje pokrenula čitavu kampanju. Vjeruje se da je tijelo 25-godišnje novinarke Alice Salmon pronađeno u kanalu u Southamptonu u ranim jučerašnjim satima (nedjelja).

Izvori tvrde da je Salmon, koja je studirala u Hapshireu, a inače živjela u Londonu, ondje bila u posjeti za vikend.

Policija ništa ne govori, a prema teoriji koja kruži među lokalnim stanovništvom mlada se obožavateljica festivala odvojila od društva nakon cjelodnevne proslave i krenula prema mostu.

Okrutna igra sudbine odlučila je da se upravo na mjestu koje joj je bilo prvi posao, naime borila se da se most dodatno osigura, sroza u ledenu smrt.

U jednom je svom članku most, koji se nalazi 7,5 metara iznad rijeke i poznate pješačke staze, nazvala „nesrećom koja samo čeka da se dogodi“, i prozvala vlasti zbog nepodizanja više žice duž mosta. „Nije u pitanju cijena podizanja ograde - u pitanju je kolika će cijena biti ako se ista ne podigne“, napisala je ekstrovertirana Salmonica za Southampton Messenger.

Bivši kolege sjećaju je se kao neustrašive zagovornice borbe protiv zločina predanost tomu pokazala je u kampanji „Uhvati noćnog predatora“, što je dovelo do osude čovjeka koji je fizički napao 82-godišnju staricu.

Brojne su teorije ubrzo preplavile društvene mreže. Jedan twitteraš napisao je da je most bio idealno mjesto za „pijanu vožnju“ ljeti. Drugi, koji je navodno poznavao žrtvu, tvrdi da je imala „kompliciran ljubavni život“.

Njezini su roditelji odbili komentirati kada ih je National Gazette kontaktirao, ali susjedi tvrde da je obitelj shrvana.

Pogledajte također: • Mladić spreman za nogometni debi za Englesku • Vladin plan za potporu izgradnje okretišta izazvao bijes javnosti

• Kriza u automobilskoj industriji dovela do straha za posao

Bilješke Lukea Addisona na njegovu laptopu, 9. veljače 2012.

Kada sam rekao da sam se potukao, Al, nisam se dobro izrazio. Nisam se potukao. Započeo sam okršaj. Taj jadni tip nije napravio ništa loše, ali ja sam zamahnuo rukom na njega i počeli smo se valjati po podu, a bio je ogroman - zato sam se i okomio na njega - i sjedio je na meni a njegova šaka zabijala mi se u lice. „Udari me ponovno, gade“ urlao sam. Svaki je udarac donio novi bljesak boli, izbijajući mi u trenutku posljednja 24 sata iz glave. Čim je prestalo, vratila si se natrag u misli. Lice mi izgleda grozno, a lik se izvukao bez ogrebotine, mada ga nisam niti pokušavao ozlijediti; na svijetu ima dovoljno boli bez da kreteni poput mene dodatno doprinose svojim ponašanjem, kao da svi bacamo rižu na vjenčanju.

Sve se zbilo u nekoj jadnoj pivnici pored Waterlooa. Upravo sam se bio vratio iz Southamptona. Nisam se mogao sabrati. Upravo sam bio naručio pintu i sjedio na terasi kad je tvoj brat nazvao. „Gdje si?“ pitao je.

Nisam mu rekao, naravno da nisam. Što bih mu rekao? Upravo sam se vratio u London nakon što sam ti sestru slijedio do Southamptona. Samo sam opušteno odvratio: „Vani.“ Znao je da nismo zajedno. Nikad mu se nisam sviđao, nikad to nije rekao, ali bilo je potpuno jasno. „Imam grozne vijesti“ rekao je i nije zvučalo kao da ih prvi puta izgovara. Jedva sam ga mogao čuti; terasa je bila krcata. Doduše čuo sam da je teško pojmiti, točni detalji nisu još poznati, potpuno nestvarno, roditelji su shrvani... Stajao sam uvlačeći suhi dim džointa najjače što sam mogao, osjećajući kako me obuzima, dok je oko mene stajala hrpa gradskih derana. Nisu imali pojma koliko su bili nemoćni i da me nisu mogli povrijediti, niti oni, niti njihovi frendovi unutra. Bio sam mrtav. „Bježi kući ili ću ti nabiti ovu čašu u facu“, rekao sam jednom. Ponio me neki divlji osjećaj: Marica, trava, potreba u meni koja je sve više rasla i tražila da jednu bol ugasim drugom.

Kasnije je tvoja mama poslala poruku „Dođi nas posjetiti“. Onda, još kasnije, dok me grižnja savjesti proždirala, ogromni tip u kafiću. Mislio sam: Bit će dovoljno dobar.

Ona dva mjeseca razdvojenosti, Al, napravio sam sve ono o čemu smo razgovarali; sredio sam se i shvatio što želim. Nije da sam trebao, znao sam - da si to ti. Radio sam mnogo, uštedio dosta love, čak sam i nekoliko stanova za nas pogledao. Nisam se viđao ni s kim drugim, jesi li ti? Koji je k***c taj Ben s kojim si

se dopisivala na Twitteru? Bilo je očito da si nešto skrivala od mene prošli vikend kad smo se svađali. Veza je dvosmjerna ulica, Alice. Radilo se o našoj budućnosti, ne samo o tvojoj, našoj. A sad si mrtva i tko god da on i jest, ne viđaš se više s njim, zar ne? Baš kao što se ne viđaš ni sa mnom. Eto, to napravi ljubomora, događa se kada si zaljubljen, a ja sam bio zaljubljen u tebe, Al. Ono u Pragu nije bilo ništa - neka cura iz mjesta koje počinje s „D“ kojega se čak nisam mogao niti sjetiti, u ofucanoj hotelskoj sobi. Jedva smo progovorili više od desetak riječi, a onda je skupila svoje stvari i rekla: „Zaljubljen si, zar ne?“ „Zašto to govoriš?“ pitao sam ju. „Zato što ja nisam. A kad nisi zaljubljen možeš to vidjeti na ljudima koji jesu.“ Pomalo sam očekivao da će nešto citirati - ti bi to zasigurno napravila u takvoj situaciji - što bi točno objasnilo na što je ciljala, ali žena koja nije bila ti obrisala je suzu ili maškaru ispod oka i izašla iz moje sobe.

Ali sve ovo nije zbog nje, nego zbog mene. Ja to moram napisati. „Da nitko nikada ništa nije zapisao, ne bismo imali Jane Austen, a zamisli kakav bi život bio bez nje“, rekla si na jednom od naših prvih spojeva. Uskratio sam ti odgovor i začepio svoju gubicu jer nisam htio da odmah vidiš kakav sam filistejac, iako si me vrlo brzo preobratila! Život je kao ono obaranje svjetskog rekorda u rušenju domina koje sam gledao na TV-u kad sam bio dijete: jedna jedina stvar koja nije gdje bi trebala biti u potpunosti sve mijenja. Da nije bilo Praga, možda ne bi bila u Southamptonu, ili čak i kad bi bila, možda ne bi bila toliko pijana, ili ne bi pošla dolje do rijeke, a ja zasigurno ne bih bio tamo s tobom. Ili bi mi možda poslala poruku tijekom večeri i ja bih zbog nepismene poruke shvatio da si se prebila od cuge pa ti odgovorio „Ljubavi, budi oprezna“ ili „Vrati se društvu“. Obično, kada bi se prebila od alkohola mogao sam doprijeti do tebe, iako se ponekad činilo da si iza neprobojnog stakla.

Govorila si da sam ja zabavan pijanac, smiješan pijanac, ali ja sam sjebani pijanac, uplašeni pijanac, ljutiti pijanac i lice mi je sjebano, ali zašto drugi ne bi vidjeli što sam napravio od sebe, što si mi ti učinila, nama? Zamišljao sam kako će nam djeca izgledati, hoće li imati moj nos i tvoje pjegice, moju bradu i tvoju kosu, moje uši i tvoje rupice u obrazima - zamišljao sam tu našu zajedničku budućnost - ali ti si ju u potpunosti uništila nakon onog što sam napravio u Pragu, nakon samo sedam jadnih tjedana, pa nismo službeno niti bili jebeni par. Čudno kako sam se zbog udarca posred lica osjećao kao čovjek nakon gotovo dva mjeseca. Od kada si rekla „Želim pauzu“. Od kada si rekla „Bez ničega“.

Čudno je da policija ne pita previše, da nisu sumnjičavi. Samo pozivaju svjedoke, osobito one koji su bili s tobom te subote. Valjda smrt pijane djevojke i nije tako neuobičajena. „Rekli su mi da ste se privremeno razišli“, pitala me jedna policajka. „Zasigurno vam je bilo teško. Jeste li se vi i Alice svađali?“ Nasmijao sam se kada je to rekla, nasmijao sam se glasno ravno u njezinu pametnu, samozadovoljnu, ispitivačku malu facu.

Ulomak iz dnevnika Alice Salmon, 3. prosinca 2006., 20 godina Pariz, ja sam u Parizu!

Nisam se s Benom čula nekoliko tjedana, a onda je u srijedu nazvao i pitao jesam li raspoložena za zajednički vikend van grada, na njegov račun. „Zauzeta sam“, rekla sam. „Radim na diplomskom.“ „A što ako kažem da će ti trebati putovnica?“ Ne postoje riječi koje bi nas opisale. Ne hodamo, ali radimo stvari zajedno.

Nismo cura i dečko, ali na mahove se tako ponašamo. Otprilike. Tako je od kada smo se upoznali na onom predavanju o fotografiji. I evo nas sada u Parizu. „Malena je,“ rekao je za Mona Lisu. „Da, ali pogledaj te oči. Nije trpjela sranja.“ Morala sam mu objasniti da je Venera iz Milosa zapravo Afrodita, ali jedini je njegov komentar bio da je prava šteta što ih nitko nije natjerao da ju dovrše. Kad sam gotovo puknula od smijeha, rekao je: „Lijepo sam ti rekao da će ti odmor od pisanja dobro doći. Kako napreduje, strašni SMrad? „Grozno. Čini mi se kao da tonem. Zašto, htio bi pomoći? „Radije bih si stao na jaja!“ Popeli smo se do vrha Eiffelovog tornja gdje me Ben radosno obavijestio da bi, ako bacim jabuku s vrha, vrlo vjerojatno ona ubila nekoga u podnožju tornja. Zatim smo posjetili most s lokotima, Pont des Arts (znala sam da će mi se učenje francuskog isplatiti!). „Parovi ih zaključaju ovdje i bacaju ključ u rijeku kako bi pokazali predanost jedno drugom“, rekla sam. „Kažu da parovi zauvijek ostaju zajedno ako se ovdje poljube.“ Izgledao je uznemireno. „Nemoj da ti koješta pada na pamet, Ribolika.“

Zapeklo me ponovno, taj nezadovoljavajući osjećaj povezan s onim što smo ja i taj čovjek bili. „Prijatelji s povlasticama“, opisao nas je jednom prilikom. Ali uskoro ću navršiti dvadeset i jednu; on već jest. Prije oko godinu dana, kada smo se upoznali, to mi je bilo u redu, ali ne želim da me itko gazi. „Trebali bismo ovakve stvari češće raditi“, rekla sam. „Kao na primjer, biti par.“ „Meni je i ovako dobro.“ Meg tvrdi da je on potpuni kreten, ali ona ne vidi - pripremite posude za povraćanje - njegovu skrivenu stranu poput mene. Kao kad se pojavi na pragu s cvijećem, ili me predstavi ljudima kao gospođicu Zaustavljenu u Trenutku. „Ne bi bilo baš tako grozno, zar ne, da hodamo kao normalni ljudi?“ „Mislio sam da mrziš normalnost?“ „Ne mislim da se trebamo skrasiti i kupiti karavan. Samo kažem da bismo se mogli češće viđati. Moglo bi biti zabavno.“ „Znaš mene, Ribo, nisam za nešto preozbiljno.“ Gledao je u vodu. „Volim biti bez obaveza.“ Proveli smo prekrasan dan i znala sam da će mi se taj razgovor obiti o glavu. Čak i kada bismo promijenili temu - naravno da smo to i učinili - svejedno bi to lebdjelo među nama. „Smiješ se ti promijeniti“, rekla sam smješkajući se usiljeno. „Nemoj nam kvariti vikend“, rekao je. „Nemoj me tjerati.“ Jebi se, Ben, mislila sam. Ja sam više od obaveze. Prošla sam rukom preko lokota i pomislila da bi naša veza upravo ovdje - na Mostu ljubavnika, uz svjetla Eiffelovog tornja u daljini, u najromantičnijem gradu u Europi - naša takozvana veza mogla završiti.

S druge strane, i prije mi je to padalo na pamet.

Nisam trebala ići u Pariz.

Bila je to nešto najgluplje što sam mogla napraviti. Trebala sam ostati kod kuće i crnčiti za diplomski (nema sumnje koja je riječ ovog dnevničkog unosa diplomski!). Dr. Edwards, moj mentor, kaže da bih mogla biti najbolja, tvrdi da pokazujem - citiram - iznimno zrelo razumijevanje stvaralaštva Jane Austen. „Ti si vrlo osjetljiva čitateljica, Alice“, rekao mi je. „Ali isto su ti tako heroine osuđene na propast slaba točka.“ Njegove me riječi ohrabrenja ne lišavaju stresa. Ne bi bilo strašno da znam da će taj stres nestati u trenutku kada predam rad, ali onda kreće potraga za poslom. (Lako

je Benu, njemu ne treba posao jer ga mamica i tatica financiraju.) Ponekad mi se čini da jednostavno nisam dovoljno pametna da bih uspjela. Mislim, mogla bih točno odgovoriti na deset ili jedanaest pitanja na Milijunašu, ali bih odgovorila na svega četiri ili pet na University Challengeu. Da sam elektronički uređaj, iPod ili perilica rublja, povukli bi me s tržišta i popravili, ali to se ne može s ljudima jer ne nastajemo u tvornicama. A i kad pogledamo tko me napravio - mama zasigurno - i ona je jednako loša, mada se uvijek povuče u sebe kada ju pitam kakva je bila u mojim godinama. „Nije stvar u tom da čekaš kada će oluja proći“, rekla je jednom. „Poanta je da naučiš plesati na kiši.“ Bila sam uvjerena da je pisanje ovog dnevnika ispušni ventil, ali ne pomaže, baš kao što ni proširivanje vokabulara ne pomaže, jer možeš biti elokventan kao Steven Fry, ali to samo znači da na mnogo načina (zaista izobilje načina) možeš opisati kako se usrano osjećaš. Niti jedna od riječi koje izvali u svojoj emisiji QI ne može učiniti da TO nestane. Zbog njih samo dobiva novi oblik, novi izgled, novi prizvuk.

Postoji jedan način da stres nestane, naravno. Ranije sam pogledala prema hotelskoj kupaonici i sjetila se jedne druge kupaonice od prije nekoliko godina, tihog otvaranja ormarića i uzimanja njegova sadržaja - flastera, kapi za oči, nožica za nokte, paracetamola - i njihova slaganja po rubu kade kao da su figurice kakve društvene igre (uvijek sam birala istu figuricu).

Zadrhtala sam i uzela telefon. Ben je navodno izišao po cigarete, ali vjerojatno je bio u kafiću. Vrati se, poslala sam mu poruku. Sinoć nakon razgovora na mostu bilo je kao i uvijek. Nismo ništa riješili. Ništa se nije promijenilo. Mahnito sam ga nazvala. „Alice“, javio se kao da je očekivao nekoga drugoga.

Zamišljala sam da stoji na mostu, s glavom nagnutom prema natrag i otpuhuje dim misleći na mene; osjećala sam se pomalo kao lik iz nekakvog romana, samo nisam mogla procijeniti kakva sam: puna mana i tragična ili neustrašiva koja ne trpi nikakva sranja. „Gdje si?“ „Kupujem jabuke!“ „Ozbiljna sam. Gdje si?“ „Vani.“ Frfljao je. Odlučila sam da tako dalje ne može. Bilo je gotovo, pomalo sam ga, zbog spoznaje da sam ja ta koja će završiti u suzama, mrzila. „Zapravo, tražio sam ti dar“, rekao je. „Imam iznenađenje.

Pola sata kasnije, još jedna poruka: Onaj dar koji sam ti spomenuo, morat ćeš mi ga oblikovati kad se vratim. „Jesi li ti moja Afrodita?“ pitao je kasnije dok smo pili vino i naručivali poslugu u sobu.

Istina je: slaba sam na heroine osuđene na propast.

Pokušavala sam raditi na diplomskom, ali sam odustala i promatrala krajolik kako prolijeće pored, a potom se prebacila na dnevnik.

Kad mi je bilo dvanaest ili petnaest ili sedamnaest, nisam ovako zamišljala svoje dvadesete - u Eurostaru, nakon vikenda u Parizu s čovjekom koji preko usta nije mogao prevaliti riječ „djevojka“.

Ben je spavao kao onesviješten. Lakovjeran, ranjiv, s tom čupavom plavom kosom i savršenim zubima. Vjerojatno se neće niti pomaknuti dok ne dođemo do Waterlooa, a onda će se probuditi, uplašen, protegnuti i uzeti ruksak. Vratit ćemo se u Southampton, a on će nestati na nekoliko dana, zatim možda poslati poruku, nešto smiješno povezano s vikendom - Nina Simone u onoj taverni ili Venera iz Milosa ili jabuke. Da, sjetit će se toga: da možeš nekoga ubiti ako baciš jabuku s vrha Eiffelovog tornja.

Neće dobiti odgovor. „Moramo se držati zajedno“, jednom je rekao obuzet panikom nakon što sam se izvikala na njega. „Osim toga“, dodao je, a staro mu se samopouzdanje pomalo vraćalo, „ne možeš prekinuti sa mnom jer nismo u vezi!“ Nakon toga bila je velika praznina, veća nego inače: mjeseci umjesto tjedni.

Ipak, ponovno sam dopustila da se dogodi: kraj večeri, trenutak kada orkestar završava ili kada stojiš pored nekoga u studentskom klubu ili pak onaj trenutak na kućnoj zabavi kada samo vas dvoje ostane u kuhinji - krajnja neizbježnost, on i ja.

Takva sam ja, radim stvari i kada mi svaki živac u tijelu vrišti (mogu li živci vrištati?) nemoj. Zaduživanje. Nazivanje stanodavca parazitom. Oblokavanje na božićnoj zabavi Odjela za antropologiju na prvoj godini. Dijelu mene drago je što se ne sjećam toga, ali veći dio želi se sjećati. Imam samo slike. Kanapei s inćunima.

Razgovor o nekom otkriću u Indoneziji, nešto s hobitima. Hladno vino („Nije grozno“, rekao je profesor Cooke, premda je više volio crveno, rasipanje nazivima i vrstama grožđa, što je meni zvučalo kao da priča kineski). Zatim kasnije, pokušaj čitanja plakata na zidu i slova koja bježe van fokusa. Smijanje i Stari Cookie kako govori: „Vrijeme je da odemo odavde, mlada damo.“ Ben se protegnuo u svom sjedalu i pospano pitao „Gdje smo?!

Žalostilo me što se nećemo zajedno prisjećati ovog vikenda. Sjećat ćemo se istoga, ali iz različitih perspektiva.

Dr. Edwards samo o perspektivama drobi. „Kroz čije oči gledaš?“ pita. „Tko je pripovjedač u ovoj priči? Tko je junak?“ Ben je došao k sebi, zijevnuo i protrljao se po licu, a ja sam se na trenutak pokolebala.

Prekasno, pomislila sam. „Svi smo junaci vlastitih priča“, rekao je dr. Edwards jednom. „Ili junakinje“, odgovorila sam. „Ne zaboravite na junakinje. Ipak, većinu povijesti žena je bila anonimka.“ „Vrlo istinito. Bastardizacija citata V. Woolf, vjerujem.“ Bio je to heureka trenutak. U svojoj sam priči to bila ja. Uvijek ja. „Mogli bismo uzeti peciva“, rekao je Ben, a ja sam pomislila: Idiote, mogli smo uzeti peciva, ali ti si sve upropastio. Nema drugih prilika. Ili ovako, ti si do sada imao šest drugih prilika. Nema sedme druge prilike.

Nije imao pojma što ga čeka. Gotovo mi ga je bilo žao.

E-pošta profesora Jeremyja Cookea, 4. ožujka 2012. Šalje: jfhcooke@gmail.com Prima: Elizabeth_salmon101 @hotmail.com Predmet: Drži se podalje Draga Elizabeth, Izuzetno mi je žao zbog Alice. Znam da ti ništa ne znači što to govorim, ali doista jest. Uzdamo se u moć riječi, ali kada su u pitanju ovakve situacije niti jedna nije dovoljno dobra da bi iskazala potrebno. Previrao sam se oko toga trebam li poslati telegram, ali na kraju sam zaključio da je bolje ne učiniti to, osobito nakon loše procjene oko slanja prethodnog e-maila. Ispričavam se ako je to bilo neuviđavno.

Razumijem zašto toliko pokušavaš zaštititi Alice, svaki bi se roditelj tako ponio, ali možda bi bilo dobro da podrobno objasnim svoje „istraživanje“. Gledam na njega

više kao na priznanje nego na osmrtnicu; no zasigurno se ne radi o otkrivanju njezinih mana jer ih i sami imamo previše. Znaš me, Liz: zanimaju me ljudi, u svim svojim fantastičnim raznobojnim detaljima. A ni u kome nema više fantastičnosti i boja kao u Alice.

Pseudo-akademska nastojanja su kao i život. Teško im je suditi prije no što završe; moraš vidjeti konačne rezultate, ali zar ne nalaziš pouzdanost u činjenici da veliki broj njezinih prijatelja i kolega pomažu? Imaš moju riječ da ću uspomenu na nju tretirati s izrazitim poštovanjem.

Naglašavam da je ovo osobni projekt te da nije pod pokroviteljstvom Sveučilišta.

Iskreno, dosta mi je znanosti: njezina snobizma i uskogrudnosti. Naravno, kažem da izbjegavam riječ „istraživanje“, ali ne mogu ne biti znanstvenik, isto kao što ni ti ne možeš ne raditi u projektantskom uredu ili kao što tvoj suprug ne može ne biti instalater grijanja ili kao što tvoj sin ne može ne biti odvjetnik. Vidiš što mislim kada govorim o tragovima, kratak prelet po internetu otkrio je nešto i o tebi.

Vidim da ti sin ima dvoje djece (čovječe, Liz - ti, baka) i partnerstvo u vrlo renomiranoj tvrtci, što je za čovjeka njegovih godina velik uspjeh. Vjerojatno ga ne bih trebao nazivati „mladim“, ali dođeš u godine kada ti se svi čine takvima - osim vršnjaka, naravno, koji počinju nestajati kao rukom odneseni, zabrinjavajuće brzo.

Pogrebi su jedina mjesta na kojima susrećem svoje suvremenike ovih dana. Već sam na dva ta prokleta događanja bio ove godine, a tek je ožujak. Pravi sam stručnjak za njih: hod, rukovanje, čudne pozdravne riječi, čak i zagrljaji, a znaš da ih nikada nisam volio. Znam prokletu Abide With Me10„ napamet.

Bismo li se mogli naći na kavi ili nečemu jačem? Mogli bismo se naći na „neutralnom“ terenu ako ovo mjesto priziva previše sjećanja. Mogao bih ti pričati o oprosti ponovno na nezgrapnom izrazu - svojim iznalascima.

Ako te zanima moje gledište, Alice, prava Alice, ona koju sam ja zapravo upoznao ovih proteklih tjedana, umnogome je drukčija nego što ju većina prijatelja pamti. Dublja, kompleksnija. Iznimno je slična tebi.

Kako si ti, Liz? Pretpostavljam da si ostala u Corbyju. Nema sumnje da ti se Southampton čini kao da pripada nekom drugom životu sada. Ja nikada nisam pobjegao; čak sam u istom prokletom uredu. Uskoro mi je rođendan, okrugli: šezdeset i peti. Ti imaš pedeset i četiri ako me pamćenje dobro služi. Nisam baš najzdraviji, ali Fliss me vodi na večeru: u neki rustikalni hotel u New Forestu. Imaju fantastična talijanska crvena vina, a i srnetina im je izvrsna. Idemo tako svake godine, sjedimo za istim stolom. Volim tradiciju.

Nitko me više ne zove Jem. Tvoj, Jem

Objava na blogu Megan Parker, 8. veljače 2012., 21:30 Ovo je možda ogromna pogreška, ali nekada moraš slijediti srce. „Objavi pa nek' ide sve k vragu“, govorila je Alice.

Bila je jedna od kvalitetnih novinarki, pokušala je biti drukčija. Nije pisala priče o Kardashiankama ili novom psu Katy Perry ili pak objavljivala slike slavnih sa znojnim mrljama ispod ruku ili kako posrću po klubovima. Zgražala se nad hakiranjem telefona kao i mi ostali. Ali znala je provesti tjedne tražeći osobu koja je prevarila staricu i ukrala joj ušteđevinu ili pak sumnjivog graditelja koji je napravio posao do pola i ostavio obitelj koja ga je unajmila na cjedilu. Stoga ću objaviti nešto njezino. Osim toga, ne mogu značajnije pogoršati stvari. „Ponekad dobiješ odgovor i prije nego što si postavila pitanje“, rekla je jednom Alice. „Jednostavno moraš biti otvorena.“ Pronašla sam to pismo u kutiji koju mi je njezina mama dala. Tu su bili predmeti koje ona nije mogla razvrstati. Obične stvari - stare kopije Cosma, hrpetina H&M računa, isprintana stranica JustGiving za sponzoriranu utrku za koju se Alice pripremala, pozivnica za vjenčanje na jesen i još neke poslovne stvari - ali među tim je stvarima bila zakopana A4 stranica s Post-it papirićem na kojemu je bio Alicein rukopis: primljeno 21. prosinca 2011.

Već dva sata sjedim i razmišljam trebam li to objaviti.

Objavi pa nek' ide sve k vragu.

SJEĆAŠ LI ME SE GOSPOĐICE ZATVORIMO SVE KRIMINALCE? OSJEĆALA SI SE BOLJE, ZAR NE? UHITIMO LJUDE TAKO DA MOŽEMO MIRNIJE SPAVATI NOĆU. NAZIVAŠ MUŠKARCE ČUDOVIŠTIMA. TREBALA BI MALO BOLJE PRIPAZITI ILI ĆEŠ DOBITI VLASTITO ČUDOVIŠTE. ŠTO MISLIŠ O TOME? BOŽIĆNO ČUDOVIŠTE? ŠTO SI TI UMIŠLJAŠ UMIŠLJENA KUČKO? TI I TVOJA KAMPANJA NE ZNAŠ NIŠTA O MENI. NE BOJIM TE SE. BOJIŠ LI SE TI MENE? KAKO SPAVAŠ NOĆU? PREVIŠE LIJEPOG PONAŠANJA, VRIJEME JE ZA LOŠE. VIŠE VOLIM STARIJE ŽENE, ALI I TI SI DOBRA. FREEMAN

Komentar ispod objave na blogu: Ista si KURVA kao i tvoja prijateljica. Kako TI spavaš noću Megan Parker?

FREEMAN

Razgovor s Alice Salmon u jesen 2005., Studentski časopis Sveučilišta Southampton, Voice P: Zašto si odabrala ovaj kolegij?

O: Nastavnik mi je jednom rekao da se zahvaljujući školi možemo zaljubiti u nekog autora, ali da nam fakultet pomaže da shvatimo zašto smo u vezi s njim. Zanimalo me kako je Emily Bronte, koja je doslovno bila pustinjakinja, imala toliko toga za reći, tako mlada. Nije putovala, a nije imala niti internet. Sva ta mudrost, kultivirana u malenom kutu vjetrovitog Yorkshire Moorea. Zapravo, moram zapamtiti tu rečenicu, dopada mi se: kultivirana u malenom kutu vjetrovitog Yorkshire Moorea!

P: Jesi li u vezi?

O: Ne, ali otvorena sam za ponude. Iako nemam baš previše vremena za muškarce!

P: Je li čaša polupuna ili poluprazna?

O: Polupuna, zasigurno. Ali molim jednu do vrha napunjenu ako častite.

Mojito, molim.

P: Najdraže mjesto?

O: Southampton. Točnije, Flames srijedom na večer. Inače, bilo gdje ako su gojzerice uključene.

P: Tko te nadahnjuje?

O: Stanovnici New Orleansa zbog ponovne izgradnje nakon uragana Katrina. Gledala sam isječak u kojemu je gospođa spašena iz urušene kuće morala ostaviti svog psa - ostavila je i hranu, iako je znala da će

jadni stvor umrijeti. OK, nije baš osoba, ali ronila sam suze.

P: Politika?

O: Dosta, ali uglavnom nedosljedno i kontradiktorno. Studentski krediti su užas!

P: Što ćeš raditi kada odrasteš?

O: Neću nikada odrasti pa ne mogu odgovoriti na ovo pitanje! Ozbiljno, voljela bih reći omogućiti mir u svijetu, ukinuti siromaštvo i izliječili rak, ali vjerojatno ću biti nezaposlena ili trajno stažirati. A i to je pod uvjetom da uopće dobijem diplomu, trenutno sam preokupirana obvezama.

P: Opiši se u tri riječi.

O: uvijek kasnim, odana, marljiva (uvijek kasnim je sintagma s jednim značenjem pa se valjda računa kao jedna riječ).

P: Što bi kod sebe promijenila da imaš čarobni štapić?

O: Svoja stopala, kosu, ramena... koliko vremena imate?

P: Što te ljuti?

O: Uobičajeno. Nepravda. Nasilje. Sebičnost. Sama sebe. I hladna kava.

Ne mogu podnijeti hladnu kavu.

P: Najdragocjenija stvar?

O: iPod, obitelj i prijatelji. Ne nužno tim redom...

P: Najbolji savjet koji si ikada dobila?

O: Sreća je vjerovati da imaš sreće. Netko poznat je to rekao, ne sjećam se tko.

P: Kad bi osvojila milijun funti na lutriji, kako bi ih potrošila?

O: Primaju li profesori mito?

P: Najznačajnije dostignuće?

O: Osvojila sam prvu nagradu na spisateljskom natječaju kad mi je bilo petnaest.

P: Za čim ponajviše žališ?

O: Je ne regrette rien11. Zapravo žalim, ali kad bih vam rekla, morala bih vas ubiti.

P: Na kraju, reci nam neku svoju tajnu.

O: Kad sam bila mala, pretvarala sam se da sam netko potpuno drugi pred strancima. Izmislila bih imena, čitavu svoju pozadinu i osmislila bih si novi identitet. Želiš li biti objavljen/na ovdje? Nećeš dobiti love za to, ali ime će ti se pojaviti u najpopularnijem časopisu Southamptona i dobit ćeš svojih petnaest minuta (petnaest pitanja, zapravo) slave.

E pošta Elizabeth Salmon, 18. ožujka 2012. Šalje: Elizabeth_salmon 101 @hotmail.com Prima: jfhcooke@gmail.com Predmet: Drži se podalje Isti stari Jem, nisi se nimalo promijenio, zar ne? Tvoj posao, tvoj rođendan, tvoje vino - ne radi se ovdje o tebi. Ne ponašaj se kao da sam jedan od tvojih studenata.

Treba li me zadiviti to što si nas potražio na internetu? Nije baš neko otkriće da smo svi tamo, uključujući i tebe. Neke se stvari ipak nisu promijenile. Preddiplomci te i dalje smatraju nedostupnim i nadmenim. Očito se nisi proslavio s istraživanjem na području fonologije. Kao i s MBE-om o kojemu si pričao. Nije baš ugodno vidjeti

svoje nedostatke crno na bijelom, zar ne? Čini mi se da tvoj život treba rekonstrukciju, a ne Alicein. Jesi li sretan? Kako je tvoj brak? Progoni li nedostatak djece tvoj um? Vidiš, kad se tvoja egzistencija stavi pod mikroskop nije baš najugodnije, zar ne? Ne bi mi inače niti palo na pamet postavljati takva pitanja, ali upravo to ti radiš s Alice; ti si nas doveo u ovakvu situaciju. Svatko od nas ima nešto što želi zadržati privatnim. Nije li jedna obdukcija dovoljna? Prestani s tim... molim te... ne zanimaju me tvoja profinjena i preuzvišena objašnjenja i opravdanja, samo prestani.

Kladim se da ti sigurno nikada nitko nije došao na vrata i raspitivao se o preminulom članu tvoje obitelji, zar ne? Meni i Davidu se to dogodilo. Novinari to nazivanju posmrtnim posjetom. Dolazili su radi fotografiranja, ali sada fotografije samo uzimaju s Interneta pa ih zanimaju izjave kada dolaze. Nekoliko tjedana nakon što je dobila prvi posao Alice je trebala odraditi posmrtni posjet majci čiji je sin ubijen u prometnoj nesreći u kojoj su počinitelji pobjegli s mjesta nesreće. Odbila je.

Možeš li zamisliti - netom nakon fakulteta, jedva da je naučila gdje je kuhalo za vodu, suprotstaviti se glavnom uredniku? Rekla mu je da nije zato odabrala novinarstvo kao poziv. Nikada nije išla u posmrtni posjet.

Muka mi je od čitanja gluposti o vlastitoj kćerki. Postoji opasnost da će se izgubiti u svoj težini tog smeća. Svjesni smo činjenica i to jako dobro. Imala je 2 promila alkohola u krvi. Koji dio riječi „nesreća“ ti krvopije ne razumiju?

Evo ti ironije. Alice zamalo nije otišla na Southampton; ponuđeno joj je mjesto na Oxfordu. Merton. Naravno da sam isticala sve pogodnosti tog mjesta - bilo gdje samo da nije Southampton da se pitalo mene - ali sviđalo joj se „stvarnije“ mjesto.

Drago mi je da sam pobjegla iz tvog grada. Znanost je odvratni plemenski opstanak.

Mali svijet, također, u kojemu sam nastradala.

Ona nije neka vježba „povezivanja točkica“, Jem, neki prašnjavi arheološki artefakt koji trebaš očetkati i izložiti. Ona nije tvoja. Dosta je ljudi pregazilo preko njezina života. Lovi nekog drugog i ostavi našu Alice na miru. Nemoj činiti ono što si uvijek činio - pretjerati sa zamislima, pomiješati zbilju i fikciju, izvrnuti svijet kako bi se uklopio u tvoju stvarnost. Ne, zasigurno neću s tobom na piće - prestala sam davnih dana, a i mislim da moj suprug ne bi bio baš oduševljen zamisli da se nas dvoje nalazimo. Osjetljiv je čovjek pa mu nisam spominjala ovo naše dopisivanje; molim te imaj obraza ostaviti ovaj razgovor privatnim.

Htjela sam još nešto reći, no pobjegla mi je misao... ne moraš se truditi i odgovarati - osim u slučaju da si pronašao način kako oživjeti mrtve, a sumnjam da je to čak i cijenjenom antropologu kao što si ti pošlo za rukom.

Zamolit ću te još jednom pristojno. Što god da radiš, prestani. Preklinjat ću ako trebam. Nedostaje mi moja mala djevojčica, Jem. Liz

Izjava sastavljena kod opunomoćenika u ime prijateljica Holly Dickens, Sarah Hoskings i Lauren Nugent, 6. veljače 2012., 10:00 Alice Salmon bila je drago, velikodušno i predivno toplo ljudsko biće i nepojmljivo je da je više nema.

Bila je bistra, lijepa i omiljena i uvijek smo se smatrale sretnima što smo dio njezina velikog društva. Osjećamo ogromnu težinu tuge, ali naša je tuga ništa u usporedbi s onom koju osjeća njezina obitelj. Ne možemo pojmiti bol koju oni sada trpe. Naša su srca uz njih.

Kao što je javno poznato, nas smo tri provele s Alice rani i srednji dio subotnje večeri 4. veljače u centru Southamptona. Jasno je da smo surađivale s vlastima u potpunosti, a to ćemo i nastaviti. Uvjerene smo - i iskreno se nadamo - da će se uskoro rasplesti niz tragičnih događaja koji su prethodili Aliceinoj smrti. To ju neće vratiti, ali možda pruži djelić utjehe njezinoj obitelji. Na žalost, ne možemo pomoći u razotkrivanju Aliceina kretanja nakon 22 sata u noći.

Mučno je i pomišljati što je naša prijateljica mogla raditi ili gdje se mogla kretati u tih nekoliko kratkih sati prije svoje smrti i nakon što smo ju posljednji puta vidjele. Žalit ćemo do kraja svojih života što se nismo bolje brinule za nju te time spriječile ono što je uslijedilo. Zbog toga nam je uistinu žao.

Sve tri smatramo da je sada najbolje pokazati poštovanje tako da ne raspirujemo glasine i nagađanja. Zbog toga smo odlučile da nećemo javno govoriti o njoj.

Policija nam je također savjetovala da tako postupimo. U međuvremenu, potičemo javnost da poštuje privatnost i tugu obitelji Salmon.

Pismo profesora Jeremyja Cookea, 30. svibnja 2012.

Doživio sam šok, Larry.

Neki mi je poderani gušter upao u ured jutros i izjavio: „Vi ste onaj tip što pokušava oživjeti mrtvu djevojku, zar ne? „Ne bih to tako opisao“, rekao sam.

Tresnuo je ruksakom o moj stol, izvukao CD, par tenisica, šalicu i naušnicu. „Što do vraga-“ „Donosim darove“, rekao je. „Ovo je pripadalo Alice.“ „To si ukrao?“ „Može se i tako reći. Nije baš marila za mene, ali bio sam ljut, i kad sam shvatio da se nećemo pomiriti, odlučio sam drmnuti nekoliko suvenira!“ „Ako je to doista njezino, trebao bi to dati Liz. Elizabeth Salmon, njezinoj majci.“ „Njezino je, stvarno.“ „Tko si ti? Kako se zoveš?“ „Nije važno.“ „Važno je, zbog potpunosti, za moje podatke.“ „Zapišite da sam zainteresirana stranka“, rekao je. „Da, vrlo zainteresirana. Sve sam ih poznavao“, rekao je. „Nju i njezinu ekipu - bio sam u središtu svega.“ „Jesi li ti kolega sa studija?“ „Da, bivši cimer također. Dijelili smo kuću na drugoj godini. Bio sam u žiži.“ „Dakle, vas dvoje bili ste bliski?“ „Itekako.“ Rukama je pokazao prekrstivši kažiprste. „Ovakav sam bio s njom, njezinim frendovima, tipovima, svima. Mogu vam štošta reći, za dobru cijenu!“ Izvukao je bijelu majicu kratkih rukava iz ruksaka i izravnao ju; s prednje strane je pisalo: Ako u raju nema čokolade, ja ne idem. Podigao ju je u ravninu nosa, duboko udahnuo, kao da je u deliriju. „Imam svega. Poput blaga.“ „Je li to njezino? Zašto je to kod tebe?“ „Kuća je bila velika. Nas šestero ju je dijelilo. Stvari su se gubile, zametale. Na žalost“, nastavio je podmuklo se cereći, „bila je jedina koju nisam poševio! Zapravo, bilo je vrlo jednostavno, vječno je gubila stvari kad bi se zgazila od cuge vani. Ja sam ih uzimao jer sam tako osjećao da sam joj bliže. Nisam glup, uzimao sam malo po malo. Moraš biti pažljiv s tim stvarima - to je kao da petljaš s Ouija pločom.“ „Nije baš tako.“ „Hoće li dobiti plaketu?“ „Sveučilišta nisu sklona odlikovanju bivših studenata koji umru u nerazjašnjenim

okolnostima.“ „Onda sigurno nisu naklonjeni ovom što vi radite, čovječe; bit će slavna zahvaljujući vama.“ Pogled, mu je odlutao. „Bila je brutalno utrenirana.“ Boljelo me razmišljati o muškarcima u njezinu životu. Prvih nekoliko mjeseci kada je došla bio sam ljut na svakog brucoša kojega sam vidio - pomisao na njih s tim ruksacima i značkama i zubatim osmjesima i to da bi je mogli dirati. Sjetit ćeš se mojih preokupacija iz tadašnjeg vremena, Larry. Jednog sam je dana opazio kako ide hodnikom koji vodi iz doma. Zapravo, pitao sam upravitelja škole gdje joj je soba D3, Bates Hall - i čekao sam ju. Gotovo sam ju uhvatio za ruku. Bi li to bilo toliko grozno, dok sam hodao iza nje da sam pružio ruku i potapšao ju po ramenu ili pomilovao po zatiljku? Uzeo ju za ruku, možda? „Želite li vidjeti moj najdraži predmet u kolekciji?“ pitao je. Izvukao je ljubičaste gaćice. „Bolesni gade!“ „O, pa sad, nema potrebe da se tako izražavamo. Imamo mnogo toga zajedničkoga, vi i ja. Osim toga, vratio bih ja njih, ali sada joj više i ne trebaju tamo gdje je otišla, zar ne?“ Ni tebi nisu bile strane čari mlade žene, zar ne, Larry? Miris parfema je, jednom si tako sebi svojstveno poetski rekao, poput Handela u najboljem izdanju. Nekada ti se znalo zavrtjeti u glavi, priznao si jednom, gledajući studentice s prozora svog ureda, iako si takve opaske uvijek davao gotovo znanstveno objektivno. Volio sam razmišljati o nama kao estetama. Svaki muškarac, pa i onaj najružniji i socijalno najneprilagođeniji (naravno, ovdje govorim o sebi, ti nisi niti u jednoj skupini), treba samo provesti dovoljno vremena u kampusu i otvorit će mu se neke „prilike“. „Što uopće planirate s tim stvarima koje skupljate?“ upitao je dječak. Pogledao je uokolo kao da je očekivao kutiju s natpisom „SALMON, A.“. „Zvuči kao ogromna slagalica - pitam se kako će izgledati kada ju dovršite? Mislim da si je sama presudila. Zasigurno vam je to palo na pamet, stari harakiri.“ Sjetio sam se oštrog, sterilnog mirisa ureda svog doktora specijalista, i kako sam burno reagirao na njegovu dijagnostičku dvosmislenost. „Ne plaćam Vam sve te silne novce da pogađate“, planuo sam dok je zapisivao bilješke u moju sve veću datoteku na svom računalu.

Dječak i ja sjedili smo u tišini nekoliko trenutaka u mom uredu, a onda sam razbješnjen njegovim ponašanjem rekao: „Znaš li ti što uopće taj izraz znači?“ „Da, naravno - skratiti si muke.“

„Ne, doslovni prijevod?“ Pogledao me isprazno. „Na japanskom to znači 'prerezati si trbuh'.“ Dječak nije odgovorio. Kako je grozno kad se netko ne zna izraziti, mislio sam.

Kada ga se ne može razumjeti. Možda zato pišemo? Možda je zato Alice pisala dnevnik? Jednom je to prekrasno sročila: rekla je da nije bit u tome da se pobunimo i vičemo „Pogledaj me“, već da je bit u tome da u gomili povičemo „Slušajte nas“. „'Seppuku' je formalniji izraz za to“, rekao sam. „To je napisani oblik, ali 'harakiri' je uobičajeniji u govoru.“ „Kako god. Pitao sam je li vaša istragica išla u tom smjeru?“ „Ne“, rekao sam, ali ta mi je misao bila na pameti. Očajne i izgubljene uvijek je privlačio taj dio rijeke - i sam sam povremeno tamo sjedio - ali bilo je sasvim jasno ako se pitalo policiju: bila je pijana, okliznula se, utopila se.“ „Zašto su svi uvijek obazrivi prema ljudima kad umru? Bila je luda k'o struja dok je bila živa.“ Premetao sam kameni držač papira po stolu. Dar od Elizabeth, jedini memento koji imam. Nema fotografija, nema pisama (nismo se nikada usudili), samo taj jedan dragocjeni teški sivi predmet, manji od djetetove glave, manji od šake. Cijelo jedno razdoblje života svedeno na ovo: rožnatu gromadu s plaže Chesil i naša sjećanja, kemijske reakcije u sentimentalnoj, otprilike 1,5 kilogram teškoj, želatini nalik sivoj tvari koju nazivamo mozgom.

Ustao je, progegao se po mom uredu, prešao prstom preko nekoliko hrbata knjiga. Man to Man profesora Johna Wintera, Where the Body Becomes the Brain Margaret Monahan, Painting the Past Guya Turnera. „Ne diraj to“, prasnuo sam. „Tko piše te stvari?“ „Između ostalih, ja. Barem sam pridonio nekolicini.“ „Uvijek tako blizu, a tako daleko, ha?“ rekao je, a to me zapažanje iznenadilo.

Predavač se zaljubljuje u studenticu, kakav divovski klišej, zar ne, Larry? Ali taj dan kada sam ju slijedio moje je srce kucalo brže, škrgutao sam zubima, stisnuo šake. Činilo mi se kao da sam ponovno student. Izgledala je nervozno, brucoški nesigurno, ali mnogo se smijala, a oni koji se mnogo smiju uvijek su dobro. Volio bih da se mogu više smijati. Sjećaš li se onog statističara koji je volio ružičasti džin i

dječake, bio je u uredu do mog, pričao sam ti o njemu? Jednom me optužio da sam „stara sasušena grana“. Shvatio sam to kao kompliment: brusio sam svoj stav koji je poručivao „preinteligentan sam da bi mi bilo smiješno ono što je smiješno svima drugima“ i smatrao da je to esencijalni dio originalnog razmišljanja koje sam planirao njegovati. Bio sam prokleto dobar u tom; šteta što se isto ne može reći za moje originalno razmišljanje. „Za Boga miloga, skloni ih“, rekao sam glavom pokazujući na donje rublje. „Čije god da jesu.“ „Oh, Aliceine su, naravno. Smijete ih slobodno zadržati“, rekao je. „Neka to bude znak moje dobre volje, dar, iako ništa nije besplatno, zar ne, profesore?“ Nagnuo se na stolici i postavio donje rublje preko stolne lampe pored sebe. „Neuzvraćena ljubav je smola, zar ne?“ Na zidu, fotografija moje supruge. I Milly, labradora kojega smo imali 90-ih.

Crno-bijela fotografija mene i majke. Nije imao pojma, taj dječak na fotografiji, što će raditi kad poraste, kamo će ga život odvesti. Smijao se od uha do uha, ali čak je i onda bio to usiljen osmijeh. Kladim se da mu nikada nije palo na pamet da će jednog dana završiti, njegov život, to zbog čega se budio svako jutro, to zbog čega je prešao divlje cvijeće između listova krhkog papira djedove Biblije, zbog čega je očiju širom otvorenih proučavao atlase i gledao kroz mikroskope. Kako li je uopće mogao zamisliti taj trenutak, prvi pravi znak smrtnosti? Doktorove riječi: Nalazi upućuju na nešto o čemu moramo razgovarati.

Pokazao je na hrpu knjiga na koju su gaćice pale. „Opa, ove su bolesne.“ Nisam siguran shvaćaš li značenje toga izraza, Larry, ali pretpostavljam da znači „dobro“. Nisam siguran ni hoću li ikada posjetiti tvoju prekrasnu zemlju. Ljudi s mojom dijagnozom vjerojatno ne bi trebali letjeti; pretpostavljam da nije dobro za njih da budu daleko od doma, doktora, tableta i pregleda. Tako eto učim kako funkcionira bolest: jednu po jednu oduzima tvoje osnovne sastavnice. Sposobnost putovanja, seksualni nagon, osjećaj svrhe. Kao da nasumično uzimaš brojeve iz jednadžbe ili dijelove molekularnoga modela sve dok sustav ne izgubi smisao i ostane nešto ni malo nalik originalu, tebi. „Ove knjige, ured, vi ste kao iz nekog filma. Izvrsni ste.“ „Shvatit ću to kao kompliment.“ „Shvatite kako želite, ali moramo razgovarati o pismu.“ „Kakvom pismu?“ Uočio sam njegove podlaktice: potpuno prekrivene tetovažama, crvenim,

zelenim, plavim i žutim. „Pretpostavljam da shvaćaš da nema ništa originalno u tom što si si napravio“, rekao sam, fiksirajući pogled na njegove ruke. „Ljudi ukrašavaju svoja tijela tisućama godina. Ötzi ih je imao također.“ „Tko?“ „Ledeni čovjek. Truplo iz Kamenoga doba koje smo otkrili 1991. godine. Bio je stariji od pet tisuća godina.“ „Ideš!“ rekao je.

Nema nikakvoga „mi“ u tom otkriću, mislio sam si. Ipak, bio sam promatrač. „Imao je smeđe oči, krvna grupa bila mu je 0, imao je 45 godina kada je umro - kada je ubijen; čak smo utvrdili i što je posljednje jeo: meso divokoze. Nagađa se da su tetovaže trebale ublažiti bol; siroče, imao je artritis.“ „I vi ste isto“, rekao je. „Isto što?“ „Rekli ste da ljudi ukrašavaju svoja tijela, ali zvuči neobično kad tako kažete.

Trebali biste reći mi ljudi ukrašavamo svoja tijela jer i vi ste isto čovjek. Ali dosta o tim sranjima, što ćemo s pismom, gospodine Ledeni?“ „Kojim pismom?“ „Nemojte glumiti nevinašce. Vašim pismom. Vi ste lokalna slavna osoba, čovječe, zamislite kakvo će sranje nastati ako se mediji okrenu protiv vas. Rastrgat će vas, vas i vašu suprugu.“ Posegnuo je u ruksak, izvukao pažljivo složenu stranicu i pružio mi ju preko stola da pogledam, držeći i dalje ruku na njoj. Prepoznao sam rukopis i srce mi je umalo stalo. „Draga Alice“, počinjalo je pismo. „Izlazi ili ću te izbaciti“, rekao sam, a bijes me sve više obuzimao. Bio je to ostatak mojih pedesetih ili četrdesetih. Osjetio sam nešto. I dalje sam u rukama imao pritiskač papira i neobično mi se pitanje rađalo u mislima: Kako bi bilo udariti njime o njegovu glavu? Učiniti da nestane, ušutkati ga, natjerati ga da shvati što znači biti smrtan, konačan.

Protrljao sam se po licu, sabrao: „Zbog nje su se ljudi osjećali drukčije“, rekao sam. „Dopirala je do njihove srži.“ „Mene nije dotakla. Možda je vas? Možda ste vi nju? Što je bilo, izgledate kao da ste vidjeli duha!“ Larry, sve je tako komplicirano. Znamo da je komplicirano, ali zapravo je još

gore nego što je moglo biti.

Razmišljao sam o dripčevoj teoriji o samoubojstvu, kao i o drugima. Moj je zadatak razabrati ono razborito i smisleno usred nereda, pronaći red u kaosu. Poziv je to u koji sam poprilično udubljen; zbog toga je, zapravo, nastala velika stanka od mog posljednjeg javljanja. Oprostit ćeš mi to, zar ne? Jer nastojat ću pronaći strukturu, ali moje kognitivne sposobnosti nisu kao prije. S novim danom, novi detalji ispunjavaju moj um kao što dragulji popunjavaju krunu, a komadići prošlosti ostaju u maglovitom sjećanju. Ali nastojat ću vjerodostojno prikazati činjenice, koliko god gnjusne i opscene bile. Sve je tu, zaključano u umovima i srcima nas nekolicine, osuđenih na propast. Moj je posao da ponirem u detalje, provjerim, potvrdim, potkrijepim, odvojim činjenice od bajki: laži, ljubav, zamjeranje, preljub, izdaju, ubojstvo.

Samo sam sjedio i pokušavao disati. Pokušavao sam udahnuti život ne samo jednom lešu, nego leševima.

Bilo je tu, napadno i neosporno, ljubavno pismo i sva njegova otkrića: razotkrivajući do sada čuvanu čašu gorčine i, pa, nešto mnogo nečasnije.

Isuse Bože, što li sam to napravio?

Tvoj kao i uvijek, Jeremy

Članak na mrežnoj stranici Southern Eye, 7. prosinca 2012.

Prvi policajac s mjesta Salmonine smrti daje otkaz zbog „poziva s onog svijeta“ Bivši policajac koji je prvi došao na mjesto zločina nakon što je Alice Salmon poginula govori o uznemirujućem događaju.

Hrabri Mark Barclay izjavio je za Southern Eye kako je događaj, koji ni nakon godine dana ne nestaje s naslovnica, utjecao na njegovu odluku da napusti službu nakon gotovo tri desetljeća predanog rada.

Službena istraga i dalje je u tijeku, a nekadašnji službenik zakona tvrdi da je njegova prva misao o nesreći bila da je u pitanju „seksualno motiviran“ zločin jer je djevojčina „majica bila razderana i podignuta“.

Tom ocu troje djece bilo je odmah vidljivo da je osoba mrtva pa nije pokušavao sam izvući tijelo iz rijeke Dane - već je pozvao pojačanje. „Bio sam spreman hodati pored nje, ako bi plutala nizvodno, ali bila je zapetljana u žbunju“, kaže. „Čovjek

koji je pozvao hitnu pomoć sjedio je na betonu u šoku, neprestano ponavljajući da ju je tako pronašao.“ „Moj narednik došao je i preuzeo zapovjedništvo, a onda se sjatila sva sila ljudi i njegov pas - CID, CSI, nadređeni inspektor, dečki s ronilačkom opremom, tehničari.

Najbitnije je bilo obilježiti područje - stazu, korake, most, u suštini, najbitnije je bilo očuvati mjesto zločina i spriječiti javnost da kontaminira dokaze.“ Mrtvozornik je zaključio da je uzrok smrti utapanje, a kasnije je obdukcijom utvrđeno da je Salmon imala visoku razinu alkohola i kokaina u krvi. Također je u nalazima zabilježeno da je imala „ogrebotine i porezotine na licu, ozljede na koljenima i da je nedavno zadobila hematom na desnom ramenu.“ „Čak i pri lošem svijetlu i velikoj udaljenosti mogao sam vidjeti ozljede na njezinu licu“, rekao je Barclay. „Pretpostavio bih da je u pitanju trauma uzrokovana udarcem tupim predmetom - kao da je bila udarena.“ Osobito ga je uznemirio Salmonin mobitel. „Bio je u blatu pored vode i neprestano je zvonio. Tko god da je zvao, nije znao za vijest koja je uskoro odjeknula u javnosti“, rekao je. „Nakon trideset godina ovog posla oguglaš, ali jedna od mojih kćeri je u dvadesetima i ovo me iznimno pogodilo.“ Barclay je priznao da mu i dalje pred oči dolaze scene događaja, osobito kada čuje melodiju sličnu onoj na Salmoninu mobitelu.

Zaključio je: „Moraš se sa svačim nositi kada radiš u policiji, ali taj je slučaj na mene utjecao kao niti jedan drugi. Dan nakon njega moja je unuka imala rođendansku zabavu i kada je puhnula u svjećice na torti i ja sam zaželio želju.“

Kritika Alice Salmon u southamptonskom glazbenom časopisu Stunt, 2005.

Dynamite Men je sastav koji treba pogledati.

Zabljesnuli su na pozornici Pump Housea, razmetnog i stilski jedinstvenog prepunog prostora, i izveli šezdesetominutni set iznimno zabavnih pjesama pred mnogobrojnom studentskom publikom.

Uvijek omiljeno mjesto za izlazak ovaj je puta bilo uređeno samo za stajaću publiku, s dobrih dvjestotinjak posjetitelja koji su pohrlili pogledati ovaj lokalni trojac.

Ponajprije, priznanje - kritičarka je dio njihove vjerne publike. Jednom sam upoznala pjevača grupe u kafiću na East Endu i bila puna strahopoštovanja kao 14godišnja obožavateljica. Njegovo je pravo ime, STUNT otkriva, Jack Symonds, ima devetnaest godina i rodom je iz Hamptona. Pomalo je poput suvremenog Lorda Byrona, raščupan i atraktivan, kovrčave tamne kose, u uskim trapericama i sa zamišljenim pogledom dok je na sceni.

Svijet je usporio na sat vremena. Briga zbog novca, stres zbog ispita i fašističkih stanodavaca nestao je dok se svijet pretvarao u glazbu koja je ispunila kako prostoriju tako i naša srca. Pjevali su o vezama u sjetnoj i dubokoj „Morning, Morning“, koja lamentira o „buđenju s nepoznatom ženom. Okrenem se i pogledam joj lice. Ne smije se.“ Zatim melankolična „Away“, koja govori o patnji i nesreći koja nastupa napuštanjem gnijezda - onaj trenutak kada „ono što je iza nas postaje maleno, ali mi smo veći te uspravno i ponosno idemo dalje.“ No stihovi su i duhoviti. Govore nam kako je biti bez prebijenog novčića u duhovitoj i očito istinitoj „67p“. Još jedna od meni najdražih je „You Kill Me“, oda neimenovanoj prvoj ljubavi (sretnice!), nekoj koja mu je „slomila srce, a nije ni trepnula“.

U njihovoj glazbi prepoznatljiv je utjecaj drugih glazbenika. Libertines, Oasis, čak pomalo i Amy. Ali stopili su sve te uzore u jedinstven zvuk. Zvuk poznat kao Dynamite Men. Ponajbolja pjesma bila je „Hit“, bolna analiza ovisnosti, tijekom koje Jack pjeva kako je ostao sam na pozornici, opisujući savršenim tonovima osjećaje jasnoće, smirenja i ohrabrenja koji nastaju pod utjecajem droge. „Moj red u toaletu, moj red za tabletu, kao udisanje peludi ili gutanje svjetlucave ribe...“ Naravno, nije bio u potpunosti sam - tu su i kolege Callum Jones (19) i Eddy Cox (20). Bili su školski poznanici, izjavio je tijekom koncerta, a onda ih je u jednom trenutku glazba spojila i promijenila njihov svijet. „Vjerovali smo da imamo što reći,“ viknuo je.

Slušamo te, Jack. Slušamo te pozorno.

Glazbeni izvori kažu da je u ovom poslu potrebno mnogo sreće, a trenutno samo to dijeli Dynamite Men od svjetske pozornice. Jedan devetnaestogodišnji student matematike opisao je ovaj koncert kao najbolju gažu na kojoj je ikad bio, i premda se ne bih u potpunosti s njim složila - Pulp's u Apollu u Manchesteru odnosi tu titulu što se ove kritičarke tiče - ovaj je koncert zaslužio čvrsto drugo mjesto.

Nije teško zaključiti zašto Dynamite Men već imaju odanu publiku među studentima. Jack se družio s posjetiteljima kasnije tijekom večeri (bit će vam drago čuti da je vaša kritičarka s njim ostala do zatvaranja kluba - sve u ime istraživanja i

STUNT-a naravno!).

Osjećam se počašćeno što sam vidjela ovaj sastav. Činilo se kao da gledam glazbenu povijest u stvaranju. Vjerojatno je takav osjećaj vladao kada su Arctic Monkeys imali svoje prve nastupe. Trenutak kojemu se ljudi vraćaju godinama kasnije. Noć kada su Dynamite Men prvi puta svirali u Pump Houseu. I dalje će nastaviti s eksplozivnim nastupima. I dalje će stvarati buku. Ovom je sastavu suđeno da postanu svjetska senzacija.

Zasigurno ću i dalje odlaziti na njihove gaže (studentski kredit, koji studentski kredit?). Faks može čekati. Ovakva glazba ne. Osim toga, kako su Babyshambles rekli, Fuck Forever!

Objava na blogu Megan Parker, 12. veljače 2012., 21:30 Provjerila sam Aliceine privatne poruke na Twitteru. Drago mi je da nikada nisi poslušala moj savjet i promijenila lozinku, Salmonette... zasigurno si istu koristila za sve stranice na kojima si se ikada registrirala! Pronašla sam ovaj razgovor od 15. siječnja. Naravno, spomenula sam ga policiji, ali kakve koristi od toga. Objavi pa nek' ide sve k vragu, ha, Alice?

From @FreemanisFree: Nisam zaboravio na svoju malu aktivisticu.

From @AliceSalmon1 : Tko je to?

From @FreemanisFree: Strpljenje, strpljenje Hvatačice Kriminalaca. Sve u svoje vrijeme.

malena

gospođice

From @AliceSalmon1: Ne bojim te se.

From @FreemanisFree: Osjećaj je obostran.

From @AliceSalmon1: Tko si ti, ili možda nemaš muda da mi to kažeš?

From @FreemanisFree: Oh, imam ja muda, želiš li ih vidjeti?

From @AliceSalmon1: Jadan si.

From @FreemanisFree: Ti si mrtva.

From @AliceSalmon1: Prestani mi se javljati jer ću te prijaviti policiji.

From @FreemanisFree: Sviđa mi se tvoj novi ljubičasti šešir. Jebao bih te.

From @AliceSalmon1: Odjebi. I nauči pisati.

Poruke koje su izmijenile Gemma Rayner i Alice Salmon, 14. prosinca 2011.

GR: zao mi je zbog tebe i Lukea - trcanje da odagnas misli?

AS: Ne mogu, zglob skrsen.

GR: Sportska ozljeda?

AS: NAO - neidentificirana alkoholna ozljeda.

GR: Kako?

AS: Kod Meg neki dan. Neslaganje sa stubama. Krivim klimavu ogradu!

GR: Laka kategorija x A: Zvrc cu te, voljela bih te vidjeti. Moras mi pričati o potrazi stana.

Možda neko lagano trcanje u Battersea parku za vik? X

Pismo profesora Jeremyja Cookea, 10. lipnja 2012.

Dragi moj Larry, Onaj mladac s tetovažama se vratio danas. Svratio sam do ureda da još jednom ovlaš pregledam neku dokumentaciju za financijsku potporu koju sam bio zanemario i dočekao me, sjedio je na stolici odvažno kao da si je unaprijed dočarao moj dolazak, „Ti“, rekao sam. „Dobar dan, Ledeni“, odgovorio je. „Pomislio sam da biste možda htjeli vidjeti svoje pismo još jednom.“ Izvadio ga je iz ruksaka. „Ne znam zašto ga još imam. Valjda mi je priraslo srcu. Čudno je bilo saznati da se Alice sviđala još nekom. Potaknulo je to popriličnu navalu uzimanja njezinih stvari. Psiholozi bi uživali raditi na tome, zar ne?

Vjerojatno bi rekli da sam povećao ulog u igri s obzirom na konkurenciju.“ Trebao sam pretpostaviti da će se to pismo ponovno pojaviti, Larry; ali mislio sam da nije opstalo sve ovo vrijeme - da se izgubilo ili postalo nečitko ili pljesnivo do neprepoznatljivosti: ipak je to samo papir. „Volim ovaj grad, volim biti tu na faksu - bez obzira na to što mi je neki čudak gurnuo papirić ispod vrata na kojemu piše da je zaljubljen u mene“, povjerila mi se jednom prilikom kada smo se našli u mom uredu na čašici razgovora nakon

godišnjeg domjenka Odjela. „Kako uznemirujuće“, odgovorio sam glumeći ravnodušnost. „Moljce privlači tvoja jarka svjetlost?“ „Prije da se muhe oko govna skupljaju“ rekla je.

Dečko u mom uredu je rekao: „Moraš biti poprilično poremećen da bi ovo napisao.“ Petlja na „B“. Visok, oštar vrh velikog „A“. Moje, sve moje. „Vjerovala je da je to neslana šala, ali mogu prepoznati psihopata kad ga vidim. Što vi kažete Ledeni, kakav je vaš radar za psihopate? Hajde, gdje je vaš novac?“ Poigravao se mnome. „Moram znati tvoje ime.“ „Zovu me Mocksy.“ Vrtio je moje pismo među prstima; nije imao pravo to iskopavati. Još jedna riječ koju prepoznajem, dio fraze, konstrukcija rečenice. U pravim rukama jezikoslovlje je kao mini-DNA profiliranje, pouzdano baš kao i sve druge značajke identiteta. Pogledao sam uokolo. Moja diploma, izblijedjela fotografija s pomoćnikom ministra, izrezak iz časopisa naslovljen „Cooke na rubu otkrića“ koji se odnosio na neku krajnje nebitnu nit istraživanja. „Umjesto potpisa nalazi se upitnik. Kakav luđak! Upitnik i poljubac - nešto što bi samo dijete napravilo.“ Buljio sam u „X“. Ta dva prekrižena štapića. Dvadeset i četvrto slovo abecede, znak za desetku, nepoznata varijabla, prvo slovo grčke riječi za Krista. Poljubac. „Kloni me se i kloni se uspomene na Alice Salmon, je l' ti jasno.“ „Zašto?“ upitao je. „Vi je se ne klonite.“ Obojica smo pogled usmjerili na komad papira. Nekadašnji dio mene, otrovan, dragocjen. Draga Alice, ne boj se, počelo je. „Pet stotina funti“, rekao je.

Zaboravio sam koliko sam puta olakšao dušu tebi, Larry. Ali bilo je - i malo ih je još uvijek - malo je ljudi kojima mogu vjerovati. Sve one stranice koje smo posvetili Descartesu i Tomi Akvinskom zasigurno su otišle u zaborav pored svih stranica na kojima sam prežvakavao Alice 2004. i, prije toga, u ranim osamdesetima, svoju bračnu nevjeru. Sjećaš li se kako sam te preklinjao da me posjetiš? Da dođeš u misiju spašavanja, poput ogromnog bernardinca koji nosi savjet u obliku brendija i kadulje.

Mogli smo otići u Crown; mogli smo se zavući u najdalji kut kafića i domaća hrpa ne bi uvidjela jesmo li potpuni stranci ili intimni prijatelji, i razmjenjivati priče uz pintu grozne, orašaste razvodnjene vodice koju nazivaju pivom.

„Petsto funti“, ponovio je istetovirani momak. „Ili će gospodin i gospođa Salmon vidjeti kopiju ovog pisma.“ Ponovno ga je izvadio, a u kutovima usana pojavio mu se tračak osmjeha. Uočio sam još jednu riječ koja je u meni izazvala novu navalu melankolije i pobudila sjećanja iz vremena kada sam učio slovkati: osjećaj neograničenih mogućnosti, trenutak kada sam shvatio da naše razumijevanje svijeta - stoga i svijet sam za sebe ovisi o riječima kojima ga objašnjavamo.

Sjećanje na šuljanje Bates Hallom živo je kao da se jučer dogodilo: hladno stubište, akustični hodnici i pohabani tepisi. Podsjećalo me na Warwick. Miris ustajale hrane, čilija; prustovski dio moga mozga užurbano je radio. Nisi neki nepoznati, beznačajni učenjak, razmišljao sam dok sam tražio njezinu sobu. Imala je natpis s imenom na vratima, onakav kakav djeca obično imaju. Da ih je otvorila, tko zna što bih napravio. Rekao bok? Pitao je li se smjestila? Ušao unutra? Koračao sam hodnikom, a mozak je radio punom parom: Nemoj otvoriti vrata, nemoj otvoriti vrata, nemoj otvoriti vrata, nemoj otvoriti vrata. Činilo se iznimno važnim da njezina iznimnost ne ostane neizrečena. Činjenica da nije toga bila svjesna samo joj je još više išla u prilog. Bila je pljunuta slika svoje majke.

Bože, kako obožavam žene. Štujem oblik njihova vrata, boju njihovih usana, miris njihove kose. Želim ih sve jebati, svaku od njih, sjećam se da sam ti jednom napisao. Nisu me privlačile samo žene, shvatio sam - mnogo sam se puta prisjećao nekolicine susreta s mladim studentima na Warwicku. Zašto se, Larry, svaki puta kada se prisjetim tih kratkotrajnih i uglavnom nezadovoljavajućih sastanaka u meni budi osjećaj srama? Stotine vrsta životinja pokazale su homoseksualne sklonosti, no samo jedna - mi - pokazala je homofobiju. Pretpostavljam da me bilo koji od tih muškaraca mogao promijeniti. Umjesto toga, duboko sam ih zakopao, kao i taj dio sebe, jer doista to bijaše dio mene, dio koji me vodio u javne parkove i sobe stranaca ukrašene uspomenama iz javnih škola, uglavnom nešto lošijima od moje. Sada je to nebitno. Izabrao sam.

Oblikovao sam pismo tako da ne uplaši Alice. Zadivljuje činjenica da je moguće istovremeno toliko mnogo i toliko malo reći u svega devet rečenica. Promišljao sam dok sam ih pisao: Imam li ja to živčani slom? Često sam razmišljao kakav bi to bio osjećaj. Vjerojatno nije toliko dramatičan kao što ga zamišljamo: niz malenih neprimjetnih i međusobno neovisnih koraka. Ali nije me bilo briga. Odlučio sam da me se primijeti, čuje, osjeti. Mene. Starog Cookieja. Čak i da je izašla s time u javnost, nikada ga ne bi povezali sa mnom, a, osim toga, nije da bi mi to utjecalo na karijeru koja je ionako stagnirala. Malo prije tog događaja, zaobišlo me promaknuće

za voditelja katedre u korist nekog mlaca iz Imperiala. „Cijenimo tvoj doprinos“, priopćili su mi snishodljivo. „Ali ovaj posao traži vještine drukčije od onih koje nam ti možeš pružiti.“ Fliss je primijetila da nešto nije u redu. „Činiš se zabrinutim“, rekla je noć prije nego sam napisao svoju poslanicu. Naletio sam na dokumentarac o Attenboroughu koji nas je privremeno zadovoljio, a onda je ona čitala knjigu o flori i fauni South Downsa, a ja sam odsutno prelistavao svoju o posljednjim danima Irokeza. Za nekoliko je minuta počela hrkati, pa sam se odšuljao u radnu sobu i izvukao svoje nalivpero.

Fliss je sumnjala da sam imao aferu - oprosti što skačem naprijed-natrag kroz prošlost, stari momče, ali tako naša sjećanja funkcioniraju - čine nas jačima, ali i trgaju djeliće od nas. Nevolja je u tome što je u prirodi čovjeka da brine za Najvažnijega. Svatko od nas mora biti uvjeren da je najvažnije biće na Zemlji; to je preduvjet evolucije. Je li to onda pesimistični preduvjet - simptom neimanja potomstva, kao kod tebe? Kažu da te djeca nauče da nekoga drugog staviš ispred sebe. Naravno, i ja sam se žrtvovao. Isuse, gledati vlastitu majku kako umire uključuje sasvim dovoljno žrtvovanja - otac i ja smo prekinuli svaki kontakt mnogo prije nego što je taj zli stari gad crknuo - ali da si rekao „Njezin život ili tvoj?“ kako bih ja reagirao? Kako bi itko od nas reagirao?

Da, pio sam, ali samo malo zimskog piva. Balvenie single malt koji smo Fliss i ja čuvali za posebnu prigodu. Nevolja je što se ista nikada nije ukazala. Cijeli sam život proveo tako, Larry. Čekajući.

Možda je dan kada sam se ušuljao u Bates Hall bila posebna prigoda? Osjećao sam se živo, probuđeno, kao ljudsko biće, čovjek. Nisam se osjećao tako - ovako godinama. Ponekad smo više od znanosti, zar ne? Više od moje antropologije i tvoje genetike. Prkosimo logici. Tada se prikazujemo u svom najboljem svjetlu, tada smo najljepši. Također i najopasniji. „Bi li rekao da sam dobar čovjek?“ pitao sam dječaka u uredu jutros, onoga s tetovažama koji je sjedio nasuprot meni, ali i onoga uplašenoga s fotografije na zidu. „Onaj koji je ovo napisao nije bio dobra osoba“, odgovorio je jedan od njih. „No, gdje je mojih jebenih petsto funti?“ Deset minuta kasnije stajao sam s njim pred bankomatom.

Zauvijek tvoj, Jeremy

Ulomak iz dnevnika Alice Salmon, 5. kolovoza 2007., 21 godina Nisam još ni pojela tortu od sira do kraja, a tata je već ustao i kvrckao o čašu. „Molim vašu pozornost, samo nekoliko trenutaka. Čini se kao da je bilo jučer kad je Lizzie žurno odvezena u bolnicu - a kada kažem žurno, doista to i mislim. Naša je prekrasna kći gotovo rođena na cesti A427!“ Moji su roditelji rezervirali divni restoran za ručak povodom mog 21. rođendana - to je jedno od onih mjesta za koje postoji lista čekanja na rezervacijama, zato zakašnjela proslava! Nas osamnaest, obitelj, kumovi i obiteljski prijatelji, oni koje sam zvala stričevima i tetkama iako to zapravo nisu. Uzela sam škotski dimljeni losos (moje kanibalske navike!), koji je bio ukusan, iako bi me privlačile i Jakobove kapice i jastog s đumbirom da nisam papak kada su u pitanju školjke. Proslava je bila dvostruka jer sam upravo dobila i posao. Baš tako, miči se Kate Adie, ja sam nova novinarka Southampton Messengera Alice Salmon, počevši od 10. rujna. „Svi se ponosimo Alice“, rekao je tata. Dobacio je još nekoliko omiljenih pošalica povezanih s mojim fakultetom.

Kasnije je rekao da govor nije bio pripremljen, ali nema šanse da je sve te fore samo izvukao iz rukava kao da je Gordon Brown sa svojim prvim govorom nakon izbora za premijera. Pravi pripovjedač. „Čujem da je prava rođendanska proslava idući vikend u Southamptonu - u nekom Flamesu“, rekao je tata i osjetila sam žalac tuge jer nije mogao zamisliti to mjesto - sve te prostorijice i drvo, svijetli plesni podij i tamne zakutke - hit mjesto, rekli su nam prvi tjedan na faksu - kada smo proveli nekoliko sjajnih noći ondje. „Muškarci Southamptona, pazite se!“, dodao je, što je teta Bev protumačila kao šifru za „spavanje s nekim“ pa je brzinom svjetlosti doletjela do mene i počela me ispitivati o ljubavnom životu (ona je među religioznima u obitelji). „Prelijepa si, Ace“, rekao je tata, zbog čega sam prestala klepetati, i dodao da nikog drugog ne bi mogao zamisliti kao kćer („Ne bi mogao zamisliti, ha?“ Robbie je uzviknuo pokazujući gestu za seks... jedan DVD Petera Kaya i misli da je komičar), te da se iznimno ponose mnome, zbog čega sam osjetila grižnju savjesti jer nisam apsolutno ništa napravila. A kad je počeo pričati kako smo bliska obitelj, bila sam na rubu jer sam pomislila koliko me zapravo slabo poznaje, a osjetila sam potrebu da i druge stvari podijelim s njim: da se nikada nisam osjećala dovoljno dobrom, kao da je sve jedna velika glumačka točka, što je razlog mom uživanju u alkoholu jer sam se tako osjećala jednako dobrom kao i drugi; piće i nekoliko lajni, mada ću prestati sa svim time jer mi je sada karijera najvažnija, ali voljela bih da tata

shvati jer ovako poznaje samo polovicu mene. „Ne mogu vjerovati da je minijaturna loptica ogromne prekrasnoće koju je Lizzie umalo rodila u jarku prije dvadeset i jednu godinu postala ovo... malo veća loptica ogromne prekrasnoće!“ A kada je izgovorio svoju omiljenu latinsku uzrečicu, tempus fugit, mama je ustala i rekla, „Ma hajde Dave, rekla sam ti da ću glumiti sirenu za uzbunu ako ti govor bude trajao duže od pet minuta.“ „Hvala, Alice“, rekao je. „Hvala.“ Obišla sam oko stola i čvrsto ga zagrlila pitajući se može li namirisati vino i kokain koji izviru iz mojih pora kao da mi organi to više ne mogu podnijeti, dok je on bio isti kao i uvijek: velik, čvrst i mek poput mog oca.

Nakon što smo uspjeli utišati tatu, glumila sam animatoricu i popričala sa svim gostima. „Narasla si“, rekao je dida Mullens kada sam došla do njega. „Osjećam se vrlo staro.“ „Čekaj dok budeš kao ja, onda ćeš znati kako je biti star.“ Konobarica mu je donijela malo pivo. „Ima i nekih prednosti kad si stari prdonja“, rekao je namigujući.

Zamolio me da sjednem malo pored njega i s malo muke dovukao stolicu, a zatim pričao kako bi baka bila sretna i kako bi danas uživala; prošlo je tri godine, ali i dalje mu je nedostajala, a kakva je samo krasotica bila dok su „hofirali“. Pokupio bi ju u svom fordu angliji, a ona je bila sva skockana poput Elizabeth Taylor sa svojom dugom kosom i soknama. Takav je - ima fantastične bljeskove lucidnosti (to će mi biti riječ ovog zapisa) kada je oko njega sve ono što ga je oblikovalo, a odmah zatim zna imati ispade i zvati me „Liz“, mamu „Alice“, a Robbieja „David“. „Koliko razgovaraš s mamom?“ odjednom je upitao. „Ne mislim na čavrljanje, nego na pravi razgovor?“ „Pričamo tu i tamo“, rekla sam mu. „Tajne uvijek izađu na vidjelo, čak i ako je prošlo nekoliko desetljeća. Pobijedi ih tako da ih sama otkriješ onako kako ti želiš.“ Nisam ga mogla pratiti, ali često se to događalo. Nekada me živciralo, ali mama mi je rekla da moram imati razumijevanja jer starim ljudima mozak prestane raditi linearno. „Nikad nisam upoznao nekoga toliko ponosnog kao što je ona, ali razgovaraj s njom, slušaj ju.“ Gledali smo mamu kako luta od stola do stola i razgovara s prijateljima. „Sjećaš

li se kada si dolazila i šetala Chipa?“ pitao je dida, a ja sam se pitala je li danas jedan od onih dana kada mu mozak ne radi linearno. „Naravno da se sjećam, bio je baš dobar pas!“ Rob i ja bismo otišli do dide i izvodili ga u šetnju, a kad bismo se vraćali dida bi gledao kroz prozor, čekajući. Chip bi mu se odmah sklupčao pod nogama, a dida bi ga pomilovao po leđima i govorio „Dobar momak, dobar momak, dobar momak.“ Jednoga popodneva kada sam bila u trećem srednje, dao mi je smeđu omotnicu.

Inzistirao je da ju uzmem. „Uživaj na sveučilištu, curo“, rekao je. Kasnije, kada sam kupovala knjige ili plaćala stanarinu govorila sam si da je to novac dide Mullensa, a kada bih kupovala cugu ili pljuge, da je to od studentskog kredita.

Volio je slušati priče o fakultetu jer mu je taj svijet bio potpuno stran, pa sam ih i ovaj puta nekoliko ispričala: kako sam cijelu noć radila ne bih li završila diplomski, o kretenu od stanodavca koji je nestao s našim pologom i tetoviranom čudaku koji je živio s nama. „Moraš mi obećati nešto povezano sa svojom majkom“, rekao je, ponovno gubeći nit svojih misli. „Obećaj da ćeš paziti na nju kad mene ne bude.“ „Žilava je ona kao stari opanak“, rekla sam koristeći jedan od njegovih izraza. „Nije baš toliko jaka kakvom se čini. I ti si takva. Pitaj ju o vremenu kada je ona bila na Southamptonu. Pitaj ju, jer moraš shvatiti neke stvari, ali pričekaj dok mene više ne bude, princezo, jer sam joj se zakleo na šutnju!“ „O čemu vas dvoje šapćete?“ pitala je mama naginjući se nad nama. „Izgledate kao da snujete neku spletku.“ „Pričamo o tebi, ne tebi“, rekao je dida namigujući mi. Kada je otišla nestašno mi se nasmiješio i izvalio jednu od naših internih šala. „Jesam li ti ikada rekao da sam s petnaest napustio školu?“ Bio je to jedan od dobrih dana. Linearnih. „Hej, Ribolika.“ Njegove su me staklene oči podsjećale na didine, ali uzrok tog staklenog sjaja bio je drukčiji - Ben se oblio. „Što ti radiš ovdje?“ „Htio sam te posjetiti. Nećeš me pozvati unutra da upoznam tvoje?“ „Kako si saznao da smo ovdje?“ „Nije bilo teško Lissa. Trubiš na Facebooku o tome cijeli tjedan. Hoćeš zapaliti?“

Sve je bilo kao prije, osim što smo ovaj puta morali ići van zapaliti, to nije bio studentski izlazak i samo je jedno od nas bilo zgaženo od cuge. Pazila sam da stanem tako da me nitko iz restorana ne može vidjeti zato što nikada nisam podijelila s roditeljima povremenu sklonost cigaretama, a i objasniti tko je Ben iziskivalo je dosta truda, pogotovo objasniti tati tko je on. „Znači imaš posao.“ „Da, nije baš New York Times, ali je početak. Nije ni usrano stažiranje.“ „A ostaješ i u Hamptonu“, rekao je Ben. „To vjerojatno nije dobro. Ne možeš se vječno pretvarati da si student.“ Objasnila sam mu da selim u drugi kvart idući tjedan: šezdeset funti mjesečno više, ali bit će nas samo troje. „Ipak sam sada mlada žena s karijerom.“ „Drago mi je da ju barem jedno od nas dvoje ima,“ rekao je. „Ovo će zvučati čudno, Lissa, ali... ponosim se tobom, zvuči fantastično.“ Bila sam uvjerena da sam uprskala sve jer sam postala prebrbljava, kako to mama voli reći, na razgovoru - blebetala sam kako volim raditi stvari koje imaju odjeka u svijetu, kao primjerice nestanak Madeleine McCann i pucnjava na Sveučilištu Virginia Tech, zatim da volim pisati glazbene kritike i da sam stvorena za pisanje izvještaja o zločinima jer je previše kriminalaca na slobodi, i bila sam uvjerena da sam zajebala, ali urednik je samo kimao i rekao „Imamo i više nego dovoljno smeća u ovom gradu.“ Pitala sam se kakva će biti, ta nova ja. Ta koja će nositi podignutu kosu, imati stol u velikom uredu, ići na sastanke vijeća i sudska saslušanja, bilježiti sve stenografskim kraticama koje sam odlučila naučiti do Božića. Možda mi se stara Alice i nije sviđala - bolje mlada Alice - ali naviknula sam na nju: ona koja često nije ustajala prije deset, koja je u sitnim satima dovršavala seminare, dubila nad diskusijama o Sylviji Plath i bilježila misli na marginama knjiga, koja je obožavala akvarije u kafićima u Bedford Placeu i vikende s hokejašima i čak, iako je sada on dio prošlosti, ovog tipa. Osjetila sam tugu zbog spoznaje da je gotovo sa svim time jutra u kojima se ispijao čaj na pohabanim kaučima i pokazivale slike od večeri prije na mobitelima, sekvenciranje (možda da mi ovo bude ipak riječ za ovaj zapis!) na popodneva u knjižnici i večeri na vrećama kada se gledala serija Izgubljeni ili Deal or No Deal, dani i tjedni stopili su se sve do, bam, diplomskog! „Ne mogu vjerovati da si upao na moj ručak. Zar nemaš stida?“ „Ne“, rekao je Ben. Smiješio se i sve se vratilo: on odjeven u Supermana, večer kada smo prvi puta probali kokain, Pariz. Sve je bilo tako jednostavno tada, nikakva

odgovornost, samo predavanja izlasci i leptirići uzbuđenja kada je pitao želim li ići s njim, bez obaveze, ali da će mi trebati putovnica. Zatim sam se sjetila kako sam mu sasula sve na peronu 6 na stanici Waterloo. „Ostavljaš me?“ pitao je u nevjerici. „Da.“ „Kujo“, rekao je i odjurio kao munja.

Razbjesnila sam se kada sam se sjetila kako me nazvao, ali to je bilo prije više od šest mjeseci, prošlost nakon koje sam nastavila sa svojim životom. „Shvatila sam što te čini jedinstvenim“, rekla sam. „Što, to što sam neodoljiv?“ „Ne, to što si nemoguć.“ Osjećala sam se kao dida kada ima dobar dan. Stvari su imale smisla. „Stvar je u tome što ti vidiš samo sadašnjost i ništa više od toga.

Neprestana potraga za zadovoljenjem; poput djeteta si, poput životinje.“ „Što sad od toga?“ „Što što?“ „Ne može biti i jedno i drugo - ili sam kao dijete ili kao životinja.“ „Ne budi naporan.“ „A da se nađemo na pola puta - recimo da sam mala životinja? Daj, Lissa, nemoj me zajebavati, došao sam čak ovamo da ti poželim sretan rođendan.“ Tako tipično za njega - doći iz Southamptona do Corbyja tek tako. Mogla sam ga zamisliti u onoj rupi od studentske kuće. Ono što je prije bilo bezbrižno, uskoro će postati sramotno, žalosno. Na posljetku će, kada već bude iscrpio sve mogućnosti, otpuzati kod roditelja u London: gregorijanski brlog s ogromnim hodnikom i lusterom koji svijetli poput tisuća naušnica. Bila je to istina, ali razmišljanjem o smrti karaktera činila sam se sama sebi starijom nego ikad, i nisam bila sigurna sviđa li mi se to. „Podsjeti me zašto sam se uopće ikad družila s tobom.“ „Zato što sam božanstven.“ „Kladim se da si ispod površine i dalje goli k**ac.“ „Imam ogromni što?“ „Vidiš, nemoguće je s tobom ozbiljno razgovarati.“ „Zajebi ozbiljno, Lissa. Idemo se napiti. Idemo negdje. Bit će to kao after ove

zabave!“ Sjetila sam se što je dida rekao prije nego je zabrazdio s pričama o mami, kako trebam živjeti svaki dan kao da je posljednji. Kad krenem raditi, život će mi postati mineralna voda, teretana i rano lijeganje u krevet. Pogledala sam prostoriju gdje smo jeli - prazna, stolovi počišćeni - i pokušala zamisliti sljedeće obiteljsko okupljanje.

Gledala sam kako mama pomaže didi da uđe u automobil, podiže mu noge i dodaje štap. Vjerojatno ćemo se okupiti na njegovom pogrebu sljedeći puta. „Zašto ne“, rekla sam Benu. „Samo jednom se živi.“

Popis Alice Salmon za reproduciranje „Ljeto 2011.“, Spotify, 30. kolovoza 2011.

Post Break-Up Sex, The Vaccines Skinny Love, Bon Iver Tonight's the Kind of Night, Noah and the Whale Sex on Fire, Kings of Leon Someone Like You, Adele That's Not My Name, The Ting Tings Just for Tonight, One Night Only Sigh No More, Mumford &Sons Your Song, Ellie Goulding Mr Brightside, The Killers Dog Days are Over, Florence and the Machine Last Request, Paolo Nutini Sweet Disposition, The Temper Trap Just the Way You Are, Bruno Mars The A Team, Ed Sheeran The Edge of Glory, Lady Gaga Sleeping to Dream, Jason Mraz

E-pošta profesora Jeremyja Cookea, 22. ožujka 2012. Šalje: jfhcooke@gmail.com Prima: Elizabeth_salmon101@hotmail.com Predmet: Drži se podalje!

Draga Liz, Možda ti je ovo teško povjerovati, ali uživao sam čitajući tvoj e-mail; bio mi je iznimno motivirajući. Slušaj me, nakon samo jedne rečenice već zvučim kao predavač koji zadaje seminar. Stare navike teško umiru. Hvala ti, također, što si me nazvala „uspješnim“; radije bih da si me nazvala „izvrsnim“, ali treba prihvatiti svaki kompliment, ma kakav on bio.

Sjećaš li se igrališta za kriket? Sada su tamo kuće. Zajedničke sobe također?

Jedina koliko-toliko pristojna prostorija u kampusu i preuredili su ju u ured upravitelja, malo hrastovih oplata i nekoliko kamenih ukrasa bilo je dovoljno da ohrabri investitore na ulaganje te su nas obične radnike poslali u ruševne bunkere.

Sjećaš li ih se? Jer sjećanje mi je iznimno važno u ovom trenutku. Imam nekih problema s prostatom, znaš. Tipično za mene - ne mogu se ni razboljeti drukčije od drugih.

Pokušavam se sjetiti kada smo posljednji puta zapravo razgovarali. Naletjeli smo jedno na drugo u ranim '90-ima, zar ne, kad je Alice bila s tobom? Bio sam u Corbyju na simpoziju i posjetio tvoju ulicu iz znatiželje. Morao sam čekati neko vrijeme prije no što sam te uočio. „Alice“, rekla si ostajući potpuno sabrana kada sam ti nespretno prišao, „ovo je mamin poznanik, doktor Cooke. Reci bok doktore Cooke, Alice.“ Ispružio sam ruku i ona se ravnodušno rukovala sa mnom. „Bio sam mamin kolega na fakultetu davno“, rekao sam kao da malene djevojčice mogu pojmiti što je to fakultet ili sveučilište, pa čak i koliko je vremena davno. „Ti si već velika cura, zar ne?“ rekao sam. Nisam baš bio dobar s djecom niti sam pričao njihovim jezikom.

Posebnim jezikom: podsustavom našega. „Imam gotovo sedam godina“, rekla je. Prepoznao sam te u njezinu glasu, „Imam rođendansku proslavu u nedjelju i bit će želea“, reklo je dijete.

Smiješno je kako mi se urezalo u pamćenje da je bilo želea na proslavi. „Hoćeš li doći na moju zabavu?“

„Doktor Cooke je zauzet u nedjelju“, uplela si se. „Divno je vidjeti te, Liz. Kako si?“ Ugrizla si se za usnu, iz očiju ti je sijevalo, ruka ti je počivala na kćerinoj glavi pa si ju nježno okrenula da ne čuje i šapnula: „Sad je malo kasno za takva pitanja.“ „Ali, ali-“ „Ali ništa. Ni najmanje te se ne tiče kako sam.“ Alice je čula bijes u tvom glasu, izmigoljila se i okrenula. „Doktori liječe“, rekla je. „Doktor Cooke je malo drukčiji doktor, dušo“, rekla si joj. „On radi s ljudima koji su živjeli puno prije nego što smo mi rođeni.“ „Ne bi li oni trebali biti mrtvi onda?“ „Vrlo pronicljivo, mlada damo“, odgovorio sam.

Automobil se pojavio i parkirao na prilaz kući. „Tatice, tatice, tatice“, vrištala je otimajući ti se iz ruku. „Imaš li ti obitelj?“ pitala si. „Ne. Nismo uspjeli. Taj nas je blagoslov zaobišao“, rekao sam koristeći frazu koju smo Fliss i ja uobičajeno izgovarali. Moglo je biti bilo koje od nas, nerijetko sam podsjećao svoju suprugu, na što bi ona rekla:“Ali nije bilo koje od nas, ja sam.“ „Ti imaš, vidim“ rekao sam. „Da“, odgovorila si. „Imamo i dječaka.“ „Blago vama“, izvalio sam, sjetivši se spore, mučne strepnje, testova, teorija, statistike. Voljeli su izračunavati vjerojatnosti, ti doktori.

Zagledao sam se u pločnik, pregledao tog čovjeka u tvom životu. Snažan. Nije bio oku odbojan. Tvojih godina. Podsjetio me na onih nekoliko mjeseci koje smo proveli gotovo deset godina prije. Opušteno nam je mahnuo, izgledalo je kao da pitam za smjer; počeo je vaditi namirnice iz prtljažnika, a ja sam osjetio snažnu potrebu da mu priđem i kažem: znam stvari o tvojoj supruzi koje ti ne znaš.

Dakle Alice je odbila Oxford? Pa, ja nisam ni uzrokovalo nesuglasice u vašem kućanstvu. Ja sam razgovor. Već su u mojoj ranoj dobi pročitali što mi papiru. Rečeno mi je, kada sam već doktorirao, da

upao. Pretpostavljam da je to imao ocjene, ali uprskao sam je suđeno: da budem dobar na znanstvenici, da bi bili doista

izvanredni, moraju imati dušu.

Postoji li ikakav način da te nagovorim da se predomisliš u vezi onog pića, Liz? Mogao bih ti pokazati uspomene na Alice koje sakupljam. Samo nebo zna što sveučilišna „tehnička podrška“ misli da radim; elektronička pošta mi godinama nije bila ovako puna. Najdraža njezina fotografija do sada mi je ona na kojoj se penje na skulpturu ispred praktikuma biologije. Stalno se borimo da studente držimo podalje od tog ogavnog „umjetničkog“ djela, ali ne možeš ih sve stalno držati na oku. Drži ruke oko brončanoga vrata skulpture i isplazila joj je jezik. Hura za Alice, kažem, ruga se tom jadniku - serijskom plagijatoru.

Liz, mogu li te nešto pitati? Kakva je bila u vrijeme prije no što je preminula?

Tih zadnjih dana, kako je bila raspoložena? Dosta - i oprosti mi što pokrećem ovu temu - onoga što čitam govori o stanju njezine svijesti, raspoloženju.

Kako ono govore da je novinarstvo zapravo prvi nacrt povijesti? Pitam se je li naša korespondencija isto. Prvi nacrt nečega. Ove riječi, rečenice koje one sačinjavaju, osjećaji koje prenose. Istine - ili ono drugo - što razmjenjujemo. Jer ništa zapravo nije objektivno i činjenice su gadne neuhvatljive stvarčice. Imamo daleko najbolju opremu za komunikaciju nego je ikada ijedan stvor posjedovao, ali nismo ništa bolji nego što smo bili prije 40 000 godina kada je neandertalac ostavio otiske svojih ruku u špiljama El Castilla.

Svaki dan doživljavamo neuspjeh nekomunicirajući. Govorimo u zagonetkama, poluistinama ili još gore. Svaki dan propuštamo tu prekrasnu, predivnu priliku da nadiđemo tamu i povežemo se. Ipak, jedini način kako uopće nalazimo smisao u kaosu koji nas okružuje jest kroz te lude, smiješne čarobne male stvarčice koje nazivamo „riječima“. One su sve što imamo.

Htio sam te pitati kako si nakon što smo otišli svatko svojim putem, i mnogo sam puta gotovo to i učinio, ali nisam imao pojma kako bi reagirala i jesu li ljudi oko tebe znali u kakvoj si situaciji. Ludio sam od brige.

Naravno, svi tvoji zapisi ostat će u tajnosti. Ni ja nisam spomenuo Fliss naše dopisivanje. Tajne, ah - nismo li dobar par?

Doista bih te volio vidjeti, pa makar nam to bilo zadnje.

Tvoj, Jem

Urednička kolumna glavne novinarke lista Southampton

Messenger, Alice Salmon, 14. rujna 2008.

Stanovnici Southamptona noćas mogu mirno spavati.

Liam Bardsley, čovjek koji je napao 82-godišnju prabaku, osuđen je na četiri godine zatvora ovaj tjedan.

Taj je monstrum upao u gotovo četrdeset kuća na našem području tijekom svog pljačkaškog pohoda, koji je trajao nešto više od godine dana.

Na tom svom pohodu ostavio je čitav niz žrtava - uključujući i hrabru osamdesetogodišnjakinju Dot Walker koja se suprotstavila 36-godišnjaku kada ju je probudilo „kretanje“ u kuhinji. Oborio ju je na tlo i udario, prema optužnici „barem pet puta u lice“ prije nego je pobjegao s mjesta zločina. Na sudu je upisan kao „nehumana spodoba bez milosti“.

Mjesto mu je iza rešetaka. Zašto mu je onda, pitamo se svi, određena kazna od samo četiri godine? Ako uzmemo u obzir takozvano „dobro ponašanje“, mogao bi biti vani za manje od dvije. Čitatelji koji su sudjelovali u našoj kampanji „Uhvati noćnog predatora“ trebaju se ponositi ulogom koju su odigrali u postupku slanja te životinje u zatvor. Da nije bilo vašeg hrabrog istupa, nikada ne bismo prikupili toliko mnogo dokaza protiv Bardsleyja - dokaza koje je policija opisala kao „ključne“ u sastavljanju slučaja.

Dotina fotografija koju smo objavili nakon užasnog napada, a uz dopuštenje njezine obitelji, potaknula je navalu poziva policijskoj službi za pomoć (mnogi od vas nazvali su izravno Messenger). Četverogodišnja kazna koju je dobio za provalu i nanošenje teških tjelesnih ozljeda trebala bi biti mnogo veća. Čak i dvostruko veća ne čini se dovoljno velikom za čovjeka koji je starici rekao da će ju „rasporiti ako pisne“.

Danas pozivamo Vladu da odredi strože kazne za nasilne zločine protiv starijih i surađujemo s lokalnim predstavnicima u Parlamentu koji su obećali da će ondje spomenuti taj problem.

Dot treba imati posljednju riječ jer ona je najhrabrija žena koju smo imali prilike upoznati - umnogome obična umirovljenica, a s druge pak strane toliko jedinstvena. Čuvši što se dogodilo u Sudnici D Vrhovnog suda Southamptona, rekla je: „Nadam se da nitko neće proći ono što sam ja prošla.“ Kada smo ju upitali što misli o kazni koja je napadaču dodijeljena, odgovorila je mudro, dostojanstveno i skromno: „Kada ode pred svog Stvoritelja, izravnat će sve

račune.“ • Imate li informacije o zločinu? Nazovite Alice Salmon s povjerenjem na broj koji se nalazi na vrhu 7. stranice.

Bilješke Lukea Addisona na njegovu laptopu, 14. veljače 2012.

Kuća tvojih roditelja bilo je posljednje mjesto na Zemlji na kojemu sam htio biti, ali nisam moga ne otići. To bi samo izazvalo sumnju. „Izgledaš kao da si došao iz rata“, rekla je tvoja mama kada sam došao. Nabacio sam neki izgovor o biciklističkoj nesreći, a kasnije se izblebetao da sam se potukao. „Sigurno će svatko od nas napraviti neke stvari kojima se baš i ne ponosi prije nego skončamo“, rekla je. „Oprosti zbog svih nesretnih pitanja koje policija postavlja, ali to im je posao. Svi želimo isto dušo - istinu.“ I ta riječ „dušo“ urezala mi se jer sam mogao zamisliti kako tebe zove isto tako, a sam nisam nikada bio blizak sa svojom majkom. „Toliko si joj značio“, rekla je. Njezina kosa na mom licu najbliže je što ću ti ikada više doći.

Tajne, Al. Toliko tajni. „Znate da Alice i ja nismo bili zajedno“, priznao sam. „Imali smo nekih problema.“ Moje je priznanje odjekivalo kuhinjom, odbijajući se o blistave bijele površine iznova mi se vraćajući. Bilo bi čudno da nisam priznao. Pitali bi se zašto. „Naravno da znam. Mi smo bliska obitelj. Naša kći razgovara s nama.

Razgovarala je“ „Shvatit ću ako ne želite da dođem na pogreb“, rekao sam nadajući se pomalo da će prihvatiti moje riječi. „Ne, želimo da dođeš, ili ja sigurno želim da dođeš. Vjerujem da biste vas dvoje ponovno završili zajedno, prije ili kasnije. David ne misli tako, naravno.“ Bilo je čudno biti u toj kući, kući u kojoj smo toliko puta bili, kući zbog koje sam prvotno bio vrlo nervozan kada bih dolazio - nisam morao biti, tvoji su roditelji izvrsni, uvijek su me natrpavali cugom, pa bilo to i neko grozno svijetlo pivo i naglašavali da nije ni malo nepristojno ako odlučim otići u zimski vrt i čitati nedjeljne novine. Kuća je to u kojoj smo čuvali psa zajedno, pravili kupke u kadi, gdje si mi pokazala svoj školski sako, a ja sam tražio da ga obučeš samo za mene pa si me nazvala perverznjakom. Zatim smo završili u tvojoj sobi na malom krevetu, a ti

si savjesno okrenula plišanog zeca da nas ne gleda, tako tipično za tebe, a kasnije smo ležali i gledali kroz krovni prozor kako oblaci klize plavetnilom.

Kuća je bila puna ljudi koji su te voljeli, tvoje ime u svakom udisaju, u svakoj rečenici, u svakoj prostoriji. Svi su bili iznenađeni kada su me vidjeli. U jednom je trenutku tvoja mama stavila ruku oko mene i povela me u vrt; pored svih tih ljudi našla je vremena za mene, a ja sam joj rekao koliko se prezirem. „Nemoj“, rekla je. „Nemoj.“ Možda sam mogao biti drukčiji - bolji - da sam imao roditelje poput tvojih. Osjetio sam navalu topline prema njoj, da me možda neće prezirati zbog toga što sam napravio. Kasnije sam otišao do tvog tate koji je u garaži obrađivao komad drveta i rekao: „Hvala što ste me primili.“ „Možeš mojoj supruzi zahvaliti. Da se mene pitalo, izbacio bih te kroz taj prozor.“ Zagledao se u maleni izblijedjeli prozor. „Zašto nisi svoju glupu kitu mogao držati u hlačama?“ Neće mi nikada oprostiti i ne možeš ga ni kriviti - ni ja si neću oprostiti, iako ne zna ni polovicu. Nitko ne zna.

Blanjao je drvo; ostaci piljevine padali su na tlo i skupljali se u slojevima oko njegovih cipela. „Dvadeset i pet“, rekao je. „Kakve su to godine? Odgovori mi balavi gade.“ Podigao je ruku i ja sam pomislio, Udari me. Udari me kao što me onaj tip u pubu udario. Možda nam obojici bude bolje. Ali spustio je ruku i ispustio krik poput ranjene životinje. „Kako si to mogao učiniti mojoj curici?“ Ne mogu vjerovati da su željeli da dođem na tvoj pogreb. Ta nismo bili u srodstvu, nisam neki bliski rod, nismo bili vjenčani. Još nešto što nisi znala, Al. Htio sam te još jednom zaprositi. Ono jutro kada si otišla u Southampton. Bili smo odvojeni gotovo dva mjeseca koja si tražila. Bez kontakta, takva su bila pravila, tvoja pravila, ali htio sam te iznenaditi. Ispričati se, objasniti, pokušati naći smisao. Bila bi osupnuta - ali na dobar način, mislim. Tijekom tih sam mjeseci shvatio da za svakoga postoji jedna osoba i da si ti ta moja osoba, Alice Louise Salmon. Zaboravi putovanje u Rim. Htio sam to napraviti tada na tvom pragu. Ali Soph je otvorila i rekla da te nema. „Gdje je?“ „Southampton.“ Preplavio me očaj, mogućnost da ostatak života ne znamo gdje je ono drugo.

Moram te pronaći, mislio sam. Moram pronaći Alice i zaprositi ju. Soph mi je uputila pogled pun sumnje. Nisam bio siguran koliko si joj rekla; ja nisam baš na sva zvona pričao što se dogodilo. „Mogu li otići do njezine sobe?“

„Ne.“ „Ona nije tamo, zar ne?“ Rekao sam dok me razdirala pomisao da si s nekim drugim. „Tko je s njom?“ Čvrsto si poricala da imaš nekoga kada smo se zadnji puta vidjeli i kada si me nogirala. Tada sam zadnji puta bio u tvojoj sobi, a ti si plakala dok se maleno božićno drvce ljeskalo od svjetala i ja sam te tresao - oprosti, nisam si mogao pomoći. Puknuo sam, toliko sam te volio. Zaklinjala si se da nemaš nikoga, ali nisam znao u što da više vjerujem. „Ne zajebavam se Soph - s kim je?“ „Pitaj ju sam, kad si već toliko očajan. Oh, da, pa ona ne priča s tobom, zar ne?“ „Žao mi je,“ rekao sam mijenjajući taktiku. „Nedostaje mi. Moraš mi pomoći.

Molim te.“ „Baš ste se mimoišli“, rekla je Soph vraćajući se unutra.

Pala mi je na pamet zamisao: idi u Southampton. Izvadio sam telefon. Prvotno sam te umemorirao kao Alice S jer sam od prije imao Alice Kemp u imeniku, ali kada smo počeli hodati, tebe sam preimenovao u Alice, a nju u Alice K, no nakon nekog vremena postala si Al. Poslao sam ti SMS. Dva mjeseca su na izmaku. Ubija me što te ne viđam. Moram ti reći nešto važno.

Ostao sam oko sat vremena kod tvojih roditelja. Vjerovao sam da je to najkraće, a dovoljno dugo da bude pristojno jer sam se morao vratiti ovome, ovom stolu, ovom pivu. Misli o tebi iskakale su mi pred očima - London Eye i ti; pila si šampanjac u deset u jutro kada su se Kate i Willis vjenčali; kako si grdila čovjeka u podzemnoj da pomakne svoje debelo dupe da trudnica može sjesti; ples u kuhinji na zabavi u Peckhamu; tvoj pogled uplašene srne kada si me vidjela pored rijeke tu nedjelju, tvoj glas, tvoj miris - ti, sada nestala, nestala u hladnoj vodi sa svim našim tajnama.

Više ne osjećam ništa osim ljutnje i napušenosti, a dok popijem ove limenke i završim ovaj joint sigurno mi se više nećeš ukazivati, povrijeđena, uplašena na rubu kreveta ili preko stola na Campo de' Fiori ili iz crne vode; sjedit ću u kuhinji i čak će i ljutnja nestati: čut će se samo zvrndanje TV-a, tupa pulsirajuća bol mog ranjenog lica i neprekidna jeka čovjeka koji rida u prostoriji.

Dugo sam stajao pred tvojim stanom. Soph je provirivala kroz prozor i provjeravala jesam li otišao. Nisi mi odgovorila na poruku. Voliš iznenađenja, pomislio sam. E pa, dobit ćeš jebeno iznenađenje.

Objava na blogu Megan Parker, 20. ožujka 2012., 18:35

Razgovarala sam o tebi s jednim od profesora na Southamptonu, Alice.

Ne sjećam ga se iz vremena kada smo studirale, zove se profesor Cooke, ali očito je na fakultetu još od 1820-ih i tvrdi da ste se vas dvoje susreli nakratko nekoliko puta. Ima fantastičnu zamisao da o tebi napravi nekakav kolaž, spomenicu. Često samo nas dvoje razgovaramo, ali ponekad ima i pravoga istraživanja, razgovaranje s ljudima i provjeravanje datuma te preciziranje onoga što si napisala, rekla ili napravila. Mama smatra da je dobro da se na ovaj način nosim s tugom, mada mislim da bi ti rekla da su tu u pitanju njezine yin i yang gluposti.

Isprva sam se osjećala kao neka izdajica jer je sve vrlo osobno, ali moramo progovoriti i utišati sve koji šire krive informacije, sve one zlobne i glupe stvari koje govore o tebi. „Mi smo čuvari uspomene na Alice sada kada ona ne može govoriti sama za sebe“, kaže on i u pravu je. Uvijek si govorila da bi voljela biti lik u nekoj knjizi, zar ne, i upravo bi to moglo nastati iz ovoga - knjiga o tebi.

Kaže da ne bih trebala puno pisati o sebi i njemu na blogu, jer se radi o tebi, ne o nama, i da bi sve uistinu funkcioniralo, moramo biti promatrači, objektivni, a ne subjektivni, ali uvijek - danas sam ga posjetila već deset puta - pitam kako mogu biti objektivna kad si bila moja najbolja prijateljica?

Ne mogu vjerovati da mu govorim sve te stvari, ali iskreno, lakše je povjeriti se potpunom strancu nego nekomu s kim si blizak.

Podsjeća me na lika iz neke TV serije - društveno neprilagođeni „tetak“. Studenti ga vjerojatno mrze, ali stvoren je da bude na radiju BBC-a. Svidio bi ti se njegov ured, Alice, svaki je centimetar svakog zida prekriven knjigama, ima ih na tisuće.

Zapravo, obožavala bi Jeremyja jer je on jedan od onih ultra-pametnih ljudi koji je posjetio neka od najnevjerojatnijih mjesta. Čovječe, zvučim kao da sam se zatreskala u njega, zar ne!

Jeremy - ako ovo čitaš, a mogao bi jer si spomenuo ovaj blog u razgovoru, dobrodošao u vrlo ekskluzivan klub, usput, vjerojatno si jedan od ukupno šestero ljudi koji ovdje dolaze.

Ne možeš mi zamjeriti jer je „hipoteza“ da istina dolazi ispred svega upravo tvoja.

Poslušaj me Alice Palace. Nema te svega sedam tjedana, a ja već zbijam šale.

Pitala sam Jeremyja jesam li zbog toga loša osoba i rekao je da i nisam tako loša ako je smijanje sretnim uspomenama najgore što sam napravila.

Svidjelo bi ti se kako sve uvijek stavlja u povijesni kontekst, Lissa. „Kako će povijest promijeniti činjenicu da je moja najbolja prijateljica mrtva?“ pitala sam ga

jednom kad sam se rascmoljila pa me zagrlio - nije velik čovjek, ali čini se velikim, možda je to njegov karakter? - i rekao da mogu biti ponosna jer si mi ti bila najbolja frendica. Naučila sam ga da koristi tu riječ, čak je počeo koristiti i „opušteno“. To bi ti bilo urnebesno smiješno. Rekao je da će ju primijeniti na studentima ili asistentima - i to je istina, zar ne? Bila sam, jesam tvoja najbolja frendica i zauvijek ću to biti.

Osobito ga zanimaju prijetnje koje si dobivala i rekao je da je odličan potez bio kada sam ih objavila na blogu; zasigurno postoje osobe koje su uvrijeđene i zamjeraju ti s obzirom na prirodu tvog posla. Kaže i da moram biti oprezna s medijima jer oni imaju neke svoje ciljeve, ali znam ja sve njihove trikove i kako mene prikažu u medijima nije uopće bitno - važno je samo da se činjenice čuju.

Još jedan od razloga zašto uživam nalaziti se s njim je izgovor da mogu misliti na tebe. I mislim sve vrijeme, dušo, ali ovako kao da imamo svoje vrijeme - Jeremy ga u šali naziva vrijeme druženja - kada se možemo usredotočiti isključivo na tebe.

Moram ti nešto priznati. Neki od naših razgovora doslovno su se pretvorili u profesionalno savjetovanje o karijeri. Ti si govorila da bih trebala otpiliti PR i vratiti se obrazovanju, zar ne, a ovi sastanci - sinoć sam ponovno ostala gotovo do ponoći podsjećaju me kako je učenje prekrasno, čak i kad mnogo toga što radimo i nije učenje već prisjećanje.

I sama sam svjesna da ne bih trebala previše pisati jer sve što je na internetu gotovo postaje dio životopisa u današnje vrijeme; nikada u potpunosti ne nestaje čak i kada izbrišeš sve, još uvijek se nalazi u povijesti pregleda i Google još uvijek može to osjetiti, iako zapravo nema više ničega, kao kada ljudi kojima su amputirani udovi osjećaju svrbež nožnih prstiju čak i nakon što im je noga odstranjena.

Postavlja mnogo pitanja o tvom pogrebu, Alice... oprosti što skačem s teme na temu... kada sam zagrlila tvoju mamu pitala je „Meg, kako ću ja ovo?“ a ja sam odgovorila „Lijepo, zato što želite da ovo bude slavljenje njezina života“, a onda je nadodala „Ne danas, mislim na ostatak svog života.“ Jeremy tvrdi da je vidio kada je došao pogrebni automobil: nije ulazio u kuću, ali je potiho odao poštovanje, pa sam se sjetila kako si ti uvijek žurno izlazila iz crkve.

Na to je dodao da ih i on u pravilu izbjegava. Potom je izgubio tijek misli i opisivao nevjerojatne nebeske pogrebe u Tibetu gdje iskomadaju tijelo pokojnika - to radi osoba zvana „rogyapa“ - i ostave komade tijela lešinarima. To se naziva „jihato“, što znači davanje milodara životinjama.

Nisam ni riječ progovorila s Lukeom jer je odjurio odmah nakon sahrane, a i pojavio se zaudarajući na alkohol... briga me ako Luke ovo čita, ti zasigurno ne bi htjela da lažem, a sada je, kako Jeremy kaže, istina najbitnija. Tvrdi i da nije važno

kako te pamtim, sve dok te se sjećam. „Tko će se sjećati mene?“ stalno ponavlja i govori da si ne smijem dopustiti da dođem u njegove godine i žalim za nečim. Kada mu pričam kako su brojni naši prijatelji obećali sami sebi da će živjeti bolje, bogatije i ispunjenije živote zbog toga što se tebi dogodilo govori „To je prekrasno, tako treba. Zgrabi život, mlada damo, zgrabi ga!“ „Carpe diem“, jednom sam rekla, koristeći tvoj najdraži moto, ne bih li ga zadivila, a onda nastavila pričati o nama. Jednom kad počnem pričati, doslovno krene bujica i jedva stigne sve pohvatati, sjedi i piskara dok maleno svjetlo na diktafonu podrhtava. „Ah, te kćeri“, samo nadoda. „Ah, te kćeri!“

Komentari ispod objave na blogu: Doista čitam ovo, mlada damo. Lik iz serije, ha? Pretpostavljam da sam više Geoffrey Palmer nego Victor Meldrew.

Jeremy „Stari Surfer“ Cooke Ne možeš tako optuživati ljude, Meg, nije u redu. Ako te baš zanima, nisam uopće bio pijan na pogrebu. Bio sam popio jedno piće. Kao i svi drugi, pokušavam se ne slomiti. Osim toga, zanimljivo je kako zaboravljaš da je Alice ostavila mene, a ne ja nju te da nisam ja bio taj koji se viđa s nekim drugim!

Luke Nikoga ne zanima tvoj usrani leksikon i retardirane teorije o curi koja se utopila zato što je bila MRTVA PIJANA. Pazi se, ti i stari profesor kreten.

FREEMAN

Poruke Gavina Mocklera i Alice Salmon, 14. ožujka 2005.

GM: Hej Alice, kako provodis vecer? LOL AS: Koeto?

GM: Tvoj naj sustanar.

AS: Super, hvala, cijela ekipa je tu. U Corrigan'su smo.

GM: Pozivas me?

AS: Idemo dalje sada. Sta ti?

GM: Cilam, igram Warcraft.

GM: Corrigan's je smece, ako mene pitas. Vlasnici su fasisti.

GM: Bijase ugodno razgovarati u boravku sinoc, smirilo me. Bolja si od ostalih.

AS: nema frke, samo smo malo cavrljali.., BTW Spam Sam kaze da pospremis kucu ako ne ides van!

AS: Prestani se draskati!

AS: Sorry, ovo zadnje je bio Ben. Uzeo mi je telefon.

GM: RAOFLMAO - nee!!! Mozes naci nekoga boljeg od njega.

GM: Mi nocne sove smo bica noci.

E-pošta Elizabeth Salmon, 3. travnja 2012. Šalje: Elizabeth_salmon101@hotmail.com Prima: jfhcooke@gmail.com Predmet: Drži se podalje! Što mislim kako joj je bilo posljednjih dana i sati? Stanje uma, mjesta koja je obilazila, razgovori; prevrćem ih po mislima cijelo vrijeme. Suprug kaže da se vrtim u krug, ali ne mogu biti povrijeđena više no što jesam. Zašto je bila pored vode? Je li bila toliko pijana? Je li bila depresivna? S kim je bila? Ta karika koja nedostaje od trenutka kada se razišla s prijateljicama do trenutka kada se našla u vodi neprestano me progoni. Onda, koliko god me frustriraju i ljute sve one gluposti koje pišu po medijima, isto me toliko tjeraju da tražim dodatne informacije.

Vjerovala sam u sudbinu, ali sada više ne vjerujem ni u što, osim u djelomičnu utjehu koju bi mi mogle dati činjenice. Sakupljam ih jer se bojim da bih ju mogla zaboraviti, Jem, da bih se mogla jednog dana probuditi, a da se ne mogu sjetiti detalja o svojoj kćeri. Da ću se probuditi i ona će potpuno nestati još jednom.

Zato ću te zamoliti nešto što nikada ne bih niti pomislila - pomoć. Pomozi mi da odgovorim na pitanja, pomozi mi pronaći Alice. Toliko mi duguješ. Jem, kog si mi vraga slao e-mail? Vidjela je tvoj e-mail u mojim dolaznim porukama; vidjela ga je taj dan kad je umrla. To je sasvim dovoljno da bilo tko poludi.

Ponekad prezirem Davea jer je dopustio da se to dogodi, ali ja sam ta koja nije spriječila. Kako sam joj pomogla? Jesam li joj dala prave savjete kao one koje je mogla uljepšane i pojednostavljene čuti u serijama koje je obožavala, kao što su The O.C. ili Dawson's Creek, savjete koji će ju emocionalno ojačati da bude spremna za sva sranja koja ju čekaju. Ništa joj nisam prenijela osim možda ljubavi prema Sylviji Plath; ne mogu vjerovati da sam svom djetetu približila njezina djela, kao da nisam znala koliko se može zavući pod kožu. Ljubav prema Plath i kosu koju sam jednom pretenciozno opisala u pjesmi kao krila gavrana (očito sam to negdje pročitala), i naravno potrebu da s vremena na vrijeme poruči svijetu da se jebe. Te stvari i našu intonaciju, ritam, čak i način pisanja, to je bilo moje u njoj i njezino u meni.

Zašto joj nikada nisam pričala o tome, Jem? Bila sam svjesna da je to poput otrova koji teče u žilama nas Mullensica, ta stvar koja ju je posjećivala noću i zbog čega je počela razgovarati s lisicama, stvar za koju ja nikada nisam imala ime, a ona ju je nazvala TO, pisala ju je velikim slovima - TO - jer mala nisu bila dovoljna da obuhvate svo značenje toga. Mislila sam da je Plath u pravu, ali strahovito je pogriješila i treba ju maknuti iz nastavnog programa, ne stoga što trebamo kontrolirati što ljudi čitaju kao da smo u Orwellovoj 1984., već stoga što nema ničega lijepog u smrti, kao ni u uvjeravanju mladih djevojaka u isto.

Alice si nije oduzela život. Ne bi to mogla, ne bi htjela.

Bila sam zaljubljena u tebe. Barem u neku verziju tebe - je li to bila neka koja je postojala ili neka koju sam sama složila u svojoj glavi, dalo bi se raspravljati. Bilo bi neiskreno kada bih tvrdila da nije bilo trenutaka koji bi se u nekim drugim okolnostima mogli pretvoriti u drage uspomene, ali sada su uglavnom nestali, zapetljani u kaosu koji je nastao kada smo se razišli. To je ono što prevladava: bolno preispitivanje koje je uslijedilo (nemaš pojma o tome, vjeruj mi). Živo se sjećam jedne rasprave. „Misliš na Fliss“, urlala sam, jer me izluđivala tvoja nemoć da izgovoriš njezino ime. „Ako možeš spavati sa mnom, možeš barem njezino ime izreći.“ „Komplicirano je biti u braku. Ne razumiješ.“ „Ne obraćaj mi se s visoka,“ planula sam. „Nisam neka slijepo zaljubljena adolescentica“. Ali tako sam se ponašala. Čekala bih sat vremena ispred tvog ureda i kada bi se pojavio, s izgovorom o nekom sastanku koji se odužio, planula bih i

puknula. „Neću postati jedna od onih žena koje su vječno zahvalne, Jem. Zahvalne na pozivu, večeri, jutru kad se probudim, a ti si još uvijek pored mene. Nitko me ne tjera na ovo. Mlada sam, nisam neprivlačna.“ Tvoj odgovor? „Kako bi bilo da o tome razgovaramo uz piće?“ Uz dijeljenje komplimenata, to ti je bio modus operandi: natakanje džinom.

Natakanje do te mjere njegovom čarobnom toplinom da sam ili zaboravila ili više nisam marila, nisam stvarala probleme, urlala, jer nismo to mogli podnijeti, zar ne, scenu? Iscijedio si i posljednju kap zabave iz mene i onda se pokunjeno vratio svojoj supruzi. Prezirala sam te jer sam postala ono što sam najviše mrzila (ako te baš zanima, nikada prije niti kasnije nisam bila s oženjenim muškarcem), ali još sam više mrzila sebe jer sam dopustila da se to dogodi. Počela sam plakati. „Ovo je lakrdija“, rekla sam.

Krenuo si prema meni, ljubičast od bijesa. „Ako je takva lakrdija, zašto se onda ne smijemo?“ Stalno sam se bojala u to vrijeme, ali u tom sam trenutku osjetila iskonski, fizički strah. Mogla sam ti osjetiti dah: kava i luk. „Hajde“ rekao si, stišćući mi zglob. „Smij se, hajde.“ „Nikada me nisi nasmijao“, rekla sam, „Plaćaš mi večere, vodiš me u neke osrednje hotele, kupuješ mi odjeću koju ne trebam i nakit koji uopće nije po mom ukusu i onda se vraćaš kući k Fliss i vjerojatno i nju jebeš jer si nesiguran.“ Podigao si ruku - priznajem bila sam pila i misli su mi bile raštrkane - ali vidjela sam kandžu kako mi se približava, ozbiljno, izgledalo je kao životinjska kandža. „Gotovo je“, zaurlala sam.

I evo nas nakon svih tih godina, ponovno se čujemo. Ne mogu vjerovati da sam ovoliko napisala. Katarza, valjda. Za mene si prošlo svršeno vrijeme, ali imaš zadatak. Imaš moć, mudro ju iskoristi. Povjerila sam ti se, Jem, i nemoj me iznevjeriti.

Za tvoje „zabilješke“ prilažem nekoliko odlomaka njezinog dnevnika i još neke meni omiljene fotografije. Ona i Rob na plaži, negdje u inozemstvu, tako da je to vjerojatno iz vremena prije no što je Daveova tvrtka propala. Pogledaj ju - gleda u more kao da bi mogla preplivati preko tog plavetnila u svega nekoliko zamaha rukom, prehodati gotovo. Na nebu nema niti oblačka. To je dan iz djetinjstva koji pamtiš, ali zapravo nikada nisi siguran je li se doista dogodio ili je samo igra mašte: sladoled i pješčani dvorci, drijemanje u automobilu i nošenje u krevet. Dan kakvog bi se svi trebali sjećati, ali mnogo ga djece zaboravi. Doista smo pokušavali djeci

omogućiti što više takvih dana.

U pravu si, riječi često nisu dovoljne. Žao mi je što si bolestan. Ne mogu obećati da ću moliti za tebe, ali želim ti sve najbolje.

Kada te zamišljam, nalaziš se u zelenkasto oličenom uredu, pijuckaš Earl Gray i slušaš kriket. Jesam li u pravu?

U pravu si - doista smo pravi par sa svojim tajnama.

Voljela bih te ponovno vidjeti.

Tvoja, Liz

Transkript glasovne pošte ostavljene profesoru Jeremyju Cookeu, 24. svibnja 2012., 01:22 Znam gdje živiš, gospodine profesore Frajeru... Lako je pronaći te, lakše nego uzeti telefon i naručiti pizzu... Bolje ti je da ju ostaviš na miru... ne tiče te se... Ne bi ti bilo drago da netko tvoju prošlost iskopava, zar ne gospodine Antroporolože? (sic)... Umrla je... (nerazgovjetna riječ)... mrtva... nestala... Koji dio ti nije jasan? Ona (nerazumljive riječi) mosta.

(Nerazumljive riječi). Trebao bi se sramiti, sramiti... Nema više otvaranja starih rana, ne više... (nerazumljive riječi) volio Alice. Pazi se, starče, jer loše se stvari događaju, nesreće se događaju.

DIO III

Život je kao Scrabble

Razmijenjene poruke, 13. svibnja 2010. Između Lukea Addisona i Alice Salmon 10:06 L: Tnx za odlicnu vecer, Alice, ali osjecam posljedice. Ti? A: Tko je to???

L: Jako smijesno. Tip kojeg si nalila.

A: Ti si MENE napio - i to u radni dan. Zlocesti ste g. Addison!

L: Ne pijem inace, ovo je iznimka zbog tebe!

A: Krasna iznimka!

L: Takav sam posvuda - krasan! Sorry zbog Crowna, BTW. Nisam znao da je postao najgori pub u Balhamu.

A: Dakle BIO je prvi spoj, ipak?

L: bez komentara 12:42 A: Kako mamurluk?

L: Dobar je. Tvoj?

A: Samoizljecenje cajem koji pijem pored kante. Kako ostatak dana?

L: Bio na najdosadnijem sastanku ikad. Jesi razmislila o suboti?

A: Kino?

L: Svedska retrospektiva u Picturehouseu...

A: Razmisljam, perem kosu...

L: Cesta12?

A: Samo sam te htjela zadiviti spomenuvsi to. Radije bih gledala Shrek uvijek i zauvijek.

L: Takodjer. Mogli bismo prvo nesto pojesti u onom restoranu s tapasima na Claphamskoj glavnoj ulici? Tekila se ne racuna kao alkohol ako ju konzumiras s tapasima.

A: Jeftina sam kad je u pitanju tekila.

L: Zapamtit cu.

20:02 A: Cimerica je otvorila vino pa pijuckam. Gdje si ti?

L: Bio u teretani rijesiti se mamurluka, sad sam u pubu.

A: Cetvrtak je!

L: Cetvrtak je mali petak!

A: Ne ljute se frendovi jer si ih ostavio?

L: Vani sam, pusim. Osim toga, nisu pravi prijatelji. Radije se dopisujem s tobom.

23:41 L: Jesi li budna?

A: Citam u krevetu. Ti? L: Idem kuci. Stvarno mi je bilo odlično sinoć. Alice.

A: Pa vec si to rekao!

L: Htio sam ponoviti jos jednom.

A: I meni je bilo odlično. Nisam se tako dobro nasmijala sto godina.

L: SA mnom, nadam se, ne MENI. A: Oboje! Gasim telefon - trebam mi san za ljepotu. Javi se sutra, ceka me dug dan pa ce mi dobro doci distrakcija.

L: Bit cu na usluzi cijeli dan!

A: Hvala, x Između Charlieja Moorea and Lukea Addisona 18:20 C: Kako je bilo sinoc?

L: Ludo!

C: Sto, spoj???

L: Ne, za promjenu! Prava je mustra.

C: Jesi li?

L: Otišla je doma brate.

C: Salis se?

L: Ne. Pokušavam ne sjebati ovaj puta.

C:*povracam* L: Kretenu.

C: Koja je to uopce bila?

L: Upoznali se prosli vikend u Perterhouseu, visoka, tamna kosa, pjegice, malo luda, ali prekrasna.

C: jos vise povracam L: Kretencino!

C: Taj sam! Hocete se opet vidjeti?

L: Sigurno - subota. Klopa pa kino.

C: Teski finjak.

L: Kad sam fin.

C: Nebitno. Ne daj da skonta. Moramo na pivo da dogovorimo Prag poslat cu ti e-mail. Bit ce bolesno.

L: Sto se dogodi na putu...

Ulomak iz dnevnika Alice Salmon, 19. veljače 2009., 22 godine Osamnaest minuta nakon četiri je i ne mogu spavati.

Novi grad, novi posao, novi cimeri. Kao da je opet tjedan brucoša. Odlučila sam život promatrati kao veliku igru zmija i ljestvi: uspneš se ljestvama, i, bam, spuštaš se po zmiji!

Noći se čine kao spuštanja po zmijama. Trebala bih si osmisliti pravilo: nema pisanja nakon 11 navečer.

Onaj lisac je vani. Uvijek je tu negdje. Mužjak, mislim, velik, ali ofucan poput stare krpene lutke. Zasigurno je vrlo usamljen ondje među kantama za smeće i autobusima i zasigurno bi volio osjetiti travu pod šapama barem nakratko. Nadam se

da će naći djevojku. Ili zvuči kao da ih je našao nekoliko, zaaaavodnik.

Kako se mogu osjećati ovako usamljeno kada London ima sedam milijuna stanovnika? Gledam ih u vlakovima - u uskim trapericama s velikim naočalama, kako čitaju Metro i šalju poruke dok im iz slušalica u tragovima mogu čuti Dizzie Rascal ili Kaiser Chifs - i zamišljam kako se njihovo postojanje preklapa s mojim.

Slušam njihove razgovore i pokušavam sastaviti čitave živote iz tih fragmenata. „Previše sve analiziraš“, rekla mi je Meg jednom, a možda je baš na ovo mislila.

Promatram lisca u vrtu - odnosno u minijaturnoj kocki betona koju dijelimo s mogućom trudnicom s donjeg kata, Vreba Beba i poljskom obitelji s gornjega koju zovemo „Kad Će Smeće?“ jer je to jedina konverzacija koju imamo s njima.

Jesam li prestara da se ovako osjećam, da se još uvijek mogu iznenaditi? Da uhvatim svoj odraz u ogledalu i pomislim: Alice, zaboga? Sva ona obećanja koja sam si zadala dok sam bila adolescentica pogleda uperenog ka zvijezdama - da nikada neću probati drogu, da se neću zadužiti, nikada nikog razočarati. Život te sustigne. Nikad nisam mislila da ću se tetovirati i, OK, diskretno je, ali i dalje je tetovaža i roditelji bi poludjeli kad bi ju vidjeli. Zaklela sam se da nikada neću dopustiti muškarcu da me iskorištava, također, ali evo još uvijek razmjenjujem poruke s Benom. Čak je upao na moju rođendansku zabavu u Corbyju. „Viđaš li se s nekim ovih dana?“ pitao je nezainteresirano nakon što je upao nepozvan. „Ne. Ti?“ „Ništa ozbiljno.“ Sve je zvučalo nekako poznato ohrabrujuće. „Sjećaš li se kako smo stajali na Pont des Arts?“ Izgovorio je to s francuskim naglaskom. „Bilo je posebno.“ „Neću provesti noć s tobom.“ „Vidjet ćemo.“ „Ozbiljno mislim.“ „Nije ti trebalo dugo da mi dopustiš da ti platim piće.“ „Ne kvari trenutak, Ben. Završimo dan u dobrim odnosima. Pokušajmo to.“ Stavio je ruku na moje koljeno. „Još uvijek sam lud za tobom.“ „Nisi. Lud si za izmišljenom idejom o meni. U stvarnosti se ne možeš nositi s djevojkom. I skloni ruku s mene.“ Sve je izgledalo poput pokera, a on je stalno podizao ulog: tipično za njega,

podizao ga je iako je znao da će sve izgubiti. Uvijek je bilo tako. Dio mene sramio se zato što sam pala na njega; Meg je uvijek govorila da je kreten.

Pomaknuo je ruku niz moju nogu. „Što to imamo ovdje? Sviđa ti se ovo, zar ne?“ „Miči ruke s mene.“ „Ti si mala zločkica, Lissa, to si ti.“ Ošamarila sam ga. Jednom, brzo i čvrsto posred lica i bilo je to prvi puta da sam nekoga ošamarila te sam istog trena osjetila potrebu da ga pitam je li dobro. Crveni se trag počeo ocrtavati na njegovu obrazu. „Doista me voli“, nasmijao se čovjeku za stolom pored. „Spavat ćemo mi opet“, rekao je. „Možda ne danas, ali jednoga dana sigurno.“ Ustala sam i izašla iz kafića.

Imala sam neki dobar osjećaj čim sam vidjela ovo mjesto među oglasima. „Soba je obasjana suncem - u kasnim popodnevnim satima zrake upiru ravno u nju“, rekao je oglas i tri sam sata kasnije ispijala kavu s Alex i Soph. „Htjeli bismo nekoga s kim ćemo se slagati“, rekao je. „Ali ako već ne možemo naći nekoga takvog, bitno je samo da nije serijski ubojica“, dodala je.

Pokazali su mi sobu i sunčeve zrake upirale su izravno u nju. „Kada mogu doseliti?“ pitala sam.

Sada nema sunčevih zraka.

Još uvijek je vani, taj lisac. Rusty, tako ću ga zvati. Maleni Rusty. Bit će riječ dana u današnjem dnevničkom zapisu. Htjela sam mu ostaviti hrane, ali Soph tvrdi da je zasigurno pun buha i da bi me čak mogao i ugristi, žao mi je maleni, prepušten si sam sebi; od sada ćemo moći samo razgovarati.

Gledam svoj odraz u ogledalu. I dalje sam si strana kao što sam bila tijekom puberteta: ovo što me nosi, što ja nosim sa sobom, ovo tijelo. Dodirujem si kosu, lice, bokove. Prelazim preko malenog ožiljka na zglobu. Plaši me: na što je sve spremna ta žena u koju gledam.

Iznenadilo me jer očito nisu samo loše stvari te na koje je spremna. Nikada ne bih mogla zamisliti da sam sposobna staloženo sjediti u sudnici u Southamptonu i gledati tu životinju kojoj sude za fizički napad na stariju ženu, a ni to da mogu ostati potpuno ravnodušna kada mi je poslao poljubac nakon što je osuđen. Zatim tečaj na

koji sam išla nakon što sam počela raditi te sam trebala imati izlaganje pred nadređenima, a nisam pomno isplanirala što ću reći („Uključi mozak prije usta, krumpiriću“, govorio bi mi tata), nisam čak trebala niti pomoćne kartice, a kad sam završila, svi su pljeskali; ozbiljno, pljeskali su i bili zadovoljni.

Vjerojatno previše dramatiziram. Tata mi je uvijek govorio da sam kraljica drame, a kasnije, kada sam puno plesala, govorio je da sam ipak više kraljica plesnog podija nego kraljica drame. Voljela sam plesati s njim i još uvijek volim ples, volim, volim volim!

Nije neka velika stvar. Mnogo ljudi ima problema sa spavanjem - mama kaže.

Znam jer mi je jednom rekla. Pričala je da je i ona kad je bila mlada imala te ispade kada bi se sve činilo beznadnim: premalo, previše, preplavljeno. „Pričat ćeš sa mnom kad se budeš tako osjećala, dobro?“ rekla je molećivo. „Obećaj da ćeš razgovarati sa mnom, Alice.“ Moraš se suočiti sa svojim demonima, uvijek govori. Imam sreće. Nemam demona. Možda jednoga, s kojim se nikada nisam suočila kako treba. Stari Cookie. „Upoznala sam jednog tvog starog prijatelja“, rekla sam mami pokušavajući saznati što više kada sam ju nazvala prvi puta nakon antropološkog domjenka. „Profesor Cooke. Kakav je?“ „On samo nevolje donosi, eto kakav je“, odgovorila je.

Uglavnom sam ga uspješno izbjegavala sljedeće tri godine, usprkos njegovim povremenim, nespretnim pokušajima dodvoravanja. Jednom, ludo, kad sam se nazujala i skupila hrabrosti nakon zabave studentskog kluba, skrenula sam s uobičajenog puta kući i namjerno prošla pored njegovog ureda, vođena znatiželjom potreba da saznam što se dogodilo rasla je u meni i postajala snažnijom od očajničke želje da zaboravim sve to, sve više je tinjala i rasla ta potreba da starom magarcu sasujem sve u lice. Bio je za svojim stolom, buljio prazno kroz prozor, kao što je i Gospodin Woof nekada buljio u stražnja vrata dok je čekao da ga izvedemo u šetnju.

Gotovo sam pokucala po staklu da provjerim je li možda umro. Onda sam se sjetila njegovih ruku, i pobjegla...

Dvadeset do šest. Čuje se puštanje vode u WC-u. Alex će na posao deset do sedam, a Soph će u teretanu. Čudno je što znam njihovu rutinu: stranci koji su se zbližili tijekom desetominutne šetnje do stanice. Znaju da zakrčim hodnik svojim biciklom i da volim jesti kasno na večer, ali ne znaju da Rusty i ja prijateljujemo dok cijeli svijet spava. Alex će jesti tost, Soph će popiti crnu kavu, naša će se tri života

nakratko susresti u kuhinji. „Uspješan dan ti želim“, reći ćemo jedni drugima. „Vidimo se večeras.“ Neću spomenuti da sam bila budna pola noći; Soph neće spomenuti da je još jedan dan prošao, a da gotovo ništa nije jela. Alex neće spomenuti da je još uvijek zaljubljen u bivšu. Ali ja znam jer su se naši Vennovi dijagrami preklopili baš ovdje: stan 8, Bedlington Road 25, Balham SW12. Strepim od činjenice da jednog dana više nećemo biti u kontaktu.

Večeras poslije posla idemo na večeru i piće. Ugodni restoran na South Banku, kvrckanje kineskih štapića, žamor razgovora o biciklima Boris, Heathu Ledgeru, šale o Wayneu i Coleen ili Russelu Brandu i Jonathanu Rossu; dok budem okružena i zaštićena smijehom ovo će se sve pretvoriti u blijedu uspomenu.

Brza kupka, šalica čaja, pogled na naslove vijesti na mobitelu - kažu da je ovaj snijeg bio najgori u posljednjih dvadeset godina - i ona će se stvoriti, ona koja će za dvanaest sati biti u restoranu na South Banku, za svega pola dana, smijati se, biti središte zabave, ja s maskom.

Odlično je biti solo, ali biti će usrano ne imati nikoga pored sebe jer ja zasigurno znam otjerati muškarce tako što onima koji žele biti neobavezni tupim da želim nešto više, a onima koji bi htjeli nešto ozbiljno govorim da trebam prostora (iako takvih nije bilo mnogo: zapravo samo Josh, ali to je bilo u srednjoj školi). Uvijek naopako shvaćam veze, kao da gledam kroz ogledalo.

Jesi li bila budna deset do četiri jutros? Jesi li pogledala dolje u vrt i osjetila vrtoglavicu? Jesi li se došaptavala s Rustyjem?

Reci mi nešto o tim trenucima kroz koje prolaziš, ti i samo ti.

Tko si ti?

Tko sam ja?

Pismo profesora Jeremyja Cookea, 20. lipnja 2012.

Dragi Larry, Nećeš nikada pogoditi gdje sam sinoć završio. U policijskoj postaji! Lik za prijemnim stolom, koji je mogao imati jedva četrnaest godina, brzo je zaključio da je poruka glasovne pošte prijevara. „Što želite, gospodine, 24-satnu zaštitu?“ „To bi moglo biti ključno za slučaj Alice Salmon“, rekao sam. „Da, tako je. Ima li to veze s vašim istraživanjem?“ Još je jedan članak o mom radu objavljen u lokalnim novinama; ovo što radim

nazvano je „zanimljivim pogledom u kolektivnu svijest modernoga društva“, ali onda je članak izgubio nit i nagovijestio da sam ja taj koji je pronašao njezino tijelo.

Izvadio sam Aliceinu fotografiju iz novčanika i vitlao njome pred policajcem. „Što ako joj se nešto loše doista dogodilo? Postavljajte dodatna pitanja, postavljajte drugačija pitanja. Rekonstruirajte njezine posljednje trenutke.“ „Kao što sam rekao, istražni tim je to već napravio, gospodine.“ „Ali što ako su nešto propustili? Nisu ju poznavali.“ „Nemojmo se zanositi, gospodine Cooke.“ „Profesore.“ „Nemamo naviku ponovno otvarati jasne slučajeve samo zbog par nepristojnih poruka u glasovnoj pošti.“ „Nije bilo par, bilo je tri i nisu bile nepristojne, Kidson, bile su prijeteće.“ „Inspektore Kidson“, ispravio me. „Da sam imao funtu svaki puta kada bi netko kao vi došao i uvjeravao me u neispravnost provođenja pravde, sada bih već bio u mirovini.“ „Ne biste ni bili ovdje da se loše stvari ne događaju.“ Pogledao je na sat. „Loše stvari mi donose plaću, prijatelju, ali uvjeravam vas da je taj slučaj podrobno istražen.“ Shvatio sam da moja degradacija s „gospodine“ na „prijatelju“ označava kraj njegova strpljenja. Dvojica su policajaca dovela pijanog adolescenta do prijemnog pulta, noseći ga dok su mu se noge opušteno vukle za njima. Prije sam ih se zgražao, mladih koji se opijaju do besvijesti, ali sada me to oduševljava. Blago njima, misle da su to izmislili, ali već su u četvrtom stoljeću prije Krista u antičkoj Makedoniji imali istu praksu. Sirovo i iskonski, ta slika životnosti, ta besramna potraga za zadovoljenjem. Piće mi nikada nije bilo strano, ali Elizabeth ga je naprosto obožavala. Osjećala je iskonsku potrebu za njim i prožimalo ju je, činilo ju vulgarnom, raskalašenom i zastrašujućom. Pokušao sam joj kontekstualizirati situaciju: borbu Silenusa i Dioniza ili borbu Indijanaca za vatrenu vodu na ravnicama Dakote, ali samo je pila, smijala se i govorila mi da začepim - obožavao sam tu njezinu prostačku crtu - i pila još. Kaže da je prestala, što zapravo ne iznenađuje. To je moglo završiti samo na dva načina. „Imam osjećaj da sam veća zbog toga“, rekla je jednom. „Ne osjećam strah.“ „Malo je straha potpuno normalno“, odgovorio sam. Tipično za mene: propagiranje inertnosti.

Da se barem ne bojim, Larry. Četrnaestogodišnji policajac razmijenio je neke informacije s kolegom šapćući i rekao: „Odite doma i odmorite se, gospodine.“ „Nisam bolestan“, rekao sam, a ironija te rečenice probola me. „Nije li gospođica Salmon bila pijana?“ pitao je Kidson.

Sjedila je s nepoznatom osobom izgleda; jedan dečko s kojim sam razgovarao rekao je da ih je vidio kako se svađaju, vrlo žestoka svađa. Drugi je pak tvrdio da su se ljubili. Prevrnula je pića. U jednom trenu je pala. Sve je grlila, plakala. „Da, bila je pijana, ali to nije zločin.“ „Je, ako ste poput ovoga“, policajac je glavom pokazao na prizor pored nas.

Nije bilo nemoguće. Luke Addison rekao mi je da je vidio Alice kako je pila dok ne bi pala u nesvijest nekoliko puta. Bio je poprilično iznenađen kada je došao s posla i vidio mene pred vratima. „Tražim Alice Salmon“, rekao sam. „Umrla je“, odgovorio je otresito. „Znam to, ali sam zainteresiran za nju. I za tebe također.“ „Da sam barem bio ondje, mogao sam ju zaštititi“, rekao je. „Čini se da si se vrlo brzo oporavio i vratio obavezama“, rekao sam.

Uputio mi je dug i značajan pogled. Temperamentan, pomislio sam.

Nakon puba, priča se, Alice i cure otišle su po hranu, pretpostavka je da je još uvijek mogla stajati, ali zasigurno je imala dovoljno snage da odluta neopaženo, brzinom i s razlogom koji pijanima omogućava da skupe dovoljno snage da se pokrenu, teturajući, krivudajući, dalje od centra i prema rijeci. Činjenica da tri djevojke s kojima je navodno bila odbijaju išta reći frustrira. „Nije li vrijeme da pustite sve na miru, profesore?“ pitao je policajac. U pogledu sam mu uočio sažaljenje i pomislio sam da ću odsada često nailaziti na takav komentar. „Postoji više načina kako možete umrijeti pijani“, rekao sam. „Nije ni čudo da je bila uspješnija u hvatanju negativaca od vas!“ Pratio sam njezinu kampanju o hvatanju kriminalaca. E, to je bila žena sa zadatkom. „Ako Cameronovo 'veliko društvo' išta znači“, rekla je u jednom članku, „onda je to da provođenje pravde nije više samo u rukama policije.“ „Pretpostavljam da ste svjesni koliko ju je ljudi preziralo?“ pitao sam Kidsona. „Rekli ste u novinama da su ju svi obožavali“, sarkastično je uzvratio.

„Rekao sam im štošta još - ali nisu tiskali sve.“ Niz hodnik se čuo dugi jecaj, mladi pijanac vjerojatno. „Htio sam reći da su ju voljeli svi koji su ju poznavali, ali posao ju je doveo u doticaj s mnogima koji su je mrzili.“ „Znam kako je to“, rekao je pogledavajući na sat. „Ima još“, izvalio sam. „Jučer kad sam došao kući primijetio sam da je netko bio kod mene.“ „Je li nešto ukradeno?“ „Ne, ali stvari su bile pomaknute, netko je ugasio računalo.“ „Je li računalo otuđeno?“ „Ne, ali netko ga je koristio. Osjetio sam prisutnost.“ Teško je reći je li izraz na njegovu licu bilo žaljenje ili podsmijeh. „Da“, rekao je „ali je li išta otuđeno?“ „Ne, ali netko je sigurno bio u kući. Ja sam vrlo precizan; stvari nisu bile ondje gdje sam ih ostavio. Također, imam osjećaj kao da me netko prati.“ Stao sam prije no što sam sve otkrio; nisam mu rekao da sam vidio tetoviranog mladića kako se mota po kampusu, čak i na bolničkom parkiralištu jučer. Stalno mi dolazi u ured, donoseći stvari iz svoje „Kolekcije Alice“, kao mačka koja donosi svježi plijen. Posljednje što mi je trebalo jest da ga policija privede i da se izbrblja o pismu (Bože, što ako zna za ostalo?), ali morao sam nekako požuriti tu istragu. Alice je možda nepresušan izvor novinskim naslovima, ali čini se da policija samo skuplja sve informacije do kojih dolazi. „Onaj Ben Finch je budala“, mali je balavac danas ustvrdio. „Misli da je bolji od nas ostalih. Melje o staroj školi i predavačima - zašto ne govori o nastavnicima kao svi drugi?“ „To je jedan od njezinih bivših momaka, zar ne?“ „Tako nekako. Pravi psihopat, jednom me pošteno prebio. Nije me prestao šutati čak ni kad sam pao na pod licem prema zemlji dok sam se držao za nogu od stola.“ „Zašto?“ „Zato što je okrutan gad. Zato što su svi iz tih otmjenih škola zli. Valjda ih uče preživljavanju najjačih tamo, ubij ili budi ubijen.“ „Mogu im doista usaditi neke nelijepe osobine, ali zasigurno nitko ne bi neizazvan bio toliko nasilan.“ „Pitajte Alice. Ili možda ne! Sljedeće se jutro umišljeni gad smijao kad je vidio

kakvo mi je lice, 'Trebao bi ići doktoru da to pogleda. Izgleda gadno.' A kad su se pojavile cure, još je više provocirao i rekao da je zasigurno bilo nekih razmirica u gejmerskom klubu!“ Očito još uvijek uznemiren zbog incidenta, mladac je iziritirano lupio šakom po stolu i objavio; „Vidio sam vašu suprugu u Waitroseu.“ „Kloni je se“, upozorio sam ga. „Petsto funti“, samo je uzvratio.

Možda me mašta vara, Larry. Ne spavam baš najbolje. Fliss me moli da malo manje radim. Zasigurno ne bi bila tolika potpora da zna da je majka moje muze, Elizabeth Salmon iz medija, nekadašnja Elizabeth Mullens. „Nije li bolje da neke stvari ostanu neizrečene?“ upitala je. „Možda je nekim tajnama suđeno da završe u grobu, Jeremy.“ Nisam raspravljao s njom o tome, ali nisam se slagao. Ne želim nikakve tajne sa sobom u grobu. Ne želim da stvari ostanu neizrečene. Kada je u pitanju Alice - i Fliss također - želim da ta veza bude baš kao i naša, moja i tvoja: jednostavna, providna. Sjećaš li se kako smo testirali pakt iskrenosti, Larry? Pomicali granice u onim pismima. Moje pjege, tvoji ekcemi. Moj prezir prema ocu, siromaštvo tvojih roditelja. Moje masturbatorske maštarije, tvoj gubitak nevinosti. Poput igre kartama: oslobađajuće, ushićujuće. Jedino što se nismo igrali s kartama, već sa samima sobom (u to vrijeme često i doslovno, pravi smo balavi divljaci bili!). Radovao sam se tim pismima, pun iščekivanja: obožavao sam ih i čitati i pisati. Počeo sam uviđati smisao svog života - rezultate ispita, nova iskapanja, svoj brak - ne kao pojedinačne, već kroz dijeljenje s tobom. Nikada me nisi zvao Jeremy Cock13, kao drugi dječaci; nikada me nisi nazivao pogrdnim imenima kao što su kljunaš ili četverooki. Svi oni trenuci slobodnog vremena koje smo provodili zajedno, činilo se kao da smo rođenjem odvojeni: filatelija, skupljanje autograma (potpisi su passe u današnje vrijeme; sada mladež skuplja fotografije sa slavnima) i opskurni povijesni događaji, kao kada su 1667. Nizozemci uplovili u Medway i potopili naše brodove u Chathamu. Sjećam se da sam mislio: konačno, još netko poput mene. Bilo je to prvi puta da se nisam osjećao potpuno usamljenim.

Na nadzornoj kameri vidjelo se kako se Alice kreće nekoliko metara zatim staje.

Kreće pa staje, kreće pa staje. Bila je poput ranjene životinje, posrtala je. Zatim je, kako je vlasnik puba u kojemu je posljednjem bila rekao, „nestala s radara“ (također je istaknuo i da je bila debelo iznad dopuštene dobi za konzumiranje alkohola). Imala je modrice i ogrebotine na laktovima i koljenima - odgovarajuće, prema izvještaju

patologa, „ponavljanom padanju uslijed djelovanja alkohola“ - NAO - to su sve trebale biti, tako barem tvrdi jedan od studenata s kojima sam razgovarao. Morao mi je objasniti NAO. Neidentificirana alkoholna ozljeda. „Ja sam porezni obveznik, radi svoj prokleti posao“, poludio sam na Kidsona. „Dobro, pokušao sam biti strpljiv, ali ovaj je razgovor završen. Ako mislite da vas ne shvaćamo ozbiljno, imate se pravo žaliti.“ „Zahtijevam da zapišete ovo što sam vam rekao“, urlao sam i čuo se onako kako su me i drugi zasigurno čuli: pompozan, superioran, umišljen. Stari Cookie. „Barem zabilježite sve u svoj notes.“ Nagnuo sam se, zgrabio mu ruku i olovku i nasilno ju usmjerio prema notesu. Čuo se krc i naglo ju je izmaknuo. „Da nisi jadni starac, sad bih te zatvorio zbog napada na službenu osobu. Goni se pod kamen ispod kojeg si dogmizao.“ Želim uvesti reda u svoju kuću i zbog toga ti moram nešto priznati: možda nisam bio potpuno jasan oko jednog aspekta cijele ove situacije. Objasnio sam ti kako noću volim šetati, zar ne? Da mi je to razbibriga te da je ujedno i lagana fizička aktivnost koju mi je specijalist preporučio, E pa, upravo sam u jednoj takvoj šetnji bio u centru Southamptona 4. veljače. Recimo samo da sam saznao da je Alice u gradu te večeri.

Isto kao što Kidson i njegove čete nisu obavili svoj posao najbolje, tako i ja imam štošta za objasniti.

Kada sam konačno došao kući, Fliss je - bilo je kasno, ali bila je budna, van sebe od brige - pitala zašto izgledam tako blijedo i preplašeno; bila je zabrinuta da je to neki simptom moje bolesti. „Ako ti dam ovo, hoćeš li prestati slijediti moju suprugu?“ rekao sam jutros dajući još jednu omotnicu tetoviranom momku. Nije u pitanju novac, Larry, moram zaštititi Fliss. „Ironično, zar ne, Ledeni, kako ste odlučni u brizi o njoj, a upravo ste vi taj koji bi ju mogao uništiti? Alice je sa mnom morala živjeti svega godinu dana, ali vaša gospođa je s vama pod istim krovom od 1976.“ Uhvatio me nespremnim spominjući tu godinu. „Piše sa stražnje strane“ namignuo je. „Fotografija na stolu pored vašeg kreveta.“ Čini mi se da sam se poprilično usosio, Larry.

Zauvijek tvoj,

Jeremy

E-pošta Alice Salmon, u skicama, neposlano, 10. prosinca 2004.

Ovaj puta sam samu sebe nadmašila, mama. Čula sam prije za te stvari, ali uvijek sam ponosno tvrdila da se meni tako nešto neće nikada dogoditi, ali kako li sam samo mogla biti tako glupa? „Kako ti se sviđa naše skromno okupljanje“ pitao je dok smo stajali na hrpi forsirajući razgovor. „Svake godine na ovaj datum upriličimo ovo druženje; postalo je prava tradicija.“ „Bilo bi užasno vidjeti vas kad se ne zabavljate“ rekla sam nepromišljeno zbog utjecaja vina. „Poznavao sam tvoju majku“, dodao je. „Blago vama“, odgovorila sam. Bila sam nesvjesna okoline. Pila sam četvrtu čašu. „Kako je, tvoja majka?“ Što da radim? Sjećanje mi je poljuljano... registratori, lampa s resicama, inzistiranje da ga zovem Jeremy, a ne profesor Cooke, klasična glazba. „Čin-čin“, rekao je. „Do dna.“ Nisam sigurna na što ciljam. Pretpostavili su da sam zatreskana u njega kao i nekolicina drugih studentica. Poznat je. Trebam li se povjeriti nekom drugom nastavniku? Ili Megan? Pobrinuo sam se za nju, vjerojatno bi rekao. Popila je previše. Još jedna brucošica koja je pala pod utjecaj cuge. Glupava cura.

Zašto uopće krivim sebe? On je taj koji nije smio dopustiti da se situacija razvije.

Ali ako progovorim, kako će sve završiti? Što ako se budem morala ispisati s faksa?

Postavljali bi mi pitanja, ali ja ne bih imala odgovore: glupa drolja koja ne može podnijeti alkohol i nikada neće naučiti. Sve što ostaje je njegov zadah po luku, isprekidan smijeh, uštirkana košulja, suha tamna koža, reptilska. „Pogledaj me“, rekao je. „Usredotoči se.“ I držala sam se za njega dok je svijet plutao oko mene. Bojim se, mama.

Nisam uopće trebala biti ondje. Udobrovolji starkelju, mislila sam kad je predložio da im se pridružim na piću; nekoliko je njegovih studenata doguralo vrlo daleko i takav jedan kontakt znači mnogo. Paradirao je sa mnom pred starkeljama. „Zapamtite ju“, rekao je. „Ona će jednog dana daleko dogurati.“

Nadala sam se da će se zemlja otvoriti i progutati me. „Planira raditi u medijima.“ „Nisam još donijela konačnu odluku.“ „Slučaj“ - pretenciozno je zastao - „kada još ne znaš što ćeš biti, ali znaš što jesi.

Shakespeare“, dodao je samodopadno. „Itekako znam! Hamlet. I pogrešno ste citirali. Kaže „znamo tko smo, ali ne znamo što bismo mogli biti.“„ „Touche“, rekao je. „Ista si svoja majka.“ Poslužiteljica je neprestano punila moju čašu i uobičajeni oprez koji sam imala u sličnim situacijama potpuno je nestao. Osjećaj je bio sličan onomu kad izuješ potpetice na kraju večeri. „Kako ono kažu?“ čula sam opasku jednoga njegovog kolege. „Ako želiš odličan, budi praktičan.“ Zašto nisam otišla do kluba, mama? Ondje bih bila sigurna. Pila bih pivo, igrala biljar, družila se s Meg i Holly i Jamie T. Vratile bismo se u dom, pile kavu, dečki bi bezbrižno bacali loptu uokolo, a iz Sobe Willa Doncastera čuli bi se Kanye West ili Usher.

Njegov je ured bio nešto između radne i spavaće sobe. „Svijet je opasno mjesto kad si toliko pijana“, rekao je. „Ali ovdje si na sigurnom.“ Pomogao mi je da skinem suknju.“Kosa ti je ista kao majčina“, rekao je.

Prostorija se vrtjela, osjećala sam mučninu. „Odmori, maleno“, rekao je.

Pokrivač preko mene, makni ga, prevruće, ne mogu disati, gušim se makni ga s mene... tako se sramim, ali on bi zapravo trebao: on, on ON. „Laku noć“, rekao je „ako te bube budu grizle cijelu noć nek ti moje dođu upomoć“.

Zatim buđenje na sofi, moja ruka u njegovoj. „Imala si noćne more“, rekao je nježno. „Vikala si u snu.“ „Makni se od mene“, rekla sam iskačući iz kreveta.

Vani, normalni zvukovi - pištanje dostavnog vozila koje ide unatrag, dva tipa koji raspravljaju, djevojka koja se smije. Prethodnih nekoliko sati... sjene, oblici, nemiran san, on koji mi pomaže da popijem vode kao što si ti nekada kada sam pila lijek dok sam bila mala, govori mi da sam izazvala popriličnu zbrku na prijemu, ali da mi ne

zamjera, no da bih ipak trebala biti pažljiva jer nisu svi poput njega, djevojke u takvom stanju „završavaju u nezgodnim situacijama“.

Nisam imala majicu na sebi, suknja mi je bila zgužvana na hrpi na podu. Osjetila sam mučninu, gurnula ga, uzela odjeću i pobjegla.

Uvijek si govorila da ti se mogu povjeriti, ali ne mogu ti ovo poslati...

Pismo profesora Jeremyja Cookea, 25. lipnja 2012.

Larry, Ne mogu izbaciti Alice i Liz iz glave. Čak sam ih i sanjao sinoć. Probudio sam se i Fliss je pitala jesam li dobro; mumljao sam u snu. Nisam joj rekao da me obuzela vizija Lizine kose, taj dugi sjajni rep. „Izgleda poput grive“, točno se sjećam da sam joj rekao jednog popodneva. „Hvala ti“, smijala se „što me uspoređuješ s konjem.“ Bili smo u krevetu jeftinog hotela uz cestu A36. Iako smo bili razodjeveni, nije bilo neugodnosti ili sramote; to je došlo kasnije, poput navike. Glas Margaret Thatcher dolazio je iz malenog crno-bijelog TV-a u kutu. Falklandsko otočje. 1982.

Fliss mi se probila u misli, ali odagnao sam ju i milovao Liz po licu. „Zbog tebe se osjećam nevjerojatno“, rekao sam ženi koju nisam oženio šest godina ranije, toj posljednjoj dopuni nastavničkog osoblja koja je lebdjela hodnikom kada sam ju prvi puta ugledao - nije hodala, lebdjela je kao da se kreće uz glazbu - nekoliko mjeseci prije. Smiješila se; na zubima mrlje od lošeg crvenog vina. Pomislio sam da bih mogao biti takav: čovjek koji plaća hotelske sobe u popodnevnim satima. Ja jesam taj čovjek, mislio sam dalje. „Nikada se nisam ovako osjećao“, rekao sam. „Ni ja“, odgovorila je.

Larry, ovo je poput ispovijedi, što ti se ponovno povjeravam. Činilo mi se kao da se gledam drugim očima: nisam više rekonstruirao tuđe ponašanje ili prebirao po kostima tuđeg postojanja, živio sam za trenutak, u sadašnjosti, a ne u nekoj eri tisućama godina udaljenoj. Dodirnuo sam njezinu dugu crnu kosu, svaki pramen prepun DNA. Zaboravi DNA, mislio sam milujući ju, ovo je njezino, ovo je Liz. Imao sam osjećaj kao da se sve mijenja: politika, pravila, društvo. Možda je ova piskutava kći trgovca bila u pravi: sve jest moguće. „Nismo li čudan par?“ pitala je zaigrano. „Pa, moj dragi artefaktu?“ Nikada me nije prestala zadirkivati zbog toga što sam jedanaest godina stariji.

Posegnuo sam rukom da ju dohvatim i ispustila je tihi uzdah koji me podsjetio na Fliss.

Prestani razmišljati, govorio sam si, prestani prokleto misliti. „Zar se ti nikada ne bojiš?“ pitala je kasnije - Liz se bojala. „Rijetko kada uopće osjećam nešto drugo“, odgovorio sam. Bilo je mnogo zamornih pitanja i šifriranih odgovora, ali to je bilo drugi puta da mi je postavila baš to pitanje. Isto je pitala i večer prije dok smo se spremali na večeru.

Zapalila je cigaretu, pitala želim li i ja i pogledala me sumorno: nije znala pušim li ili ne. Možda je taj pogled bio i ironičan, valjda. „Pokušavam prestati“, rekla je, udišući dim.

Jednostavno nemaš pojma da ne pušim, pomislio sam. Nemaš pojma da ne pušim kao što nemaš pojma da želim imati staklenik s orhidejama ili da ne podnosim vruće klime - dva tjedna koja smo Fliss i ja proveli u Leukaspisu bila su pakao - ili pak da sam blago alergičan na morske plodove. Ležali smo na krevetu i pogledao sam na sat: Fliss i ja smo išli na domjenak tu večer. „Ozbiljna sam“, rekla je. „Probudiš li se ikada ukočen od straha?“ „Zbog čega?“ „Zbog toga kako ćeš završiti.“ Blijedo se sunce probijalo kroz navučene zastore. „Vjerojatno u istom uredu u kojemu sam i sada, samo artritičan i mrzovoljan.“ Muškarci dođu do određene točke, rekao mi je jednom moj mentor na doktorskom, što sam čak i ja smatrao krajnje pesimističnim, kada izlaz pokušavaju pronaći u seksu. Neće pomoći, rekao mi je, ali svejedno ćeš pokušati. Je li to ono što sam radio s Liz? Nisam znao hoću li ostaviti Fliss; čak ni mogu li je ostaviti. Teško je povjerovati da nisam imao plan s obzirom na to da o svemu unaprijed promišljam.

Imao sam samo strah: strah da je to posljednja prilika da dođem do onoga što je van moje mašte. Prozujao sam kroz osamnaestu i dvadeset i prvu, pa onda i tridesetu, potpuno nesvjestan njihove važnosti, preokupiran znanstvenim ambicijama. Tada sam se približavao trideset i petoj i postao sam naglo svjestan prekretnice koja je bila preda mnom. Na pola puta do četrdesete. Strah od promjene, također. Što ako je ovo samo početak, ako Elizabeth nije jedina? Nadao sam se da će se nadovezati i reći: Mrzovoljan, misliš još mrzovoljniji? Jer tada bismo se nasmijali i time bi se svršila ta grozna tema. Umjesto toga zagledala se u udaljene slike mrtvih Argentinaca složenih u red u rupi iskopanoj u zemlji i pitala: „Misliš li da nam je suđeno da budemo zajedno? Suđeno da se vraćamo jedno drugom, bez obzira na to s kim završili?

Događa se.“ Nisam odgovorio, a ona je nastavila: „Ja barem znam da ne poznam sama svoj um. Ti si jedan od najpametnijih muškaraca koje sam ikada upoznala, a istovremeno si i jedan od... najočajnijih.“ „Mislim da nisam stvoren za poligamiju“, tupo sam odvratio. „Postoji i poliandrija, također.“ Situacija se popravljala. „Doista“, odgovorio sam. „Žene plemena Massai, među mnogim ostalima, upravo to prakticiraju - savršeno logična prilagodba na visoke stope smrtnosti novorođenčadi i ratnika.“ „Ne možeš kriviti žene zato što si ostavljaju više mogućnosti na raspolaganju“, rekla je dok joj je osmijeh blijedio s lica, „ako su im muškarci jadnici kao naši.“ Pomislio sam da taj razgovor uopće nije teoretski: bio je o nama.

Pitao sam se bi li još jedan seks popravio situaciju. Ranije mi je palo na pamet da je seks poput zakona o opadanju prinosa: spavanje s osobom koja nije tvoja žena nije toliki grijeh nakon što si ga jednom već počinio. Čak i sada, mislio sam, gol pored strankinje u hotelu, ne mogu ne biti ja: dosadan, pedantan, učenjak.

U susjednoj sobi počelo je plakati dijete pa smo sjeli. Znao sam, već tada, da ću si u nadolazećim mjesecima i godinama govoriti da smo oboje bili odrasli, da ju nitko nije ni na što prisilio, da je potrebno dvoje za tango. Bio je to središnji princip jednog od mojih kolegija na prvoj godini: pojedinačna odgovornost. Plač djeteta odjekivao je hodnikom, pojačao se, a onda prestao. „Pitam se je li dječak ili djevojčica“, rekao sam, ali nije slušala. Ja sam te promijenio, mislio sam. Što god da si bila kada si prvi puta prošla hodnikom, nisi više; sada si žena koja se jebe s oženjenim muškarcem u hotelskoj sobi, a potom oblači isto donje rublje i odjavljuje se. Isto sam tako ja svoju suprugu pretvorio u nekoga tko mi ostavlja hranu u zagrijanoj pećnici i koja ne postavlja previše pitanja kada sam „na poslu“ - a primijetila je da sam ondje provodio dosta vremena to ljeto.

Liz se protegnula preko mene da dohvati čašu s vinom s ormarića pored kreveta, ispila je ostatak, zatim uzela preostali centimetar cigarete i povukla. Mrvica pepela pala mi je na nogu. „Zaboga, Elizabeth“, prasnuo sam. „Pazi.“ „Da, ne želimo da se itko ozlijedi ovdje, zar ne?“ nasmijala se: povrijeđeno, prazno, s tračkom tek nastalog prezira. „Zar ti ne želiš djecu jednog dana?“ „Ah, da, to. Njih.“ Tada smo već Fliss i ja više-manje odustali od obitelji, iako smo i dalje išli na testiranja i doktori su nas bockali i mrcvarili. Davni se gnjev probudio u meni; htio sam reći Liz kako mi je degradirajuće bilo, kao da sam bio kastriran: kako bi ljudska rasa izumrla da je do parova kao što smo Fliss i ja.

„Možda nam nije suđeno da imamo dijete“, rekla je Fliss. „Možda ćemo biti sami.“ Nijekao sam mogućnost tog „ne“. „Ne govori tako“, uzvratio bih joj. „Pokušavat ćemo dok se ne dogodi.“ „Možda Bog nije to planirao za nas. Osim toga, i ne bi bilo tako grozno, zar ne, da ostanemo sami, nas dvoje?“ Liz je rekla: „Jer ja želim djecu. Idealno bi bilo jedno muško i jedno žensko, ali uglavnom curicu. To je neobično, zar ne? Žene obično priželjkuju sinove.“ Raspršila se ponovno. Znala je biti takva, imati prebačaje od optimizma do očaja za vrijeme koje je potrebno da se popuši cigareta.

Do Washingtona su došle vijesti s Falklandskog otočja i onaj blistavi hvaljeni glumac Reagan krenuo je sa svojom najdražom temom, nuklearnim zastrašivanjem.

Rekao sam: „Neki su ljudi spremni govoriti da je svijet preopasno mjesto te da činimo uslugu ne stvarajući sljedeću generaciju.“ „Što ako moja kći naslijedi samo moje loše osobine, a ne dobre?“ pitala je. „Ti nemaš loših osobina.“ Samo je frknula. „Ako budem imala djevojčicu, kad ju budem imala, strepit ću da će biti ista kao i ja, sirotičica.“ Pomilovao sam njezinu kožu, meku, tanku i pomislio da ću možda baš s tom ženom imati sina kojega sam oduvijek priželjkivao. „Pa?“ rekla je. „Nisi mi odgovorio na pitanje. Zar se ti nikada ne bojiš?“ „Zaboravi na sveučilišnu karijeru, trebala bi biti novinarka“, rekao sam posežući za njezinom kosom. „Nezasitan si“, rekla je. „Jedva.“ „Što si ti?“ rekla je. „Što smo mi?“ Trebao sam znati da je to početak kraja.

Popis „Za pročitati u 2012.“, sastavila Alice Salmon; Kindle zbirka Trespass – Rose Tremain

How to be a Woman - Caitlin Moran Cranford- Elizabeth Gaskell The Time Traveler's Wife - Audrey Niffenegger The Brightest Star in the Sky - Marian Keyes The Snowman - Jo Nesbo Gone with the Wind - Margaret Mitchell Cold Comfort Farm - Stella Gibbons Fifty Shades of Grey - E. L. James Eat, Pray, Love - Elizabeth Gilbert Jamie's Great Britain - Jamie Oliver The House of Mirth - Edith Wharton

Članak na mrežnoj stranici Southampton Star, 15. ožujka 2012.

Najbolja prijateljica otkriva prijetnje smrću Najbolja prijateljica Alice Salmon, djevojke pronađene u rijeci, rasvijetlila je kontroverzni slučaj otkrivši da je Salmon primila „prijetnju smrću“ svega nekoliko dana prije smrti u veljači.

Ekskluzivno za Star Megan Parker tvrdi da su prethodno prijavljene prijetnje samo „vrh ogromne ledene sante“ i nadodaje da je 25-godišnjakinja „živjela u strahu“ nakon što joj je na pragu ostavljeno cvijeće sa „zlokobnom“ porukom.

Najnovije šokantno otkriće zasigurno će otvoriti brojna pitanja o smrti novinarke Salmon, čije je tijelo pronađeno u rijeci koja teče središtem grada, incident koji i dalje zbunjuje nadležne vlasti nepoznatim okolnostima u kojima se dogodio.

Parker tvrdi: „Alice mi je povjerila da je jedne noći došla kući i pronašla buket uvelog cvijeća s porukom pričvršćenom za nj na kojoj je pisalo 'Ti si sljedeća'.“ Jedno je od mogućih nagađanja da su prijetnje bile povezane s Aliceinim poslom.

Naime, njezino se novinarstvo temeljilo na borbi protiv kriminala te je pridonijelo da se pozamašan broj kriminalaca sa South Banka dovede pred zakon. „Dugo je vremena dobivala prijetnje“, rekla je Parker koja se trenutno nalazi u Cheltenhamu. „Običavala je ići u duge šetnje na Clapham Common - neprestano sam ju upozoravala da je to opasno, osobito po noći - pa je čak i to prestala jer je bila

uvjerena da ju netko slijedi. „Žao mi je samo što nije otišla na policiju, ali morala sam joj obećati da će to ostati tajna. Vjerovala je da ću i ja biti u opasnosti ako mi se povjeri. Bila je najhrabrija žena koju sam ikada upoznala.“ Parker, koja razmatra zatvaranje svih korisničkih računa na društvenim mrežama, ističe da sada progovara iz poštovanja prema prijateljici.

Nadodaje da ju je tragična smrt „potpuno zaprepastila“, ali i utišala glasine o svađi među Salmoninim prijateljicama. „Svatko se od nas kao pojedinac na neki način osjeća odgovornim. Ja sam znala da nije bila sretna posljednjih nekoliko mjeseci i mirno sam stajala dok je ona propadala brzinom svjetlosti. Nikada si to neću oprostiti.“ „Mnogo je glasina koje kolaju uokolo, ali na posljetku je možda jednostavno nesreća bila u pitanju. Imala je mnogo neprijatelja, ali reći da su oni imali nešto s nesrećom puko je nagađanje. Možda moramo prihvatiti da nikada nećemo saznati što je dovelo do Aliceine smrti.“ U članku koji je prošlog listopada objavljen u vodećem ženskom časopisu Azure, Alice je sama navela da se osjeća kao da „promatra život kroz debeo sloj stakla“ i objasnila da „jednostavno nije stvorena za to“.

Hampshirska je policija jutros objavila da „razmatraju sve mogućnosti“ što se tiče ovog slučaja. „Istraga je u tijeku i mogući su različiti putevi kojima će krenuti“ rekao je glasnogovornik. „U međuvremenu, Salmonima smo dodijelili osobu koja je u svakom trenutku u kontaktu s njima te još jednom izražavamo sućut obitelji i prijateljima gospođice Salmon.“ Slučaj i dalje intrigira javnost, a ova će ga nedavna otkrića, uz medijsku popraćenost, zasigurno održati u fokusu javnosti. „Ne bi me ni najmanje začudilo da je se dočepao neki kreten s kojim se ševila“, komentirao je čitatelj časopisa Star na našoj Facebook stranici. „Stopa zločina visoka je u našim gradovima... Salmon se okomila na nekoliko velikih riba, a kriminalci ne mogu dopustiti novinarima da uzmu stvari u svoje ruke.“ • Fotografija u članku izmijenjena je 16. ožujka. Prvotno su na njoj bile prikazane Megan Parker, Alice Salmon te kao treća osoba na fotografiji navedena je „prijateljica nesretno stradale Alice Salmon Kirsty Blake“.

Gospođica Blake zamolila nas je da objavimo da se na fotografiji ne nalazi ona te nas ljubazno zamolila da istu uklonimo, što smo mi rado učinili.

E-pošta koju je Alice Salmon primila od glavne urednice časopisa Azure, 2. studenoga 2010.

Bok Alice, Hvala ti za zamisao, koju sam sa zanimanjem pročitala. Jutros mi se motala po glavi dok sam vlakom putovala na posao, a obično je to jako dobar znak potencijalne snage članka! Trebala bi nam se koncentrirati na osobno iskustvo i to kako je tebi pisanje dnevnika pomoglo u borbi s nekim od adolescentskih problema, ali koristi predlaganje nacionalne dnevničke arhive kao misao vodilju. Najbolje bi bilo da se nakratko čujemo telefonom te utanačimo detalje.

Nazovi me.

Olivia x RS. „Protuotrov života“ - fantastična misao. Je li tvoja ili je citat?

Objava na blogu Megan Parker, 27. ožujka 2012., 19:13 „Megan Parker, najbolja prijateljica.“ Barem su me točno predstavili, Alice, iako je sve krenulo nizbrdo vrlo brzo.

Možda sam bila naivna, kao oni idioti što idu u Big Brother uvjereni da će ih prikazati kao da su savršeni. „Najbolji su prijatelji posebno povezani“, rekla je novinarka kada mi se javila na Linkedinu, „Razgovor bi bio prilika da opišeš zašto ti je bila toliko važna.“ Da bih izbjegla nezgodne situacije, pitala sam ju koje će biti prvo pitanje prije no što su se kamere upalile. „Jednostavno. Bit će: Opiši Alice.“ Što se toga ticalo, držala se svoje riječi. „Draga“, rekla sam. „Prekrasna. Talentirana.“ Novinarka, Arabella, kimala je ohrabrujuće dok je svjetlo kamere treptalo u kutu mog oka. Inzistirala je da razgovor snimimo pored rijeke. „Kontekst će ići u prilog tvojim odgovorima“, rekla mi je. „Gledateljima će se činiti stvarnijim.“ „Možeš li mi dati nekoliko primjera tih njezinih kvaliteta, Megan?“

Često je izgovarala moje ime ne bi li me uvjerila da smo prijateljice, na istoj strani, tim Alice. Potpuno sam upoznata sa svim trikovima koje novinari koriste; čari rada u odnosima s javnošću.

Prepričala sam kako si došla do mene putujući preko cijelog Southamptona jednom kada sam bila bolesna, zatim rekla da uz tebe nikada nije bilo niti jednog dosadnog trenutka: bila si prava vatra. Entuzijastično kimanje: dobivali su što su htjeli. „Megan, kako si se osjećala kada si čula da je tvoja najbolja prijateljica mrtva?“ Nasmijala bi se na ovo. Klišej, rekla bi sigurno. „Shrvano“, rekla sam. „Tupo. Još uvijek sam. Nikada nisam bila bez nje. Od malena smo bile najbolje frendice.“ Nalazili smo se pored mjesta - ovisi s kim razgovaraš - gdje si ušla u vodu. „Pričaj nam o tome, o vašem djetinjstvu.“ Taj sam dio zabrljala, uspjela sam reći da smo se upoznale kada smo imale pet i šest godina. Glupo, nisam se pripremila, radije sam govorila spontano. „Imaš li možda neko posebno sjećanje iz tog razdoblja koje bi htjela podijeliti s gledateljima?“ Ispričala sam ih hrpu, ali nijedno se nije našlo u konačnoj verziji. Izrezana su vjerojatno je to napravio neki stažist ili student, čarobnjak za Final Cut Pro, očajan u želji da napravi moćan uradak za portfolio. Nije bilo mjesta za toliku raznolikost u razgovoru; imali su točno određen smjer prikazivanja na koji su ciljali.

Novinarka se nasmiješila, uvježbani pokret koji joj je pristajao. „Što ti misliš da se dogodilo te noći?“ Trebala sam reći da nije moja uloga da nagađam te da bi bolje bilo da pričekamo s komentarima dok sve činjenice ne budu prikazane, te da bih se, iz poštovanja prema tvojoj obitelji, suzdržala od komentiranja i nagađanja. Ali rekla sam - i to je bilo glupo, svjesna sam toga, ali uzrujalo me to mjesto na kojemu smo bile i ta me žena potpuno zbunila: „Da barem nije toliko pila.“ „Jeli bila jako pijana?“ „Nisam bila s njom.“ „Je li to možda pouka za mlade djevojke koje izlaze i opijaju se? Možda pouka za sve nas?“ Slomila sam se i osjetila prodornu vrućinu kamere. Ostavili su to, naravno da su

to ostavili. Nema ništa bolje od malo suza posluženih uz ručak iz mikrovalne pećnice i šalicu čaja, sve dok su suze tuđe. „Je li Alice bila omiljena u društvu?“ „Jako“ rekla sam. „Svi su je voljeli. Ja osobito.“ „Govorila si već o prijetnjama koje je primala.“ „Jako sam ju voljela.“ „Njezinim je prijateljima zasigurno nezamislivo teško. Njezinom dečku osobito je li imala dečka?“ Oklijevala sam, nadajući se da će me izvući iz škripca. Mogla je reći „Čujem da je obožavala Moje grčko vjenčanje“ ili „Organizirala je sponzorirani polumaraton, zar ne?“ ali namirisala je strah. „Je li imala dečka?“ Kao da to nije znala. Sigurno je dobro istražila sve, pogledala druge isječke, pročitala što su drugi napisali o temi dana: Alice Salmon. „Tako nekako. Trebala sam opsovati - na tečaju sam naučila da samo treba psovati ako intervju krene po zlu, psovati jer tada će biti prisiljeni izrezati taj dio. „Čula sam da se trebala uskoro udati.“ „Da?“ pitala sam, zabezeknuta.

Trebala sam odraditi ovaj intervju odmah nakon tvoje smrti, a ne sedam tjedana kasnije. Pokazali bi više poštovanja. Tada je tvoja smrt bila tragedija i ništa više.

Sada „užasno je što je mrtva“ je već viđeno. Bilo im je potrebno nešto novo. Na sastancima uredništva raspravljali su o tome kako bi mogli „nastaviti priču“ i neki se pametnjaković sjetio da se na internetu piše o prijetnjama, o tom kako je bila pijana, o svađi s dečkom. Kako se ono kaže? Gdje ima dima, ima i vatre. Ti nisi bila takav novinarčić. „Nismo ništa dobili od njezinih prijatelja - zasigurno je imala najbolju prijateljicu, dovedite mi ju“, sigurno je rekao urednik.

Pa su me doveli. „Čula sam da je bila dosta komplicirana“, rekla je novinarka.

Malo je nedostajalo da ne zaurlam, „Što bi to do vraga trebalo značiti?“ Ali očajnički sam željela ispraviti situaciju, svima dočarati pravu sliku o tebi, učiniti te ponosnom jer sam stala pred kameru mada mrzim biti u središtu pozornosti. Pa sam rekla da, žena s mnogo strana, skrivenih dubina, i pomalo kontradiktorna, a svakom si se mojom riječju sve više udaljavala. „Zanima me kakav je njezin dečko Luke“, pitala je.

„Dobar je glumac“, rekla sam i požalila istog trena. „Zaista?“ „Bez komentara“, završila sam.

Kamere su se ugasile, skinuli su s mene mikrofon. „Hvala, dušice“, rekla je Arabella. „Bila si savršena.“ „To je sve? Ima još toga što bih htjela reći.“ „Drugi puta, dušice.“ Znala sam kako stvari stoje. Spakirali su opremu, pokupili ručak negdje usput i otišli u studio. Napravit će si zabilješku da ponovno spomene ovaj slučaj kada bude pisala o pijančevanju mladih ili kada nastupi toplinski val preko ljeta pa bude pisala o opasnostima plivanja u rijeci. Možda nakon godinu dana; da, to uvijek dobro prolazi: obilježavanje godišnjice. „Ponosite li se time što radite?“ pitala sam i svaka moguća simpatija koju je osjećala prema meni, nestala je.

Njezina me kolegica obavijestila da će reportaža vjerojatno biti u programu oko šest, ali da ovisi o tome hoće li se nešto „veće“ dogoditi u međuvremenu. „Uz malo sreće, ići će ponovno i u devet“ rekla je.

Nazvala sam tvoje roditelje da im kažem da će biti na vijestima reportaža o tebi i ispričala se.

Kako sam i predvidjela, reportaža je završila snimkom mene kako sjetno gledam preko vode. Na kraju je bila prikazana u šest, u devet i u deset. Očito sam dovoljno plakala.

Ulomak iz dnevnika Alice Salmon, 20. svibnja 2010., 23 godine „Kakav je?“ „Dobar.“ „To je najbolje Što možeš reći? Dobar. Ta ti si novinarka, ženo! „Ok, iznimno dobar.“ Meg je došla u grad na sastanak pa smo bile na pizzi. Glavna tema razgovora: Luke.

Imale smo ovakve razgovore od kada su nas prvi puta počeli zanimati dečki.

Ponekad je ona postavljala pitanja, ponekad ja. Pokazala sam joj njegovu profilnu na Facebooku. „Izgleda pomalo kao David Tennant, zar ne? Bez Tardisa14, naravno.“ „Je li ljubazan? Koliko ti često šalje poruke? Jednom na dan ili više puta?“ „Više. Pet, šest puta dnevno... ponekad i češće.“ „Oh, Bože, pa on je psihopat!“ Kao naručena, stigla je poruka. Obje smo se nasmijale. Objasnila sam da radi u programerskoj tvrtci, ali ne onaj štreberski dio, već da je voditelj projekta, ljudskih resursa - te da se na prvu čini kao neki frajer: na naš drugi spoj došao je s masnicom od ragbija na oku, ali to je sve samo gluma. „Pažljivo sluša, također.“ „Podsjeti me, koliko si ga točno puta vidjela?“ pitala je Meg. „Zvučiš kao da se oduvijek poznajete.“ „Dva puta. Tri puta ako računaš i ono kad smo se upoznali.“ Luke tvrdi da sam ja počela razgovarati s njim u Porterhouseu, ali zapravo je bilo obrnuto. „Nadam se da ćeš mi dati svoj broj“, rekao je, a ja sam ga morala tri puta diktirati jer je bilo jako glasno. Upisao ga je u svoj mobitel i odzvonio mi, vidjela sam da mi je telefon nakratko zasvijetlio u torbici. „Eto“, rekao je. „Sad te imam.“ Na prvom spoju otišli smo na piće u Clapham Junction i Balham, a prošli smo tjedan bili u kinu jer tako nalaže pravilo drugog spoja. U jednom trenutku pričao je o zimovanju i rekao „mi“, ali to je moglo obuhvaćati njegove prijatelje, ne nužno djevojku. Onda je priznao da se bio viđao s jednom curom, Amy, prošle godine i pitao kad sam se ja posljednji puta viđala s nekim. „Ja sam gotovo časna“, rekla sam mu. „Moja zadnja veza nije baš bajno završila“, pričao je. „Uvijek je tako“, odgovorila sam, prisjećajući se kako sam ostavila Bena i rumeneći se od neugode. Ali sve prije sada je nebitno; prošlost. Da, lani je bilo poprilično gadno - završila sam kod liječnika jer sam prije već pila antidepresive, pitao je uobičajeno „Kako se osjećaš“, ali to nije nikakvo pitanje; novinari i voditelji ga stalno koriste. Znak je lijenosti. Zatim kada sam rekla „uglavnom dobro“ predložio je da ponovno dođem. A kada sam se vratila u čekaonicu vidjela sam mlade majke i pomislila da ja neću biti kao one, i stare bakice, te shvatila da neću biti ni kao one. Potom sam vidjela na zaslonu objašnjenje da se antibiotici više ne daju često jer su se dijelili suviše slobodno pa postoji mogućnost da svi umremo zbog manjka rezistencije, stoga sam pomislila da se vratim k liječniku i objasnim mu da se tako osjećam, kao da ponekad nemam dovoljno rezistencije prema svijetu. Ali

brisanje prošlosti lako je kao vrtnja kotačića na mišu, označivanje neželjene pošte i odabira tipke „delete“. Nestalo. Dok sam sjedila s Lukeom u kinu - gledali smo Robina Hooda - shvatila sam da bi to mogao biti novi početak. I sutra ćemo se vidjeti, kazalište, draaaaagaaaa. Lijepo je, taj osjećaj iščekivanja, optimizma. Sretna sam. I imaj na umu: Prilikom pisanja ovog dnevničkog zapisa nisu korištene umjetno stvorene supstance!

Na povratku iz Porterhousea gledala sam njegov broj i razmišljala koliko li će se dugo zadržati u mom telefonu: hoće li biti u nedavnim pozivima i pomicati se sve više prema dolje, ili ću ga spremiti među kontakte. Razmišljala sam o tome hoće li možda postati jedan od onih koje znam na pamet. Prestani, Alice, rekla sam sama sebi. Ne zanosi se. Tko visoko leti, nisko pada.

Jedino što sam shvatila do sada jest da biti ja nije dovoljno. Na primjer, oduvijek sam htjela trčati maraton, ali prošli tjedan, dok sam stajala pred Balham Bowls klubom, pomislila sam: To je ono što želim biti, ona koja je upravo popila treću čašu vina i puši Marlboro Light. Tko šljivi treniranje za maraton, mislila sam, samo jednom se živi, život je poput igre Scrabble, ne treba čuvati dobra slova za kraj, treba ih iskoristiti čim ih dobiješ. Ali dok sam išla vlakom doma iz Covent Gardena, bilo mi je dosta.

Možda si došao baš u pravi tren, Luke.

Sve se mijenja. Dobit ću promaknuće na poslu. Bit ću viša novinarka, ni manje ni više. Volim svoj posao. Volim tu sebe koja sam na poslu, da, možda moram razgovarati s luđacima i slušati psihopate kako tvrde da su nevini, ali isto tako upoznajem i predivnu djecu koja imaju cerebralnu paralizu, ali su odlučni u namjeri da idu na faks, ili ljupke bakice koje ponovno nalaze izgubljene rođake nakon pedeset godina. Snašla sam se u ovoj ulozi, baš kao što sam se snašla i u ulozi studentice, prihvatila ono slatko i gorko u svom poslu: uvode, parafe i objavljene članke, blic-vijesti, duplerice. Naš novinarski žargon.

Svi se mijenjaju. Meg razmišlja da odustane od odnosa s javnošću i vrati se na fakultet, Alex ima novu djevojku, Soph ima novog dečka, Robbie je našao partnera. Čak je i Rusty nestao. Zavaravam se da je nastavio sa svojim životom, ali vjerojatno je mrtav. Bilo je zabavno dok je trajalo. Pokupio je svoje prnje i nestao. Gdje li sam već čula taj izraz? To će me sada kopkati, kao riječ na vrh jezika.

Dovršila sam čaj od kamilice. Ona djevojka, Luke je spomenuo da je hodao s njom prošle godine, baš me zanima je li s njom hodao prošle godine - ili je s njom hodao duže, a prošle su godine prekinuli? Nadam se da je ovo prvo.

Hodanje, to može biti riječ ovog zapisa. Da, zvuči dobro. Hodanje.

Ima istine u onom što je Meg rekla. Doista imam osjećaj kao da Lukea poznajem oduvijek.

Bilješke Lukea Addisona na njegovu laptopu, 26. veljače 2012.

Nisam se namjeravao sukobiti s tobom pored rijeke.

Htio sam se vidjeti s tobom nasamo cijelu večer, gledao te u svakom pubu u koji si ušla, ali sve si vrijeme bila s nekim. Umalo sam ugrabio priliku kada si u jednom otišla na toalet, ali počela si pričati s nekim starijim likom. Bog zna tko li je on bio.

Stršao je u sakou od tvida; možda je bio vlasnik puba.

Prvotno sam te posvuda tražio, a onda mi je palo na pamet Facebook i Twitter. „Počela sam raditi na sutrašnjem mamurluku“, stavila si u 16:12, zatim iz kafića „Nando“, u 17:20, potom „Soton je zakon“ u 18:12. Pogledao sam ranije objave na Twitteru. 13:41: „Poznajemo li doista ikoga?“ 13:51: „Idem se van razbiti.“ Zastala si kada si me ugledala. Kao da nisi vjerovala vlastitim očima. „Luke“, rekla si. „Luke.“ „Hej, Al. Iznenađenje! Došao sam te posjetiti.“ „Ne želim biti posjećena.“ Bili smo pored rijeke, sjedila si na klupi. „Ti si poput buseva“, rekla si i nasmijala se, ali nije to bio sretni smijeh. „Pijana si.“ „Tko si ti, moj tata?“ Bio je mrak i nekoliko je pahulja proletjelo.“Gle, snijeg“, rekla si, ali je zvučalo nešto poput „glesnijeg“. „Kad padaš, padaš dugo, zar ne?“ rekla si i popila gutljaj džin tonika. Počela si ridati, a ja sam pomislio da ti je možda netko nešto stavio u piće, i ta me pomisao na tebe, moju prelijepu Al, okruženu pijancima koji su spremni na sve, razbjesnila. Da si barem stajala samo malo dalje za šankom u Porterhouseu, da je vlak na liniji Victoria zakasnio trideset sekundi, da se moj sastanak u pola četiri samo malo odužio: da je kolega postavio još jedno pitanje. Da se bilo što od toga dogodilo, ne bi završila sa mnom. „Pokušavam te dobiti cijelu večer“, rekao sam., Nervozno si počela prepipavati džepove hlača. „Izgubila sam telefon.“ „Nisi, dušo, tu je.“ Pokupio sam ga s poda i dodao ti ga. Zasigurno se upalio kada je pao na pod jer je iz njega dopirala glazba, jedna od tvojih najdražih grupa, The XX. „Izgledaš kao da ti je hladno“, nastavio sam.

„Hladne ruke, toplo srce.“ Lice ti je bilo crveno, kosa raščupana. Podsjećalo me na tvoj izgled poslije seksa.

Možda bi spavanje s tobom popravilo stvari - da se razlomimo na osnovne dijelove i ponosno sastavimo, možda bismo bili drukčiji i ja ne bih bio takav šupak. Htio sam te uhvatiti za ruku, ali si se izmaknula. „Tko bi rekao, ha, vlastita majka!“ „O čemu govoriš, Al?“ Prisjetio sam je se, kako mi sipa kavu i raspituje se o mom poslu. „Kladim se da je bila prekrasna dok je bila mlađa“, rekao sam nakon što sam ju upoznao, „i sada je MILFica“, a ti si rekla, „Oi, dosta toga“, a onda dodala da još uvijek jest. Prekrasna, ne MILF. „Što je s voluharicama bilo?“ pitala si. „Nisi odgovorio na email o voluharicama.“ Naravno da nisam jer ga tada još nisam bio vidio. Da me netko bio upitao, rekao bih da pričaš gluposti, a moja je frustracija samo rasla. „Ja i ti, Al“ rekao sam. „Trebali smo biti nas dvoje protiv svijeta.“ „Ja, ti i djevojka iz Praga!“ Spomen toga bio je poput izlijevanja kante hladne vode na mene. „Zašto se ne mogu prestati osjećati ovako?“ rekla si. „Kako?“ „Kao ja.“ Samo što je zvučalo kao „iaaaa“.

Ramena su ti bila mokra, htio sam ti dati svoj kaput, ali ga nisam imao uza se. „Sve je u redu s tobom. Savršena si.“ „Savršeni ljudi ne završavaju ovako.“ Gledao sam u baraku u kojoj se prodavao sladoled, stepenice koje su vodile do vode, most. Gledamo iste stvari, mislio sam, ali ne pomaže. „Biti sam je sranje.“ „Biti s tuđim sranjem je još veće sranje. Ne možeš birati koji dio mene ti se sviđa, a koji ne. Ne može tako. Nisam ja štand sa šarenim bombonima pa da biraš samo one koji ti se sviđaju. Trebao bi brinuti za mene bez obzira na sve; rekao si da hoćeš.“ „I brinem.“ „Brineš kad ti tako odgovara, kada je lako, ali što kad postane teško? To je ono što se računa. Tražila sam da mi daš još vremena, zašto si to ignorirao?“

Pitao sam se kako ćemo se sjećati toga. Sastavljanje prethodnih noći bio je naš ritual za jutro poslije, i volio sam te noći, ali u zadnje vrijeme više sam volio one tihe, kada smo bili trijezni, kada smo bili samo nas dvoje. Sjetio sam se kako sam te gledao jedne noći kako se razodijevaš, ubrzo nakon što smo se upoznali, gledao kako skidaš šminku, i došlo mi je poput otkrivenja: Ne moram biti usrani dečko. „Volim te“, rekao sam. „Zar nikada ne poželiš otplivati od svega, Luke? Jer ja želim. Ne znam više tko sam.“ „Ti si Alice.“ „Ta ti je dobra“, rekla je kao da sam izvalio neku šalu. Potom: „Tko je to? Tko je Alice?“ Policijski automobil prošao je pored nas i, kao da je buka sirene otvorila novi jaz među nama, obuzeo te drugi val pijanstva. „Želim prijatelje“, rekla si. „Želim kući.

Gdje je kuća?“ „Balham“, rekao sam. „Živiš u Balhamu.“ „Ne tamo.“ Drhtala si i prekrižila ruke oko sebe, trljala se. Sićušne ruke, kosti prekrivene tankim slojem mišića. „Nemoj spavati. Vjetar na snijegu.“ „O čemu pričaš, Alice?“ „Pogriješila sam. Sdijamanti na snijegu. Moram ispraviti.“ Hitna je projurila, s upaljenim svjetlima i sirenom. „Nečija večer nije dobro završila“, konstatirala si. Često si to radila - imala trenutke trezvenosti u pijanstvu, kao da hvataš zrak.

Očistila si nekoliko pahuljica snijega s hlača i primijetio sam da si ih zasigurno kupila nakon što smo se posljednji puta vidjeli. Što se još dogodilo u tih osam tjedana? Tako se dogodi, tako se parovi raziđu, jednostavno dopuste da se dogodi i mislio sam, Jebiga, zašto ne, vjerojatno nikada nije pravi - ili bolje krivi trenutak i kleknuo. „Ti si ta, Alice“ rekao sam.

Ali zasigurno si mislila da sam se okliznuo jer si se počela smijati. „Ustani, čovječe,“ rekla si. „Budi muško, čovječe!“ Ustao sam i odjednom me obuzeo bijes. Pokušavao sam kontrolirati disanje, buljio sam u meku pločicu na klupi, nešto o preminuloj ženi. Često bi sjedila ovdje i promatrala kako svijet prolazi. Zapalila si cigaretu, dva puta jako uvukla i puhnula mi dim u lice.

„Nemoj me žestiti“ uzvratio sam, neplanirano. Popila si gutljaj pića, još jedan dim. „Nemoj me zajebavati“ rekao sam. „Ti si taj koji se jebavao okolo.“ „Jednom, Alice, jednom. Od kada jednom znači jebavanje uokolo?“ „Jednom više nego što sam ja tebe prevarila. Češće seru po meni nego ja po njima“, izjavila si smijući se. „S'Lear.“ Čulo se kako grupa muškaraca pjeva u daljini. „Zašto me svi jednostavno ne prestanete slijediti?“ Pitao sam se misli li na onog tipa s kojim je koketirala u kafiću All Bar One? Gotovo si mu bila u krilu. Gledao sam kroz čašu, kao kad smo gledali morske pse u akvariju, i morao sam se kontrolirati da ne uletim među vas dvoje. Možda je tu bilo nečega - vratila si se staroj ljubavi, osvećivala mi se zbog Praga. Zaslužio sam to.

Ljubomora je kao očaj: množi se i raste, širi mržnju i bol, a sve što želim jest vratiti se na staro. Ti, kako dolaziš na Live at the Apollo. Čak bih ti dopustio da gledaš Wallander. Dolaziš i prigovaraš zbog hrpe neopranog suđa i kutije od pizze stare tri dana, utrčavaš u sobu iz tuša, drhtiš dok voda kaplje posvuda i govoriš da bismo mogli zajedno skupiti prihode i iznajmiti stan, možda ne bi bio neki ogroman i moderan, možda negdje u Tootingu, Brixtonu ili Elephantu, ali bio bi naš. „Bila sam iskrena o svojim osjećajima“, nastavila si. „Ljubav nije kao slavina, ne možeš ju jednostavno zavrnuti. Nije ti to bilo dovoljno - otvorila sam ti srce i dušu u e-mailu? Ne mogu vjerovati da si ga ignorirao.“ „Izgledaš kao da ti treba zagrljaj.“ „Treba, ali ne od tebe, ne sada.“ Osjetio sam zrnce zamjeranja. Ponavljao sam se, suđeno mi je da sve zabrljam kao u filmu Beskrajni dan. Imam dvadeset i sedam godina, mislio sam. Prestar sam ja za ovo. „Sjećaš li se kad smo išli na noćno kupanje?“ pitala si. „Idemo sada.“ „Ne budi luda, pada snijeg.“ „Ti si lud, ševiš se uokolo.“ Zamjeranje je raslo pa sam pokušao brojiti do deset prije nego progovorim, ali osjetio sam bujicu kako navire i negdje oko šestice čuo se kako govorim: „Pogledaj se na što ličiš. Kako te nije stid?“ „Nisi ni ti bolji. Jednako smo odvratni. Ti, ja, čak i moja mama.“

Nagon me tjerao da pijem. Popio sam šest ili sedam piva, ali osjećao sam se pola-pola, pola pijan, pola trijezan, pola prazan, pola pun, pola onoga što smo nekada bili. Osjetio sam potrebu da se razvalim od cuge tako da se ni ne sjećam koliko sam zabrljao sve. „Mogu li dobiti malo toga?“ pitao sam pokazujući na limenku. „Neaviše“ rekla si. „Nestalo sve.“ Nije trebalo biti tako. Htio sam te zaprositi, ne povrijediti, to sam već dovoljno puta učinio, ali osjetio sam ljutnju kako buja u meni, ustajala, pokvarena i zlokobna.

Novi osjećaj koji nije bio ljubav: oštar i nezaustavljiv. „Dođi u moj hotel.“ „Radije ću spavati na ovoj klupi.“ Mlitavo si pokazala na natpis o mrtvoj ženi, zatim zaškiljila u moje hlače. „Jesu li to tvoji ključevi ili ti je drago što me vidiš?“ pitala si hihoćući.

Pogledao sam u oris kutijice s nakitom. Čak sam i prosidbu zabrljao. Zbog tebe sam ju zabrljao. Zamišljao sam se kako objavljujem Charlieju novosti. Šaljem mu poruku iz hotelskog kafića ili vlaka sutra. „Opet sam na konju, prijatelju. Vratila ti se tvoja desna ruka. Pivo u petak?“ Nisam mogao razlučiti je li ono što osjećam elan ili očaj. Izvadio sam kutijicu, bacio ju prema jezeru i čulo se blup. „Što je to bilo?“pitala si ravnodušno. „Prošlost, eto što - a to je ono što ćeš i ti uskoro postati.“ „Vrlo dubokoumno“, rekla si i možda, da se nisi smijala, ne bih rekao ono što je uslijedilo, ali u tom trenutku - kosa na tvom licu, poludovršena cigareta pod nogama - bila si osoba koju sam mrzio više od sebe. Morao sam stati tomu na kraj - stati nama na kraj - tako da se ne možemo nastaviti povrjeđivati. „Ona djevojka u Pragu bila je prekrasna.“ Rekao sam i prisjetio se kakav sam bio prije tebe: neovisan, nisam imao što izgubiti, nisam brinuo ni za koga, nisam imao koga razočarati, niti je mene mogao tko razočarati. „Seks je bio vrhunski. U usporedbi s tim, s tobom u krevetu je mrtvo.“ „Zanimljivo da si to spomenuo.“ Uzaludno si cuclala praznu limenku. Dohvatio sam te i poderala ti se majica.

Vidio sam crni čipkani grudnjak, onaj koji sam ti ja kupio za Valentinovo. Morao sam te ili privući toliko sebi da se utopimo jedno u drugom ili odbiti toliko snažno da se više nikada ne vidimo - Da, to je bilo to, bez ikoga da me povrijedi. Mogao sam živjeti tako. Mogao sam preživjeti. Morao sam živjeti tako da bih preživio skupljanje djevojaka u subotu na večer i druženje do nedjelje ujutro, ispratio bih ih, poljubio u obraz i rekao „Hoću“ kada bi pitale hoću li ih nazvati. Zatim slanje poruke Charlieju, gospodinu Solo, „Brate, zbario sam vrhunsku ribu sinoć!“ Noć kad smo se

upoznali imao sam hrabrosti razgovarati s tobom samo zato što nisam imao što izgubiti i bilo mi je tako drago što sam ostavio sve to sranje, tog sebe, ali sada sam se planirao vratiti tomu i boriti se jer nije moglo biti gore od ovoga, ali morao sam te izbrisati prvo. U tom sam te trenu prezirao, Al, jer sam zbog tebe mislio da može biti drukčije. Pogledao sam most, njegove rešetke i nosače i prisjetio se kako sam nekada želio postati arhitekt. Još jedan napušten san. „Vrati se sa mnom, molim te“, rekao sam. Posljednji bijedni pokušaj.

Podignula si glavu. „Ben barem iskreno kaže da je govno.“ Ignorirao sam to, tko god da je taj jebeni Ben mogao biti, i na trenutak gotovo mogao zamisliti kako će sve ovo završiti, ja nakon tebe. Kako će postati sjećanje Amy, Alex, Pippa. Kratko, maglovito sjećanje na tebe nakon godinu, dvije ili pet; da, s trunkom žaljenja, ali uspomena. Gledao bih na tebe kao na usputnu stanicu do nje tko god ona bila, moja sljedeća djevojka. Možda će ovo - večeras - postati naša interna šala, moja i njezina, kako sam se jednom svađao s djevojkom na klupi pored rijeke dok je padao snijeg. Kako sam jednom slijedio djevojku u Southampton bez pameti kao zaljubljeni adolescent. Hodao s novinarkom. Smijali bismo se, isprva s nelagodom, ali kasnije ne, ovome, tebi, nama, baš kao što se ja i ti smijemo - smijali smo se - o mom i Amynom prekidu zbog janjeće koljenice, ili kako mi je Alex na autobusnoj stanici u Neasdenu rekla da sam emocionalno zakržljao. Bilo je grozno kada sam izgubio Amy, bilo je grozno kada sam izgubio Alex, bilo je grozno kada sam izgubio tebe. Pitao sam se kada će više sve završiti? „Volim te, Al“, rekao sam ponovno, i nisi jedina plakala tada. „Neću ti dopustiti da me ostaviš.“ Ali skočila si, a kada sam te uhvatio bila si mokra od snijega i malena; uvijek si tvrdila da si ogromna - poput Shreka, govorila si - ali osjećao sam se dva puta većim, tri puta, ma deset puta, i bio sam bijesan jer nisam mogao zaštiti nešto tako krhko, tako prelijepo. „Zašto me svi dodiruju i polažu ruke na mene? Ne mogu to podnijeti.“ Kada si počela vrištati, prekrio sam ti usta rukom, jer da je netko čuo, zasigurno bi bio uvjeren da sam te napao. Mogao sam osjetiti tvoj dah, tvoje usne, tvoje zube, tvoje nosnice, tvoj vrat. Preko tvog sam ramena ugledao sjaj zapaljene cigarete u daljini, s druge strane rijeke. „Ne mogu disati“ zapištala si. „Prestani onda urlati.“ „U pomoć, u pomoć, molim vas, pomozite mi!“ „ŠŠŠŠ... ja ti pokušavam pomoći.“

„Nanosiš mi bol.“ „Što se mene tiče, možeš se i s tog mosta baciti“, rekao sam stišćući zagrljaj još više.

Nagnula si glavu i imala si pogled na nj, ali nisam te puštao. Vidio sam tvoj dekolte, i pred sobom imao viziju tebe, gole na krevetu i žudnja me obuzela.

Posegnuo sam drugom rukom, ali ti si ju strgnula pa sam te morao zgrabiti; morao sam te zadržati, da ti mogu objasniti sve, ali uvidio sam da u ruci jedino držim šaku tvoje kose. „Pusti me“, vrištala si.

Komentari na zajedničkom pismu prilikom odlaska Alice Salmon iz Southampton Messengera, 20. studenoga 2009.

Nedostajat ćeš nam, i tvoj smijeh također, ali ne i tvoje prljave tenisice na radijatorima!

Amanda Bilo je pitanje vremena kada će netko uočiti tvoj talent i upecati te*.

Ovo je odlična prilika i jednostavno ju nisi mogla odbiti. Naš je gubitak dobitak za London. Hvala na svom predanom radu i entuzijazmu.

Možda te jednoga dana uspijemo namamiti natrag, što kažeš?

Mark *Upecana Salmon, kontaš?

Pozvali smo deratizacijsku tvrtku da dođe očistiti tvoj stol. Upozorili smo ih da ima štakora!

Barbara S. Sjećaš li se uspjeha kampanje za „noćnog predatora“? Stavila si jednog od najopasnijih stanovnika Southamptona iza rešetaka i trebaš se time ponositi. Sve najbolje.

Bev

Sljedeća postaja, New York Times, uz kratku stanku u Balhamu!

Gavin P.S. Ako Cazza kaže da je oproštajni poklon njezina zamisao, laže. Moja je.

Samo naprijed, Ribolika. Ako slučajno zaboraviš iPod, ne brini, nitko ga neće uzeti. Nasreću, ukus za knjige ti je mnogo bolji od onoga za glazbu. Hvala na preporukama za čitanje i hvala za uspomene.

Bella Šmrc! Bila si mi poput starije sestre. Osjećaš li se staro zbog toga??

Toliko sam toga naučila od tebe i uvijek si mi bila rame za plakanje.

Obožavam svaku minutu koju smo provele radeći zajedno. Piši mi na Twitteru, gospođice S! Ali xxx Pretvorilo se u legendu - dan kada se nova cura suprotstavila Zgodnom Macanu i odbila odraditi posmrtni posjet.

Gavin Nadam se da ti se Kindle sviđa. To je novi model s većim zaslonom!

Sada više nemaš izgovora za nečitanje Kafke!

Cazza P.S. Gav priča gluposti!

Tko će mi sada kuhati čaj, iako si ti uvijek inzistirala da bude toliko jak da se žlica može u njemu otopiti? Uživaj u velikom gradu! Ljubomorni smo! Kada te možemo doći posjetiti? Dva šećera molim Phil Petak na večer u Flamesu neće biti isti bez tebe. Dođi nas posjetiti

ponekad. Ja ću dupli:) Juliet Sretno.

Anthony Stanhope Odlično si glumila ravnodušnost, gospođice Salmon, ali iz pouzdanih izvora znam da si luda za mnom pa mi javi kada si spremna za spoj!

Muškarac kao ja neće zauvijek čekati!

Veliki Tom Izvanredna novinarka, kraljica kuhinje, trkačica, volonterka, junakinja potisnutih, obožavateljica tekile, predivna prijateljica. Ima li išta na svijetu što ti ne možeš? Pazite se, muškarci Londona.

Volim te i šaljem velike zagrljaje, Michelle X

Pismo profesora Jeremyja Cookea, 29. lipnja 2012.

Dragi moj Larry, Nakon policijske postaje otišao sam do rijeke. Do mjesta gdje je cijela svita TV izvjestitelja stajala, kao da im je fizička blizina omogućavala neki jedinstveni uvid. „Upravo je ovdje“, govorili su tihim, jasnim glasovima, „naglo prekinut jedan mladi život pun potencijala. Ovdje, na ovom inače mirnom i tihom mjestu, mlada je žena tragično preminula. Ovdje je, inače po svemu uobičajena subotnja večer - kakvu tisuće provode svakoga vikenda - dobila svoj zastrašujući epilog.“ Usredotočili su se samo na taj dio, golicajući maštu gledatelja neprovjerenim detaljima o snazi struje 5. veljače (srednja do jaka), njezinoj težini (navodno između pedeset pet i šezdeset i pet kilograma) i odjeći koju je nosila (hlače, svilenu ljubičastu bluzu i čizme... do koljena, crne iz Top-shopa - jedan se izvjestitelj zanio s tim detaljnim informacijama).

Mjesto je prvotno bilo prekriveno cvijećem: Eksplozija crvenih, ružičastih i žutih - idealna pozadina za kamermana. Sada, samo uvenuli ostaci malenoga buketa. Nije bilo niti žive duše uokolo, bilo je nakon 1 u noći, i ja sam kleknuo pored vode, stavio

ruku u nju i osjetio udar hladnoće. Prva su izvješća govorila da je neki trkač prvi ugledao njezino tijelo, a kasnije se ispostavilo da je taj čovjek šetao psa. Bio je u šoku kada sam mu se javio, pitao jesam li službena osoba. Da, uvjerio sam ga.

Postavljao sam mu pitanja kao da ništa ne znam, ali da je jako važno: popuniti praznine. Prvo je mislio da je deblo, tek je onda uočio odjeću. „Nisam mogao pojmiti to“, rekao je čovjek kojega sam upoznao u restoranu u Debenhamsu. „Kao da mi mozak nije htio procesuirati, mrtva žena u vodi.“ Nije koristio službeni izraz - i sam sam se tek nedavno s njim susreo - ali čini se da je vidio ono što se naziva prvom fazom „znakova utapanja“. Aliceina koža, osipana kao da ju sve vrijeme prolaze srsi (cutis anserina je službeni termin), koža nabrana i oteknuta kao u pralje. Spuštajući kavu napomenuo je da je u ruci imala štap. Čini se da nije neobično da predmeti ostanu u rukama nakon smrti, fiksirani smrtnim grčem. Da je duže ostala u vodi, ribe ili druge životinje počele bi se hraniti njezinom kožom, ustima i kapcima. Riječ za tu pojavu bila mi je nova: antropofagija. Nakon još duže vremena u vodi, potonula bi, a zatim nakon nekog vremena ponovno isplivala zbog plinova koje bi u njezinu tijelu bakterije proizvele. „Naduti se i plutati“, vidio sam jezivo opisano na jednom internetskom forumu. Čovjek iz Debenhamsa uplašio se da će ga policija uhititi; zbrojio je dva i dva te dobio pet. „Gradske su vlasti zamijenile veći dio ograde blizu mosta“, rekao je.

Objasnio sam mu o Aliceinoj kampanji u novinama i kako je utjecala na gradske vlasti. Kako je bila ponosna jer je njezina usredotočenost i upornost urodila plodom. „lako su ju vandali oštetili, svejedno bi morao željeti skočiti da prijeđeš preko te ograde“, rekao je.

Sumnjao sam i ja na to isprva, ali jednostavno ne mogu pojmiti: da si je oduzela život. Ne Alice. Za svaku stranicu na kojoj je pisala kako se loše osjeća, napisala je po dvije o tome da je život prekrasan. I prije je imala loše prebačaje. Liz, Bog joj pomogao, skače s teorije na teoriju. Pretpostavljam da joj je pomisao o samoubojstvu proletjela mislima, ali je čvrsto odbijala prihvatiti pa čak i priznati postojanje vjerojatnosti, a do toga sam i ja došao u svojim zaključcima do sada: ta se djevojka neprestano borila, pobjeđivala tamu, ustrajala, živjela.

Pored rijeke, ponovno sam stavio ruku u vodu, i javilo mi se blijedo sjećanje na gumenjak, nagnut unatrag, ruka u vodi. Pao sam na sve četiri. „Dušo, gdje li si ti?“ Dozivao sam i vidio samo svoj odraz - naočale u obliku polumjeseca, obrve, bore, čuperci kose - zatim sam nestao. Pitao sam se kako bi bilo da sam ušao, slijedio ju, otišao za njom. Ne plaši me bol koja me prati u ovoj bolesti, Larry; nije tako strašna.

Ne mogu se suočiti s činjenicom propadanja. Pomisli da će Fliss to morati gledati.

Kao da ju nisam već dovoljno povrijedio. „Nećeš pobjeći tako lako“, reka je kada sam se našalio o još jednom posljednjem putovanju u Švedsku. Lice joj se naboralo i rekla je da je život dragocjen, nije na nama da ga oduzmemo, a osim toga, cijenila je svaku sekundu provedenu sa mnom.

Kada je tetovirani momak spomenuo „harakiri“, objasnio sam balavcu što doslovno znači taj prijevod. Objasnio sam kako poraženi samuraj, parajući si utrobu, vraća čast, a usporedba se činila poput predavanja; ako se dovoljno fokusiraš na detalje, nećeš vidjeti stablo od šume, nećeš ništa osjetiti, samo sakupljanje detalja i činjenica, poznata gradnja znanja. „Zamisli sram toliko velik da tjera ljudsko biće da si oduzme život“, rekao sam, a on je ponovio kao i prije: zašto govorim o ljudskim bićima kao da ja ne pripadam istoj vrsti. Tražio je još novca, a ja sam mu objasnio da se vjerovalo da se samuraji smatraju tim hrabrijima što manje zvuka proizvedu kada si zabiju nož - wakizashi u trbuh.

Gledajući u most, shvatio sam nešto, Larry. Kako je sve to znanje beskorisno.

Kada bih si zabio nož u abdomen s lijeve strane i povukao oštricu prema desno, a potom prema gore, bi li to znanje spriječilo krv da se slije poput jezera oko mojih nogu? Ništa ne znači ni pišljiva boba, isto kao što poznavanje riječi „brahioterapija“ i „zoledronska kiselina“ ne mogu učiniti da moja bolest nestane. „Ništa ne potakne na proširenje vokabulara kao rak“, rekao sam Fliss nakon jednog posjeta bolnici. „Volim te“, odgovorila je, a ja sam odlučio: reći ću ti. Kad sve ovo završi, kada prikupim sve informacije koje mogu o Alice, reći ću ti koliko su mi značile, ona i njezina majka. Reći ću i tebi i cijelom svijetu, jer kako ćeš povjerovati ičemu što govorim - kako ćeš vjerovati koliko te volim - ako ne mogu biti iskren o tome koliko su mi značile i koliko je mjesta u mom srcu svaka zauzimala? „Lijepo je što ponovno sastavljaš tu djevojku“, jednom je primijetila, dok smo pregledavali slike na mom računalu. „Kažeš to kao da je Humpty Dumpty“, našalio sam se, sjetivši se da ni svi kraljevi konji, ni svi kraljevi ljudi nisu mogli sastaviti jadnička. „Pretpostavljam da to nećeš objaviti, je li?“ upitala je.

Sirotica, nije imala pojma.

Shvatio sam koji je to osjećaj što me tjera da ravnatelju kažem „Radim to s tvojim odobrenjem ili bez njega“, ili dekanu „Boli me briga za vaše mišljenje“, ili našem najmlađem stažistu na odjelu, kockoglavoj bačvolikoj sirovini: „Jesi li i u krevetu toliko dosadan kao u laboratoriju?“ Osjetio sam ga nakon što sam prvi puta

uvidio što bi moglo biti posrijedi kada sam cijelu noć proveo na toaletu, zatim kada sam ugledao pogled svog doktora, a naposljetku kada je specijalist izustio riječ „terminalan“. Reći ću ti, Larry, to je nedostatak straha. Konačno, krajnji nedostatak straha. „Ne dam ti više novca“, rekao sam tetoviranom mladiću. Iz njegovih je slušalica dopirao zvuk glazbe. Možda će tako biti kada umrem, pomislio sam: svijet će biti samo jeka. Posegnuo je u ruksak i očekivao sam da će izvući još neki Alicein predmet, ali izvukao je figuricu koja je stajala na polici pored stola u našoj blagovaonici. Kupio sam ju Fliss za godišnjicu, još dok smo bili u staroj kući. „Jebi se“, čuo sam se kako govorim.

Bio je zatečen. Zašto se nikada nisam suprotstavio nasilnicima kao dijete, Larry? „Briga me što ćeš napraviti s pismom“, rekao sam. „Ionako ću uskoro umrijeti. Imaš još pedeset godina života. Zamisli to, još pola stoljeća pred sobom - kakva je to sreća. Imaš više toga za skrivati nego ja, više toga možeš izgubiti. Od mene više nećeš dobiti ni novčića.“ Uvijek bi zaključao vrata nakon što bi ušao, ali pitao sam se kako bi izgledalo nekom da uleti i zatekne nas. Predavač i njegov student? Znanstvenik i jedan od njegovih asistenata? Otac i sin - mlađi, naravno, možda iz drugog braka, koji je svratio pozdraviti ili izmusti malo love od starog? „Mrziš me samo zato što smo jednaki“, rekao je. „Možeš se dotjerati, ali samo si ljepši prikaz onoga što sam zapravo ja. Ti si ja u sakou od tvida.“ Naglas sam se nasmijao toj izjavi. „Jebi se, Ledeni“, rekao je.

Pitao sam se bih li tako razgovarao sa sinom kada bih ga imao - bismo li se svađali, slagali, divili jedan drugom, vjerovali jedan drugom, voljeli se. Posegnuo sam za figuricom, ali je pala na pod i razbila se. „Razotkrit ću sve o tebi“, rekao sam. „Sve ću staviti u knjigu, a ti ćeš, govno jedno malo, možda biti i jedan od glavnih likova.“ „Izgleda da će gospodin i gospođa Salmon dobiti novog materijala za čitanje!“ odgovorio je.

Svi ćemo dobiti štogod za čitanje, ako bude po mome.

Patologov nas je izvještaj potpuno zbunio. Bijela pjena u ustima i nosu, tekućina u plućima, smeće iz vode u želucu - sve je to navodilo na zaključak da se Alice utopila, da je bila živa kada je pala u vodu, ali ne objašnjava ono što se dogodilo

prije. Nije li ironično da u svijetu koji prati svaki naš korak, nadgleda i snima, njezinih je posljednjih nekoliko trenutaka prošlo neviđeno? Barem za većinu svijeta.

Bi li netko trebao biti iza rešetaka zbog toga? Ima nekih koji bi vjerojatno smatrali da i ja ondje pripadam zbog onog što sam napravio jedne prosinačke večeri 2004., mada je to druga priča.

Kada sam otišao do rijeke nakon događaja u policijskoj postaji, sjedio sam ondje do svitanja, promatrao vodu i krhotine i dubinu te brzo protjecanje crne vodene nemani. I gledao sam Alice Salmon. Sjetio sam se svoje knjige o Humpty Dumptyju, žutih korica, dodirivanja hrpta, doživljaja priče, gotovo sam mogao osjetiti maleno jaje. „To je antropomorfizacija“, rekao mi je otac. „Sjećaš li se što je to Jeremy?“ Nikako se nisam mogao sjetiti, koliko god se trudio; samo sam htio ispričati priču na glas, jednom čuti kako ju on čita na glas, poznata utjeha rime. „Prošli smo to već“, rekao je kratko. „Možda će te ovo podsjetiti“, rekao je skidajući remen.

Jednostavna katrena. Ali poznavanje njezina oblika ništa ne znači. Što onda što znam da se to krhko okruglasto jaje javlja u knjizi Alisa s onu stranu ogledala, i s Alisom razgovara o značenju. Pitam se je li naša Alice pročitala tu knjigu. Voljela bi istoimenu junakinju. Sastavit ću te, draga slatka Alice, a kada budeš u mojoj knjizi kada se u njoj ponovno sastanemo - možda će biti pravo vrijeme za moj veliki pad.

Znaš, stari prijatelju, vidio sam ju tu večer kada je umrla. Nisam to spomenuo policiji; samo bi sve krivo shvatili. Mada nitko nije vidio da smo razgovarali, svađali se točnije, ali to bi samo potaklo dodatna nepotrebna nagađanja. Na Twitteru sam pratio njezino kretanje: popis pubova i kafića, kao pribadače na karti. Bila je u prigodno nazvanom pubu Above Bar Street kada sam ju sustigao i s vrata začuo dopiranje smijeha iz oblaka cigaretnog dima. Prepoznajem taj smijeh, pomislio sam.

Taj raspon i tu boju. Okrenuo sam se i zinuo. Prepoznajem tu kosu, pomislio sam.

Alice. „Ti“, rekla je šokirano, ustrašeno. Nekoliko sekundi kasnije, šamar.

Zašto nije nosila cipele umjesto čizama, Larry? Ne bi ju toliko vukle na dno. Na licu je imala tragove, rekao je čovjek iz Debenhamsa. Vjerojatno ju je, dodao je, riječna struja neprestano zanosila prema oštroj površini. Vjerojatno prema stepenicama, pomislio sam. Naleti vode neprestance su ju nanosili prema stepenicama.

U glavi mi se vrtio isti film: ona kako pluta nizvodno, iako sam u dubini duše znao da nije bila poput Ofelije zbog još jedne stvari koju sam naučio. Tijela u vodi

uvijek plutaju licem prema dolje.

Tvoj kao i uvijek, Jeremy

Poruka Elizabeth Salmon, 4. veljače 2012.13:27 Alice, ucini mi uslugu, duso: Ne mogu otvoriti svoj e-mail. Mozes li se ulogirati sa svog telefona...? U vrtnom sam centru i treba mi kod vaucera. Bit ce u posti koja je jučer stigla. Nadam se da ce vikend u Southamptonu biti zabavan. Tata ti porucuje da ne pijes previse. Volim te pusa

Pismo profesora Jeremyja Cookea, 3. lipnja 2012.

Iskreno, bilo je kao i uvijek, uobičajeno grozno, Larry. Plitki, isprazni razgovori.

Stručno procjenjivanje i skupljanje bodova. Antropološko prepucavanje i nadmetanje. Barem je bilo dosta cuge, što je ublažilo sav teror.

Bili smo na neformalnom okupljanju znanstvenika nakon konferencije. Nismo se povlačili po jeftinim hotelima, niti uhvatili pola sata sa spuštenim zastorima u mom uredu, niti u mom automobilu pored ceste u New Forestu. Liz i ja bili smo na zabavi.

Tako je željela. Nas dvoje, zajedno, u javnosti.

Svaki puta kada bi se ulazna vrata otvorila nisam mogao ne pogledati tko dolazi. „Opusti se“, uvjeravala me, „miljama si daleko od kuće. Nitko nas ovdje ne poznaje. Osim toga, svi su zaokupljeni sami sobom - i sam si to rekao. Ljudska priroda.“ Stajali smo u kuhinji. Nekoliko je ljudi plesalo uz glazbu grupe Abba u dnevnoj sobi. Nitko nije bio mojih godina; svi su bili ili u dvadesetima ili sredovječni. Liz je nosila crnu haljinu i ogrlicu koju sam joj kupio; izgledala je božanstveno. Očaravao me njezin vrat te večeri: dug, bijel i lagano zaobljen, poput labuda, peteljke orhideje ili pak unikatno ukrašenog puhanog stakla. Osjećao sam se poput lika u nekom filmu - Charltona Hestona, možda, ili Gregoryja Pecka.

Cijela joj je povorka muškaraca prišla te večeri. „Jeste li vas dvoje zajedno?“ upitao je jedan drsko. „Pa, nisam joj otac, je li?“ odrezao sam, a ljubomora me prožimala. Stavio sam

ruku oko nje, osjetio ta malena ramena. „Izgledaš predivno“, šapnuo sam.

Mogao sam osjetiti napetost njezina tijela. Mogao sam to očekivati: za ručkom je još nastupila tišina dok je prebirala po skuši i na moje pitanje o ručku samo odgovorila „Suha je.“ Čak je i pokušaj da podignem razgovor na zadovoljavajuću razinu govoreći o temi o kojoj sam ponešto znao - ili nagađao - a nju je fascinirala, o izvlačenju Mary Rose iz oceanskih dubila nakon 437 godina, propao. „Ne mogu više“, rekla je. „Ni ovo vino nije baš nešto osobito, priznajem.“ „Osjećam kao da sam izgubila putanju.“ Čekao sam da ju prođe to raspoloženje. Kada nije, rekao sam: „Vidi se da si jezičarka. Još malo pa ćeš o nama govoriti kao o arci!“ „Ne ismijavaj me“, rekla je. „Nije nerazumno. Ovo što radimo, prijetvorno je i nije u redu ni prema kome, najmanje prema Fliss.“ Ime moje žene proširilo se prostorijom poput sjene. Djeca ljudi koji su organizirali domjenak - cijelu su noć terorizirala goste - uletjela su u kuhinju.

Sirotančići, roditelji su ih natjerali da se urede: kravate i bluzice. Ti akademici nisu čak ni potomke mogli ostaviti izvan svojih opsesija. „Zašto muškarci uvijek misle da za njih vrijede druga pravila?“ upitala je Liz. Čekao sam, nadao se da je to samo retoričko pitanje. „Zar ne vidiš? Ako ćemo već biti mi, želim da to bude nešto čime ću se moći ponositi.“ Jedno od djece, napredan dječačić - podsjećao me na mene u tim godinama prišao je i predstavio se. Bilo je to jedno od imena koje smo Fliss i ja imali na svom popisu, ali već smo odavno prestali o tome razgovarati. Odavno smo odustali od razgovora o djeci. Znao sam da kod kuće gleda The Two Ronnies, smije se na dijelu kada se pretvaraju da su meteorolozi, kuha kavu na dijelu kada Ronnie Corbett trabunja bez veze. „Nikada nećeš ostaviti svoju ženu, zar ne?“ rekla je Liz kada je dijete nastavilo svojim putem. „Umiri se“, dodao sam. „Znamo se svega nekoliko mjeseci. „Nekoliko mjeseci, nekoliko godina - jednako je. Nikada ju nećeš ostaviti.“ „Nije li odanost kvaliteta?“ „Nije vrijeme za tvoje dosjetke, Jem. Svi moramo moći upravljati vlastitom

sudbinom, a ja sam u tvojoj samo suputnica.“ Pogledao sam na svoj sat. Popila je velik gutljaj džina. „Voliš li me?“ upitala je. „Opa, kakvo pitanje.“ „Da, jest pitanje - i želim odgovor.“ „Mi se antropolozi borimo s tim konceptom“, rekao sam. „Opće je prihvaćeno da se ljubav, osobito romantična, razvila iz usmjeravanja pojedinčeve energije parenja na jednog partnera kako bi potomke odgojili zajedničkim snagama. Amerikanci su došli do fascinantnih spoznaja na tom području. Cijeli taj koncept svrhe ljubavi vrlo je fascinantan.“ „Ne zanima me to. Bog samo zna zašto, ali jedino mi je stalo do tebe. Mislila sam da i ti tako osjećaš“, zapalila je još jednu cigaretu. Činilo se da jedino nije pušila kada je jela i bila in flagrante. Sjetio sam se kako smo supruga i ja zajedno prestali kratko nakon što smo se upoznali. „Možda nisam baš najbolje birala muškarce u svom životu, ali nisam glupa“, rekla je. „Nisam ni rekao da jesi.“ „Zašto se onda tako ponašaš?“ Uputila mi je isti onaj pogled kao skuši ranije tog dana. Pogledao sam uokolo: dječja kolica, kauč boje karamele, kućno kino s naslaganim snimkama. „Opet ti, Jem - pun si savjeta kada je netko drugi u pitanju, ali čim se tebi postavi jedno prokleto jednostavno pitanje oklijevaš. Ne znam više volim li te ili mrzim. Za sebe sam, s druge strane sigurna - mrzim se. Svaki puta.“ „Zaboga, nemoj me mrziti“, rekao sam. „Nemoj sebe mrziti.“ „Reći ću ti koja je svrha ljubavi - bez nje smo samo tijela koja se sudaraju jedna s drugima. Preljub je grozan, ali je još gore kada je to samo seks bez emocija. Potpuno nepoštovanje.“ „Nepoštovanje prema kome?“ „Ne glumi nevinašce. Prema tvojoj supruzi za početak, ili si slučajno zaboravio na nju?“ Ugasila je cigaretu. „Mogla bih podnijeti pomisao kako bi sve ovo utjecalo na Fliss kad bih znala da ćemo biti sretni zauvijek. Ako nećemo, onda se ponašaš prema meni kao... kao da sam komad mesa. Ako nećemo, onda se ja tako ponašam.“ „Pročitao sam zanimljiv rad o mitohondrijskoj DNA danas“, rekao sam.

Počela je ridati i primijetio sam koliko je Fliss bila drukčija kada bi plakala: tiša,

starija, staloženija. Taj trenutak - dok sam uspoređivao bol tih dviju žena - prvi sam puta osjetio duboku mržnju prema samom sebi. Pomilovao sam ju kažiprstom po leđima prateći liniju kralježnice. „Liz, draga, ne budi takva, ne plači.“ „Nikada se nisi ponašao kao da sam ti dragocjena. Više ti je stalo do ljudi koji su živjeli prije nekoliko tisuća godina nego do mene. Zar ja nisam važna?“ „Naravno da jesi, znaš da jesi.“ „Ne znam, otkuda bih - nikada mi to ne govoriš. Osjećam se grozno izgubljeno.“ Zašto svi moramo biti tako prokleto krhki, mislio sam, ali zasigurno sam to rekao na glas jer sam čuo nježni glas kako odgovara: „Krhki? Krhki? Sigurna sam da sam jača nego što sam bila.“ Liz se napila vrlo brzo. Prilazila je drugim muškarcima. Prevrnula je nekoliko čaša. Kada sam joj pokušao prići, rekla je da ne može biti u poluvezi.

Stajali smo, Liz i ja, ispred Tiziana i Caravaggia u Nacionalnoj galeriji; rekla je da ju briga ako nas netko vidi, da ju zaboli, jer život je prekratak. Proveli smo vikend u Dorsetu, u laganim šetnjama šljunčanom plažom Chesil i slušali valove. Dovezli smo se u mom TR7, automobilu koji je Fliss nazvala simptomom krize srednjih godina, pili šampanjac sa spuštenim krovom na slanom povjetarcu. Dio mene htio je odjuriti kući i reći Fliss, reći joj koliko daleko pogled seže, sve do malenog svjetionika, sve o vrtoglavoj raskoši te bijele kapi. Nježno bih ju probudio, jer već je spavala kada sam se ja vratio s tog „vikend-skupa“ i rekao: „Fliss, Fliss, nikada nećeš pogoditi gdje sam bio.“ Dan je bio toliko poseban da se činilo normalnim podijeliti ga s njom. Dio mene htio ju je odvesti na to isto mjesto da bi i ona, Fliss, mogla osjetiti istu radost kao i Liz, pa da mogu vidjeti isti osmjeh i na njezinu licu u posljednje se vrijeme rijetko smiješila - kakav je i Liz imala kada je ugledala taj prizor. Jedan prokleti život jednostavno nije dovoljan, razmišljao sam, a nemogućnost ponavljanja situacije obuzela me. Dopustio si sebi da voliš dvije žene, glupi, sebični čovječe. Riječi velikana, povijesti ili klasike, odzvanjale su prostorijom kao da se obraćao psu: „Baš blesav, Cooke, blesav.“ „Jeremy Cooke, tko bi rekao!“ Okrenuo sam se. Martin Collings. Radio je s Fliss kada je bila na UCL-u. Ostali su u kontaktu. „Martin, drago mi je što te vidim“, rekao sam, gledajući preko njegova ramena.

Liz je otišla na toalet. Stajali smo u kuhinji i jedva da smo progovorili i riječ; niti jedno od nas nije htjelo da večer završi, bojeći se onoga što bi moglo uslijediti. „Grozan sam“, rekao je Martin. „Nisam se javio Fliss stoljećima. Je li ona ovdje?“ „Ne“, rekao sam. „Nije.“ Pregledao sam prostoriju tražeći Liz. Bila je pijana i već je duže vremena nije bilo. Molim te, mislio sam, molim te nemoj se vratiti. „Kako posao? I dalje si okupiran smrću?“ Liz se pojavila i stala pored mene. Pala je na mene. Ničega nije bilo, intimnosti, povezanosti, samo težina. „Volim te i mrzim te; u svakom slučaju zeznuo si, ti stara prahistorijska relikvijo!“ Poljubila me u obraz. Bio je to oproštajni poljubac: nježan, vlažan i okrutan. Pokušao sam uhvatiti Martinov pogled; gotovo sam mogao pratiti tijek njegovih misli, ubrzan rad mozga.

Liz je napustila prostoriju, a ja sam rukom pokazao gestu ispijanja alkohola - kao da se radi o nekom koga prvi puta vidim, nekom tko je pijan i treba ga ignorirati.

Počela je pjesma Neila Diamonda, a ona je teturajući otišla prema dnevnoj sobi kao da ju je glazba privlačila, kao da se sjetila da je nešto ostavila ondje. „Što glumiš, Jeremy?“ pitao je. „Glumim?“ Glazba je prestala, a onda ponovno krenula. Speedwagon. Čuo sam Liz kako se smije i bio nevjerojatno miran: kao da više ništa nije u mojim rukama. Reći će Fliss, a to će biti bolje nego nositi ovu ogromnu mračnu tajnu sa sobom. No nešto me tjeralo da ustrajem u laži, klišej. Poput uloge koju moram odglumiti. „Ne misliš valjda... oh, kako urnebesno smiješno. To je moja asistentica, posljednji dodatak Odjelu. Iskreno, malo ima problema s dobrim starim vinčekom.“ Zamišljao sam Fliss kako ostavlja psu hranu, zakračunava stražnja vrata i penje se stepenicama do spavaće sobe. „Te paklene akademske zabave, znaš kakve su, sigurno će se odužiti pa ću vjerojatno ostati prespavati“, rekao sam joj. „Ne seri“, rekao je Martin. „Poznajem tvoju suprugu jako dugo, zaslužuje bolje od ovoga.“ Liz je plesala s muškarcem kojemu sam rekao da joj nisam otac. To je to znači, mislio sam, tako izgleda preljub. „Ti si obično govno, Jeremy“, rekao je ženin prijatelj.

Mnogo kasnije - tada nije bilo vožnje pod utjecajem alkohola, bila je 1982. ušuljao sam se i potapšao Milly kad se iskobeljala iz košare da me pozdravi te joj rekao da mi je nedostajala. Potom sam se okupao i uvukao u krevet, a moja je žena promrmljala nešto što nisam mogao razumjeti: možda „dobrodošao kući“, ili „zašto nisi nazvao?“ ili „sama sam“. Ležao sam tako budan pored žene koja nije bila ni malo nalik onoj s kojom sam proveo večer, ponajviše zbog jednoga: bio sam njome oženjen. Nisam spavao. Čekao sam da telefon zazvoni i da mi onaj laskavi žabac Collings zapečati sudbinu. Telefon nije nikada zazvonio. Možda sam se izvukao, mislio sam slušajući nježno disanje svoje supruge.

Kako sam mogao znati što će Liz napraviti devet dana kasnije, Larry? Jesam li to trebao predvidjeti? Zaustaviti? Nismo više imali veze jedno s drugim. Kada su vijesti o tome došle do mene, bio sam u jednakom šoku kao kada je Alice umrla. Obzirno kucanje na vrata, kolega, jedan od rijetkih koji je znao što se među nama događalo, s izrazom između suosjećanja i prezira. „Jeremy, jesi li čuo?“ Zauvijek tvoj, Jeremy

Razglednica Alice Salmon, 17. kolovoza 2009.

Dragi M &T, Vrijeme pakleno, hotel dobar, hrana užasna. Mnogo vremena za bazen i koktele. Ne previše sna. Otok prekrasan (svaki dan obiđemo jednu znamenitost). Izgledam više kao rak nego losos. Mnogo Nijemaca, ali nisam ni jednom spomenula rat. Sretan tata? Jesmo li to bili u Fuerteventuri kad sam bila malena? Pozdravljaju vas cure.

Volim vas puno. A, x P.S. Tko je rekao da nitko više ne šalje razglednice?

E-pošta Elizabeth Salmon, 22. lipnja 2012. Šalje: Elizabeth_salmon 101@hotmail.com Prima: jfhcooke@gmail.com

Predmet: Reci mi Jem, u prilogu ti dostavljam skeniranu poruku koju sam jutros primila s dvije fotokopije tvog rukopisa i uputama da „ih usporedim“. Molim te uvjeri me da to nisi ti napisao jer su rukopisi nevjerojatno slični. Bilo joj je tek osamnaest, bila je brucošica, prvi puta daleko od kuće - takva bi poruka svakoga njezinih godina prestravila. Taj drhtavi rukopis bi ju izbezumio. Da me nema, Dave bi te vjerojatno poslao dva metra pod zemlju. Ne mogu vjerovati da sam dopustila da mi se ponovno uvučeš pod kožu i da sam osjećala naklonost prema tebi - moj Bože, poslala sam ti Aliceine dječje fotografije! Reci mi da sam nasamarena, Jem! Reci mi da nisi ti napisao tu poruku. Tko god da ju je poslao, napisao je da je razgovarao s tobom i upozorio te, te da si se ti „znojio kao pedofil u odjelu Djeda Božićnjaka“. Danas sam gotovo pila. Od kada sam prestala nikada mi se to nije dogodilo. Kupila sam bocu džina u Tescu i sjedila na parkiralištu s njom u krilu. Samo sam htjela zaspati i probuditi se kada sve ovo prođe. Devet dana nakon što smo prekinuli popila sam cijelu bocu. Ne zovu ga bez razloga „upropastiteljem majk15„ Ta žudnja za njim ne nestaje nikada, poput tupog pritiska negdje u dubini mozga. Uvjerio si me da će policija s vremenom pronaći odgovore za ono što se dogodilo mojoj djevojčici, Jem, rekao si, ali nisu... Svaki puta su me otepli i nailazili na puteve koji ne vode nikuda, a za neke koje su podrobnije istražili, iskreno mislim da su besmisleni... Jednom si govorio o stazi koju utiremo na svom putu, o tragu koji svi ostavljamo za sobom. Za naše dobro, nadam se da ova poruka nije tvoja. Bože, tko sam ja da mogu odjednom postati svetica?

Elizabeth

Kolumna Ali Manning na mrežnim stranicama Daily Digest, 16. ožujka 2012.

Sinoć mi je zvonio telefon i trebalo mi je nekoliko trenutaka da se snađem kada se osoba koja je zvala predstavila kao Holly Dickens. Jedna je to od djevojaka koje su bile s Alice Salmon one noći kada je preminula. Čitatelji su zasigurno upoznati s Aliceinom pričom. Gotovo da ne prođe dan, a da nema nekih novih vijesti o mladoj djevojci koja se utopila u Southamptonu prošli mjesec. Pripita, odvojila se od prijateljica te se sumnja da se spotaknula i pala u rijeku. Priroda je slučaja takva da nije teško poistovjetiti se te da svatko misli „moglo

se i meni to dogoditi“, zbog čega je on prenesen u vijestima diljem zemlje.

Holly se javila zato što je znala da sam s Alice radila jedno vrijeme. Pitala je može li mi se povjeriti i ja sam se složila. Razgovarale smo više od sat vremena, a većinu je proplakala. Govorila je o „krivnji koja ne prolazi“.

Nekim je izvjestiteljima postala gotovo razbibriga okrivljavati ovu mladu djevojku i njezine prijateljice. Saru Hoskings i Lauren Nugent, za Aliceinu smrt. Kao da se nitko od nas nije našao u sličnoj situaciji. „Kako se dogodi da se u jednom trenutku spremaš za izlazak s prijateljicom, a u sljedećem joj ideš na pogreb?“ pitala je.

Ali ja nisam imala odgovor. „Alice je sjedila na zidu dok smo mi otišle po hranu“, rekla mi je. „U jednom je trenutku bila ondje, u sljedećem je nestala. Na svega smo ju nekoliko trenutaka ostavile bez nadzora. Ne mogu vjerovati da je nestala.“ Naizmjence su je zvale osam puta, a na kraju zaključile, što nije potpuno nerazumno, da je Alice otišla u hotel spavati. „Bila je snalažljiva; nije mi ni u jednom trenu palo na pamet da je možda u opasnosti, ali kasnije, vraćajući film, shvatila sam da je gotovo cijeli dan bila rastresena te da smo trebale bolje paziti na nju jer je bila pripita. Ne možemo si to oprostiti.“ Nakon razgovora s Holly prisjetila sam se kako je bilo raditi s Alice u Southampton Messengeru. To su bili odlični dani.

Nekoliko sekundi kasnije, Holly je ponovno nazvala. „Neće mi smetati“, rekla je, „ako me budete citirali. Ljudima treba biti jasno da smo pogriješile i da ćemo zbog toga žaliti do kraja života, ali voljele smo Alice.“ Te tri djevojke nisu ništa krivo napravile. Kao da nije dovoljno što su izgubile prijateljicu, dodatno ih se kritizira jer su odbile uključiti se u naklapanja o Aliceinoj mogućoj smrti, i stoički se pridržavaju obećanja da neće komentirati ništa osim službene izjave koju su dale. Ta je dostojanstvena odluka potpuno razumljiva. Cilj joj je bio iskazati poštovanje prema Aliceinoj obitelji i, ne zaboravimo, upravo je policija savjetovala taj korak zbog straha da bi suprotno moglo imati neželjene posljedice za istragu.

Utješila sam Holly i napomenula joj da ne treba kriviti sebe, te da se ono što se njoj dogodilo moglo dogoditi bilo kome. Tko je bez grijeha, trebao bio prvi bacati kamenje, a svima nam zajedno može pomoći samo milost Božja...

Pogledajte također TEKST: Zvijezda Premier lige organizirala „orgije“ u hotelu s 4 zvjezdice FOTO: Toliko o premijerovom busanju u prsa i „prestanku pušenja“ VIDEO: Ulična banda napala starijeg biciklista

Članak Alice Salmon u časopisu Azure, 20. listopada 2011.

Od Anne Frank do Brigdet Jones, sve su to radile, a i suvremene žene nastavljaju tradiciju vođenja dnevnika. S novom inicijativom čija je želja da ta tradicija dobije novi zamah, Alice Salmon objašnjava kako joj je dnevnik pomogao da prebrodi adolescentsku krizu.

Izvukla sam jednu od tatinih britvi iz kutije i srozala se na pod.

Bilo je vruće i kroz vrt je dopiralo brujanje susjedove kosilice. Besmisleno je kositi travu - ionako će ponovno narasti. Imala sam trinaest godina i cijelo sam ljeto o svemu razmišljala na taj način - da je besmisleno, uzaludno, bez ikakvog znaka promjene ili poboljšanja. Prislonila sam desnu ruku na lijevi zglob i naglo povukla britvu. Na nekoliko čarobnih, veličanstvenih trenutaka sve je nestalo - stres zbog ispita, 34% iz biologije (očito sam bila i glupa jednako koliko i ružna), čak i razmirica koju sam imala s najboljom prijateljicom Meg, jer sam ju, tipično za mene, optužila da me mrzi. Pomutnja uzrokovana oštrom, žarkom neizbježnošću boli.

Obuzeta još iznenadnijom spoznajom: krvlju.

Alice, porezala si se, mislila sam. Pogledajte što je Alice Salmon napravila.

Pogledajte što je ta blesava djevojčica učinila. „Tata“, viknula sam, ali nije bio kod kuće. Nitko nije bio kod kuće.

S Robbiejevog se radija čula pjesma „Baby One More Time“ Britney Spears, a iz daljine - u pozadini - kosilica. Nemoj pasti u nesvijest, govorila sam si. NEMOJ. PASTI. U. NESVIJEST. Bio je to čist rez i novi čist osjećaj. Čula sam kako Gospodin Woof laje i uhvatio me strah: Što ako ostane ožiljak? Prava tatina kći, odmah sam praktično pristupila problemu: oprat ću ručnike, nositi narukvice, duge rukave. Nisam mogla dopustiti da roditelji saznaju jer bi ih to uzrujalo. Još je krvi moje krvi - isteklo. Koliko li sam duboko zahvatila. Držala sam ruku pod vodom i s vremenom se voda razbistrila, zatim sam stavila dva flastera u križ preko rane.

Stavila sam ručnik u vruću vodu i ribala kupaonicu sve dok se nijedan trag više nije vidio.

Kada je mama vidjela flaster i pitala što li sam zaboga učinila, rekla sam da sam se nabola na čavao na putu iz škole. „Moj Bože, moramo doktoru; možda ćeš se morati cijepiti protiv tetanusa.“ „Ma nije ništa“, uvjeravala sam ju.

Tata je samo izjavio da je to tipično za mene, umotati ruku zbog ogrebotine kao da mi je smrt pokucala na vrata. „Prava kraljica drame“, rekao je, „moja Ace. I što to čujem o ribanju kupaonice Lososiću? Što te spopalo?“ „Gdje je bio čavao, Alice?“ upitala je mama kada je otišao iz prostorije. „Na putu iz škole.“ „Gdje na putu iz škole?“ I prije sam čula taj ton. Ali bila sam dobra lažljivica kada bih se potrudila.

Stavila sam datum na vrh stranice - 13. kolovoza 1999. - i navala je sama krenula, prvo gluparije o bogatom uzorku autobusnih sjedala, a kasnije osobne stvari. Što sam više pisala, bilo mi je lakše.

Nakon toga prošlo je gotovo mjesec dana, ali ponovno se vratio, taj osjećaj da promatram život kroz debelo staklo i da, što god tamo bilo, ja nisam stvorena za to.

Osjećaj koji sam imala pišući nije se uvelike razlikovao od onoga u kupaonici, osim što nije bilo krvi na podu: bila su slova na zaslonu. Kursor se pomicao s lijeva na desno preko ekrana, ostavljajući za sobom trag slova, slažući ih u rečenice i odlomke mojim prstima, a opet neovisno meni. 682 riječi. 1394. 2611. To je bio moj prvi zapis i uskoro sam postala ovisna. Pisala sam tijekom slobodnih sati, u vlakovima, autobusima, ispred Pop Idola i kada nisam mogla spavati. Kasnije, u sveučilišnim predavaonicama i pogrbljena nad stolom na poslu, skrivajući plodove svog rada kao što školarka štiti ispit da drugi ne prepisuju. Pisala sam na laptopu, u bilježnice, na mobitel, na komade novina, na prazne stranice u romanima. Pisala sam posvuda, ali svoje izljeve gotovo sam religiozno čuvala: one na papirima u kutijama, a digitalne na USB-ima. Zamišljala sam požar u kući ili stanu i kako mi vatrogasac viče „Ne, Alice, preopasno je“ ali ja utrčavam hrabro u plamen i hitam spasiti svoje zapise. „Zar ne razumiješ“ vikala bih mu. „To je moj dnevnik, to sam ja.“ Kada bi u meni ponovno rasla potreba za odlaskom u kupaonicu zbog onoga što sam kasnije nazvala TO, zgrabila bih laptop. Često sam pisala noću ili kad bi me obuzeo težak mamurluk, ali ponekad bi me ta potreba spopala bez prethodnoga upozorenja. Kasnije sam naučila značenje izraza „neprilagođenost“. Naučila sam isto

tako i da alkohol i droga imaju jednak učinak, ali i svoje posljedice. Vidjela bih svoj odraz na zaslonu, pustila sve, ustrajala, pronalazila smisao u ludilu, protuotrov života, svoj radio, kasnije iPod na nasumičnu reprodukciju pjesama, pa je skakao s Rickyja Martina na Pink ili s Robbieja na Pepperse ili pak sa Stepsa na R. Kelly.

Uvidjela sam da nikoga ne zanima to što pišem, a i kada bi netko pročitao, mislio bi da sam poludjela, ali nije me bilo briga. Živjela sam.

U šesnaestoj sam godini slučajno zapalila obrve.

Morala sam zapaliti dnevnike. Jednostavno sam morala. Sve je moralo otići, kao rasprodaja robe u trgovinama koje se zatvaraju.

Došla sam ranije iz škole, a mama ih je raširila po podu moje sobe. „Što to radiš?“ upitala sam. „Zašto kopaš po mojim stvarima?“ „Malena, nikad mi nisi rekla.“ Tri sam joj godine očajnički željela reći kakve su mi to ogrebotine na lijevom zglobu, da zapravo nisu od čavla zabijenog u nekakav pokidani prozor, o borbi s čašom koja je završila porezotinama, ali sada mi se mozak pretvorio u kašu. „Izlazi.“ „Ja sam ti mama.“ „Kako se usuđuješ kopati po mojim stvarima?“ kriknula sam. „To je osobno.“ „Toliko je mene u tebi,“ rekla je, a možda i pogledala moj zglob, ali zapisi o tome bili su u kožnom rokovniku koji mi je poklonila teta Anna jednog Božića, a njega nisam vidjela među ovima na podu. „Ja sam ti mama“, ponovila je. „Da, nažalost“, rekla sam, a u meni je ponovno rasla potreba da pobjegnem i ne stanem sve dok ne dođem do nekog mjesta gdje me nitko ne prepoznaje i tada bi sve bilo drukčije, drukčija ja, neiskvarena i smirena. „Da si bar mrtva! Da sam bar ja mrtva.“ Čim sam je se riješila, upalila sam laptop i sve redom brisala. Kasnije su mama i tata išli van - nije me htjela ostaviti samu, ali obećala sam joj da ćemo poslije razgovarati ako me pusti sat vremena na miru - a ja sam skupila sve bilježnice s dnevničkim zapisima i ubacila ih u metalnu bačvu u kojoj je tata palio smeće iz vrta.

Zatim sam istresla benzin iz kanistra koji je bio u garaži i vuuušššššššš buknuo veličanstveni narančasti plamen koji mi je u navali vrućine i straha odnio i obrve. „Gori“, urlala sam, kidajući stranice, hraneći proždrljivi plamen. Nisam osjećala ništa prema djevojci koja je svo to smeće napisala. Bila sam nova ja.

Bio mi je šesnaesti rođendan.

Dan nakon što sam spalila dnevnike, vratila sam se u vrt. Vjetar je pougljenjene komadiće papira razbacao po travnjaku. Na rubu jezerca za ptice pojavio se crvendać. Lamatao je krilima, prskao. Zabavljao se kao nikad u životu. Pomislila sam da bi se i meni to svidjelo - voda. Plivanje. Nikada nisam naučila plivati kako treba, ali bilo bi lijepo: hladne struje oko mene, koje me zibaju, kao da sam laka poput pera. „Nije sve izgorjelo, draga“, rekla je mama kasnije tog popodneva. „Nisam čitala, kunem se, ali uzela sam ga jer sam pomislila da bi ga možda jednog dana voljela imati.“ Dvadeset i četiri su mi godine i još uvijek nisam mami rekla o spaljenom dnevničkom zapisu naslovljenom Zašto sam se riješila boli u kupaonici. Ovaj će članak dovesti do razgovora koji sam odgađala gotovo cijelo desetljeće. Možda sam zato toliko i željela da bude objavljen. Razgovarat ćemo prije no što pročita ovaj članak - a pročitat će ga jer čita sve što ja napišem, čak i one dosadne stvari poput pisanja zamolbi i nesuglasica u noćnim klubovima; sve ih studiozno čita. Više ih ne izrezuje jer joj je bilježnica u koju ih je sve spremala postala prevelika - ali ni jednom nije propustila komentirati kako je neki članak izvanredan, a mene onda prožme topao osjećaj; majka se ponosi mnome.

Prvo ću joj reći da se nisam pokušavala ubiti, samo sam htjela izbaciti one loše stvari iz sebe. Reći ću joj i da ti osjećaji nikada nisu nestali, ali da sam razvila različite mehanizme kojima se i dalje borim protiv njih, a pisanje dnevnika i dalje je najučinkovitiji. Znate li što je najčudnije? Nakon što mi je dala vrećicu u kojoj su bili napola izgoreni fragmenti mog života između trinaeste i šesnaeste godine, otišla sam u svoju sobu, upalila laptop i počela pisati.

Alice Salmon, šesnaest godina, počela sam.

Pisala sam kako su mi prsti ostali crni od pougljenjenog papira i kako sam ih mirisala poput djeteta koje tek počinje istraživati svijet. Pisala sam o crvendaću, kako njegova crvena prsa nisu zapravo bila crvena - više smećkasta. Kako je nabrao perje i protresao se: sam je sebi bio najvažniji, kao da je jednini na svijetu.

Ponekad je lakše zaboraviti, ali sjećanje nas čini ljudima. Dnevnici nam pomažu da se prisjećamo, redajući slojeve života u neki logički slijed po stranicama. Anna Frank i Oscar Wilde shvaćali su to. I Samuel Pepys. i Sylvia Plath. Čak i fiktivni likovi poput Bridget Jones. Ali većinu ih pišu obični ljudi, vi i ja, i upravo to naše

žvrljanje ovaj projekt želi promovirati. Nacionalni arhiv dnevničkih zapisa želi sačuvati naše svakodnevne opaske. Mislim da ću im i ja dati svoj dnevnik.

Ono što sam ja napravila, nije bilo neobično; statistike govore da jedna od deset djevojčica počini samoozljeđivanje. Ja sam bila jedna od sretnica: izvukla sam se, maleni je ožiljak još uvijek vidljiv, ali samo pod određenim kutem i na određenom svjetlu i samo ako znate gdje gledati.

Ne mrzim djevojčicu koja je to napravila: ona koja je na satima tehničke kulture gledala u skalpele ili u tatine britve u ormariću s lijekovima i mislila kako bi bilo lako, tako lako, prijeći jednim od njih preko ruke, preko malenog zgloba kao preko ribljeg trbuha - jedna ravna crta bila bi dovoljna, kao da povlači patent ili trga komadiće kruha da bi nahranila patke. Daleko od toga. Ona je moja tajna. „Jesi li spremna, Alice?“ upitala me mama kada mi je bilo šesnaest i jedan dan. „Iznenada je T.G.I. Friday16 otvoren i četvrtkom“, izvalio je tata jednu od svojih uobičajenih „restoranskih“ šala.

Smijala sam se i odlučila ostati, vidjeti koliko daleko mogu doći i kamo će me život odvesti. Viša razina ispita. Zatim sveučilište, misao tako daleka i intrigantna: zabave, dubokoumne debate, sloboda - ja, vlastita Joey Potter iz Dawsona.

Zapisala sam to kao da je bilo nešto važno. Jer je bilo. Jer jest. Bilo je to u dnevniku i znala sam da neće biti krvi u kupaonici sve dok ga i dalje budem pisala. *Više informacija na: www.youngminds.org.uk www.seffharm.co.uk www.mind.org.uk

Glasovna poruka Alice Salmon za Megan Parker, 4. veljače 2012., 13:44 Jebi ga, Meg, nazovi me hitno... Ne mogu vjerovati kakav sam e-mail upravo pročitala... Nazovi me, moramo razgovarati prije nego se suočim s mamom... Ušla sam na njezin korisnički račun samo da vaučer provjerim... Izgleda stvarno, ali ne može biti. Pregrozno je da bi bilo istinito. Znam da si na nekom brdu na drugom kraju svijeta, ali molim te

javi se... Još sam u vlaku. Jebeno jebi ga. Napit ću se večeras. Isuse, ne mogu ja to. Previše je to za mene. Nazovi me...

Pismo profesora Jeremyja Cookea, 6. lipnja 2012.

Najdraži Larry, Preminuo si u studenom, ali ja sam to čuo tek u siječnju. Čini se da je bilo nekoliko osmrtnica, ali izbjegavam čitanje novina: sve je to primitivna mlađarija koja se buni protiv svega, koordinirane vijesti i indikacije ulaska u novu krizu.

Prozvali su te „velikim“ i onim „koji je promijenio pravila igre“, „čovjekom koji je uveo nove poglede u svoje polje“. Kvalitete koje nikada neće pripisati meni.

Znamo se više od pedeset godina. „Zna li itko što je prijatelj za dopisivanje?“ pitala je profesorica na Engleskim studijima. „Cooke, ti ćeš dobiti dječaka iz Kanade. Točnije, iz New Brunswicka.“ Sate sam proveo razmišljajući kako i što da napišem a da ostavim dobar prvi dojam. Čak sam i priznao - uobraženost umotana u humor koji si ti protumačio kao ironiju - da sam razočaran što me nisu spojili s nekim s Papue Nove Gvineje.

Tvoj je odgovor započeo s „Bokić Jeremy“, bio sam osupnut tim neformalnim pozdravom. „Ja sam Larry Gutenberg, jedanaest mi je godina i učenik sam Osnovne škole Adena.“ „Htio bih biti poznati znanstvenik“, rekao sam ti. Bio sam počašćen što si pismen kao i ja pa nije bilo pravopisnih grešaka u tvojim pismima. Zamišljao sam kako ih čitaš, kimaš glavom, zadivljen, misliš: On je baš kao i ja, taj Cooke. „Razmišljao sam da te pitam bih li mogao posjetiti svoga pajdu Larryja“, pitao sam oca nakon nekoliko mjeseci našeg dopisivanja. „Bio bih ti vječno zahvalan.“ „Vas dvojica ste k'o dva homića“, rekao je odbijajući moju zamisao. Kasnije sam saznao da je majka bila ta, ne on, koja je htjela djecu.

Pisma smo si slali svaka tri mjeseca. Šezdesete su mogle proći i bez mene, toliko sam bio odsutan, „idem na Warwick na jesen“, obavijestio sam te kada sam saznao da sam među prvih šest na listi, oponašajući jezik Oxbridgea, ali nikada mi nisi otpisao jer si vjerojatno odmah prozreo moju smicalicu.

Zatim tvoje zamisli. Već tada si bio probitačniji od mene. Ostavljao si me pozadi.

Bilo mi je to poput otkrivenja, kao neki heureka trenutak, kada sam prvi puta osjetio: Ja ne mogu dalje od ovoga. Kada sam bio u dvadesetima shvatio sam da nikada neću

biti izvanredan znanstvenik.

Dok sam ja nalijetao na slijepe ulice i prepreke preko kojih se nije moglo, vraćao se poput ptice selice i krenuo ispočetka, ti si već pobirao lovorike. Tvoj sam uspjeh doživio s nekim stranim osjećajem: potpuno lišenim ljubomore. Htio sam biti s tobom, slaviti, stajati pored tebe. Bio si znanstvenik kakav sam ja uvijek želio biti: intuitivan, briljantan, neustrašiv, živ. Čak su i zakon nazvali po tebi. Gutenbergov teorem. Kada sam čuo da ti ime izgovaraju svečanim tonom, punim poštovanja, htio sam uzviknuti: Bio je moj prije tog teorema. Moj, samo moj.

Zatim je došla 2004. i The Genes Department (Odjel gena, op.prev.). Sveti gral: ozbiljna znanstvena knjiga koja je nestala s polica. Dok sam listao njezine stranice, prelazio preko očaravajućih teorija, njihove primjene, slasnih tangenti, osjetio sam navalu bijesa. Zasljepljujući bijes, zapravo. Svaka se prokleta stranica kupala u tom bijelom svjetlu. Kao da sam u rukama imao čitavu suštinu znanosti. Jasnu, prekrasnu i jednostavnu, ali novu i nevjerojatnu. Svaki njezin trenutak. Život sam htio dati za samo jednu tu stranicu, za samo jedan trenutak. Obuzela me ljubomora koju nikada do tada nisam osjetio. Odvratni gade, mislio sam. Činilo mi se kao da si me prevario.

Jedino što sam ikada htio, napisati knjigu, i u tome si me pobijedio.

Točno se sjećam trenutka kada sam ju pročitao. Bilo je popodne 9. prosinca 2004. Taj dan se održavao domjenak Odjela antropologije, a on se uvijek održava prvoga četvrtica u prosincu. Idući tamo, s glavom prepunom otrovnih misli, naletio sam na Alice. Opa, opa, pomislio sam. Kakve li slučajnosti. Ti. Nikada nisi to znao, ali dijelom si odgovoran za događaje koji su se zbili te večeri. U posljednjem si poglavlju svoje knjige citirao prvi stih pjesme Roberta Hcrricka. Gather ye rosebuds while ye may17. Razmišljao sam o njima jer sam imao toliko toga što si spomenuo: savjeta, uputa, riječi.

Kako ti se sviđa zamisao da se pojaviš u mojoj knjizi o Alice, stari prijatelju? Ja sam neizmjerno uzbuđen. Naslov mi se sam nameće. Zbroj dijelova trenutno mi je najdraži. Neizmjerno sam žalostan jer nećeš imati prilike pročitati ju.

Za razliku od grozničavog pristupa medija, moja će misao vodilja biti „ravnoteža“. Isuse, priča je još uvijek na naslovnicama dok javnost vrluda po teorijama, od nesreće do samoubojstva ili još gore. Što je pokrivenija, to je popularnija. Naši novinari rade sljedeće: grabe pojedinačne tragedije, tretiraju ih kao predstavnike sličnih za koje nemaju novca ni vremena. Alice Salmon: opasnosti izlaska u dvadesetima, „Ja sam supruga Larryja Gutenberga i imam loše vijesti“, započela je poruka koju mi je Marlene poslala. Javila se zato što je pronašla moja pisma kada je razvrstavala tvoje stvari, nakon božićnih praznika. Jasno mi je zašto

nisi sa suprugom podijelio naša dopisivanja. Čovjek mora imati tajne, osjećaj da je više od onoga što o njemu misle ljudi koji ga okružuju.

Marlene mi kaže da si popio kavu, obukao najdražu jaknu i rekao da ideš prošetati psa, ali se nikada nisi vratio. Pokušavam to zamisliti ovako: zapravo si se spotaknuo o rubnik i preminuo prije nego li je hitna pomoć došla. Nije smrt dostojna čovjeka po kojemu je cijeli teorem dobio ime. Moj prijatelj, veliki Larry Gutenberg.

Ostao sam zatečen tvojom smrću, stari prijatelju. Činjenicom da si nestao, neprimijećen. Sjećaš li se kako sam te gnjavio da napišeš autobiografiju? „Glupost“, govorio si. „Nije li znanost dovoljna?“ Prije ili kasnije netko će zasigurno napisati tvoju biografiju. Pitam se što li bi rekli o nama? Znam što bih ja rekao. Što ću reći.

Dvije riječi. Volim te.

Lijepo ću te prikazati u svojoj knjizi, Larry, obećavam. Zamolio sam Marlene da mi proslijedi naša pisma - prvo je tražila odobrenje tvojih sinova - i drago mi je da ću ih uključiti u svoj mali svezak. Ipak, s tobom sam najiskreniji, Larry, a svima će nam dobro doći mrvica više iskrenosti. Nikom više nego Alice.

Danas se mladež ne dopisuje, zar ne? Internet je omogućio dostupnost svega, skinuo veo mističnosti i intrige. Svi se sa svima mogu dopisivati. Ili to, ili uhoditi jedni druge.

Tvoj kao i uvijek, J

E-pošta koju je primila Alice Salmon, 4. veljače 2012., 13:52 Predmet: Obavijest o neuspjelom slanju (Greška) E-mail naslovljena „Ti???“ koju ste pokušali poslati u 13:51, 4. veljače 2012. nije poslana primatelju - jfhcooke@tmail.com - adresa nije prepoznata.

Molimo ne odgovarajte na ovu e-poštu jer je generirana automatski kao obavijest o neuspjelom slanju.

Glasovna poruka koju je ostavila Alice Salmon za Megan Parker, 4. veljače 2012., 18:31 Ostavila sam mami sigurno dvadeset poruka u glasovnoj pošti, ali ne mogu sada razgovarati, ne ovako. Pila sam i vratila se zla Alice, stara Alice. Da sam barem na brdu na jezerima s vama, daleko od svih ovih sranja... Večer je u banani, a kad smo kod starih znanaca, mogla bih se zakleti da sam vidjela starog čudaka Cookea ranije večeras. Ili ima dvojnika ili sam ja to ishalirala. Ne mogu sabrati misli nakon one poruke... nemoguće, Meg, zasigurno nemoguće. I sama pomisao na to je odvratna. Povraća mi se; užasno. „Naši dani“ - što bi to uopće trebalo značiti? Nazvat ću mamu sutra, možda je samo neka bolesna šala.

Možda bih se trebala pretvarati da to nisam niti vidjela? Pogodi tko mi se još javio? Ben! Da sam barem trijezna i da mogu razgovarati s tobom i poslušati te. Ovih dana samo govorim tebi... Žao mi je što sam se onoliko napila kad smo se zadnji puta vidjele; gležanj me još uvijek boli. Vidjet ću se s Lukeyjem u ponedjeljak, odlučila sam. Sve mi je jasno... jasno kao dan! Koliko uopće glasovne poruke mogu trajati Parkster? Mogu pričati cijelu vječnost, tako mi uvijek kažeš. Baš me zanima odakle mi to? Javi se javi se javi se javi se.

Jaaaaaaaviiiiiissssseeeee, Megan. Molim te. Ispred puba sam. Sve se promijenilo ovdje. Ne prepoznajem ulicu. Čujem rijeku. Ništa nije zauvijek, svi smo zaustavljeni u prolazu. Taj e-mail mami -

DIO IV

Kako prevesti svijet

Objava Lone Wolfa18 na Truth Speakers forumu, 21. lipnja 2012., 23:22 Evo jedne činjenice o gospođici savršenoj Alice Salmon. Posvuda je u medijima, ali nitko nije spomenuo da je nagovorila svog dečka da me pokuša UBITI. Ime mu je Ben Finch i prava je P***A. Oprostite, svjestan sam da je psovanje protiv forumskih pravila, ali istina je, plus, ja sam moderator, prijavite me!

Pokušao sam mu prodati objašnjenje da su fotke Alice koje je pronašao u mojoj sobi dio projekta za večernju školu, ali totalno je pošizio. „Ona je moja“, vikao je gazeći čizmom. „Moja, moja, moja.“ Moje lice, moj stomak, moja leđa, moja jaja, moji bubrezi - dobro su ga naučili na Etonu ili Harrowu ili kojoj već instituciji u kojoj je bio programiran. Da, ta P***A je bome znala kako udarati!

No, ona je bila drukčija. Ona i ja bili smo povezani. Dijelili smo rupetinu od kuće na drugoj godini, Caledonian Road 2, i noću bismo se nalazili u dnevnom boravku. „Što te drži budnim, Mocksy?“ upitala bi i povjeravali bismo se jedno drugome, i tada sam joj mogao oprostiti Bena Fincha. „Moramo se držati zajedno“, rekao sam jednom prilikom i nije proturječila. „Nogiraj ga“, preklinjao sam jutro nakon što me izmlatio. „Jednoga dana učinit će ovo tebi.“ Pokazao sam joj modrice koje su skroz poljubičastile, iako smo tome malčice pripomogli ja i pumpa za bicikl - pa, morao sam otkloniti svaku sumnju oko toga koliki je psiho Ben Finch bio. „Što nije u redu sa mnom? Baš sam idiotkinja“, rekla je, zatim postala defenzivna i potpuno zanijekala da je to bio on, ali to je zato što se njemu zaklela na tajnost. Da, taj bi je NASILNIK bio natjerao da šuti jer bi mu to uništilo ugled, dobri stari Ben Finch, život i duša zabave, nagrade veslačkog kluba, predodređen za odbor Tatine tvrtke. „Nije me briga boli li, ako će te urazumiti“ rekao sam Alice. „Mogu li dobiti poljubac?“ „Ti si takav čudak, Mocksy“, rekla je. „Poljubit ću te jednog dana.“ Zatim je postala šizofrenična. „Drago mi je što je Ben to učinio“, rekla je. „Zaslužio si to. Rekla sam mu da te otjera.“ Vidite, ISTINA će izbiti ako dovoljno jako gurate i njezina je smrt pravda, jer

grozna se sranja događaju groznim ljudima i ona je vjerojatno svršavala na to, zamišljanje njegovih čizmetina broj 43 kako gaze po meni.

Pokušao sam prodati tekst o njoj nacionalnim novinama nakon što je svisnula, ali nisu bili zainteresirani, idioti. Nabio sam cijenu za pravu stvar: trač partiju od čovjeka koji ju je najbolje poznavao. Studentski sustanar, da, gotovo bivši dečko, rekao sam. Sve sam im to ponudio kao ekskluzivu, ali kreteni ne bi prepoznali dobro pisanje ni da ih ugrize za zadlanicu. Ipak, jednom kad pročitaju što imam za reći, dotrčat će.

Nakon što je ekipa iz Caledonian Roada izašla van, ležao sam na Aliceinom krevetu i zamišljao kako mi ona pere rane i boljelo je, ali bila je to ugodna bol i učinila je da ju volim još više pa sam dodao njenu šalicu sa slonom u kolekciju njezinih stvari prikupljenih u mom ormaru - šal, olovka čiji je rub izgrickala, grudnjak. Pravio sam se da su to njeni darovi. „Razbila se“, rekao sam Alice kad se raspitivala o svojoj šalici. Nije bila velika stvar; mnogo je toga razbijeno u Caledonian Roadu.

Izgubio sam nit, jer sam otvorio ovu temu kako bih pričao o ZLOM sveučilišnom profesoru. Provodim vlastito istraživanje, vidite, i uskoro će osoba o kojoj se radi biti srušena na koljena. Pravda stiže.

Ulomak iz dnevnika Alice Salmon, 18. ožujka 2011., 24 godine „Koja je tajna dugog braka?“, upitala sam. (Da, da, jasno mi je da je pitanje otrcano, ali čitatelje bi zanimalo.) „Dopustiti drugoj osobi da misli da upravlja“, rekla je Queenie. „Slagati se“, dodao je Alf, cereći se.

Odveli su me u sobu za primanje, donijeli čaj i kekse na kičastom pladnju i dodali mi album svog „dijamantnog vjenčanja“. „Dočekamo li šezdeset i petu godišnjicu, idemo u zabavni park“, rekla je Queenie. „Onaj otmjeni u Thorpe Parku“, dodao je Alf, odšepavši da pusti psa van. „Svakako ću se vratiti i intervjuirati vas nakon toga“, rekla sam im. „Ti ćeš odavno dotad nastaviti dalje, draga“, rekla je. „Pametna djevojka poput tebe.“ Upravo sam dobila promaknuće. Glavna reporterka, ništa manje. Juhu!

Pokazali su mi crteže South Downsa. Umirovljenici koji slikaju.

Osamdesetkusurnjaci s izvrsnim vrtlarskim sposobnostima. Zaljubljeni osamdesetogodišnjaci. Evo kako ovaj posao utječe na mozak: sukus-rečenice. „Moram ti nešto priznati, Alice“, reče Queenie. „Rijetko čitam novine. Više je istine u nekom malo boljem romanu.“ Gotovo da čujem urednikov podsmijeh: Kakvi su bili matorci? Nadživjeti intervju, je li? Sočnije citate, njih bi tražio. Upitala sam: „Imate li kakvih savjeta za mlade, gospođo Stones?“ „Živi svaki dan kao da ti je posljednji“, reče.

To nije loš citat, pomislila sam. Ali, „dubina i konflikt“, to je bio urednikov moto. „Mora da si malčice idete na živce?“, rekoh, ciljajući na ono sivo područje djelomično iznad retoričkog. „On zna biti mrzovoljni stari jarac, no ne bih bila bez njega.“ Gledale smo Alfa na terasi kako čeka da se pas izmori. „Pretpostavljam da si išla na fakultet, zar ne?“ rekla je. „Voljela bih da sam i ja. Tada se nije išlo, posebno ne djevojke. Ako trebaš rečenicu-dvije o kajanju za svoj članak, to ti je jedna. „Studirala sam engleski“, rekla sam joj. „To bih i ja učinila.“ S nježnošću je odmahnula glavom na supruga, koji je manevrirao postrance niz dvorišnu stepenicu. „Pekmezasta stara hulja misli da ću uvijek biti njegova princeza.“ Uvijek neće zauvijek trajati, mogla sam reći. No, naučila sam očekivati ovakvu kontradikciju: kako me sretne priče mogu rastužiti. „Pretpostavljam da očijukaš. Kakav je on, tvoj mladić?“ „Zove se Luke.“ „Luke, tako se zove moj unuk. Zgodan, je li?“ Izvukla sam telefon, otvorila fotografiju njega na svom biciklu ispred Parlamenta i kad sam je dodala njoj, izbjegavala je dotaknuti zaslon, kao da strahuje da se ne bi zamuljao. „Ima drago lice. Naočito, zaista.“ Ton TV-a bio je isključen, Radio Times na naslonu divana, Poirot zaokružen crvenom bojom. „Izgubili smo dijete“, reče Queenie, ničim izazvana. Život isprepleten tragedijom, pomislih. Ne, neću ići tim putem. Odložila sam

bilježnicu i ona je prolistala slike maloljetnog dječaka, deset ili jedanaest ili dvanaest - sva djeca tih godina slična su jedno drugom - i prstom pratila njegove crno-bijele obrise. „Nikada ne možeš imati dovoljno fotografija, jer ovo ovdje zna biti nepouzdan alat“, rekla je, tapšući se po glavi. Imala je svježu frizuru - po svoj prilici zbog intervjua, zbog mene. Činilo se tako nepristojnim, pokušati destilirati njihove živote u tu jednu stvar - članak, dijamantno vjenčanje, članak o dijamantnom vjenčanju - jer život nije jedna stvar, ne može biti, ne smije biti. Rekla je: „Dođeš do točke kad zaboravljaš što si zaboravio.“ „Ja zapisujem stvari u dnevnik.“ „Svi mi prevodimo svijet na različite načine“, rekla je. „Ja volim fotografije.

Usput, možemo li kasnije dobiti kopije onih koje čovjek snimi?“ Poslagao bi ih na pragu ili ih nagovorio da sjednu na klupu u vrtu, držeći se za ruke ili držeći sliku svog mrtvog sina. Rekao bi „smiješak“ i „krasno“ i „to je savršeno“ te bi se vratio u ured i spržio snimke na disk, prepravljajući boje i ekspoziciju i usklađujući tonove puti i brišući ružne detalje, potom bi sredio troškove i uhvatio avion da izbjegne promet. „Čini se drag mladić, tvoj Luke.“ Kad se raspitivao o mom danu, objasnila sam da sam upoznala nevjerojatno dražestan par i da su rekli da je zgodan i nazvali ga momkom. Sutradan ujutro, u šest i četrdeset, nakon što se alarm dvaput aktivira, pospano ću ga gurkati i reći: „Hajde, momče, pokreni se.“ Onda kasnije, kad mi složi popis pjesama ili kupi cvijeće ili ostavi pakete iznenađenja na pragu, bombonijeru ili sentimentalnu poruku, reći ću: „Dobar si ti momak.“ „Voliš ga, zar ne?“ „Rano je još.“ „Ne budi stidljiva. Voliš, zar ne? Imam osamdeset godina, znam prepoznati.“ Iz kuhinje se čulo groktanje i zveket zdjele, kako je Alf hranio psa. Pokušala sam zamisliti Luka starog, ali nisam se mogla udaljiti od slike njega u otmjenom odijelu koje je nosio na onoj zabavi - kardigan s kožnim gumbima, štap, šilterica. Možda će on biti mrzovoljan? Bio je to starački sentiment, starački izraz (i definitivno moja riječ za ovu bilješku!) „Vjerojatno ćete živjeti zajedno prije nego li se vjenčate, zar ne, ti i tvoj Luke?“ „Zajedno smo tek godinu dana“, rekoh.

Izraz „kućanica“ došuljao mi se do misli. Goni to. Što je sa svim alternativama?

Alice Salmon, istraživačka novinarka. Urednica. Glazbena novinarka. Dobrotvorna radnica. Putnica. Slavna spisateljica. Partijanerica. Zajeb. Rekla sam: „Možda jednog dana u budućnosti.“ „Draga, budućnost i nije tako daleko.“ „Još uvijek nije isključeno da ću otpisati sve i krenuti na putovanje oko svijeta“, rekla sam pomirljivo. „Australija, Argentina, Tajland. Uvijek me privlačio Meksiko.

Nitko se ovih dana ne skrasi prije kasnih dvadesetih.“ Raširila je svoje obiteljsko stablo na stolu: kolaž imena i brojeva i međusobno povezanih linija, što se protežu unatrag, prema gore, s progresivno udaljenim datumima i romanesknim imenima: Winston, Victoria, Ethel, Alfred.

Tamo, malo iznad dna - ispod četvero djece, sedmero unučadi i dvoje šukununučadi - i povezani jednom oštrom linijom: Alfred Stones i Maud Walker. „Maud je lijepo ime“, rekoh. „Uvijek sam se više vidjela kao Rose. Mogu li ti dati mali savjet? Za tebe, ne tvoje novine. Tvoja je generacija sretna, ali moraš birati svoj put.“ Dotaknula je kut svog obiteljskog stabla. „Za mene, ugodno je imati svoje mjesto ovdje.“ Kakav neobičan posao radim, plaćena sam da pijuckam čaj i zabadam nos u srca neznanaca i bilježim njihove izljeve na diktafonu, ili u pisanim skraćenicama uz pomoć kojih dostižem 100 riječi u minuti. „Kad sam čula da ćeš navratiti u posjet, izračunala sam koliko je dana u šezdeset godina“, reče Queenie. „To je 21 900 dana - ne brojeći prijestupne godine. 'Gdje možemo živjeti no u danima?' Pretpostavljam da ti je ta pjesma poznata, nije li? To je Larkin.“ „Moja ga mama voli ili ga voli mrziti.“ „On je bio gadan primjerak.“ U meni se probudilo blijedo sjećanje. Škola, Meg kako piskara na unutrašnjosti korica mog fascikla. Sat na zidu, deset minuta do kraja odmora. Bio je petak, baš kao danas. Dani. Vidjela sam se za svojim stolom u uredu, Sky News na TV-u na zidu iznad moje glave - beskonačne reportaže o nuklearnoj katastrofi u Fukushimi pogledavanje na sat i žurenje s tekstom da se mogu otići naći Lukeom. „Doći će dan kada nas neće probuditi“, rekla je Queenie, sipajući ostatak čaja dok sam ispod kože njezinih koščatih zglobova gledala mramorni uzorak. „Dani.“ „Gdje možemo živjeti, no u danima?“, rekla sam, automatski recitirajući dva ili tri stiha pjesme.

Alf se ponovno pojavio. „Slobodno me prikaži kao zavodnika“, reče. „Samo nas nemoj poslati na prokleto putovanje. Uskoro idemo na jedno pravo - najveće od svih!“ Vratila sam se u ured i sklepala priču, zatim napisala ovo. Morala sam zabilježiti detalje kako bih imala nešto za pamtiti kad se budem željela prisjećati, posebno ako čovjek s vremenom postaje sve lošiji u tome, kako tvrdi Queenie.

I ja bih voljela imati nešto za pokazati mladoj sebi, ako bi mi pokucala na vrata i ispitivala o meni i mom životu, kad budem u osamdesetoj. Nisam bila zgrožena konačnim tekstom. Bio je onoliko vjerodostojan koliko je to moguće u 500 riječi.

Nekoliko sam djelića zadržala za sebe – citate koje sam pretpostavila da ih oni radije ne bi uključili, koje ne dijelim čak ni ovdje, i dijelove sebe koje sam očito čuvala za ovo. Na primjer, kad je Queenie pitala: „Kako se osjećaš kad nisi s Lukeom?“ „Kao da nešto nedostaje“, odvratila sam. „Kao da dio mene nedostaje.“

E-pošta profesora Jeremyja Cookea, 2. veljače 2012. Šalje: jfhcooke@gmail.com Prima: Elizabeth_salmon101@hotmail.com Predmet: Naši zajednički dani Draga Elizabeth, Dugo nismo razgovarali - ili radije 'e-razgovarali', prema suvremenoj frazeologiji. Kako si, dovraga? Čini se kao da je prošla vječnost od naših zajedničkih dana.

Nećeš imati pojma kojeg vraga te ovaj stari dinosaur pokušava kontaktirati - pa, preko interneta sam doznao da se Alice možda vratila u ovaj divan grad povodom nekakvog okupljanja ovog vikenda i nagnalo me to da naglavce zaronim u prošlost, sentimentalna stara luda kakva jesam. Život je kratak, Liz, barem u mom slučaju jest - stoga zašto ne bih istupio?

Jedva da nalikujem starom sebi. Zapravo, uz iznimku odijela od samta i tvida, gotovo da me ne bi prepoznala. Bi li? Pokušao sam te guglati, ali ne baš uspješno, za razliku od Alice koja je praktički sveprisutna na mreži. Loša gitaristica, ali dobra

kuharica talijanske hrane - to je životopis koji je dala jednoj stranici. Nisam znao da svira gitaru.

Ne očekujem posjet - naš kontakt bio je minimalan dok je studirala ovdje znajući nju, pojurit će ravno prema kafiću, mada nisam bezrezervno odbojan bivšim studentima; s nekolicinom se povremeno čujem. Motiv bi im mogao biti taj što su me identificirali kao potencijalnu preporuku, no to mi omogućava da osjećam kako moji napori nisu bili potpuno uzaludni.

Tebi nisam bio potpuno odbojan Liz, zar ne? Prisjećam se naših trenutaka zajedno s velikim zadovoljstvom. Bila si prekrasna. Još uvijek jesi, pretpostavljam.

Bio sam slomljen kad smo se razišli, nemalo zbog okolnosti, posebno vis-a-vis tvojih postupaka.

Ne očekujem odgovor na ovaj e-mail - iako bi bio vrlo dobrodošao - no osjetio sam potrebu posegnuti za tobom. Metaforički govoreći, naravno. Što se, naknadno gledajući, odnosi na veći dio moje egzistencije. Kao da je posljednjih šezdeset godina bilo, ne toliko čin življenja, koliko čin promatranja. Mi, doduše, nismo bili metaforični, zar ne? Bili smo vrlo stvarni, vrlo doslovni.

Isprike na smetnji. Činilo mi se važnim reći da nas nisam zaboravio. Čudne li sentimentalnosti. Nas. Tvoj, Jem

Bilješke Lukea Addisona na njegovu laptopu, 7. ožujka 2012.

Protivim se svakome tko nije bio kreativan s istinom, s obzirom na dane okolnosti.

Nisam baš mogao reći policiji činjenice - da sam vikao na tebe i zgrabio te za kosu - zar ne? Nikada ne bi povjerovali da je to bio vrhunac.

Postoji još jedan faktor. Ogromni komadi te noći iščeznuli su. Jednostavno ih se ne mogu prisjetiti. Toliko sam bio razvaljen. Da, policajče, vukao sam je za kosu, ali uvjeravam vas da je nakon toga ne bih ozlijedio, iako se zapravo ne mogu sjetiti.

Gotovo bih mogao potpisati vlastiti nalog za uhićenje.

Ono što ne smijem učiniti ono što sam ti obećao da neću - jest zaboraviti dijelove tebe kojih se mogu sjetiti. Tvoje zelene oči i bore oko njih, za koje si u jednom napadu panike tvrdila da vidiš. Stvari poput tih, one ispare tako brzo, a i ostatak

svijeta se namjerio na to da ih zaboravim. Ne bi bilo potrebno mnogo. Moj me šef potiče da nadgledam veliki projekt; moglo bi to biti točno ono što trebam, da zarijem zube u nešto konkretno. Momci iz ragbi kluba inzistiraju da navratim u subotu na istrčavanje: to će biti dobro za mene. Dopustiti kolegama da me nagovore da odem do Porterhousea na brzinsko: daj, bit će zabavno, zaslužio sam, čitava ekipa će biti tamo - i tri sata kasnije mogla bi me zvati druga djevojka pa imam njezin broj u svom telefonu i ti bi bila bivša djevojka, ona koja je umrla, ona koju sam vodio u Margate, ona koju sam prebolio. Ne. Ne. NE. Stojim u Waterstone'su i listam knjige koje si voljela. Slušam tvoju listu pjesama za ljeto 2011., jer to je bilo najbolje ljeto ikad. Vraćam se u Southampton kako bih se utopio u tvom omiljenom gradu, natrag rijeci, mjestu zločina, mjestu na kojem smo se svađali. Zurim u slike tebe na mobitelu kao da bi se mogla čarobno materijalizirati samo ako se dovoljno usredotočim.

Na poslu sjedim poput zombija i sliježem ramenima kad klijenti pitaju „Što kažeš na ovo, Luke?“ Tablice lebde preda mnom. Glasovi neuzvraćeno odjekuju u prostorijama za sastanke. Što prognoziramo o profitu za treće tromjesečje? Kako će 2013. izgledati za naš posao? Što možemo učiniti s troškovima?

Kolege me uvjeravaju da je to normalno, no potajno uživaju: priča s interneta u njihovom vlastitom uredu. Smrt, dašak zločina. Prolazim pored njihovih stolova i oni mahnito zatvaraju tražilice i poklapaju telefone. Ne moraš biti genij da pohvataš ostalo govorkanje. Drži se začuđujuće dobro. Raspada se. Gotovo da je previše smiren.

A sada zapisujem ovo, unatoč tome što mi prirođenu sigurnu zonu - kao što si često isticala - čine dijagrami i brojevi. „Kladim se da ćeš zapisati ovo u svoj dnevnik, zar ne?“, odbrusio sam pored rijeke. „Bijedno je, to kako ćeš izliti svoje srce na komad papira.“ „Nlaptop“, rekla si i u menije uzavreo bijes.

Zaboraviti se može manje-više bilo što. Lako je, samo se moraš nakaniti, blokirati to ili ponavljati alternativnu verziju toliko često da ona postane stvarnost.

No znao sam da nikada neću zaboraviti da sam ti zgrabio kosu. „Dotakneš li me ikada ponovno tako, prijavit ću te policiji“, rekla si.

Bila se počela kovrčati na mjestima gdje je bila mokra od snijega i dlan me zaškakljao pri dodiru.

Nakon toga, šetao sam dok nisam pronašao kafić i strusio jabukovaču i silovao džuboks i plesao sam sa sobom i kad su se dva momka nasmijala, pomislio sam,

Nemate vi pojma o meni i što sam učinio, popio sam viski i probudio se u pet sati na podu svoje hotelske sobe, s rukom naslonjenom o bok kreveta kao da se držim za olupinu broda, na tepihu, s mučninom, sjećanja na noć prije prodirala su u moju svijest poput kamenja koje razbija staklo. Potom sam sjeo na pod u boksericama i pokušao sastaviti posljednjih nekoliko sati, kao što smo to često činili, i plakao sam kao dijete, Istuširao sam se vrelom vodom, istrljao se ručnikom: morao sam isprati događaje sa sebe, tebe sa sebe, zatim sam uhvatio vlak natrag za Waterloo. Prelazeći peron, brzajući pored Smithsa, novinski naslovi iskakali su pred mene - prihodi srednje klase pod pritiskom, tužbe koje bi mogle proizaći iz katastrofe Costa Concordije - i sinulo mi je. To što sam učinio. Otišao sam do najbližeg puba, naručio kriglu Stelle i duplu votku i kolu. „Nisam ju ubio“, rekao sam Charlieju nekoliko dana kasnije. „Pajdo, nitko nije tvrdio da jesi“, odgovorio je.

Bizarno je što nismo uočeni kod rijeke ili ulovljeni nadzornom kamerom.

Sinoć sam čitao kako je ključno da žrtve zločina surađuju pri izradi fotorobota unutar dvadeset i četiri sata. U suprotnom, dojmovi koje iznesu mogu poprilično odstupati od stvarnosti. Ukoliko policija ne riješi zločin - osobito neki ozbiljan - u roku od dvadeset i četiri sata, šanse se srozavaju, piše u članku.

U tom birtijskom dvorištu u Waterloou, zazvonio mi je mobitel, broj koji nisam prepoznao. „Robert Salmon pri telefonu. Gdje si?“, upitao je. „Jesi li sam?“ Tada sam počeo lagati.

Još kasnije dvije Stelle i dvije duple votke kasnije - onaj krupni čovjek bio je za šankom, a ja sam pomislio: Ti ćeš biti dovoljno dobar.

I sada zurim u e-mail koji si mi poslala u petak, 3. veljače, dan prije nego što si umrla, nešto prije no što su naša dva mjeseca istekla. Pronašao sam ga u neželjenoj pošti tri tjedna nakon tvoje smrti, preusmjerenog tamo zbog privitka, koji ga je naizgled pretvorio u virusnu prijetnju, omeđenog spam mailom čovjeka koji tvrdi da mu je hitno potrebna lova jer je zapeo na Filipinima i drugim koji mi nudi jeftini uredski pribor. „US“, natipkala si u prostoru za predmet i moja prvotna reakcija bila je: Zašto mi je Al poslala mail o Americi?

No onda sam se prisjetio da smo razgovarali o praznicima tamo - htjeli smo posjetiti Ground Zero, Empire State, jesti peciva, ići na broadwaysku predstavu.

Možda bismo se uputili do zapadne obale. Dawsons Creek, The O.C., 90210. „Imaginarni pejzaž mojega djetinjstva“ nazivala si ga.

Brojim dane otkad si umrla. Trideset i dva. 768 sati. Fotorobot bi sada bio jedva približno vjerodostojan.

Policija, tvoja obitelj, tvoji prijatelji, čovjek iz puba, Megan, građevinar s kojim sam danas sjedio u prostoriji za sastanke i prigovarao zbog „nezadovoljavajućeg posla“. Glupi su, svi, neznalice i u mraku. Ti i ja, mi smo ti koji znaju što se dogodilo. To je naša tajna, „Hej, g. L“, počeo je tvoj e-mail.

Ulomak transkripta razgovora s Jessicom Barnes provedenog u Središnjoj policijskoj postaji Southamptona pod vodstvom upravnog inspektora Simona Rangera, 5. travnja 2012., 17:20 SR: Da ponovimo, niste uhićeni i slobodni ste otići u svakom trenutku, no molim vas, možete li potvrditi svoje puno ime, dob i adresu, i da pristajete na snimanje ovog intervjua.

JB: Jessica Barnes, imam 19 godina i živim na Hartley Road 74a. Da. SR: Jessica, možete li objasniti što ste radili u subotu navečer, 4. veljače?

JB: Hrpa prijatelja i ja smo proveli večer u gradu, sedmero ili osmero nas - trebate li imena?

SR: Ne u ovoj fazi, no bilo bi korisno čuti u koje ste kafiće išli.

JB: Krenuli smo od Rock and Revs, zatim smo otišli u High Life i završili u Ruby Loungeu. Bili smo i u Carly's Baru također - oh, da, i Newlnnu.

SR: Ruby Lounge je pored rijeke, zar ne? Je li postojao neki razlog zašto ste išli tamo?

JB: To je dobro mjesto za završetak večeri, rade do dva i atmosfera je odlična.

SR: Pred kraj večeri, izgleda da ste se razdvojili od prijatelja. Kako je došlo do toga?

JB: Posvađala sam se s Markom.

SR: Mark?

JB: Moj dečko. Izašao je sa svojim dečkima pa smo se dogovorili da se nađemo u Ruby Loungeu, no bio je pravi šupak, flertao je s Lottie. Nije

bilo teorije da ostanem to gledati pa sam se pokupila. Išla sam onim prečacem pored rijeke; završava kod Hooper Roada, a tamo sam planirala uhvatiti noćni bus.

SR: U koje je bi to vrijeme bilo?

JB: Pojma nemam, dosta je vremena prošlo. Spomenula bih to ranije, no nije mi se činilo važnim. Ono, čula sam za utopljenu djevojku tek ujutro na vijestima, bila sam kod tate i bilo je na telki. Nikada ne gledam vijesti. Zašto bih ako me se ne tiče? Bilo je to možda oko ponoći.

SR: Dakle, tada ste ugledali par na klupi s druge strane rijeke?

JB: Da, rekla sam policajcu ranije.

SR: Bilo bi korisno kad biste rekli što mislite da su radili.

JB: Bilo je jako daleko i sniježilo je i ta sranja.

SR: Koliko biste rekli da su bili stari?

JB: Stariji od mene, možda trideset.

SR: No, vjerojatno ste mogli otprilike razaznati što su radili?

JB: Definitivno su se svađali jer sam čula dijelove. Ostala sam tamo nekoliko minuta jer sam zapalila pljugu dok ne odlučim hoću li se vratiti u Ruby Lounge i raščistiti stvari s Markom. Je li to mrtva djevojka s telke? Je, zar ne? Bit ću shrvana ako je.

SR: Dok ne utvrdimo više detalja, radije se zadržimo na „djevojci s klupe“. Možete li opisati ijedno od njih?

JB: On je možda nosio crnu košulju - bila sam tamo samo nekoliko minuta. Nisam obraćala pozornost na njih, glava mi je bila na sve strane i nije me se ticalo, zar ne? Nisam se htjela pretvoriti u neku emotivku.

To je ona, nije li? Rekli su da se utopila. Studenti su napuhani kreteni, ali ona je izgledala drago. Jesam li u nevolji? Nisam učinila ništa loše.

SR: Nitko ne kaže da jeste, Jessica. No vrlo ozbiljna nesreća se doista dogodila, što možda jest, a možda nije uključivalo jedno ili oboje pojedinca koje ste, čini se, susreli. Našoj bi istrazi pomoglo kada biste se mogli sjetiti njihovog razgovora.

JB: Bili su miljama daleko. Tamo je rijeka dosta široka pa je bilo teško razabrati, kao, kad ste na telefonu i signal je sranje i uhvatite dijelove i onda ništa i onda opet dijelove. Mislim da su planirali nekamo za vikend

jer se spominjao „Prag“. Vidjela sam nešto o tome na telki, svi uglađeni parovi idu tamo za praznike.

SR: Koje ste još isječke njihova razgovora uhvatili? Jeste li čuli ijedno da koristi ime drugoga?

JB: Da - ona ga je nazivala Luke.

SR: Jeste li sigurni u to?

JB: Da, definitivno, jer moj braco gleda sve Star Wars filmove i hoda uokolo govoreći 'Luke, ja sam ti otac' pa sam zbog toga primijetila.

SR: Još nešto?

JB: Ovo će zvučati suludo, ali ona je rekla nešto o „voluharicama“ SR: OK, probajmo drugu taktiku. Kako su se svađali? Biste li rekli da se radilo o ljutitoj svađi?

JB: Koja druga vrsta postoji? Stvar je u tome, znate kako su neke rasprave u neprekidnom tijeku? Pa, ovo dvoje su bili uzrujani, pa mirni, pa uzrujani, i bilo je dijelova kad su ili šutjeli ili šaptali. Nekoliko puta ga je gurnula tako da je otklizao i jednom je pao, posrnuo na koljena.

Izgledalo je kao da preklinje. Možda se okliznuo na snijeg, pretpostavljam.

SR: Koliko je pijana bila djevojka na klupi? Je li bila više ili manje pijana od vas?

JB: Manje. Ne, više. Bila je samo pijana djevojka. To je ona, zar ne?

Kažu da je otkrivala kriminal vezan uz nasilje nad ženama, je li to točno?

SR: Drugi bi u vašoj situaciji možda pozvali policiju?

JB: Recimo da sam pozvala plavce - oprostite, ljudi što bih rekla? Rekla bih, „Ima dvoje ljudi na drugoj strani rijeke“, i oni bi rekli, „Što rade?“ i ja bih odgovorila, „Razgovaraju na klupi“. Teško da bi mobilizirali specijalni ogranak, jel da?

SR: Jessica, ovo nije šala. Netko je umro.

JB: Oprostite, ali ispada kao da je moja krivica, a nije. Neću upasti u nevolju, zar ne? Ne mogu izgubiti posao; imam bebu. Žao mi je. Znala sam da sam trebala nazvati 112 kad ju je počeo naguravati. Rekli su negdje na internetu da je bila trudna - je li to istina?

SR: Naguravati? Obrazložite to.

JB: Nakon što je pao ona se pukla smijati i on joj se unio u lice i obuhvatio je, ali ne na dobar način. Oprostite, oprostite, molim vas nemojte me uhititi. Imam bebu...

Pismo profesora Jeremyja Cookea, 9. srpnja 2012.

Larry, Sjećaš li se kako sam ti prije mnogo godina pričao o onom psihijatru, pretencioznom tipu rimskog nosa i ptičjih ramena? Pa, ponovno sam proučavao bilješke koje sam napravio na našim sastancima.

On me doista bezobrazno optužio da ga baš i ne volim. „Nemojte to primiti osobno“, bio je moj protuudarac. „Ja baš i ne volim ljude.“ „Neobično“, rekao je, „čuti takvo što od antropologa.“ „Za antropologa, postojanje je neobično“, obavijestio sam ga. „Neobično i zapanjujuće.“ Bilo je to poput intelektualnog tenisa. „Prihvatite to“, rekao sam, „fundamentalno ste nesposobni popraviti me.“ „Ne radi se o popravljanju vas; radi se o vašem stjecanju dubljeg razumijevanja samoga sebe. Zašto ne biste objasnili zašto ste me odlučili posjetiti, Jeremy?“ Njegovo opetovano korištenje mog prvog imena iritiralo me. Nakon stanke, bez sumnje točno onog trajanja o kojemu je učio na nekoj drugorazrednoj politehnici, uskliknuo je: „Ovdje nema netočnih odgovora.“ „Nema se puno drugoga za raditi srijedom poslijepodne. Studenti se bave sportom.“ Bila je to druga zaredom srijeda da sam se poput bitkom shrvanog vojnika priključio toj tobože visoko cijenjenoj i diskretnoj praksi u stambenom predgrađu Winchestera, unatoč svom nimalo pozitivnom mišljenju o psihićima. Naučen sam pristupati stvarima na temelju dokaza, a oni su tako prokleto prokleto mučni. Nije da bi njoj bilo stalo, no Fliss je bila blaženo nesvjesna, kao i po pitanju toga gdje sam provodio dotadašnje srijede kada su se studenti bavili sportom: zaključan u jeftinim hotelima s posljednjom pridošlicom odsjeka za engleski: Elizabeth Mullens.

Počešao je svoju bijednu bradu, prekrižio noge pa ih zatim vratio u prvotni položaj. Očito gej. U tišini koja je uslijedila, opet me obuzelo: ta gusta, tmurna ljutnja zbog njegova ispitivanja - zbog potrebe da budem ovdje s malim, znatiželjnim

čovjekom, otprilike pet godina mlađim, sa sitnim okruglim naočalama, vjerojatno nošenim u nastojanju da se pričini ozbiljnim. „Ona misli da igram skvoš“, rekao sam. „Fliss. Moja supruga.“ „Zašto to misli?“ „Jer sam joj to rekao.“ „Misli li uvijek ono što joj kažete?“ „Vjerujte, jedva ikada misli što joj kažem.“ „Bi li trebala?“ „Naravno da ne. Ima vlastiti um.“ „Muči li vas to?“ „Ne u tolikoj mjeri koliko tiranija Ayatollaha Khomeinija ili ovih prokletih sindikata.“ Čak i tada, sinulo mi je kako je izlišan bio moj doprinos razgovoru. Bila je večer nakon zabave kad se moja žena suočila sa mnom. Prala je suđe kada sam stigao doma i rekao, „Zdravo, draga, kako je prošao tvoj dan?“, nije se okrenula, kao što to nije učinila ni kad sam rekao, „Dugo si budna“ ili „Idem u krevet, premoren sam“, no kad napokon jest, plakala je. „Martin je zvao“, rekla je.

Promrzao sam. „Spomenuo je da te sreo jučer navečer - kakva je bila zabava?“ Trebao sam tamo i tada rasplesti čvor, Larry, priznajem. To je moglo biti u moju korist: olakšanje. Ali nastavio sam gurati. „Dosadno. Tipično akademsko okupljanje.

Znaš kakvi su.“ „Ustvari, ne znam. Objasni mi.“ „Pearce je još uvijek na rubu ostavke, Shields je i dalje uvjeren da će uskoro dobiti poziv od Nobela, Mills je klinički nesposoban za značajne ideje.“ Neki muškarci prirodno dobro prikrivaju svoje tragove, Larry, drugi se sami nauče - ja ne spadam ni u jedan tabor; zvučao sam smiješno - kao da me žena pitala „Kojeg je oblika Zemlja?“, a ja sam odgovorio „kuboidnog“. „Dosadni akademici koji pušu dim jedni drugima u guzice“, dodao sam. „Dosadni akademici s odsjeka za engleski?“ Iza mene, škljocanje štednjaka, ponosa i radosti moje supruge. „Da.“

„Kako ide onoj novoj djevojci?“, upitala je. „Onoj koju su predstavili u biltenu, Liz Mullens?“ „U redu, pretpostavljam.“ Drveni stol, pas u košari, kutija žitarica i dvije zdjele sa strane, pripremljene za jutro. Kao savjetnica za okoliš, moja supruga često se koristila pojmom „stanište“. Ovo je moje, pomislio sam. Naše. Bez ovoga, bez nje, što bih bio, što bih radio? „Obećao si da ćeš zauvijek brinuti o meni.“ Larry, taj odrpani psihić, procvali boljševik ako je takav ikad postojao, bio je nemilosrdan. „A da ja vama postavim neka pitanja?“, zatražio sam kako bih prekinuo bombardiranje. „Nećemo mnogo napredovati tim putem.“ „Molim vas, jedno.“ „Na kraju, to je vaš novac.“ Mogao sam ga zagrliti u tom trenutku, svog mršavog suparnika s trakicom bezvrijednih slova iza imena, jer prezir nije bio osjećaj koji mi je tipično iskazivan, barem ne u lice. „Što je seks?“ „Trenutačno, predosjećam da je to područje koje bismo trebali istražiti.“ „Istraživanje je ono što me dovelo u nepriliku.“ „Ne možete kriviti seks. Što god ste učinili, činili ste sami.“ Njegov odgovor natjerao me da poželim posegnuti i opaliti njegovo golublje lice šamarčinom, kao što bih možda neposlušno dijete, da smo imali koje. „Još uvijek niste objasnili zašto ste ovdje.“ „Jer je to poput posjeta prostitutki. Nema posljedica, potpuno je transakcijski.“ „Eto vas opet, natrag na seksu.“ Prezirao sam njegovo neumorno kopanje. Ali bio je u pravu: imao sam trideset i pet godina i dio mene bio je slomljen. Tišina, i raspon jednog od mojih najvećih strahova, neartikuliranost, zalijepio se za mene kao mokra magla. „Biste li mi htjeli reći tko je ona bila?“ Tada još nisam izravno potvrdio svoju nevjernost, dakle mora da je popunio praznine. „Zašto? Želite je nazvati? Mogli biste se povezati; ona nije izbirljiva!“ Čuo sam tu ogorčenost i inat, i trgnuo sam se. „Jeste li još uvijek u kontaktu?“

„Zaprijetila je da će mi zabiti nož među lopatice ako joj se ikada više približim.“ Sve mi se vratilo: kako sam jednom pao na koljena pred Liz, a ona mi je držala glavu u rukama kao da je djetetova, ili kao da sam ja komad grnčarije koji je oblikovala, i njezina oštra odsutnost štrecnula me: njezin okus, njezin miris, bakrena nota na mom jeziku, podmukla bol u dubini mog stomaka, mojih jaja. Kladim se da to nikad niste osjetili, zar ne, skoro sam ispljunuo.

Fliss je prepričala detalje njezina i Martinova razgovora s hladnom nezainteresiranošću, kao da priča scenu iz romana: iz Rushdijeve Djece ponoći možda, ili najnoviju teoriju o vrstama cvijeća za koje se specijalizirala. „Nakon što je nazvao, preturala sam ti po jaknama.“ „Što si učinila?“, rekao sam, s pravedničkim gnjevom koji nikada nije zvučao neprimjerenije.

Dodala mi je komad papira, račun iz restorana. Usna joj je zadrhtala. „Kako si mogao?“ „Kako se osjećate?“, upitao je moj psihijatar.

Vlaga na obrazu; gad, natjerao me da pustim suzu. „Svaka čast, danas ste zaradili svoj novac. Prokleto neshvatljivo ponašanje, to plakanje“, rekao sam, grebući prema poznatoj arhitekturi debate, „funkcija koja ostaje izvor mnogih rasprava u znanstvenim krugovima.“ „Pomozite mi ovdje, Jeremy - kao jedan stručnjak drugome.“ „Muka mi je od osjećaja da mi život izmiče. Možete li to zaustaviti, doktore Richarde Carteru? Možete li? Molim vas. „Ne“, odvratio je. „Samo vi to možete.“ „Nitko nije vjeran ovih dana“, rekao sam, svjestan da se ne radi o potpuno neutemeljenoj primjedbi, jer uz iznimku mentalno mrtvih, beskuračkih starih ukočenika poput Devereuxa, cijeli je kampus bio takav. „Osamdesete su, svi ševe svakoga.“ „Uvjeravam vas da ne.“ „Jeste li oženjeni?“ pitao sam. „Ne“, rekao je. „Niste se nikada ženili, ha?“ Čuo sam se i bilo je sramotno. Čovjek koji je veličao prednosti rasprave i debate, koji je vjerovao da se ljudska vrsta ističe zbog niza obilježja, jedno od ključnih mogućnost komunikacije, bio je ograničen na

korištenje tog dara poput djeteta. Bacila je cjedilo na mene. Fliss. Sad zvuči zabavno - scena kakva bi mogla biti zastupljena u jednoj od onih groznih sapunica - ali uvjeravam te da tada nije bilo tako. Spojilo se s mojim čelom i rasjekao kožu, oslobađajući ljepljivu traku krvi. „Sigurno je da je inteligencija“, rekao je moj psihijatar, „sposobnost da učinite sebe i one oko sebe sretnima. Vi ste u tom smislu očito podbacili.“ Imao me, malo me govno držalo u šaci. „Kako se žena koja nije vaša supruga nosi sa situacijom?“ „Pokušala se ubiti.“

Poruke s Twittera za @AliceSalmon1 od @FreemanisFree, između 16. i 27. siječnja 2012.

Kako idu one tvoje šetnje prirodom?

Gospod je rekao da je pravda moja.

Uživala si u svom talijanskom obroku sinoć?

Dobila si fino sušilo za kosu za Božić.

Ta slika cvijeća na zidu tvoje sobe, nova?

Voliš partijati, lijepa curo?

Stižem po tebe.

Ulomak transkripta razgovora s Lukeom Addisonom provedenog u Središnjoj policijskoj postaji Southamptona pod vodstvom upravnog inspektora Simona Rangera, 6. travnja 2012., 13:25 LA: Ovo je zasigurno šala; ja sam bio njezin dečko.

SR: Jesi li? Jer čuli smo da vas dvoje niste službeno bili par u trenutku njene smrti.

LA: Komplicirano je.

SR: Objasnite nam kako je komplicirano. Zaključujem da ste vi i Alice prekinuli.

LA: Pokušavali smo riješiti neke probleme, da.

SR: Probleme?

LA: Ja sam spavao s nekim drugim i Alice je trebala prostora da probavi situaciju.

SR: Znači, ostavila vas je?

LA: Ne, imali smo pauzu. Ali planirali smo se pomiriti - ona je bila itekako za to.

SR: Pretpostavljam da je ona bila ta koja je inicirala tu pauzu, a ne vi?

Mora da vas je to prilično pogodilo?

LA: Zaprepastilo me.

SR: Kako biste reagirali na zaključak da ste pomalo ženskar?

LA: Volio sam Alice.

SR: Kako god bilo, vi ste netko tko voli da stvari budu po vašem, zar ne? Biste li rekli da volite kontrolirati stvari?

LA: Ne, naravno da ne.

SR: Ali fizički ste velik čovjek. Koliko, 185 centimetara, 85 kilograma, možda i više? Glasan, neobuzdan, dio muške ekipe, čovjek koji voli popiti, nikad nisi mogao znati kako će večer završiti uz Lukea - tako su vas ljudi znali opisivati. Jedan od kolega nazvao vas je nasilnikom.

LA: Bio sam ljut zbog nje.

SR: Dovoljno ljuti da ju gurnete u rijeku?

LA: Idite u kurac.

SR: Ostanimo mirni, može?

LA: Da ste vi ja, ostali biste mirni? Cura mi je mrtva, a vi me tretirate kao da sam ju ja gurnuo s mosta.

SR: Zanimljiv izbor riječi. Ako se ne varam, nije dokazano da ju je itko „gurnuo s mosta“ pa ne razumijem zašto ste to onda tako sročili?

LA: Figurativno. Želim znati što se dogodilo Alice kao i svi drugi.

Ondje je most, Alice je završila u vodi: ne trebaš biti genij da zaključiš da postoji velika mogućnost da je pala s njega.

SR: Ali rekli ste „gurnuo“ a ne „pala“.

LA: Vi ljudi trebate izvući glave iz pijeska - trebate početi pretraživati ljude ili krenuti s ispitivanjem po kućama. Proširite mrežu, tražite dalje.

SR: Odgovaralo bi vam, zar ne, da prebacimo fokus?

LA: Ovo je jebeno smiješno.

SR: Molim vas da ne psujete, Luke. Osim ako ste skloni nasilnim ispadima kada ste izazvani?

LA: Nismo li svi?

SR: Ne, ja sam mirna osoba. Također sam i zbunjena osoba jer ste nas 24 sata nakon Aliceine smrti uvjeravali da ste bili sami u stanu te večeri, a sada se ispostavilo da ste bili u Southamptonu.

LA: Objasnio sam to. Nisam trebao lagati, ali bojao sam se da mi nećete vjerovati. Znao sam da ćete naprečac donijeti krivi zaključak.

SR: A do kakvog smo zaključka mogli naprečac doći, Luke? To me dovodi do još jedne proturječnosti. Nakon što ste već jednom promijenili svoju priču i priznali da jeste bili u Southamptonu, tvrdili ste da je vaša komunikacija s Alice pokraj rijeke bila - citiram vas„pomirljive prirode“. Međutim, svjedok nam je rekao da ste Alice izrekli ozbiljne prijetnje.

LA: Svjedok... kakav svjedok?

SR: Svjedok koji je promatrao vašu malu razmiricu. Ona tvrdi da ste zgrabili Alice - ponovno, citiram - „oko vrata“.

U ovom trenutku, ispitanik se nasmije.

LA: Ovo je farsa. Nikad niste čuli za koncept „nevin dok se ne dokaže krivim“?

SR: Nisam bio svjestan da sam upotrijebio riječ „kriv“. Zanimljivo je da ste to uključili u razgovor. Da ste na mom mjestu, kako biste protumačili sva ova proturječja?

LA: Volio sam je.

SR: Radije bih da se uhvatimo nedosljednosti u vašoj priči. Također, imamo pouzdane informacije da ste čovjek nagle naravi i nije teško

zamisliti kako je ta narav stavljena na kušnju - emocije su se uzburkale, ubacimo malo pića u čitavu priču, žena kojoj ste bili predani dala vam je košaricu. To bi čak i mene razbjesnilo.

LA: Molim vas, pronađite onoga tko je to učinio.

SR: Kad smo s vama razgovarali 48 sati nakon Aliceine smrti, imali ste modricu na oku, a kad sam vas pitao kako ste je zaradili, objasnili ste mi da ste je dobili dok ste igrali skvoš. Želite li promijeniti svoj iskaz?

LA: Ne sjećam se.

SR; Pokušajmo ponovno, može?

LA: Neki me frajer udario u baru.

SR: To je bolje, sad već nešto postižemo. Je li vas taj „neki frajer“ udario prije ili poslije Aliceine smrti?

LA: Bilo je to dan poslije; bio sam pijan. Tada su mi javili da je Alice mrtva.

SR: Dakle, ipak pijete puno?

LA: Volim izaći petkom i subotom.

SR: Znači, rekreativni ste pijanac?

LA: Ne. Samo normalan dvadesetsedmogodišnjak.

SR: Jeste li pili prije suočavanja s Alice toga dana uz rijeku?

LA: Ne. SR: To me također intrigira, jer imamo vlasnika kafića koji je spreman službeno potvrditi da vam je poslužio barem jednu litru jabukovače.

LA: To nije vaša briga. Ništa od ovoga vas se ne tiče.

SR: U trenutku kad je Alice umrla, to je postalo moja briga. Noćni portir u Premier Innu na Queen Streetu tvrdi da ste se vratili deset do četiri.

Upotrijebio je riječ: naljoskan. Luke, već sam dugo u ovom poslu i postoji lakši način i teži način da ovo riješimo, ali doći ćemo do istog zaključka kako god okrenemo. Na brzinu sam prošao kroz naše zapisnike - uhićeni ste za napad 2002.

LA: Želim odvjetnika.

SR: Napad u pubu u Nantwichu.

LA: Optužnica nikad nije podignuta.

SR: Slaba utjeha za osobu koju ste izmlatili.

LA: Imao sam 17 godina - ako idete kopati tako duboko, kod svih ćete naći stvari koje bi radije sakrili.

SR: Kao Prag? Je li to nešto što biste radije sakrili?

LA: Jebi se.

SR: Pazite. Ta vaša narav mogla bi biti opasna stvar.

LA: Nemam više što za reći.

SR: Luke Addison, uhićeni ste zbog sumnje na ubojstvo Alice Salmon...

Govorna pošta koju je Alice Salmon ostavila Davidu Salmonu, 4. veljače 2012., 17:09 Tata, ja sam. Gdje je mama? Zašto se ne javlja na telefon? Reci joj neka me nazove; hitno je. Kako je ona danas? Je li bila na laptopu? Kako si ti? Ja sam se nacvrcala. U Hamptonu sam zbog godišnjice i baš smo se prisjetili kako si blebetao kad si me ovamo dovezao prvi tjedan faksa, ti starkeljo! Kad ćemo ići na jedan od onih naših nedjeljnih ručkova i poslije u šetnju sa psom? Nedostaješ mi, tata. Oprosti što nisam uvijek bila najbolja kći. Vjerojatno si zaslužio bolju od mene. Ako te tješi, ti si najbolji tata kojeg cura može imati. Kako si me ono prije zvao - svojim anđelom? Voljela sam to. Moram ići, baterija mi je slaba. Volim te do neba.

Objava Lone Wolfa na Truth Speakers forumu, 6. srpnja 2012., 22:50 Kad biste mogli razotkriti nešto jako loše radeći nešto što je također pomalo loše, biste li? Da je to jedini način da razotkrijete skandal u farmaceutskoj tvrtki ili službi sigurnosti? Ili kad biste morali provaliti na neko mjesto ili počiniti manji napad kako biste otkrili veći zločin poput umorstva ili silovanja? Većina nas bi to učinila jer moćnim ljudima ne bi trebalo biti dopušteno da se izvuku od kazne za loše stvari koje su napravili.

Profesor Cooke.

Nitko mi ništa ne može, iako sam otkrio njegovo ime.

Profesor Jeremy Frederick Harry Cooke. LEDENI ČOVJEK. Nosi jaknu i pleteninu, a to što ističem da je zao nije nezakonito. To se zove sloboda govora i nisam ju naučio na studiju medijske kulture - ne, na Sport, Medije i Kulturu bacio sam tri godine (pa, ne baš tri jer sam dovoljno rano vidio svjetlost i pobjegao). Ne može mi ništa, nitko mi ne može ništa, što je ironično, jer upravo je on učinio nešto nekom drugom!

Vjerujte mi, možda sam bio u krivu oko drugih stvari, ali oko ove sam u pravu i on mora biti RAZOTKRIVEN. Kada isučem mač istine, nećete reći da sam sprdnja ili luđak, zar ne?

Sad čak piše svoju verziju svega u knjizi. Kažu da povijest pišu pobjednici. No, to više nije istina. Sada svi pišemo povijest. Rekao sam da on ne može koristiti ništa od onoga što sam podijelio zbog zaštite autorskog prava, ali on je rekao da ništa nikad nije neslužbeno pa evo ti malo vlastitog otrova, pametnjakoviću.

Bit ću iskren, imao sam financijski „dogovor“ s Ledenim. Čak sam napravio novu tetovažu da to proslavim, ali on je odustao od dogovora. Nisam bio pohlepan, jednostavno bi mi godilo da ne moram brinuti o lovi, kao što to Ben Finch ne mora njemu je sve super, živi kao bubreg u loju i uvjeren je da se izvukao s pokušajem da me UBIJE zbog onih fotografija koje je našao.

Skoro sam pokazao Alice jednu od njenih najboljih fotografija jedne večeri dok smo sjedili u boravku na drugoj godini i razgovarali o fotografiji. Bila je to slika nje u parku na trčanju, dok se istezala naslonivši se na drvo. Te su večeri bile posebne, ali čavrljali smo i mnogim nedjeljnim popodnevima. Ona bi bila propisno mamurna i pijuckala je čaj iz svoje šalice u obliku slona, smještena na pohabanom kauču s crvenim prekrivačem. Telefon bi joj bio u ruci i poruke su bljeskale, a ja bih pitao je li bila burna noć. Ona bi pitala kako sam samo znao, a ja bih joj rekao da sam ju čuo kako posrče na ulazu, na što bi se ona ispričala i grizla i oklijevala, kao da je čekala da ja njoj objasnim što je skrivila.

Dakle, imali smo dobar odnos dok ju taj PSIHOPAT Ben Finch nije okrenuo protiv mene. Volim što imam slobodu reći te stvari ovdje. U posljednja tri mjeseca imam 181 objavu. Dva nacionalna fouma su me blokirala, ali to je samo zato što ne mogu podnijeti moje komentare i zato što su pod kontrolom - loši su kao Sjeverna Koreja. Ovo je svijet građanskog novinarstva, kada se glas običnog čovjeka čuje jer je internet Davidov prijatelj, a ne Golijatov.

Tisak drži ljude poput mene u pozadini, a dopušta da ljudi poput Bena Fincha,

Alice Salmon i Ledenog čovjeka napreduju. Ali ne više, sada dolazi Pravda - Alice je mrtva, Ben Finch je propao, a i Ledeni će nastradati zbog onoga što je učinio.

Jeste li dosad pogodili koga je zlostavljao? PRATITE OVO MJESTO!!!

Kolumna u listu Evening Echo, 17. ožujka 2012. Greg Aston: Snažni glas razuma Klišej je reći da si nekoć mogao ostaviti svoja ulazna vrata otvorenima, ali istina je da smo tada više marili jedni za druge. Prijatelji, obitelj, susjedi - bili su važni kad sam bio mladac.

Ako bi došlo do naleta oštre zime, provjeravali bismo je li starica u kući pored nas nahranjena i zdrava, umjesto da je ostavimo da se smrzne ili skapa od gladi.

Otmjeniji list od ovoga mogao bi reći da sam u potrazi za „moralnim kompasom“, ali samo prepoznajem razliku između prihvatljivog i neprihvatljivog ponašanja.

Tri žene koje nemaju moralni kompas su Holly Dickens, Sarah Hoskings i Lauren Nugent. To je trojac koji je krenuo na alkoholni pohod s Alice Salmon one večeri kad se utopila. Pripite, dopustile su si da se razdvoje od Alice i ona je završila u rijeci.

Jedna od njih, Dickens, molila je za sućut u jučerašnjem članku u kojem je izjavila da su „izgubile“ Alice - kao da je Alice komad prtljage u zračnoj luci.

Novinar je jednostavno potvrdio to predlažući da se moglo dogoditi bilo kome.

Da se ovaj trojac nije ponašao tako društveno neodgovorno, malo je vjerojatno da bi njihova prijateljica samo tako odlutala („napuštena“ je riječ koju bih ja upotrijebio) i Alice Salmon još bi i danas bila živa. „Pomalo nacvrcane“, Dickens tako opisuje njihovu razinu opijenosti. Pijane kao zemlja, vjerojatnije.

Njih tri trebale bi odgovarati za svoje ponašanje.

U međuvremenu, njihova je šutnja samo poslužila za stvaranje prostora u koji su se prelile netočne informacije.

Mnogi su se okrenuli društvenim medijima u potrazi za odgovorima, a tamo je posljednji Alicein tweet bio jednostavno: 'Reci zdravo, mahni zbogom', što je protumačeno kao upućivanje na riječi u pjesmi benda The Hoosiers, nedavnoj obradi klasika Soft Cella iz 1980-ih.

Da sam ciničan svat, mogao bih zaključiti da njihova motivacija za ovu tišinu nije rođena iz sućuti prema obitelji Salmon, nego iz razočaranja vlastitim ponašanjem. Nije ni čudo da su izmakle reflektorima. I ja bih se sramio da sam na njihovom mjestu.

Te su žene (vidio sam da ih se naziva „djevojkama“, ali one to nisu; moja je bolja polovica već imala dvoje djece kad je bila njihove dobi) proizvodi generacije izbjegavanja odgovornosti, zadovoljenja potreba, opijanja, takozvane „ja generacije“. Alice je uistinu postala žrtvom te generacije. Svi snosimo dio odgovornosti za to.

Učinili smo kombiniranje pića i vožnje društveno neprihvatljivim. Učinili smo nogometni huliganizam društveno neprihvatljivim. A sada, učinimo opijanje društveno neprihvatljivim. Okončajmo kulturu koja zatvara oči pred primitivcima muškim i ženskim - koji se valjaju i divljaju našim ulicama, svađaju se, bljuju i teturaju od jednog trgovačkog centra s popustom na pića do drugoga.

Ako išta dobro može proizaći iz ove grozne tragedije, to je spoznaja da ćemo možda postati manje voljni dopustiti da se naše gradove koristi kao smrtonosna vikend igrališta.

Komentari ostavljeni ispod članka: Istina, frende, kako možeš „izgubiti“ nekoga? Nije bila snop ključeva ili mobitel. Ono što su one učinile, isto je kao kad okreneš leđa djetetu koje je tek prohodalo - to definitivno ne smiješ učiniti.

Monkey Blues Ovaj zavjet šutnje je pomalo čudan. Da sam ja one, brzo bih progovorila kako bih bila sigurna da nitko ne upire prstom u mene.

Onlyme Koji dio riječi „ožalošćeni“ vi krvopije ne razumijete?

Made in Bridlington Hoosiers mo'š mislit', verzija Davida Graya je nadaleko najbolja obrada

te pjesme.

Mighty Mike Toliko o tome da život oponaša umjetnost… Pročitala sam članak u kojemu piše da je Aliceina najdraža knjiga bila Tajna povijest. U njoj se skupina studenata na prestižnom američkom sveučilištu pritaji nakon smrti.

Hazel Ne biste li i vi držali jezik za zubima da vam najbolji prijatelj krkne? To je jedini način da poštuju uspomenu na nju. Jednako bismo ih brzo prezreli da se počnu bacati pred kamere, a usto je i strašno lako nenamjerno samog sebe inkriminirati. Ovo nije hebeni cirkus!!!

Skupljač smeća Ja sam bila dirnuta njihovom izjavom. Dobile su po repu jer su bile previše mirne i jer su dale svom odvjetniku da pročita izjavu, ali ja ne bih mogla stati pred kamere da je prošlo tek 24 sata od smrti moje najbolje frendice.

EmF

Pismo koje je poslao profesor Jeremy Cooke, 19. srpnja 2012.

Dragi Larry, Neka se zna, ustrajao sam s dr. Richardom Carterom. „Očito uživate u ženskom društvu“, tako je započeo jednu seansu, „ali istražimo kako je ona, Liz, učinila da se osjećate.“ Osjetio sam kako nazadujem zato što isključivo blokiram i navodim ovog čovjeka - bili smo kao dva kratkovidna borca lake kategorije koji k tomu još nisu u formi - zato smo se dovodili u stanje koje se gotovo može nazvati iskrenošću. „Živo“, rekao sam. „Transcendentalno, primordijalno, veličanstveno. Kao gad.

Kao čovjek.“ „Kako se one osjećaju, Jeremy?“

U našim ranim susretima, možda bih mu odgovorio podrugljivim „Nikada nećete saznati“, ali umjesto toga sam rekao: „Kao netko drugi.“ „Je li to dobro?“ „Richarde, ja sam u višoj srednjoj klasi, doslovno sredovječan, bijelac, anglosaksonski sveučilištarac. Moje postojanje počiva na konvencijama, moj posao zahtijeva racionalnost i marljivost. 'Minuciozan', tako bi me opisivali u školi. Taj 'netko drugi' nije se morao pridržavati uobičajenih pravila. Mogao je poderati odjeću sa strankinje.“ Izgubio sam oko 6 kilograma nakon što je Fliss otišla, a nikada nisam bio pretjerano krupan. Ona je otišla natrag svojim roditeljima u Lincoln. Svi to sada rade, to je praksa koja se ukorijenila početkom dvijetisućitih, povratak u gnijezdo poput ptića kukavice, ponajviše zato što su ih studentski dugovi pritisnuli ili zato što su cijene posjeda eskalirale, ali tada je takav čin imao očigledan prizvuk neuspjeha: vraćanje roditeljskom domu bilo je preokret prirodnog poretka. Neizbježno, na kampusu su se dizale obrve. Nije odsutnost moje žene dugo bila na vrhu popisa tračeva: bila je istisnuta mnogo potresnijim otkrićem da se Elizabeth Mullens pokušala ubiti. Svakodnevno sam nazivao svojtu, ali svaki put bi mi odbili dopustiti da razgovaram sa svojom ženom. Također sam kontaktirao Lizin smještaj u naporima da utvrdim njezino stanje, no dobio sam samo gazdaricu nesklonu suradnji koja nije voljela pozive nakon 21 h i stalno je prigovarala zbog kašnjenja sa stanarinom. „Jeste li ljubitelj Rolling Stonesa?“, pitao je Richard Carter. „Znam za njih.“ „Jer Mick Jagger je napisao pjesmu 'You Can't Always Get What You Want' (Ne možeš uvijek dobiti ono što želiš, op. prev.). Možda je u pravu.“ Odbacio sam tu tvrdnju. „Ljudi nisu konstruirani na taj način.“ „Ne slažem se. Sposobni smo za goleme iskaze nesebičnosti, često i s cijenom velike osobne žrtve.“ „Selektivni smo oko svog altruizma. Usmjeren je - najčešće na rodbinu, u izravnom pokušaju da se osigura reciprocitet.“ „Nije tako. Ja imam trajni nalog povezan s dobrotvornom organizacijom koja iskapa bunare u istočnoj Ugandi - kakvu mi to korist može donijeti?“ „Može vam pomoći da spavate noću, ili vam isticanje toga, primjerice meni, može potencijalno omogućiti da učinkovitije obavljate svoj posao.“

„To je nevjerojatno sumorna prognoza,“ rekao je. „Altruizam može biti neokaljan. Postoje ženke pauka koje svom potomstvu dopuštaju da ih pojede kako bi povećalo njihove šanse za preživljavanje. Slično, postoje mužjaci koji dopuštaju ženkama da ih pojedu nakon parenja. To su prilično jednostrane veze, biste li se složili?“ „Tipična prokleta žena.“ Pitao sam se je li Liz čula za te pauke; ona bi njima bila fascinirana. „Ali ovdje ne govorimo o životinjama niti o evoluciji,“ rekao je, „govorimo o vama.“ „Znači govorimo upravo o životinjama i evoluciji.“ Ne mogu se sjetiti jesam li iznio cijelu sagu baš tada, Larry, ali bio sam pozvan pred akademski „panel“; prokleti prijeki sud, gdje su me upitno pogledavali - flaster na mom čelu, zgužvana odjeća - i dobrohotno su me obavijestili da, ako budem surađivao u sprječavanju da ovaj „debakl“ dospije u medije, oni će ga promatrati blagonaklono.

I dalje sam imao mnogo toga za ponuditi. „Nešto“ prije nego „mnogo toga“ je možda bio pravi opis koji su upotrijebili; sada je teško znati točne detalje. „Bi li razlog za vaše traženje izvanbračnog odnosa mogao biti to što niste imali djecu?“ Richard je pitao.

Fliss i ja nismo se u potpunosti odrekli svojih roditeljskih ambicija prije nego što je moja razonoda s Liz izašla u javnost, ali one su postale tim više hipotetske: kao da IRA odustane od bombaškog napada ili kao da ja napredujem u radu u koji sam bio uključen (koji je u svojim temeljima bio samo izdanak Chomskoga). Liz je, s druge strane, bila očajna od želje da se uda i ima obitelj; bile su osamdesete, žene su to još uvijek željele. Mogla je napamet recitirati primjere životinja koje su se parile doživotno - kao antilope, crni orlovi, ždralovi, vrsta ribe imena osuđenik ciklidi - ali stalno je loše birala i iskreno, ja sam joj bio najgori izbor. „Osjećate li se odgovornim za ono što je Liz učinila?“ upitao je Richard.

Objesila se s grede iznad stola u blagovaonici. Fascinantna je to prostorija.

Visoki stropovi, mozaični prozori, strukturne grede uzete sa starog ratnog broda Tudorovih. Čistačica je navratila kako bi uzela kanticu laštila za podove i pronašla ju kako se pijana njiše, sa svojim prelijepim dugim paučastim nogama raširenima ispod, dok je žustrina iz njih polagano jenjavala. „Ne mogu se lišiti krivnje, ne.“ Imao sam snažnu želju otpuzati natrag do svog ureda, gdje su mi bila poznata sva pravila. Zamislio sam da uranjam i gubim se u

ocjenjivanju i bilo je to kao da padam u mekani krevet. „Jeste li ikada čitali Tolstoja, Richarde? Njegova je tvrdnja bila da su sretne obitelji sve nalik jedna drugoj, a nesretne su nesretne svaka na svoj način, ali potpuno je pogriješio. Nesreća je strahovito predvidljiva. To je kao kad moraš paziti da su ti džepovi prazni prije stavljanja hlača u košaru s prljavim rubljem, to je kao kad se kupaš kako bi se riješio mirisa nepoznatog parfema prije nego se skutriš u bračnom krevetu, to je kao kad poznata lica postanu izobličena u nepoznate oblike od boli i pića.

Sreća, to je ono što je univerzalno. Sitnice u zajedništvu dvaju života: topla i nenametljiva dinamika monogamnog odnosa.“ „Ali vi ste spavali s drugom ženom.“ „Da, zato što je požuda droga; ona zbunjuje naše mozgove.“ „Nije li vam palo na pamet da ćete neizbježno nekome nanijeti bol?“ „Mogao sam to predvidjeti i racionalizirati, mogao sam pretpostaviti veličinu opasnosti, ali nisam je mogao osjetiti. Čini li me to psihopatom?“ Te večeri kada se suočila sa mnom u kuhinji, Fliss je zahtijevala da joj objasnim što ta drolja Elizabeth ima, a ona nema, a kada sam rekao da nije tako, ona je rekla: „Osjećam se tako izdano, tako glupo.“ „Što vaša supruga misli, sad kad ste oboje razmotrili situaciju i razmislili?“, pitao je Richard. „Ona je u Lincolnu.“ „Ah, još uvijek u Lincolnu. Prekrasna katedrala“, rekao je. „Veoma podcijenjene ljepote.“ Naučio sam već očekivati ovakve promjene u smjeru razgovora. Bio je to postupak mog omiljenog političkog komentatora, Robina Daya, a bio je sklon koristiti ga: nasumični katekizam. „Ona bi vjerojatno bila zadovoljna što nastavljam ići na ove seanse“, rekao sam, „uvijek me doživljavala kao radnu snagu.

Blagoslovljena bila, ona to misli kao kompliment, ali ta etiketa nekako svrbi. Radna snaga kopa ceste i pakira kutije u tvornici. Ja sam htio biti originalan.“ „Osobno bih prije izabrao sreću, nego originalnost“, izjavio je moj psihijatar. „Uzeo bih odsustvo boli.“ „Odsustvo boli i sreća nisu sinonimni izrazi. Ovo prvo samo znači - da je donji dio Maslowljeve piramide potreba ispunjen.“ „Ne odbacujte to olako,“ rekao je, gledajući na sat, „milijuni bi ljudi za to ubili.“

Ulomak iz dnevnika Alice Salmon, 3. rujna 2011., 25 godina „Trebali bismo naći stan,“ rekao je Luke.

Putovanja bi često navela razgovore u teritorij izvan normativnog; kao da je ispod površine vrebao rebalans našeg odnosa. Tek kod putovanja na Maltu - nakon šest mjeseci veze - otkrio je kako rijetko viđa svoje roditelje. „Ono što hoću reći,“ dodao je, „htio bih živjeti s tobom i nadam se da bi i ti htjela sa mnom.“ „Luke, to je odlična ideja. Samo nisam očekivala da ćeš me to pitati, to je sve - ili barem ne danas.“ „Morali bismo štedjeti nekoliko mjeseci, ali mogli bismo nabaviti potpuno pristojan stan.“ „Gdje?“ Ubo je jedan od svojih krumpirića vilicom i bacio ga galebu. „Da smo u filmu, ovo bi bio trenutak kad se ubaci neka sladunjava glazba i ja kažem: Nije me briga dok god smo zajedno. Ali neću živjeti u Stockwellu!“ „Ili New Crossu.“ „U konačnici bih htio otići iz Londona,“ rekao je. Bilo je neke nove užurbanosti u onome što je izgovarao, kao da se sve dugo nakupljalo i sada to vise nije mogao držati u sebi. „Vrijeme je da se skrasiš. Na kraju krajeva, imaš 25 godina!“ „Oprosti,“ rekla sam. „Aaaarrrrgghhh!“ Galeb je zalamatao krilima, poletio u krug i zatim sletio na zahrđalu ogradu ispred nas. Luke je zagrabio u svoj džep i spopala me suluda zamisao da bi me mogao zaprositi, ali izvukao je samo svoje cigarete. Zapalio je i otphnuo dim koji je odlutao u svijetlu, lomnu morsku svjetlost. „Zapravo bismo mogli otići bilo gdje,“ rekao je i počeo se cerekati, izgledao je poput dječaka. „Carpe diem i sve to.“ „Ići u ribolov?“ ubacila sam jedan od njegovih omiljenih citata iz serije The Inbetweeners. Prošli se tjedan šalio kako je jedan od preduvjeta u biranju stana to da ima dovoljno prostora za njegovu kolekciju DVD-a, što znači da je vjerojatno imao na umu ovaj razgovor o zajedničkom useljenju već tada. Kad smo se jučer našli u Victoriji vjerojatno je to također imao na umu, kao i kad smo se vratili iz vagonskog restorana s mojom tankom i bljutavom kavom i njegovim čajem, ili kad je rekao u Favershamu, kad smo napokon presjeli tamo gdje smo se zaputili, „Barbados se ne

može usporediti s bijelim pijescima Margatea.“ „Tebi je ovdje u redu, nije li?“ pitao je. „Umalo sam se odlučio za Pariz, ali ovo mi se činilo više u tvom stilu.“ „Luke, savršeno je.“ I bilo je. Taj izblijedjeli glamur, nedostatak razmetljivosti, nepretenciozni pristup zabavi; obožavala sam to. „U svakom slučaju, nisam te mogao povesti u Pariz jer si tamo jednom imala prljavi vikend!“ Sjetila sam se hotela u kojem me portir - „budala u odijelu“, tako ga je Ben nazvao - oslovljavao s „madame“ i kako smo se kucnuli čašama preko posude moules mariniere, a on je rekao, „Za nas, Lissa,“ a meni je došlo da plačem. Toliko o Gradu svjetlosti. „Možemo si čuvati Pariz“, rekao je Luke.

Prošli su me topli srsi: mi si čuvamo stvari, nešto što nam je tek činiti. „Margate je nekoć imao viktorijansko pristanište“, rekao je. Tvorca Eugeniusa Bircha. Zaustavimo frustriranog arhitekta!“ Boljelo me što on možda ima stvari zbog kojih žali, premda 27 godina može biti duboka starost, ipak je bilo prerano za žaljenje. Nisam htjela da on ikad osjeća žaljenje. „Možemo učiniti bilo što“, rekao je. „Ako smo ja i ti - mi protiv svijeta - bit ćemo nezaustavljivi, Al.“ Nagnula sam se i poljubila svog dečka. „Čemu sad to?“ „Jer si me doveo ovamo, jer si ono što jesi.“ Reci mu sve o sebi. Noći u kojima nisi mogla spavati, katastrofalan odnos s Benom, kako si se neprestano osjećala tanko (ne mršavo - tanko, pusti snovi!) i nevažno, čak i o danu u kupaonici kad si pustila da bol iz tebe teče - reci mu. Neka ovaj prekrasan čovjek to čuje od tebe.

Plima je bila jaka, ali kad su valovi dosegnuli vrhunac, mogla si mu reći, a kad bi se povukli, sva ta sranja mogla su biti isprana morem i mogli ste zajedno krenuti naprijed. „Što bi na sebi najviše htjela promijeniti?“ pitao je. „U ovom trenutku, ništa - da bilo što promijenim, možda ne bismo bili ovdje.

Možda sada treba početi svirati sladunjava glazba!“ Spustio je glavu. Nadimao se. Luke je zapravo plakao. „Volim te, Al Salmon“,

rekao je. „I ja tebe volim“, rekla sam.

Trebalo mu je nekoliko mjeseci da to kaže, ali ja sam se izlanula nakon pet tjedana, vjerojatno prerano. „A ti?“ pitala sam. „Što bi ti promijenio da imaš čarobni štapić?“ „I imam ga,“ rekao je, smijući se i pogledavajući dolje u svoje krilo.

Sad je bio ozbiljan, trebao je pustiti - bila je opipljiva, ta napetost koja se cijedila iz njega.

Bio je u svojoj gostioničkoj maniri. „Nećeš se tako lako izvući“, rekla sam. „Hajde reci, što?“ „Upoznao bih te kad sam bio mlađi.“ „Dobar odgovor!“ „Prije nego što smo imali prtljagu iz prošlosti.“ „Govori u svoje ime!“ „Postoje i druge stvari.“ Neki je klinac projurio po šetalištu na skuteru, leteći, zabavljajući se naprosto najbolje ikada i tada je razgovor opet postao razgovor o „stanu“ i odgovarajućim prednostima Streathama nasuprot Clerkenwella. Moći ću pokupiti zemljani lonac i fotografije koje sam pohranila kod mame i tate, raspakiran kutije knjiga koje sam ostavila u njihovu potkrovlju, možda čak oprašim i „najbolji pridošlica“ trofej koji sam dobila na poslu i stavim ga na kamin - zamislite to, kamin. Prijatelji bi ga mogli podizati s kamina i razgledavati kad dođu kod nas na večeru. To bi moglo biti poticaj za nastavak razgovora: šale o njegovoj težini, kako bi nekoga mogao ozbiljno ozlijediti njime, rasprave o zločinima i politici koji se razmotavaju iznad grčke salate ili moussea od bijele čokolade s marakujom koji bih nabavila u Nigelli. „Znaš što mi je kod tebe najdraže?“ upitala sam. „Moj ubojito dobar izgled? Moja šarmantna osobnost? Moj forenzički um?“ „Ne, nego kako znaš slušati ljude. Je li ti itko to ikada rekao?“ „Vjerojatno, ali nisam slušao!“ Večeras će se napiti. Mogla sam to predvidjeti. Njegovi odgovori, način na koji je bacao ostatke krumpirića galebovima, čak i način na koji je pušio. I bit će lijepo - nas dvoje smješteni u nekom pubu u gradu izvan uobičajene rute. Osjećala se neka aura nedopuštenosti u našem bivanju ovdje: daleko od Londona, od cura, skriveni. Živjet

ćemo zajedno. Mogla sam čuti predstojeći razgovor s Meg. Zagrlile bismo se i ona bi me držala dugo. „Neću te izgubiti, zar ne?“ poslala mi je nasumičnu poruku ranije, kad sam spomenula da ćemo Luke i ja otići izvan grada na vikend. „Ti si mi poput sestre.“ Luke je zapalio još jednu cigaretu, dao mi jednu i rekao: „Kad si pričala o prestajanju, mislila si nakon što dovršimo ovu kutiju - očito.“ Ovo je moj život, pomislila sam. Ovdje se moj život događa. U gradu pored mora gdje boja kamenčića izaziva u meni želju da slikam. Na dotrajalim vlakovima na peronu 2 u Victoriji s kondukterima koji još uvijek govore „Dobra večer“, s čovjekom imena Luke Stuart Addison koji je nevoljko priznao da je teži od 85 kilograma kad smo se šalili o vožnji na vrtuljku, što me potaknulo da smjesta započnem zabranu curryja u sredini tjedna. Konačno, konačno, osjećala sam se kao da mi je to dovoljno. „Osjećam se jako odraslo“, rekla sam. „Trebam vina.“ „Vrijeme je za pivo“, Luke je ustvrdio.

Hodajući natrag prema hotelu, pomislila sam: Ovo je sada također naše. Margate. Čak i mini-market u kojemu smo kupili Fantu. Dodat ću ga „našem“ koje već imamo: kako je naš restoran „poslastica“ bio Thai Flouse u Ulici Balham High, kako je naš idealni četvrtak uključivao film u Clapham Picturehouse kinu, kako je naš omiljeni glazbeni događaj bio Brixton Academy. Osjećala sam se stabilnije nego što sam se osjećala godinama: istinska ravnoteža. Obično sam izbjegavala zaključak (to je definitivno riječ ovodnevnog unosa) da je Luke raj koji me usrećio jer tko treba muškarca za sreću, zar ne? Ali bilo je neizbježno: bila sam mnogo sretnija otkad sam ga upoznala.

A sada je otišao kupiti cigarete. Našu zadnju, zadnju kutiju. Čudno je da sam jednom davno ja čekala drugog muškarca u drugom hotelu dok je on išao van kupiti cigarete. Imala sam pred očima sliku te ljupke, drage, stare Queenie, kako se vozi na vrtuljku u Thorpe Parku: črvsto se drži za goli život svojim mramornim, pjegavim rukama, njeno naborano lice ravno zbog utjecaja gravitacijske sile, njena ljepljiva usta izdišu isprekidane vriske straha i radosti. Nadam se da će stići tamo. „Ja prevodim svijet u riječi“, rekla sam joj. Dakle, koja je moja riječ za ovaj unos?

Neću da bude „zaključak“, to je staromodno, to je riječ koju bih izabrala s 18 godina kad sam željela zvučati hladno i logično, učeno.

Ponekad najjednostavnije riječi govore najviše. Kao „dečko“ ili „povjerenje“ ili „vezivanje“. Ili čak „ljubav“.

Da, ta će riječ poslužiti. Ljubav.

Objava na blogu Megan Parker, 7. travnja 2012.11:20 Bože. Upravo sam na internetu pročitala da je Luke završio na policiji. Ne mogu vjerovati; odveden je u policijsku postaju u Southamptonu. Izgleda da bi mogli podići i optužnicu. Nema ničega na stranicama policije, nema izjava, ali Twitter je preplavljen.

Znala sam da s njim nešto nije u redu. Pokušala sam jednom o tom pričati s Alice, ali nije htjela slušati - uvijek je bila svojeglava kada su u pitanju bili muškarci; bila je potpuno slijepa za njihove mane. Napala me i optužila za ljubomoru.

Ozbiljno, gotovo sam objavila ovdje svoje sumnje o njemu, ali Jeremy je rekao da moram biti pažljiva oko toga što ovdje objavljujem i upozorio me da bih mogla biti u nevolji ako uokolo optužujem ljude, ali jebote, Luke?!

Moglo se to vidjeti kad je bio s Alice. Imao je tu ljubomornu crtu u karakteru i nisi mu se htio zamjeriti - a i građen je kao bik, Alice mi se povjerila da je vikao na nju jednom, a i sama sam jednom prilikom vidjela tu njegovu agresivnost - da, nije bilo ništa značajno, ali imao je to u sebi. Odnedavno je dio naše priče, ali pokušao me udaljiti kao da sam neka poznanica, periferna i povremena prijateljica; ali bila sam njezina najbolja prijateljica, ne njegova.

Bože, ne vjerujem. Otišla sam i ponudila policiji da im dam još jednu izjavu nakon što su one novine objavile priču o mrtvom cvijeću, ali nije ih zanimalo.

Ljubazna policajka me saslušala, ali kad si ekstra uzrujana stvari krivo zvuče i onda počinješ sumnjati u sebe, a tada si duplo manje uvjerljiva. Vjerojatno je pomislila da sam „emocionalna“. Naravno da sam emocionalna, ne bi li svatko bio da mu je najbolja prijateljica umrla? To je kao da je polovica mene umrla.

Kažem „umrla“ radije nego „ubijena“ jer je neutralno. Ako nijedan od gadova koje je privela pravdi nije to učinio i ako nije to učinila sama, dolazimo do zaključka da je u pitanju užasna nesreća - ali zašto sada razgovaraju s Lukeom? Isuse, LUKE. Policija ne privodi nekoga bez valjanog razloga, a on je bio bijesan jer ga je Alice nogirala; rekla je da je potpuno zamračio kad je to napravila te da se ponašao kao luđak. Njegove su oči, rekla je, podivljale. Ako ju je doista volio, kako onda objasniti Prag? Vidite, Alice i ja smo se povjeravale jedna drugoj; cure to rade, najbolje prijateljice to rade. Koliko mržnje moraš imati u svom srcu da prevariš nekoga toliko punog povjerenja kao što je to bila Alice?

Ništa nije jednostavno kakvim se čini, govori Jeremy, ali on često govori u zagonetkama i na postavljena pitanja odgovara teorijskim odgovorima. „Čovjek nije mrtav dok mu se ime spominje“, neprekidno ponavlja, a zaboravlja spomenuti da je to rekao Terry Pratchett. Kao da se nada da je on to izmislio.

Govori mi da moram biti oprezna s objavama na blogu jer bih mogla nenamjerno ostaviti krivi dojam, ali ispostavilo se da je onaj intervju bio loš potez. Nisam čak niti ličila na sebe. Netko je objavio parafraze dijelova onoga što sam rekla na Alicein Facebook pa je lokalni novinar to reciklirao (čak ni točno, ali tada me više uopće nije bilo briga jer isječak koji je objavljen na TV-u nije ni nalikovao onom što sam rekla) i potpisao Megan „Harker“ što je potaknulo još više ljudi da pohitaju na Facebook i pričaju o onom što sam navodno rekla novinama.

Stvar je u tome da kada izgubiš nekoga bliskog, postaneš paranoičan, sumnjaš u sve i svakoga. Bit ću iskrena, čak mi je i Jeremy pomalo postao jeziv. O supruzi govori kao da je neka inferiorna vrsta. Mislim da nikada ne bih dopustila muškarcu da tako priča o meni, a sigurna sam da ne bi ni Alice; rekla bi takvom šovinistu da je ovo 2012., a ne prokleto kameno doba.

Neku me večer pozvao da dođem do njega da prođemo još neke „podatke“ i upoznam njegovu suprugu, osim što supruge nije bilo i on je otvorio bocu crnog vina, čileanskog, kako ga je opisao, pa smo razgovarali o mom mogućem povratku na faks. Obećao je da će mi napisati preporuku iako me dosta kratko zna. Dobit ću poseban tretman, kaže, zbog Alice. Malo sam se napila, pa sam ostala prespavati.

Upravo sam na Twitteru vidjela da je razlog Lukeovog privođenja taj što je bio u Southamptonu onu noć kad je Alice umrla. Jebote, to je u potpunoj suprotnosti s onim što je do sada govorio. Neki odvjetnik na Twitteru piše da ga mogu zadržati 24 sata bez podizanja optužnice - ali da će ju zasigurno pokušati podići, sve će pokušati, pretražiti mu stan i slično.

Gdje ima dima, ima i vatre, kaže se.

Bolje da nazovem Aliceinu mamu. Baš kad pomislim da gore ne može.

Ima čak i svoj hashtag. Na to se sve svodi, to je sve što je ostalo od moje najbolje prijateljice? #alicesalmon

Komentari ispod objave na blogu; Megan, ispričavam se ako si se zbog mene ikada osjećala nelagodno.

Fliss i ja bismo voljeli da nam se pridružiš na večeri za vikend -

savršena prilika da se vas dvije upoznate. Imaš moj broj - nazovi me da se dogovorimo.

Jeremy „Stari Surfer“ Cooke

Glasovna poruka koju je ostavila Alice Salmon za Megan Parker, 4. veljače 2012., 20:43 Gdje si, Parkerice? Nadam se da imaš svoje bapske gaće, u brdima je sigurno leeeeedara. Moram ti nešto sićušno priznati... Ok, veliko je priznanje i ispalit ćeš pa ti neću reći dok se ne čujemo. Meg, još nas malo dijeli od okrugle tidesetice!

Možda sam napravila nešto što nisam stoljećima, što možda uključuje veselo šmrkanje. Tuuuu, tuuuu, kako kažu. Nemoj me mrziti, Meg, nemoj mi zamjeriti što se malo zabavljam. Trebala sam to. Tako sam trebala pobjeći od svega. Pokušavam ne misliti na onaj mamin e-mail.

Siđi s tog svog brda i nazovi me istog trena, Parkerice Markerice!

Online forum StudentNet Sveučilišta Southampton, 7. travnja 2012.

Tema: Uhićenje Vidim da su uhitili dečka Alice Salmon. Znao sam, oduvijek mi se činio sumnjivim.

Objavio ExtremeGamer, 13:20 Kako si to točno znao. Bio si njegov prijatelj, ExtremeGameru, ili je to još jedna od tvojih suludih teorija?

Objavio Su, 13:26 Činjenice govore same za sebe. Uhićenje.

Objavio ExtremeGamer, 13:33

Na Bookfaceu piše da je išao na Sveučilište Liverpool od 2003. do 2006. Sigurno je neki lumen jer je završio sve u roku i odmah ga je neka jaka građevinska tvrtka uzela na staž.

Objavio Graeme, 13:56 Imao je sreće da je uopće upao na faks - srednja škola u koju je išao je smeće.

Objavio Lexr, 14:14 Sa mnom u srednju je išao jedan lik, bio je sigurno najpametniji u školi, ali petkom na večer bi se obavezno potukao s nekim. Samo zato što je pametan ne znači da ne voli rad ruku.

Objavio Baz the driver, 14:28 Pročitala sam popratni članak o njemu u novinama... Roditelji su mu se razveli kada je imao osam godina. Naveden je i neki psihijatar koji je objasnio da se potisnute emocije i takva sranja čak i desetljećima kasnije mogu manifestirati kao mizoginija.

Objavio Fi, 14:41 Dobrodošla natrag, Fi! Kod tebe se uvijek sve svodi na mizoginiju! Oh, je li i ovo šovinistički komentar? Možda je jednostavno jedna osoba izgubila strpljenje prema drugoj i utopila ju, ha?

Objavio Tom, 14:46 Samo malo, opet pravite ražanj, a zec je još u šumi. Svaki dan se nekoga uhiti, ali ne budu optuženi ni za što. Na taj način vlasti samo govore da imaju neke informacije i da žele još.

Objavio Jacko, 14:54 I dalje mislim da je sama skočila.

Objavio The Other Katniss, 15:54

Izvrsno Kat - 2012. je prijestupna godina ionako!!!

Objavio ExtremeGamer, 13:33 Čuo sam da je imao potencijala da postane ragbijaš dok je bio mlađi.

Kao školarac je bio na testiranju za Harlequins, ali je onda skršio koljeno i sve je palo u vodu.

Objavio Phil, 15:20 Nego, jeste li vidjeli njegove slike? Pa, HALOO! Objavio Christi, 15:31 Hoće li izaći uz jamčevinu?

Objavio Not so plane Jane, 15:31 Ovisi. Policija ima 24 sata da podigne optužnicu ili te pusti. Mogu dobiti produženje roka, ali to nije baš jednostavno. Gledao sam u nekoj emisiji na TV-u da su dobili produženje na 96 sati, ali morali su tražiti dopuštenje Općinskog suda.

Objavio ArtConnoisseur, 15:50 Još vas jednom obavještavam da ću smjesta zatvoriti temu i ukloniti objave. Upozoravam sve sudionike razgovora da je istraga u tijeku te se bilo kakvo komentiranje smatra kršenjem zakona.

Objavio StudentNetForum Administrator, 16:26 Ako ste pročitali sve objave, primijetit ćete da se ničije ime niti jednom ne spominje.

Objavio Barley Mow, 16:26

E-pošta profesora Jeremyja Cookea, 23. lipnja 2012. Šalje: jfhcooke@gmail.com Prima: Elizabeth_salmonl01@hotmail.com Predmet: Reci mi Draga moja Liz, Htio sam ti se javiti tako da to čuješ od mene, ali sustigle su me svakojake obaveze. Ta je poruka bila - jest - od mene. Moj je rukopis oduvijek bio takav drhtav.

Vjerojatno mi nećeš vjerovati, ali kada sam započeo istraživati Alice, ta mi poruka nije bila niti na kraj pameti. 2004. bio sam u pravom rasulu. A onda je došla Alice i podsjetila me na sve osjećaje koje sam pokušao - i mahom uspio - potisnuti.

Ti, u suštini. Zatim, kada sam otkrio tko je, te da je povezana s mojom prošlošću dio mene - ponovno sam živnuo. Jednom sam ju pozvao na godišnji domjenak antropološkog odjela. „Zvuči kao luda zabava“, našalila se. „Neće li ondje biti samo akademsko osoblje?“ „Ti imaš poseban tretman zato što je tvoja majka radila ovdje.“ Oklijevala je. „Bit će besplatnog alkohola“, obavijestio sam ju i zagrizla je. „Vi stvarno znate kako se opustiti“, rekla je promatrajući nas kako pričamo međusobno poput blago podgrijanih leševa. „Gdje je glazba? Gdje je cuga?“ Tri sata kasnije bili smo u mom uredu. Izvukla je džoint iz džepa pa smo ga podijelili. Razmišljao sam da bi me upravo taj osjećaj trebao podsjećati na studentske dane. Rekla je da se osjeća omamljeno i sjela mi u krilo. „Ne, nemoj“, rekao sam. Kasnije je zaspala na kauču u kutu pa sam ju pokrio vestom. Dok sam ju namještao da joj bude toplo, stavila je ruke oko moga vrata. „Lijepo miriši“, rekla je.

Nisam htio napraviti ono što je uslijedilo - vjeruj mi Liz - ali rukom sam joj pomilovao kosu i bilo je to poput električnog šoka: dio tebe sijevnuo je ravno kroz mene.

Pijan sam Liz iako se ne vidi. Ni to ne mogu napraviti kako treba: napiti se.

Pogledaj ovaj e-mail: čak je i prokleti pravopis točan. Popit ću još jedno piće.

Razvratni profesor izvrnut će se iz cipela. Trijezni pijanac. E to je pravi pravcati

oksimoron. Slušaj me, oksimoron. Pretenciozan sam i pod gasom.

Fliss zna za našu aferu. Ali kad sazna što sam napravio s Alice, srce će joj puknuti, ali moram joj reći istinu. Ne smijemo umrijeti s tajnama, a iskreno, ja se gušim pod njima. Volio bih da sam ranije znao: uništavaju dušu. Često si govorila o ovdje i sada, Liz - e pa, problem je što je to prokleto kratkotrajno. Tko bi rekao, ha? Veliko R. Još k tomu vrsta koja je dovoljno rijetka da joj se razvoj ne može predvidjeti. Neće me dokrajčiti istog trena, ali upitno je hoću li biti sedamdesetogodišnjak. Oprosti ako sam neugodan, ali bolest je kao i starost: zbog nje pojedinac gubi empatiju, ali i osjećaj srama.

Možeš li ikako u svom srcu pronaći naklonosti prema meni? Liz s kojom sam dijelio dio života našla bi. Ona s kojom sam stajao na plaži Chesil, koja je uzdisala pred prizorima Tiziana i Caravaggia u Nacionalnoj galeriji, koja se - poput djevojčice, iako već u dvadesetima - ozarila kada je saznala da se krzno na jelenjim rogovima naziva „bast“. Razumijevanje i praštanje: to je jedino što postoji. I pravda.

Ne bismo se smjeli sramiti sami sebe; ne smijemo uljepšavati sliku o sebi kroz povijest. Bili smo u vezi, spavali smo jedno s drugim, jebali smo se. Važni smo.

Kiši. Možda ću noćas ovdje spavati. Ne bi bilo prvi puta da sam se probudio u vrtlogu papira, s mobitelom koji vrvi Flissinim propuštenim pozivima. Toliko sam joj loših stvari priuštio. Bio sam sebičan, ali ne bi li ponašanje pojedinca trebalo utjecati na to kako mu se sudi? Trebalo bi se gledati kroz što je sve osoba prošla tijekom cijeloga života i što je učinila, a ne samo najbolja i najgora stvar koju je pojedinac napravio. Ne bi li tako bilo pravednije suditi o tuđem životu, o osobi?

Možda će biti bolje kada se probudim. Reci mi da hoće. Reci da ću spavati. Reci mi da neću buljiti u zidove noću, pazeći da ne vrištim, ili grliti knjige, ili pisati po kondenziranom prozoru: JFHC RIP. Reci mi da ću se probuditi i ponovno imati 9 godina - devet recimo, ili četrnaest, ma čak bi i trideset i pet bilo u redu. Ponovno bih proživio oštru kopču s remena svog oca, tog zlog starog gada, zadirkivanja u dvorištu škole, sumornost posjeta bolnicama s Fliss i razgovore o imenima, vrtićima i školama ili prazni očaj sredovječnosti. Sve bih to prošao još jednom samo da nisam čovjek koji osjeća pritisak tame koja ga želi progutati. Želim sanjati vječni san. Želim se opiti. Usnuti blago.

Je li tebi bilo blago, kada si umalo otišla u vječnu noć? Onaj dan u blagovaonici, crne grede s tudorskog bojnog broda nad tvojom glavom, stol na koji su generacije akademika naslanjale laktove pod tvojim nogama. Sigurno si bila iznimno usamljena.

Išao sam k psihijatru nakon našeg prekida. Volio je citirati jedan epigram: bol mora otići negdje. Sada moja ide k tebi. Nije pravedno, ali gdje bi dalje mogla? Gdje će nakon toga, na tebi je. Preumoran sam i nije me više briga. Nije li ovo rasplet za knjige? Čovjek koji je ljubomorno samostalno donosio odluke o životu, sada svoju sudbinu stavlja u tuđe ruke.

Imaj milosti. Baci me lavovima. Na tebi je.

Nadoći će kad me ne bude, Fliss; znam da hoće. Ponosit ću se njome. Da barem isto mogu reći i za sebe.

Laku noć. Lijepo sanjaj. Bube te grizle cijelu noć. To bih rekao svojoj djeci da sam ih ikada imao. Žao mi je.

S ljubavlju, Jem

Službena izjava Hampshirske policije, 7. travnja 2012., 17:22 27-godišnji muškarac uhićen zbog sumnje na ubojstvo nekadašnje stanovnice Southamptona otpušten je bez podizanja optužnice.

Policija je potvrdila da je oslobodila muškarca iz pritvora nakon ispitivanja povezanog sa smrću Alice Salmon 5. veljače ove godine.

Policija je uhićenje izvršila jučer nakon iskaza novog svjedoka i njegovih novih informacija povezanih sa slučajem, ali muškarac iz južnog Londona pušten je tijekom današnjeg popodneva.

Upravni inspektor Simon Ranger rekao je: „Naša istraga o točnim okolnostima smrti Alice Salmon nastavlja se. Obdukcijom je utvrđeno da je uzrok smrti utapanje, ali sustavno pokušavamo otkriti kamo se kretala u posljednjim trenucima.

Htio bih zahvaliti svima koji su nam do sada pomogli na bilo koji način i naglasiti da smo i dalje otvoreni za svaki razgovor s bilo kim tko je Alice vidio tu večer ili svjedočio bilo kakvim događajima pored rijeke Dane,“ Tijelo Alice Salmon otkriveno je u 7:15 5. veljače. Ako imate bilo kakvih informacija koje bi mogle pomoći istrazi, molimo vas da kontaktirate nadležnu službu ili nazovete anonimni broj telefona 0800555111.

Ulomak transkripta razgovora u Središnjoj policijskoj postaji Southamptona između upravnog inspektora Simona Rangera, detektivke Julie Welbeck i Elizabeth Salmon, 5. kolovoza 2012., 17:45 ES: Imate li djece?

SR: Da, jedno, djevojčicu.

ES: Koliko je stara?

SR: Sedam joj je. Zašto?

ES: Tako brzo odrastu i više ih ne možete zaštititi. Napravite sve što možete da ih usmjerite na pravi put, a onda možete samo stajati sa strane i gledati kako odlaze. Ne možete ih omotati vatom. Zaštitimo ili zajebemo, što mi roditelji zapravo radimo?

SR: Postoji li neki određen razlog zašto ste nas danas posjetili, gospođo Salmon? Nismo vas očekivali.

ES: Došla sam položiti cvijeće na... na... pored rijeke. Voda je sigurno bila ledena.

SR: Vjerujem da imate neke informacije za nas.

ES: Prošlo je šest mjeseci. Gdje su moji odgovori?

SR: Znam koliko vam teško ovo sve pada.

ES: Doista? Sumnjam. Jer vi ćete završiti svoju smjenu, ispuniti papirologiju - što ćete reći za mene, da sam nedosljedna, nestabilna, pod utjecajem alkohola? - i staviti svoju kći na spavanje, a ja, ja... nemam pojma što ću ja.

Ispitivana ustaje i šeta po prostoriji, ponovno plakanje…

ES: Nisam glupa.

JW: Nitko to nije rekao. Što kažete na šalicu čaja?

ES: Čaj, ne, ne čaj. Uhodio ju je.

SR: Tko?

ES: Profesor koji piše knjigu o Alice, uhodio ju je dok je studirala... iskoristio ju je, on, sredovječni muškarac, a ona brucošica, tek napunila osamnaest, prvi puta daleko od kuće. Muka mi je od pomisli da ju je namamio u tu svoju jazbinu, čekao da se napije, a onda navalio tim svojim grabežljivim kandžama. Moja djevojčica, kao janje na klanje odvedena. Imam dokaze, imam e-mail u kojem Cooke sve priznaje.

SR: Molim vas, usporite, gospođo Salmon – ES: Poput ispovjedi, možda je toj zmiji sumnja u katoličku crkvu splasnula pa se obratio. Bio je Božić 2004.: odveo ju je u svoju odvratnu jazbinu od ureda i... (Ispitivana se ljulja naprijed i natrag na stolici, plače, gleda prema gore)... Morate ga uhititi!

SR: Nije tako jednostavno.

ES: Ali imam dokaze, njegovu ispovijed, to je dokaz.

SR: Znam da je bolno ES: Ništa više nije bolno kada izgubite dijete. Sve su samo tupi slojevi.

JW: Gospođo Salmon, jeste li pili štogod?

ES: Što je piće? Samo još jedan sloj mrtvila - voda koja se lomi o led.

Ne biste li i vi da ste na mom mjestu?

SR: Da, da, vjerojatno bih. jeste li sigurni da ne želite čaj?

ES: Prekinite mi nuditi čaj! Kako će on pomoći? Alice je mrtva.

Svećenik je rekao: „Bog je zasigurno trebao još jednog anđela“, ali ona nije bila njegova pa da ja uzme, bila je moja. Odustali ste od nje; da nema medija koji ju stalno povlače po naslovnicama odavno biste potpuno prestali istraživati. Ono što govore možda nije uvijek točno, ali barem ju nisu zaboravili.

SR: Uvjeravam vas da je naša istraga doista bila temeljita i još smo uvijek vrlo angažirani.

ES: Zaboravite angažiranost - Cooke je taj kojega trebate uhititi.

SR: Je li vam kći spomenula taj navodni incident - ili bilo kome - kada se dogodio?

ES: Nema ništa „navodno“ u tome i ne, nije, barem ne meni. Sve je samo zalila alkoholom - da sam čula za to, iste bih milisekunde prijavila policiji... zatim bih osobno posjetila to čudovište, požalio bi što se rodio.

Ispitivana se obgrljuje, zatim plače...

ES: Jedino ste Lukea uhitili na temelju kojekakvih insinuacija najblesavije što sam ikada čula.

SR: Uhititi nekoga sa sumnjom na umorstvo nije nešto čemu olako pristupamo.

ES: Taj je dečko volio moju kćer i uvijek ću mu biti zahvalna. Cooke je taj kojega trebate ispitivati. Netko ju je ubio, a on je očito imao fiksaciju na nju - i onda, a i sada.

SR: Zbog čega ste tako sigurni?

ES: Nije bila nesreća i moja si kći zasigurno ne bi, znate, presudila sanjala sam to.

JW: Možda je pravi trenutak da malo odmorimo.

ES: Jadni dečko, shrvan je, a vi se tako ponašate prema njemu.

SR: Uz dužno poštovanje, moj je posao pronaći podudarnosti.

ES: Podudarnosti. Podudarnosti? Ima samo jedna: kiša na prozoru iza vas. Alice bi uživala. Otisci životinja u snijegu, mjehurići u limunadi, pruge na tigrastoj mački koju je imala kao dijete... zvala ju je Gandalf.

Voljela je Gospodara prstenova mnogo prije filmova.

JW: Gospođo Salmon, razumijem da vam je teško i da je mnogo toga nepojmljivo. Viđate li koga?

ES: Prije sam... ne može mi on pomoći.

SR: Uzimate li kakve lijekove za koje bismo trebali znati, gospođo Salmon?

ES: Zovu to samoizlječenjem!

JW: Zasigurno ćete otići kući nakon našeg razgovora?

ES: Kući? Kući? I to je jedna od mogućnosti.

JW: Je li vaš suprug kod kuće?

ES: Nema ga...

Ispitivana plače.

ES: Budite sigurni da će svi vaši grijesi izaći na vidjelo.

SR: Gospođo Salmon?

ES: Učinila sam nešto užasno. Alice je vidjela e-mail koji mi je Jem hoću reći Cooke - poslao taj dan kad je umrla.

SR: Zašto vam je poslao e-mail?

ES: Htio je razriješiti sve prije no što odapne, a mi smo nekada bili zajedno.

SR: Što je pisalo? Kako je Alice reagirala?

ES: Nismo razgovarale... Poslala mi je mnogo poruka... rekla da sam odvratna, dvolična, lažljivica, licemjerna... Ista je ja, ta djevojka, lako plane. Vjerujete li u karmu, gospodine glavni detektivu? Jer ja sam sigurno napravila nešto užasno u prošlom životu.

JW: Jeste li dobro? Želite li stanku?

ES: Sve sam, samo ne dobro. Jednako sam loše kao i 1982. Što ako me pronađe? Nema što izgubiti.

JW: Možda bismo trebali nazvati vašega supruga - kako možemo doći do njega.

ES: Znam isto koliko i vi. Nadam se da će ga ova knjiga odvesti do bankrota, Cookea. Što je knjiga, detektivi? Ništa. Papir, tinta, taština.

Milijun stranica nije vrijedno sreće jedne osobe.

SR: Vaš sin - Robert, zar ne? - hoćemo li njega nazvati da dođe po vas?

ES: Neće. Pogodite kako me nazvao prošli tjedan! „Pijandurom.“ Vlastitu majku, zgodno. Mogu li ostati ovdje kratko?

SR: Naravno da možete ostati koliko god želite no hoće li kasnije netko doći po vas?

ES: Može li dežurni policajac doći do moje kuće kasnije? Nisam sigurna da mogu biti sama danas.

Objava na blogu Megan Parker, 3. kolovoza 2012., 20:24 Bolesno je ono što Cooke radi. Zaklinjao se da je to odavanje počasti, ali pretvorilo se u mrcvarenje osobnosti. Ne mogu vjerovati da sam pristala surađivati s tim pljačkašem uspomena. Ta ja bih trebala biti stručnjakinja za komunikacije. Imala

sam najbolje namjere, ali očito me tuga zaslijepila. Ali sad je dosta - ne želim više imati nikakve veze s njim i potičem i ostale svoje i Aliceine prijatelje da jednako postupe.

Gori je od žutog tiska - kao da mu kopanje po njezinoj prošlosti nije bilo dovoljno, sada je odlučio prekapati i njezine posljednje sate. Čak je javno podupro Lukea, ustvrdivši da je u redu da trebamo imati povjerenja u vlasti, ali tko im više može vjerovati kada je pravda često slijepa?

Iskreno, Cooke nije normalan. Isprva mi se sviđao, ali čini se da više želi razgovarati o meni nego o Alice, stalno blebeće kako trebam slijediti svoje snove i vratiti se studiju. „Zasigurno će te primiti, pogotovo ako te ja preporučim kome treba“ rekao je. „Hvala, ali sigurno neću u Southampton“, odgovorila sam. „Previše uspomena.“ „Nisam mislio isključivo na ovu našu veličanstvenu ustanovu. Možda nisam toliko dobro povezan kao nekada, ali još uvijek znam neke ljude u akademskim krugovima, iako ti ni ne treba moja preporuka. Pametna si, senzibilna, imaš praktičnoga iskustva pa će se različita učilišta polomiti ne bi li te se dočepala - a ako ne, zasigurno bi trebala!“ Zatim neku večer - iznenađenje, iznenađenje, njegova je supruga slučajno otišla negdje - imao je neki poziv pa sam ja malo njuškala uokolo (Alice je uvijek govorila da je znatiželja pozitivna osobina!) i u jednoj od ladica pronašla fascikl sa slikama.

Ne kao one koje smo mi prikupljali i gomilali, ove su drukčije i bile su smještene među svim drugima - mutne, izgledale su kao da su prvo skenirane a zatim isprintane na tintnom pisaču - ona na plaži kad je bila DIJETE. Bilo mi je to užasno čudno, a onda sam, iz straha da ne pobudim sumnju, sjedila s njim u blagovaonici, sa slikom Alice u točkastom kupaćem kostimu i leptirićima za plivanje na rukama urezanom u pamćenje, dok je on davio s pričom o „fazama žaljenja“, što je pomalo podsjećalo na izražajno čitanje teksta. Činilo se kao da vidim neku potpuno novu njegovu stranu.

Svaki djelić moga tijela vrištao je: Bježi...

Govorio je o krivnji, a ja ne znam gdje prije početi kada je krivnja u pitanju.

Krivnja zato što nisam bila s njom taj vikend i brinula o njoj, krivnja jer nisam vidjela poruke i poslušala glasovnu poštu, krivnja jer nisam bila bolja prijateljica? I zatim (uvijek smo se svađale oko toga može li „i“ stajati na početku rečenice, a ona je nepopustljivo tvrdila da je u redu... na nju me čak podsjeća i korištenje zagrada jer ih je uvijek upotrebljavala) ljutnja. Ljutnja na Činjenicu da matori tipovi mogu skupljati slike dječice u kupaćima i ženskaroši poput Lukea mogu nastaviti s pijančenjem nakon što su lagali policiji. Chloe i Lauren kažu da sam prestroga prema

njemu, ali zašto ne bih bila? Dopustiti da ova ljutnja nestane jednako je zaboravljanju.

Prestat ću pisati blog. Mislila sam da ću njegovati uspomenu na Alice ako o njoj budem pričala, ali nije tako. Možda ima još praznina koje moramo popuniti, ali stvaranje zaključka zbog kojega će nam biti lakše neće ju vratiti. Ta bolesna opterećenost detaljima, to traženje logike silom ondje gdje je nužno ne mora biti, tako se ne odaje počast nekome. Detalji njezinih posljednjih trenutaka ostaju samo njezini, ne naši... to je jedina tajna koja će joj ostati ako se ovako nastavi, osobito ako Cooke objavi tu groznu knjigu. Čini se da javnost počinje vjerovati u teoriju da je bila sama u zadnjim trenucima, osim toga, mislim da točni detalji nisu niti bitni. Zanemarite Cookea, on je otužni, odbačeni i izopačeni čovjek koji traži intrige i skandale ondje gdje ih nema. Valjda nema dovoljno uzbuđenja u vlastitom životu pa ih traži posrednim putevima. Možda se okliznula na blatnjavoj obali ili spotaknuta o korijen nekog drveta ili samo zastala da promotri ljeskanje u tami i srušila se. Čak i ako je u tom pijanom stanju odlučila da je, znate, vrijeme da ode, dopustimo joj barem tu tajnu.

Njezinu posljednju tajnu. Na neki način baš prigodno.

Imala je romantičnu crtu, naša Alice, bila je slaba na crvene ruže, junakinje osuđene na propast, ljubavna pisma s mrljama od suza. (Alice Palace, suze mi padaju po tipkovnici sada.) Tipično za tebe Alice, naroljati se i srozati u rijeku... da nisi umrla, bilo bi urnebesno, priča bi se godinama prepričavala na žurkama - Francescin rođendan je za samo četiri tjedna; propustit ćeš ga, jel' da? Tipično za tebe, mlada damo.

Smrt je slučajna i ako oko toga razbijaš glavu, poludjet ćeš. „Bit će toliko neodgovorenih pitanja da će se knjiga moći o njima napisati“, rekla mi je Aliceina mama tijekom jednog od naših kasnonoćnih, dugih, suznih razgovora.

Pijane djevojke doista padaju u rijeke i utapaju se.

Prije no što zauvijek ostavim najbolju prijateljicu da spava svojim vječnim snom, moram još nešto izvesti načistac. Našeg slavljenog, hvaljenog akademika, koji skuplja slike djece u kupaćim kostimima - ne vjerujte ni jednoj riječi u njegovoj knjizi. Jer on ima skrivene namjere; dobro ih skriva i ne vide se na prvi pogled: pervertit je i napao me. Kada sam se ispričala i ustala od stola da krenem kući, njegova me ruka zgrabila, poput kuke.

Objavi pa nek' ide sve k vragu, zar ne Lissa?

Komentari ispod objave na blogu: Uzaludno sam ti slao e-mailove i pokušavao te dobiti telefonom, stoga nemam izbora nego ti ovdje ostaviti komentar. Razumijem tvoju uzrujanost, ali tvoje optužbe su vrlo ozbiljne - i neutemeljene. Ako ih ne izbrišeš u roku od dvanaest sati, poduzet ću pravne mjere. Razočarala si me, Megan.

Jeremy „Stari Surfer“ Cooke „Poduzeti pravne mjere“ - ne bojim te se, profesore Cooke. Neće me uplašiti nasilnik poput tebe; Alice to ne bi dopustila. Imam pravo na svoje mišljenje. Prestajem s pisanjem bloga, ne zato što to tebi odgovara, a ono što je već objavljeno ostaje zbog poštovanja prema Alice, koje je ako niste primijetili - ti, Luke i ostali lešinari - povlastica koja mojoj najboljoj prijateljici nikada nije dana.

Megan Parker Megan, pukla si skroz. Ne mogu vjerovati da si to napisala o Jeremyu.

On je dobar tip, a ove stvari koje si o meni napisala su sranje - da, bio sam u postaji, ali pustili su me, dakle NISAM optužen ni za što. Policija to ne bi napravila da je sumnjala na mene. Alice bi smetalo da se svađamo zbog nje i uspomene na nju stoga nemoj biti svetica - da, bile ste najbolje prijateljice, ali nisi ju posjetila sto godina. Jednom su te u nekom usranom PR časopisu spomenuli među „trideset ispod trideset kojih se treba paziti“ i okrenula si leđa starim prijateljima. Osim toga, rekla mi je Alice da si se poprilično istresla na nju kada ste se zadnji puta čule.

Luke A Ako si nevin, kako to da te policija tako žurno privela na razgovor?

Zasigurno su imali razlog, inače te ne bi dovukli u Southampton. Možda su te i pustili, ali to ne znači da te naknadno ne mogu optužiti. Dosta mi je da me ljudi vrijeđaju zbog jednog glupog intervjua u kojemu sam spomenula da nije bila savršena. Kad si s nekim pravi prijatelj, ne morate se pretvarati da ste savršeni. Bila sam joj najstarija prijateljica,

ne neki privremeni dečko! Zapravo, prikazati ju kao časnu upravo je manjak poštovanja - voljela je popiti koji čašicu više, voljela se nazujati; to nije zločin. Ti bi od svih ljudi barem to trebao znati, iako, kladim se da ti nije spomenula vikend koji je ovdje provela u prosincu, zar ne?

Toliko se napila da je pala niz stepenice i usput i mene zakačila! Ili sam i to umislila, ha?!

Megan Parker Da, a ja se kladim da ni ti nisi bila ništa bolja.

Luke A Zapravo jesam, eto. Da se zna, ja nisam pila, a ako ikog treba kriviti za njezino pijanstvo, to si ti jer je dan prije toga saznala da si se po Pragu vucarao s kojekakvima. Bila je uzrujana i trebala joj je potpora, stoga mi nemoj držati prodike!

Megan Parker

Ulomak transkripta razgovora upravnog inspektora Simona Rangera s Jessicom Barnes obavljenog u Središnjoj policijskoj postaji Southamptona, 5. travnja 2012., 17:20 SR: Da razjasnimo, vidjela si da je ona, nakon što je muškarac u crnoj košulji, da ponovim tvoje riječi „stavio ruke oko njezinih ramena, ali ne na lijep način“, otrčala. Je li to točno?

JB: Da. Objasnila sam. Otišla je. Dala petama vjetra.

SR: Ovo je iznimno važno Jessica - jesi li sto posto sigurna u to?

JB: Da, ona je otišla u jednom smjeru, a on u drugom.

SR: Je li te ijedno od njih dvoje možda vidjelo?

Ispitivana sliježe ramenima.

JB: Možda se on vratio, ali ja sam otišla kući. To što se dogodilo,

najgora je stvar ikad.

SR: Koliko je bila pijana?

JB: Nije bila ubijena, ali nije bila baš ni trijezna. Teturala je, ali hodala.

SR: „Teturala, ali hodala“ u kojem smjeru?

JB: Dolje prema nasipu. Grozno je tamo. Često se priča o psima koji ondje budu usisani. Vrlo je opasno, svi to znaju.

SR: Možda ne i Alice Salmon.

JB: Znači ipak je ona. Znala sam.

SR: Dakle tvrdiš da muškarca u crnoj košulji, za kojega si navela da je Luke, u tom trenutku više nisi mogla vidjeti?

JB: Da, hoću reći, ne.

SR: Što sad?

JB: On je išao u drugom smjeru, prema glavnoj cesti.

SR: Do toga si trenutka zasigurno ispušila cigaretu?

JB: Jesam, ali tad sam se zabrinula.

SR: Zašto si se zabrinula Jessica?

JB: Zato što se počela penjati na branu.

SR: Zašto bi to napravila?

JB: Djeca to rade ljeti kada idu na kupanje.

SR: Ali nije bilo ljeto, zar ne? Bila je veljača.

JB: Zato i je bilo tako nestvarno. Kao kad gledaš isječak na YouTubeu i ne znaš je li stvaran ili namješten.

SR: Uvjeravam te da ovdje nije YouTube u pitanju. Netko je umro.

JB: Ja nisam ništa napravila. Jesam li uhićena?

SR: Ne, možeš otići kada god želiš. Penjanje na branu dosta je neobično.

Jesi li ju pokušala dozvati?

JB: Jesam da, kunem se životom da jesam, ali bila je miljama daleko i u nekom svom svijetu. Nekako sam se i smrznula, kao kad sanjate i toliko se smrznete da ne možete govoriti.

SR: Što se onda dogodilo?

JB: Stajala je na rešetkama, voda protječe ispod, a onda se popela preko ograde, i bila sam onak', štaaaaa, zašto to radi? Je li to stvarnost? Je li poludjela?

SR: Što je onda napravila?

JB: Ondje je nekakva kao povišena platforma na koju se popela. Bila je sigurno 5 metara iznad rijeke i uspaničila sam se. Ne znam zašto tamo nije ograđeno kako bi trebalo biti; djeca bi se mogla popeti. Podsjetilo me na onu reklamu s telke kad se onaj starkelja napije i popne na skelu uvjeren da će poletjeti, osim što je ona bila pažljiva.

SR: Pažljiva?

JB: Da, nekako s namjerom. Kad su ljudi u smrtnoj opasnosti obično paničare i zovu pomoć. E pa, ona je bila sušta suprotnost - nekako precizna. Kao da je bila usporena. Ni u jednom trenutku nisam pomislila da će pasti. Mislila sam da radi nešto s određenom namjerom. To mi je prvo palo na pamet.

SR: Što? Što ti je palo na pamet Jessica?

JB: Da namjerava skočiti.

DIO V

Bez poljupca na kraju poruke

Ulomak iz dnevnika Alice Salmon, 9. prosinca 2011., 25 godina Pravila sam se da nisam ništa čula ranije u restoranu. Da nisam, puknula bih ozbiljno, puknula bih, rasplakala se ili urlala ili bacila Lukeu hranu u tu debelu umišljenu facu. I - kakva sam glupača - još sam mu vjerovala. Mama uvijek govori da prebrzo planem pa sam čekala da kaže „Nemoj krivo shvatiti taj moj razgovor s Adamom“ ili „Ne obaziri se na Adama; ponekad je čudan“. Ali nije, a sigurna sam da nisam krivo čula ili razumjela. Možda sam glupa, ali nisam toliko glupa.

Nije ni čudo što me toliko očajnički htio vidjeti kad je došao iz Praga. Toliko o grižnji savjesti. Nazvao me čim je sletio na Heathrow. „Nedjelja je“, bunila sam se, svjesna da sutra moram raditi. „Molim te“, preklinjao je. „No dobro, kad već inzistiraš“, rekla sam i sat vremena kasnije dolepršao je s ruksakom na leđima, cvijećem i bez jedne obrve (priča kaže da ju je obrijao zbog neke glupe oklade). „Što ste sve radili? Ili da bolje ne pitam?!“ „Što se dogodi na putu, ostaje na putu“, smijao se.

Očito.

Zaspao je kao klada pred TV-om: za dvije noći ondje jedva je skupio četiri sata sna.

Dvolični gad je sjedio pored mene u restoranu, uz još tri para. Raspored je bio cura-dečko, cura-dečko. Bilo je to njegovo društvo s posla, ali nisam htjela ispasti asocijalna i ostaviti ga na cjedilu premda me drugi dan očekivala kupovina božićnih poklona.

Lik sa šanka iz prednjeg dijela restorana probijao se do toaleta i, spazivši Lukea, opalio ga po ramenu, čučnuo pored njega i krenuo podbadati. Nisam dobila dojam da su bliski; Luke se s njim rukovao kao što se rukuje s mojim kolegama s posla. Čula sam djeliće razgovora. Bio je Charliev prijatelj, u Londonu za vikend; upoznali su se u Pragu. „Trusio si tekilu u irskom baru kada sam te zadnji puta vidio“, rekao je Luke. „Odličan vikend, zar ne?“ Njih su dvojica pričali - „povezivanje“, Luke bi vjerojatno rekao - o nekoj prepirci i igri ispijanja alkohola. Osjetila sam žalac ljubomore. I ja sam htjela biti dio

te razmjene. Kako je to biti dečko? Razmišljala sam. Bi li bilo jako drukčije?

A kada smo se pokupili iz restorana, kad je igra završila, imao je obraza pitati: „Kod tebe ili kod mene?“ „Kod mene“, odgovorila sam. Morala sam biti na svom teritoriju kad se suočim s njim.

Sjeli smo u podzemnu od Leicester Squarea do Balhama kao normalan, običan par. Deset ga je stanica dijelilo od nijekanja ili priznanja. Čak i priznanje da ono o čemu je razgovarao s Adamom nije bilo samo u mojoj glavi bio bi početak. Ali sjedio je, pogrbljen s raširenim i ispruženim nogama koje su drugi putnici šutke preskakali. Kakva sam ja glupača. Kad se vratio iz Praga na sva je moja pitanja odgovarao s „Barovi, uglavnom“, i ja sam to popušila. A zašto i ne bih? Čak i kad je dodao „striptiz klub tu i tamo, naravno“, nisam poludjela, ali dečki to rade i bilo mi je drago da je htio to podijeliti sa mnom.

Prema verziji koju je meni ispričao „vidjeli“ su dvorac, ali nisu ulazili.

Dogovorili su se da će posjetiti Muzej komunizma, ali na kraju nisu otišli. Luke je navaljivao da idu do Karlovog mosta i pričao mi je o njegovim baroknim skulpturama i samodopadno spomenuo da je film Nemoguća misija ondje sniman. „Popili smo kavu na Starogradskom trgu, također - računa li se to kao kultura?“ šalio se, namještajući jastuke i protežući se na krevetu. „Za tebe, da.“ „Nedostajala si mi“, rekao je. „I ti meni“, odgovorila sam. „Prestar sam ja za ta sranja“, rekao je. „Slomljen sam.“ Promatrala sam kako Luke i njegovi prijatelji imaju isti opušteni stav, ali Luke je bio najprivlačniji. Moj dečko, mislila sam, gledala ga, kimala i smijala se.

Razgovarali su o tragičnom samoubojstvu vješanjem Garya Speeda, Appleovim pothvatima nakon Jobsove smrti. „Sada su na kreativnoj prekretnici“, rekao je Luke, a ja sam zapamtila; kasnije ću ga zadirkivati zbog toga. „Kreativna prekretnica“, reći ću. „Shvaćam!“ Zatim sam se uglavnom uključila u razgovor sa svoje lijeve strane o novoj izložbi u Tate Britain, retrospektivi. Luke mi je namignuo kao da govori, „Oprosti, možemo ići uskoro“ i zbog toga me obuzeo neki topao osjećaj zadovoljstva: viđali smo se osamnaest mjeseci. „Koliko li smo samo tekile popili tada?“ čula sam kako moj dečko pita svog novog najboljeg prijatelja.

„Nemam pojma“, odgovorio je, „a sumnjam da i ti znaš. Većinu vikenda si proveo s onom curom iz Dartmoutha.“

Članak na internetskim stranicama studentskog časopisa Student News: Hot off the Press, 9. rujna 2012.

EKSKLUZIVNO: Novi „ljubavni zaplet“ Salmonicu povezuje s „likom uzornog oca“ Cookea Govori se da je znanstvenik, kojega se oštro kritizira zbog bolesnih namjera u slučaju Alice Salmon, s preminulom bio u „romantičnom“ odnosu.

Ogorčena svjedokinja tvrdi da je samotnjak Jeremy Cooke, koji trenutno piše knjigu o femme fatale, imao „nečasne namjere“ prema djevojci dok je studirala na fakultetu na kojemu on radi.

Svjedokinja tvrdi da je vidjela kako taj šezdesetpetogodišnjak bez djece, koji živi u kući vrijednoj £500 000, vodi tragično stradalu ljepoticu, te 2004. godine brucošicu, pijanu u svoj ured.

Govoreći o uvjetima anonimnosti, bivša diplomka, a sada uspješna poslovna žena iz Midlandsa, istupila je jučer kako bi razjasnila ponašanje tog samoprozvanog „fosila“, koji posvuda ide svojim oronulim biciklom, koji se smatra njegovim zaštitnim znakom. Kontaktirala je i druge medijske servise, ali Student News: Hot Off the Press jedini je spreman objaviti priču na svojim stranicama. „Naletjela sam na njih jedne večeri netom prije Božića a ona je vidno teturala“, rekla je. „Ponudila sam da ju odvedem do spavaonice, ali on je rekao 'Ne, ja ću se pobrinuti za nju, moja je' i ona se nasmijala pa sam pretpostavila da je sve u redu.

Trebala sam biti pronicljivija, ali bio je dosta stariji pa nisam posumnjala.“ Tek je nedavno, čitajući novinske napise o njih dvoje, ova svjedokinja počela gledati događaj drukčijim očima i zaključila da su on i Salmonica možda bili „posebno povezani“. „Čula sam priče da se druže u vrijeme njezinih ispitnih rokova. Vjerojatno joj je godila njegova pozornost, svakoj mladoj djevojci bi. Cooke je često bio voljan savjetovati studente koji uopće nisu slušali njegove kolegije; obasipao ih je - i dečke i djevojke - gotovo neumjesnom dobrotom i podrškom. Lako je moguće da mu se Alice divila i da je bila očarana njime. Možda je u njemu vidjela očinsku figuru. Da, mogla je to biti nekakva vrsta ljubavne veze.“

Bivša je studentica rekla da bi „Cookeova zainteresiranost za njezin život više bila njegova prilika da postane slavan i dobije pozornost nego nekakvo dubinsko akademsko nastojanje“, rekla je.

Neke od studentskih anketa za kolegij Rod, jezik i kultura, procurile u javnost, prikazuju kako studenti vide tog čovjeka, obrazovanog u javnoj školi u bogatom dijelu Škotske koji je radio cijeli životni vijek u jednoj instituciji. „On je poput nekakvog ostatka neke prošle ere. Kao da je na automatskom upravljanju ili kao da uopće nije s vama u prostoriji“, piše jedan.

Drugi je zaključio: „Toliko o grčevitom držanju za olupinu! Priča se da su ga se htjeli riješiti nakon nekog skandala 1980-ih, ali drži se od onda.“ U eri kada se ne dopušta nikakav fizički kontakt između studenata i profesora, ove će insinuacije zasigurno otvoriti mnoga pitanja o budućim problemima nastavničkog osoblja.

Student News: Hot Off the Press kontaktirali su tijekom jutarnjih sati profesora Cookea, ali on je odbio komentirati.

Pismo Roberta Salmona, 27. lipnja 2012.

Harding, Young &Sharp 3 Bow's Yard London EC1Y7BZ Gospodine Cooke, Nismo se nikada upoznali, niti hoćemo, stoga ću biti kratak. Ja sam brat Alice Salmon. Moja je majka možda spomenula u dopisivanju s Vama da sam ja odvjetnik. Čini se da Vam je majka ispričala dosta detalja.

Bavim se korporativnim pravom, ali posavjetovao sam se s kolegama koji se bave izdavaštvom te bih Vas htio upozoriti da Vaša „knjiga o Alice“ lebdi na rubu zakona. Kleveta je dosta skup posao. Proces je često dugotrajan i skup, a nerijetko se događa da osoba protiv koje je pokrenut bankrotira. Ne možete klevetati mrtve, to je istina, ali mnogo je pravnih puteva kojima se može spriječiti objavljivanje ili nakon objavljivanja povlačenje rada s tržišta i iz prodaje.

Pretpostavljam da je majka previdjela zatražiti da ne objavljujete informacije koje Vam je dala - ili čak njezine zapise - u javnost. Naša je komunikacija ograničena trenutno, ali moram Vas podsjetiti da, osim pravnog aspekta, to bi bilo neetično s

obzirom na njezino trenutno stanje. Dobro se nosila sa svime. Korespondencija s Vama očito uzrokuje sukobe nepredvidivih razmjera, stoga Vas molim da ta komunikacija smjesta prestane.

Onog trenutka kada ste počeli tragati za Alice, otvorili ste Pandorinu kutiju.

Razdirete ono malo što je ostalo od ove obitelji. Moj otac po prirodi nije ljubomoran niti nasilan, ali svi imamo svoje granice. Kako bi Vama bilo da čujete kako je Vaša supruga bila u vezi s čovjekom kojega iznenada zanima i to na jedan vrlo prijapski način, Vaša kći? Da vam se supruga jednom pokušala ubiti? Da je bila (mogao bih čak reći i „jest“) alkoholičarka, to je znao; to je samo meni bila novost. Čestitam, profesore, uspjeli ste u nečemu što nitko nije trideset godina - moja majka ponovno pije.

Možda smatrate neprimjerenim što sam vam se javio - čak i ovo što sam Vam rekao može se protumačiti kao narušavanje povjerljivosti - ali kada netko nije pri sebi, ostaje na najbližima da donose odluke umjesto njih.

Morate shvatiti da ako i dalje nastavite ugrožavati dobrobit moje majke ili čak njezinu vezu s mojim ocem, bit ću prisiljen tužiti Vas sve dok vam ne oduzmem i zadnji novčić i sve dok i zadnja kopija te bijedne knjige ne bude pretvorena u prah.

Srdačno, Robert M. Salmon

Ulomak transkripta razgovora upravnog inspektora Simona Rangera s Jessicom Barnes obavljenog u Središnjoj policijskoj postaji Southamptona, 5. travnja 2012., 17:20 SR: Rekla si da je djevojka na brani izgledala kao da će skočiti, što je zatim bilo?

JB: Počela je pjevati.

SR: Pjevati?

JB: Mahala sam i dovikivala ju i mislim da me uočila jer je mahnula natrag. Vidjela sam kako njezin telefon leti zrakom, zapravo svijetlo zaslona se vidjelo kako pada.

SR: Kako si na to reagirala?

JB: U kakvom će to svijetu odrasti moje dijete kad je moguće da djevojka pogine i nitko to ne primijeti?

SR: Kako je ona reagirala kada si mahnula?

JB: Na Faceboku je netko napisao „Otišla je na bolje mjesto“, a znate li što je neki bolesnik na to odgovorio? „Dakle, sigurno ne u Portsmouth.“ SR: Jessica, molim te, usredotoči se. Što se onda dogodilo?

JB: Prestala je mahati i stajala je mirno na brani, što me smirilo jer sam mislila da bi bila puno neopreznija, bolilo bi ju briga, da se htjela ubiti, zar ne? I kako je urlala na onog tipa, također, bila je borbena; takve se cure ne ubijaju. Svaka joj čast. Bez uvrede, ali većina muškaraca su jadnici.

SR: Znači muškarac s kojim je bila - jesi li ga uočila u tom trenutku negdje?

JB: On je odavno nestao.

SR: Je li moguće da se vratio, a da nisi opazila?

JB: Mislite da je to bio on?

SR: Jedna od mogućih pretpostavki jest da nije bila sama kad je ušla u vodu.

JB: Moj dečko je u pravu, kaže da nemate pojma. Nije ni čudo što ideje kupite u novinama. Kažu da ju je netko uhodio, zar ne?

SR: Što je Alice napravila kad je prestala mahati?

JB: Hodala je u krug, a ja sam mislila „Sranje, što da radim?“ Pa sam uzviknula „Zdravo“ i zgrabila telefon. Nisam znala koga da zovem, policiju ili što, ali nije bilo signala pa sam shvatila zašto je ondje gore mahala rukama. Hvatala je signal.

SR: To baš nije vrlo vjerojatno.

JB: Kad ste pijani radite svakakve ludosti koje vam tada imaju smisla.

Stalno je prinosila telefon licu; moglo se vidjeti po svjetlu zaslona.

Zasigurno je nekom pisala poruku ili čitala nečiju.

SR: Jessica, postavit ću ti jedno vrlo jednostavno pitanje i ključno je da mi iskreno odgovoriš. Što je Alice onda napravila?

JB: Sišla je dolje, kunem se djetetovim životom, sišla je.

SR: Bi li to izjavila i pod zakletvom na sudu?

JB: Da, definitivno. Uočila sam još nekoga na njezinoj strani rijeke, ali

malo dalje nalijevo - neki djedica. Sigurno je šetao psa. Nisam vidjela psa, ali što bi drugo radio vani, bilo je sigurno minus dvjesto.

SR: I ti si bila vani.

JB: Već sam objasnila. Ne bih ju ostavila da sam znala da će se nešto takvo dogoditi, zar ne? Nisam ja kriva ...

SR: Nisi osumnjičena.

JB: Dok sam busom dolazila ovamo, sjetila sam se što je pjevala. Kao da je pjevala karaoke, samo što nitko nije slušao.

SR: Reci mi nešto o tom „djedici“ što je šetao psa.

JB: Ne izlazi mi sada iz glave. Bila je to pjesma „Example“ jer je pjevala onaj stih kako ljubav opet dolazi. Na internetu piše da joj je to bila jedna od najdražih pjesama. Nisam policajka, ali ako je planirala skočiti, učinila bi to sa brane, a nije bila toliko pijana da se okliznula.

Dakle, ako mene pitate, samo je jedno moguće.

SR: Što to, Jessica?

JB: Očito je, zar ne? Ubijena je.

Biografija Alice Salmon na Twitteru, 4. siječnja 2012.

Kantica za sve. Nit smrdim nit mirišim. Osobni stavovi - nešto posuđeno, nešto otužno (uglavnom otužno). Sjeti se, it's not about the money, money, money19…

Pismo profesora Jeremyja Cookea, 25. lipnja 2012.

Dragi Larry, Oprosti što sam opsjednut prošlošću; 1982. čini se nevjerojatno bliskom. Ostao sam tada s dr. Richardom Carterom sve do jeseni. Njegova su zapažanja bila zanimljiva, ali nisu mi davala konkretnu satisfakciju. Kada bih posrtao, Fliss bi me podsjetila na naš dogovor. Zadržat će me, rekla je, kao da govori o starom komadu namještaja ili neuglednom ljubimcu - psu, možda, koji je počeo gristi - sve dok idem na te „konzultacije“.

Došao sam na prilaz jedne večeri nakon što je nije bilo šest ili sedam tjedana -

nemoj me uzeti za riječ, vrijeme je vrlo relativan pojam - a svijetlo u dnevnom boravku bilo je upaljeno. „Vratila si se“, rekao sam. „Nemoj misliti da je ovo znak slabosti“, odgovorila je. „Nikada to nemoj pomisliti.“ U tim prvim danima nakon njenog povratka naša je komunikacija bila nezgrapna i nespretna. Bila je zadivljena kada sam joj rekao kamo odlazim srijedom popodne. „Moj je posao da podrobno promatram ljudsku vrstu“, odgovorio sam blago pretenciozno, „pa sam odlučio da i sebe podvrgnem istom.“ Richarda je blago iznerviralo kada sam izrazio kajanje. Čak je otkrio i neke detalje o sebi: imao je zaručnicu, zanimalo ga je šumarstvo, volio je gotiku. Njegovo tumačenje Junga bilo je nekonvencionalno, ali fascinantno. „Od svih karijera koje si mogao birati, zašto baš ova?“ upitao sam ga. „Nema baš mnogo stvari koje se mogu raditi srijedom poslije podne“, rekao je i obojica smo se nasmijali; još jedna prekretnica.

Zapravo, nakon trideset godina, ponovno sam razmišljao da potražim doktora Richarda Cartera; imali bismo štošta za „istražiti“, kako bi rekao. Ali tada sam doživio nešto nevjerojatno: napredak. Osjećao sam se kao novi čovjek. U studenom sam pitao Fliss za mišljenje. „Ne nadam se nekom novom čovjeku“, rekla je 1982., „samo malo poboljšanoj verziji staroga. Moj je otac govorio da nisi baš dobar, ali ne slažem se s njim. Budala si, ali u srži nisi zao, ne u srcu.“ „Bio sam tako glup.“ „Neću ti proturječiti.“ Nastavila je pripremati tjesteninu, sigurno još jedan u nizu recepata Delie Smith, bila je pravi hit tada, a ponovno se vratila trideset godina kasnije. „Što si vidio?“ pitala je Fliss, zaglađujući kosu, pritom nesvjesno ostavljajući brašnjav trag u njoj, „kada si pogledao duboko u sebe?“ „Nekoga tko ima mnogo sreće. Nekoga tko više nikada neće ponoviti istu pogrešku.“ Očistio sam joj brašno iz kose. Bilo mi je drago što se suočila sa mnom. „Evolucijom bismo trebali postati bolji, ali bojim se da idemo unatrag“, rekao sam. „Nestaje humanosti u nama. Jučer sam pročitao da je preko 10 000 ljudi ubijeno u posljednjem sukobu u Libanonu. Možeš li vjerovati da je 1982., a mi se još uvijek borimo za teritorij?“ Pokušala me poduprijeti najbolje što je mogla, nazvavši me pesimističnim

starkeljom - podsjetila me da ima i lijepih vijesti na svijetu: čovjek s prvim umjetnim srcem na Sveučilištu Utah; Columbijina pobjeda; pokušaj inženjera da ukrote Temzu prije nego je poplavila London; čak i, rekla je oprezno - svjesna je da sam usprkos svojoj lijevoj orijentiranosti skeptičan prema grupi lezbijki iz Greenham Commona otpor naoružanju.

Larry, nikada nisam vjerovao da se netko može potpuno primijeniti. Richard me upozorio da neće doći do nekog heureka trenutka, ali osjetio sam se ponovno živim.

No, bilo bi pogrešno reći da mi se osobnost potpuno promijenila jer sam se i dalje borio da se onaj Devereux makne s dužnosti. Gad je vodio pravi rat protiv „nedostatka mog moralnog integriteta“. (Na kraju, moja su nastojanja propala jer je bio u odličnim odnosima s najvišim instancama.) „Gledajući sada, kako bi opisao svoje postupke?“ pitao me Richard na jednom od naših posljednjih susreta, pitanje je bilo usmjereno na moje školovanje. Nisam se nikada našao u nevolji nego sam samo čuo posredno, ali žešći dečki, vatreni - oni za koje je kasnije u časopisu alumnija pisalo da se bave ulaganjima ili da su otišli u Kuala Lumpur - prepričavali su da je ravnatelj, usred prekoravanja, pitao kako bi opisali svoje ponašanje. „Prijetvorno“, rekao sam. „Loše.“ Zatim, jednog popodneva, očito privodeći naše susrete kraju, Richard je promijenio pjesmu. Dao si je oduška. „U mnogo toga ti se divim, Jeremy, ali shvaćaš li ti koliko si licemjeran. Govoriš kako smo nebitni, ali duboko u duši vjeruješ da si najposebnije biće koje je hodalo Zemljom. Sam ne možeš prihvatiti činjenice koje daješ studentima. Uza sve svoje obrazovanje - i molim te poštedi me Oxfordskih sranja - ne možeš se pomiriti s jednom činjenicom. Smrtan si. Umrijet ćeš. Nećeš promijeniti svijet. Osim toga, da je ovo predavanje i da je naš odnos poput odnosa nastavnika i učenika, podsjetio bih te da mi sve ovo vrijeme nisi odgovorio na pitanje zašto si ovdje!“ „Trebao sam oprost.“ „To je izvan mojih mogućnosti“, rekao je podižući glavu prema nebesima.

Sjetio sam se školske krilatice, dulcius ex asperis (što je više uloženog truda, uspjeh je slađi, op. prev.). „Htio sam biti bolji“, rekao sam. „Želio sam prestati povrjeđivati ljude.“ „Vidiš“, rekao je, s blagim tragom arogancije. „Altruizam! Ne govoriš čak ni o svojim bližnjima.“ Larry, često sam se borio s tim tko bi „rod“ mogao biti u mom slučaju. Oboje roditelja pokopani: na jednom sam pogrebu bio, drugi bojkotirao. Braće i sestara

nemam; rođak u Edinburghu kojemu se nisam javio od tko zna kada. Fliss je bila najbliže rodu što sam imao, žena koju sam oženio u malenoj kamenoj crkvici u Wiltshireu, sjećam se kako su se sunčeve zrake probijale kroz vitraje na prozorima. „Kako možeš voljeti ako imaš umjetno srce?“ pitala je jednom, oduševljena. „Valjda nije bio previše uspješan ni s pravim“, odgovorio sam. „Vidimo se idući tjedan, isto vrijeme?“ upitao je Richard u prosincu. „Ne“, rekao sam. „Gotovi smo.“ „Svi me ostave nakon nekog vremena“, nasmijao se. „To nam je zajedničko. Tako i mene studenti ostave. Hvala na svemu. Osjećam se bolje. Izliječen sam.“ „Ne bih upotrijebio taj izraz. Rekao bih da si „u remisiji“.“ Uletio sam u svoj automobil - na radiju je svirala moja najdraža pjesma „You Can't Always Get What You Want“.

Doktor Richard Carter postao je jednim od mojih najbližih prijatelja.

Objave na Twitteru upućene Alice Salmon, od 29. siječnja do 5. veljače 2012.

Od @ Emmalrons7 Toliko o tome da se nikada neću pridružiti tviterašima - podlegla sam!

Jedva čekam da se vidimo idući mjesec. Ponesi svoje plesne cipelice!!

29. siječnja, 11:39 Od @Emmalrons7 BTW, POLUDJET ćeš kad vidiš kakvu sam haljinu kupila jučer.

29. siječnja, 12:04 Od @Emmalrons7 Zašto ne odgovaraš na twittove oko kojih se toliko trudim???

29. siječnja, 18:31

Od @ AliceSalmon1 Sorkač, Ems. Zatrpana sam poslovima pred vikend. Party, party x 20. siječnja, 17:55 Od @Carolynstocks Sretno s člankom ovaj tjedan! Obori ih s nogu!

31. siječnja, 08:50 Od @AliceSalmon1 Oh, hvala to Cazza. Razbijam x 31. siječnja, 09:16 Od @NickFonzer U susjedstvu sam ti sutra i vodim te na večeru ako si za. U onaj tvoj talijanski?

1. veljače, 15:44 Od @AliceSalmon1 Voljela bih te vidjeti, ali mi je nezgodno ovaj tjedan - sljedeći?

1. veljače, 15.55 Od @AliceSalmon1 Večeras ova anti-krim cura ide rano na spavanje, očekuje me veliki vikend u starom susjedstvu. Ostanite sigurni x 3. veljače, 19:37 Od @AliceSalmon1> Hoću li ikada naučiti?

4. veljače 20:07

Od @GeordieLauren12 Zabušantice, nećemo ti ovo zaboraviti, rani odlazak kući za godišnjicu!

4. veljače 23:05 Od @AliceSalmon1 Reci bok, maši doviđenja.

4. veljače 23:44 Od @Carolynstocks Javi se na prokleti telefon, Salmonice...

5. veljače, 11:09 Od @MissMeganParker Ni ja ne mogu doći do @AliceSalmon1. Vjerojatno negdje umire od mamurluka!

5. veljače, 13:34 Od @Carolynstocks Jesi li oteta? Prijavit ću te kao nestalu osobu ako se ne javiš uskoro.

5. veljače, 14:04 Od @MissMeganParker I ja sam zvala @AliceSalmon1, ali bez uspjeha - pretpostavljam da joj je baterija krepala, nikad ne puni mobitel!

5. veljače, 14:22

Pismo profesora Jeremyja Cookea, 8. kolovoza 2012.

Pozdrav još jednom, Larry, „Bit će gadno, nemoj kasniti natrag“, rekla mi je Fliss kad sam ju u 16 sati

obavijestio da se vozim na zdravstveni pregled.

U 18 poruka kada bih htio večeru. U 19 ravnodušan „Gdje si?“ Ali nisam mogao propustiti takvu priliku. Razumiješ, stari prijatelju, Alice je bila u gradu. Dar s neba.

Nije ju bilo teško pronaći. Isprva sam slijedio digitalni trag, pronašao ga i bio joj za petama dok si rekao keks. Bio sam poput psa tragača.

Zahvaljujući gužvi mogao sam vrlo lako proći nezapažen; bilo je samo potrebno pronaći strateški pogodna mjesta s kojih sam ju mogao promatrati - izazov je bio ostati u blizini. Vrlo sam se brzo uspuhao, izmorila me. To je trebala biti prava noć, Larry. Odlučio sam istjerati neke duhove na vidjelo, izaći načistac s onom noći na antropološkom domjenku.

Bilo ih je četiri u grupi, fluidna četvorka koja se širila i smanjivala, njezine su se prijateljice gubile iz mog vidokruga, a zatim ponovno vraćale; drugi su im se pridruživali, ostajali, nestajali, pa se ponovno vraćali. Neizbježno, bila je tu horda muškaraca koji su se borili za njezinu pozornost. Nije mi smetalo što su ju natankali alkoholom; to će ju opustiti za razgovor koji sam planirao s njom kasnije. Gradski dečki, neki od njih, huligani. „Na godišnjici“, čuo sam kako dovikuje jednom od njih. Drugi pak studenti: hvalisavci, gnjavili su igrama ispijanja alkohola. Previše frivolnosti.

Kao što si i pretpostavio, Larry, vratio sam se događajima te večeri u veljači iznimno detaljno, razlagao Aliceino kretanje i razgovore. Vidiš - i molim te poslušaj me - policija je sve krivo shvatila. Sumnjam da je netko od njezinih bliskih poznanika želio nauditi Alice. Imaj razumijevanja jer neću još detaljno sve izložiti u ovom trenutku. Izaći u javnost samo na temelju slutnje moglo bi biti iznimno opasno za znanstvenika; ugledi su se rušili i za manje. Bojim se da će to morati biti iznimka našemu pravilu: za sada, tajna među nama, „Zabrinuta sam“, Fliss mi je poslala poruku.

Nitko od tog veselog društva nije primijetio, ali iza sreće izazvane alkoholom, Alice je nosila veo tuge. Toliko je podsjećala na Liz da sam se morao suzdržati od toga da odem do nje i izbavim ju. Bila je jednako stara kao i njezina majka kada su nam se putevi susreli. Srednje dvadesete. Zrela.

Još jedan tip u vidokrugu u jednom trenutku, Dobrodržeći. Približio sam se; učinilo mi se da je položio ruku na njezinu. Toliko se glasno nasmijala nekoj njegovoj doskočici da je glavu zabacila unatrag, pod tamnim svjetlima bila je ista majka. Namjeravao sam joj objasniti svoju vezu s Liz, također, nakon što

razgovaramo o nama kasnije, ali bojao sam se da bi to možda moglo biti previše za nju odjednom. Bojao sam se da će napraviti scenu.

Nisam mogao odgonetnuti Aliceinu reakciju na tog tipa, ali uhvatio sam sljedeće. „Tko god da je, idiot je jer te pustio.“ „Reci mu to“, odgovorila je. „Daj mi svoj telefon i hoću.“ To, mislio sam melankolično, je zasigurno „kemija“.

Još jedna poruka od Fliss: „Jesi li dobro?“ Napravio sam zapisnik svih događaja te večeri kada sam došao kući: zaključao sam se u radnu sobu i zabilježio ih dok su još bili svježi. Naknadno sam neprestano analizirao i dodatno raščlanjivao sve sastavnice te večeri. Iskustvo te nauči da moraš skupiti podatke i složiti jak i stabilan slučaj. Samo nebo zna koliko je u ovom slučaju bilo digresija: odstupanja koja su ujedno odvlačila pozornost. Mnoštvo sporednih stvari.

U jednom je trenutku taj dečko izokrenutu praznu kriglu stavio na glavu, potom ju odložio na stol i objema rukama pokazao prema nebu, a njoj se to svidjelo, Alice se svidjelo: urlala je od smijeha. Mogao sam vidjeti i zašto; da je bio u mojoj školi i ja bih se zatreskao u njega: čvrsta ramena izgrađena dugogodišnjim veslanjem, bezobrazan osmjeh: inteligentan, ali nepoduzetan. Susreo sam mnogo takvih dječaka, Larry. Cupkao bih za njima u toj njihovoj struji, perverzno zahvalan za prezir i okrutnost. Kad bih morao točno odrediti, mislim da se upravo tu razvila moja mizantropija: pod ragbijaškim patikama koje su lupkale na podovima svlačionica i u drilanju latinskih deklinacija i konjugacija. Trajno vjerovanje da je svaki od njih protiv mene. „Jesi li ikada probala dobrog starog snjegovića?“ „Ne. Zapravo jedva koji puta.“ „Što od tog dvoga?“ „Ovo drugo. Jedva koji puta“, rekla je. „Večeras je jedva koji puta“, odgovorio je.

Još jedna poruka od Fliss. „Što do vraga izvodiš?“ Alice se okrenula i nisam mogao razaznati gleda li prema prijateljicama ili na ploču na kojoj je kredom u duginim bojama bilo ispisano: 8 ŽESTI £7. „Jednom se živi, zar ne.“

„Prava si“, rekao je. „Prava si.“

Interni dopis među upraviteljima Sveučilišta Southampton, 17. kolovoza 1982. Šalje: Anthony Devereux Prima: Charles Whittaker Tema: Hitno i strogo povjerljivo Charles, Ne mogu te dobiti telefonom, a moramo hitno razgovarati. Pretpostavljam da si čuo za situaciju s asistenticom iz engleskog Elizabeth Mullens. Možda imaš više informacija nego što sam ja u povjerenju saznao, ali obavijestili su me da se pokušala ubiti ranije danas. Netko ju je od pomoćnog osoblja pronašao i obavijestio nadležne službe te je hitno prevezena u bolnicu. Pretpostavljam da je bila u strašnom stanju. Jasno da je u pitanju tragedija, ali imajući na umu svoje profesionalne dužnosti i ulogu, moram misliti na šire posljedice. Novinari će zasigurno čuti za ovo - osobito s obzirom na to da je pomoćno osoblje uključeno; oni su cijepljeni protiv diskrecije - stoga moramo osmisliti izjavu. Mnogo tuge, šok, tako nešto. Ne bi bilo zgorega spomenuti i nekoliko osobnih „problema“! bez puno muke će zbrojiti dva i dva i shvatiti da je bila sklona piću. Da se nije dogodilo u kampusu, bilo bi manje štetno. Od tog incidenta glasine o Mullens i Cookeu došle su i do mene. Ako njih dvoje jesu/bili su u vezi, to će samo zakomplicirati stvari. Cooke je stariji od nje i oženjen i nijedna od tih činjenica neće proći nezapaženo. Skandal je posljednje što trebamo, Charles. Profesor se ubio na jednom od onih sumornih provincijskih politehničkih fakulteta na sjeveru i mediji su uživali; završilo je ostavkama. Moje je mišljenje - a pišem ovo u povjerenju jer naša udruga postoji već više od dvadeset godina - da je Cooke netalentiran te da bi ovo moglo biti pravo vrijeme za procjenu njegove budućnosti. To bi na neki način moglo zadovoljiti krvožedne novinare. Bilo bi razborito da pošalješ Mullensici cvijeće. Hvala nebesima, studenti su na praznicima - možeš li zamisliti kakva bi zbrka bila da je semestar u tijeku?

S poštovanjem, Anthony

P. S. Nevezano, hoćeš li biti slobodan 24. na večer za naš uobičajeni okrugli stol?

Jedan od gostiju je direktor IBM-a čija je pretpostavka da će računala uskoro biti uobičajena koliko i televizori.

„Najdraži citati“ Alice Salmon na njezinu Facebook profilu, 4. prosinca 2011. „Raščetvorit ću vas u fikciji. Svaki prišt, svaku manu. Ja sam bio izložen jedan dan; vi ćete biti izloženi cijelu vječnost.“ Geoffrey Chaucer „Budi svoj, svi drugi su već zauzeti.“ Oscar Wilde „Ako govorite istinu, nećete morati ništa pamtiti.“ Mark Twain „Prodajem: jedno srce. Stanje užasno. Uzet ću bilo što za njega.“ Anon „U slobodnom društvu, dođe vrijeme kada istina - bez obzira na to koliko je teško bilo čuti, bez obzira na to koliko se nepolitičnim činilo izreći je - mora biti izrečena.“ Al Gore

Objava Lone Wolfa na Truth Speakers forumu, 14. kolovoza 2012., 23:51 Nisam vidio samo što je Ledenom u glavi, već sam vidio i kako izgleda njegova kuća, prava vila! Malo sam ju pogledao preko Google Eartha, ali morao sam čekati da on i njegova gospođa, snobovska goropadnica, odu u Waitrose da bih ušao.

Nemojte me osuđivati, cilj bez sumnje opravdava sredstvo u ovom slučaju, a to je

pravo novinarstvo - ne ono smeće što je Alice radila, već otkrivanje stvari koje institucije ne žele da saznate. Svi trebaju čuti koliki je PERVERTIT Ledeni.

Ona riba Megan koja se družila s Alice laprdala je o njemu na svom blogu. Tipa, o čudnim fotografijama i stvarima koje je skupljao u svojoj kući, ali nisam ostao dovoljno dugo da bih ih iskopao. Bilo kako bilo, saznao sam dosta. Podmitio sam drugog profesora i dao mi je informacije - o da, neki fosil iz staračkog doma imena Devereux, za kojega sam čuo od domara na faksu. Taj je lik radio s Ledenim nekad prije i prezire ga. Malo sam oblikovao istinu i rekao da radim neko istraživanje za članak o značajnim profesorima u ovom dijelu svijeta kako bi me pustili k njemu, ali ne zamjerite mi to - nisam nikome naudio!

Započeo sam naglašavajući kako ga je divno vidjeti, čak mi je i glas postao umilan, a on je navalio na čokoladu kao da nije jeo tjedan dana. Morao sam ga malo obraditi, rekao sam mu da će knjiga koju Ledeni piše njega prikazati u lošem svjetlu - kao što svi pričaju o Darwinu, a Wallacea se nitko ni ne sjeća, vježbao sam tu rečenicu - ali ubrzo se izlajao. „Silovao je studenticu, eto što je napravio“ reče mi Devereux, dok su se mjehurići pljuvačke nakupljali u kutevima njegovih usana. „Odveo ju je u svoj ured i nabio je.“ „Nastavite.“ Oduvijek sam sumnjao, ali nisam imao dokaza - a onda sam nedavno vidio članak u kojemu je još netko to rekao. Vidjela ga je kako vodi pijanu studenticu.

Tada su mi dijelovi slagalice počeli pred očima dolaziti na svoje mjesto. Izračunao sam kada je to moglo biti. To sam jutro naletio na njega, šuljao se iz ureda prepredeno kao lopov. Zašto bi prespavao u uredu kada imaš krasnu kuću svega nekoliko milja dalje u New Forestu? Hmm?“ „Baš tako.“ „Nije bio sav svoj to jutro, iritabilan i ratoboran. Da, upravo tako. Vjerovao je u vlastitu krilaticu. 'Nedodirljiv', tako je sebe nazivao.“ Pogodak! Bio sam spreman gotovo povjerovati Ledenom, pustiti ga da se izvuče samo kao voajer, ali odveo ju je u svoj ured i ševio dok je bila MRTVA pijana, čini se da moje šuljanje kroz prozor u njegovu kuću uopće ne izgleda tako strašno, zar ne?!!!

Bio sam sabran pred Devereuxom, pravio se da to već znam, osjećajući da možda ima još nešto. Malo sam začinio stvari govoreći da će se Jeremy Frederic Harry Cooke u knjizi prikazati kao moralno besprijekoran dok će za njih ostale pisati da su

se ševili kao zečevi. „Zečevi“, zakreštao je. „Dat ću ja tebi zečeve. Cooke nije mogao svoju bijednu kitu držati u gaćama. Bio je seksualni ovisnik.“ Zatim mi je rekao još nešto. Imam mnogo VIŠE informacija nego Megan Parker, a sada ću još samo reći da su frapantne, a kada ih čujete, i ostale stvari koje govorim shvatit ćete ozbiljno. Moja će otkrića postati VIRALNA, a njegova će glupa knjiga istrunuti u knjižnicama, dok će moja saznanja obići cijeli svijet, osim zemalja kao što je Kina, gdje vlada nije naklonjena korištenju Facebooka i ima „veliki kineski vatrozid“.

Isprva nisam namjeravao javno objavljivati sve ovo, ali on je iznevjerio naš dogovor, a ako on može igrati prljavo, mogu i ja. On teše o evoluciji, ali ja sam fleksibilan, prilagodljiv.

Idem do kraja. Vrijeme je da usamljeni vuk zavija. Žalite moj plijen.

Ulomak iz dnevnika Alice Salmon, 9. prosinca 2011., 25 godina Kada nekoga voliš, primijetiš i ono što ostatak svijeta ne vidi. Treptaj, ukočenost u ramenima, gotovo neprimjetno podrhtavanje glasa. Sve sam to primijetila kod svog dečka (sada već bivšeg?) nakon što je Adam izrekao onu rečenicu u restoranu.

Zatim, hladno poput špricera, Luke je nastavio; „Kakva je hrana ovdje?“ I tema razgovora se promijenila, krenuo je u sasvim nekom drugom smjeru, upravo onako kako je htio.

Ali nisam umislila. Većinu vikenda proveo si s onom curom iz Dartmoutha. Taj tip očito nije znao da smo Luke i ja u vezi - ili to definitivno nismo bili kad su bili u Pragu. Luke se nakratko okrenuo, pogledao me i nasmiješio se umjetnim, usiljenim osmjehom dok mu je cijelo biće vrištalo „je li čula?“ Da, sve sam čula.

Sjedili smo do samoga kraja večere - čak je inzistirao da naručimo desert - i ponašao se kao da se ništa nije dogodilo. Popio je kavu, ništa. Čak je i digestiv naručio.

O koliko mi je još drugih putovanja lagao? Bio je na hrpi njih od kada smo se upoznali - s ragbi klubom, muški vikendi, rođendani, momačka ili dvije. Dublin, Newcastle, Brighton, Barcelona.

Na putu do kuće, deset stanica podzemnom, ništa. Možda je mislio da će se

izvući ako ja to ne spomenem. Nikada ga nisam vidjela toliko mirnog i staloženog.

Tih je deset stanica bila njegova prilika da sve porekne ili prizna. Čovjek kojega sam ja voljela ne bi šutio tih deset stanica. U restoranu je čak imao dovoljno muda predložiti da odemo pogledati film Dečko, dama, kralj, špijun jer je vidio plakat, ali ja sam samo slegnula ramenima; računala sam kada je točno bio taj put u Prag - i zaključila da je sigurno bilo dobra dva mjeseca nakon što smo se upoznali jer je sigurno bilo nakon vjenčanja Emily T. Palo mi je na pamet da bih se mogla pretvarati kako nisam ništa čula. Mogla sam to. Bilo bi vrlo jednostavno to potisnuti negdje duboko, ignorirati. Neke žene cijele živote tako prožive, držeći istinu podalje - ali to je sranje nad sranjima. Zeznuo je i moramo se s tim suočiti.

Bojala sam se izazivati sudbinu, ali Luke je bio drukčiji. Meg je rekla da se ne zanosim. „Nešto sigurno nije s njim u redu - ta muškarac je!“ „Ako i ima nešto, nisam još otkrila“, uvijek bih odgovarala. „A poprilično sam dobro istražila!“ Eto, moje prosuđivanje muškaraca nije baš najbolje, zar ne?! „Ali zato si nepogrešiva kada su u pitanju prijatelji!“ Kad smo se vratili u stan, Soph i Alex bili su u dnevnoj s prijateljima, pa smo odmah otišli u sobu i ja sam izvalila. „Onaj vikend kada si bio u Pragu s prijateljima - jesi li spavao s nekim?“ Isprva je zanijekao, ali brzo je promijenio pjesmu, sjedeći na rubu kreveta poput školarca koji je uhvaćen u nedjelu.

Nije ništa značilo. Bio je pijan. Nismo bili zajedno, jedva smo se poznavali. Bla bla bla. „Isti sam kao i uvijek“, tvrdio „To i je problem - možda nisam shvatila tko si zapravo.“ Odlučila sam da neću plakati, ali naravno da jesam. Okidač je bilo maleno božićno drvce, svjetla su treperila i sjetila sam se kako su me nekada najobičnije stvari znale uzrujati - stara fotografija, dijete koje šeta sa psom, sudoper pun suđa - i prezirala sam Lukea jer sam se ponovno osjećala tako zbog njega. „Nisam jebeno glupa“, vrištala sam i netko je iz susjednog stana lupio šakom o zid. „Nitko to nije ni rekao.“ „Ne pravi budalu od mene.“ Trljao je čelo.

Možda nikada nismo bili kompatibilni. Gnjavio je opisivanjem filma u restoranu

- kako je otmjen, domišljat - a ja sam slušala i mislila, Da, i vjerojatno dosadan, i kakav to čovjek blebeće o špijunskom filmu s Garyem Oldmanom kad spava s drugim ženama?

Pogledala sam sliku s cvijećem, koju je na zidu ostavio prošli stanar. Vratili smo se ovdje jer sam morala biti na svom terenu, ali taj stan nije moj; ni ta soba. Trebali smo tražiti stan zajedno. „Ne želim da razgovaramo dva mjeseca. Bez telefona, bez poruka, bez ničega.“ I najgluplja mi je misao pala na pamet - dvostruka negacija. „Ali tražimo zajednički stan“, rekao je. „Svega je dva tjedna do Božića.“ Željela sam da me zagrli, da smjestim glavu uz njegov vrat, udahnem njegov miris: alkohol, cigarete i gel za tuširanje, a onda utonemo u krevet - ja s desne, a on s lijeve strane. „Volim spavati bliže vratima“, rekao je drugu noć kad je ostao. „Za slučaj da zatrebam brzi izlaz.“ Cijeli me taj dan nasmijavao. „Neću dopustiti da se ovo dogodi. Ne želim, ne mogu“, rekao je.

Nastavi, mislila sam. Samo nastavi. Sve se dublje zakopavaš.

Članak na internetskoj stranici Your Place, Your People, 20. listopada 2012.

Znanstvenik koji se bori za „oživljavanje Salmonina imena“ umire Poznati profesor koji se upustio u poduhvat „čuvanja uspomene“ na nekadašnju studenticu Alice Salmon umire od raka, saznajemo danas.

Profesoru Jeremyju Cookeu dijagnosticiran je rak prostate, najčešća bolest muškaraca u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Vjeruje se da je ovaj akademski stručnjak odlučio voditi normalan život usprkos bolesti, koja je izašla u javnost nakon što je anonimna osoba, koja sebe naziva „Usamljenim Vukom“, objavila vijest na forumu. „Statistika preživljavanja raka prostate uvelike se poboljšala u posljednjih trideset godina, većina pacijenata poživi 4-5 godina, i više“, objasnio je umirovljeni kirurg southamptonske bolnice. „Izgledi su manji ako se rak proširi na druge dijelove tijela, primjerice kosti.“ Studenti i osoblje okupili su se u znak potpore čovjeku od milja zvanom „Stari

Cookie“. Nekadašnja kolegica Amelia Bartlett izjavila je: „Izvrstan je stručnjak britkog intelekta. Nadam se da će na svoju tešku situaciju uspjeti primijeniti vlastita filozofska uvjerenja.“ Nekadašnja je studentica Carly Tinley izjavila: „Bio je prava legenda - rado je igrao skvoš s nama ili pak popio pivo. Uvijek bi se dodatno potrudio s mentoriranjem i podrškom studentima. Čak mi je dao i vitamine kad sam se prehladila na prvoj godini. Da ga barem mediji prestanu razapinjati.“ U nedavnoj anonimnoj anketi jedan je od studenata izjavio: „Njegovo predavanje o Melaneziji bilo je izvrsno. Potaknuo me da posjetim taj dio svijeta - to je najveća počast za svakog antropologa.“ Drugi je pak rekao: „U školi nastavnici obično ponavljaju ono što su čitali u knjigama, ali on je na svim tim mjestima bio i to radio. Njegovo je poznavanje sociolingvistike nenadmašivo.“ Dugogodišnji stanovnik Hampshirea, Cooke, prvi se puta pojavio u javnosti 2000. godine u popularnom BBC-evom dokumentarcu The Making of Us. Dobitnik brojnih nagrada, uključujući i poznatu Nagradu Merton Harvey za „Nadahnjivanje mladih u području antropologije“, poznat je i po svojim čvrstim stavovima o zaštiti okoliša. Školovao se u cijenjenoj školi Glenhart pored Edinburgha, stalni je sponzor nekoliko lokalnih dobrotvornih udruga, a prije pet godina, u jednom razgovoru za BBC ponosno je izjavio: „Odričem se prokletog automobila i biciklirat ću gdje god budem mogao.“

Pismo profesora Jeremyja Cookea, 21. kolovoza 2012.

Dragi Larry, Alice je zafitiljila sadržaj čaše ravno meni u lice i zaurlala: „Perverznjačino.“ Tapkao sam rupčićem po očima; bila je velika gužva i nitko nas nije niti primijetio. Stajali smo nepomično u toj galami, ali jedno je od nas moralo progovoriti, stoga sam blesavo upitao: „Kako je na godišnjici?“ „Usrano, eto kako, najgori dan u mom životu. Imaš li još glupih pitanja?“ „Čovječe.“ „Zapravo, ovo je drugi najgori dan u mom životu. Sjetit ćeš se prvoga, bio si ondje - zbog tebe je i postao najgori, ljigežu.“

Nikada nećeš pogoditi što je onda napravila, Larry! Tako mi svega, ošamarila me. „Eto, to ti je za ono što si napravo kad mi je bilo osamnaest.“ Posljednja osoba koja me udarila bio je moj otac, prije više od pedeset godina, a njezin je udarac, kao i njegov, bio tup i mehanički. Nevjerojatno, ali u tom metežu nitko nije primijetio. „Zaslužio sam to“, rekao sam. „Ako te imalo tješi, žalim zbog toga sa svakim atomom svog bića.“ „Vrlo poetski, ali ne tješi me.“ „Nisam te došao ozlijediti. Došao sam ti objasniti.“ Njezin me pogled podsjetio na polumrtvu lasicu koju sam jednom prilikom pronašao u klopci. „Nemaš se razloga bojati.“ „Ne. Ne bojim se nijednog muškarca.“ „Hoćeš li vode?“ „Vode?“ odgovorila je kao da sam predložio da odemo na večeru. „Alkohol trebam.“ Otišao sam do šanka i uzeo joj piće - izabrao sam džin tonik jer ga je njezina majka voljela - i kada sam se vratio jedva je disala, kao da se uspuhala nakon vježbanja. „Idi“, rekla je. „Ako sada odeš, moći ću vjerovati da je sve bila samo slučajnost.“ „Ali nije. Vidio sam na Twitteru gdje si.“ „Slijedio si me?“ „I stariji od šezdeset znaju koristiti internet.“ „Da, očito - da mojoj mami šalju e-mailove! Koji kurac-“ „O 2004.-oj“, prekinuo sam ju. „Moram ti reći.“ „Ne, moraš mi se maknuti ispred očiju.“ Ali bile su to prazne riječi. Ništa drukčije od moje mantre: Ne bojim se smrti.

Prožela me neka zla slutnja. „Dugujem ti ogromnu zahvalnost. Za diskreciju. Moj je život mogao biti potpuno drukčiji.“ „Nisam to napravila zbog tebe. To misliš? Glupane matori! Šutjela sam jer nisam imala pojma što se dogodilo. Nisam imala dovoljno samopouzdanja da učinim bilo

što. Da se to sada dogodi, razapela bih te u javnosti.“ Bez laži, Larry, rekli smo bez laži i svjestan sam da ti nikada nisam rekao što se točno dogodilo te noći. Bila je 2004.: antropološka zajednica bila je ushićena zbog otkrića fosiliziranih ostataka hominida u Indoneziji, Homo floresiensisa. Ta je tema bila dominantna u svim razgovorima na godišnjem tradicionalnom domjenku: kako je ta hobitolika vrsta mogla živjeti i do 12 000 godina ranije, jer su im kosturi bili kao u Homo erectusa, ali tijela i mozgovi maleni. Nisam ti rekao kako je kasnije Alice, udobno smještena u mom uredu, doslovno klonula na mene. „Jedva si hodala“, rekao sam.

Drhtala je, na licu joj se vidjela zgroženost.

Da, zaključao sam vrata, ali ne zbog nekih skrivenih namjera, već zato što se prepila na domjenku i nisam htio da ju itko vidi u takvom stanju. Neotuđiva činjenica stoji, da niti jedan student pod tolikim utjecajem alkohola - bez obzira na spol - ne bi smio biti nasamo s profesorom. Zasigurno ne cijelu noć. Izuzevši situaciju s Liz i dalje je to bila nezamisliva pogreška. „Stavio sam te u krevet“, rekao sam, ali nije čula pa sam ponovio glasnije, a moja je rečenica odzvanjala bizarnošću gotovo kao da sam rekao: „Živim na mjesecu.“ Okrenula se i namjeravala je otići, ali očito nije mogla. „Kako?“ „Bilo je borbeno.“ „Kad sam se probudila bila sam... nisam imala odjeću na sebi.“ „Bluza ti je bila natopljena vinom, Alice, Ne bi mogla spavati u njoj“ „Pa si ju skinuo?“ „Pomogao sam tebi da ju skineš.“ Zadrhtala je i pogledala preko mog ramena u uobičajenu subotnju terevenku.

Tamo želiš biti, zar ne, dušo? Mislio sam. Ondje usred neokaljanog i optimističnog svijeta. „Pobrinuo sam se da ti bude udobno“, rekao sam. „Brinuo sam za tebe,“ „Mogao si pozvati neku kolegicu da to napravi.“ „Naravno, i sada bih zasigurno tako napravio. Odnos nastavnika i studenta temelji se na povjerenju, a ja sam to prekršio.“ Ali, Larry, nisam iskonstruirao te događaje. Nisam uredio da vidim njezino vitko, blijedo tijelo ili njezin maleni pupak ili jarko ljubičasto rublje.

Trebao sam tada otići iz kafića, ali to je bila posljednja prilika koju sam imao za razgovor s njom; nisam ju namjeravao ostaviti s neodgovorenim pitanjima, „Isto je bilo i s tvojom suknjom. Krenula si ju trgati sa sebe, žalila se da nećeš moći spavati u njoj pa sam ti pomogao da ju skineš.“ „Ljigavče, trebali su te otpustiti.“ Došao sam se iskupiti, ali ta je svrha počela blijedjeti, moje duboko promišljene rečenice odbijala je čuti. „Imamo kodeks i ja sam ga prekršio. Moje je ponašanje bilo neetično.“ „Trebala sam te prijaviti. Mogla sam te tužiti.“ „Za što točno? Ponio sam se neodgovorno, nemoralno, ali sa zakonske strane moje je ponašanje bilo besprijekorno. Prešao sam jednu granicu, no postoje druge preko kojih nikada ne bih išao.“ Larry, nisam namjerno udahnuo njezin slatki dah ili namjeravao osjetiti njezine opuštene udove kako se češu o mene ili pak stajati po strani i gledati odsutno to čisto, toliko nalik Liz, utjelovljenje ljepote žene pružene u mom uredu. „Odvratan si, doslovno si pedofil.“ „Ne, to neću tolerirati.“ Pojavio mi se tik u desnom oku; vena na desnoj sljepoočnici iskočila. Rijetko kada planem, Larry - svega tri ili četiri puta u posljednjih dvadeset godina, ali kad buknem, onda stvarno eksplodiram. jednom, nakon posjeta bolnici otišli smo do parka - „rasteretiti se“, kako je to Fliss govorila jer vijesti koje smo čuli nisu bile dobre - i udarao sam šakama po klupi dok nisam prokrvario. Čudno je što se gotovo ni ne sjećam tog dana više. Izbacio sam ga iz sjećanja. Sjećanje - mozak - začuđujuće funkcionira; zapravo je umjetnički mehanizam koji upravlja sam sobom i sam se brani tako što ono loše obriše. „Brinuo sam za tebe“, rekao sam. „Pazio sam na tebe.“ Nije bila pri svijesti pa sam ju ogrnuo svojim puloverom te je ispustila nekakve sitne uzdisaje, poput životinjice: moje maleno mače, poljski mišić. Upalio sam tranzistor, sjeo pored nje i gledao izbliza, neprekidno. Proučavanje za kojim sam toliko čeznuo: crne kovrče na vratu, maleni madež pored glave, majušni pramen kose na licu, poput koprene. „Pazio sam na tebe dok si spavala“, rekao sam.

Sjedio sam pored nje cijelu noć - njezino maleno tijelo, moj minijaturni mozak - i držao ju za ruku dok je vani tamni povjetarac češljao grane brijesta pod mojim prozorom. Razmišljao sam o seksu, itekako - ali o tome koliko bi nedovoljan bio.

Nije nešto zbog čega vrijedi uništiti brak, zar ne? Stranac jedan dio svog tijela stavlja

u drugi dio tuđeg i malo se pomiče. Vlažno na vlažno, to je sve. „Mogao si učiniti bilo što.“ „Ali, Alice, to bi bilo svetogrđe.“ „Lažeš li?“ „Ne“, odgovorio sam.

Pogledom je potražila prijatelje, povezivala nas je usamljenost. „Ne bi vjerovao koliko sam ti puta gotovo prišla i pitala te za tu noć“, rekla je. „Nikada nisam skupila dovoljno hrabrosti.“ „Oduvijek si mi bila posebno draga. Čak i kada si bila brucošica, osjećao sam se nekako zaštitnički prema tebi zbog majke. Ista si ona.“ „Vidjela sam tvoj e-mail - ranije danas, pročitala sam ga. Je li te zvala Jem? Odvratni ste oboje!“ „Bože, Alice. Pa nismo se rodili stari.“ „Moj je otac veći čovjek nego što ćeš ti ikada biti.,“ „U to ne sumnjam.“ Počela je mijenjati temu, ali ja sam morao sve izvesti načistac pa sam nastavio klepetati. „Znaš, moja briga za tebe očitovala se na vrlo specifičan način. Uz ovu noć o kojoj smo razgovarali ima još nešto, možda se sjećaš da si dobila poruku prvi tjedan kada si došla na fakultet. Moram priznati da sam ju ja sastavio.“ „Gade.“ Larry, navlažio sam svoj rupčić i s vremena na vrijeme brisao joj čelo i pomagao joj da pije vodu, pridržao joj kosu kad je povratila. Borio sam se sa snom - htio sam biti siguran da se neće ugušiti vlastitom bljuvotinom - dok je voditelj na televiziji monotonim glasom razgovarao s nizom ljudi o gradskoj politici recikliranja i prijetnjama koje donose lisice; dan se pomalo probijao kroz navučene zastore i ugledao sam njezinu svijetlo smeđu suknju na podu, zgužvanu, i pomislio: Je li to sve što treba da budem čovjek? Svi ti milijuni - milijarde - godina evolucije i ovo smo postali? „Došao sam se ispričati.“ „Isprika nije dovoljna.“ „Ali je početak“, dodao sam. „I sve je što imam. Doista mi je žao.“ Zagledala se u stol, prstima pratila godove drveta. Kao dječaka uvijek me fasciniralo kako se starost drveta može odrediti po godovima, tada sam već počeo

cijeniti znanost i odgovore koje pruža. I druga su priznanja kružila mojim mislima: Liz i problem s pićem, njezin pokušaj samoubojstva, ali nije bilo na meni da ih prepričavam. „Istina nikada ne može biti krivi korak.“ „Zašto si joj se danas javio?“ „Alice, spoznaja da si u gradu pobudila je brojna sjećanja. Kažu da smrt starijih osoba nikada nije velika tragedija, ali ja nisam toliko star. Ne osjećam se tako.“ Strah mi se ušuljao u kosti. „Rak prostate, imam rak prostate.“ „Sad bi meni trebalo biti žao?“ „Ne moraš se nikako osjećati u vezi toga. Tako je kako je. Jedna od najdražih misli tvoje majke bila je 'suoči se sa svojim čudovištima'. Ti si to napravila večeras.

Ponosim se tobom.“ Među nama je jedva bilo metar prostora, a činilo se kao da su kilometri u pitanju; imao sam osjećaj da me promatra kroz vodenu prizmu. Osjetio sam zanimljivu spoznaju: oslobođenje. „Ostavila sam mami poruku nakon što sam pročitala tvoj e-mail - i to ne lijepu.“ „Nazovi ju i umiri ju. Nikada ne treba ići na spavanje u svađi s nekim.“ „Ne mogu, prekasno je, krivo će izgledati. Nazvat ću ju ujutro. Mada se to tebe ne tiče.“ „Obećaj mi nešto“, zamolio sam ju. „Nemoj večeras napraviti nešto zbog čega ćeš zauvijek žaliti.“ „Jebeš zauvijek.“ Zašmrcala je, na rubu suza, a ja sam osjetio bol u utrobi, testisima, probadanje u mišićima. Vrijeme, Larry, ponestajalo mi je prokletog vremena. Imao sam šezdeset i pet godina da budem bolja osoba; kako li sam samo mogao potratiti tu priliku? I policija me tražila, možeš li vjerovati? Mene. Po svemu sudeći, Liz je upala u postaju - pijana, ako sam dobro shvatio - i iznijela niz optužbi protiv mene. Nije bilo teško skrivati se od te hrpe nesposobnih budala. Namjeravao sam otkriti informacije pod svojim uvjetima, kad ja to budem odlučio. „Nećeš napraviti ništa glupo, zar ne?“ „Prikladno je da baš ti to kažeš.“ Imala je pravo. Razmišljao sam o vožnji automobila nakon sveg viskija koji sam usuo u sebe. Imao sam osjećaj da sam na nekom posve novom mjestu: u nekakvoj

zen zoni egzistencije. To je bilo to. „Onaj citat koji imaš na Facebooku, slažem se s njim - istina boli neko vrijeme, ali laž boli zauvijek.“ Ujutro sam, Larry, stajao, spreman otići, ali izgledala je tako bespomoćno te sam se sagnuo i nježno ju poljubio u čelo. „Zbogom, Alice“, šapnuo sam. „Zbogom draga.“ Probudila se u panici, uznemirena i zbunjena, istrčala je iz mog ureda i nakon te večeri nismo progovorili ni riječi tijekom ostatka njezina školovanja.

Sudbina se uglavnom pobrinula da se ne susrećemo, osim svega, kako sam saznao, za nju vrlo bolnih, nekoliko puta. „Neće ovako završiti“, rekla je.

Pjesma koju nisam znao završila je i počela je neka druga. „Kladim se da si sigurno uživao imati me u rukama, zar ne?

Osjetio sam kako gnjev i otpor rastu u meni. Naravno da nisam očekivao zahvalnost, ali što je htjela - da ju bacim vukovima? Odlučio sam prošetati i razbistriti misli. Kod rijeke će biti dobro: tiho, skupit ću snagu i umiriti se. Kad sam krenuo, zgrabila me za ruku i okrenula prema sebi. „Pitala sam te nešto profesore Perverzni. Kakav je osjećaj bio imati me u rukama?“ „Raj, Alice. Kao da sam bio u raju.“

Objava Lone Wolfa Truth Speakers forumu, 20. kolovoza 2012., 23:02 Uvježbao sam otmjeni naglasak, naučio nekoliko novih riječi i ta daam, ubrzo je Devereux toliko pričao da je jedva imao kada udahnuti. Bio je usamljen i željan razgovora. Pričao sam mu kako se Cooke u svojoj knjizi nastoji prikazati kao vrstan znanstvenik i naravno da je popušio i rekao da je Cooke sranje.

Bio mi je to treći posjet. Drugi puta sam išao uzaludno: cijelu prethodnu noć nije spavao jer je hitna došla po jednoga od njih pa je bio sav fin i dobar, a od toga nisam imao koristi. Danas je bio razdražljiv, što mi je savršeno odgovaralo. „Nije vam ni do koljena“, rekao sam nabrajajući čitav popis nagrada koje je ovo govno dobilo - imao je čak i svoju stranicu na Wikipediji, kakva taština! Možda sam „slučajno“ spomenuo da ga je Cooke opisao kao „ograničenog“. „Cock, smo ga zvali“ rekao je mljeckajući ustima. „Jeremy 'Cock'.“ Imam dar i mogu prodrijeti do ljudi pa sam znao da tu ima još nečega, morao

sam samo dobro zagrebati, pa sam izmislio neku priču koja kruži po fakultetu da je Cooke retoš. „Spavao je s djevojčinom majkom osamdesetih, također.“ Nisam odgovorio. Alice mi je na Caledonian Roadu pričala kako novinari koriste tišinu upravo zato što je se svi boje pa će sugovornik što prije htjeti da ona prestane. „Mullens“, dodao je. „Elizabeth Mullens:“ Opa, opa, znači Ledeni je štemao mamu Alice Salmon, a zatim i nju. Pogodak!

Zamišljao sam se kako u svojoj sobi na trećem katu objavljujem ovo i čekam da tišina odigra svoju ulogu, samo što sam morao dugo čekati prije no što sam čuo uzvik iz neke druge sobe, „Neeeeeeeee.“ „Pokušala se ubiti kada je prekinuo s njom. Trebao je dobiti otkaz.“ „Možda još stigne“, smijao sam se. „Možda još stigne.“ Na telki je bio Pointless i izvještavali su o nekim glupostima kako je Mullens zasigurno mrzila svijet kad je pokušala izvesti harakiri. „Samoubojice najviše na svijetu mrze sami sebe“ Devereux je odgovorio, „lako je požurivanje kraja protiv Božje volje. Ah, Božja volja. Još jedno sjeme razdora između mene i Cocka.“ „Pametni ste vi, zar ne?“ „Tijelo je možda trošno, ali duh u meni još je uvijek snažan.“ Ti profesori uvijek misle da su bolji od drugih, poput djece su. Razdor između njega i Ledenog započeo je sitnom razmiricom oko raspoređivanja financijskih sredstava i nastavio se kroz sljedeća tri desetljeća, protežući se na sredstva za provedbu istraživanja, politiku, urede, metode rada - što god vam padne na pamet, njih su se dvojica oko toga klali. „Još uvijek to prakticira, ševu“, rekao sam bezveze, u nadi da ću izvući još informacija. Jedan nam je bolničar prišao i najavio da će uskoro večera, pečena janjetina. „Njegova nedjela nisu ograničena samo na krevet. Ne optužujem olako nekoga za plagijat. I proračuni su bili upitni; novac je nestajao bez opravdanja. Naravno, možda je to bilo nehotice.“ „Vaše je pamćenje - prokleto fascinantno“, rekao sam laskavo.

Nemojte me osuđivati, rekli smo da cilj opravdava sredstvo, a što je s profesorima koji ševe studentice i Ledenim koji je ubio Salmonicu?

„Nije samo domjenak antropologa bio tradicija“, rekao je. „Tradicija je bilo i to da Cock pijanu žrtvu odvuče u svoj ured, također.“ „Uništimo ga“, šapnuo sam.

Zagledao se u Pointless, a ja sam osjetio miris koji me podsjećao na urin. „Mullensova je gotovo umrla i još je uvijek odbijao pustiti ju na miru. Godinama kasnije, ponovno su počeli, znaš. Kad je već bila udana. Bili su uvjereni da nitko ne zna, ali ja sam znao. Bilo je to tri godine nakon njihove afere.“ Zbrojio sam dva i dva. Moralo je biti te godine kad se Alice rodila.

Govor Megan Parker na pogrebu Alice Salmon, 13. veljače 2012. Što je smrt?

Stojim na obali.

Brodica isplovljava na jutarnjem povjetarcu i kreće prema pučini.

Daleko je, a ja stojim i promatram ju sve dok na posljetku ne nestane na horizontu, a netko pored mene kaže „Otišla je!“ Otišla gdje?

Nestala iz vidnog polja, samo to; i dalje je jednako velika u trupu, jarbolima i gredama kao i dok sam ju ja vidjela, i jednako sposobna ponijeti teret na zadano odredište.

Smanjena veličina i nestanak zapravo su u mojim očima, ne u njezinima; i baš u trenutku kada netko pored mene kaže: „Nestala je, negdje daleko, netko drugi gleda kako dolazi, a neki drugi glasovi uzvikuju: „Eno je, dolazi.“ To je smrt.

Ulomak iz dnevnika Alice Salmon, 9. prosinca 2011., 25 godina Ne smijem prestati pisati... moram zaokupiti misli... držati demone podalje...

Pretpostavljam da je Luke otišao kući, ali što se mene tiče može spavati i na Balhamskoj stanici. „Nema vlakova“, rekao je kad sam ga izbacivala. „Kasno je.“ „Prošetaj ili uzmi taksi - ne tiče me se.“ Prtljao je nešto o cijeni taksija, ali uvijek je imao dovoljno gotovine sa sobom za izlazak s dečkima ili izlete u skupe europske gradove.

Nazvala sam Meg čim sam zalupila vratima za njim. „Nazovi me, bubi“, preklinjala sam u njezinoj glasovnoj pošti. „Očajnički moram razgovarati s tobom.“ Sjedila sam na krevetu, a poruke su dolazile - oprosti, ne mogu živjeti bez tebe, promijenit ću se, nikada to više neću napraviti, volim te više od ikoga, bla bla bla. „Koji dio bez ikakvog kontakta ne razumiješ?“ natipkala sam i bio je čudan osjećaj poslati poruku bez puse, ali na kraju sam ju obrisala prije slanja.

Prokletnik, kako je mogao?

Ležala sam na krevetu pregledavajući slike na mobitelu. Toliko mnogo njegovih.

Zar nije bilo dijela mog života u koji se nije probio? Jednu po jednu, brisala sam.

Zatim pronašla njegov broj i obrisala ga. Čudnovat osjećaj želje za osvetom preplavio je sobu.

Glazba iz stana iznad mene. Lupanje vratima, puštanje vode u WC-u, prigušeni razgovori Alexa i Soph u njihovoj sobi. Nemojte ići na spavanje, mislila sam. Ne ostavljajte me jedinu budnom.

Ponovno sam pokušala dobiti Meg. Glasovna pošta. Zašto ne odgovara? „Što li se sada dogodilo?“ sigurno će se žestiti. „Nikad ne vjeruj muškarcu Salmonette“, govorila je, a prije Lukea sam se uvijek slagala s njom. Sada sam ga mrzila jer je pokazao da je bila u pravu. „Zaboravi tipove, prijatelji traju zauvijek“, jednom je rekla kad sam ju dočekala na vratima nakon nekog incidenta s Benom. Pozvala me k sebi, pustila Hollyoaks i rekla „Svi su oni gadovi, svaki od njih, podložni svojim kitama“, zatim nam je nasula vina koje je odagnalo tugu.

Ben se odjednom javio prije nekoliko tjedana porukom „Što ima Ribolika?“ Zanemarila sam ju, svjesna kamo bi dopisivanje vodilo. No sada sam, drhtavim rukama, napisala kratku poruku.

Luke, prokletniče prokleti, kako si mogao? Imali smo dovoljno ušteđevine za polog i stanarinu za prvi mjesec. Stavili smo to na zajednički račun - gospođica A. L.

Salmon i gospodin L. S. Addison - s vremena na vrijeme ga provjeravali i gledali kako postaje sve veći, a time su i naši razgovori o „stanu“ postajali češći - na kraju postavši stvarni kad smo počeli razgledavati Wandsworth i Lambeth, zatim Denmark Hill pa sve do lijepog Pimlica da vidimo kako se ondje živi, da bismo se na kraju odlučili za Tooting Bee, koji nam je bio u gornjoj granici („To je budući Shoreditch“, jedna nas je agentica uvjeravala). Nadali smo se dvjema sobama, ali prihvatili bismo i jednu. Preferirali smo planske, a ne preuređene stanove. Htjeli smo gornje bitove da nikoga ne bude iznad nas zbog buke. Stan s odvojenim ulazom nije dolazio u obzir.

Vrt je bio poželjan, ali ne i nužan. Samo je jedna stvar mogla baciti sve u vjetar.

Luke.

Slomio mi je srce.

Mogla bih otići u Australiju, tračak fluorescentne pozitivnosti. Tek mi je dvadeset i pet. Znala sam da je pogrešno skrasiti se u dvadeset i petoj; to tridesetogodišnjaci rade. Ali svjetlo je brzo nestalo. Ne bi bilo zabavno bez Lukea.

Trebala sam zraka, prostora. Šetnja bi mi dobro došla. Često, kad bih hodala vani, tražila bih po Facebooku ili Twitteru prijatelje prijatelja i tako u koncentričnim krugovima dok ne bih došla do onih koje ne poznajem. Njima bih poslala poruku „Hej, kako si?“ ili da ne ode u spam, poslala bih im nešto osobno kao „Kako je bilo u kazalištu?“ ili „Sviđa mi se tvoja haljina na profilnoj.“ Jedne je noći netko pitao „Gdje si?“ i odgovorila sam „Stojim pored jezera na Clapham Commonu i gledam u vodu“ i tu je razgovor završio. Meg kaže da je jako čudno razgovarati s ljudima koje ne poznaješ, ali život u gradu je čudan, zbijeni smo kao pilići u gajbi, spavamo svega nekoliko centimetara udaljeni od potpunih stranaca, kolegama na poslu udaljenima svega nekoliko koraka šaljemo e-mailove.

Zašto se ne javljaš, Megan? „Nikada neće imati ono što mi imamo“, rekla je jednom dok smo još bile u pubertetu. „Koga god upoznamo, za koga god se udamo, nikada neće imati ono što mi imamo.“ Promet se umirio, nisam ga nazvala, niti mu poslala poruku. Držala sam se za tu mrvicu. Upalila sam laptop i prisilila se da pišem. Radila sam onako kao što je to Luke često činio u sličnim situacijama, sažimala događaje u tabloidske naslove.

Djevojka bacila božićno drvce kroz prozor.

Djevojka iskusila poznati osjećaj otuđivanja, kao da lebdi.

Djevojka budna leži i razmišlja o nestanku prijatelja lisca.

Neću mu dopustiti da mi uništi Božić. Toliko sam mu se radovala - susretu s

roditeljima, maminoj hrani, teti Alice. Kada mi je bilo osamnaest jedva sam čekala da se maknem iz predgrađa, ali sada kada sam pod osobitim stresom, kao da me vuče natrag - dom, dom. Soba u kojoj smo ja i Meg (Meg i ja, mama bi inzistirala) provodile lijena, sunčana nedjeljna popodneva, bicikli koji krivudaju ulicom, miris roštilja, brojevi na zaslonu računala, obiteljske slike uokvirene nad kaminima u večernjim satima, mačke na pragovima i rosni jutarnji travnjaci dok smo čekali zveket ključeva i zanosno puni ljubavi vikali: „Maaaamaaaaa!“ Što li će mama i tata reći na sve ovo? Vole Lukea. Neće više kada im ispričam kakav je zapravo, da ne voli raditi, ne zna na koju bi se profesiju usmjerio, da je osjetljiv poput dječaka, da ima naglu narav. E pa, na popis možemo dodati i patološku nesposobnost da bude vjeran.

Kako sam mogla biti toliko glupa? Glupa, glupa, glupa. „Kreten“, uzviknula sam. Nisam napisala ništa nekoliko minuta i upalio se čuvar zaslona na kojemu se pojavila njegova slika: Luke sa sunčanim naočalama fotografiran iz žablje perspektive. Razbjesnila me ta slika. Obriši.

Umorila sam se od čitanja njegovih poruka. Prešla sam prstom preko zaslona i stisnula crvenu tipku za brisanje, sve su nestale.

To je to, ha? Osamnaest mjeseci. Grčki restoran u ulici Dane. Prijatelj njegova prijatelja. Jedna nepromišljena rečenica čovjeka kojega nikada nisam upoznala, a vjerojatno ni neću.

Neću ga zvati i neću mu slati poruke i neću plakati i neću dopustiti da TO ponovno dođe. Uspjela sam samo prvo dvoje.

Prisiljavam se da tipkam i svjesna sam ironije. Obrisala sam sve njegove slike, a evo, sada ga ponovno stavljam natrag u računalo. Tjeram se da nastavljam, iako su mi ruke već teške - debele, blijede, flekave mesnate kvrge.

Klišeji. Sve klišeji.

Dvadesetpetogodišnjakinja se mrzi, ali Lukea Addisona mrzi više.

Na kraju prometna buka potpuno prestaje a ja ga ne zovem i ne šaljem mu poruke.

Udaram prstima po tipkama, a moji se vrtlozi osjećaja pretvaraju u slova na stranicama. Soba se vrti. Nisam pijana, ali ne kažem da neću piti.

Nastavi pisati, Alice... nemoj stati.

Moram se usredotočiti na lijepe stvari. Božić - zatim godišnjica u Hamptonu u veljači, također. Znači li ovo biti nesretna? Hoće li mi ovako izgledati druga polovica

dvadesetih? Hvatat ću se za slamke samo da te zaboravim.

Poruka od Bena. „Šta iiimaaa? Kad ćemo se naći?“ Zamišljala sam krize u vezi dok sam bila mala: mislila sam da neću biti prava žena ako ih ne proživim. Pisala sam pjesme o krizama, prepune providnih, teoretskih naklapanja. Ali ovo je stvarnost - ne imati pojma gdje prestaje ljubav, a počinje mržnja, i, osim toga, neugodne pojedinosti, trebam li ugasiti mobitel ili ne, i što reći ako kolege na poslu pitaju za njega, i što s našim kartama za Globe idući četvrtak.

Luke Addison je lažljivac.

To je riječ ovog zapisa. Lažljivac. Ili gad. Ili Prag, ili nevjeran. Ili naivna. Izbor je velik.

Ovo će biti moj posljednji zapis neko vrijeme. Da je barem mrtav. Da sam barem ja mrtva, Meg još uvijek nije nazvala. „U tvom kraju, prvi tjedan u veljači, pusa“ odgovorila sam Benu, a osjećaj zadovoljstva zbog osvete izmiješao se s grižnjom savjesti.

Vani, tiho - ili barem najbliže tišini što može biti u gradu. „Pozdrav, stari prijatelji“, govorim noći i umoru koji se skriva iza mojih očiju jer ne mogu to zapisati.

Napisat ću još jednu rečenicu. Luke će požaliti zbog ovoga pa makar ja morala umrijeti.

Pismo profesora Jeremyja Cookea, 7. prosinca 2012.

Larry, Nije mi došlo u snu ili kao rezultat frenetičnog kasnonoćnog rada. Nije bilo popraćeno munjama i gromovima, niti pjevanjem aleluje nebeskog zbora. Nije bilo nekog dramatičnog podizanja zastora, već obična šetnja psa. Kulisa nedostojna takve veličanstvene epifanije. Ubojstvo.

Vidiš, znam što se dogodilo Alice. Bila je to jedna od onih neočekivanih, ali iznenadnih spoznaja. Mislim da je pomalo nalikovala osjećaju koji si imao kada si nabasao (ovime ti činim štetu, cijenjeni gospodine jer ti nisi nabasao ni na što, bio je to produkt godina mukotrpnog sustavnog rada) na Gutenbergov teorem. Bljesak oprosti mi što izraz koristim u vezi samog sebe - inspiracije. Bilo je to najbliže što sam mogao doći heureka trenutku.

Nemoguće, rekao sam si. Jednostavno nemoguće. Ali što je posao nas

znanstvenika, Larry, ako ne misliti nezamislivo? Čak i samo pretpostavke radi, zapitao sam se: što ako?

Stvar je u tome da, jednom kad se pojavi zrno sumnje, otvore se vrata mašti. Sve se gleda kroz prizmu. Poput rušenja domina. Kao što je, nakon što je ljudski genom mapiran, došlo do brojnih mogućnosti - čak i do otkrivanja predispozicija određenih bolesti. Prekasno za mene, to čudesno otkriće, ali tko zna kakve li će grandiozne pothvate naši potomci moći poduzeti.

Danas svatko misli da je detektiv, ali policija ima krivi pristup. Kao kada tražiš određeni predmet po prostoriji: ne možeš ne vidjeti sve ostalo. Logičan, vjerojatan način na koji su pristupili zadatku - pretpostaviti teorije pa potom dokazati njihovu postojanost ili ne - podrazumijevao je da jedna od tih teorija bude točna. Znanost nas oslobađa pa možemo gledati - dapače, zahtijeva da gledamo - situaciju iz suprotnog ugla.

Govoreći o značajkama moga rada, karakteristikama „projekta Alice“, ta je osoba pogriješila; jedna nepromišljena pogreška i, aleluja, poput magle koja se raščišćava. „Alice može biti tko god mi želimo da bude“, rekla je osoba nepromišljeno. „Možemo fabricirati osobu i ponovno pronaći sebe u tom procesu.“ Larry, istog sam ti trena poželio poslati kratak dopis, ali imam još mnogo posla.

Događalo se već da me diskreditiraju zbog nedovoljno razjašnjene pretpostavke.

Treba prikupiti dokaze, argumente potkrijepiti. Ta teorija mora biti stabilna i nepokolebljiva. Uvjeren sam u nju, naravno. Uza sve prividno nerješive i sporedne probleme, rješenje je nevjerojatno očito.

Fliss i ja idemo van večeras: oluja kojoj se ovaj Mayflower raduje. Oduvijek me privlačio taj zagonetni protagonist, Prospero - pomalo nalik božanstvu, a pomalo djetetu, gospodar svemira, izopćenik, kojega je ljubav osakatila, prepun mana, ali sposoban oprostiti. Ali ne brini, stari prijatelju. Neće me zavarati njegova blagonaklonost. Pravda mora pobijediti.

Mahlerova peta, šalica Earl Greya, nacrt ostavke (toliko sam ju puta počinjao pisati) ispred mene. Nije ovo toliko loš život. Bilješke za knjigu, knjigu o Alice, razbacane bilješke po stolu. Nakon popodnevne šetnje po šumi, mislim da bi završetak mogao biti neočekivan.

Poruke koje je poslala Alice Salmon, 4. veljače 2012. između 23:47 i 23:59

Za Bena Fincha: U pravu si, mi smo zaustavljeni u trenutku... jesi tu? Nađemo se na našem najdražem mjestu???

Za Megan Parker: Sorry što sam bila grozna prijateljica. Volim te gđice, x Za Lukea Addisona: Nisam planirala da bude tako - totalno sam sjebana. Nije ni čudo da me mrziš.

Za Elizabeth Salmon: Kako si mogla? Kako si mogla?

Za Lukea Addisona: Ne mašem, utapam se.

DIO VI

Zbog čega smo to što jesmo

Objava na blogu Megan Parker, 26. listopada 2012., 17:15 Jutros sam na Twitteru pročitala da sam luda.

Glasno sam se nasmijala. Ozbiljno. Moraš se smijati, inače ćeš plakati. Inače će te sve to uništiti.

Nakon što smo izgubili Alice, njezina je obitelj prva bila na meti medija. Zatim svatko s kim je ikada prozborila riječ - ovisno o publikacijama, bili su to „bivši“, oni s kojima je bila u „romantičnoj vezi“, „simpatije“, „trofeji“. Zatim su i prijatelji došli na popis poželjnih sugovornika i ja sam bila na vrhu te gomile. Bila sam najslabija karika.

Bilo je trenutaka kada nisam mogla izaći iz stana - zbijene, nasmiješene horde novinara kampirale su ispred, donosili jedni drugima kave i kad god bih otvorila vrata pozdravljali me vičući „Megan, Megan, kako se osjećaš danas, Megan?“ Kada odrasla osoba umre nikada ne izazove toliko reakcija kao kada je u pitanju mlada osoba, a jedan je novinar toliko daleko otišao da je ustvrdio da je naša priča nalik „šekspirijanskoj tragediji - dvije gotovo pa sestre razdvojene smrću.“ Zanimljivo je da su svi odjednom stručnjaci i poznaju me. Nisam nikada bila svjesna da sam odgojena „kao tipično dijete iz predgrađa“ ili da sam „tipična vaga“, te da moja tuga predstavlja „nepremostiv problem“.

Savjetnici za ožalošćene brzo su nestali, a zamijenili su ih članci vedrih boja i grafičkih prikaza. Kako se nositi s tugom. Što očekivati kada umre najbolja prijateljica. Slavni koji su ostali bez najbolje prijateljice. Pokušala sam surađivati prisilila sam se da gledam u kamere, odgovorila na njihova pitanja zato što, poput osa u staklenci, i ja sam se bojala od njih napraviti neprijatelje. Kada mi se to obilo o glavu, odbila sam surađivati, ali razlike nije bilo: ionako su sami odlučivali kako će što prikazati.

Kad sam ja postala stara vijest, jedna je internetska stranica objavila fotografiju mojih roditelja „kako odmaraju od stresne situacije kod kuće“, sa zlobnim komentarom ispod natpisa: „Parkeričini roditelji uživaju u šetnji devonskom plažom“, kao da im ne bi trebalo biti dopušteno da provedu vikend godišnjice braka nasamo. I nije to bio jedini takav slučaj. Roditeljstvo, prijateljstvo, činjenica da su naši gradovi postali opasna mjesta za izlaske petkom i subotom - sve je bilo dopušteno, sve dok se Alice koristila kao „navlakuša“. Primijetivši prašinu koja se digla oko Aliceinog imena, čak ju je i neki letak o slučaju prisluškivanja telefona

spominjao. Izgleda da sam potegnula neka zanimljiva pitanja.

Zaboravim što jesam - i što nisam - rekla. Strahovito me to umara, a oni ipak poput lešinara kruže ne bi li se dočepali još jednog zalogaja s trupla, još jednog preokreta, nastavka, bisa.

Bilo je interpretacija, ekstrapolacija i preuveličavanja (Alice bi rekla da ju ovo podsjeća na Just a Minute); rupa u logici i vjerovanju; dva i dva davala su pet na sve moguće i nemoguće načine. Zašto dopustiti činjenicama da dobru priču učine dosadnom?

Negdje sam pročitala da sam dala otkaz zato što više nisam sposobna raditi, a ne zato što se želim vratiti obrazovanju. Kolege s posla - neimenovani - vidjeli su da sam „postala sjena nekadašnje Megan“ i „u opasnosti da se zakopam u žalovanje“.

Bilo je mnogo neimenovanih izvora.

Samo ovaj tjedan, neki je blog objavio „vijest“, zatrpanu između Jay-Za i Jima Davidsona, da smo Alice i ja „redovito“ pušile travu. Pa haloo! Od kada tri ili četiri puta u posljednjih deset godina znači redovito? Izvor? Pola rečenice zajedničkog prijatelja. (Bez brige, Nik, ne zamjeram ti; bio si žrtveno janje.) Među svim tim oglasima za sniženje cipela, obrascima za pisanje odšteta za ozljede na radu, obećanjima za gubitkom sedam kilograma u sedam dana, dano mi je krivo prezime, krivo godište, a moj je rodni grad postao Cambridgeshire. Ako išta znači, moj tata nije bio poslovođa u prodavaonici namještaja; radio je u tvrtci za tapeciranje namještaja. Odrasla sam u dvodomci. Praznici na koje smo Alice i ja išle kada nam je bilo jedanaest bili su u Grčkoj, ne u Turskoj. Čak su i one lijepe stvari koje su napisali okaljane. Nismo imale „savršeno“ djetinjstvo; bilo je obično, normalno i dvolično je uljepšavati ga.

Nazivana sam svakako, vjerski fanatik, partijanerica, šljakerica u odnosima s javnošću, obična dvadesetneštogodišnjakinja. Ono što se meni događa može se usporediti s onim što se dogodilo Alice. Samo što ja trebam biti zahvalna, naravno.

Mogu sve pročitati.

Nekoliko je stranica - vjerojatno zato što osjećaju da bi takav pristup godio njihovim čitateljima - pozvalo javnost da me ostavi na miru. „Koliko još toga ova mlada žena mora proći?“ pitale su.

Jasno mi je zašto je neprekidna priroda vijesti ponekad znala izmoriti Alice. „Nikada ne spavaju“, jednom mi je rekla. „Poput mene!“ Za svakog pojedinca koji me proglasi pristojnom, postoji drugi koji me naziva upravo suprotnim - koji se ubacuje kada se o meni priča na kojekakvim internetskim

grupama ili forumima, kao kada se priča o novodolazećoj recesiji ili čistoći ubrusa na TripAdvisoru; s jedne strane „hrabra“, s druge „slomljena“, „odana“ uz „dvolična“, „normalna“ zatim „čudna“.

Jasno mi je zašto političari i slavni angažiraju spin doktore. Nikada me taj dio odnosa s javnošću nije privlačio, to podmuklo i skrovito guranje određenih imena - i skrivanje nekih drugih imena - u i iz medija, trgovanja iza kulisa po kojima je Max Clifford bio poznat prije nego se medijska zvijer koju je krotio okrenula protiv njega.

Tako mu i treba: to dobiješ kad izazivaš lava dok spava.

Jesu li me se zasitili do sada? Sigurno će uskoro nastaviti dalje, poput nametnika, na sljedeću žrtvu? Nisu li se već dovoljno nasitili? Molim vas pustite me sada na miru.

Naivno, mislila sam da će pisanje bloga pomoći, ali samo je dodatno raspirivalo plamen, tako da je ovo definitivno moj zadnji zapis. Osim toga, evo na što bi se trebali usredotočiti. Indiana Cooke zarađuje na nesreći. „Jedinstveni pogled na slučaj Alice Salmon“, uranjena reklama njegove knjige obećava mnogo. „Napeta priča iz prve ruke o slučaju koji je potresao zemlju.“ Njušim bestseler, izdavači javljaju da bi knjiga mogla biti na policama već ovog ljeta ili čak proljeća. Trebalo bi ih biti stid. Njega, također, i njegovu samozadovoljnu, samokritičnu ljigavost: siše te svoje naočale i obavještava novinare da će dodati još jedno poglavlje toj otužnoj sagi.

Odnosi s javnošću uče te da se držiš plana, ali ponekad je potrebno govoriti iz dubine duše. „Pljuni“, rekla bi Alice i hoću, i hoću. Žao mi je ako vam moja tuga nije dovoljna, ako nije vrsta tuge kakvu očekujete ali molim vas ostavite me na miru. Nitko ne zna koliko sam izgubila.

Komentiranje je za ovu objavu onemogućeno.

Pismo Roberta Salmona, 3. rujna 2012.

Harding, Young &Sharp 3 Bows Yard London EC1Y7BZ Gospodine Cooke,

Na mene je pala zadaća da Vam se javim u ime cijele obitelji.

Da se razumijemo, obavještavam Vas da mi ni u kojem slučaju ne priznajemo, odobravamo niti pozdravljamo sadržaj Vaše knjige. Od nas zasigurno nećete čuti tu riječ pa da ju možete koristiti na koricama: odobreno.

Mojoj je majci osobito zapao za oko jedan opis: „spoj uzbudljivog štiva i društvene znanosti“. „Pljačkaš uspomene na umrle, bolje zvuči“ rekla je. Neobičan način za provesti život, kaže, iskapanje mrtvih.

Cooke, gade. Uz ovo pismo pridružujem i e-mail koji je Alice napisala, ali nije nikada poslala 10. prosinca 2004. Kladim se da to nećete uključiti u svoju takozvanu „sveobuhvatnu“ knjigu. Da, serete o istini - e pa, onda ju i objavite, pa će Vaše tvrdnje možda imati i više kredibiliteta.

Uhvatio sam sam kraj neke emisije na Radiju 4 nedavno u kojoj ste propovijedali o „ispravljanju pogrešaka“ i Vašem povjerenju u zakon. Zakon nam do sada nije dao nikakve odgovore pa se možda ipak može reći da je smeće.

Ja sam svoju dužnost kao sin ispunio obavijestivši Vas o našem mišljenju o knjizi. Ono što moji roditelji nisu tražili da Vam javim - ali ja hoću - jest da je majka prestala piti prije nekoliko tjedana i zaklela se da nikada više neće ni prići piću.

Iznimno se ponosimo njom.

Slušajte me, radim ono što sam obećao da neću - ulazim u dijalog s Vama, razgovaram, elaboriram. Istina je što o Vama kažu, privučete ljude sebi. Ali ne dajte da taj Vaš ego postane veći od Vas. Mama kaže da joj značite manje od zrnca prašine. Njezine točne riječi. Što se mene i oca tiče, jasno možemo prepoznati odvratnog prljavog starca; i zapravo Vas žalimo. Suzdržite se od napasti samoveličanja ili bilo kakvog pridavanja značaja svojoj ličnosti, profesore - kada smo čuli za Vas i majku, bilo je to ništa u usporedbi s tragedijom koju smo iskusili.

Započeo sam ovo pismo uvjeren da će biti samo pravna obavijest, ali čini se da je promijenilo oblik. Alice je uvijek govorila da sam ukočeni odvjetnik. „Riskiraj tu i tamo, Roberte“, rekla bi. „Dobro će ti doći.“ I hoću. Moram Vam nešto priznati: ostavio sam Vam glasovnu poruku 24. svibnja, a nisam trebao. Za to se ispričavam.

Nevezano za to, imajte na umu upozorenje da ovu obitelj ostavite na miru jer ja ovdje neću objašnjavati na što se moj otac zakleo u slučaju da prekršite ovaj zahtjev. Čak i ako ih namjeravate ometati, neće ih biti. Započet će novi život, preseliti,

promijeniti sve kontakte, početi iznova. Nećete ih naći, profesore, a mama kaže da si sve namjere možete strpati u lulu i popušiti. Kaže da se Vi, kao i ostatak svijeta, možete objesiti. Kaže da će Alice - prava Alice - nastaviti živjeti u njezinom srcu duže nego li u bilo kojoj knjizi. A tu si knjigu možete zabiti na neko drugo mjesto.

Kaže da dobro znate koje.

Naravno, nitko od nas nema namjeru pročitati Vašu knjigu.

S poštovanjem, Robert Salmon

E-pošta Alice Salmon, 3. veljače 2012. Šalje: Alicethefish@ gmail.com Prima: Lukea504@gmail.com Predmet: US Prilog: Voluharice.jpg Hej g. L, Razmišljala sam o nama - zapravo o malo čemu drugom sam razmišljala uopće ova dva mjeseca i došla sam do zaključka. Neću lagati, prevrtala sam po mislima i nikada neću prestati mrziti ono što si napravio, ali ne mrzim tebe. Ne mogu. Volim te. Volim te, a sve su ostalo nijanse. Trebam još vremena prije no što razgovaramo, ali važno je da sada to čuješ. To je sve.

Pogriješio si, jako i sebično, ali ni ja nisam moralna vertikala (potraži u rječniku!) i ne želim da moj ponos uništi našu moguću budućnost. Ne paničari, ne postajem ozbiljna - polako ćemo prije nego što ponovno razmislimo o zajedničkom životu - ali to bismo mogli imati - budućnost.

Sjećaš li se dana kad smo išli na London Eye? Želim više takvih dana. Bilo je odlično. Gore, blizu neba, letjeti; London, naš London, prostrt nama pod nogama.

Pravila sam se da gledam rijeku. Parlament i South Bank, ali zapravo sam gledala tebe, tebe i obuzeo me adrenalin spoznaje. Neke djevojke cijeli život provedu tražeći ovo.

Bila sam u transu ova dva mjeseca - na posao, u teretanu, van s curama - imala

sam dosta posla, ali sve je bilo crno-bijelo, obično, ništa nije zabljesnulo ili bilo drukčije od svega drugoga. Pored tebe se osjećam tako živom i zapravo je moja odluka vrlo jednostavna. Dakle, g. L, želim da budemo zajedno, ne zato što se bojim alternative - snašla bih se, bila bih sasvim dobro, oboje bismo bili, ali tko se želi snalaziti? Tko želi biti sasvim dobro? Sranje nad sranjima. Zaslužujem više od toga.

Oboje zaslužujemo.

Moram ići raditi; šef me ganja zbog članka. Nazvat ću nekog čovjeka koji je sinoć došao kući s posla i pronašao dvije linije koje označavaju parking preko vlastitog prilaza. Zabilježit ću njegove riječi: pretpostavljam nešto kao „šokiran“, „bijesan“, „birokracija van svake pameti“. A ti me nazovi, ambiciozni! Upravo sam upisala tvoj broj u mobitel - možda sam ga obrisala iz popisa kontakata, ali urezan mi je u pamćenje - i gotovo te nazvala. Teško je ne nazvati te. Kao da čujem kako bi zvučao kada bi se javio: boja tvog glasa, kadenca (i to također potraži u rječniku!).

Ali trebam još vremena i prostora da racionaliziram ono što se dogodilo - nemojmo to samo zaobići, to što si napravio - i želim da poštuješ moju odluku. Možeš li to, molim te? Naša dva mjeseca završit će idući tjedan i sigurno će se pojaviti želja da se nađemo, obostrana, ali nemoj me forsirati, Luke. Osim toga, dio mene uživa u tome što štedim razgovor s tobom - mogu mu se radovati dodatno. Razmišljat ću o tome cijeli vikend dok budem u Hamptonu (bit će opak!); bit će to moja tajna, naša tajna.

Zvučim li kao potpuna luđakinja? Pa, svi smo ludi pomalo, zar ne? Osobito kada smo zaljubljeni. Jesam li to spomenula? VOLIM TE Ax P. S. Ovo je sve napisano s pretpostavkom da i dalje želiš biti sa mnom, naravno, jer možda si u ovih osam tjedana upoznao neku mnogo pametniju i ljepšu. S druge strane, trebalo bi ti mnogo više od osam tjedana da pronađeš nekoga tko će podnositi tvoje neprestano pilanje o filmovima i opsesivno peglanje košulja!

P.P.S. Ako ikad više napraviš nešto ovako, odrezat ću ti jajca!

P.P.P.S. Volim te

E-pošta Elizabeth Salmon, 8. listopada 2012. Šalje: Elizabeth_salmon101@hotmail.com Prima: jfhcooke@gmail.com Predmet: Ona

Dragi Jem, Sigurna sam da nisi očekivao da ću se ikada više javiti. Ni ja nisam mislila da će se to dogoditi. Nisam očekivala ništa od ovoga. Pa, ne strahuj, brzo ću te pustiti na miru. Razgovarajući s Meg, osjetila sam potrebu da ti se javim. Drago mi je što se vas dvoje više ne nalazite, ali morate svoje glupave predrasude ostaviti po strani.

Otvorila mi je oči. „Oprosti što se nisam javljala u zadnje vrijeme“ rekla je. „Ponekad je lakše izbjegavati podsjetnike. Što sam ih više izbjegavala, to je postalo teže.“ „Dušo, dođi“, rekla sam i pala mi je u zagrljaj, a ja sam duboko udahnula: miris koji me podsjetio na Alice.

Posjetila sam ju s izgovorom da vraćam knjigu Kazua Ishigure. Duša draga, očito nije imala snage pokucati pa mi ju je samo ostavila pred vratima, ali pretpostavila sam da joj je Alice dala tu knjigu pa sam željela da joj i ostane. „Nedostaje mi svakog dana, teta Liz.“ Sigurno je prošlo već više od deset godina od kada me posljednji puta tako nazvala: „teta“ je nestalo iz razgovora otprilike u isto vrijeme kada je Alice njezinu mamu prestala zvati „teta Pam“.

Kažu da ti nikada ne bude bolje, da nikada ne prođe. Naučiš živjeti s novom stvarnošću, naučiš se prilagoditi.

Na stolu cigarete, smeđa bočica s tabletama, omoti od vikenda, naslovi o debati Obame i Romneyja, o sudaru trajekta u Hong Kongu, o ženi iz Gruzije koja je navodno umrla u 132. godini. „Ne trebaš se sramiti ožiljaka - zbog njih smo to što jesmo.“ Zbog Megine prisutnosti Aliceina se odsutnost činila stvarnijom, njezina je živost smrt moje kćeri činila snažnijom: dajući boju i dubinu toj udaljenosti. Sjetila sam se njihovih glasova gore u sobi, vrištav smijeh, šaptanje, spletkarenje, pjevanje, štednju za role. Kasnije, spremanje za izlaske, sati pred ogledalom: uzbuđene, neustrašive djevojke. „Neki roditelji daju imena zvijezdama po svojoj preminuloj djeci“, rekla sam. „Sljedeći puta kad bude vedro nebo noću, Meg, zagledaj se. Čitava je galaksija djece ondje.“ Obrisale smo suze jedna drugoj s lica; koža koju je Alice dirala. „Jednog dana, srećo, imat ćeš prekrasnu dječicu i usrećit će te kao što je Alice mene usrećila, kao što me usrećuje.“

„Zašto je to napravila, teta Liz?“ Nastavila sam prelaziti palcem preko njezina lica, kao da sam brisala mrlju. „Zašto je odabrala taj način? Nije morala...“ Trebalo mi je nekoliko sekundi da shvatim o čemu priča; poluga u meni ponovno je pronašla ravnotežu. „Ljubavi, bila je to nesreća.“ „Žao mi je teta Liz, ali ne možemo pomoći jedna drugoj ako nismo iskrene.“ „Alice to nikada ne bi učinila.“ „Ali jest.“ „Ne, ne smiješ to nikada reći.“ „Žao mi je što ja moram biti ta koja će to reći, ali nikada nećemo moći nastaviti ako se ne suočimo s istinom. Ne trebate se sramiti. Ljudi se u... hoću reći, oduzmu si život zbog milijun različitih razloga. Teško je boriti se sa sudbinom, ali na kraju je to ono što je ona odabrala.“ „Moja kći nije bila takva.“ „Nema veze kakva je bila; ne postoji zadani uzorak. Svatko se može naći u takvoj situaciji.“ Panika me obuzela: nikada više neću vidjeti Alice. „Rekla mi je što se dogodilo kad ste bili u Southamptonu. Kako ste... znate... kako... Povjerila mi se o djedici.“ „To je bilo prije trideset godina.“ Jem, kažu da nema tajni u ovom internetskom dobu, ali ima. Dobila sam poruku od Alice.

Stranica za analizu mobitela, tako ju je nazvao policijski službenik zadužen za obitelj. Čuvanje forenzičkih podataka. Aliceine poruke, pozivi, čak i povijest pretraživanja, sve je završilo u javnoj domeni - objavili su istražitelji ili tko zna tko je od ljudi s kojima je komunicirala objavio to i stavio na Internet. Među svim neistinama, s njezina voljenog iPhonea koji su izvukli iz rijeke, činjenice među izmišljotinama, stvarnost nasuprot mita. Ali nisu sve poruke izašle u javnost. Većina jest, ali jedna nije. Ona koju mi je poslala te zadnje noći.

Vidiš, tajne. Što da radim, Jem? Tvoja, Liz

Čitanje Elizabeth Salmon na pogrebu Alice Salmon, 13. veljače 2012.

Smrt nije ništa.

Samo sam otišla u drugu prostoriju.

Ja sam ja, a ti si ti. Što god da smo bile jedna drugoj, još uvijek smo.

Zovi me mojim poznatim imenom.

Govori mi nježno kako si uvijek govorila.

Ne mijenjaj ton svoga glasa.

Ne nosi uzvišenost i tugu u glasu.

Smij se kao što smo se i mi smijale šalama u kojima smo uživale.

Igraj se, smij, misli na mene. Moli za mene.

Neka moje ime uvijek bude topla riječ kakva je oduvijek bilo.

Neka bude izgovarano bez prizvuka.

Bez traga sjene. Život je ono što je uvijek bio.

Isti kakav je oduvijek bio; neprekinuti kontinuitet.

Zašto da budem daleko od srca ako sam daleko od očiju?

Čekam te.

U vremenu.

Negdje. Vrlo blizu.

Odmah iza ugla.

Sve je u redu.

Pismo profesora Jeremyja Cookea, 10. listopada 2012.

Larry, bila je ovdje. Bez najave, bez upozorenja; samo kucanje na vratima i eto je.

Još uvijek je lijepa. Nemarno odjevena s dozom hirovitosti; mrvicom Redgrace ili Hepburn. Pretpostavljam da nije lijepo usporediti ženu s dobrim vinom, ali ona je predivno sazrela. „Gdje su odgovori?“ zahtijevala je. „Liz, kako si?“ Sjela je na rub stolice. „Hajde doktore Smrt. Svo to istraživanje koje si provodio - gdje su zaključci?“ Toliko o pristojnosti i čavrljanju. Što se tona ticalo, nastavili smo upravo ondje gdje smo stali prije trideset godina. „Ako si tolika intelektualna sila, objasni - što se dogodilo mojoj kćeri? Hajde, čekam,“ Osjetio sam miris pića, ali nije dolazio od nje već isparavao iz čaše crvenog vina na mom stolu. Sjećanje se došuljalo: neoprezno i vodnjikavo. „Što ako je istina, što ako se stvarno ubila?“ „Liz, nije.“ „Megan je uvjerena.“ „Sve što gospođica Parker kaže, uzmi s dozom rezerve.“ „Prestani s tim svojim smiješnim prezirom prema njoj. Tvoje javne kritike na njezin račun, optuživanje da je 'fantastičarka', ne pomažu. Infantilne su.“ Htio sam spomenuti ono što je Fliss rekla, da sam se sigurno sviđao Meg, ali zaustavio sam se. Nije se činilo u redu, spominjati joj moju suprugu - kao ni kasnije, ako uopće budem spominjao ovaj susret Fliss.

„Megan joj je bila najbolja prijateljica.“ Bio sam u dilemi, Larry. Susreo sam se s Alice te posljednje njezine večeri, sjećaš se, i bila je srdita, ali njezino ponašanje zasigurno nije nalikovalo na ponašanje nekoga tko je na rubu samoubojstva (mada tada nisam planirao reći Liz za susret; ni njoj, niti cijelom svijetu; naš se razgovor nije dogodio). Osim toga, kada provedeš stotine sati crtajući i mapirajući detalje nečijeg života, upoznaš njihovu osobnost. Spoznaja da se ubila: jednostavno se ne uklapa. „Jedina stvar koja me držala, u koju sam bila sigurna bila je ta, - a sada svi govore suprotno.“ „Ne, bila je jaka.“ „Jem, budalo, ne moraš biti slabić da bi počinio samoubojstvo. Ono je kao i depresija, bolest jakih.“ Sjedili smo dok je ona podrobno pregledavala moj ured, prazan podložak, registratore, kameni pritiskač papira koji mi je kupila u prošlom životu. Sjetio sam se hotela, autoceste, svađa, rastezljive naramenice njezina grudnjaka. „Što ako sam u krivu sve vrijeme?“ rekla je. „Samoubojstvo je jedino što ne bih mogla podnijeti, jednostavno ne bih mogla podnijeti - da se moja curica tako loše osjećala. Provela sam osam mjeseci poričući, ali možda se neporecivo ne može poreći,“ Sjene oko njezinih očiju; stara prijateljica nesanica. Mi na koncertu, skuša u prostoriji obloženoj drvetom, pansion u provincijskom morskom gradiću mnogo prije nego što je postao elitno mjesto, kožna sjedala u mom TR7, tamna i ljepljiva.

Jedno sjećanje potiče drugo - slojevi, gomile slojeva, kao slojevi u kamenu. „Tu je i poruka, isto.“ „Poruka?“ „Poslala mi je poruku, dvadeset i jednu minutu nakon ponoći, ali nisam ju vidjela do nedjelje ujutro.“ „Kakva poruka?“ „Isprva joj nisam pridavala značaj, Alice je oduvijek slala poruke pijana, ali do deset sam se već zabrinula jer se nije javljala na telefon. Zatim kucanje - policajac i policajka. Znala sam da je loše jer inače ne dolaze osobno. Tapkala je po mrlji na stolici ne bi li ju uklonila. „Bilo je obično nedjeljno jutro kada sam pročitala poruku, posljednje obično nedjeljno jutro.“

„Liz, reci mi. Kakva poruka?“ „Plath. Ta jebena žena. Stih o ležanju u travi - to je stih o samoubojstvu.“ Polizala je prst i još jednom pokušala ukloniti mrlju, nervozno, grebući noktom po njoj. „Ne silazi“, rekla je i obuzelo me suosjećanje, poput nekog poroka. „Mediji su se svega dočepali, ali toga nikada nisu, ali sada mogu otvoreno reći jedno. Nisam mogla podnijeti da joj to budu posljednje riječi pa nisam nikom živom spomenula, nisam mogla, čak ni Davidu.“ „Ali policija…“ „Ne oni koji su došli na vrata, nego oni kasnije. Oni su upućeni, ali nitko drugi nije. To je jedna od rijetkih stvari koje nisu dio javnosti. Ne tiče se nikoga.“ Sjedili smo, a zrak je među nama bio napet, gotovo loman, kao poslije svađe koja se nikada nije dogodila. „Pretpostavljam da je pila vino jer je zbrljala citat, a moja Alice je bila vrlo pedantna kad su u pitanju bili citati.“ Šmrcnula je, pojavio se polusmiješak, ali je odmah nestao. „Tebi nikada ne ponestane opcija, što misliš o ovome?“ Moglo je ovo biti i trideset godina ranije, ona izvaljuje: „Nećeš nikada ostaviti svoju ženu, zar ne?“ tada sam grozničavo žudio za njom: za nezaobilaznim vrhuncem, njezinim predanjem. Sada, vidjevši ju ovako ražalošćenu, ta se žudnja pretvorila u želju: da joj olakšam patnju. „Mislim da će se istina razjasniti. Ali za sada, ne bi smjela biti ovdje. Mogu li te nekamo odvesti - doma na primjer? „Daleko je.“ „Nije mi teško, znaš da mi nije teško za tebe.“ „Da sam na tvom mjestu, izbjegavala bih svog supruga.“ Usipao sam si vina do vrha čaše i preda mnom se stvorila slika Liz: zubi crveni od vina. Grižnja savjesti me proždirala, ali nisam ništa učinio, Larry. Završit ću ovaj susret za nekoliko minuta i vratiti se kući drugoj ženi s podjednako sijedom kosom: čovjek u svojim šezdesetima sa žgaravicom koji nevoljko čita vozni red odlaznih vlakova, a trideset godina ranije učinio bih slično, osim što sam tada prelazio preko zelenih površina u svom sportskom automobilu, odigrao pet partija skvoša i uskočio u svoj Raleigh Europa, i nisam imao rak. „Zna li David da si ovdje?“ „Što misliš?“

Kao 1982., pitanja vode ka novim pitanjima. „Dave i Robbie uvjereni su da sam još uvijek ranjiva; paze me poput djeteta. Ja nisam dijete.“ „Jaka si.“ „Nisam jaka, Jem. Tko bi bio jak na mom mjestu?“ Prekrižila je ruke i trljala si nadlaktice kao da joj je hladno. Njezina ljuštura. Osim nas, kauč na kojemu je njezina kći spavala pijana prije osam godina.

Rekla je: „Moraš razumjeti da iznimno volim svog supruga.“ „Poput kanadskih ždralova, ha?“ „Da, baš poput kanadskih ždralova. Pretpostavljam da si podlegao blesavim nagađanjima da si Alicein otac.“ „Glupost“, rekao sam. „To su Devereuxova naklapanja. Taj mi je čovjek smrtni neprijatelj.“ „Nikada ne bih prevarila tako dobrog muškarca kao što je David.“ Alice me podsjećala na nju, Larry, ali u tom trenutku bilo je obrnuto: Liz je bila ta koja me podsjetila na Alice. „Trebao bi pročitati Fanthorpeov 'Atlas'“, rekla je. „Savršeno opisuje brak.“ Obrisao sam stakla na naočalama; nekada sam obavezno imao kutiju rupčića na stolu za brucoše koji bi dolazili i otvarali dušu, ali u zadnje vrijeme dolaze samo da bi tražili neka prava i zahtijevali ponovno ocjenjivanje. Imam vlastitu teoriju, Larry.

I više od teorije, činjenicu. I ne uključuje samoubojstvo. „Hoćeš li biti OK?“ upitao sam. „Policijska plava u stvarnosti nije niti slična onoj koju vidiš na televiziji.“ „Liz, hoćeš li biti dobro?“ Ono što sam naumio napraviti moglo bi značiti da nikada više neće biti dobro.

Transkript razgovora uživo u emisiji Martina The Morining Mana Clarka na Radiju Dane, 2. rujna 2012.

MC: Kasnije ćemo prijeći na političke teme i poslušati vaše mišljenje o otvaranju granica, ali prvo govorimo o slučajnim spoznajama i vašim iskustvima... želimo čuti o vašim najluđim bizarnim susretima, a za početak slušamo Ellie koja nas zove iz Southamptona. Ellie, ovdje

emisija koja se najbolje sluša uz doručak, što ti je na umu?

EE: Zovem zbog slučajnih spoznaja. Imala sam takvo iskustvo s djevojkom koja je umrla, bilo je na svim vijestima.

MC: Dobro. Koja je to točno djevojka?

EE: Alice Salmon. Razgovarala sam s njom tog dana kada je umrla.

MC: To je... pomalo... nevezano za temu, no poslušajmo...

EE: Bila sam sedam mjeseci trudna i prepustila mi je mjesto u autobusu. „Izgledaš kao da bi ti dobro došlo malo rasterećenja“, rekla je i onda pitala hoću li roditi blizance, a kada sam rekla da neću ispričala se komentirajući da mora naučiti promisliti prije nego izvali glupost, ali uvjerila sam ju da je sve u redu jer sam stvarno bila ogromna. Rekla je da je i ona ogromna, ali da za nju nema opravdanja. Rekla mi je i da sjajim. Žena s kojom radim čita neku knjigu Random Acts of Kindness (Nasumična dobra djela op. prev.) i to je zapravo bilo jedno od njih jer danas više nitko ne razgovara u autobusu.

MC: Uvodiš nam prijeko potrebnu dozu kulture u ovu jutarnju emisiju Ellie - slušateljima čak dajemo i preporuke za čitanje. No sve nas je duboko dirnuo taj slučaj, a tvoje iskustvo zvuči doista duboko... reci nam neke detalje.

EE: Tek sam nekoliko dana kasnije skopčala da je ona ta djevojka o kojoj se posvuda priča.

MC: Da, na žalost, upoznati smo s Aliceinom tragičnom pričom. Imali smo i gosta u studiju ipak. Tvoja anegdota - dirljiva je, ali ako ćemo cjepidlačiti, više žalosna nego neočekivana, Ellie?

EE: Upravo sam došla do tog dijela - vidite, suprug mi je nenadano poslao poruku u kojoj predlaže da Alice bude ime našeg djeteta. „Tako se ja zovem“, rekla je djevojka kada sam joj to spomenula.

MC: Hvala, Ellie, ostali pridružite nam se, imate li kakvo ludo neočekivano iskustvo koje želite s nama podijeliti? Luda slučajnost, igra sudbine, luđačka sreća... uključite se na bilo koji od uobičajenih načina, dodatne detalje možete potražiti na našim internetskim stranicama.

EE: Rekla je da se ide kraljevski napiti pa sam i ja izrazila želju za istim.

Pogledala je u moj trbuh i dodala da je zasigurno iscrpljujuće tegliti ga i da majkama nije uvijek lako, ali da su uvijek uz nas te da ponekad i mi

moramo biti uz njih.

MC: Jako lijep zaključak priče, Ellie, hvala na pozivu... I, umalo sam zaboravio pitati, kako ste na kraju nazvali dijete?

EE: Alice, zove se Alice.

MC: Poslušat ćemo jedan glazbeni broj, zatim čuti vijesti iz prometa, a potom se vraćamo na vaše priče o neobičnim slučajnostima...

Ulomak iz pisma profesora Jeremyja Cookea, 6. studenoga 2012. „Htio si me vidjeti“, rekla je. „Evo me.“ „Dakle, eto te Megan. Molim te, uđi.“ Ušla je, skinula šal, a zatim rekla: „Malo si prestar da uokolo šalješ poruke, zar ne?“ Larry, da je odgovorila na moje upite ne bih morao pribjeći ostavljanju poručica pod vratima. „Htio bih se iskupiti za svoje ponašanje“ našvrljao sam, uvjeren da će ju to dovesti k meni. „Navrati; bit će to najkorisniji sat koji ćeš ikada potrošiti na nešto.“ Nosila je čizme i crne čarape te odabrala kratku suknju usprkos hladnoći. „Dobro izgledaš“, lagao sam.

Svukla je kaput i stavila ga na naslon stolice. „Ovdje je kao u tamnici; nema zraka.“ Dodao sam joj vino koje sam imao pri ruci za slučaj da dođe. Bijelo, dobro ohlađeno: baš kako je voljela. „Osjećaj se kao kod kuće, sjedni.“ Sjela je, a zatim upitala: „I, kakva je ponuda?“ Natuknuo sam u svom pismu da ću joj osigurati nekoliko veza za njezinu novu tvrtku za odnose s javnošću; činilo se da je njezina namjera da nastavi obrazovanje nestala. Naš se odnos pogoršao, ali sumnjao sam da će njezina pohlepa za poslom prevagnuti u slučaju bilo kakvih nedoumica oko posjeta. Sada, uzdrman ne tako dobrim vijestima koje mi je specijalist prenio, bio sam spreman na sukob. „Zašto si rekla da sam te dirao?“ „Učinilo se prikladnim s obzirom na okolnosti.“ „Ali to nije istina.“ Prezrivo je otpila veliki gutljaj vina. „Kakvo je ovo vino?“ „Gagnard-Delagrange. Izvrsno je.“

„Rijetko pijem u posljednje vrijeme. Nakon onoga što se dogodilo Alice, plaši me. Kad vidim pijane djevojke, dođe mi da im održim predavanje o opasnostima alkohola. Zasigurno starim!“ „Ja postajem impulzivniji, što sam stariji“, odgovorio sam odsutno. „U sljedećem ću životu zasigurno biti nerazborit.“ „Alice je za tebe obična igra, zar ne?“ „Ne bih rekao.“ „Pročitala sam intervju u kojemu si rekao da si „zagriženi promatrač ljudske prirode“, ali ljudi te zanimaju samo ako su mrtvi ili na drugom kontinentu. Kao čitanje - izbjegavaš život jer te udaljeni i mrtvi ljudi ne mogu povrijediti.“ Pokušao sam se sjetiti iz koje je knjige to o udaljenim ljudima, ali pamćenje me ne služi kao nekada, Larry. „Gotova s ubijanjem u pojam?“ „Ne, ne još. Što je s nama živima? Ne zaslužujemo li i mi brigu? Što je s pravom na privatnost? Neki su mediji bezobrazno pregazili to pravo. Neke stvari koje su napisali o meni i Alice, čista izmišljotina.“ „Alice i meni“, rekao sam. „Alice i meni, ne meni i Alice.“ Ispružila je praznu čašu pa sam poslušno dosuo još. „Danas vijest, sutra stari papir - pokušavam se tako utješiti, ali ne pomaže.“ Igra na kartu ptivatnosti, Larry, ali nije propustila zgrabiti priliku i sebe staviti u središte pozornosti, pokazati svoj povrijeđeni zavodnički osmijeh - ima nešto Diane u njoj - zatim duboko udahnuti i nastaviti s hvalom svoje najbolje prijateljice. „Tebi je lako“, dodala je. „Kao da si prekriven teflonom. Ali zar te to ne umara, ta svi imaju nekakvo mišljenje o tebi.“ „Navikneš se.“ Mnogi su meni bliski ljudi tako završili, Larry: moj otac, moji suvremenici iz škole, kolege sa studija, radni kolege. Posljednje što sam čuo za Devereuxa jest da je otpremljen u neki starački dom, zguran u kut, izgubljen i ovisan o vitriolu. Prešao sam na stvar. „Zašto si mi smjestila?“ „Ponekad ljude uhite zbog stvari koje nisu napravili. Osude ih za krive prekršaje, ali možda nisu krivi konkretno za to, ali su krivi za nešto drugo, jednako grozno. Je li to krivo provođenje pravde?“ „Tehnički, da.“ „Jebeš tehnički. Sve se svodi na isto. Pravda. Odlučila sam da te treba privesti pravdi.“

„Nije na tebi da odlučuješ kako pravda djeluje.“ „Nije ni na tebi.“ Gutala je vino kao da je u pitanju voda; ubrzo će ju udariti. „Jedno sam naučio. Javnost više voli jednostavnu laž od komplicirane istine.“ Gledao sam zimsko sunce, slabašno i blijedo. „Istina ima pravocrtnu putanju, Megan. Poput svjetlosti.“ „Prestani pričati u zagonetkama - koja je tvoja ponuda? Ili je to bila još jedna od tvojih laži. Ako jest, odlazim.“ „Nema besplatnih automobila ili godišnjih odmora.“ Frknula je. „Pf. U jednim je novinama pisalo da sada sama odlučujem o svojoj sudbini.“ „The Magic Faraway Tree“, odgovorio sam sjetivši se odakle potječe ona fraza. „To je to. Knjiga Enid Blyton.“ „Na krivu si se namjerio.“ „Jesi li ljubomorna? Je li problem u tom što ti nisi u središtu pozornosti?“ „To je najluđa, najbolesnija ideja koju si do sada izvalio, a imao si ih podosta.“ „Mogu ti dati komplimente, ako je pozornost ono za čim žudiš.“ Radijator je kliknuo, voda u njemu krenula, toplina. „Razgovarao sam s Liz posljednjih tjedana. Obavijestila me da sada inzistiraš na Aliceinom samoubojstvu.

Volio bih čuti na temelju čega.“ „Taj je most kao Beachy Head. Bacaju se s njega kao mačići.“ Larry, nisam neupućen u to na kakvom je glasu ta građevina. Redovito sam šetao pored tog mosta; jedno je to od rijetkih mjesta u gradu na kojima se može uživati u samoći. „Krivi odgovor. Pokušaj ponovno.“ „Ne bih trebala biti ovdje; bit ćeš u nevolji ako se sazna.“ Ti se nećeš izvući iz nevolje, mislio sam diskretno tražeći ključ od vrata na svom stolu. „Hajde, zašto se ubila?“ „Kažu da sam loša prijateljica, ali ne mogu ja predviđati budućnost. Kad bi se napila Alice je bila nevjerojatno nepredvidiva - dodaj drogu i postaje bolno za gledati. I prije je govorila o samoubojstvu.“ Vratio sam se pisanju, Larry, promjena uloge na koju sam se toliko bio naviknuo: arhivist, analitičar, istražitelj. Skupljač dokaza. „Je li? Kada?“ „Prije. Sigurno joj je ponestalo volje za životom.“

„Ne treba ti volje za život, Megan. To nam je zadano stanje. Volja je potrebna za prestanak života, za oduzimanje vlastitog.“ „Nemam ja sve odgovore. Nisam ja Bog.“ Potonula je u stolicu hladeći si lice. „Pogriješila sam“, rekla je. „Pogriješila sam što sam došla ovamo. Trebala bih krenuti. Večeras čuvam dijete. Prestani zapisivati više!“ Diskretno sam uzeo ključ, prošao pored nje, pravio se da mijenjam knjige na polici te joj tako zaklonio pogled i zaključao vrata. Neće ona nigdje. „Tko si ti da me osuđuješ kao i položaj u kojemu se nalazim, Indiana?“ Larry, nisam bio neznalica; vrlo sam se dobro upoznao s ovom mladom damom brojne večeri, moja supruga na bridžu ili na Sveučilištu za treću dob, jedno pored drugog za stolom u blagovaonici na sastancima za „projekt Alice“. Znatiželjan, zbijen dvojac, filtrirali smo i prolazili kroz sve one hrpe materijala, jeziv zadatak, gotovo kao ekshumacija. „Kako se Alice ubila, Megan?“ „Nijedno tvoje pitanje neće ju vratiti - nema je.“ Posegnula je za hrpom papira, poderala stranicu. „To nije ona, to nisam ja... mi smo više od toga.“ Vani je svjetlo treperilo; napravio sam si mentalnu zabilješku da sutra nazovem ustanovu. „Nekada sam ti se divila“, rekla je povišenim glasom, „ali u tebi nema ničega.

Puke riječi, vjetar, topao zrak... ti si - glasno se nasmijala, LOL, jednom mi je objasnila značenje termina - potpuni mulac!“ Jedno po jedno, svjetla su se gasila u susjednim uredima, kolege su odlazili.

Rešetao sam Megan pitanjima, komplimentima, pa pitanjima. Otvorio sam drugu bocu. Postala je blago pripita; vidjelo joj se u očima, nespretno je prebacivala noge jednu preko druge, zatim vraćala u prvotni položaj.

Pogledala je na sat nekoliko puta, iznervirana, ali gubila je fokus. Prisilio sam se da zapamtim prošaptane riječi, zaključam ih jer mi pamćenje detalja nije išlo (neki dan sam Fliss nazvao „Liz“ - na svu sreću nije čula tu zabunu). „Opiši kako je bilo kada si zadnji puta vidjela Alice“, uputio sam ju poluformalno. „Snijeg“, odgovorila je sneno. „Bio je snijeg.“ Prošle je zime sniježilo samo jednom: u noći 4. veljače. „Bila si pored rijeke, zar ne, Megan? Bila si tamo, zar ne? Bila si u Southamptonu.“

Pismo profesora Jeremyja Cookea, 20. travnja 2013.

Dragi Larry, „Je li moguće biti ovoliko opsjednut ženama?“ pitao je sinoć. „Seksom?“ „Kažu da je seks poput kisika“, odgovorio sam. „Nedostaje ti kad ga nema.“ Fascinira me njegova grubost, oznake na njegovu tijelu. I da, prije nego me prezreš, Larry, svjestan sam da bih gada trebao predati policiji, ali tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen. „Alice je bila moj zrak.“ Mocksy, tako se naziva, ali pravo mu je ime Gavin. „Je li prikupljanje njezinih stvari pomoglo?“ upitao sam. „Ne baš. Sve su to bile samo njezine stvari, ne i ona sama.“ Na podu, prikupljeno kako bi bilo vraćeno obitelji Salmon: narukvice, karte, isprintani zadatak o Mayi Angelou, razglednice, kemijske, podložak za pivo s klokanom, suha ruža, četkica za zube, zabilješke za izvještaj s koncerta, majica kratkih rukava s natpisom „LAUGH LOVE LIVE“. „Jedino što ti nisam donio je knjiga nekog Japanca, nju sam ostavio pred kućnim vratima njezine obitelji.“ „Moj je najbliži prijatelj preminuo nedavno“, rekao sam. „Još uvijek mnogo toga u vezi tebe mrzim.“ „Bio mi je najbolji prijatelj, a nikada se nismo upoznali.“ „Još uvijek mrzim Alice, također.“ „Čuvaj se mržnje, Gavin. Umrljat će te - poprimit ćeš njezinu boju ako ju gajiš predugo.“ Larry, imam divan novi pristup: pokušavam ne gledati samo ono najgore u ljudima. I maleno je priznanje u ovom trenutku dobro: Nisam bio potpuno iskren prema Fliss o ovim „sastancima“. Premda se nema što priznati, ne bi ih odobravala, osobito ako se uzme u obzir što je sve mladić napravio, pogotovo provala u naš dom.

Očito je sposoban za velike nedaće, ali u dubini - a nije li upravo to posao znanstvenika, da vidi ono što je duboko - nije potpuno zao. Nitko nije. Uvjerava me da želi ispraviti stvari, početi ponovno. Mogli bismo reći kao tabula rasa. „Hoću li i ja biti u toj tvojoj knjizi?“

„Već jesi.“ „Bolje da me ne ocrnjuješ.“ „Pokazat ću poštovanje prema tebi kao što si i ti prema meni na onim forumima!“ „To je samo internet, s knjigom je drukčije. Neće obrisati moje objave ako na to ciljaš. Takva su pravila.“ „Pričali su i gore o meni. Osim toga, dio su svega ovoga.“ „Prestao sam s tim forumima - nema više sranja Usamljenog Vuka. Sve ono što sam objavio, nikoga nije briga. Tvoja će me knjiga vjerojatno proslaviti - čak i ako bude neko sranje.“ Sviđa mi se ovaj prezir; podsjeća me na razgovore s onim psihićem Carterom.

Još jedno priznanje: našao sam tu gnjidu. „Mogao bih pročitati sve. Mogao bih ti biti urednik!“ „Uvjerenja sam da nitko tko je uključen ne treba vidjeti knjigu prije no što bude tiskana.“ „Ti si ju vidio! Ne vjeruješ da neću izblebetati kraj, zar ne?“ Dječak je ustao i stao pored prozora. Kakav li smo samo dvojac bili, Larry: dva bića s nespojivih kontinenata. Izlošci A i B. Čačkao je desno uho, jedan od onih piercinga koji je sada vrlo popularan. Osjetio sam sažaljenje shvativši da se unakazuje na taj način. „Ovaj ured, ovo sveučilište, ovaj grad - oni su tvoj forum, je li tako?“ rekao je, „Zbog njih si nepobjediv.“ Zanimljivo, usmeno se lijepo izražava, ne zastrašuje, ne prijeti. Izobličio se na internetu, njegove su se riječi odvojile, raskinule, izgubile povezanost s neverbalnom komunikacijom. „Bila je prejaka za nas obojicu, zar ne? Alice.“ „Čežnja“, rekao sam, „nam je usađena. Možemo birati kako ćemo reagirati.“ Kratko, pokušao sam se prisjetiti osjećaja požude - metalnog mesnatog osjećaja tuđeg jezika, pradavnoga uobičajenoga mirisa seksa - ali nestalo je, izblijedjelo kao kada se pokušaš prisjetiti krajobraza godišnjeg odmora od prije mnogo godina, brda koja dotiču nebo, recimo talijanskih Dolomitskih Alpa. Seksualni manijak, tako me nazvao u jednom od svojih internetskih naklapanja; naziv iz osamdesetih, ravno iz serije Carry On. Hoću li tako biti zapamćen? Pomalo komična figura, kojom su u

kaotičnoj mladosti upravljali testosteron i sebičnost prerušeni u intelektualnost, ili recimo u ekscentričnost. „Gavin, uči iz mojih pogrešaka“, rekao sam. „Razriješi situaciju tako što ćeš sam razotkriti svoje tajne i one više neće biti tajne.“ „Mislim da sam ju volio. Alice. Na neki način. Moja nova cura, Zoe, je stvarna djevojka - možda i nju volim također.“ „Ja volim Fliss. Više no što volim sebe sama.“ „Čovječe, tako mnogo! Mislim da nas žene čine boljima.“ „Amen. Ali i gorima, također. Imaju tu zajedničku crtu s religijom. Volio bih da mogu povratiti svoju vjeru. U međuvremenu, neka ona bude našim potencijalom, izvorom naše moći.“ „Vjeruješ li u sve to, Ledeni? Ljubav i te stvari?“ Tišina dok sam se, neizrecivo i neopisivo, prisjećao cijelog niza istraživanja kojima sam se poigravao desecima godina prije, uživao u prisjećanju svoje i suprugine odredbe ljubavi: ona me tjera iz kuhinje u šupicu, kliktanje škara za orezivanje, natpis „najbolji kuhar na svijetu“ na pregači koju mi je poklonila za šezdeseti rođendan, čajana na tržnici, trgovina rabljenim knjigama. „Da, vjerujem. Čvrsto. Ljubav ostaje nakon svega. Ljubav je Alice širila svakoga dana, a sada kada je više nema, ona ostaje.“ Ustao sam i stao pored njega položivši ruku na njegovo rame - malen ali snažan mišić. „Nisam gej, Ledeni, tek toliko da znaš.“ Vratio sam se na svoje mjesto. „Ni ja“, rekao sam. „Tek toliko da ti znaš. Kad se držiš podalje od krda nastaje problem jer ponekad je krdo upravo ono što trebaš.

Zaštita, okrilje, društvo, ljubav - mi smo društvene životinje.“ Nismo toliko različiti, Larry, taj dječak i ja: nagon da nas se čuje, zauzeti bilježenjem svojih priča, lovimo smisao svojih života, on sa svim duginim bojama na svojim rukama, ja u ovoj knjizi, dok su naši preci imali zidove u špilji Lascaux. „Misliš li stvarno da se možemo promijeniti?“ „Da, mislim. Bit bivanja čovjekom je upravo u tom, u mogućnostima. Svaki dan biramo tko ćemo biti. Koju odjeću nositi, što reći, što jesti, kako se ponašati, koje slike staviti na svoje ruke, kroz to mnoštvo sitnih odluka postajemo ono što jesmo.“ „Moram tebi nešto priznati. Onaj stari Devereux nikada nije tvrdio da si štemao

Aliceinu mamu godinu dana prije nego se rodila. To sam ja nadodao!“ Teško je ne mrziti, Larry, ali odlučio sam da ću pokušati. Namjestio sam se u stolcu - uobičajena ukočenost, ali neuobičajeno bolno probadanje zbog kojega sam se ukočio. „Kakav je, Ledeni? Rak? Moja je baka govorila da je kao da te nešto jede iznutra.“ Meni nije bilo tako, Larry. Nije stvar u medicinskim postupcima niti u dezintegraciji na komadiće mog fizičkog tijela, strepim od činjenice da neću više postojati, a sve će dalje nastaviti svojim tijekom. Mi smo znanstvenici potrošili milijarde funti na istraživanja i uložili nevjerojatne intelektualne napore u potrazi za nebuloznim ciljevima, a zapravo nismo niti na tragu pronalaska tajne kako se održati na životu. „Pravda će biti zadovoljena prije nego umrem. Za Alice.“ „Nadam se da njezina mama nije pročitala knjigu koju sam joj ostavio pred vratima. Radi se o proizvodnji ljudi za rezervne dijelove - oni se rastavljaju na komade, kao donori, klonovi. Sve te priče o životu nakon stote ili umiranju mladih, gluposti o kraju života, bilo bi joj suviše mračno. Na kraju krajeva, to je samo priča onako, izmišljena.“ Počešao se po ruci, iz navike je to radio kada bi bio nervozan, i, ispod ratnih boja, ekcem. Htio sam reći „Ne bi to smio imati, premlad si“, ali ispalo je: „Boli li, tetoviranje?“ „Malo. Ali vrijedi.“ Da, daj nam još nekoliko tisuća godina i shvatit ćemo tu nezamislivo veliku slagalicu. Mi znanstvenici. Mi antropolozi. Moje pleme. „Tetovaže ostaju, obilježe te.“ „I život te obilježi, sinko. I život.“

Ulomak iz pisma profesora Jeremyja Cookea, 6. studenoga 2012. „Bila si tamo, zar ne?“ ponovio sam. „Bila si u Southamptonu?“ Larry, hrvala se s posljedicama onog što je rekla, borila, hvatala zrak ne bi li odgovorila. Alkohol je vidno počeo uzimati svoj danak, izobličila se, kosa joj se raščupala. Prokleto skupo, to vino, ali vrijedilo je svakog novčića ako ovako nastavi.

Približio sam joj stolac da budemo bliže jedno drugom. „Bila si tamo, Megan, je li tako? Priznaj.“

Bila je bijesna, uplašena - Spoj emocija koji nikada prije nisam vidio. Samo jednom, zapravo: Liz. Promrmljala je pola rečenice. „Ponovi“, inzistirao sam. „Glasnije.“ Larry, povisio sam ton. Za jednog nemoćnog muškarca imao sam nevjerojatnu moć koncentracije. Možda sam bio i na rubu fizičke agresivnosti. „Ponovi“, rekao sam još jednom. „Ostat ćemo ovdje cijelu noć ako treba.“ Lice joj je bilo u rasulu, računanje, izračunavanje, uobličavanje, ali GagnardDelagrange, to ekskluzivno vino - elegantno, energično i skladno - učinilo je svoje, potpuno izobličilo mehaniku njezina uma.

Rekao sam: „Bit će najbolje da sama to kažeš. Ovdje. Sada. Meni. Bolje za tebe.“ „Otišla sam samo zato što je bila toliko pijana.“ „Znači bila si ondje?“ Oči su joj odlutale na strop i nepravilnom nejasnom putanjom vratile se. „Da, ali ne s njom, ne blizu nje.“ „Zašto?“ „Samoubojstvo.“ „Ne.“ „Da.“ „Ne.“ „Da.“ Pogled joj je lutao na ukrašenu viktorijansku vazu, potom na vlažnu mrlju na zidu koja je u zadnje vrijeme narasla s veličine teniske loptice na veličinu tanjura. „I prije je govorila o tome. Koliko još dokaza trebate.“ „Neke, volio bih neke.“ „Ima dosta.“ „Nema uopće.“ Štucnula je, vrpoljila se na stolici. Usipao sam joj ostatak boce. Nije prva djevojka koja je u takvom stanju u ovom uredu. Bila je Alice i bilo je drugih. Da, drugih. „Napredujemo, Megan.“ Uzeo sam nož za otvaranje pisama, staromodni tanki, od nehrđajućeg čelika. Tapkao sam njime po dlanu lijeve ruke. „Nije bilo samoubojstvo, zar ne?“ „Prestani poricati. Postoje dokazi.“

„Nema ni trunke dokaza.“ „Ima poruka“, uzviknula je. „To je dokaz,.“ Uhvatio sam njezin pogled i zadrhtao. „Koja poruka, Megan?“ Oklijevala je, a onda nastavila: „Oproštajna poruka.“ „Oproštajna poruka?“ „Citat Sylvie Plath koji je poslala Liz prije no što je to napravila. Nema jačih dokaza od toga - poruka o samoubojstvu!“ Lizina tajna prodrla mi je u misli: sve osim ovoga imaju. „Gdje si čula za to?“ „Pročitala sam.“ „Nemoguće.“ „Jesam, bilo je u novinama.“ „Kojim novinama?“ „Nekim novinama. Ne moram sve ovo trpjeti“, rekla je pokušavajući ustati.

Stavio sam joj ruku na rame, pritisnuo. „Sigurno me možeš prosvijetliti i reći o kojim je novinama riječ jer niti u jednima koje sam ja čitao zasigurno nije pisalo ništa o oproštajnoj poruci, a čvrsto sam uvjeren da nitko nije čitao više i detaljnije o Alice od mene.“ „Da, čudak si.“ „Tako je. Imam kutiju punu izrezaka. Možemo ih sve pročitati ako želiš. Hajde, zajedno ćemo.“ „Zapravo, gospodine Kleptomane, bilo je na internetskoj stranici; da, na stranici.“ „Dođi onda ovamo i izvući ću sve članke koji su ikada bili napisani o njoj, sve ih imam zabilježene.“ „Nemam fotografsko pamćenje da znam točno koji je. Sjećam se samo da je bilo na internetu: stihovi koji govore da je smrt prekrasna i ležanje na mekoj smeđoj zemlji.“ „Za nekoga tko tvrdi da nema dobro pamćenje, jako se dobro sjećaš točnih stihova.“ „Osjećam se čudno“, rekla je.

„Vrijeme je, Megan. Dosta laži.“ Odmahnula je rukom, nepravilno, nekontrolirano. „Ne putuje uvijek pravocrtno“, rekla je, zatim izgubila nit.

Nisam nikome spomenula tu poruku... čak ni Davidu, tako je Liz rekla. „Večeras sve završava.“ „Pala je.“ „Vidjela si, znači.“ „Da. Ne.“ „Dakle?“ „Ta je brana tako visoka.“ „Zašto sad odjednom spominješ branu, Megan?“ „Bila sam daleko.“ „Jesi li vidjela da pada u vodu?“ „Skočila je.“ „Kako možeš biti sigurna ako si bila daleko?“ Obujmila je rukama glavu; molio sam se da ne postane potpuno nesuvisla ili ne padne u nesvijest. „Pokušala sam ju spasiti.“ „O, sada si ju već i spasiti pokušala?“ „Mislim svih ovih dvadeset i pet godina. Cijeli sam život provela spašavajući je od nje same. Bila je magnet za nevolje.“ Buljio sam u vlagu na stropu. Nema smisla sada to tretirati, ostat će onom tko sljedeći dođe u ovaj ured. „Osim policije, samo troje ljudi zna za tu poruku: Liz, ja i osoba koja ju je poslala.“ „Pokušala sam ju maknuti od ruba, ali obuzelo ju je ludilo. To je od mame naslijedila; nije si mogla pomoći.“ Htjela je ustati, ali prisilio sam ju da sjedne. Pogledala je prema vratima. Bila su zaključana. „Pobjegla je od mene. Okliznula se.“ „Ali rekla si da je skočila.“ „Pusti me na miru. Molim te. Ne mogu ja to.“

„Kako je zvučalo, Megan? Kada je pala u vodu?“ „Zašto mi to radiš?“ „Zato što nitko ne zna da smo ovdje. Zato što mogu. Kako je zvučao pljusak kada je Alice pala u vodu?“ „Pokušala sam ju spasiti nakon što je upala, dozivala je pomoć i pokušala sam, nikad mi ništa nije bilo teže od toga...“ Larry, bila je suviše uzbuđena kada je objavljena vijest o Lukeovom uhićenju.

Previše uzbuđena. Zatim, kada je on pušten, trebala je novu žrtvu, novu metu.

Hladno i proračunato pokušala je prst sumnje usmjeriti na novog sumnjivca: mene.

Rekao sam: „Ne bi mogla dozivati u pomoć jer bi joj usta bila puna vode. Imala bi poteškoća boreći se da udahne da bi uopće mogla vikati.“ „Prestani.“ „Pokušala bi iskašljati, ali voda bi samo ponovno navrla u grlo.“ „Ne“, rekla je. „Borila bi se, trgenjala, hrvala, mlatarala rukama, plakala; pokušala bi se okrenuti na leđa; hiperventilirala bi.“ „Mrzim“, prozborila je. „Mrzim tebe. Mrzim nju.“ „Zadržala bi dah, ali ne možeš zauvijek zadržati dah; disanje nam je refleks jer moramo izbaciti ugljični dioksid. Za minutu ili možda malo više nestala bi potonula, poput olova.“ Prisjetio sam se da me Megan, kako joj je ponestajalo opcija, nazvala lažljivcem, pervertitom, čudovištem. Znala je da sam joj za petama. Njezina izjava o ponovnom početku za Alice i za nas bila je pravi dar s neba. „Zašto bismo to priželjkivali?“ upitao sam, a njezina je ruka kliznula preko mog koljena. Naravno da ovdje ulazimo u opasne vode, Larry, prisjećanje, interpretaciju i opis (te metode za mene i suprugu predstavljaju nepresušan izvor, katkada i sukoba, i to u tolikoj mjeri da imamo potpuno različito mišljenje o sastavu „ružičaste“). Ali u Meganine sam postupke, premda se događaj koji opisujem zbio prije nekoliko tjedana, siguran. Ruka joj se trznula i pomaknula malo više. „Što misliš o tome?“ upitala je. „Da imamo tajnu?

Volio bi to, zar ne? Drugi ne bi razumjeli, ali mi razumijemo. Može biti naša tajna, jedna od naših tajni.“ „Gubi se iz moje kuće“, naredio sam.

Uslijedila je, prema mom mišljenju vrlo mudro osmišljena, salva lažnih objava

na blogu. „Alicein mozak ne bi imao kisika“, rekao sam sada. Ja, gospodar lutaka, Larry.

Tjerao sam njezinu tugu i sram i bijes prema neumoljivom vrhuncu. „Bez kisika.“ „Ne“, jaukala je.

Još malo, mislio sam i navalio na nju, probijao sam se, forsirao, osjećaj moći prolazio je čitavim mojim krhkim tijelom, snažan, iskonski, besmrtni, hvatao sam blještavu spoznaju, kao Navajo nakon peyote ili Guahibo nakon ayahuasca. „Imala bi konvulzije; pjenu na ustima.“ Dug, preneražen vrisak. Uspio sam, Larry, rasplakao sam Megan Parker i uspio sam ju održati sve do otkrića, vlastitog, iskonski čistog otkrića: istine. Istina za mene i za Alice. „Bio bi mrkli mrak. Alice bi potonula u tamu.“ Pokrila je uši, udarala nogama po podu. „Odakle ti pravo da me ovako mučiš?“ „Jednom nogom sam u grobu. Shvatio sam da sam smrtan, to mi daje snagu. Ali ponajviše, znanje.“ Isprike, Larry, što prije nisam podijelio ovu teoriju s tobom, ali ovakve pretpostavke mogu biti dosta opasne. „Ti si to napravila, zar ne? Ti si ju ubila?“ Trepnula je i prostenjala poput mačeta. Prišao sam joj i pogladio je po kosi.

Podigla je pogled, nateknutih očiju, progonjena i riječi su joj izašle iz usta: „Ona je ubila moje dijete.“

Bilješke Lukea Addisona na njegovu laptopu, 30. lipnja 2013.

Tri tjedna nakon što si umrla vidio sam tvoj e-mail. Predmet: US (MI, op. prev.).

Bilo je to prije gotovo osamnaest mjeseci, ali još uvijek boli. Na mjestu gdje doista nisi zaslužila biti, Al - u datoteci smeće. Otišao je ravno u smeće zbog poveznice koju si stavila: skenirana fotografija dviju voluharica koje gledaju sa stijene, jedna govori „Ti prvi“ a drugi „Ne, ti prvi.“, a ispod si napisala Ponekad u životu moraš napraviti prvi korak.

Imao sam osjećaj kao da me netko udario čekićem po glavi kada sam ga vidio.

Na to si mislila kada si pored rijeke pričala o voluharicama - e-mail koji si mi poslala dan prije nego si umrla objašnjavajući mi da želiš da se pomirimo, ali da ti treba još vremena. E-mail na koji nikada nisi dobila odgovor. Nije ni čudo što si bila bijesna kada sam se pojavio.

Isprva nisam nikom rekao, mislio sam da će samo još više potpaljivati teorije o samoubojstvu koje su kružile. Ali praznoglavi glupani koji su to govorili, nisu bili s nama u Margateu, zar ne? Nisu bili s nama kada smo planirali zajedno useliti, nisu čuli da si rekla kako je to odraslo i zastrašujuće, ali ponekad u životu moraš napraviti taj prvi korak. Kao i mnogo drugih informacija, nije bilo iz prve ruke. Zatim se Cooke javio sa svojim projektom. Rekao je da razumije ako nisam voljan podijeliti naše razgovore s njim - ili da bih to mogao „neslužbeno“, a on bi ih iskoristio samo kao pozadinsku priču - ali ti bi bila oduševljena njegovom zamisli o knjizi. Isto sam zaključio i o onom što sam zapisao netom nakon što smo te izgubili. Nešto mi je govorilo da to sve obrišem - nešto i jesam - ali potrebna je transparentnost. „Nije dobro držati stvari u sebi“, govorila si, gnjavila me, pa eto nešto što jesam naučio od tebe. „Uzmite“, rekao sam pružajući mu USB. „Uzmite. Samo što nema ni glave ni repa. Same besmislice.“ Zapravo, dijelovi smo priča jedno drugoga. Bila je prava privilegija, Al, biti tvoj dečko, čast. Zamišljam da me nazivaš mekušcem, ali moram to reći, važno je. Za slučaj da netko zapravo pročita njegovu knjigu - ipak nije on Dan Brown - htio bih da me tako dožive, kao tvog dečka. Ne mogu shvatiti kako je uopće moguće da je žena poput tebe hodala s likom poput mene, ali otvoreno pričati o nama zapravo je iskazivanje poštovanja (homage rekla bi sa svojim radijskim glasom!) Imam neki dojam da bi ti se svidjela knjiga u kojoj smo nas dvoje zajedno. Pričama treba ravnoteža, uvijek si govorila. Treba im kontekst. Moraju se čuti sve strane.

Pretpostavljam da smo se svi borili - borimo se - s onim što se dogodilo na drugačiji način i shvaćam zašto neki ljudi nisu niti pisnuli. Nije dobro ako nešto kažemo, a nije dobro ni kad šutimo, ali meni je godilo otvoriti se. Morao sam to skinuti s vrata. Možda sam glup, ali vjerujem Cookeu. „Nemoj donijeti konačnu odluku o meni“, govori. „Kad izađe knjiga, možda ćeš drukčije razmišljati.“ Čini se da ni on nije bez grijeha, ali pisanje knjige izgleda kao čin odavanja poštovanja, obožavanja gotovo, pogotovo s brigom i strašću koju je uložio u istraživanje i traženje odgovora. „U knjizi“, upozorio me „bit će dijelova koje ćeš teško probaviti.“ „Znači, čuo si za moje poteškoće s čitanjem!“ našalio sam se.

Nadam se da ti ne smeta, Al, ali šalim se ponekad. Ne bi htjela da se nikada ne smijem, zar ne? Znam da grozno zvuči, ali u zadnje vrijeme ima dana kada gotovo

cijeli dan ne pomislim na tebe, a onda se prišuljaš. Cijelo sam popodne na dosadnom sastanku na poslu - još sam uvijek ovdje, ali poslušat ću tvoj savjet i vratiti se arhitekturi - i diskretno sam otvorio tvoj e-mail. Osjećala si se živom uz mene.

Voljela si me.

Cooke je u pravu, zločin je zaboraviti, a upravo se to događa. Ne među onima koji su ti bliski i koji su te voljeli (iako morat ćemo očito preispitati i tu kategoriju), nego dalje. Alice Salmon, reći će ljudi. Ona koja je oteta? Ne, ona od Božića. Ne, ona koja se utopila, dečko ju je napao. Ma ne, on je pušten, ali sigurno ju je on ubio.

Nije li imala kompliciran ljubavni život? Je li onaj profesor na kraju pohvatao sve konce... ?

Nadam se da ti ne smeta, Al, ali viđao sam se s nekim djevojkama. Ništa ozbiljno, i nije potrajalo, odmaram od veza. Nije u redu prema meni, ni prema njima.

Možda će doći vrijeme kad ću biti spreman. Je li to u redu? Tko god da je, neće joj biti lako, visoko si postavila ljestvicu.

Kad si umrla, malo sam poludio pa sam ponekad odgovarao na e-mail s voluharicama (to nisam pokazao Cookeu, naravno), ali sada bih se htio malo više smijati ako se slažeš. Tvoja mi mama kaže - našli smo se u Starbucksu, tvoj tata me ne želi niti vidjeti - da se ne mogu zauvijek mučiti. „Živi“, kaže mi. „Moraš živjeti.“ „Ali kako?“ nerijetko ju pitam. „Dan po dan“, odgovara. „Dan po dan.“ Znaš kako neki ljudi naprave navodnike u zraku kada kažu „veza“. Znaš, ja to ne radim kada govorim o našoj vezi. Milijun je podsjetnika na nas. Netko tko sjedi prekriženih nogu, velike naočale, sportske suknje, Margate na telki, Prag, netko tko u vlaku čita poruku i smješka se, mucasti naušnjaci, malena tetovaža. Za sve to bi netko tko te nije upoznao rekao da su gluposti, ali meni su to stvari koje te čine takvom kakva jesi.

Glazba, osobito. Isprva mi je bilo grozno kada bih čuo neku pjesmu koju si voljela, ali sada mi bude drago pa sam napravio listu pjesama koju bi zasigurno slušala ovo ljeto. Nisam htio staviti neka plačljiva sentimentalna sranja - odabrao sam stvari zbog kojih bi istog trena ustala i uzviknula: „Obožavam ovu pjesmu“ ili pojačala radio u automobilu ili odjurila na plesni podija Clapham Granda, zatim mi se nasmijala i nastavila plesati. Stavit ću ih na svoj iPod, Al, pojačati zvuk i šetati šetati u noći kao što si ti šetala i slušati tvoj glas...

Pompeii - Bastille Wake Me Up - Avicii

Locked Out of Heaven - Bruno Mars Ho Hey - The Lumineers Wrecking Ball - Miley Cyrus Drinking from the Bottle - Calvin Harris (featuring Tinie Tempah) I Need Your Love - Calvin Harris (featuring Ellie Goulding) I Love It - Icona Pop Play Hard - David Guetta You and Me - The Wannadies Get Lucky - Daft Punk We Are Young- Fun (featuring Janelle Monae)

Ulomak iz pisma profesora Jeremyja Cookea, 6. studenog 2012. „Ubila je moje dijete“, kreštala je Megan.

Ustuknuo sam, ali uhvatila me oko struka. „Zato sam bila u Southamptonu. Morala je znati što je učinila - morala sam joj reći.“ Izvukao sam se iz njezina zagrljaja, a ruke su joj nespretno klonule na stomak i počela je plakati, Larry. „One noći kada je otkrila da ju je Luke prevario pojavila se kod mene na vratima i zamračila. Nije htjela spavati. Penjale smo se u sobu, ali okliznula se.“ Stablo pred mojim prozorom zašumilo je njišući se pod naletom vjetra. Još suza.

Veliki šmrkavi gutljaji. „Da se nije uhvatila za mene, sve bi bilo u redu, ali smo se stropoštale niz stepenice i ona je pala na mene i počela se smijat; jebeno se smijala.“ Obuzelo me sažaljenje, pomiješano s naletima bijesa. Prozor, sloj stakla koji me dijeli od tame. „Barem jednom htjela sam ja biti u središtu, ne Alice, ali ni to mi nije dala, ni dijete? U WC-u, napola rođeno i mrtvo, vodom odneseno...“ „Bože!“ „Novinari kažu da sam ja nestabilna, ali Alice je bila luda. Prerezala si je zglob

kad joj je bilo trinaest kao da otvara limenku Cole, ali Alice, tvoja divna Alice, čak je i to racionalizirala.“ „Nije moja“, rekao sam. „Da se razumijemo, nije luda.“ „Prijetnje koje je dobivala“, šmrkalj joj se objesio iz nosa dok je pričala, „ono na Twitteru, pisma, sve sam to bila ja. Ja sam Freeman. I uvenulo cvijeće sam ja ostavila.“ „Ti si ju gurnula u vodu, zar ne?“ „Otišla sam joj pokazati što je napravila, ja sam bila šteta koju je napravila.“ „Ti si ju gurnula u vodu, zar ne?“ „Nemoj me ozlijediti“, cvilila je. „Molim te nemoj mi nauditi.“ Zatim: „Neće ti vjerovati.“ „Gurnula si ju, a zatim si poslala onu poruku kako bi izgledalo da si je sama oduzela život.“ „Nitko ti ne vjeruje. Da si neki proizvod, bio bi sigurno otrov.“ „Ali nismo proizvodi.“ „Svi smo mi proizvodi.“ Vjetar je udarao kroz grane jasena, mog jasena. „Obožavala sam tu ženu, idealizirala ju. Pretvarala se da sam njezina sestra pred strancima, blizanka.“ Ne znam mnogo toga, Larry, ali opsesija mi je itekako poznata. Njezino grubo struganje, oštra žica, njezina pokvarena bol. Granica između ljubavi i mržnje vrlo je tanka, a kada nekoga voliš i to se pretvori u mržnju, jednako je jaka.

Ono što sam ju sljedeće upitao bilo je doista okrutno uzevši u obzir priznanje, ali nisam imao izbora. „Dječak ili djevojčica?“ „Prerano“, rekla je. „Nije se još vidjelo.“ Ustala je, pustio sam ju, i otišla prema kutu prije nego se srušila na pod. „Pokušala sam joj objasniti da sam trudna kada je došla, ali nije čula, bila je prepijana. Gluha, gluha gluha. Bila mi je najstarija prijateljica.“ Bez svjedoka, bez nadzorne kamere. Dvije djevojke i jedna je od njih završila na groblju u mjestu pored Corbyja s natpisom sestara Bronte na spomeniku: I am no bird; and no net ensnares me20. „Uskoro ću umrijeti“, rekao sam, „Podari mi zaključak kao utješnu nagradu.“

„Što sam napravila?“ „Lagala si.“ „Jednom kada prijeđeš granicu, nema povratka.“ „Ima, uvijek ima.“ Sjetio sam se što je moja majka govorila: laž je na drugom kraju svijeta prije no što ju istina dohvati. „Iskrenost nije teška, laganje jest.“ Larry, razmatrao sam trebam li ju natjerati da uđe u moj auto, odvući do postaje ili ju prisiliti da sama ode i prizna pa da bude službeno. „Nećeš se izvući.“ „Znam čuvati tajne.“ „Znam i ja, ali istine su mi draže.“ „Odnosi s javnošću su glupost.“ Da, glupost. Mogla je podignuti ovratnik, omotati šal oko lica - padao je snijeg, ne bi privukla ničiju pozornost - vratila se u auto, otišla natrag na Jezera, vratila se tek kad bi vijest došla do nje, i bila čvrsta podrška. Dobro se uklopila u tu ulogu, jer godinama i je bila najbolja prijateljica. „Nije ni čudo da si se tako snažno obrušila na mene.“ „Nisam imala izbora. Luke je pušten, teorija o samoubojstvu nije odgovarala - ti si bio prvi sljedeći sumnjivac.“ Dakle moja je pretpostavka bila točna. Poput kameleona podupirala je vodeću pretpostavku, koja god ona bila, a kada joj je ponestalo izlaza, okrenula se protiv mene.

Larry, nepristrani promatrač mogao bi zaključiti da ja imam nekih skrivenih namjera. Očito, knjiga poput moje - Nakon nje je naslov za koji sam se odlučio mogla bi imati koristi od ovakvog otkrića. Obrat. Ali u pitanju je istina, a ne može se biti djelomično istinit, isto kao što se ne može biti djelomično slijep ili djelomično mrtav ili djelomično trudan.

Gledao sam u noć. I ja ću uskoro biti dio nje. Progonila me ta činjenica: umirem. „Ne zaslužuješ biti majka. Da si imala dijete, uništila bi ga.“ „Gurnula sam ju, čula kako vrišti i otišla. I drago mi je da jesam.“ Nagnula je glavu u stranu. „Bolesno“, rekla je. „Nisam ni htjela to dijete; premlada sam za djecu. Eto kakve sam sreće. Jedna usputna noć s kretenom s posla i ostanem trudna!

Ali kad sam malo razmislila, činilo se ispravnim.“ Obgrlila je koljena, dlanovima prekrila lice. „Trebala bih razgovarati sa svećenikom, a ne s nekim bivšim profesorom. Kako ti može nedostajati nešto što nikada nisi imao?“

„Lako. Zove se mašta. Našu si itekako zaposlila.“ Sjedili smo u jezivoj tišini.

Razmišljao sam: nakon večeras, nikada više nikoga neću rasplakati. „Ona poruka, prvotno je pripadala Oscaru Wildeu. Plath ju je samo preuzela.“ „I ja sam.“ Nakon stanke, dodala je: „Telefon je ostao na tlu. Nakon što je otišla u vodu - skočila, okliznula se, kako hoćeš - kad se sve utišalo, uzela sam ga i pogodak, poruka mamici. Liz nije imala pojma da sam ja Alice. Alice koja šalje oproštajnu poruku.“ Bilo je tako jednostavno, Larry - pritisnuti nekoliko tipki, staviti nekoliko uskličnika, emotikon ili dva. Toliko je potrebno za reći zbogom. Toliko je potrebno za smrt. „Krokodilske suze“, rekao sam. „Krokodilske suze.“ „Oko za oko, Indiana. Zub za zub. Bila je ubojica.“ Mala vještica možda misli da se izvukla, ali dovest ću je ja već pred pravdu.

Riskirat ću, popet ću se na zidine i urlati i neće pobjeći dugoj ruci zakona. I ja ću, „objaviti pa nek' ide sve k vragu“, neću dopustiti da zloba opstane. Larry, i ja sam pustio pokoju suzu. Osjetio sam toplu katarzu. Mogao bih zaplakati, mogao bih. . „Ne možeš mi ništa“, rekla je. „Mogu“, rekao sam unoseći joj se u lice podižući ruku. „I hoću.“ Pogledala me, a iz očiju joj je sijevalo nešto više od straha.

E-pošta profesora Jeremyja Cookea, 25. kolovoza 2013. Šalje: jfhcooke@gmail.com Prima: marlenegutenberg@gmail.com Predmet: Ispraćaj Draga Marlene, Imam još malo vremena prije sutrašnjeg leta pa ću iskoristiti priliku kako bih napisao nešto više, da ne ostane sve na mom jučerašnjem žurnom ravnodušnom javljanju.

Posljednji susret sa specijalistom nije najbolje prošao. Tri godine je njegova trenutna procjena, najviše pet. Toliko o tom da u knjizi postaješ besmrtan, ha?

Izmirio sam se sa svojom sudbinom. Ironično, vijest češće uzrokuje uzrujanost kod onih s kojima ju dijelim. Nisam još usavršio kako to formulirati i prenijeti drugima. Moj omiljeni Guardianov sastavljač križaljki svoju je bolest objavio u rješenjima: znak rasta (3) i cijev koja služi za provod hrane od ždrijela do želuca (8). „Rak jednjaka palo mi je na pamet dok sam rješavao tu križaljku.

Nema više nepotrebnog ustrajanja ni u čemu. Idem u mirovinu. Najradije bih se odšuljao, ali pripremaju domjenak. Dakle, čaša toplog, srednje dobrog vina, kanapei i nekoliko riječi nadređenog (makni mu kravatu i izgleda kao student), sigurno će spomenuti moj „doprinos“ i „jedinstvenu“ metodologiju. Nakon tog kratkog prijateljskog druženja spremit ću ured, očistiti stol, zatvoriti vrata i poći doma k Fliss i psu.

Moja supruga dostojanstveno i nevjerojatno hrabro podnosi sav cirkus koji prati objavljivanje knjige. Predano, pročitala ju je bez stanke dok sam ja ustrašeno očekivao prijeki sud. „Vidi, vidi.“ Boli me briga za mišljenje kritičara, ali do ženinog mi je itekako stalo. „Ne ponosim se onim što si napravio, ali ponosim se jer si rekao istinu“, zaključila je. Kada su se svjetla i kamere ugasile, bilo je suza i razbijenih tanjura: munja i gromova jer je djevojačko prezime Lizz bilo Mullens, to kobno prezime. Šali se da postajem pravi glumac zbog medijske eksponiranosti i brojnih radijskih i televizijskih emisija. Krajnje iskren (i nisam baš u nekom položaju da se sada cenzuriram, zar ne?), bez straha od kontroverze, spreman na raspravu od upotrebe kokaina u današnjem svijetu do etnografije, organiziraju panel rasprave u kojima sjedim pored ljubaznih voditelja koji pokušavaju shvatiti jesam li „neumorni lovac na pravdu“ ili „stara pijavica“.

Do sada sam gorljivo skrivao otkriti konačni zaključak, odbijajući odgovoriti na zahtjeve s odgovorom da je moja temeljna želja da krivca izvedem pred pravdu te da je zato potrebno da priča bude prenesena u cijelosti. Također, naravno, knjiga se i prodaje zbog raspleta.

Možda sam trebao izaći u javnost sa svojom teorijom čim mi je pala na pamet; ali već sam se više puta opekao zbog polovičnosti. Umjesto toga, udvostručio sam nastojanja, a tako i Megan natjerao na isto. Nadrealno, kada sada razmišljam o našim istraživačkim susretima: složena šahovska igra, Aliceina prošlost figure, pokreti i protupokreti, rast moje sumnje, pokušaji da utječe na moje zaključke, očajnički pokušaj da stvori svoju priču, napiše ju, prošlost koju je priželjkivala, budućnost koju je tražila. Prozreo sam ju mnogo prije nego je spomenula oproštajnu poruku s Aliceina mobitela, ali to mi je bila misao vodilja. Ljubitelji fikcije govore da je

knjiga „laž koja otkriva istinu“. Pa, tako je i meni bilo. Laž koja je otkrila istinu u ovom je slučaju bila poruka o ležanju na travi, bez jučer i sutra, u miru.

Svjestan sam činjenice da me mogu optužiti za klevetu zato što tvrdim da je netko ubio najbolju prijateljicu. Čak i mišljenje da osoba nije napravila ono što je trebala u toj situaciji može se smatrati klevetom. Ali istina je neosporna obrana u slučaju klevete. Osim toga, postoji i presedan. Oni koji se bave medijima sjetit će se prve stranice novina Daily Mail 1997. s naslovom „Ubojice“ ispod kojega je bilo objavljeno pet fotografija muškaraca za koje se vjerovalo da su odgovorni za smrt Stephena Lawrencea. „Ako smo krivi, neka nam sude“, pisalo je.

Hajde, Megan. Ako sam u krivu, ako lažem, tuži me. Što se tiče same Alice, nikada neću reći da je knjiga enciklopedijske naravi.

Treba se samo sjetiti slučaja Joanne Yeates (Fliss me grdila jer sam imao „nezdrav“ interes za temu) i kako je on bio predstavljen. Na njezinoj stranici na Wikipediji piše koje je godište, visina, kafić u kojemu je zadnji puta viđena, čak upućuje i na posljednju snimku nadzorne kamere - kupovala je pizzu - ali, na kraju, potpuna nestašica detalja. Mogu ti reći točno gdje je pronađeno njezino tijelo, ali to te neće dovesti do njezina srca.

Nema sumnje da će me ljubitelji lijepe književnosti koriti jer sam odmah na početku otkrio kraj (naša junakinja umire u prvom poglavlju). Ali takav je život; nitko na početku ne zna što će se dogoditi do kraja.

Fliss me zadirkuje da se zasigurno neće prodavati, ali uspjeh je lutrija.

Slučajnosti, sreća, pretpostavke, nesporazumi, vode našu sudbinu. Da Liz nije pretpostavila da je Megan ostavila knjigu pred njezinim vratima, što je zapravo napravio Gavin, nikada je ne bi posjetila, pa onda ni k meni dolutala u potpunom rasulu. Bila je to jedna od Aliceinih najdražih knjiga Nikad me ne ostavljaj.

Jedva čekam jutro; sve sam detaljno isplanirao. Fliss je oduvijek sanjala o posjetu Kaliforniji i sutra će joj se taj san ispuniti. Svi oni godišnji odmori, Dolina kraljeva, stadion Panathinaikosa, izraelska sinagoga, bili su očaravajući, ali ovo će biti dva tjedna besramne zabave. Upijat ćemo sunčeve zrake, jesti nezdravu hranu i voziti se u Chevyju iz 1970-e - užasno nepraktičan, naravno, stari gutač benzina, ali neka bicikl ide k vragu na dva tjedna, ovo mi je na popisu stvari koje moram napraviti prije nego umrem. Baš me zanima kada će Fliss shvatiti - kada joj kažem da će propustiti nastavu, kada je obavijestim da Harley moramo odvesti na čuvanje, kada vidi putovnicu? Tomu se najviše radujem: osmijehu na licu svoje supruge. Jer ona ima najljepši osmjeh.

Marlene, lagao bih kad bih rekao da nisam pomislio na to da bismo se mogli

dopisivati. Ali neću ti više pisati, iz sličnih razloga zašto sam se prestao viđati s Gavinom. Ne bismo htjeli da netko nešto krivo shvati, zar ne? Što bi uopće mogli i reći? Čudan je, Stari Cookie. Moraš paziti na njega. Neka ostane na ovome, može?

Na s poštovanjem.

Dopusti mi da umjesto toga često sanjam o posjetu tvojoj zemlji. Da se pojavljujem nenajavljen pred tvojim vratima, tvoj suprug hrli me pozdraviti, „Neka me đavo odnese“, rekao bi. Popili bismo piće, raspravljali o svijetu, promišljali, odlazili na izlete, dva stara prijatelja, dva fantastična uma, dva stara prdonje. Otišli bismo Cestom 1 ili Cestom 11 od Frederictona do Monctona, točkice spram tih veličanstvenih planina. Veliki Larry Gutenberg i ja.

Idem se sada pakirati. Prvo, mislim da ću otići do kondenziranog prozora, u deja vu trenutku, ispisati svoje i suprugine inicijale u srcu. Dosta. Barem za sada, i više nego dovoljno.

S poštovanjem, Jeremy Cooke

Epilog Pismo Alice Salmon, 3. rujna 2011.

Draga ja, Sigurno se pitaš zašto ti pišem. Dvadesetpetogodišnja novinarka iz južnog Londona. Ne brini, nisi u nevolji. Neću razotkriti ništa strašno o tebi. Nisam takva.

Pišem ti zato što čitam odličnu knjigu Dear Me, koja je prepuna pisama koja su ljudi napisali šesnaestogodišnjem sebi. Iskoristit ću tu ideju na poslu pa bih htjela započeti sa svojim pismom. Tvojim.

Moraš se malo opustiti, mlada damo. Stres i probdjevene noći neće ti nikako pomoći. Šef, kojega ćeš tek upoznati ima uzrečicu za situacije kada stvari krenu nizbrdo: nitko nije umro.

U redu je bojati se. Sasvim u redu. Važno je da ne dopustiš strahu da te sputava.

Ponekad se jednostavno moraš u nešto upustiti.

Prestani se živcirati oko izgleda, također. Nemaš stopala poput nutrije niti plivačka ramena. Jedinstvena si. Možda će proći nešto vremena prije nego shvatiš tko si, ali vrijedit će jer tvoj tata - moj tata, naš tata - uvijek kaže, samo je jedna Alice Salmon.

Nadam se da ti nije neugodno dok ovo čitaš. Ako te tješi, Advertiser (novine za koje ćeš raditi) tiska se u otprilike osamdeset primjeraka pa neće baš svi ovo pročitati (očito ću ovo morati izbrisati prije nego šef vidi, kao i proste riječi). Ili to, ili nek' ide u tisak i nek' sve ide k vragu. Objavit ću i biti „ondje negdje“, ali to je dio onoga što jesmo: proizvodi internet generacije.

Ne vjerujem da ćeš me slušati jer za tebe sam sredovječna, jednom nogom u grobu i ne krivim te zbog takvog mišljenja jer trenutna ja ne bi baš slušala tridesetogodišnju sebe da mi priča o mirovini i potrebi blizine kuće i škole. Ali mogu ti dati nekoliko savjeta. Nemoj se drogirati, nemoj toliko piti, nemoj se zakopati u dugove, nemoj toliko vremena provoditi na internetu, nemoj brinuti o tuđem

mišljenju (ovo zvuči kao Sunscreen Song iz 1990-ih), nemoj se brinuti zbog dečki i nikako se nemoj mrziti. Na kraju krajeva, nemoj samo ne raditi nešto jer, kako će mi kasnije jedno smeće od profesora reći, ovo govorim svojim najotmjenijim glasom, na kraju žališ za onim što nisi učinio, ne za onim što jesi. Nekada žališ zbog stvari koje jesi napravila, također. Ja to znam. I on bi trebao. On više nego itko drugi.

Budi bolja prema mami, također. Nije joj bilo lako i ima svojih nekih tajni, tajni koje ti nije mogla reći kada ti je bilo šesnaest, koje ti ne može reći ni sada kada ti je dvadeset i pet. Jednog dana podijelit će ih sa mnom i ja ću ih saslušati. Znaš, živjela je ona i prije mene, kao što ću ja živjeti poslije nje. Sjećaš li se kako si mislila da nema gorega nego pretvoriti se u vlastitu majku? E pa, doći će vrijeme kada ćeš jedva čekati da postaneš kao ona. Bit će to čast.

Budi bolja i prema Robsteru. Možda si ga prestala zadirkivati sad kada ti je šesnaest, ali nisi ni ti najsimpatičnija adolescentica, a on je uvijek uz tebe: svoju mlađu sestru koja je sve opsesivno zapisivala, a onda toliko željela od svega pobjeći da je na kraju zapalila sve dnevnike u navali bijesa.

Kad smo već kod toga, bravo za osvojenu nagradu za sastav Što je u imenu.

Nisam sigurna jesam li ti ikada čestitala. Kao ambiciozna novinarka (Caitlin Moran, čuvaj se) moram istaknuti da je bilo previše zagrada i uskličnika (kao da ovdje nema!) i zapravo nisi odgovorila na pitanje (je li sada drukčije?). Osim toga, iskoristila si samo 996 od 1000 dopuštenih riječi. Ali, pobijedila si, to je nepobitna činjenica. Ni deset godina kasnije, još uvijek ne mogu vjerovati. Ti - ja, mi - smo pobijedile.

Ono što, naravno, nisi znala dok si pisala tih 996 riječi, jest da ćeš uskoro imati jako visoko mišljenje o gradu iz kojega si tako htjela pobjeći; da ćeš odabrati Southampton (bravo za odbijanje Oxforda); i da ćeš preboljeti Leonarda DiCaprija za nekoliko sekundi. Nisi to znala, kao što nisi znala ni da će ti deset godina kasnije, dok pišeš ovo pismo, u ušima treštati tvoja najdraža pjesma ikad, „Iris“ Goo Goo Dollsa, da ćeš upoznati muškaraca imenom Luke u kafiću u Covent Grdenu, te da će dan nakon što saznaš da si osvojila nagradu Twinsi biti srušeni, a krivac će se tražiti cijelo desetljeće; našli su ga prije nekoliko mjeseci u Pakistanu, prve vijesti o njegovoj smrti proširile su se internetom, susjed je na Twitteru napisao da mu američki zrakoplovi kruže iznad glave.

Svidio bi ti se Luke. Nekada si potajno na glas izgovarala „dečko“, zar ne?

Uživala u okruglastom obliku te riječi, kako su ti se usta micala dok si ju izgovarala, hipotetska mogućnost. Naučit ćeš da je to vrlo komplicirana riječ, s mnogo lica i tumačenja i stupnjem određenosti. Ali Luke je moj dečko i imam osjećaj da je to to.

Još je nekoliko Alice postalo popularno od tvog sastavka, primjerice Alice Cullen koju je proslavio film Sumrak i Alice Monro, koja je oduvijek bila slavna, ali si ju ti tek nedavno otkrila. Naše ime je očito često među piscima. Zavoljela sam i Boju purpura Alice Walker, mada sam morala potražiti što znači „epistolarni“. Tko zna, ako uspijem u ovom pisanju glazbenih kritika, možda se i ja proslavim. Zamisli.

Postanem besmrtna romantična junakinja. Ja. Ova Alice. Alice Salmon.

Za sada, ipak, bit ću malo previsoka Alice, koja je naučila živjeti s tim, koja uživa biti s prijateljima, i još uvijek voli Dawson's Creek, iako ponekad na mudre lamentacije tih adolescenata promrmlja: „Da, baš.“ Život nisu samo zabave na plaži i jesenski pejzaži. Kompliciran je i ne mora nužno imati sretan završetak. Nisu uvijek svi uz tebe i ne slažu se uvijek svi s tobom. Ali pomalo podsjeća na crtić U potrazi za Nemom (grozna sam u citiranju filmova) kada riba kaže da samo moraš nastaviti plivati kad postane teško. Tako ću i ja: nastaviti plivati.

Da, uživaj jer za deset godina osjećat ćeš se sasvim u redu. Čak ćeš prestati željeti da vrijeme brže prođe. Uvijek si to željela, sjećaš se? Da što prije dođe ono sljedeće.

Na kraju, možeš samo nastaviti, ovo što zovemo „životom“. Nitko ne prođe sasvim neoštećen, ali ožiljci nas čine onima što jesmo, pokazuju gdje smo bili, kako smo se borili, da smo pobijedili. Kada se spustiš po zmiji, odmah se uspni ljestvama.

Sjećaš se, kao Scrabble: dobra slova iskoristi odmah kad ih dobiješ.

A što se tiče onih četiriju riječi koje su ti nedostajale? Koje bi bile? Koje su? To je bar lako.

Ja sam Alice Salmon.

ZAHVALE Htio bih zahvaliti svima u Janklow &Nesbit, osobito Kirsty Gordon, koja me je jednom prilikom toliko ohrabrila da neću nikada zaboraviti, i mojoj divnoj agentici Hellie Ogden. Bez njezine uredničke izvrsnosti, komercijalne pronicljivosti i nepokolebljive podrške ova se knjiga ne bi dogodila.

Bila je čast raditi i s nevjerojatno talentiranim Rowlandom Whiteom kod Michael Joseph/Penguin. Rowlandov entuzijazam i vizija od prvog su mi dana mnogo značili i imao sam sreće jer su me njegove zabilješke nadahnule. Ogromno hvala i Emadu Akhtaru za sve pronicljive savjete.

Na kraju, zahvala i za Sarah Knight kod Simon &Schuster u SAD-u koja je bila nepresušan izvor izvrsnih ideja prilikom oblikovanja ove knjige.

Zabilješke [←1] Pjesmu izvodi Toploader, a izašla je 1999. Godine. [←2] Dawsons Creek, popularna serija za mlade emitirana 1998. - 2003. [←3] Igra riječima i rimom, eng. a lice. Mice, Malice. [←4] Danas se češće koristi termin pretericija. Radi se o retoričkoj figuri misli kod koje pošiljatelj najavljuje da neće govoriti o nekoj osobi, pojavi ili temi da bi odmah potom o istome iznio pojedine, nerijetko i sve, informacije kojima raspolaže. [←5] Igra riječima, eng. salmon znači losos. [←6] izvorno: „Alice, Alice, who the fuck is Alice?“ Pjesma koju je 1973. izveo sastav imena Smokie, a 2004. obradio sastav Gompie. [←7] Henri Cartier-Bresson (1908. - 2004.) - poznati francuski fotograf. [←8] Poznati britanski zabavni časopis. Donosi vijesti iz svijeta slavnih, ponajviše tračeve. [←9] Times Literary Suplement - vodeći međunarodni književni dodatak novinama Times. [←10] Abide With Me - pjesma koja se prigodno pjeva na pogrebima. Riječi je 1847. godine napisao Henry Lyte. [←11] Fr. Ne žalim ni za čim, naslov poznate pjesme Edith Piaf (op. urednika) [←12] The Road, film Johna Hillcoata. Viggo Mortensen i Charlize Theron glume u glavnim ulogama. [←13] razg. engl. cock = ud, muški spolni organ (op. prev.) [←14] Telefonska govornica koja doktoru Who iz istoimene popularne britanske serije omogućuje putovanje svemirom. [←15] eng. Mother's ruin Džin vrhunac popularnosti dostiže u 18. st. u Velikoj Britaniji, kada je, zbog toga što je bio manje oporezivan, postao alkohol

siromašnih. Dobio je i pogrdni nadimak Mother's ruin jer se smatralo da zbog džina majke zanemaruju ili napuštaju djecu ili su čak sposobne počiniti čedomorstvo. Džin je bio teška droga toga doba. [←16] Engl. petak [←17] Uživajte u mladosti dok možete (op. prev.) [←18] engl. usamljeni vuk (op. urednika) [←19] Nije riječ o novcu, novcu, novcu, stih iz pjesme „Price Tag“ pjevačice Jessie J (op. urednika). [←20] Nisam ptica; ne mogu se uplesti u nijednu mrežu, (op.prev.)

Sadržaj Prolog DIO I Zaustavljeni u trenutku

DIO II Nemoguće je opisati nas riječima

DIO III Život je kao Scrabble

DIO IV Kako prevesti svijet

DIO V Bez poljupca na kraju poruke

DIO VI Zbog čega smo to što jesmo

Epilog ZAHVALE Zabilješke

4 7 7

37 37

89 89

146 146

197 197

233 233

270 273 274