Travanjska Vještica

Travanjsaka vještica Majgull Axelsson Ovo je fikcija. Naravno, u Vadsteni postoji i dom zdravlja i sanatorij, kao što u Kiruni postoji Institut za astrofiziku, ali nijedna od tih institucija nije identična onima o kojima se govori u ovoj knjizi. Ljudi i događanja također su plod moje mašte - uz određ Raya Bradburyja, zbog kojeg sam još prije nekoliko desetlje razmišljati o travanjskim vješticama. Valovi i čestice................................................................ Komad ZaboravljenaProcesijaMeanNaTrešnjinaRetardiraniBlizanacKaznenenaplavine................................................................ekspedicije................................................................pumpa................................................................osmijeh................................................................princeza................................................................vagi.......................................................................................WomanBlues................................................................mrtvih................................................................sestra................................................................enupomo ć ća poč Spisateljicaela...............3..........10.....69............90....180......207284...303..........382.....393

Valovi i česticeValovi i česticeValovi i česticeValovi i čestice Neutrini su vrlo maleni nemaju naboja i nemaju masu međusobno uop Zemljadjeluju je za njih samo glupava lopta jednostavno prolaze poput spremačica kroz prašnjav hodnik ili fotona kroz staklenu ploču...John Updike će ne kroz koju

„Tkojeto?“- pita moja sestra.

Ona je osjetljivija od drugih, jedina je koja ponekad naslu moju prisutnost. Sada izgleda poput ptice dok stoji tako ispružena vrata i pogledom pretražuje vrt. Ima samo sivi kućni ogrtač preko bijele spavaćice i čini se kako ne primjećuje da se noćni mraz zadržao. Ku ogrtač je rastvoren i pojas visi na jednoj očici. Poput tankog perca s repa leži na stepenici koja vodi do kuhinje iza nje. Trzajem okrene glavu, sluša prema vrtu i čeka odgovor. Kad ga ne dobije, ponovi, sada očajnije i kreštavijim glasom: “Tko je to?”

Njezin dah stvara male bijele pramenove. To joj pristaje. Ona je eteričan tip. Poput magle, pomislila sam još kad sam je prvi put vidjela. Bilo je to jednog vrućeg kolovoskog dana prije mnogo ljeta, puno prije nego što sam uopće dobila smještaj u domu s pomoćnicima. Hu bertsson se pobrinuo da me izvezu van i ostave u sjeni velikog javora, neposredno prije početka liječničke konferencije u konferencijskoj dvorani sanatorija. Slučajno je naletio na Christinu Wulf tamo na parkiralištu i slučajno ju je nagovorio da krenu prečicom preko velikog travnjaka gdje sam ja sjedila. Njezine su salonke propadale dubo mekanu travu, a kad su došli do pošljunčanog dijela, zastala je na trenutak da provjeri nije li joj ostalo zemlje na donovima. Tek sam tada vidjela da ima najlonke, usprkos toplini. Uredna bluza, suknja do koljena i najlonke. Sve u različitim nijansama bijelog i sivog. “Tvoja starija sestra jedna je od onih dama koje peru ruke u izbje- ljivaču”, rekao je Hubertsson prije nego što mi ju je pokazao. Površinski gledano, dobar je to opis. Ali nije dovoljan. Kad sam je sada gledala u stvarnosti, činila mi se oslobođena boje i oblika tako da je izgledalo kao da se zakoni materije na nju ne primjenjuju, kao da bi mogla kliziti poput dima kroz zatvorene prozore i zaklju ćuje ćni -ko u čana vrata.

Na trenutak mi se učinilo da će Hubertssonova ruka proći ravno kroz nju kada se ispružio da je pridrži. Samo po sebi, to ne bi bilo tako čudno. Često zaboravljamo da je ono što mi zovemo zakonima prirode samo naše pojednostavljeno gledanje na stvarnost koja je prekomplicirana da bismo je mogli razumjeti. Na- primjer, da živimo u oblaku čestica koje nemaju masu; fotona i neutrina. I da se sva materija - čak i ona u ljudskom tijelunajvećim dijelom sastoji od praznina. Udaljenost između čestica atoma je velika kao i udaljenost između zvijezde i njezinih planeta. Ono što čini površinu i kompaktnost nisu dakle same čestice, već elektromagnetsko polje koje ih povezuje. Kvantna fizika nas također uči da najmanji elementi materije nisu samo čestice. To su i valovi. Istovremeno. Neki od njih imaju čak sposobnost da se nalaze na više mjesta u isto vrijeme. U jednoj mikrosekundi elektron isprobava svoje moguće pozicije i unutar tog trenutka sve su te mogućnosti jednako stvarne.Dakle, sve prolazi. Kao što je poznato. Gledano po tim principima, nije ni tako čudno da neki od nas mogu narušiti fizikalne zakone. Ali kada je Hubertssonova ruka dodirnula Christinu, koja je stajala na jednoj nozi i promatrala svoj đon, pokazalo se da je jednako čvrsta u obrisima kao i svi drugi ljudi. Njegova ju je šaka uhvatila za ruku i ostala tamo. Nije postala prozirnija s godinama; još uvijek izgleda kao da bi se u bilo kojem trenutku mogla raspršiti i nestati u kaosu valova i čestica.Ali, naravno, to je samo iluzija, Christina je ustvari jedna čvrsto povezana nakupina ljudske materije. Čak vrlo čvrsta. A sada su se njezini elektroni odlučili na novu situaciju. Zatrepće i zaboravi me, stegne kućni ogrtač čvršće oko sebe i gacajući čizmama krene bljuzgavom šljunčanom stazom prema poštanskom sandučiću i jutarnjim novinama. Pismo leži na dnu sandučića. Kad ga ugleda, vrtom poput vjetra prođe mali val užasa. Astrid, pomisli, ali se u istom trenutku sjeti da je Astrid mrtva, da je ustvari već tri godine mrtva. To je utješi. Stavi novine pod ruku i krene prema kući okrećući kuvertu u ruci. Ne gleda kuda ide.Izato se spotakne o mrtvog galeba. * * *

U istom trenutku moja druga sestra otvori oči u hotelskoj sobi u Goteborgu i naglo udahne zrak. Tako se uvijek budi; u prvoj je sekundi uplašena, dok se ne sjeti tko je i gdje se nalazi. Ali jutarnja panika se povuče i ona već napola utone u san kad se zaustavi i ispruži ruke prema stropu. Isuse Bože! Nema vremena ljenčariti u krevetu! Danas će iskoristiti jedan sasvim običan četvrtak slijedeći vlastite tragove. A walk down memory lane! Već je išla tim putem, ali to je bilo davno. Margareta sjedne u krevetu i počne pipajući tražiti cigarete. Kad povuče prvi dim naježi se, od osjećaja kao da joj se koža otpušta i počinje lebdjeti nekoliko milimetara iznad mesa. Spusti pogled na svoje ruke. Gole su, bijele i naježene. Zaboravila je svoju jedinu spavaćicu kod Claesa...Zauvjerenog pušača, Margareta neuobičajeno cijeni svjež zrak. Pokrije svoju golotinju dekom, ode do prozora i širom ga otvori. Zatim ostane stajati na hladnoći i gleda prema olovno sivoj kasnoj zimi. Nigdje u Švedskoj svjetlost nije tako ružna kao u Goteborgu, pomisli. To je uobičajena i dobro poznata misao. Tako se obično tješi kad je tama baci u depresiju doma u Kiruni. Imala je sreće, usprkos svemu. Inače je mogla ostati živjeti cijeli život pod metalnim nebom Goteborga, da nije bilo one slučajnosti. Slučajnosti u Tanumu... Margareta povuče dim i pusti ga da sipi kroz zadovoljan osmijeh. Pa danas ide u Tanum. Prvi put u više od dvadeset godina vratit će se na mjesto koje je odredilo njezin život kao odrasle osobe. Tada je tek bila napunila dvadeset tri godine i bila napola gotova sa studijem arheologije. Cijelog je tog vrućeg ljeta kopala, prosijavala i četkala kroz tresetište obraslo vrijeskom kako bi otkrila još jednu staru gravuru, dok je napeta žica u njoj cijelo vrijeme oscilirala od očekivanja. Ta je žica vibrirala za Fleminga: danskog gostujućeg profesora dubokog glasa i uskih očiju. Već je tada Margareta - da se blago izrazim - imala određenog iskustva sa sredovječnim muškarcima i sada je iskorištavala sve trikove i načine koje je naučila. Spuštala bi pogled i naglo prešla rukom kroz kosu kad bi je pogledao, isprsila bi se i ljuljala bokovima dok je hodala, smijala se tiho i gugutala na njegove šale u vrijeme pauza za kavu. Na početku je bio više uplašen nego očaran. Istina je da je često tražio njezino društvo, smiješio se kad se ona smiješila i smijao kad se ona smijala, ali nije preuzimao nikakvu inicijativu. Umjesto toga je sve češće - bez razloga - spominjao svoju ženu i djecu, svoje godine i svoje obveze. Ali Margareta nije popuštala. Bila je fanatično nastrojena, tada

kao i sada, i što je on više mahao svojim isprikama, to se ona intenzivnije lijepila za njegov pogled. Bit će on njezin! Jedini je problem bio što nije točno znala što će joj on. Trebali bi spavati zajedno. Naravno. Večerima bi u svom šatoru često maštala kako će je zgrabiti oko struka jednom rukom, dok će istovremeno drugom otkopčati svoj rasporak. Ruke će mu drhtati i prtljati, ali ona mu neće pomoći. Baš naprotiv, sprečavat će ga tako što će stisnuti svoje krilo uz njegovo i polako početi miješati. Ali kad rasporak konačno bude otvoren, pustit će svoju ruku da potraži unutra, sklopit će je oko njegova penisa, koji će nabujati i napeti se poput neformirane kvrge ispod bijele pamučne tkanine gaća, a onda će njezini prsti šetati dalje, lagani i lepršavi poput leptira. Ali spavati s njim je samo put. Ne cilj. Margareta je naslućivala da će se morati zadovoljiti odražavanjem svoje požude u Flemingovoj, ali, ustvari, bilo joj je svejedno. Postoji jedna druga praznina u njoj koju je trebalo ispuniti i bit će ispunjena kasnije, znala je to, kad budu ležali u vrijesku okruženi ljetnom noći. Onda će Fleming reći ili učiniti neštošto, nije znala - i to nešto će zauvijek ispuniti svaku prazninu u njezinu tijelu. Nakon toga će živjeti zadovoljena. Zauvijek ispunjena. I na kraju se dogodilo. Jedne joj je večeri Fleming stavio ruku oko struka i počeo petljati s rasporkom. Margaretin je dlan obgrlio njegov penis i prštala je požudom od samog očekivanja dok se spuštala pod njim u vrijesak. Odmah nakon toga prsnuo je Fleming. I onda je bilo gotovo, jer kad je Flemingov penis uvenuo, nije imao ništa čime bi je ispunio. Njegova težina, koja je donedavno bila utjeha i obećanje, postala je zagušujuća i prijeteća. Gurnula ga je u stranu i duboko udahnula. Nije reagirao, samo je progunđao i promijenio položaj. Duboko je spavao u rascvalom vrijesku. Margareta još ni danas ne zna kako to da je ustala i otišla. Više bi joj nalikovalo da je ostala i gnijezdila se pod njegovim pazuhom, da se nekoliko mjeseci zadovoljavala onim mrvicama koje je dobivala, a ne da je odmah počela sanjati o drugim, malo većim mrvicama. Ali gorak okus razočaranja u ustima i natjerao ju je da navuče šore i ode odande. Namjerno je išla u krivom smjeru, dalje od iskopanih jaraka i šatora arheologa, prema nečemu drugome... “Mala!” kaže Margareta, tješeći se tamo kraj otvorenog prozora dvadeset pet godina kasnije. Ispruži jednu ruku iz deke tražeći, kao da se želi protegnuti kroz vrijeme i doseći do te prazne djevojke koja tumara kroz tanumsko tresetište obraslo vrijeskom. Ali u istom trenutku

shvati što ta gesta govori o njezinu shvaćanju stvarnosti, zaustavi se usred pokreta i usmjeri ruku u drugom smjeru. Umjesto toga, uzet će cigaretu i ugasiti Margaretaje.je

Starija se Margareta suho nasmije kad se sjeti njegova izraza lica. * * * Moja treća sestra leži na madracu i trepće. Inače se uopće ne miče. Birgitta nema krevet. Nema čak ni prekrivač na svom madracu, leži direktno na njegovoj prljavožutoj pjenastoj gumi. Ruke su joj raširene, iz lijevog kuta usana curi mali trag sline...

fizičarka i kao takva malo se boji moderne fizike. Ponekad joj se čini da joj se pojmovi kao što su vrijeme i prostor i materija otapaju pred očima i tada se mora zaustaviti, tada mora kontrolirati svoju podivljalu maštu i uvjeriti se da se s ljudskog stajališta ništa nije promijenilo. Ovdje na Zemlji materija je još uvijek čvrsta, a vrijeme je rijeka koja teče svijetom od početka života do njegova kraja. Samo u teoriji, kaže ona sama sebi, vrijeme je iluzija. Za čovjeka ono je stvarno, i zato je pokušaj protezanja kroz vrijeme znak ludila kod ljudi. Kao, naprimjer, tješiti samu sebe u dvadeset godina mlađem izdanju. Zalupi prozor, navuče zavjese i pusti deku da padne na pod. Protegne se. Sad će se istuširati i uljepšati, zatim će odbrujati u Claesovu rasturenom starom autu, prvo prema Tanumu, nakon toga prema Motali i onda prema Stockholmu. Ona dosadna konferencija na kojoj se napatila u Goteborgu ispunila je svoju funkciju. Izbjeći ce Kirunu i svoju jebenu disertaciju cijeli tjedan! Pod tušem joj se vrati sjećanje. Odjednom pred sobom vidi Fleminga, sjeti se njegova očajničkog osmijeha sljedećeg dana i njegova nestrpljivog šaptanja. Zar ne da je bilo prekrasno? I zar ne da će ove noći opet biti prekrasno? A na jesen će se pobrinuti da bude njezin mentor... Starija Margareta okrene lice prema mlazu vode i zatvori oči. Unutra vidi mladu Margaretu kako se mirno smiješi i naginje se još više nad svoj“Žaoposao.mi je”, kaže ona. “Žao mi je, Fleming. To neće ići...” Okrene“Zašto?”glavu i pogleda prema njemu. “Zato što sam završila s arheologijom. Na jesen ću studirati fiziku. Prošle noći sam odlučila.”

Izgleda jadno. Poput razapetog tijesta. Svejedno misli na svoju ljepotu, sjeća se vremena kad joj je bilo petnaest godina i kad je bila Motalin snježno bijeli odgovor na Marilyn Monroe. Na podu pored nje leži Roger, mršavi mali rak od muškarca, ravne kose i prosijede brade. Zbog njega Birgitta ne može spavati, zbog njega se mora prisiliti da se sjeti vremena kad je bila lijepa. I sad joj gotovo uspijeva. Vidi Doggena kako klizi iz svog auta, zalupi vratima i osvrće se. Na prakiralištu je tiho, jedino što se čuje je glas Cliffa Richardsa kako struji iz prijenosnog gramofona. Svi su pogledi usmjereni prema Doggenu, čežnja djevojčica leprša poput leptira prema njemu, nemoć dječaka je tvrdoglava tišina. Birgitta zna da ide prema njoj čak i prije nego što je počeo hodati, ona zna da ide prema njoj. I dolazi, sada otvara vrata auta i hvata je za ručni “Sadzglob.simoja cura” kaže on. Ništa više. Samo to. Kao u filmu, pomisli Birgitta po tisućiti put u životu. Bilo je to baš kao u filmu. A film ide dalje, zborno pjevanje i violine ispunjavaju svemir kad se sjeti kako ju je položio na haubu i nagnuo se nad nju da joj da prvi poljubac... Ali Roger se pomakne u snu i zato se film prekine, zašušti i slika nestane. Ona okrene glavu i pogleda ga, za nos je uštipne slab miris amonijaka. Njegove svijetloplave traperice prekrivene su tamnom vlažnom mrljom koja se proširila od rasporka dolje po lijevom bedru... Birgitta je premorena, ali da joj je ostalo imalo snage, trebala bi se prevrnuti preko ove gliste od čovjeka i zagušiti ga težinom vlastitog tijela. Ali ona nema snage. Nema snage ni staviti ruke na uši kako ne bi čula njegov glas. Iako ne bi bilo nikakve razlike. Riječi su već rečene, njegova je replika zauvijek ucrtana u njezinu memoriju. “Jebote”, kaže on u sjećanju i stavi ruku preko njezina lica. “Jebote. Tako si ružna da mi kurac padne...”

Birgitta zatrepće i udiše, u sjećanju traži zborno pjevanje i violine, Doggenove velike ruke i Motalin snježno bijeli odgovor na Marylm Monroe. Ali film se prekinuo, traka neutješno šušti dok se okreće, ostatak filma zatreperi i sve slike nestaju. Čvrsto zažmiri, stisne oči dok ne postanu samo dvije tanke crte i pokuša nasilu prizvati utješno sjećanje. Kad joj ne uspije, napo a podigne kapke i pogleda Rogera. Danas će konačno izbaciti van tog vraga.

Komad naplavineKomad naplavine Proljeće je, pomislila je Cecy. Noćas svakom živom biću na svijetu. Ray Bradbury ću živjeti u

Kratko puhanje. Da, želim pohraniti tekst. Kompjuter zazuji i isključiTekse. sada primjećujem koliko su mi oči umorne. Gori mi pod kapcima. Moram se na trenutak odmoriti u mraku. Osim toga, najsigurnije je praviti se da spavam, za slučaj da se Kerstin Jedan odlu krenuti u jutarnju vizitu. Ako me uhvati da sam bila budna cijele no održat će kratak govor o važnosti normalnog dnevnog ritma. Osim toga, mogla bi narediti svojoj odgojnoj patroli da me zavežu u invalidska kolica i odvezu na jedno od onih vječnih glupih natjecanja koja se odvijaju u dnevnom boravku. Memory za petogodišnjake. Ili Bingo sa slikama. Prva nagrada je uvijek naranča i od pobjednika se o se smiješi i da prestane sliniti - sve prema mogućnostima nagrada predaje. I zato ja nikada ne pobjeđujem, koliko god to odgovora imala. Kerstin Jedan namješta rezultate. Pacijenti

je srijeda. Možda ću se moći istuširati. Već cijeli tjedan od posljednjeg tuširanja i slatkasto kiselkasti miris iz mog tijela počinje me gušiti. Narušava mi koncentraciju. Naime, s mojim je njuhom sve u redu. Nažalost. Puhnem jedan dug i namjeran dah u pisak i ekran iznad mog kreveta“Želišzatitra.li pohraniti tekst prije nego što završiš? Da/Ne?”

Neposrednoprijezore

promijene se svi zvukovi u hodniku, šapati noćnog osoblja i njihovi prigušeni koraci bivaju razbijeni lupkanjem peta i kristalno jasnim glasovima. Jutarnja je smjena. Osim toga, danas je jutarnja smjena Kerstin Jedan. To se vidi po samom zraku, sve vibrira od želje za radom čak i prije nego što je ona stigla. Kad je Kerstin Dva glavna u jutarnjoj smjeni zrak stoji mirno i mirišeDanaskava.

jesprošao či ći, čekuje da - kada mu se čnih

je to prije mjesec dana, za vrijeme mog prvog dana na odjelu. Nekoliko sam sati slušala njezin glas u hodniku - u jednom trenutku veselo blebetanje, u drugom nježno zanovijetanje - i od toga mi se ježila koža. Podsjećao me na puno previše drugih glasova, zbog nje su prerasli u brbljavu kakofoniju u mojim ušima: bila je tu Karin iz Zavoda za hendikepirane osobe, sunčana Rut koja je htjela biti udomiteljica (ali ne tome!), Njemica Trudy na neurologiji i njezine sljedbenice Berit, Anna i Veronica. Sve su imale te ohrabrujuće ptičje glasove i sve su se ponašale poput prostitutki. Smiješile su se i cvrkutale i gladile u zamjenu za novac. Ali njihove su ruke bile ledene, a cijena koju su zahtijevale nije bila razumna. Aureola. U domu sam bila okružena dovoljno ravnodušnim ženama toplih ruku i glasova koji nisu previše obećavali, a prije nekoliko godina dobila sam i pravi stan i vlastite pomoćnike. Bilo je različitih ljudi, mladih muškaraca i starijih žena u bijegu pred nezaposlenošću, neobrazovanih umornih mama male djece i sredovječnih umjetnika čiji su snovi o velikom iznenadnom uspjehu počeli venuti. Hranili su me i prali i odijevali ne tražeći da ih iz zahvalnosti volim. Njihov je mir bio nenarušiv i pažljivo je slušao, kad bih zastenjala i prebrzo napela mišić zbog nelagode, odmah bi me pustili i tražili neki novi i ugodniji stisak. Ali sada je bilo gotovo. Moji su napadi dolazili sve češće i bili sve jači, stalno sam bila na putu da otklizim u status epilepticus, vječni epileptični napad. I jednoga je dana Hubertsson stajao pred mojim krevetom i objasnio mi spuštena pogleda, kao da se srami, da to tako više ne može. Pomoćnici nisu bili dovoljni, trebala sam stalni nadzor medicinski obrazovanog osoblja, barem na nekoliko mjeseci, barem za ono vrijeme koje treba da isprobamo i počnemo koristiti novi lijek. Dakle, morala sam se vratiti u sanatorij iz kojeg me jednom oslobodio.

problematičnim attitudeom - kako ona to kaže na svom amerikaniziranom rječniku socijalnog radnika - ne mogu pobijediti. Onda bi terapeutska vrijed- nost glupih natjecanja bila izgubljena. Moj se problematični attitude sastoji u tome što se pravim da se ne mogu nasmiješiti. Slinim i radim grimase i glumim da sam očajna što ne mogu upravljati kutovima usana kad me odgojna patrola izaziva pobjedničkom narančom, ali se ne smiješim. Nikada. A Kerstin Jedankoja zna da je sve to laž i predstava - svaki se put jednako tvrdoglavo razbjesni. Svejedno, ne usuđuje me se otvoreno optužiti, ne može dopustiti da bolničko osoblje sazna da sam joj se ustvari jednom nasmiješila.Bilo

A glas vani u hodniku otkrivao je da ovdje vlada osoba koja je spremna lomiti noge u svojoj borbi za dobrotu. Usprkos tome, stvarno sam se pokušala lijepo ponašati. Pristojan je pozdrav titrao na ekranu kad je Kerstin Jedan ušla u moju sobu i upravo sam se spremala puhnuti da se predstavim, kad se ona nagnula nad moj krevet i odgurnula ekran u stranu.

svake od tih riječi leži apsurdno nadanje. I ja ga dijelimnemojte misliti ništa drugo. Nitko ne želi više od mene da jedan dan pronađemo onu čarobnu riječ, savršenu riječ koja će iscijeliti ozlijeđene mozgove, koja će dati koštanoj srži sposobnost da se sama izliječi i ponovno probudi umiruće živčane stanice. Ali još je nismo našli. A ako čovjek zbroji sve one riječi koje smo dosada isprobali, što je drugo zbroj ako ne ono što je Kerstin Jedan zacviljela nad mojom glavom?

“Jadna mala...” rekla je i ispružila ruku da me pogladi po obrazu. Ne mogu kontrolirati grčeve, ali taj sam put imala sreće. Moja se glava trgnula i okrenula u stranu, kao što se uvijek trgne i okrene u stranu, i došla sam točno pod pravi kut da uhvatim njezin palac. Zagrizla sam. I grizla. Zagrizla sam tako jako da sam mogla osjetiti kako mi zubi prodiru kroz njezinu bijelu kožu i stižu do kosti, a onda mi je sljedeći grč okrenuo glavu u stranu i prisilio me da je pustim. I tad sam se nasmiješila. Topao i širok i iskren osmijeh. Jedini osmijeh koji ću ikada dati Kerstin Jedan. Kod sljedećeg grča uspjela sam ponovno uhvatiti pisak i počela puhati. Nisam mogla vidjeti ekran - odgurnula ga je predaleko udesno ali svejedno sam uspjela reći ono što sam htjela: “Mene nitko ne zove jadnom!” Odgurnula je ekran i istrčala iz sobe suho šmrcajući, lijevom rukom sklopljenom oko desnog palca u krajnje prijekornoj gesti. Na sekundu sam htjela uskliknuti zbog svoje pobjede, ali trenutak kasnije ugledala sam tekst koji je svjetlucao iznad moje glave. Mene nitko ne zove jadnom. Oh, Bože. Arnold Schwarzenegger to ne bi bolje rekao. A ipak, to je moralo biti rečeno. Zato što ne postoji nijedno stanje koje je izlizalo toliko imena kao ovo; svako desetljeće u posljednjih sto godina ispljunulo je staru gorku riječ i tražilo novu i slađu. Tako je kripl postao defektan, a onda defektan deformiran, deformiran je postao sakat, a sakat invalid, invalid je postao hendikepiran i na kraju je hendikepiran postao osoba s poremećajima kretanja.Iza

Dakle, u očekivanju te savršene riječi biram biti izvan svih trenutnih opisa. Ja znam što sam. Komad naplavine. Prošupljeni ostatak iz nekog drugog vremena.

Da. To bi bilo logično. Ali to se još ne smije dogoditi. Ostala su dva zadatka.Prvo, želim znati koja od mojih sestara je ukrala život koji je bio namijenjenNakonmeni.toga želim slijediti svoju ljubav u grob. Tek onda sam spremna da me se isprazni.

“Jebote, tvoje tijelo izgleda kao da te cijelo stoljeće zagrlilo nasmrt”, rekao je Hubertsson jednog Silvestrova u mom stanu kad je bio pijan. Bila je to rečenica zbog koje su mi se užarili obrazi, ali svejedno sam ostavila svoj ekran crnim. Jer što bih odgovorila? Ah, pusti me darbu- dem čovjek za tebe, ljubavi moja, a ne znamenitost? Takve se stvari ne govore. Pogotovo ne kad čovjek ima noge zgrčene u vječnom položaju fetusa, dok su mu glava i ruke u konstantnim spastičnim pokretima, kad lice radi grimase, a dlanovi se njišu poput vodenih biljaka. Tada se čovjek čuva ljubavnih izjava i pravi se da nije čuo. Ali ja čujem. Ja vidim. I ja osjećam. Ja vidim i čujem i osjećam iako je ono što je cijela i neprekinuta veza kod drugih ljudi kod mene uništena i potrgana. Sada samo nekoliko tankih niti ujedinjuje ono što sam stvarno ja s onim što je moje tijelo. Moj se glas sastoji od tri tona: uzdišem od užitka, stenjem od nelagode, ričem poput životnje koju će ubiti kad patim. Time mogu upravljati. Također mogu i puhati kratko i dugo u pisak, puhanje koje se pretvori u tekst na ekranu kompjutera. Osim toga, mogu — ali već s krajnjim naporom - i dalje držati žlicu lijevom rukom, prenijeti je dolje do tanjura i gore do usta. Mogu žvakati i gutati. To je sve. Dugo sam se pokušavala uvjeriti da u taj kaos od mog tijela svejedno stane sama bit onoga što je čovjek. Imam volju i razum, imam srce koje kuca, par pluća kojima dišem i - ne najmanje važno - ljudski mozak s toliko neobičnih mogućnosti da se i sama začudim. Ali te galantne parole nisu pomogle. Na kraju sam svejedno bila prisiljena priznati da sam uhvaćena u paukovu mrežu uvjeta koju je Veliki Šaljivčina rastegnuo preko svijeta. To je shvaćanje ojačalo ovog mjeseca. Ponekad čak i mislim da je Kerstin Jedan njegova poslanica, da je ona mali Božji pauk koji će mi se jednog dana prikrasti po mreži kako bi mi rastopio crijeva svojom kiselom slinom, a zatim ih isisao iz mene.

* Sad ga čujem. Nitko ne otvara vrata odjela tako polako kao on, nitko se tako pospano ne vuče hodnikom. Danas malo oklijeva, možda se boji da će se Kerstin Jedan odjednom pojaviti na hodniku i nasmiješena mu zapriječiti put. KaJedan, zove je. Za razliku od KaDva. “Ona je nemoguća”, kaže. “Cijeli taj aerodinamični oblik i sve te bijele površine. Mogu se kladiti da je izlivena od sladoleda od vanilije. Ugrij je i izgubit će i boju i oblik!”

No bilo je to prije jedanaest godina i nikada se poslije nije ponovilo.Ponekad - kad smo sami - stavi ruku na rub kreveta i dlanom izravnava moju deku, ali uglavnom sjedi udaljen i uopće me ne gleda. Uvuče se u onu duboku nišu prozora i obgrli rukama koljena, gleda kroz prozor dok govori i intenzivno bulji u ekran kad odgovaram. Za njega sam više prisutna u svojim riječima nego u svom tijelu.

Vunena majica koju je nosio ispod bijelog ogrtača bila je oštra za moj obraz. A njegovo je tijelo mirisalo na bademe...

Ja takvo nešto ne bih nikada učinila. Da ja imam bijelo tijelo poput vanilije s napetim mišićima i mogućnošću da ga pokrećem, često bih mu dopuštala da ga dodiruje. On je jedina osoba čije dodirivanje volim. Možda to ovisi o tome što me tako rijetko dodiruje. Nekoliko puta mjesečno formalno me pregleda, ali tada je uvijek prisutna jedna sestra i njegove ruke budu profesionalne i nepristrane. Jedan jedini put je završio pregled time što me pogladio. Bilo je to kada sam četvrti put u jednoj godini imala upalu pluća. Tada je stavio obje ruke na moju glavu i privukao me sebi, pritisnuo moj obraz sebi na prsa. “Trgni se”, rekao je. “Nećeš ni ovaj put umrijeti...”

Njemu u posljednje vrijeme nije preostalo puno svilenkaste kože i napetih mišića. Možda to ima nekakve veze s njegovim starenjem. Lice mu se posljednjih godina umorilo i izdužilo, obrve izrasle i postale sijede, dvostruka brada nabujala, a podočnjaci natekli. Istovremeno, njegove su košulje postale sve zamrljanije, a stražnjica na hlačama počela sve više visjeti. Neke od bolničarki iz odgojne patrole Kerstin Jedan zovu ga odvratnim. Ona sama se zadovoljava tim da naglasi distancu. Ako joj se previše približi, ona se brzo izmakne i prođe rukom kroz svoju dugu kosu kao da se čisti od dodira.

U to sam vrijeme još mogla proizvesti dio zvukova koji nalikuju običnom govoru, ali sama pomisao da grimasom moram odgovoriti bi me umorila. Ništa nisam više željela nego da maknu tu užasnu sliku, ali nisam imala snage to reći. Hubertsson je došao u četvrtak trećeg tjedna, prije toga je bio na odmoru. Zakoračio je u sobu i proizveo cijeli niz malih brundajućih zvukova, dok mu je sestra davala moju povijest bolesti. Nisam otvarala oči da ga pogledam. Liječnik je liječnik, što se tu ima vidjeti? Nagnuo se nad krevet i promotrio članak iz novina na zidu prije nego što me pregledao, ali nije ga komentirao. Umjesto toga je hrapavim rukama gladio moje tijelo, stiskao i pipao me na isti način kao što me je i stotine drugih liječnika stiskalo i pipalo. Tek kad je izlazio, shvatila sam da je drugačiji. Zastao je na vratima i rekao:

A on je taj koji mi je dao riječi. I ne samo to. Miris i okus mi je dao, sjećanje na hladnoću i vrućinu, ime moje majke i slike mojih sestara. Nagovorio je Udruženje rukotvorina da donira polutkanu lanenu plahtu za moj krevet i u zahvalu im održao govor o tome kako pomična lanena vlakna sprečavaju stvaranje rana od ležanja. Nagovorio je Rotary klub da mi plati kompjuter i Lions klub da mi kupi televizor i jednom godišnje me strpa u posebno sagrađen automobil za prijevoz hendikepiranih i odveze me u Tehnički muzej u Stockholmu, kako bih mogla vidjeti Wilsonovu komoru. I kad smo već tamo pusti me da satima sjedim u toj crnoj sobi i sama promatram ples materije. Sve sam dobila od Hubertssona. Sve. (CroWarez.org )

Bila sam umorna i ispregledavana do smrti kad su prije petnaest godina neurokirurzi u Linkopingu konačno odustali i pustili da me se preseli u sanatorij u Vadsteni. Tamo su me tijekom prvih tjedana morali staviti na infuziju kako bi me održali na životu. Rijetko sam kada otvarala oči i nisam se slobodno pomicala. Nakon samo nekoliko dana mogla sam osjetiti kako mi se stvaraju i izbijaju rane od ležanja na bokovima, iako su me okretali svaki drugi sat. U to je vrijeme bilo dovoljno osoblja. I to ambicioznog osoblja. Jedna od sestara nabavila je stari članak iz novina Ostgota-Correspondenten i objesila ga na moj zid. Bila je to slika mene podbočene u invalidskim kolicima s maturantskom kapom na polućelavoj glavi. Učenik koji je najviše postigao! “Vidiš li” govorili su njegovatelji svaki put kad bi me okrenuli prema zidu. “Zar se ne sjećaš? Ti si pametna, pa maturirala si...”

Utihnuo je i listao po fasciklu. Fiksirala sam ga pogledom, ali ga ustvari nisam vidjela. Bila je kasna jesen i sunce je već počelo zalaziti, nazirao se samo njegov obris. Nakon nekog vremena ustao je i vratio se do kreveta.“Postoji

Mogao je dodati: i svakog jutra do kraja svijeta.

još jedan razlog zašto ti je tako kako ti je”, rekao je. “Objašnjenje. Uvijek postoji jedan razlog i jedno objašnjenje. Mogu ti ga dati. Ali pitanje je, naravno, želiš li znati?”

vragu, pa to je fantastično” rekao je. “Ležiš tu i napola se izluđuješ pitanjima o astronomiji i fizici elementarnih čestica i drugim apstrakcijama - pročitao sam tvoje tekstove! - a o sebi nemaš pojma...”

“Mislim da ćemo maknuti taj novinski članak. Stavi ga negdje gdje ga drugi mogu vidjeti, ali da ga ona ne vidi...”

Predala sam se, zatvorila oči i stisnula mu ruku dva puta. Odmah me pustio, otišao do prozora, sjeo u duboku nišu i obujmio rukama koljena.“K

Uspjela sam nespretno uhvatiti njegovu ruku i stisnuti je što sam jače mogla. Dva puta. “A tako” rekao je mirno. “Kako želiš. Ali vratit ću se sutra...”

Istog je popodneva došla jedna od njegovateljica s rolom selotejpa i učinila što je rekao. Kad je završila, za probu je ispružila čašu soka i prvi put u tri tjedna uspjela sam otvoriti usta i piti. Nekoliko dana kasnije došao mi je u sobu s deset centimetara debelim fasciklom u naručju. Odmah je prišao krevetu i uhvatio me za lijevu ruku.“Misliš li danas odgovarati?”

Umorno sam ga pogledala, ali nisam odgovorila. “Svejedno”, rekao je i stisnuo mi ruku. “Jedan stisak znači da. Dva znače Bione.”jeto sistem znakova kojeg sam se dobro sjećala. Prvi od svih. Iz Zavoda za hendikepirane. “Potpuno si pregledana i dijagnosticirana. To vjerojatno znaš. Ali znaš li nešto više o sebi?”

Privukla sam ruku sebi. To nije imalo nikakve veze s njim. “Ne duri se”, rekao je. “Znaš li gdje si rođena? I tko te rodio? Da ili ne?”Ponovno me uhvatio, čvršće. “No? Da ili ne?”

Nasmije se. “U to sam siguran. Sad kad su te jadne kuje završile u tvojim kandžama...” ( gro.zeraWorC )

Zasmijulji se i odvuče do utočišta u prozoru. “Još nisam mrtav. Kako je sestrama?”

Sada gurne vrata i pusti uzak trak sunčeva svjetla iz hodnika da padne preko“Jutro,poda.damo” kaže, kao što govori svako jutro već petnaest godina. “Kako Odgovaramje?”

citatom: “O captain, my captain..”

*

Kad se smjestio, puhnula sam odgovor, treperi prema njemu s ekrana. “Otprilike im je onako kako zaslužuju...”

Netko je vani u hodniku počeo trčati, njezine su pete lupkale o pod, a

Neko sam vrijeme mislila da je on taj koji je uzrokovao moje snove na javi. Tako sam ih zvala. Druga riječ - halucinacije - bila je previše uznemiravajuća.

Jedne večeri, odmah nakon našeg prvog susreta, na moj je prozor sletio galeb. Bio je to sasvim običan galeb sivih krila i žutih nogu. Ali ovo je bila siva i hladna večer u studenom i galeb nije trebao biti tu, trebao je lebdjeti nad vodom ispred Gibraltara. I isto tako nije trebalo biti moguće da napustim vlastito tijelo i uronim u njegov pernati plašt. Ali odjednom sam bila tamo, duboko potonula i okružena bijelom svilenkastom perinom. U početku nisam shvatila što se dogodilo, samo sam ostala bez daha i bila preplavljena osjećajima kad sam utonula u to čudo njega samog. Membrane u njegovoj unutrašnjosti svjetlucale su poput sedefa, jetra je sjajila smeđecrvena od vlage, a kosti u njegovu kosturu bile su šupljikave i krhke, kao da si je Veliki Šaljivčina namjeravao izdubiti frulu, ali se zatim umorio i sa smiješkom promijenio svoje djelo u najbučniju i najmanje milozvučnu od svih ptica. Tek kad sam pogledala tlo pod sobom, shvatila sam gdje se nalazim. Sjedila sam u galebovu crnom oku.Nikada neću zaboraviti vlastiti strah, onu drhtavu tutnjavu koja me u trenutku vratila natrag u vlastito tijelo. Tulila sam. Usta su mi bila širom otvorena i ispuštala guturalnu kašu histeričnih samoglasnika.

sekundu kasnije slijedili su ih isti lupkajući koraci. Tri žene odjevene u bijelo navrle su mi na vrata, ali u trenutku kad su se vrata otvorila, galeb se podigao i nestao. Tu su večer slijedile druge večeri. U početku sam bila vrlo uplašena. Kad je muha šetala stropom, brzo bih zažmirila i uvjeravala se da moram sačuvati razum, jer moj je razum jedino što posjedujem, a što vrijedi posjedovati. Ponekad je to pomagalo, ponekad nije. Odjednom sam znala visjeti naglavačke na stropu i promatrati stotine slika bića u krevetu ispod sebe kroz muhine prizmaste oči. Tada bih odmah popustila i vrištala dok bih padala natrag u sebe. “Ima noćne more”, žalile su se sestre na vizitama. “Budi se i viče svaku noć...” “A tako” odgovarao je Hubertsson. “Dobro. Odlično.” Ali kad je vidio njihove izraze lica predomislio se i prepisao blagi sedativ.Utoje vrijeme još uvijek bio momak sa stilom, naravno, ne s ovom ljepotom ruševine kakvu sada posjeduje, nego je jednostavno imao stila. I to je iskorištavao. Svaki je četvrtak odlazio u Hotel Standard u Norrkopingu i svaki je petak ujutro s popriličnim zakašnjenjem ulazio u moju sobu umornog pogleda. Djevojke na odjelu rijetko su bile nezainteresirane, uvijek je bila neka koja je zadržavala svoj pogled na njegovim očima minutu predugo. Dok su me kupale ili mi spremale krevet većina se tihih razgovora gotovo uvijek vodila o njemu i svim ženama koje je odveo u krevet. Barem na početku. Kad su počele shvaćati da on dolazi u moju sobu gotovo svako jutro, oko mene je nastao mali krug tišine. Začuđene i prilično povrijeđene tišine. I ja sam bila isto tako začuđena, nisam shvaćala što želi. Istina, sretala sam i prije zainteresirane liječnike, pogotovo onih godina kad sam bila dobar idiot koji je išao polagati maturu, ali nijedan od njih nikada nije bio kao on. On je samo dolazio. Dan za danom, jutro za jutrom. Ponekad ne bi rekao ni riječi, ponekad bi bez prestanka pričao sat vremena ili više. Saznala sam njegovo mišljenje o svjetskom poretku i politici, njegova stajališta o propasti društva koje preispituje sve što se događa i ograničenosti sustava specijalizacije, plus još poneki pikantan detalj o njegovim prijateljima sa studija i kolegama. Ništa me od toga nije zanimalo.Ponekad bi me uplašio. Ako bi došao ranije, prije nego što se razdanilo i prije nego što sam se sasvim razbudila, znalo se dogoditi da

vlastitom

Je li umrla pri porodu? Jesam li zato paralizirana? Odjednom sam postala nestrpljiva da saznam. Vukla sam Hubertssonovu ruku kako bi shvatio da imam pitanja koja bih mu htjela postaviti. Ali prošlo je puno mjeseci otkad sam imala nešto reći i trebalo mi je vremena da ponovno pronađem glas, bilo je to samo stenjanje i cviljenje. Činilo se

Otvorila sam oči, vidio je to i znao je da me upecao.

sam u njega. Već godinama nisam razmišljala o ironiji svog imena.“Sve ukazuje na to da si kao novorođenče bila zdrava.”

“Ella je bila ta koja je odlučila da ćeš se zvati Desiree. To znači željena...”Buljila

Želio je nešto drugo, nešto što nitko nikada nije poželio.

Puno hvala. I to mi je neka utjeha.

Ali imala si žuticu kao novorođenče. Ozbiljnu žuticu. A tada nisu znali mijenjati krv novorođenčadi. Zato si dobila cerebralnu paralizu...”Ugrizao

se za donju usnicu na trenutak dok je okretao stranicu. “Osim toga, pri samom si porođaju zadobila dio ozljeda mozga. To je prouzrokovalo epilepsiju i dio invaliditeta. Možda si imala i mali moždani udar kao novorođenče... Ella je imala deformiranu zdjelicu od rahitisa, a oni su je pustili da leži trideset sati. Tako je to tada bilo, gotovo nikada nisu radili carski rez...”

mi neka sjećanja iz djetinjstva eksplodiraju u glavi i da me u trenutku uhvati panika. Sjena! Ali moje bi srce prestalo divlje lupati kada bi on krenuo prema skrovištu u prozoru. Sjena mog djetinjstva nikada se nije udaljavala dalje od kreveta, željela je biti blizu te bespomoćnosti koja ju je seksualno uzbuđivala. Hubertsson nikada nije žudio za mojom nesposobnosti.

Kad je zima prošla, navikla sam se, zaboravila sam njegov prvi posjet i pitanja koja mi je tada postavio. Ali jednog jutra u travnju ponovno je sa sobom imao onaj debeli fascikl. Položio ga je na dno mog kreveta i uhvatio me za lijevu ruku. “Tvoja se majka zove Ella Johansson”, rekao je. Povukla sam ruku prema sebi što sam ljuće mogla, ali nije me puštao.“Rodila si se u rodilištu u Motali 31. prosinca 1949. Minutu prije ponoći.”Moji grčevi su se pojačali, uvijek je bilo tako kad bih se uzbudila. Pokušala sam zatvoriti oči kako bih ga isključila. “Poslije više nije imala djece. Osim toga imaš tri sestre.”

Napravio je kratku grimasu, ali odmah ju je promijenio u nakrivljeni“Mismiješak.smoposebna vrsta, vidiš. Posebno sretna vrsta.”

To nije bilo ono što sam htjela znati. Sad sam bila bijesna, toliko bijesna i očajna da sam mu pokušala pljunuti u lice. Nije išlo, krivo sam procijenila ritam svojih grčeva i pljuvačka je završila na zidu. Ali bilo je to dovoljno da mi pusti ruku. Uspravio se, napravio jedan korak natrag i pogledao me. I ja sam rođen s košuljicom”, rekao je. “To znači sreću, znaš to?”

Jesi ih provjerio?” Duboko uzdahne. “Da, provjerio sam šećer. Otprilike onakav kakav bi se mogao očekivati. Zato sam poduzeo korake...” “Još inzulina? Danas opet?” “Stvarno“Mmm...”bi se trebao malo paziti!”

da Hubertsson misli da su moji krikovi i mahanje koje nije imalo veze s grčevima značili da protestiram. Još me jače stisnuo za ruku i pritisnuo je na jastuk, pogleda i dalje fokusirana na svoje papire. “Glavu su ti jako loše tretirali, ali očito je da si se rodila s košuljicom...”Pašto?

Zatrepćem i vratim se natrag onome tko je on danas. Stoji u podnožju kreveta, sjena okružena kasnozimskim svitanjem. Svjetlo mu ne laska, isisalo mu je svu boju iz lica, koje zbog toga izgleda poput pergamenta. Brzo puhnem odgovor. “Ja sam OK. A ti?” Pušta da pitanje visi neko vrijeme na ekranu prije nego što odgovori. To me prisili da ponovim. “Čuj! Kakav ti je šećer?” Sliježe ramenima: “Ne gnjavi...” Ali ja inzistiram, zabrinuta sam, pušem tako brzo da imam greške u“Ozbiljno.pisanju.

Ušutio je i maknuo pogled, pogledao kroz prozor, a onda rekao istim laganim tonom: “Ustvari ne bih to smio reći, ali ja poznajem tvoju majku. Ellu. Bila je jednom moja gazdarica, a sada je moja pacijentica. Ili ono što je ostalo od nje...” “Hej” kaže on sada. “Izgleda da si se zamislila. Kako si ustvari?”

Ali ja ne namjeravam pustiti. Zgrabim pisak i brzo puhnem odgovor: “Možda bi ti šećer bio bolji da malo manje piješ!”

Brzom kretnjom prijeđe rukom preko lica, zatim pogleda ravno u mene.“Pusti to sada.”

Ne znam što mi je došlo. Ni jedan jedini put svih ovih godina čak ni poslije onoga dočeka Nove godine kad se užasno napio u mom stanu - nisam dala do znanja da sam vidjela njegovu čežnju za mirom pijanstva. Bio je to uvjet, prvi paragraf u neizgovorenom ugovoru koji je vodio naš suživot. Imala sam pravo šaliti se i biti drska, ali ne smijem biti indiskretna. Nikada. Zato mi u trbuhu zatitra strah; prekršila sam pravila, ostavit će me! Ali on ne odlazi. Samo se smrzne od šoka prije nego što se obrecne: “Isuse Bože! Pa ovo počinje nalikovati na stari brak...”Ode natrag do prozorske niše i stisne se unutra. Ja ispustim pisak. Stari brak? To nikada prije nije rekao. Čak ni natuknuo. Istina, moram priznati da sam imala maštarije u tom smislu, da sam sanjala da će Veliki Šaljivčina doći svečanim korakom kroz hodnik, odjeven kao Zeus iz kazališta u tamnoplavi ogrtač i dijademu od zvijezda, kako bi me učinio Hubertssonovom mladenkom. Stavio bi svoju ljekovitu ruku na moje tijelo i moje noge bi se u trenutku ispravile i dobile mišićeprave oblikovane, krvlju ispunjene mišiće - moje ruke bi se smirile, a lice izravnalo. One prazne vreće kože koje predstavljaju moje grudi napuhnule bi se u prave bijele jastuke i ukrasile zgodnim malim bradavicama, savršene divlje jagode na tanjuru šlaga. A oni rijetki pramenovi na mojoj glavi bi se istovremeno pretvorili u bujnu masu kose. Kestenjastosmeđe, možda. Staviti plavu periku na svu tu ljepotu možda bi bilo previše, možda bi to bilo previše za Hubertssona i natjeralo ga na bijeg prije prve bračne noći. A ja ga naravno nisam htjela prestrašiti, htjela sam samo sjediti na rubu svog kreveta odjevena u vjenčanicu i sjajiti kada dođe u svoju posljednju jutarnju vizitu. Kao prava Pepeljuga.“ Čemu se smiješ?” Uhvatim pisak i lažem kao prava supruga: “Ne smijem se.” Otpuhne i ponovno mi okrene leđa. Vani se stvarno razdanjuje, sivo vrijeme zore je završeno. Izgleda da će biti lijep dan. Komadić neba koji se nazire iza Hubertssona je ledeno plav. Ali novo svjetlo ne pomaže. Njegovo je lice još uvijek pepeljasto, a crte na njegovoj koži

crnje su nego ikada. Boli me kad ga gledam takvog. Moj muž? Da. Možda. Na neki način. Ne mogu reći da ja znam puno o braku - mogu se pozvati samo na nekoliko tisuća romana i nepoznat broj TV-serija - ali ono što sam čitala i gledala na mnogo načina sliči ovome između nas. Petnaest godina kružili smo jedno oko drugog, uvijek istim stazama, kao par umornih elektrona istog naboja, nezrelih da se stvarno spoje, jednako tako nezrelih da se razdvoje. Razgovarali smo danima i tjednima, mjesecima i godinama, a svejedno smo šutjeli o onome što je progorilo najdublje rupe u nama. Zato smo često ronili duboko u moje djetinjstvo, ali smo samo dodirnuli površinu njegova. I zato znam više o njegovu poslu i pacijentima nego o onom kratkom braku koji je ostavio iza sebe puno prije nego što smo se upoznali. Na isti smo način u velikim lukovima zaobilazili ono najvažnije u mojoj stvarnosti. Njegov me pogled rano upozorio da ne pričam o svojim sposobnostima. Zato se mogu praviti da je ovo igra. Igram se Šeherezade, dok se on pravi da je liječnik kojeg zabavlja čudan pacijent s talentom za pričanje priča. I tako se sakrivamo jedno od drugoga u kineske kutijice navodnog smisla. Ponekad žalim što je Hubertsson u svoj svojoj neobičnosti ipak jedan tako običan čovjek. Pati od teofobije, boji se same pomisli na sve što ne može razumjeti. Zato se odbija baviti pitanjima koja se tiču prirode materije i svemira, zato zijeva kad ga poletno izvještavam o napretku fizike elementarnih čestica posljednjih godina, i zato biva nervozan kad se zabavljam mišlju kako će vrijeme ići unatrag kad se svemir prestane širiti i umjesto toga se počne sažimati. On ne misli da je to zabavno. Ali misli da je jako zabavno što mogu smisliti toliko stvarno uvjerljivih priča o svojim njegovateljima i osoblju u sanatoriju, i što se sve, jedna po jedna, uskoro potvrde u stvarnosti. Imam dobro razvijen dar zapažanja, kaže on. Ponekad čak ode i tako daleko da to zove intuicijom.Sad se prestao duriti. “Je li što bilo noćas?” pita. Ima nade za oprost. Ponizno uzmem pisak. “Da. Ubila sam galeba.”

Izgleda iznenađeno: Voljela“Zašto?”bih kad bih mogla reći istinu, da sam ubila galeba jer sam vidjela Christinu kako sanja. Dok pušem svoj lažni odgovor, istinito sjećanje proleti pored mene; vidim kako su crni prozori na

Prezrivo otpuhne umjesto odgovora. Zatim ode do stola i rukom prijeđe preko crnog fascikla. “Trebaš li još materijala?”

Hubertsson je naborao čelo: “Jesi li opet jako drhtala? Ne odgovaram. Moj crni ekran ga natjera da ustane i vrati se do mog kreveta. Stane uz podnožje kreveta i promatra me uskim očima. “Jesi li? Jesi li se uplašila? Samo zato što se radi o njih tri? Moja ruka udara o okvir kreveta u neočekivano snažnom grču. Gleda me, ne reagirajući. “Ne shvaćam”, kaže. “Sve druge priče samo teku iz tebe, a ova traje godinama. Zašto se tako bojiš nešto izmisliti baš o njima? Zar ne shvaćaš da baš zato moraš!”

Uhvatim pisak: “A sad si i psihijatar?”

Ispustim zvuk koji bi trebao protumačiti kao ne. Ne trebam vise materijala. Još prije nekoliko godina me razotkrio tim fasciklom. Pun je spisa, fotografija i novinskih članaka o mojoj majci i mojim sestrama. Većinu ih znam napamet. “Što kažeš?”

Christininoj kući sjajili, kako je galeb sjeo na prozorsku dasku ispred njezine spavaće sobe i kako sam ja sjedila u galebovu oku. Christinini su snovi kružili poput blijede izmaglice iznad njezina kreveta. Prvo su bili nejasni i neshvatljivi, ali nakon nekog vremena dobili su jasnu formu: tri djevojčice na stablu trešnje. A onda je Ella došla preko livade noseći pladanj s vrčem punim soka, naočale su joj stajale na vrhu nosa i zabavljenim je pogledom gledala preko okvira. Bilo je to sve. Ali bilo je dovoljno. Moj se bijes otvorio poput morske vlasulje. Vidjela sam ga, tamnocrveno otrovno morsko stvorenje koje je ispružilo svoje pipke u svim smjerovima, prema Elli, toj izdajici, prema Christini, Margareti i Birgitti, tim jebenim kradljivicama! I odjednom sam bila bijesna na cijeli svijet, i na galeba, povukla sam ga visoko u zrak i prisilila da uz kričanje leti ususret vjetru u širokim krugovima, sve dok njegova krila nisu izgubila snagu i dok se nije počeo tresti. Onda sam ga okrenula i prisilila da zaroni iz velikih visina dolje prema Ulici Sang, ravno prema crvenom zidu kuće moje sestre. Ali istinu bi Hubertsson protumačio kao ludost i histeriju. Zato odgovaram samo jednom rečenicom. “Galeb se samo svuda zapetljavao...”

Oprostio mi je. Izme“Dobro.”

Čuj! Ovaj put ne namjeravam odustati. Obećavam.”

Posegnem za piskom i počinjem puhati.

Čuje kad sam završila s puhanjem i okrene se, pročita i nasmiješi se.

Okrene mi leđa, zastane i u tišini promatra sliku na mom zidu beznačajni masovni tisak iz Ikee - s rukama uguranim u džepove.

“Ne. Ne trebam više. Ovaj put teče, ići će to...”

Njegova okrenutost me čini očajnom i tjera me da molim. Pušem tako brzo da se pisak sav napunio slinom.

“

“Smijem li pročitati?” “Ne. Ne još. Tek kad bude gotovo.”

đu nas nastupi tišina, pogledi nam se sretnu. Tek tada primijetim da nešto nedostaje: onaj mali sjaj koji se uvijek nalazio u dubini njegova pogleda. Znam što to znači; zna to svatko tko je proživio život u bolnici. Vrijeme istječe. Moje se vilice zakoče, čvrsto zagrizem u pisak. Istovremeno mi se glava tako snažno tržne u stranu da se elastična traka rastegne u prljavožutu crtu u zraku. Hubertsson dođe do mog kreveta i pažljivo mi izvadi pisak iz usta. Njegova koža još uvijek miriše na bademe. A miris ima boju. Cijela soba odjednom zasvijetli od jutarnjeg crvenila. Nikakve isprike više nisu dovoljne. Vrijeme je da pokrenem svoje sestre. Ali ne još. Prvo želim zatvoriti oči i na trenutak se odmoriti u mirisu badema.

Negdje drugdjeNegdje drugdje Prošli i budući stošci svjetlosti za događaj P dijele prostornovremenski kontinuum u tri područja... Negdje drugdje je područje prostornovre kontinuuma koje ne leži ni unutar budućeg ni unutar prošlog stošca svjetlosti za P. Stephen W. Hawking - menskog

Astrid, pomisli, i tlo joj se zaljulja pod nogama dok se ne sjeti da je Astrid mrtva, da je ustvari već tri godine mrtva. Istovremeno shvati da njezino tijelo nije uvjereno, iako se ohrabrila i pustila o gledaju i rukama da osjete, onim rukama koje su tada bile još blje Astridinih. Ali mišići, kosti i živci joj ne vjeruju, tijelo reagira kao daje Astrid još uvijek živa: kičma se skvrči u grču, bol se širi i poput olovnog remena obuhvati bokove.

Pismoizgledačudno

, ne sliči nijednom drugom pismu. Kuverta je već korištena, razderana i zalijepljena selotejpom, ime prošlog primaoca prekriženo je oštrim vertikalnim linijama napisanima kemijskom olovkom, a Christinino je ime napisano pored toga. Rukopis izgleda neprirodno, poput loše krivotvorine. Slova su nagnuta u različitim smjerovima, neka naškrabana na brzinu, druga elegantno ornamet- nirana. Stara marka iz desnog kuta kuverte je istrgnuta, tri druge prevelikih vrijednosti zalijepljene su u neravn nizu u lijevom. Ali nisu poništene žigom, pošta nije ta koja se pobrinula da ovo pismo završi u Christininu poštanskom sandučić

Usprkos tome što je liječnica - ili možda baš zato zna nikakav drugi način da se nosi s bolom nego da ga ignorira. Podigne naočale na čelo, nagne se kratkovidno nad kuvertom i pokuša razaznati ime starog primaoca. Ali sivo jutarnje svjetlo nije dovoljno, može samo raspoznati pojedina slova - A, E i S - iza plavih linija. Zatim pokuša staviti kažiprst ispod kuta kako bi otvorila kuvertu, ali ni to ne ide. Selotejp je preširok. Treba škare. Nije Astrid, misli dok ide prema kući vrteći kuvertu u ruci. Nego Birgitta. Naravno da je Birgitta. A onda moram nazvati Margaretu, ona će se naravno duriti zato što se nismo vidjele već nekoliko godina... Stvarno, moramo li se pretvarati da smo sestre cijelu vječ om u. čima da đe od - Christinaane nost?

Sada je vidi: glava okrenuta na neprirodan način, raširena krila i poluotvoren kljun. On ništa ne kaže, samo kimne konstatirajući činjenicu i uzme plastičnu vrećicu. Vani u vrtu stavi ruke u vrećicu i uhvati pticu kroz najlon, zatim izvrne vrećicu prema van i zaveže je. “Teška je”, kaže kad uđe u kuhinju. “Hoćeš probati?”

Podigne vrećicu i odvaže je u ruci, već na putu da formulira teoriju.“Slomila

je vrat. Mora da se zaletjela ravno u zid, učinilo mi se da sam čuo udarac oko pola pet, ali mislio sam da je vjetar... Jesi li ti nešto čula?”

Zbog ptice zaboravi na pismo, spotakne se preko mrtvog tijela, a kad povrati ravnotežu, bez razmišljanja stavi kuvertu u džep kućnog ogrtača. Odmakne se korak, vidi sivu mrežu koja se navukla preko crnih očiju i podigne gornju usnicu u zgađenoj grimasi. S novinama Vadstena Tidning i Dagens Nyheter čvrsto stisnutima na grudi krene prema kuhinjskim vratima polutrčećim korakom, dok joj gumene čizme spadaju. Erik stoji u kuhinji i reže kruh za doručak, obrazi su mu ružičasti od brijanja, a crvenkastoplava kosa tamna od vlage nakon tuširanja. Okrene svoje svijetloplave oči prema njoj dok ona skida čizme i ona u jednoj neugodnoj sekundi vidi sebe njegovim očima: pepeljastoplavu i mršavu, u zgužvanoj spavaćici i kose raščupane nakon spavanja. Nakostriješeni vrabac. Naglo povuče prema sebi pojas kućnog ogrtača koji se vukao za njom poput repa dok je bila vani i zaveže ga dok pokušava postići da joj glas zvuči što je mirnije i objektivnije moguće. “Vani u vrtu leži mrtva ptica. Galeb...”

On ode do kuhinjskih vrata i pogleda van, još uvijek držeći nož u ruci. Istegne“Gdje?”vrat i popne se na prste, ona stane tik iza njegovih leđa kako bi bila u istom kutu gledanja. Oko njega se osjeća blag miris sapuna i ona se othrva naglom porivu da ga zagrli i zaroni duboko u miris. To bi nas predaleko odvelo, kaže sama sebi. Nemamo vremena. Bijelu je pticu teško vidjeti iz daljine, zakamuflirana je prljavim snijegom i sjajnocrnim šljunkom. “Tamo”, kaže Christina i ispruži ruku ispod njegova lakta. “Točno ispred jorgovana. Vidiš je?”

U to su vrijeme živjeli u Linkopingu, a njihove su kćeri blizanke bile u najcendravijim tinejdžerskim godinama. Sjedile su svaka sa svoje strane kuhinjskog stola — Asa uz mamu, a Tove uz tatu — i u tišini pratile putanju posude s maslacem. Kad je Erik konačno podigao pogled izgledajući zbunjeno, Christina se počela hihotati, ali Asa se namrštila, a Tove prezrivo otpuhnula. Ustale su istovremeno, odgurnule svoje stolice pod stol uz prezrivo grebanje i rekle uglas: “Bože, kako ste djetinjasti!” Da, misli Christina. Možda i jesmo. Barem Erik. On je djetinjast u najboljem smislu riječi, jer ga svijet još uvijek zanima. Većina se muškaraca prestaje iznenađivati svijetom negdje u ranom pubertetu, a onda posvete ostatak svog života tome da ga osvoje. Ali Erik je još uvijek radoznao. On se bori, no ne da pobijedi, nego da sazna.

Tako Margareta opisuje Erika. Iako on ustvari nije profesor, nego je već godinama docent. Ali ipak, ima neke istine u Margaretinu opisu. Erik izgleda kao prava vulgarna predodžba profesora. Ima uska ramena i blijedu kožu, a kad mu se kosa osuši nakon tuširanja, podigne se i čini raščupani prsten crvenih kovrča oko gotovo ćelavog područja posred glave. Einsteinova frizura, smije se Margareta negdje u Christininu sjećanju, ali danas Christina ne želi ismijavati Erika i zato stisne usnice i odbije se smijati. Ne zato što bi Erik primijetio da mu se smije preko stola za kojim jedu doručak. Udubio se u Dagens Nyheter i rastreseno poseže nožem za maslac preko stola, ne gledajući što radi. Bilo je jutara kada je Christina pomicala posudu s maslacem u širokim lukovima po stolu i puštala ga da traži uzalud, dok je ona sa zanimanjem promatrala koliko će mu trebati dok ne podigne pogled. Rekord je osam minuta.

.

Christina bez riječi odmahne glavom. Erik pogleda prvo nju, a zatim vreć “Moraicu.da je bila bolesna na neki način, zdrave se ptice ne zalijeću ravno u kuću... Kako god, nema smisla da je unosim unutra. Idem je baciti van u kantu ...”

Nakon toga se dugo pere pod mlazom tople vode, tako dugo da mu bijele ruke pocrvene, a svijetle se pjegice više ne daju razaznati. Christinin profesor.

.

Ali sada ide na put. Gore u spavaćoj sobi leži njegova razjapljena putna torba i čeka da proguta zadnju košulju. Neće ga biti

pet mjeseci i pet će mjeseci Christina živjeti sama. Bit će to prvi put, prije je uvijek imala djevojčice uza sebe. Ali one su sada velike, studiraju u Uppsali i samo prolete kroz Vadstenu za rijetkih posjeta s puno mjeseci razmaka između svakog od njih. Christina nije nezadovoljna. Naprotiv. Naravno, složila je prikladno ozbiljan izraz lica kad joj je Erik s osjećajem krivnje ispričao da će još jednom biti gost znanstvenik, ali u sebi je osjećala kako je mala zlatna ribica sreće poskočila: imat će mira. Nasmije se sama za sebe kad se sjeti svih usamljenih doručaka koji je čekaju. Pit će crnu kavu. Svježe iscijeđen sok od naranče. I jesti tople bijele kruščiće sa sirom cheddar i whiskey marmeladom. Bacit će njegove žitarice i musle čim se vrati iz zračne luke. Možda će si nabaviti mačku... Kao i uvijek kad sanja o bijegu i slobodi, čini se da on to nasluti. Spusti svoje novine, pogleda je i kaže: “Zar ne bi mogla uzeti nekoliko tjedana odmora u svibnju? I doći doChristinamene?” se lažno nasmiješi. U svibnju namjerava sjediti sama u vrtu i gledati jorgovane kako cvjetaju, a ne znojiti se u prašnjavom sveučilišnom kampusu u Teksasu. “Možda. Ovisi o tome kako će ići s Hubertssonom. Ako ga moram zamijeniti, onda ne mogu...” To je dovoljno da ga natjera na bijeg, kimne i podigne novine. Hubertssonova bolest ga uznemiruje, ne želi čuti o tome. Liječnik koji zanemaruje svoj dijabetes, koji se opija i dovodi se do granice amputacije, širi zabrinutost i zbunjenost među razumnima. A Erik je razuman.Ali ipak, kada ga Christina vidi kako se mršti zbog urednikova komentara u novinama, ispuni je ista sramotna nježnost kao i toliko puta ranije. On je moj muž, pomisli. Da, i više od toga, on je moj osloboditelj i zaštitnik. Nikada nije bio ništa drugo nego dobar prema meni, a opet, ja tu sjedim i želim da ode... Naglo ustane i ode do njega, nagne se i poljubi ono skoro sasvim ćelavo mjesto posred glave. “Već mi nedostaješ”, kaže. Osjeti kako on na trenutak oklijeva, kako mu se mišići ukoče, a zatim brzo opuste. Ustane, zagrli je i poljubi joj vrat, obraze i uši. Tako je uvijek bilo, ona da jedan poljubac, a dobije puno poljubaca natrag. Puno previše. Njezina ljubav nikada nije dovoljna, biva preplavljena i potopljena njegovom. Sada mora kontrolirati poriv da mu stavi ruke na

Ali kad izvadi sadržaj iz kuverte prvo joj se učini da se prevarila, da to uopće nije pismo nego paketić od ružičastog svilenkastog papira, pažljivo savijenog oko nečeg malog i dragocjenog. Ali ništa dragocjeno ne ispadne kad izravna papir na stolu, prvo se čini da je sasvim prazan. Prođe neko vrijeme prije nego što primijeti tekst u sredini, nekoliko minimalnih redova napisanih olovkom, a nijedno slovo ne može biti veće od dva Christinamilimetra.privu

“Ne Stisneznam...”kuvertu i pažljivo odreže milimetar široku traku s gornjeg ruba. Debelo je, mora da je pismo od nekoliko listova.

če kuhinjsku lampu, drži je pod pravim kutom preko ružičastog papira i čita: Ja sam ona željena Ja sam ona koja nikad nije došla Ja sam zaboravljena sestra. I nekoliko centimetara ispod, okruglim minijaturnim žvrljotinama: I ja sam sjedila na trešnji Tete Elle. Iako vi niste ništa primijetile! Teta Ella, tarantella, taranula! Pauk ili ples? Pauk! “Odvratno!” kaže Christina sat vremena kasnije i ubaci u petu brzinu. “Bolesno i odvratno i neurotično, to je to. Kakvu to sada dramu želi stvoriti? Mislila sam da je gotovo, da je iskoristila cijeli repertoar.

sada se umirio, više je ne ljubi, samo je drži čvrsto uza sebe i zagrljaj konačno postane stvaran.

“I ti meni nedostaješ”, kaže Erik na kraju i pogladi je po glavi.

Christina se oslobodi i stavi ruke u džepove. U tom se trenutku sjeti. Pismo! Ono čudno pismo. “Pogledaj”, kaže i izvadi kuvertu. “Bilo je u sandučiću kad sam otišla po jutarnje novine.” Ali Erik je već sjeo i ponovno se zadubio u novine, samo baci rastresen pogled na kuvertu. "Od koga je?” Christina slegne ramenima i ode po škare.

prsa i odgurne ga. Takva je pomisao prijetnja za njihov mir sljedećih mjeseci; nijedno od njih ne bi se sjećalo njezina poljupca, već samo odbijanja.Ali

“Ha!” kaže Christina. “Možeš misliti da bi Birgitta shvatila tako suptilne znakove. Ili Margareta. Tu treba teža artiljerija, nijedna od njih nije pokazala neku veću osjetljivost za suptilnosti života...”

Več smo imali Jadna Birgitta o kojoj se govorkaju loše stvari i Nevina Birgitta biva nepravedno optužena i to je gurne u narkomaniju, da ne govorim o cijeloj seriji predstava s temom Hrabra Birgitta se prestane drogirati, ali naleti na poteškoće i ponovno počnel Tako sam umorna od nje! I mrtva sam umorna od Margarete! Zašto se, za ime Boga, i dalje igra velike i male sestre s nepoznatim ljudima kad joj je gotovo pedeset godina? Istina, živjele smo zajedno nekoliko godina, ali nisu Margareta i Birgitta bile te koje su nešto značile. Bila je to teta Ella! Danas nemam apsolutno ništa zajedničko s njima! Ništa! Nada! Nula!”

Erik se nasmije i taj dobro poznati hihot preokrene njezin bijes. Ona se okrene prema njemu i vidi kako mu koža titra poput crvenog zlata na suncu. Sivo je jutro pobijeljelo do sivog dana kasne zime, nebo je visoko i kristalno plavo, a sunce svjetluca na rijetkim hrpama snijega vani po crnim zaparenim oranicama. Uzela je slobodan dan i odvest će ga sve do Stockholma i zračne luke Arlanda. Imaju dovoljno vremena, njegov avion polijeće tek za nekoliko sati. Ona uspori i prebaci u manju brzinu. Nema razloga za žurbu, mogu si uzeti vremena da uživaju u posljednjim zajedničkim satima.Ali

Erik ne želi uživati. Već pri skretanju na autocestu postaje nestrpljiv i ne može sjediti mirno i pustiti da ga se vozi. Ton mu postaje sve više“Planirašposprdan.li kakve velike pothvate u Postindustrijskom raju dok mene nema?”Christina uzdahne i potisne zajedljiv odgovor. Dvadeset i tri godine živi s njegovom cendravom ljubomorom i ona je iritira više od svega. Dugo je mislila da će nestati s godinama. Nije očekivala da će se usmjeriti prema kući. Ali to je tako. Erik je ljubomoran na njihovu kuću. I usprkos iritaciji, Christina mora priznati da ustvari ima razloga. Ona obožava Postindustrijski raj i ne može to poreći.

Erik joj stavi dlan na ruku. “Voziš prebrzo, smiri se. Zaboravi to, samo baci pismo i uključi telefonsku sekretaricu tako da možeš provjeriti tko zove. Prije ili kasnije moraju shvatiti da nisi zainteresirana...”

Kad su se djevojke preselile u Uppsalu, Erik je dobrovoljno priznao da je kuća u Linkopingu prevelika i da nije ništa prikladnije nego da on počne putovati na posao, kao što je i ona putovala između kuće u Linkopingu i posla u Vadsteni sve te godine. Ali kad mu je pokazala crvenu kuću iz 18. stoljeća, pokazalo se da je on imao druge planove. Ustvari, rekao je, on bi htio stanovati u stanu. A u centru Linkopinga ima stvarno odličnih stanova, dobrih i udobnih i na taman dobroj udaljenosti od Sveučilišne bolnice. Ne bi li bilo bolje da si, umjesto toga, Christina nađe posao u Linkopingu? Pa sam opis posla kućnog liječnika podrazumijeva nove mogućnosti...

Za vrijeme cijelog njihova braka Christina je hodala na prstima oko Erika, konstantno pazeći da ga ne uznemiri ili iritira. Svađe i ljutiti glasovi su je plašili. Dovoljan je bio samo zajedljiv odgovor da joj panika zaleprša u dijafragmi. Zato se slagala i prilagođavala u sramotnoj mješavini straha i ravnodušnosti. Kako bi imala snage svađati se i davati argumente o trivijalnostima života? Jedva da je imala snage ujutro ustajati iz kreveta, sva je snaga odlazila na nošenje teške tajne koja je bila njezin strah i njezino zamorno breme. Svejedno se sramila. Njezino je prilagođavanje bilo neka vrsta laži, načina da njime manipulira. Ali činilo se da Erik nije ništa primjećivao. Imao je uzak kut gledanja, kao i većina muškaraca, stoga je mislio da je sasvim jasno da ona uvijek želi ono što on želi. To je bilo jedino razumno.AliChristina je postala netko drugi kad se pojavila mogućnost da kupi staru kuću u Ulici Sang u Vadsteni. Da je morala izabrati između Erika i kuće, izabrala bi kuću. I činilo se da je on to shvatio. Kada ju je vidio kako odvaguje taj ručno lijevani ključ u ruci, prestao je govoriti o stanovima u centru Linkopinga i priznao poraz. Mogao ju je samo bespomoćno potajice malo uštipnuti za kaznu: naravno, mogao je zamisliti da kupe tu staru kuću, ali - i to se nadao da će ona razumjetion nema vremena da se bavi renoviranjem. To će morati sama obaviti. I Christina je to sama obavila. Dok se Erik durio u njihovoj kući u Linkopingu, ona je nekoliko mjeseci koristila sve svoje slobodno vrijeme na obnovu stare kuće. Ostrugala je plastičnu boju i skinula vinilne tapete, strgnula smrdljive tapisone koji su prekrivali cijeli pod i ispolirala stari pod, organizirala je rad vodoinstalatera, električara, stolara i krovopokrivača dok je ona bojila ormariće i vrata uljenim bojama. Dio po dio, vratila je natrag ono što je moderno vrijeme uništilo i iz tog se kaosa uskoro rodio potpun kompromis između starog ručnog

rada i moderne udobnosti. I bila je to njezina kuća više nego njegova. Osvojila je kuću svojim radom. Prvi put u životu Christini se činilo da nešto posjeduje i prvi put je shvatila kolik je užitak posjedovati nešto.

Christina mu nikada nije uspjela objasniti da se ona osjećala kao da je pripadala obitelji Christina otvorenih pupaka, ni od koga rođenih, izleženih poput ptića ili guštera iz velikih bijelih jaja. Raširio je ruke i otpisao je tupim razumom, pa ona je znala da je Astrid njezina majka. Onda je valjda može jednostavno potražiti u popisu stanovništva ako već želi znati više? A ako je zabrinjava to što se ne sjeća gotovo ničega prije svoje sedme godine, pa što onda? Pa sjećala se i bolnice i dječjeg doma, godina kod Tete Elle i tinejdžerskih godina kod Astrid. Ako želi znati više, samo treba naručiti stare zapisnike i dokumente iz socijalne službe...

Šala ju je učinila nesigurnom, gotovo posramljenom. Odjednom se osjećala kao vulgarna prijateljica pohranitelja ukradene robe, grebatora koji koketira s ukradenim nakitom. Poslije je nekoliko tjedana razmišljala o njegovoj izjavi i pokušavala shvatiti vlastitu nelagodu. Christina je otprije znala da ima neurotičan odnos prema prošlosti, zbog nje se osjećala izgladnjelo nasmrt, ogorčeno i zavidno. Erik to nije mogao razumjeti. On je slegnuo ramenima na sve te stare svećenike i liječnike koji su naselili njegove gene i živčano stenjao na sve one prastare knjige i namještaj svećenika za koji se očekivalo da će ga on i njegova sestra čuvati i paziti. Što bi on sa svim tim smećem? On je bio čovjek medicine, a ne antikvar, on je dobro znao tko je i otkuda dolazi i bez povlačenja svih tih starih stvari sa sobom.

S rukama u džepovima hlača napravio je tri brza koraka preko širokih podnih dasaka, okrenuo se i promotrio sve detalje, a onda se, smijući se, okrenuo prema njoj: “Čestitam, Christina. Napravila si postindustrijski raj. U ovoj sobi kao da 20. stoljeće nikada nije ni postojalo, kao da je to bila samo nesretna usputna stvar.”

Ipak, Erik je bio taj koji je dao ime kući. Dnevna soba je upravo bila završena, iako je još uvijek bila prazna i bez namještaja, ali Christina je upalila vatru u kaminu i otvorila dvostruka vrata da mu pokaže kako je lijepo vidjeti sjene plamena preko biserno sivih zidova. Soba ga je iznenadila, zaustavio se usred koraka i ostao stajati na pragu prije nego što je rekao: “Ovo je kao pogled u drugo vrijeme...”

“Ti ništa ne razumiješ” rekla mu je jednom odustajući. “Ne želim ja imati svoju prošlost. Ja želim nečiju tuđu.” I to je ono što joj je dao Postindustrijski raj. Kad je kupila kuću, kupila je i prošlost, nabavila ju je kao što današnji ljudi nabave sve što žele imati. Njezina su vanjska vrata bila datirana 1812. Sama kuća je bila još starija, i u onoj antiknoj polici za knjige u njezinoj novouređenoj dnevnoj sobi ležao je mali dopis iz Udruženja Stara Vadstena, u kojem je pisalo da je prva zgrada na tom zemljištu podignuta tijekom posljednjih godina 14. stoljeća. Više povijesti od toga si čovjek bez povijesti ne može kupiti. A ipak, ljubav ne zahtijeva racionalne motive da bude ljubav. Christina je voljela Postindustrijski raj, usprkos svim shvaćanjima. Kad je bila sama doma znala se uhvatiti kako radi najčudnije stvari: nasloni obraz na prozor, pogladi zid ili mirno stoji u kutu dnevne sobe duže od dvadeset minuta, samo kako bi vidjela kako se sumrak ušulja unutra i prekrije svojim anđeoskim perjem te blijede boje. Jednom je prikliještila prste kad je pokušala zagrliti vrata. Kad je Erik te večeri došao kući osjećala se krivom kao da je provela poslijepodne s ljubavnikom, kao da plave mrlje na njezinim prstima isto toliko otkrivaju koliko i ljubavni ugrizi na vratu. I Erik je to osjetio. Nepotrebno joj je prejako stisnuo bolne prste kad joj je stavljao povez. Moj muž, pomislila je tada, kao i toliko puta ranije, i nagonski ga pogladila po obrazu. Moj muž. Asa. i Tove stoje ispred terminala za međunarodne letove i čekaju. Erik ih vidi izdaleka i ispusti iznenađen usklik. Christina bude dirnuta kad otkrije koliko je on dirnut. Nije očekivao da će njihove kćeri uzeti vremena da dođu iz Uppsale do zračne luke Arlanda samo kako bi ga ispratile. Ispadne iz auta raširenih ruku i zagrli ih obje prije nego što je Christina stigla ugasiti auto. Kad izađe iz auta oni stoje čvrsto priljubljenih glava i ruku na ramenima, poput nogometaša koji se ohrabruju prije utakmice. Lisice, pomisli ona. Nogometni klub Lisice. Ako to nije Udruženje crvenokosih koje održava godišnji sastanak. A ja ne sudjelujem.Pažljivo

zaključa auto i priđe im. Sljede.ći su sati puni glasova i pokreta. Erik leprša od čekiranja do kioska, dok su djevojke gladne i cendraju o ručku u restoranu Sky

City. Svejedno prođe skoro sat vremena prije nego što stignu do restorana, jer djevojke moraju ući u svaki dućan na putu. Erik se smiješi i plaća u napadu netipičnog razbacivanja novcem. Nove torbe? Naravno.

Pravi Mullberry. Svakoj nova majica? Naravno, ručni rad, etno stil. Nove rukavice? Ha, šoping-groznica je šoping-groznica? Kasnije, kad je avion poletio, a djevojke uskočile na autobus za Uppsalu čvrsto držeći sve svoje vrećice, Christina krene prema parkiralištu lakog koraka. Malo puše i ona s uživanjem podigne lice prema vjetru, kosa joj zaleprša i na sekundu ima osjećaj da bi se mogla podići i poletjeti. Slobodna je. Potpuno slobodna. Bez gledanja na sat, bez večere koju treba skuhati, bez djece ili pacijenata koji čekaju. Prvi put u preko dvadeset godina samo je svoja. Nagazi na gas do daske i natjera motor na veselo brujanje, prije nego što pažljivo izađe unatrag iz parkirališta. * Odjednom joj počnu nedostajati. Zastala je kod mosta Nykdping da popije šalicu kave i kad je izašla iz kafića odjednom se sjetila Erikova grubog obraza na svome, a zatim svilenkasto mekanih obraza djevojaka. Bio je to osjećaj čisto tjelesnog gubitka, teška bol ispunjena krvlju usred dijafragme: moja obitelj! Prije četiri sata smo ručali i svi pričali istovremeno, sada je tako tiho kao da nitko od njih nikada nije ni postojao... Ali ja želim da su tu, želim ih kod sebe i oko sebe! Zastane vani na parkiralištu i nekoliko puta duboko udahne, počeo je padati sumrak i zrak je hladan i vlažan. Tamo kod praznog parkirališta za teretna vozila na straži je uspravni šumarak, poput kohorte rimskih vojnika koji čekaju zapovijed za marš. Ali zapovijed ne dolazi. Svijet je sasvim miran, bez vjetra i pokreta, na minutu u njega ne stane čak ni udaljena tutnjava motora. Christina zamota svoju pelerinu čvršće uz tijelo i pogleda prema nebu. Boje je jorgovana i prazno, bez oblaka, bez zvijezda, čak i bez aviona. Svi su otišli, pomisli. Više ne postoje, a ni ja ne postojim za njih... Usamljeni čovjek hoda poprijeko preko parkirališta i njegov je pogled prisili da se sabere, pretjeranim poletom počne kopati po torbici tražeći ključeve auta. U autu uključi svjetlo i promotri svoje lice u retrovizoru. Eriku su sjajile oči kad su se rastajali, Asa je šmrcala, a Tove otvoreno plakala, ali ona je samo tamo stajala ne osjećajući ništa.

“Što sam ja?” kaže glasno svom odrazu u ogledalu i odmah ponovi pitanje glasnije, kao da govori s pacijentom oštećena sluha. “Što sam ja ustvari?” Nekoliko. sati kasnije auto joj poskakuje preko kamenčića u Ulici Sang. Postindustrijski raj stoji tih poput obećanja u svjetlosti usamljene ulične lampe, s druge strane ulice dobro zaštićen crvenim tornjem. Nakon što se parkirala i izašla iz auta, zastane na trenutak, stoji posve mirno nakrivljene glave kao da nešto sluša. Grad oko nje se isprva čini sasvim tih, ali odjednom puhne blag, ali moćan vjetar s jezera Vattern, šumeći i pjevajući i donoseći miris proljeća i djeteline usred zimske hladnoće. Christini se čini da jo) je iza leđa, da je gura prema naprijed i ona, protiv svoje volje, pođe prema postanskom sandučiću. Otvori ga sa zlokobnim predosjećajem, ali nađe samo jedan račun i reklamni listić supermarketaProšetaIca.noćnim vrtom prije nego što uđe. Kod jorgovana zastane i malo šutira kamenčiće, kao da želi pokopati sjećanje na onu mrtvu pticu. Ne vidi žar cigarete i ne primjećuje da netko sjedi na stubama za kuhinju i promatra je. Zato se trgne kad odjednom začuje hrapav glas: “Bok, Christina”, kaže glas. “Jesi li i ti danas dobila pismo?”

Christinina ruka zadrhti prema ovratniku, kratkovidno zaškilji iza svojih debelih

vrijeme tih usamljenih sati u Christininu vrtu, Margareta je bila prisiljena priznati samoj sebi da je već unaprijed znalaekala?”da- ona se će tako

“Pa, ustvari, satima. Taman sam počela misliti da možda radiš po noći.“Joj, onda mora da si smrznuta.”

To je nepotrebno pitanje, zna ona dobro tko je to. Hrapavi glas, pretjerano nonšalantno držanje, sve tako iznenada - to ne može biti nitko drugi do Margareta. Glas joj postane malo svjetliji.

“Hej, bok! Baš je lijepo vidjeti te! Jesi li dugo č

Isusebože,kakoje ukočena, misli Margareta. Pelerina i kožne rukavice. A ispod cijele te elegancije sigurno ima stari šal Hermes... S lancima i konjskim glavama i svim tim sranjima. O, Bože. Ustane i baci opušak u šljunak, prekrije ga petom i smrvi duhan i filtar sve dok potpuno ne nestanu. Zatim stavi pismo u džep i usiljeno nonšalantno odšeta do jorgovana. Kada se približi vidi Christinin izraz lica. Usta su otvorena, podigla je gornju usnu i otkrila zube.

Ustvari je cijeli dan bio kriv, cijeli njezin izlet u krajolik prošlosti.Iza

“Jesam li te uplašila? Oprosti. Nisam namjerno...”

“Margareta?stakala.Jesili to ti?”

“Nema problema, sjevernjački sam odjevena. Ustvari mi je bilo baš lijepo...”.Naravno, Margareta laže. Istina je da se nije smrzavala rijetko smrzava, cijelo je njezino tijelo obloženo malo predebelim slojem toplog potkožnog sala - ali lijepo joj nije bilo.

I onda se ona naravno nasmijala s njim, ustala na isti način i uz tup udarac spustila stopala na pod. Udarila ga je laktom: “Nisi li ti taj koji zna reći da je dozvoljeno biti malo lud?” Nasmiješio se na

Poslije je bila nezadovoljna sama sobom. Zašto je morala brbljati? Bilo je pametnije stisnuti zube o tome doživljaju i prihvatiti da ga nije moguće podijeliti. Ni s kim, čak ni s pouzdanim prijateljem i ljubavnikom. To je imalo veze s duhom vremena, s ondašnjim strahom od vječnoga.Jasno, postoje riječi da se opiše što je doživjela, ali ne prihvatljive riječi, ne riječi koje bi Claes - čovjek ovog vremenaprihvatio. Da je rekla da joj je srce naraslo kad je vidjela antene, da su je potaknule da razmišlja o brodolomima i pustim otocima, onda bi mu

ispasti. Neke doživljaje treba ostaviti na miru, krhki su poput paukove mreže i ne toleriraju ni misli ni riječi. Čovjek se mora zadovoljiti time da ih tu i tamo pusti da zasvjetlucaju na rubu svijesti.

“Naravno.odgovor:Alinesasvim lud!”

Tako je to uvijek bilo s doživljajima u Tanumu: mokri od rose i prozirni, svjetlucali su na rubu Margaretine svijesti i ona se vrlo oprezno kretala u njihovoj blizini. Jedan je put pokušala zaodjenuti doživljaje u riječi: bilo je to kada je u mekanom odmoru nakon vođenja ljubavi sa Claesom pokušala objasniti kako to da je počela studirati fiziku. Šapatom i nemirno opisivala je lutanje mlade Margarete kroz vrištinu, kako je zora neposredno prije izlaska sunca poprimila istu svijetloružičastu nijansu kao vrijes, kako su se nebo i zemlja spojili i kako je Sjevernjača zatreperila prije nego što ju je izbrisalo jutarnje sunce.

“Upravo sam se tada uspinjala na jedno brdo... I kad sam došla na vrh i pogledala preko vrištine vidjela sam tri jako velika bijela tanjura. Tri parabolične antene. Ali tada to naravno nisam znala, u to vrijeme gotovo nitko nije znao što je parabolična antena. Nikada nisam vidjela ništa takvo, ali pretpostavila sam da to ima nekakve veze sa svemirom...Ibila sam tako sretna! Postala sam tako neopisivo vesela zbog toga što su tako lijepe i što su... Ma, samo zato što postoje!”

Claes je ležao bez riječi u njezinu zagrljaju, ali sada se oslobodio, sjeo i uz tup udarac spustio bosa stopala na drveni pod spavaće sobe. Glas mu je bio prepun glumljene zabrinutosti: “Dragi Bože, Margareta! I ti si to tražila?”

bilo neugodno. Da je osim toga još dodala da je to ustvari bilo religiozno iskustvo, to bi na njega negativno utjecalo. Razumni ljudi nemaju religioznih iskustava. Ne u današnje vrijeme. Ali bilo je tako. Njezino je srce doslovno naraslo tog jutra i prvi je putu životu naslutila postojanje Boga. Antene su bile veće i dostojnije poštovanja od bilo koje od onih starih katedrala i ruševina samostana koje je posjetila za vrijeme svog studija arheologije. I odjednom se osjećala kao Robinson Crusoe, koji je, nakon cijelog života čekanja, konačno ugledao jedro na horizontu. “O da!” rekla je naglas, ni sama ne razumjevši što je mislila. “O da!” Boje vrijeska su se produbile na sunčevu izlasku, stotine tisuća cvjetova u vrištini svuklo je svoju noćnu anemičnu nijansu i potamnjelo u purpur, srebrne niti uzdrhtale trave promijenile su boju u zlatnu, a u velikim je tanjurima za trenutak sijevnulo u svim bojama prizme prije nego što su se stopile i ponovno pobijeljele. I odjednom je vidjela da te bijele antene uopće nisu nikakva jedra. Bili su to glasovi. Čeznutljiv povik prema svemiru: Ovdje smo! Ovdje smo! Spasite nas!

Od svega toga nije ostalo ništa. Čak ni sjećanje. Danas je potrgala paukovu mrežu. Sada se više nikada neće sjetiti kako je mlada žena pala na koljena u vrijesku pogleda prikovana za antene, a da se istovremeno ne sjeti kako je sredovječna žena parkirala svoj auto uz rub ceste i izašla van. Njezini su poluzatvoreni kapci drhtali od iščekivanja, činilo se kao da želi produljiti užitak time što će prvo odvrnuti pogled; nije htjela pogledati te tri bijele parabolične antene prije nego što se postavi u precizno smišljen položaj pored vrata suvozačkog mjesta. Tada je konačno otvorila oči, bile su širom otvorene i bistre, spremne da se ispune...Alinisu se ispunile. Margareta je zatreptala i shvatila da iako su vrijesak, vriština i antene ostali nepromijenjeni - za njih dvadeset pet godina traje jedan udisaj - ona sama postala je netko drugi. A u glavi te nove Margarete znanje od deset tisuća detalja otjeralo je obožavanje. Gledala je te bijele antene i uzaludno pokušavala dozvati sjećanje na katedrale i ruševine samostana, brodolome i bijela jedra, ali bez uspjeha. Znala je što gleda i zato nije bilo prostora za slike: to uopće nije bio nikakav povik u svemir, bile su to tri parabolične antene za jednostavan prijam programa odaslanih sa satelita. Možda bi ih se moglo nazvati ušima. Ali Margareta nije bila sposobna gajiti religiozne osjećaje prema ušima. Oči bi mogle biti vatre, ali uši jesu i ostat će prilično trivijani

OK. Jasno. Naravno, mogla je priznati samoj sebi da je malo u depresiji, da je već prilično dugo malo u depresiji. Još odonda kad je shvatila da je sve u njezinu životu postalo polovično: da je polustara, polutalentirana s poluzavršenim doktoratom, polugroznim financijskim stanjem i polusestrama. Ili kako bi ih već nazvala. Osim toga, veći je dio godine bila žena bez donjeg dijela tijela: Claes je stanovao u Stockholmu, a ona u Kiruni. Osim toga, Claes je ranije pojasnio da je sve što joj može ponuditi prijateljstvo i zajedništvo tijela. Poluvezu, dakle. Margareta je ugasila cigaretu i napravila grimasu: možda bi mogla biti atrakcija na sajmu u Kiviku. Dođite pogledati poluženu! U pola cijene!Desetak

lijevci. Važni i funkcionalni, ali otprilike onoliko čudesni kao i kurje oči. “Glupačo!” rekla je naglas sama sebi šutirajući šljunak pored jarka. “Idiote! Budalo! Blesačo!” Na trenutak joj se misao zavrtjela: što bi postalo od nje da nije krenula u šetnju te noći? U tom bi slučaju već odavno imala doktorat. Nitko ne radi više od četiri-pet godina na disertaciji iz područja arheologije, ali fizičar mora raditi i po deset do petnaest godina prije nego što nešto napravi. Osim toga, arheolozi putuju u Grčku na seminare i konferencije, navečer piju vino i imaju ljubavne afere. Fizičari sjede sami noćima u nekoj kolibi s propuhom u Norrlandu i očitavaju mjerne instrumente. Barem takvi poludobri fizičari kao Margareta, takvi kakvima nedostaje lakoća misli koju imaju oni stvarno nadareni i koja ih odvede u CERN u Švicarskoj. Da, razmišljala je Margareta kad je ponovno sjela u auto i nagazila na gas, vrijeme je da shvatim da sam ja samo polunadarena... Prelazila je rukom preko suvozačkog sjedala u potrazi za cigaretama, našla jednu i pripalila je. Prvi joj je dim zapekao oči koje su zasuzile, zatreptala je i suze su se prelile. Ali pogled joj se nije razbistrio. Oko joj se odmah ispunilo novima suzama. Margareta je šmrcnula i živčano prešla kažiprstom ispod nosa. Zar stvarno tu sjedi i plače? Margareta Johansson - žena koja je ponašanje gadure dovela do umjetnosti? Ne: nije plakala petnaest godina i ne namjerava sada početi. Previše je dima u autu... Spustila je prozor. Zbog vjetra od brzine zalepršala joj je kosa, a oči ponovno zasuzile.Ali

kilometara prije Uddevalle uspjela se riješiti samosažalje- nja. Zastala je kod jednog križanja i pogledala kartu. Da,

Znojna od stresa, Margareta je prošla rukom kroz šiške. “Hoće li biti skupo?”

Malo je podigao svoju šiltericu i pogledao u stranu. “Možda. Ne znam. Vidjet ćemo...” A kad se vratila natrag na parkiralište, ispod brisača nalazilo se pismo. *

mora ići preko Jonkopinga, iako je to obilazni put za one koji bi dalje do Stockholma. Ali ona ima još jednu stanicu na svom putu po Memory Lane. Unaprijed je odlučila da neće stati u Vadsteni, iako je napamet znala Christininu adresu. Rado bi otklepetala pored tog malog samozadovoljnog grada sa svojom malom samozadovoljnom doktoricom i nastavila prema Motali. Tamo će zapaliti svijeću na grobu tete Elle i baciti diskretan pogled na staru kuću prije nego što nastavi dalje prema Stockholmu. Ne zbog toga što se mora požuriti - Claes će ostati u Sarajevu još nekoliko dana - nego iz zadovoljstva što prvi put može ostati sama u Claesovu stanu. Ne zato što bi htjela kopati po njegovim tajnama, ali ako se neka ladica ili ormar slučajno otvore, onda... Stala je u Zlatnoj vidri i ručala, sjedila pola sata ili više u toj praznoj kafeteriji i zurila prema plavosivoj zimskoj vodi Vatterna prije nego što je ustala i krenula prema autu. To se dogodilo nekoliko desetaka kilometara dalje: nešto je zaklopotalo i odjednom je Claesov stari Fiat počeo zvučati kao bojna oklopnih vozila. Margareta se prestrojila u pomoćni trak i stala, izašla i napravila krug oko auta pokušavajući vidjeti što nije u redu, ali nije otkrila ništa. Ali kada je ponovno upalila auto, zvučao je još gore. Nije se usudila ponovno odvesti na autocestu, auto se morao polagano kotrljati u onom smjeru prema kojem je bio okrenut. I tako se dogodilo da je usprkos svemu završila u Vadsteni, bila se prisiljena voziti puževim korakom kroz sve one uske uličice, u automobilu koji je zvučao kao katastrofa na kotačima. I naravno, pokazalo se da joj automehaničarska radionica koju je uskoro našla nije mogla obećati brz popravak. Ispušni sustav bio je prestar. Možda bi ga se moglo nabaviti u Linkopingu. Ako bude imala sreće. “Sutra” rekao je mehaničar na tom razvučenom dijalektu. “Sutra poslijepodne ga možete dobiti. Sigurno ne prije.”

zahvaljujući tom trenutnom prosvjetljenju, Margareta je sjela na kuhinjske stube i spremila se na čekanje. U početku je dodirivala kuvertu, okretala je i prelazila kažiprstom po zatvorenim rubovima, ali nakon nekog vremena mišići su joj se opustili i ispunili ugodnom toplinom, ruke se spustile na koljena i napravile polukrug oko pisma. Nije ga više držala, ležalo je slobodno na njezinim bedrima odjevenima u traper. Ovo je mogao biti trenutak uživanja. Da jedan tvrdoglavi glas u njezinoj glavi nije stalno iznova pjevao zadnji red pisma: Srami se! Srami se! Tebe nitko nije htio! * U jednom je trenutku za vrijeme svog dugog čekanja Margareta ispružila nogu i čizmom dodirnula vrtni puteljak. Mogla se kladiti da Christina svaki tjedan pažljivo grablja šljunak. Tako to treba raditi, to ih je naučila teta Ella. Svake su subote djevojčice dobivale svaka svoje grabljice i očekivalo se da obave svoj zadatak. Christina je trebala pograbljati puteljak između ograde i kuće, Margareta mali vrt, a Birgitta pošljunčanu površinu iza kuće. Ako bi Margareta ikada došla na ideju da izveze svoju skupljenu životnu mudrost na krpu koju se onda objesi na zid, onda bi se tu radilo baš o tim subotama. Kako grabljaš, tako ćeš i živjeti, pisalo bi. Zato što je tako i bilo. Kako su grabljale, tako su i živjele.

Bila je sva drhtava i na rubu živaca kad je konačno došla do onoga što je trebala biti Christinina kuća, a živci su joj se još dodatno ra- stegli kad nitko nije otvarao. Optrčala je nekoliko krugova oko kuće, lupala na kuhinjska vrata i bez prestanka pritiskala zvono na ulaznim vratima, ali ubrzo je shvatila da se ponaša histerično. Kuća je sasvim lako mogla biti prazna kao što je i izgledala. Nije bilo nikakva pravog razloga da vjeruje da Christina sjedi stisnuta negdje iza tih sjajnih crnih prozorskih stakala, samo zato što ne želi pustiti Margaretu da uđe. Nije bila unutra.Zadihana,Jednostavno.alisolakšanjem

Cim bi teta Ella nestala, Birgitta je bacala svoje grablje u travu i stisnula se uza zid kuće koji se nije vidio s kuhinjskog prozora. Zatim bi tamo sjedila i buljila pod šiškama dok je temeljito grizla svoje nokte koji su već bili izgrizeni do kraja sve dok ne bi počeli krvariti. Margareta je prezirala njezin stav. Ona nije htjela pobjeći. Naprotiv, htjela je učiniti vrt stvarno lijepim. Vukla je svoje grablje u širokim potezima preko šljunka, crtala cvijeće i cirkuske konje i

pošteno grabljala, iza nje šljunak se redao ravno i sistematično. Prvo bi obavila svoje područje, zatim Margaretino i na kraju Birgittino. Nikada se nije žalila, ustvari, činilo se da se bojala da će biti otkrivena, bacala je uplašene poglede prema kuhinjskom prozoru i žurila da završi posao svojih sestara. Ali, postoje sestre i sestre...

Margareta je promijenila položaj i kopala po džepu tražeći cigarete. Posljednjih je godina Christina sasvim prekinula kontakte, nikada se nije javljala i nikada nije imala vremena da se nađu. Za vrijeme adventskog tjedna Margareta je puna nade dizala slušalicu svaki put kad bi telefon zazvonio - možda će se Christina sabrati i pozvati je k sebi za Božić kao i prije - ali jedino što se dogodilo je da je dobila božičnu čestitku s čipkom iz Vadstene. Od obitelji Wulf. To je bio završni dokaz: Christina je ne želi kao svoju sestru. Srami se! Srami se! Tebe nitko nije htio! I odjednom joj se učinilo sasvim neprimjereno da ona sjedi tu gdje sjedi. Upalila je cigaretu drhtavom rukom. Zašto bi se, za ime Boga, nametala nekome tko tako očito ne želi imati nikakva posla s njom? Cijeli je svoj život Margareta birala da radije ode nego da bude ostavljena, trebala bi to ponovno učiniti, trebala bi ustati i potražiti nekakav mali hotel. Tamo bi mogla lupiti svojom kreditnom karticom po stolu i pojesti dobru večeru - bila je stvarno gladna - popiti čašu vina, a zatim se uvući u svježe izglačane bijele plahte... Ili da unajmi auto i odveze se direktno u Stockholm? S druge strane, nije mogla zauvijek ostaviti Fiat u Vadsteni, Claes bi poludio kad ga ne bi našao na svom mjestu kad se vrati kući. Osim toga, i ovo s pismom: na neki se način mora olakšati što se tiče tog jebenog pisma, a Christina je - nažalost - jedina koja može shvatiti njegov sadržaj. Nešto se događalo. Ali to mogu znati samo tri osobe na svijetu, a jedna od njih je ona koja je napisala pismo. A Margareta stvarno nije namjeravala otrčati do nje i žaliti se. To bi jednostavno moglo biti opasno: nitko ne zna što se može događati u omekšalom mozgu. Ali svejedno? Zar bi joj uopće trebalo biti stalo? Može li usrana drogerašica iz Motale povrijediti Margaretu Johansson? Ne bi li jednostavno mogla uzeti to pismo i ona pisma koja će vjerojatno doći

princeze, a onda bi s odustajanjem briznula u plač kad bi vidjela rezultate. Uopće se nije vidjelo koliko se trudila! Izgledalo je kao da uopće nije

Samograbljala!jeChristina

Vrlo dobro sakriva svoju nelagodu zbog nepozvane gošće. Glas joj je svijetao, prijateljski i dobro formuliran, sasvim drugačiji od glasa kojeg se Margareta sjeća iz djetinjstva. Za vrijeme prvih mjeseci kod tete Elle Christina je šaptala, ponekad je zvučalo skoro kao da sikće. Kada je uskoro počela govoriti, pokazalo se da priča vrlo čudnim dijalektom, nekakvim iskrivljenim skaanskim. Većina se Skaanaca oduči od korištenja diftonga, ali zadrži svoj grleni r. Christina nije bila ni rođena u Skaaneu, bušila je vrškom jezika kao i svi drugi, ali nije mogla izgovoriti čisti vokal. Tek nekoliko godina kasnije kad je plavoprsta Astrid - vještica koja je bila Christinina majka - došla zahtijevajući da dobije svoju kćer, dobili su objašnjenje. Astrid je isto tako govorila. Ali tada je Christina već prešla na lokalni dijalekt i nije ga namjeravala promijeniti. Sakrila se iza stolice tete Elle i prodorno vrištala kad bi joj se Astrid približila.

sljedećih tjedana i samo ih baciti u zahod? Zar će dopustiti da je se plaši? “Ne”, rekla je naglas samoj sebi i počela ustajati. Zaboravit će cijelu glupost, potražiti najbliži hotel i uzeti sobu. Birgitta nek se goni. Kao i Christina, što se toga tiče...

U tom je trenutku na ulici zastao jedan auto i Margareta se ukočila usred pokreta. Sada je bilo prekasno nestati. Nepomično je sjedila i slušala lake sestrine korake dok je ulazila kroz vrt. Čudno, zastala je kod jorgovana i počela šutirati kamenčiće...

Margareta je shvatila da je nevidljiva i to je probudilo njezinu želju za dramatiziranjem. Nagnula se natrag na stube, povukla dug dim iz cigarete i zatim rekla svojim najhrapavijim glasom: “Bok, Christina. Jesi li i ti danas dobila pismo?” * Sada stoje, čekajući pravi trenutak, malo udaljene jedna od druge, Christina nogu čvrsto skupljenih i ruku čedno prekriženih preko prepona, Margareta raširenih nogu i s rukama duboko u džepovima jakne. Odjednom se osjeća sasvim sigurnom. Večernji joj je zrak pročistio pluća i isprao svu trosku iz njezine krvi, osjeća se jakom i čistom i upravo okupanom. “Šteta što si morala čekati”, kaže Christina ozbiljno i krene prema kuhinjskim vratima. “Ali danas sam odvezla Erika do Stockholma. Ide u Teksas raditi kao gost znanstvenik, sasvim novi projekt, ustvari vrlo zanimljiv, radi se o kasnim trudnoćama i...”

Čini se da je to probudilo Christininu staru tvrdoglavost iz mladosti, trzajem vrata signalizira da ne namjerava skinuti bisere, što god da Margareta mislila o njima. “Da’’, kaže i pogladi ih rukom. “Lijepi su. I stari. Već se dugo nasljeđuju u Erikovoj obitelji, dobila sam ih nakon svekrve...”

kaže. “Jesi li ih dobila od profesora?”

Margareta utihne i promotri svoj odraz u ogledalu pored Christinina. Odjednom osjeti da je umorna. Koji ona razlog ima da se ruga Christininu šalu i biserima? Zar i ona ne izgleda kao standardan model? Ima sve atribute koje konvencija zahtijeva od jedne nekonvencionalne žene srednje dobi. Crne traperice i dizajnerska lanena jakna, četvrtasta paž frizura i našminkane oči. Oko vrata visi ogrlica, čija joj se originalnost odjednom čini kao jadna isprika za nedostatak ljepote,

Ali Margareta ne namjerava čekati u kuhinji, odšeta za njom. Kad prođe hodnikom u ogledalu uhvati sliku Christinine žurbe u garderobi: strgnula je šal sa sebe kao da je sramotna tajna i zgurala ga u staru komodu dok povlači rukom kroz kosu. Ruka zaleprša dalje do biserne ogrlice koja se nazire ispod sakoa. Hoće li strgnuti i ogrlicu? Ali ne stigne. U tom trenutku Margareta stoji na vratima, nasloni se na okvir i kiselo se “Lijepinasmiješi.biseri”

Christina stavi ključ u ključanicu kuhinjskih vrata i otvori ih, uklizi unutra i uključi svjetlo. Margareta je slijedi u stopu, skine jaknu dok se ogledava po kuhinji. Logično, pomisli. Sakrili su super-hladnjak i turbo-ledenicu iza drvenih vrata. Ali moderan štednjak se nije dalo sakriti. Valjda zato bakrena posuda sa smiljem stoji na željeznom štednjaku.

Margareta podigne obrve: “Uplašene Ingeborg? Zar je mrtva?” Christina “Mmmm.kimne.Umrla je prošle godine.”

Tako da umjesto u štednjak čovjek pogleda u to... O, Isuse! Nije bilo teško shvatiti kakva se igra odvija u ovoj kući. “Aha” kaže ona i prebaci svoju jaknu od ovčjeg krzna preko naslona stolice. “Dakle, nova kuća. Ili nova stara.”

Christina za trenutak ostane stajati usred kuhinje s prstima na najgornjem gumbu pelerine, čini se kao da se ne želi skinuti i razotkriti pretpostavljeni svileni šal. S pelerinom još uvijek zakopčanom, krene prema garderobi i dobaci preko ramena: “Mogu ti pokazati kuću ako želiš, samo da skinem ovo.”

Neko je vrijeme tišina, ne gledaju jedna drugu, Christina prelazi rukom preko pisma. Onda se čini da je odlučila. Izvuče jednu ladicu iz komode i izvadi paketić papirnatih maramica.

Margareta izvadi kuvertu iz džepa i pruži je, ali Christina je ne uzme, već stavi ruke u džepove sakoa i nagne se te promotri kuvertu. Istovremeno podignu pogled i pogledaju se u oči. Margareta napravi grimasu i brzo makne pogled. Knedla u grlu, koju je dugo pokušavala ignorirati, bubri i prsne poput sluzavog balona od sapunice. Mora čvrsto stisnuti usta da joj ne pobjegne plač. Ali Christina vidi. “Hajde”, kaže i uplašeno potapše Margaretu po ruci. “Smiri se Margareta... Što je napisala da te tako uznemirilo?”

u zadnje vrijeme.”

Margareta još jednom pruži kuvertu i ovaj ju je put Christina prisiljena uzeti. Drži je kao da je zaražena, njezini prsti oblikuju malu pincetu koju oprezno ugura u kuvertu, izvadi zgužvani papir i stavi ga pažljivo na komodu. Zatim popravi naočale i baci odlučan pogled na Margaretu prije nego što počne čitati svojim lijepo moduliranim glasom: Tri su žene rodile djecu. Joj, rekla je Astrid, joj, rekla je Ella, joj, rekla je BabicaJojojoj.Gertrude.jeokrenula leđa. SadPlupplupplupplup!su četiri djeteta. Jedno je završilo na podu. Čije je to ružno dijete? Nek se srami! Nek se srami! Nju nitko nije htio! Nek se srami! Nek se srami! Nju nitko nije htio!

Margareta“Zašto?” slegne ramenima. “Ne znam... predosjećaji možda.” Christina napravi malu liječničku grimasu, predosjećaji nisu dio njezine slike svijeta. Ali odjednom se sjeti: “Rekla si nešto o pismu?”

nekoliko velikih keramičkih komada na tankoj kožnoj uzici. Koju je poruku mislila da time može poslati? Christina se okrene i pogleda je: “Jesi li “NeMargaretaumorna?”kimne.spavamdobro

“Ispuši nos”, kaže. “A onda ćemo jesti...”

Margareta učini kako joj je rečeno, ali usred puhanja, dok su joj nos i usta još uvijek u maramici, kaže hrapavim glasom: “Mogla bih je ubiti! Sve je njezina krivnja. Cijeli moj prokleti život je Birgittina krivica!”

* Proljeće je bilo samo prazno obećanje. Sada je skoro noć i zima se skupila za posljednji napad. Podigao se vjetar i počelo je sniježiti, niz prozor već curi mali nanos otopljenog snijega. Margareta se malo naježi dok sjedi za kuhinjskim stolom. Jedan grm ispred kuhinjskog prozora ljulja se naprijed-natrag, u jednoj se sekundi s ljubavlju pomazi uz prozor, u sljedećoj ga izbičuje poput zlovoljne čistačice. Margareta je pročitala Christinino pismo i otpuhnula s prezirom. Možda je malo pretjerala: ustvari, bile su to samo gluposti koje nisu imale nikakva smisla, ali na neki se način činilo kao da bi određeni broj taman dovoljno uznemirujućih riječi mogao preliti suze. Ali sada je bila daleko od plača. Istina, još uvijek sakriva papirnatu maramicu u ruci, ali knedla u grlu je nestala i oči su joj suhe. Ne skida pogleda s Christininih pokreta tamo kod sudopera. Kreće se rutinski među svim svojim sjajnim stvarima, ali svejedno izgleda kao provalnik u vlastitoj kući. Hoda vrlo tiho, s rukama čvrsto stisnutima uz tijelo, brzo smanji mlaz kad toči vodu tako da ne šumi prejako i zadrži vrata hladnjaka u posljednjoj sekundi prije nego što ih zatvori. Zatim duboko udahne po svemu sudeći sasvim nesvjesno — uhvati vrata objema rukama i zatvori ih potpuno nečujno.Svjetlo u kuhinji pojačava taj osjećaj tajnovitosti. Christina je uključila samo lampu iznad kuhinjskog stola - iz trgovine Svenskt Tenn, pomisli Margareta, ne košta ni krune ispod dvije tisućice! - i kreće se u polumraku kod sudopera. Ali to čime se bavi izgleda obećavajuće: otvorila je bocu vina i ostavila je da diše, sada podgrijava domaći kruh u mikrovalnoj pećnici, dok se komad iz dubokog smrzavanja na štednjaku pretvara u “Dajuhu.tipomognem s nečim?” kaže Margareta. Christina podigne pogled i izgleda iznenađeno, kao da je gotovo zaboravila da je Margareta tamo. Ali brzo se snađe. “Ne, ne”, kaže brzo. “Brzo je gotovo... Samo sjedi.” “Smijem li pušiti?”

Christina pruži košaru s kruhom, opuštenim pokretom, led među . njima je gotovo probijen. “Jesi li bila na grobu u zadnje vrijeme?” upita Margareta i uzme šnitu toplog kruha. Dovoljno je da samo prstima ispita njegovu tvrdoću i odmah zna da je i on ispečen po receptu tete Elle.

nazad do hotela smijesila se od majčinske sreće i kada je srela uličnog prodavača koji je prodavao lijepe rukom oslikane svijećnjake, kupila je pet komada u napadu luksuza. Jedan od njih je dugo stajao na noćnom ormariću tete Elle u sanatoriju, drugi je dakle završio na ovom kuhinjskom stolu u Vadsteni. Ali gdje je najljepši, onaj koji je postavila na pod pored dječakova kreveta, to samo Bog zna...

Margareta se gladno nasmiješi preko žlice: “Oh, kolač od malina! Taj recept bih htjela imati... Sjećaš se?”

Christina slegne ramenima. Margareta pripali cigaretu i nagne se preko stola sa spremnim upaljačem. “Da zapalim svijeću?” “Naravno”, kaže Christina ravnodušno. Zapali... Margareta prepoznaje svijećnjak. Iz Perua je. Ona ga je sama kupila i sjećanje na taj dan brzo zaleprša pored nje: kasno navečer sjedila je na plaži u Limi. Nekoliko sati ranije prvi je put vidjela to dijete, mršavu malu mrvicu od dječaka s crnim očima. Ležao je s rukama iznad glave kako dojenčad običava i buljio u nju ne trepnuvši. Taj ju je pogled učinio tihom nekoliko sati, bez riječi je otišla do plaže, sjela u pijesak i u tišini gledala Tihi ocean. To je jedino logično, mislila je tada. Mi pronađena djeca smo posebna vrsta, moramo se brinuti jedni za druge...Putem

Christina stavi pred nju tanjur vruće juhe koja se pušila, ona prepozna kiselkasti miris. “Je li to juha tete Elle?” kaže gladno i uhvati žlicu. Prvi put te večeri Christina se nasmiješi. Da, dala mi je gomilu recepata zadnje godine... Za rezano mesu u umaku. I kolač od malina...”

Vise ne treba reci, Christina se smije tiho i gugutavo, zvuči kao eho nekadašnjeg smijeha tete Elle. Njezina ruka vibrira u istom taktu kao smijeh dok toči vino. Kako te uhvatila na djelu. Tada ti se loše pisalo! Iskreno rečeno, bila sam nasmrt prestrašena...” I Margareta se njoj nasmiješi. “Da, kvragu. Tada sam dobila svoje...”

prisiljena

napravi grimasu nelagode. “I što si onda rekla?” “A što bih rekla? Jesam li trebala pitati gdje je zapelo? Je li se skinula gola pred ljudima koji su čekali u redu za ručak? Je li odvukla svoje klijente do mjesta gdje je prala i počela se nedolično ponašati? Je li rasipala amfetamin po krumpiru? Ne, hvala. Samo sam ustala i rekla kako stvari stoje. Da ja nemam sestru!” To je šamar. Ali čini se da Christina ne primjećuje kako su Margaretini obrazi postali vrući i počeli crvenjeti. Umjesto toga podigne čašu i kaže:“Nazdravlje i dobro došla...” Ali Margaretina ruka ostane ležati na stolu, odbija podići čašu.

Christina slegne ramenima. “Bila sam tamo na Svisvete. Potajice sam otišla. Ne volim više ići u Motalu...”Margareta se, iznenađena, zaustavi s nožem za maslac u ruci. “Zašto? Jesi li naletjela na nju?” “Ne, Ostaneali...”sjediti pogleda čvrsto uperena u zid iza Margaretinih leđa. “Da”, kaže Margareta nestrpljivo. “Ali što?”

Čovjek se osjeća kao da ga netko promatra. Kao da svi znaju tko sam ja. Nakon onoga kad je ukrala moj blok za recepte. Bila sam nekoliko puta otići na policijsku postaju na saslušanje. A onda sam morala svjedočiti na sudu. Novine su pisale o tome i bila je emisija na lokalnom radiju, ne, nije bilo dobro...” “Ali, pa nisu ti spomenuli ime?” Christina se nasmiješi nakrivljenim malim osmijehom. “Svejedno. Ovdje svi znaju sve o svima. Znaš li što mi se dogodilo prošlog proljeća? Bila sam u Motali u kupovini i odlučila ručati u jednom novom restorančiću na trgu, jednom sasvim običnom mjestu u kojem se sam poslužuješ. I tada se pojavila vlasnica i počela skupljati suđe. Hodala je oko mene i lupala i siktala tako da sam jednostavno morala podignuti pogled. I onda žena kaže: ‘Oprostite, ali jeste li vi doktorica Wulf iz Vadstene?’ I onda sam morala priznati da jesam... I onda ona nabora lice u nekakvu umjetnu suosjećajnu grimasu i kaže: ‘Samo sam vam htjela reći da smo pokušali zaposliti doktoričinu sestru ovdje u restoranu da pere suđe, čovjek želi pomoći, je li, ali nije išlo...’”Margareta

“Ali, pa moramo razgovarati”, kaže Christina. Sad je ozbiljnija, možda je počela shvaćati što je rekla. “Stignemo razgovarati dok jedemo...” Christina spusti pogled i duboko udahne.

“Ali, draga Margareta... Već se dugo nismo vidjele. Molim te!” Margareta je mirno gleda, ali Christina ne podiže pogled. Njezini pincetasti prsti nervozno sakupljaju neke mrvice po stolnjaku. “Molim te!” kaže i dalje spuštena pogleda i sada to zvuči skoro kao da stvarno moli. Nastupi tišina među njima. Margaretine misli prolijeću. Ustvari uopće ne želi otići već noćas, ali isto tako ne želi ni ostati. Obje stvari podrazumijevaju poniženje. Ali odjednom nađe izlaz: “Ha” kaže i uzme čašu. “Valjda mogu otići i sutra. Onda bih mogla ići preko Motale i otići do groba. S obzirom na to daje već prošlo puno vremena otkad je netko zadnji put bio tamo i ostavio cvijet...” (CroWarez.org ) “A Birgitta?” kaže Christina poslije večere, nakon što su u tišini sjedile nekoliko minuta ispred peči s oplatnim pločicama u dnevnoj sobi. “Što ćemo s Birgittom?” “Ubiti je”, kaže Margareta i ispije velik gutljaj iz čaše s likerom. Christina joj je ponudila Amaretto, blag je i miriše po bademima na nepcu, ali sekundu kasnije peče poput vatre u grlu. Sada se dobro osjeća. Christina joj je ponudila dio dobrog života, onoga koji ona nikada nema vremena živjeti. To zahtijeva obraćanje pažnje na detalje, a čini se da Margareta nikada nema vremena za detalje. Kao tinejdžerica uvijek je hodala s gaćama samo napola navučenim i podsuknjom zapetljanom u velikoj hrpi tkanine preko bokova, jer se činilo kako ne

I nikada se neću vratiti, pomisli. Nikada, nikada, nikada! U to se možeš kladiti, ti usrana licemjerko! Christina spusti čašu od iznenađenja.

“Nažalost”, kaže i iznenadi se kako joj je glas miran. “Zaboravila sam ti reći kad si točila. Ne mogu piti vino, noćas moram voziti natrag u Stockholm..

baci pogled na kuhinjski prozor. Vani puše vjetar i pada snijeg, ali nije to još snježna oluja.

“Iznajmit ću auto”, kaže ona. “Posao, znaš. Idem na predavanje u Fysikumu prekosutra. Moram se pripremiti...”

“Ali, pa ne možeš otići noćas. Ne po ovakvom vremenu... A nemaš niMargaretaauto.”

“I što misliš da će to biti?”

Christina se nasmiješi malim nakrivljenim smiješkom. “To je bez daljnjega privlačna ideja. Ali je prekasno...”

“Ma samo sam se šalila...”

Christinine sive oči su kristalno bistre, mirno gleda Margaretu dok otpija još jedan gutljaj kave. Kad je progutala, ponovno se nasmiješi.

Margareta se nesigurno nasmiješi i uspravi se u fotelji.

Margareta zatrepće. “Kako Christinaprekasno?”otpijemali

Tamo bi stajala i opekla jezik dok je pomalo čeznula za pravim doručkom za postavljenim stolom. Sljedećeg jutra, obećala bi si svakog jutra, počet će novi i bolji život. Prestat će pušiti i početi raditi jutarnju gimnastiku, doručkovati i staviti zavjese u kuhinji... Ali ne danas, jer danas ima previše posla i ako to ne napravi upravo sada, smrt će je sustići i onda to nikada neće biti napravljeno. Christina se suzdržava od likera. Izgleda da se i danas boji alkohola kao kad je bila mlada: za vrijeme večere popila je samo nekoliko opreznih gutljaja iz čaše s vinom. Sad sjedi ravnih leđa i prekriženih nogu u fotelji visokog naslona i drži šalicu s kavom objema rukama. Prsti su joj rašireni i ukočeni, čini se kao da šalica lebdi između njih. Kad pije, savija svoj ukočeni vrat prema šalici i usnicama sasvim lagano dodiruje rub. “Da”, kaže Margareta i nasloni glavu na jastučić za vrat na fotelji. “Mislim da bismo je trebale ubiti...”

Uobičajeno i prijateljski. “I ja isto”, kaže. “I ja sam se samo šalila... I onda, što ćemo učiniti?” Margareta pripali cigaretu i slegne ramenima. “Ne znam. Sada se valjda nema više što puno toga za učiniti. Osim pokušati predvidjeti sljedeći potez...”

može žrtvovati dvadeset sekundi da popravi odjeću. Tako se i nastavilo. Kao odrasla, započinjala je svaki dan brzom šalicom kave pored sudopera.

gutljaj kave i smanji osmijeh: “Trebale smo je ubiti odmah nakon onoga s tetom Ellom. Onda bismo se izvukle i ne bismo bile osumnjičene. Ali sad smo je malo previše puta prijavile policiji i malo prečesto ostavile podatke njezinu socijalnom radniku... Policija zna što mislimo o njoj. Odmah bismo završile u zatvoru. Ja sigurno.”

či kimne. Margareta isprazni čašu u jednom gutljaju, zatim je s treskom spusti na stol. Nastupi tišina. Christina se stisnula u loptu na fotelji. Stopala su joj sakrivena pod suknjom, ruke je sakrila u rukavima sakoa. “Ali to još uvijek nije najgore”, kaže konačno i spusti pogled na koljena.Margareta ne odgovara. Znam, pomisli. Znam. Najgore je to što zna sve naše slabe točke. Srami se! Srami se! Tebe nitko nije htio!

“Može li se dobiti još jedna čaša likera?” kaže ne otvarajući oči. * Sat vremena kasnije sjedi bezvoljno na rubu kreveta u Christininoj gostinskoj sobi. Soba je skučena i natrpana namještajem. Ovdje se Christina stvarno raspištoljila: stari željezni krevet, stara komoda, stara stolica i stari pisaći stol. Plus kopija starih tapeta. Margareta moze ćuti kako Christina pere zube u kupaonici. Vjerojatno koristi antiknu četkicu. Ručni drvodjeljski rad iz 1840. ili takvo nešto. I vjerojatno pere zube ljepilom, kako bi joj usta bila pošteno zatvorena po noći, da slučajno ne bi ispale van nekakve spontanosti...Njihov razgovor nije dao puno. A što je uopće očekivala? Da će Christina imati rješenje za nerješivo? Ili da će ponuditi sestrinsku suradnju nekome koga po svemu sudeći smatra zamornim poznanikom. Bilo je glupo uopće doći ovamo. Ali sutra će krenuti što je ranije moguće - može šetati gradom nekoliko sati dok čeka auto - i ovaj će put

ć

"Prekasno.pacijenata...”Toje

Christina brzo izvuče stopala iz svojih lijepih salonki i podvuče noge pod“Ili“Uf!”suknju.vreica dreka na tvom pisaćem stolu u ambulanti za primanje već napravila. A obično se ne ponavlja...” Margareta uzdahne i zatvori oči, ali se ne da prekinuti. Ili anonimno pismo u Vadstena Tidning... Ništa vrijedno objavljivanja, samo općenite gluposti. Ili mala vatrica... Valjda imaš protupožarniChristinaalarm?”bezrije

“Nemam pojma... To je ono najgore. Može biti bilo što. Mrtva mačka na tepihu u hodniku. Ili nastup na nekom talkshowu na televiziji. Oprosti mi. Ili Griješiti je ljudski. Ili kako se već zove.”

kaže Christina konačno. Glas joj je prigušen. “Margareta?”Margareta

duboko udahne i izađe kroz vrata. Ostane stajati nasred hodnika s ručnikom i neseserom u naručju. “Je li to bila ona?” “Ne”, kaže Christina. “Zvali su iz dežurne službe za zaštitu žena žrtava zlostavljanja u Motali...” “Što su Christinahtjeli?”uzdahne i prođe rukom kroz kosu. Odjednom više ne izgleda tako očajno lijepo; spavaćica joj je zgužvana, kosa raščupana, a kućni ogrtač “Kažuotvoren.dajeBirgitta zlostavljana. Teško zlostavljana. Leži u bolnici u Motali i misle da bismo trebale otići tamo...” Christina“Zašto?” uzdahne predajući se, ali njezin je glas suh i objektivan.“Zato što umire. Rekli su da umire...”

počne tražiti svoj ručnik i neseser, ali upravo kad je htjela ustati zazvoni telefon i ona se ukoči usred pokreta. U ogledalu iznad komode može vidjeti vlastito lice: oči su se smanjile, čelo je naborano.“Da”, kaže Christina tamo vani. “Da, ali...” Neko je vrijeme tišina. “Jasno”, kaže Christina. “Ali...” Prekinuta je, čini se da druga osoba priča bez prekida. “Koliko je loše?” kaže Christina. Mumljanje u slušalici se povisi za oktavu. Pacijent, pomisli Margareta. To je sigurno jedan od njezinih pacijenata. “Da. Znam. I ja sam liječnica”, kaže Christina na kraju. “Da da. Onda dolazimo... Da da.”

stvarno pokazati da je naučila lekciju. Bez kontakata. Što god se dogodilo...Hej, viče Christina vani u hodniku. “Margareta! Kupaonica je sada slobodna.”Margareta

Spusti slušalicu bez zahvale i pozdrava. Za trenutak je u kući sasvim tiho, Margareta se ne miče tamo gdje stoji ispred ogledala u gostinskoj sobi, a čini se da Christina isto tako nepomično stoji u hodniku.“Margareta”

krevetu...

Povra<ća? Krevet? Glas nestane u nejasnom mrmljanju. Birgitta ne zna tko je vikao, a nema snage otvoriti oči. Ma svejedno. Ali očito leži u nekom Krevetu s prljavim plahtama. Male crne kuglice ne masnog i ljepljivog ostaju joj na prstima kad prijeđe rukom preko platna. Vidjela je takve male kuglice u toliko mnogo kreveta da ne mora ni otvoriti oči da bi ih prepoznala. Tako to bude samo kad je posteljina tako prljava da se prljavština više ne uspijeva probiti izme tkanja. Osim toga prepoznaje miris, smeđeslatki miris duhana pomiješan s kiselim ispovraćanim pivom. Da. Bio je u pravu. Pijana kuja se ispovraćala u krevetu. I naravno, legla je u vlastitu bljuvotinu. Počela se sušiti i lagano joj napinje obraz. Svejedno se ne usuđuje promijeniti položaj, tijelo joj je preteško i toplo. Sve što može učiniti jest da beskrajno polako pod ruke, sklopi ih i stavi ispod obraza. Gertrude je jednom rekla da izgleda kao anđeo iz priča kad tako leži. Pravi mali anđeo. Sad je opet sve mirno, sada se može posvetiti onome što stvarno želi. Snobovima.Misaojoj otplovi u poznati krajolik. Lovište. Ima automatsku pušku pod rukom i šulja se poput grabežljive zvijeri od brdašca do brdašca. Tamo, kiša metaka u Margaretu. A tamo, jedan u Christinu. Pušta metke da joj prorešetaju koljena, trbuh, grudi i vrat. Ha! Od te proklete guske ostane samo mljeveno meso... Birgitta se nikada ne umori od lova na snobove. Koliko god bila drhtava ili u apstinencijskoj krizi, koliko god bila nadrogirana, koliko aš u krevetu, čeg đu koncaignei

“Kujo pijana!”viče netko u daljini. “Povrać prokleta kurvo...”

odvratna,

god da je posljednjih godina potonula u svom pijanstvu, igra je uvijek ostala ista. To je njezina jedina tajna, nikada nije našla riječi da je opiše frendovima ili kujama iz socijalnih službi. Inače joj riječi dobro idu, zna razgovarati s narkićima na narkomanski način, a s kujama iz socijalne službe na latinskom. Na sudu zna čak i zvučati poput izvještaja o parnici. Ali što bi rekla o ovome? Obrana priznaje da je u osam tisuća i šesto sedamdeset tri slučaja u mislima napravila mljeveno meso od tužiteljica Margarete Johansson i Christine Wulf. Što? Nije to nezakonita prijetnja. Pa nikada nije rekla ili učinila nešto. Sada ponovno dolaze mučnina i bol, kao da joj netko nožem za guljenje krumpira prelazi po crijevima, gore-dolje, gore-dolje. Crijeva se stišću, peče u želucu. Ali ovaj put ne dolazi do pravog povraćanja, samo joj nešto kiselo i vodeno curi iz usta. Kvragu. Više ništa ne podnosi. Prije je mogla bez frke popiti dvije kapsule i cijelu bocu rakije i ništa se ne bi dogodilo, samo bi se dobro osjećala. Sada mora biti sretna ako zadrži jedno jedino malo pivo. Pivo, da. Kad bi barem imala pivo. Ruka joj je teška poput kamena, ipak je uspije dignuti i osloniti se na krevet, zastenje i vrti joj se u glavi, osjeća kao da joj mozak leži mlitav poput spužve za pranje u uzburkanoj vodi. Želudac joj se preokrene u grlu, ali ona će ustati, čak i ako je to bude koštalo života...

Sada sjedi, ali još uvijek nije otvorila oči, još uvijek ne zna što je gore, a što dolje. Isproba malo mahati nožnim prstima, dodirnu hladan pod i komad tkanine. Otvori oči i pogleda između svojih raširenih nogu. Među njezinim nogama leži zelena košulja s uzorkom. Pod je siv i točno iza njezine pete nalazi se progoreno mjesto. Polako podigne glavu i ogleda se uokolo. Nije kod kuće, negdje je drugdje. Soba je mala. Lijevo su tri crna prozora, ispunjavaju cijeli zid. Netko je pokušao objesiti deku ispred jednog, ali pala je i drži se samo na jednom kutu. Ispod radijatora leži prevrnuta stolna lampa i svijetli. Mora da je noć. Ili rano jutro. Čija je ovo gajba? Izgleda kao sve druge gajbe, istovremeno dobro poznata i anonimna. Namještaj od socijalne pomoći: klimavi stol, progoren i s krugovima ostalima nakon čaša pića, krevet - ovaj u kojem sjedi - i dva madraca na podu. Dvije stolice, jedna stoji, jedna prevrnuta. Zrak je zasićen dimom i ljudskim mirisima. Mora da je to bio prokleto dobar tulum: pepeljara je prepuna opušaka, a stol je pun boca, limenki i čaša. Vrlo pažljivo Birgitta se nagne prema naprijed, pretrese

jednu limenku i osjeti da je gotovo napola puna. Pohlepno je zgrabi objema rukama i pije, nož za guljenje krumpira krene u napad odozdo i pokuša joj iskrenuti želudac, ali ona se bori, sjedi ravnih leđa i zatvorenih očiju i bori se s mučninom. Kad prvi grčevi popuste, nastavi piti to staro pivo malim brzim gutljajima. Tek kad je limenka prazna otvori oči. Lampa na podu kao da sjaji jače i sve konture su se zaoštrile. Sada vidi da nije sama. Uza zidove leže četiri - ne, pet usnulih tijela. Nijedno od njih nije Roger. Ali u najudaljenijem kutu sjedi platinastoplava mlada djevojka i bulji širom otvorenih očiju, a ne vidi ništa. Izgleda čudno, poput crteža iz knjige bajki. Vrat joj je jako tanak, a glava sasvim okrugla. Mala Trnoružica se poskliznula i ispala iz svoje bajke...Birgitta se osloni na krevet i zastenjavši ustane. Evo je opet, te stare žene koja si uzima za pravo da upravlja sa sve više njezinih misli i pokreta. Naceri se malo sama sebi. Tako je dakle ona završila, ona koja je uvijek govorila da će umrijeti mlada i biti lijep leš. Ma svejedno. Sad mora na zahod. Mekanih koljena i teturava koraka krene prema vratima i završi u malom hodniku. Zahodska vrata stoje širom otvorena, unutra je svjetlo uključeno i njezin vlastiti odraz u ogledalu je pogleda zaškiljivši očima, sivih usnica i masne kose. Pijana Debelakurva.pijana kurva. Tako ružna da... Sram je zapeče, ali naviknuta je i zna se boriti. Stavi ruke na lice, spusti se na zahodsku školjku i na neko vrijeme prestane postojati. * Probudi se jer je netko drži za kosu i drma, čvrst je to stisak, ali bol je čista i jasna i peče. Gotovo ugodna. “Joj”, ipak kaže hrapavim, tek probuđenim glasom. “Koji kurac radiš?”“Makni se, kujo. Idem pišati...”

Nad njom stoji velik tip gruba glasa i s podbratkom. Jak je i zna što hoće. Podigne je za kosu i izbaci u hodnik. Odbije se o gomilu odjeće i završi na podu. “Jebeni seronjo!” poviče. On ne odgovara. Stoji raširenih nogu ispred školjke, i oslonjen na zid ispred sebe. Možda je ne čuje: ima onaj tupi poluzatvoreni pogled koji imaju samo oni koji žive u vlastitom svijetu. Zbuni je što ga ne

podigne glavu i ogleda se oko sebe. Dvorište oko nje sasvim joj je nepoznato. Stoji ispred sive katnice koju nikada prije nije vidjela, a s druge strane travnjaka nekoliko je trokatnica koje su joj također nepoznate. Novouređene. Netko je pokušao uljepšati sivi beton time što ih je prebojio svijetloružičasto. Ne izgledaju normalno. Nego lažno.

Birgitta odmahne glavom i krene, tetura na svojim tankim petama preko travnjaka i dječjeg igrališta, cijelo vrijeme se osvrće,

prepoznaje.

sve odvratne proklete kuje, razbiti sve jebene kurve i pustiti ih da se uguše u svojim vlastitim smrdljivim pičkama... Pizdurine, pizde-pizde, pizdurine...”

Birgitta se u sekundi razbistri, čula je takve govore i prije i točno zna što slijedi. Potraži po gomili odjeće svoju jaknu i gotovo je odmah nađe, napola je navuče na sebe dok puzi prema vratima. U tom trenutku on izađe u hodnik, vidi je kako žuri i usmjeri je kuda treba. U jednom je koraku stigao do vrata i otvorio ih, ponovno je zgrabio za kosu i podigao. Odjednom, ona cijelom svojom težinom visi na kosi, učini joj se da joj se koža otkida s glave i oslijepi, sve što vidi je užarena bijela bol. Ali brzo prođe, u sekundi je gotovo. Pusti joj kosu i udari je bosom nogom u stražnjicu. Ne jako, taman dovoljno da odleti na stubište. “Kurvetino”, kaže gotovo normalnim tonom. “Nestani!” Birgitta točno zna koliko poniznosti on zahtijeva da ne udari. Pogleda u pod i otpuzi što dalje može iz njegova vidnog polja. Da je bilo stuba, skliznula bi niz njih brzo i neprimjetno kao zmija kroz visoku travu, ali nema stuba... Panika zatreperi u njoj: nema stuba! Sekundu kasnije ugleda lift. Tamo će krenuti čim on zatvori vrata.

On je sasvim očigledno stari narkić, a mislila je da poznaje sve stare narkiće u Motali. Ali ovoga nikada prije nije vidjela... Sada počinje govoriti tom zidu unutra, ne mičući pogleda mrmlja dugačku govoranciju. Glas mu je dubok i monoton, tako da ona isprva ne čuje što govori, ali zatim on povisi glas i nekoliko riječi postane"...jasnije.ubiti

Siva je zora kada nekoliko minuta kasnije zakorači van u dvorište i pusti ulazna vrata da joj se zaključaju za leđima. Malo je sniježilo tijekom noći i još uvijek je vrlo hladno, Birgitta se naježi i stisne jaknu čvršće uz tijelo. Usred pokreta pogled joj padne na vlastita stopala. Obuvena su u par crnih salonki koje nikada prije nije vidjela. Širokih crnih salonki. Izgleda kao da je maznula cipele od Minnie Mouse.Polako

pokušavajući pronaći neki znak koji bi joj rekao gdje je. Ali ovdje nema nikakvih znakova. Samo kuće. Velike kuće i male kuće, sive kuće i ružičaste kuće. A između njih nekoliko grmova umornih od zime i polupraznih parkirališta, prljavih gomila snijega i bezvoljnih grafita. Gdje Ostaneje?stajati usred parkirališta i polako se okreće oko sebe. Sve je strano, ništa ne prepoznaje. I hladno je, obrazi je bole i počinje gubiti osjećaj u nožnim prstima. Nije ni čudo. Pa stopala su joj sasvim mokra! Odjednom se vidi kako sjedi u invalidskim kolicima odrezanih stopala: slika je to koja je istovremeno zavodi i plaši. Može vidjeti snobove koji se osjećaju krivima dok stoje na vratima bolničke sale. Imaju grube kapute, ali ona je odjevena u blijedoplavi bolnički ogrtač s bijelom kragnom spavaćice uredno savijenom preko ovratnika. Kosa joj je svježe oprana i isto onako svijetla i mirisna kao kad je bila mlada. Prvo neće primijetiti snobove, oni će dugo morati stajati na vratima i boriti se s plačem, ali zatim će polako podići glavu i pogledati ih velikim, crnim očima...Ma. Odmahne da odbije sliku iz snova i okrene se još jedan krug. Pa ovo nije normalno. Tu stoji u svijetu koji ne prepoznaje, obuvena u nečije tuđe cipele i polako se nasmrt smrzava... Kad bi barem imala pivo. Mora kući. Njezina je gajba puna tajnih skrovišta i u nekom od njih mora da još uvijek ima piva. U daljini čuje zvuk motora, jedan automobil dolazi kroz zoru. Prekriži ruke i obrgli se te krene u smjeru zvuka, to je beskrajna šetnja između još ušminkanih betonskih raspadajućih kuća, travnjaka i dječjih igrališta, ali sada zna cilj, sada se grli kako bi zadržala toplinu i hoda brzim korakom. Kad izađe na cestu prepoznat će gdje je. Cijeli život stanuje u Motali i ne postoji nijedna ulica koju ne poznaje, koliko god da je pod gasom... A kad zaključi gdje je, otići će kući i popiti pivo. I spavati. Pošteno. U svom krevetu. Za trenutak je misao toliko životna da zatvori oči i gotovo zaspi dok hoda... Kvragu! Kako se nikada ne može riješiti tih prokletih kratkih filmova koji joj se stalno vrte u mozgu. Opasni su, magični i očaravajući i uništavaju stvarnost. Ništa ne bude onako kako si čovjek sanja i zato je najbolje ono što najviše želiš staviti u malu crnu vrećicu što dalje u mozgu i nikada ne popustiti izazovu da je otvoriš. To je naučila još kao dijete. Tisuću se puta vidjela kako se seli od babetine Elle kući kod Gertrude. I što se dogodilo? Gertrude je umrla. A onda, kad je bila starija, tako je intenzivno sanjarila o obiteljskoj sreći s Doggenom da se

sada bolje sjeća sna nego onoga što se stvarno dogodilo. Trebali su imati moderan stan s tri sobe i kuhinjom i volanima na zavjesama u kuhinji. A kako je bilo? Štednjak na drva, hladna voda i poljski WC dok Doggen nije otišao, a njoj su uzeli dijete. Dakle, mora se srediti, ne smije se vidjeti u svojoj gajbi, jer inače nikada više neće tamo doći. A ako misli na san, onda više nikada neće moći spavati. Misli na ono što radiš, uvijek je govorila babetina Ella. I to je ustvari bilo mudro. Jedino mudro što je ta guja rekla svih tih godina...Sadse

približava nekoj ulici. Zatrepti joj u želucu kad shvati da ni nju ne prepoznaje. Široka je, puno šira od bilo koje ulice u Motali, s duplim trakom i grmljem u sredini. S druge strane počinje novi kvart: visoke sive kuće crnih prozora. Nikada ga prije nije vidjela. Koji je ovo vrag? Gdje se nalazi? Birgitta zažmiri i duboko udahne, zatim otvori oči i pokuša misliti na ono što radi. Birgitta Fredriksson stoji negdje na travnjaku, obuvena u tuđe mokre i hladne cipele i odjevena u vlastitu pernatu jaknu. Ne zna gdje je i kako se tamo našla, ali zna da ako povuče patentni zatvarač svoje jakne, manje će se smrzavati. S druge strane, to je neizvediv projekt: prsti su joj toliko ukočeni da neće uspjeti. Ravno ispred nje je pločnik s mrljama smrznutog snijega na crnom asfaltu. Mora napraviti nekoliko koraka preko jednog nanosa snijega kako bi se uspela do njega. Zaleđeni snijeg škripi i propada pod njom, nekoliko grudica snijega upadne u crnu salonku. Ali sada je uspjela. Stoji na pločniku. A nekoliko metara dalje stoji jedna žena i gleda je. Birgitta prijeđe rukom kroz kosu u nastojanju da izgleda kao obična gospođa Svensson na putu za posao. Stavi ruke u džepove jakne tako da ne maše rukama kao narkići i krene malim ukroćenim koracima prema ženi. Sada vidi. To je autobusno stajalište. “Oprostite” kaže i u istom trenu čuje kako joj glas zvuči. Nakašlje se, pokušavajući se na brzinu uvjeriti da čak i obična gospođa Svensson može biti malo promukla rano ujutro. Za svaki slučaj malo povisi“Oprostite,glas. ali izgubila sam se... Možete li mi reći gdje se nalazim?”Žena je strankinja, ima crnu kratko odrezanu kosu i tanki kaput koji joj je napet preko guzice. Zuri u Birgittu smeđim, malo raširenim očima i napravi malu gestu koja može mnogo toga značiti. Možda:

Nemoj me udariti, debela ženetino! Ili: Ne govorim švedski, pusti me na miru. Ili: Ja nisam ovdje, a nisi ni ti. “Čujte” kaže Birgitta i pokuša se nasmiješiti, ali se u tom trenutku sjeti da su njezina usta znak kaste. Nijedna obična gospođa Svensson ne hoda uokolo s crnim rupama nastalima nakon izbijenih zuba. Svaki put kad se nasmiješi, pokaže se onakvom kakva stvarno je: narkomanka koja se pod stare dane prekvalificirala u pijanduru... Zatvori vilice uz tresak i ugasi smiješak. U tom trenutku dođe autobus. Nešto s njim nije u redu i potraje nekoliko sekundi prije nego što Birgitta shvati što je to. Tekst na prednjoj strani koji kaže kuda bus ide. Vrinnevi? Ali pa to je u Norrkopingu... I odjednom Birgitta zna gdje je. * Šofera se ne da uvjeriti, pustio je motor da nestrpljivo bruji u leru dok tvrdoglavo ponavlja isto. Oni koji ne mogu platiti kartu ne mogu se voziti. Nema iznimaka. Birgitta se čvrsto primi za držač na vratima i moli: “Joj, pa daj budi čovjek, kvragu! Vani je hladno... I poslat ću ti novce naknadno, kunem se! Samo mi daj adresu i poslat ću novce tvojoj firmi čim dođem doma... Molim te!” Šofer zuri ravno pred sebe i ne odgovara. “Daj”, moli Birgitta ponovno. “Kvragu... Daj budi čovjek!”

“Siđite sa stepenica”, kaže šofer i dalje gledajući pred sebe. “Bus kreće i zatvorit ću vrata.”

Vrata malo siknu, ali ništa se ne dogodi. A Birgitta ne namjerava tako lako“Dajodustati.budičovjek, ha... Neki mi je kreten maznuo novčanik, ali imam doma novaca i obećavam da ću poslati novac čim dođem kući. Sada samo moram doći do policije i prijaviti... Hej! Pa jebemu!”

prokletoj

“Siđi! Zatvaram vrata!”

Šofer napravi mali prijeteći pokret vratima, ali se ne usuđuje izvršiti svoju prijetnju. Birgitta se uspne na sljedeću stepenicu. “Čuj! Neću ni sjesti, samo ću stajati tu u prolazu i držati se za držač... I poslat ću novce! Kunem se!” “Van!” kaže šofer. Usnice su mu postale tanje, a leđa se ispravila. Birgitta napravi još jedan korak u busu. Sada stoji sasvim uz njega.

“Jesi gluha? Van, rekao sam!”

Birgitta i dalje kopa po džepovima: “Samo ti vozi!”

“Tako je”, kaže drugi. “Mi koji imamo posao ne možemo tu beskrajno čekati...”

“Začepite”, kaže Birgitta. “Samo začepite i ne uplećite se u ono što vas se ne tiče...”

“Izbacite je van. Pa bus će kasniti.”

“Čuj” kaže i isproba smiješak zatvorenim ustima. “Pa valjda jednom možeš i ti platiti da pomogneš curi...” Curi! Netko ponovi riječ i podrugljivo otpuhne iza njezinih leđa. Okrene se. Sasvim naprijed u autobusu sjede dvije tinejdžerice. Jedna je stavila šal u usta da spriječi smijuljenje, druga drži obje ruke na ustima. Nijedna od njih se ne usuđuje podići pogled. Birgitta ih brzo odmjeri pogledom i okrene im leđa. Tinejdžerice koje se smijulje su najgore, podsjećaju je više od bilo čega drugog na to što je postala. Jednom je i ona imala moć da se hihoće cijelom svijetu. Ali sad nema vremena očajavati zbog toga. “Van”, ponovi šofer. “Ali čuj”, kaže Birgitta. “Mislim da imam malo sitnog u džepovima. Nije sve uspio uzeti, taj lopov... Ti samo upali bus i kreni, a ja ću vidjeti imam li dovoljno... Samo ti vozi, ja ću sve srediti! Pogle, jedna kruna. I pedeset ora... Koliko si rekao da to košta?” Ali šofer umjesto toga ugasi motor i ustane. To je ne uplaši, žgoljav je i tanak kao Roger. Tipična muška svinja koja se osjeća važnom samo zato što odlučuje o cijelom autobusu. “Morat ćeš sljedećim autobusom”, kaže. “Van!”

U tom trenutku stavi ruku u stražnji džep traperica i napipa nešto čudno. Novčanica? Da, naravno! Kad pije, obično posljednje novce stavi baš tamo. Na trenutak zaboravi da se mora paziti svojih snova, vrlo brzo slika proleti pored nje, slika trijumfa koji će doći kad baci svoju stoticu ispred tog malog razmetljivca od šofera. I ta kratka slika je dovoljna. Kad spusti pogled na ono što drži u ruci, shvati da se opet dogodilo. San je uništio stvarnost. Nije to nikakva stotica. To je pismo. Čudno malo pismo. *

Tinejdžerice ponovno podrugljivo otpuhnu iza nje. Iza njih odjednom progovori muškarac prigušena, ali jasna glasa.

“Prokleti Hitleru! Prijavit ću te za zlostavljanje...” Ali prije nego što je prestala vikati, bus je već-daleko odmakao i sve što vidi su crvena stražnja svjetla kako polako nestaju u zori.

“Prokleti Gestapo!” vikne kad se otkotrlja na pločnik. Na trenutak izgubi ravnotežu, ali ne padne, umjesto toga se okrene i pokuša ponovno ući u autobus. Ali šofer je brži. Vrata se zatvore uz prezirivo siktanje i nema se za što uhvatiti. Bus krene, a kroz topložute prozore putnici prate njezino nemoćno mlataranje.

“Prokleti Gestapo!” poviče ponovno i šutne stražnju gumu.

* Tek nakon što je već dosta daleko odmakla, primijeti da i dalje drži ono čudno pismo u ruci. Pogladi je po obrazu kad prijeđe rukom ispod nosa da obriše šmrklje. Curi joj iz očiju i nosa, ali ona ne zna je li to zbog hladnoće ili stvarno plače. Stane ispod jedne ulične svjetiljke i pažljivije pogleda pismo. Kuverta je stara, već korištena. Netko je prekrižio prošlu adresu i napisao njezinu pored. Gđica Birgitta Fredriksson. Gospođica! Koji je to jebeni bedak zove gospođicom? Prsti su joj tako ukočeni da mora potrgati cijelu kuvertu kako bi izvadila pismo. Luda nada zaplamsa u njoj kad vidi da je list papira malen i žut. To je recept! Netko joj je poslao recept: možda Sobril, ili oh, Bože, da! - Rohypnol. Ruke su joj šeprtljave i drhte tako da se na kraju mora pomoći ustima kako bi otvorila žuti arak papira. To je stvarno recept. Nosi čak i žig njezine sestre: Christina Wulf, dr. Ali poznati tekst na papiru napisan je crvenim flomasterom i velikim nespretnim slovima: Ah, da sam ja na Birgittinu mjestu, Putovala bih zemljom, izabrala cestu, Pičku bih dobro potkovala I sve besplatno pojebala! A sasvim dalje manjim slovima: A to je i NapravilaNapravilanapravila!jeto!jeto! Kandža joj zadere želudac. Bol je iznenadi. Nagne se prema naprijed i prekriži ruke preko dijafragme. *

Ti jebeni magarci! Ella i snobovi! Sad će ih stvarno ubiti, sad je gotovo s maštanjima, sada je dovoljno trpjela. Laži i klevetanja. Prijave policiji i zlonamjerna svjedočenja. Čak i kad je bila na dobrom putu, kad se sabrala i bila na putu da ispravi svoj život, čak su je i onda slijedile svojim optužbama i prijavama. Samo su joj odmagale, nikada pomagale. A sve to samo zato što su tako prokleto zavidne. Isto zavidne sada kao i onda kad su je prvi put ugledale. Zato što je imala Gertrudu, pravu mamu koja ju je voljela. Christina je imala samo poluludu Astrid, majku koja je pokušala zapaliti vlastito dijete! A Margareta uopće nije imala majku. Pronađena je u praonici. Kakva je to vražja majka koja ostavi svoje novorođeno dijete u praonici? Jadne su majke imale. Ali ona je imala Gertrudu! I to ni snobovi ni babetina Ella nisu mogli podnijeti. Jer babetina Ella htjela je biti jedina, najveća i najbolja. Švedska prvakinja u majčinstvu! Da, hvala. Kao da se nije znalo kako tu stoje stvari...Birgitta šmrkne i sklizne s pločnika, klizavo je i smrznuto ovdje, ali dolje na ulici automobili su u snježnoj bljuzgi izorali nekoliko crnih linija asfalta koje su toliko suhe da se čak ni sjajni kožni potplati cipela Minnie Mouse neće sklizati. Šutira pred sobom jednu smrznutu grudu leda i šljunka. Velika je i tvrda, veća i tvrđa čak i od Doggenovih stisnutih pesnica, a on je ipak imao najveće šake koje je ikada vidjela na muškarcu.

Doggen, da! On je bio drugi razlog za njihovu prokletu zavist. Nikada neće zaboraviti Margaretin izraz lica one večeri. Njezino lice koje je zasjajilo ispred prozora auta, doslovno svijetlozeleno od zavisti. Doggen je izabrao nju! Svaka cura u cijeloj Motali koja je nešto značila - dakle, ne Christina i druge crvotočine - bila je tamo, i svaka od njih je poželjela da se to dogodilo njoj. Tako je. To se nije dogodilo nekoj drugoj. Dogodilo se njoj. Birgitti.

Zastane nasred puta i pusti da joj se ponovno dogodi. U Varmobadenu je, šezdesete su godine i svijetloplav je lipanjski sumrak. Ona

Nakon toga se ne može baš sjetiti kamo je krenula. Hoda već cijelu vječnost istom ulicom i onaj sivi beton iz šezdesetih godina je nestao iza nje, sada su joj s desne strane žute kuće za iznajmljivanje iz pedesetih i licemjerne privatne kuće s lijeve. Svijetli poneki prozor u kućama za iznajmljivanje, ali privatne su kuće i dalje u mraku.

Birgitta traži kuću babetine Elle, više ne zna u kojem se vremenu nalazi, zna samo da je pismo s onom odvratnom starom pjesmicom zagurano u njezin grudnjak. Osjeća kako joj zgužvani papir grebe kožu, kako grebe i riba i pothranjuje njezin bijes.

i Margareta sjede s Malim Larsom i Lolom u autu i slušaju posljednju ploču Cliffa Richardsa na prijenosnom gramofonu, kad Doggen ujuri u parkiralište u svom Chrysleru. Crven je, s velikim stražnjim perajama i velikim svjetlima pozadi. Minutu je ostao sjediti za volanom i pustio da ga promatraju dok je motor brujao u leru. Možda zna da je lijep, možda zna da mu sjajnocrna kosa svjetluca i da je najlonska košulja ispod kožne jakne jednako zasljepljujuće bijela kao njegovo čelo. Ali njegova ljepota nije ono što najviše privlači. To je svijest o njegovoj opasnosti - krađe auta, nekoliko godina u popravnom domu, jedno ljeto kasnije provedeno sa zabavnim parkom koji je putovao uokolo - koja se širi poput opojnog parfema preko parkirališta i zbog koje djevojke spuštaju kapke i oblizuju usnice. “Doggen”, kaže Mali Lars s oštrim vibratom u glasu i nagne se prema naprijed da okrene ključ u novoj Angliji svoga tate. Mali Lars sliči na auto svog tate. Ima oštre uglove na neočekivanim mjestima. “Ne”, kaže Birgitta. “Ne pali auto...” Mali Lars je naučio slušati. Devetnaest je godina slušao svog oca, osim toga je osam godina slušao nastavnike u školi i posljednje četiri godine slušao je i predradnika u Luxoru. Sada sluša Birgittu, prvi i posljednjiDoggenput. isklizi iz svog auta, zalupi vratima i ogleda se oko sebe. Na parkiralištu je tiho, sve što se čuje je glas Cliffa Richardsa. Svi pogledi su upereni u Doggena, snovi djevojaka lepršaju poput leptira prema njemu, nemoć dječaka je tvrdoglava tišina.

Birgitta zna da je krenuo prema njoj, čak i prije nego što je počeo hodati prema Angliji Malog Larsa znala je da je krenuo baš prema njoj. Mali Lars to isto zna. Kapljice znoja probile su mu na čelu, ali ne kaže ništa, samo se nagne prema naprijed, podigne gramofon s njezinih koljena i stavi ga na svoja. U tom trenutku Doggen trzajem otvori vrata auta i zgrabi Birgittin zglob. "Ti si sada moja cura”, kaže. Ništa drugo. Samo to. Kao u filmu, pomisli ona. Baš kao u nekom filmu... I čini joj se da čuje zbor kako pjeva i violine kad ju je izvukao iz auta, zborno pjevanje i violine koje prerastaju u pobjednički crescendo kad je spusti na haubu Anglije i da joj prvi poljubac. Krajičkom oka ona vidi kako unutra u autu Mali Lars žmiri, iza njega nazire se Margaretino svijetlozeleno lice. Oči su joj se suzile i pokazuje zube. Izgleda poput životinje, pomisli Birgitta i zatvori oči. Doggenov jezik ima gorak okus

je voziti preko cijelog parkirališta da bi se okrenuo. Za Birgittu bila je to trijumfalna vožnja. Ona je izabrana. Odabrana. Kraljica Varamobadena pusti da je promatraju oni neizabrani. Ali u istom trenutku dok auto skreće s parkirališta začuje visok dječački glas kako počinje vikati u pozadini: “Ah, da sam ja na Birgittinu mjestu...” Smijeha poruge će se zauvijek sjećati, iako nikada neće biti potpuno sigurna da je to stvarno čula. Ali u Doggenov brz pogled sa strane je sigurna. I njegovo pitanje: “Koji je to vrag?” “Ma!” kaže ona. “Ništa...” Što da kaže? Da su vikali pjesmicu koja je slijedi od trinaeste godine? Daje ta pjesmica napisana na zidovima zahoda i urezana u telefonskim govornicama? Da su to vrištali po školskom dvorištu i pjevušili iza njezinih leđa kad je počela raditi u Luxoru? To naravno ne može reći, tada bi sve bilo gotovo. A s vremenom će ionako saznati... “Super auto”, kaže umjesto toga i prijeđe rukom preko sjedala od plastike.Itada joj se čak i nasmiješio. * Kočnice zaškripe iza nje, motor zabruji. Birgitta se napola okrene i odmahne rukom: daj se smiri. Ali vozač ponovno turira i pusti motor da juri. Birgitta se odluči da ga ignorira, okrene mu leđa i hoda namjerno polagano po crnoj asfaltnoj liniji posred ulice, šutirajući veliku gromadu leda pred sobom. Ne čuje ga. Može turirati koliko god hoće, ona ga svejedno ne namjerava čuti. S druge je strane ceste bijela kuća. Kuća babetine Elle je također bila bijela. Možda je to ista kuća, iako baš nije nalik na sebe. Ella ju je

po pivu, to je prvi put da osjeti taj miris i okus. Svi drugi su samo imali okus po žvakaćim gumama Toy i cigaretama John Silver. Nikada je ne drži za ruku, nikada je neće držati za ruku, umjesto toga je zgrabi za ručni zglob poput čuvara u zatvoru i ona ga dobrovoljno slijedi sitnim koracima prema crvenom Chrysleru. Dok sjeda, on upali motor i stisne gumb. Krov se otvori, otklizi i nestane. To je kabriolet! Ona se ispuni pobjedničkim klicanjem. Sjedi u kabrioletu s najopasnijim dečkom u Motali. Sve što je propatila u ovom gradu odjednom postaje podnošljivo. Ima smisla. A smisao je bio baš ovaj trenutak...Morao

Ali auto iza nje ponovno zatrubi. I tada se Birgitta okrene. Posrne usred pokreta, ali odmah uspostavi ravnotežu i vidi da iza nje stoje tri auta u redu i zure bijelim reflektorima. Prvi se još uvijek kreće: polako klizi prema njoj, bruji prijeteći, kad vozač spusti prozor sa svoje strane i nagne se van. “Što radiš?” poviče. “Daj se pomakni na pločnik, ženo!”

možda preuredila, posadila novo grmlje i premjestila prozore da zbuni Birgittu. To bi bilo slično njoj. Netko uključi svjetlo u kuhinji i ona može vidjeti sjenu kako se kreće unutra. To je sigurno ona. Sigurno se ljulja između stola i štednjaka, kao i obično, dok joj mlohave stare grudi zapljuskuju pod kućnim ogrtačem. Grudi kao rukavice... Ma kvragu, kako je ta baba bila odvratna! Možda bi i vijugala dalje preko ulice prema toj bijeloj kući da vozač u autu iza nje nije stavio ruku na trubu i potrubio. Ali to je učinio, tri upozoravajuća signala. Birgitta naglo zastane usred koraka i smrzne se. “Začepi!” poviče, kao da je auto živo biće koje ju može čuti. Ali stoji leđima okrenuta automobilu i njezin se krik otkotrljao u krivom smjeru.“Začepi! Pusti me na miru!”

Jednim pogledom Birgitta procijeni o kakvom tipu se radi. Sjajan auto i kratko ošišana kosa. Naočale, prodoran glas, bijela košulja i kravata.BirgittaSnob.prezire snobove. Zato se bez razmišljanja sagne, zato uzme onu veliku grudu leda i podigne je iznad glave, baci je jednim brzim pokretom ravno u njegovo lice. On zavrišti i motor mu se ugasi; čini se da mu je ruka zapela na trubi. * I tako se jutarnja tišina rasprsne u mnoštvu zvukova. Netko poviče, zvuk jedne trube, druga dva auta zakoče i njihova se vrata otvore, dva muškarca iskoče van i zalupe vratima za sobom, jedan pas zalaje i sekundu kasnije sjedokosi tip otvori ulazna vrata bijele kuće. Polagano tetura niza stube, držeći se s obje ruke za držač i čini se da ne primjećuje da je bos. Birgitta se ukočila i umirila, nepomična stoji usred ulice i pažljivo prati svaki pokret u svom okruženju. Ali kad bosi tip stavi svoje boso stopalo na vrtni puteljak, ona ubrza i počne se povlačiti. Okrene se i počne trčati. Nestala je iz vidokruga prije nego što je on i

stigao do pločnika. Ali vidio ju je. On i oni drugi. Ako uopće mogu vidjeti, onda su je vidjeli. Nema nikakvih skrovišta. Vrtovi kuća su premaleni, a sve grmlje je golo i crno i rijetko. Dvorište iza kuća s druge strane ceste je veliko i pusto, nema čak ni spremišta za bicikle gdje bi se mogla stisnuti. Birgitta čuje vlastite korake, vlastito zadihano disanje i sirene u daljini. Već? Zar je moguće da murja već dolazi?

Nemoćno zatrese još nekoliko zaključanih vrata, ukucava jednu za drugom nasumičnu kombinaciju u malu crnu kutijicu sa strane, ali ništa se ne događa osim što mala lampica svijetli crveno. Sirene se približavaju, mora trčati, mora nestati... * * * Nađu je na podrumskim stubama, poskliznula se niza smrznute stube, izgrebala dlanove i iskrenula nogu. Nekoliko je minuta nemoćno vukla i šutirala podrumska vrata, na kraju je izula jednu od cipela Minnie Mouse i pokušala petom razbiti stakleni prozor na vratima. Nije išlo, nije ni napuknulo. Čvrsto grubo staklo.

Odustala je kad je čula kako sirene tule i utihnjuju na ulici ispred, sjela cijelom težinom na hladni beton i navukla jaknu preko glave. Tako je sjedila i kad se rumeni mladi policajac nagnuo preko ograde dva metra iznad nje. “Tu je” poviče. “Našao sam je...” Njegov norrkopinški dijalekt ima zaobljene vokale, a njegov njemački ovčar pobjednički laje.

Kaznene ekspedicijeKaznene ekspedicije Ja sam benendanti zato što četiri puta godišnje, kad se smjenjuju četiri godišnja doba, noć zajedno s ostalima kako bih se nevidljiv borio dušom, dok tijelo ostaje na Aukcionarmjestu...Battista Moducc o pred inkvizicijom u Cividalu 27. lipnja 1580. u krećem

Konačno sam pokrenula svoje sestre. Sad ih imam to gdje samChristinahtjela. sjedi siva od umora u automobilu ispred dežurne službe za žene u Motali, a Margareta upravo izlazi kroz vrata zgrade. Pažljivo ih zatvori i protrese kako bi bila sasvim sigurna da su se zaključala stubište je puno upozorenja o muškarcima punim adrenalina zatim zastane da pripali još jednu od svojih vječnih cigareta. Christina otvori vrata auta i napravi pokret da pokaže kako je spremna istrpjeti miris, samo da sazna što je rečeno.

“Nisu oni nazvali”, kaže Margareta i odmahne glavom dok se namješta u sjedalu. “Tu su samo tri cure, jedna koja je dobrovoljno došla i dvije koje su tražile zaštitu. Nijedna od njih nije nazvala, kunu se...”

“I ti im “Apsolutno.vjeruješ?”Onakoja

Tako.Dobro.

je dobrovoljno došla čak me odvela u stranu da mi kaže kako je Birgitti zabranjen ulaz. Nekoliko je puta razbila njihov namještaj.” “Bože dragi”, kaže Christina tiho i upali auto. “Zar je da joj zabrane pristup u dežurnu službu za žene... Dobar potez, mora se reći.”

“I što sada?” kaže Margareta. * “Doručak”, kaže Christina. “Ja počinjem raditi za par sati...” Birgitta psuje. I još kako psuje! Nijedan anđeo na cijelom nebu nije pošteđen, nijedan od svih vragova pakla nije ostao nespomenut. Sad čno tamočak uspjela

su je i boje napustile: kosa joj visi u sivim rezancima, koža je blijeda, grubih pora, usnice samo nijansu tamnije. Ha. Tako to ide. Čak i za one koji su jednom bili Motalin mliječnobijeli odgovor na Marylin Monroe. Ali onaj mladi policajac je lijep. Pravi ljepotan s plakata: plavokos, plavook i velik, s kožom napetom poput breskve i pastelnih boja preko željeznih mišića i čeličnog kostura. Takvih mladića prije nije bilo, oni su postmoderni i pripadaju kraju stoljeća. Najbolje ih se može prepoznati po njihovim vilicama, imaju dobro razvijenu vratnu muskulaturu i vrlo široke brade. Ustvari je to čudno. Bilo bi logičnije da su pobijeljeli i stanjili se, da su se stisnuli u krhke đurđice nego što su narasli u snažne hrastove. Birgitta isto ima dobro razvijenu muskulaturu vilica, ali iz sasvim drugih razloga nego mladi policajac. Više od dvadeset godina njezini su se stražnji zubi neprestano trli u amfetaminskom škripanju zubima. Ali sada je u njezinoj glavi tiho. Nije joj ostalo mnogo zuba kojima bi mogla škripati, a osim toga, prešla je na druge kemikalije. Pravi se da je to bio izbor, da se svjesno odrekla amfetamina jer je vidjela puno previše takvih kao ona koji su umrli. Ali ustvari nije Birgitta bila ta koja se odrekla amfetamina, amfetamin je bio taj koji se odrekao nje. Prestao je funkcionirati i ostavio je da se tješi alkoholom. Zato onom ljepotanu s plakata osjedjive nosnice vibriraju dok se spušta betonskim stubama. Naime, Birgitta miriše. Ali ne po ružama i jasminu. I dalje sjedi stisnuta s jaknom navučenom preko glave i odbija se pomaknuti, iako joj on stalno ponavlja da ustane. Tek kad je zgrabi za ruku i odvuče uza stube, sabere se i počne psovati. Pljuje mu na ruku, urla da zlostavlja nevinu ženu i odmjeri jedan šut prema njegovu ovčaru. Pas pokaže zube i pripremi se da ugrize, ali ljepotan s plakata zagunđa i tako ga spriječi. Radi se o njegovoj časti. Nitko neće reći da mu je trebala pomoć psa kako bi uhvatio pijanicu koja psuje. Takve može samBirgitta,uhvatiti.sdruge

strane, nikada nije shvaćala značenje očuvanja časti. Tražila je poniženja i žudjela za njima. Nema trgovine u Motali gdje nije krala i bila otkrivena kao kradljivica, nema ulice gdje ju nije uhapsila policija uz veliku buku i predstavu, nema institucije gdje nije lagala i bila otkrivena kao lažljivica. Vidjela sam je kako povraća u koš za smeće na trgu - jedne subote prijepodne, naravno, kad je trg bio pun ljudi - i zatim se u tišini nagnula naprijed kako bi promotrila smrdljivi proljev kako joj curi niz nogu. Vidjela sam je kako sjedi mrtva pijana i

Bosi tip je obuo cipele. Stoji podignute ruke pored odsutnog policajca dok ljepotan s plakata malo gura, a malo vuče Birgittu preko ulice.

popišana u snježnom nanosu jedne kasne večeri dok je grupa tinejdžera kružila oko nje rugajući joj se. Vidjela sam je kako širi noge pred cijelim nizom muškaraca, čak i muškaraca poput Rogera koji su joj stavili dlanove na lice da je ne vide. I usred svega toga, vidjela sam njezinu oholost, njezin neshvatljivi ponos na svoje propadanje.

Ozlijeđeni vozač stoji usred malog broja okupljenih ljudi na pločniku. Drži ruku preko oka, potočić krvi mu sjaji poput suze na obrazu. Druga dva vozača stoje mu kao stražari svaki s jedne strane; okrenuli su svoja bijela lica prema Birgitti i bulje u nju razrogačenim očima. Stariji policajac stoji odmah ispred njih, uspijeva na neki neobičan način biti istovremeno prisutan i odsutan. Možda je on anđeo, umorni anđeo čuvar koji je toliko toga vidio da sada više ništa ne vidi.

“To je ona”, poviče i maše rukom prekrivenom smeđim mrljama. “Ona je to napravila! Vidio sam je!” “Začepi, stari seronjo!” kaže Birgitta rutinirano. To je prelilo čašu za ljepotana s plakata, kojega su staromodni roditelji odgojili da poštuje starije. Jako je udari preko vrata, toliko jako da ne uspije ispustiti ni zvuka. Tek tada se sjeti da je ustvari i ona stvarno stara. * Christina i Margareta su također ušutjele, dok sjede u automobilu na putu natrag prema Vadsteni. One su kao spojene, moje sestre. Kad je jedna mrzovoljna ili ljuta, druga postane očajna, daje komplimente i moli i smiješi se, da bi onda, kad druga konačno bude uvjerena, postala tvrdoglava i ljutita. Tako su to oduvijek radile, barem dok je Birgitta bila izvan dometa. Kad se ona pojavi, njih dvije postaju ubojito ujedinjene. Stvarno ubojito. Ali sada, u umornoj svjetlosti svitanja, postigle su neku vrstu tihe ravnoteže. Noć za njima bila je toliko ispunjena riječima da im sada nije nijedna ostala. Neprekidno su govorile, prvo šapatom punim poštovanja kad su mislile da su na putu prema samrtnoj postelji, zatim objektivnim, malo prigušenim tonom u hitnoj, tonom koji je odmah postao oštar i nepovjerljiv kad se pokazalo da nema nikakve Birgitte Fredriksson među pacijentima koje su primili te noći. Christina je bila ta koja se najviše uznemirila, njezina se rezervirana vanjština brzo raspala

Ali Christina se nije dala smetati, sistematski je pretražila svaki odjel u toj velikoj sivoj kući, od pedijatrije do gerijatrije. Kad su konačno - nakon više od sat vremena trčanja po hodnicima - odustale i krenule dizalom do prizemlja, bila je sva bijela od bijesa. Sad joj je stvarno bilo dosta. Sad će se pobrinuti da Birgittu zatvore jednom a ona će se osobno pobrinuti da baci ključeve. “Postoje beznadni slučajevi”, rekla je i gurnula ulazna vrata. “To samo treba shvatiti. Nekima se ne može pomoći... To je genetski. Ona je baš kao i njezina mama. Nepopravljiva!”

zauvijek,

“A što ti znaš o svom tati?” rekla je Margareta. “Ili ja? Ja ne znam čak ni tko mi je mama. Što takvi kao mi mogu znati o svojim genima?”“Dovoljno.

okrenula i fiksirala je crnim pogledom. Dobila je boju, činilo se čak da i njezina dosadno plava kosa sjaji u svjetlosti uličnih“Mislišlampi.

na Astrid! Kao da bih ja mogla biti kao Astrid! Ma daj! Pa imam i Margaretatatu.” je zaklonila rukom plamen dok je palila cigaretu. “Pa ima ga i ona.”

Hladan noćni vjetar raskuštrao je Margaretinu kosu, dok je posrtala hodajući i istovremeno tražeći po džepovima cigarete. “Isuse Bože, Christina. Ako bi netko trebao biti oprezan kad priča o Christinagenetici...”se

“Tako je”, rekla je Christina. “Nekog starog pijanca. Još jedan beznadan slučaj.”

i ostavila je golom i otvorenom. Njezine su pete ljutito lupale o pod dok je pretraživala cijelu bolnicu, marširala je od odjela do odjela i njezin je liječnički glas bio tako strog i autoritativan da joj se jedna od bolničarki naklonila od čistog straha. A kad se Christina promijenila, onda se promijenila i Margareta. Njezina samouvjerena vanjština je napukla, očajno je lepršala za Christinom u svojim čizmama mekih potplata i nervozno“Nijeblebetala.tu,moramo ići, dođi...”

Naši životi su dokaz. I stvarno sam već umorna od tvog vražjeg humanizma... Prvo gnjaviš i psuješ je, a onda se ne usuđuješ ići do kraja. Ubit ću je, kažeš. Ali kad dođe do toga, onda je jadna Birgitta ovo, jadna Birgitta ono. Vidjela sam to i prije. Zapamti to.”

Margareta joj otpuhne ljutit oblačić dima u lice.

Pitanje je samo formalno. Zna da hoću kiselo mlijeko. Ne zato što je dobro, kaša sa žitaricama i pireom od jabuka je bolja, ali kada je Kerstin Jedan u jutarnjoj smjeni, ne smijem sama jesti kašu. Prolijevam po plahti, dakle, treba me hraniti. A ako moram birati između toga da pijem kiselo mlijeko na slamku ili budem podvrgnuta bliskom kontaktu s patrolom, biram kiselo mlijeko. Uvijek. Ne znam kako se ova djevojka zove, još nisam naučila imena svih sestara i djevojaka u dnevnoj smjeni, ali razgovara sa mnom kao da smo prijateljice od malih nogu. Desiree ovo i Desiree ono. Kerstin

Christina posprdno otpuhne. “Ljubimica? Ja? Ako je netko bio ljubimica, onda si to bila ti! Šarmantna i zabavna. Ja sam bila samo vrijedna, a ako nisam bila vrijedna, onda nisam bila ništa. Nisam postojala. A i Birgitta je živjela kod tete Elle, nemoj to zaboraviti... Ponekad je čak više voljela i Birgittu. Kao onda kad je Birgitta počela raditi u Luxoru. To je bilo dobro. Pravi tvornički posao. Neopisivo puno bolje od mojih stipendija i dobrih ocjena.”Margareta je ispružila ruku i dodirnula Christininu pelerinu, tražila njezinu ruku. Ali Christina se povukla brzom kretnjom. Tek je tada Margareta shvatila koliko je ustvari uznemirena. To joj je prigušilo glas: “Ali zar ne razumiješ? Ti si je uplašila svim tim svojim uspjesima. To joj je bilo strano. Birgittin tvornički posao bio je normalan, znala je što je to. A i to je bilo sve što je željela za nas: običan život. Običan posao, običnog muškarca i nekoliko obične djece... I ti si to i dobila. Ti si dobila sve što je željela za tebe, samo puno više i puno bolje.” Ali Christina joj je okrenula leđa i pošla prema parkiralištu. “Ugasi cigaretu”, rekla je. “Ugasi cigaretu pa idemo.”

“Znači, ti misliš da su ti samo tvoji vrhunski geni dali razuman život? Znači, to nije imalo nikakve veze s tim što si ti bila ljubimica tete Elle?”

idemo?”

“Do dežurne službe za žene, naravno. Jer sad ćemo ovo srediti, jednomOh,zauvijek.”Bože.Kao da se ikada išta da srediti. “Doručak” cvrkuće bolničarka na vratima. Zvuči kao sretan kanarinac. “Kiselo mlijeko, ili kaša, Desiree?”

Margareta je gotovo trčeći vukla dim iz svoje dopola popušene cigarete.“Kamo

Prije je bilo drugačije. Za vrijeme prvog ljeta kad sam otkrila svoje sposobnosti istina je da sam bila tako neuka da sam bilo što riskirala, ali istovremeno tako pohlepna za doživljajima da me nije bilo briga za ljude koji su me okruživali. Jedino što sam vidjela bili su mogući nositelji: bolnički pastor i terapeut, pomoćnik bolničarki i liječnik, slučajni posjetioci i ožalošćena obitelj. Nestrpljiva i uzbuđena, vodila sam ih van u ljeto, da bih ih odmah ostavila kad bi se sreli s drugima koji su bili puno bolji nositelji. Bilo je tako puno toga što nikada nisam bila i sada sam htjela biti sve. Neprestano sam mijenjala karakter: ujutro sam bila djevojka sa stopalima u sandalama na visoku petu i mlakim vjetrom na vratu, oko večere mladić koji je sjedio na plaži uz Vattern i puštao da mu bijeli pijesak curi kroz prste, u sumrak sredovječna žena koja se nagnula nad kraljevski plavim kokotićima i ispunjavala svaku prazninu u svojoj lubanji mirisima. Puno sam naučila tog ljeta: kako je to ljubiti i biti ljubljen, kako ples može navlažiti i najsuše međunožje i koji je osjećaj kliziti nosom i usnama preko paperjaste glave novorođenčeta. Između ostalog. Ali pred jesen, kad su dani postali kraći, a drveće stajalo poput crnih crteža nasuprot nebu, sve je postalo drugačije. Naučila sam prepoznati benandante, slušati njihova upozorenja i sama otkrila da moji izleti imaju cijenu. Svaki put kad bih se vratila, postajala sam sve umornija i umornija, ponekad bih poslije satima ležala u polunesvjestici. Ali dotad sam se već dovoljno zasitila doživljaja da bih to mogla mirno prihvatiti. Ponovno sam se počela zanimati onim što se događa na odjelu. I tako se dogodilo da sam počela ulaziti u svoje bolničare. I tako se dogodilo da sam se naučila bojati najprijateljskije

Jedan stalno naglašava svojim podanicima da ljudi bolje surađuju ako ih zoveš po imenu. Ona je udana za trgovca. Bezimena stavi tacnu na moj noćni ormarić i nastavi cvrkutati: “Daj da ti protresem jastuk, Desiree. I malo ćemo ovo povisiti, tako da si pošteno uspravljena. Tako da se ne poliješ. Sigurno želiš kavu, zar ne? Djevojke kažu da si prava mala ovisnica o kavi! Ha ha ha... Jeste li ti i doktor Hubertsson već imali svoj mali jutarnji sastanak?”Slomi nogu, mislim ja. Ili se odi objesiti. Za trenutak mi padne na pamet da bih mogla ući u njezinu glavu i dobiti je da pošteno padne na guzicu. Ali to ostaje samo zamisao, sada nemam ni vremena ni sredstava za riskantne kaznene ekspedicije.

Potencijalni ubojice. Svi oni. “Kakav je to život?” pitali su jedni druge u kantini i na hodnicama. “Ne može ni pošteno govoriti, a ne može ni hodati...”

“A ona glava...” “Da, Bože. Izgleda kao izvanzemaljac... Prvi put kad sam je vidjela stvarno sam se uplašila.” “A rane od ležanja. Jučer sam joj vidjela kost na boku... A Hubertsson brblja o lanenim plahtama. Kao da će to pomoći.” “Sigurno “Naravno.trpi...”Tonije ljudski. Tamo leži i trza se već trideset godina, zar će ležati i trzati se još trideset? Ili još duže. Bilo bi najbolje kad bi umrla.”Brojnesretnih slučajeva na odjelu naglo se povisio te jeseni. Netko je pao niza stepenice i slomio stopalo. Netko drugi je opekao ruke u kipućoj vodi. Treći se slučajno otrovao mojim tabletama protiv epilepsije. Četvrta si je odrezala vrhove prstiju dok je rezala kruh. I tako Naravno,dalje.pritisnula sam ih, ali svejedno tvrdim da su moje presude bile pravedne. Kažnjavala sam samo umjetno suosjećanje, ono koje ima ljudski glas, ali nema ljudsko srce. Tihe žene i mirne djevojke ostavila sam na miru; čak sam se i našla u njihovu tupom dokazu nježnosti. One su mi smjele raskuštrati kosu i pogladiti me po obrazu a da ih nisam pokušala ugristi. Ali preduvjet je bio da su šutjele. Naime, prava dobrota ne govori. Mnogo radi, ali ne govori ni riječi. Zato prezirem ovu bezimenu koja mi postavlja doručak na noćnom ormariću. Usta su joj tako puna riječi da joj poput blebetanja cure niz bradu. A svejedno znam da će, kad napusti moju sobu, reći drugima. Zašto ona uopće živi? To je tako besmisleno. Dobro me shvatite: nije da ona želi da umrem, to čak i ja ponekad želim. Njezina pretencioznost je ono što ne podnosim, to što pretpostavlja da je samo po sebi jasno da je moj život beznačajniji od njezina.A kakav je to vrijedan smisao njezina života? Da izleže nekoliko djece? Ili da provede desetljeća večeri uz televizor pored nekog tipa koji se duri? Ili sreća što ponekad može hodati popločenim ulicama Vadstene i ići u šoping?

nastrojenih među njima, onih koji su se najnježnije smiješili nad mojom glavom.Psihopati.

se usuđujem tvrditi da je moj život isto tako smislen kao i život te bezimene djevojke koja mi upravo reže sendvič na komadiće veličine poštanske marke. Da, toliko sam ohola da se čak usuđujem tvrditi da je moj život smisleniji od njezina. Jer ona će uvijek biti tu gdje je. Nikada negdje drugdje. Ali ja mogu biti tamo gdje nisam. Baš kao i elektron prije nego što učini svoj kvantni skok. I baš kao i elektron za sobom ostavljam trag. Čak i tamo gdje nisam bila. *

Kažu da je to greška Isaaca Newtona, da njegova mehanička slika svijeta već tristo godina čini zapadnjačkog čovjeka nesposobnim da shvati pojam smisla. I naravno: ako je svemir njutnovski satni mehanizam, a čovjek slučajni mikrob, onda pojam smisla nije ništa drugo nego gnjavaža. A u takvom svemiru je jedan biološki nesavršen mikrob jedan kao ja — savršeno nevažan. Mehanizam sata kuca dalje i bez njega. Možda čak kuca i bolje. Znači, njegov je život više besmislen od onih biološki savršenih mikroba. Ali danas znamo da je Newton samo dotaknuo površinu stvarnosti. Svemir nije nepromjenjiv stroj, on je srce. Živo srce koje se širi i skuplja, koje beskrajno naraste, prije nego što se neshvatljivo stisne. I kao i sva druga srca, puno je tajni i misterija, zagonetki i avantura, promjena i pretvaranja. Samo je jedno nepromjenjivo: velika masa i energija. Ono što je jednom postojalo, postojat će cijelu vječnost, ali u novom i drugačijem obliku.

Zanijemjela bi da joj postavim to pitanje. To znam. Svi ti zbrkani čak i Hubertsson - lako pričaju o beznačajnom, ali vrlo im je teško pričati o suprotnome. O smislu. Zbog samog se tog izraza počnu ponašati poput vojnika spasa u bordelu: budu tako iznenađeni, a ipak tako zavedeni da se počnu crvenjeti i izbjegavati pogled.

Svaka čestica u ovoj nesavršenoj grudi koja je moje tijelo je, dakle, isto tako vječna kao i kozmos. Ali originalna stvar s baš ovom akumulacijom čestica je da ona zna da postoji. Imam svijest. Zato se ne razlikujem od ljudi koji me okružuju, onih koji mogu hodati i govoriti. I uvjerena sam da smisao leži sakriven baš tu, u svijesti. Ne znam ništa o njezinu obliku i njezinu sadržaju - je li svijest jednadžba ili poezija, pjesma ili priča - ali znam da postoji. Negdje.Zato

Travanjska vještica, kažu benandanti. Ti si gotovo kao i mi, ali nisi jedna od nas. Puštam svog nositelja - galeba ili svraku, vranu ili gavrana da raširi krila i ironično se nakloni. Znam. Gotovo sam ista kao i oni, ali nisam jedna od njih. Neki od njih mi zavide. Imam više sposobnosti i mogu se kretati preko većih površina. Ali tako je pravedno. Benandante uvijek ima tijelo koje funkcionira, živi običan život u običnom svijetu, a većina njih napušta svoje tijelo za vrijeme slavlja četiri puta godišnje. Neki od njih čak i ne znaju što su. Kad se godišnja doba promijene, oni se probude ujutro nakon što su lutali cijele noći u Procesiji mrtvih i samo se slabašno sjećaju blijedih lica i sivih sjena. Uvjeravaju se da su sanjali. Travanjska vještica je drugačija. Ona zna tko je. I kad je već upoznala svoje sposobnosti, može vidjeti kroz vrijeme i lebdjeti u prostoru, može se sakriti u kapima vode i insektima isto tako lako kao što može i opsjesti ljude. Ali nema vlastiti život. Njezino tijelo je uvijek tanko, nesavršeno i nepokretno. Nema nas baš puno. Iskreno rečeno, nikada nisam susrela nekog drugog. Četiri puta godišnje vjerno idem u Procesiji mrtvih u nadi da ću sresti nekoga sličnog sebi, ali to se dosad još nije dogodilo. Trg u Vadsteni ispuni se duhovima svih vrsta, ali neku drugu travanjsku vješticu još nikada nisam tamo našla. Morala sam se zadovoljiti benandantijima, tom očajnom malom buržoazijom svijeta sjena. Ipak, ponekad čak i mala buržoazija može biti korisna. Zahvaljujući njima, sad sam opreznija nego što sam bila prvih godina.

dana moram paziti na svoje tijelo, moram se zadovoljiti time da promatram izdaleka bez miješanja. Možda si mogu priuštiti kratak izlet, uhvatiti pticu u letu i prisiliti je da brzo odnese pismo određenom primatelju. Naprimjer.

Benandanti su me naučili da ako netko govori praznom tijelu dok čovjeka nema, onda se čovjek više nikada ne može vratiti natrag u sebe. Onda postaje samo bezoblična sjena koja se može pojaviti u Procesiji vlastitom stanu bila sam sigurna, tamo sam imala mir sve dok sama ne bih zatražila pomoć. Ako sam izgledala kao da spavam, njegovatelj i su tiho zatvarali vrata moje sobe i puštali me da nastavim spavati. Ovdje je drugačije: u bilo koje doba dana bilo tko može zaviriti u sobu. A čini se da ništa toliko ne provocira Kerstin Jedan i njezinu patrolu kao pacijent koji je zaspao usred dana. S takvim se pacijentom mora razgovarati...Dakle,tijekom

mrtvih.U

Ali noći su moje. Dokle god imam vlastitu sobu, imat ću svoje noći. I različite noćne smjene. Ipak, naučila sam biti oprezna i s tim ženama. U rano doba noći uglavnom ih pustim na miru, jer imaju puno posla i teško je njima upravljati. Nikada ih ništa ne tražim dok sam još uvijek u tijelu, pustim ih samo da me pripreme za noć i ugase svjetla, prije nego što izađem van s galebom ili svrakom. Galebovi su najbolji: imaju široka krila i fleksibilnost leta koji svrake nemaju. Osim toga, malo su bezosjećajni, čini se da nikada ne primijete da još jedna svijest prolazi kroz njihovu. Svrake se pak uplaše i povlače od onoga kojega odjednom osjete iza očiju. Gotovo kao ljudi. Dakle, ne želim uplašiti žene u noćnoj smjeni. Zato ih ne opsjedam često, a kad to radim, onda je to u onim tihim satima između dva i tri, kada pacijenti spavaju duboko i bez snova, a one mogu sjesti u kantinu i pustiti da im misli odlutaju. Pažljiva sam u dijeljenju svoje naklonosti, polako pustim svoju svijest da prolazi malo kroz jednu, malo kroz drugu. Šapućem utješne riječi tužnima, slikam rascvjetane snove mladima i pjevam pjesmice o mirnoj vodi nemirnima. Tek kad se svi odmaraju u uskoj graničnoj zemlji između sna i jave, poslužim se nekima od Takonjih.sam jedne noći prije nekoliko tjedana pustila da Agneta napiše pismo vrlo malim slovima na ružičastom svilenom papiru, odnese ga hodnikom do moje sobe i sakrije u moju jastučnicu. Noć kasnije Marie- -Louise napisala je drugo pismo i obavila istu šetnju. Još nekoliko noći kasnije blijeda je Ylva morala potražiti žuti blok za liječničke recepte i poštambiljati ga žigom doktorice Wulf koji je tamo bio ostavljen. Ali kad sam šapnula Birgittinu pjesmicu u njezinu glavu, pozlilo joj je i ispustila je flomaster. Morala sam se proširiti, tako da sam joj na kraju ispunila cijelu glavu, kako bi njezina ruka ponovno uzela crveni flomaster i nespretno ga povlačila po papiru dok sam ja diktirala. Kad je Hubertsson došao tog jutra bila sam toliko izmorena da nisam mogla odgovarati na pitanja. Ali sljedeće noći skupila sam snagu da sredim da crnooka Tua nabavi tri korištene kuverte i adresira ih. A sinoć, kad se kamen već počeo kotrljati, rano po noći odvukla sam Lenu u ured medicinskih sestara, rekla joj da vrlo tiho zatvori vrata, nazove jedan telefonski broj i tvrdi da zove iz dežurne službe za žene iz Motale...Sve sam to učinila zbog Hubertssona, jer već toliko dugo želi čuti priču o mojim sestrama.

Ali majka ne odgovara, samo se nagne i stavi još jednu cjepanicu u peć, uspije vidjeti kako je kora breze zasvjetlucala prije nego što zatvori vratašca i pusti da se vatra razgori. Sve na djevojčičinu licu mokro je i molećivo, njezine oči, usnice i brada. Sve kod njezine majke je suho i zatvoreno, odlučna usta, stisnute šake, odbojna leđa. “Molim te, mama, ne repu... Ne danas ponovno!”

Djevojčica nosi svoj umor poput grbe na leđima. Jutrima, kada majka ode u tvornicu i ostavi je samu s vatrom u štednjaku, ona otpuzi na kauč na sklapanje i ostane tamo ležati. Ne igra se, ne sjeća se više vremena kaše sa žitaricama i mlijeka kada se mogla igrati. Ali sjećanje se vrati kad jedan dan nađe nekoliko mrvica na dnu kauča, zagurala je

Ali koliko god da mi je on važan, ne mogu mu dati ono što želi a da mu istovremeno ne dam i ono što ne želi. Priču o životu koji je preostao za mene. * Početak te priče dobila sam na poklon od Hubertssona.

I onda kada jesen sazri u zimu i stvarno bude još gore, djevojčica više ne plače, utihne dok joj glad izjeda tijelo. Gnječi djetetov mekani kostur i ponovno ga oblikuje, noge joj se saviju i dobije lagane okserice, sva rebra joj se vide poput krunice baš tamo gdje kost prelazi u hrskavicu, a leđa joj se potajice izviju u novu i drugačiju formu.

Ali majka je progutala svoje suosjećanje, više se i ne sjeća zašto je plač djevojčice toliko muči. Djevojčica uzme nov zalet, otvori usta da ispusti još jednu molbu, ali u tom se trenutku majka okrene i pogleda je ravno u oči. Djevojčica naglo zašuti, jer iako još nije napunila četiri godine, zna što vidi u majčinim očima. Bit će još gore. “Repa je sve što imamo” kaže majka. Djevojčica ne odgovara, sjedi u tišini dok joj majka briše suze s lica pregačom. Platno je mekano od mnogih pranja, ali ruke ispod ogrubjele su od te iste vode.

Moja priča dakle počinje točno trideset godina prije moga rođenja. Jedan je dan mjeseca studenog krajem Prvog svjetskog rata i jedna mala djevojčica sjedi u sobi sa željeznim štednjakom u Norrkopingu i plače. “Ne repu mama...” šmrca natečena grla. “Ne repu!”

“Ti si posljednja žrtva posljednje gladi” rekao je jednom. I možda se na to može i tako gledati; priča o životu svakoga od nas je i priča o onima koji su bili prije nas.

će Ella kad se probudila. Što da joj čovjek odgovori? Što se uopće ima reći?

Primalja joj okrene leđa i šuti. Svi šute. Ali ja pružam ruku kroz vremena i šapćem: Naplavina. Komad naplavine, mama. * Ali možda ću poštedjeti Hubertssona baš te priče. On ionako već sve zna o Ellinim krhkim žilicama i zgnječenom kosturu. Za razliku od mene, on ju je i poznavao i liječio. Od mene želi nešto sasvim drugo: potpunu priču. Želi vidjeti kraj te priče koja je počela jednog lipanjskog dana prije više od trideset godina, kada je pronašao svoju gazdaricu pogođenu moždanim udarom na podu.

“Štomaternicu.je?”prošap

ruku pored madraca i povukla kažiprstom po drvenom dnu. Odjednom osjeti nešto tvrdo. Mrvice tvrdog kruha. Jednom prije puno vremena netko je ležao ovdje na kauču i jeo tvrdi kruh. Djevojčica poliže kažiprst i ponovno ga ugura u dubinu kauča, mrvice se uhvate i ona ih prinese ustima. Prepoznaje okus, iako je tako mala, lagani orašasti okus preprženog tvrdog kruha. U tom trenutku počne joj odjednom i bez objašnjenja curiti krv iz nosa. Cijelog će života ta djevojčica krvariti. Njezine su žilice krhke poput balona od sapunice: dovoljno je da ih vjetar dodirne i već pucaju. i s vremenom ne bude bolje. Čini se da njezino tijelo odbija vjerovati u ono što se događa, da je vrijeme gladi prošlo, da njezina majka ispunjava stol krumpirima, mesom i umakom od luka, velikim kruhom i mirisnim jabukama, da ona sama raste i uči peci kruh s puno maslaca i napraviti kiselo mlijeko koje se trese od zasićenosti već u posudi. Svejedno krvari i njezin je kostur zauvijek deformiran. U tom tijelu koje krvari započinjem ja svoje postojanje, tamo se ukopam u debeloj posteljici u maternici i čvrsto se primim, tamo lebdim u vječnom životu dojenčeta i čujem je kako pjeva i hihoće i smije še dok ja rastem da budem ja. Liječnik koji je pregledava prije poroda ne zna ništa o sobi sa željeznim štednjakom i gladi, dakle, ne zamara se time da izmjeri promjer njezine zdjelice. Trideset se sati moja mekana glava gnječi na toj deformiranoj kosti, trideset sati mučimo se jer nam je stara glad zatvorila put van u život. Tek kad smo obje spremne umrijeti, uspavaju je i razrežu

Bio je s Ellom u vozilu hitne pomoći. A kada se vratio kasno navečer, kuća je bila prazna, a na vratima je bila ceduljica na kojoj je pisalo da je djevojčice uzela socijalna služba. Otada ih je mogao pratiti samo izdaleka. Christina je sada njegova kolegica, ali krajnje distancirana kolegica. Rado govori o svom radu, čak ga ponekad pozove na večeru, ali ako spomene Ellu i ono što se tada dogodilo, ona ušuti i izbjegava njegov pogled. “Zanima me” kaže on ponekad. “Zanima me što se dogodilo prije nego što sam došao kući...”

Nekoliko mi je puta ispričao o reakciji triju djevojčica: kako je Christina stajala ukočena na vratima sa stisnutim šakama na ustima, kako je Margareta sjedila na podu pored Elle i držala je za ruku, kako se Birgitta prislonila uza zid i cendrala prodornim glasom: “Nisam kriva, nisam kriva...”

A jednog sam dana bila dovoljno glupa da mu odgovorim: “Daj da ti ja napišem tu priču.” Požalila sam gotovo odmah. * * * Hubertsson misli da se bojim, da se zato priča oteže, a ja stalno počinjem ispočetka. Ali to nije istina. Ne bojim se svojih sestara, samo im se ne želim previše približiti. Činjenica je da se ne želim nikome previše približiti. Osim možda Hubertssonu. Najgore s mojom bolešću — i izvana i iznutra — jest to što se ne mogu braniti. Već gotovo pedeset godina drugi ljudi stalno pipaju moje tijelo: peru mi kosu šamponom i mažu kožu mastima, peru mi zube i čiste nokte, mijenjaju moje usrane pelene i bacaju krvave uloške. I sve to - što je bio užitak kad sam bila dijete, a što se dalo istrpjeti kad sam bila mlada - sada je svakodnevno mučenje. Kao da svaka ruka ostavlja rupu na mom tijelu i kroz te rupe curim van. Uskoro ću biti samo vrećica kože oko škljocave hrpe kostiju; ostatak će iscuriti na općinski linoleumski pod i obrisat će ga čistači. S mojim bi tajnim sposobnostima trebalo biti sasvim suprotno: travanjska bi vještica trebala moći stanjiti ja svojeg nositelja u tanku kožicu stisnutu uz bijele zidove lubanje i iskoristiti tijelo u vlastite svrhe. Ali previše puta izgubim se u glavama drugih ljudi, uđem unutra i pustim se da se umiješam. I odjednom se smijem i plačem, volim i mrzim po njihovim uvjetima, ne po svojima. Utopim se u svom nositelju. A to ne želim. Tako to ne bi smjelo biti.

“Samo ću se istuširati” kaže. “Onda idem.”

Christina je previše umorna nakon dugog noćnog bdjenja da bi glumila dobru domaćicu. Samo slegne ramenima. Margaretin glas zvuči molećivo:“Možda ću i odspavati par sati. Ako je to tebi OK? Ionako ne mogu otići po auto prije večere.”

Christina još jednom slegne ramenima i otvori vrata. Njezina tišina čini Margaretu još uplašenijom.

“Ali mogu napraviti doručak ako želiš. Dok se ti tuširaš i sređuješ.”Christina objesi pelerinu na vješalicu onako kako i treba. Margareta baci svoju jaknu na staru škrinju i povisi glas: “OK, tako ćemo. Ja ću napraviti doručak dok se ti ne središ. Želiš li čaj ili kavu?” Konačno Christina odgovori. “Kavu” kaže, promatrajući svoje sivo lice u ogledalu u hodniku. “Crnu kavu.” *

Zato sada biram i ulazim samo u životinje i ravnodušne strance. Tamo se mogu držati lebdeći na površini, tamo mi nikada ne prijeti smrt utapanjem. I zato se posebno jako čuvam toga da ulazim u one koji mi u dobru ili zlu nešto znače u životu: nikada u Kerstin Jedan i nikada u Hubertssona. I apsolutno nikada u svoje sestre. Jedna od .njih tri živi život koji je namijenjen meni. Isto tako jako kao što Hubertsson želi saznati što se dogodilo onog dana prije mnogo godina, ja želim saznati koja je od njih ta. Ali ja samo želim znati. Ne želim proživjeti. Želim vidjeti, ali ne želim da me to dirne. *Ipak. Obećala sam Hubertssonu odgovor na staro pitanje, a obećanje je obećanje. Zato se ovog trenutka nalazim na nekoliko različitih mjesta. Tu sam u polusjedećem položaju u svom krevetu i odlučno posežem za komadićem sendviča s točkastom dok istovremeno lebdim iznad stropa Birgittine ćelije za pijance u policijskoj postaji u Norrkopingu i stojim na stubama ispred Postindustrijskog raja i gledam Christinu kako traži ključeve u torbi. Margareta stoji odmah iza nje i grize usnicu.

kobasicom,

zatvorske

Iz praktičnog kuta gledanja bila je to dobra odluka: sreća tri djevojčice kupljena je za cijenu nesreće četvrte. A Ella je živjela u praktičnom vremenu, vremenu koje je teško toleriralo patnju i nesavršenost. U toj ranoj socijalnoj državi sve je moralo biti čisto, zato su sve luđake i hendikepirane smještali u institucije. Tamo su bijeli liječnički ogrtači mirisali po vjetru i vodi, tamo se pod ribao sapunom po cijele božje dane i tamo je bilo tako tiho u hodnicima da se šuškanje uštirkanih uniformi sestara moglo čuti na udaljenosti od nekoliko metara. Samo su ta napuštena djeca narušavala savršenost, te slinave i slijepe vodene glave, te cendrave iskrivljene noge i plačne grbe, ti epileptičari i spastičari koji su vrištali i mucali. Ella je po mnogočemu bila dijete svog vremena; kao jedna od prvih patronažnih sestara u Švedskoj pripadala je higijenskim brigadama. U pubertetskim se godinama naučila bojati prisile i zatvorenosti tvorničkog života i zato je pred norrkopinškom tekstilnom industrijom pobjegla u Motalu. Tamo se odijevala u nešto što je gotovo sličilo na pravu uniformu medicinskih sestara i svaki dan prelazila grad na svom biciklu, pripremala je hranu starcima koji su živjeli sami, prala i brisala nosove djeci čije su majke bolesne i brinula se da drhtave novopečene majke ne progutaju njihove porođajne psihoze, nego da znaju svoje dužnosti. Bila je pravo zlato. Bilo je to zajedničko mišljenje onih iz socijalnih službi i onih iz centra za socijalnu skrb. Vesela i posvećena dužnosti, čista i vrijedna, kompetentna i pouzdana. Osim toga, dobro je i kuhala. Zato se nitko nije posebno iznenadio kada joj se Hugo

Birgitta leži otvorenih usta na neravnom podu ćelije. Spava, ali ne sanja, čak i u snu zna da se treba čuvati snova. Nitko se nije potrudio da je ispita. Kad je odbila reći svoje ime jednostavno su je odvukli u ćeliju bez daljnjih formalnosti. Nije vikala, nije čak ni psovala. Samo je legla na bok i stavila obje ruke pod obraz. Kao anđeo. Pravi mali anđeo. Da, Bože. I zbog toga me se odrekla... * Da, tako je to bilo. Ella me se odrekla. Tri zdrave male djevojčice kojima je to bilo potrebno dobile su dobar dom u Motali ranih pedesetih godina, zato što je jedna beba teško hendikepirana cerebralnom paralizom, s grčevima i epilepsijom, nekoliko godina ranije smještena u zavod za hendikepirane i zaboravljena.

Sjedio je, baš kao i ja, zavezan u invalidskim kolicima. Ali najgornji remen je popustio i njegov se torzo presavio prema naprijed, tako da mu je lijevi obraz bio naslonjen na rub stola. Zubalo mu je ispadalo iz usta. Obje su mu ruke mlitavo visjele. Činilo se da ih ne pokušava dignuti kako bi se oslonio o stol i podigao. Ramena su mu bila oslonjena na oštri rub stola. To mora da je boljelo.

Johansson, prvi građevinski radnik koji je završio u gradskom odboru Motale, počeo udvarati na svoj tupi način. Bili su kao stvoreni jedno za drugo: iskreni i pouzdani, pošteni i vrijedni. I dobro je bilo što je Hugo bio dvadeset godina stariji i udovac, sada je imao vlastitu kuću i gotov dom koji je mogao ponuditi svojoj mladoj ženi.

Negdje u Hubertssonovim papirima postoji Hugova slika, retuširan portret iz četrdesetih godina koji prikazuje sredovječnog muškarca starih očiju i glatkog lica. Teško mi je zamisliti da je to stvarno moj otac, njegove mi oči ništa ne govore. Možda to i nije tako čudno. Jer Hugo nikada nije postao ništa više od majčina donatora sperme. Kad su Ellu položili na stol za rodilje Hugo je već ležao u drugoj sobi u bolnici i borio se s rakom. * Zastanem usred žvakanja sendviča i osluhnem. Pete onih iz patrole lupkaju u iznimno učinkovitim krugovima vani u hodniku, ali gla sovi su im prigušeni. Tako zvuče samo kad je nekome od pacijenata stvarnoPitamloše. se tko bi to mogao biti? Ne poznajem baš mnogo drugih pacijenata. Iskreno rečeno, izbjegavam ih. Većina ih je stara i njihova me prisutnost muči iz više razloga. Ovih sam dana vidjela jednog od njih - starog muškarca - kako sjedi sam u blagovaonici kad se jedna od djevojaka Kerstin Dva provezla kroz hodnik. Naglo sam udahnula kad sam ga na trenutak ugledala kroz poluotvorena vrata blagovaonice, a djevojka iza mene zaustavila se usred koraka. Na trenutak smo se zaledili u pogledu jedno drugog, djevojka, starac i ja.

Bila sam zahvalna što joj je to bilo dovoljno, zato što je to bila djevojka iz smjene Kerstin Dva, jedna od onih koje mu ne tepaju kao da

Nije ništa rekao, nije čak ni stenjao, samo je polako podigao obrve. U tom se trenutku vrijeme ponovno pokrenulo. Djevojka je pustila moja invalidska kolica i stavila obje ruke na usta. “Oh, Bože” rekla je. “Ne!”

Sumnjičavost joj se pojavi na licu dok čita tekst na ekranu. Slegne “Neramenima.znam. Pitat ću...”

je dojenče. Samo je napravila nekoliko užurbanih koraka preko sobe i pomogla mu da se uspravi. “Želiš li leći, Folke?” pitala je. Zatvorio je oči i kimnuo. Odjednom me uhvatila snažna želja da odem do njega, htjela sam ustati iz svojih invalidskih kolica i uhvatiti ga snažnim rukama, odnijeti ga od poniženja do nečeg drugog... Ali jedino što sam mogla učiniti bilo je odmaknuti pogled kad su ga provezli pored mene, kao što je i on tisuću puta odmaknuo pogled od mene.

Sad ona više ne zvuči kao kanarinac, njezin se ton glasa spustio za cijelu oktavu dok izlazi kroz vrata s pladnjem u ruci:

Posegnem za piskom i pušem: “Da. I htjela bih se danas istuširati. Može?”

Tako to oni rade, oni najsnažniji među starima. Odluče umrijeti; Naravno, ne mogu odlučiti kakve će bolesti dobiti, ali kad ih već dobiju, onda se čini da imaju moć nad svojom smrću. Jednostavno se puste: jednog dana opuste ruku koja je držala uže za spašavanje i puste se da padnu. Ja još uvijek čvrsto držim svoje uže. Najviše zbog svojih sestara i Hubertssona, ali i zato što znam što čeka one koji umru prije vremena. Ali Folke se nema čega bojati. Njegov život je završen, on nikada neće morati hodati Procesijom mrtvih. * Udarac o vrata, djevojka s glasom kanarinca ih je otvorila bokom. “Jesi li gotova s doručkom, Desiree?”

Možda je Folke taj koji je sada odlučio umrijeti.

“Prošlo je više od tjedan dana od zadnji put.”

A ja sam posebno razmažena zato što imam Hubertssona da mi čuva leđa. Takvi kao ja misle da mogu sve sami odlučivati. Uključujući kada i koliko često će se tuširati. Bez ikakva obzira prema opterećenju za osoblje i program štednje u sanatoriju.

Nisam ispustila pisak: “Moram se danas istuširati. Smrdim. Osim toga, dobijem rane od ležanja ako se ne istuširam par puta tjedno. To znate.”

Pokušava me utišati. Zahtijevam, dakle, razmažena sam. Sve pacijente koji su imali njegovatelje i vlastiti smjestaj smatraju razmazenima.

“Više volim sama pržiti kruh”, kaže Christina i oprezno se nasmiješi preko stola. Margareta slegne ramenima, oneraspoložila se dok je pripremala doručak i sad joj se apsolutno fućka za Christininu uvijenu kritiku njezinih vještina u kuhinji. “Hoćeš li ostati i odspavati nekoliko sati?” pita Christina dok stavlja debeli sloj maslaca da utone u upravo preprženu šnitu kruha. Maslac je pun crnih točkica. Margareta je upravo namazala jednu od onih čađavih šnita. Obje u tišini promatraju točkasti maslac, prije nego što Margareta konačno odgovori: “Da. Ako mogu. Ali otići ću negdje oko ručka.” Christina ozbiljno kimne: “Onda ću ti dati ključ, tako da možeš zaključati za sobom. Možeš ga poslije staviti ispod jedne od onih školjki...” Margareta napravi grimasu. “Onih koje leže pored stuba za kuhinju?” “Da. Kupila sam ih kad smo Erik i ja nedavno bili na Baliju. Nije ih bilo lako donijeti doma neoštećene.”

Margareta se naceri i posegne za cigaretama. Njezin napola pojedeni sendvič leži na tanjuriću.

“Ma dobro, rekla sam da ću pitati! Što ću drugo!” Namjerava to prijaviti direktno Kerstin Jedan. A Kerstin Jedan će odugovlačiti s odgovorom. Malo se nasmiješim i pripremim se na čekanje. * Tamo u Postindustrijskom raju Christina sjedi za kuhinjskim stolom i potiskuje uzdah. Tako je to s njezinim prvim doručkom kad je trebala biti sama, o kojem je tako dugo sanjala. Nikakva whiskey marmelada, nikakav cheddar i nikakvi mali bijeli kruščići. I definitivno nikakva mira i Njezinatišine.jajaizgledaju čudno, napola kuhana, a napola uništena. Ljuska se očito razbila tijekom kuhanja, bjelanjak je izašao i visi poput pjene s vanjske strane. Izgleda kao da jaje ima bjesnoću. Osim toga, Margareta je prepržila osam šnita kruha u napadu krivo usmjerene ambicije: leže hladne i čađave u košarici za kruh.

Margareta neprimjetno posprdno otpuhne: “Znači, prave su?” Christina podigne pogled, iskreno šokirana pitanjem. “Naravno da su prave.”

“A tako” kaže i klikne svojim upaljačem. “A ja mislila da su plastične.”Ali upravo tada, kad je konačno red na Christinu da se oneraspoloži, zazvoni telefon. Mora do sanatorija. Odmah. *

Čudna stvar s lijepim ženama je ta da one ustvari nemaju lica. Pogledajte samo kako su prikazane u reklamama: najljepša od najljepših nema crte lica, ima samo oči koje slobodno kruže i naznaku usta.

Ista je stvar s Kerstin Jedan. Ona, naravno, ima i nos, obraze i bradu, ali njezine sjajne oči i savršeno oblikovane usnice tako potpuno dominiraju licem da se ovo drugo i ne vidi. Sada nabire te lijepo isprepletene obrve prema meni i usmjeri blještav pogled na moj jad. “Jesi li dobila nove rane od ležanja?” Posegnem za piskom. “Ne. Još nisam.” “Ali rekla si Ulriki da si dobila rane od ležanja.” “Kojoj Ulriki?”

Kerstin Jedan stigla je brže nego što sam očekivala. Ima mekane potplate na svojim bijelim sandalama, zato je ne čujem. Samo iznenadno odgurivanje vrata moje sobe, i tu je.

“Bolničarki koja ti je dala doručak. Rekla mi je kako si tvrdila da si dobila rane od ležanja.”

“To nisam rekla. Rekla sam da ću dobiti rane od ležanja ako se ne istuširam.”“Danas nemamo osoblja za tuširanje.”

* *

“Ali nisam se tuširala već cijeli tjedan!”

“Žao mi je. Nisam ja kriva što u današnje vrijeme nemamo resursa. Ali pobrinut ću se da ustaneš i dođeš do dnevne sobe. Invalidska kolica su najbolja pomoć protiv rana od ležanja, znaš to. Osim toga, danas ćemo igrati Bingo sa slikama. I doći će jedan zbor pjevati.”Gr

Kerstinistuširati!”Jedanstrpljivo

čeka da otpušem do kraja. Zatim se nasmiješi. “Vidjet ćeš da će ti biti zabavno kad dođeš. Tko zna, možda

čevi mi se pojačaju, glava mi se toliko zabacuje da teško držim pisak među usnicama. Ali svejedno uspijem puhnuti izlomljeni protest:“Ne želim igrati Bingo sa slikama. I ne želim slušati nikakav zbor. Želim se

či svjetlucaju na ekranu, Kerstin Jedan baci pogled na njih prije nego što krene prema vratima. Zastane kad je stavila jednu ruku na kvaku i malo mi mahne drugom rukom. “Mala Maria, znaš. Ona koja ima Downov sindrom. Jako je draga, baš kao i svi mongoloidi! Oni su sol zemlje, znaš. Uvijek jednako dobri i dragi. Ona bi te mogla puno naučiti!”

Dugo Glas“Ne!"otpuhnem:KerstinJedan

postane dublji kad se nagne nad mene da me pošteno“Bašpokrije.šteta, a ja sam mislila da bi ti se sviđalo imati malo ljudi oko sebe.”Ispravi leđa i prekriži ruke preko prsa. “Baš šteta, znaš. Ali ja ne mogu ništa učiniti, moramo razmjestiti pacijente tako da Folke iz dvojke dobije vlastitu sobu. Vrlo mu je loše i cijela njegova obitelj dolazi. On će dobiti tvoju sobu, a ti se možeš preseliti k maloj Marie.”

Kerstin Jedan se još jače nasmiješi. “Naravno. Preselit ćeš se k drugom pacijentu. To će biti zabavno, zar ne?”

danas osvojiš naranču? A osim toga, moramo ti počistiti sobu. Naime, malo ćemo ti promijeniti ambijent.”

Sada grizem pisak, iako me strah da ću zbog grčeva potrgati cijev. Onda ću ostati bez glasa sve dok ne dođe Kerstin Dva i njezina smjena. Ili možda sve do Hubertssonova posjeta sutra ujutro. Zbog misli se uspaničim, ali svejedno ne uspijevam otvoriti vilice i ispustiti pisak. Puhnem:“Kome?”Rije

Pisak mi isklizne iz usta i otklizne u stranu, moram se boriti sa svojim grčevima da bih ga opet dosegla. Ali Kerstin Jedan se ne žuri, stoji uz rub mog kreveta prijateljski se smiješeći i gleda kako uvijek iznova grabim u prazno. Kad konačno uhvatim pisak, imam snage puhnuti“Promijenitisamo: ambijent?”

Nekoliko bijelih munja sikne preko vidinog polja, grč koji nije spas- tički prodrma mi tijelo. Zatvorim oči. Na horizontu je tama. Oluja je na putu i jedino što mogu učiniti je prepustiti se njezinim moćima.

Blizanac pumpaBlizanac pumpa ... i rekla si samoj sebi u kupaonici: Ja nisam najvoljenije dijete. Draga, kad zagusti i svjetlo se ugasi i magle krenu a čovjek sjedi zatvoren u svom uništenom tijelu ispod deke ili zapaljenog auta, i crveni plamenovi izlaze iz njega i zapale asflat uz njegovu glavu ili pod, ili jastuk nitko od nas to nije; ili smo to svi. Margaret Atwood

“Mislila sam da radiš u domu Christinazdravlja.”letipo kuhinji u potrazi za svojim svežnjem klju Već ima pelerinu na sebi. “Radim. Ali kao liječnica opće prakse imam pacijente i u sanatoriju.”Prona

.

“Sanatorij?”kažeMargareta

đe svežanj na radnoj plohi pored štednjaka i odmah po skidati ključ od kuhinjskih vrata. Ali prsti je ne slušaju i njezina prozirna koža dobije mrlje od stresa. “Daj ovamo”, kaže Margareta koja i dalje sjedi za stolom. “Ja to srediti.”Christina zakopča pelerinu dok čeka da Margareta izvu to potraje samo trenutak: Margareta“Evo!”

joj pruži svežanj, ključ od kuhinje st trenutak ga obje pogledaju i glas tete Elle odjekne im glavom: stavljaj ključeve na stol! To znači nesreću! Margareta uzme klju smješkajući se stavi ga u džep traperica. “Dobro” kaže Christina i odjednom više ne izgleda kao da je u takvoj žurbi. Više kao da oklijeva. “Dobro. Onda, sve najbolje. se valjda...”Margareta napravi malu grimasu. “Da, valjda se čujemo. I tebi sve najbplje.” “Ideš li na grob?” Margareta kimne. “Ako stignem prije nego što se smrači.” “A “Ah!Birgitta?”Valjdase dovoljno igrala za ovaj put.” čeva. čne ću če ključ, avi na stol. Za Ne č i Čujemo

Odjednom izgleda kao da namjerava napraviti korak prema naprijed i dodirnuti Margaretu. Ali Margareta je zaustavi otpuhnuvši oblak dima u njezinu smjeru. * “Erik” kaže Christina samoj sebi dok okreće ključ u autu. Često govori njegovo ime kad je sama, ne zato što joj nedostaje, nego zato što joj pomisao na njega daje stabilnost. A upravo sada treba stabilnost. Čini se kao da su događaji prošlog dana pomaknuli neke zavjese u stranu čeličnosive baršunaste zavjese, valovite željezne zavjese - i otkrile prošlost. Na to je zaboravila kad je željela da Erik ode, da je on njezin držač zavjese, onaj koji joj pomaže da živi kao da prošlost ne postoji. U njegovoj je blizini prošlost mrtva, kad je on izvan dometa prošlost se počne pomicati i disati. Ali ovoga se puta ne namjerava tako osjećati. Više nije dijete ili tinejdžerica i ono što je prošlo, prošlo je. Ova Christina Wulf koja živi danas nema nikakve veze s onom starom. Rodila se na sveučilištu u Lundu, baš u onom trenutku krajem šezdesetih godina kad se svjetska povijest nakašljala i promijenila brzinu. Netko je u studentsku sobu zakotrljao jaje i nakon nekoliko sati krhka je ljuska počela pucati. Usred noći se izlegla. Ljuska se raspolovila i iz unutrašnjosti izašla je mlada žena. Od prvog trenutka postala je ono što joj je bila namjera: ozbiljna osoba s ciljem, koja je svako jutro sjedala za pisaći stol i otvarala svoje knjige točno u osam sati. Samo se koji put dogodilo da bi odložila knjige u stranu prije poslijepodneva, izvadila svijetloplavi papir za pisma i napisala pismo majci udomiteljici koju je upoznala u drugom životu. Sadržaj je bio uvijek isti: sve je dobro i štedim kako bih te mogla doći posjetiti za Božić! Rijetko kada je dobila odgovor, ali dobivala je druga pisma u svoj sandučić. Često je na poštanskom žigu pisalo Norrkoping. Ta je pisma gužvala i bacala u koš za smeće ne otvorivši ih. Nije poznavala nikoga u Norrkopingu. Bila je novorođena i stanovala je u Lundu. “Čovjek može izabrati svoj život”, razmišljala je često u to vrijeme. “Čovjek ne mora samo uzeti ono što mu je dano.” Ali sada je već davno odrasla, izabrala je i stanuje u Vadsteni, osoba je s dužnostima i odgovornostima, osoba koja nema vremena ni sredstava kopati po prošlosti. Još jednom okrene ključ. Motor odgovori

Na trenutak nastupi tišina prije nego što se Christina nakašlje: “Dobro onda. Čujemo se. Sad se moram požuriti...”

bezvoljnim kašljucanjem. Dvije crvene lampice svjetlucaju na instrument-ploči. Lampica za ulje i za akumulator. Christina prijeđe rukom kroz kosu, znoji se i uskoro će joj se naočale tako zamagliti da neće ništa"Smirividjeti.se” kaže naglas samoj sebi i prisili se da zažmiri. Još jednom okrene ključ. I čudo se dogodi: motor odgovori prijateljskim bruja- njem. Upalio se. Brzo baci pogled na svoj ručni sat. Prošlo je sedam minuta otkada je telefon zazvonio. Trebat će još osam dok ne dođe do sanatorija. Stići će. Christina naravno zna da će Folke iz sanatorija umrijeti. Ona ga ne može spasiti. Došla je završna upala pluća, ona koja je osloboditeljica svih pacijenata sa staračkom demencijom. Iako Folke ustvari nema staračku demenciju, samo je izmoren starošću. Kad je njegovo tijelo počelo gubiti snagu, samovoljno je zatvorio sva osjetila, nije želio vidjeti, čuti ni govoriti. Christina tu ne može ništa učiniti. Osim da mu poželi sretan put. Ustvari, nije uopće trebala otići do sanatorija, mogla se zadovoljiti time da preko telefona naredi da mu daju morfij i zatim do kraja pojesti svoj doručak. Tako to rade drugi liječnici. Ali Christina to ne može, zna da bi u tom slučaju ostatak dana morala paziti na vlastite misli pune krivnje o Folkeovoj mučeničkoj smrti. Zato se i boji da neće stići na vrijeme. Boji se pogleda obitelji i one plave sestre s odjela koja je nazvala. Kerstin Jedan, tako je zovu. Ona čini Christinu nervoznom, naslućuje da ta žena osjeća koliko je ona u sebi nezadovoljna svojim poslom.Da, tako je to. Nezadovoljna je svojim poslom. Krivo je izabrala. I to već dugo zna. Još od onoga dana kad je prvi put vidjela Erika.

Završila je na njegovu predavanju više-manje ne svojom voljom. Bio je pjegavi muškarac koji sprema doktorat, upadljivo nenaviknut na stajanje pred publikom. U početku je bio nervozan, pogledavao na sve strane i pravio brojne pauze, ali nakon nekog vremena njegova je fascinacija temom pobijedila njegovo oklijevnje. Agenesia cordis! Krajnje rijetko stanje, samo jedan slučaj u 35.000 trudnoća. Christina je slušala samo s pola uha, ništa što je dotada čula nije joj dalo osjećaj da je to važno. Zanimljivo, možda, ali nepotrebno za novopečenu liječnicu opće prakse. Osim toga nije bila naviknuta mirno sjediti; posljednjih je mjeseci neprekidno trčala od pacijenta do pacijenta, od dežurstva do radnog vremena ordinacije, od odjela za primanje u bolnici do doma zdravlja, od sanatorija do staračkog doma.

Christina je počela shvaćati da je tek sada - nakon jedanaest godina studiranja i prakse - stajala pred svojim izborom zanimanja. Bila je prisiljena da postane liječnica, prije nego što je stigla odlučiti želi li stvarno biti liječnica. Ali zašto? Zašto je to bilo tako važno? Zbog Astrid, naravno. I zbog Elle.

Njezina je začuđenost konačno počela jenjavati, začuđenost prve godine da je uspjela, da je ona, Christina Martinsson, stvarno diplomirana liječnica. Kad bi ugledala vlastiti odraz u nekom sjajnocrnom zimskom prozoru - siva ženica s bijelim ogrtačem i stetoskopom u džepu - više ne bi bila iznenađena, naprotiv, mogla si je blago ironično namignuti. Aha, eto! Dolazi liječnica.

I jutro je stiglo, ali čudo se nije dogodilo. Sljedećih dvanaest mjeseci s jutrima je došlo i prošlo, a promjena se nije dogodila. I

Postala je liječnica zbog svoje obje majke.

Christina je sagnula glavu i zaboravila na mladog predavača. Da, tako je to bilo. Nije da su Astrid i Ella ikada mislile da bi takav uspjeh bio moguć. Ella je sumnjala i strahovala u svom bolesničkom krevetu kad joj je Christina objasnila da želi studirati medicinu, dok se Astrid otvoreno rugala. Kad se Christina prvi put to odvažila spomenuti, prezrivo je otpuhnula i promrmljala da oholost vodi do propasti.

Usprkos tome Astrid je bila uzrok. U njezinu su svijetu liječnici - svi liječnici - imali mistične moći, i pred njima se pretvarala u sasvim običnu ženskicu, uplašenu ženu koja se smješkala slažući se i pazila što govori. A takvu ju je Christina željela vidjeti. Nikakvu drugačiju. Samo takvu. Zanimanje je bilo bijeg, pokušaj da se izvuče. Ali Astrid je nije puštala. Posadila je malo sjeme unutar Christine, malo sjeme zgađenosti koje se potajno ukorijenilo ispod rane obrazovanja i sasvim

Jednog jutra, razmišljala je u to vrijeme, probudit će se i bit će liječnica, a onda će sve biti drugačije. Prvenstveno ona sama. Sve to klizanje i pomicanje unutar nje će se osušiti i ukočiti, bit će izlivena do kraja i nedodirljiva, jaka poput betonskog stupa.

Ali ti kratki trenuci trijumfa postali su sve rjeđi. Počela je shvaćati kako je bila naivna. Godinu za godinom ukopavala se u knjige, sva zapaljena i poslušna, svjesna svog cilja. Studij ju je pratio duboko u snu i budila se usred noći zbog zabrinjavajućih snova o izmišljenim pacijentima. Ali sve je bilo kako je trebalo biti. Jutrima bi samo otresla snove iz kose i uhvatila se ukoštac s novim znanjima novog dana.

Da. Christina je ponovno usmjerila pogled na mladog predavača. Nastavit će biti liječnica. Zbog osjećaja lebdenja. I zbog tete Elle, jer se nasmiješila svojim iskrivljenim osmijehom i uz velik napor stavila obje ruke na Christininu ruku kad je Christina prvi put stala uz njezin krevet u sanatoriju odjevena u bijeli ogrtač i s pripremljenim stetoskopom. Mladi je predavač nervozno petljao dolje na podiju, spustio projekcijsko platno i pripremio projektor za dijafilmove. Christina je ispravila leđa poput školarke koja se osjeća krivom i pokušala izgledati kao da pažljivo sluša. Ugašeno je svjetlo u sali i nastupio je mrak, prva se dijaslika pojavila na platnu. Placenta. Krvotok se ispunio metilen plavim dok je predavačev štap za pokazivanje prelazio preko slike u potrazi za nejasan, ali postoji teorija da se radi o deformaciji krvotoka u ranom stadiju trudnoće, što dovodi do toga da se slabiji blizanac napaja korištenom krvlju kroz pupkovinu... Ali te žile stignu prvo do donjeg dijela tijela, zbog čega taj dio tijela - kao što ćemo vidjeti - bude nešto više razvijen...”

“Uzrokarterijom:jeidalje

Još je jednom stisnuo gumb. Nova je slika dovela do nijemog pomicanja u auditoriju. Christini se prvo učinilo da ne može vidjeti što slika predstavlja, zatreptala je i popravila naočale, zatim prekrila rukom usta sasvim neprofesionalnom gestom. Prisilila se da spusti ruku na koljena i okrenula list u svojem bloku, kao da se sprema nešto važno zapisati, ali nije ništa napisala. Slika je predstavljala malo tijelo s pupčanom vrpcom i tankim nerazvijenim nogama. Dojenče bez glave ili ruku, mala gruda mesa ružičaste kože. Bilo je sasvim očito da se radi o čovjeku. Ali samo pola čovjeka. Gore je bilo sasvim ravno, ravno i meko zaobljeno tamo gdje bi se trebali nalaziti vrat i glava. Predavač je bez riječi stajao pored projektora i dao im vremena da probave sliku, prije nego što je nastavio: “Fenomen se u literaturi zove acardiac monster, nakaza bez srca, što je ustvari točno, mislim, tu stvarno nema srca, ali to je naziv

procvalo kad je dobila prvi posao. Sad je morala svaki dan sakrivati svoje gađenje nad tim tijelima koja su paradirala pred njom: dlakave butine i trbusi poput tijesta, viseće ženske grudi i naborane muške stražnjice, smrdljive stare rane i smrdljive genitalije. Meso je samo sebi kazna. Ali liječnik je oslobođen, čist i neokaljan lebdi nad nesavršenošću drugih, tako visoko da truljenje nikad ne dođe do njega...

“Erik!” prošaptala je u mraku spavaće sobe. “Erik!” Malo je potrajalo prije nego što je odgovorio, zagunđao je i okrenuo se od nje. Ali Christina ga je nastavila drmati za rame. “Čuj! Samo bih te htjela nešto pitati...”

Otvorio je oči i pospano se okrenuo prema njoj. “Što je?”

koji želim izbjegavati s obzirom na to da je malo - ehsenzacionalistič Ponovnoki.je stisnuo gumb, pojavila se nova slika, isto stvorenje samo iz drugog kuta. Sad se mogao nazreti krepostan mali nabor kože između onih izraslina koje bi trebale biti noge. Štap je prelazio preko nabora.“Deformirani

Oh, rekla je Christina. “A tako. Hvala. Sad možeš ponovno spavati...”Ispružio

je ruku i uhvatio njezinu, lagano je zagrlio. “Zašto pitaš?” “Ma, samo sam se sjetila. Same riječi. Uvijek sam mislila da je onaj drugi blizanac pumpa...”

“Sjećaš li se onog predavanja koje si držao kad smo se sreli? O nakazama bez srca? Sjećaš li se toga?”

i zdravi blizanac su uvijek istog spola. Najčešće su to djevojčice, ali razlog tome je nepoznat. Stopa smrtnosti kod blizanca koji pumpa krv je visoka, jer se javlja potreba i za sve većom opskrbom krvlju kako trudnoća napreduje. To može dovesti do velikih problema za blizancaPunopumpu...”godinakasnije, kad su njihove blizankinje već počele ići u školu, Christina je jedne noći shvatila kako mora da je krivo razumjela Erika. Nagonski je ispružila ruku i prodrmala ga, iako je njegov san bio svet cijelo vrijeme njihova braka.

Sada je već napola spavao, ali je i dalje bio pristojan i zainteresiran.

Sakrio je svoju iritaciju kratkim smijehom. “Isuse Bože, Christina, kakvo pitanje ovako usred noći. Mislio sam na zdravi plod, naravno. To se i vidi iz naziva: blizanac pumpa, on pumpa krv u deformirani zametak...”

Navukao je pokrivač preko ramena i ponovno zažmirio. “Mmmm. Što s tim?” “Pričao si o blizancu pumpi, zar ne? Ali na kojeg si blizanca mislio? Na zdravo dijete? Ili na ono drugo?”

Opuštene grudi ljuljale su se poput napola punih vrećica s pikulama pod njom kad se nagnula preko kuhinjskog stola. Petljala je dugo i demonstrativno s kvakama prije nego što je širom otvorila prozor, a zatim se uz mali uzdah nespretno srušila natrag na stolicu. Povukla je dubok i zadovoljan dim iz cigarete i zahtijevajući kucnula po mjestu na stolu gdje je stajala šalica s kavom. Christina je uz tihi tresak

“Glumatate”, rekla je na svom deformiranom skaanskom dijalektu. Zvučite kao neki prokleti napuhanci. Zar ne možete reći što mislite, ono izravno, šta se morate tako glupirati? Pa oženjeni ste jedno za drugo, onda valjda možete razgovarati kao normalni ljudi?”

“Ej, čekaj malo, damo” povikala je Astrid iza njezinih leđa. “Pa nisam jošChristinapopila!”se smrznula usred pokreta, zatim se okrenula, još uvijek sa šalicom u ruci, i promotrila svoju majku. Astrid je gestikulirala plavičasto blijedim rukama.

si je privukla ruku i uvukla se dublje pod pokrivač, čvrsto zažmirila kako bi otjerala tu staru sliku. “Ma” rekla je. “Samo sam mislila da je dijete izgledalo kao pumpa...”“Laku noć”, rekao je. “Laku noć i tebi” rekla je. * Astrid se rugala njihovu međusobnom načinu razgovora, to što su govorili hvala i izvoli, laku noć i svako dobro. Kad je nepozvana došla u svoj prvi i posljednji posjet njihovu domu, jasno im je rekla što misli.

“A sad budi tako prokleto ljubazna i stavi šalicu natrag pred mene. I pepeljaru, molim te!” “Ne možeš ovdje pušiti. Erik to ne voli...”

Christina je čekala otvoreni napad, mjesecima i godinama je pripremala odgovor. Odgovor joj je bio na jeziku, ispoliran i oštar, iako u početku nije ništa rekla. Umjesto toga stisnula je usta u crtu malu kao minus i povukla prema sebi majčinu šalicu s kavom, iako je još uvijek bila dopola puna. Šuteći i ukočeno, odnijela ju je prema sudoperu.

“Oho” rekla je Astrid i pripalila cigaretu. “Njegovo gospodstvo je naredilo... Pa možeš otvoriti prozor.”

Christina“Zašto?”

Krenuo je prema kuhinji. Christina je zatreptala i pogledala svoju majku u oči, Astrid je prezrivo otpuhnula, ali je spustila pogled. Popustila je stisak i odgurnula Christininu ruku djetinjasto ljutom gestom.“Bok” rekao je Erik. Stajao je na kuhinjskim vratima i smiješio se, nije ništa Astridvidio.jebrzo ugasila cigaretu, prešla rukom preko čela i odmaknula pogled. Christinine su oči brzo prelazile između njih, pobjednički bi se smanjile kad bi pogledala Astrid, proširile se i zasvjetlucale kad bi se nasmiješila Eriku.

stavila napola ispijenu šalicu pred nju i duboko uzdahnula. Glas joj mora biti miran kad kaže Odgovor. “Nije iskrenije svađati se s ljudima nego govoriti s njima prijateljski. Ali ti si uvijek smatrala da postoji samo jedan pravi osjećaj. Zloba.”Ali

U tom je trenutku Erik otvorio ulazna vrata i glasno pozdravio. Nekoliko je vješalica zveknulo u hodniku. Vješa jaknu, pomislila je Christina. Astrid je pojačala stisak. Nešto je lupnulo o pod. Sad skida cipele. Oh, molim te, požuri! Šuškao je papir, gledao je poštu. Astrid je malo okrenula, stisnula kćerinu kožu na kost njezina zapešća i pažljivo promatrala reakciju. Sjajne oči. Ali nikakva otpora. Christina je pružila otpor samo jedan jedini put u životu, a ono što se tada dogodilo naučilo ju je da više nikada ne pruža otpor. “Hej”, povikao je Erik ponovno. “Hej, ima li koga?”

“Daj odjebi”, rekla je. “Jebote, zvučiš kao neka pjesma s topliste, znaš? Male male riječi Ijubavi! I reeecite to sa smiješkom!”

Christina je podcijenila svoju protivnicu. Astrid joj je uputila pogled koji je razbio Odgovor u prašinu.

Christina je ostala stajati pored stola, i dalje ravnih leđa i ukočena, ali joj je stari osjećaj straha zalepršao u trbuhu. Astrid se brzo nagnula i brzo poput reptila zgrabila njezin ručni zglob svojim plavim prstima, stisnula i okrenula, ali samo malo, toliko malo da je jedva pošteno zaboljelo, ali da se ipak ne vidi. Disala je tiho i govorila razgovijetno, ali njezin je glas bio daleko od prijateljskog, gotovo poput šapta. “Ali prema meni se nećeš odnositi svisoka, draga Christina. Ne bi ti bila liječnica i fina gospođa da ja to nisam dopustila...”

Večer prije ivanjske noći briznula je u plač od očaja dok je pakirala svoju novu kožnu torbu s pažljivo izglačanom ljetnom odjećom. Što pomaže što njezina najljepša pamučna haljina miriše po vjetru i vodi? Što pomaže što njezini ispolirani nokti sjaje poput sedefa i što je ošišala kosu i ima novu frizuru koja joj vrlo lijepo pristaje? Sada je vrijeme kad će se to dogoditi, znala je, inače je Erik nikada ne bi pozvao na proslavu Ivanja u vilu svojih roditelja u arhipelagu Sv. Anna. Na mnogo toga za što je znala da će slijediti bila je pripravna: buržujska prijateljska naklonjenost s visine pri dolasku, uvijena pitanja sestara njezinoj rodbini i podignute obrve roditelja zbog njezinih kratkih odgovora. Tada će Erik stati uz nju, znala je to, već se počeo šaliti o uplašenim pitanjima svoje mame o onome što je ona zvala Christinino zabrinjavajuće porijeklo. Ali hoće li podnijeti njezinu nevinost? Ili će se uplašiti i povući? Ili će se prezrivo okrenuti od nje? Nakon toga činilo se da je njezino tijelo samostalno donijelo odluku. Desna se ruka odjednom ispružila, šaka je navukla zavjese, stopala su je odvela do pisaćeg stola, desna je ruka uzela ogledalo, dok je lijeva otkopčala suknju i pustila je da padne na pod. Jedna je ruka odgurnula putnu torbu u stranu, dok je druga spustila njezine gaćice. Desna se noga digla sama od sebe, stopalo se postavilo na rub kreveta,

“Hej, bok” rekla je i krenula prema njemu raširenih ruku. “Nisam te čula da si došao...” Moj muž, pomislila je i potonula u njegov zagrljaj.

Imam čak i muža. * Nikada mu nije rekla da je on jedini muškarac kojeg je ikada imala, da, ustvari, jedini kojeg je uopće poljubila. Kad je sjeo pored nje na večeri na toj prvoj konferenciji bio je strog i ukočen, a kad je nekoliko tjedana kasnije nazvao i pozvao je u kazalište, bila je prisiljena otići povraćati nakon što je prihvatila poziv. Ne zato što je bio odbojan, naprotiv, nego zato što je bilo tako nezamislivo uopće biti viđena s muškarcem.Zavrijeme večera, koncerata i posjeta kazalištu tog prvog proljeća, njezin je himen rastao sve deblji i žilaviji. Prije deset godina to bi bilo prihvatljivo, prije pet godina malo komično, sada je bilo samo sramotno. Jer sada je počelo novo vrijeme, vrijeme koje smatra ženu defektnom ako se u dobi do tridesete nikada nije podala muškarcu.

Christina je brzo malo smanjila osmijeh. “Ne, ne”, rekla je svojim uobičajeno rezerviranim glasom. “Jednostavno sam dobre volje, samo to.”

Zato što imam muškarca, pomislila je prvi put u svom životu. Platila sam cijenu i sad stvarno imam muškarca! * Kod tete Elle nitko nije nikada očekivao da će Christina imati muža. Cak ni ona sama. U pubertetu je preuzela svoju ženskost uz patnički izraz lica i redovito je pokušavala zbaciti sa sebe. Christina je bila ta koja je trpjela mučninu i bolove, ona je bila ta koja se kotrljala po podu jednom mjesečno i koja se poslije tresla i morala u krevet s duplom dekom i termoforom, dok su Margareta i Birgitta tapirale kosu u frizuru velikog volumena i spremale se da osvoje svijet, kako to rade mlade žene.Biloje to nesretno vrijeme. Dok je Christina u tim mlačnim ljetnim noćima pokušavala zagrijati svoje ledene ruke na boci soka presvučenoj čarapom koju je teta Elle napunila vrućom vodom i stavila

dok su se kažiprst, srednjak i prstenjak desne ruke sklopili u kirurški instrument. Oči su joj dopustile da zažmiri. Nakon toga uzela je ogledalo i pogledala se između nogu. Bilo je to kao da pregledava genitalije nepoznate žene, da, sve je ukazivalo da je to žena s određenim - ako ne i naročito bogatim - seksualnim iskustvom. Nije jako krvarila. Brzo će pranje uništiti sve tragove. A nakon toga će biti kao da se ovo što se upravo dogodilo nije nikada dogodilo.Putem do kupaonice pogled joj je pao na prste desne ruke. Oko noktiju i na zglobovima prstiju ležale su debele crvene linije krvi. Zbog gađenja se zaljuljala i gotovo izgubila ravnotežu: pridržavala se za zid nekoliko zadnjih stepenica do kupaonice, zatvorila vrata, ali nije uključila svjetlo, pipala je u mraku da nađe pipu i pusti hladnu vodu ispirala, ispirala i ispirala, dok joj prsti nisu postali tako hladni da je izgubila svaki osjećaj u njima. Ipak, kad je Erik sljedećeg jutra parkirao svoj auto ispred njezine kuće, lakim je nogama otrčala niza stepenice. Dan je bio fantastičan: nebo iznad Vadstene bilo je plavo poput haljine Djevice Marije, lišće breze sjajilo se na suncu, zrak je bilo lako udisati. “Kako sretno izgledaš”, rekao je Erik sumnjičavo kad su se sreli na pločniku ispred kuće. “Zar se nešto dogodilo?”

Dok je Birgitta vrišteći protestirala kad je teta Ella tvrdoglavo inzistirala da joj opere njezino prljavo lice prije večere, Christina se puna uživanja naslonila na trbuh tete Elle kad je bio red na nju. Birgitta se žalila da je teta Ella pregruba, ali Christina je smatrala tu grubost ugodnom. U dječjem domu bila je jedna sestra koja je bila vrlo nježna. Christina je histerično vrištala svaki put kad bi joj se ta žena približila: vrištala je i vrištala i vrištala dok na kraju sestra nije izgubila strpljenje i grubo je zgrabila. Tek je tada Christina dopustila daje se opere. Ali nastavila je vrištati za svaki slučaj. Inače se nije baš puno toga sjećala iz dječjeg doma, samo velike sobe s visokim prozorima i krevetima koji su stajali u redu. U njezinu je sjećanju sve bilo bijelo, zidovi, kreveti, svjetlost koja je sipila kroz krošnje breza vani u vrtu. Samo bi ponekad na sekundu zabljesnula kratka slika u njezinoj glavi: dječak koji grli svog jednonogog medvjedića, djevojčica odjevena u kaput i zimske cipele okrenula se i gledala Christinu dok je izlazila kroz vrata, plač jako male djevojčice kad su joj uzeli deku: Moja deka, moja deka, gdje je moja dekica! Ali sjećanja su bila besmislena i neshvatljiva, nedostajala su im imena i kontekst, i nikada nisu mogla biti ispričana. Isto je bilo i s bolnicom. Sve čega se sjećala bili su uspavljujući šapćući glasovi i bijeli prsti koji su pritiskali klip na injekciji. Ah, da, sjećala se i cijele osobe, jednog jedinog pacijenta iz zajedničke sale u koju su je uskoro premjestili. Bila je to debela starica koja je neprekidno pričala i stalno se kretala, hodala je od kreveta do kreveta, glasno komentirala stanje i tretiranje drugih pacijenata. Posebno ju je zanimala petogodišnjakinja s opeklinama. Žeđ je bila najgora. Postojale su injekcije protiv bolova, injekcije koje su omogućavale Christini da lebdi iznad zla, ali nije bilo nikakvog lijeka protiv žeđi. Infuzija bi trebala pomoći, rekla su stvorenja u bijelom na rubu stvarnosti, ali infuzija nije pomagala. Jezik je zadebljao

u krevet, zažmirila bi i pokušavala se sjećati veselijih dana: posljednji dan prvog razreda kad je dobila svoju prvu nagradu, pernato sivih nedjeljnih jutara u kuhinji dok se maslac topio na toplom pecivu tete Elle, igara na stablu trešnje ispred kuće za tihih ljetnih večeri. Bilo je vrlo jednostavno biti mala djevojčica kod tete Elle. Jednostavno i mirno. Sve što je trebalo učiniti bilo je jesti, slušati i pustiti da se brine o tebi. Tim redoslijedom. Nijedno od toga nije bilo nikakav problem za Christinu, sva hrana tete Elle bila je ukusna na njezinu nepcu, zahtjevi za poslušnost su bili shvatljivi, pažnja čisto uživanje.

Christina je zatvorila oči i progutala plač. “Da, da”, rekla je žena ponovno. “Vidjela sam te. Zato znam da si si sama kriva.”

A duboko u Christini složio se jedan kreštav glas: “Evo ti, prokleto dijete! Sama si si kriva! Za sve što ti se dogodi sama si si kriva!”

i bio prekriven ljepljivom slinom, usnice su ispucale, a grlo tako nateklo da je pištala pri svakom udahu. Njezina je žeđ na kraju postala mučenje i za one koji su to samo gledali i to ih je nagnalo da stave posudicu punu vode pored njezina kreveta, posudicu punu vode s komadićima gaze. Zamisao je bila da Christina prijeđe kompresama preko usana kako bi umirila muku. Ali stvorenja u bijelom su se stalno iznova naginjala nad nju i upozoravala: Namoči usnice, ali nemoj sisati. Nikako ne smiješ sisati! Naravno da je sisala. Ali sisala je vrlo oprezno, tako da nitko ne vidi. Uzela bi kompresu zdravom rukom i prešla njome preko usana kao što su sestre rekle da treba učiniti, ali u tajnosti je otvorila usta iza gaze, vrh jezika bi izašao van i žedno prelazio preko tankih niti u tkanju. I odjednom je postao živo biće, pohlepna mala životinja s vlastitom voljom koja ju je prisiljavala da isiše svaku kap iz komprese. Sekundu kasnije nešto žuto i smrdljivo navrlo je iz njezine unutrašnjosti, tijelo se stisnulo u grču, vatra u njezinim ranama ponovno počela gorjeti. Ali kad je otvorila oči kako bi dala oduška boli,.debela je žena s uzdignutim prstom stajala iznad njezina kreveta. “Vidjela sam te”, rekla je. “Sisala si. Sama si si kriva.”

Ali Christinina je ruka mlitavo ispala iz njezine, bila je tako mekana i podatna da je se nije dalo uhvatiti. Djevojčica je stajala kao zaleđena na vrtnom puteljku i činilo se da nije čula. Jer sad se dogodilo, sad je konačno ukoračila u svoju fotografiju. Ovaj je vrt u svakoj nijansi nalikovao na crno-bijeli svijet koji je stvorila u vlastitoj glavi. Sve se slagalo: blijedo svjetlo i bijela izmaglica, crne linije voć sivom nebu, glazura otopljenog mraza preko travnjaka. Ovo je bio vrt za djevojčice poput nje. Vrt za zimske princeze. Sestra Inga ju je uhvatila za ruku i povukla za sobom.

Sestra Inga je istovremeno pozvonila i otvorila vrata i ugurala Christinu u malo stubište. I ovdje je sve bilo kameno: siv i odakasvjetlucavnasuprotdrvenih čeka ama.

Crnalijevanaograda

je zaškripala kad ju je sestra Inga zatvorila za njima. “Dođi”, rekla je i ispružila ruku prema Christini. Imala je plave rukavice s prstima koje su bile točno iste nijanse kao i njezin kaput. Christina je imala svijetlosmeđi kaput i poput graška zelene rukavice samo s palčevima. Znala je da je to ružno jer se za vrijeme duge tišine činilo kao da su sve boje postale tvrde i oštrih rubova, žuljale su je poput truna u oku. Da je znala kako da učini svijet crnim i bijelim i sivim kao na fotografiji, učinila bi to. “Dođi. Nemoj se sramiti” rekla je sestra Inga i uhvatila je za ruku. “To je samo moja šogorica. Jako je dobra.”

“Daj dođi! Ne moraš se bojati.” Vanjske su stube bile ogromne. Posve drugačije stuba ispred verande dječjeg doma. Ove stube nisu podrhtavale kad se na njih stavi noga, stajale su nedodirljive i teške, poput brda koje da ga se osvoji. I bile su upravo pometene: vidjeli su se tragovi metle na ono malo snijega koji je ostao na crvenim ciglenim ploč

Žena s druge strane stola na sekundu je pogledala ravno u Christinine sive oči. “Da, da” rekla je. “U svijetu se ionako dovoljno priča...”

Djevojčica koja je sjedila pored nje brzo je naslonila svoj obraz na njezinu nadlakticu. "Ti pričaš, teta Ella. Ti pričaš cijelo vrijeme...”

pod, svijetlozeleni i porozni zidovi. Izgledalo je poput bolnice, male kameneSestrabolnice.Inga je brzo skinula kaljače, fleksibilnu gumenu navlaku koja je štitila njezine fine cipele visokih peta od neodlučne zime vani, i isto tako brzo pomogla Christini da skine svoje gumene čizme. Zatim je jako zakucala na smeđa unutrašnja vrata i otvorila: “Halo”, povikala je prema stanu. “Halo... Ima li koga kod kuće?” Zvuk unutra prošao je poput malog drhtaja Christininim leđima. Signal točnog vremena na radiju i nešto što je šištalo u tavi. Bio je to zvuk koji je naučila prezirati u popločenoj kuhinji dječjeg doma, zvuk nemira i zvuk žurbe. Zvuk koji je bio isto tako zasićen nezadovoljstvom poput mlijeka zasićenog grudicama u šalici od nehrđajućeg čelika u dječjemAlidomu.ovdje je netko odmah isključio radio i podigao tavu sa štednjaka, ovdje je bilo mjesta za ljudske glasove. * “Ona gotovo ništa ne jede” rekla je sestra Inga i maknula pramen kose s Christinina lica, otkopčala joj kopču za kosu i ponovno je pričvrstila. “I ne govori. Ne daje ni zvuka od sebe, osim kad plače...”

Ella je vrhovima prstiju uhvatila njezin nos. “Joj” rekla je. “Margareta opet svuda gura svoj nos!”

Djevojčica se zasmijuljila i otpila dug gutljaj iz svoje čaše s mlijekom. Pojela je jedanaest mesnih okruglica, Christina ih je izbrojila. Jedanaest! A svejedno je još uvijek cijelo brdo mesnih okruglica ležalo u velikoj posudi na sudoperu. Ona je pojela samo jednu okruglicu, prije nego što je isto onako odlučno kao i uvijek odložila vilicu i pripremila se da odbije pokušaje uvjeravanja sestre Inge. Samo je u jednom trenutku popustila: ispraznila je gotovo cijelu čašu mlijeka. Ovo je ipak bilo pravo mlijeko, to se dalo osjetiti, a ne samo grudasti prah koji se miješa s vodom iz pipe. “Nadam se da nije problem” rekla je sestra Inga, “što smo se samo ovako pojavile, to mislim. Ali preko Božića je ostalo samo

“Može ostati kod mene” rekla je konačno teta Ella, i nakon oluje prijekora i isprika sestra Inga je popustila.

“Karamelu?” rekla je i zaškiljila preko okvira, dok je vadila vrećicu iz “Svilenidžepa.jastučići”, rekla je zatim kao da to nešto objašnjava i spustila se u fotelju pored kauča. Christina se oprezno nagnula prema naprijed i pogledala u vrećicu. Karamele su stvarno izgledale kao

Kasnije tog dana Christina je sjedila sama u dnevnoj sobi tete Elle. Grubi materijal kauča malo ju je grebao po bedrima, nije imala nikakve vunene gaće koje bi prekrile prostor između gaćica i čarapa.

I tako je sada sjedila ravnih leđa na kauču i ogledala se oko sebe. Sviđala joj se ova soba, imala je boje koje su se s razumijevanjem slagale, koje se nisu svađale i vikale i pokušavale ubiti jedna drugu. Svijetložuta nijansa zavjesa prijateljski se mazila s tamnosivom bojom kauča, mat zlatni tonovi tepiha igrali su se sa smeđim u niskom ormaru koji je stajao tamo uza zid. Iznad ormara visjela je velika slika, akvarel koji je predstavljao zlatnu šumu. Izazivao ju je. Možda bi mogla ući u sliku i postati jesenja princeza umjesto zimske princeze... Ali ne, htjela je ostati u ovoj sobi, u ovoj kući, u ovoj tišini koja se, činilo se, samo produbljuje odlučnim kuckanjem zidnog sata. I odjednom je teta Ella stajala u zaobljenom okviru vrata i dalje odjevena u svoju cvjetnu haljinu. Lice pod tamnom kosom bilo je široko i četvrtasto, bijele ruke prekrižene preko velikih prsa. Naočale su joj skliznule na vrh nosa, a u jednoj je nosnici imala komadić vate.

četvero djece, pa smo pomislile da bismo ih baš mogle povesti sa sobom i zatvoriti dom. Ravnateljica je uzela dvoje, a Brita i ja smo uzele po jedno... Inače ne bismo imale pravi Božić ove godine.”

Zaustavila se i još jednom prešla rukom preko Christinina čela.

*

U kući je bilo posve tiho. Sestra Inga i Margareta otišle su do trga kupiti bor, gnjavile su Christinu da bi i ona trebala poći s njima, ali ona je tvrdoglavo odmahivala glavom i učinila se tako mlohavom i odbojnom da joj sestra Inga nije uspijevala navući kaput.

Ella se malo nasmiješila tamo gdje je sjedila u svojoj haljini na cvjetiće koju je nosila kad je čistila, dok su joj bijele ruke teško ležale na stolu.“Nije nikakav problem”, rekla je. “Uopće nije problem...”

“I ona je tako dobra, neće ti uopće biti problem...”

A onda se odjednom začuo smijeh sestre Inge i Margaretin glas vani na stubama, vrata stana su se otvorila i unutra je upala Margareta u pletenim čarapama i raskopčanom kaputu. Teta Ella je stavila ruke na naslon i pridigla se, ispružila ruke prema Margareti i skinula joj kaput, nasmijala se njezinu govoru i promrsila joj kosu.

U tom je trenutku puknuo krhki omotač svilenog jastučića u Chris- tininim ustima. Kremasta joj se slatkoća proširila preko jezika. Naravno. Sad se sjeća. Takav okus ima čokolada. * Vani se smračilo, sumrak se ušuljao u kuću. Neće biti ništa od bijelog Božića, prijepodnevna je susnježica gotovo odmah prešla u kišu. Nije važno, ipak će to biti Badnjak, a dok se čeka, može se i lijepo mirno sjediti u dnevnoj sobi i bez riječi promatrati kako kišne kapi klize niz sjajnocrne prozore tete EUe.

Ona nije ništa govorila. To je bilo ono što ju je činilo toliko neobičnom: Christina nije nikada prije srela odraslu osobu koja je dugo mogla sjediti bez riječi. Svi drugi odrasli bili su toliko zauzeti pričanjem da nisu imali vremena razmišljati, ali ova je žena samo sjedila tamo gdje je sjedila, sa začepljenom nosnicom i poluotvorenim ustima. Ali nije spavala: njezine su sive oči bile širom otvorene i bistre.

svileni jastučići: svjetlucale su i sjajile blijedim svilenim tonovima. Ružičasta, ljubičasta, svijetloplava. “Samo uzmi” rekla je teta Ella i protresla vrećicu. Christina je napravila pincetu od palca i kažiprsta i pažljivo stavila ruku u vrećicu, svileni su jastučići bili ljepljivi i lijepili se jedan za drugi, morala je kopati kako bi izvadila najljepši. Bio je svijetloljubič “Uzmiast.još”, rekla je teta Ella i ponovno protresla vrećicu. “Ipak je Badnjak...”Christina je ponovno stavila ruku u vrećicu, ovaj je put izvukla cijelu gomilu. Četiri ljepljiva svilena jastučića. Zadržala je dah i pogledala tetu Ellu. Hoće li sad početi vikati? Ali teta Ella nije povikala, nije čak ni pogledala na grudu karamela, samo je zatvorila vrećicu i stavila je natrag u džep. Zatim se naslonila na visoki naslon fotelje i usmjerila pogled na sliku na drugom kraju sobe, za trenutak je izgledalo kao da i ona odvaguje da li da uđe u šumu jesenje princeze. “Da, da”, uzdahnula je zatim. “Nije uvijek lako.”

Činilo se kao da su i Margareta i Christina odjednom izrasle u divove. Namještaj je bio premali za njih, stražnjice su im bujale preko ruba stolaca, ispod stola nije bilo prostora za koljena.

* Nešto kasnije vratile su se dolje u stan. Teta Ella je imala četiri sobe, a Margareta je imala ime za svaku od njih. Velika soba, mala soba, blagovaonica i prazna soba. Ali prazna soba ustvari nije bila prazna, tamo su bili jedan krevet i pisaći stol. Margareta nije ušla, samo je odškrinula zatvorena vrata, ne ispuštajući kvaku.

Christina se okrenula i pogledala kroz prozor, ispratila još jednu kišnu kap pogledom dok je prelazila put prema dolje po sjajnoj površini. Jedna je misao proletjela i zapanjila je, sve je moglo biti drugačije da sam moglaBilogovoriti.jetoprvi put. Tako nikada prije nije razmišljala. *

“Napravio je namještaj za neko malo dijete” objasnila je Margareta. “Ali sada je moj...”

Ali činilo se da Margareta nije primjećivala da Christina ne govori: ona je ispunjavala cijelu kuću svojim govorom, riječi su joj ispadale iz usta poput kuglica žive, u sekundi bi se otkotrljale preko poda i nestale u kutu. Kad je bor bio okićen, povukla je Christinu sa sobom. Sada će konačno moći vidjeti cijelu kuću: tamni podrum s cementnosivom praonicom i svijetlozelenom kupaonicom, kamene stube i hodnik kat iznad i smeđa vrata koja vode u stan za iznajmljivanje tamo gore. I naravno, potkrovlje, najvažnije od svega. Christina je duboko udahnula kad je proturila glavu kroz vratašca u stropu, tamo gore je lijepo mirisalo. Prašina, piljevina i drvo. “Ovo je umjesto sobe za igranje” rekla je Margareta i otišla do malog seta namještaja pored prozora. “Stric Hugo je htio napraviti sobu za igranje, ali je umro prije nego što je stigao početi... Ali stigao je napraviti namještaj.”

Ali glas se nije odmah vratio samo zato što je to poželjela, baš kao što nije jednom nestao zato što je to željela. Takve stvari se jednostavno dogode.

“To je ustvari prava topovska kugla”, šmrcala je, objašnjavajući djevojčicama. “Od moje i Hugove bake. Koristimo je samo na Badnjak, to je tradicija.”TetaElla se nasmiješila nakrivljenim osmijehom i pružila joj maramicu.

je. “Ovdje držim svoje igračke.”

Christina je napravila grimasu. Ona ne bi htjela ležati u istom krevetu s nekim odraslim. “Ne u istom krevetu, naravno”, rekla je Margareta kao da joj čita misli. “Ima jedan dupli otoman, ispod kreveta se nalazi još jedan krevet koji navečer izvučemo...”

“Ovo je ustvari moja soba”, rekla je. “Ja ću je dobiti. Kasnije. Kad pođem u školu... Sada spavam kod tete Elle. U maloj sobi.”

Christina je oprezno zakoračila prema naprijed i zavirila unutra. Spremište nije uopće bilo nekakva soba, već majušan ormarić s bijelom plafonijerom na stropu i starom prostirkom na podu. Unutra je oštro mirisalo i Christina je prepoznala miris. Tako je mirisalo u dječjem domu onih dana kad je pod bio ispoliran. Bonvax. Nešto kasnije znala je da voli biti u spremištu, sjediti na podu i namještati Margaretin krevet za lutke dok su odrasle žene čistile u kuhinji. Sada je teta Ella bila gotova s mesnim okruglicama, umjesto njih nešto je drugo šištalo u crnoj željeznoj tavi. Mirisalo je po kupusu i octu.

Ali u maloj sobi nije bilo ničega što je ukazivalo da Margareta tu stanuje. Otoman i fotelja, ormar s posteljinom i škrinja sa šivanjem, ali ni jedna jedina igračka ili slikovnica. U dječjem domu je svatko imao mali ormarić, gdje je mogao držati svoju odjeću i stvari. Tako ovdje nije bilo, Margaretina je odjeća visjela u ormaru tete Elle vani u hodniku. Sama je to vidjela dok joj je Margareta pokazivala kuću, velike i male haljine na istoj šipci u neredu. Ali činilo se da se Margareta ne uzrujava neredom u ormaru ili svojom nenazočnošću u maloj sobi, odlepršala je dalje u kuhinju i otvorila još jedna “Spremište!”vrata.povikala

Hrana još nije bila gotova kad je bilo vrijeme za spavanje. Christina i Margareta su dobile svaka svoj tanjurić s kobasicama i mesnim okruglicama na kuhinjskom stolu, dok je Ella miješala kašu u željeznoj tavi, a sestra Inga spravljala senf. Držala je zdjelu na koljenima, a na njezinu je dnu ležala velika željezna kugla, koja se teško kotrljala preko sjemenki i drobila ih. Od isparavanja su joj suzile oči.

Sestra Inga je ispuhala nos i podigla pogled. “Oh, Bože sveti” rekla je. “Izgleda da je Christina sve pojela!” I tako je završio prvi dan. * Na Badnjak poslijepodne počeo je dolaziti ostatak rodbine. Prvo je došla Selma, stara mama tete Elle, žilava žena odjevena u svečanu haljinu koja je bila onoliko glatka i crna koliko je njezino lice bilo bijelo i naborano. Uhvatila je Margaretu za bradu i promotrila je suhim pogledom, zatim ju je bez riječi pustila i okrenula se prema Christini.

“Ispuši nos” rekla je napola se smijući. “Cure ti šmrklji u senf.”

Sestra Inga brisala je oči maramicom, nije ništa vidjela. Margareta je buljila u Christinu otvorenih usta, ali nije ništa rekla. A teta Ella je vrlo pažljivo stavila ruku na Christininu glavu, brzo je pogladila po kosi, dok je druga ruka neprimjetno prošvercala napola prožvakani dio sendviča u džep haljine.

Christina se razbudila fascinirana tim smijehom koji je neprestano sipio iz tete Elle. Zvučao je kao da je mala grlica sagradila gnijezdo u njezinu grlu, mala grlica koja je gugutala od zadovoljstva prije nego što bi legla u svoje gnijezdo. Bila je toliko zauzeta zamišljanjem te golubice da se zaboravila. Bez razmišljanja pojela je sve što je bilo na tanjuru: tri kobasice, četiri mesne okruglice i gotovo cijeli sendvič sa sirom. Bila je usred posljednjeg zalogaja sendviča kad se odjednom pojavila mučnina. Otvorila je usta i pustila da joj onaj napola prožvakani komadić kruha ispadne iz usta. U tom se trenutku probudio strani glas u njezinoj glavi: Razmaženo derište!Zarpljuješ hranu? Christina je zatvorila oči i čekala vatru. Ali nje nije bilo. Prvi put ožiljci se nisu zapalili istoga trenutka kad je začula glas. Pričekala je još sekundu, prije nego što je vrlo oprezno podigla kapak jedan milimetar i provirila.

Sestra“Nova?”Inga se poklonila iza Christininih leđa: “Ne, ne. Ona je iz dječjeg doma u kojem radim, ovdje smo samo preko Božič Selmaa...”jeslegnula ramenima. “A tako. Aha. Da, ja volim djecu. Ali samo ako se znaju ponašati. Inače, nek se nose...”

na vratima i raširio ruke, sekundu kasnije Gunnar je ponovio tu gestu iza njegovih leđa. Obojica su otkopčala svoje kapute i otkrila svoja prsa u malo požutjelim modernim najlonskim košuljama.

Sestra Inga je otvorila usta da nešto kaže, ali su u tom trenutku novi glasovi počeli bučati na stubištu. Sad su stigli: glavni likovi. NajvažnijiStiggosti.jestao

Glasovi su im bili bučni, ispunjavali su cijelu kuću. “Evo nas!” zagrmio je Stig. “Sretan Božić!” odjeknuo je Gunnar. Iza njih skupile su se njihove obitelji: dvije supruge - Bitte Stigova, Anita Gunnarova - i sve skupa pet zalizanih sinova različitih veličina. Svi su imali ta moderna nehajna imena: Bosse, Kjelle, Lasse, Olle i Ante.“Dobro došli”, rekla je teta Ella. Christinin je pogled poletio prema njoj. Teta Ella nije samo zamijenila haljinu za čišćenje sivom svečanom haljinom sa šiljatom kragnom, činilo se kao da je promijenila i glas da bude iste boje i modela. I sestra Inga se promijenila, ali na drugi način. Pocrvenjela je od uzbuđenja dok je pružala ruku Stigu: “Braco! Lijepo je opet te vidjeti.”

Stig se brzo rukovao s njom, a zatim se počeo izvlačiti iz kaputa. “I tebe je fino opet vidjeti. Kako ide?” “Dobro. A kako si ti? Kako je u općini?” Stig se brzo uhvatio za revere sakoa i popravio odijelo. “Postao sam predsjednik centra za socijalnu skrb u listopadu. Zar nisi č Sestraula?”Inga je stavila ruku na usta, sada je promjena bila potpuna. Više nije bila stroga njegovateljica iz dječjeg doma, nego samo mala djevojčica. “Ma daj! Stvarno. Pa to je odlično...” Stig je zagrlio Gunnara i gurnuo ga prema sestri. “A ovdje je sljedeći predsjednik sindikalne podružnice u Luxoru. Sljedeće godine će ići na tromjesečni tečaj u Runo, a onda će jako brzo postati zastupnik, možeš se kladiti.” “Oh” rekao je Gunnar i gurnuo svog brata ramenom. “Sigurno će potrajati dok ne naučim tako blebetati kao ti.” “Vraga” rekao je Stig. “Ako te dobro poznam, već si na dobrom putu.”

“Ah”, rekla je sestra Inga ostavši bez daha. “Šteta što Hugo ovo nije doživio. Bio bi tako sretan.” * Christina nikada neće zaboraviti taj prvi Badnjak u kući tete Elle. A opet, nije se ništa posebno dogodilo, ništa što neće biti ponovljeno svakog Badnjaka i na svakoj obiteljskoj zabavi. Ogromne količine hrane su iščarobirane i pojedene: haringa i inćuni s krumpirom, svinjska rebra i hladetine, mesne okruglice i kobasice, sirevi i paštete, šunka i cikla. Mala piva Pilsner slana su iz ruke u ruku dužinom stola za odrasle, dok je sve oznojeniji Stig - već u košulji i s nakrivljenom kravatom - preuzeo na sebe da hoda oko stola i servira rakiju. Ali na dječjem stolu nisu se slala nikakva pića: svatko je dobio cijelu bocu božićnog soka pored svog tanjura. Christina nije mogla ništa jesti, ali za vrijeme cijele večere na njezinu su tanjuru ležale mesna okruglica i kobasica kao alibi. Ne zato što je to bilo potrebno, za vrijeme te prve zabave u kući tete Elle, ona jedva da je bila vidljiva. To joj je posve odgovaralo. Sada je mogla gledati a da nju ne gledaju, i slušati a da se nju ne sluša.Ina če, ne bi je ni mogli čuti, čak i da je poželjela govoriti. Kako bi mala djevojčica mogla nadglasati tutnjavu koja se uzdizala iz grla bučne rodbine? Zatvorila je oči i slušala. Tamo za stolom odraslih Gunnar je nešto pričao uparenim hrapavo izazovnim glasom, Selma mu se smijala oštro kokodačući, Stig se pridružio i udarao šakom po stolu dok se borio za dah - aaiih, aaiih, aaiih, zvučao je kao progonjena svinja dok su Bitte, Anita i Inga ispustile hihot koji se uzdigao prema stropu poput jata lastavica. Dječaci za dječjim stolom isto su se smijali, iako nitko od njih nije mogao čuti i razumjeti što je bilo toliko smiješno, a na sekundu se kroz buku zaorio Margaretin kreštavi glas: “Ma što je bilo? Reci! Što je rekao?”

Nedostajao je samo mali smijeh grlica tete Elle. Ali ona je bila tamo: kad je Christina otvorila oči mogla je vidjeti tetu Ellu kako stoji na vratima i promatra svoje goste. Nesvjesno, Christinin se pogled okrenuo na Ingu, Anitu i Bitte, na njihove šarene haljine i sjajnu kosu, na njihove svjetlucave oči. Teta Ella je bila drugačija sa svojim četvrtastim licem i sivom haljinom. Sad se nakašljala i pokušala podići glas da je se čuje kroz buku: “Slušajte svi! Slušajte! Sada možete ući u veliku sobu...”

Nema ničeg boljeg...” Teta Ella se nasmijala: “Da, da. Hvala. Ali sad se poslužite sa stola gdje su kava i kolači...”Zvučala je sasvim normalno, sigurno, odlučno i prijateljski, ali onaj tko ju je pažljivo promatrao mogao je vidjeti kako joj malo drhti gornja usnica. To je izgledalo čudno. Kao da je ona gost u kući.

Nakon puno buke i puno smijeha ustali su Stig i Gunnar, poput vođa kakvi su i bili, i stavili ruke jedan drugom oko ramena. Kao jedno četveronožno — i malo teturavo — stvorenje krenuli su prema Elli, razdvojili se bez riječi i zatvorili je između sebe. Stajali su kao zaliveni, Hugova udovica i njegova mlađa braća. Jedna jedinica, jedna obitelj.

“Najbolja hrana na svijetu” rekao je Stig. Gunnar je kimnuo pijano ozbiljan.“Apsolhutno!

CijelogseživotaChristina pitala kako su se odvijali sami pregovori, oni tajni pregovori koji mora da su se doga tete Elle u jednom trenutku za vrijeme tog prvog Božić pitanje ponovno oživi dok skreće na parkiralište doma zdravlja. Tko je od njih inicirao stvari? Sama teta Ella? Sestra Inga? Ili Stig? Voljela bi da je to bila teta Ella, da je teta Ella prošaptala u uho svoga šogora da želi to dijete, baš tu tihu i mršavu djevojč kose. Ali tako sigurno nije bilo. Teta Ella je dobro pazila da ništa ne traži od Hugovih rođaka. Sumnjala je da oni misle da je ionako ve dobila previše, da je njezin brak s Hugom ustvari bio prekratak da bi dobila pravo na njegovu kuću i životno osiguranje. A sigurno nije bila ni sestra Inga. Ona je tada bila premlada: previše mlada i plava i obuzeta samom sobom da bi se ozbiljno zanimala za druge. Nikada nije bila istinski prisutna, polo uvijek je bila negdje drugdje. Nekada se znalo dogoditi da se potpuno zaboravi i otpleše nekoliko sanjivih koraka na glazbu valcera koji je samo ona mogla čuti, puštajući da se široka suknja uniforme njegovateljice u dječjem domu zavrti oko nje poput balske haljine.

Ne, sigurno je Stig bio taj koji je preuzeo inicijativu oko Christinina preseljenja, kao što je nekoliko godina kasnije preuzeo inicijativu oko Birgitte.

“Stig Štukousti”, smije se Birgitta negdje u Christininu sje Christina se malo nasmiješi, dok vrlo oprezno manevrira svojim autom između dva druga na parkiralištu za osoblje. Iznenadila se što je zaboravila Birgittin nadimak za najistaknutijeg djevera tete Elle. Ali sad se sjeća, isto kao što se sjeća i Margaretina kreštavog smijeha kad je Birgitta izbacila to novo ime. Ona se samo nasmiješila taj put, zatvoren mali smiješak zatvorenih usta. Christina se nikada nije

đali u kući a. To uobičajeno icu pepeljaste ć vica njezina ja ćanju.

Astrid je pripadala onima s ludim sjajem, i da nije bilo Stiga, mogla je odvesti svoju kćer doma još kad je Christini bilo dvanaest godina. -A to bi je - čvrsto stisne vilice sasvim uvjerena - koštalo života. Jer, tek kad je došla k teti Elli, njezina se mlitava volja za životom probudila, a bez mlitave volje za životom nitko nije mogao preživjeti u Astridinoj prisutnosti. Dakle, moglo bi se reći da je Stig Štukousti spasio Christini život.

S godinama je postajao malo manje častan. Malo patetičan u svom konstantnom nastojanju da bude još veći, još moćniji i još cjenjeniji od svog mrtvog brata. Nikada nije shvatio da je sam sebi bio neprijatelj. Previše je pio, previše pričao i previše volio grandiozne geste da bi ikada nalikovao na Huga. Dati teti Elli dijete kao zahvalu za dobro božično jelo bila je gesta koja bi točno njemu pasala. Udovice su samo iznimno mogle postati udomiteljice, ali kao predsjednik općinskog centra za socijalnu skrb, Stig Štukousti je samo trebao pucnuti prstima i to bi se dogodilo. Nije bilo puno drugih muškaraca u Motali koji su mogli isto učiniti. A Stig Štukousti je, usprkos svim svojim pričama o kolektivu i solidarnosti, bio vrlo sklon da učini ono što nitko drugi u Motali ne može promijeniti. Jednom, dok je bila u pubertetu - kada je Ella već poluparalizirana ležala upravo u onom sanatoriju u Vadsteni, a ona bila poslana u Astridin betonski stan u Norrkopingu - Christina je prvi put shvatila da je možda s njom ista situacija kao s Birgittom. Možda je teta Ella nikada nije ni htjela, možda se samo osjećala prisiljenom ispuniti Stigovu želju. To bi moglo biti točno: teta Ella je često uzdisala nad

usuđivala smijati naglas kad bi Birgitta počela izmišljati nadimke za ljude, naslućivala je, i to s dobrim razlogom, da Birgitta negdje u glavi sakriva posprdno ime i za nju. Ali Štukousti ili ne, bez Stiga i njegova općinskog pothvata Christina bi završila negdje drugdje. Vjerojatno kod neke obitelji koja prakticira neku manje uvriježenu religiju u Smalandu, Ili na nekom blatnom seoskom imanju na ostgotlandskoj ravnici. Tako je to obično išlo za one koji su za vrijeme pedesetih godina završavali u dječjim domovima. Ako bi uopće došli do udomitelja. Dio djece ostajao je u dječjem domu nekoliko godina, dok ih na kraju ne bi ponovno poveli kući njihovi roditelji ludog sjaja u očima, ili pak oni tuberkulozni.

“Malo je dopuštao da ga ismijavaju,” rekla je naglas samoj sebi dok je otkopčavala sigurnosni pojas, “ali da ga ipak poštuju.”

odlukama koje je donosio Stig Štukousti, ali nikada mu se nije otvoreno suprotstavljala.Misaojoj je došla tako naglo i bila je tako grozna da se nije mogla zaustaviti: bez razmišljanja nagnula se i pustila da joj poluprožvakani komad kobasice ispadne iz usta i padne na tanjur. Tanka nit sline je trenutak kasnije visjela s njezine donje usnice. Astrid je podigla glavu sa svog mjesta s druge strane kuhinjskog stola gdje je sjedila i listala stari broj Hemmets Journala. “Kvragu”, rekla je mirno i podigla svoje plave prste da izvadi cigaretu iz kuta usana. “Nekad si stvarno prokleto odvratna, znaš to?”

Nekoliko minuta kasnije Christina je stvarno mogla konstatirati da se prazna soba promijenila. Sada je uza svaki zid bio krevet, a kod prozora stajao je mali stol. Komode nije bilo, Christina se na trenutak naježila od pomisli na onaj kaotični ormar vani u hodniku. Hoće li se i njezina odjeća tamo gurati, između Margaretinih i teta Ellinih haljina?

Teta Ella se nasmijala svojim prigušenim golubljim smijehom negdje u pozadini.

* Christina odmahne glavom da otjera sliku Astrid. Ali zavjese su sada širom otvorene i ne dopuštaju da se zatvore, zato se sada sjeti kako Margareta stoji na stubama, odjevena samo u haljinu i gumene čizme, kada je crna ograda još jednom zaškripala iza Christininih leđa. Margareta se smrzavala bez kaputa, vidjelo se, obgrlila se golim rukama i ljuljala koljenima dok je stajala. “Hajde, Christina! Dođi! Možemo stanovati u praznoj sobi, teta Ella ju je sredila, ali ja se ne mogu useliti dok ti ne dođeš. Daj dođi! Požuri se!”AliChristina nije slušala, nije ju čak ni pogledala. Gledala je na drugu stranu. Sada je bilo kasno poslijepodne u veljači i sunce je sjalo ukoso preko vrta. Dobio je boju, iako je proljeće i listanje bilo još daleko. Crno-bijela slika postala je akvarel na kojem su prošlogodišnji listovi ležali poput smeđih krasti na travi. Sestra Inga se nasmijala Margareti iza Christininih leđa, već je počela otkopčavati svoj kaput.

“Kako ti se žuri...”

Margareta ju je ignorirala. “Pa daj, dođi, Christina! Dođi!”

“Mogu li se sada useliti, teta Ella? Sad je Christina došla, onda se valjda mogu useliti...”

Cesta je vodila u Vadstenu i bila je opasna. Bilo je strogo zabranjeno izlaziti na nju bez tete Elle, ali u vrtu se smjelo raditi što god se htjelo. Osim, naravno, lomiti grane voćaka. Ali bilo je dozvoljeno penjati se na trešnju, ako se držiš najjačih grana. No u tom prvom periodu nitko se nije penjao na drveće u vrtu tete Elle. Christina se nije usuđivala, a Margareta nije željela. Nakon prvog tjedna Margareta se promijenila: bila je cendrava i uvredljiva, stalno je plakala zbog stvarnih i umišljenih nepravdi. Osim toga, odbijala je “Štohranu.tije?”

“Već je nekoliko dana sasvim divlja, ne može se suzdržati...”

uzdisala je teta Ella dan za danom i podizala je na koljena, pokušavajući je hraniti poput malog djeteta. “Jedi, ti obično imaš dobar apetit...”

Ali Margareta bi stisnula usnice i zažmirila, naslonila glavu na teta Elline grudi i isključila vanjski svijet. Zbog njezina je cendranja mala grlica u grlu tete Elle odletjela. I činilo se da je samo Margareta može pozvati natrag, ništa od onoga što je Christina radila nije bilo dovoljno. Teta Ella bi naravno pohvalila Christinu kad bi obrisala suđe i nasmiješila bi se kad bi Christina povlačila krpu za prašinu prema sebi, pokazujući da želi pomoći u pospremanju, ali nikada se nije smijala onim gugutavim smijehom.

“Tako je i s Christinom” rekla je sestra Inga i kimnula. “I ona je bila vrloChristinanestrpljiva.”jeokrenula

glavu i pogledala je u lice. Zašto tako laže? * Već nakon nekoliko dana Christinina je odjeća počela drugačije mirisati. Bio je to zapetljan miris s mnogo niti i kad se oblačila ujutro pokušavala ih je raspetljati. Jak sapun. Pečenje. Kiselkast miris tijela. Puder marke Christel. Mirisi tete Elle.

Nije znala kako to da je dospjela k teti Elli, ni koliko će dugo tu ostati. Jedino što je znala jest da je sestra Inga jedan dan odnijela svu njezinu odjeću na pranje, a dan kasnije pažljivo je zapakirala u potpuno novu putnu torbu. Zatim su pola sata sjedile u vlaku, prije nego što su stigle u Motalu. A tamo su sjele na autobus - sivoplavi autobus koji je dobro pasao tom sivoplavom industrijskom gradu - do najudaljenije kuće. Za vrijeme Božića Christina nije primijetila da je kuća tete Elle smještena na rubu grada, ali sada je mogla vidjeti da je tu i selo i grad. Lijevo su bile kuće, desno polja, a šuma s druge strane ceste.

Zbog Margaretina odbijanja hrane Christina je počela jesti, iako joj je to i dalje bilo odbojno. Osim toga bi nakon svakog obroka odnijela svoj tanjur i svoju čašu za mlijeko do sudopera i pristojno se naklonila kako bi zahvalila za jelo. A sve to radila je djelomično s hladnim predumišljajem. Znala je da će Margareta početi tuliti još gore ako dobije pohvalu.Širomotvorenih

Sada se čini da joj se više ne žuri. Polagano hoda preko parkirališta, kao da želi odgoditi neizbježan ulazak. Ne voli ići u sanatorij. Ustvari, obično počne tiho utješno protestirati kada neka stara osoba počne plakati i govoriti o čekaonici smrti nakon što Christina nazove i rezervira mjesto. Ne smije se to tako shvaćati, kaže ona. Apsolutno ne. Vrata te kuće otvaraju se i prema unutra i prema van, tamo se prvenstveno bave rehabilitacijom. Ali, naravno, dobro zna, baš kao i njezini pacijenti, da je istina drugačija. Sanatorij jest čekaonica smrti, i samo oni koji su rođeni s velikom srećom ponekad uspiju izvući živu glavu.Alita etiketa nije razlog njezinu lošem mišljenju o sanatoriju. Razlog je poružnjivanje koje se događa unutra. Osoblje je dobilo odriješene ruke, a čini se da se osoblje boji praznih soba, na isti način kao što se priroda boji vakuuma. Posljedica toga jest da imaju lijepu

očiju punih povjerenja ponovno je krenula preko kuhinje, stavila pribor za jelo u sudoper i oplahnula svoj potpuno očišćeni tanjur pod vrućom vodom, prije nego što se okrenula i napravila jedan mali naklon prema teti Elli. “Kako si vrijedna”, rekla je teta Ella s nečim umornim u glasu. “Vrlo dobro, Christina.”

I eto. Uspjelo je. Sada je Margareta divlje tulila i mahala rukama poput malog djeteta u naručju tete Elle. * “Kako je uopće izdržala s nama tih prvih nekoliko tjedana”, pomisli Christina. Povuče ručnu i baci brz pogled na sebe u retrovizoru. Malo je blijeda nakon te duge neprospavane noći, ali opet, nitko i ne očekuje da Christina Wulf izgleda naročito rumeno. Bezbojna je uvijek bila riječ koja se upotrebljavala da bi se nju opisalo, ona to zna. Klasične tapete. Da baš ne upotrijebimo onu riječ koju je Birgitta na kraju izvukla iz glave. Crvotočina. I Margareta se taj put nasmijala. “Ali ja sam takva”, rekla je svom odrazu u ogledalu. “Crvotočina Christina Wulf, uzmi ili ostavi!”

Christina je uvijek bila jednako utišana njegovim pokroviteljskim ponašanjem, time što se činilo da on vidi tetu Ellu kao manje vrijednu od - naprimjer - svoje vlastite majke. Uplašena Ingeborg odrasla je u domu svećenika na selu, a ne u sobi sa željeznom peći u Norrkopingu, išla je u školu za djevojke, dok je Ella radila kao patronažna sestra, pila je čaj iz engleskog porculana, dok je Ella pila kavu iz Gustavsberg šalica, sve to ju je u Erikovim očima činilo nekako istinskijom i dubljom od Elle. Ali uplašena Ingeborg nikada nije ništa znala o ljepoti: samo je uređivala one atribute koji su joj dodijeljeni na način koji se od nje očekivao, na isti način kao što je i cijelog života kupovala, razmišljala osjećala kako se to od nje očekivalo. Poslušno biće. Christina je, naravno, mogla vidjeti da Erikov prijezir proizlazi iz njegova neznanja, od toga što je vjerojatno sreo, ali nikada nije poznavao nijednu osobu čiji je život određen nedostatkom. Podsjećanje da život nije jednako jednostavan za sve samo ga je iritiralo. Ljudi koji preuzmu inicijativu uvijek se snađu, a one druge treba na neki način zbrinuti. S druge strane, Christina ga nije prečesto podsjećala na to,

kuću iz četrdesetih godina, sa žutom žbukom i ugodnih proporcija, koja je preuređena u ogromnu sobu za druženja, sobu koja je ukrašena malim drvenim policama i ružičastim plastičnim cvijećem, jeftinim lusterima od mesinga i slikama uplakane djece. Plus nekoliko kupljenih plastikom uramljenih misli o svakodnevnoj sreći i majčinskoj ljubavi. A od tih stvari ne stišće se samo kuća, već čini i ljude unutra manjima nego što ustvari jesu. Zašto bi čovjek poput Folkea - starog vrtlara koji je cijeli život pomagao sjemenkama da rastu i cvijeću da procvjeta trebao umrijeti okružen plastičnim pelargonijama? Bilo bi bolje da ga se iznese van u šumu ili da se njegov krevet stavi u prolaz crkve, kako bi u svojim posljednjim trenucima mogao uživati u onome što čini život podnošljivim: u boji neba i ljepoti svijeta. Prije su je Erik i djevojčice znali zafrkavati zbog njezinih osjetljivih oč “Mamaiju.je estet, djevojčice”, znao bi Erik reći i zakolutati očima. “Pustite je na miru.” naravno. To je točno. Vrijeme kod tete Elle učinilo ju je estetom. Ali kada je to rekla Eriku, on se samo nakrivljeno nasmiješio i promijenio temu. Naslućivala je što misli: dobar ukus zahtijeva obrazovanje, a teta Ella nije bila nimalo obrazovana. Jednostavna, bila je riječ koju je obično upotrebljavao: “Christina je odrastala kod jednostavne žene.”

riječi bi Joj uvijek zapele u grlu i učinile je nijemom. Nije bilo riječi za ono što joj je teta Ella značila, u svakom slučaju ne onih riječi koje bi Erik prihvatio. Osim toga, put njezine zahvalnosti bio je blokiran. Kako bi njezin život izgledao bez Erika i njegove obitelji? Oni su bili ti koji su je izdigli do prave osobe. Zato nije nikada rekla Eriku da je muči to što on smatra da je riječ jednostavna sinonim za prosta. Kako bi mu objasnila da ta riječ njoj znači nešto sasvim drugo, da se tu radi o brizi koja je prožimala život u kući tete Elle? Tamo je svaka stvar imala svoju ljepotu i svoje značenje, štirkani stolnjaci od lana koje je sama istkala, uredno obilježene kuhinjske krpe, jedne za čaše, druge za tanjure, tanke šalice za kavu sa zlatnim rubom koje su bile vjenčani poklon. Osim toga, teta Ella bila je minimalist: kad je pelargonija cvjetala, stajala je sama na kuhinjskom prozoru kako bi je se dobro vidjelo. I dok su žene poput Bitte i Anite krajem pedesetih godina počele puniti svoje domove stalno novim zavjesama na volane i svjetiljkama s cvjetićima, teta Ella se držala strogo jedne boje i odbijala biti konzument. Zato je njezina kuća cijelu vječnost ostala zamrznuti dio četrdesetih godina. A u toj su se kući dani prelijevali jedan u drugi, svaki je dan bio svi dani, nadolazili su poput valova na obalu. Ritam je bio umirujući, to samo ponavljanje umanjivalo je svaki nemir i smirivalo svaku ljutnju. Zato je uskoro sve postalo kako je i trebalo biti: Margareta je spuznula s teta Ellinih koljena i počela jesti, Christina se navikla na sve mirise u kući i više ih nije osjećala. Zajedno su odlazile u spremište i počele se igrati. Izlazile su van samo kad je bilo vrijeme jela. Ništa nije bilo važnije od toga da se jede u kući tete Elle i nijedan posao nije bio važniji od pripremanja hrane. Svaki ponedjeljak dolazio je auto iz tvornice odjeće s pedeset napola dovršenih sakoa koje je teta Ella morala obrubiti tijekom tjedna, radije nije spavala noćima nego da zanemari pošteno pripremanje hrane tijekom dana. A isto je vrijedilo i za sav drugi posao u kući. Bilo je važnije pripremiti sos od hrena uz skuhani bakalar nego izribati stube. Bilo je važnije napola skuhati zelje za sarme nego počistiti dnevnu sobu. I bilo je važnije osušiti ostatke kruha u pećnici za krušne mrvice kako bi se u njih umočili svinjski kotleti, tako da budu fini i hrskavi nakon pečenja, nego se uhvatiti rublja koje je trebalo izglačati i koje je čekalo u praonici. Teta Ella je bila neprestano zaposlena: posao je tekao poput rijeke kroz njezine debeljuškaste ruke. Ipak, nikada nije izgledalo kao da joj se žuri, stalno je pjevušila i uvijek imala vremena da se nasmije

malim gugutavim smijehom ako je bilo nečega za smijanje. A sada se više nije smijala samo Margareti. Kad bi Christina sisala pramen svoje kose, teta Ella bi se nasmijala i izvukla vlažni pramen: “To ne može biti dobro, ludice.” Ludica je bila važna riječ. Christina je znala što znači: da si napravio nešto krivo, ali da to nije važno. Nije bilo opasno raditi greške u kući tete Elle, to je shvatila nakon Margaretina oduševljenog smijuljenja kada je teta Ella šaleći se gunđala zbog njezina nehajnog pospremanja kreveta. S druge strane, nije bila sasvim sigurna vrijedi li to pravilo za sve ludice. S Margaretom je to bilo posebno, dakle, najsigurnije je da se ona pobrine da uvijek napravi krevet kako treba. Jedan jedini put je teta Ella pokušala podići Christinu na krilo, kao što je uvijek dizala Margaretu, ali kad je osjetila kako se Christina ukočila, odmah ju je pustila. No nije otišla, ostala je tamo još trenutak i zakopčala Christininu kopču u kosi, pričvrstila onaj pramen koji se uvijek izvlačio van i prijateljski je potpašala po stražnjici kad je bila gotova. Nakon toga dodirivala je Christinu samo kad se brinula o njoj: prala joj je lice i ruke, češljala joj kosu, pomagala joj da navuče kaput iako je Christina ustvari bila dovoljno velika da sve te stvari može obaviti sama. Ali Christina nije protestirala, slobodno se pustila da je se pretvori u malo dijete. A dolje u hladnoj kupaonici u podrumu puštala je čak da joj teta Ella prijeđe kažiprstom preko ožiljaka. Sad su već sasvim zarasli i rijetko su boljeli. Samo su je velike mrlje tanke ružičaste kože podsjećale na to, Christina je većinu toga zaboravila. Činilo se da teti Elli ne smeta što Christina ne govori, nikada nije odmahivala glavom i šaputala s drugim ženama o tome kao što su to radile sestre u dječjem domu. Pustila je to na miru: spustila bi svoje sive oči na Christinina usta i gledala jesu li usne oblikovale nijemo da ili ne. To je bilo sve. A kad su se uz pomicanje usana počeli pojavljivati sitni zvukovi, ni to nije komentirala. Na Ivanje pozvala je cijelu obitelj na haringe i rakiju. Christina je morala rezati luk vlasac. Radila je to vrlo pažljivo, premještajući jezik iz jednog kuta usana u drugi, svi dijelovi vlasca morali su biti iste dužine. Sestra Inga stajala je tik iza nje i promatrala je. “Baš lijepo reže”, rekla je na kraju. “Hvala” rekla je Christina i naklonila se. Sestra Inga se okrenula i zabuljila u tetu Ellu. “Jesi li čula? Progovorila je! Ona zna govoriti!”

Teta Ella nije ni podigla pogled, samo je stajala uz kuhinjski stol i aranžirala filee haringe na stakleni poslužavnik. “Naravno da zna govoriti” rekla je. “Pa krenut će u školu na jesen.” * “To ljeto...” razmišljala je Christina dok je gotovo trčala uza stepenice sanatorija. To je bilo najbolje ljeto na svijetu. Ne zato što je bilo naročito lijepo. Naprotiv: sredinom lipnja počelo je kišiti i onda je neprekidno kišilo šest tjedana. Ali to nije bilo važno. Christina je voljela kišu, stajala je poput zida između kuće tete Elle i svijeta. Za vrijeme prijepodneva u kući bi bilo sasvim tiho, teta Ella je obrubljivala, dok su djevojčice sjedile za kuhinjskim stolom i crtale. Znalo se dogoditi da Christina podigne glavu i sluša tu nijemu koncentraciju, ali sve što se čulo bilo je kuckanje kiše po prozoru. Ali morale su malo na zrak, usprkos vremenu. Svako poslijepodne teta Ella bi izvadila njihove kišne kabanice i gumene čizme i poslala ih van u vrt. U početku bi ostale stajati na stubama, ali zatim bi odjurile van i pustile da ih obgrli kiša. Jednog su dana sagradile zemlju puževa iza grma ribizla: Christina je išla u lov na puževe, dok je Margareta crtala putove i kuće na zemlji mekanoj od kiše. Drugi su dan otišle na izlet u Vadstenu. Torba tete Elle bila je teško natovarena termosicama jedna za kavu i jedna za vruću čokoladu - dvanaest sendviča, tri peciva s cimetom i šest jabuka. Pojele su gotovo sve, sjedeći na vlažnoj klupi uz plažu u Vadsteni i zatim se, smijući se, uputile prema velikom dvorcu. Ali kad je jedna redovnica prošla pored njih biciklom dok joj je halja lepršala poput gavranova krila oko ušiju, utihnule su i samo zurile. Teta Ella također. Za Christinu Vadstena ipak nikada nije postala grad redovnica, od prvog trenutka bio je to grad blijedih žena. Već na putu sa željezničkog kolodvora do Puta Slott to su vidjele, i dok su zatim hodale Ulicom Stor, nagnula je glavu unatrag i gledala lica svih koje su srele. Da. Bila je to istina. U Vadsteni su sve žene bile blijede. Christini se to sviđalo, zamišljala je da žene blijedih lica moraju imati i šaputave glasove. Odmah je odlučila. Kad bude velika, živjet će u gradu gdje svi ljudi šapć Tetau...Ella imala je cilj putovanja. Kupit će novi čipkasti uzorak za svoj jastučić. Bio je to osjetljiv zadatak. Hodala je od dućana do dućana i ozbiljno promatrala uzorke i komadiće kartona koje su joj

Kerstin Jedan sjedi za svojim stolom u sobi za sestre. Svaki put kad Christina ugleda tu ženu doživi mali šok. Tako je zastrašujuće savršena, tako kompletna u svemu, od sedefastih noktiju do zlatnoplave kose. “Bok” kaže Christina pretjerano povjerljivim tonom u pokušaju da se pokaže više prijateljski nastrojena nego inače. “Ovdje sam. Je li Folke još uvijek u dvojci?”

Kerstin Jedan fiksira Christinu svojim plavim očima i pričeka sekundu predugo s odgovorom, samo kako bi naglasila da je malo kritična. Ona uvijek naglašava da je malo kritična prema svim liječnicima sanatorija. Čini se da je to iz principa. “Da, za sada,” kaže, “ali upravo praznimo drugu sobu u koju ćemo ga prebaciti. Sada je prilična gužva, ali to će se dati srediti. Ili točnije rečeno: znam da će se to dati srediti. Netko će se jednostavno i uzme bolesnički list koji joj je Kerstin Jedan pružila.“Novi antibiotici?” pita Kerstin Jedan podignutih obrva.

čipke postao je prvi Christinin trijumf, njezina prva pobjeda nad Margaretom. Čim je teta Ella sjela uz jastučić, Christina joj se pojavila iza leđa i počela gledati njezine ruke. Prvo nije ništa razumjela: izgledalo je kao da čarobne preslice lete bez plana preko jastučića dok je teta Ella pomicala kaleme naprijed-natrag. Ali ubrzo je naučila vidjeti uzorak u pokretu, a nakon još malo vremena mogla je ispružiti ruku preko ramena tete Elle i pokazati na kalem koji sljedeći treba pomaknuti. Tada je teta Ella otišla na tavan i donijela jedan stari jastučić za nju i pomogla joj da započne svoju čipku. Tako su za vrijeme tih tamnih kolovoških večeri sjedile jedna nasuprot drugoj za velikim stolom u blagovaonici i nizale centimetar po centimetar čipke. Mama čarobna preslica i njezina velika kći. A vani u kuhinji sjedila je mala sestra čarobna preslica i durila se zato što ne smije unijeti svoje vodene boje u blagovaonicu. Tako joj i treba. Ali sada nema vremena misliti na to, sada mora preskakati dvije po dvije stepenice i pobrinuti se da navuče bijeli ogrtač. Prošlo je šesnaest minuta otkad je zazvonio telefon. Samo da je Folke izdržao...

pokazivali. Kad se konačno odlučila, bilo je to uz uzdah pun krivnje. Čipkasti su uzorci skupi. Preskupi za nešto što ustvari nije potrebno već samo veseli č Izradaovjeka.

morati pomaknuti.”Christinakimne

* *

“Naravno, ali moram vam nešto objasniti.”

“Nije potrebno. Sve znam.” Christina utihne. Smrt ima svoju liturgiju i sve one ritualne fraze su joj navrh jezika - ne možemo više ništa učiniti, ali barem ćemo se pobrinuti da ne pati - ali kad ih nema prilike izgovoriti, ona ostaje kao oduzeta. Ostane stajati uz rub Folkeova kreveta, gleda njegovu uplakanu suprugu i nenamjerno uzdahne: kakav dan ova žena ima pred sobom. Sjedit će držeći njegovu ruku petnaest ili dvadeset sati i gledati ga kako prošetava kroz sve stadije umiranja. Žeđ. Bolovi. Borba za dah i hripanje. Trebao bi postojati lagan izlaz iz života, otvorena vrata dobrodošlice...

Christina uzdahne, već je isprobala tri preparata, ali Folke nije reagirao ni na jedan. Ni četvrti neće pomoći. “Mislim da ne”, reče kratko i okrene joj leđa. * Smrt ima loš zadah. Christina osjeća taj opori miris već u hodniku, a sasvim je preuzme kad uđe u Folkeovu sobu. Dovoljno je da samo baci pogled na Folkea kako bi znala da je vrijeme. To se vidi na njegovu licu, brada opušteno visi, a usta su postala crna rupa, koža na obrazima je tanka i napeta preko dugačkog edema koji se razvio za dugotrajne bolesti. Ne može ništa učiniti. Da barem izgleda kao da nešto radi, stavlja stetoskop u uši i kucne mu po prsima. Zvuči točno onako kako je znala da će zvučati: gluho i prigušeno. Sposobnost disanja je smanjena, a u lijevom plućnom krilu čuje se tiho pucketanje. Ali Folkeovo otporno srce i dalje kuca tamo unutra, naravno, slabašno i s prekidima, ali s teškim shvaćanjem što mu je cilj uz svaki otkucaj. Nije se trebala tako žuriti. Folkeovo će se srce boriti za nemoguće još mnogo sati. , S druge strane kreveta stoji sjedokosa žena i drži njegovu natečenu ruku u svojoj. Christina se na trenutak užasne: ništa nije gore od toga kad moraš reći uplakanoj ženi i odrasloj djeci staklasta pogleda da je vrijeme za prekid terapije. “Idemo u hodnik”, kaže prigušenim glasom. Ali žena ne odgovara, samo trepne tako da joj navru nove suze iz očiju i poteku niz naborane obraze. Christina zastane. Možda nije čula. “Molim vas”, ponovi. “Dođite, idemo u hodnik...” Ali žena samo odmahne glavom. “Ne želim otići od njega.”

Margareta je šmrknula i prešla dlanom ispod nosa. “Jasno da se može” rekla je. “Ako se baš mora.”

Ali Margareta je mogla. Nagnula se nad Ellinim mrtvim tijelom i zagrlila ga, zaprljala je bolničku spavaćicu svojom razma- zanom maškarom i mucala besmislene riječi utjehe mrtvom tijelu: “Sve će biti u redu, draga Ella, sve će biti u redu, na kraju će sve biti dobro...”

Tek tada je Christina počela plakati. Ali ne zato što je teta Ella mrtva, nego zato što je Margareta već tako puno toga zaboravila. * Sada je konačno izrekla nekoliko liječničkih fraza starici i izašla u hodnik. Mora reći Kerstin Jedan o pravilnom omjeru tekućina i morfija. Ponekad ima osjećaj da ta žena štedi na analgeticima kad liječnici nisu u blizini. I ranije je sretala takve medicinske sestre, žene koje očito dobiju osjećaj svemoći u blizini smrti. Kao novopečena liječnica jednom je vidjela religioznu stariju sestru kako se naginje nad umirućeg starca i sikće: “Želite li stvarno stati pred Boga sa svim tim otrovom u krvi?” Ali motiv Kerstin Jedan mora da je drugi, ona se nikada nije činila naročito religioznom. Christina se nasloni na okvir vrata sobe sestara i nakašlje se, Kerstin Jedan podigne pogled sa svojih papira. Ali nijedna ne stigne progovoriti jer dotrči jedna od bolničarki.

To je razbjesnilo Christinu. Bilo je to kao da je Margareta ukrala njezinu tugu kad je zaplakala potoke suza. Lupkajući potpeticama istrčala je iz sobe, kroz hodnike i niza stube, van do velikog javora na travnjaku ispred sanatorija. Bila je zima, ali bilo joj je svejedno, s naporom je hodala kroz snijeg do koljena iako joj je ulazio u cipele i smrznuo joj stopala u led. A kad je konačno stigla, bacila se na drvo, šutirala ga i udarala bijelim pesnicama po kori. “Prokletstvo”, vikala je i psovala prvi put nakon mnogo godina. “Prokleto jebeno sranje!”

Kasnije te noći, kada su odvezli tijelo tete Elle, ona i Margareta su otišle preko parkirališta do doma zdravlja i sjele u Christininu sobu. I dok su tamo sjedile hladnim rukama grleći šalice čaja, Christina je progovorila nakon dugog perioda tišine: “Misliš li da se može živjeti bez ljubavi? Može li se preživjeti?”

A opet, ne osjeća samo sućut, nego i neku vrstu zavisti zbog prirodnosti tuge te starice. Ona sama nije nikada mogla tako plakati, čak ni kada je teta Ella konačno umrla nakon petnaest godina u sanatoriju.

“Dođite brzo” kaže. “Napad u šestici! Jači nego inače!” “Maria?” pita Kerstin Jedan. “Ne, ne, Desiree.”

Kerstin Jedan polako ustane i prijeđe rukom preko nabora koji su se stvorili od sjedenja na njezinoj bijeloj kuti. Oni nestanu kao zamahom čarobnog štapića, u sekundi izgleda kao da je sada izglačana. Christina je fascinirano promatra, prije nego što shvati da bi trebala nešto učiniti. Ne zna tko je ta pacijentica o kojoj govore, još nije spojila sva imena s licima vlastitih pacijenata u sanatoriju. Svejedno kaže: “Trebate li me?” “Mislim da ne”, odgovori Kerstin Jedan.

Nije ni podigao pogled s novina dok je odgovarao: “Ja uvijek dolazim rano. Zar to ne znaš?”

Slabašanmiriskave

Ne, ne zna. Zašto bi to znala? Iskreno, pokušava izbjegavati Hubertssona koliko god je to moguće. Nije to namjerna odluka, ve instinktivna, instinkt koji primjenjuje na sve koji su vidjeli drugu Christinu, a ne samo liječnicu opće prakse u domu zdravlja u Vadsteni.

zaškakljao je Christinine nosnice kad je ušla u dom zdravlja, a kad je zavirila u kantinu, tamo je sjedio Hubertsson i čitao novine Dagens nyheter. "Bok”, rekla je. “Kako si danas uranio.”

A Hubertsson je došao u kuću tete Elle kao podstanar još dok je Christina imala četrnaest godina, dakle vidio je učenicu kakva je nekada bila. Nju, koja je imala kariranu suknju i kaputić s kapulja sve druge učenice, ali svejedno joj nikada nije uspijevalo biti ista kao druge. Njezin je kaputić kao gumbe imao drvene štapić a kvadrati na njezinoj suknji bili su tamnoplavi, a ne crveni kakvi su trebali biti. Teta Ella je sašila i kaputić i suknju, ali Christina je svejedno nije mogla kriviti, sama je izabrala materijal i gumbe. S druge strane, teško da bi bilo neke razlike i da je dobro izabrala, svejedno bi ostala na svome mjestu u razrednoj hijerarhiji: sasvim na dnu. Tamo se nalazila s još dvije djevojke, koje su također bile tako ravnih prsa i nezanimljive da se drugim djevojkama uopće nije dalo r njima. A s obzirom na to da je bilo tako, one nisu razgovarale ni jedna s drugom. Putem iz škole Christina bi se nakašljavala i nakašljavala, kako se ne bi moglo primijetiti da joj je glas hrapav i neupotrebljavan. Nije joj uvijek uspijevalo: zakriještala je svoj dobar dan jedno poslijepodne kad se vratila kući i zatekla tetu Ellu s novim podstanarom u velikoj sobi. Pili su kavu, a teta Ella je iznijela najbolje šalice. Osim toga, ć čom baš kao i e, a ne azgovaratikositrene,s

Hubertsson odloži novine na stol. “Naravno. Samo navali.” “DubokoOn“Ozbiljno?”senasmije.unutra

oznojila se ispod nosa, a vata u njezinoj nosnici bila je tamnocrvena. Uvijek bi joj počela curiti krv iz nosa kad je bila nervozna. “On je doktor”, šapnula je Christini kad je nešto kasnije zatvorila vrata za Hubertssonom. Christina je ozbiljno kimnula. Ostale su stajati još neko vrijeme i slušale kako se uspinje stubama do podstanarskog stana, kako otključava i unosi svoje torbe. Christina je promatrala tetu Ellu. Njezino napeto ukočeno držanje svjedočilo je o poštovanju koje Christina nikada prije nije vidjela. To ju je iznenadilo. Teta Ella obično nije bila impresionirana fakultetskim obrazovanjem, prije bi joj čak zasvjetlucao mali prezir u očima kad je Christina zadihanim glasom pričala o nastavnicima u školi i njihovu obrazovanju. Teta Ella je smatrala da previše čitanja nije dobro. Od toga možeš malo skrenuti, a po onome što je čula, čini se da se baš to dogodilo nekim nastavnicima u školi. Ali očito liječnici nisu spadali u to pravilo. Njihova su znanja vrijedna poštovanja, a ne smijeha. I usprkos tome što je Hubertsson s vremenom postao prijatelj u kući, teta Ella se nikada nije uspijevala obuzdati da se malo ne nakloni čim bi on bio u blizini.

je isto tako razveden^ nikada se nije ponovno ženio. Što je šteta, trebao bi suprugu. Pogotovo sada kad je star i bolestan. “Ima li kave i za mene?” upita Christina. “Naravno”, kaže Hubertsson i okrene stranicu novina. “Samo sjedni.”Ali

Promatra je dok reže razmrvljeno pecivo na dva komada. “I kako to da si dojurila na posao sva zadihana? I bez doručka?” “Sanatorij”, kaže Christina lakonski i sjedne za stol. “I da znaš, doručkovala sam. Samo što nije bilo baš nešto.”

Christina prvo ode do hladnjaka i počne kopati. Ima pakovanje maslaca i komad sira tamo, možda ima i komadić kruha. Ali ne. “Mogu li te zamoliti za komadić tvog kruha?”

ima jedno pecivo. Možeš ga uzeti.”

Tada je bio tek razveden. Zato je i našao posao u Vadsteni i stan u Motali, daleko od svog starog života, liječnika u bolnici u Goteborgu. Ali o tome teta Ella nije ništa rekla, naravno, Birgitta je izvukla tu informaciju.Idanas

Hubertsson ustane i teškim korakom krene prema vratima. “Sasvim mi je dobro”, dobaci joj preko ramena. “Odlično. Jako dobro. Apsolutno sjajno. Još nešto? Ili sad mogu otići pročitati novine u miru?”

Christina napravi grimasu iza njegovih leđa. Mrzovoljni starac. * Kako je prijepodne prolazilo, zbog posla je uspjela zaboraviti i Hubertssona i svoje sestre i samo ju je neobična slabost u laktovima podsjećala na dugu neprospavanu noć. Danas voli raditi, ne zato što voli svoj poziv više nego ranije, nego zato što u rutinama nalazi sigurnost, u ponovnom ponavljanju riječi i fraza koje je izrekla tisuću puta prije. Osim toga cijelog jutra ima samo jednostavne i posve jasne slučajeve: mali gastritis, nekoliko malih streptokoka, točkasti petogodišnjak koji više nikada ne smije jesti naranče. Nema nekog većeg rizika da se iza takvih simptoma u zasjedi krije tumor. Kad sljedeći pacijent uđe, osjeti se još mirnijom. Dovoljno je da samo baci pogled na proreze očiju ovog tinejdžera i odmah zna o čemu se radi. Upala očiju. . Svejedno, naravno, napravi pošteni pregled, čak i isključi stropnu svjetiljku kad je legao na stol kako ga oštra svjetlost ne bi boljela. Osjeća mrvicu nježnosti prema njemu, ima uska ramena i mršav

Hubertsson se nakrivljeno nasmiješi. “Da, naravno”, kaže i ponovno podigne novine. “Tvoja posvojena sestra. Tako je.”

Zar je ovdje?”

“Margareta” kaže Christina i odmah odgrize komad sendviča kako ne bi morala ništa više reći. Hubertsson se nagne prema naprijed, očito je“Tvojazainteresiran.sestra?

Christina namršti čelo, boji se da će ponovno početi gnjaviti o prošlim vremenima. Ali Hubertsson više ništa ne kaže, samo nastavlja listati novine. Pitanje je može li uopće pročitati bilo što osim naslova. Sada bi već trebao biti poluslijep, kad se zna kako je godinama tretirao svoj dijabetes. Činjenica je da je Hubertsson bolesniji od većine svojih pacijenata. Osim toga, danas izgleda gore nego inače. Sasvim je siv. Christina se nagne prema njemu, dodirne mu ruku, on podigne pogled. “Kako si?” kaže. “Osjećaš li se dobro?”

“Moja posvojena sestra.”

Christina prožvače do kraja prije nego što odgovori.

“A tako” kaže Hubertsson. “A zašto? Zagorjele su ti pahuljice?”

Uspravi se, ali ostane sjediti na stolu dok mu noge slobodno vise. Christina se zaustavi, krenula je ustati da napiše recept, ali sada se spusti natrag u svoj sjajni nehrđajući stolac. “Trebaš li još nešto?”

On ostane sjediti u istom položaju, i dalje mašući nogama, ima rupicu na samom vrhu jedne bijele čarape. “Ali ako ne želiš živjeti? Što onda?” “Zar ne želiš živjeti?” “Zato“A“Ne.”zašto?”štojednostavno ne želim.”

On podigne glavu i pogleda je tim crvenim prorezima od očiju. Trepavice su zalijepljene od gnoja. “Zašto se mora živjeti?” kaže zatim hrapavim glasom. Christinine se ruke spuste na koljena, posve nesvjesno ona okrene dlanove prema gore. Nemam pojma, kaže gesta. Ali njezina su usta tiha.“Znate li vi to, vi ste ipak doktorica? Znate li zašto se mora živjeti?”Odjednom

I tada ona učini ono što nikako ne bi smjela učiniti: ispruži ruku i pogladi ga po kosi, tako bi ga rado utješila... Ali u pola pokreta prekine je zvonjava telefona i ona bez razmišljanja ustane da se javi. U sljedećoj

Isprva ne odgovara, samo savije vrat i uzdahne. “Čuj”, kaže Christina oprezno. “Jesi li još nešto htio?”

je preplavi noćašnji umor, zbog toga napusti sve liječničke “Ne”,fraze.kaže s uzdahom. “Ne znam. Ja samo živim.”

je poput Erika, a brada mu je prekrivena jako upaljenim bubuljicama. Očito nije neki cool tip. Nimalo nalik onim testosteronom napumpanim frajerima koje su Asa i Tove dovlačile doma kad su bile tinejdžerice. “Prepisat ću jednu tekućinu”, kaže ona kad je pregled završio. “I mislim da bi trebao ostati kod kuće i par dana ne ići u školu.”

Christina inače škrtari s ispričnicama da se mora ostati kod kuće i odmarati, zna da službenici osiguravajućeg društva vode statistiku koliko često svaki liječnik prepisuje bolovanje i da oni koji su previše velikodušni riskiraju da ih se opomene. Ali ovaj je dječak premlad da bi završio u nekoj statistici. A osim toga, cijela njegova tužna pojava dokazuje da bi se stvarno trebao nekoliko dana odmoriti od svijeta.

Christina ispusti malen nestrpljiv zvuk. Koji je od Vadsteninih najboljih igrača otišao u Norrkoping i završio u buksi? I što očekuju da bi ona trebala učiniti?

“Ali, pa ona kaže...” “Ona laže.”

Christina baci pogled preko sobe, dječak i dalje sjedi u istoj poziciji, ali prestao je mahati nogama. “OK. Spojite ih.”

U slušalici klikne i začuje se nov glas. Ženski. “Halo. Je li to doktorica Wulf?”

Christina je prekine: “Je li zlostavljana?” “Ne, nimalo. Prije, obrnuto...” “Kako to mislite, obrnuto?” “Nju sumnjiče za zlostavljanje. Uhitili smo je rano jutros. Ali sada je više ne možemo dugo držati, moramo je pustiti. A ona nema novaca za autobusnu kartu natrag do Motale, a kaže da vi možete garantirati za nju, kako se to kaže. Dakle, ako joj posudimo novce za putovanje, onda ćete vi garantirati da ćemo ih dobiti natrag. Može? Biste li pristali na takav dogovor? Vi ste ipak njezina sestra.”

“Zovem“Da.” iz policije u Norrkopingu. Imamo ovdje jednu osobu koja je dala vaše ime...”

Negdje u pozadini začuje se dobro poznat glas. “Ma, kvragu, recite joj da to napravi! Recite joj da je njezina prokletaChristininkrivica...”je bijes posve bijel; bijela joj vrućina titra pred očima, bijela joj vrućina prži grlo. Ni mrtva! “Halo”, viče policajkin glas. “Halo, doktorice Wulf. Jeste li tamo?” Christina udahne, i kad ponovno progovori glas joj je metalan. “Da, ovdje sam. Ali nažalost ne mogu pomoći. Sve skupa je nesporazum. Ja nemam sestru.”

“Zove se Birgitta Fredriksson...”

sekundi shvati da je to bila pogreška i kad podigne slušalicu, ljuta je. “Da, ovdje Christina Wulf. O čemu se radi?” Glas u slušalici je tanak i uplašen. Bolničarka na recepciji zna da ne smije zvati liječnike kad imaju pacijente. “Christina, molim vas, oprostite, ali policija je nazvala i gnjave me, kažu da je važno i ne mogu ih se riješiti...”

Mala se zabrinutost popne Christininom kralježnicom. “Recept za lijekove?” “Ne, ne. Nego papir za recepte. Na njemu je napisana prilično ružna pjesmica. I poštambiljan je vašim imenom. Christina Wulf, Vadstena, dom zdravlja. To ste vi, zar ne?”

Policajka oklijeva, gotovo da se može čuti kako se češe po glavi. “A tako, znači... Onda ne znam što da radimo.” “Valjda se možete obratiti socijalnim službama.”

Christina bučno spusti slušalicu i sakrije lice rukama. Cijela joj je unutrašnjost dobila morsku bolest i pomiče se, sva je mlitava poput igračke na napuhavanje i nikada više neće moći stati na noge. Ostane tako sjediti cijelu minutu, može čuti kucanje vlastitog sata, a onda podigne pogled kad začuje oprezno pomicanje u pozadini. Dragi Bože! Dječak. Zaboravila je dječaka. Okrene stolac za puni krug i duboko udahne. “Oprosti, ovo se nije trebalo dogoditi. Gdje smo stali?”

Christina prođe rukom kroz kosu, pretpostavlja o kakvoj se pjesmici radi, nijedna od njih to nije uspjela zaboraviti. Ali ne namjerava se dati uvući u tu igru. Nikada. “Nije ni čudo. Ako provjerite svoje zapisnike, vidjet ćete da je ta osoba ove godine ukrala moj blok za recepte. I osuđena je zbog toga.”

U slušalici zašumi, policajka tamo u Norrkopingu ispusti iznenađen povik i odjednom Christina začuje dobro poznat glas tako duboko u uhu da joj zavibrira bubnjić: “Čuj, ti kujo prokleta” urla Birgitta. “Cijeli život ništa drugo ne radiš nego se zajebavaš sa mnom, ali kvragu, daj sad pomozi. Ovakvo nešto nisam mislila da ćeš napraviti. Anonimno pismo, ha! Jebi se, samo ću ti to reći. Jebi se, kako odvratno, kako si proračunato zla...”

Dječak je pogleda, zbog upale njegove su oči crne crte. “Htjeli ste mi napisati recept.” “Da, ali...” On sklizne sa stola, odjednom zvuči poput odraslog čovjeka. “Za tekućinu za ispiranje očiju” kaže. “Stali smo kod tekućine za ispiranje očiju.” (CroWarez.org ) Kad on ode ona ostane u polumraku, nema snage ustati i uključiti svjetlo. Sljedeći će pacijent morati pričekati, mora biti malo na

“Ima recept s vašim imenom.”

I odjednom joj se javi vizija kako je njegov život povezan s njezinim, kako je sve teško i komplicirano i nemoguće ako je činjenica da to što je ona jednom bila zlostavljano dijete koje je predano udomitelju vodi do nepoznatog dječaka četrdeset godina kasnije koji onda ode kući i oduzme si život. Da u Christininu životu nema nikakve Birgitte, telefon na njezinu stolu ostao bi tih kad se on počeo otvarati, i ostao bi tih sve dok ona ne bi završila govor do kraja. Da barem ovo, da barem ono” ruga se Astrid u njezinu sjećanju. Astrid. Tako je. To je njezina krivica, ona je učinila Christinin život ovakvim kakav jest. A njezina je moć tako velika da dugo nakon vlastite smrti može grebati prljavim noktima po ranama drugih ljudi. Bez razmišljanja, Christina izvuče najdonju ladicu pisaćeg stola i izvadi kuvertu. Smeđa je i malo zgužvana, ležala je na dnu njezine ladice puno godina.Erik

ne zna da ona ima tu kuvertu, ne zna da je ona još prije petnaest godina učinila ono što joj on često kaže da bi trebala učiniti. Naručila je svoj zdravstveni karton iz djetinjstva. I ne samo to, nabavila je i pisani izvještaj vatrogasaca, policijsku preliminarnu istragu i - uz pomoć svog liječničkog autoriteta i određenog broja polulaži - dijelove Astridina bolničkog lista iz bolnice Birgitta u Vadsteni. Njezin vlastiti bolnički izvještaj leži na vrhu. Podigne požutjeli arak prema svjetiljci na pisaćem stolu i počne čitati te dobro poznate riječi. Petogodišnja djevojčica. Stigla hitnom pomoći u 22:25. U nesvijesti. Opekline drugog i trećeg stupnja na trbuhu, prsnom košu, lijevoj nadlaktici i desnom dlanu..” Ne može vjerovati. Svaki put kad pročita taj izvještaj uvijek iznova posumnja; nije moguće, to nije bilo moguće. A opet, naravno, zna da je svaka riječ istinita, ako ni zbog čega drugog, onda zato što ožiljci još uvijek postoje. Određeni dijelovi njezine kože uvijek će biti tanji i svjetliji od drugih: trbuh, prsni koš, lijeva nadlaktica i desni dlan.

miru i pustiti da joj unutrašnjost očvrsne. Okrene stolicu uz pisaći stol tako da može vidjeti kroz prozor i nakon nekog vremena ugleda dječaka kako prelazi poprijeko preko parkirališta. Njegovo je držanje zabrinjava; ramena su mu spuštena, ruke mlohavo vise, vrat savijen. Trebao bi se smrzavati tamo dok se kliže po bljuzgi, ali jakna mu je raskopčana, a nema ni rukavice ni šal. Jedna od vječnih kontrolnih fraza studija medicine doleprša joj na pamet. Potencijalno suicidalan? Da. On je potencijalno suicidalan.

Osim toga ima i preliminarnu istragu policije i svjedočenje supružnika Pettersson. Tih susjeda kojih se ne može sjetiti, baš kao što se ne može sjetiti ni stana gdje je stanovala s Astrid i kuće u Ulici St Per u Norrkopingu. Svejedno joj se čini da može čuti lokalni dijalekt gospođe Pettersson dok lista po izvještaju sa saslušanja: “Ma već smo se navikli da to dijete vrišti, ali većinom je samo plakala... Ali ovaj put je tako urlala da ju je bilo grozno za slušat...” Zaključak na prvoj stranici preliminarne istrage daje ostale detalje: Supružnici Elsa i Oskar Pettersson izjavljuju da su oko pola deset sati navečer 23. ožujka 1955. primijetili stalan miris dima. Gospođa Pettersson je izašla na hodnik i ustvrdila da miris dolazi iz stana do njihova. Tada je rekla svom mužu da nazove vatrogasce, a nakon toga je pokušala otvoriti ulazna vrata susjednog stana i konstatirala da su nezaključana.

U stanu je prvo odjurila u kuhinju, a zatim u veliku sobu, ali nije mogla lokalizirati ni izvor vatre, ni vlasnicu stana, gospođicu Astrid Martinsson. Kad je pokušala ući u manju sobu, mogla je konstatirati da su ta vrata zaljučana, ali je ključ bio u ključanici s vanjske strane. Otključala je i ušla. Plamen je sukljao iz dječjeg krevetiča. Gospođa Pettersson ugasila je vatru tepihom. Dok je to radila, pojavila se Astrid Martinsson i nanijela joj dvije razrezne ozljede kuhinjskim nožem po leđima. Odmah nakon toga u sobu je ušao gospodin Pettersson. Tada je došlo do naguravanja dok je on pokušavao razoružati gospođicu Martinsson, za vrijeme čega je petrolejska lampa pala na pod. Tada se vatra ponovno rasplamsala. Gospođa Pettersson je za to vrijeme i ovu vatru ugasila tepihom, dok je gospodin Pettersson savladao gospođicu Martinsson i čvrsto je držao... Christina stavi papire natrag u kuvertu. Ustvari, ne treba ih ni čitati: zna sve napamet. Pogotovo saslušavanje Astrid. Isprva tvrdi da je vatra nastala jer je djevojčica prevrnula petrolejku. Postane nasilna kad je suoče s informacijama liječnika hitne pomoći da su djevojčičine ruke

i noge bile vezane za prečke kreveta tako da su bili prisiljeni razrezati poveze kako bi je oslobodili. A zatim dijagnoze bolnice Birgitta za Astrid, jedna za drugom, svaka s oklijevajućim upitnikom na margili. Endogena psihoza? Paranoidna shizofrenija? Manična depresija? Psihopat s napadima psihoza? Čini se da je i tretman označilo oklijevanje. Za vrijeme svojih sedam godina u bolnici Birgitta Astrid je isprobala luđačku košulju i duga kupanja, Sulfazin i Isofen, elektrošokove i inzulinsku terapiju prije nego što su je na kraju stavili na tadašnji čudesni lijek: Hibernal. * Sve to Christina zna, no ne sjeća se ničega. A čudno je to što je sve to znala još kao dijete, a nije se sjećala, još onda kad je Astrid došla u kuću tete Elle i zahtijevala da joj vrati kćer.

Bilo je to jednog hladnog dana početkom siječnja, onakvog dana kad je zrak tako oštar od mraza da grebe u plućima, a svjetlost tako bijela da peče oči. Ali kuhinja tete Elle bila je topla i mirisna, jer ona je pekla slatka peciva. Christina i Margareta bile su na božičnim praznicima, cijelo su se prijepodne igrale vani u snijegu, ali sada su sjedile oko kuhinjskog stola čekajući da im se osuše hlače za snijeg. Jedan je smrznuti vrabac sletio na ptičju kućicu ispred prozora, bezvoljno je pojeo zadnje osušene mrvice kruha, zatim se nakostriješio i postao nepomič “Smijemoan.li dati ptici pecivo?” pitala je Margareta.

Teta Ella se sagnula da izvadi jedan pleh iz pećnice, upotrijebila je rubove svoje pregače kao krpu. “Paaa, može”, rekla je. “Ali ne svježe pečeno. U kutiji za kruh su dva peciva od prošlog tjedna... Uzmite njih.”

To je bilo dovoljno da Christini da prednost koja joj je bila potrebna. Kad je Ella pustila Margaretu, Christina je već uzela tvrda peciva iz kutije, sada je držala po jedno u svakoj ruci i pobjednički se nasmiješila.“Teta

Ella!” zacendrala je Margareta.

Obje su djevojčice istovremeno ustale. Izgledalo je kao da će Margareta prva stići do kutije za kruh, zaletjela se u dva duga koraka prije nego što se odsklizala u vunenim čarapama preko plutene prostirke. Ali teta Ella ju je zaustavila ispruženom rukom: “Čuj, ludice. Hodaj kako se spada, ako se cijelo vrijeme kližeš, nastat će rupe na čarapama...”

Ella nije trebala ni pogledati da bi znala o čemu se radi, znala je ona svoje cure. Leđima okrenutima njima rekla je: “Svakoj po jedno. I nema svađe.”

“Ona je moja. Došla sam po nju.”

Poslije je mogla razmišljati da se trebala sakriti u spremište za metle, ali u tom joj trenutku to nije palo na pamet. Spremište je izgubilo svoje značenje posljednjih godina, Christina je već išla u četvrti razred, a Margareta u treći, bile su prestare da bi se cijele dane igrale u spremištu. Sada spremište nije bilo ništa drugo nego spremište, gdje su stajali usisavač i kanta s krpom za pranje, gdje je krpa za prašinu visjela na klinu pored platnenog ormarića s džepovima na zidu. Christina je

Nešto je lupilo, Christina je zatvorila oči i znala da se to prevrnula kanta ispod police s telefonom. Krv iz nosa, pomislila je. Sad će teti Elli ponovno početi curiti krv iz nosa. I stvarno, sekundu kasnije teta Ella je stajala na kuhinjskom pragu i držala ugao pregače na desnoj nosnici. Brzo je dala znak Christini: sakrij se!

U tom se trenutku začulo kucanje na vratima. * Ostatak svog života Christina će znati da je vrijeme relativan pojam, da su trenutak i vječnost ista stvar. Brza je slika zaiskrila u njezinu mozgu: kamen je pljusnuo u tamnu vodu, široki su se krugovi proširili površinom. Takvo je vrijeme. Kamen je sadašnjost, krugovi su ono što je bilo i ono što će doći. Znala je sve što se dogodilo i sve što će se tek dogoditi, a ipak nije bila sposobna sjetiti se ni prošlosti ni budućnosti. Za jednog udisaja stigla je misliti na tisuću stvari: Tko to nije ni pozvonio na zvono na ulaznim vratima? Kako to da nismo čule kako se ulazna vrata zatvaraju prije kucanja na unutarnjim vratima? Zašto sam se naježila po rukama? Teta Ella i Margareta su se ponašale kao da je sasvim normalno da netko pokuca na vrata. Margareta je zgrabila jedno od tvrdih peciva i povukla se prema kuhinjskom prozoru, teta Ella je obrisala ruke o pregaču i krenula otvoriti vrata. Glas vani u hodniku zvučao je čudno, skaanski dijalekt koji nije bio pravi skaanski odbio se od tete Elle i prekinuo je prije nego što je stigla i pozdraviti.“Došlasam po nju”, rekao je taj nepoznati glas. Glas tete Elle je odjednom zazvučao kreštavo: “Po koga? Kako to mislite?”

čila je slogove kao da ustvari ne želi ispustiti riječ od sebe. “Cuuurice moja!”

Toga se nije sjećala. Kao što se nije mogla sjetiti ni da je odmaknula stolicu tete Elle u stranu i stala iza nje. A opet, stvarno je tamo stajala, iza stolice tete Elle, leđima prislonjenima na zid. “Gdje je?” rekao je glas u hodniku. Teta Ella spustila je rub svoje pregače, vjenčić krvi raširio joj se poput latica oko nosnice. Okrenula se prema hodniku. “Sada je dosta”, rekla je svojim najoštrijim glasom. “Kakav je to način samo tako upasti u nečiju kuću?”

Teta Ella koristila je taj glas samo u iznimnim slučajevima, ali kad bi to učinila, cijeli bi svijet zastao u stavu mirno, ne samo djevojčice. Christina je vidjela kako se to dogodilo i trgovcu mješovitom robom i podstanaru s kata iznad. Ali ova se osoba nije dala zaustaviti, znala je to. I zaista, jedna se ruka ispružila i odgurnula tetu Ellu u stranu. I ona je tamo stajala. Astrid. Stvarno je izgledala kao vještica. Možda je to zato što je bila tako visoka i pogrbljena, tako mršava i špicasta nosa. Ako to ipak nije bilo zbog njezine čudne odjeće. Crna kišna kabanica i nepropusni šešir. U siječnju? Osim toga šešir je bio sprijeda-straga, obod je ležao poput štitnika preko čela i zakrivao joj oči. Uvla“Chrissstiiina!”

Astrid je raširila ruke i približila se dva koraka. Netko je zavrištao, možda je to bila sama Christina, činilo joj se da je tako, iako nije osjetila kako je taj kreštavi jednolični ton izašao iz njezina grla. “Ne smiješ im vjerovati”, rekla je Astrid. “Sve su to laži.” Krajičkom oka Christina je mogla vidjeti kako je Margareta zinula, tamo gdje je stajala s druge strane stola. Još uvijek je držala ono osušeno pecivo u ruci. A tamo kod kuhinjskih vrata stajala je teta Ella ukočena. Mogla je predstavljati fotografiju same sebe da nije bilo tog

pomogla teti Elli da izveze riječi koje su ukrašavale svaki džepić. Zvučale su poput rime ili pjesmice: vrećice, špage, čepovi i računi. Nešto joj se dogodilo s vidom, kao da je njezin pogled izoštravao sve konture. Sada je vidjela svaki detalj te inače nevidljive svakodnevice. Smeđa plutena prostirka. Uzorak na voštanom platnu. Mali vrabac koji je i dalje sjedio ispred prozora. Zaledit ću te svojim pogledom, pomislila je Christina. Ne možeš se pomaknuti bez mog dopuštenja. Ali ona se očito pomaknula bez vlastitog dopuštenja, jer odjednom je stajala pored kuhinjskog stola. Kako je dospjela tamo?

uvijek je držala ruke ispružene, šake su joj lagano podrhtavale, prsti tako bijeli da su izgledali plavičasto.

malog potočića krvi koji joj je polako tekao iz desne nosnice. Christina je ponovno otvorila usta, ovaj je put mogla osjetiti kako prodoran krik drhtavo buja van. “Ne vrišti”, rekla je Astrid, sad je govorila brže, gotovo ostajući bez daha. “Nemoj vrištati jer sve su to samo laži i izmišljotine. Sve su to samo izmislili. Bilo nam je dobro, Christina.”

* Nakon toga, kada je teta Ella nazvala Stiga Štukoustog i nekoliko je bolničara iz bolnice Birgitta došlo po Astrid kojoj je to bio prvi izlazak, ništa nije bilo isto. Bilo je to kao da je Astrid nešto razbila kad je došla u kuću tete Elle, stakleni zid ili ledene zidine ili veliki mjehur od sapunice. Svi su se zvukovi izoštrili. Odjednom su auti vani urlali, zimski je vjetar tresao crepove na krovu, Hubertssonov tihi prethodnik na katu počeo je lupati petama dok se penjao stubama. Isto je bilo i sa zrakom, odjednom je u cijeloj kući postalo hladno i vlažno, Christina se smrzavala i morala stalno biti u vesti i duplim vunenim čarapama. Hladnoća je učinila njezine prste krutima i ukočenima, nisu

Kao studentica medicine Christina će naučiti da je drhtanje prva nuspojava uzimanja Hibernala. Pad krvnog tlaka je druga. Osjetljivost na svjetlost treća. Groteskne grimase četvrta. Pad temperature peta. Medicinski je dakle bilo lako objasniti ono što je tada izgledalo kao čaranje i čarobiranje jedne vještice. Ali kad se dogodilo bila je to samo čarolija. Bijela svjetlucava zraka sunca provukla se kroz kuhinjski prozor, očešala Astrid prije nego što se proširila i toliko narasla da je obuhvatila i Ellu koja je stajala uz vrata. Zatreptala je i činilo se da ju je taj nenamjerni pokret probudio, duboko je udahnula i u jednom pokretu kliznula preko kuhinjskog poda, zaobišla Astrid i stala pred Christinu ruku ispruženih u zaštitu. Astrid se okrenula i pokušala je uhvatiti, ali bilo je prekasno, njezini su plavi prsti zagrabili u prazno. Grimasa joj je eksplodirala licem: gornja se usnica podigla i otkrila zube i zubno meso, jezik je ispao van i prešao preko brade, desno oko se zatvorilo i ponovno otvorilo. U sljedećem se trenutku zaljuljala, koljena su joj popustila i bez svijesti je pala na pod.

Oči su joj plesale pod sjenama šešira, bilo je to kao da joj je Chris- tinina glava preklizava, pa joj se pogled ne može ni na što pričvrstiti.Još

je htjeli slušati na isti način kao prije. Nestrpljiva, odbacila je ručni rad u stranu kad je njezin bod počeo nalikovati Margaretinu: grbavom i dječjem. Svrbjelo ju je pod kožom, više nije mogla cijele večeri prosjediti pored tete Elle i slušati radio, umjesto toga bezvoljno se vukla po kući, smetala Margareti koja je gotovo stalno ležala na krevetu u praznoj sobi i čitala knjige, ili je hodala od jednog do drugog prozora, brala osušeno lišće sobnog bilja i ogledavala se u crnim sjajnim prozorima. Ponekad je vježbala izdržavanje. Kako bi se osjećala da se bijelo i mršavo lice odjednom zalijepi za prozorsko staklo? Kako bi se osjećala da teta Ella umre? Kako bi se osjećala da jednog dana mora napustiti kuću tete Elle? Crna rupa. Tako bi se osjećala. Takav je to bio osjećaj. ( gro.zeraWorC ) I teta Ella je postala drugačija nakon Astridina posjeta. Sve češće je podizala pogled s ručnog rada i pratila Christinu pogledom, ali nije se smiješila niti govorila. Osim toga, promijenila je navike: djevojčice se više nisu smjele javljati na telefon ili otrčati van do sandučića i donijeti poštu. To je teta Ella sama radila. Osim toga, zastajala je i neka pisma otvarala još vani u vrtu, iako je još uvijek bilo hladno zimsko vrijeme. Christina je to mogla vidjeti kroz kuhinjski prozor: naborana čela, teta Ella bi rastrgala kuvertu, što je brže mogla prešla pogledom preko pisma i onda otišla ravno do kante za smeće i bacila ga. Jedino je Margareta bila nalik na sebe. Činilo se kako ne primjećuje da se nešto promijenilo i da u kući odjednom ima tajni. I dalje se stiskala uz tetu Ellu poput mazne mačke čim je imala priliku i još uvijek je umarala Christinu detaljno prepričavajući intrige u svakoj knjizi koju je čitala. Činilo se kako i ne primjećuje da Stig Štukousti sve češće dolazi u posjete i da uvijek dolazi baš kad je djevojčicama vrijeme da pođu na spavanje. Ali Christina je primijetila. Večer za večeri ležala je širom otvorenih očiju u svom krevetu u praznoj sobi i slušala njegovo mljevenje koje je dopiralo iz kuhinje. Pričao je bez prekida, ali teta Ella nije govorila gotovo Nagovaranje.ništa.Da,mora da se o tome radilo. Stig Štukousti je pokušavao nagovoriti tetu Ellu da učini nešto što ona nije htjela. Christini je misao navrla poput vala mučnine i bila je prisiljena nešto učiniti, bilo što, kako bi saznala o čemu se radilo. Vrlo oprezno spustila

rekla je teta Ella.

je bose noge na pod sobe, zatim se uspravila i nečujno otapkala u hodnik.“Ono što trebamo je dugoročno rješenje”, rekao je Stig Štukousti nakon kratkog srkanja koje je otkrilo da ga je teta Ella ponudila kavom. “A dječji dom nije nikakvo dugoročno rješenje. Ne u ovom slučaju.” Christina je naglo udahnula. Zar će je poslati natrag? Odjednom je osjetila kako mora mokriti, da, i to jako. Gotovo se već pomokrila. Iako je stisnula koljena, mogla je osjetiti mali potočić koji je našao put niz lijevo bedro. Pojurila je prema zahodu, ali nije stigla zatvoriti vrata za sobom. Još uvijek su bila otvorena kad su teta Ella i Stig Štukousti kasnije izašli u hodnik da istraže što se to kretalo tamo vani. Christina je zažmirila od srama. Nije htjela da je vide kako sjedi na zahodu s flanelastom spavaćicom podignutom preko koljena, ali nije mogla ustati i zatvoriti vrata. Onda bi namočila cijeli pod. “Jesi li budna?” pitala je teta Ella iznenađeno. A iza nje ukazalo se nasmiješeno Stigovo lice: “Čuj, Margareta”, rekao je. “Što bi rekla na to da dobiješ još jednu sestru?”“TojeChristina”

Većsljedećidan

Birgitta je stajala na pragu tete Elle. Christina nije mogla odlučiti je li slatka ili ružna, na neki je način bila oboje. Kosa joj je bila bijeloplava i kovrčava, o okrugle, a napućene usnice izvijale su se u luk. Izgledala bi poput lutke da joj tijelo nije bilo tako kvrgavo. Ali bilo je. Noge su joj bile sasvim ravne, bez i najmanjeg zaobljenja kod bedara, trbuh je bio isturen, dlanovi široki i tupi. Koža na vratu bila je druge nijanse nego koža lica. Sivlja. Osim toga, mali joj je zeleni potočić drhtao ispod jedne nosnice, a vrhovi prstiju iznad potpuno izgrizenih noktiju bili su tako crveni i natečeni da si stvarno mogao osjetiti kako bole. “Hoću svojoj mami”, rekla je Birgitta. Bila je to dje ali njezin glas nije bio glas male djevojčice. Bio je dubok i prigušen, gotovo“Hajde,muški. hajde”, rekla je žena iz centra za socijalnu skrb koja je došla s njom. “Znaš i sama da se mama mora odmarati.” “Ne može se odmarati ako ja nisam tamo. Pa ja se brinem za nju.” Žena iz centra za skrb bezvoljno se nasmiješila i sagnula da joj otkopča“Da,jaknu.da, mala moja, znam da ti tako misliš. Ali tvoja se sada treba pošteno odmoriti, zato nas je i zamolila da se pobrinemo za tebe.” Birgitta ju je sumnjičavo pogledala, šmrknula i povukla kažiprstom ispod nosa. Pokret je maknuo tetinu ruku i u sljede sekundi zakopčala gumb koji je žena upravo otkopčala. Za trenutak je nastupila potpuna tišina u hodniku tete Elle. Sve su buljile u gumb, Margareta i Christina, žena iz centra za skrb i teta Elle. Birgitta ih je pogledala, jednu po jednu, prelazila pogledom od jednog do drugog lica.

Kad je promatranje bilo završeno, zažmirila je i izdahnula, zvu kao duboko uzdisanje. Sasvim nesvjesno, Christina i Margareta či posve čja

replika,mama ćoj je čalo je to

* Čuje se kucanje na Christininim vratima, uplašen mali kuc-kuckuc, zbog kojeg na trenutak povjeruje da je onaj smrznuti vrabac iz ptičje kućice kod tete Elle proletio kroz vrijeme i sletio u hodnik doma zdravlja. Ali njezino je tijelo razumnije, odmah aranžira alibi koji joj je potreban. Jednim brzim pokretom odgurne lampu s pisaćeg stola i okrene stolicu u smjeru kompjutera, tako da izgleda kao da radi bilješke u zdravstvenom kartonu. “Da” kaže zatim svojim nedostupnim glasom. “Oprostite, Christina”, kaže glas pun oklijevanja. To je Helena, jedna od medicinskih sestara.

Christina pomakne naočale na svoje mjesto. “Je li Helenapio?”sestvarno

uzvrpolji od nelagode, ona je Hubertssonova prva hraniteljica u domu zdravlja, mama kvočka bez pilića koja je spremna istrpjeti sve Hubertssonove mušice i promjene raspoloženja samo kako bi mogla s uživanjem raširiti svoja bijela krila nad njim kad se osjeća “Ne,loše.mislim da nije. Samo nije baš moguće doći do njega.”

“A“Da?”Hubertsson...

SekunduElle.kasnije

Christina ustane i stavi ruke u džepove bijelog ogrtača. Nije ovo prvi put kako Helena smatra da je Hubertsson čudan, ali svejedno se tvrdoglavo odbija prikloniti Christininoj teoriji da čudnovatost mora ovisiti o tome što negdje ima sakrivenu bocu viskija. Ako već nije

“Odmah ću biti spremna za sljedećeg pacijenta”, kaže Christina i dalje zadržavajući pogled na monitoru kompjutera. “Nije to” kaže Helena. “Kasnite samo pet minuta...”

Nekako je nedostupan.”

Christina okrene stolicu pola kruga i pogleda prema vratima. “Što je “Jako“Što“Hubertsson...”onda?”snjim?”je čudan. A zovu iz sanatorija jer je jedan od njegovih pacijenata dobio neuobičajeno jak epileptični napad...”

ponovile su uzdah: na trenutak je zvučalo kao da je vjetar zašuštao hodnikom tete Birgitta je ponovno otvorila oči. Nešto je zasvje- tlucalo u njezinu pogledu, okrenula se i pojurila prema vratima.

On ispusti kratak zvuk koji može značiti bilo što. Christina mu stavi ruku na čelo. Nije samo vlažno, sasvim je mokro od znoja. “A inzulin? Jesi ga uzeo?"

Dobro može osjetiti Helenino olakšanje. Tako je to s gotovo svim sestrama. Ništa im ne daje takav osjećaj sigurnosti kao kad ne moraju donijeti odluku, a svejedno mogu izvaditi injekciju. Christina sama uzme uzorak krvi dok Helena priprema injekciju. Stavi

Hubertssonova su vrata poluotvorena. Baš kao što je i Christina malo prije učinila, isključio je sve lampe i sjedi baš kao što je ona do malo prije sjedila i gleda kroz prozor. Ali ne gleda na parkiralište, pogled mu je uperen prema žutoj fasadi sanatorija. Christina uhvati naslon njegove stolice i okrene ga pola kruga, a zatim se nagne prema njemu i pogleda ga u oči. “Kako si?” Još je sivlji nego jutros, a čelo mu je orošeno znojem. Christina povisi glas.“Jesi li dobro?”

On odmahne rukom, ali ne odgovori. “Jesi li pio?”

Putem kroz čekaonicu Christina brzo izračuna: vani sjede tri pacijenta, jedan od njih mora biti njezin, a druga dva su Hubertssonova. Dakle, danas neće biti ništa od ručka.

Nešto nečujno progunđa, kapci mu zadrhte. Odjednom je sasvim jasno što mu je. Hipoglikemija. Malo se iznenadi. Iako on sam ne živi onako kao što govori svojim pacijentima s dijabetesom da bi trebali živjeti, Hubertsson obično dobro drži sve pod kontrolom. Nikada ne izađe iz stana bez šake kockica šećera u džepu hlača. “Brzo”, kaže Christina preko ramena Heleni. “Uzet ću Bglukozu. Pripremi injekciju inzulina...”

alergičan na dražeje za grlo bez šećera: obično jako miriše po alkoholu pomiješanom s mentolom kad Helena smatra daje najčudniji. U tim slučajevima Christina se mora osim za svoje pacijente brinuti i za njegove.“Gdje je?” “U svojoj sobi.”

Pogled se zaljulja, malo odmahne glavom. Ona se nagne još bliže njemu, uvuče malo njegova daha u nos. Ne miriše ni po čemu: ni po viskiju, ni po mentolu, čak ni po starom pijancu. “Jesi li jeo danas?”

tiho i koncentrirano, ne razgovarajući i ne gledajući jedna drugu. Helena se nagne nad Hubertssonom i napola svuče njegov bijeli ogrtač, zavrne mu desni rukav košulje iznad lakta, Christina lupne vršcima prstiju po pregibu ruke kako bi dobro vidjela žilu. Hubertsson izdahne kad osjeti da je igla na mjestu. A kad Christina vrlo polagano stisne injekciju do kraja, on otvori oči i kaže sasvim jasnim glasom: “Desiree.” * “Birgitta, Margareta i Christina”, rekla je žena iz ureda za skrb i za- hihotala se kratkim hihotom posjetitelja. “Sad vam samo fali mala Desiree i onda bi bilo baš kao u Dvorcu Haga1...”

“Desiree, dijareja”, rekla je Birgitta. Sjela je na kuhinjski pod čim ju je žena odvukla s vanjskih stuba i odbijala se pomaknuti. Strah je zatitrao u Christininu želucu: ta nova djevojčica trebala bi shvatiti da je prevelika da sjedi na podu. Osim toga bi trebala prestati izbacivati takve ružne riječi kao neko malo dijete, trebala bi ustati i sjesti za kuhinjski stol, trebala bi piti sok i jesti pecivo baš kao Christina i Margareta. “Desiree, dijareja”, ponovila je Birgitta. “Gospođica Drek i Prdac, vojvotkinja Dijareja von Govno...” 1 Nekadašnja rezidencija švedske kraljevske obitelji. Starije sestre današnjeg kralja Švedske zovu se Birgitta, Christina, Margareta i Desiree.Margareta

Hubertssonovu veliku ruku u svoju i ubode, a onda stisne malu testtraku na njegovu jagodicu. Odgovor odmah stiže: razina šećera je ekstremnoSadaniska.rade

1 Nekadašnja rezidencija švedske kraljevske obitelji. Starije sestre današnjeg kralja Švedske zovu se Birgitta, Christina, Margareta i Desiree.

Je zahihotala, ali Christinin je pogled odletio do tete Elle. Bilo je gore nego što je očekivala: teta Ella bila je bijela u licu, zjenice su joj bile velike i crne. Bore oko očiju koje su se inače jedva vidjele sad su se produbile, kao da je teti Elli nacrtana crna paukova mreža preko svakog oka. Sjedila je sasvim nepomično i gledala u Birgittu. Christina je znala da ta nova djevojčica mora osjećati njezin pogled, sve drugo bilo je nemoguće, svejedno ona nije dizala pogled, sjedila je tamo gdje je sjedila s nogama raširenima preko pola

Podigla je Birgittu i stavila je na praznu stolicu uz kraću stranu stola, zatim je brzim pokretom izvukla čašu koja je već dugo čekala na Birgittu i napunila je žutim sokom. “Pij!” rekla je i prekrižila ruke na prsima. Margareta se naglas nasmijala, činilo se da, kao i obično, ništa ne shvać “Toa. je sok od naranče! Teta Ella ga je napravila od narančinih kora. Skupljale smo kore cijelu jesen...”

kuhinjskog poda. Čarapa joj je imala rupu na koljenu, a njezina plavosiva vesta bila je premalena, cijelo je vrijeme navlačila rukave da budu duži.Žena

Teta Ella se nagnula nad nju, sada je govorila tihim, ali vrlo jasnim glasom.

Zatim se sve dogodilo u sekundi. Teta Ella, koja je dotada nepomično sjedila je ustala, u dva odlučna koraka prišla Birgitti i povukla je na noge. Birgitta je bila sasvim mlitava, ljuljala se poput krpene lutke u rukama tete Elle. “Jedno da ti bude jasno”, rekla je teta Ella vrlo tihim glasom. “Te riječi koje si upravo izrekla mi se uopće ne sviđaju. A ja sam ta koja odlučuje u ovoj kući! Tako da znaš.”

“Grofica Diareja von Proljev...” Margareta se opet zahihotala, Birgitta je podigla pogled s poda i brzo je pogledala, na trenutak joj je mali osmijeh zadrhtao u kutovima usana. Žena je ustala i odlučno stala ispred nje. “Sada da si ustala, Birgitta. I da si sjela za stol i popila sok kao i druge djevojčice!”

Žena je ustuknula, ruke su joj opušteno visjele uz tijelo, činilo se kao da ne zna što da učini. “Zašto ne?” “Zato što žuti sok ima okus po pišalini!”

iz centra značajno je pogledala tetu Ellu, zatim stavila ruku na grlo i “Sadarekla:je dosta tih gluposti, Birgitta.”

Christina nije ništa rekla, ali očima je fiksirala lice nove djevojčice dok je istovremeno podigla svoju čašu i ispraznila je u nekoliko velikih gutljaja. Ali Birgitta nije ponovila pokret, sjedila je nepomično bez riječi i buljila u žutu tekućinu.

Ali Birgitta je spustila glavu i ponovno gledala u pod. “Ne pijem žuti sok.”

Hubertsson trepće i odmahuje glavom poput tek probuđenog medvjeda, dok ga Christina i Helena vode do njegova stola za preglede pored zida.“Sad se moraš malo odmoriti”, kaže Christina. “Za petnaest minuta ćemo ponoviti test, a onda ćemo vidjeti moramo li te poslati u Motalu.”On nešto progunđa, prođe nekoliko sekundi prije nego što Christina shvati što je rekao. Sanatorij. Ah da, naravno, nazvali su iz sanatorija. Okrene se prema Heleni koja upravo pokriva Hubertssona žutom dekom i s pretjeranom je nježnošću izravnava preko njegovih ramena.“Tko je nazvao iz sanatorija?” “Kerstin Jedan.”

“Pij”, rekla je. “Samo to lijepo popij...” Kuhinjski je sat kucao u pozadini, njegova mala crvena sekundarka pomicala se u trzajima preko površine sata. U trenutku kad je došla do dvanaest Birgitta je ispružila ruku i zgrabila čašu, a kad je došla do šestice, ispraznila ju je. I novo je vrijeme započelo. *

Posluži se Hubertssonovim telefonom i lupka svojim uredno namazanim noktima o Hubertssonov podložak na pisaćem stolu dok na drugom kraju zvoni. Potrajalo je dok se Kerstin Jedan nije javila, ali kad je konačno odgovorila, glas joj je bio kristalno jasan. Christina gotovo može čuti kako zveči, iako se Kerstin Jedan čini sasvim opuštenom. “Da, ustvari, nazvali smo samo zato što je Hubertsson rekao da uvijek moramo nazvati kad ovaj pacijent ima napadaj” kaže ona. “Ovaj put su bila dva napadaja i jedan je bio neuobičajeno dug. Prvo sedam minuta, zatim pola sata prekida, a zatim sljedeći od gotovo četrdeset pet minuta...”Christina se ugrize za usnicu. Napadaj koji traje četrdeset pet minuta je točno na granici za status epilepticus, napadaj koji nikada ne prestane.“Je

“OK, onda je idem nazvati.”

li sada gotovo?” “Mmmm. Dala sam četiri doze Stesolida od po 10 miligrama.” Christina se zadiše. Kako se usuđuje? Ta bi doza ubila konja. “Koliko je pacijent težak?”

“Nije potrebno, ona ima napade svaki dan, ponekad više puta na dan. Mi obično samo nazovemo Hubertssona, a onda ona odspava nekoliko sati. Inače jako voli spavati, tako da se ne žali.”

Kerstin Jedan ispusti malen, nestrpljiv uzdah.

“Ne, obično on dođe i stavi je na infuziju kad napadaj ovako dugo traje, ali danas ga nisam mogla naći... Ali ne morate se brinuti, ova je žilava. Ne može se ni micati, ni govoriti, ima cerebralnu paralizu, epilepsiju i napadaje, ali nikako da umre. Ima preko četrdeset pet godina i cijeli je život provela po bolnicama, ali kao što sam rekla, nikako da umre.”

Christina se nakašlje. “Svejedno dolazim.”

Christini su se osušila usta.

Gotovo da može čuti kako Kerstin Jedan sliježe ramenima. “Ha, ako nemate ništa pametnije raditi u vrijeme primanja vanjskih pacijenata, onda izvolite.”

Christina stisne šake u grču. Ova mora da je luda! “Radi li se o muškom ili o ženskom pacijentu?” “Ženskom. Hubertssonova miljenica, znate...” Ne, ne zna. “Je li Hubertsson naredio tako visoku dozu?”

“Oko četrdeset kila...”

Kerstin“Dolazim.”Jedan uzdahne.

* Ovaj se put odvažila i pripremila se na šok, ali svejedno je morala uhvatiti zraka kad je ugledala Kerstin Jedan. Izgleda kao reklama za šampon, u njezinoj dugoj plavoj kosi kao da svjetlucaju tisuće zvjezdica dok vodi pacijenta hodnikom. Njezina uniforma je iskričavo bijela, čarape na nogama čine se paperjastima i mekanima, bijele sandale izgledaju kao da su upravo izvađene iz kutije. Ali sve to savršenstvo ne oduševljava ženu pored nje. To je Maria, jedna od Christininih pacijentica. Njezina kosa ne svjetluca, visi opušteno i bez sjaja preko lubanje, odjevena je u ispranu trenirku i vuče se u izgaženim papučama. Maria ima Downov sindrom, tešku epilepsiju i osmijeh koji izgleda poput molbe za pomilovanje.

“Ne mogu biti kod anđela”, kaže Maria i spusti glavu. “Hajde, hajde”, kaže Kerstin Jedan i potapša Mariju po ruci. “Znaš da je to samo privremeno...”

“Zašto Maria ne može biti u svojoj sobi?” kaže Christina, ne pogledavši direktno Kerstin Jedan, grebanje malog straha prisiljava je da umjesto u nju gleda u Mariju.

“Bok, Maria”, kaže Christina, iako cijela drhti od nestrpljenja. Zna da Maria može tjednima žalovati ako je se ne pozdravi. “Kako si danas?”“Ne

Christina zna da je Marijina soba svetište. Ako je ostatak sanatorija kao soba za zabavu, onda je Marijina soba hram. Hram naivnosti. Ukrasila ju je anđelima: debeljuškasti porculanski kerubini guraju se na prozorskoj dasci, ručno rađeni serafini ljuljaju se na nitima sa stropa, svjetlucavi anđeli s oznaka za knjige i šareni anđeli iz tjednika prekrivaju zidove od poda do stropa. Maria ih lijepi ravno na zid i ponekad koristi ljepilo Karlssons. Ravnateljici sanatorija, a ona je jedna praktična žena bez puno snova o raju, obično se pojavi munja u očima kad se povede razgovor o Marijinoj sobi. Priča se da ima noćne more o tome što će se dogoditi kada dođe službenik iz općine i vidi kako to izgleda. Ali ipak nikada nije pokušala Mariji oduzeti njezine anđele. Zna da je anđeoska soba jedino što Mariju održava na životu. Kad se probudi iz svojih vječnih napada, uvijek zabrinuto pogleda oko sebe, ali kad shvati da je među svojim anđelima, smiri se.

baš dobro”, kaže Maria i odmahne glavom. “Uopće nisam dobro...”Christina se zaustavi: Maria se inače nikada ne žali, obično ispaljuje osmijeh i uvjerava te da je sve jako dobro sve dok se ne onesvijesti.“Što ti je?”

Christina prođe rukom kroz šiške, ponovno se počne osjećati opušteno i mlohavo. Kakav dan! A još nije ni dvanaest...

“Ne može li se to srediti na neki drugi način?” kaže, odustajući.

“Nažalost. Nemamo izbora”, kaže Kerstin Jedan. “Folke treba posebnu sobu, a njega ne možemo staviti među sve te anđele, pa smo morali premjestiti Hubertssonovu malu miljenicu. A s obzirom na to da ona sada spava i ne smije ju se još neko vrijeme buditi, mislili smo da je najbolje da Maria neko vrijeme bude u dnevnoj sobi...”

Maria se pokuša molećivo nasmiješiti Christini, ali ne uspije, kutovi usana okrenu joj se prema dolje. Zbog toga izgleda kao da će zaplakati.

“Ne”, kaže Kerstin Jedan. “Ne može. A danas igramo i Bingo sa slikama, bit će zabavno.” * Nešto prijeđe preko vrha Christinine glave kad zakorači u Marijinu sobu. Instinktivno podigne ruku kako bi se obranila od napada ptice i dok uzima zraka sjeti se mrtvog galeba u svom vrtu. Ali nisu to ptičja krila koja joj prolaze kroz kosu, nego mekana stopala anđela načinjena od špage. Marijina zadnja konstrukcija visi na koncu sa stropa točno iznad vrata: anđeo visok pola metra s glavom od staniola i kovrčama od zlatne ljepljive trake, zamotan u stari ručnik s natpisom PRIPADA OKRUŽNOJ SKUPŠTINI. Isti se tekst nazire i ispod rijetkih pera pričvršćenih na krila od kartona. Čini se da su Marijine zalihe kartona i obojenih pera gotovo iscrpljene, ali ih je uspjela nagovoriti da joj daju stari materijal iz vremena prije nego što je sanatorij potpao pod jurisdikciju općine. Stotine slika anđela po zidovima upijaju svu svjetlost i čine sobu tamnijom nego što jest. Vani među ljudima može biti prijepodne, ali unutra kod Marije i anđela vlada vječni suton. Ipak, soba ne izgleda točno onako kako inače izgleda. Stol, koji obično stoji na svjetlu kod prozora, pomaknut je u stranu, škare, pera, selotejp i izrezani časopisi pomaknuti su u hrpicu na sredini stola. Krevet druge pacijentice stoji uza zid do prozora. Stvari koje ona posjeduje izgledaju siromašno i strano među Marijinom ekstravagancijom: u podnožju kreveta leži jedan fascikl i nekoliko knjiga, kompjuter na metalnom stalku stoji kod uzglavlja. Žuta tuba s piskom visi iz kompjutera i Christina se u tom trenutku sjeti da je čula za tu pacijenticu, da, čula je da je u sanatorij došla žena koja govori putem kompjutera. Ali sada se ne vidi nikakav tekst na ekranu: pacijentica je bez riječi, a takav je i njezin kompjuter. Ali njezin screensaver dobro paše Marijinoj sobi. Predstavlja crn svemir s tisućama zvijezda; kad ga Christina pogleda dobije trenutačan napad vrtoglavice, na sekundu joj se učini kao da je brzinom svjetlosti voze kroz svemir. Zatrepće i spusti pogled na bolesnički list. Desiree Johansson, datum rođenja: 31. prosinca 1949. Cerebralna paraliza, spastički napadaji i teška epilepsija od rođenja. Izgleda poput ptića, golog malog ptića bez perja. Tako je tanka da jedva ostavlja neko udubljenje na madracu i tako mršava da se svaka kost i tetiva naziru ispod kože. Prsti jedne ruke su savijeni i ukočeni u

Christina isključi bateriju i pogleda usnulu pacijenticu. Jadnica mala... Žena u krevetu se trgne i otvori oči, na sekundu Christina gleda ravno u njezin jasni plavi pogled, a onda se kapci ponovno vrlo pola gano spuste. Christina ustukne, srce joj ubrzano lupa. Ali za trenutak je gotovo. Nakon nekoliko udaha, čini se da pacijentica mirno spava i Christinino se srce ponovno vrati na svoje normalno, malo stresno kuckanje.Navu

voli.Poslaže

če prugasti vrećasti prekrivač preko žene u krevetu i ugura ga u krajeve kreveta, zbog toga jedna od knjiga s podnožja kreveta padne na pod. Christina se sagne da je pokupi. Kad ugleda naslov, podigne obrve: Einsteinovi snovi. Nakratko pregleda druge knjige na krevetu. Kvark i jaguar Murray Gell-Manna. Zlatne jabuke sunca Raya Bradburyja. Benandanti - dobri čarobnjaci Carla Ginzburga. Čarolije i carobiranje Brora Gadeliusa. Plus jedan sasvim izlizani primjerak Kozmos — kratka povijest Stephena Hawkinga. Christina slegne ramenima. Ta nova fizika je Margaretino područje, sama nikada nije imala snage da se stvarno udubi u to. Samo dobije glavobolju kad Margareta razveze o materiji i antimateriji, Velikom prasku i ekspanziji svemira, kvarkovima i strunama ili kako se to već zove. Mnogo toga zvuči kao muljaža, a to je zvuk koji Christina ne knjige u urednu hrpu na noćni ormarić. Malo je dirljivo to što je Hawkingova knjiga izlizana od čitanja. Za ženu kao što je ova,

pogoršali

kandžu. Leži u čudnom položaju: na leđima, s nogama podignutima i prekriženima u položaju fetusa. Lice joj je srcoliko, brada oštra i isturena. Koža na kapcima je tako tanka da se mogu vidjeti krvne žilice poput plave delte. Znači, to je Hubertssonova miljenica... Christinine ruke malo drhte dok stavlja stetoskop na mjesto i naginje se nad pacijenticu. Baci još jedan kratak pogled na bolnički list: da, ova žena očito ima dnevne napadaje i ti su napadi posljednjih godina oštećenja njezina mozga. Ali upravo sada čini se da se mirno odmara: srce kuca smireno i ritmično poput sata u dnevnoj sobi tete Elle, disanje je ujednačeno i bez dodatnih zvukova. Stavi stetoskop u džep i isproba tonus ruku i nogu. I tu se čini da je sve onako kako bi trebalo biti: ne može osjetiti nikakve ostatke grčeva. Na kraju, vrlo oprezno otvori pacijentičina usta i osvijetli svojom malom baterijom usnu šupljinu. Ne. Čini se da se nije ugrizla za jezik ili za obraze. Sve se čini u redu, koliko to može biti u redu za osobu u ovakvom stanju.

on mora da je poput Boga. Pitanje je na čemu mu najviše zavidi? Na njegovu mozgu ili na njegovoj slavi? Ili možda na njegovim ljubavnim vezama? *

Dok nešto kasnije hoda parkiralištem otkrije da se odjednom osjeća puno bolje. Zbog prohladnog je zraka živnula i pete joj ozbiljno lupkaju po vlažnom sjajnom asfaltu. Potpuno nesvjesno zavuče ruku iza glave i malo podigne kosu da joj svježi vjetar s jezera pogladi vrat. Zatomi nagao poriv da raširi ruke i zavrti se, liječnica opće prakse koja je pri zdravoj pameti vjerojatno ne može stajati na parkiralištu i klicati samo zato što je otkrila da je nebo visoko i duboko plavo, sunce bijelo i svjetlucavo i da kesteni na travnjaku bubre životom. Taj novi zrak čini je tako sretnom. Sutra je proljetni ekvinocij. Kod tete Elle svaka promjena godišnjih doba bila je okružena mnogim običajima i ritualima. S dolaskom proljeća skidala se ljetna odjeća s tavana, petnaestog rujna ponovno bi je vratile gore, neovisno o temperaturi i promjenama vremena. Kad bi se djevojčice žalile da im je prevruće ili prehladno, teta Ella bi odgovorila svojom vječnom izrekom: čovjek se znoji u proljeće i smrzava u jesen! Christina se nasmiješi. Na mnogo je načina teta Ella bila smiješna sa svojim staromodnim normama. Naprimjer, bila je čvrsto uvjerena da sve djevojčice u školi pedesetih godina nose pregaču, baš kao što su nosile i dvadesetih. Zato je Christina prvog dana škole u prvom razredu krenula odjevena u kariranu pamučnu haljinu i vezenu pregaču. S druge strane, teta Ella nikada nije imala problema brzo se prilagoditi. Promatrala je druge male djevojčice dok je hodala držeći Christinu za ruku, i kad je vidjela kako su one odjevene, jednostavno se nagnula nad Christinom, odvezala joj pregaču i stavila je u svoju torbu. Ustvari, šteta. Bila je to lijepa pregača s Christininim monogramom izvezenim na prsima i s malim redom ptica na samom donjem rubu. Danas se ona nalazi u plastičnoj vrećici u ormaru u Postindustrijskom raju, zajedno s drugim ručnim radovima koje je Christina uspjela dobiti na aukciji nakon smrti tete Elle. Kad ponekad otvori te zatvorene plastične vrećice, čini joj se da može osjetiti miris tete Elle: jak sapun i puder marke Christel. Ali miris svaki put bude sve slabiji, zato ih rijetko vadi. Ali voli misliti o njima. Znati da su tamo. Da su njezini. Samo njezini.

Christina je bila ta koja se morala najviše pomaknuti kad se Birgitta uselila u praznu sobu. Margareta je uvijek sve radila u svom krevetu tamo je čitala i crtala, tamo se igrala s lutkama i pisala zadaćedok je Christina koristila krevet samo za spavanje. Kad je crtala ili pisala zadaće sjedila je za stolom pored prozora. Ali sada više nije bilo mjesta, tamo je trebao stajati novi krevet. Teta Ella je podigla stol i premjestila ga u hodnik. Ali nije išlo, bilo je premračno. A sad se više nije moglo sjediti ni za stolom u blagovaonici. Birgitta je već trećeg dana uspjela tamo razbiti jednu porculansku figuricu i nakon toga je blagovaonica postala zabranjeno područje za sve tri djevojčice. Preostao je kuhinjski stol. Ali ni tamo nije bilo kao prije: kad su i Margareta i Birgitta sjedile za stolom bilo je nemoguće koncentrirati se. Neprestano su brbljale, hihotale i šaputale tajne jedna drugoj. Nakon Birgittina dolaska više nikada nije bilo posve mirno u kući. Bila je kao elektrificirana: oko nje je iskrilo, i onaj tko bi se previše približio riskirao je strujni udar. Kad bi zazvonio telefon zgrabila bi slušalicu s telefona i povikala halo! prije nego što bi se teta Ella stigla okrenuti, a kad bi zazvonilo na vratima odjurila bi po stubama poput furije. Nikada nije htjela sjediti na miru i čitati kao Margareta ili raditi ručni rad kao teta Ella i Christina. Njezine su igre bile vrtoglave i bučne, a kad se nije igrala, svađala se. Nije prezala ni pogaziti pravila tete Elle: jednog je dana otvorila crnu lijevanu ogradu i izjurila na cestu na teta Ellinu biciklu, drugog je dana pobjegla i nije je bilo puno sati, dok je teta Ella nije pronašla na staroj ulici usred grada, a jednom je ukrala četiri novčića od po jedne krune iz kućne blagajne. A kad joj je teta Ella objasnila da za kaznu što je ukrala mora ostati u praznoj sobi cijela dva dana, isplazila joj je jezik i zavrištala: “Prokleta babetino! Ti nisi moja mama! Ti ne odlučuješ o meni!”

Putem do sudopera bacila je kratak pogled na Christinu, koja je i dalje ukočeno sjedila za stolom i siknula: “Zašto tako sjediš? Pa nije bilo tako opasno!”

Christina je poklopila rukama uši i zatvorila oči taj put. Ali teta Ella to nije odmah primijetila, imala je pune ruke posla pokušavajući natjerati Birgittu, koja se branila i vrištala, u praznu sobu i zaključati vrata. Kad se vratila u kuhinju bila je pod nosom sva crvena od krvi.

*

*

Nije mogla shvatiti što je to na njoj nagnalo Birgittu da baš nju izabere za neprijatelja. Ali tako je bilo. Već prvog tjedna Birgittine bi se oči suzile kad bi gledala Christinu. Tjedan dana kasnije Christina je pronašla svoju lutku bez ruku i nogu, a još tjedan kasnije jedna je

Ali ovoga je puta teta Ella bila u krivu. Ništa više ponovno nije bilo dobro. Za vrijeme tog prvog proljeća Birgitta ih je sve izmorila, svakoga na svoj način. S Margaretom za petama vukla se kroz kuću i vrt i zaposjedala ih metar po metar. Margareta se malo smijala, malo osjećala vrtoglavicu, po cijele je dane putovala između užasa i oduševljenja. Ništa više nije bilo kao prije: tavan je sada bio vještičja jazbina, podrum grad duhova, a vrt opasna džungla. Kad je bilo vrijeme spavanja, briznula bi u plač poput malog djeteta. Teta Ella nije smjela isključiti svjetlo. A nije smjela ni ostaviti djevojčice same u praznoj sobi, morala je sjediti na rubu Margaretina kreveta i držati je za ruku dok ne bi Tetizaspala.Ellikrvario je nos po cijele dane. Kad bi djevojčice poslijepodne došle kući iz škole, sve češće bi je pronalazile u dnevnoj sobi. Tamo je sjedila zatvorenih očiju i otvorenih usta u velikoj fotelji, s tamnocrvenom vatom u svakoj nosnici. Njezin je vez ležao netaknut na stolu u blagovaonici, a jednog je dana za večeru čak servirala takvu modernu stvar vrijednu prezira kao što je pire od krumpira iz vrećice. Svejedno, gotovo da uopće nije stigla raditi na svom porubljivanju tog tjedna. Noć prije nego što je trebalo doći vozilo iz tvornice bila je budna do dva sata.Alinajgore je ipak bilo to što teta Ella više nije gledala Christinu na isti način kao prije. Naravno, smiješila se i zahvaljivala baš kao i uvijek kad je Christina pomagala oprati suđe, kontrolirala joj je zadaću baš kao i prije i uvijek joj pomagala kad je trebalo izbrojiti kvadratiće u vezu, ali ipak se činilo kao da je Christina postajala nevidljiva čim bi se odmaknula jedan korak iz teta Ellina vidnog polja. Teta Ella je više nije pratila pogledom. A da je gledala, vidjela bi puno toga. Da su se Christinina leđa ispravila, naprimjer. Jer Christina je sada bila djevojčica koja je stalno morala biti na oprezu.

Ali kad je Christina trenutak kasnije klečala ispred zahodske školjke i povraćala, teta Ella je ponovno bila ona stara. Držala je jednu ruku na Christininu čelu, a drugom je gladila po leđima. “Sve će biti dobro” šaptala je. “Sve će ponovno biti dobro...”

“Pazite” vikala je. Ali Birgitta nije pazila: smijala se svojim grubim smijehom, uhvatila granu iznad glave objema rukama i uspravila se u stajaći položaj. Christina je zatvorila oči. Nije znala da li se nada ili se boji da će Birgitta pasti. Da, nadala se. Ali kad je ponovno otvorila oči, Birgitta je opet sjedila na grani. Nije pala.

To što se Birgitta znala penjati po drveću na kraju je bilo ono zbog čega ju je teta Ella prihvatila. Prvih se mjeseci nikada nije smijala zbog nečega što je Birgitta rekla ili učinila, naprotiv, glas bi joj postao hrapav i molećiv čim bi joj Birgitta došla u vidokrug. Ali kad je te večeri u lipnju izašla u vrt i ugledala tri djevojčice kako sjede poput voćaka na stablu trešnje, licem joj se razlio velik osmijeh.

stranica iz knjige posuđene iz knjižnice bila istrgnuta. Brzo je naučila da se čuva, posebno igara u vrtu. Odjednom bi je tako gurnula u leđa da bi pala na lice i razderala koljena i čarape. Najgore je bilo ako se radilo o obje čarape, onda bi se teta Ella naljutila i držala ljutite upo- zoravajuće govore o tome kako čarape ne rastu na drveću. Christina joj se nikada nije usuđivala ispričati o guranjima jer bi se u takvim trenucima Birgitta uvijek vukla na rubovima njezina vidnog polja, a oči su joj bile uže nego ikada. Osim toga, teta Ella je imala svoje principe, a jedan od njih je bio da ne voli djecu koja krive druge. Rupa u čarapi je gotovo uvijek ovisila o onome čija je noga bila u čarapi. Bilo je bolje kad bi se i koljeno ogrebalo, onda su se mogla izbjeći upozoravanja i mogao se dobiti flaster, pecivo i nekoliko utješnih riječi. Ipak, sve je postalo malo bolje kad je Birgitta osvojila stablo trešnje. Stajalo je tamo, sve te godine, u vrtu tete Elle i mamilo obećanjima što je sve čekalo onoga tko se prvi usudi popeti do najviših grana. Christinu i Margaretu je često mamilo, ali nijedna nikada nije skupila dovoljno hrabrosti da se popne više od najdonjih grana. Ali Birgitta se usudila. Otpuhujući i stenjući vukla je svoje nezgrapno tijelo od grane do grane, sve više i više, ne brinući se o tome što joj je kora izgrebala dugačke crvene tragove po unutrašnjoj strani bedara. Margareta ju je pokušala slijediti, ali došla je samo do polovine drveta, a onda tamo ostala sjediti obgrlivši deblo rukama. Christina nije stigla dalje nego prije. Sjela je na jednu od najdonjih grana i ostala tamo i gotovo iskrivila vrat kako bi vidjela gdje su Birgitta i Margareta.

“O, moj Bože” rekla je i zaškiljila preko ruba naočala. “Dobro si se popela, Birgitta!”

Držala je pladanj u ruci, ali sad ga je spustila na travu tako brzo da su čaše sa sokom lupnule jedna o drugu i rekla: “Ostanite tako sjediti, idem po fotoaparat.”

Uspjela je uhvatiti i drvo i sve tri djevojčice na slici. Bila je to dobra slika, tako dobra da ju je teta Ella dala i uvećati i ručno obojiti. Ali fotograf je pogriješio kod bojenja: Birgitta je dobila ružičastu haljinu a Christina zelenu, iako je ustvari bilo obrnuto. Birgitta je bila vrlo zadovoljna zamjenom: od trenutka kad je uramljena fotografija stavljena na komodu tete Elle, shvatila je da ružičasta boja pripada njoj.

“A sve što je žuto je moje” rekla je Margareta. “Zato što ja imam žutu haljinu na Christinaslici.”seokrenula u krevetu i gledala prema zidu. Mogla je čuti po njihovu disanju kako čekaju da ona nešto kaže. Nekoliko je minuta bila tišina, sve dok na kraju Margareta nije mogla izdržati pritisak.“A ti Christina?” prošaptala je. “Zeleno ili plavo? Ili crveno?” Christina nije odgovorila. Ružičasta je ustvari bila jedina boja koju je ikada voljela.

“Odsada, sve što je roza je moje”, izjavila je te večeri kad je otišla spavati u praznu sobu.

Christina napravi malu grimasu i ispravi bijeli ogrta je previše rekla. Kao i obično. “Da”, rekla je. “Poznajemo ga.” “Ma zamislite”, kaže Helena. “O tome nisam imala pojma.” % * Ustvari, Christinu ne iznenađuje što je Margareta dala pozdraviti Hubertssona. Sigurno ga je sačuvala u lijepom sjećanju. U njega se, na eka Christinu. iti za neki čizme. č. Margareta

“Koliko ih je Hubertsson naručio poslijepodne?” “Šest, ali upravo ih zovemo i pokušavamo ih naruč drugi dan.”Christina uklizi u garderobu i počne skidati zimske “A “UpravoHubertsson?”samnapravila test. Šećer se penje. Sad spava.” “OK. Onda ćemo još malo pričekati.” “I zvala je vaša sestra.” Christina duboko udahne. “Moja se pozdraviti prije nego što ode, ali kad sam joj objasnila kakav vam je danas dan, rekla je da će nazvati kad stigne u Stockholm.”Christina izdahne. Posljednjih sati gotovo da je i zaboravila da je ujutro ostavila Margaretu u Postindustrijskom raju. “I htjela je da prenesemo pozdrave Hubertssonu” kaže Helena i nasmiješi se. “Vi ga poznajete još otkad ste bile male.”

Helenastojinavratima doma zdravlja i č

“Naručila sam jednog Hubertssonova pacijenta za drugi dan” kaže. “Ali drugoga morate primiti. I kasnite pola sata sa svojima...”

“Mmmm.sestra?”Htjela

konzerva i dobit ću skorbut” rekao je i ponudio teti Elli kraljevsku sumu mjesečno u zamjenu za jedno kuhano jelo dnevno. A ako bi se osim toga htjela brinuti i za njegovo pranje veša i čišćenje, onda će dobiti duplo. Teta Ella se premišljala samo na trenutak. Imala je vremena. Christina i Margareta su sada išle u srednju i dugo su bile u školi, Birgitta je radila u Luxoru i nije je bilo još duže. A trebala je novce. U kući je trebalo dosta toga popraviti, a porubljivanje se više nije isplatilo kao prije. Osim toga, i za djevojčice je trebalo sve više novaca. Trebala je pojačanje kućnog budžeta. S druge strane, Hubertssonova je ponuda zahtijevala određene investicije. Ipak se nije moglo očekivati da će jedan pravi doktor jesti na običnom stolnjaku od voštanog platna iz Konsuma. Posljedica je bila da se teta Ella jednog dana zaputila vlakom do Linkopinga u kupovinu: u Motali naime nema takvih stolnjaka u dizajnu Viole Grasten. A to mora biti Viola Grasten, to su smatrale sve druge žene iz udruženja rukotvorina, gdje je teta Ella bila vrijedan, iako nešto povučen član. Iskoristila je priliku da u Linkopingu kupi i kanticu laka za kuhinjske stolice, i platna za salvete i nove kuhinjske zavjese. Kao i pet glatkih drvenih držača za salvete u obliku prstena. To sa salvetama je bilo teško. Tijekom jedne godine četrdesetih neposredno prije nego što je postala patronažna sestra - teta Ella je bila služavka u jednoj obitelji arhitekta i u to je vrijeme naučila podosta toga o simboličnom značenju salveta. Kod arhitekta se živjelo moderno, dakle Ella je sjedila za stolom za vrijeme radnog tjedna i baš kao svi drugi jednom je tjedno dobivala čistu lanenu salvetu. Razlika između gospode i osoblja označavala se vrlo suptilno: članovi obitelji imali su svaki svoj prstenasti držač za salvete, dok se Ellina salveta slagala u četverokut i stavljala ravno na tanjur. U kući tete Elle nije bilo nikakvih salveta tijekom tjedna. Onaj tko se zamusao, morao je otići do kupaonice i oprati lice nakon jela, inače je sve bilo dobro. Za Božić i Ivanje i druge obiteljske zabave teta Ella kupovala je tanke, male papirnate salvete, ali to je većinom bilo

kraju krajeva, prvog zaljubila. Tek što je navršila četrnaest godina prestala se umiljavati oko tete Elle kao mazna mačka i prešla na to da se sva našušuri od želje čim bi Hubertsson bio u blizini, što znači svaki dan za večerom. Nakon samo pola godine u stanu za iznajmljivanje tete Elle, Hubertsson je, naime, odustao od svih pokušaja da se sam brine za kuhanje“Jošobroka.jedna

samo za pokazivanje. Ali sada je dakle moralo doći do promjene, jer Hubertsson je sigurno bio naučen i na salvete i na prstenaste držače za salvete. A kako bi to izgledalo kad bi on jedini sjedio za kuhinjskim stolom i mahao svojom salvetom? Christina i teta Ella borile su se cijeli vikend kako bi dovele kuhinju u red. Ispolirale su kuhinjske stolice i prelakirale ih, presavijale salvete i objesile kuhinjske zavjese. Birgitta je prezrivo otpuhnula na njihova nastojanja, a onda je podigla ovratnik svoje smeđe jakne i izašla van u subotnju avanturu. Margareta je visjela na kuhinjskim vratima i imala svoje mišljenje o svemu, ali nije bila ni od kakve konkretne pomoći. Na kraju je dosadila teti Elli, koja joj je dala zadatak da zaveže komadiće vune različitih boja oko držača za salvete, kako bi ih se moglo razlikovati. Sama je smjela izabrati boje. Naravno, izabrala je ružičastu za Birgittu i žutu za sebe, dok je Christina dobila bijeli vuneni komadić, a teta Ella svijetloplavi. Ali oko Hubertssonova prstena za salvete namotala je usku svilenu traku najcrvenije boje i zavezala je mašnicom.

“Ti ćeš sjediti na kraju stola” rekla je Margareta hrabro i time pokazala da više nije mala djevojčica koja se mora klanjati i zvati ga stričekom.Hubertsson

tada su se svi nasmijali. Čak i Birgitta.

ju je promatrao, zabavljajući se. Nije bio glup i shvatio je zašto njezine oči sjaje isto kao i svježe lakirane kuhinjske stolice. Ali stvarno nije bio nimalo zainteresiran za svježu janjetinu. Samo je htio odreske s krumpirom, graškom i mrkvom, kiseli žele i kisele krastavce. A preko sve te ljepote htio je preliti tamni umak od vrhnja, čiji se začinjeni miris octa i inćuna, lovorova lista i crnog papra već prije sat vremena zavukao u sve kutke kuće. Tako su sjedili, svih petero, s novim salvetama na koljenima oko stola tete Elle, i jeli u tišini. Birgitta sa svojom bijelom visoko natapiranom frizurom i crno namazanim očima, Margareta s konjskim repom i rumenim obrazima, Christina s novima naočalama koje su joj spuznule na pola nosa, Hubertsson s jednim uvojkom koji mu je pao preko čela i napeta teta Ella, zarumenjela od kuhanja. Nije se opustila sve dok Hubertsson nije navalio na svoju treću porciju. “Oprostite” rekao je. “Inače ne jedem ovako puno. Ali tako je dobro!”I

Njezini su obrazi sjajili isto tako crveno kad je Hubertsson u nedjelju navečer sišao iz svog stana kako bi pojeo svoju prvu večeru u kuhinji tete Elle.

*

Christini je Birgitta bila odvratna. Sve joj je bilo odbojno, i to bijelo meso koje se ljuljalo i ti vječno napola spušteni kapci. Da ne govorimo o onom kiselkastom mirisu koji ju je uvijek okruživao, a koji je sada ispunjavao praznu sobu čak i kad Birgitta nije bila tamo.

Christina je otpočetka bila iznenađena poštovanjem koje je teta Ella pokazivala za Birgittin posao. Sada je bilo važnije navečer spremiti Birgittinu užinu nego Christinu i Margaretu propitati zadaće. Jer iako je Christina bila tri mjeseca starija, a Margareta jedanaest mjeseci mlađa od Birgitte, činilo se da je Birgitta odrasla, dok su one ostale samo djevojčice.Teta

Kad je drugo polugodište sedmog razreda završilo, pretvorila se u pravi kamen odlučnosti. Večer za večeri sjedila je za kuhinjskim stolom tete Elle i ponavljala istu rečenicu: nema teorije da će ona ići u osmi razred! Ipak se može slobodno izabrati, dakle može ne ići ako ne želi. Osim toga joj je stric Gunnar obećao da će joj srediti posao u Luxoru samo ako želi. Prezrivo je otpuhnula kad joj je teta Ella pokušala objasniti da nije naročito zabavno raditi u tvornici. Zabavno? Pa tko radi da bi mu bilo zabavno? Radiš da zaradiš novce. A u Luxoru mogu čak i četrnaestogodišnjaci poput nje dobro zaraditi.

Inače se tih godina Birgitta nije naročito puno smijala. Vjerojatno je isplakala svu djetinjastu tvrdoglavost i zlovolju kad joj je mama umrla, ali kada je prva divlja tuga prošla, ipak nije bila kao drugi. Nije više vikala i tukla se, ali gornja joj je usnica bila konstantno iskrivljena u izraz krajnjeg prezira.

Ella nije čak ni protestirala protiv Birgittina načina odijevanja. Rado je vadila šivaću mašinu kad je Birgitta htjela suziti još jedan par traperica ili suknju. Na kraju je više njezinih suknji bilo toliko usko da se kroz tkaninu mogao nazreti venerin brežuljak. To joj je savršeno odgovaralo, vidjelo se to po njezinu zadovoljnom smiješku dok se promatrala u ogledalu u hodniku. Baš tako je htjela izgledati: probujale grudi, isturena guza i očit trokut usred suknje.

Puno je vremena posvećivala kosi, tapiranju i sprejanju, isprobavanju novih frizura i načina češljanja. Ali kad je izlazila, ipak je uvijek izgledala isto: velik stog šećerne vune na glavi, bijelo obojene usnice i crno obojene oči. Komad koji se druži s dečkima koji imaju velike aute. I to baš takva cura, a ne nekakva mala plašljivica koja se ne usuđuje pošteno tulumariti.

Samo Margareta nije bila odvratna. Nije postala odvratna čak ni kad ju je Birgitta pokušala pretvoriti u svoju kopiju, jer koliko god da se borila s tapiranjem i sprejem, ružem i maškarom, nikada joj nije uspjelo promijeniti Margaretu na neko duže vrijeme. Nakon samo pola sata Margareta bi izgledala poput promočenog rakuna: natapirana kosa bi uvenula, ruž bi bio pojeden, a maškara joj se razmazala oko očiju praveći crne kolutove. Teta Ella bi joj se nasmijala i rekla joj da se ode oprati. Ludice! Ponekad je Margareta čak smjela otići s Birgittom van u avanturu. Tih su se subotnjih večeri gurale ispred ogledala u hodniku dok je teta Ella stajala na vratima kuhinje i promatrala ih preko okvira naočala. Rijetko kad je nešto rekla, nikada ih nije prekoravala i rijetko ih je kritizirala. Činilo se kao da je abdicirala, kao da nije smatrala da ima pravo imati mišljenje o ovoj novoj i neshvatljivoj pojavi koja se zvala životomNikadatinejdžera.nijebilogovora

o tom da će Christina ići s njima u taj život. A Birgitta je bila ta koja je bez riječi tako odlučila. Ali njezino otvoreno neprijateljstvo prema Christini sada je popustilo i postalo ravnodušnost i prezir. Birgitta je jednostavno posve isključila Christinu iz svoje svijesti, nikad joj se nije obraćala osim kad bi joj odbrusila neki podrugljivi komentar i rijetko kad je odgovarala kad bi joj Christina nešto govorila. Osim toga, razvila je poseban pogled koji je bio namijenjen samo Christini: kratak pogled koji je slijedio isto tako kratko treptanje. Crvotočino, govorio je taj pogled. Nemoj ni misliti da te vidim! Svejedno, Christina je znala do detalja što Birgitta radi. Margareta jednostavno nije mogla šutjeti: za vrijeme polusatne šetnje do škole svako jutro povjerila bi Christini sve što je Birgitta povjerila njoj. U početku je bila sva hihotava: oči su joj svjetlucale dok je šaptala ime dečka koji je prvi skinuo Birgittin grudnjak i nadimak onoga koji joj je

Međutim, Christina je smatrala da su sada svi ljudi pomalo odvratni. Hubertsson je imao odvratne prste, Stig Štukousti odvratna usta. Christina je čak ponekad mislila da je i teta Ella postala pomalo odvratna. Ujutro, kada bi radila doručak odjevena samo u spavaćicu i kućni ogrtač, njezino je tijelo širilo neugodan miris preko cijele kuhinje. Zbog tog je mirisa Christina promijenila svoje navike. Sada je bila oprana, odjevena i počešljana kad bi sjela za kuhinjski stol, a kad bi miris tete Elle postao prejak, jednostavno bi podigla svoju upravo opranu ruku do nosa i udahnula miris sapuna. Škakljao ju je u nosu.

prisiljena

istovremeno stavio ruku u gaćice. Ali njezin je osmijeh bio sve više nategnut kako su mjeseci prolazili. Sasvim se ugasio kad je jedno jutro otvorila vrata telefonske govornice i pokazala na pjesmicu koja je bila nažvrljana na zidu. Christina je gurnula naočale na mjesto i pročitala prvi red naglas: Ah, da sam ja na Birgittinu mjestu... “Tiho!” povikala je Margareta i stavila joj ruku na usta.

je Hubertssonu?” kaže Christina prigušenim glasom. “Nema opasnosti”, odgovara Helena istim prigušenim glasom. “Upravo sam bila vani i kupila mu nekoliko sendviča. Uzela sam jedan i za vas... Dođ Christinaite!”baci pogled na kutijicu sa zdravstvenim iskaznicama ispred vrata. Očito je da vani u čekaonici sjede još dva pacijenta. “Stignem li?” “Naravno da stignete. Pa morate jesti. Dođite.”

Christina se zabuljila u nju širom otvorenih očiju: pa bilo je sasvim jasno da će ušutjeti u sekundi kad shvati što piše na zidu. Kako je Margareta uopće mogla misliti da bi ona izgovorila te užasne riječi?

Drhtavom je rukom počela tražiti pernicu u torbi, izvukla svoju najbolju kemijsku olovku - onu koju je inače koristila samo kad je morala ponovno lijepo prepisati svoje tekstove - i povukla crtu za crtom preko žvrljotine na zidu. Koji je to idiot napisao tu pjesmicu, ne zna ni pisati ispravno!Margareta je počela plakati, naslonila se na telefonsku govornicu i bez zadrške tulila poput malog djeteta dok je polako klizila prema tlu. Glas joj je bio hrapav, ali sad se više nije mogla suzdržati, sad je bila ispričati ono najgore. “A u školi kažu da je spavala s tri različita dečka prošle subote... A kad sam je ja pitala rekla je da se ne sjeća, da je bila previše pijana da bi se sjećala. I onda se nasmijala!” Panika je zalepršala u Christininu trbuhu. Pritisnula je kemijsku jače na zid i povukla još jednu crtu preko žvrljotine, iako je znala da to ništa ne znači. Te se riječi nikada neće dati obrisati. Nikada. Spoznaja joj je poput kamena tonula tijelom. Oduvijek je znala da će do toga doći. I sada je došlo. Katastrofa. * Helena stoji na straži u hodniku kad Christina pusti van četvrtog pacijenta.“Kako

“Zar nisi mogla kupiti bezalkoholno pivo umjesto ovoga”, kaže. Helena se nasmiješi od dragosti, kao tvrdoglavom dječačiću. “Ne, ne, ovdje neko vrijeme neće biti piva.”

gutljaj iz svoje boce kako bi izbjegla odmah odgovoriti. Posljednjih je mjeseci postao sasvim nemoguć, čim dobije šansu pokušava navesti razgovor na Margaretu i Birgittu i tetu Ellu. I radi to namjerno, zna da je to ljuti.

“Pregledala sam Desiree Johansson”, pokuša ona. Ali Hubertsson ne reagira: sasvim je zauzet kopanjem po vrećici koju mu Helena pruža. Po svemu sudeći, sendvič sa šunkom je po njegovu ukusu, ali napravio je grimasu kad je vidio mineralnu vodu.

On se nasmiješi i promijeni temu. “Čuo sam da je Margareta nazvala i dala me pozdraviti. Koliko dugo ostaje u Christinagradu?”otpije

Hubertsson je sjeo za pisaći stol, ali okrenuo je stolicu prema sobi i sjedi leđima okrenut kompjuteru. Christina nikada prije nije primijetila njegov Screensaver, ali sada vidi da prikazuje crni svemir s tisućama zvijezda. Podigne obrvu: Hubertsson ne bi dijelio screensaver s bilo kim. Kerstin Jedan je možda bila u pravu kad je nazvala onu pacijenticu njegovom miljenicom.

“Bez problema. Osjećam se kao sedamnaestogodišnjak.” Christina prezirivo otpuhne. “Prilično uništen sedamnaestogodišnjak...”

“Može li se barem dobiti malo kave?”

“Upravo sam htjela otići po nju”, kaže Helena i sretno se smiješeći otklizi kroz vrata. Christina zagrize svoj sendvič kako bi spriječila grimasu. Tisuću puta otkad radi vidjela je kako medicinske sestre ugađaju liječnicima i svaki put bude bespomoćno iziritirana. S druge strane, ima manje razloga da bude iziritirana na Helenu nego na većinu drugih. Helena nije ona vrsta sestre koja odbija izvaditi zdravstvene kartone i nalaze testova liječnicama, dok trči kao luda kako bi služila liječnicima. Ali u odnosu prema Hubertssonu je jednostavno smiješna. Sam Hubertsson, čini se, smatra Heleninu želju za obavljanjem usluga samu po sebi jasnom. Izgleda zadovoljan dok se naginje u svojoj stolici i otpija gutljaj mineralne vode. “Kako si sada?” kaže Christina. On se malo nasmiješi kutom usana i odloži bocu.

Christina baci pogled prema Hubertssonu, više nije nepomičan, okrenuo je stolicu za pola kruga i ispružio se prema šalici s kavom. “Tu je sjedio galeb i čudno se ponašao. A jučer smo pronašli mrtvoga galeba u Hubertssonvrtu...”seupravo

“Nije više tu”, kaže kratko. “Samo je prolazila ovuda. Inače, ono što sam upravo spomenula, bila sam u domu i pregledala jednu tvoju pacijenticu, Desiree Johansson. Kerstin Jedan joj je uvalila četiri doze Stesolida od po deset miligrama...” Ali Hubertsson je više ne čuje, sjedi sasvim nepomično i zuri prema prozoru. Christina slijedi njegov pogled: na prozorskoj dasci sjedi ptica. Galeb. Intenzivno zuri u Hubertssona, a onda elegantnim pokretom stavi jednu nogu ispred druge i spusti svoju bijelu glavu. Zatim vrlo polagano raširi krila, siva su i bijela i velika i prekrivaju gotovo cijeli donji dio prozora. Sve izgleda poput klanjanja. Ne, više od toga, poput iskazivanja poštovanja. “Dakle...” kaže Christina. Čini se da njezin glas prodire kroz prozorsko staklo, ptica skvrči noge i uzleti. Christina svejedno ustane, ode prema prozoru i prati galeba pogledom dok lebdi iznad parkirališta. “Kako čudno”, kaže. “A jučer... Zar nisu galebovi ptice selice?” “Ne svi”, kaže Helena i stavi pladanj s kavom na Hubertssonov pisaći stol. “Dio njih prezimi ovdje. Zašto?”

Ne vidi da se Hubertssonovo lice ukočilo u sumnjičavoj grimasi.

Ali Christina vidi. Čudno je to što sliči teti Elli. Upravo je tako izgledalo njezino lice kad joj je nakon nekoliko dana oklijevanja Christina konačno ispričala što zna o Birgitti. I upravo je tako sivo bilo njezino lice kad je dan nakon toga ležala na podu dnevne sobe i nije se više mogla micati niti govoriti. * “Djevojčice je uzela socijalna skrb” napisao je Stig Štukousti na ceduljici koju je rajsneglom pričvrstio za Hubertssonova vrata.

“Mmm.“Stvarno?”pokreta.Slomioje

vrat. Erik misli da se zaletio ravno u zid.”

sprema podići šalicu do usana, ali sad se zaustavio usred

Helena se nasmije: “Možda je došlo do nekog zaraznog ludila među galebovima. Trebali bismo upozoriti biologe na terenu.”

“Sad idete sa mnom doma”, rekao je Stig i zaključao ulazna vrata. “Barem na nekoliko dana, dok ne saznamo hoće li to potrajati ili ne.”

Bitte je odmahivala glavom. “Ali moždani udar...” Stig je spustio svoju šalicu s mlijekom na stol uz tihi udarac.

“Ne znamo točno je li to stvarno bio moždani udar.” “Ali zar nije Hubertsson rekao...” “Hubertsson!” rekao je Stig prezrivo i obrisao usta rukom. *

Bitte im je namjestila krevete u sobi za razonodu, tamnoj podrumskoj sobici u toj novosagrađenoj vili. Stig je stavio zelene tapete s uzorkom morske trave na zidove, a Bitte ih je ukrasila nizom plavih tanjura-suvenira iz Rorstranda. Uplašeno je gledala u Birgittu, koja je skidala vestu širokim pokretima i rekla: “Ovi tanjuri koje skupljam su ustvari vrlo skupi. Pa vas molim da mislite na to...” Za kuhinjskim je stolom bilo tijesno kad je trebalo večerati. Bittini dječaci - jer bili su to njezini dječaci, gotovo samo njezinizauzimali su puno mjesta svojim velikim tinejdžerskim rukama i dugačkim nogama. Christina i Margareta su morale dijeliti jedan kraj stola, Birgitta se morala gurati s Bitte na drugom kraju. Bitte i Stig su bili jedini koji su govorili. “Jesu li je odvezli u Linkoping?” rekla je Bitte i odmahnula glavom dok je gutala gutljaj mlijeka. “Onda mora da joj je prilično loše...” “Ma”, rekao je Stig i bacio pogled na Christinu. “Ne mora se na to tako gledati. U Linkopingu su najbolji liječnici. Specijalisti. Oni će je prije osoviti na noge od liječnika ovdje u Motali.”

Vani je padao prvi snijeg te zime, sumrak je nalegao siv preko vrta i pretvorio ga u crno-bijelu fotografiju.

Sve troje stajali su blijedi i bez riječi u hodniku tete Elle. U kuhinji su sarme još uvijek bile na štednjaku i širile svoj miris, stol je bio postavljen za večeru, ali nikome od njih nije palo na pamet da raspremi stol i stavi sarme u hladnjak. “Imate li sve što trebate?” pitao je Stig službeno. “Četkice za zube? Spavaćice? Knjige za školu?”

Nitko nije odgovorio, ali Margareta je bez riječi kimnula.

rekao je vojnički. Margareta je kimnula, Christina prošaptala da. Ali Birgitta je odjednom uzmaknula za korak. “Ne želim” rekla je. “Bez gluposti”, rekao je Stig i zalupio vratima auta. Birgitta je odmahnula glavom tako da je natapirana kosa zadrhtala.“Ali ja ne želim!”

Jedne nedjelje tri tjedna kasnije otvorio je vrata svog novog Volva Amazon i rekao djevojčicama da požure. Christina se pomicala na stražnjem sjedalu, a kad se namjestila, sjedila je vrlo oprezno s velikim hibiskusom tete Elle na koljenima. Osušio se i pola listova mu je otpalo kad je nakon prvog tjedna otišla do kuće tete Elle počistiti i zaliti cvijeće, ali sada se oporavio i dobio tri velika pupoljka. Htjela je da ga teta Ella vidi kako cvjeta, tamo gdje je ležala u krevetu u Linkopingu. Margareta je sjela pored nje i pritisnula uramljenu fotografiju djevojčica na drvetu trešnje na trbuh. Birgitta je praznih ruku sjela na suvozačko mjesto. Nisu razgovarale jedna s drugom. Tijekom tjedana koji su prošli jedva da su izmijenile koju riječ. Margareta je šutjela čak i kad su Christina i ona išle u školu ujutro i nastavila je šutjeti tijekom večeri. Nije čak ni čitala kako je to obično činila. Kada bi, zato što je morala, zapisala riječi i izračunala ono što je morala za zadaću, legla bi na svoj madrac na napuhavanje dolje u sobi i buljila u strop. Christina je bila aktivnija. Nakon prvog tjedna odlazila je u kuću tete Elle svaki dan, pokupila bi poštu i razvrstala je, zalila cvijeće i brisala prašinu. Ponekad je usisavala, ne zato što je to bilo potrebno, nego zato što ju je zvuk usisavača smirivao. Nikada nije odlazila gore do Hubertssona, samo bi ostavila njegovu poštu na najdonjoj stubi i potpuno nečujno zatvorila ulazna vrata za sobom. Birgittu gotovo da nije ni vidjela. Ona je odlazila u svoju tvornicu rano ujutro i nikada se nije vraćala prije večere. Ali svake noći Christina bi se probudila kad bi Birgitta sa svojim ugaženim cipelama u ruci tapkala niza stube do sobe za razonodu. Možda je osjećala da se Bittini dječaci srame što je imaju u kući. Njihovi zavodnički osmijesi i pohlepni pogledi ugasili su se onoga dana kad je jedan od Kjelleovih prijatelja iz razreda šapćući izrecitirao onu pjesmicu. Sada je letjela preko cijele Motale. Poput ptice s vlastitim krilima. Stig ih je pregledao kad su izašle iz auta ispred okružne bolnice u Linkopingu.“Spremne?”

Teta Ella još uvijek nije mogla govoriti, kada je pokušala samo joj je preko usana curnulo malo pjenaste sline. Svejedno, i Christina i Margareta su razumjele. Margareta je sjela na rub kreveta, podigla njezinu ruku i stavila je na svoj obraz. Christina se spustila na koljena uz uzglavlje kreveta i stavila glavu na jastuk, uz glavu tete Elle. Nijedna od njih nije ništa rekla. Nije preostalo ništa za reći. * Te su se večeri skupili u Stigovoj dnevnoj sobi. On je stajao zafrknutih rukava košulje za stolom, dok su djevojčice sjedile u nizu na novoj sofi na cvjetove. Christina lijevo, Birgitta desno, Margareta kao tampon- -zona u sredini. Stig ih se nije usuđivao pogledati, usmjerio je pogled na papire iz socijalne skrbi koji su u tri bijele hrpe ležali na

Stig je slegnuo ramenima i stavio ključeve auta u džep svog nedjeljnog“Ondasakoa.nek

* * * “Izgledaš kao gusar”, rekla je Margareta i nasmijala se dok je plakala. Teta Ella se nasmiješila svojim novim nakrivljenim osmijehom i drhtavom lijevom rukom dodirnula crnu traku koja joj je prekrivala desno oko.“Ne može treptati”, rekla je žena u krevetu do njezina. “Zato mora imati povez. Da se oko ne isuši.”

Christini se na trenutak učinilo da je to ona ista žena koja je prije deset godina hodala oko njezina bolesničkog kreveta. Okrenula je glavu i tako je neprijateljski pogledala da je žena odmah ustala sa svog kreveta i počela se vući prema vratima. Naravno, nije to bila ista žena, sad je to vidjela, no ipak je bilo lijepo da je otišla. Bilo je dovoljno buljenje četiriju drugih pacijenata u sobi.

Stig ju je uhvatio za nadlakticu, glas mu je postao dublji: “Prestani gnjaviti!” Birgitta se jednim pokretom oslobodila, tako naglim pokretom da se kopča koja je držala njezine bijele šiške na mjestu oslobodila i pala na asfalt. Okrenula se i počela trčati, onoliko brzo koliko su joj tijesna suknja i cipele na petu dopuštale. Na pola parkirališta okrenula se i zavrištala kreštavim glasom: “Neću! Zar ne čuješ, seronjo!”

trči. Divljakuša!”

“Ovako će biti” rekao je. “Socijalna skrb je unajmila mali jednosobni stan za Birgittu i pronašla novu obitelj koja će udomiti Margaretu. A Christina se može vratiti mami u Norrkoping.”

stolu, dok je dugo po džepu tražio cigarete i upaljač. Trebala mu je cijela vječnost da izvadi jednu cigaretu John Silver iz kutije i zapali je. “Da” rekao je zatim i otpuhnuo oblak dima. “Razumijete i same. Sad kad ste je Napraviovidjele.”jekratku pauzu, još uvijek ne mičući pogled sa stola.

Ali Hubertsson ne voli da ga se upozorava, nabrao je svoje čupave obrve i nešto rekao, prije nego što se zlovoljno okrenuo i pošao u smjeru sanatorija. Christina začuje kako se prozor sobe medicinskih sestara bučno zatvorio. I Hubertsson to čuje. Odmahne na pozdrav aktovkom.Vidjela

Christina baci pogled na sat, primanje pacijenata još uvijek pošteno kasni, iako je pokušala ubrzati svaki pregled. Sljede je rođen 1958. Dobro. Muškarci tih godina obično ne razvezuju pri bez potrebe.Upravo kad je htjela ustati i poći u čekaonicu po njega, baci pogled kroz prozor i vidi da se Hubertsson zaustavio. Stoji okrenut prema domu zdravlja i vidi se da razgovara s nekim. Christina se nasmiješi kutom usana. Vjerojatno ga je Helena nadgledala kroz prozor i sad ga prekorava što nije otišao ravno do auta...

Nekolikosatikasnije

, kad se bijela kasna zima upravo počela umatati u ružičastu svilu poslijepodneva, Christina je ugledala Hubertssona. Hodao je poprijeko preko parkirališta odjeven u stari kaput i s aktovkom u ruci. Dakle, mora da ide kući, ina oblači kaput kad ide do sanatorija. Čini se da ga je Helena toliko gnjavila da je popustio. A ipak, ne ide u smjeru svog starog Volva...

je tu gestu još prije. Jednom prije trideset godina. * Bio je to onaj trenutak subotnjeg popodneva kad svi šv gradovi utihnu, kad su dućani zatvoreni, a ljudi su se povukli u ku Vlažni suton teško je ležao preko Norrkopinga, žuti kvadrati upravo su počeli sjajiti na crnim fasadama kuća, a vani na cestama uli svjetiljke počele dobivati aureole. vani če nikada ne ći pacijent ču edski će. čne su

Christina je zastala kad je zatvorila vrata bolnice za sobom, ali ostala je trenutak stajati na stubama dok je polako navlačila rukavice. Nije joj se žurilo. Nikad joj se nije žurilo kad je bilo vrijeme da se s radnog vikenda u bolnici vrati kući. Između rukava njezina kratkog kaputa i rukavice bio je dio gdje joj je ruka bila otkrivena. Narasla je nekoliko centimetara tijekom te godine dok je živjela u Norrkopingu i većina odjeće joj je postala pretijesna i iznošena. Najgore je bilo s donjim rubljem. Kad se razred presvlačio za tjelesni uvijek se pokušavala sakriti iza vrata kako nitko ne bi vidio da ima velike rupe na gaćicama i da je njezin jedini grudnjak posivio od Nikadastarosti.jojnije palo na pamet da zatraži Astrid novac za novu odjeću, ali odvajala je dvadeset kruna svaki mjesec od svoje plaće, dvije sive desetke koje bi zagurala iza omota knjige iz matematike. Potrajat će dok ne skupi dovoljno novaca da kupi novi kaput, ali možda je tako bolje. Čovjek ne može znati kako bi Astrid reagirala da nađe novi komad odjeće u hodniku. Dotad je Christina pokušavala nategnuti svoje rukavice ili staviti ruke duboko u džepove kaputa. Ali grudnjak će kupiti već sljedećeg tjedna. I nekoliko novih gaćica. To Astrid neće nikada primijetiti.Stavila je kapuljaču kako bi zaštitila kosu od sitne kiše i krenula spuštene glave preko sjajnog asfalta dvorišta; nije podigla glavu sve dok nije došla do Sodra Promenaden. Tamo je zastala: tramvaj je stajao na stajalištu i na trenutak je odvagivala da li da si priušti kartu. Ali ne. Bilo bi preskupo i prošlo bi prebrzo. Pješice će joj trebati još sat vremena prije nego što stigne kući. Tada ga je ugledala. Trebao joj je trenutak da shvati što je vidjela i za vrijeme tog trenutka činilo se kao da se cijeli svijet malo pomaknuo u stranu kao da ga je netko gurnuo. U sljedećem joj se trenutku tijelo ispunilo oduševljenjem. To je on! To je stvarno on, upravo izašao iz tramvaja ispred bolnice u Norrkopingu! “Hubertsson,” povikala je, “Hubertsson!”

Njegov je pogled prvo prešao preko nje bez zaustavljanja i na sekundu se činilo kao da misli da je krivo čuo i namjerava krenuti dalje. Christinu je uhvatila panika, bez razmišljanja pojurila je prema njemu i zgrabila ga za ruku. “Zar me ne prepoznaješ? Pa to sam ja. Christina!”

Odmaknuo se korak i pogledao je. “Ah, da. Pa to si ti.”

Na trenutak je nastupila je tišina, a onda se on nakašljao i nestrpljivo slegnuo ramenima. “Moram se požuriti, nalazim se s jednim kolegom... Čuvaj se.”

#

će li ostati u tvom sanatoriju?” “To nije moj sanatorij. Ali, da, pretpostavljam.”

Riječi su potekle: “Kako je s tetom Ellom?” Hubertsson je napravio malu grimasu. “Otprilike kao i prije.” “Je li dobila moja pisma?” “Ho“Da.”

“Naravno da smije. A kako si ti?” Christina je slegnula ramenima. “A tako”, rekao je Hubertsson. “Tako, dakle.”

zaustavljanja, hodao je nekoliko koraka natraške dok mu je postavljala pitanje. “Koliko košta karta za vlak do Vadstene?” “Trideset dvije krune!” Okrenuo se i mahuo joj na pozdrav aktovkom. # Bilo#je to sve. Kao da nije postojala. S druge strane, nije to bilo ništa novo. Otkad je došla u Norrkoping bilo je to kao da je ostala staklena figurica, ljudi je nisu vidjeli prije nego što bi slučajno naletjeli na nju. Osim s nastavnicima u školi, razgovarala je ustvari samo s tri osobe. S Astrid, Margaretom i sestrom Elsie. Činilo se da je sestra Elsie gotovo voli. Za vrijeme pauze za kavu subotama prijepodne uvijek se raspitivala o tome kako je prošao posljednji test iz matematike, a kad je Christina mogla izvijestiti o još jednoj petici, kimala je tako zadovoljno da joj je podbradak drhtao.

“Smije li primati posjete?”

Christina je kimnula, sve oduševljenje ju je napustilo, stajala je sasvim mirno u lokvici razočaranja. Bilo je to kao da je Hubertsson svojom ravnodušnošću iščupao zadnju malu srebrnu nit koja ju je spajala s prošlošću. Ali možda je se može ponovno zavezati. Ako se suzdrži od novog donjeg rublja. Pomisao ju je navela da ponovno povisi glas i vikne zaOkrenuo“Hubertsson!”njim:sebez

Christina je jednom vidjela kako se sestra Elsie stresla od gađenja kad su neke druge sestre pričale o Hagebyju, i nakon tog dana je uvijek vrlo pažljivo pregledavala potplate svojih gojzerica prije nego što bi ušla u okružje bolnice. Nije smjelo biti nikakvog blata na rubovima koje bi je razotkrivalo. Jer po blatnim su cipelama prepoznavali stanovnike najnovijeg kvarta u Norrkopingu. I godinu dana nakon šo su prvi stanovnici unajmili stanove i uselili se, područje je još uvijek bilo blatno gradilište.

Ali nije uvijek bila tako zadovoljna. Ponekad bi uhvatila Christinu za bradu i promatrala joj lice. Jede li pošteno? Spava li dovoljno? Zdrava tinejdžerica trebala bi imati ružičaste obraze, a ne crne kolobare oko očiju. Naravno, jako je marljiva kad može raditi i ići u školu i sigurno je od velike pomoći svojoj majci, ali može li ona stvarno to sve? Ne bi li se, umjesto toga, trebala vikendom odmarati i biti vani na svježem zraku? Christina se uvijek sramila kad bi je sestra Elsie primila za bradu. Bilo je to kao da njezino bijelo lice laže. Pa posao je bio njezin jedini odmor. U bolnici nije morala biti na oprezu, ovdje je bilo dovoljno klanjati se i biti pristojan i raditi ono što ti se kaže. Ali, naravno, to nije mogla reći. Isto kao što nije mogla ni reći da je sama sestra Elsie dio odmora, da bi se njezini napeti mišići vrata uvijek opustili kad bi čula glas sestre Elsie i osjetila miris sapuna i ružine vodice koja je lebdjela oko njezina malog debeljuškastog tijela. Bila je čvrsto utegnuta u steznik ispod svijetloplave uniforme medicinske sestre, mekana, ali sabrana, baš kao što je i Christina željela biti. A ustvari svakoga je dana bivala sve više nalik na ledenu skulpturu koja je polako čvrsnula: sleđena i tvrda izvana, bljuzgava i tekuća iznutra. Ponekad je maštala o tome da će je sestra Elsie zatražiti da se preseli u njezin stan. On bi se trebao nalaziti u jednoj od onih kuća u nizu, sagrađenih u engleskom stilu koje su uokvirivale Sodra Promenaden tamo bi Christina dobila vlastitu sobu s tapetama na ruže.

Svake bi večeri pisala zadaće za malim smeđim damskim pisaćim stolom iz 19. stoljeća, dok bi sestra Elsie pripremala večernji čaj u kuhinji, a onda bi sjele jedna pored druge u maloj dnevnoj sobi i slušale radio-drame...Alijasno,

sestra Elsie nikada nije takvo nešto rekla. Christina je stanovala kod svoje mame i nastavit će živjeti kod nje, baš kao i sve druge djevojke iz gimnazije.

Astrid je bila jedna od tih prvih stanovnica. Više je godina čekala red na stan, dok na kraju nije dobila svoj dvosobni stan na samom vrhu betonske sive zgrade. Čak i nakon godinu dana hvalila je svoj novi stan svaki dan i u detalje i elokventno proklinjala onu ruševinu koju je ostavila za sobom. Christina je dobro pazila da ne kaže nešto što bi se moglo protumačiti kao kritiziranje stana ili blatne okoline, ali kad bi otišla od kuće isto je tako dobro pazila da ne otkrije gdje stanuje. No nije bilo nekog velikog rizika da bude otkrivena, dosada je nitko živ nije pitao zaNijeadresu.imala

prijatelja u razredu, ali to je bilo prirodno. Svi drugi su se već godinama poznavali, a Christina je bila nova. Osim toga, na neki je način bila preumorna da se sprijatelji s nekim. Za vrijeme odmora, ponijela bi školsku knjigu sa sobom u dvorište i zavukla se u neki prolaz kako bi se pripremila prije sljedećeg sata. Druge blijede djevojke stajale su u drugom prolazu, ali razgovarati s njima činilo joj se previše.Margareta se pojavila već nakon prvog zimskog raspusta. Bacila se na Christinu u školskom dvorištu tako brzo da se Christina nije stigla ni iznenaditi a već je bila preplavljena Magaretinom uobičajenom bujicom riječi. Zna li Christina da je teta Ella prebačena u Hubertssonov sanatorij u Vadsteni? Margareta je bila tamo u posjetu tjedan prije nego što je došla u novu obitelj u Norrkopingu. Sada je bila jedino dijete. Dobila je vlastitu sobu i brdo nove odjeće. Ne bi li Christina mogla jednog dana poći s njom doma da vidi kako joj je? Zazvonilo je prije nego što je Christina stigla odgovoriti, a kad je sljedeći put vidjela Margaretu, ona je već stajala u kutu za pušače i koketirala s jednim koji je ulazio u školu tek na drugo zvono. Nikada više nije ponovila svoj poziv i sada su samo izmjenjivale pokoju riječ kad bi naletjele jedna na drugu na hodniku. Nisu imale puno toga reći jedna drugoj. Možda je to ovisilo o tome što je Christina imala toliko stvari o kojima je šutjela, možda o tome što je Margareta bila sasvim zatrpana obvezom da se pretvori u pravu tinejdžericu. Nakon samo mjesec dana izgledala je kao da ste je upravo izrezali iz posljednjeg broja Bild-Journala. Bilo je teško zamisliti da je to ista djevojka koja je do prije samo godinu dana dopustila da je se našminka kao curu nekog tipa s ludim autom. Sada joj je kosa bila ošišana u modernu paž frizuru, a šal joj je visio gotovo do koljena. Bila je moderna cura, prava moderna cura. A Christina nije bila ništa. Osim štreberice, naravno.

Za vrijeme prvih tjedana kod Astrid Christina je donijela tri odluke. Jedan: maturirat će, ma koliko to koštalo. Dva: neće misliti na ono što je bilo. Tri: neće plakati. Treća je odluka bila preduvjet za druge dvije. I zato je bila najteža. Ponekad je mislila da je postala poput onog Pavlovljeva psa o kojem je učila u školi. Ne bi se ni osjećala naročito tužnom, uglavnom ne bi uopće ništa ni osjećala, a svejedno bi joj se oči ispunile suzama svakog poslijepodneva kad bi stavila ključ u bravu Astridina stana. Bilo je to kao da je imala stroj za plakanje u tijelu. Tijelo bi joj se počelo tresti od šmrcanja kad bi zatvorila vrata, iz očiju bi krenule suze, usta bi se sama otvorila i ispustila neartikulirano tuljenje. Nije pomagalo što se pokušavala prevariti time što bi objesila kaputić na vješalicu točno onako kako treba. Bilo je to kao da je stajala izvan svog tijela i promatrala vlastite ruke kako toliko prtljaju da je kaputić pao na pod. Mirno i disciplinirano bi se sagnula i podigla ga, dok su njezina usta dalje tulila i cviljela, zavijala i urlala. “Zašto si uopće nešto rekla?” zavijao je stroj za plakanje. “Zašto nisi mogla šutjeti?” Što je mogla odgovoriti na to? Ništa. Već je bilo učinjeno. Plač bi prestao jednako naglo i neobjašnjivo kao što je i počeo, stroj bi zaštucao i stao. Christina bi šmrcajući duboko udahnula i pogledala na sat. Stroj za plakanje bio je točan kao i uvijek. Astrid će doći kući za dvadeset minuta. Oplahnula je lice hladnom vodom i počela guliti krumpire. I dok je jedna smeđa kvrga za drugom postajala bijela u njezinim rukama, još se jednom zaklela samoj sebi da neće plakati. To je bilo apsolutno potrebno, isto toliko logično i potrebno koliko i neki broj u matematici. Jer ako ne prestane plakati, neće stići sve dobro naučiti, a ako ne stigne sve naučiti, onda će joj se sniziti ocjene, a ako se ocjene snize, onda će je Astrid prisiliti da prestane ići u školu. Možda bi prisila otišla i dalje, sve do toga da mora raditi u tvorniciBilotekstila.štose može dogoditi. Ali to ne. * Za vrijeme prvih zimskih praznika, samo mjesec dana nakon što je Christina stigla u Norrkoping, Astrid joj je sredila posao u YFA. Predstavila je to kao uslugu: zahvaljujući tome što je toliko cijene

*

2 Div iz pjesama Viktora Rydberga (1828. - 1895.) predstavlja industrijalizaciju koja proždire ljude. (Op.prev.)

je bila kao pljuska. Kad je predradnik otvorio vrata predionice gdje je Christina trebala čistiti cijele zimske praznike, doslovno je imala osjećaj kao da ju je netko udario preko ušiju. Unutra je bilo tako mračno! I tako ružno! Strojevi su bili obojeni svijetlozelenom skakavac-nijansom, a parket je bio tako uništen da je izgledao kao poslije bombardiranja. Ali to nije bilo ono najgore. Najgore je bilo to što je ono gluho brujanje koje se čulo u pozadini otkada je ušla kroz vrata u dvorište tvornice preraslo u urlik kad su se otvorila vrata tkaonice. Bio je to bezuman krik stvorenja koje je sposobno na sve, luđaka koji ju je udario i prodrmao joj tijelo. Grotte2 , stigla je pomisliti prije nego što je prestala misliti. Grotte urla tražeći meso za svoj mlin... Zato je, kad su se približili ljetni praznici, drhtavom rukom nazvala ured za osoblje bolnice. Nakon nekoliko kratkih pitanja sve je bilo gotovo. Mogla je slobodno doći dan nakon završetka škole. Ili još isti dan ako želi. Nedostajalo im je pomoćnika bolničarima.

predradnici i kolege s posla, njezina će kći dobiti jedan od sezonskih poslova koji svi žele. I to još u tkaonici. Tvornica je bila Astridin svijet. Svaki dan kad bi došla kući s posla svom težinom bi se spustila na kuhinjsku stolicu i masirala svoja natečena stopala dok bi u detalje prepričavala što se sve dogodilo. Udruženje onih u predionici, prokleti napuhanci, zahtijevali su 25 ora više od tkalaca. Jedan finski idiot tamo u predionici je prikliještio nogu u vratima, tako mu i treba, nespretnjakoviću. Birgit će postati baka, iako ima samo trideset četiri godine. Ustvari, nije ni tako čudno, jer i ona i njezina kći su uvijek bile prave kurvice, i Maud i Monkan isto tako misle...Maud i Birgit, Monkan i Barbro, imena su prolijetala, a Christina nije točno znala kome pripadaju. Svejedno, njezin je mozak vrlo brzo stvorio sliku tvornice baziranu na Astridinim pričama. Bila je to najmodernija tvornica tekstila u cijeloj Švedskoj. Znači, trebala bi svjetlucati od čelika. Na svim je podovima bio parket, zato što su tako zahtijevali strojevi. Znači, pod bi se trebao sjajiti. Tkalački stanovi bili su sasvim automatizirani. Dakle, te velike sale predionice trebale bi biti posve bezStvarnostljudi.

Prije toga između Astrid i Christine vladalo je nekakvo primirje. Uselila se jedne nedjelje i Astrid ju je primila uz kavu, kolačiće i nesiguran osmijeh, ali već nakon nekoliko sati glas joj je postao ukočen. Kada je bilo vrijeme za razvlačenje kauča u dnevnoj sobi Christina se požurila da je uvjeri kako ona to može sama, nema problema. Ali nije odmah počela: kad je Astrid napustila sobu prvo je otišla do balkonskih vrata i širom ih otvorila. Ostala je tamo stajati na trenutak i duboko udahnula, pročistila pluća od Astridina cigaretnog dima. U sebi je osjetila nesigurnu nadu. Možda neće biti tako strašno, možda je Stig Štukousti bio u pravu kad je namrštio čelo zbog njezina uplakanog očaja i rekao joj da je puna predrasuda. Održao je dug informativni govor prije nego što je napustila Motalu. Zar Christina ne zna da su psihički bolesnici već predugo gurani u sjene društva? Ali sada je to vrijeme prošlo, takve bolesti više nisu neizlječive i sramotne, mogu se izliječiti lijekovima i spriječiti socijalnom politikom. Osim toga Christinina mama je sjajan primjer koliko se napredovalo. Sada je posve zdrava, sasvim sposobna da se pobrine i uzdržava vlastitu kćer. Christina se ne mora brinuti. Ono što se dogodilo u kuhinji tete Elle prije devet godina bio je izraz bolesti koja je već odavno izliječena. To se neće ponovno dogoditi, to Stig Štukousti može garantirati. Christina je otišla do kauča i razvukla ga. Bio je to neuobičajeno ružan komad namještaja, mutnosmeđe boje i težak poput borbenih kola. Sav namještaj u sobi bio je težak i smeđ. Osim toga, činilo se da Astrid ne voli kutove. Nigdje se nije moglo vidjeti kako se zidovi spajaju, namještaj je stajao nakrivljeno i sakrivao kutove kao da su nekakva sramotna tajna. A na polici od tikovine pored balkonskih vrata ležao je debeo sloj prašine... Prijeći će preko svega usisavačem i obrisati prašinu krpom sutra kad dođe kući iz škole, onda će možda Astridin glas biti malo manje ukočen.

“Mislila sam prozračiti...”

Kad je Christina počela rasprostirati plahtu čula je Astrid kako izlazi iz kupaonice. Mali zapuh toplog večernjeg zraka mora da je došao i do nje, jer je sekundu kasnije odjednom stajala na pragu dnevne sobe, odjevena samo u grudnjak i gaćice. “Kog vraga radiš?” pitala je i zabuljila se u Christinu. Christinine su se ruke stisnule oko plahte. “Spremam krevet.” “Ne pravi se luda. Zašto si otvorila balkonska vrata?”

“Jesi ti jedna od onih koje se vole pokazivati?”

“Ma kakvo zračenje? Pa zima je, kvragu, rashladit ćeš cijeli stan.”

Astrid je otišla do balkonskih vrata i zalupila ih, prtljala sa žaluzinama, spustila ih i zatvorila. Kad se ponovno okrenula kapci su joj bili napola spušteni, a glas prigušen.

Christina je šarala pogledom, koljena su joj htjela popustiti, ali prisilila ih je da se drže ravno. Astrid se zasmijuljila. “Da, naravno da jesi. Ti si jedna od onih koje se vole skidati ispred prozora i pokazivati sise svakom jebenom perverznjaku koji prođe.”Christina je otvorila usta da objasni kako je ona ustvari još uvijek sasvim odjevena, da je htjela spustiti žaluzine čim završi sa raspre- manjem kreveta i da nitko ne može gledati u stan koji se nalazi na dvanaestom katu, ali nikakve joj riječi nisu izlazile iz usta. Njezino je tijelo donijelo odluku. Riječi neće pomoći. “Nemoj samo tako stajati i buljiti”, rekla je Astrid. “Idi spavati. I zapamti da ne trpim nikakve takve kurvinske fore. Ako ćeš živjeti kod mene, moraš se ponašati kao čovjek.” * Svejedno, Astrid se činila gotovo normalnom, iako malo neuračunljivom, tih prvih mjeseci. Ustajala je ujutro kad je zazvonila budilica, pristavila kavu, umila se i oprala zube, probudila Christinu i postavila stol za doručak. Navečer je sjedila ispred televizora u dnevnoj sobi, dok je Christina učila u kuhinji. Ponekad bi povikala neku kratku naredbu: htjela je kavu ili oprati noge ili novu kutiju cigareta, i Christina bi se požurila da dohvati džezvicu ili natoči vodu u plastični lavor ili otrči dolje do kioska. Ali nikada se poslije nije zadržavala u dnevnoj sobi. Čim bi Astridine želje bile ispunjene, promrmljala bi nešto o zadaći i pisanju i povukla se natrag za kuhinjski stol. Bilo je pomalo riskantno previše razgovarati s Astrid. Čovjek nikada nije točno znao koje će joj riječi ili teme razgovora zapaliti onaj plamen u očima, hladni plamičak koji je uvijek natjerao Christinu da spusti pogled i utihne. Nije se smjela čuti riječ lud, čak ni ako je jedan od nastavnika koje je Astrid tako duboko mrzila napravio nešto stvarno ludo. Isto tako se nije smjelo spominjati tetu Ellu ili Motalu ili postavljati pitanja o Astridinu životu ili o onome s kim je zatrudnjela.

Osim toga, vladala je potpuna zabrana za sve razgovore koji su vodili na teme kao što su lijekovi, požari ili mala djeca. Ali biti tiho nije bilo tako teško, bilo je teže pobrinuti se da se Astrid ne osjeća kao da je se kritizira. Ako je Christina previše marljivo brisala prašinu i usisavala ili praznila prepune pepeljare tako da je Astrid vidi, onda bi mogla dobiti napad. Jednom je istresla opuške i talog od kave na tepih dnevne sobe, drugi je put istrljala Christinino lice svojim prljavim gaćama zato što je Christina imala drskosti da ih podigne s poda u hodniku. Ali to su bile iznimke. Većinom je samo vikala. Više nije bilo ni potrebno, bilo je dovoljno da podigne glas i malo zakriješti i Christina bi problijedjela i ispustila krpu za prašinu ili kabel usisavača. Primirje je prekinuto kada se Christina, nakon nekoliko tjedana straha, konačno usudila reći da je dobila drugi posao preko ljeta, a ne onaj na koji je Astrid računala. Već je uvodno deranje trajalo duže nego inače. Bilo je to kao da je Christina pokazala prezir kad je izabrala bolnicu umjesto tvornice, ali i Astrid je znala prezirati. Hodala je gore-dolje po dnevnoj sobi, pušila jednu cigaretu za drugom i govorila bez prekida. Raditi u bolnici je prokleti gospodski posao, dakle Christina je onda prokleta gospođica... Sva smrdi od razmaženosti i napuhanosti. Ali jedna stvar neka joj bude jasna, gospođici, a to je da hrana i stanovanje koštaju isto za gospođice kao i za obične ljude. I zato neka bude tako prokleto dobra i pobrine se da plati isto onoliko za hranu i stanovanje tijekom ljeta kao što je plaćala i za vrijeme zimskih praznika, nema veze koliko zarađuje kao raznosačica kahlica. Nema Astrid novca za trošenje na gospodske fore, nju za razliku od te Elle ne plaćaju da se brine o Christini. A ako joj to ne paše, nek se makne: i Astrid se sama uzdržavala i stanovala u unajmljenoj sobi od svoje četrnaeste godine. Christina je već završila srednju školu, što je više nego što je Astrid ikada mogla napraviti, iako je bila najbolja u razredu, ma, najbolja u cijeloj školi. I inače, to s polaganjem mature neće ići, i to su samo poslovi napuhanaca. To joj je valjda ta prokleta Ella zabila u glavu, isto kao što joj je ispunila glavu svakakvim lažima o Astrid. Zar je Christina tako prokleto glupa da misli da to Astrid nije shvatila? Da, i jest tako glupa. Glupa i lijena, točno tako. Jer, kvragu, naravno da je puno ugodnije gladiti dupe o školsku klupu kao neko snobovsko dijete nego naći pošten posao i početi plaćati za sebe... Činilo se da se ljubičastoplava boja neba u sumrak počela produbljivati kroz prozor dnevne sobe. Bilo je to kao da bi Christina

“Kolikomisliš?”želišda

mogla potonuti u nju iako je ustvari sjedila ravnih leđa i sklopljenih ruku u Astridinoj dnevnoj sobi. Jato od stotinu crnih ptica klizilo je prema zalasku sunca, zatim se u sekundi okrenulo u brzom zajedničkom pokretu i promijenilo smjer. U sljedećem je trenutku Christina usmjerila pogled na Astrid, prvi put bez zadrške, i promotrila je. Visoko, koščato tijelo nije sličilo njezinu, kao što ni ta duga brada, ni lagano kukasti nos nisu nalikovali na njezinu bradu i njezin nos. Misao joj je proletjela glavom: ovo nije moja mama. Nismo čak ni u rodu. Sve ovo je smiješan nesporazum.Astrid se ukočila: “Što buljiš? Je 1’ me uopće čuješ što ti govorim?”

plaćam svaki mjesec?” Astrid je zinula. Christina je na brzinu izračunala, uvijek je bila dobra u računanju napamet. “Dobila si sto dvadeset pet kruna za zimske praznike. To je bilo za tri tjedna. Znači da je cijena hrane i sobe ovdje u kući sto šezdeset šest kruna mjesečno. To ću isto moći plaćati i za vrijeme ljetnih praznika, čak će mi ostati dvadeset pet kruna. A za jesen ću dobiti studentsku stipendiju, što je petsto dvadeset pet kruna po semestru ili pedeset devet kruna i — koliko je to? - sedamdeset pet ora mjesečno. Pobrinut ću se da to dobiješ.”

Ravnih je leđa napustila dnevnu sobu i otišla u kuhinju, otvorila pipu i uzela čašu iz ormarića. Koji osjećaj! Njezin je mozak bio hladan i svjež poput vode koja je tekla u čašu. I tako je žedna, oh, Bože, kako je žedna...Upravo

Ruke su joj drhtale kad je stisnula šake ispred Christinina lica. Malo sline joj se skupilo u lijevom kutu usana. “Jesi čula ijednu riječ koju sam ti rekla? Kažem da mi se više ne da uzdržavatiChristinate!”ju je gurnula u stranu i ustala, odjednom sasvim mirna. “Koliko Astridineželiš?”stisnute šake su se opustile i spustile. “Koliko“Što?” želiš?” “Na što

je podigla čašu da popije vode kad ju je Astrid udarila. Čaša joj je izletjela iz ruke i pala na zelenu prugastu plastičnu prostirku, ali nije se razbila, samo se zakotrljala preko ruba prostirke na linoleum, malo se zaljuljala i otkotrljala dalje pod kuhinjski stol.

joj se pred očima kad se sjeti boli. Prsti su uvijek bili Astri- dino finale. U tom bi joj stadiju oči bile suzne od euforije, a usta mokra od sline. Gurnula je Christinu na pod, stavila koljeno na njezin prsni koš i izvlačila jedan po jedan prst iz grčevito stisnute šake. Sekundu prije nego što bi se to dogodilo, u stanu je uvijek bilo potpuno tiho: Astrid bi malo podigla glavu i uzela zraka, Christina bi udahnula i pokušala unaprijed zatomiti krik... Ali ne posljednji put. Ne dan prije mature, tada je zavrištala glasno i“Radiprodorno:štoho

ćeš! Svejedno namjeravam biti liječnica, namjeravam biti liječnica što god da ti napraviš!” “Jebena uobraženjakinjo”, prošaptala je Astrid. “Ti malo napuhano govno! Nećeš ti biti liječnica, ti ćeš završiti u ludnici!”

oči i ispraznila se od svih misli. Ovo mora da se ranije događalo. Zašto bi inače već osjetila okus krvi u ustima? * Christina isključi stropnu svjetiljku nakon što je zatvorila vrata za posljednjim današnjim pacijentom i spusti se u stolicu. Mora malo odmoriti oči, jako su umorne. Cijela je umorna: sada je ona duga neprospavana noć preplavi poput velikog vala... Nagne se unatrag i ispruži ruke pred sobom, promotri svoje raširene prste u poslijepodnevnom svjetlu što dopire s prozora. Ravni su i elegantni, ništa u njihovu obliku ne govori da koža sakriva pet fraktura koje su same zarasle, dvije na prstima lijeve ruke, tri na prstima desne. Ustvari nije ni shvatila da hoda s tako zaraslim lomovima na prstima sve dok nije stigla u Lund. Za vrijeme jednog predavanja morala je staviti ruke pod rendgen i kad su se grupi pokazale slike šum zanimanja prošao je dvoranom. Nije se uspjela obraniti od testa gustoće kostiju na kojem je docent inzistirao, ali kad se test pokazao sasvim normalnim, ipak se uspjela obraniti od njegovih pitanja. Zar nema nikakvu ideju kada i kako je došlo do tih fraktura. Možda se neke zime poskliznula i dočekala se na ruke. Tako, može se vidjeti da je do ozljeda došlo u više navrata. Čudno. Bol? Ne, ne može se sjetiti da je ikada osjećala naročitu bol u prstima...Zacrni

“Da znaš jednu stvar” rekla je Astrid dok je svojim plavim prstima čvrsto hvatala Christininu kosu. “Kad me netko šutne u guzicu, ja ga šutnemChristinanatrag...”jezatvorila

Tako ona misli. Ali ne ustaje, ne uzima svoju pelerinu, samo ostane sjediti na stolici. I tako će sjediti sve dok ne zazvoni telefon.

A Astrid neće biti u pravu. Astrid nikada neće biti u pravu. * Christina spusti ruke. Dosta je, ne želi se više sjećati. “Čeznem za kućom”, kaže poluglasno i nasmiješi se sama sebi. Postindustrijski raj nije tako daleko da bi trebala čeznuti. Jedino što treba učiniti je ustati i obući svoju pelerinu. Može ostaviti auto na parkiralištu i umjesto toga polako prošetati Vadstenom po tom plavom sumraku, a kad dođe kući zapaliti vatru u kaminu, zamotati šal oko ramena i sjesti u fotelju sa šalicom čaja i knjigom. Oko nje će biti tako tiho da može zamišljati da je ostatak svijeta prazan, da je tako sigurna koliko samo posljednji čovjek na svijetu može biti...

Njezin stisak oko Christinina prstenjaka je ojačao, povlačila ga je sve više unatrag. Bol je bila užareno bijela, Christina je ipak uspjela ispljunuti riječi: “To ti misliš! Ali to nije nasljedno...” Sad će se dogoditi. Uskoro. U sljedećem trenutku. Stisnula je usnice. Ako ispusti i mali zvuk, onda će se još više toga u njoj razbiti.

RetardiraniRetardiraniRetardiraniRetardirani osmijehosmijehosmijehosmijeh Jedino što imamo je jedno drugo Jedno drugo Jedno drugo Jedno drugo Mi. smo dvostruki krik Lars Forssell

Moji me napadi sve češće koštaju poneke sposobnosti. Epilepsija je jesenja oluja, a ja sam usamljeno drvo. Tako me grabi i trese da list po list pada na tlo. Uskoro će preostati samo gole grane. Prošlog sam tjedna izgubila osjećaj u desnom stopalu. Ne želim znati što sam danas izgubila. Osim toga, i nije jesen. Sutra je proljetni ekvinocij. Prvi dan proljeća i posljednji dan zime.

Neželimse probuditi. Ne želim znati.

Benandanti to osjećaju poput svrbeža u tijelu. Vrpolje se na svojim dosadnim radnim mjestima u bankama i dućanima, misle na anis i trsku, umjesto na dugove i kredite, pogled im je nemiran i ne im se kaže kad im se netko obraća. Čeznu da budu negdje drugdje, znaju da se oni koji su umrli prije vremena već sada negdje okupljaju i pripremaju za noćnu procesiju. Drugi ljudi - kao što su Hubertsson i Christina, Margareta i Birgitta ne znaju ništa o tome. Većina ih se neće ni sjetiti da je proljetni ekvinocij, a od onih koji se sjećaju, malo njih zna da su ljudi u drugim vremenima toga dana imali praznik. Svake godine, još otkada su Tiamat i Marduk bili mezopotamski bogovi, zima i proljeće borili su se jedno protiv drugoga, kod Inuita tako da se muškarac rođen zimi morao hrvati s muškarcem rođenim ljeti, u tek rođenoj Švedskoj na turniru izme lorda zime i lorda ljeta, u Njemačkoj tako što su šibali ljude i životinje propupalim granama drveća. Ali prava se borba odvijala u tajn Stotinama su godina benandanti vodili tajne noćne borbe protiv vještica na proljetni ekvinocij, prvo u srednjovjekovnoj Italiji, a krajnjeg sjevera. Na jugu su se naoružavali štapovima od anisa protiv vještičjih štapova od trske, na sjeveru propupalim granama protiv čuju što đu uskoroosti.isve do

vještičjih grana jele. Ali posvuda je razlog borbe bio isti: dolazeća žetva. Benandanti su štitili ljude od gladi. Ja nosim tajni vještičji znak, njihov stigma diaboli: ne mogu plakati. Nikada nisam mogla plakati. Svejedno se svakog proljetnog ekvinocija priključujem benandantima poput običnog dezertera. Ali nije važno. Današnjih dana nema dovoljno vještica koje bi me optužile. I općenito nema dovoljno vještica. Zato su svetkovine benandanti)a promijenile karakter. Danas većinom predvode pjevanje u Procesiji mrtvih četiri puta godišnje. Jedva da primijete da jedna crna ptica lebdi iznad njih i kriči o gladi prošlih vremena. To i nije tako čudno. Benandanti su ljudi koji žive u svom vremenu i kao i svi drugi ljudi u tom vremenu, zaboravili su glad. Više ne znaju da glad ima dugačke prste, da se može protegnuti daleko u vrijeme sitosti i zagrebati. Ali ja znam. Zato i kričim. Zato ću kričati u noć. * Ali još uvijek se ne mogu dignuti. Kerstin Jedan me toliko napumpala Stesolidom da ležim teška poput granita u vlastitom tijelu. Srce tuče polagano, svaki udarac uzrokuje drhtaj kroz prsni koš. Misli drhte u istom taktu, uskoro ih više neću moći držati pod kontrolom. U ovom stanju mogu vidjeti svoje sestre samo iz razdaljine, ne mogu ih više gurati lijevo-desno. Ali nije važno, u ovom stadiju priča se razvija sama od sebe. Ide dalje neovisno o mojoj volji i namjeri. Margareta je upravo nešto shvatila i to je plaši, zato stoji pred ogledalom u kupaonici Postindustrijskog raja dok joj zubi cvokoću i pokušava omotati ručnik oko golog tijela. Ne ide joj baš dobro, petlja i ispusti ga, uvijek se iznova mora sagnuti prema podu, podići ručnik i početi ispočetka. Previše joj se žuri, kao i obično. Da si je uzela vremena da se pošteno obriše nakon tuširanja, manje bi se smrzavala i bilo bi joj lakše zadržati ručnik na mjestu. Ali ona si ne uzima vremena, umjesto toga zaveže ručnik preko grudi i izjuri u hodnik na katu, trči vlažnim stopalima niza stepenice ne misleći da ostavlja tragove za sobom. Christina neće biti vesela, ona ne voli imati tragove mokrih stopala po podu. Ustvari, uplašit će se. Naravno, pokušat će se uvjeriti da su otisci stopala Margaretini, da je to logična posljedica toga kad imaš neurednog gosta u kući, ali neće uspjeti. Nekoliko tjedana nakon toga glasić u njoj će joj prijetiti i upozoravati: Pazi se! Možda nisi sama u kući kao što ti to misliš, možda se netko ili nešto skriva u nekom

Birgittu nimalo ne zanima mir. Otkad su je pustili iz pritvora za pijance, uspjela je rasplakati studenticu Policijske akademije, potajno nazvati s telefona u praznom uredu, uvući se u sobu za osoblje i biti otkrivena, kao i isprovocirati dva mlada policajca time što se žalila na kavu koju je tamo ukrala. Sad su je uspjeli istjerati iz istražnog odjela. Ali ona odbija napustiti zgradu, otišla je do recepcije u prizemlju. Tamo stoji i maše rukama, glasno objašnjava umornim žrtvama zločina, koje čekaju svoj red da naprave prijavu, kako ona smatra da je policija u Norrkopingu pravi izvor gestapovaca i kako ona misli prijaviti najmanje sedam ovdašnjih službenika zbog prekoračivanja ovlasti za vrijeme rješavanja slučaja. O, da. Danas je u formi. Ali ne baš onoliko sposobna shvatiti koliko bi trebala biti. Ne shvaća da je njezin izbor publike prilično promašen. Ljudi kojima su upravo razbijeni prozori, odneseni stereo-uređaji i ukradeni auti rijetko su kada raspoloženi simpatizirati glasne sredovječne gospođe čija lica i način govora svjedoče da su svašta proživjele. Ne vidi ni da joj se straga približavaju dva mlada policajca, dva vrlo zgodna mlada policajca s gorljivim sjajem u očima. Sad leti van! Pijandura. * Kerstin Jedan me snažno pljuska po obrazu prisiljavajući me da joj se zabuljim u oči. Svjetlucaju poput dragulja. “Tako”, kaže i skine gumene rukavice. “Sad možemo promijeniti plahtu, krevet je vrlo mokar. I moramo joj obući suhu spavaćicu.”“Ajoš nešto na spavaćicu?” upita Ulrika oprezno. “Ne, ne sada kada je primila toliko Stesolida. Spavat će satima...”Još

uvijek se ne usuđujem prebrojiti svoje sposobnosti, ali mičem ustima kako bih pokazala da želim nešto reći i da hoću pisak. Kerstin Jedan to vidi, ali ne mari. Možda sumnja da ću ponovno tražiti da se istuširam. Umjesto toga prijeđe mi rukom po čelu, dok drugom rukom odgurne stalak s kompjuterom u stranu. Sada se pisak i žuta cijev ljuljaju daleko izvan dohvata. Neću moći govoriti dok mi netko ne dopusti da govorim.

zakutku, netko ili nešto što se voli igrati šibicama... Jadna Christina! Neće mirno spavati tjednima. I baš ona, koja je samo htjela malo mira.

Tigar-Maria se na kraju smiješila svake sekunde. Ja sam se vrlo rano odbila smiješiti, mislila sam da ako se ne smiješim, svijet će na taj način shvatiti da nisam retardirana, da samo izgledam retardirano. Ali to je bila uzaludna nada. Još na početku je glavni liječnik Redelius jednom zauvijek odlučio da imam tako tešku retardaciju da se uopće ne isplati pričati sa mnom. I otada do moje dvanaeste godine ponavljao je svoju dijagnozu svaki put kad je došao red za moj pregled u tjednom obilasku na Zavodu za hendikepirane. Nije pomagalo to što je na mom noćnom ormariću ležala gomila knjiga.

Moj sluh je savršen, i ona to zna. Svejedno, i ona povisi glas i napola mi se zadere u uho. “Vidiš li anđele, mala moja? To su Marijini anđeli. Ti si u Marijinoj sobi. Zar ne da je lijepa? I Maria je tako draga, sigurno ćete se dobro slagati.”Podigne glavu i poviče istim prodornim glasom: “Dođi pozdraviti Desiree, Maria.” Ne vidim, ali čujem kako Maria mora da je poslušna osoba. U istom trenutku kad Kerstin Jedan poviče svoju zamaskiranu naredbu, ona ispusti neki metalni predmet i pusti ga da padne na stol, negdje zagrebe stolicom i dovuče se do mog vidnog polja. Na seknudu mi se učini da je prepoznajem, ali odmah shvatim da sam se prevarila. Ova Maria ima sive oči, fale joj one žute i smeđe pruge koje su postojale kao prijetnja u očima Tigar-Marije. “Zar nećeš pozdraviti Desiree?” kaže Kerstin Jedan. “Bok, Desiree”, kaže Maria i nasmiješi se svojim molećivim smiješkom. * Mnogo sam godina živjela pored takvog osmijeha. Dobro ga poznajem. To je jedini štit retardiranih protiv svijeta: osmijeh pokornoga, osmijeh tigra.

Samo sam ih listala, tvrdio je on. To je mehaničko ponašanje, oponašanje.

Tek tada ugledam zidove. Zatrepćem. Ovo nije istina. Ovo ne može biti“Pogledaj”,istina. kaže Ulrika. “Sad je ugledala anđele.”

Kerstin Jedan namršti čelo i ispravi je. “Ne smije se pričati o pacijentima. Mora se pričati s njima. Sluh obično ostane sačuvan do kraja.”

impanze.”

Tigar-Maria je briznula u plač: bilo je to glasno tuljenje djeteta, koje joj je začas namočilo cijelo lice: obraze suzama, čelo znojem, bradu slinom. Moji su se grčevi pojavili, željela sam objasniti da Tigar-Maria uopće nije pokušala pobjeći, da je samo mislila odšepati do kioska. Mama joj je poslala novčanicu od čak pet kruna u kuverti za ro đendan i Tigar-Maria nam je svima htjela kupiti slatkiše. Zaboravila je da se ne smije izlaziti izvan ograde bez dopuštenja upraviteljice, ali nije li ljudski zaboraviti? Pogotovo ako imaš trinaest godina, Downov sindrom i kratkoročno pamćenje oštećeno stotinama epileptičnih napada? Osim toga, Maria nikada ne bi mogla pobjeći, zbog ozljede kuka nije mogla hodati više od stotinjak metara, zar to ne znaju? Zar se ne sjećaju?

“Griinewald i ovi drugi si mogu umišljati da svaki idiot može postati profesor” rekao je i napravio kratku pauzu. “Ali ponekad treba prihvatiti činjenice. Jedno ovakvo dijete treba tri puta dnevno hraniti i dva puta dnevno prati, i tu se uglavnom ništa više ne može učiniti.”

“Kao ravnatelj klinike” nastavio je polagano i jasno, “imam odgovornost ne samo prema pacijentima, već i prema...” Pauza. "... prema našim nalogodavcima, to jest, ljudima koji plaćaju porez.” Dugačka pauza. “Ljudi ipak moraju shvatiti da je bolje uložiti sav naš novac od poreza u djecu i mlade koji imaju budućnost...” Pauza. "... nego na stvorenja koja se u najboljem slučaju mogu istrenirati na nivo č Nova pauza. “Kao ova.” Tako sam bila objašnjena. Okrenuo se prema krevetu do moga, gdje je ležala Tigar-Maria u stavu mirno. Tada joj je bilo trinaest godina i upravo je počela shvaćati neke stvari o sebi i svojoj okolini. Redelius je promatrao remene. “Je li Maria bila zločesta?”

Glavna je sestra prislonila bolesničke listove na prsa. “Pokušala je pobjeći."

Redelius je odmahnuo glavom kao da ga je to strašno rastužilo: “Maria, Maria, Maria! Što si učinila?”

Sestra koja mu je stajala sa strane kimnula je glavom i odglumila da je nešto zabilježila. Ona je uvijek glumila da bilježi sve što on govori i, iako su svi mogli vidjeti da je povlačila kemijskom nekoliko milimetara iznad papira, činilo se da Redelius to ne primjećuje. Naprotiv, činilo se da su mu potezi kemijskom laskali: tu i tamo napravio bi kratku umjetničku pauzu kako bi ona stigla sve zapisati.

“Ostanak u krevetu tri dana. Nema igranja vani četvrti i peti dan.”

“Daaa!” šmrcala je Tigar-Maria i nasmiješila se svojim tigrovim osmijehom iza suza. “Na-hu-hučila sam, obeća-havam da sam nahučila...”

Redelius je kimao. “Čuješ, Maria. Pravila treba slijediti. I nadam se da si nešto naučila iz ovog iskustva.”

Naime, među djecom u Zavodu za hendikepirane vladala je stroga hijerarhija: na vrhu su bili oni koji su bili najmanje hendikepirani, na dnu oni koji su imali tjelesni hendikep i mentalnu retardaciju. Za one

Glavna je sestra spustila kemijsku i ozbiljno ga pogledala. “Jučer.”

Ono što je bilo posebno s našom sobom bilo je to što smo sve četiri, uz druge hendikepe, imale epilepsiju. Zato smo cijele dane morale nositi kacige. Ustvari, nisu to bile prave kacige, bile su to nekakve kape obložene vatom koje su se zakopčavale pod bradom. Za Elsegerd i Agnetu kape su bile mrski znak kaste, dok smo ja i TigarMaria sve to mirno prihvatile. Mi ionako nismo imale kastu.

Ali riječi nisu dolazile. Tada sam donekle mogla postići da me netko razumije samo ako sam sama bila posve mirna i ako si taj koji sluša uzme vremena. A sada nitko nije slušao. Sve što mi je uspjelo izaći iz usta bilo je malo zapjenjene sline i neki neartikulirani zvukovi. Redelius nije primijetio da su moji grčevi postali jači, gledao je Tigar-Mariju i duboko uzdahnuo: “Kada se to dogodilo?”

“I što su sestra i upraviteljica odlučile?”

Ja sam zatvorila oči, odjednom bijesna na Tigar-Mariju. * U sobi smo bile nas četiri djevojke: Tigar-Maria i ja, Elsegerd i Agneta. Imale smo svaka svoj krevet, svaka svoj noćni ormarić i zajednički mali pisaći stol s dvije stolice. Ispred našeg prozora rastao je ogroman hrast, ispred naših vrata ležao je dugačak hodnik s osam smeđih vrata. Kat iznad nalazio se isti takav hodnik, kat ispod također. Na kraju svakog hodnika nalazio se mali ured medicinskih sestara. Tamo djeca nisu smjela ulaziti, tko je nešto trebao, morao je pokucati i pričekati da sestra otvori vrata. Nije bilo važno. Većina nas ionako ne bi mogla prijeći preko praga. Svi su bili nepokretni, više ili manje.

Svaki put kad bi bolnica imala bilo kakvo malo čišćenje, njezina bi se mama pojavila tamo i odvukla Agnetu u šetnju po svim dućanima u Stockholmu. Navečer bi je uvezli u sobu s koljenima prekrivenima vrećicama i paketima. Želimo li vidjeti? Nova bluza! Puzzle! Sapun koji je mirisao po parfemu! Osim toga, za vrijeme svih dužih praznika mogla je otići doma u vilu u Svartsjolandu ili u vikendicu na otoku Sing, baš kao da je pravi učenik koji stanuje u internatu. Elsegerd i Tigar-Maria su također imale mame, ali nije im bilo tako dobro. Elsegerdini su roditelji bili misionari u dubini Afrike i dolazili su kući svake treće godine, a Tigar-Marijina mama je bila udovica s četvero djece u Vilhelmini. Ona nije mogla dolaziti čak ni tako često kao misionari. Ali svaki je tjedan slala razglednicu TigarMariji, razglednicu koju bi sestre čitale naglas za vrijeme ručka i koju bi Tigar-Maria zatim spremila u kutiju od cipela. Dok su druge djevojčice učile, Tigar-Maria bi dovukla stolicu do mog kreveta i raširila sve svoje razglednice preko mog prekrivača. Koja mi je najljepša? Sa zimskim slikama? Ili zalazak sunca nad Malgomajem? Uvijek sam glasala za zimske slike, ali Tigar-Maria je bila ta koja je donosila presudu, a ona je uvijek odabirala zalazak sunca nad Malgomajem.

Svi su znali da smo izvan ograda svi izloženi riziku da nas smatraju idiotima i to je bilo opasno, s obzirom na to da onaj kojeg smatraju idiotom na kraju ima tendenciju da se tako počne i ponašati. A epilepsija mora da je neka vrsta mentalne retardacije. Nitko osim idiota se ne bi bacao po podu u pravilnim razmacima, ne bi mu pjena izlazila na usta i ne bi se upišao.

Elsegerd i Agneta bi stajale visoko u rangu da nije bilo epilepsije. Elsegerd je hramala i trebala je samo jednu štaku, Agneta je imala problema s kralježnicom i morala je sjediti u invalidskim kolicima, ali to je kompenzirala time što je bila tako slatka. Iz podstavljene je kacige izlazio vodopad svijetlih uvojaka, a kad se njezino lice poput lutke raširilo u melankoličan osmijeh, svim bi ljudima zasuzile oči. Na božičnim zabavama uvijek je ona bila ta koja je pjevala “Naslikat ću cijeli svijet, mamice...” i znalo se dogoditi da čak i Redelius brižne u nijemi plač s grimasom na licu. Agneta je imala pravu mamu. I to neuobičajeno brižnu mamu.

koji nisu bili mentalno retardirani ništa nije bilo važnije od toga da održavaju jasnu granicu između sebe i idiota. Bilo je to iz čiste predostrožnosti.

je moje dlanove nasilu jer se nisu dali sklopiti zbog grčeva, izravnala mi prste jedan prema drugome i počela ubrzano mljeti Oče naš prije nego što mi grčevi odvoje dlanove. "Amen!” završila je bez daha. “Ehmn!” rekla sam ja, i na Elsegerdinu se blijedom licu pojavio široka osmijeh.“Oh”,rekla je. “Sad ćeš dobiti još jednu zvjezdicu!” Takvo je bilo moje osnovno obrazovanje: zid prekriven Elsegerdinim zvjezdicama. Nakon nekog vremena Agneta bi sjela kraj mene i pomogla mi držati olovku dok sam pisala, a Tigar-Maria bi ležala na svom krevetu i zinula od oduševljenja nad mojim uspjesima. Kad smo

Nakon učenja počela bi moja škola. Elsegerd je bila moja učiteljica, Agneta moj držač olovke, Tigar-Maria moja obožavateljica. Sve sam ih trebala, uključujući i Tigar-Mariju. Počelo je kao igra, igra koju se Elsegerd htjela igrati jer je već u prvom razredu odlučila da će biti učiteljica kad bude velika. Pisaći stol bio je njezina katedra, stolice učeničke klupe. U početku je pokušavala dobiti Agnetu i Tigar-Mariju da budu učenice, ali one su se brzo umorile, Agneta zato što je već znala ono što je Elsegerd podučavala, a Tigar-Maria zato što nije mogla pratiti. Hihotale su i pričale gluposti, htjele su se igrati druge igre. I kad su nestale iz sobe, u nedostatku boljega, Elsegerd je počela podučavati mene. Bila sam toliko oduševljena da sam počela sliniti. Ništa nisam više željela nego razumjeti one male znakove u knjigama. Mora da je to kao da slušaš radio očima, a slušati radio mi je bila najzabavnija stvar na svijetu. “O”, rekla je Elsegerd i mahnula svojom knjigom. “O, majko, o kao ocean!”“Eeeoooh”, odgovorila sam ja. “Ne, ne”, rekla je Elsegerd. “Moraš pokušati! Kaže se o. O!” “Tako“Oohhh!”je!Naravno da možeš naučiti!” “Sad ćeš za nagradu dobiti zvjezdicu u knjigu. Ovo je m. Možeš li reći m?”“Eeemmm!”“Da!To čno tako! Dobit ćeš još jednu zvjezdicu, Desiree. I sad smo gotovi za danas, sad ćemo otpjevati jednu pjesmu i pomoliti se.” “Naravno“Eemmm!”da hoćemo, jer samo zločeste djevojčice ne žele moliti!”Sklopila

“Zatvara zato da upraviteljica i sestra ne čuju kako Maria viče...”

Tako je živo pripovijedala o Valdemaru Atterdagu i Kristianu

“Zašto Elsegerdzatvaraš?”seuplašila i nije se snašla da odgovori, ali Agneta je nakrivila glavu i nasmiješila se svojim najdražesnijim osmijehom.

Tigar-Maria je zatulila još glasnije, Elsegerd je uhvatio očaj i požurila je prema vratima da ih zatvori. Preben se još više zbunio.

završile knjigu, prešle smo u zemlju tablice množenja, nastavile laganim korakom preko svih područja prirode i imenovale ptice i drveće koje nikada nisam vidjela, zadržavale smo dah s Gustavom Vašom dok se skrivao u kolima punim sijena i bježale zajedno preko svih krajolika na zemljopisnoj karti. Elsegerd je bila sjajna pedagoginja, ponekad presjajna.

“Aha” rekao je i prekriženih nogu sjeo na pod. “I hoćeš li biti tako dobra da mi objasniš zašto se Maria boji Danaca.” “Valdemar Atterdag” rekla je Agneta. “Kristian Tiranin”, rekla je Elsegerd.

rekla je Agneta. “Boji se Danaca.”

Tiraninu da je Tigar-Maria razvila pravu fobiju od Danaca. A kad se pokazalo da će Redelius otputovati na studijsko putovanje u Ameriku na cijela tri mjeseca i da će ga zamijeniti jedan Danac, dobila je napad panike.Zvao se Preben. Šokirao nas je time što je došao u našu sobu sasvim sam, bez Redeliusove uobičajene svite sestara i bolničara, i time što se ponašao kao gost. Hodao je od Elsegerdina kreveta do Agnetina, a zatim do mojeg, upoznao se i rukovao. Ali kad se približio Tigar-Marijinu krevetu, izgledao je zbunjeno. Gdje je četvrto dijete?

Druge su djevojčice odmah formirale obranu: Elsegerd je odšepala do njega i uvijek se iznova klanjala dok se biranim riječima ispričavala za Tigar-Mariju, Agneta je uključila šarm i svjetlucala svojim sunčanim očima dok je pričala kako Tigar-Maria ustvari leži pod krevetom jer se boji. “Boji se doktora?” pitao je Preben svojim jakim danskim naglaskom.“Ne”

Preben je izgledao iznenađeno, ali brzo se snašao, spustio se na koljena i zavirio pod krevet. “Bok”, rekao je oprezno. Tigar-Maria je zatulila i stavila ruke na uši. “Zašto se bojiš Danaca?” rekao je Preben.

GlavnaDanac.”jesestra ubrzano duboko udahnula, odmah bi upozorila Tigar-Mariju da je Preben nije zaustavio pokretom ruke. “Da, ali znaš li kako se zovem?” “Mmmm”, rekla je Maria. “Zoveš se Valdemar Atterdag...”

Sve smo to znale, čak i Tigar-Maria. Ali Elsegerd je bila ta koja je odgovorila dok se polako spuštala na rub svog kreveta.

“Valdemar Atterdag”, rekao je. “Znate li što ime znači?”

Maria je spustila pogled i nasmiješila se svojim pomirljivim osmijehom.“Tisi

“Tako je”, rekao je Preben. “Točno tako. A to je ime dobio zato što je oslobodio Dance noćne tame...”

“Valdemar Ponovno Dan.”

Došao nam je sa svjetlošću, on je bio prvi koji nam je dao naslutiti da sve ne mora biti onako kako je oduvijek bilo; Pobrinuo se da Elsegerd ode k nastavnici koja joj je dala savjet o daljnjem izboru zanimanja, da Agneta ide na fizikalnu terapiju za svoje zakržljale mišiće u nozi i da Tigar-Maria dobije novu haljinu za nedjelju. To je bilo potrebno. Tigar-

Maria je bila u pravu. Preben je bio naš Valdemar Atterdag.

Preben se nasmijao i ustao, otresao svoj bijeli ogrtač i sjeo na rub Tigar-Marijina kreveta.

Prepoznale smo njegov glas. Tako su zvučale žene na radiju kad su pričale priče. * Bio je još i bolji pedagog od Elsegerd. Pola je sata sjedio na krevetu Tigar-Marije i pripovijedao kako je Valdemar Atterdag s pravom kombinacijom lukavosti i oružane sile obranio Dansku koja je bila pritisnuta između švedskog kralja Magnusa i Holsteina. U sobi je vladala potpuna tišina i nakon nekog vremena vidjela sam TigarMarijinu ruku kako opušteno leži na podu. Nije više imala začepljene uši, slušala je napeto kao i mi. I kad se nekoliko tjedana kasnije Preben vratio u našu sobu pri uobičajenoj tjednoj viziti - ovaj put u pratnji cijele Redeliusove svite - ona je pristojno ostala u svom krevetu i ležala ukočeno u stavu mirno, baš kao što je glavna sestra rekla da treba. Zastao je kod njezina kreveta i nasmiješio se. “Bok” rekao je. “Znaš li tko sam ja?”

*

Tada sam imala trinaest godina i živjela sam u Stockholmu otkada sam znala za sebe, a ipak, nikada nisam vidjela grad. Kad su druga djeca išla na izlete - a to se događalo barem jednom godišnjetakvi kao Tigar-Maria i ja nisu smjeli ići s ostalima. Pa nije bilo smisla, ionako ne bismo shvatile ništa što bismo vidjele. Ali sada sam išla sama u Karolinšku bolnicu. Taksijem. Nikada to neću zaboraviti. Jedan od bolničara odjenuo me u haljinu koju je Agneta imala kad joj je bilo sedam godina, odnio me niza stube i stavio na stražnje sjedalo auta. Kad smo došli do crvene zgrade od cigle, vozač taksija me odnio do logopeda. Zvala se gospođa Nilsson i bila je to elegantna ženica s visokim petama i podignutim ovratnikom košulje. Usnice su joj svjetlucale od grimiznocrvenog ruža, nokti su joj bili prekriveni lakom iste nijanse, kosa brižljivo počešljana i natapirana u vrlo modernu frizuru. Ipak, ono što me najviše fasciniralo bio je njezin čudni smiješak: umjesto da povuče kutove usana u stranu, stisnula bi usnice u mali krug tako da bi joj se od ozbiljnosti stvorile tri kose linije sa svake strane ispod nosa. Izgledala je kao da ima brčiće, poput malog sretnog miša iz stripova.

-Maria je godinama bila odjevena u isprane haljine i odbačene bluze drugih djevojčica. Sada je klizila poput male četvrtaste mlade penjući se do ulaza u kapelu kad je bilo vrijeme za nedjeljnu misu, odjevena u tamnoplavu kreaciju od pamuka s kragnom koja je bila izvezena pravim strojnim vezom. Ali ipak sam ja bila ta koja je dobila najveći poklon. Dobila sam uputnicu za logopeda u Karolinškoj bolnici.

Ali uskoro ću naučiti da to nije nikakav običan miš. Bio je to preobučeni lav, lav čije je rikanje tjeralo jednu za drugom nemoguću riječ da mi prijeđe preko usana. Treba biti čisto, nikakvih brundanja i stenjanja! Ali kad se Redelius vratio iz Amerike i ponovno htio štedjeti novce od poreza, pokazalo se da je bila stroža prema mom nadređenom nego prema meni. Prvo je samo dugo tiho gunđala, a nakon toga ispustila urlik koji ga je natjerao da drhteći popusti. Smjet ću nastaviti ići u Karolinšku bolnicu jednom tjedno k logopedu. To je moglo imati nekakve veze s time što je gospođa Nilsson bila udana za jednog od najboljih neurokirurga u Karolinškoj bolnici: poput svih autoritativnih osoba, Redelius je u sebi ustvari bio pas. Legao je na leđa i otkrio grlo čim je namirisao moć veću od svoje. Ništa nije bilo kao prije, činilo se Redeliusu. Kad je otputovao u Ameriku još uvijek je bio kralj u svom kraljevstvu, kad se vratio bio je isluženi diktator na kraju snaga. Bilo je to kao da je njegov zamjenik

napravio rupu u zidu koji je okruživao Zavod i kroz tu su rupu nadirali svjetlost i zrak i nove misli. Iako, možda ta rupa nije samo Prebenova zasluga. I drugi su grebali. Jedan je radijski reporter opisao našu stvarnost blagim glasom i zbog njega je cijela nacija počela sumnjati da je sasvim jasno da je sve što nam treba vojnička disciplina i mise. Nekoliko se hrabrih roditelja odvažilo čak doći s protestima: Je li stvarno neophodno učiti svu hendikepiranu djecu da izrađuju košare i uvezuju knjige? Treba li ih uopće staviti u domove kako bi išli u školu? Ne bi li bilo i jeftinije i bolje sagraditi rampe za invalidska kolica u običnim školama i pustiti ih da žive sa svojim roditeljima? A u svom uredu obloženom panelima od orahova drveta sjedio je ministar socijalne skrbi, češao se po bradi i razmišljao naglas: Nije li već vrijeme, sada kada je završena izgradnja socijalne države, da se uloži pokoja novčanica i u posljednju posvojenu djecu, onu s poteškoćama u razvoju?Nas četiri smo već bile tinejdžerice u to vrijeme i zlobno smo promatrale oblak koji se nadvio nad Redeliusovim čelom. Tri od nas smo čak i znale oblakovo ime: Karl Grunewald i novi zakon o skrbi. Čak ćemo i Tigar-Maria i ja imati pravo ići u školu! I bit će zabranjeno vezati djecu u krevetu i stavljati luđačku košulju na Tigar-Mariju kad joj nedostajeKakodom.smo uživale tih dana! Zidovi u našoj sobi obojeni su najžućom bojom, a ured medicinskih sestara preuređen je u dnevnu sobu. Udruženje roditelja je zahtijevalo da nam se nabavi TV, a kad smo dobili aparat, onda su nagovorili upraviteljicu da pomakne vrijeme kada treba ići na spavanje. Sada su svi koji su bili stariji od deset godina mogli biti budni sve do devet sati! Dolje u prizemlju uredili su igraonicu za najmanje, s pedagoškim igračkama žute i plave i zelene boje. Svaki četvrtak dolazila je teta za crtanje i tada su se svi sedmogodišnjaci skidali u gaćice i provodili sat vremena u potpunoj slobodi sobe za tuširanje s nekoliko velikih limenki boje za crtanje prstima. Kad bi sat završio, teta bi ih poredala pod tuševe i oprala ih. Nije to uopće komplicirano, objasnila je kada je upraviteljica počela kukati. Boja za slikanje prstima se ionako može oprati vodom, a djecu ionako treba prati, zar ne? I naravno da invalidska kolica mogu izdržati malo vode! Za nas starije kolica s knjigama bila su velika novost. Knjižničarka se zvala Barbro i smijala se pokazujući svoje velike bijele zube dok nas je skupljala u dnevnoj sobi na sat pričanja bajki. Na kraju je uvijek ostajala s onima koji su najviše željeli čitati i tajnovito se

3 Serija knjiga Marthe Sandwall-Bergstr6m o djevojčici u pokrajini Smaaland na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće i njezinu putu od služavke do udane žene s vlastitim imanjem.

smješkala dok je svima dijelila po jednu knjigu koju smo mogli posuditi tog tjedna: Pipi Dugu Čarapu za Agnetu, Kulla-Gullu 3za Elsegerd inamignuvši kako bi pokazala da zna kakva sam ja - Novac gospodina Arnea4 i Vozača 5 za mene. Ali sada je bilo teško imati mira za čitanje. Odjednom je cijela ta velika kuća bila živa i u pokretu. Roditelji i braća počeli su se pojavljivati u bilo koje doba dana. Ljudi koji su se samo nekoliko godina ranije klanjali i premještali s noge na nogu, sada bi samo prezrivo otpuhnuli kad bi se upraviteljica i sestre žalile da se vrijeme posjeta ne poštuje. Zar majka nema pravo vidjeti svoje dijete kad god to poželi? Je li ovo možda zatvor? Zar na ovome mjestu nema nikoga s barem elementarnim znanjima o potrebama djece i njihovu razvoju? Svjetlost je obasjavala naše sobe. Nitko nije mislio o tome da se tamo gdje je najsvjetlije kriju i najcrnje sjene. ( gro.zeraWorC ) Udisaj. Tako je počelo. Druge tri djevojčice su već toliko duboko utonule u san da se njihovo disanje više nije čulo. Jedino sam ja bila budna i zurila u mrak. Ovo je bilo najbolji dio dana, jedini koji je bio potpuno moj. Sada su moje misli mogle slobodno letjeti i ne odbijati se o razgovor djevojčica i obilaskeLežalasestara.sam i razmišljala o Stefanu. Bio je godinu dana stariji od mene i stanovao u sobi iznad naše. Ustvari, njegov je krevet bio točno iznad mojega. To mi je Agneta rekla. Za razliku od mene, ona je bila na katu. Ja nisam nikada vidjela ni njegovu sobu ni njegov hodnik, ali Stefana sam viđala svaki dan kad bi nas izvezli van u park. Imao je plavu kosu i maslinasto pastelnu kožu, izgledalo je kao da je cijeli dječak bio umočen u zlato. Šiške su mu bile dugačke i buntovničke, ali

5 Roman Selme Lagerlof o čovjeku kojemu u posjet dolazi smrt i pokaže mu posljedice njegovih postupaka.

4 Dramatična priča o duhovima najpoznatije švedske spisateljice Selme Lagerlof.

ne toliko dugačke da se ne bi mogli nazreti fino ocrtani lukovi koji su mu lebdjeli nad čelom: obrve. Stefan je pisao pjesme. To su svi znali, baš kao što su svi znali da je jednom njegov užareni očaj proplamsao i naveo ga da urlajući povuče štakom preko radnog stola u radionici za uvezivanje knjiga tako da su otisnuti listovi, ljepilo i klupka konca svi skupa pali na pod. Nastavnik i pokretniji učenici su pobjegli, a kad su nestali, Stefan je zaglavio vrata štapom jednog učenika. Njegova je barikada stajala više od sat vremena, Stefan nije skinuo štap čak ni kad se konačno Redelius postavio s druge strane vrata i zaprijetio mu već napola zaboravljenim kaznama kao što su luđačka košulja i kožno remenje. Portir se morao popeti kroz prozor i odmaknuti njegova kolica s vrata. Ali dotada je Stefan već prestao vikati i sakrio lice rukama. Sve djevojčice u zavodu bile su zaljubljene u Stefana. Bez iznimki. Nisam bila toliko glupa da sam mislila da će on ikada porazgovarati sa mnom, ali sviđalo mi se misliti o njemu. Ponekad bih si priuštila mali san: u njemu su stavili dvoja invalidska kolica jedna pored drugih pod velikim hrastom, i tamo je Stefan čitao svoju posljednju pjesmu Desiree, dok je njegova ruka tražila njezinu, a vjetar žamorio u krošnji nad njima... U tom se trenutku to prvi put začulo. Nepoznato disanje.

Nisam čula da su se vrata otvorila ili zatvorila, ili nekakve korake preko prostirke od pluta, čak ni slabašan, šuštav zvuk koji se javi kad tkanina rukava košulje klizne o tkaninu košulje. Čuo se samo taj jedan jedini zvuk: dubok udisaj. Gotovo kao uzdisaj. U sobi je bilo mračno, ali ne toliko mračno da se ne bi mogle nazreti sjenke i konture. Svejedno, malo je potrajalo dok nisam ugledala tu novu sjenu uz vrata. Bila je potpuno nepomična, ali ipak nije bilo nikakve sumnje da su to konture živog stvorenja. Vrlo opreznog živog stvorenja.

Činilo se da osjeća moj pogled. U trenutku kad sam ugledala sjenu, ona je znala da sam budna. Ali nije se uplašila i povukla dublje u mrak, zakoračila je korak naprijed i pustila da se disanje ponovno čuje. Teško disanje. Dahtanje. Sada više nisam samo ja bila budna. Mogla sam čuti kako Elsegerd šuška pokrivačem i kako se iz Agnetina kreveta čuo mali prigušeni zvuk. Samo je Tigar-Maria nastavila spavati, ali ne onako duboko kao prije. Okrenula se u snu i njezino je disanje otkrivalo da će se uskoro probuditi.

A sjena je i htjela da budemo budne. Šaptavim korakom klizila je od kreveta do kreveta, kao da se želi uvjeriti da smo sve spremne da vidimo i čujemo ono što će se sada prvi put dogoditi, a što će se zatim događati svake noći u mnogim mjesecima koji slijede. Prvo je zastala uz kraću stranu Elsegerdina kreveta, zatim uz Agnetin, a onda uz moj. Stavila je ruku na ogradu na kraju kreveta i oprezno ih prodrmala, tako da je drhtaj prošao cijelim krevetom. Bila je to prijetnja, upozorenje. Nisam se usuđivala pomaknuti, ali zaškiljila sam; stisnula sam oči tako da budu samo uske crte i pokušala vidjeti koliko god mogu. Uzalud: nije bilo lica koje bih mogla vidjeti. Ono što je stajalo preda mnom bila je samo sjena.Alisada mi je okrenula leđa i krenula prema krevetu TigarMarije, zastala uz ugao njezina kreveta i podigla jednu ruku, kao na blagoslov.“Oh, Maria” prošaptao je glas iz mraka. “Moj anđele, moj mali tigrasti cvijete! Moja kurvo! Moja mala sluzava pičko!” * * * Poslije, kad su se vrata zatvorila, a teški se koraci više nisu čuli u hodniku, cijelu smo vječnost ostale ležati u tišini i buljile u mrak. Čuo se samo jedan zvuk, slabašno cviljenje koje se izdizalo iz Agnetina kreveta. Bio je to oštar i škripav zvuk, koji mi je probušio bubnjić i poput igle mi se zabijao kroz glavu. Na kraju je postalo neizdrživo. Pokušala sam staviti ruke na uši, ali moji su ih grčevi odbacili u stranu, tako da se zvuk još uvijek ugurao unutra. I odjednom sam začula da sam se i sama pridružila, da je i iz mojeg grla izlazio isti prodorni zvuk kao iz Agnetina.Elsegerd je bila ta koja je na kraju učinila nevjerojatnu stvar, najstrože zabranjenu. Upalila je svjetlo, nespretno pipajući našla svoju štaku i ustala iz kreveta. Za to je bila predviđena stroga kazna. Noćima nije bilo nikakvih autsajdera u zavodu i još uvijek su vladala stara pravila.Nikada

je neću zaboraviti kako je tamo stajala, ljuljajući se i teturajući sa svojom štakom, i maknula svoje pepeljasto plave šiške s čela. Odjednom je Elsegerd postala lijepa: lice bijelo, oči crne i duboke. Bez riječi je došepesala do kreveta Tigar-Marije i uhvatila zgužvani prekrivač, podigla ga i protresla, zatim ga okrenula, zagladila ga preko nepomičnog tijela Tigar-Marije i ušuškala je.

Ispružila sam vrat i gledala Tigar-Mariju. Ležala je ukočena poput lutke i smiješeći se zurila u strop. * Jednog dana mnogo godina kasnije, kad sam se već preselila iz doma i već nekoliko godina stanovala u vlastitom stanu, odjednom mi se na vratima pojavila nepoznata žena. Imala je kaput boje cimeta i sjećam se da me boja iznenadila. Nikada si nisam mogla zamisliti da bi smeđa mogla biti tako užarena boja. Ali taj je kaput toliko žario da nisam mogla vidjeti tko je to u njemu. “Bok, Desiree” rekla je. “Zar me ne prepoznaješ?”

Zapanjila sam se. Nikada mi nije palo na pamet da bih ikada ponovno mogla sresti Elsegerd ili Agnetu. Kad smo se rastale bilo je to zauvijek, s obzirom da se takvima poput nas ne dozvoljava da donesu vlastite odluke. Agneta je nestala još i prije nego što je Tigar- -Maria preminula, Elsegerd odmah nakon toga. Nije čak ni stigla biti na sprovodu. Iako je još bila premlada, trebala je početi ići u pravo narodno sveučilište. Imala je napade plača i smijeha tih posljednjih dana, u jednom trenutku je klicala zbog slobode koja će nastupiti, u drugom se rušila u napadu tuge zbog Tigar-Marije. Ali sada je sjedila u mojoj dnevnoj sobi, u onoj svijetloj fotelji koju sam nedavno kupila kako bih mogla ponuditi svoje goste da sjednu. Pet sam godina stanovala u svom stanu i još uvijek sam uživala u riječi moj. Moj stan. Moja fotelja. Moji gosti. “Oh”, rekla je Elsegerd osvrćući se oko sebe dok je otkopčavala kaput. “Kako ti je fino ovdje. Tako svijetlo i lijepo!”

Zatreptala sam upitno prema njoj. Elsegerd? “Sigurno me se sjećaš” rekla je i ukoračila u moju dnevnu sobu. I dalje je šepala, ali sada ne toliko da joj mali štap ne bi bio dovoljan. “Bile smo cimerice u Zavodu za hendikepirane...”

Bio je zasljepljujući zimski dan, onakav dan kad se svjetlucave čestice prašine igraju u zrakama sunca koje padaju preko parketa i kad sam više nego obično mogla uživati u bojama svojih cvjetnih zavjesa. U to sam vrijeme često uživala u svojim cvjetnim zavjesama, ustvari, ponekad sam znala posumnjati da postajem fetišist za zavjese. Ali i ostatak onoga što se nalazilo u sobi je također bilo lijepo: svijetli stol od brezina drveta, crvena sofa, prepune police s knjigama. I ručno vezena prostirka, naravno, ona koju sam kupila jeftino zahvaljujući Hubertssonovim poznanstvima u udruženju rukotvorina.

Elsegerdine su se oči zasjajile i pogledala je u stranu. “Da pristavim kavu?” rekla je. “Ili možeš sama?” Uključila sam motor na invalidskim kolicima i otklizila u kuhinju. * Tek nekoliko sati kasnije, kad se spustio sumrak, Elsegerd je mogla govoriti o Tigar-Mariji.

Elsegerd je spustila pogled i zagladila rukom suknju poput djevojčice.“Mmmm.

ostane taman.

Prošle sam se godine zaredila... Zato i jesam tu u

“Svaki dan mislim na nju”, kaže dodirujući svoju suknju. “Da je to bila moja Pustilakrivica...”samdaekran

Ispružila sam ruku koliko sam mogla i dodirnula njezinu. “Drago mi je da si došla.” Na brzinu je bacila pogled na moj ekran i nasmiješila se. “I meni. Mislila sam da bismo .mogle ovako naknadno proslaviti tvoj rođendan. Kupila sam pitu od jabuka s kremom od vanilije.”

Nasmijala sam se i puhnula: “Znači, sjećaš se? Da sam to bila poželjela svake godine?” “Mmm. Bilo je lijepo od Agnetine mame što je organizirala rođendansku zabavu četiri puta godišnje.” “Sjećaš li se kad je Tigar-Maria poželjela princezinu krunu?”

“Mislim - pa ti nisi mogla ništa učiniti, nisi mogla ispričati... A Agneta je bila tako krhka, od nje se to nije moglo zahtijevati. Ali ja sam trebala učiniti više nego što sam učinila. Bila sam najstarija i najzdravija, trebala sam shvatiti da će umrijeti...”

Puštam da nekoliko utješnih riječi preleti preko ekrana: “Pa pokušala si. Znam da si razgovarala s upraviteljicom iako nama nisi nikada ništa rekla.”

Bila sam toliko zauzeta osjećajem ponosa zbog svoje lijepe dnevne sobe da prvo nisam ni vidjela ono što se otkrilo kad je Elsegerd skinula kaput. Ali kad sam ugledala duboko sam udahnula: bijeli okrugli ovratnik i crna košulja. Tada sam još uvijek mogla doseći pisak rukom, brzo sam ga stavila u usta i puhala: “Zar si ti svećenica?”

Vadsteni. Ekumenska konferencija, znaš. Ali danas markiram. Zbog tebe.”

“Ona mi je rekla da imam prljavu maštu. Zamisli! Vidjela je da je Tigar-Maria prvo prestala govoriti, a zatim prestala jesti i da je hodala uokolo i smiješila se tim šupljim osmijehom dan za danom... A onda je išla tvrditi da ja imam prljavu maštu!”

Elsegerd je izdahnula, lice joj se sjajilo bijelo poput srebra u sumraku.“Hvala.”Povuklasam ruku. “Za što mi imaš zahvaljivati?”

je šmrcnula: “Ali trebala sam napraviti ono što je napravio i onaj Stefan, trebala sam blokirati vrata tako da to stvorenje ne može ući. I trebala sam vrištati tako da noćna sestra bude prisiljena doći...”

“To ne bi pomoglo. Ona je ionako većinu vremena bila dolje kod male djece. A čak i da nas je čula, bila bi predaleko. Stigao bi pobjeći i nitko nam ne bi Elsegerdvjerovao.”senagnula

Uzdahnula sam tako duboko da su moje riječi završile sasvim na dnu ekrana:“Tako je kako je. Još uvijek. Takvi kao mi ne odlučuju što je stvarno...”Elsegerd

Elsegerd je napravila grimasu.

prema naprijed i uhvatila me za ruku. “Ali ti znaš, zar ne? Sjećaš se i što je radio? Iako se nikada nismo usuđivale pričati o tome? Iako smo samo šutjele i šutjele i šutjele?”“Sjećam se.”

Elsegerd nije odgovarala i nakon nekog sam vremena izbrisala riječi s ekrana. Znala sam za što mi zahvaljuje. Ostale smo dugo sjediti u tišini i sjećati se Tigar-Marije. * Stiže. Čujem ga kako hoda stubama i mumlja si nešto u bradu. Ali ja ne želim da dođe. Ne još. Ne prije nego što sam procijenila svoje sposobnosti.Aipak, kad ga čujem kako gura vrata i polako ulazi u sobu umor me napusti, povuče se natrag u more poput oseke i ostavi plažu slobodnu. Otvaram oči. “Kvragu, gdje si to završila? U nebeskom kraljevstvu?”

Hubertsson stoji nasred sobe i prelazi rukom preko glave kako bi se oslobodio bijele odjeće anđela napravljene od ručnika.

Pomaknem usta kako bih mu pokazala da želim nešto reći.

Hubertsson se nakašlje i makne pogled: “Ponekad se dogodi... Jučer je našla mrtvog galeba. U svom vrtu.” Ne odgovaram, samo ga gledam. Ne usuđuje se pogledati me u oči, umjesto toga me uhvati za zapešće, gleda na sat i broji mi otkucaje srca. To je neuobičajeno, obično pušta sestru da mi izmjeri puls. Dodir je lagan poput leptira, vrhovi prstiju su mu topli. “Hmmm” kaže i pusti me. “Umorna si, zar ne?” Kratko otpuhivanje. Da. “Moram razgovarati s Ka Jedan. Ovo je prešlo sve granice. Četiri doze Stesolida!”

Ne odgovaram. Nemam snage. Vodena je masa ponovno na putu prema plaži. Hubertsson se ogleda oko sebe, traži svoje mjesto za sjedenje. Ali u ovoj sobi ne može sjediti u niši prozora, moj mu je krevet na putu. Zato ostane neodlučno stajati uz rub kreveta i prelazi pogledom preko tisuću anđela na zidovima. Moje oči prate njegove i iako me ponovno preplavljuje umor, shvatim da sam vidjela samo djelić kad sam posljednji put otvorila oči. Marijini su anđeli nagurani i

Teško je puhati odgovor: "Ni ti ne izgledaš baš živahno. Kako si?” “Ma, malo mi je pao šećer. Ali ništa opasno. Samo ću otići na veliki ručak, a onda se idem kući odmarati.” Čuvaj se, želim reći. Pazi se. Nemoj piti vino za ručkom i kontroliraj šećer svaki sat! Ali zaustavim se, sjetim se prvog paragrafa. Nikakvih bliskosti. Zato samo kratko otpuhnem: dobro. “Samo sam te htio malo pogledati. Nakon Stesolida.. “Christina je bila ovdje.”

Hubertsson baci pogled na ekran i kaže: “Da, znam. Rekla mi je. Ali mislila je da spavaš...” Ne kažem da me njezina misao probudila: Mala jadnica... Za to će platiti. Prije ili kasnije. “Bila sam napola budna.”

Hubertsson krutim korakom ode do kreveta i privuče moj kompjuter, i dok mi stavlja pisak u usta kaže: “I kako možeš biti budna? Dobila si četiri doze Stesolida, trebala bi biti u nesvijesti barem još jedan dan.”

U pravu je. Nije normalno. A u sljedećem sam trenutku ipak zahvalna za Marijino ludilo. Jer da zidovi nisu prekriveni njezinim anđelima, onda Hubertsson ne bi bio zapanjen. A da nije bio zapanjen, onda ne bi nikada podigao moju ruku kako bi si napravio mjesto za sjedenje u kutu kreveta. I da nije i dalje zapanjen, ne bi sjedio ovako kako sada sjedi, još uvijek držeći moju ruku u svojoj. Jaje u svom gnijezdu. Biser u svojoj školjci. Moja ruka u njegovoj. Tamo će uvijek biti. * Samo oni vrlo neuki danas misle poput svetog Augustina da je vrijeme rijeka. Mi drugi znamo da je vrijeme više kao delta: da se grana i traži nove putove, da se ponovno spaja samo sa sobom, prije nego što potraži tisuću novih tokova. Neki sati jure poput vodopada, drugi zastaju i postaju male lokvice, voda vremena teče njima, ali one zauvijek ostaju mirne... Ovo je jedan takav trenutak. Potonem u njemu. U toj vodi želim biti zauvijek.Nikada

natrpani u više slojeva po zidovima, radoznali kerubini vire preko ramena serafina, velika bijela muška krila sudaraju se s meko zaobljenim ženskim krilima, sve dok anđelčići vijugajući lepršaju uokolo i pokušavaju dobiti zrak pod svojim malim izraslinama posutim šljokicama...“Ovo nije normalno”, kaže Hubertsson.

me prije nije držao za ruku. * Ah, da. Možda jednom. Iako ne znam da li se to stvarno dogodilo, je li to sjećanje ili san. Ali ako se stvarno dogodilo, onda se dogodilo davno, puno prije nego što su renovirali sanatorij i puno prije nego što sam se ja preselila u dom. Možda je to bilo istog dana kad je otkrio njezino ime. Ne znam. Ne sjećam se. Ali sjećam se da me nosio kroz prljavožuti hodnik. Plafonijere su samo prolazile, bile su blijede zvijezde koje su izgubile nadu da će ikada pokoriti tamu. U Hubertssonovu sam se zagrljaju mogla igrati njima kao što sam se uvijek igrala svjetlošću kad sam bila dijete. Zatvorila sam oči i pustila svjetlo da potamni do crvenog, treptala tako

Zatreptala sam. Ne. Kad sam bolje pogledala, u ovoj je sobi bilo puno toga što nije bilo u mojoj. Na stolu je stajao debeljuškasti svijećnjak, a na prozorskoj su dasci bile posložene fotografije. Fotografija snimljena iz zraka bijele dvokatnice s rascvjetalim lipanjskim vrtom, dvije djevojčice s maturantskim kapama u zlatnom okviru - jedna ozbiljna, jedna nasmiješena - i šarena uvećana slika

brzo da cijeli svijet počne titrati, tako čvrsto stisnula oči da mi je sjećanje na svjetlost svjetlucalo zeleno pod kapcima... U to je vrijeme bio još uvijek zdrav. Zdrav i snažan. Činilo se da u njegovu naručju uopće ništa ne težim, hodao je brzim, elastičnim koracima, da, gotovo da je trčao tim uskim stubama koje su odvajale moj odjel od njegova. Samo smo jednog čovjeka sreli putem, usamljenu pomoćnicu koja se nasmiješila Hubertssonu uplašenim smiješkom. On je odgovorio kratkim kimanjem, ali nije usporio korak ili pokušao objasniti zašto nosi pacijenticu među odjelima. Zbog njezina sam se izraza lica poželjela nasmijati, a kasnije sam se osjećala pobjedonosno znači, mora da su se pitale, ona i te druge žene tamo, mora da su spekulirale i tračale ostatak dana. Ali kad se to događalo, gledala sam je, no nisam je Nakonvidjela.cijele vječnosti Hubertsson je zastao ispred jednih vrata. “Znam da ona čuje”, rekao je. “I mislim da može vidjeti. Zato pokušaj biti tiha. Ne radi buku.” Odjednom sam se uplašila. Lijeva mi je ruka u napadu zgrabila njegov bijeli mantil, trzala je i navlačila, dok mi je glava nenamjerno odletjela u stranu od sve jačih grčeva. Ustvari je uopće nisam htjela vidjeti! Što bi to uopće promijenilo? Odbacila me kao što čovjek odbaci razbijenu čašu, ostavila me Redeliusu i zavodu, a onda su me oni ostavili znanstvenicima na neurološkom odjelu. Ništa od toga se ne može ispraviti, vrijeme nema nikakvih rupa kroz koje se možemo provući kako bismo promijenili ono što se već dogodilo...

Sve sam to pokušala objasniti Hubertssonu, ali bila sam previše uznemirena i on nije mogao protumačiti moje gunđanje. “Šššš”, rekao je i otvorio vrata laktom.

Prepoznala sam sobu: mogla je biti moja. Sivo jutarnje svjetlo i blijedozeleni zidovi. Narančaste sintetičke zavjese poput ustupka upravo prošloj modi. Izlizana fotelja presvučena plastikom s tankim ogrebotinama na sjedalu. Mali stolić pokraj. Općinski noćni ormarić, čini se jedina nepromjenjiva stvar na ovom planetu. Prugasta plahta i žuta deka kariranog tkanja.

Ali on ne bi bio on kad bi ostavio pitanje bez odgovora. Dan kasnije bio je spreman, iako sam se dotada ja predomislila i rekla da ne želim znati. Obrecnula sam se na njega i rekla da je to prokleta gnjavaža

nečega što je po svemu sudeći bila crno-bijela fotografija iz ranih šezdesetih godina. Tri su djevojčice sjedile na stablu trešnje, lica su im bila osjenčana svijetloružičastom nijansom, a njihove su haljine bile obojene ružičasto, žuto i zeleno, ali krošnja oko njih bila je siva i bezbojna kao na originalnoj slici.

Hubertsson je napravio još nekoliko koraka u sobi, ja sam zažmirila i okrenula lice prema njegovim prsima. Dah mu je bio topao na mom obrazu kad je prošaptao: “Ne boj se. Spava.” Prvo sam joj ugledala ruke. Koža je bila prevelika i toliko bijela da je bila gotovo plavičasta, nokti su joj bili odrezani u savršene ovalne oblike i toliko ispolirani da su se sjajili. Netko se čak toliko potrudio da je pogurnuo kožicu toliko dolje da su se vidjeli bijeli polumjeseci. To me iznenadilo: moje iskustvo bolničke manikure ograničilo se na ravno rezanje noktiju. Dakle, ona je dobivala poseban tretman.

Radoznalost je potisnula strah i podigla sam pogled prema njezinu licu. Bilo je isto onako blijedo kao i ruke, koža je bila neobično zategnuta, a na obrazima su puknute kapilare ostavile tanke ljubičaste linije. Kosa je bila anđeoska kosa starice: tanka, bijela i kovrčava. “Moždani udar” prošaptao je Hubertsson. “Leži tu napola oduzeta već četrnaest godina. Sad ima upalu pluća.”

Ležala je otvorenih usta, kao što to rade oni koji će uskoro umrijeti. Usprkos tome, nisam mogla čuti kako diše. U sobi je bilo posve tiho: samo se njezin prsni koš polako podizao i ponovno polako spuštao.Poslije,

*

kad sam ponovno ležala u svom krevetu, tek probuđena ili tek što me Hubertsson vratio, uzeo me za ruku i stavio je u svoju. Drugu je ruku stavio preko nje poput ljuske jajeta. Tek sam se onda odvažila pitati ono što se nikada prije nisam usudila, ono što jedva da sam se usuđivala i misliti. Glas mi je bio posve jasan, svaka je riječ ispala iz mojih usta jasno poput kristalne kugle: “Zašto me Hubertssonnapustila?”nijeodgovorio.

Utihuo je i naborao čelo: “Ustvari ne znam kako je on razmišljao, je li stvarno mislio da su sva šepava djeca i retardirana, ili je to samo narušavalo njegov osjećaj za red. Bio je jako za red i konformitet, mislim da je uglavnom smatrao da će doći do uznemiravajuće gužve ako svi šepavi i hendikepirani počnu visjeti po ulicama. Onda je bolje da ih se zatvori u institucije. A tamo i ne dosegnu neku veću starost...”

Okrenuo se prema meni, pa sam iskoristila priliku da mu isplazim jezik. Njegova mogućnost zapažanja je zavidna, jer je shvatio da je to bilo namjerno, usprkos grčevima koji su u tom trenutku bili vrlo jaki. “Samo se duri”, rekao je. “Ali ako ne shvatiš to vrijeme, nikada nećeš shvatiti Ellu. I nemoj misliti da znaš kako je onda bilo, bila si premala da bi vidjela kako se klanjalo i ljubilo ruke i ukočeno stajalo prema gornjem dijelu hijerarhije i kako se udaralo i pljuvalo i preziralo prema donjem... A zdravstvo je bilo najgore. Kvragu, ponekad mi se činilo da je u zdravstvu gore nego u vojsci.”

i pokušala demonstrativno - iako s jadnim rezultatom - staviti ruke na uši. Prvo se njegovo predavanje bavilo vremenom. Ellinim vremenom.“Zašto, pitaš. Zašto me ostavila? Pa zato što se to tako radilo pedesetih godina. Nisu se tolerirale nepravilnosti, pogotovo ne od strane liječničkog zbora. Kad sam ja bio pomoćni liječnik u Goteborgu, još uvijek je bilo starih budala koje su mislile da je u deformiranom tijelu uvijek deformirana duša. U mojoj klinici bio je liječnik koji je uvijek savjetovao roditeljima da ostave i zaborave svoje deformirano dijete. Bilo je dovoljno i da su samo šepali...”

Okrenuo se i stao uz kraći kraj mog kreveta, izvukao jedan papir iz hrpe bolesničkih listova koje je bacio na podnožje kreveta, lupnuo po njemu vršcima prstiju i povisio glas. “Tvoj se sudac zvao Zimmerman i bio je neurolog. Pregledao te kad su ti bila tri tjedna i odmah sve znao. Tu stoji crno na bijelom da si tako jako deformirana da ti nisu mogle ostati nikakve mogućnosti za učenje... Nikada nećeš moći naučiti ni elementarne stvari kao što su žvakati ili zadržati pogled na nečemu. Može se pretpostaviti kako to isto znači da je on smatrao da nikada nećeš razviti emocionalni život.”

Ispustio je papir i pustio ga da odleti prema krevetu, nakašljao se. “Nisam razgovarao s Ellom o ovome. Ona čak i ne zna da ja znam da ti

Sjećanje na Redeliusa mi je proletjelo glavom. Čimpanza. Hey, hey, we’re The Monkeys... Hubertsson je izgledao kao da sanjari, njegove ruke, koje su donedavno gestikulirale, visjele su opušteno uz tijelo. Neko je vrijeme nepokretno stajao, a onda je trepnuo i nastavio. “Da. Kako god... Ellino se pismo ne nalazi u zdravstvenom kartonu, ali svejedno se čini kao da je dosta često pisala Zimmermanu. On odgovara da je isključeno da bi te se moglo njegovati kod kuće. I sugerira joj da te ne posjećuje, bilo bi to previše potresno za nju.

postojiš. A sada je prekasno, previše je bolesna. Koliko sam ja shvatio, nije te nikome ni spomenula svih ovih godina. Ljudi su, naravno, znali da su ona i Hugo dobili dijete, ali ne znam što je rekla o tome, je li tvrdila da si mrtva ili što već... U ono se vrijeme nije toliko pričalo o takvim stvarima, smatralo se da je najbolje zaboraviti i ići dalje.”

Glas mu se spustio: “Ne smiješ zaboraviti da je Hugo imao rak i da je umro tri mjeseca nakon tvog rođenja. Mora da je cijelo vrijeme sjedila uz njega, piše u njezinu bolesničkom listu da je ustala iz kreveta već drugi dan i iskrala se. To je bilo hrabro. U to su vrijeme sve novopečene majke morale mirno ležati i čekati zgušnjavanje krvi najmanje tjedan dana. A tebe su poslali u Stockholm zbog epilepsije i cerebralne paralize. Trebala si njegu, o tome nije bilo nikakvih sumnji. Ležala si u dječjoj bolnici prve dvije godine, jesi li to znala?”

Otpuhnula sam odgovor: Malo“Ne!”se snuždio: “Ne. Razumijem. Nema se puno za čitati... Samo nekoliko različitih varijatni iste stvari: na ovo se dijete ne treba računati. Ne može ništa naučiti. Ni hodati. Ni govoriti. Ni razumjeti.”

Ponovno se okrenuo prema prozoru i zurio u sivo nebo. “A ako se pitaš zašto ona nikad nije došla do tebe, odgovor se nalazi u pismu koje joj je Zimmerman napisao. Kopije postoje u tvom zdravstvenom kartonu. Želiš li ih vidjeti?”

Bacio je pogled na mene, ali nije me vidio. Nije bilo važno. Nisam mu namjeravala otkriti da je to još jedan dio slagalice na koju me prisilio.“Vrag zna je li te uopće vidjela. Možda kroz staklo. Iako, naravno, sumnjam u to, u ono su vrijeme prokleto pazili da drže djecu dalje od roditelja... Pogotovo ako je nešto pošlo krivo.”

*

Što se tebe tiče, bilo bi to sasvim besmisleno. Ti ionako dobivaš sve što čovjek može poželjeti, hranu svaka četiri sata, a između toga čiste pelene...”Svejedno

je odgovornost njezina, želim reći. Nitko je nije mogao spriječiti da dođe. Trebala je shvatiti da je imala obvezu, trebala se moći sjetiti da sam ja njezino dijete i da sam osim toga bila i ljudsko biće iza svih svojih deformacija. Ali nisam više imala snage govoriti, samo sam zatvorila oči. Bila je to molba Hubertssonu da zašuti. Ali on nije šutio: nastavio je govoriti dok je kuckao zglobovima prstiju po mramornoj dasci prozora.“Dobro su te pazili, mislio je Zimmerman. Ella i njezin suprug bi trebali misliti na budućnost i napraviti novo dijete.”

Nasmijao se: “Prokleta budala, zaboravio je da je ona udovica!”

Ušutio je na trenutak, a njegovo je držanje ukazivalo da je uskoro vrijeme da pođe. “Da”, rekao je na kraju. “Valjda je tako i došlo do toga da usvoje Margaretu...”

Umor je tako dubok da više i ne znam je li mi ruka još uvijek u Huberts- sonovoj. Nije važno. Bila je tamo. Ali ja sam i dalje u vodi. Zelena je i prozirna poput stakla. Mogu vidjeti daleko. Sve do svoje sestre Margarete.

Ona se smiješi sjedeći u Claesovu autu i sluša njegov glas na radiju. Margareta nije nikada tako zadovoljna kao kad je na putu od jednog mjesta do drugog, kad vozi tako brzo da se može uvjeriti da je nitko ne može dostići. A upravo sada je posebno zadovoljna, prvo zato što slaže kilometar za kilometrom između sebe i Christine - te glupe ptice kukavice - a i zato što je na putu prema Norrkopingu i Birgitti. Sada je naime shvatila kako stoje stvari i sada je na putu da učini današnje dobro djelo. Ona je pravi izviđač, moja najmlađa sestra. Birgitta, s druge strane, zasada nema nikakvih planova za dobra djela, hoda duž Norra Promenaden u Norrkopingu dok joj cipele spadaju svakim korakom i pokušava izračunati kako da dođe do Motale. Autobus ne dolazi u obzir, ali vlak bi mogao upaliti. Skrivala se u zahodima u vlaku i prije, a i na puno duže pruge... Ali prije toga želi zapaliti, a ima samo krunu i pedeset u džepu. Kako bi si mogla nabaviti cigarete bez novaca. Što? Je l’ bi netko mogao odgovoriti na to?

glas poluglasno. “Samo sam joj htjela dati malo soka, nisam znala...” “Nisi ti kriva” kaže Kerstin Jedan. “Pomozi mi sada, nagni je prema naprijed!”Glavamise njiše, i ne pokušavam upravljati njome. Jer sada znam što sam izgubila, čega me posljednji napad koštao. Ne mogu gutati. Nikada više neću moći gutati.

Njihovi krugovi se dodiruju, polako su na putu u istom smjeru. Sve ide kako treba. Mogu potonuti dublje u svoju vodu. Utapam se! Voda mi ispunjava usta i ždrijelo, voda mi curi iz otvorenih usta preko grla i prsa. Kašljem, ali ne otvaram oči, sva mi snaga odlazi na ovo. Na kašljanje, borbu za zrak... Upomoć, utapam se! Netko podigne uzglavlje na mom krevetu tako brzo da mi glava padne prema“Boženaprijed.dragi!”kaže

Ako želiš, daj mi ruku ja nisam od onih koji ostaju dok pjesma Ijubavi ne završi u muku. Ja sam od onih koji dolaze pa nestaju. Zavodljiva. melodija koja luta rano me vodila uvijek u novu luku.

Ja sam samo jedan s vijugavog puta Ako želiš, daj mi ruku. Hjalmar Gullberg

Trešnjina princezaTrešnjina princezaTrešnjina Trešnjina

Margaretaugasicigaretuu

samoiranije i nađ -listi.e a i prljav stan đansku čari poput đeni čak ć uinesvojem

Iako ustvari ne bi imala ništa protiv da joj je kao kod Christine. Ugodno je kad jutarnje svjetlo sipi kroz kristalno čiste prozore, kad su široke daske kuhinjskog poda izribane do baršunasto bijele boje i kad je prostirka tako čista da se razaznaje svaka nijansa u tkanju. Ali koji posao! Osim toga, sigurno je Erik - i najvjerojatnije njegov naslije novac - jedan od preduvjeta da Christina može živjeti ovako kako živi. Margareta je uvijek preferirala držati svoje dečke na maloj distanci, i ako su imali debele kašice prasice. Naporna stvar kod ve muškaraca je ta što se oni vide kao glavne osobe ne

Margaretu je uvijek iznova iznenađivalo što Christina, koja je tako metodički usvojila ostatak rituala i signala obrazovane srednje klase, nije shvatila da pospremanje ne stoji naročito visoko na top Obrnuto je s tijelom i odjećom. Istrljano tijelo, čista odjeć su preduvjeti. Imati čiste kutove stana ukazuje na malogra sitničavost. Ili još gore: na proleterski osjećaj manje vrijednosti. Samo oni koji imaju nešto sakriti moraju imati sve čisto oko sebe. Glede toga ona je čak bolja od Christine u prigrljivanju stila života one društvene klase kojoj sada obje pripadaju. Njezin stan u Kiruni nalazi se u stanju konstantnog kaosa. Ali to nije važno, jer oni koji zbog želje za pustolovinom dolaze u posjet također su fizi nje i znaju se nasmijati kad se ona ispriča svojom standardnom frazom: “Entropija raste. Pogotovo doma kod mene.”

trenutku kad se vrata zatvore za Christinom, nagne se unatrag u staroj stolici Windsor i protegne se. Najbolje bi bilo da odmah raspremi stol. Tako da njezino visočanstvo ne dobije srčani udar od šoka ako dođe kuć posuđe od doručka još uvijek na stolu.

životu nego i u životu žene, a Margareta ne želi biti sporedni lik u vlastitoj priči. U svakom slučaju, sad će si malo pogledati što ima u kući. Jučer navečer vidjela je jedan ormar u dnevnoj sobi koji je zanima. Izgleda poput malog oltara s bijelim stolnjakom, limenim svijećnjakom i starom fotografijom mlade Elle zaobljenih obraza. Postoje razlozi za sumnju da ormar krije tajne. Zanimljive tajne. Margareta obriše vlažne ruke o traperice nakon pranja suda i gurne krilo dvostrukih vrata dnevne sobe. Malo zaškripe. U kuhinji sja jutarnje sunce, ali ovdje je i dalje siva zora. Na trenutak zastane pred vratima i ogleda se oko sebe polako odmahujući glavom. Sada vidi ono što nije vidjela jučer. Christina je pretvorila dnevnu sobu u svetište posvećeno svetoj Elli. Posvuda se nalaze njezine relikvije, za one koji razumiju znakove: mali ručnik s čipkom, jednostavna zdjela za voće od lijevanog stakla koja je stajala u njezinoj dnevnoj sobi, hrđavocrvene knjige iz četrdesetih godina koje sadrže sabrana djela Martina Andersena Nex0sa. Da ne govorimo o ikoni u srebrnom okviru koja se nalazi tamo na oltaru. Samoj fotografiji. Ali Elli ne treba nikakvo svetište. Ona nije bila nikakva svetica, samo žena s neuobičajenim talentom za majčinstvo. Ali znala se i obrecnuti na djevojčice tonom od kojeg bi se mlijeko ukiselilo, a muhe se srušile onesviještene s kuhinjskog prozora. Osim toga, bila je i malo škrta. Blok za crtanje i krede bili su milodar koji se dijelio za Božić i rođendane, ostatak godine moralo se crtati olovkom po starim vrećicama i papiru za zamatanje. Ali išlo je nekako. Gore je bilo s njezinom zavisti: onaj otrovnozeleni mali odsjaj koji joj je zabljesnuo u očima nekoliko puta. Ticao se samo jedne stvari: škole. Bljesak je bio posebno izražen kad je Christina čekala na potvrdu od gimnazije da su je primili, bilo joj je dvanaest godina i izgledala je kao da čeka na smrtnu presudu. Svako bi prijepodne visjela blijeda i tvrdoglava pred vratima dok je teta Ella odlazila po poštu. A kako su dani prolazili, postajala je sve manja i sve tanja. Činilo se kao da je to dugo čekanje isisalo svu snagu iz nje, kao da uskoro neće imati snage ni da ustane iz kreveta ujutro ako potvrda ne dođe.

Kad je pismo konačno stiglo, teta Ella je otvorila kuvertu još u vrtu, držala ju je u ruci kad je ušla na vrata. “Kako je prošlo?” prošaptala je Christina. Teta Ella je izgledala ozbiljno i zadržavala pogled na zidu iznad njezine glave.

ostala sjediti na kantici i nije se radovala. * Ovako, gledajući unatrag, Margareta može razumjeti zavist tete Elle zbog škole, ali ne može je prihvatiti. Jer čak i ako je teta Ella žalila što je bila rođena u vrijeme kad je bilo nemoguće za nezakonito dijete jedne tekstilne radnice da čak i pomisli na gimnaziju i predavanja u zanatskoj školi, trebala je biti dovoljno odrasla da priušti svojim djevojčicama ono što ona nikada nije dobila. Christina se odbija sjećati te epizode, i kad ju je Margareta jednom podsjetila, njezin je glas na telefonu postao oštar i kreštav. Same laži! Ako postoji netko tko im je priuštio najbolje od svega, onda je to bila teta Ella! Nakon toga joj je spustila slušalicu i prekinula diplomatske veze. Margareta se morala klanjati i ulizivati nekoliko mjeseci kako bi ponovno bila u milosti. Margareta napravi grimasu. Znači li da priča ružne neistine o teti Elli ako je se sjeća kakva je bila? Znači li to da je manje voli? Ne. Teta Ella je - sa svim svojim vrlinama i manama - bila najbolja mama koju je Margareta ikada imala. Iako konkurencija nije bila baš naročita...

Christinino je lice postalo pepeljasto, izgledala je kao da će se onesvijestiti. Napravila je nekoliko koraka unatrag i spustila se na kanticu ispod police s telefonom. “Znala sam!” rekla je. Teta Ella se nasmijala i zamahala pismom:' “Samo sam se šalila, pa valjda ti je to jasno. Naravno da si upala. S takvimAliocjenama.”Christinaje

“Nažalost... Nisi upala.”

Oltar tete Elle je ustvari stari kredenc iz 1815., godina je napisana s prednje strane. Morala je tri puta okrenuti ključ kako bi otvorila nezgrapna vrata, kad su se raskrilila, prvo je ostala razočarana. Ormar je poluprazan: tu je samo nekoliko plastičnih vrećica pažljivo zalijepljenih selotejpom na najgornjoj polici i smeđa papirnata vrećica na dnu. To je sve. Ali ono što je tu, svejedno treba pretražiti. Sjela je na pod prekriženih nogu i ispružila se za plastičnim vrećicama. Već unaprijed zna što sadrže. Ručni rad tete Elle. Christina mora da je pažljivo izabirala na aukciji, ovo nije ni stoti dio svega što je teta Ella napravila, ali ovo malo što je tu su fini probrani komadi. Prvu se plastičnu vrećicu ne usuđuje ni otvoriti da ne uništi ono unutra: radi se o slobodnom vezu čipke s motivom ptice na plavom baršunu.

Margareta se nasmiješi. Teta Ella gotovo da nije mogla sakriti svoj trijumf kad su druge žene iz udruženja rukotvorina počele govoriti o izložbama i muzejima kad im je pokazala taj rad. I stvarno je impresivan: čista umjetnost gradnje, rezultat višemjesečnih strpljivih proračuna. Sjeća se i malih stolnjaka napravljenih rupičastim bodom: svaki od njih zahtijevao je dva mjeseca rada na vezu. Ali ovdje je nešto nepoznato: mala karirana pregača za djevojčicu s jatom malih ptica i izvezenim monogramom. C. M. Christina Martinsson, dakle. Čudno. Ne može se sjetiti daje ikada vidjela Christinu odjevenu u to. A ovdje pogledaj - mala košuljica za bebu od najmekšeg batista. To mora da je bila njezina, ona je ipak jedina koja je došla teti Elli kad je bila još beba... Vrlo pažljivo odlijepi selotejp i izvadi košuljicu. Prednjica nije veća od njezine ruke. Zar je stvarno bila tako malena kad je došla k teti Elli? Koliko je uopće veliko dijete od četiri mjeseca? Margareta izravna vrećicu na podu i oprezno položi košuljicu na nju. Cijela je šivana ručno, finim bodom na šavovima sa strane, sakrivenim vezom u porubu i bijelim vezom na nabranom ovratniku. Tako se puno rada ulaže samo na odjeću djeteta koje je jako željeno. Eto. Netko je stvarno htio Margaretu. “Valjda je neki anđeo znao da sam se osjećala usamljeno i tužno”, znala je teta Ella reći Margareti kad je bila još mala i jedino dijete u kući. “I onda je nakrivio mjesec, tako da si ti skliznula s njega i pala meni...”“Je1’ se napravila rupa u stropu?” pitala je Margareta. “Ne”, rekla je teta Ella. “Bila si dovoljno pametna da sletiš na drvo trešnje. Našla sam te jedan dan kad sam išla brati trešnje.” “Jesam li pojela koju?” “Gomile. Pa uvijek si bila pohlepna. Ispod drveta je sve bilo puno koštica. Te godine nije bilo soka od trešanja, nije bilo dovoljno trešanja za to. Ali nije bilo važno, umjesto toga sam dobila tebe.”

Margareti je bilo pet godina i nije bila tako glupa da ne shvati da je to priča. Svejedno se zavukla još dublje u zagrljaj tete Elle i zadovoljno se nasmijala. * S jezikom među usnama, složi košuljicu po starim rubovima od glačanja. Drago joj je što je Christina ima: u njezinu će ormaru biti zaštićena još mnogo godina, a kad jednom umre, sigurno će se jedna od

njezinih djevojčica pobrinuti za nju. Tako se to radi u ovoj obitelji: čuva se i brine o nečemu i ostavlja potomcima. A kad se jednog dana nakupina poznatih i nepoznatih čestica koje upravo sada sačinjavaju jednu Margaretu Johansson razdvoji i prijeđe u tisuće drugih nakupina čestica, košulja će i dalje ležati ovdje poput svjedočanstva o njezinu postojanju. Dobit će nadgrobni spomenik od batista.

ći se, Margareta pruži ruku prema vrećici na donjoj polici, ali dovoljno je da samo dodirne vrećicu i da joj se osmijeh ugasi na usnama. Otvori je i zaviri unutra. Da. Ruka je bila u pravu. U ovoj vrećici leži maturantska kapa. Christinina maturantska kapa. Nikada joj nije palo na pamet da bi je Christina htjela zadržati.

Ah! Sjedi li ona ovdje i postaje sentimentalna? Za to nema vremena, mora se koncentrirati da stavi vrećice natrag točno onako kako su ležale. Ako Christina primijeti da je Margareta pretražila njezin ormar, razbjesnjet će se na svoj ledeni način i zamjeriti joj. A to Margareta ne želi: sasvim je dovoljna i Christinina uobičajena stisnutost.Smiješe

Automobiliukrašenibrezovimgran Zabavni natpisi. Buka i vika. Margareta stoji usred gužve na školskom dvorištu i pokušava vidjeti stube i školska vrata. Uzaludno. Preniska je čak i kad stoji na prstima. Možda bi uspjela kada bi imala cipele sa stvarno visokim petama, ali u takvim cipelama ne bi smjela izaći iz kuće. Margot je pažljivo pratila tinejdžersku modu, a visoke pete definitivno nisu bile moderne. Danas su samo razne Doooris nosile visoke pete. A ti ne želiš biti tamo neka Doooris, zar ne, draga Margie? Ne. Nije htjela biti neka Doris. I uglavnom joj se svi koju joj je Margot kupovala: kratke suknje i cipele s niskom petom, bijele niske čizmice i haljine s geometrijskim uzorkom. A ako joj se nešto i nije sviđalo, svejedno je to nosila. Tako je najsigurnije, to je naučila.Danas je imala bijele čizmice s otvorenim prstima i sasvim ravnu mini haljinu narančaste boje. Izgledala je božanstveno! Apsolutno predivno! Dečki će se lijepiti na nju kao na sladoled... Margareta je prezrivo otpuhnula. Beskrajno ju je živciralo kako je Margot cijelo vrijeme petljala po metaforama, kako je tvrdila da je sunč kabla i da je pod klizav poput zmije. Ali nije važno. Sad je bila slobodna puno sati, Margot bi jednostavno bila razočarana kad bi se vratila kući prerano. Dobila je pedeset kruna da kupi cvijeće - da kupi cvijeće svim svojim prijateljima koji će maturirati, mala moja Maggie! Nemoj zaboraviti ni jednog jedinog učenika! - a Margot je očekivala da će ta investicija voditi Margaretu od jedne do druge zabave nakon podjele svjedodžbi sve do ponoći. čicama. đala odjeća ano kao iz čak

zavodila.

Christina je jednom srela Hubertssona ispred bolnice, a Margareta ga je potajice znala nazvati jednom mjesečno. O tome su razgovarale. Ali o sebi i o onome što se dogodilo s Birgittom nikada nisu govorile: bio je to prešutniChristinadogovor.nije

izgledala zdravo. Nije izgledala zdravo nijedan dan cijele godine. Blijeda poput duha s tamnim kolobarima oko očiju, sjedila je u svom prolazu u školskom dvorištu i učila svaki odmor. Margareta se pak držala pušačkog kuta, uvijek se smijala i razgovarala i Ponekad bi bacila kratak pogled prema Christini, ali Christina joj nikada nije uzvratila pogled. Činilo se kao da nije primjećivala da postoji svijet izvan knjiga, da ne zna da stoji u školskom dvorištu punom svih mogućih avantura. A opet, činilo se da je živjela u svom svijetu još onda kad su bile kod tete Elle. Nikada nije napuštala vrt i odlazila do nekog igrališta kao Birgitta i Margareta, nije htjela ići s njima u Varamo kupati se po ljeti ili ići u knjižnicu ili u Mlade sokolove6 s Margaretom po zimi i nikada nije imala najbolju prijateljicu kao druge djevojčice. Samo je sjedila na istome mjestu, kao manja i bljeđa kopija tete Elle i posvećivala se izrađivanju čipki i vezu. Teta Ella mora da je bila prilično umorna od toga da joj ona cijelo vrijeme visi za petama godinu za godinom. Ali sada je Margareta htjela proslaviti Christininu maturu. Kupila je tri žute ruže koje će joj objesiti oko vrata i knjigu sa sabranim pjesmama Karin Boye koju će joj svečano predati na zabavi. Nije znala točno gdje Christina i njezina mama stanuju i kako će otići tamo, ali to je može pitati kad joj stavi vjenčić od cvijeća oko vrata. Gdje li je samo njezina mama? Margareta se ogledala oko sebe. Nije bilo nikakve sumnje da može prepoznati tu vješticu, njezin posjet teti Elli onaj put ostavio je neizbrisiv trag u njoj. Ali školsko je dvorište bilo toliko puno ljudi da je nije bilo moguće otkriti. 6 Organizacija u kojoj djeca uče o važnosti i pravima djece u društvu. u glasno klicanje. Učenici su upali u školsko dvorište, masa ljudi se podijelila i pustila ih da prodefiliraju.

Ali Margareta je odlučila da će slaviti samo jednog učenika. Christinu. Bila je to neka vrsta iskupljenja: dovoljno je dugo imala lošu savjest zbog sestre. Nijednom se nisu našle kad su imale slobodnog vremena otkad su došle u Norrkoping, samo su tu i tamo znale zastati na školskom hodniku i izmijeniti nekoliko brzih informacija o teti Elli.

7 Maturanti se u Švedskoj u kolonama voze gradom u raznim (što neobičnijim) vozilima - od traktora do motocikala s prikolicom okićenim cvijećem. (Op. prev.)

Raspoloženje bi uvijek potpuno preuzelo Margaretu, pa se tako i sada odjednom našla sasvim naprijed u gomili i poskakivala s noge na nogu od oduševljenja. Kako je glupa što nije kupila cvijeće za više njih! Jer eno tamo je Anders s velikim ušima, on u svakom slučaju mora dobiti barem zagrljaj. A tamo je Leif! I Carina u najljepšoj haljini koju je ikada itko vidio! Pusa, pusa, bok, bok, čestitam, čestitam!

Bila je znojna i obrazi su joj se zarumenjeli kad se malo kasnije oslobodila Andersovih mršavih ali tvrdoglavih ruku i osvrnula se oko sebe. Gdje je ustvari Christina? Zar je već uspjela odmagliti u nekom autu s brezovim grančicama zataknutima u branik7? Ali ne, eno je! Zar ne da je to Christina, koja hoda žustrim koracima preko školskog dvorišta? Bila je odlučna i blijeda kao i uvijek, ali ipak, nekako nije sličila sebi. Držala je lijevu ruku podignutu poput štita pred licem, stavljala dlan ha leđa potpuno nepoznatih ljudi i gurala ih u stranu, provlačila se između ponosnih majki i slavljeničkih sinova maturanata, stavila lakat na leđa starije žene i gurnula je u stranu.

Što je s njom? Zar je poludjela? “Christina!” povikala je Margareta i progurala se do nje.

Christina se okrenula i zabuljila se u nju sivim slijepim očima, zatim zatreptala i ponovno postala normalna. Margareta joj je objesila cvjetove oko vrata, njihali su se usamljeno preko bijele bluze od sintetike, onakve kakva se mogla kupiti u Hennesu za 9,90. Ravna bijela suknja je po svemu sudeći bila iste cijene. Cipele su bile stare salonke koje su očito za ovu prigodu bile obojene bijelo. Nije baš dobro prošlo: boja je popucala na starim utorima i otkrivala kožu. Smeđu. Christina je pratila njezin pogled, na trenutak su obje zurile u popucale utore. Margareti je postalo neugodno. “Čestitam”, rekla je i pogledala gore. “I sretno.”

“Čestitam, Christina! Čestitam!”

Gomila ljudi se pokrenula: evo ih! U daljini su se čuli prodorni glasovi kako pjevaju učeničku pjesmu, usamljena truba im je dala ton i pridružila se u nekoliko taktova prije nego što je pjesma prešla

Christina se na trenutak zaustavila i spustila ruke, ali je zatim nastavila hodati. Već je gotovo stigla do pločnika kad ju je Margareta konačno sustigla. “Čekaj, Christina! Čekaj!”

“Hvala”, rekla je Christina. “Gdje ćeš imati zabavu?”

Christina se nasmijala, zvučalo je kao suho kašljanje, ali prije nego što je stigla odgovoriti kraj njih se stvorila mala okrugla žena. “Christina! Tu si dakle! Čestitam, drago dijete!”

Christinini su obrazi odjednom dobili boju, graciozno se naklonila i spustila glavu tako da joj žena može objesiti vjenčić oko vrata. Ljiljane.“Gdjeti je mama, draga moja? Htjela bih je pozdraviti. Mora da je ponosna na tebe na ovakav dan.” Christina se ponovno naklonila. “Nije mogla doći, sestro Elsie. Noćas se razboljela.”

Okrugla je žena stavila ruku na usta. “Oh, kakva nesreća! I to baš danas. Ništa ozbiljno, nadam se?” Christina se ponovno naklonila, činilo se da se klanja svaki put kad se obraća ovoj ženi. “Ne, ne vjerujem. Ali imala je jako visoku temperaturu. 41,2 jučer navečer. Pa smo nažalost morale odgoditi moju zabavu... Čelo sestre Elsie se naboralo. “41,2? Hmm. Ako joj temperatura ne padne, moraš se pobrinuti da dođe do liječ Christinanika.”seopet naklonila. “Hoću. I puno vam hvala na pažnji.” Sestra Elsie ju je potapšala po obrazu: “Nema na čemu, mala moja. Lijepo je znati da još uvijek ima pristojnihChristinadjevojaka.”jepočela hodati istog trenutka kad je sestra Elsie nestala iz vidnog polja. Margareta je trčkarala za njom. “Kakva šteta što ti je mama bolesna, Christina. Moraš li kući ili da odemo nekuda na kavu, imam novaca, ja častim.” “Nije “Astrid"Što?”bolesna.”nijebolesna, na poslu je. To sam samo rekla. “Hoćeš li onda imati zabavu?” “Ne, neću.” Hodala je dugim koracima, Margareta je morala gotovo trčati da je stigne.“Hoćemo li onda nekuda na kavu? Da proslavimo?” “Ne. Ne mogu.”

“A što kaže tvoja mama?” “Astrid? Nije obaviještena.” “Zar ne zna kamo ideš? Ali što ako te prijavi policiji, ipak još nisi punoljetna?”

Christina se nasmijala: “Ne, stanovat ću kod časnih sestara, u njihovu domu. Jako je jeftino. I ako pomažeš u kuhinji, dobiješ popust na stanarinu...”

“Zato“Zašto?”što

ćeš živjeti? Hoćeš li stanovati u sanatoriju?”

Christina se ponovno nasmijala, činilo se kao da je živnula otkad je izašla na “Ne,peron.nisam postala religiozna. Ali trebam malo mira. A to se valjda može dobiti u samostanu.”

Zaokrenula je iza ugla i ušla u Ulicu Drottning. Margaretini su prsti gotovo ispali kroz rupu na vrhu čizama, morala se pridržati za zid kuće i povući stopala unatrag prije nego što je mogla nastaviti. Kada je i sama zamakla iza ugla Christina je već prešla pola ulice, morala je potrčati kako bi je stigla. Prsti su ponovno izletjeli van. “Čekaj” rekla je zadihana. “Kakav vlak? Kamo ideš?”

nemam vremena. Moram stići na vlak.”

* Christina mora da je sve pripremila istog jutra. Njezina je putna torba bila spremljena i čekala u ormariću na kolodvoru, karta je bila sigurno spremljena u pretincu njezina novčanika s patentnim zatvaračem. Činilo se da se malo smirila kad je izvadila torbu, stavila je među noge i bacila pogled na kolodvorski sat. “Uranile smo” rekla je. “Vlak ide tek za pola sata.”

“U Vadstenu”, rekla je Christina. “Dobila sam posao preko ljeta u sanatoriju gdje je teta Ella.”

Svejedno je odmah htjela van na peron. Napravila je grimasu kad je uzela putnu torbu, ali je odbila Margaretinu ponudu da je ponese, samo ju je premjestila u drugu ruku. Spustile su se na klupu i gledale prema praznim tračnicama. “Slobodna” rekla je Christina. “Gdje“Ma“Što?”ništa...”

Margareta je oklijevala: “Zar si postala religiozna?”

“Da”,“Misliš?”rekla je Christina. “Možda si sada nabavi mačku. I stavi je u centrifugu.”Margareti se počelo vrtjeti u glavi od misli, nagnula se i gledala svoje nožne prste, sjajili su se ružičasti poput praščića nasuprot bijeloj koži čizama. Izgledali su glupo. Bile su to glupe čizme. “Zar je bilo tako loše?” rekla je na kraju. “Da”, rekla je Christina. “Bilo je tako loše.” * Ostala je na peronu sve dok vlak nije otišao. Christina je visjela kroz prozor svog kupea dok joj se kosa vijorila na vjetru i mahala maturantskom kapom, odjednom je izgledala kao da se napila šampanjca. Margareta joj je odmahivala, ali joj srce nije bilo u tome. Insekti nemira počeli su joj puzati pod kožom, opnokrilci oštrih vilica kopali su tunele u želucu, debele su muhe trčkarale gore-dolje po rukama, pauci su ispuzali iz cijelog tijela kako bi se skupili u ždrijelu. Bilo joj je teško disati. Kad je ušla u čekaonicu otišla je do blagajne i promijenila jednu krunu u četiri novčića po dvadeset i pet ora. Morala je malo pričekati dok se telefonska govornica nije oslobodila, a kad je na nju došao red, od uzbuđenja je postala tako nespretna da je jedva uspjela staviti novčić u aparat.Javila se neka žena. Odrasla žena. Margareta je upotrijebila svoj najdjetinjastiji“Dobarglas:dan, moje ime je Margareta Johansson. Idem u II. b razred. Mogu li razgovarati s pomoćnikom ravnatelja Andreom?” “Samo trenutak!” Žena je stavila ruku preko slušalice i glasno povikala: “Bertiiiil! Telefon! Jedna učenica!” Javio se gotovo odmah, glas mu je bio mrvicu nestrpljiv. Duboko“Ja“Halo!”sam.”je udahnuo i stišao glas: “Jesi li luda! Zašto me zoveš ovamo?” “Molim te”, prošaptala je Margareta zureći u zid od masonita ispred sebe, kopajući malim prstom po već raskopanoj rupi kako bi bila

Christina je slegnula ramenima. “Teško. Onda bi morala otići na policiju, a to se ne usuđuje. A osim toga je sigurno prilično zadovoljna što me se riješila.”

Margareta sa svojim bijelim čizmicama u ruci, Margot u ružičastim frotirnim papučama. Koliko je ona uopće imala frotirnih papuča? Par ružičastih, par svijetloplavih, par tirkiznih, par crvenih... I uz svaki par išao je kućni ogrtač iste boje.

Margot je podigla ramena i zadrhtala od oduševljenja. “Divno! Što ćeš odjenuti?”

Margareta je kimnula i nasmiješila se. “Mmm. Sutra navečer idemo u kino. I obećala sam mu da ću mu pokazati grad sutra poslijepodne.”

TihoMargareta“Sada?”Margotizabrati.”sezasmijuljila.jekimnula.suotapkaleuzastepenice,

još veća. “Nemoj se ljutiti! Samo mi jako nedostaješ... Zar se ne bismo mogli naći večeras?” * Putem kući, nešto nakon ponoći, izmislila je rođaka iz Stockholma. Srela ga je kod Andersa, ne, bolje bi bilo da ga je srela kod Rasmusa zato što Margot ne zna tko je to... Rođak se zvao Peter i bio je skoro predobar da bi bio stvarno uvjerljiv. Plavi tip s Beatles-frizurom. Plavook i preplanuo od sunca. Igra tenis. Tata ima salon automobila, a on namjerava biti odvjetnik. Horoskopski znak: škorpion. Omiljena boja: plava.Margot je povjerovala u njega od glave do pete, dok je tamo sjedila u svojoj nabujaloj sofi u dnevnoj sobi odjevena u ružičasti kućni ogrtač preko steznika i s frotirnim ručnikom iste nijanse zamotanim oko glave poput turbana. “Je li te poljubio?” pitala je i stavila svoju malu okruglu ruku preko Margaretine. Margareta je zatomila nagon da povuče ruku. “Ne. Pokušao je, naravno, ali rekla sam ne. Ali dopustila sam da me cmokne u obraz...” “To je dobro”, rekla je Margot. “Ne smiješ se prelako predati. Hoćete li se ponovno naći?”

Margareta je uzdahnula u sebi, bila je umorna i zbunjena i osjećala je bol u genitalijama, ali nije bilo pomoći. Svejedno treba platiti hranu i“Nesobu.znam” rekla je i nakrivila glavu. “Mislila sam da bi mi ti mogla pomoći

“Ne”, rekla je. “Ove nisu dovoljno dobre. Sutra se moramo rano probuditi i otići do grada... Vidjela sam jednu jako slatku žuto-zelenu haljinu u onom novom butiku u Ulici Drottning. Butik? Butik? Je 1’ se tako izgovara?”Margareta

je kimnula i nasmiješila se, bilo je važno zašećeriti svoje proteste."Alisutra prijepodne imam školu...”

Potrajalo je pola sata i svejedno nije uspjela. Margareta je navlačila jednu haljinu za drugom i vrtjela se pred ogledalom. Margot je naslonila glavu na ruku i izgledala sve zabrinutije.

rekla je i stavila kažiprst na usta. Stajale se sasvim mirno sve dok se Henryjevo hrkanje nije ponovno začulo. Margot se zasmijuljila.“Mislila sam da će se probuditi... A to ne želimo.” Margareta se nasmiješila i odmahnula glavom. “Ponekad mi cure moramo imati malo vremena samo za sebe” rekla je Margot i otvorila vrata Margaretine sobe. “Sad da vidimo, mala moja, što možemo naći u tvom ormaru...”

“Ma”, rekla je Margot i odmahnula rukom. “Napisat ću ti ispričnicu. Neće dugo potrajati, možeš biti u školi ostatak dana.”

Važno je da sve paše. Ljudi koji nisu znali iskombinirati odjeću da sve paše nisu imali stila. U Margaretinoj je sobi sve dobro pasalo. Ponekad je mislila da je ona samo dodatak, detalj koji čini uređenje savršenim. Djevojačka soba treba djevojku. Margot je kupila tapete, zavjese i prekrivač u Londonu godinu dana prije nego što je Margareta došla u kuću. Jednostavno im nije mogla odoljeti! Takvo se nešto jedino može naći u Londonu, a nikada u ovoj ozbiljnoj zemlji socijaldemokrata. Cijeli je život Margot željela imati kćer, slatku malu kćer tinejdžericu koja će živjeti u sobi s tapetama na cvijeće, i kada je vidjela ove tapete, shvatila je da je vrijeme. Sve je prošlo neopisivo glatko. Službenik iz centra za socijalnu skrb je samo trebao baciti jedan pogled oko sebe po kući i odmah je shvatio da je ovo idealan dom za dijete. Pravi san za bilo koju djevojčicu. Ali više su sile sigurno bile uključene. Svi ljudi imaju anđela čuvara, a Margotin je bio neuobičajeno aktivan. Zvao se Astor, je li to spomenula?Stigle su do hodnika na katu. Ujednačeno brundanje koje se čulo dok su se uspinjale stepenicama odjednom je utihnulo. Margot se smrznula.“Šššš!”

Margot je ustala iziritirana. “Zovem se Margot. Margot, ne Margit! Kako ne možeš zapamtiti...”

“Svejedno. Ti to sve preozbiljno shvaćaš, djevojke ustvari ne moraju maturirati. I nemoj reći Peteru da ideš u gimnaziju, samo će se uplašiti. Dečki ne vole previše inteligentne djevojke, to sam ti već rekla.”

Prije nego što je Margareta stigla odgovoriti, otvorila su se vrata i Henry je stajao u hodniku odjeven u prugastu staračku pidžamu. Hlače su mu stršale, imao je očitu erekciju. “Dolaziš, Margit?”

Bacila je kratak pogled na svoj odraz u ogledalu, oblizala usnice i pripremila se da učini ono što joj se naredi. * Kad se Margareta požurila natrag iz kupaonice nakon užurbanog pranja zuba, pritisnula je dlanovima uši. Nije pomagalo: Henry je bio glasan pri vođenju ljubavi. Čula je njegovo stenjanje.

Sada je već znala da nije dovoljno u uši ugurati vatu, Henryjevo glasanje se nije dalo time isključiti, nego je trebalo i saviti ušne resice i stisnuti ih kažiprstima. Ali onda je uspjela, onda se mogla uvući u krevet i praviti se da se ništa posebno ne događa u kući.

Problem je bio u tome što kad je tako ležala nije mogla zaspati. Doma kod tete Elle uvijek je ležala u carskom položaju: na leđima, s jednom rukom preko glave. Tada bi zaspala za nekoliko minuta, sada je dugo ležala budna. To nije bilo dobro. Više je voljela svoje snove nego svoje misli, ali dok je ležala budna nije mogla a da ne misli. Svake je noći imala sudske procese sa samom sobom. Tko je Margareta Johansson? Što je ona? Osoba sa sramotnim tajnama. Dvostruka igračica. Lažljivica. Prevarantica. Svejedno nije mogla vidjeti da ima neki izbor, znala je da u ovoj kući ne može preživjeti ako ne laže. Kad bi počela govoriti istinu, prošla bi kao ona naporna pudlica koju je Margot dala na uspavljivanje prošle godine. Iako je Margot sigurno ne bi odvela veterinaru - to bi bilo rješenje posve bez stila - ali sigurno bi je poslala iz kuće. A samo Bog zna kakav bi sljedeći udomitelj bio. Da ne govorimo o sljedećoj školi. Ustvari, nije imala loše mišljenje o Margot. Ponekad ju je iritirala, ali većinom ju je samo žalila. Izgledala je malo jadno dok se gegala uokolo u svojoj odjeći koja se uvijek slagala, ali svejedno joj je

“Ali sutra imamo samo pola dana. Subota je.”

Tabloidi i ženski časopisi bili su jedine Margotine prijateljice. U njihovu je društvu provodila dane kad bi Margareta otišla u školu, a Henry na posao. Za večerom se po njezinu izboru riječi moglo čuti koje su novine izašle baš taj dan. Ako su to bile Svensk Damtidning, onda je većina stvari bila očaravajuća, ako se radilo o Damernas Varld, onda je sve bilo jako šik. Kad je Margareta došla u kuću, počela se pretplaćivati i na Bild-Journalen i Vecko-Revyn, što je imalo za posljedicu to da je život nekoliko mjeseci nakon toga bio naizmjence jako opasan i vrlo dražestan. Činilo se da je Henry smatrao da je sasvim u redu da mu žena živi u svijetu snova. Ponekad bi odmahnuo glavom i rekao da je luda, ali uglavnom ju je puštao na miru. Kad bi zahtijevala od njega nekoliko stotica - što je radila gotovo svaki dan - otvorio bi novčanik zabavljen, promrmljao nešto o ženskama i njihovim ludostima. Margareta je posumnjala da je Henry smatrao da je i ona jedna od Margotinih ludosti:

loše pristajala. Nikada nije pokazivala kosu, kad nije nosila jednu od svojih sintetičkih perika, oko glave bi zamotala ručnik od frotira. Ali činilo se da nije bila ćelava, ponekad bi iz turbana stršalo nekoliko tankih pramenova. Valjda samo nije htjela pokazati svoju kosu, baš kao što nije htjela pokazati tijelo. Nikada nije skidala korzet, nosila ga je čak i ispod kućnog ogrtača kad je glumila da je nježna ženica koja se besposleno proteže na sofi nakon kupanja u kadi. Prošlog je ljeta hodala uokolo s vlasuljom, korzetom i najlonkama, iako je bilo trideset stupnjeva. Tada je Margareta shvatila da se srami. Inače nikada ne bi trebala toliko toga sakrivati. Teta Ella nije ništa sakrivala i nikada ljeti nije nosila čarape. Sjela bi u vrt i ispružila noge na suncu, nije ju bilo briga za vene koje su ocrtavale plave linije na bijeloj koži. Ali o tome Margareta nije smjela razmišljati, nikada nije smjela razmišljati o teti Elli kad je bila sama. U školi je to smjela, ili kad bi sjedila na kavi s drugim curama iz razreda, ali nikada kad je bila sama. Čija je to krivnja bila? Zašto je sve prošlo kako je prošlo? Ni o tome nije smjela razmišljati. Margot nije voljela da ona govori o teti Elli. Margareta se uglavnom morala praviti kao da i nije udomljena, Margot se htjela igrati da su prave majka i kći. U početku je htjela da je Margareta zove mamice, ali prestala je to tražiti kad je primijetila kako to ukočeno i neprirodno zvuči iz Margaretinih usta. Margot je bilo dovoljno dobro. Mnogi moderni roditelji dopuštaju svojoj djeci da ih zovu imenom, čitala je to u Vecko-Revyn. Ili je to bilo u Femini. Ili u Damernas Varld.

skupa mala glupost, nešto kao bunda ili pravi tepih, nešto čime se ženica može zabavljati da ne postane previše svojeglava. On sam nije bio nimalo zainteresiran, ni na sekundu nije bio zamjenski tata Margareti, jedva da ju je i pozdravljao. Ipak je on morao misliti o biznisu, kompaniji koju je razvio od obične stolarije do tvornice namještaja s više od tristo zaposlenih. Naravno da je imao novaca i za ludu ženu i za razmaženo usvojeno dijete, ali jasno da nije imao vremena da pokaže neko zanimanje za njih. Osim, naravno, po noći, kada se od Margit - ili Margot, kako se luđakinja sada zvala očekivalo da učini ono u čemu su žene dobre.Ne.U ovoj kući nije bilo nikakvog drugog izlaza osim laži. Margot je za stanarinu zahtijevala povjerenje, ali htjela je dobiti samo pravu vrstu povjerenja. Margaretini su zadaci bili da učini svijet tabloida stvarnim, i zato je bila prisiljena izmišljati idealne dečke i polučedne ljubavne afere. I naravno, u tome je bilo neke božanske pravednosti, bila je to logična kazna. Brbljavica je naučila šutjeti, nije više mogla dopustiti svakoj misli da joj se iskrade iz usta. Počela je učiti razne stvari o svijetu, ono što nikada prije nije razumjela. Kao da sve ima cijenu, da nitko ne dobiva nešto ni za što. Zato mora pristati biti igračka i lutkica za odijevanje još najmanje godinu dana, sve do mature. Ako uopće uspije maturirati, jer ocjene joj i nisu bile naročite. Margot se uzalud zabrinula, Margaretini uspjesi u učenju ne bi nagnali nijednog prosca na bijeg. Ali ustvari ona nije htjela nikakve prosce. Nije čak htjela imati ni dečke. Oko svakog dečka u školskom dvorištu širilo se ustajalo isparavanje genitalija i napaljenosti i taj ju je miris plašio. Svejedno, nije im mogla odoljeti više nego dopola. Revno je očijukala dok je stajala u pušačkom kutu na odmorima, razbacivala se svjetlucavim pogledima i brzim replikama, ali kad bi neki dečko posegnuo za njom, spretno bi mu iskliznula iz ruku. Htjela je nešto drugo. Muškarca. Velikog muškarca, koji bi zaklanjao pola neba... Oprezno je maknula jedan kažiprst s ušne resice. Je li bilo gotovo? Da. Sada je Henry ponovno hrkao, sad se mogla okrenuti na leđa i staviti ruku preko glave. Pokret ju je podsjetio da je bole genitalije. Uzdahnula je: nitko ne dobije nešto ni za što. I to je cijena koliko muškarac košta. Veliki muškarac, tako velik da zaklanja pola neba. *

Nije točno znala srami li se ili je ponosna zbog toga. Dok je sjedila i tračala s prijateljicama na nekoj kavi znala je ponekad pomisliti na njega i oči bi joj zasuzile od poniženja - starac! Isuse Bože, ona je zajedno s jednim starcem! Ali kad bi ga srela na školskom hodniku krv bi joj navrla u obraze i bila bi prisiljena sakriti svoj trijumf. Eno moga ljubavnika! On to zna i ja to znam, ali nitko drugi na cijelom svijetu to ne zna.Svejedno, bilo je lijepo što nije predavao njoj. Samo jednomneposredno nakon što je došla u Norrkoping - bio je zamjena u njezinu razredu. Tada je sve počelo, upravo u onom trenutku kada je bacio svoju izlizanu staru aktovku na katedru i rekao: “Bok svima, balavci. Sjednite i ušutite.” Stolice su zagreble po podu, raspoloženje u učionici je odjednom postalo veselo i puno iščekivanja. Andre. Znalo se kakav je on. “Novi učenik?” rekao je i promatrao popis učenika. “Margareta Johansson. Gdje si?” Lagano je mahnula rukom, ustao je i došetao između redova klupa s rukama duboko u džepovima flanelastih hlača. Bio je visok i jak, kosa mu je bila tamna i bujna. Malo je sličio na onog američkog glumca, kako se ono zove... Dean Martin. Da. I Hubertsson je malo sličio na Deana Martina. “Iz Motale? Uči li se zemljopis u Motali?”

Razred se zasmijuljio. Margareti se to sviđalo, bilo je to prijateljsko i zainteresirano smijuljenje. Nasmiješila se: “O, da. Puno.” Sjeo je na rub njezine klupe, bedra su mu bila samo nekoliko centimetara od njezine ruke. "Tako, kažeš. Onda bi mogla nabrojiti rijeke u pokrajini Halland.”Razred

se nasmijao. Margareta je povukla ruku i na brzinu izmljela staru školsku pjesmicu u glavi. Lagana nisam, a visoka jesam. “Lagan, Niskan, Atran, Viskan...”

Andre. Tako ga je zvala, iako mu je to ustvari bilo prezime. Ali nije se mogla prisiliti da ga zove Bertil, bilo je to ime koje je pasalo štreberima i glavnom računovođi u banci, a koje je bilo posve neprikladno za ljubavnika. A on je bio njezin ljubavnik. Bilo joj je sedamnaest godina i imala je pravog ljubavnika.

“Vrlo dobro”, rekao je i ustao. “Pogotovo Niskan8.”

Smijeh je odzvanjao. Margareta je zatreptala i postala nesigurna. Pa valjda nije baš bilo toliko smiješno? Andre je ostao smiješeći se sjediti na njezinoj klupi sve dok se i posljednji zaostali hihot nije stišao.

* Nakon tog dana uvijek se smiješio kad bi je vidio kako promiče hodnikom. I Margareta bi uzvratila osmijeh, ali svaki put sve kraće i “Zašto crveniš?” rekla je njezina prijateljica iz klupe kad je ušla u učionicu.“Crvenim?

Ja?” “Joj! Daj ne glumi...” Maštala je o njemu cijele ljetne praznike, maštala toliko intenzivno da ga je na kraju počela i sanjati noćima. Ali snovi su bili čudni. Noć za noći hrvali su se u školskom dvorištu, stenjali i dahtali, puhali iAliuzdisali.onase nije htjela hrvati s Andreom. Samo je htjela da je poljubi. * Nadgledao je prvi školski ples u prvom polugodištu. S povjerenjem su ga izabrali na učeničkom vijeću. Sasvim je prirodno da su razgovarali nekoliko puta te večeri, da, čak i to da je ispružio ruku i uhvatio je za zapešće kad je htjela krenuti nekamo. A kad ju je pozvao na ples, to se valjda trebalo shvatiti kao nekakvu vrstu pristojnosti prema učeničkom vijeću: ples s jednom od domaćica. Ako to nije bila šala, jedan od Andreovih uobičajenih štosova. Jer kad ju je uhvatio oko struka, cijelom se dvoranom za tjelesni proširio smijeh: Pogledajte! Andre pleše s Margaretom! Držao ju je malo na odstojanju, nije ju stiskao ili gurao uza sebe kao dječaci, nego ju je čvrstom rukom vodio po plesnom podiju, cijelo je vrijeme gledajući ravno u oči. Oči su mu se smanjile kad bi njezin trbuh slučajno dodirnuo njegove genitalije, otvorio je usta i na trenutak su mu se nazreli zubi. Margareti se sviđalo to što ju je gledao, što ju je čvrsto držao pogledom, ali ustvari je bila previše zauzeta njegovim 8 Pravo ime rijeke je Nissan. sramežljivije. Taj sjaj u njegovim očima... Stisnula bi knjige čvršće na prsa i požurila izvan njegova dometa.

“Oh!” rekla je Margareta i stavila ruku na usta.

je ne gledajući ga, umjesto toga je zurila u svoju ruku. Naježila se. Kao da joj je hladno. Nagnuo se nad njom i ponovio: “Ti si malo derište. Zar ne?”

* Kad je posljednji ples završio, obukao je kaput i ponašao se kao da će otići, ali se svejedno zadržao još gotovo sat vremena dok su Margareta i drugi predstavnici učeničkog vijeća čistili. Na kraju je stao kraj otvorenih vrata i držao ih, tako da se jedan učenik za drugim morao sagnuti kako bi prošao ispod njegove ruke. Na kraju je ostala samo Margareta. Stajala je usred gimnastičke dvorane sa sklopljenim rukama pred sobom. Nadala se da izgleda zgodno, prvi put u životu svjesno je poželjela da je dovoljno zgodna.

Naslonio se na vrata i promatrao je. “Dođi”, rekao je. Sad će se dogoditi, pomislila je dok je stavljala jednu nogu pred drugu. Sad će se dogoditi. Ovo je zapravo.

Zazvao je Boga kad je svršio u njoj. * Nakon toga su zajedno prešli preko školskog dvorišta, on ispred dugačkim koracima, ona posrćući i trčeći iza njega. U autu je zapalio cigaretu prije nego što je okrenuo ključ, svjetlo iz upaljača napravilo je crne sjene koje su mu plesale po licu. “Zašto mi nisi rekla da si nevina?”

Nije boljelo. Bilo je lijepo. Ali ne na isti način kao njemu: ni na sekundu nije poželjela vikati i zazivati Boga. A sada je samo htjela sjediti u svojoj tišini. Dok ne govori još uvijek je

Slegnula je ramenima i posegnula za njegovom kutijom cigareta. “Je li Odmahnulaboljelo?”jeglavom.

rukama, lijevom koja se uvijala oko njezine ruke, desnom koja joj se širila preko leđa. Bile su stvarno velike: činilo joj se da bi cijela mogla stati u njegov dlan, kao da bi se tamo mogla stisnuti i zaspati. Poželjela je da je podigne, nosi u svojim velikim rukama, stisne je čvrsto uz sebe i zavrti se.Zahvalio joj je na plesu tako što je nakratko prislonio svoj obraz uz njezin, dodir ju je stresao i naveo da izgubi koncentraciju tako da nije čula što je “Molim”,prošaptao.rekla

zatvorena, zagrljena, unutra. Ovo što se dogodilo, dogodilo se na mjestu izvan svih riječi, i dokle god su joj usnice bile zatvorene, mogla je zdržati njegov okus u ustima. “Daj odgovori! Jesam li te povrijedio?” Stavila je ruku na njegovu, odjednom poželjevši da zna znakovni jezik za gluhe. Ali nije imala pojma što bi u tom slučaju njezini prsti rekli.

Iskoristio ju je. Naravno, svojevoljno je odjurila u njegov zagrljaj, naravno, ponekad se uvlačila u garderobu zbornice i stavljala mala pisamca u džep njegova kaputa, naravno, visjela je ispred školskog dvorišta poslijepodne za poslijepodnevom i čekala ga. Ali svejedno: njoj je bilo šesnaest, skoro sedamnaest godina kad je to poč on bio star? Četrdeset. Ili četrdeset pet. Bio je otac troje djece i nastavnik u njezinoj školi, znao je da je ona siroče i da je udomljena, da grize nokte i ponekad ima gastritis. Trebao je shvatiti da je jedino njoj bilo potrebno to da bude viđena. A što joj je on dao? Ubrzano obrazovanje za Lolitu. Ali to je shvatila tek kad joj je bilo preko četrdeset godina. Umjesto toga je preko dvadeset godina hodala uokolo osje šugavo zato što njezina seksualnost nije bila kao kod drugih žena, zato što je bila zagonetna i tajnovita, zato što se kretala oko druge strane tuđih brakova, zato što se gradila na izdaji i lažima i pretvaranju. Što je pomagalo to što je radila grimase i šalila se sa svojim odrazom u ogledalu da loše djevojke nisu najgore? Duboko u sebi ipak je bila uvjerena da je beskorisna. A Andre je bio taj koji ju je uništio, on je bio taj zbog kojega je mislila da je prisiljena širiti noge kao nadomjestak svaku prijateljsku riječ. Nježnost se plaća seksom. Zainteresiranost se ga! Iako, što elo, a kolikoštojeje ćajući se za

SERONJA!”

Očiju punih suza Margareta strpa maturantsku kapu u papirnatu vrećicu i ugura je natrag u ormar. Još uvijek ne može pomisliti na Andrea a da se ne razbjesni. Kad bi bio ovdje, odalamila bi bi sada mogla odalamiti? Leš. Ili drhtavog starca koji je u nekom staračkom domu. Ali barem si može priuštiti to da zamisli da ima kostobolju. Ili neku drugu staračku bolest koja stvarno boli.

Telefon je zazvonio dok se uspinjala stepenicama, oklijevajući, zastala je usred koraka, nije znala da li da se javi gore ili dolje. Ali dok se odlučila bilo je prekasno, Christinin formalni glas već se začuo iz telefonske sekretarice dolje u hodniku. Margareta počne silaziti stepenicama, možda Christina zove, onda mora isključiti sekretaricu i javiti se.Inaravno, to je njezina sestra, čuje to već u prvom slogu. Ali ne prava sestra. Kriva sestra. “Jebena napuhanko”, petlja Birgitta jezikom. “Kako možeš biti tako prokleto jebeno odvratna da ne daš nekom novce za običnu autobusnu kartu? I kako možeš napisati nešto onakvo što si ti napisala u onom pismu? Ha? Kako je to moguće? Kako možeš biti tako smrdana? Ali samo se ti čuvaj, ja ću...” Margareta automatski podigne slušalicu, svaka stanica u tijelu joj zna da će zažaliti, ali to svejedno učini. “Halo”, kaže. “Birgitta?” Na sekundu nastupi tišina. “Margareta?” kaže zatim Birgitta. “Je li to Margareta?” “Isuse“Da.” Bože. Mislila sam da si gore u vražjoj Laponiji. Ili u Africi.” 9 Švedska spisateljica (1890. - 1964.), prva koja je pisala o teškom položaju žena u ruralnoj Švedskoj, ženskoj seksualnosti te pravima žena. Bila je udana za poznatog pisca Harryja Martinssona

plaća seksom. Pravo na postojanje takvih kao Margareta Johansson se plaća seksom.Dajuje Andre pustio na miru, možda bi srela nekog vršnjaka, neku malu zmiju naočarku s prištavom bradom i znojnim dlanovima. Onda bi sve bilo drugačije. Oni bi mogli voljeti jedno drugo, a ne samo voditi ljubav. Mogli su se svađati i miriti, spavati jedno drugome u vjerovati jedno drugome. Bučno zalupi vrata ormara. Što je ono rekla Moa Martinsson9? muškom? Muškarce bi trebalo tući. Sad će sakriti ključ i ići se I zaboraviti da ga je ustvari voljela, da ustvari nikada nije voljela nekog drugog muškarca a da se nije sjetila Andrea. Seronje. (CroWarez.org )

istuširati.

Vjerovati

zagrljaju,

Čekaj!” poviče Margareta, ali prekasno je. Birgitta je već spustila slušalicu. * Što da čovjek radi? Odustajući, Margareta se nasmije svojem odrazu u ogledalu u kupaonici. Što radi dobro odgojena žena kad joj sestra treba pomoć? Fućka joj se. To je ono što radi. Zbog te se misli osjeća malo krivom. Ali Birgitta je ipak odrasla osoba, trebala je već naučiti da ne može samo naređivati ljudima. A ako je već uspjela otići do Norrkopinga, onda sigurno može i otići odande. Birgitta mora da je u posljednje vrijeme proširila svoj teritorij. Povremeno su bile u kontaktu proteklih godina i posljednje se desetljeće činilo kao da se najviše držala Motale. Iako je to možda prirodan dio uobičajenog pretvaranja. Birgitta ne zna da Margareta zna da je ona

“Ne, ne. To je bio u Južnoj Americi. I bila sam tamo samo tri mjeseca. Prije puno godina.” “Ma svejedno. Što radiš kod crvotočine?” To bi ti trebala znati, pomisli Margareta. Ali ništa ne kaže. Odjednom se pomalo počne bojati. Srami se! Srami se! Tebe nitko nije htio! “Samo prolazim ovuda”, kaže ukočeno, iako je ustvari htjela reći nešto posve drugo: Hvala za pismo i besanu noć, draga sestro. Ali ne zaboravi da smo u istoj kaši: ni tebe nitko neće. Čak ni tvoja obožavana mala mamica.“Imašli auto?” “Da, ali...” “Baš dobro. Molim te, je 1’ bi mogla doći po mene, totalno sam zapela.”Možeš

misliti, razmišlja Margareta, dok istovremeno čuje sebe kako odgovara:“ Čekaj malo. Gdje si?” “U Norrkopingu.” “U Norrkopingu? Što radiš tamo?” “Ma čuj, duga ti je to priča. Poslije ću ti reći. Koliko ti treba da dođeš do Norrkopinga. Sat? Čuj, čekam te ispred policije za sat vremena...”“

“Da.“Africi?”Paradila si malo u Africi...”

* Voda iz tuša je pretopla, to je ugodno, ali učini je mlitavom od umora i misli joj postanu prozirne i brbljave. Nema se snage ni nasapunati, samo stoji licem okrenutim prema gore. Možda bi trebala odspavati sat ili dva zbog sigurnosti u prometu prije nego što ode po auto i krene prema Stockholmu. Koliko će samo koštati novi ispušni sustav? A koliko joj je ostalo od plaće? Vjerojatno ne baš puno.

“Pa ti nemaš sestru.”

“Koga?” rekao je Andre i ponovno prikočio. “Onu ispod lampe?”“To je moja sestra.”

Naravno. Znala je. Bili su u najgoroj sirotinjskoj četvrti u Norrko- pingu, možda zadnjoj sirotinjskoj četvrti u Švedskoj. Ovdje su ljudi još uvijek imali zahod u vrtu i samo hladnu vodu u pipama, ovdje su stanovali nepriznati pastorci, oni kojima nikada nije dopušteno da se usele u socijalnu državu. A večerima su sjajni automobili polako klizili ulicama Saltangena, a ljudi u bijegu pred previše uređenim životom špijunirali su oštrim pogledima kroz prozore.

imala više malih izleta. Do Vadstene, naprimjer, kako bi stavila vrećicu s drekom na Christinin pisaći stol i ukrala blok s receptima. I do Hinseberga prije nekoliko mjeseci. Ali kad treba ići na rehabilitaciju, onda uvijek nazove Margaretu da joj objavi veselu vijest. Jer sad je definitivno gotovo s cuganjem i drogiranjem. Sto posto gotovo. Za vrijeme prvih godina nakon moždanog udara tete Elle, Birgitta je često odlazila u Norrkoping, to je Margareta shvatila već u ono vrijeme. I sama ju je vidjela u Saltangenu jedne večeri dok su se ona i Andre vozili uokolo tražeći neko izolirano parkiralište.

Primijenila je isti ekonomski princip na ovaj mjesec kao i na sve druge

Birgitta je stajala u klasičnoj pozi ispod jedne ulične svjetiljke. To je valjda bila ona? Da. Definitivno. Margareta je čak prepoznala i njezinu staru smeđu jaknu. Nosila ju je raskopčanu preko bijele bluze koja joj se napela preko grudi. Birgitta je narasla. I ona. “Čekaj”, ponovila je Margareta. “Poznajem je...”

“Stani!” rekla je i stavila ruku na njegovu. Zakočio je iz čistog iznenađenja, ali zatim je ponovno lagano stisnuo gas. “Ne ovdje. Zar ne znaš gdje smo?”

“Imam. Na neki način. Vrati se malo, želim razgovarati s njom.” “Ne dolazi u obzir”, rekao je Andre. “Pa to je kurva.”

mjesece: da je najsigurnije razbacivati se novcima prije nego što ih nestane.Okrene se, podigne kosu i pusti vodu da joj pada na vrat. Nije da je to s novcem zabrinjava. To je jedino područje gdje se uvijek osjećala sigurnom. Ona je poput dudova svilca: ako joj nestane niti, treba samo još malo ispresti. Mogla bi na brzinu napisati članak o polarnoj

svjetlosti ili Sunčevim olujama za nedjeljno izdanje nekog tabloida (pod pseudonimom, naravno), to je već radila, ili bi mogla uskočiti kao zamjena za nekog nastavnika u gimnaziji na nekoliko sati. Uvijek se sve nekako sredi. Osim toga će pritisnuti Claesa za pola troškova za ispušni sustav. To je primjereno. On će više uživati u njemu nego ona. Tko zna je li nazvao iz Sarajeva, signalizira li telefonska sekretarica na komodi boje drveta u njezinu stanu na Soderu? Nada se tome. Voli čuti njegov glas na telefonskoj sekretarici... Odjednom pod svim tim laganim mislima eksplodira jedna teška: Kako je Birgitta mogla znati da će se Margareta jučer pojaviti u Vadstenu? Pa ni ona sama to nije znala. Kako je mogla znati u koju automehaničarsku radionicu Margareta namjerava otići? Kako se mogla sakrivati na pravom mjestu u pravo vrijeme da bi ostavila ono pismo za ono kratko vrijeme dok je Margareta bila unutra i razgovarala s mehanič Neshvatljivo.arom?

Misterij. Zašto nije ranije pomislila na to? Voda je odjednom postala ledena. Margareta se obgrli rukama. Smrzava se.

Margaretanevolimisterije. Ali naučila je živjeti s njima. Pronašli su je u jednoj praonici u Motali, najobič ono vrijeme. Praonica je bila smještena na zabatu jedne zgrade iz četrdesetih godina sa stanovima za iznajmljivanje, betonske su stube vodile dolje iz dvorišta do njezinih vrata obojenih u bijelo vrata bio je prozor od grubog stakla. Unutra u praonici uz jedan je zid stajala staromodna kada za pranje, a uz drugi cilindrična mašina od nehrđajućeg čelika. Pod je bio popločen, crveno je crijevo vijugalo poput sfrkane zmije od pipe na zidu do slivnika za vodu. Sve to ona zna, svega se toga sjeća. Zato što se tjedan dana nakon mature lažima oslobodila Margot i otišla tamo. Bilo je rano ljeto, ali je već bilo vrlo toplo. Vrata praonice bila su širom otvorena, vani u dvorištu bijele su se plahte mirno njihale na užetu za sušenje, a u pješčaniku malo dalje igralo se nekoliko djece. Margareta je polako silazila stubama, zastala na vratima i zavirila unutra. Pare su unutra stajale poput magle pa isprva nije vidjela ništa osim svoje sjene na bijelim pločicama poda. “O čemu se radi?” Jedna se žena pojavila iz magle. Bila je odjevena u kutu kao čistačica i gumene čizme, oko kose je zavezala šal, ali ne kao turban nego kao maramu. Bila je velika i debela, čelo joj je bilo orošeno znojem. Margareta je pružila ruku i za svaki se slučaj naklonila. Žena je na trenutak buljila u nju, a onda je obrisala svoju ruku o kutu i ispružila je. “O čemu se radi?” ponovila je. Margareta je odjednom potpuno zanijemjela. Kako da objasni? “Htjela bih pogledati” rekla je na kraju. nijoj praonici za , a posred

Žena“Praonicu.”jenaborala

lice prema njoj i zašmrcala: “Saaamo sam htjela po-ogledati. Praonicu. Jer tu su me našli...” “Našli? To si ti? Pronađeno dijete?”

* Zvala se Gunhild i imala je punih šezdeset godina. Sada je bila udovica, ali i dalje je živjela u dvosobnom stanu u koji su se ona i Eskil uselili poslije rata. Gegala se od sudopera do kuhinjskog stola i postavila kavu, peciva i sedam vrsta kolača. Sada Margareta mora biti tako dobra da se posluži svime što ta mala kuća ima ponuditi. Baš je lijepo što je tu, često se pitala kako joj je. Gunhild nije bila ta koja ju je pronašla, bio je to Svensson, portir, ali on je davno umro. Svejedno, Margareta je ležala na kauču tu unutra u sobi, Svensson ju je donio ovamo, s obzirom na to da su Gunhild i Eskil bili jedini u kući koji su imali telefon. Ali to nije dugo potrajalo.

Policija je došla za petnaest minuta, a nakon samo sat vremena pojavila se i žena iz centra za socijalnu skrb. Sa sobom je donijela bočicu i čiste pelene, i to je bila baš sreća, jer Margareta je užasno“Kakovrištala.sam bila odjevena?”

čelo i stavila ruke na bokove. “Pogledati praonicu? Kakva je to glupost? Odlazi!” Žena“Ali...”je zamahnula rukama: “Hajde! Briši, odlazi!” Margareta je zateturala hodajući unatrag, zapela o stepenicu i pala. U posljednjem je času uspjela uhvatiti rukohvat, ali svejedno je udarila trticom o stepenicu. Tako je zaboljelo da se nije mogla suzdržati: suze su joj navrle na oči i počela je plakati, glasno i optužujuće poput malog djeteta. A kad je već počela, nije se mogla zaustaviti, odjednom je plakala zbog svega, zbog moždanog udara tete Elle, zbog Andrea koji je nije mogao voljeti, zbog Christininih strahova i Birgittinih grijeha, zbog Margot, jadnice, i sve njezine odjeće koja se slagala jedna s drugom. Ali najviše je plakala zbog sebe: zbog toga što je bila posve sama na svijetu i nije smjela čak ni ući u praonicu. Žena je izgledala uplašeno: “Jesi li se Margaretaozlijedila?”jeokrenula

“Pogledati? Što?”

Gunhild je potonula u stolicu i prekrižila ruke preko svojih nabujalih grudi. Kuhinja je bila u sjeni, zrak je bio hladniji unutra nego vani, svejedno joj se na bijelom čelu i dalje vidjelo nekoliko kapi znoja. “Ne, ne znam. Stvarno ne znam.”

Na trenutak je nastupila tišina. Iz pipe iznad sudopera je kapalo: zvučalo je kao otkucaji srca, kao da je netko stajao i prisluškivao ih i zadržavao dah, netko tko ipak nije mogao sakriti svoje otkucaje srca. Margareta je žličicom miješala po kavi, grebala njome po dnu šalice tako da ne čuje to ritmičko udaranje. “Je li me rodila u praonici?”

Margareta je spustila pogled na svoju šalicu, nekoliko je mrvica plivalo u “Alikavi.što ste mislili? Je li u kući bilo nekoga na koga ste sumnjali?”“Ne”

čini se shvatila ozbiljnost pitanja, pogledala je Margaretu u oči i stavila ruke na kuhinjski stol tako da se vide: “Da” rekla je. “Iskreno.”

Gunhild je napravila zamišljeno lice. “Ustvari uopće nisi bila odjevena. Omotala je krpu oko tebe, bio je to jedan od mojih starih ručnika koji sam ostavila u praonici. Još si imala pupkovinu, to je izgledalo vrlo čudno... Ali oprala te, nisi bila nimalo krvava ili ljepljiva ili tako nešto.”

Gunhild je izgledala kao da se muči. “Ne znam, to nitko nije znao... možda je, pa je oprala za sobom. U svakom slučaju, mora da je pod bio mokar, jer su u velikoj sobi iza Svenssona ostali veliki tragovi. Poslije sam morala ispolirati pod.”

Margareta ga je odmah vidjela pred sobom: mršavi mali muškarac u kombinezonu koji stoji usred Gunhildine dnevne sobe. Kako je mogla znati da je mršav? Da. Znala je. Ali drugo nije znala, nije se čak mogla sjetiti ni s koje je strane padalo sunce, prema kuhinji ili prema sobi.“Koje je bilo doba dana?” “Bilo je jutro. Eskil je upravo bio otišao na posao.”

rekla je Gunhild. “Naravno, tračalo se, to neću poricati, ali ni o kome iz kuć Gunhild“Iskreno?”e...”je

Margareta je umočila treći kolač u kavu i uzela zalet prije najvažnijeg“Znatepitanja:litko je ona bila?”

Gunhild je oklijevala, kolač joj je bio već napola u ustima, ali onda ga je odložila na cvjetni tanjurić: “Ma to ni ja ne znam. Ali možda je pisalo u nekim novinama... Kako sam glupa, zaboravila sam isječke koje sam skupljala! Uzmi još jedan kolač, idem po njih!”

naslov: NOVOROĐENA DJEVOJČICA PRONAĐENA U PRAONICI.

Ipak je ona odrasla u Motali i nije mogla izbjeći da nauči tko je bio Gosta Lofgren. Čak je i teta Ella znala za njega. Gunhild je ubrzano listala kroz priču o njegovu putu prema prvoj ligi. “Evo”, rekla je konačno i stavila okrugli kažiprst na jedan

Neko je vrijeme bezvoljno listala album, letjela pogledom preko naslova, ali ustvari nije ništa čitala. Odjednom je požalila što je došla. Nema nikakvih odgovora u Gunhildinu albumu i nikakvih u njezinoj praonici. Na kraju se kratkovidno nagnula nad jednom slikom. Portir

Vilhelm Svensson je stvarno bio malen i mršav čovjek. Na trenutak joj je njegov miris zaškakljao nosnice. Duhan i ljetni znoj.

“Kako je ušla u praonicu?”

Polaganim pokretima Gunhild joj je natočila još kave, odjednom se činilo da je i ona umorna. Možda ovaj ponovni susret ni za nju nije bio ono što je zamišljala.

Margareti nikada nije palo na pamet da su novine sigurno pisale o njoj, ali sada je vidjela da je ustvari bila velika vijest, iako možda ne baš tako velika kao uspjesi NK Motale u prvoj ligi. Expressen je imao prvu sliku nje: ozbiljno dojenče koje je zurilo u fotoaparat. Naslov je glasio: MAMA, GDJE SI? Kvalls-Posten je imao tekst u istom stilu. Margareta je napravila posramljenu grimasu i pogledom krenula dalje. Ostgdta-Correspondenten, Motala Tidning i Dagens Nyheter bili su manje cmizdravi i sentimentalni, iako su također pisali duge reportaže.

Margareta je ostala sama u sjenovitoj kuhinji, prozor prema dvorištu i zaigranoj djeci bio je odškrinut. Njihovi su glasovi bili hladni usred te vrućine, hladni i iskričavo bijeli. Iz pipe je kapalo. Gunhild“Evo!” se ponovno ugegala u kuhinju s bilježnicom punom isječaka u rukama, očistila je nekoliko mrvica sa stolnjaka okruglom rukom i primaknula svoju stolicu bliže Margareti prije nego što je sjela. "Da vidimo”, rekla je i otvorila veliki smeđi album. “Ovo je bio Eskilov album, tako da je velikom većinom o nogometu. On je išao u školu s Gostom MargaretaLofgrenom.”jekimnula.

*

Miješala je žličicom po svojoj kavi i promatrala kružno kretanje kave na trenutak prije nego što je ponovila: “Jako velika sramota...”

Margareti je bilo malo zlo kad je nastavila putovanje, svi Gunhildini kolači nabujali su joj u želucu, vrućina je teško ležala preko ravnice, ispušni plinovi autobusa uvukli su se kroz otvoren prozor i gušili je.Teta

“Moraš pokušati oprostiti”, rekla je. “Sigurno nije imala nikakvog izbora. Sad je drugačije, ali u ono vrijeme je bilo sramota imati dijete ako nisi udana. Velika sramota.”

Ella se iznenadila kad je došla. Ispružila je svoju zdravu ruku i nakrivljeno se nasmiješila. Sada je mogla govoriti, doduše polagano i petljavo, ali nije puno rekla, umjesto toga je tijelom i gestama pokazivala što želi. Sada je prešla rukom preko čela. Vrućina ju je mučila.Šetati s tetom Ellom kroz Vadstenu bilo je novo iskustvo. Za cijelo vrijeme koje je bila kod Margot, Margareta je samo nekoliko puta uspjela nešto slagati da dobije novac za kartu i slobodnu nedjelju i u oba je slučaja padao snijeg. Ali sada su invalidska kolica lagano klizila pločnikom, mogle su otići daleko, puno dalje nego što je Margareta zamislila. Polako su se šetuckale ulicama. Margareta je u pravilnim razmacima zastajala kod izloga dućana rukotvorinama, teta Ella bi se nagnula prema naprijed i promatrala čipke, a zatim lagano uzdahnula i napravila gestu predaje pokretnom rukom. Grad se tiho odmarao oko njih, tako tiho da se Margareta nesvjesno stišala i govorila prigušenim tonom, kao da teta Ella spava u invalidskoj stolici i ne smije ju se probuditi. Svejedno, govorile su samo o površnim stvarima, o toplini, o Hubertssonu i o tome kako Christina ponovno dolazi u Vadstenu. Dobila je posao preko ljeta u sanatoriju i ove godine i doći će iz Lunda za tjedanParkdana.Hamn bio je gotovo prazan, turisti još nisu došli. Sjenke ispod visokog drveća bile su blage i zelene, rijetke mrlje sunca svetlucale su na svježe pokošenoj travi, a dvorac se ugnijezdio poput sjene u kutu parka. Margareta je zakočila invalidska kolica tete Elle i sjela na klupu u parku. Dugo su sjedile u tišini i gledale jezero Vattern, udisale mirise svježe pokošene trave i bez razgovora slušale kričanje galebova.

Teta Ella se kratko nasmiješila, Margareta je spustila pogled i pogledala svoje ruke.

“Imala sam takav osjećaj. I tada nisam ni morala misliti na nju, tu drugu, nije ni postojala. Tek kad sam došla u Norrkoping počela sam misliti na nju i tek sam tada shvatila da je ono što si ispričala ustvari istina. Da sam pronađeno dijete bez roditelja.”

Teta Ella je slegnula ramenima i okrenula se prema Vatternu, pratila galeba pogledom dok je slijetao u svjetlucavu vodu i sekundu kasnije krenuo prema nebu, dok mu je iz kljuna blistala riba poput srebrnog“Zaštonakita.me ostavila?” upitala je Margareta odjednom i bacila napola popušenu cigaretu. “Znaš li ti? Znaš li kako se može ostaviti novorođeno dijete?”

Teta Ella je stisnula njezinu ruku, ali Margareta se oslobodila i počela kopati po torbi. Stavila je cigaretu u usta, malo se nagnula prema naprijed i zapalila je, a onda bacila kratak pogled preko ramena.

Teta Ella nije odgovarala, sjedila je nepomično u svojim invalidskim kolicima i zurila u pticu.

“Ali znaš li što sam ustvari mislila kad sam bila mala? Mislila sam da si ti moja prava mama, da to samo držiš u tajnosti.”

“Bila sam danas u Motali”, rekla je Margareta na kraju. “U onoj praonici.”Teta Ella je okrenula glavu i pogledala je, ali Margareta je i dalje gledala u vodu. Misli su joj otrčale u drugom smjeru, kao i uvijek kad je imala nešto važno reći. Uvijek sam mislila da je izmišljotina da voda može biti plava, pomislila je. Uglavnom je siva. Ali danas je stvarno plava. Plava kao tinta. “To je tako čudno” nastavila je. “Kad smo stanovali u Motali nikada nisam tamo htjela ići. A znala sam koja je to ulica i koja kuća, ali nekako nisam mislila na to. Nije bilo stvarno. Gotovo da je bilo lakše misliti da si me stvarno našla na trešnji...”

“Ne”, rekla je Margareta i uzdahnula. “Naravno da to ne možeš znati.” * Fizika je bila utjeha. Mnogo bolja utjeha od arheologije.

Teta Ella je ispružila ruku, Margareta ju je primila.

“Margot bi umrla kad bi me vidjela”, rekla je i ispuhala dim. “Fine djevojke ne puše vani...”

Nije bila tako glupa da to kaže naglas. Vrlo je brzo shvatila da prirodoslovne konvencije zahtijevaju određenu odmjerenost u odnosu na mikrokozmos i makrokozmos. Ne smije se otići na egzistencijalne strane ove znanosti znanstvenika prije nego što te se proglasi genijem, od običnih malih normalnih fizičara zahtijeva se umjerenost u razmišljanju, riječima i djelovanju. Inače riskiraš da te se uputi na filozofski fakultet ili - užasne li pomisli - na teološki. I to pravilo i dalje vrijedi. Prosječan fizičar koji sprema doktorat na rubu svijeta ne smije misliti na Boga, to je rezervirano za ljude kao što su Albert Einstein i Stephen Hawking. A jedva i za njih. Hawking je previše uobražen i zaljubljen u samog sebe u svom odnosu prema Bogu da bi dobio pravo poštovanje svojih kolega, a Albert Einstein je u nekim djelima upozoravajući primjer. “Bog se ne kocka” rekao je. Ali naravno da to radi. Ako Bog postoji, onda je on zloglasni kockar: to je potvrdila kvantna fizika. Materija se nalazi u konstantnom stanju oklijevanja, ne može se odlučiti sastoji li se od valova ili čestica, to se odlučuje tek u oku promatrača. Osim toga, određene čestice imaju sposobnost da budu na više mjesta istovremeno, što ukazuje na to da je teorija o više svemira ustvari točna. To znači - ponešto pojednostavljeno - da sposobnost čestica da budu na više mjesta istovremeno indicira da se stvarnost cijelo vrijeme dijeli, da se svemir množi dijeljenjem. Bog nam se ruga, misli Margareta ponekad. Igra se i vara nas. Ali na tragu smo mu, ne pomaže što nas uvijek nanovo obmanjuje. Mi ćemo rastaviti njegovo djelo u najmanje detalje, pronaći ćemo nestali dio antimaterije sve do zadnjeg malog pozitrona, izračunat ćemo točnu težinu neutrina, jer on tvrdi da nema masu, samo da bi se narugao našem pokušaju da izračunamo težinu svemira, uhvatit ćemo Higgsove čestice u limenku i rugati se i smijati drmajući je da se čuje zveckanje. Nas ne može prevariti. Ali takve misli ona zadržava za sebe: danima bulji u kompjuter i bavi se svojim magnetskim olujama. Taj dio stvarnosti može obuhvatiti i osjećajima i razumom. O onima drugima - misterijima - ne govori. Svejedno, tiho se pita mogu li drugi fizičari skupiti dovoljnu snagu misli da shvate, a ne samo da izračunaju stvarnost. Četvrtu prirodnu silu, naprimjer. Gravitaciju. Margareta zna kao i svi drugi kako

Ovo je najljudskiji od svih neugodnih položaja, razmišljala je za vrijeme prve godine studija fizike. Ne znamo ništa o svom porijeklu. Bog nas je ostavio u praonici i zbrisao.

“Ovaj,” reći će ona, “oprostite što smetam usred jela, ali ima li još nekoga osim mene tko misli da je gravitacija Bog? Ili barem Božje djelo?”Da, hvala. Vidi što se događa poslije toga: kako je neki umorni kolega hvata za ovratnik bluze i stražnji džep hlača i izbacuje ju van u snježni nanos. Ode Margareta Johansson. Onda neće biti nikakve stalne pozicije znanstveilika nakon doktorata. Ako uopće bude doktorata. Prije će je ekspresnom brzinom odvesti u ludnicu. I tako Margareta ostaje pristojno sjediti na svojoj stolici u kantini, pije svoje nemasno mlijeko i žvače ćevapčiće. Samo ponekad na sekundu zatvori oči i razmišlja o svojoj žudnji. Voljela bi imati nekoga. Prijatelja. Dijete. Sestru. Nekoga tko bi dijelio njezino čuđenje.

je opisati i izračunati, ali ne zna što je to ustvari. Ali nije sama u tome. Čini se da nitko ne zna točno što je ustvari gravitacija. A opet, čini se da je ona jedina koja mozga o tome. Ponekad se osvrne oko sebe u kantini Instituta za astrofiziku u Kiruni i misli: Sad ću to učiniti, sad ću ustati i pitati. Može zamisliti scenu, kako drugi ispuštaju svoj pribor za jelo i prestaju jesti, kako u kantini nastupa potpuna tišina.

tražeći kućni ogrtač, nego samo omota plahtu oko tijela i požuri drhteći niza stepenice i do garderobe, kopa vlažnim rukama po džepu svoje jakne. Račun se zgužvao, ali ne toliko da ne bi mogla pročitati telefonski broj. Škripi zubima dok zove broj, ali svejedno uspijeva da joj glas zvuči mirno. “Halo” kaže. “Jučer sam ostavila Fiat. Je li gotov? Odli Dolazim za deset minuta.”

Gdje je telefonski imenik? Izvlači ladice stare komode i ko njima. Kvragu. Ovdje ima tisuću svilenih šalova i marama od kašmira, ali nijedan telefonski imenik. Morat će nazvati informacije. Trebaju joj dva broja. Onaj od taksi službe. I Christinina doma zdravlja.

Negubivrijeme

Nakon toga otrči uza stepenice u tri duga koraka, želi se odjenuti što je brže moguće i izaći iz ove ludnice.

Christina je luda kao i njezina mama. O tome nema nikakve dvojbe. * Sada kada je potrpala svoje stvari u torbu i povukla patentni zatvarač, duboko udahne. Glas joj mora biti miran i ravnodušan razgovor s Christinom, mora reći hvala i doviđenja na potpuno opušten način, kao da još uvijek ništa ne naslućuje, niti razumije. “Mogu li razgovarati s doktoricom Wulf?” “Nije tu”, kaže umoran glas. “Spojit ću vas sa sestrom.” Nije tu. Što ako je na putu kući? “Sestra Helena je, izvolite!” Neka ljubazna žena. “Željela bih razgovarati s Christinom Wulf. Ali oč čno.pa po za ito nije tamo.”

Margareta se nasmiješi. Kako tipično da ni Christina ni Hubertsson nisu nikome u domu zdravlja dali do znanja koliko se ustvari dobro poznaju. Ali ako ona može izbušiti rupu u njhovoj beznačajnoj maloj tajni, onda će to vrlo rado učiniti.

“A tako. Da, šteta što Christina nije ovdje... Otrčala je do sanatorija,“Daznate.”libiste

joj mogli reći da sam nazvala? I da ću joj se javiti kad dođem u Stockholm.” “Hoć Margaretau.”

"Zamislite”, kaže Helena sanjivim glasom. * Margareta bez po muke sakrije ključeve od stražnjeg ulaza u Christi- ninu školjku i izađe na pločnik. Radije će pričekati taksi vani, u slučaju da se domaćica odjednom odluči pojaviti. Sasvim luda. Totalno opaljena. Skroz munjena.

Vjerojatno Birgitta nikada nije ni stavila drek na njezin pisaći stol. Možda nije čak ni ukrala Christinin blok za recepte... I ona definitivno nema dovoljno novaca, discipline i odlučnosti da provede tako kompliciranu operaciju kojoj je Margareta upravo bila izložena. Ali ChristinaMoraima.da je uložila jako puno vremena u tu igricu. Prvo se morala informirati o Margaretinu putovanju u Goteborg, onda mora da je otišla tamo samo kako bi je slijedila i nadgledala. A kad je Margareta zastala

“Molim vas onda da pozdravite i njega! Nismo se sreli već puno godina, ali mislim da će me se sjećati, ja sam Margareta. Christinina mlađa sestra.”Helena postane vidno zainteresirana.

“Znači, vi i Christina još otprije poznajete Hubertssona?”

Glas sestre Helene se malo stiša i postane povjerljiviji.

gotovo završi razgovor kad se sjeti: “I Hubertsson radi u sanatoriju, je li tako? Je li tamo?”

“Ne, nažalost. Mogu li vam ja nekako pomoći? Želite li se naručiti?”“Ne, ne. Ja sam njezina sestra, u posjetu sam i samo sam joj htjela reći hvala i doviđenja prije nego što odem.”

“Naravno. Stanovao je kod nas nekoliko godina...”

Sestra Helena se malo nakašlje. “Da, ali nažalost sada se ne može javiti na telefon.”

da popije kavu i uživa u pogledu iz Zlatne vidre, mora da se zavukla pod auto i nešto pokvarila u ispušnom sistemu. Od te se pomisli zaustavi i napuhne, pokušavajući zadržati smijeh. Pa ovo je smiješno! Nije moguće da je Christina, odjevena u pelerinu i pažljivo izglačan svileni šal Hermes, odložila svoju torbicu na asfalt parkirališta, nije moguće da je legla na trbuh i upuzala ispod auta, nije moguće da se uz napor okrenula na leđa i počela rastavljati šasiju... Pa to nema smisla. Tako nije moglo biti. Ako ni zbog čega drugoga, onda zbog toga što bi u tom slučaju Christina uprljala ruke. A Christina ne podnosi imati uprljane ruke. Od toga se razboli. Doslovno. Povraća joj Moždase.je ipak ona ta koja ludi. Svejedno. Samo želi krenuti. Što je brže moguće. * Povjerenje. Vjerovanje. Vjera. Oslanjanje. Sigurnost. Zaštita. Udobnost. Riječi. Možda nešto znače u nekom drugom svijetu. Daje bila mudrija šesnaestogodišnjakinja - ili sveukupno mudriji čovjek - nikada ne bi ovako ispalo. Da je shvatila da mora obuzdati i kontrolirati svoju zabrinutost, da je shvatila da mora šutjeti, da nikada nije otvorila vrata te telefonske govornice, onda bi sve bilo onako kako je trebaloTetabiti.Ella bi i dan-danas živjela u svojoj kući u Motali. Možda bi joj trebalo nekoliko sati kućnih posjeta svaki tjedan, i tko bi onda došao nego Birgitta. Jer Birgitta bi se naravno smirila: negdje pri kraju puberteta upoznala bi nekog Billa ili Leifa ili Kennetha koji je odličan stolar ili automehaničar ili građevinski radnik. I kad bi dobila dvoje djece s njim - dječake, naravno, ništa drugo nije moguće u Birgittinu slučaju - ne bi se vratila natrag u tvornicu. Ostala bi u svom trosobnom stanu nekoliko godina, ispuhivala djeci nosove i kuhala kašu, žalila svoju majku i svoje iluzije, odmarala se i skupljala snagu, dok bi Bili ili Leif ili Kenneth radio prekovremeno što češće kako bi uspjeli skupiti novaca za učešće za kućicu o kojoj sanjaju. A kad bi kuća bila kupljena, Birgitta bi počela raditi kao patronažna sestra - na pola radnog vremena, naravno - kako bi pomogla sa stanarinom i otplatama. Leđa bi joj se ispravila i sva njezina stara sramota bi se otopila, opuštena i nasmiješena vozila bi se biciklom ulicama Motale kao teta Ella prije.

Ide Birgitta Fredriksson (ili kako bi se već zvala) uz fijuk guma na biciklu! Poštena žena poštenog radnika. Sasvim običan čovjek.

A ako bi se teta Ella nekada loše osjećala - ona bi ipak tada imala već preko osamdeset godina - onda bi Birgitta nazvala svoju stariju sestru Christinu. Liječnicu. A Christina bi nakon završetka radnog vremena sjela u svoj mali auto i otišla do kuće tete Elle, izmjerila joj krvni tlak, prekontrolirala njezine lijekove i upozorila je da malo uspori. Kad bi otišla, teta Ella bi naravno nazvala Margaretu i brundala malo buntovnički: ona itekako namjerava otići na godišnji sastanak umirovljenika, što god Christina rekla! A Margareta bi se nasmijala i bez problema se priklonila tom subverzivnom razmišljanju. Za Božić bi se sve skupile u kući tete Elle. Birgitta bi došla sa svojim Billom ili Leifom ili Kennethom i njihovim sinovima, dvama ogromnim mladićima s golemim rukama i nasmiješenim očima. Zagrlili bi svoju okruglu mamu i lagano je stisnuli, zvali bi tetu Ellu bakom i zbunjivali je pričama o čudnim tehničkim detaljima iz radionice gdje rade svoje beskrajno sigurne poslove. Jer Birgittini bi dječaci bili sigurni, obrazovanjem bi bili cijepljeni protiv današnje nezaposlenosti, njihova poduzeća jednostavno ne bi mogla opstati bez njih. Baš kao i prije, bili bi prisiljeni postaviti jedan mali dodatni stol za djecu u blagovaonici tete Elle, a za tim bi stolom sjedili Birgittini dječaci na jednoj strani, a Christinine djevojčice - Asa i Tove, naravno, jer iako Christinin profesor ima svojih strana, Margareta nikada ne bi htjela zamisliti da nema njega ili djece u Christininu životu - na drugoj. A na čelu bi bilo mjesto za peto dijete. Njezino. To bi bio onaj dječak kojega je vidjela u domu za nezbrinutu djecu u Limi. Kroz Margaretu i njezina sina, teta Ella bi postala pramajka beskrajnoj obitelji djece bez roditelja: djece koja bi iz generacije u generaciju pružala ruke i prihvaćala drugu nezbrinutu djecu. Ali on u tom slučaju ne bi bio nimalo nezbrinut. Sjedio bi tamoboje bronce kao Indijanac, lijep i zagonetan poput priče s Anda - za božičnim stolom tete Elle i promatrao svoje bratiće i sestrične malim, crnim očima, mirno, s malim osmijehom koji bi se krio neposredno ispod vanjske ozbiljnosti. A usred večere pogledao bi Margaretu, podigao svoje božično piće da nazdravi i rekao: “Por la vida, mama!” I Margareta bi se nasmiješila dižući svoju čašu i nazdravila. Por la vida! Za život, za povjerenje i vjeru koja je živjela u kući tete Elle.

“To je moja sestra”, prošaptala je Susanne. “Zove se Daisy.”

*

Taksi još nije došao, Margareta se spusti na vanjske stube Postindu- strijskog raja i nasloni bradu na ruke. Što nije u redu sa mnom, pomisli. Sto nije u redu s nama trima? Zašto smo uvijek spremne misliti ono najgore o ljudima? Kako smo mogle biti tako jebeno prijetvorne i sumnjičave? Trebalo je biti drugačije. Ipak smo odrasle u vrijeme sigurnosti, u vrijeme kad je svaki izlazak sunca bio pobjednik nad jučerašnjim danom. Sve loše se već dogodilo, prošlost je već prežaljena, preživljena i prevladana i sada je preostao samo beskrajan niz svijetlih sutrašnjica... Pa to se znalo. Svi su to znali. Ali možda vjera nije ništa drugo nego naivnost i možda su u pravu cinici koji danas gospodare svijetom kad tvrde da je naivnost glupa sama po sebi. Jer iako je Margareta bila naivna djevojka koja se dobro uklapala u naivna vremena, ipak to nije dovoljno da bi je se opisalo u onom trenutku kad je otvorila vrata telefonske govornice da Christina uđe. Osim toga, bila je glupa. Tupa. Gotovo debil. Ali ne, nije bila samo naivna. Naravno da je već tada znala da je svijet pun sjena. Neke su se nazirale na rubovima života i nestajale, poput njezine i Birgittine mame, druge su prijeteći čekale poput Christinine. Ponekad je sjena bilo čak i na licu tete Elle. Kad je mislila da je nitko ne gleda, spustila bi se uz kuhinjski stol, naslonila lice na ruke, a kad bi ga ponovno otkrila, bilo je prugasto od krvi iz nosa i suza.

Sjene nisu postojale samo u kući tete Elle. Jedna je djevojčica iz razreda s uplašenim sjajem u očima ispričala o jednom mjestu koje se zove Auschvvitz, gdje je njezina mama dva dana ležala ispred plinske komore i čekala smrt prije nego što ju je netko iz bijelog autobusa spasio. A Susanne, druga prijateljica iz razreda, jedno je poslijepodne otvorila obiteljski ormar i pokazala Margareti tajnu koja je bila sakrivena ispod brda bijelih jastučnica. Bila je to slika. Fotografija male djevojčice zatvorenih očiju u ružičastom angora puloveru.

Margareta je na trenutak promotrila djevojčicu na slici prije nego što je prošaptala:“Zaštožmiri?”“Slijepaje.”Margaretisezavrtjelo i htjela je reći nešto utješno. “Svejedno, slatka je. Jako slatka.”

Ton je bio dovoljan da jedna slika zaiskri u Margaretinim očima. Neboder. Betonski sivi neboder na blatnom polju. To je za Christinu socijalna država. A sumnjala je da je isto tako siva i u Birgittinoj glavi.

Susanne je zatvorila vrata ormara i zaključala ga. Odjednom je govorila običnim razgovornim glasom, bilo je to kao da nema razloga za šaptanje sad kad je ormar zatvoren. A i bile su same, Susannini mama i tata su bili vani, a u kući nije bilo braće. “Ne. Ne može. Čak je više i ne posjećujemo.” “Zato“Zašto?”što jako vrišti. Vrišti nekoliko dana nakon što odemo.”

“Glava samo raste i raste, puna vode... Posjetili smo je prije tri godine i bila je jako velika... Kao balon. Nije mogla sjediti, glava joj je bila preteška.”“Zarse ne smije nikada vratiti kući?”

“Prije je bila. Sada nije” prošaptala je Susanne i ugurala sliku natrag među jastučnice. “Ima vodenu glavu.” “Što je to?”

Nakon toga Margareta se odvezla biciklom ravno kući i pustila ga da padne na šljunak vrtnog puteljka prije nego što je ujurila u kuću. Teta Ella je vikala na nju, ali kad joj je Margareta ispričala o Daisy, utihnula je i okrenula joj leđa.

Za nju je socijalna država vjerojatno samo mračni mali ured u Socijalnoj pomoći. Ali u Margaretinim će očima socijalna država uvijek

O sjenama se nije govorilo. A osim toga, brzo će nestati. Neće ih biti kad dođe budućnost. * Tek kad je odrasla shvatila je da Christina i Birgitta nikada nisu dijelile njezine nade, da se nikada nisu priklonile tadašnjoj vjeri u budućnost na isti način kao ona. Možda je to ovisilo o tome što je njihovo djetinjstvo bilo mračnije od njezina. Shvatila je to onoga dana prije nekoliko godina kada je nazvala Christinu da pita koju je presudu dobila Birgitta za krađu određenog bloka za recepte i prijevara koje su iza toga slijedile. Christina je zvučala odlučno zadovoljna kad joj je obznanila da je Birgitta već poslana u zatvor Hinseberg. Margareta se razočarala. Nadala se uvjetnoj i rehabilitacijskom centru.

“Socijalna država se raspada” rekla je. “Kao da je to neki gubitak” odgovorila je Christina.

biti nešto drugo. Bijela kuća u zelenom vrtu. Kuća u kojoj i izgubljena djeca mogu odrastati u sigurnosti. Industrijski raj. “Je 1’ idete?”

* Vozač taksija se iznervirano ispružio preko suvozačkog sjedala i spustio prozor, očito je vozio do kraja Ulice Sang, okrenuo se i postavio auto u pravom smjeru a da ga Margareta nije ni primijetila.

sam se zamislila...”

kad joj se misli dodirnu Birgitte, odluči se. Da. Otići će u Norrkoping, usprkos svemu. Čak će i odvesti Birgittu natrag u Motalu.Jer

Prije deset godina od tog bi se osmijeha i tog odgovora rastopio, isključio bi motor i izašao iz auta, pomogao joj s torbom i otvorio vrata sa suvozačke strane kako bi bio sasvim siguran da će je imati blizu sebe. Sada samo nestrpljivo bulji u nju kroz poluotvoren prozor i pušta je da sama vuče torbu preko pločnika. Čak i ne protestira kad sjedne na stražnje sjedalo. Margareta se malo nasmiješi, ne da je ikada igrala u istoj ligi kao Birgitta, ali je desetak godina ipak šetala kroz gustu šikaru muških pogleda i ruku. Stvarno je lijepo što je to gotovo, što se krajolik konačno otvorio, što može sasvim slobodno hodati uokolo bez rizika da će joj suknja zapeti za neki grm, čak i ako to znači da sama mora vući svoje torbe i da se na nju otresaju mrzovoljni vozači taksija. Sada više ne mora biti na oprezu, može sjediti, stajati ili hodati točno onako kako želi, bez rizika da će probuditi neke testosteronske fontane. Ali možda za Birgittu to nije prošlo tako jednostavno i bezbolno.Utrenutku

Ispali “Oprostite.smiješak:Valjda

Margareta se ne boji ni boga ni vraga. A ni svojih sestara. * Baci pogled na sat na kontrolnoj ploči dok izlazi iz automehaničarske radionice: ako nagazi na gas, zakasnit će samo pola sata. Na ovakav je dan predivno biti u žurbi, voziti brzo po uskom putu za Motalu sa slabim prometom, spustiti prozor tako da ti sunčani vjetar od brzine raskuštra kosu. Nebo iznad nje je čisto i visoko, zemlja pod njom vlažna i čeka.

Ali ne vjeruju jedno drugom. Ni na trenutak. * * Kad je Margareta krenula u Institut za astrofiziku čula je šaputanja da jedan od drugih istraživača redovito ide u crkvu. Nije da se to primjećivalo. Psovao je i urlao gore od ostalih, a kad je jednom u pola godine morao otići na Svalbard da prekontrolira svoje instrumente, dobro se pobrinuo da svi saznaju kako namjerava na dnu ruksaka imati bocu viskija.Zvaose Viking. Još i to. Margareta ga je otpočetka promatrala s određenim strahom. S onima koji redovito idu u crkvu je isto kao i s trubadurima i čitateljima poezije, nikada točno ne znaš kad će se početi ponašati tako da drugima bude neugodno. Ali njezin strah nije bio jednostran, osjećala je i mali izazov da se bolje upozna s njim. Prednost s takvim mogućim ponašanjem koje kod drugih izaziva nelagodu je u tome što se u njihovu društvu čovjek može opustiti te i sam izazvati malo nelagode.

Margaretina desna ruka traži radio i kad je okrenula gumb, nasmije se od iznenađenja. Claesov glas ispuni automobil, ona sjedi u Claesovu starom autu i sluša njegov glas! Raportira istim staccato glasom kao i uvijek: ona posebna melodija govora koja je, čini se, zajednička svim inozemnim korespondentima na svijetu. Potraje neko vrijeme prije nego što ustvari čuje o čemu govori. Pronađena je još jedna masovna grobnica na jednom brdu u Bosni: četrdeset četiri tijela, vjerojatno muškarci i mladići... Uspori i počne petljati tražeći cigarete. Četrdeset četiri tijela. Može pred sobom vidjeti njihove prazne očne duplje i osmijehe golih lubanja. I onda Claesa, kako u teškim bakandžama stoji u njihovu grobu s mikrofonom odmah ispod nosa. Vratit će se doma za vikend, obećala je da će doći po njega na Arlandu u subotu navečer. Nakon toga će otići van na večeru, kao uvijek, rezervirao je stol u kvartovskom restoranu prije nego što je otputovao. Tamo će se igrati priborom za jelo dok bude pričao a da ništa ustvari neće reći. Claes nikada ništa ne kaže. Ispunjava prazninu među njima riječima, ali ništa ne kaže. Ništa što je stvarno važno. Ništa što je stvarnoAistinito.niona ništa ne kaže, barem ništa što bi bilo stvarno važno i stvarno istinito. Jer ne zna kako bi on reagirao. Baš kao što ni on ne zna kako bi ona Tješereagirala.jednodrugo.

U svojoj je sobi omotala kaput oko tijela, ali nije zatvorila patentni zatvarač i nije obula čizme. Sviđao joj se pogled na vlastite noge u malim svečanim salonkama, tada si je mogla lako zamisliti da je netko drugi, netko tko je samo vanjština i fasada i tko živi sasvim drugačiji i puno ispunjeniji život nego ona. Bilo je lako izaći na krov. Trebalo se popeti po uskim malim stepenicama i izaći kroz obična vrata, to je bilo sve. Krov je morao biti dostupan jer je bio prekriven plastičnim mjehurima, velikim ružnim mjehurima koji su štitili kamere i instrumente koji su stalno bili upereni prema nebu.Utrenutku kad je otvorila vrata ugledala je polarnu svjetlost. Prostirala se gotovo cijelim nebom i bila je boje o kojoj je dotada samo čula priče. Polarna svjetlost je obično bijela ili plava, ali večeras su ljubičasti valovi jurili nebom, valovite su se linije pojavljivale i nestajale, veliki komadi purpura lepršali su poput plahte koja se suši u vjetrovitom snu. A nebo se odražavalo na zemlji. Snijeg dolje na tlu odjednom je zadobio boju jorgovana. “Oh”, rekla je Margareta naglas za sebe, istovremeno očarana i razočarana. Čak ni nakon nekoliko godina u Kiruni nije nadvladala svoju iracionalnu čežnju da bi se polarnu svjetlost trebalo čuti, da bi se svemir trebao ispuniti muzikom sfera kada Sunčevi elektroni počnu plesati u atmosferi, da bi gudački instrumenti trebali pratiti linije na zavjesi polarne svjetlosti, da bi bubnjevi trebali odjekivati kad korona uperi svoje zrake prema njoj, da bi tiha violina trebala zvučati poput srebrne pjesme nebom kad predstava završi. Ali naravno, polarna svjetlost se ne može čuti, čak ni ljubičasta polarna svjetlost poput ove. Boja je ovisila o tome što su elektroni velikom brzinom prodrli neuobičajeno duboko u atmosferu. No svejedno, duboko roneći elektroni ili ne, ova je ljubičasta svilena zavjesa bila čudo, a onaj tko je svjedok čudu mora duboko udahnuti,

Podlegla je izazovu jedne večeri kad je netko slavio pedeseti rođendan i u Institutu su spremali zabavu iznenađenja. U kantini je postavljen dugačak stol, a kasnije je bio ples. Margareta se povukla kad se prva kaseta počela vrtjeti u kasetofonu, požurila je stepenicama do svoje radne sobe kao da se odjednom sjetila nečeg jako važnog, a nezavršenog.

A ustvari je samo htjela uzeti svoj kaput. Kao i često prije, umorili su je svi ti ljudi na zabavi, sada je htjela malo biti sama i uživati u cigareti i razmišljanju na krovu laboratorija.

Samo jeMargaretazanima. se nagnula prema naprijed da pripali cigaretu, vrata iza njezinih leđa su je gurnula tako da je posrnula nekoliko koraka prema naprijed. Viking je gurnuo svoje četvrtasto lice kroz otvor. “Opa", rekao je. “Oprosti.”

“Dobit ćeš upalu pluća.” Viking se nacerio i pogledao je sa strane: “Nije važno. Ipak ja vjerujem u reinkarnaciju.”

“Vidim” rekao je Viking i prešao rukom preko lica. “Veličanstveno.” Bio je odjeven samo u košulju. Osim toga, zavrnuo je rukave dopola. “Zar ti nije hladno?” upitala je Margareta. “Ne. Moram se ohladiti. Dolje je dosta vruće, ljudi se zagrijavaju...”

Margareta je ponovno uspostavila ravnotežu. “Nema problema. Samo izađi, večeras je veliki show”

staviti ruku na prsa i okrenuti lice prema nebu. Može klicati u sebi, ali mora biti tiha, zabranjeno je ispustiti i najtiši zvuk... Ma. Maknula je ruku s prsa i potražila cigarete u džepu. Ako je čovjek prisiljen biti tih kad se događa čudo, onda bi na cijelom planetu trebalo biti sasvim tiho. Jer što je ova kuglica na boru u vječnosti nego čudo? Zaboravljeno čudo, istina, bučno i prljavo, ispunjeno krivotvorinama i trivijalnostima, od plastičnih kahlica do starih kalendara, najlonki kojima je otišla očica i ofucanih majica od akrila, od masne brze hrane i smrdljivih spužvica za pranje suđa. A možda bismo trebali biti zahvalni tom smeću koje nam odvlači pažnju, razmišljala je Margareta, jer kad bismo mi ljudi stalno bili svjesni da živimo na čudu, možda bismo šetkali uokolo poput new age vila u Disneyjevu filmu, smrtno ozbiljni, ravnih leđa i u plaštu, konstantno uzdišući ah i oh od divljenja za svaki listić breze ili travku. A koliko bi to zabavno bilo?

“Da. Ali ne i u čizme.”

“Ne. Neke od nas nikada ne možeš sasvim uvjeriti. Čak ni što se tiče temperature.”Natrenutak

lagano uzdahnuo i prekrižio ruke na prsima.

je nastupila tišina. Polarna se svjetlost šepirila iznad njihovih“Jeglava.lilijepo vjerovati?” rekla je Margareta. “Je li onda život jednostavniji?”Vikingje

Margareti je bilo neugodno, pa se zahihotala i obgrlila se rukama, nekoliko puta zatoptala finim salonkama da oživi nožne prste.

“Ja vjerujem u kapute kao što vidiš...”

Margareta je čekala na nastavak, ali nije ništa više rekao. Morala ga je sama potaknuti: “A istiniti odgovor? Netočan?”

li u pravu ako pretpostavim da si se popeo?” rekla je. “Na društvenoj ljestvici.”

“Točan odgovor je ne. Vjera nije nikakav užitak i nikakva pomoć u lovu na jednostavan život.”

Okrenuo se prema njoj, zaškiljio prema njezinim očima: “Jesam li dobro shvatio kad sam pretpostavio da si ti zalutala humanistica?”Margareta se nasmijala. “Da. Jesi. Iako više zalutala nego humanistica. Ako razumiješ što hoću reć “Ne.i...”Kako to da si postala fizičarka?” Margareta je povukla dug dim. Da ispriča? Ne. Mogla je zamisliti da spava s Vikingom ako to bude neophodno, ali mu definitivno nije mogla ispričati o paraboličnim antenama u Tanumu. Postoje“Ma”,granice.rekla je. “Znaš kako je to bilo sedamdesetih godina. Gotovo nitko nije htio studirati fiziku, svi su htjeli biti sociolozi. Prirodoslovni fakultet je uzimao sve koji su makar i prošli pored zgrade... A ja sam valjda jedna takva, jedna koja je prošla. Ustvari sam namjeravala biti arheologinja.”

Brzo se nasmiješio: “Da. Stari je bio drvosječa. A ti?” “Naravno. Mama je bila patronažna sestra. Prije nego što je postala domać “Aha”,ica.”rekao je Viking. “I, jesi li što vidjela ili naučila na tom penjanju?”

je upitno podigao obrve, ali nije ništa rekao. Margareta se uspravila i stavila ruke u džepove kaputa, spustila vrat i bradu ispod ovratnika.“Jesam

Uhvatila se za zid i ugasila cigaretu na potplatu cipele, na trenutak je pepeo ostao poput crne točke na svijetloj koži, zatim su komadići čađe pali u “Gravitacija”,snijeg.zasmijuljila se Margareta. “Uvijek ta gravitacija...”Viking

“Istiniti odgovor je da. Lijepo je vjerovati. To čini život jednostavnijim. Čovjek dobije pristup jednom drugom jeziku.”

Margareta se pridružila njegovu cupkanju, i ona se smrzavala, ali nije željela ući unutra. Bilo je lijepo barem jednom voditi iskren razgovor s iskrenom osobom. Stopala su im ritmički udarala po krovu. “Ali mi putnici po klasnoj ljestvici smo slobodni”, rekla je. “Mi smo posvuda drugačiji. To je prednost.”

“Ponešto” rekla je Margareta, s nakrivljenim smiješkom. “I o onome što smo dobili, i o onome što nismo.”

primjećuje na ženama” rekla je Margareta. “Tužno je to Vikingvidjeti.”jepo čeo cupkati na mjestu, s rukama i dalje pod pazusima.“Tako“Kako?”suužasno

Margareta je napravila grimasu. “Zaboravljaš prednosti. Sloboda. Imamo slobodu koju oni nikada nisu Vikingdobili.”jestavio ruke pod pazuha. Smrzavao se i zaboravio je na polarnu“To“Možda.”svjetlost.seposebno

Viking se ubrzano obgrlio i lupio po leđima da se ugrije, kad je izdahnuo, zrak mu je izlazio poput bijelog pramena iz nosnica.

dobro odgojene. Nikada ne povise glas. Nikada se ne smiju otvorenih usta. Ne trče. Ne penju se. Ne maštaju. Samo sjede stisnutih koljena i nadaju se da ne smetaju. Kao da su polumrtve.”

“Znači ne vidiš nikakve nedostatke. Samo slobodu?”

Vikingov je uzdah izašao kao oblak iz usta: “To ne znam. Ponekad mora da je lijepo čuti to tako samo po sebi jasno i bez Margaretarazmišljanja.”jezažmirila i razmišljala, cupnuvši još nekoliko puta. “Ne”, rekla je na kraju. “Lijepo je ne slušati.”

“Samopouzdanje, misliš? Ono uobičajeno zračenje da si ti sam norma, a da su svi drugi iznimka? To nam nedostaje. Kao i ona predstava da onaj tko se rodi u blagostanju to zaslužuje, dok drugi zaslužuju ono siromaštvo u kojem su se rodili.”

Viking je pogledao prema unutra, ali nije prestao skakati. “Da”, rekao je. “Vjerojatno si u pravu. Ali to vrijedi i za muškarce. Građanska klasa zahtijeva konformitet. Ali i radnička.”

Margareta je prestala cupkati i čvrsto se obgrlila. I Viking se zaustavio, disanje mu je postalo teško. “Vidim”, rekla je Margareta. “Vidim jedan nedostatak. Ali nisam osoba koja bi mogla izračunati je li to privatni psihološki problem

ili ovisi o klasnom napredovanju. Nemam povjerenja. Ne vjerujem nikome.”Viking je na trenutak zurio u nju, a onda se i on obgrlio rukama. “Povjerenja?” rekao je. "Pa nema nikakvog razloga da bi se imalo povjerenja.”“Zarnitine vjeruješ nikome?” Viking je otvorio vrata i napravio gestu kao da je želi gurnuti unutra u“Vjerujemtoplinu.

u Boga” rekao je. “Ali ljudi? Ne postoji nikakvog razloga da bi se vjerovalo ljudima. Pa oni su sposobni za sve.”

Norrkopinškapolicijskapostaja

uskličnika na Norra Promenaden. Margareta je vidi još iz dal kad dođe do nje, mora napraviti dva kruga po kružnom toku prije nego što shvati gdje mora skrenuti kako bi pronašla parkiralište.

Norrkoping nalikuje na sebe. Svjetlost s neba još uvijek ima nijansu mesinga, tramvaji i dalje škripe ulicama, a stanovnicima Norrkdpinga se, čini se, žuri kao i prije trideset godina. Voli ovaj grad. Ovdje nema onog zajedljivog uvjerenja da su samo oni u pravu koje ju ponekad izluđuje doma u Kiruni. Možda bi trebala baciti svoju doktorsku disertaciju u rezač papira i preseliti se ovamo, iskoristiti svoje staro obrazovanje za nastavnicu, postati pomoćnica ravnatelja u nekoj gimnaziji i naći si ljubavnika. Možda nekog seljaka, s grubim obrazima i korijenima duboko u ostgolandskoj zemlji. To bi bilo nešto. Ako ve ne bi bila kao Hubertsson i išla na poprilično malograđanske plesove u hotelu Standard svakog četvrtka. Onda bi mogla hodati uokolo izgledajući kao mačka CHESIRE svakog petka. Baš kao što i Ali, nažalost, to nije moguće. Onaj kojeg je odgojila teta Ella ne može baciti svoju disertaciju u rezač papira, prisiljen je završiti ono što je započeo. Ista je stvar s Margaretinom disertacijom kao i s onim stolnjacima koje je jednom započela vesti; iako je već u ranoj fazi mogla vidjeti da će rezultat biti jadan, projekt se morao završiti. To je odlučila teta Ella. Ili Bog. Ili visoka škola. Zalupi vratima automobila, zaključa ih i osvrne se oko sebe. Pred ulazom u policijsku postaju nema nikoga, možda Birgitta druge strane vrata. Izvadi četku iz torbe i brzo je provuč zatim popravi jaknu i prijeđe jezikom preko prednjih zuba. Važno je izgle- dati uredno kad ideš u policiju, pogotovo ako ćeš tamo unutra biti povezan s osobom kakva je Birgitta. Margareta se isto tako boji vlasti. stojijine,poputali ć čini. čeka s e kroz kosu,

Naravno, misli kako je jasno da policijske postaje i uredi socijalnih službi postoje posvuda kao pomoć građanima u nevolji, ali ona se dobro pazi da nema ništa s njima. Boji se da su policajci i socijalni radnici kao jazavci iz priče, da te zgrabe i ne puštaju dok ne čuju kako ti puca u kostima. * Ni unutra nema nikoga na ulazu, nikakva Birgitta ne stoji iza vrata. Margareta baci pogled na sat, vozila je brže nego što je mislila, kasni samo dvadeset minuta. Birgitta bi trebala biti dovoljno pametna da pričeka. Možda sjedi u čekaonici... Unutra je mnogo ljudi. Umorni građani stoje, sjede i vise posvuda, svi s ceduljicama s brojevima u ruci kao u običnoj pošti. Margareta uzme ceduljicu i zatomi stenjanje. Dobila je broj 73, a upravo sada broj 51 stoji nagnut nad pultom recepcije i mrmlja svoje. Čekat će pola dana.Prije

đe pogledom preko sobe: prošlo je nekoliko godina otkada je vidjela Birgittu, možda je ne bi odmah prepoznala. Ali ne. Ovdje nema nikoga tko imalo nalikuje Birgitti. Većina ih je tiha i dobro odgojena, samo jedna osoba mrmlja nešto poluglasno za sebe i psuje. To bi mogla biti Birgitta da nije tako očigledno da je dotična osoba muškarac: ima bradu i tetovažu. Margareta je spremna misliti svašta o svojoj sestri, ali ne i da je promijenila spol. Birgitta je uvijek bila vrlo zadovoljna time što je žena. Odjednom shvati. Aha. Dakle opet se dogodilo. Dva puta u dvadeset četiri sata je prevarena da ode na mjesta na kojima nema Birgitte. Ali ovaj put je čudnije nego jučer. Christina je, naravno, mogla lagati o onom telefonskom razgovoru ako joj je iz nekog neshvatljivog razloga bilo zadovoljstvo jurcati među odjelima motalske bolnice pola noći, ali danas je Margareta sama razgovarala s Birgittom. I bio je to Birgittin glas koji je čula. Apsolutno. Christina ga nikada ne bi mogla tako dobro imitirati.Ma, nije važno. Sad je za nju gotovo s tom igrom, tko god je igra, morat će se nastaviti igrati bez Margarete. Zgužva ceduljicu i baci je u kantu za smeće. Krenut će za Stockholm. Odmah. Okrenula se tako brzo da se sudarila s policajcem koji je upravo prolazio sobom, i prije nego što je stigla zatomiti poriv, otkrije da mu je stavila ruku na rame. Kad se okrene, ona vidi da je vrlo mlad. Koža mu

izabere riječi, izrazi se onako kako misli da bi se izrazio onaj koji nadgleda osobe uvjetno puštene na slobodu ili socijalni radnik.

“Došla samo ovamo po jednu osobu iz Motale. Osobu koja je jutros bila zadržana. Birgittu Fredriksson.” “Ali“Da?”ne mogu je naći. Rečeno mi je da će čekati ispred, ali nije tamo.”

je glatka kao košulja, izgleda kao da je netko prešao glačalom na paru preko cijele njegove osobe. “Oprostite,” kaže Margareta, “imam samo jedno kratko pitanje../’“Da?”Onapažljivo

Svježe izglačani nabere čelo. “Kako Margaretaizgleda?”oklijeva.

Kako Birgitta ustvari sada izgleda? “Pedesetak godina. Prilično jaka. Dosta glasna.” Policajac se nasmije nakrivljenim osmijehom. “Mislim da znam na koga mislite. Prije nekog vremena smo je morali izbaciti.”Margareti se koljena opuste od olakšanja. Birgitta je bila ovdje, dakle nije prevarena. Podigne obrve i upitno pogleda izglačanog: Uko“Izbaciti?” čio se: “Radila je buku unutra, pa smo joj naredili da napusti zgradu. Ja i jedan kolega smo je ispratili van.” Margareta prijeđe rukom preko čela, lako je zamisliti kako je to bilo. Veselo.“Jeste li vidjeli kamo je krenula?” “Krenula je prema Norra Promenaden. Prema željezničkoj stanici.”Morala je čekati na dva crvena svjetla prije nego što je prešla na pravi pločnik. Od toga postane nestrpljiva, odjednom joj se žuri, odjednom je neshvatljivo važno da nađe Birgittu i pobrine se da ona stigne uPrvoMotalu.krene na željeznički kolodvor, sistematski je prekontrolira. Nema Birgitte u čekaonici. Nema Birgitte u redu za karte. Nema Birgitte vani na peronu. Nije mogla ni otići jer u posljednja dva sata nije išao nijedan vlak za Motalu. A ključanica na vratima zahoda pokazuje

zeleno, dakle nije ni tamo. S druge strane, teško joj je zamisliti da bi Birgitta platila pet kruna da uđe u zahod. Najbolje da to prekontrolira.

Baci pogled preko ceste kad uđe u park i zaustavi se usred koraka: hotel Standard više nije hotel Standard, nikada neće moći ići tamo istim poslom kao i Hubertsson i izlaziti van zadovoljna kao on. Nije važno. Šutne kamenčiće na puteljku pred sobom i odšeta dalje u pravcu parka Karl Johan. Tamo na klupi sjedi nekoliko alkića. Kratkovidno zaškilji: čini se da su samo muškarci, ali opet, život ju je naučio da mladi muškarci i stare žene izgledaju zbunjujuće isto iz daljine.Ali ovo je potpuno muška grupa, vidi to kad priđe bliže. Tri ofucana sredovječna muškarca koji jedan drugome dodaju jedno jadno pivo. Možda su vidjeli Birgittu, možda znaju gdje je... Ali ne. Margareta ih ne namjerava pitati. Ne zato što se boji, nego zato što ne zna kako da ih se riješi nakon što im se obrati. Umjesto toga, zaobiđe ih u velikom luku i krene kasnije sjedne na široke stube na rub plaže koji je izliven u terasu iza starog restorana Plaža, prvog noćnog kluba u Norrkopingu, i gleda prema rječici. Ovdje se osjeća kao kod kuće, ona i njezine prijateljice često su sjedile na ovim stubama i gledale vodu. A jednom je bila na maturalnoj zabavi u Plaži. I Andre je bio tamo. Sa svojom Margaretaženom.napravi grimasu i otvori torbu u potrazi za cigaretama. Koji seronja! Kao da mu je bilo uzbudljivo imati ih obje u istoj sobi, voditi Margaretu plesnim podijem, dok je njegova žena sjedila sama za stolom i otvarala i zatvarala kopču na svojoj večernjoj torbici. A koji je mali idiot i ona bila. Nasmiješena i sretna, vlažna i spremna čim bi on uopće usmjerio pogled prema njoj.

Nekolikodalje.minuta

Tinejdžerica u cipelama s vrlo visokim potplatima s nevjericom je promatra dok ide od jednih do drugih vrata, stavlja pet kruna u svaku bravu i otvara vrata da bi ih zatim odmah zatvorila. Nema Birgitte. Samo uobičajena gomila toaletnog papira na podu. Kad izađe na stube željezničke stanice, ostane stajati i ogleda se oko sebe. Možda bi trebala otići do parka na drugoj strani Norra Promenaden, to je nekada bilo utočište. A ako tamo ne bude nikoga, vratit će se do auta i odvesti se u Saltangen. Nije da zna je li Saltangen ono što je nekada bio, ali dovoljno dobro poznaje Birgittu da bi znala da ona rado posjećuje mjesta na kojima je već bila.

Sad si rekla ne i ja sam se naljutila. Kupit ćete moje zmije!

rekla si ne. I sad sam se ja tako naljutila da sam skinula poklopac i pustila zmije van!”

Birgittino se lice iskrivilo u užasnu grimasu, izvadila je ruku koju je sakrivala pod vestom i zatresla malu staklenku ispred Margaretinih očiju: “Ha ha! Onda ćete ga sada dobiti. Zato što u staklenci imaim mlade zmije koje možete kupiti!”

Puše vjetar, mora držati kosu rukom da joj ne odleti u plamen upaljača, ali onda ne može zaštititi plamen od vjetra, zaplamti samo na desetinku sekunde prije nego što se ugasi. Ali kosa je važnija: spusti bradu prema prsima i klika i klika i klika upaljačem. “A tako, ipak si došla” kaže glas iza nje. “Baš dobro. A da i mene ponudiš cigaretom?”

“Aha,“Ne!”

Margareta je uzmaknula, blaga mučnina počela joj se penjati grlom. Nije mogla vidjeti što se nalazi u staklenci, ali pomisao na nešto sivo što se izvijalo bila joj je dovoljna.

Margareta je podigla ruke kako bi se obranila od vlastitog straha.

Margareta je nakrivila glavu i naklonila se: “Nažalost. Zmijskog otrova nemamo.”

Birgitta“Ne!” se nasmijala i zabacila glavu, sada je stvarno bila ludi profesor:“Da.

Platit ćete mi tisuću kruna inače ću ih pustiti!”

* Biti Birgittina mala sestra, značilo je biti i njezina krpena lutka, biti bacana tamo-amo zatvorenih očiju i nikada točno ne znati gdje ćeš biti kada ih ponovno otvoriš. Tako je to uvijek bilo u vrtu tete Elle, obična bi igra odjednom postala nešto sasvim drugo, čokoti vinove loze koji su donedavno bili zidovi mljekarnice otopili bi se i ponovno pojavili kao police u ljekarni. Margareta bi se naslonila na vrtni stolac koji je služio kao pult i prijateljski se nasmiješila bolesnom pacijentu koji je došao šepajući preko trave s desnom rukom sakrivenom u vesti. “Sad sam ustvari jedan profesor”, rekla je Birgitta. “Jedan koji nije baš normalan. I pitam te imaš li zmijskog otrova u ljekarni...” “Zmijskog otrova?”

“Da. A onda ti kažeš da nemaš.”

Margareta je zavrištala. Bio je to prodoran kratak krik koji je uplašio nekoliko ptica na trešnji, podigle su se poput sjene prema nebu. Mogla je vidjeti kako zmije ispadaju poput sive točkaste grude iz staklenke, kako se uvijaju i zapetljavaju jedna oko druge kad su završile na pultu, kako ih je nekoliko palo na tlo, kako se uvijaju i puze prema njoj, kako joj se jedna uspela na stopalo i omotala oko gležnja... Sagnula se i divlje mahala rukama preko noge, ne usuđujući se dodirnuti je. “Ne!” vrištala je. “Prestani! Ne! Ne!” “Ne tuli”, rekla je Birgitta. “Da vidimo koja se može najviše popeti na trešnju?” Staklenka je stajala na stolcu. Bila je prazna. Bila je prazna cijelo vrijeme. * Margareta obgrli rukama koljena i promatra Birgittu dok ova pripaljuje cigaretu,'Birgitta joj odgovori kratkim pogledom. U njemu se krije upozorenje. Dobro znam kako izgledam. Ali ako kažeš i riječ o tome, bit će Njezinsranja!sepodbradak

pretvori u opuštenu vrećicu. Ima plave sjene ispod očiju. Usnice su ispucane, kosa mrtva i kovrčava od stare trajne, visi joj oko lica poput napola dovršenih zavjesa. Butine su joj postale tako debele da su joj traperice izlizane s unutrašnje strane. Jakna je potrgana, bijelo sintetičko punjenje viri van iz rupe pored jednog džepa i poderotine na rukavu. Crveno je platno prekriveno ujednačenim slojem prljavštine, izgleda kao da je netko posprejao cijelu jaknu sivosmeđom Kvragu,bojom.al’ti je trebalo” kaže Birgitta. “Čekala sam i čekala, pa sam na kraju “Autootišla.”mijebio kod mehaničara”, kaže Margareta. “Potrajalo je dok sam ga uzela.” Ali Birgitta je ne čuje. “Nek me vrag odnese ako su murjaci u ovom gradu normalni.” “A “Izgledatako.”da ovdje nije dozvoljeno čak ni hodati gore-dolje cestom. Uopće nisam bila pijana, a svejedno su me uhapsili. A nisam niš’ napravila.”“Alištoradiš u Norrkopingu? Kako to da si završila ovdje?” Birgitta povuče dug dim i zadrhte joj kapci. “Bio je neki tulum. Ne znam točno, bila sam prilično umorna jučer. Ali išla sam na neku tulumišku.”

Rupe u pamćenju, pomisli Margareta. Uskoro će ti mozak biti šupljikav poput švicarskog sira, draga sestro. I ti to znaš. “Ne sjećaš se?”

Birgitta joj dobaci kratak pogled sa strane i pokuša skupiti hrabrost.“Kvragu. Ma, znaš. Bio je to prokleto dobar tulum, da tako kažem...”Pokuša

povući kutove usana u stranu, ali ne uspije joj arogantan osmijeh. Okrene glavu i pogleda prema vodi, brzo zatrepće nekoliko puta. Margareta je zagrli i povuče prema sebi, pusti da joj nasloni glavu na rame. * Jedan jedini put se Margareta javila na telefon, iako se to ustvari nije smjelo. Bilo je to jedne kasne zimske večeri, godinu dana nakon što je Birgitta došla u kuću. Jednog četvrtka uvečer. Kod tete Elle je četvrtak uvečer bilo vrijeme za kupanje, onda bi se djevočice odjenule u frotirane kućne ogrtače i u redu koračale za njom do podruma. I dok je teta Ella ribala jednu od njih, druge bi sjedile na drvenim daskama na kojima se stajalo kad izađeš iz kade čekajući svoj red.Ali baš tog četvrtka uvečer Margareta nije mogla ići s njima, imala je temperaturu, a onda se opasno kupati. Sjedila je prekriženih nogu na svom krevetu u praznoj sobi i čitala jednu knjigu o Pet prijatelja kad je zazvonio telefon. Ozarila se. Teta Ella se uvijek ljutila na Birgittu koja nije poštovala zabranu javljanja na telefon, nego se uvijek bacala u smjeru telefona čim bi ovaj zazvonio. Ako bi teta Ella upravo prala suđe i imala mokre ruke, onda je Birgitta uvijek prva stizala do telefona, a poslije bi uvijek biloSadaprijekora.jeMargareta

oklijevala. Da se javi? Vrijedi li zabrana i kad teta Ella nije unutra? Ne. Kad telefon zvoni netko se mora javiti, a upravo sada jedino je ona bila u mogućnosti. Požurila se da navuče vunene čarape koje su joj spuznule - smrtna je kazna slijedila onoga tko hoda bos dok ima temperaturu - i otapkala u hodnik. “Halo”, rekla je kad je podigla crnu slušalicu. Bila je tako velika da ju je morala držati objema rukama.

Birgitta napravi zgađenu grimasu. “Ne, nisam gladna...”

U slušalici je kliknulo. Birgittina je mama spustila slušalicu. * “Ma daj, kvragu”, kaže Birgitta nakon sekunde, uspravi se i oslobodi Margaretine ruke. “Pa ne možemo ovdje sjediti, otpada mi dupe od hladnoć Naravno.e.”Margareta ustane, okrene torzo pokušavajući vidjeti da li joj se navlažila jakna od ovčjeg krzna. “Jesi li ručala?” kaže i ispravi se. Birgitta se naceri: “Ručala? Ne, obično ne ručam. I ne večeram. A danas nisam ništa jela.”“Da onda odemo nešto pojesti?”

“Ljuhubavi moja mala” zašmrcao je glas u njezinu uhu. “Koja sreća da si se baš ti javila... Tako sam se bojala da će to biti ona zla osoba koja cijelo vrijeme viče na mene...” “Halo”, ponovila je Margareta. “Tko je to?” Žena u slušalici je zašmrcala: “Ma zar me ne čuješ, mala moja? Zar mi čak ni glas ne prepoznaješ? To je tvoja mamica, tvoja zlatna mamica. Ali zovem zadnji put...”Glasje postao tuljenje: “Da, zaaadnji put mama zove, mala moja, jer mama će umrijeti! Sve je gotovo. Tu na stolu stoji velika bočica tableta za spavanje, a pored mene je nož... Uskoro ću popiti sve tablete, a onda ću si prerezati žile, znaš! Umrijet ćuuuu! Umrijeeeeti jer ne mogu imati svoju curicu kod sebe! Onda će vidjeti, neka, oni koji su nas razdvojili, oni koji ti ne daju čak ni da dođeš i malo pomogneš svojoj mami! Onda će im biti žao!” Od temperature joj se ljuljao pod, Margareta se morala uhvatiti za zid da ne “Tkopadne.jeto?”

ponovila je. “Halo! Tko je to?” Šmrcanje je u sekundi prešlo u zlobno siktanje: “Ne glumataj, Birgitta! Znaš ti dobro tko je!”

“Ali... Ja nisam Birgitta. Ovdje Margareta.” Strani se glas odjednom otrijeznio i postao jasan. “Aha, u tom slučaju... A tako.”

ća kako joj se gornja usnica stisnula. Već je neuobičajeno dugo potrajalo. Obično bude dovoljno da provede petnaest minuta u Birgittinu društvu da joj se usta počnu stiskati kao Christini. A sad je prošlo gotovo pola sata. “Samo ćemo jesti. Ništa drugo.”

Birgitta podigne ruke na predaju: “A što sam ja rekla? U tom se slučaju ispričavam. Stvarno se ispričavam.”Restoran je poluprazan, svejedno se otegne dok konobar ne dođe s jelovnikom do njihova stola kraj prozora. Birgitta ga odmjeri s odobravanjem, mlad je i taman i odjeven u zasljepljujucu bijelu košulju. Odgovara im gledajući svisoka prije nego što stavi ruke na leđa i uperi pogled na “Da?”ulicu.kaže zatim strogim tonom.

Margareta odgovori najsnobovskijim damskim glasom:

“Ali ja jesam. Mogle bismo barem na pizzu. Ili tako nešto?” Birgitta slegne ramenima i debelim prstima petlja po paketiću Blenda, prođe sekunda prije nego što Margareta shvati da su to njezine cigarete. Birgitta ih je s velikim samopouzdanjem prisvojila, cijeli njezin govor tijela pokazuje da one sada pripadaju njoj i da namjerava poprilično zamjeriti nekome tko samo i pokuša inzistirati da su njegove. Margareta se naživcira zbog vlastitog kukavičluka. Zašto tu samo stoji kao budala i ne usuđuje se tražiti natrag svoje cigarete? Okrene joj leđa, strpa ruke u džepove i krene prema Ulici Drottning. Birgitta požuri za njom, ali zatetura kad dođe u ravninu s Margaretom. “K vragu” kaže. “Ove cipele nisu stabilne.”

Margareta prati njezin pogled: Birgitta na nogama ima par starih crnih salonki. Iskrenute su u stranu, izgažene i sasvim očigledno prevelike. Zamigolji malo svojim nožnim prstima: sigurno su upakirani u par toplih i dovoljno modernih bakandži, a svejedno su se već malo ukočili. Još uvijek je zima. “Iako, naravno da možemo otići nešto pojesti” kaže Birgitta. “Ali ti ćeš platiti. Ja nemam ni krune.” Birgitta frkne nosom na restoran s tjesteninom u Ulici Drottning. Ne voli špagete, ljepljivi su i odvratni. Ali odobri mjesto koje nudi pizzu i gril, čak izgleda i zadovoljno kad uđu. “Zgodno!” kaže i zaigrano prijeđe pogledom preko polica s bocama iznad Margaretašanka.osje

“Prvo ćemo pogledati jelovnik. Ako biste se mogli vratiti za nekoliko“Aminuta.”dotadadonesite par piva”, kaže Birgitta. “Tako da imamo nešto za popiti dok odlučujemo.” Margareta odloži jelovnik u stranu i uzdahne.

naučiti. Imala je dovoljno napada akutne filantropije da bi shvatila da Birgitta ne dopušta da joj pomogneš a da te ne kazni. Ustvari, trebala je to shvatiti već prvi put. Ali tada nije potražila Birgittu da joj pomogne, nego je sama trebala pomo Margot je izgubila zanimanje za nju nekoliko tjedana mature. Primijetila je zapušteno imanje kod Bravika - č oslikani stropovi! vlastito tenisko igralište! - i kad Margareta nije odmah pristala promijeniti svoje planove o studiju arheologije na fakultetu u Goteborgu i umjesto toga pustiti daje se pretvori u bljedunjavu gospođicu s imanja, Margot je dan za danom odbijala govoriti s njom. Jasno, još uvijek je postavljala stol za večeru za troje, ali njezini bi pokreti postali ukočeni i grčeviti dok je dodavala mlijeko ili sol u Margaretinu smjeru. Sad je bila potpuno koncentrirana na Henryja. Njezina čežnja za imanjem bila je laserska zraka usmjerena ravno na njegovo č Henryelo.

etrnaestnakon.soba!ženskihda se će sam ći u onu

nije bio nezadovoljan, to se dalo primijetiti, iako je imao dugačke i hihotave komentare o generalnoj nemogućnosti razumiju u poslove. S druge strane, objasnio je, i slijepa koka može pronaći zrno i ta sirotinjska zgrada možda nije sasvim loša investicija pod uvjetom da se Margot kontrolira za vrijeme renoviranja. On srediti kontakte s građevinskim firmama, najviše što Margot može odlučiti je boja tapeta, inače mora držati gubicu začepljenom. Margot je zapaljeno kimala glavom. Jasno! Ali ne bi li mogla rezervirati jedno putovanje za njih u London u kolovozu? Onda bi mogla oti prekrasnu trgovinu tapetama u Ulici Oxford dok Henry sjedi u svom omiljenom pubu u Sohou. Henry je milostivo kimnuo, a Margot je pljesnula svojim bucmastim rukama od oduševljenja. Predivno! ć

Trebalajeveć

I tako je ispalo da je Margareta bila sama u kući dok je pakirala stvari za putovanje u Goteborg. Oklijevanje ju je usporilo, nije znala točno kako da se odnosi prema svim poklonima koje je dobila od Margot i Henryja. Tri Badnjaka, dva rođendana i jedna matura učinili su njezinu kutijicu s nakitom teškom poput škrinje s blagom. Ali je li taj nakit stvarno njezin, može li s njim učiniti što god želi? I što da spakira? Ipak je imala samo jednu malu torbu kad je došla u kuću u koju bi sada stala samo trećina njezine garderobe. I od čega da živi kad dođe u Goteborg? Proći će tjedni prije nego što dobije studentski kredit.

Hrane je nestalo treći dan. Margareta je promatrala posljednji mali sendvič od integralnog kruha u svojoj ruci i odlučila da prihvati nakit kao svoj. Pročitala je dovoljno romana da bi znala što je zalagaonica, osim toga, čak je i znala da jedna takva postoji u Norrkopingu. Vidjela je natpis jednog poslijepodneva prošlog proljeća kad je odglumila da ima sastanak sa nekim princem iz bajke, ali se ustvari vukla uličicama iza Gradske vjećnice. Ukoračiti u zalagaonicu bilo je kao ukoračiti u neki roman, odjednom su bile desete, a ne šezdesete godine, a ona je bila junakinja s blagom tuberkulozom, u čizmama na kopčanje i tankoj haljini, umjesto u mini suknji i klompama. Čovjek iza pulta je sasvim očito bio figura iz istog vremena: njegovo je pogrbljeno tjelešce bilo zakopčano u izlizano crno odijelo, a prsti su mu bili tako bijeli da je izgledalo kao da nikada nije napustio ovaj sivosmeđi lokal i vidio drugo svjetlo nego svjetlo ove prljavožute lampe. Šuteći je pregledao zlatni sat, biserne naušnice i ogrlicu koju je odlučila žrtvovati i dao svoju cijenu: tristo dvadeset pet kruna. Malo bogatstvo. Margareta je bez riječi kimnula i poletno posegnula za kemijskom da potpiše račun. Izmišljena tuberkuloza je prošla, osjetila je kako joj srce kuca u mladom i sasvim zdravom tijelu, tijelu koje će uskoro prisvojiti svijet. Kupila je dvije nove putne torbe u Domusu i otišla kući tramvajem; kosa joj je lepršala na vjetru od brzine koji je ulazio kroz otvoren prozor. Skočila je s tramvaja i trčećim korakom odjurila doma do Margotine i Henryjeve vile od meksičke cigle, u tri duga koraka prešla stepenice do kata i bacila torbe na krevet. To! Sada je slobodna. Konačno.Kad su nove torbe bile spakirane priuštila si je ustupak prošlosti: nazvala je Andrea, iako je znala da je otputovao na odmor sa ženom i djecom. Dugo je stajala sasvim mirno sa slušalicom čvrsto stisnutom na uho i žicom omotanom oko kažiprsta i slušala kako zvoni, zamišljajući

Za vrijeme prvog semestra pisala je nekoliko puta Margot i Henryju, ali nije dobila odgovor. Tišina ju je plašila, zato je u drugom pismu više brbljala gluposti i ponižavala se nego u prvom. Zahvalila je za svoje vrijeme u njihovu domu i entuzijastično pričala o svom novom životu: nije dobila sobu u studentskom domu, ali našla je malu podstanarsku sobicu u samom centru, nedaleko od Hedena. Goteborg je ugodan grad, iako je često puhao vjetar i kišilo. Studiranje je dobro išlo. Računala je da će dati prvi ispit pred Božić. Naravno, bila je prisiljena ubaciti i malu laž: stekla je puno novih prijatelja. Pogotovo muških. Napisala je i druga pisma, kraća i istinitija, ali nikada posve iskrena. Nikada nije spominjala prazninu u želucu, nije imala riječ za to. Umjesto toga, pisala je Andreu o ljubavi, a teti Elli o večernjoj usamljenosti, Christini o studiju, a Birgitti kako se malo pribojavala, a malo čeznula za obitelji. Prošlo je više mjeseci prije nego što je dobila ikakav odgovor, ali jednog poslijepodneva u prosincu kad je došla kući s kasnog predavanja, na svjetiljku na komodi u hodniku bila je naslonjena mala razglednica. Gazdarica se nasmiješila kad je vidjela s kojim se poletom Margareta bacila na razglednicu i nije ni pokušala sakriti da ju je već pročitala. Nije bilo važno, Margareta je preletjela pogledom preko tih nekoliko redova i uzvratila joj osmijeh. Neće morati slaviti Božić u svojoj podstanarskoj sobi: Christina je namjeravala otići u Vadstenu preko Božića. Želi li Margareta dijeliti sobu s njom u domu časnih sestara? I slaviti Badnjak s tetom Ellom u sanatoriju? Posljednjeg adventskog tjedna otišla je do zalagaonice s prstenom s bijelim kamenčićima i - nakon određenog oklijevanjasvojom pretposljednjom zlatnom narukvicom. Prstenje bio vredniji nego što je očekivala. Zagurala je novac u džep jakne od zečjeg krzna koju joj je Margot kupila prošle zime i otišla u grad, hodala gore-dolje avenijom nekoliko sati prije nego što je našla savršene božične poklone. Ručno rađen šal iz Rukotvorina za tetu Ellu. Rukavice podstavljene ovčjim krznom za Christinu. Ružičastu majicu od najmekanije vune za Birgittu. Tek kad je sjela u vlak sinulo joj je da Birgitta, naravno, neće slaviti Božić s njima.

kako odjekuje među zidovima u praznoj kući. Zatim je polako spustila slušalicu i posegnula za svojim torbama. Odmah će otići do željezničkog kolodvora, iako nije prekontrolirala red vožnje. Prije ili kasnije doći će neki vlak. ( gro.zeraWorC )

* Ipak, Božić je bio vikend pomirenja. Na stanici ju je čekala jedna druga Christina od one od koje se rastala na norrkopinškom željezničkom kolodvoru prije nekoliko godina. I dalje je bila blijeda i mršava, ali nije izgledala bolesno, nego štoviše - Margareta je tražila pravu riječ - posrebreno. Sada bi Christina pristajala na Margotino imanje. Možda bi im trebala objema reći, onda bi Christina mogla preko ljeta raditi na imanju kod Bravika kao gospođica, mogla bi cijelo ljeto sjediti sa svojim vezom uz staklena vrata za verandu i izgledati vrlo duhovno.Njihova

soba u domu bila je upravo onoliko nalik na samostan koliko se dalo i očekivati: mutna stropna lampa, dva uska kreveta s klimavim oprugama i raspelo na zidu. Pred visokim je prozorima već vladao gluh sumrak, iako je bilo rano poslijepodne, snijeg se kovitlao u svjetlu jedne usamljene svjetiljke na puteljku uz plažu, a u pozadini se nazirala crna voda Vatterna. Margareta je odjednom poželjela zaplakati: naslonila je čelo na prozorsko staklo i pokušala treptanjem otjerati suze. Nije uspjela, dugo je ostala stajati u istom položaju prije nego što je vrlo diskretno mogla povući kažiprst preko obraza i okrenuti se. Christina nije ništa primijetila. Bila je potpuno zauzeta raspakiravanjem Margaretine odjeće i vješanjem na metalne vješalice u ormaru. Kao mama. Ili prava starija sestra. “Ustvari, mislila sam da bismo je mogle povesti doma”, rekla je i pogladila rukom bijelu bluzu. “Da bismo trebale slaviti Božić doma u Motali, baš kao i prije. Mogla bi dobiti dozvolu da ode na nekoliko dana, to nije ništa neuobičajeno... Ali Stig Štukousti je iznajmio kuću i pohranio sav njezin namještaj. Ipak je on njezin opunomoćenik.” “Ali što ako ozdravi? Gdje će onda živjeti?”

Margareta je napravila grimasu: “Čuda su se i prije događala...” “Ne”, rekla je Christina. “Nikada se nije dogodilo nikakvo čudo.” * Christina je isplanirala sve do posljednjeg detalja. Razgovarala je s domaćicom u sanatoriju još za vrijeme Adventa i dobila obećanje da

Christina se okrenula i pogledala je: “Teta Ella ne može ozdraviti. Zar ti to nije jasno?”

* *

malu ogrlicu u paketiću, nekoliko štapića i kuglica boje svijetlog drveta činila su ritmičan uzorak. “Lijepa je”, rekla je i navukla ogrlicu preko glave. “Jako lijepa!” Christina je kimnula gnječeći svoj paketić: “Jako dobro paše na tu hljinu. A na crnom će biti apsolutno savršena.” Odmotala je ukrasni papir: par heklanih rukavica za kuhinju. “Jesenas sam naučila heklati”, rekla je teta Ella i nasmiješila se svojim nakrivljenim osmijehom. “To mogu samo jednom rukom. Tako da ćeš sljedeće godine dobiti prekrivač...”

Margareta se nasmijala: “Ja želim žuti!” Nešto je zasvjetlucalo u Christininim očima: “A ja ružičasti!”

Margaretanapraviti...”jepromatrala

nasmijala se Margareta. “Božični stol tete Elle. U minijaturi...”

Christina je odvratila smijehom: “Upravo tako. Mislila sam da bismo ove godine mogle imati Božić kao iz lutkine kuće.”

Teta Ella se također nasmijala kad su došle s košarama punima hrane: počela je ličiti na staru sebe, u jednom je trenutku uštipnula Margaretu za obraz i nazvala je ludicom, u drugom je trenutku naborala čelo gledajući Christinu i rekla joj da pošteno jede kako bi konačno dobila malo mesa na kostima. Pomoćnici u sanatoriju su joj pomogli da božično ukrasi sobu, nekoliko grančica bora s malim kuglicama stajalo je u čunjastoj općinskoj vazi na stolu, a na prozoru su gorjele tri svijeće u svijećnjaku napravljenom kao dio terapije. Ali kada je došlo vrijeme da se podijele pokloni, zbunila se i počela mucati. “Da barem mogu koristiti ruke kao prije”, rekla je promuklim glasom kad je Margareta razmotala svoj paketić. “Onda bih ti mogla nešto lijepo

može servirati vlastitu božićnu večeru u sobi tete Elle i nagovorila je časne sestre da joj dopuste da se do kasno navečer zadrži u kuhinji za goste u domu. Večer prije Badnjaka otišla je u krevet tek u četiri sata ujutro, ali nije izgledala nimalo umorno kad je otvorila vrata hladnjaka i pobjednički pokazala što je uspjela napraviti: inćune s krumpirom i haringu, šunku i mesne okruglice, ciklu i svinjska rebarca, hladetinu, kolačiće od badema i paprenjake. Plus sve ono što je kupljeno gotovo: sir i jetrena pašteta, kobasice i kruh od ječma. Sve spakirano i očuvano u sasvim malim modlama ili paketićima umotanima u papir premazan maslacem.“Oh”

* * * Zato što bi mi to trebalo, razmišljala je Margareta malo kasnije dok je ležala u onom klimavom krevetu u gostinskoj sobi u samostanu. Zato što bi se moje oči trebale odmarati na slikama svetaca i svijećama, zato što sam sasvim šuplja i treba mi da se ispunim brujanjem orgulja i pjevanjem psalama, zato što moram oprostiti i mora mi biti oprošteno...

“Hoćemo li otići na ponoćku?” Christina se iznenađeno zabuljila u nju dok je navlačila svoje nove rukavice. Savršeno su joj pasale i po boji i po veličini.

“Ne”, rekla je. “Zašto bismo išle?”

*

* I dalje je sniježilo kad su izašle van, hladnoća je uštipnula Margaretu kroz procjep između bunde od zeca i čizama. Christina je, naravno, bila razumnije odjevena, njezin je kaput dosezao gotovo do koljena, a osim toga navukla je i par dugačkih vunenih gaća prije nego što su izašle. Margareta je oklijevala na trenutak prije nego što se odvažila postaviti ono pitanje o kojem je razmišljala posljednji sat.

Margareta je pažljivo odložila prvi obrisani tanjur: “Ali ovakve praznične večeri... Valjda ipak?”

Christinin je glas i dalje bio prigušen, ali ton je bio oštar: “Tko zna čime se takvi tipovi bave za Božić? Tko zna čime se uopće bave? Ne želim razgovarati o tome. To je odvratno!”

Teta Ella je dugo izdržala, ali kako se približavalo deset sati, postala je umorna. Bez protestiranja je dala da joj Christina i Margareta skinu svečanu haljinu i obuku spavaćicu i činilo se da joj se stvarno sviđa kad su onda obje sjele, svaka s jedne strane kreveta. Kad je zaspala, oprezno su pomaknule stolice u stranu i otapkale hodnikom do kuhinje za osoblje. Christina je natočila vode u sudoper, dok je Margareta tražila kuhinjsku krpu. "Što misliš, što Birgitta radi jedne ovakve večeri?” rekla je. Christina je slegnula ramenima: “Ne znam. Isto što i inače, pretpostavljam.”

Stisnula je oči, nije se željela sjetiti. Izbrisat će sve iz glave i kad se nekoliko godina kasnije sjeti svega ovoga, vidjet će da je zaboravila sve osim studija i srdačne gazdarice. Čak se ni uz napor neće moći sjetiti koliko ju je bilo sram kad je došla na fakultet i kako je sram bio

toliko težak da ju je oduzeo, da se ona - glasna, nasmijana Margareta koja uvijek očijuka - jedva odvažila razgovarati s kolegama s predavanja i da se, umjesto da ide na zabave studenata iz određenih dijelova zemlje i tulume upoznavanja, sama vukla ulicama svake večeri s desnom pesnicom čvrsto pritisnutom na trbuh, da se okretala i gledala nepoznatim muškarcima ravno u oči kad bi joj se obratili. I da je u tri navrata otišla s njima i bez riječi učinila ono što su htjeli. Bi li kroz tamu mogla to šaptom ispričati Christini? Bi li mogla ispričati kako je stajala u nekom dvorištu s gaćicama napola spuštenima i naslonila svoj obraz na nepoznatog muškarca? Kako je raširila noge za par grubih prstiju u kinu? Da je bez riječi slijedila bezimenog muškarca do neuredne podstanarske sobe? Da je osjećala određeno olakšanje dok je to trajalo, ali da se poslije zagrcnula od očaja, da je samu sebe šamarala po licu zbog slobode i oproštenja do kojih poslije nije došlo, kao kaznu što je nitko nije želio na duže vrijeme? Ne. Ne bi to mogla ispričati. Ne Christini. Ali možda bi mogla Birgitti.Tonem, pomislila je. Neka mi netko pomogne da ne potonem! * Christina je bila prisiljena otputovati natrag u Lund već drugog dana nakon Božića, imat će ispit čim počne ljetni semestar. Margareta ju je otpratila na stanicu, oprostile su se kratkim zagrljajem i obećale jedna drugoj da će bolje održavati vezu. Margareta je nakon toga otišla do sanatorija, kiša je otopila božični snijeg i teta Ella je s oduševljenjem kimnula kad je predložila šetnju. Sljedećih su dana često šetale, teta Ella je čeznula za svježim zrakom i nije imala ništa protiv rosulje ili oštrog vjetra. Počela je sličiti na sebe, poslijepodne bi je pozvala na kolače u slastičarnicu kod Velikog trga i tada je Margareta morala tiho stajati iza invalidskih kolica dok je teta Ella čavrljala sa ženama iza pulta i ispitivala ih o sastojcima svih peciva i kolača. Dan prije Stare godine naručila je veliku tortu i iako je na Staru godinu prijepodne padala oštra kišica, inzistirala je da i ona pođe s Margaretom po nju. Žurilo im se! Osoblje obično pije kavu u četiri poslijepodne i tada torta mora biti tamo. Sjedila je zgrbljena drhteći u invalidskim kolicima na putu natrag i gnjavila Margaretu da bude opreznija preko kamenja, tako da se torta sva ne zdrobi u kutiji. Margareta se smijala. Prsti su joj se ukočili od hladnoće,

Nije znala da je to planirala, ali dok je stajala na peronu shvatila je da uopće ne čeka vlak za Mjolby, gdje je trebala presjesti u drugi vlak koji bi je odveo u Goteborg. Prvo će u drugom smjeru. Jedan je božični poklon i dalje ležao neotvoren u njezinoj torbi.

Teta Ella joj je maknula šiške s čela: “Dobro, dobro”, rekla je. “Pisat ću ti. Ako ti je to toliko važno.”

Ali još nije stigla do Birgittine ulice, samo je primijetila malu prethodnicu u obliku novootvorene bezinske crpke na prostoru stare ruševne zgrade. Većinom je sve izgledalo kao i prije: potrgana ograda uz pločnik, oljuštene drvene kuće koje su pod hitno trebale bojenje. Margareta je gurnula vrata za stepenište i ogledala se oko sebe.

a bunda je postala zalijepljena i teška od kiše, ali dobro poznato vikanje tete Elle ju je grijalo. Ali na kraju je došao običan radni dan i ona je morala otputovati.

Teta Ella ju je pogladila po obrazu kad se došla oprostiti, Margareta je naslonila obraz na njezinu ruku. “Zar mi ne bi mogla koji put pisati?”

Ali čistili su prošlost iz Motale, vidjela je to dok je hodala gradom. Tamo gdje su prije stajale trule stare brvnare naslonjene jedna na drugu sada su izrasli novoizgrađeni neboderi od cigle i betona. Budućnost je dolazila, a ona je bila kritična poput svekrve. Očekivala je da će kad dođe doma sve biti čisto i uredno.

“Moći ću”, rekla je Margareta. “Piši mi. Molim te, piši mi.”

Zidovi su bili prekriveni smeđom lamperijom, a pod otrcanim linoleumom. Nije bilo nikakvih modernih stvari: čak ni malog natpisa s bijelim plastičnim slovima koji bi otkrivao imena stanara. S druge

“Ali jako mi drhte ruke kad pišem” rekla je teta Ella i odmahnula glavom. “Nećeš to moći pročitati...”

U džepu je imala zgužvanu ceduljicu s adresom, uspjela je uvjeriti Stiga Štukoustog da joj to da, prije nego što je bila poslana u Norrko- ping. Vodila je do male stražnje ulice u starom dijelu grada, ali imala je samo mutnu predodžbu o kojoj se to kući ustvari radilo. S druge strane, u ovom kvartu nikada nije bilo neke veće razlike među kućama, sve su bile otprilike isto nakrivljene i pune propuha.

U Motali je također kišilo, neko je vrijeme stajala unutra u čekaonici željezničke stanice i gledala prema parku nadajući se da će prestati, a onda je zabila bradu u čupavi ovratnik bunde i gurnula vrata.

*

strane, na zidu su visjela četiri staromodna poštanska sandučića, možda je jedan od njih bio Birgittin. Ali ne. Ni na jednom nije pisalo Fredriksson. Uopće nije ništa pisalo. “Goni se kvragu! Prokleta kurvo!”

priljubila

Jer sad je znala da je došla na pravo mjesto. Ono je bio Doggen, deblji i nešto više ofucan nego što je bio prije nekoliko godina kad je bio najveći vitez u redu frajera s autima, ali bez sumnje bio je to on. A tamo gdje je Doggen, velike su šanse da je i Birgitta. Negdje je zaplakala beba, u plaču je bilo mrvicu odustajanja, zbog čega se Margareta naježila dok se uspinjala stubama. Stala je na od- morištu. Iza kojih smeđih vrata bi se Birgitta mogla nalaziti? Izabrala je desna, ni iz kakvog posebnog razloga.

Dijete je na trenutak ušutjelo zbog zvonjave, ali je nastavilo sekundu kasnije dok je netko hodao preko drvenog poda: “Da”, rekla je Birgitta i otvorila vrata. “Što je?”

* Stan je bio pun propuha i staromodan, bez grijanja ili tople vode. Na kuhinjskom se podu žarila jedna usamljena grijalica, a na željeznoj peci bilo je kuhalo. Trebala mu je cijela vječnost da se zagrije, Birgitta je stigla popušiti tri Margaretine cigarete prije nego što je kava zakuhala. Negdje u kući je i dalje plakalo dijete, ali sada više prigušeno i manje oč Birgittaajno.je još uvijek bila lijepa: kosa joj je bila zasljepljujuće bijela kao i prije, koža jednako glatka i nježna poput baršuna, linije usana jednako blago zakrivljene. Ali vrhovi prstiju su i dalje bubrili iznad noktiju koji su bili izgrizeni do korijena, a u njezinim se šiškama mogao vidjeti trag češlja. Trebala bi oprati kosu. Ustvari, cijela bi se trebala oprati: ponovno se pojavila siva linija prljavštine kao iz djetinjstva, stajala joj je poput željeznog ovratnika oko vrata.

Jedna vrata na katu su se otvorila, zatutnjao je muški glas, sekundu kasnije teški su koraci zabubnjali stubama. Margareta se uza zid. Oblačio je crnu kožnu jaknu dok je prolazio pored nje, koža joj je dodirnula lice, ali činilo se da je nije primijetio. Samo je šutnuo ulazna vrata i nestao. Stigla je vidjeti leđa njegove jakne prije nego što su se vrata ponovno zatvorila: bila su prekrivena velikom slikom “Dijete”,tigra. pomislila je. “Birgitta je u vezi s malim dečkom.”

Birgitta je zurila u paket dok je ispuštala izgorenu šibicu u pepeljaru, ali nije posegnula za njim. “Uzmi ga” rekla je Margareta. “Za tebe je!”

sam ti donijeti božični poklon.”

Bila sam u Vadsteni preko Božića. Kod tete Elle.”

Birgitta je namrštila čelo:

Margareta je podigla šalicu, odjednom joj je postalo malo neugodno.“Ne.

Birgitta je uzvratila njezino kritičko promatranje isto tako kritičkim pogledom dok je točila kavu. “Izgledaš kao pokisla mačka” rekla je i gurnula tacnu s preprženim kriškama kruha u Margaretinu smjeru. "Što si radila? Plivala do “Padatu?”kiša” rekla je Margareta i uzela jednu krišku. “Hodala sam cijelim putem od željezničkog kolodvora.”

Margareta je gurnula svoj paket preko stola, pokušavajući se nasmiješiti:“Došla

Birgitta je bacila pogled na prozor, činilo se kao da je tek sada primijetila hladnu sivu izmaglicu vani. Ali za to je nije bilo briga, okrenula je leđa prozoru i ispružila noge dok je sjedila, promatrala svoja ravna bedra i crne najlonke koje su ih prekrivale. Dijete je negdje izmoreno udahnulo, kad je ponovno počelo vrištati, ton je bio krhkiji slabiji. Birgitta to izgleda uopće nije čula. “I što sada radiš?” rekla je i spustila noge. “Studiram. U Goteborgu. Pa napisala sam ti u onom pismu. Zar ga nisi dobila?”Birgittaje slegnula ramenima dok je pripaljivala još jednu cigaretu:“Što onda radiš u Motali? Ako si se preselila u Goteborg.”

Birgitta je nesigurno uzela paket jednom rukom, zatim stavila cigaretu u kut usana i postala nestrpljiva, skinula je vrpcu i potrgala selotejp jednim brzim pokretom. “Oh” rekla je i otpuhnula dim kroz kut usana dok je držala ružičastu vestu ispred sebe. Imala je V-izrez, bila je staromodna i sada čak i malo smiješna, ali Margareta je znala da Birgitta još uvijek voli biti vamp u majicama s V-izrezom i uskoj suknji. Brigitta je spustila majicu na koljena, izvadila cigaretu iz kuta usana i nepovjerljivo otpuhnula dim. “Zar si došla čak iz Goteborga kako bi mi dala vestu?”

Margareta je kimnula i spustila pogled na stol. Plastični stolnjak bio je raspucan, kroz proreze su se mogle nazreti niti u bijelom tkanju. “Oduzeta je. Pola tijela. Nikada neće ozdraviti.”

“Što se stara preselila? Sad stanuje u Vadsteni?”

Birgitta je povukla dugačak dim i odvrnula pogled, glas joj je bio oštar:“Nisam ja kriva.”

čudom položaju stajala pored krevetića, kao u stavu mirno. Leđa su joj bila ravna poput koplja, ruke su joj bile čvrsto stisnute uz tijelo i zurila je u strop. “Šuti!” zavrištala je. “Šuti, jebeno derište, prije nego što ti nešto napravim!”

je kreštavim glasom. “Ako ne ušutiš, ubit ću te!”

Birgitta je izgledala iznenađeno: “Zar je još bolesna?”

Margareta je tako brzo ustala da joj se stolica prevrnula iza leđa, tek je sada shvatila da se dijete ustvari nalazi u Birgittinu stanu. Prešla je kuhinju u tri duga koraka, poskliznula se na prostirku u hodniku i gotovo pala, zgrabila je okvir vrata. Birgitta je stajala u mračnoj sobici. To mora da je bila njezina spavaća soba: rolete su bile spuštene, a uza zid bio je raspremljen krevet, na madracu na podu ležalo je nekoliko isprepletenih deka. Usred sobe stajao je dječji krevetić s ogradicom. Odvratno je smrdjelo: slatko i drekastoBirgittaistovremeno.jeu

Margareta je otpila gutljaj kave. “U sanatoriju je u Vadsteni.”

Margareta je spustila pogled, nije znala što da odgovori. Neko vrijeme je bila tišina, kiša je šaptala na prozoru, dječji je plač postao iscrpljeni mali potočić u pozadini. Margareta je pogledala u svoju šalicu, odjednom je postala jako umorna. Ovo je beznadno. Čak ni Birgitti ne može ispričati što se događalo tijekom jeseni, a kad bi mogla, Birgitta ne bi imala nikakvih riječi utjehe ili objašnjenja. Prečvrsto je bila ukopana u svoj život. Dijete je udahnulo, sekundu kasnije plač se pretvorio u očajnički krik. “Vražje dijete!” Birgitta je gurnula šalicu s kavom u stranu i ustala, otrčala u čarapama preko kuhinje u hodnik i nestala s vidika. Ali čulo se kako je naglo otvorila“Šuti!”vrata.zavrištala

Požurila se u kuhinju i namočila hlačice, nakon toga ih je upotrijebila kao krpu za pranje i ručnik, prekopala je po sobi i pronašla paket vate, zgužvala nekoliko komada kao što je nekada činila s pelenama svojih lutaka i zagurala ih unutra u zaštitne gaćice. Plastika je bila ukrucena od starosti, a šavovi smeđi od starog dreka. Zamotala ga je udekicu, ležao je poput male sarme u njezinu naručju, i dalje plačući, ali sada umornije i zatvorenih očiju. Okruglo je čelo bilo vlažno od znoja. Margareta je stala na pragu kuhinje i nakrivila glavu, Birgitta je sjela za kuhinjski stol i pripalila novu cigaretu. “Možda je gladan?” Birgitta je izvila gornju usnicu i otresla pepeo: “Nije gladan. Samo gnjavi.” Ali molim te”, rekla je Margareta. “Nikada nisam hranila bebu bočicom. Smijem li?”

* Uspjela je to pretvoriti u igru, odglumila je vrlo malu sestricu koja moli smije li se igrati sa slatkom lutkom starije sestre. Dječak je imao samo tri mjeseca i nije težio gotovo ništa u njezinu naručju, svejedno, učinilo joj se da je vidjela iskru posve svjesnog straha u njegovu pogledu kad ga je podigla i stavila na krevet. Stražnjica mu je bila tamnoružičasta, gotovo ljubičasta, vidjela je to kad je obrisala drek kutom hlačica. Ionako su već bile beznadno izgubljene: drek je davno iscurio iz pelene i potekao mu niz nogu.

Birgitta je kimnula, ali je svrnula pogled. * Sama je morala pronaći paket s formulom i natočiti vodu u posudu, potražiti pjenjaču i oprati prljavu bočicu. Nije baš išlo. Bilo ju je nemoguće potpuno očistiti samo hladnom vodom iz pipe i radeći samo jednom rukom. Nije se usuđivala odložiti ga, i dalje je vrištao, a Birgitta je sjedeći na svom mjestu stavila ruke na uši. Bog zna što bi

Iz krevetića se začuo prodoran krik, ručica je zamahala. Margareta je oklijevajući zakoračila u sobu. “Birgitta?” rekla je. “Zar imaš dijete?” Birgitta se okrenula i zabuljila u nju: “Da, a što si ti mislila, jebote?”

Birgitta je skinula crnu majicu sa sebe i bacila je u kut, navukla ružičastu i požurila do hodnika. Kad je ponovno zavirila u kuhinju, oči su joj bile crne od olovke, a usnice svijetloružičaste. “Samo par sati” rekla je i nasmiješila se. “Draga si!”

učinila da dječak leži na kuhinjskom podu. Ali bilo je teško miješati s dječakom u rukama, formula se grudala. Na kraju se spustila sve do poda i stavila mu bočicu u usta, na sekundu je otvorio oči i pogledao je praznim pogledom, a onda ih polagano zatvorio i počeo sisati. Odmah je u kući nastupila potpuna tišina: Birgitta je i dalje sjedila nagnuta nad kuhinjskim stolom s rukama na ušima.Kako se zove?” pitala je Margareta oprezno. Birgitta je maknula ruke s ušiju i slegnula ramenima. Prsti su joj pipkali preko stolnjaka tražeći cigarete, ali kad je našla kutiju odmah ju je ispustila.“ Čuj”, rekla je. "Je 1’ bi ga mogla pričuvati sat vremena? Trebala bih otići u kupovinu. A i imam zakazano na socijalnom, trebaju mi novci da odem doktoru.”

je spustila pogled. Draga? Da. To je. Stvarno.

je kimnula. Bilo joj je žao Birgitte. Bilo joj je žao dječaka. Trebaju pomoć. “Ali moraš se vratiti prije pet. Moram stići na vlak.”

U osam navečer Margareta je počela plakati. U deset je prestala i počela nabrajati sve uvrede koje je znala, jednu za svaki korak koji je napravila u kuhinji. U dva ujutro zaspala je s dječakom u naručju. U pola sedam ujutro netko ju je drmao za rame sve dok se nije razbudila. “Kvragu, daj se pomakni”, rekla je Birgitta. “To je moj krevet. A ja sam jebeno umorna.”

Margareta je oklijevala i pogledala na svoj sat. Birgittin je glas postao življi, nagnula se prema naprijed: “Nemam kolica, znaš. Pa ako nemam nekoga da ga pričuva, ne mogu van. A nemam ni mrvice hrane u kući. I stvarno moram doktoru, užasno me Margaretaboli!”

Birgitta je već bila na nogama, prošla je rukom kroz kosu: “Ne brini, natrag sam za par sati. Baš si draga, Margareta. Uvijek si Margaretabila!”

“Zaštoizgledaštakoljuta”, kaže Birgitta i nato čašu. “To je samo pivo.” Margareta odmakne pogled: ponovno se pokajala, uvijek se pokaje. Sljedeći put kada poželi biti dobra prema nekoj od svojih sestara, odvest će se u stranu i pošteno se šutnuti u stražnjicu. Samo da se ljuta” kaže, ali ne uspije sakriti malu oštrinu u glasu. “Samo sam mislila da si se prestala opijati. To si mi rekla kad sam te nazvala prošle čašu i promotri jantarno žutu teku “Ne opijam se” kaže. “Samo pijem jedno pivo. Ne moraš histerizirati.”Histerizirati?

Birgittagodine.”podigne

sjeti.“Nisam

Margareta prezrivo otpuhne i otvori jelovnik. “Što želiš? Pizzu? Ili nešto drugo?” Birgitta ne odgovara, zatvorila je oči i ispija pivo dugim gutljajima punim uživanja. “Ja ću u svakom slučaju lososa” kaže Margareta i odloži jelovnik. “Lososa na žaru.” Birgitta spusti čašu i obliže malo pjene s gornje usnice. “Lososa? Ma nisam ti ja baš nešto gladna...”

Ako ne jede, onda će se napiti, a ako se napije, postat naporna. Margareta to vidi pred sobom: kako hoda Ulicom Drottning i pokušava držati pod kontrolom Birgittu koja viče i posrć poniženju ne namjerava izložiti. Stavi obje ruke na stol i nagne se prema naprijed, sikne stisnutih zuba: “Sad ćeš jesti! Jer ako nešto ne pojedeš, neću te odvesti do Motale, onda možeš otići doma kako god hoćeš!”

Birgitta izgleda šokirano, ali samo na trenutak: či ćinu. će e. Tom se

“Jebote, što si zapela. Naravno da ću jesti, samo ne volim lososa. To je valjdaOtpijedozvoljeno?”malopivadok lista po jelovniku. “Teleća pljeskavica?” kaže. “Je li to isto što i teleća šnicla?” Margareta pripali cigaretu, ruka joj malo drhti.

* Neko je vrijeme vladala tišina, Margareta gleda kroz prozor i osjeti kako joj se ramena opuštaju. Ulica Drottning bila je u sjeni. Sve je bilo sebi slično. Da nije odjeće i boja tramvaja, mogle bi još uvijek biti šezdesete godine. A ona bi vrlo lako mogla biti sedamnaestogodišnja gimnazijalka. Barem iznutra.

“Obično smo se navečer vozili uokolo u njegovu autu tražeći neko mjesto gdje bismo mogli biti, svaki smo put parkirali na drugome mjestu kako nas nitko ne bi mogao prepoznati. A onda smo se seksali na stražnjemBirgittinosjedalu.”zanimanje

“Pljeskavica su splošteni ostaci iz klaonice.”

Pregrize da ne kaže ostatak odgovora: pljeskavica je hrana koja se proizvodi za ljude poput tebe od strane ljudi koji preziru takve kao ti. Ali Birgitta je ne čuje, ni što razmišlja, ni što govori.

“S pečenim krumpirima i umakom... Bogme može. To ću uzeti. Ponovno podigne čašu i nasmiješi se preko njezina ruba.

“Jebote, baš si draga, Maggie. Ti uvijek pomažeš!”

“Kad sam živjela u Norrkopingu imala sam vezu s jednim nastavnikom”, kaže i natoči pivo u čašu. Iznenađena je samom sobom, nikada prije nije nikome ispričala što se dogodilo između nje i Andrea. Ali izgleda da Birgitta ne sluša, razočarano promatra čašu koju Margareta prinosi usnama, možda se nadala da drugo pivo isto ide njoj.

se probudilo, nacerila se: “Opa, to nisam mislila o tebi. Je 1’ bio dobar?” “Da.“Dobar?”Je1’ se dobro jebao?” Margareta malo podigne gornju usnicu. Isuse Bože. “Pretpostavljam. Ali to nije bilo najvažnije. Bila sam sama, trebala sam nekoga...”Utihne, mladi konobar je stavio tanjur pred nju, bezvoljno se zabuljila u lososa. Birgitta se ispruži da uzme soljenku i posoli svoje pečene krumpire velikim, širokim pokretima. Margareta udahne i nastavi:

Margareta nabode krumpirić na vilicu, odjednom osjeti poriv da bude zla.“Vidjeli smo te jedne večeri, moj nastavnik i ja.”

Birgitta izbjegava njezin pogled, ispusti upaljač i počne kopati slobodnom rukom po džepu traperica. “Pogledaj ovo”, kaže. “Christina nije normalna, prati me. Pogledaj kakvo mi je prokleto pismo...”

Birgitta ispusti soljenku i potraži cigarete, napući usta dok stišče upaljač.“Svi ste mene krivili! Uvijek!”

Birgitta se zaustavi usred pokreta, oči joj se suze: “Nisam ja kriva!” Margareta se razbjesni. Zašto ne može slušati? “Zar sam to rekla?”

Baci mali žuti papirić na stol, složen je u četverokut, ruke joj drhte dok ga pokušava razmotati. Margareta je promatra uz mali nakrivljeni osmijeh, ne namjerava se navući na mijenjanje teme. Dosta joj je manipulacije. Prestala je biti draga. Čak se i ne boji. “Da”, kaže. “Kao što sam rekla. Vidjeli smo te jedne večeri, moj nastavnik i ja. Stajala si na štajgi u Saltangenu.”

“Ono što se dogodilo s tetom Ellom bilo je tako grozno, mislim da sam bila u šoku skoro cijelu godinu poslije toga.”

Birgitta se na sekundu zabulji u nju, a onda ugasi cigaretu u pljeskavici i privuče žuti papirić prema sebi. Ustane i počne vući jaknu koja je prebačena preko naslona stolice. “Prokleta bila!” obrecne se preko ramena. “Vražji lažljivi snobe! Jeste to zajedno zaključile, ti i Christina?”

Margareta je hladno promatra. Neka samo ode, barem ću brže doći u Stockholm! Ali još nije gotova: htjela bi zariti zube još dublje u Birgittu i odgristi komad mesa. Nasloni bradu na ruku i kaže svojim najljupkijim glasom: “Je li Doggen bio tvoj svodnik? I dečko? Je li i on bio dio posla?”Birgitta povuče jaknu prema sebi i stavi je oko ramena, leprša za njom poput ogrtača kad izjuri kroz vrata. Cipele su definitivno prevelike, zijevaju joj s pete i gotovo spadnu. *

Naravno, Margareta dobije napad grižnje savjesti, ali tek nakon što je pojela lososa. Puls joj snažno udara i proždire hranu. Žvače i guta, od svakog se komadića osjeća sve težom i sve sigurnijom. Jelo je ukusno, bolje nego što je očekivala, pogotovo nakon što je mahnula konobaru da dođe odnijeti pivo i da umjesto toga donese bocu mineralne vode. Margareta nikada nije voljela pivo. Misli da je pivo odvratno i da su ljudi koji smrde po pivu još odvratniji. Stvarno. Agonija dođe s kavom, nagne se nad šalicu s rukom na čelu i drhti. Što joj je bilo? Kako je mogla to reći? Što ona ustvari zna o Birgittinu životu, otkuda zna da i ona nije hodala s rukom čvrsto pritisnutom na trbuh kao da će iskrvariti? Možda ni ona nije znala ni za kakvu drugu utjehu osim za susrete s posve nepoznatim muškarcima? Možda je samo tražila, baš kao i Margareta, potvrdu da stvarno postoji? Margareta prijeđe rukom preko lica i izravna leđa. Ne. Između nje i Birgitte nema nikakve sličnosti. Jednom si već mora oprostiti što se skoro izgubila za vrijeme tog prvog perioda u Goteborgu. Već sljedeći ljetni semestar sve je bilo drugačije. Svakog je tjedna dolazila razglednica iz Vadstene s drhtavim slovima i kratkim telegramskim tekstovima: Proljeće dolazi! Čuvaj se! Bilo je to kao da su je te razglednice probudile, natjerale je da zatrepće i osvrne se oko sebe kao nakon dugotrajnog sna. Nije ona bila ništa ružnija od drugih cura na predavanjima, naravno da bi se i ona mogla odvažiti otići na neku studentsku zabavu i tulum upoznavanja? I tako je postala promiskuitetna na društveno prihvatljiv način, naučila je da očaj može kontrolirati i uz pomoć mladića svojih godina. Išla je s njima u kino i na sastanke FNL-a10 i uskoro počela živjeti zajedno s jednim od njih, živjela s njim gotovo godinu dana u staroj kući okružnog poglavara u Major nama prije nego što ga je jedno jutro ostavila na isti način kao što će kasnije u životu ostaviti još četiri muškarca. Ustala je rano i vrlo tiho spakirala svoje stvari i ostavila ga da spava u predbračnom krevetu kako bi otišla u podstanarsku sobu kratku ljubavnu vezu s novopečenim docentom. Ali za razliku od Birgitte, uvijek je preuzimala odgovornost, čak i usred najdublje krize, bila je vrlo pažljiva sa svojim antibebi pilulama. Ipak, nije imala prava gledati s visine na Birgittu, nije imala prava osuđivati. Ne zna što bi postalo od nje da je ona nepoznata žena

10 Ljevičarska organizacija protiv rata u Vijetnamu, u to vrijeme vrlo jaka. Često su održavali sastanke i svatko tko je prisustvovao bio je smatran radikalnim

Teta Ella je podigla jednu obrvu i pomicala usta, gornja joj je usnica bila crvena od krvi iz nosa, a u lijevom kutu usana zapjenilo se malo sline. Nije mogla govoriti. Margareta joj je podigla glavu i pogledala Birgittu koja je stajala priljubiši se uza zid pored prozora potpuno ulickana: kose jako nasprejane i natapirane, u uskoj suknji i tijesnom puloveru. Prezir se stopio u jednu užarenu točku u Margaretinoj glavi. Krava! Progutala je slinu: “Što se dogodilo?”

Trebala bi biti sretna i zahvaliti Bogu - tko god to bio - zato što je došla teti Elli i život joj je bio onakav kakav je bio. Što je izbjegla da joj bude kao Birgitti i Christini. Ali u jednoj je točki Birgitta bila u pravu. Uvijek su krivile nju. Kad je Margareta optuživala sebe što je otvorila vrata one telefonske govornice i pokazala Christini pjesmicu koja je bila nažvrljana na zidu, u pozadini je cijelo vrijeme bila druga optužba. Birgitta! Da samo nije tako voljno skidala gaće u svakom frajerskom autu. Da samo nije bila tako glupa da se ponosi onim što su drugi smatrali sramotom. Da je samo shvatila kako je imala sreću kad se izvukla od svoje droljaste majke i završila kod tete Elle. I najvažnije od svega: da samo Birgitta nije rekla ili učinila ono što mora da je rekla ili učinila kad se teta Ella suočila s njom, ono nepoznato što je navelo srce tete Elle da počne divlje lupati, tlak se podigne i žilica u mozgu pukne, onda bi sve - cijeli život - za sve njih četiri bio drugačiji! Koja prokleta glupača! Margareta pomakne šiške u stranu i uhvati šalicu s kavom, ruke joj se tresu. Naravno da je ljuta na Birgittu! Bijesna je na nju već trideset godina, još otkad je zakoračila kroz vrata tete Elle i čula kreštavi glas kako odzvanja: “Nisam kriva, nisam kriva, nisam kriva!”

Čak i prije nego što je zatvorila vrata za sobom i napravila tih nekoliko koraka preko hodnika, čak i prije nego što je vidjela tetu Ellu kako leži na podu dnevne sobe, znala je da život više nikada neće biti kao prije.Pala je na smeđu prostirku i pomokrila se, miris amonijaka udario je Margaretu kad je pala na koljena pored nje i uhvatila ju za ruku. “Teta Ella! Što se dogodilo?”

imala razuma da ode dalje umjesto da zastane, da je nije ostavila u praonici nego se nadvila poput sjene nad Margaretinim djetinjstvom.

je moj dječak?” rekla je i okrenula se, zabuljila se u ravnateljičine crne oči. “Oh, senorita” rekla je žena i nasmiješila se kutom usana. “Nije to bio vaš dječak. Njegova majka je bila jučer poslijepodne ovdje s

Birgitta je stavila ruku ispred usta i prostenjala kroz prste: “Nisam Margaretinkriva!”seglas stišao do šapata: “Jesi li je udarila? Kako možeš udariti tetu Ellu, ti vražja...” Birgitta se još više stisnula uza zid, još uvijek držeći ruku na ustima:“Ne!

dobro.”U

Nisam je ni pipnula, kunem se... Svađale smo se, vikala je na mene, a onda se srušila. Nisam kriva!”

Margareta je napravila ukočenu grimasu i spustila pogled, to stvorenje nije bilo vrijedno ni da ga se gleda. Pustila je teta Ellinu ruku otišla po jastučić s kauča, bio je izvezen zeleno i crveno, najfinijim križnim bodom, pažljivo je podigla tetu Ellu i stavila joj jastučić pod glavu. “Tako, mamice”, rekla je gladeći ruku tete Elle. “Sve će biti tom se trenutku Christina pojavila na vratima dnevne sobe. Glas joj je bio šapat, jedva se čuo: “Što se Margaretadogodilo?”jepodigla glavu, pogledala svoju sestru i konačno počela plakati. * Birgitta je dobila doživotnu kaznu. To i zaslužuje. Margareta na sekundu prelazi rukom po stolu tražeći svoje cigarete prije nego što shvati da su nestale. Birgitta očito nije bila toliko uznemirena da se ne bi sjetila da ih zgrabi. Nije važno. Sada Margareta zna što će učiniti. Potražit će neku cvjećarnicu, kupiti jednu ružu i svijeću za grob, a zatim će se odvesti natrag do Motale. Sama. Otići će na grob tete Elle i tamo malo prosjediti, ispričati joj o pismima koja dolaze niotkuda, o svemu što je i svemu što je moglo biti. Da. Ispričat će teti Elli ono što nikada nije nikome ispričala, o Andreu i onoj jeseni u Goteborgu, o svom putovanju u Južnu Ameriku s muškarcem kojeg je ostavila već trećeg dana, o svojim usamljenim lutanjima Limom i o onom trenutku kad se vratila natrag u dječji dom i zatekla krevetić prazan.“Gdje

Ugleda cvjećarnicu s druge strane ulice i požuri preko pješačkog prijelaza, netko je uhvati za ruku upravo kad je zakoračila na cestu. Okrene se i zabulji u Birgittino sivo lice, vrećica od podbratka joj drhti dok mrmlja:“Nisam kriva. Moraš mi povjerovati, jednom mi već moraš povjerovati!”Margareta ne odgovori, samo povuče ruku i požuri preko ceste. Mora gotovo trčati, već nakon nekoliko koraka upalilo se crveno svjetlo na semaforu za pješake. Jedan autobus prijeteći zabruji na nju, tek kad stigne na drugu stranu ceste, čuje što Birgitta viče. “Lagala je! Bila je prokleta babetina! Ne znaš ti što je napravila!”Toriješi sve. Birgitta može otići u Motalu kako god zna.

advokatom. Dobila je 500 dolara za njega. Jeste li vi mogli ponuditi više?” Da. Mogla je ponuditi više, dobila je puno i zato može puno dati. Nasljeđe koje bi mogla prenijeti dalje na beskrajnu obitelj djece bez roditelja bilo bi dovoljno da nadvisi sumu koju bi dao bilo koji američki par pun dolara. Ali dječak je već otišao, ravnateljica je odbila dati joj ime advokata i zato teta Ella nikada neće biti pramajka djece bez roditelja, a Margareta Johansson neće dobiti nasljednika. Ona je krajnje slučajna nakupina čestica koja će se rasplinuti i prijeći u tisuće drugih isto tako slučajnih nakupina čestica, ne ostavivši ni traga za sobom. * Izabere sunčanu stranu ulice kad izađe van, okrene lice prema nebu i pusti da joj se vjetar igra kosom. Zrak je hladan i mirisan, nekoliko puta uvuče zrak kroz nos, pokušavajući identificirati molekule koje joj se odbijaju od sluznice nosa, nasmiješi se kad joj uspije. Proljeće u zraka Es ist unsere in die Luft und die Ldwen und die Baren springer aus... Dakako. Sutra je proljetni ekvinocij. Dan prije proljetnog ekvinocija je dobar dan za posjet teti Elli.

Na vagiNa vagi Ti, o lijepa, prekrasna prirodo, Što si drugo nego uljepšan trol Koji ubija i proždire vlastitu djecu Prevarenu tvojim okrutnim milovanjima? Ti, koja si istovremeno grob i grobar Nadgledaš kapiju vječnosti, Sfingo, S licem djevice i šapama lava, Ti traješ sa svojim mrtvačkim osmijehom i svojom Dakle!tišinom...Udari, ali zatim mi reci Zašto sam bio tu i što je moj život značio! Per Daniel Amadeus Atterbom

Kerstin Jedan je odlepršala iz sobe da nazove Hubertssona. Mogla sam joj reći da je uzalud, da je Hubertsson napustio dom zdravlja za danas, ali postavila je moj kompjuter tako daleko izvan dosega da ne mogu doći do piska.

Nemogugutati

Ulrika je ostala. Njezino lice je promijenjeno, poslovi osmijeh se ugasio. Ustvari, gotova je s poslom ovdje, već promijenila spavaćicu i plahtu, oprala mi lice krpom namo mlaku vodu koja je mirisala po sapunu, složila knjige na mom no ormariću po veličini tako da cijela gomila ne padne na pod, no svejedno ne može otići, muva se oko mog kreveta bez riječi, popravlja plahtu iako nije potrebno, presavija kariranu deku minucioznom preciznoš Ona se boji. Odjednom je tako mlada i uplašena da bih je željela utješiti. Ali pisak mi je predaleko. Ja se ne smijem bojati. Znam što me očekuje i zato se ne smijem bojati. Kad izgubiš sposobnost gutanja, postoje samo tri mogu Prva je da ništa ne učiniš. Onda umreš od nedostatka teku dana. Druga je da te stave na infuziju: tada tijelo dobiva teku i određene soli, ali ništa stvarno hranjivo. Dakle, umreš od gladi nakon nekoliko mjeseci. Treća mogućnost je da ti uvedu kateter kroz nosni provedu ga dalje kroz ždrijelo dolje do želuca i zatim ga ispunjavaju hranjivim sastojcima svaka tri sata. Tako možeš živjeti vje Praise the Lord I’ve seen the Light... ćć čni mi je čenom u ćnom ću. ćnosti. ćine trećeg ćine, secercu, čno. Amen.

.

Sto to znači? Dokle me ovaj gubitak doveo? Odgovor je jednostavan: do ruba ničega. .

Nikada više neću moći gutati.

Slavljenički glasovi uvuku se iz hodnika u Marijinu sobu. Na sekundu mi se učini da se nebo iznad sanatorija otvorilo i da me arhanđeli, serafini i kerubini mame svojom pjesmom. Zatim se sjetim da je nebo stalno otvoreno i da je danas u sanatorij trebao doći zbor. Njihovo me slavljenje ponese do velikog mira. Gledam Marijine anđele. Čeznete li za mnom? Čekate li me? Dolazim. Uskoro. Ali ne još. * Moja slika Velikog Šaljivčine je naivna, znam to. Upoznala sam dovoljno bolničkih svećenika tijekom godina da mi je jasno da nije baš comme ii faut zamišljati ga kao bajkovitog kralja svemira, Jupitera s bijelom bradom i dijademom od zvijezda, diva čije galaktičko prijestolje lebdi u praznini s druge strane Mliječnog puta i čiji je plavi mantil praktično ukrašen bijelim zvijezdama i supernovama, svjetlucavim od antičestica i sjajnom tamnom materijom. On je mističniji od toga, kažu, on je sam misterij života. Jedan takav bog je toliko apstraktan da mora biti zaključan u vlastiti misterij, gluh i nijem, slijep i hendikepiran. Ne razumijem kako čovjek može razgovarati s njim. A ja želim razgovarati s Velikim Šaljivčinom. S kim da se inače svađam, koga da držim odgovornim? Ali ne vjerujem. Ne postoji nikakav razlog za vjerovanje. Jer fizika je upravo na putu da pronađe odgovor na pobjedničko posljednje pitanje svih religija: Kako svijet može postojati bez Stvoritelja? Kako nešto može nastati ni iz čega? Materija može nastati iz vakuuma, ako je pritisak dovoljno jak. To je dokazano. Nešto - naprimjer svemir - može dakle nastati ni iz čega. S druge strane, pritisak bi se trebao brojiti kao nešto. Možda i vakuum. Je li praznina nešto? Ne-postojanje? Tko je stvorio Velikog Šaljivčinu? Tko je stvorio onoga tko je stvorio Velikog Šaljivčinu? I tako možeš nastaviti ispitivati. Ako imaš vremena. I ako ne možeš izdržati umjesto toga misliti na ono što već znamo: da nešto može biti ništa. Naprimjer, svijest. Misao. Postojanje. * * * Zatvaram oči i potonem u Stesolid. Poseban je to umor, nije težak poput olova i zagušujući poput Birgittina, koja stoji pored pješačkog prijelaza u Norrkopingu, nije bolan i oprezan kao Christinin, koja zatvara oči u svojoj ambulanti gdje prima pacijente, nije čak ni

oblacima

zijevajući i pospan kao Margaretin, koja stoji u redu u cvjećarnici. Ovo je moj vlastiti umor, lagan je i proziran poput oduzetosti. Kao da se odmaram u paukovoj mreži koja se njiše, nemoćna da se oslobodim, nemoćna da uopće poželim da se oslobodim. No da. Sigurno bih se poželjela osloboditi, kada bih se samo uspjela nadati. Stanje koje sam prije nekoliko sati odbacila s prezirom sada se čini rajskim. Zamisli kad bih mogla sjediti u svom krevetu i doručkovati. Zamisli kad bih mogla prinijeti ustima uzdrmalu žlicu punu žitnih pahuljica i pirea od jabuka, zamisli da mogu stisnuti jezik uz nepce i uživati u slikama koje se rađaju. Kasno ljeto. Uzdrhtali klasovi žita, mirisne jabuke, pogled na ostgotsku ravnicu koji se proteže kilometrima.Razglednica, dakle. * Vani u dnevnoj sobi zbor je uzeo nov zalet i pustio svoje srebrne glasove: Search me Lord, shine a lightfrom heaven on my soul Search me Lord I wanna be right I wanna be saved I wanna be whole... Ne, hvala. Ja ne želim nužno biti spašena i prenesena na sigurnu stranu, ne stremim za tom varijantom vječnoga života. Ipak, voljela bih stajati ispred Velikog Šaljivčine nakon svoje smrti i rezimirati, voljela bih kad bi on sjedio na svom galaktičkom prijestolju s vagom u ruci i natjerao me da odgovaram za svoje grijehe. U tom bih trenutku otvorila dlan i našla tri crne kuglice: jednu za zavist, jednu za ogorčenost, jednu za to što nisam iskoristila svoju nadarenost. “Slušaj sada!” rekla bih i stavila kuglicu zavisti na njegovu vagu. “Da, kriva sam. Svakog dana svog života željela sam ono što su drugi dobili. Zavidjela sam Tigar-Mariji zato što joj je majka pisala, Agneti zato što je bila slatka i bilo ju je lako voljeti, Elsegerd zato što je mogla hodati, iako samo sa štapom. Zavidjela sam im svima jer su puštene iz Zavoda za hendikepirane osobe, svaka na svoj način. Ali kad su puno godina kasnije mene pustili van i vratili skupštini okruga Ostergotland, ipak nisam bila zadovoljna. Kad sam došla u Linkoping i postala mali pokusni kunić neurokirurzima, zavidjela sam drugim pacijentima na tome što su ozdravljivali. Neurokirurzi su im otvarali glave i kopali

unutra, a zatim je sve bilo dobro. Vidjela sam jednog za drugim kako ustaju iz svog kreveta i prave prve teturave korake po sobi, dok sam ja ostajala ležati i gledala ih suženih očiju. I ja sam željela hodati!”

Ondaželjeti?”bihstavila

drugu kuglicu na njegovu vagu: “Ovo je ogorčenost. I za to sam kriva. Ni tu nemam nikakvih primjedbi, to jest i ostaje grijeh. Ali pusti me da objasnim, pusti me da pokažem što je to ustvari.”

Ovdje bih govorila tišim glasom, gotovo šaptom: “Ogorčenost je bolest koju dobiješ kao posljedicu nečega. Zadesi onoga koji nije odžalovao do kraja. A ja sam živjela u vremenu koje nije priznavalo tugu, u vremenu koje je, umjesto toga, tražilo gdje je problem. S problemima je jednostavnije, oni se mogu riješiti, ali tugu treba proživjeti. Osim toga, tuga je zarazna i to plaši ljude, zato su spremni ići do krajnjih granica kako bi spriječili onoga koji ima razlog da tugu je, da stvarno tuguje. Lažu. Moraliziraju. Viču i smiju se prodornim glasovima kako bi nadglasali. Ja sam imala mnogo razloga za tugu, zato sam kod njih izazivala strah. Naljutili su se na mene jer je moje stanje bilo toliko očajno. Zato mi je prvo rečeno da budem zahvalna što su me uopće hranili i oblačili, a zatim da prihvatim svoju sudbinu i budem realna i da uskoro počnem promatrati svoj hendikep kao nepraktično stanje, a ne tragediju. Ali to je tragedija! Tragedija je kad ne možeš hodati i govoriti, to je beskrajno više od nepraktičnog stanja. Svatko kome se to dogodi ima pravo da pred očima cijelog svijeta stisnutom šakom zaprijeti prema nebu, da psuje i proklinje, da vrišti i tuče se, da se baci na tlo, udara nogama i šakama o zemlju koliko to već može, da plače dok mu se oči ne isprazne od suza. Tek tada možeš pogledati svijet. Tada možeš ostati ležati još neko vrijeme i pogledom slijediti nekog mrava koji vuče kući travku, tek tada možeš prihvatiti da više od toga život nikada neće pružiti, ali da je to svejedno sasvim dovoljno. Tek se tada možeš složiti da je sreća što svi smiju postojati.”

Napravila bih korak unatrag i nagnula glavu prema natrag kako bih ga mogla gledati u oči: “Zašto si napravio da je zavist grijeh, a ne zamjeravanje?

Trebalo bi biti obrnuto. Trebao bi biti veći grijeh reći: Ona to neće imati! nego reći: I ja bih isto to! Zašto onaj kojemu je sve oduzeto ne može čak ni

Glas Velikog Šaljivčine bi odzvanjao svemirima: Strogo“Hubertsson?”bihgapogledala, bijes mikroba napao bi vladara svijeta. “Ušuti sada! Barem jednom samo slušaj. Doći ću do Hubertssona. Kasnije. Ali prvo ću staviti treću kuglicu na tvoju vagu: grijeh što nisam iskoristila svoju nadarenost.”

On bi kimnuo. Da. Zašto? “Slijedi me onda natrag u Linkoping, u one godine kad sam bila mali pokusni kunić neurokirurga i njihov vrijedni idiot. Oh, kako sam bila vrijedna! Oh, kako sam voljela biti vrijedna! Sjala sam kao sunce kad bi me pohvalili: pogledaj malu vrijednu Desiree kako sjedi u svojim invalidskim kolicima u odjelu za dugotrajno liječenje sa posljednjim pismom iz dopisnog tečaja iz Hermodsa na koljenima. Položila je engleski! Napisala je radnju o Thomsonu i elektronu! Ali sada neka odloži knjige, jer sad ćemo je odvesti neurologu kako bismo joj opet probušiliTadalubanju.”bihga ponovno pogledala: “Znaš li koliko su me puta operirali, ti, Sveznajući Veliki Šaljivčino? Ja ne znam. Znam samo kako sam mislila da su sve te operacije znak da su na putu da pronađu taj čarobni mali zakržljali živac koji je bio uzrok svih zala, da će ga operirati spretnim prstima i

Još jednom pogledala bih gore prema Velikom Šaljivčini, on bi se igrao svojom bradom i gledao me, kimnuo da nastavim. A to bih i učinila jer me sada više nitko ne bi mogao zaustaviti: “A opet, nije me samo to što nisam mogla odžalovati do kraja učinilo ogorčenom. Ima još. Nikada nisam bila najvažnija. Nikada u životu nisam bila nekome najvažnija. Čak ni kad sam se rodila, za Ellu je Hugova smrt bila važnija od mog života. A nakon toga nikada nisam srela nekoga od koga bih to s pravom mogla zahtijevati, nije bilo razloga zašto bih ja nekome bila važna. To je čista logika, onaj koji nikada nije bio najvažniji na svijetu svojoj majci, ne može nikada biti stvarno važan nekome drugome. Čak ni samom sebi.”

Ispravila bih se i stavila ruke na leđa, malo se nakašljala prije nego što bih “Nisinastavila:mepotpuno isključio. Dobila sam oštar pogled i um koji je funkcionirao. Zašto onda, usprkos svemu, nisam imala život? Zašto nisam postala Stephen Hawking, svjetski poznati znanstvenik? Ili barem prosječan student? Zašto sam ležala u krevetu osjećajući se okradena od strane svojih sestara, umjesto da sam nastavila svoj studij?”

najoštrijim instrumentima i da ću zatim moći raditi stvari o kojima se ranije nisam usudila ni sanjati. Pjevati. Plesati. Trčati. Spremala sam se za novi život, zato sam spuštala svoju obrijanu glavu nad raznim knjigama samo nekoliko dana nakon svake operacije, zato se nikada nisam žalila što bi jedan ožiljak tek zarastao, a već bi me opet pokupili iz odjela i odvezli natrag neurologu kako bi mi napravio novi. Pa život me čekao.” Duboko bih udahnula kako bih smirila glas: “I tako je došao dan kad sam maturirala. Visoki predstavnik Hermodsa je osobno došao na odjel s mojim ocjenama i bijelom kapom, dobila sam cvijeće od drugih pacijenata i zabavu s tortom od osoblja. Došao je i Ostergota-Correspondenten, uspravili su me u invalidskim kolicima sa svim mojim cvijećem, fotograf je slikao dok je reporter stajao u pozadini i dobroćudno se smješkao... Bila sam sretna. Prvi put stvarno viđena i prvi put stvarno sretna. Nekoliko sati kasnije došao je Lundberg.”Tubih vjerojatno morala dobro progutati slinu kako bih mogla nastaviti.“Sjećaš se doktora Lundberga, pretpostavljam. Glavnog liječnika u bolnici. Da, naravno da se sjećaš, ti si ipak sveznajući. Onda i znaš što je rekao kad je došao, nakon što mi je iz obveze predao knjigu kao poklon za maturu. Rekao je da mi želi raspoloviti mozak. Želio je povući svojim skalpelom kroz moju moždanu ovojnicu i razdvojiti moždane polutke. To se mora učiniti, rekao je, kako epilepsija ne bi uzrokovala daljnje ozljede. I to je sve što mogu učiniti za mene, nada se da to shvaćam, ne mogu izliječiti i izgraditi nanovo, mogu samo spriječiti daljnje ozljede. A raspolovljivanje mozga je dosta neuobičajena ali isprobana metoda, upotrebljavaju je u SAD-u još od četrdesetihTadagodina.”bihjoš

više stišala glas: “Uvenula sam. To je ono što se dogodi kad se čovjek ponada. Čovjek uvene. I mogla sam osjetiti kako se to dogodilo: bilo je to kao da mi je sva moždina iscurila iz nogu u samo nekoliko minuta, kao da sam izgubila svaki djelić ono malo snage i čvrstoće koji sam imala. Htio mi je raspoloviti mozak! Razdvojiti osjećaje od razuma, slova od brojki, svjesno od nesvjesnog. Htio me lišiti osobnosti zbog toga da se ne bih još ozlijedila. Odložila sam njegov poklon od sebe i pogledala ga, odjednom se sjetivši da mi on nikada ništa nije obećao, da sam se sama zavaravala. To se više nikada neće ponoviti. Čemu sam se dakle imala nadati? Pjevanju? Plesu? Trčanju? Ne. Radu u arhivu budem li imala

čina bi zabrundao. Prijeđi na stvar! “Nema se što drugo reći. Bila sam prisiljena postati njegova pacijentica kako bih mu bila blizu. Noćima bih letjela vani po svijetu, a danima ležala mirno u krevetu i shvatila da mi je to dovoljno. Zato više nisam čitala, zato nikada nisam postala Stephen Hawking.”

Velikimetafori...”Šaljiv

sreće. Četiri ili šest ili osam sati dnevno u invalidskim kolicima u stražnjim labirintima prašnjave knjižnice. Vječnoj nezaposlenosti ne budem li imala sreće. A bilo je vrlo vjerojatno da ni dalje neću imati sreće. Skupila sam onu leđnu moždinu koja mi je preostala, zadnje ostatke svoje snage u jednoj riječi: Ne. Neće mi smjeti raspoloviti mozak. Odbila sam to dopustiti.”

Tada bih ponovno pogledala Velikog Šaljivčinu u oči: “Bila sam spremna odustati. Umrijeti. Prestala sam govoriti i čitati, prestala sam jesti i piti, vrištala sam od straha čim bih ugledala neuro- kirurga. Tako sam postala neupotrebljiva i okružna me skupština premjestila u Vadstenu, na jeftiniju i jednostavniju skrb. I život je zaokrenuo: Hubertsson mi se našao na putu i otkrila sam da sam nešto više nego što sam prije mislila. Duša je dobila krila, ispričavam se na tako jeftinoj

Tada bih ispustila kuglu iz ruke i pustila je da se otkotrlja na vagu, treperila bi i svjetlucala i, čak i prije nego što bi pala, bilo bi jasno da je teža od svih zvijezda Velikog Šaljivčine.

“Pogledaj,” rekla bih, “pogledaj kako se vaga izvija pod težinom moje kugle, kako metal vage gotovo puca...” Veliki Šaljivčina bi se nagnuo, stavio svoju veličanstvenu ruku preda me i ja bih zakoračila korak naprijed, drhtava i uplašena, ali odlučna. Polako bih se podizala kroz nebesa, Božja bi me ruka dovela pred lice Boga. Do njegova odgovora. “Znam” rekao bi. “Voljela si.”

* Kerstin Jedan i Ulrika su se vratile u moju sobu, vidim ih kroz polu- sklopljene kapke. Nikada ih nisam vidjela ovakve kakve su sada. Kerstin Jedan raščupane kose, Ulrika sjajnih očiju i nervozna. Još više

Tada bih se nasmiješila i izvela trik: iz jednog nabora svog mrtvačkog plašta izvadila bih četvrtu kuglicu, lopticu zlatnog sjaja, veću od sve tri“Pogledaj,”zajedno. rekla bih, “nagni se prema meni i pogledaj u moju kuglu! Stavit ću je na drugi kraj vage. Hoće li biti teža od mojih grijeha?”

povise uzglavlje na mom krevetu, podignu me i izravnaju mi spavaćicu na leđima. Lijep osjećaj. Nabori mogu biti poput igle ako si na njima prisiljen ležati sat za satom. “Desiree”, kaže Kerstin Jedan potpuno drugačijim i puno dubljim glasom od onoga koji inače koristi. “Desiree! Čuješ li me?”

Otvorim oči i pogledam je. “Ne mogu naći Hubertssona. Nazvala sam ga i u dom zdravlja i kući, ali nisam ga dobila. Želiš li da zasada pozovem doktoricu Wulf?”

Ne. Ne želim. Za nju imam druge planove. Zatvorim oči i napravim mali pokret glavom. Prvi put Kerstin Jedan prizna da vidi jedan od mojih pokreta koji nisu grčevi. “Želiš čekati Hubertssona? Dobro. Obećavam da ću ga ponovno nazvati. A ako ga ne uspijem dobiti do kraja smjene, reći ću Kerstin Dva. Je li to OK?” * To je OK. Sasvim OK. Ne znam što ću reći Hubertssonu kada dođe. Odluka se mora donijeti. Obećanje se mora održati. Naravno da smo razgovarali o asistiranju kod smrti, pogotovo posljednjih godina kad riječ eutanazija više nije povezivana s nacizmom i logorima smrti, već i s novim rješenjima u visokotehnološkom vremenu. Nisu samo u Nizozemskoj tražili nova rješenja. U Australiji je izmišljeno novo pomoćno sredstvo za hendikepirane. Smrtonosni kompjuter. Invalidska kolica se približe kompjuteru, injekcija se ispuni otrovom i kanila se prisloni na žrtvinu ruku. Na monitoru se ponavlja pitanje s razmakom od trideset sekundi: “Želiš li stvarno umrijeti?” “ŽelišEnter. li stvarno umrijeti?” “ŽelišEnter. li stvarno umrijeti?” Tri puta se postavlja pitanje, tri puta osoba treba stisnuti Enter, trideset sekundi kasnije kanila se otpušta i otrov se pomiješa s krvlju. Jednostavno i higijenski. Nikakvog krvnika, samo žrtva. Kao i određena količina ušteđenih kruna poreznih obveznika.

Zbor u dnevnoj sobi je stigao do finala, sad su topli i poletni, ispunjeni svojom pjesmom. Plješću tako glasno u taktu da čujem samo kratak fragment teksta: No one else can calm my fear... Zavidim im. I ja bih htjela pjevati. Upravo tu pjesmu koju oni pjevaju željela bih otpjevati Hubertssonu. * Znam više o Hubertssonu nego što on misli da znam. Znam kakav okus na jeziku ima koža njegova vrata, kakav je osjećaj prstima se igrati maljama na njegovim prsima, kako zatvara oči i otvara usta u trenutku orgazma. Ali sjećanje je tanko i krhko, sakrila sam ga kako bi dugo potrajalo, pazila sam da ga ne izližem. Ali sada nije važno: budućnost je Jedankratka.jediniput pratila sam Hubertssona u hotel Standard u Norrkopingu.

Bilo je to jednog četvrtka u siječnju, upravo u ono vrijeme kad se moja linija uspjeha koja se dotada stalno uspinjala počela lomiti, kad su napadi postajali sve učestaliji, kada su zvukovi i gunđanje koji su dolazili iz mojih usta počeli sve manje nalikovati na riječi i rečenice. U to sam vrijeme bila često ljuta i gubila strpljenje sa svojim asistentima, mislila sam da glume kad nisu shvaćali što sam željela reći, nego bi umjesto toga dotrčali s pločicom sa slovima i stalno me gnjavili da slovkam svaku božju riječ. Bilo mije isto teško pokazivati kao i govoriti: ruke su mi prelazile lijevo-desno preko ploče i činile moje poruke zagonetnima i neshvatljivima čak i za mene. Na kraju sam pokušala staviti štapić za pokazivanje u usta, ali to nije puno pomoglo.

sam odličnog nositelja, sredovječnu vranu koja se pojavila na boru ispred prozora moje spavaće sobe krajem studenog i učinila ga svojim domom. Njezin temperament mi je odgovarao, bila je

Tako sam utihnula i povukla se u sebe, po cijele sam dane ležala u krevetu, spavala ili glumila da spavam, siktala na sve oprezne pokušaje da me se izvuče iz kuće. Ulice su bile pokrivene snijegom i bilo je hladno! Što da radim vani? Pomoćno osoblje se nakon nekog vremena naviknulo, sjeli bi u mojoj dnevnoj sobi s knjigama i novinama, ponekad bi dotapkali i zavirili kroz inače zatvorena vrata moje spavaće sobe da vide imam li napad. Prestali su mi se obraćati i to je bilo upravo ono što sam željela. Jer kad nije bilo opasnosti da bi mi se netko mogao obratiti, mogla sam krenuti.Pronašla

tvrdoglava i mrzovoljna prema gotovo svemu, ali u principu je bila krajnje objektivno biće. Kad je primijetila da joj sjedim iza očiju nije se uspaničarila kao druge vrane, već je na brzinu sve izračunala. Vjerojatno sam jača od nje, ali shvatila je da je trebam. Dakle, među nama može vladati neka vrsta ravnoteže. Pojačala sam računicu u svoju korist puhnuvši joj malu dozu sigurnosti u žile: ako učini što želim, preživjet će, a kad dođe proljeće ostavit ću je na miru s njezinim jajima.

Četvrtkom bih se uvijek budila s nemirom u tijelu: danas će Hubertsson odjuriti nakon brzo ispijene šalice kave, a sutra će doći vrlo kasno, ako uopće i dođe. Nikada nije puno toga rekao o tim jutrima četvrtkom, već je bio zatvoren u noć koja će doći. Nisam to voljela. Znala sam premalo o njegovim četvrtcima i petcima navečer, nisam čak ni znala sreće li istu ženu svaki tjedan ili svaki put izabire novu. Iskreno, nisam namjeravala pitati, to bi se kosilo sa svakim paragrafom našeg ugovora. A nisam se željela ni zadovoljiti da ga samo gledam iz daljine, da ga pratim iza vlastitih kapaka kao što sam tada već obično pratila svoje sestre. Nisam htjela vidjeti Hubertssonovim očima, željela sam biti viđena kroz njih. I tako je konačno došlo ono jutro u četvrtak koje sam čekala, Hubertsson je ujutro odsutno mahnuo aktovkom na pozdrav i nestao kroz moja vrata, gledala sam za njim i odlučila konačno riskirati. Tijekom dana bila sam dobra i poslušna, čak sam dopustila da me

U početku sam bila oprezna s njom, pustila: je da me samo nosi iznad Vadstene nekoliko puta dnevno. Nikada je nisam prisiljavala na let iznad Vatterna - crna se voda dala nazreti između komada leda na plaži i to ju je plašilo - nego sam se zadovoljila time da promatram jezero s tornja dvorca ili vrhova drveća u parku uz jezero. Nakon toga pustila sam je da me odvede do jednog stabla ispred doma zdravlja, onda sam tamo sjedila i promatrala malo Hubertssona, malo Christinu dok su primali svoje pacijente. Uskoro sam postala hrabrija, nakratko bih napustila vranu i odmarala se u kapi otopljenog snijega na grani, pustila je da se podigne i ode do drugog stabla. Nikada nije odletjela daleko i nakon nekoliko dana dolazila je čim bih je mislima pozvala natrag. Svejedno sam se i dalje pripremala, vodila svoju vranu u sve širim krugovima preko ravnice Ostgota, zastajala u šumama i šumarcima, prešla u neku lisicu ili zeca, uvukla se u usnulog ježa i sanjala s njim, zatim sjećnjem na ljeto tješila smrznutu vjevericu prije nego što bih pozvala svoju pticu. Došla je odmah, iako je morala čekati satima. Bila je moja. Pripitomljena i spremna za korištenje.

izvezu u šetnju u invalidskim kolicima kako bih umirila njegovateljicu, ali sam počela zijevati već oko pet sati i uspjela postići da shvati da želim leći. Oko šest je bila zamjena smjena i sljedeći njegovatelj - mlad i poletan umjetnik - provirio je kroz vrata moje spavaće sobe i zadovoljno konstatirao da se čini da mirno spavam. Otvorio je svoj blok za skiciranje i uzeo olovku. Večeras će puno toga stići obaviti.

Čim sam usmjerila vranu prema sjeveroistoku činilo se da je shvatila da je ovo posebna prilika, podigla se visoko prema crnom stropu večeri i zakriještala, ja sam se nasmijala kao odgovor u njezinoj glavi i potaknula je da ubrza. Svejedno, prošlo je mnogo sati prije nego što smo konačno sletjele na jednu uličnu svjetiljku ispred hotela Standard u Norrkopingu. Vrana je bila premorena i nagnula je glavu u stranu, odmah ju je željela staviti pod krilo. Zaustavila sam je, trebale su mi njezine oči kako bih pronašla nosioca. Pred ulazom nije bilo nikoga, morala sam čekati gotovo dvadeset minuta prije nego što se pojavio usamljeni zakašnjeli posjetitelj. Bio je to sredovječni muškarac, nije me primijetio, samo je na trenutak zastao usred koraka i malo se zanio kao da mu se zavrtjelo kad sam sletjela. U garderobi se sudario sa ženom koja je bila na putu prema ženskom WC-u. Jedva da sam je i pogledala kad sam uzela zalet. Imala je udobno tijelo, lagano i mekano za nošenje. Pluća su joj bila nježno ružičasta, cilije dišnih putova lelujale su poput morske trave na dnu mora, pljuvačka u njezinim ustima bila je svježa poput rose, kao u djeteta. Odmah sam odlučila. Ovdje želim biti.

Malo je popila i nije me ni primijetila sve dok nije sjela na zahodsku školjku. Kada je podigla pogled sa svojih bijelih pamučnih gaćica i zabuljila se u zid, jedno je pitanje zalepršalo. Ima li koga? “Želim plesati”, prošaptala sam. Nasmijala se i ponovila moje riječi: “Želim Uspjelaplesati!”samjepogledati u ogledalu kad smo izašle iz zahoda. Imala je lijepe boje: zlatnoplavu kosu i zelene oči, ali lice joj je bilo mlado i još uvijek nedovršeno u potpunosti, obrazi glatki, oči okrugle i upitne. Možda je premlada za Hubertssona. “Ali želim biti lagana pod njegovom težinom”, pomislila sam. Nasmiješila se svom odrazu u ogledalu i nakrivila glavu: “Lagana pod njegovom težinom...” Sekundu kasnije stavila je ruku na usta i zurila u sebe. Što mi je? “Kako se zoveš?” prošaptala sam.

“San i bajka. Kako se zoveš?”

je. U trenutku dok sam sjedala na Camillino mjesto, stavio mi je ruku na rame. Spustila sam Camillinu malu svečanu torbicu na stol i ustala, uzeo me pod ruku i odveo do plesnog podija. Oh!

Vulgaran tip. Sreća da nisam uzela nju.

prijateljica je već prešla pola restorana, okrenula se i napravila gestu rukom pozivajući je, Camilla je napravila korak u njezinu smjeru prije nego što sam je zaustavila. On, prošaptala sam. Onaj muškarac tamo koji je sam. Smrdljivi val prezira poteče njezinim mozgom. Starac! Siknula sam i proširila se, njezino se ja uplašeno povuklo i krenula je u smjeru koji sam ja izabrala. Usmjerila sam zelene oči na Hubertssona i prstima pogladila njegov stolnjak, nasmiješila se malim osmijehom dok sam prolazila.Upalilo

Camilla se zanjihala i nasmijala, bio je to kristalno čist smijeh, jasan i svjetlucav. Hubertssonu bi se sviđala. “Osjećam se tako čudno. Kao da nisam sama u tijelu...”

Maknula je ruku s usta i prošaptala: “Tko si ti?”

Glas joj je zadrhtao od panike. “Tko si ti?”

* * * Pustila sam Camillu da na trenutak zastane na vratima restorana kako bih se mogla ogledati oko sebe. Kristalni lusteri i prigušeno osvjetljenje, crvene baršunaste zavjese i plesni podij. Kvartet u crnim sakoima na pozornici svirao je na električnim instrumentima, ali prigušeno. Otprilike ono što sam i očekivala. Hubertsson je sjedio sam, naslonjen na stolicu za stolom blizu prozora. Lice mu je bilo ozbiljno, a držanje arogantno, noge prekrižene, desna ruka ispružena preko naslona prazne stolice do njegove. Izgledalo je kao da ustvari nije tamo, kao da ne primjećuje sva ta svjetla i zvukove oko sebe.Camillina

Vrata jednog zahoda su se otvorila, hihotava djevojka je izašla van. “Što je s tobom, Camilla? Pričaš sama sa sobom?”

Druga je djevojka zahihotala: “Pa, još malo i nećeš biti... Kako se čini.”

Konačno nasloniti obraz na Hubertssonov i nasmiješiti se onom trenutku kad se naježim od uzbuđenja koje mi prođe tijelom, pustiti da mliječnobijelo tijelo napetih mišića nestane u njegovu zagrljaju, pustiti bedro da kao slučajno uklizi među njegova.

Njegova hotelska soba bila je pripremljena na način koji je upućivao na određenu rutinu. Mala svjetiljka na noćnom ormariću bila je uključena tako da nije morao uništiti atmosferu uključivanjem stropne lampe, zavjese su bile navučene, a krevet pospremljen. Na jastučnicama su ležale dvije male kockice čokolade, uzeo je jednu i nonšalantno mi je dobacio. Uhvatila sam je laganim malim pokretom ruke i nasmijala se. Camilla mora da je dobra u igrama s loptom.

Podigla sam čašu i iskreno odgovorila: “Ne znam. A tko si ti?” Odložio je čašu i skinuo sako. Oči sir mu svjetlucale, sviđala mu se ova igra:“Stranac.

Dobro je plesao, jedino što sam trebala učiniti je da se što opuštenije moguće odmaram u njegovim rukama i pustim da me vodi. Nisam smjela govoriti, a ni on, vodio me preko parketa, ples za plesom, bez riječi. Camillina prijateljica je plešući nekoliko puta prošla pored nas upitno podižući obrve, ali ja sam zatvorila Camilline oči kako bih je isključila. Sama Camilla je gotovo nestala. Sjedila je zbunjena u kutu sobe, razrogačenih očiju, i uvjeravala se da sanja. Došla sam kasno, uskoro je zasvirao posljednji ples. Hubertsson je zapovjednički stavio ruku na moja leđa i stisnuo me uza sebe, odgovorila sam kratkim smijehom uz njegov vrat. Da, prošaptala sam i moj vlastiti glas, onakav kakav bi bio da je sve bilo drugačije, začuo se odjednom iz Camillina grla: “Da. Da. HubertssonDa.”se nasmijao i pogladio me rukom preko leđa. "Da”, rekao je i on. “Da. Definitivno.”

Možemo li to ostaviti na tome?” “Da”, rekla sam. “Što želiš od mene, stranče?”

Na stolu su stajale dvije čaše i boca vina. Iznenadilo me kako je pedantan s detaljima: nisu to bile nikakve čaše za pranje zuba iz kupaonice, nego prave visoke čaše za vino. Stajala sam usred sobe sa stopalima čvrsto stisnutima dok je on otvarao bocu. Odjednom sam postala nervozna. Hoće li biti dovoljno ono što sam naučila iz knjiga i pred TV-om? “I”, rekao je Hubertsson i pružio mi čašu. “Tko je Camilla?”

* Iznenadilo me što se voljno našao u tome da bude moj, što je mogao nepomično sjediti u jedinoj fotelji u sobi dok sam ga opkoračila i raskopčala mu košulju, što je nagnuo glavu prema natrag i zatvorio oči kad sam pustila Camillinim prstima da mu prijeđu preko dlaka na prsima i zatim prislonila njezino uho na njegova prsa kako bih mu čula kucanje srca. Odjednom sam postala životinja, pohlepna grabežljivica koja je željela lizati i gristi, grickati oštrim zubima kožu njegova vrata koja je mirisala na bademe sve dok nije počeo stenjati. Zatim sam skliznula s njega, spustila se na koljena među njegove noge i počela kopati po kukicama i ušicama na hlačama od odijela, osjetila sam kako je malo podigao donji dio trbuha, ali ja nisam htjela žuriti, pustila sam ga da pričeka nekoliko sekundi prije nego što sam vrlo pažljivo povukla patentni zatvarač i pustila ono što se sakrivalo u bijelim pamučnim gaćama da izviri van. “Oh!” rekao je Hubertsson promuklim glasom kad sam se spustila nad njega. “Oh! Tko si ti?”

“Sve”, rekao je Hubertsson. “I ništa.”

* Cijele sam noći bila bezimena, dok sam ležala poput raspela na podu ispod njega, dok smo se kotrljali kao jedno stvorenje s jedne strane bračnog kreveta na drugu, dok sam klečala na sve četiri poput vučice i zavijala. Zrak u sobi postao je zagušljiv od naših mirisa, Camillina je kosa postala zamršena i vlažna od znoja, kroz pramenove sam zurila u Hubertssonovo lice - mokre usnice, raširene nosnice, oči napola zatvorene - i razotkrila zube grabežljivice. Sve! Daj mi sve i ništa!

*

Nije primijetio kad sam otišla, spavao je kao mrtav već dok sam ustajala i pokupila Camilline stvari koje su bile razbacane uokolo: svečanu torbicu, gaćice, grudnjak i zgužvanu haljinu. Sad je postala naporna, stenjala je i gunđala i pokušavala se osloboditi. Ali imala sam još posla. Navukla sam plahtu preko Hubertssonovih golih ramena i nagnula se nad njim, poljubila mu tek izraslu bradu posljednji put i isključila lampu prije nego što sam vrlo oprezno zatvorila za sobom vrata njegove hotelske sobe.

Željela sam da Camilla izbjegne kiseli osmijeh žene na garderobi, zato sam se osjećala obveznom da zadržim zapovjedništvo i sama odem po njezin kaput. Ubrzala je dok se spoticala vani na pločniku. Zaustavila sam je i pozvala svoju vranu. Sjedila je na jednom drvetu tamo u parku Jarnvag, odmah se trgnula i poslušala te raširila krila. Pustila sam Camillu i vinula se putem neba, ispunila vranu klicanjem i pjesmom anđela. Odgovorila je svojim grubim smijehom. A ispred hotela Standard u Norrkopingu ostala je Camilla, obgrlivši se rukama. * * * Nekoliko sati kasnije Hubertsson mi je pozvonio na vrata i uplašio moju jutarnju njegovateljicu. “Gdje je?” rekao je. “Desiree,“Tko?” naravno.” “U svom krevetu. A što mislite?”

Gurnuo ju je u stranu i otvorio vrata, pogledao u sobu, a zatim se okrenuo prema njoj: “Pa ima napad! A ti i ne čuješ i ne vidiš!”

Krenuo je prema vratima moje spavaće sobe, njegovateljica je mekano tapkala za njim u vunenim čarapama. “Ona spava. Nismo vas očekivali, obično ne dolazite ovako rano ujutro petkom...”Ispružilaje ruku, pokušavajući ga zaustaviti: “Pustite je, bila je tako umorna jučer.”

* Skupo sam platila svoju ljubavnu noć s Hubertssonom: četiri dana učestalih orkana koji su se stalno vraćali, svijet se tresao i eksplodirao pred mojim očima. Samo sam se uz krajnje napore tu i tamo uspijevala podići do površine stvarnosti i boriti se za zrak, prije nego što bih ponovno potonula. Kad sam se probudila petoga dana više nisam bila kod kuće, ležala sam u nepoznatom krevetu u nepoznatoj sobi. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da sam opet u sanatoriju gdje sam prvi put upoznala Hubertssona. On je došao nakon nekoliko sati, teškog hoda i mnogo, mnogo stariji nego kad sam ga posljednji put vidjela.

sam se, oblikovala riječi u glavi, kotrljala ih kroz sve spirale mozga, pustila ih da se odbiju od mojih glasnica i otvorila usta. Izašlo je gunđanje. Hubertsson je podigao pločicu sa slovima s noćnog ormarića i stavio mi kemijsku olovku u usta, glava me počela boljeti od napora dok sam slovkala tu kratku riječ. Da. “Je li ti teško govoriti?”

Nasmiješila sam se iza zatvorenih kapaka. Ovo je bilo vrijedno nagrade. * Taj su me put pustili iz sanatorija već nakon nekoliko tjedana. Ovaj put nije sigurno. Hubertsson izbjegava temu kad pokušavam govoriti o Alitome.radobih otišla u svoj stan barem još jednom. Voljela bih sjediti u svojoj sunčanoj dnevnoj sobi s tihim njegovateljem izvan vidnog polja - najradije umjetnikom, vrlo je ugodno nalaziti se u blizini njegove koncentracije kad skicira - i slušati Griega. Volim Griega. On nije neodlučan, ni sramežljiv, on se postavi i kaže ono što želi, ali je

Na čelu mi je ležala užarena težina, svejedno sam pokušavala držati oči otvorene dok sam pokazivala na još šest slova. Ne mogu.

“Možeš ovdje ostati nekoliko dana” rekao je. “Ali moći ćeš otići kući. Samo ćemo ti prilagoditi lijekove.”

Zatvorila sam oči i potražila njegovu ruku, stisnula je dva puta i ispustila: ne, ne mogu više govoriti. Ruka mu je mlitavo ispala iz moje.

“Ne možeš? Uopće ne možeš govoriti?”

“Status epilepticus”, rekao je i stao u podnožje mog kreveta. “To je bilo za dlaku. Znaš li gdje si?” Pokušala sam odgovoriti, ali iz mojih je usta izašlo samo stenjanje.“Što?”Napregnula

Dugo je nepomično stajao uz moj krevet, zatim sam začula šuštanje tkanine i shvatila da je stavio ruke u džepove.

Nisam otvarala oči i nisam uhvatila njegovu ruku, nisam imala ništa dodati i glava me je boljela. Donovi su mu šaputali preko poda, hodao je prema vratima, otvorio ih, ali ih nije zatvorio. Sekunde su prolazile dok je govorio, a onda se u njegovu glasu osjetio sasvim nepriličan “Sanjaohihot:sam te u četvrtak. Cijele noći.”

istovremeno dovoljno neobičan tip da bi se mogao smijati sam sebi. Kao Hubertsson.Moja dnevna soba je lijepa, beskrajno ljepša od neke od soba mojih sestara. Čak se ni Christinin blijedoplavi raj ne može usporediti s mojom sobom. Svjetlo je na mojoj strani, zasljepljujuća ljetna jutra svjetlucavo zimsko prijepodnevno svjetlo. Možda je svjetlo više od svega drugoga godinama svakog jutra privlačilo Hubertssona u moj stan. Sigurno nisu moje lijepe zavjese. Svađali smo se pola godine prije nego što sam ga dobila da me odvede u Svensk Tenn nakon godišnjeg posjeta Tehničkom muzeju. Osjećao se prevarenim. Jesam li rekla da želim još jednom vidjeti Wilsonovu komoru samo da bih poslije dobila šansu da se uvučem u onaj dućan za unutarnje uređenje za snobovske babe s Ostermalma? Ha? Osim toga, opsceno je kupiti zavjese za pet tisuća kruna. Na svijetu postoje ljudi koji nemaju hrane za svaki dan. Zar to ne znam? Samo sam prezrivo otpuhnula na njegovo bunjenje. Čeznula sam za zavjesama Josefa Franka još otkad sam se uselila u stan, tisuću sam puta zamišljala kako bi to izgledalo s cvijećem preko zidova i nekoliko sam godina štedjela od mirovine kako bih imala novaca. Što se Hubertssona tiče koliko moje zavjese koštaju? Ha? Jesmo li ja i Josef Frank oteli hranu iz usta onima koji je nemaju? Čeznem za stanom. Za svojim zavjesama i svim ostalim. Još jedan jedini put voljela bih sjediti u svojoj dnevnoj sobi rano ujutro i osjetiti kako se miris kave širi stanom, još jednom bih voljela dati znak njegovatelju da uključi mikrovalnu u onom trenutku kad Hubertsson zazvoni na vrata, tako da francuski kruh bude topao kad ga se stavi na njegov Hubertssontanjur. i ja. Naše svađe oko zavjesa. Naša jutra s jakom kavom i toplim francuskim kruhom. Naše duge tišine i rijetki razgovori. Naši izleti do Tehničkog muzeja. Naš jedini Badnjak, kad sam podigla čašu s drhtavim Pommacom, udarila je o njegovu čašu šampanjca i nazdravila za novu godinu. Možda je to bio život, usprkos svemu. To što sam živjela. * Da. Želim da Hubertsson sada dođe, upravo kada poslijepodnevna svjetlost počinje prelaziti u plavu i najavljuje sumrak, željela bih da me uzme u naručje i nosi Vadstenom do mog stana. Tamo bi me polegao na moj crveni kauč, izravnao bijelu deku preko mog tijela

tako da se ne vidi da je samo komad naplavine, razvukao malo u stranu zavjese Josefa Franka i pustio da sumrak uklizi unutra. A onda bismo tamo sjedili, s rukom u ruci, cijela tri dana. Sami. Ali zajedno. Sutra je proljetni ekvinocij, ali benandanti će morati održati svoju procesiju bez mene. Želim ostati u svom tijelu, želim se odmarati držeći ruku u Hubertssonovoj i tijekom tih posljednjih dana dati mu ono jedino što mu mogu dati: potpunu priču. Nijedna od mojih sestara nije ukrala život koji je bio namijenjen meni. Ja sam živjela život koji je bio namijenjen meni. Svejedno, ne mogu ih pustiti, još uvijek ne mogu dopustiti da Christina, Margareta i Birgitta odjure svaka u svom smjeru. Hubertsson je postavio jedno pitanje. Prije nego što sve završi, dobit će odgovor.

Mean Woman BluesMean Woman Blues Ponekad žena mora biti kuja jer je to jedina stvar koja joj preostaje.Stephen King

đe do čer. Da imjer,je čno čijom

sakrije Margaretu, kad je prošao, više je se ne može vidjeti. Tipična Margareta. Sad je vidiš, sad je ne jedinstvenu sposobnost da nestane. Pogotovo u ovakvima trenucima, kad je dobila Birgittu da želi objasniti i obraniti se, kad ju je do te mjere isprovocirala da je konačno spremna iskopati sjećanje o onome što se dogodilo onoga dana. Tada Margareta ode, pobjegne drhtavog nosa poput uplašenog kunića. Voli podbadati i insinuirati, ali kad do kraja, uplaši se onoga što bi mogla saznati. To tako boli! Birgitta pritisne rukom trbuh i osloni se na semafor. Kvragu. Ima osjećaj da mora povraćati, da, sad osjeća kako se iz želuca diže onaj mali mjehurić ničega koji uvijek prethodi bljuvotini, kako se širi njezinim grlom i prisiljava je da otvori usta. Raširi stopala i nagne se, ali usred mučnine kroz glavu joj prođe jedno sasvim trijezno malo pitanje. Kvragu, otkuda joj ove salonke? I gdje su njezine cipele? Margareta misli da nema pojma ni o čemu, to joj se upravo vidjelo u očima. Ali Birgitta se itekako sjeća nekih stvari od ju satima ležala teška poput olova i oduzeta na svom madracu, napr ali da nije mogla ustati niti spavati, dok je Roger ležao na podu i hrkao. Da je došlo do nekakve svađe poslijepodne, valjda se naljutio jer je odbila donijeti još piva. Naravno. Tako je to bilo. A onda je kona dobila zadovoljštinu da gurne tog vražjeg žgoljavca kroz hodnik, da otvori vrata i gurne ga kroz njih. Nakon toga bila je dobre volje. Prokleto dobre volje. To bi ga trebalo naučiti da se Birgitta ne da zlostavljati, da je ona cijelog života odbijala živjeti pod ne čizmom. Jednom je u novinama pisalo da je ona narkomanska kraljica Motale i to je bila istina, barem u to vrijeme. Nikada ona nije bila

Autobusprođei

vidiš.nekaIma

Nije puno izašlo, ipak ima samo jedno jadno pivo u želucu.

Birgitta podigne glavu i nasloni se na stup, na sekundu zatvori oči i pokuša se sjetiti daje praktički trijezna. Popila je samo jedno malo pivo, ustvari povraća samo zato što je umorna i boli je želudac. Kvragu. Da je barem doma u svom kvartu, da barem može leći na svoj madrac s brdom piva nadohvat ruci. Onda bi samo tako ležala satima a da ne bi ni prstom makla, samo bi ležala posve mirno i zurila u strop.

obična kukavička narkićka cura, koja širi noge bilo kome za jednu kapsulu, sama je dilala i upravljala vlastitom sudbinom. U tom je raspoloženju krenula u grad i srela Karea, starog drogeraša koji je bio u lovu na Rohypnol i s njim je krenula od kvarta do kvarta. Na jednom su mjestu upoznali nekog vražjeg crnju koji je imao auto i tako je cijela ekipa - Kare i Sessan, ona i Kjelle Crveniuskočila u auto i odvezla se nekuda na nekakav tulum. U Norrkoping. Mora da je bio u Norrkopingu, jer jučer se probudila u Norrkopingu i sada se nalazi u Norrkopingu. A u nekom trenutku tijekom noći neka kopija Minnie Mouse mora da je prisvojila Birgittine tenisice i nestala. Na jednom đonu imaju rupu, to je ta dama trebala primijetiti. Nadamo se da su joj se nožni prsti smrzli i otpali joj sa stopala zazvečavši poput komadića leda čim je skinula cipele. Kvragu. Sad će povraćati. Birgitta se nagne i bljuvotina pljusne na asfalt, oči joj zasuze, ali može vidjeti kako je žena koja je stajala i čekala da se upali zeleno svjetlo poskočila i odmaknula se nekoliko koraka. Prokleti snobovi!

Mora kući! A Margareta, ta prokleta kuja, ona će je odvesti. Obećala je, i neka je vrag odnese ako joj dopusti da se izvuče iz svog obećanja.Birgitta ponovno pokuša pogledati preko ceste koja se nadima i ljulja poput poda u kući strave u zabavnom parku, ali fućka joj se za to, to je nimalo ne brine. Uvijek joj se vrti nakon što povraća. Proći će za nekoliko minuta: može tu stajati i držati se za stup dok čeka, praviti se da je obična gospođa Svensson kojoj je malo pozlilo, ali je svejedno toliko dobro odgojena da čeka zeleno svjetlo. Ali, koga ona ustvari pokušava prevariti? Sebe samu. Nikome drugome ne bi palo na pamet da je ona obična gospođa Svensson. Sada cijelo krdo običnih Svenssona stoji uz pješački prijelaz, tri žene i dva muškarca, skupljeni u grupicu, stali su što su dalje mogli od nje. Ali svejedno jako paze da ne gledaju u nju, svi glume da nestrpljivo čekaju da se upali zeleno na semaforu. Samo je pitanje vremena kada će cijela

Nekada je uživala u odbijanju Svenssona, nekada se zbog toga osjećala ponosnom i oholom. Kao one ivanjske večeri kada je cijela karavana krenula u Motalu za Doggenovim Chryslerom. Ona je sjedila pored Doggena odjevena u nove bijele traperice i s kariranim grudnjakom a la Brigitte Bardot ispod ružičaste bluze. Bila je tako zgodna! Preko natapirane frizure zavezala je ružičastu maramu i povukla čvor na bradu čim je zatvorila vrata dvorišta za sobom. A kada je izašla iz vidokruga kuće babetine Elle čak je i izvukla bluzu iz traperica i zavezala je iznad struka. Kad bi se ispružila vidio joj se pupak, zato je i visoko podigla ruku i zamahnula kada je vidjela Doggena kako sjedi u Chrysleru i čeka je nekoliko ulica dalje od Elline kuće. Doggen nije mogao da se ne nasmiješi. To je bilo neuobičajeno: obično ju je držao na uzdi. Pogotovo u početku, kad su prvi put bili zajedno.Krenuli

su putem preko Mjolbyja, čak su se provezli i kroz grad iako je to bio zaobilazan put, osam velikih automobila jedan za drugim vijugalo je kroz udaljena predgrađa prema Velikom trgu. Prvo ih gotovo nitko nije vidio: grad je bio miran i nedjeljno prazan na suncu, iako je bilo prijepodne i nisu još bili podignuti štandovi za Ivanje. Grad je izgledao upravo počišćen, kao da su Ella i Christina u neuobičajeno teškom napadu čišćenja prešle preko cijelog Mjolbyja mokrim krpama i krpicama za poliranje, kao da je Christina počešljala travnjake i ošišala ih škaricama za nokte, kao da je sama babetina izribala fasade kuća četkom i ispolirala svaki list breze sredstvom za poliranje. Kako su se približavali centru, bilo je sve više ljudi, dućani su još uvijek bili otvoreni. Doggen je samo lijevu ruku držao na volanu, drugu je opušteno i prirodno prebacio preko naslona Birgittina sjedala.

Birgitta prezirivo otpuhne i prekopa po džepovima tražeći cigarete. Što oni ustvari misle da će ona učiniti? Pojesti ih? (CroWarez.org )

grupa početi zviždati, samo kako bi dovoljno jasno pokazali da je nisu ni vidjeli ni č “Seronje!”uli. kaže Birgitta poluglasno i nasmije se kad vidi kako se grupom proširio mali drhtaj. Boje se: svih petero odlučno je usmjerilo pogled na ulicu, ali žene su privukle svoje torbice, a muškarci stavili šake malo dublje u džepove.

Nije ju grlio: samo je naglasio da je ova tu cura koja izgleda gotovo kao Marilyn Monroe njegova. Birgitta se nagnula prema unatrag tako da

vratom dodirne njegovu ruku. Ovo je život, tako bi uvijek trebalo biti. Ako postoji nebesko carstvo, onda je to vječno prijepodne na Ivanje, dok kliziš u sjajnom kabrioletu kroz neki usrani mali gradić, s nekoliko boca koje zveckaju na podu stražnjeg sjedala i s dubokim uvjerenjem da će ovaj dan donijeti ulaz u sedmo nebo.

Dok je karavana klizila mostom preko Svartana, ponad vode je tutnjao dobro poznati glas: “Well, since my baby left me I found a new place to dwell It’s down at the end ofLonely Street at Heartbreak Hotel...”

Ali nešto je nedostajalo i, naravno, Doggen je bio taj koji je shvatio što: stavio je ploču u Chryslerov luksuzni mali gramofon koji mu je Birgitta kupila s popustom za zaposlene u Luxoru i pojačao ton.

Činilo se kao da se cijeli Mjolby od glasa uozbiljio i ukočio.

Birgitta i Doggen su prvi izašli van, Doggen je bacio ključeve nekoliko decimetara u zrak i ponovno ih uhvatio krajnje elegantnim pokretom, Birgitta je skinula šal i prešla rukom preko frizure prije nego što su krenuli.“Mogu li dobiti sladoled?” rekla je i priljubila se uz Doggena, uvukla svoju ruku pod njegovu. On je tog dana također bio neuobičajeno zgodan: kosa mu je uz pomoć pomade bila sakupljena u kokoticu na čelu, a bio je odjeven u novu crnu jaknu od sjajnog satena. Naručio ju je iz kataloga firme Hollywood iz Stockholma i nestrpljivo čekao nekoliko tjedana prije nego što je konačno stigla malo prije

Seljaci na Velikom trgu podigli su poglede s voća i povrća na štandovima i neprimjetno se primaknuli svojim kutijicama s novcem, muškarci u novokupljenim ljetnim košuljama iz Algotsa su se nakašljali i naboranih čela gledali u smjeru ceste, dok su njihove ukočene žene s trajnama i kaputićima od popelina zastale kao zaleđene s kutijama prvih ovogodišnjih jagoda u rukama, odjednom nesposobne da ih stave u svoje torbe.Birgitta i Doggen sjedili su u svojem otvorenom autu s upravo onoliko prezrivim izrazima lica koliko je njihov rang zahtijevao, ali grupa u autima iza njih je već otvorila svoje boce i krenula. Spustili su prozore i u grupama visjeli na njima, vikali i pjevali, bučali i smijali se. Doggen je bacio pogled na retrovizor i konstatirao da je cijela karavana prešla most, tada je prikočio i zastao uz Veliki trg.

“Jagode!” zaurlao je Doggen.

Birgitta ga je zagrlila rukom preko leđa: “Zar ti nećeš sladoled?”

Stanovnici Mjolbyja su se izmicali u stranu dok se Doggen probijao prema štandovima na trgu, još uvijek s novčanikom u ruci. Ona je posrtala pored njega - u sandalama na remenčiće s visokom petom nije ni moguće nešto drugo do posrtati - dok je lizala sladoled s poklopca. Svaki tip na trgu je buljio u nju i zato je učinila svoj jezik neuobičajeno dugim i šiljatim, vukla ga dugim nježnim lizovima preko poklopca i polapsala sve ostatke čokolade i preljeva.

Ivanja. Na leđima je imala orla. Nijedan drugi frajer u cijeloj pokrajini Ostergotland nije imao jaknu s orlom na leđima. “Kvragu, pa jasno” rekao je Doggen i izvadio novčanik.

je bio toga svjestan, to se vidjelo po cijelom njegovu držanju kad se nagnuo u kiosk, bacio novčić od jedne krune i rekao. “Jedan Top Hat!”

Birgitta je stala na prste ispred kioska sa sladoledom, u pozadini su se čuli glasovi i lupanje vrata automobila dok su drugi izlazili van, svejedno je znala da svi Svenssoni na trgu bulje samo u nju. U nju i Doggena.IDoggen

Doggen je prezrivo otpuhnuo: “Ma daj. Takva sranja su za ženske... Hoćeš i jagode?” Jagode? Zašto bi htjela i jagode? Onda se sjetila: Doggen voli pokazivati da je uspješan. Iako su bili zajedno tek mjesec dana, već je naučila da zine i proguta kad je on u svojem najvelikodušnijem raspoloženju. Neku večer se morala natrpati trima porcijama kobasica s pireom od krumpira i tek je onda bio zadovoljan. Kad su nakon toga spavali, činilo joj se da joj je cijelo grlo puno majoneze s krastavcima i kečapa, ali progutala je svoju mučninu i zadržala dobar izraz lica. Bilo je lako zamisliti što bi Doggen napravio onome tko bi ispovratio majonezu i kečap preko stražnjeg sjedala njegova Chryslera. Još uvijek je nije pošteno udario, samo ju je lagano pljusnuo vanjskom stranom dlana kad je previše pričala. Od toga bi joj mali plamen požude zatinjao među bedrima, ali nije bila tako glupa da ne shvati kako baš ne bi bilo naročito lijepo da je pošteno ispraši tim šakama.

Ispred štanda koji je Doggen izabrao stajalo je cijelo krdo Svenssona, ali pristojno su se razdvojili i bez primjedbi ga pustili da prvi dođe na red. Birgitta se progurala za njim, ližući svoj kornet.

Doggen se okrenuo. “Uhvatio me za dojku!” Birgitta je optuživački ispružila prst prema tipu s vrećicom, već se stigla uvjeriti da se to stvarno dogodilo. Naravno da se dogodilo! Zašto bi joj glas inače pukao i postao prodoran, zašto bi inače drhtala iznutra od “Koji?”uznemirenosti?rekaojeDoggen

Crvene su mrlje izbile na vratu nepoznate žene, brzo je prošla pored Birgitte i stala ispred tipa. “Ne budi smiješna” rekla je i prezrivo otpuhnula. “Egon nikada nije nikoga uhvatio za dojku...”

Seljak za štandom brzo je zgrabio jednu kutiju i pružio je na inspekciju, Birgitta se okrenula i lijeno promotrila najbliže Svenssone. Sad su se počeli opuštati, razgovarali su tihim glasom i polako se skupljali jedni uz druge. Sasvim uz Birgittu stajala je jedna žena koja je izgledala skoro kao babetina Ella: siva cvjetna pamučna haljina ispod uredno zakopčanog kaputića od popelina, tvrdi mali uvojci od trajne na čelu i mrežica za kosu preko stražnjeg dijela glave. Izvadila je smeđu vrećicu iz svoje torbe za kupovinu, a zatim je pružila muškarcu koji je stajao Birgitti s druge strane. Ispružio je ruku i brzo trznuo vrećicu prema sebi.“Kvragu!”

“O tome ti ništa ne možeš znati, stara. Pa pogledaj se!”

Kao film, pomislila je Birgitta. S Doggenom je baš sve kao u filmu. I s obzirom na to da se radilo o filmu, spremila se na to da odigra svoju ulogu, rukama poput škara uhvatila je Doggenovu ruku, naslonila se na njega i brzo zatreptala kao da nastoji ne zaplakati:

vrisnula je Birgitta. “Prokleti perverznjak!”

Sigge Geting je bio taj koji je povikao. Ostatak ekipe se stigao primaknuti, dečki su napravili mali polukrug koji je ogradio Svenssone.

Sigge Geting je stao u sredinu, mršav i boje pijeska poput guštera, s rukama prekriženima preko kožnog prsluka. Cure u pozadini su s indignacijom mahale rukama: neki perverznjak je uhvatio Birgittu za dojku! Kako se usudi? “Makni se, stara”, rekao je Doggen svojim najmračnijim glasom i gurnuo ženu u stranu.

i zasukao rukave svoje jakne. Manžete su mu bile rastezljive, zato je mogao otkriti svoje dlakave podlaktice a da nije morao zavrnuti i zgužvati crni saten. “Ovaj tu! Ovaj sa šiltericom!”

Na kraju je ipak dobila moždani udar. Kad je mnogo mjeseci kasnije Doggen bio na sudu, sve je već bilo gotovo. Bilo je to kao da je jesen započela već na Ivanje te godine, i kao da je već tada bilo jasno da će biti užasno.Alipočelo je dobro. Pustili su ih u neko doba navečer, a kad su izašli na stube policijske postaje Doggen je na trenutak zgrabio Birgittinu ruku, stisnuo je na brzinu smijući se, prije nego što ju je ponovno primio za zglob kao i obično. Sumrak je bio posve ružičast, grad je ležao pred njima, topao i nepomičan poput usnule mačke, ali Doggen nije htio mir i pastelne boje, htio je akciju. Sada će odmah dalje do Mantorpa i pobrinuti se da malo ubrzaju tulumarenje.

* Birgitta napravi grimasu kad se toga sjeti dok polako hoda preko ulice i kopa po džepu traperica tražeći upaljač. Grupa Svenssona se požurila prije nje i upravo se raspršila na drugoj strani pločnika, inače bi mogla nekoga od njih zaustaviti i tražiti vatre, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog užitka da ih vidi kako lepršaju krilima poput prestrašenih kokoši. Ali svejedno je uspjela: prsti su joj pronašli ono što je tražila u džepu. Stane raširenih nogu posred ceste i zakloni rukom plamen dok pali cigaretu i povlači prvi dim. Jedan auto slijeva živčano zabruji na nju, ona ispusti mali oblak dima i zlobno pogleda vozača. Kakva je to vražja gnjavaža? Pa još uvijek je zeleno! Ta priča iz Mjolbyja je ustvari bio njezin debi kao cure iz automobilističke bande, iako ustvari nije ništa učinila. Ipak, bilo je to prvi put da je vidjela murjačku ćeliju iznutra. Doggen je viknuo društvu da odu do Mantorpa dok su ga vodili preko trga s lisicama i svim tim, ali nije protestirao protiv toga da se i nju odvede na saslušavanje. To joj je laskalo, iako je bila malo uplašena da bi to moglo dospjeti i do Motale, da će babetina Ella saznati da je Birgittu uhvatila policija. Onda bi napravila frku. Bez sumnje. Jer iako je stara postala malo mudrija posljednjih godina - naprimjer, samo je nijemo kimnula kad je Birgitta objavila da ove godine ne namjerava sudjelovati na obiteljskoj zabavi za Ivanje, da čak neće doći kući ni po noći - sigurno bi dobila moždani udar da sazna da je jednu od njezinih djevojčica uhvatila policija.

“Dođi ljubavi! Idemo. Pusti perverznjaka na miru!” “Vraga”, rekao je Doggen i povukao rukave još koji centimetar, pažljivo naciljao tipa i opalio ga. “Aoooh!” vrisnula je njegova žena i tresnula na tlo.

Doggen je podigao svoje sunčane naočale na čelo i nasmiješio se nakrivljenim smiješkom, Birgitta se smijala naglas i pripremila se da lagano i nonšalantno odgovori na pitanja drugih cura o tome kako je bilo, kako je sve prošlo, što je policija rekla i učinila. Ali ipak, nakon samo nekoliko sati, raspoloženje se promijenilo.

Bili su pozdravljeni kao pobjednici, urlik se izdignuo iz ekipe iz

Motale kad su sat vremena kasnije ušli u kamp s Elvisom do daske.

Naravno, Sigge Geting je bio taj koji nije mogao začepiti svoju veliku gubicu, jednostavno je morao vijugajući došetati do Doggena, zagrliti ga i zafrfljati kroz vlažne usnice na njegovo uho: “Jebote, Doggen! To je bilo prokleto dobro, nisam si ni mislio da bi mogao srušit babu jednim udarcem...”

Doggen je ostao stajati nad njim, još uvijek stisnutih šaka, dišući poput bika. Jedan udarac nije bio dovoljan da izbaci njegov bijes, htio je

*

Tada je Doggenu lice pobijeljelo i bio je toliko ljut da se gotovo otrijeznio, stisnuo je usnice i disao kroz nos poput bika, otvarao i zatvarao šake, a zatim polagano savio prste i spremio se. Jednim je pokretom odgurnuo Anitu u stranu i bacio se na Siggea Getinga, zgrabio ga za prednju stranu košulje i podigao ga, pustio ga da malo visi u zraku šutirajući ga nogama, a onda ga udario stisnutom šakom. Sigge se srušio na leđa i ostao nepomično ležati, otvorenim je očima zurio gore u plavosivo ivanjsko nebo, činilo se kao da isprva nije ni primijetio da mu je krv počela curiti iz jedne nosnice. Zatim je polagano podigao ruku, prešao njome ispod nosa i pogledao krv, a onda stavio kažiprst u usta i malo rasklimao prednji zub. Podigao je torzo, nalaktio se i pljunuo u travu, slina je bila puna krvi. “Jebote” rekao je i potonuo natrag u travu. “Nisam mislio da će te to tako pogoditi, Doggen...”

Doggen se, naravno, naljutio, ustao je i strgnuo jaknu sa sebe.

Sigge Geting pao je na koljena pred njim i sklopio ruke kao na molitvu: “Nemojte me udariti, dobri gospodine! Udarite moju curu umjestoUmene!”sljedećem je trenutku bio ponovno na nogama, brzo poput majmuna zaobišao je Anitu i odglumio da se sakriva iz nje: “Udari nju! Da! Ona je strašno jaka! Ili bismo mogli sutra otići u Skanninge i potražiti nekog starca, obećavam da ću mu ja udarcem izmaknuti štap, pa ga ti možeš maznuti dok pada!”

Doggen je i dalje nepomično stajao, ali usnice mu više nisu bile onako čvrsto stisnute, a pesnice su mu visjele uz tijelo, otvorene i bespomoćne. Sigge Geting podigao je jednu nogu i prekrižio je preko druge, izgledao je kao da leži i ljenčari na nekoj plaži. Još je jednom prešao rukom ispod nosa, na trenutak promotrio krv, a onda podigao drugu ruku s čela i počeo pljeskati: “Ah, da sam ja..!’ Glas mu je bio šaputav i tih, ali ne toliko tih da grupa ne bi čula i shvatila. U trenu se stakleno zvono ispunilo ritmičkim udarcima, odjednom su sve ruke pljeskale u istom taktu, svi su šaptali uglas, jedan glas koji je u nekoliko sekundi prerastao iz tihog povjetarca u urlik vjetra: "... na Brigittinu mjestu, Putovala bih zemljom, izabrala cestu Pičku bih dobro potkovala

udarati još više i jače, ali, naravno, nije mogao udariti nekoga tko je već na tlu, pogotovo ne nakon onoga što se dogodilo na Velikom trgu u Mjolbyju. A Sigge je znao iskoristiti svoju moć, mirno se ponovno namjestio kako mu paše i stavio ruku na čelo, odmahnuo glavom glumeći tugu tako da je mala kapljica krvi koja mu je visjela s nosa zadrhtala i promijenila smjer. “Ne”, rekao je. “Nisam imao pojma da će te to tako pogoditi, Doggen. Frajera kao tebe, s najljepšim Chryslerom u cijeloj Motali i najboljom pičkom u gradu... Jebote, pa mi ti zavidimo, kako ne kužiš!

Ti si imao sreće. Da se ti nisi pojavio, cijela bi se ekipa izredala na Birgitti, ona je stigla obaviti samo polovicu, a onda si ti došao i zatvorio dućan. Kvragu, moraš nas razumjeti, puno nas je ostalo koji uzdišemo uzalud.”Blijedo

ivanjsko svjetlo ugasilo se, odjednom je sve postalo sivo: trava, auti, Birgittina ružičasta bluza. Oko njih je nastupila tišina, kao da se stakleno zvono spustilo s neba na bandu iz Motale, zvono koje ih je prisililo da se skupe u krug i koje je isključilo svu buku i povike drugih grupa u kampu. Netko se nasmijao, Birgitta je na brzinu pogledala u stranu i vidjela da je to bio Mali Lars, nova cura koja je stajala do njega priključila se tihim prezrivim otpuhivanjem. Krug se još više smanjio i Birgitta je odjednom otkrila da više nije dio kruga, nego da je zatvorena unutra kao Doggen i Sigge Geting. Drugi su se odmaknuli za korak i zatvorili krug za njezinim leđima.

I sve besplatno pojebala...”

Kutom oka Birgitta je vidjela kako se Sigge Geting polagano uspravlja u sjedeći položaj, ustaje ne prestajući pljeskati i ne gubeći ritam, kako se polagano okreće i dobiva ih da ponove pjesmicu, kako savijenih koljena i cereći se hoda uz cijeli krug, tjerajući druge da ubrzaju takt i povise glasove, sve dok se stakleno zvdno nije rasprsnulo i palo preko njih u tisućama oštrih krhotina. Krug se raspao, jedan je glas odjednom postao mnoštvo glasova, oči koje su nedavno bile kristalno jasne i svjetlucave sada su odjednom ponovno bile mutne kao i prije nego što se stakleno zvono spustilo na njih. Tada je Sigge Geting podigao ruku u pobjedničkoj gesti, zgrabio vrat boce krvavom rukom, uz poklič nazdravio i ispio. Samo su Doggen i Birgitta ostali stajati na mjestu i buljili jedno u drugo.Tako su prvi put prekinuli. Nekoliko puta tijekom jeseni vidjeli su se iz daljine, ali nisu razgovarali. Birgitta je ipak svjedočila u njegovu korist kad je konačno došlo do sudskog procesa zbog onoga u Mjolbyju, rekla je da si je baba sama kriva, da je bez potrebe približila facu kad je Doggen htio samo malo zamahnuti šakom uprazno. Usprkos tome, Birgitta je sama morala otići kući, Doggena su poslali ravno u zatvor za mlade prijestupnike, jer ga je sad odjednom trebalo na brzinu kazniti, iako je prije toga mogao otići kući i vući se Motalom skoro pola godine. Možda je tako bilo i bolje: bilo bi gore da su ga pustili na slobodu, a da je odbio odvesti Birgittu kući, da ju je i poslije suđenja gledao istim praznim i ravnodušnim pogledom kao kad je napustila mjesto za Kadsvjedoke.jetevečeri stigla kući u Motalu ponašala se jako čudno, kao daje bila drogirana, iako tada nije ni znala da postoji nešto što se zove hašiš ili amfetamin. Prvo je otišla do Gertrudina starog stana i drmala zaključana vrata, na neki je način uspjela zaboraviti da je Gertrude mrtva i nije se toga sjetila sve do trenutka kad je vrata otvorio potpuno nepoznat čovjek. Tada je ustuknula i sjurila se niza stepenice, sve do autobusne stanice u blizini, a onda se odvezla autobusom do ruba grada, do kuće babetine Elle. Tek kad je već stajala tamo s rukom na ogradi sjetila se da ni ovdje nije ništa kao prije. Svijetlilo je samo na katu: Hubertsson je i dalje tu stanovao, ali babetina Ella je ležala u bolnici u Linkopingu nijema kao riba. Birgitta je sada imala svoju gajbu, hladnu malu rupu u starom dijelu grada. Odvezla se tamo, ali nije mogla

spavati, cijelu je noć prosjedila uz kuhinjski stol i zurila u užarenu grijalicu pred sobom dok je pušila jednu cigaretu za drugom. Dan nakon toga nije otišla na posao, i s obzirom na to da je to bilo šesti put te jeseni da nije došla na posao, a nije se javila da je bolesna, dobila je otkaz. To je bilo prokleto nepravedno. Kako je mogla javiti da je bolesna? Pa nije imala telefon. * Birgitta se zaustavi kad je prešla na drugu stranu pločnika i osvrne se oko sebe. Ulica se više ne ljulja, ali sve je nagužvano i natrpano jedno uz drugo, da čovjeku nestane daha. I hladno je, cijela je ulica u sjeni zbog visokih kuća. U Motali nije ovako, tamo je sve svijetlo i otvoreno. Osim toga, u Motali nema tramvaja. Birgitta ne voli tramvaje, plaše je. Na neki način joj je puno lakše zamisliti kako bi bilo završiti pod tramvajem nego pod autobusom, čak i zna kako bi to zvučalo kad bi joj metalni kotači tramvaja zarezali tijelo. Šjuf, šjuf, šjuf. Ljepljivi i neuobičajeno krvavi šjuf. Iako se ono što ona vidi u glavi nikada neće dogoditi, dakle nju nikada neće pregaziti tramvaj. Ali što ako ova misao poništi čaroliju? Ako čovjek ne vjeruje da će se ono što si je umislio uistinu dogoditi, onda se možda i dogodi... Ma! Najbolje je uopće ne misliti. Kamo je sada nestala Margareta? Nije mogla jednostavno ispariti i nestati. Vjerojatno se pokušava sakriti u nekom ulazu ili trgovini. To bi sličilo njoj. Inače je Margareta ustvari potpuno neshvatljiva. Ili je totalno prijetvorna, ili je jednostavno luda. S Christinom je jednostavnije: ona je više konsekventna u svom snobizmu i zlobi. Znaš na čemu si s njom. Ali Margareta je u jednom trenutku beskrajno draga i najbolja prijateljica, hihoće se i smije i priča i umiljava se, a onda u sljedećem trenutku pokaže zube kao neki prokleti rotvajler i zagrize. Sto je puta navela Birgittu da povjeruje da će joj pomoći, da nema ništa što bi radije učinila nego malo bila dobra prema staroj polusestri, a onda bi sve prerezala - cap! - i otišla podignuta nosa. Ali vješta je: lako je zaboraviti koliko je ustvari prokleta kad nakrivi glavu i čini se tako neusporedivo dragom.Što je nju briga ako je Birgitta neko vrijeme radila na Saltangenu? Kakve to veze ima s njom? I zašto se tako uzbudila? Pa to je bilo prije sto godina, to bi već odavno trebalo biti pokopano i zaboravljeno. Birgitta je negdje čula ili pročitala da se tijelo obnavlja

Birgitta otvori usta da odgovori, ali riječi ne dolaze. Kvragu! Što uopće radi u ovom butiku? Margareta nije tu. Okrene se i povuče vrata,

Jedna se zavjesa zaljulja sasvim na kraju butika, mršava cura izađe van pokušavajući na brzinu prožvakati hranu do kraja. Tipična potlačena robinja butika koja pokušava malo prigristi između kupaca.

ispred jednog izloga i proviri unutra. Možda je Margareta ušla u ovaj ekskluzivni butik i sakrila se u nekoj kabini. Dovoljno je fin da bi bio dobar za snoba, u izlogu je jedna bluza koja košta tisuću dvjesto kruna. Birgitta može zamisliti kako bi Ulla, njezina socijalna radnica, izgledala kad bi ušetala u socijalno u takvoj bluzi, ali za takve kao Margareta je to sigurno svakodnevna stvar, ona se sigurno razbacuje tisućicama kao da su sitniš. Da ne govorimo o Christini: kad se pojavila na sudu da svjedoči protiv Birgitte bila je odjevena u kostim koji mora da je bio luđački skup, iako je bio i bapski i ružan. Osim toga, oko ruke je imala tri debele zlatne narukvice, Birgitta je buljila u te narukvice tijekom cijelog njezina svjedočenja, buljila i pokušavala izračunati koliko bi se kapsula moglo dobiti za njih.

Gurne vrata i ukorači u butik, unutra nema nikoga, čak ni prodavača. Zastane i osvrne se oko sebe. Gdje su kabine?

svake sedme godine, dakle ne postoji ni nokat, ni dlaka, ni komadić njezine kože koji je isti kao na toj curi koja je radila na Saltangenu. Odjednom se toliko razbjesni da joj bjelina zaiskri u glavi. Upravo tako! Ona je sasvim drugo stvorenje danas, snobovi ne mogu kriviti današnju Birgittu za ono što se dogodilo Elli. Zar ne bi zbog svih okolnosti baba već odavno trebala biti mrtva? Zar su možda mislili da bi živjela zauvijek da nije bilo Birgitte? Ili da sama Ella nije imala nekog udjela u onome što se dogodilo? Ha! Ali sada će Margareta čuti cijelu istinu, prokleta bila, sada će morati poslušati i priznati da to nije bila Birgittina krivnja!Zastane

zabranjeno”, kaže žena ne spuštajući obrve. “I mi obično ne uzimamo narudžbe iz socijalnog.”

Ali ima pramenove u kosi kao najgora dama iz visoke klase, a leđa su joj toliko ravna da samo što ne padne unazad. “Da?” kaže i podigne obrve. Očito je da ne smatra Birgittu potencijalnom mušterijom, jer govori punim ustima. Čak ne izgleda ni uplašeno: podignute joj obrve stoje kao zalijepljene jedan centimetar ispod korijena kose. U tom trenutku Birgitta ugleda svoj odraz u ogledalu pored zida. Kosa joj visi, lice je sivo, butine su tupog oblika i debele poput “Pušenjetrupaca.jeovdje

malo zvono zazvoni, svejedno joj se učini da čuje kako joj žena govori da dođeOpetponovno.jenemirno more, ulica se podiže i spušta pod njom. Mora se uhvatiti za zid jedne kuće da ne padne i odjednom kao da ju je napustila sva snaga. Koljena žele popustiti, a ona ne želi ništa drugo nego da im dopusti, da pusti da padne, legne na tu zaljuljanu ulicu i zaspi. Da barem nije toliko boljelo!

Pritisne rukom trbuh i nastavi teturati. Dobro je da boli, to je drži budnom. Opasno je leći negdje vani u ovo doba godine, možeš se smrznuti nasmrt. Nitko je neće prekriti dekom ili joj staviti jastuk pod glavu, Svenssoni će je samo prekoračiti i praviti se kao da ništa nije bilo. Samo se na sebe može osloniti, zato se naslanja na jedan izlog i uhvati se dlanovima za staklo. Malo će tako stajati, odmoriti se i sabrati prije nego što nastavi tražiti Margaretu. Netko otvori vrata trgovine pored nje i izađe na pločnik. Birgitta prvo nema snage otvoriti oči da vidi tko je, ali kad postane jasno da ta osoba ne namjerava krenuti dalje, podigne kapak za milimetar. Margareta stoji ispred nje i navlači rukavice. Papirnata joj vrećica visi preko ruke. Kupila je cvijeće. “Hoću natrag svoje cigarete”, kaže. “I ne moraš se naprezati da izgledaš tako tragično. Svejedno te ne namjeravam žaliti.”

Žaliti?Zarje

Birgitta ikada tražila da je Ni na trenutak.Aopetje cijelog svog života bila tretirana kao roba s greškom, kao da šepa ili da ima grbu, kao da je gluha ili nijema. Ustvari je samo Ella i Christina nisu žalile. I baka, naravno. Cijelog je života bila vraški bijesna, nikada nije nikoga žalila, samo bi se nasmijala svojim malim smijehom koji je zvučao kao kokodakanje i rekla da je život ponekad ipak pravedan. Ljudi uglavnom dobiju točno ono što zaslužuju. Pogotovo na samom kraju. Birgitta se ponekada budi po noći i čuje taj kok ali, naravno, to je samo u njezinoj glavi. Baka je mrtva ve dugih godina, a Birgitti je teško zamisliti da bi se ona mogla vratiti kao duh. Uvijek bi prezrivo s visine otpuhnula kad bi Gertrude došla ku pričala priče o duhovima i sigurno nije postala drugačija nakon smrti. Sigurno sjedi negdje na oblaku s čvrsto stisnutim usnicama i rukama prekriženima na prsima: ako je ona rekla da nema duhova, onda je tako, ne namjerava ona sada krenuti plašiti ljude kao duh samo zato što su joj tako naredili.Bakase ipak puno smijala za jednu tako mračnu osobu. Kao kad bi stajala pred ogledalom i češljala se ujutro: “O, dobro jutro!” rekla bi uvijek svom odrazu u ogledalu i nasmijala se. “Ma kako si samo mlada i lijepa danas!” Birgitta bi obično sjedila na kauču u kuhinji i promatrala je. Kad je bila jako mala mislila je kako je čudno da baka misli da je mlada i lijepa, ona nije mogla vidjeti ništa lijepo u tom neoblikovanom tijelu i licu blijedom poput tijesta. Čak joj ni kosa nije bila lijepa, bila jako ponosna na nju. Kad bi raspustila pletenicu koju je nosila po noći i rasplela je prstima, padala joj je bez sjaja i ravna niz le se žali? Nikada. odačući smijeh, ć mnogo ći i iako je baka đa. Nije

čudno dijete, rekla je baka. Nikada prije nije čula za dijete koje je progovorilo na taj način, većina ih govori ma-ma i da-da nekoliko godina prije nego što izgovore nešto shvatljivo. Ali ne i Birgitta: ona je bila tiha sve dok nije navršila tri godine, a onda je govorila čisto gotovo od početka. Isto je bilo i kad je počela hodati, i to je bilo čudno. Uvijek je hodala uokolo držeći se za bakinu pregaču, ali jednog se dana baka umorila da joj se stalno petlja pod nogama i odvezala je pregaču. Birgitta to nije primijetila, samo se velikom brzinom odgegala preko kuhinje, uopće nije ni pala ni udarila se. Ali kad joj je baka

bila nikakve boje, bila je to jedina kosa na svijetu koja nije bila nikakve boje. Kad je Birgitta mnogo godina kasnije uključila TV u nekom od popravnih domova i slučajno čula američkog astronauta kako kaže da je najčudnija stvar s površinom Mjeseca to što nije nikakve boje, pomislila je na baku. Bila je to žena s kosom iste nijanse kao površina Mjeseca. Ali baka se nikada nije naročito dugo bavila svojom kosom, samo bi je na brzinu počešljala, zagladila je preko lubanje i zavila u tvrdu malu kobasicu na vratu, a onda bi navukla čizme i izašla van gledati Djedprugu.je bio čuvar pruge i stanovali su u kolibi tik uz željezničku prugu, u crvenoj kućici usred ravnice Ostergota, kilometar udaljenoj od pravog puta i pet kilometara od najbliže farme. Iako to ustvari nije bila neka farma, nego imanje: njihova su se polja protezala sve do vrtne ograde njihove kolibe. Baka je rekla da u toj velikoj bijeloj kući u daljini ima djece, ali neka si Birgitta ništa ne umišlja. Takva se djeca ne smiju igrati s djecom čuvara pruge. A nije se smjela igrati ni sama u vrtu, to je preopasno. U bilo kojem trenu mogla bi pasti preko tračnica kao što joj se jednom i dogodilo kad je bila mala. Baka ju je pronašla kako leži preko jednog od drvenih pragova s nosom pritisnutim na trupac koji je mirisao po smoli. U tračnicama je već odzvanjalo, baka ju je povukla u posljednjoj sekundi. Birgitta bi bila mrtvo janje da nije bilo bake, to bi joj trebalo biti jasno.Birgitta je izgovorila svoje prve riječi kad su nakon toga ušle u kolibu, to je baka često prepričavala. Prvo je dobila taman onoliko batina koliko je zaslužila, zatim se odgegala do sredine sobe, zastala i glasno zacendrala:“Gittanijeglupa!”Bilaje

oduzela pregaču, onda se zagrcnula i počela tuliti. Činilo se da je mislila da ne može hodati ako ne drži taj komad tkanine. Birgitta se inače ne sjeća baš puno iz tih godina u kolibi čuvara pruge, kao da je morala sjediti tamo na kuhinjskom kauču šest godina i ne raditi ništa. Djeda nije često viđala. Jutrima je dugo spavao, a kad bi se probudio, trebao je puno toga napraviti i nije se vraćao kući prije večere. Birgitta je mislila da se po cijele dane vozi naprijed-natrag po pruzi svojim vagonom. I ona bi se rado vozila s njim, ali nije smjela, to nije za malu djecu. Djed je na jednoj ruci imao tri zgrčena prsta, nije ih mogao ispraviti. Jednom je podigao Birgittu na koljena, a ona je tada čvrsto uhvatila njegov smeđi prstenjak i pokušala ga povući prema gore, ali nije išlo. Prsti su se davno ukočili i pretvorili ruku u kandžu. Kad je Gertrude došla u posjet prošaptala je Birgitti da si je stari sam kriv, razrezao je tetive u prstima jednom kad je bio pijan i prevrnuo kuhinjski stol. Cijeli je pod bio pun komadića porculana i stakla nakon toga, zato je porezao ruku kad je pao u sve to. Baka ga je pustila da tako leži, s obzirom na to da je točno to i zaslužio. Birgitta je voljela kad bi došla Gertrude. Činilo se da su se zrak i boje promijenili čim bi ona stajala na vratima, kao da je njezina plava kosa sve učinila svjetlijim. Jednom je još bila odjevena u bijeli kostim, jakna se čvrsto stegnula oko njezina uskog struka, suknja je bila dugačka i nadimala se poput princezine. Ispod jakne nosila je plavu bluzu, a na glavi mali šeširić s ljubičicama, Birgitti se činilo da mirišu kao pravo cvijeće kad se Gertrude nagnula prema njoj i zagrlila je. Ali baki se nije sviđao Gertrudin novi kostim, bacila je samo kratak pogled na nju prije nego što se ponovno okrenula prema štednjaku. “Ako imaš imalo mozga u glavi, presvući ćeš se prije nego što ti se otac vrati kući”, rekla je. “Nije on tako glup da neće shvatiti kako si došla do te svečane odjeće...”

Birgitta je skliznula s kauča i slijedila Gertrudu koja se uspinjala stubama do sobe u potkrovlju. Gertrude je uvijek spavala u sobi u potkrovlju kad bi došla kući, iako je zimi bilo ledeno. Rado se smrzavala samo da izbjegne ta gunđala, znala je reći uz grimasu koja je nasmijavala Birgittu. Ali sada je bilo ljeto i u sobi je bilo toplo, tako toplo da je drvo na zidovima počelo mirisati. Gertrude je širom otvorila prozor i spustila se na krevet dok je palila cigaretu:

“Isuse Bože” rekla je i gurnula svoj šeširić tako da je ostao nakrivljen. “Evo nas natrag u srednjem vijeku...”

Nadala se da će Gertrude nastaviti s ljubljenjem kad ugasi cigaretu, ali nije, umjesto toga ustala je s tog rasklimanog kreveta i počela otkopčavati jaknu. “Najbolje da se presvučem”, rekla je i skinula jednu vješalicu s kuke na zidu. “Da stari ne dobije napad... Provjeri dolazi li!”

Birgitta nije točno znala na što misli, je li tu stvarno bilo drugo vrijeme od onoga u Motali gdje je Gertrude stanovala i radila, ali svejedno je poletno kimnula i stavila ruke među koljena dok je sjedila na stolici pored kreveta. Gertrude se nasmiješila i lagano je uštipnula za nos: “Dolazim samo zbog tebe” rekla je. “Zato što si ti moj mali anđeo...” Odjednom je stavila cigaretu u usta i raširila ruke: “Dođi ovamo! Samo ću te ljubiti, ljubiti, ljubiti!”

Birgitta je kleknula na stolac i nagnula se kroz prozor. Vrt je puno ljepše izgledao odavde odozgora nego s kuhinjskog prozora, odavde se nije vidjelo da su cvjetovi jorgovana već postali malo smeđi po rubovima, nego su i dalje izgledali vlažno i zdravo. Zadnje bijele latice s trešnjina drveta lepršale su zrakom poput leptirića, lijepo je izgledalo, uopće ne tako zbrda-zdola kako je baka tvrdila. A gore kod nasipa kraj pruge počeo je izbijati divlji peršin, ako zaškiljiš, izgledalo je kao da je trava prekrivena čipkom. Birgitti se sviđao divlji peršin, ali nikada ga nije smjela brati. To je drač, rekla je baka. Ako ga uneseš u kuću njegovo bi cvijeće padalo poput bijelog brašna po kuhinjskom stolu, a baka je ionako imala dovoljno posla čisteći i spremajući za djedom i Birgittom, nije imala namjeru još i pobirati drač po kući. Vani je fino mirisalo. Sunce je zagrijalo šine i zato je mirisalo po smoli duž cijele pruge. Birgitta je uvukla miris u nosnice, gotovo ga progutala da ga zadrži u sebi, istovremeno osjećajući kako je malo počinje boljeti glava na čelu. To je tako čudno, uvijek dobije glavobolju od mirisa šina, a svejedno ga je voljela. “Ne vidim ga” rekla je, okrenula se i tresnula natrag na stolac. Gertrude je stajala ispred malog zidnog ogledala i češljala se, sada je imala samo kombine na sebi. Kostim je visio na vješalici na kuki iza nje, suknja se nadimala preko zida poput preokrenutog cvijeta. Da,

Birgitta se nadala da će Gertrude ugasiti cigaretu prije nego što je počne ljubiti, ali zaboravila je, čak ju je zaboravila i izvaditi iz usta kad ju je zagrlila. Birgitta je ispustila mali jauk i stavila ruku na obraz. “Oh, Bože!” rekla je Gertrude i nasmijala se. “Jesam li te opekla?” “Samo malo...”

ramena, izgledalo je kao da joj se cijelo bijelo tijelo“Mojstisnulo.novide

“Šestice” rekla je zatim i okrenula se. “Sviđa ti se?”

Birgitta je podigla pogled: “Tko je Gertrudeto?”jepodigla

se iznenadila. Kako je glupa da nije shvatila. Ali činilo se da Gertrudu nije bđga, ponovno je zurila u ogledalo, zatreptala i posljednji put pritisnula šestice uz glavu. “U svakom slučaju, Lennart misli da su jako zgodne.”

Birgitta je sva ozbiljna kimnula. “Ovo je strašno važna tajna, ne smiješ reći ni riječi gunđalima” prošaptala je Gertrude. “Ali na jesen ćemo se oženiti, Lennart i ja.”

čko. Užasno zgodan. Jako drag.”

“Još ne znam brojiti” rekla je Birgitta. Gertrude se nasmijala: “Mislim na kovrče. Zar, ne vidiš. Imam dvije šestice na čelu. To je moderno.”Birgitta

upravo tako. Izgledala je poput rascvalog tulipana, tulipana čije će bijele latice uskoro otpasti i odnijet će ih vjetar. “Dobro” rekla je Gertrude i nagnula se prema ogledalu, promatrala si je lice istovremeno pokušavajući namjestiti jedan pramen da joj leži kako je htjela.

Birgitta je duboko udahnula, Gertrude se nagnula prema naprijed, bila je tako blizu da je Birgitta mogla osjetiti njezin dah na svom obrazu:“Ve ć sam mu rekla o tebi, zna da postojiš. Rekao je da nije važno, da možeš slobodno stanovati kod nas kad budeš malo veća. On voli djecu.”Natrenutak je utihnula, slušala kao da je čula da se netko šulja stepenicama, zatim još stišala glas. “Razvest će se, ostalo mu je još samo nekoliko mjeseci prije nego što to smije službeno učiniti. I zadržat će kuću, jako je lijepa, četiri sobe i kuhinja i prava kupaonica. Ima i hladnjak.” Birgitta je kimnula: vidjela je hladnjak na slikama u Allersu, znala je što je to. “Ja ću biti domaćica, Lennart kaže da je tako najbolje. Hoće da se netko cijelo vrijeme brine za njega. Bit će nam baš lijepo. Ti ćeš

Spustila se pored Birgitte i uzela je za ruku: “Znaš li čuvati tajnu?”

dobiti vlastitu sobu, ima jedna malecka soba iza kuhinje koja savršeno odgovara...”Pustila je Birgittinu ruku i pripalila cigaretu, zamahnula rukom da ugasi upaljač i odjednom počela govoriti normalnim glasom: “Ali to je tajna. Ako nešto zucneš gunđalima, onda ostaješ ovdje. Jesi li shvatila?”Birgittaje

kimnula i stisnula usnice. Shvatila je. *

Cijele je jeseni sjedila s nosom pritisnutim na prozorsko staklo i čekala. Točno je znala kako će to biti. Jednog će dana Gertrude i Lennart doći pješice po glavnoj pruzi. Gertrude će biti odjevena u vjenčanicu s velom od tila, Lennart će biti u fraku. Bit će visok i imati stila, a u rupici za gumb nosit će bijeli karanfil... Jednog je dana odlučila nacrtati Gertrudino vjenčanje, to nije isto što i nekome reći. Baka je progunđala kad je zatražila papira, ali svejedno je obrisala ruke o pregaču i izvadila olovku i papir za pisma. Birgitta je sjela za kuhinjski stol odlučnog izraza lica, točno je znala kako će crtež izgledati. Vidjela je mladenke i mladoženje puno puta u Allersu.Ali njezina slika nije nimalo sličila slikama u Allersu. Gertrude je bila prevelika, a Lennart je izgledao čudno, morala ga je nacrtati s raširenim nogama kako bi joj stali krajevi fraka i sad je izgledao kao da mu među nogama visi neka vrećica. Birgitta je bacila olovku i pritisnula ruke na oči, odjednom je poželjela samo plakati. “Nepristojno dijete!" rekla je baka i stavila ruke na bokove. “Da si odmah podigla olovku.”

Gertrude je došla za Božić, ali bez vjenčanice. Nije imala čak ni onaj bijeli kostim, samo smeđi kaput i plavi šal. Možda se zbog tog šala ovaj put boje nisu promijenile: u kuhinji je i dalje bila zimska tmina kao i prije nego što je došla. Birgitta ju je slijedila u sobu u potkrovlju, ali činilo se da je Gertrude i ne primjećuje. Smrzavala se i povukla rukave veste prije nego što je sjela na krevet. Birgitta je na trenutak oklijevala, a onda je pitala šaptom:“Mogu li vidjeti prsten?”

Gertrude se stisnula i upitno zabuljila u nju: “Kakav prsten?” “Vjenčani prsten.”

Usprkos tome, Birgitta se sljedećeg ljeta preselila u Motalu.

“Isuse Bože!” govorila je Gertrude iziritirano dok su hodale cestom prema autobusnoj stanici. “Stari nije normalan, on još uvijek živi u 19. stoljeću...”

Birgitta je ubrzala korak. Jedna joj je čarapa imala slabu gumu, počela se frkati i kliziti prema dolje i stvarati malu kvrgu pod stopalom, ali nije se usudila stati i navući je. Nije htjela zaostati pa da bude prisiljena otići natrag do kolibe, htjela je ići s Gertrudom u Motalu, iako neće imati vlastitu sobu. Gertrude je rekla da ima samo garsonijeru s malom kuhinjom u kutu, Birgitta nije znala što to točno znači, ali je znala da je spremna živjeti u noćnom ormariću samo da može živjeti s Gertrudom.“Znaš

Birgitta ju je dostigla, Gertrude je ponovno krenula. Cipele su joj već bile sive od prašine puta, visoke su joj pete propadale duboko u šljunak.

li što je rekao jučer?” rekla je Gertrude i odložila putne torbe. “Rekao je da konobarice nisu ništa bolje od cura koje prodaju cigare. A kad sam ga pitala kakve su to cure, rekao je da je to jedna vrsta kurvi, da je takvih bilo u Norrkopingu kad je bio mlad. Ha!”

Gertrude je napravila grimasu i maknula kosu s čela, šestice su se izravnale.“Ah,to...

“Osim toga, ja sam svoje obavila, i više od toga”, rekla je i pružila Birgittinu torbu Gertrudi. “Sada ti preuzmi.”

Ništa od toga. Vratio se svojoj ženi. Uvijek se vrate.”

Gertrude nije odmah uzela torbu, baka je morala stajati i držati je ispruženu dugo vremena prije nego što je Gertrude s uzdahom popustila. “Ali kod mene je tako malo mjesta”, rekla je. “I radim navečer barem tri dana tjedno.”

“Onda bi bilo najbolje da promijeniš posao”, rekao je djed. Upravo je stavio lulu u usta, a sada je polagano razmotavao paketić s duhanom i tražio šibice po kuhinjskom stolu. * * *

*

Morala je krenuti u školu, a onda više ne može živjeti u kolibi uz prugu, rekla je baka. Odande je nekoliko desetaka kilometara do najbliže škole, a nema školskog autobusa.

U kolibici uz prugu Birgitta nije smjela van, u Motali nije smjela unutra.

“Evo! Odi si kupiti slatkiša!” Birgitta nikada prije nije kupovala slatkiše, ali znala je što je to. Djed joj je nekoliko puta kupio šećer u velikim kristalima kad je bio u šećerani, a baka je obično na najvišoj polici u smočnici držala malu zdjelicu tvrdih karamela. Ali gdje je kiosk? Oklijevajući, zastala je kad je izašla u dvorište i osvrnula se oko sebe. U dvorištu nije bilo nikakvog kioska, samo kante za smeće i nekoliko užadi za sušenje rublja na kojima su bezvoljno visjele bijele plahte. Nekoliko se djece igralo kod

“Zar ne bi malo izašla?” rekla je Gertrude kad je sljedećeg dana došla s posla i šutnula cipele s nogu.

“Prokleti starac” prošaptala je Birgitta isprobavajući teren.

“Izašla?” rekla je Birgitta. Nije joj palo na pamet da bi mogla izaći van sama u tako velikom gradu kao što je Motala. Dok je Gertrude bila na poslu, ona je istraživala stan, izvukla je svaku ladicu iz komode i prekopala po hrpi donjeg rublja i marama, najlonki i ogrlica. Nakon toga, otvorila je sve ormariće u kuhinji, ukrala nekoliko grožđica iz jednog crvenog paketića i dvije kockice šećera iz zdjelice, a onda joj se pripiškilo i otišla je u WC. Ostala je tamo gotovo sat vremena. Bilo je zabavno povlačiti vodu, skoro kao čarolija. Samo je dva puta u životu bila u takvom WC-u, a onda je baka bila ta koja je povukla mali crni lanac, Birgitta nije mogla točno vidjeti što se događa. Ali sada je bacila unutra komadiće toaletnog papira, mogla je vidjeti kako se vrte i plešu prije nego što su bili usisani i nestali.Gertrude se bacila na leđa na krevet, opruge su zacviljele pod njom. “Da. Idi se van igrati, to djeca rade...” Birgitta je zinula: “Ali kamo da odem?”

Gertrude je napravila mrzovoljnu grimasu: “Isuse Bože! Idi u dvorište. Ili do kioska ili tako nešto...”

Kopala je po džepu svoje bijele jakne i izvukla jednu krunu.

“Tako je” rekla je Gertrude. “On je prokleti starac.” *

“Cure koje prodaju cigare! Isuse Bože, valjda je samo pitanje vremena kad će tražiti da počnem nositi korzet i cipele na kopčanje.”

Iznenadila se kad su se jedan za drugim počeli otvarati prozori, i na dvorišnoj zgradi i na onoj koja je gledala na ulicu, kad se jedna žena za drugom naginjala van i vikala da je večera gotova. Nasmijala se: izgledale su kao djedov sat-kukavica, kao da su sve te žene bile kukavice obojenih kljunova. Jedno dijete za drugim spuznulo bi s prečke i nestalo, samo se jedan od velikih dječaka odvažio ostati malo duže kako bi izmolio posljednji slatkiš. Kad je otišao, Birgitta je ostala tamo neko vrijeme i mahala nogama. Možda će i Gertrude uskoro otvoriti prozor i povikati da je večera gotova. Nije bilo važno što se odužilo. Nije više bila gladna.

rešetke.Odjednom

se otvorio prozor na kući koja je gledala na ulicu, lice jedne žene je provirilo van: “Maknite se od prečke za istresanje tepiha, djeco!” povikala je. “To nije igračka!” * Ipak, malo kasnije su svi sjedili na prečki, cijela grupa. Svi su se držali na distanci od Birgitte zato što nijedno drugo dijete u dvorištu nikada nije dobilo cijelu krunu da za nju kupi slatkiša. Deset ora je bilo ono što bi uspjeli namoliti svakodnevno. To je bilo dovoljno za dva okrugla bombona od po pet ora, deset kockica želea od po jednu oru ili kutijicu gospina bilja. Gospino bilje najduže traje, ispričala je to jedna djevojčica pjesnički biranim riječima kad je cijela grupa krenula prema kiosku. Staviš te crne komadiće ravno u usta, pomičeš ih po jeziku, pritisneš na nepce i sišeš. Malo poslije ti malo crne sline iscuri kroz kutove usta, ne puno, tek toliko da izgleda kao pjena. Onda je važno progutati slinu, pustiti slanome okusu da klizne niz grlo, a onda možeš početi žvakati. Tada je mekano, čak i malo ljigavo. Ali Birgitta nije kupila gospino bilje, samo bombone od šećerne pjene i želea, kole i one s točkicama od čokolade. Sada je zatvorila vrećicu i čvrsto je stisnula tvrdim prstima. Zrak je bio topao, iako se već počelo mračiti, glasovi druge djece miješali su se s bukom jednog automobila vani na ulici. Malo se naježila od sreće duž kralježnice. Bila je večer, a ona je bila vani, sjedila je na prečki za tepihe usred Motale s vrećicom slatkiša na koljenima.

vrata prema ulici, penjali su se na okvir od mat sivog metala. Jedan je dječak povukao polugu sa strane tako da se jedna debela šipka na vrhu podizala i spuštala, jedna se djevojčica penjala na nešto što je izgledalo kao

( gro.zeraWorC )

Ponekad je trebalo žaliti Gertrudu. Kad bi došla doma s posla boljele bi je noge i bila bi tužna. Tada su neki snobovski gosti bili nepristojni prema njoj, žalili se na hranu ili su se držali uobraženo i smijali joj se. Pogotovo kuje: ne postoji ništa zlobnije od snobovskih kuja, to Birgitti mora biti jasno. Ustvari nemaju nikakva razloga da podižu nos, većina ih je ružna do boli, a njihovi dečki su isti kao i svi drugi dečki, štipali su Gertrude za stražnjicu i hvatali je za grudi čim njihove kuje ne bi gledale. Kad je Gertrude pričala o takvim stvarima Birgitta je smjela leći pored nje. Voljela je to, Gertrude je lijepo mirisala po parfemu i duhanu, ponekad se u njezinu dahu osjetio i miris finog likera. Kad je Gertrude morala otresti cigaretu, Birgitta bi otišla do turskog stolića po pepeljaru, a kad ju je trebalo isprazniti, odnijela bi je do sudopera. Tada bi joj Gertrude rekla da je dobra, da je Birgitta ustvari jedina dobra osoba koju je upoznala posljednjih godina, osim Lennarta možda, ali on nije bio baš stvarno dobar, jer je pogazio svoj bračni zavjet i vratio se svojoj ženi. Ali Gertrude je svejedno mislila da ga ima u šaci, uvijek je tako dugo gledao prema njoj kad bi sa svojim poslovnim suradnicima došao ručati u GradskiZnalehotel...suležati u krevetu satima, sve dok se Gertrude ne bi sjetila da uskoro mora na posao. Tada bi joj Birgitta pomogla da se požuri, pristavila vodu za kavu i napravila nekoliko sendviča, dok je Gertrude trčala sobom i tražila par cijelih čarapa i novčić od dvadeset pet ora koji bi mogao poslužiti kao gumb na potrganoj podvezici. Zatim bi navukla bijelu konobarsku jaknu i crnu konobarsku suknju, nasmijala se debelim i nakrivljenim šnitama kruha koje je Birgitta narezala i u cugu ispila šalicu kave, a onda odjurila kroz vrata. Nakon toga je Birgitta ostajala sama i mogla je raditi što je htjela, samo da ne dovuče hrpu balavaca u stan i ne napravi nered.

Gertrude nije imala novaca da joj kupi krevet, zato je Birgitta spavala na foteljama. Razmještavale su namještaj u sobi svaku večer i jutro: tijekom dana fotelje su stajale svaka s jedne strane malog stolića s metalnom plohom - bio je to pravi turski stol za pušenje, objasnila je Gertrude - ali navečer bi pomaknule jednu i prislonile je na drugu, tako da je to gotovo izgledalo kao mali krevet. Birgitta nije mogla ispružiti noge dok je ležala, ali nije bilo važno, svejedno je voljela spavati u foteljama, kod Gertrude je sve voljela.

* Noć prije nego što je Birgitta trebala krenuti u školu Gertrude nije došla kući prije tri sata, kasnije je to ispričala. Ali Birgitta je već rano ujutro shvatila da mora da je bila neuobičajeno umorna jer je zaspala u odjeći i zaboravila naviti budilicu. Bila je čista sreća što se Birgitta probudila sama od sebe u petanest do osam i sjetila se da je prozivka u osam. Pokušala je drmanjem probuditi Gertrudu, ali nije išlo, Gertrude se samo okrenula na leđa, stavila ruku preko glave i počela hrkati. Bila je sreća što je Birgitta imala svoju najljepšu spavaćicu na sebi, onu koja je bila od zgužvanog pamuka i izgledala skoro kao haljina. Baka ju je sašila od ostatka materijala i zato je dosezala samo do koljena, a ne sve do stopala kao druge spavaćice. Birgitta je trebala samo navući vestu i obuti cipele i čarape i bila je odjevena, a onda je izjurila kroz vrata na isti način kao i Gertrude. Znala je gdje se škola nalazi, trebalo je samo trčati niz ulicu i skrenuti desno kad stigne do sljedeće ulice. Bosse joj je pokazao. On je stanovao u kući koja je gledala na ulicu i ići će u isti razred kao i ona. To mora da je bio on koji je hodao ispred nje na pločniku i držao mamu za ruku. Ali Birgitta nije bila sasvim sigurna. Bosseova kosa je obično stršala poput pačjeg repa preko ovratnika košulje, a ovaj je dečko bio gotovo obrijan po vratu, koža mu je bijelo sjala pod kratkim ostacima kose. “Bosse!” svejedno je povikala, jer kad je došla do školske ograde postala je mrvicu nesigurna. Školsko je dvorište neku večer bilo prazno, a asfalt crn, ali sada je bilo prošarano ljudima. Birgitta nikada u životu nije vidjela toliko ljudi, a stanovala je u Motali već skoro mjesec dana. Dječak i žena koji su hodali ispred nje upravo su skrenuli u školsko dvorište kroz željeznu ogradu, dječak je okrenuo glavu i pogledao je.

Rijetko kada su kuhale, Gertrude je jela na poslu i ponekad bi ponijela kući male posudice za Birgittu. Problem je bio u tome što nisu imale hladnjak, zato je Birgitta bila prisiljena hranu odmah pojesti, nije ju se moglo sačuvati. Ponekad je Gertrude radila po noći i tada je Birgitta jela hranu od večere za doručak. Bio je to malo čudan osjećaj sjediti za turskim stolom i nabadati odresku odjevena samo u spavaćicu.

po podgrijanom

Tako je sve počelo. Bosseova je mama najviše iskoristila nagnula je glavu prema drugim majkama i zabrinuto šaputala, s odustajanjem odmahivala glavom kad je učiteljica prozvala Birgittino ime i kasnije se zadržala u učionici i mrmljala s učiteljicom dok je navlačila svoje bijele pamučne rukavice. Kaput joj je bio neuobičajeno ružan, bio je velik poput šatora i iste boje kao ribizle i mlijeko. Birgitta je ribizle i mlijeko obično dobivala za večeru kad je stanovala u kolibi uz prugu, ali morala je zažmiriti dok je srkala posljednje žlice, kako bi uopče mogla sve pojesti. Boja je bila tako ružna da joj je bilo zlo. I Bosseova je mama bila tako ružna da joj je bilo zlo. Tri dana kasnije Gertrude je prvi put postala kao kukavica u satu, nagnula se kao i druge mame kroz prozor i pozvala Birgittu. To je bilo malo čudno, nedavno je došla s posla i rekla Birgitti da se ode van igrati, da je prokleto umorna i da je boli glava te da mora imati mira i malo odspavati. Ali kada je Birgitta otvorila vrata stana, stajala je u hodniku i navlačila cipele. To je bilo čudno. Obično je po kući hodala u čarapama jer su joj stopala bila otečena i bolna nakon posla. I kosa joj je bila raščupana; bacila je zlokoban pogled na Birgittu, a onda je kimnula prema sobi i stavila kažiprst na usta. Birgitta mora biti tiho. To je shvatila, iako nije mogla razumjeti zašto je Gertrude izgledala tako ljutito. Birgitta se naslonila na okvir vrata i zavirila u sobu. U jednoj fotelji je sjedila žena, imala je plavi kostim i bijelu bluzu koja je bila zakopčana sve do vrata. Suknja se širila tako dugačka i široka oko nje da je gotovo dodirivala pod. Nije vidjela Birgittu, kopala je po smeđoj kožnoj aktovci koja joj je ležala na koljenima i izvadila futrolu za naočale, uzela naočale i dugo ih i detaljno čistila prije nego što ih je stavila na "Dobarnos. ti dan” rekla je zatim. “Jesi li ti Birgitta? Zovem se Marianne. Ja sam iz Centra za socijalnu skrb.”

*

situaciju,

“Bosse!” povikala je Birgitta ponovno i mahnula rukom, jer sad je bila sigurna da je to stvarno Bosse, iako je bio svježe ošišan i imao bijelu košulju i kravatu uz kratke hlače. Njegova je mama bila odjevena u šešir i kaput, stiskala je torbicu čvrsto uz tijelo kao da se bojala da će joj je netko ukrasti. Bacila je brz pogled na Birgittu i rekla: “Oh, Bože! Jadno dijete!”

Zubar joj je rekao da ne radi gluposti kad se odmaknula od zatim joj je izvadio tri mliječna zuba, stavio joj nešto bijelo u usta i poslao je kući. Ono bijelo je nakon nekog vremena postalo potpuno natopljeno, Birgitta je zastala i ispljunula to na pločnik. Bijelo više nije bilo bijelo, bilo je crveno od krvi. I sad je mogla osjetiti kako joj nova krv nadire u usta, nagnula se prema naprijed i pljunula, ali nije pomagalo, krv je nastavila teći i teći i teći. Ako ne namjerava tamo vječno stajati i pljuvati krv, bit će prisiljena gutati. Od pomisli joj se pločnik zaljuljao pod nogama, zašmrcala je i nagnula se, uzela onaj krvavi tampon i ponovno ga stavila u usta. Na njemu je ostalo malo sitnih kamenčića, ali nije bilo važno. Barem je spriječilo krv da joj ne curi iz usta.Nave

injekcije,

čer se nije htjela ići van igrati, boljelo ju je u ustima kad je injekcija prestala djelovati. Gertrude je prezrivo otpuhnula, napravila je piće od najjeftinije rakije i gaziranog bezbojnog soka i rekla joj da si je sve samaIpak,kriva.izgleda da je shvatila da Birgittu stvarno boli. Već rano navečer spojila je fotelje kako treba i pustila Birgittu da ode leći, čak je, kad se smračilo, sama otišla van do kanti za smeće s praznim bocama. Sada je dobro pazila da baci svoje boce, iako se za njih moglo dobiti novca. Nije htjela da stoje u ormariću ispod sudopera pa da ih Marianne može izbrojiti. Već je počela spominjati udrugu antialkoholičara, iako biranim riječima.

Bila je to Birgittina krivnja, rekla je Gertrude puno puta nakon toga. Da Birgitta nije bila tako glupa da otrči u školu samo u spavaćici, onda nikada ta Marianne ne bi počela komandirati kod njih doma. Ali sada je dolazila gotovo svakog tjedna i nakon nekog vremena nije se ustručavala ni da izvlači ladice komode kako bi pregledala Birgittino donje rublje ili da ode na zahod prekontrolirati ima li Birgitta vlastitu četkicu za zube. Nije imala. Gertrude je rekla da je to samo slučajno sada, da se stara četkica izlizala i da je upravo namjeravala kupiti novu, ali to nije bila istina. Birgitta nije oprala zube ni jedan jedini put otkako je došla u Motalu i činilo se da je Marianni to jasno, napravila je grimasu kad je otvorila Birgittina usta i pregledala joj zube. Obavijestila je školu da Birgittu treba preko reda primiti kod školskog zubara.

*

Birgitta je izvadila palac iz usta kad je Gertrude došla iz dvorišta, sklopila oči i pravila se da spava. Odlučila je. Sutra će Bosseu razbiti nos.Zato što je ovo njegova krivnja. Njegova i njegove ružne mame.

Prije deset godina to se nije vidjelo. Nije to ovisilo samo o tome što je u to vrijeme dilala, svejedno je ipak išla na Socijalno. Tada je bilo dovoljno da je jakna samo malo izlizana na rukavima i moglo se dobiti novu, sada čovjek može hodati uokolo u staroj odjeći, dok se sva ne podere. Tome je tako valjda zato da se pošteno vidi koliko su neopi sjajne takve kao Christina i Margareta, a koliko su neki drugi užasno jadni. Poderane štepane jakne krdu, jakne od ovčje kože i kožne torbe snobovima.Birgitta

nije snob, ona ne bi nosila bapski kostim ili jaknu od ovčje kože čak ni da ima gomilu novaca. Umjesto toga, kupila bi si crnu kožnu jaknu od jednog od onih crnja koji obično subotom stoje na

priuštititrgudasivo

Birgittazatrepćekao

ručku torbe koja joj visi preko ramena i ispruži ruku. Skoro da je zgodna, usprkos zlobnom izrazu lica, na neki način izgleda autentično. Kao da je izlivena iz jednog komada. To je prilično čudno. Margareta nikada nije bila naročito lijepa kao mlada ravna poput daske i okruglih obraza poput malog djeteta sve do kraja puberteta - pa ni sada ne bi smjela biti zgodnija, kad ima dobrih četrdeset i pet godina. Mora da to ovisi o novcu, ona si može kupuje čudotvorne kreme i novu odjeću kad god hoće. Sve što ima na sebi izgleda novo, bijeli ovratnik na jakni od ovčje kože nema mrlja, traperice izgledaju još uvijek kruto. Birgitta voli krute traperice, ali kakve to veze ima? Njezine su svejedno izlizane i mlitavo vise. Doleti joj jedno sasvim svježe sjećanje. Odraz u ogledalu. Birgitta je vidjela socijalni slučaj u ogledalu onog snobovskog butika.

da se upravo probudila. “Koje cigarete?” kaže. “Moje cigarete” kaže Margareta i namršti čelo. “One koje si nedavnoMargaretaprisvojila.”popravi

Pa da. Sad se sjeća. Naravno da će gospođa dobiti svoje cigarete natrag, sigurno ne bi mogla preživjeti takav popriličan financijski gubitak. A ako bi preživjela, onda bi sigurno pilila Birgittu sljedećih trideset godina, mučila je prijavama policiji i anonimnim pismima, stajala navečer ispred njezina stana i vikala: Ti si kriva, ti si .kriva! Naravno da će dobiti svoje cigarete!

u Motali. Njihove jakne su totalno lijepe i jeftine, ali Ulla, njezina socijalna radnica, odbijala je čak i porazgovarati o tome kad je Birgitta na vrlo skroman način pokušala navesti razgovor na to. Birgitta bi trebala pokrpati svoju jaknu, rekla je. I oprati je. Ullina glavna šefica je rekla kako je vrijeme da se pritegne remen, a Ulla - ta kukavica - uvijek je radila ono što bi šefica rekla. Posljedica je bila ta da je Birgittu sve boljelo od sveg tog pritezanja u zadnje vrijeme. Jedva da dobije toliko da se može najesti dosita. Ali to je možda jedan od onih skrivenih blagoslova o kojima je Gertrude znala pričati, jer sada se Birgitti povraća pri samoj pomisli na hranu. Ipak ne bi imala ništa protiv kad bi dobila još koju kintu za kalorije u tekućem obliku. Upravo sada bila bi spremna dati desnu ruku za pivo. “I?” kaže Margareta. Birgitta zatrepće. Na što misli? I zašto izgleda tako ljuta? Margareta nestrpljivo udahne i nagne se prema njoj, lice joj je blizu Birgittina.“Molim

Još uvijek zatvorenih očiju, Birgitta prekopa po džepu jakne, i tamo ima rupu, ali samo jednu malu, kutija cigareta nije propala kroz nju. Izvadi je i pruži je u prazno, neko vrijeme tražeći Margaretinu ruku, zato što još uvijek nema snage otvoriti oči. Ili točnije, zato što ne želi otvoriti oči i vidjeti tog stisnutog snoba kako joj zuri ravno u facu. Sigurno će tražiti da joj plati za onih nekoliko jadnih cigaretica koje je Birgitta već popušila. Birgitti bi bolje bilo da predloži plan otplaćivanja. Naime, ne događa se često da ima novaca za cigarete.

Takvi kao ona moraju se zadovoljiti time da sami omotaju svoje cigarete, ako su već toliko uobraženi da puše.

te da mi daš moje cigarete” kaže izgovarajući svaku riječ vrlo jasno, kao da nešto nije u redu s Birgittom, kao da ne čuje i ne razumije.“Kakve cigarete?” upita Birgitta i ponovno se nasloni na izlog i zatvori oči. Umorna je. Vrlo umorna. “Nemoj ni pokušavati!” sikne Margareta. “Uzela si kutiju žutog Blenda koji pripada meni u onom restoranu. Hoću je natrag!”

Margareta trgne prema sebi svoju kutiju cigareta, Birgitta može čuti kako povlači patentni zatvarač na torbi i stavlja je unutra. Sad bi trebala otići uzdignuta nosa, tako da Birgitta može otvoriti oči i ogledati se oko sebe, ali to ne čini. Birgitta je i dalje može čuti kako diše. “Hoćeš li moći sama?” pita Margareta. Glas joj je drugačiji, malo oklijevajući i ne tako oštar kao prije. Birgitta kimne. Ona apsolutno može sama, puno hvala, samo neka Margareta bude tako prokleto dobra i nestane sa svojom jaknom od ovčje kože, svojim cigaretama i svim tim sranjima. Ali Margareta ništa ne kuži, stavi ruku na Birgittinu i malo je protrese. “Čuj” kaže. “Kako se ustvari osjećaš? Ne možeš tu stajati i zaspati...”Fućka se tebi, misli Birgitta, ali to ne kaže, stoji nijema, zatvorenih očiju, leđa pritisnutih na izlog dućana. Hladnoća stakla joj je počela prodirati kroz jaknu i polako puzi do leđa. Zadrhti i promijeni položaj, sakrije ruke pod pazuha. Prsti su joj sasvim ukočeni. I stopala su joj smrznuta.“Ondadobro” kaže Margareta i uzdahne. “Onda možeš sa mnom do Motale. Ali neću nikakvih svađa.” Birgitta otvori oči. Tko se misli svađati? Zar se netko ovdje misli svađati? U svakom slučaju, to nije Birgitta Fredriksson. Nema teorije. Nikada. * Margareta krene niz Ulicu Drottning brzim korakom, Birgittine cipele spadaju tako da je ne može sasvim stići i zato između njih nastane mali razmak. A ubrzo prilično velik. Margareta vjerojatno namjerno juri tako brzo, sigurno ne želi hodati pored stare kurve. Birgitta prezrivo otpuhne. Kao da je Margareta puno bolja. Ako je imala dovoljno drskosti da ševi profesora dok je još išla u školu, onda je sigurno odonda stigla dosta toga obaviti. Ponešto je Birgitta shvatila s godinama, Margareta ju je povremeno zvala i kad je pričala o dečkima, uvijek je imala nekog novog. Činilo se da ih je cijeli život mijenjala otprilike svakih šest mjeseci.

Margareta je već stigla do mosta, sad je primijetila da je Birgitta zaostala, pa se zaustavila i brzo se ogledala oko sebe prije nego što je ponovno krenula. Zašto joj se tako žuri? Zar ne vidi da se Birgitta kliže kao vražji Bambi u tim Minnie Mouse salonkama? Ako je već tako

“Vjerojatno jesi”, rekao je i odmahnuo glavom. “Ali sada je došlo vrijeme da se malo primiriš. Barem ako namjeravaš dočekati sljedeće rođendane.”

Birgitta nije ni pokušavala objasniti kako nije tako glupa da bi se mislila igrati s plesačicom, samo je htjela vidjeti kako izbliza izgleda taj čvrsti porculanski til i osjetiti ga pod prstima. Mislila je i zagristi ga, ali to nije stigla prije nego što ju je baka ugledala. I tako je i dalje nastavila čeznuti, posve uvjerena da je porculanski til sladak kao šećer u kristalima.Jednom je dobila ideju da okusi i Gertrudu. Bilo je to neposredno prije nego što su je preselili k babetini Elli, znači da je tada išla u četvrti razred. Gertrude je prestala raditi, dobila je otkaz u Gradskom hotelu, a nije bilo nikakvih drugih pametnih poslova za konobarice u Motali. Gertrude nije namjeravala sakupljati prljavo suđe u nekom Ring baru, koliko god je gnjavile Marianne i ženske sa Socijalnog, zato što ona ima zvanje i ponosna je na to. Osim toga, uskoro će se udati za Osvalda i biti domaćica u onom trosobnom stanu

Ali sada mirno stoji kod onog tamo pješačkog prijelaza. Birgitta skupi snagu i pokuša trčati, ali ne ide, uspije napraviti samo nekoliko koraka. Kvragu. Nije u formi. To je valjda zbog te proklete jetre. Ili pluća. Ili bubrega. Ili srca. Kad je prije nekoliko tjedana bila otpuštena iz bolnice, liječnik joj je rekao da je čudo što uopće može stajati.

kolosalno dobra i prijateljski nastrojena kao što se pravi, onda bi trebala pustiti Birgittu da sjedne na klupu u parku i doći po nju autom.

Bio je to neuobičajeno dobar doktor, gotovo u rangu s Hubertssonom, ali ni on nije baš kužio stvari, kao ni drugi. Birgitta nije imala nikakvih planova umrijeti i nije nikada namjeravala biti stara, čak i ne zna kako je to biti stara. Gertrude nije navršila ni trideset pet. Ali to je jasno, Gertrude nikada nije bila jaka kao Birgitta. To se vidjelo. Bila je tako neshvatljivo tanka i prozirna, izgledala je kao ona plesačica od porculana koja je stajala na bakinoj komodi. Baka je jako pazila na tu plesačicu. Opalila je Birgitti pljusku koja joj je odzvanjala u ušima još satima nakon što je otkrila da se Birgitta popela na stolicu i dodirivala je. To nije igračka!

“To je zato što sam tako jaka”, rekla je Birgitta, jer nije mogla reći ono što stvarno misli, onda bi je u sekundi strpali na psihijatriju. Liječnik joj se nasmijao te se okrenuo prema kompjuteru, stisnuo gumb i njezin se zdravstveni karton pojavio na ekranu.

Jer onda bi se Birgitta mogla preseliti jednoj od onih poštenih obitelji kojima je Marianne uvijek pričala, onakvoj obitelji u kojoj bi joj bilo tako lijepo s vlastitim krevetom i vlastitom sobom i svim tim. Onda bi sigurno brzo zaboravila svoju siromašnu mamu i... Tada već Birgitta ne bi mogla zaustaviti suze, oči bi joj se napunile suzama koje bi onda počele teći niz obraze kad bi trepnula. Šmrcajući bi se spustila na koljena ispred Gertrudina kreveta, grlila joj ruku i zaklinjala se da ne želi ni u kakvu usranu udomiteljsku obitelj, da ne želi svoj krevet i svoju sobu. Svi su glupi, Osvald i Marianne, Bosseova mama i ravnatelj škole. Nitko od njih nije shvaćao da je Birgitti dobro, da je imala najbolju mamu na svijetu... Tijelo bi joj se

koji on ima. A prvo što će učiniti kad dobije prsten na prst jest reći Marianni i cijelom njezinu društvu da se nose. Birgitta se radovala vjenčanju, iako nije voljela Osvalda. Bio je tako velik i glomazan da se činilo kao da za nju nema mjesta u stanu kad bi se on pojavio. Osim toga, imao je čudne navike. Nikada nije pozdravljao i čim bi došao na vrata, skinuo bi cipele i svoje znojne čarape, bacio ih preko ramena i utapkao u sobu bosih nogu. Uvalio bi se u jednu od fotelja i ne bi ustajao cijele večeri. A opet, imao je neusporediv talent da svejedno napravi nered oko sebe. Nakon kratkog vremena sve su čaše bile zaprljane, sve pepeljare prepune, a po podu se kotrljala gomila praznih boca. Nije da je Birgitta u to vrijeme bila neka čistunka, ali Osvald je stvarno bio prava svinja, glasno se podrigivao i pljuvao po podu, cerio se kad je nadugačko prdio i to je toliko smrdjelo da je Birgitta morala otvoriti prozor. Osim toga, nikada nije znao otići, sjedio bi u toj fotelji čitavu vječnost. Birgitta nije mogla pošteno otići u krevet, morala je smotati nešto odjeće u gomilu na podu vani u hodniku i leći što je bolje mogla. Osvald ju je uvijek probudio kad je odlazio doma, izmaknuo bi hrpu odjeće pod njom i psovao zato što je legla na njegovuKadjaknu.biotišao, Gertrude bi postala zabrinuta, počela bi šmrcati i plakati, grliti Birgittu i zvati je svojim malim anđelom, svojom jedinom malom prijateljicom na svijetu. Svi ih žele razdvojiti, i Osvald, ta svinja, ali ona ne namjerava popustiti. Ipak je ona majka, on to mora prihvatiti, a dobroj je majci ljubav prema djetetu uvijek ispred Ijubavi prema muškarcu. Ako je Osvald želi, onda mora uz nju uzeti i Birgittu, zato što Gertrude ne bi preživjela bez svog anđelčića, a i Birgitta se valjda ne želi rastati od svoje mamice. Ili želi? Gertrude je počela plakati: da, sigurno to želi, Birgitta sigurno želi da je Gertrude mrtva i pokopana.

je i bujica riječi odjednom je krenula iz njezinih usta. “Mama, mama, mama... Ne smiješ umrijeti! Ne smiješ umrijeti, draga mamice, nemoj umrijeti!”

počelo tresti od plača, riječi bi dolazile isprekidane i veliki mjehuri sline bi joj se nakupljali i prštali na ustima, a opet, činilo se da je Gertrude ne čuje. Samo bi nastavila plakati i vikati, povukla bi ruku i stavila je preko lica, dok bi se cijelo njezino krhko malo tijelo stisnulo u grču. “Daaaa!” vikala bi i udarala nogama po madracu, vrteći glavom lijevo-desno. “Daaaa! Ti sigurno hoćeš da ja umrem, znam to! Svi me mrze! Znam to, znam to! Ali pokazat ću ja svima vama, sutra kad odeš u školu ubit ću se, kunem se! Uzet ću onaj veliki kuhinjski nož i zariti ga ravno uBirgittatrbuh...”se

Gertrude bi se obično smirila kad bi Birgitta prislonila svoj vlažni obraz uz njezin i plakala glasno kao ona. Prestala bi udarati nogama vrtjeti glavom, nakon kratkog vremena više ne bi ni vikala, samo bi šmrcala i ponekad zatulila, dok bi joj glava polako klonula u stranu i onda bi zaspala. Tada Birgitta više nije smjela šmrcati, tada je morala progutati svoj plač tako da je postao tvrda mala kvrga u grlu, inače bi se Gertrude mogla probuditi i ponovno postati zabrinuta.

bacila na nju, kako bi je zadržala, kako bi je prisilila da ostane na “Mama”životu.povikala

Birgitta bi obično ležala posve nepomično sve dok više nije mogla čuti Gertrudino disanje, onda bi oprezno maknula ruke s Gertrudina vrata i ustala. Trebala je svašta obaviti prije nego što si je mogla dopustiti san. Prvo je morala narezati kruh za doručak, zatim sakriti sve noževe. Imale su samo tri komada, tako da bi to samo po sebi bio lagan posao samo da nije toliko drhtala. Jedan je završio iza hrpe stvari u ormaru ispod sudopera, drugi u kotliću zahodske školjke, iako je bilo malo spetljano skinuti plastični plovak kako bi skinula poklopac, treći je zagurala da stoji iza ogledala u hodniku. Kod babetine Elle joj je pozlilo kad je jednog od prvih dana otvorila ladicu u kuhinji i ugledala jedanaest oštrih noževa - u sekundi ih je izbrojila - i u trenutku joj se činilo da mora pronaći jedanaest mjesta gdje ih može sakriti. Ali to, naravno, nije bilo potrebno u toj kući. A kod Gertrude je to uskoro postao običaj. Činilo se da Gertrude nije primjećivala da su noževi nestali i da bi se ponovno pojavili kad bi se Birgitta vratila iz škole. Kad su noževi bili sakriveni, obično bi skupila sve boce u malu platnenu vrećicu koju bi stavila ispod vješalice u hodniku. Kada je jutrima odlazila u školu, uzela bi vrećicu u ruku i otrčala do kanti za

Namještaj i stvari su se počeli rasplinjavati, postali su mutni i nejasnih obrisa, a Birgitta više nije imala nadzor nad vlastitim tijelom. Osjetila je kako joj jezik prelazi preko zuba u potrazi za posljednjim komadićima šećera, kako su joj ruke obrisale posljednje šmrklje od plača ispod nosa i kako su stopala krenula. Bilo je to kao da je hodala u moru, svuda oko nje bila je voda i svjetlost, šaputavi valovi poticali su je da hoda u njihovu ritmu sve do kreveta. Gertrude je duboko spavala, nije ni primijetila da joj je Birgitta podigla ruku. Birgitta je prvo prešla kažiprstom preko nekoliko bijelih paperjastih dlačica pod rukom, štakor se sa žudnjom pomaknuo u njezinu želucu, činilo se kao da je svaka dlačica na Gertrudinoj ruci napravljena od šećera. Sjetila se one bijele šećerne vune koju je jednom kupila u zabavnom parku i usta su joj odjednom bila puna sline, u grlu ju je škakljalo i boljelo i stiskalo od želje za slatkim...

je taj štakor bio razlog što je jedne noći išla probati kakvog je okusa Gertrude. Upravo je bila sakrila sve noževe i pokupila sve boce, sada je stajala uz turski stolić i nagradila se šakom kockica šećera. Gertrude je mirno spavala, stisnula se uza zid, njezina je bijela ruka ležala ravna preko boka. Birgitta ju je promatrala dok su kockice šećera prvo postajale porozne, a zatim joj se polako rastopile u ustima. Štakor je siktao od nestrpljenja, htio je nešto drugo, najbolje bi bilo čokoladu, cijeli kolač od mliječne čokolade Marabou, onako ljepljiv i mekan kakav je bio nakon što je ležao izložen suncu u izlogu dućana. Ili sladoled, da, mogao bi pojesti i sladoled od vanilije, cijelu kutiju sladoleda od vanilije koji se topi s tankim prugama sirupa od jagoda, onog od kojeg te duboko u grlu počne škakljati od žudnje... Iza roleta je već počelo svitati, soba je polako postajala svjetlija.

smeće, ispraznila je i zgužvala u lopticu koju bi zagurala u školsku torbu. Babe iz susjedstva koje su je špijunirale iza sjajnih prozora sigurno su mislile da ih je bacila, ali nije, samo ih je sakrila iza kante za smeće. Pa za njih se moglo dobiti novca, a Birgitta nije bila tako glupa da propusti šansu da nešto zaradi. Gertrude je bila draga, ali nije imala puno za davanje u zadnje vrijeme, a Birgitta je stalno žudjela za slatkišima. Kao da je imala nekog štakora koji voli slatko u želucu, zlog štakora dugačkog repa koji joj je prijetio i plašio je, koji je šaptao da će zariti svoje žute zube u njezina crijeva i razderati ih u krpe ako ga ne nahrani.Možda

Birgitta je zatvorila oči i mokrim mekanim jezikom polizala cijelu Gertrudinu ruku, od zgloba do ramena. Nakon toga vrlo je pažljivo vratila ruku natrag na bok, ispravila se i zatvorenih očiju čekala senzaciju okusa koja će joj uskoro eksplodirati na nepcu. Ali Gertrude nije imala okus po čokoladi i vaniliji. Imala je okus po soli. Kao salmijak.

Da. Tako je to. Zna točno što će se dogoditi, vidi to pred sobom: Birgitta Fredriksson se hvata za srce i zaustavlja se usred koraka, okrene se na jednoj nozi - druga je podignuta kao da pleše - i na trenutak pogleda prema ledenoplavom ožujskom nebu prije nego što polako sklizne prema tlu. Ljudi navru sa svih strana, viču zabrinutim glasovima i vrte rukama. Je li mrtva? Oh, ne, samo da nije mrtva! Pa to je Birgitta Fredriksson, ona koja je jednom bila tako lijepa! Ona koja je sigurno trebala biti svjetski poznat fotomodel, švedska verzija Anne Nicole Smith, da je danas mlada! Ah, da samo život nije bio tako okrutan prema njoj!

*

Margareta spusti nogu na ulicu u trenutku kad je Birgitta sustigne, na semaforu se još nije stiglo upaliti zeleno. “Čekaj!” kaže Birgitta zadihano, ali Margareta je već na pola puta preko ulice. Pa jebemu! Birgitta se spotiče preko ulice - proklete usrane cipele - i ponovno je pokuša stići. Margareta namjerno žuri, pokušava pobjeći od Birgitte! Jer ako Birgitte ne bude na vidiku kada dođe do auta, onda može samo uskočiti i nagaziti na gas čiste savjesti. Da, tako je, to je to, može to vidjeti pred sobom, može vidjeti čak i Margaretin zlobni mali osmijeh kad se minutu kasnije proveze pored očajne i ostavljene i totalno švorc Birgitte i pravi se da je ne vidi. Osim toga, može zamisliti kako Margareta nabora cijelu facu u iznenađenu grimasu kad se sljedeći put sretnu i kad je Birgitta podsjeti na sve ovo. Što? Nije Margareta pogazila svoje obećanje Birgitti! Nije ona pobjegla! Ne, nego je čekala i čekala, ali kad se Birgitta nije pojavila, morala je otići. Žalim, žalim.Margareta je sad stigla do Parka Jarnvag, ali Birgitta je i dalje na pločniku. Srce joj teško udara, kao da će joj prsni koš eksplodirati. A svejedno mora požuriti dalje. Možda će umrijeti od ovoga napora, onaj krvni ugrušak koji prijeti da će rasprsnuti neku od žila možda je upravo na putu prema njezinu srcu ili mozgu.

Kvraaaagu!” siknula je Gertrude i spustila se natrag na jastuk. “Što sam loše učinila? Što? Ležim u ovom usranom malom stanu u usranom malom gradu i nemam novaca ni za najosnovnije, a onda, uza sve to, još se pokaže i da mi je dijete idiot! Ali samo pripazi, samo da ti kažem, jer ako budeš hodala uokolo i brbljala takve stvari među ljudima, Marianne će te u trenu strpati u ludaru. Tako da znaš!”

Babetina Ella se nije nasmijala, ni vikala, samo je podigla pogled sa svog jastučića za vezenje i na trenutak se zabuljila u Birgittu: “A tako”, rekla je i ponovno spustila pogled, pomaknula nekoliko kalema tako brzo daje Birgitta to jedva mogla pratiti pogledom. “Znači, ti si besmrtna... Baš lijepo.”

Baka je zabacila glavu i nasmijala se još glasnije, skoro su popucala stakla u kolibi. Ovo je očito bilo najsmješnije što je čula posljednjih“Vidjetgodina.

Gertrude se razljutila. Bilo je rano poslijepodne, još se nije stigla potpuno napiti, ipak se podigla na lakat u krevetu i obrecnula se: “Jesi luda ili što? Zašto bi baš ti bila posebna, zašto bi se baš ti uspjela izvuć Birgittai?”nije odgovorila. Bilo je to kao da je imala mali gumb u sebi, mali ovo-se-ustvari-ne-događa gumb, koji bi obično stisnula kad bi se Gertrude razljutila. To nije nikada funkcioniralo kad je Gertrude plakala i bila tužna, samo kad je vikala i psovala. Kao sada.

u lijesu imati lopatu” rekla je baki. “I kad svi odu kući sa sprovoda, onda ću se otkopati.”

Kao dijete pokušavala je objasniti svoju uvjerenost odraslima, ali nitko je nije shvaćao “Namjeravamozbiljno:sasobom

Baka se nasmijala svojim hrapavim smijehom: “Ne možeš. Kad si mrtva, onda si mrtva, onda se ne možeš otkopati.” “Ja mogu.”

ćeš!” zakokodakala je. “Vidjet ćeš!”

Samo se igra u mislima. Ustvari, Birgitta ne vjeruje u smrt. Ni na trenutak.Naravno, tisuću si je puta zamislila te dramatične okolnosti i tu tugu, krivnju i žalovanje koje bi izazvala njezina smrt među snobovima i ostalima, ali ipak joj je nemoguće stvarno povjerovati da će jednom umrijeti, da više neće postojati. Možda drugi, ali ne i ona. Birgitta Fredriksson će vječno živjeti, bilo što drugo joj je nemoguće zamisliti.

*

Ella ju je pogledala i kratko se nasmiješila. Birgitta se nestrpljivo nakašljala.

Prokleta babetino! Pa reci nešto! Naborala je lice u grimasu podigla ruke, skvrčila prste kao čudovište: “A ako me pokušaš zakopati, onda ću tuliti kao duh...”

Birgitta ju je promatrala stisnutih očiju i čekala na nastavak, ali nije ga bilo. Ella je, umjesto toga, stavila iglu između usnica i nagnula se nad vezom kako bi bolje vidjela. “Namjeravam držati jedno oko otvoreno”, rekla je Birgitta. “Da vidim što se događa.”

Ella je izvadila iglu iz usta i glasno se nasmijala. “U to sam sasvim uvjerena” rekla je. “Ali s obzirom da još nisi mrtva, možeš se otići oprati. Ruke su ti prljave.” * Još i danas Birgitta tako zamišlja smrt: kao kazališnu predstavu u kojoj je ona i glavna uloga i publika. Ležat će u svom lijesu sa svim osjetilima očuvanima, s očima zatvorenima samo napola kako bi mogla promatrati sudionike sprovoda, a kad odu, maknut će poklopac u stranu i ustati kao neki Drakula. Ne želi biti zapaljena, to je objasnila Ulli na Socijalnom, ali nema velike nade da će joj želja biti poštovana s te strane. Ako Ullin veliki šef kaže da općina želi da svi otpaci budu spaljeni, onda će se Ulla pobrinuti da i Birgitta bude spaljena. Zato je selotejpom zalijepila ceduljicu na unutrašnjoj strani vrata svog ormara: Zakopavanje. Ni pod kakvim uvjetima ne želim da me se spali. Birgitta Fredriksson. Nada se da će se snobovi pojaviti u zadnji čas. Da, može vidjeti kako se to događa, kako su ugledali ceduljicu, kako pogledaju jedan drugog očima ispunjenim suzamakonačno su shvatili kako su je loše tretirali - i kako onda trče prema groblju i krematoriju i zaustavljaju lijes upravo kad su ga namjeravali pogurnuti u pećnicu... Ali vjerojatno neće tako biti, na Birgittine se sestre ne može osloniti. Jer kad se ljudi nakon kratkog vremena počnu skupljati oko Birgitte tu gdje leži kao razapeta na šljunčanoj stazi u Parku Jarnvag, nedostajat će barem jedna osoba. Margareta. Ona će sigurno samo nastaviti dalje. Prokleta kuja! Birgitta uzme zraka, iz dubine grla izvuče svoje glasovne mogućnosti i skupi ih u jedan jedini urlik: “ČEKAAAAAJ!”

Birgitta i dalje stoji s rukama na bedrima, ali podigne glavu i napravi“Kvragu!grimasu.

Margareta se malo zaljulja na petama i pogleda u daljinu: “Možda bi ti to dobro došlo. Čini se da ti treba malo kretanja...”

Prošlo je mnogo godina otkada je posljednji put tako glasno vikala, ali nije ispala iz forme. Čini se kao da je uspjela da na trenutak zastane cijeli Norrkoping, kao da su svi motori prestali brujati, kao da su se svi razgovori prekinuli na tih nekoliko sekundi dok eho njezina glasa odzvanja između starog hotela Standard i Doma kulture. Birgitta se nagne prema naprijed i osloni se rukama na bedra, poput sprintera koji je upravo prošao kroz ciljnu traku i vidi kako se Margareta tamo u daljini smrznula kao led, kako su joj se leđa ispravila i kako je ostala sasvim nepomično stajati. Birgitta dašće, ne, više od toga, škripi, a srce joj tuče tako jako da osjeća puls u svakom dijelu tijela: u glavi, u prstima, u proširenim venama pod koljenima. Može čak i osjetiti udarce srca u ušnim resicama. Tada je čovjek umoran. Tada čovjek stvarno ima pravo na trenutak odmora. Sada čuje Margaretine korake, krčkaju po šljunku i otopljenom snijegu dok hoda laganim koracima svojim odmjerenim snobovskim stilom u pravcu Birgitte. “Što je?” kaže prigušeno, kao da misli da će naknadno stišati ton Birgittina krika time što će govoriti tihim glasom. “Zašto se dereš?”

Sto je to s njom? Zar danas ne može otvoriti usta a da ne izbaci nešto otrovno? Ustvari nije bila ovako otrovna još otkada je Birgitta napustila skupu vilu Stiga Štukoustog. Ni Margareta ni Christina nisu rekle ni riječi Birgitti tijekom onih tjedana dok su stanovale u podrumskoj sobi, a kad je Birgitta trebala otići nisu čak ni odgovorile na njezin zbogom, samo su buljile u nju prazna pogleda. Zato se Birgitta iznenadila kad joj je Margareta počela pisati nekoliko godina kasnije. Mislila je da su neprijatelji za cijeli život, ali to shvaćanje Margareta očito nije dijelila, jer je jedna oda za drugom, a svaka duža od prethodne, počela slijetati u Birgittin poštanski sandučić. A, osim toga, nije li se Margareta pojavila kod nje doma samo nekoliko mjeseci nakon što je dobila dječaka? Da. Sada se sjeća, vidi sasvim jasnu sliku Margarete kako sjedi za kuhinjskim stolom i hrani ga iz bočice... Aha! Zato je Margareta danas tako otrovna. Mora da se sjetila dječaka kad su sjedile u onom restoranu, tako je, odjednom mora da se sjetila da je Birgitta dobila sve što ona sama nije nikada dobila. Birgitta

Zar si planirala da trčimo cijelim putem do Motale?”

“Sama sam si kriva, naravno”, kaže i okrene se u smjeru klupe, vukući noge tako da šljunak škripi i dođe do nje. “Ako si stalno na cesti, onda ne doživiš starost. Doktor mi je rekao da mi je ostalo još pola godine. Ako budem imala sreće...”

shvatiti da je Birgitta povrijeđena, da joj se plače od Margaretinih okrutnih udaraca i da joj kutovi usana podrhtavaju. “Kvragu, Maggie”, kaže i uspravi se. “Ja ti nisam sasvim zdrava, nemam snage trčati tako brzo kao ti. Navukla sam si cirozu jetre, znaš... Bila sam u bolnici, izašla sam prije četrnaest dana.” Margaretino se lice opustilo, ali ne dovoljno da bi se Birgitta osjećala da stoji na sigurnom tlu. Moguće je da Margareta ne zna što je ciroza jetre - a Birgitta je stvarno ne namjerava poučavati o svojoj bolesti - i zato ne razumije ozbiljnost svega. Tlo treba pojačati.

je imala i majku i muža i dijete, a Margareta nikada nije imala nikoga na cijelom svijetu. Nitko je nije htio kad je bila mala, i nitko je neće ni sada, a nije ni čudo, kad je tako užasna zlobna klimakterična vještica. Margareta je jednostavno zavidna. Ali to sigurno ne bi priznala ni pod prijetnjom pištoljem. Kad su bile male, Margareta nikada nije htjela pričati o svojoj mističnoj mami i uvijek bi otišla svojim putem kad bi Birgitta počela pričati o Gertrudi. Bila je zavidna onda, a zavidna je i sada. To je Ipaktako.bitrebala

Sjedne na klupu i baci kratak pogled na Margaretu. Na dobrom je putu, Margareta je otvorila usta, zuri u Birgittu sjajnim očima: “Ali znaš ti mene”, kaže Birgitta i nakratko se gorko nasmije. “Ja se ne znam brinuti za sebe. Čak i kad bih htjela...”

Margareta zatvori usta i proguta slinu: “Je Ii to Naravnoistina?”dajeistina. Što ona misli, da Birgitta tu sjedi i laže? Kvragu, pa doktor je rekao da će umrijeti za pola godine ako ne prestane cugati! “Jasno da je istina”, kaže i spusti pogled kako bi sakrila da ipak laže. Jer jasno da laže. Birgitta Fredriksson neće umrijeti. Ona ne može umrijeti. * Polako izlaze iz parka i idu prema željezničkom kolodvoru, Margareta je stavila ruku pod Birgittinu, pridržava je kao da je starica. “Sjedni na klupu ispred kolodvorske zgrade, a ja idem po auto”, kaže. “Neće dugo potrajati, iza policijske postaje je...”

Birgitta zatvori oči i kimne, pusti da je se polagano vodi preko ulice. Čak se i uhvati kako malo šepa i zaustavi se. Ne smije previše glumiti: čovjek nije šepav od ciroze jetre. To bi valjda ona trebala znati, jer je već pola godine svako malo u bolnici zbog te vražje jetre, a još nije počela šepati. Činjenica je da ona nikada ne misli na svoju jetru, osim ponekad kad povraća. Onda viri kroz trepavice da vidi je li izašlo što krvi, jer kad počne krv, onda je moraju odvesti u bolnicu, a to ne želi. Birgitta ne voli ležati u bolnici. Ustvari, boji se bolnica. “Joj”, kaže Margareta kad su došle do klupe. Malo je vlažna od rastopljenog snijega. “Premokra je i hladna. Pričekaj malo, idem do kioska kupiti novine, pa možeš sjesti na njih...” Vratila se u sekundi, raširila debele novine s mnogo priloga preko klupe i pružila joj limenku kad je Birgitta pošteno sjela. “Evo”, kaže. “Da imaš nešto za piti dok me nema. Ali neću dugo. Natrag sam za par minuta...” Birgitta zatomi grimasu: Coca-Cola light. Tipično. Ono što njoj treba je pivo. Ali ako to kaže, Margareta će opet zalajati kao rotvajler. “Možeš li ostati sama?” upita Margareta. Birgitta kimne i zatvori oči, ali ih u sljedećem trenutku ponovno otvori. “Čuj” kaže i molećivo se nasmiješi. “Je 1’ bi mogla dobiti i cigaretu?”

Birgitta je uvijek voljela biti izvan kuće, cijelog je života radije bila vani nego unutra, nije važno ako bi bila oluja ili bi pljuštala kiša. Pod drugim bi okolnostima možda bila prava ljubiteljica prirode. Otpuhne na tu pomisao. Može se zamisliti u ulozi izviđč u jabuke s košarom punom gljiva preko ruke i sunčanim pogledom. Isuse Bože! Dobro da nije tako loše prošla.

mora da su bile kad su izašle iz kuć cestu jedna za drugom. Birgitta se toga kristalno jasno sje hodala je Ella u gumenim bucama, haljini u kojoj je obavljala vesti, odmah za njom trčkarala je Christina u identičnoj opremi, uplašena i drhtava, kao da se bojala da će joj se put otvoriti pod i usisati je. Margareta je hodala cik-cak iza njih. Nije mogla hodati ravno jer je prošvercala sa sobom jednu knjigu Pet prijatelja u košarici či đačice obrazatukaou čice ćala da će ne ograde na ća: prva u redu čišćenje nogamai

Bašjelijepovrijeme, kako se toga prije nije sjetila.

Birgitta se nagne prema natrag i okrene lice prema suncu dok izvla kutiju cigareta iz džepa. Nije uopće loše sjediti ovdje na proljetnom suncu i zapaliti si jednu.

Nije da je za to ikada postojao neki veći rizik, baka je promatrala prirodu s nepovjerenjem, iako je cijeli život provela usred klorofila, a Gertrude je bila pravi cvijet s asfalta. Birgitta je ustvari bila na izle šumi jedan jedini put, a to je bilo kada je Ella povela sve tri djevoj da beru gljive, iako ona sama ne bi ni u snu krenula u šumu. Ali Stig Štukousti je trebao proslaviti četrdeseti rođendan, a Ella je obe pomoći s hranom. Za predjelo su trebali biti popečci punjeni lisičarkama, a s obzirom na to da su lisičarke u limenci bile strašno skupe, a Ella je bila tako škrta, morale su same krenuti u šumu i nabrati ih tamo gdje rastu besplatno. Mislila je ona. A ustvari nisu našle ni najmanjuAligljivu.kojiprizor

za gljive i počela je čitati čim joj je Ella okrenula leđa. Ona nije bila normalna s tim svojim knjigama, cijelo je vrijeme čitala, iako su Ella, Christina i Birgitta preokretale očima i govorile joj da nije normalno stalno i posvuda čitati. Nije pomagalo, nastavila je hodati cik-cak kroz život, stalno s novim knjigama u ruci. Ovoga je puta ispružila ruku prema Birgitti i oslonila se na nju da se ne odsklizne u jarak. Birgitta ju je pustila da se drži, jer je tog dana bila prilično vesela i opuštena. Natrpala je džepove papirnatim vrećicama za gljive, jer one gljive koje bi ona nabrala nije imala nikakvu namjeru donirati za stoti rođendan nekog prokletog starca, nego ih je namjeravala skupo prodati i zamijeniti za slatkiše. Osim toga, odšuljala se doma do Gertrude za vrijeme velikog odmora, a Gertrude je bila skoro trijezna i obećala da će se zalijepiti za Mariannu kao pijavica i natjerati je da se Birgitta opet preseli kući. U to je vrijeme Birgitta bila kod Elle točno devet mjeseci i dvanaest dana. Nitko nije znao da to tako točno računa, da broji dane, sate i minute kao neki zatvorenik od dana kad je došla u Ellinu kuću. Marianne ju je tamo odvela. Jednog je petka došla u školu, pokucala na vrata učionice za vrijeme posljednjeg sata tog dana i tihim glasom zamolila može li razgovarati s učiteljem Stenbergom. Zamahnuo je štapom za pokazivanje i zabrundao nešto o tome kako moraju mirno sjediti i biti tihi, a onda je izašao na hodnik. Nitko od druge djece iz razreda nije prepoznao Mariannu, čak ni Bosse koji je stanovao u istom dvorištu kao i Birgitta i koji je obično tako buljio u sve oko sebe da bi čovjek pomislio da će mu oči ispasti iz glave, baš kao i druga djeca na dvorištu kad bi teta iz Centra za socijalnu skrb prošetala onuda s francuskom kapom i aktovkom. Nisu buljili samo zato što su se bojali Centra za socijalnu skrb, Birgitta je to shvatila, nego i zato što je Marianne tako čudno izgledala. Nijedna druga ženska u cijeloj Motali nije nosila francusku kapu i vukla aktovku uokolo, to je bio privilegij muškaraca da se sramote na taj način. Ali danas Marianne nije imala francusku kapu nego šeširić, valjda je zato Bosse nijeBirgittaprepoznao.jenaklupi

imala otvorenu knjigu iz prirode, upravo je potajice namjeravala prelistati knjigu i maknuti se od dijela o ježevima, sve do puno zanimljivijeg dijela o razmnožavanju. Naravno, bilo je to zagonetno i neshvadjivo, ali ne toliko zagonetno i neshvadjivo da osobe kao ona - mlade osobe sa širom otvorenim očima i naćuljenim ušima ne bi mogle izvesti neke zaključke o ljudskom ponašanju iz onoga što je

Doslovno je vukla Birgittu školskim dvorištem, držala je čvrsto za ruku i vukla za sobom. Birgitta je pomicala noge samo kad je to bilo krajnje potrebno da ne padne. Maloprije je pokušala ugristi Mariannu za ruku koja je stezala kao lisice oko njezina zgloba, ali nije uspjela. Marianne je bila jača, vidjela je Birgittinu namjeru i povukla ruku, ali nije popustila stisak. Bilo je svejedno, nosila je debele rukavice, Birgittini zubi ih ne bi uspjeli probiti. Ali šutnuti je u cjevanicu, to je mogla.

“Da si se prestala opirati!” zaurlala je Marianne i povukla Birgittu prema sebi tolikom snagom da se spotaknula i skoro izgubila

bilo napisano o sisavcima. Birgitta je bila gotovo sigurna da su ljudi sisavci. Pa tvrdilo se da sva djeca dolaze iz mamina trbuha, iako ona baš nije mogla točno shvatiti kako bi to išlo. Gertrudin je trbuh bio posve ravan, nije mogla zamisliti da je jednom ležala unutra. Gertrude bi prsnula, u to je bila sigurna, a Gertrudin trbuh uopće nije izgledao kao da je jednom prsnuo. Možda je priroda sredila nekakvu dodatnu kožu, možda beba leži na maminu trbuhu, pokrivena dodatnom kožom koja izgleda otprilike kao najlonka. Da, mora da je tako. Jer najlonke su prozirne i onda mama može vidjeti bebu i znati da je trudna, jer ako dijete leži negdje unutra sakriveno među unutarnjim organima, onda ona naravno ne može znati da će dobiti dijete... Kvragu! Više nije mogla čekati, nije više mogla prisiliti misli da se bave nečim drugim. Zatvorila je knjigu iz prirode i ustala, stolica je zagrebala po podu, čavrljanje i prigušen šapat u razredu je na trenutak utihnuo. Svi su je gledali, svi do jednoga u učionici su gledali Birgittu i čekali što će učiniti. Ali Birgitta nije mogla ništa učiniti. Bila je kao oduzeta. Stajala je posve ravna i nepomična uza svoju klupu, nesposobna da stavi jednu nogu ispred druge, nesposobna da ode do vrata i otvori ih, nesposobna da zahtijeva priznanje od Marianne zašto je došla u školu. Jer već je znala. Noćas je zaboravila sakriti noževe, zaspala je kao prava prokleta glupača! A sada je Gertrude mrtva, konačno si je zabila nož u trbuh. Vrijeme je stalo. Uskoro će se zemlja raspuknuti. * “Nije uopće mrtva”, rekla je Marianne trenutak kasnije. “Otkuda ti to? Uskoro ćeš je sresti pa se možeš oprostiti.”

Prokleta babetina! Novi joj je šešir skliznuo na čelo, izgledala je kao da nije normalna! Školsko dvorište oko njih bilo je prazno i napušteno, zvonit će tek za deset minuta. Dobila je dopuštenje da ode ranije. Sutra je subota i ide se u školu, ali učitelj je rekao da Birgitta ne mora doći, da je dobila slobodno kako bi se prilagodila novom domu. Ali u ponedjeljak je očekuju kao i obično, ne mora promijeniti školu kad se preseli, iako postoji jedna škola u blizini njezina novog doma. I ravnatelj i ljubazna gospođa iz Centra za socijalnu skrb smatraju kako je bolje da Birgitta ostane sa svojim starim prijateljima iz razreda i starim učiteljem. Kao da je nju bilo briga za njih. Kao da joj se živo fućkalo za bilo koga osim za Gertrudu! Stan je smrdio po bljuvotini. Kiselkasti je smrad bio toliko zagušujući da je čak i Birgitti pozlilo kad je Marianne otvorila vrata. Ali Birgitta se ustvari prilično navikla na bljuvotinu, ipak je ona bila ta koja je to brisala nakon što bi Gertrudi pozlilo, tako da bi to još bilo podnošljivo, da stan nije bio toliko promijenjen.Ostalajestajati na pragu sobe i zurila unutra. Neshvatljivo! Ujutro je stan izgledao kao i obično kad odlazi u školu, možda malo natrpanije, s obzirom na to da je Osvald doveo nekoliko prijatelja i neuobičajeno brbljavu žensku kad je došla jučer navečer, ali je barem izgledao gotovo kao i obično. Birgitta se kasno probudila, Osvaldu i drugima očito nisu bili važni kaputi kad su otišli, dakle još uvijek je ležala na gomili odjeće vani u hodniku. Ali već je bilo puno sati, vidjela je to kad je otapkala u sobu da vidi je li Gertrude još tamo. Bila je. Spavala je posve mirno, dok je Birgitta jurila po sobi tražeći svoju odjeću. Ustvari, tako je duboko spavala da se Birgitta malo preplašila, nagnula se nad Gertrudu dok je zakopčavala podvezice, kako bi provjerila diše li još. Disala je. Bez problema. Birgitta je povukla prema sebi svoju školsku torbu, strpala nekoliko kockica šećera u džep jakne i otrčala prema vratima. Nije stigla pokupiti boce, ali nije važno, mislila je, s obzirom na to da je Marianne bila u posjetu dan prije. Obično nikada ne dolazi dva dana za redom. Ali očito je to učinila. I očito je preuredila cijeli stan. Ništa više nije bilo onako kako su to složile Birgitta i Gertrude. Rolete su bile podignute, a zavjese povučene u stranu, sivo danje svjetlo koje je preplavilo sobu prouzročilo je da se Birgitta počela smrzavati. Osim toga, Marianne je skupila sve boce i stavila ih na pod pored komode,

ravnotežu.

Bilo je čudno vratiti se u školu u ponedjeljak, sve je bilo kao i inače, a opet je sve bilo drugačije, kuće, ulica, prijatelji iz razreda. Čak se i učionica promijenila tijekom vikenda, imalo je to neke veze s bojom i veličinom. Činilo se kao da je sve postalo veće, čak i prozori, a ipak je sve bilo puno tamnije nego u petak. Možda je Stenberg sve pokrečio preko vikenda kako bi pošteno obilježio sve velike promjene koje su se dogodile u svijetu, ali u tom slučaju nije bio nikakav majstor. Pukotina visoko na zidu je i dalje bila tamo. I svijetle mrlje gdje su visjeli prošlogodišnjiNekolikocrteži.djece iz kućnog dvorišta skupilo se oko nje na odmoru. Što se dogodilo? Kamo je Birgitta nestala? Zna li da su, nakon što su ona i ta Marianne otišle, u dvorište došla kola hitne pomoći i Gertrudu su iznijeli na Naravnonosilima?dajeznala, rekla je Birgitta i odmahnula glavom, kao da ima stvarno dugu kosu kojom bi mogla zamahnuti. Možda samo zbog trenutne nepažnje nije čula tko je prošaptao tu riječ, tu riječ koja je

izgledalo je kao da tamo stoje i čekaju da ih se napuni, da zabava ponovno počne. Možda bi moglo biti plesa. Tepih je bio smotan i posve stisnut uza zid kao da se srami. Nešto je drugo ležalo na podu pored vrata, Birgitta se morala sagnuti da vidi što je to. Prekrivač. Bio je potpuno mokar i promočen, tako da je izgledao tamniji nego inače. Zašto je Marianne namočila prekrivač? I zašto je pored njega stajala vrećica prepuna Birgittine odjeće? Gertrude je ležala na krevetu i spavala, lice joj je izgledalo čudno, gotovo isto sivo i zamrljano kao kanta koja je stajala na podu pored kreveta. Bila je to kanta za smeće, ona koja je obično Birgittu udarala u noge dok je trčala van da iznese smeće. Zašto bi za ime svijeta Marianne stavila kantu za smeće na pod, pa ona stoji u ormaru ispod sudopera? Zar to ne zna? Zar je glupa? Marianne je stavila ruku na Birgittinu glavu i prošaptala: “Mama je bolesna, Birgitta. Zamolila nas je da se pobrinemo za tebe, ona se mora odmarati.”

Bila je to prokleta laž koja je odmah bila kažnjena. Zato što Marianne sada nije imala nikakve rukavice da joj zaštite ruke, bile su otkrivene i Birgittagole.je odabrala desnu, bila je brza poput munje i oštrih zuba. Razveselilo ju je što je Marianne tako glasno vrisnula.

*

Stenberg je nakrivio glavu i počeo govoriti onim nategnutim glasom koji je inače koristio kad je pričao sa svojim malim curicama Gunillom ili Britt-Marie. Baš je lijepo vidjeti kako je Birgitta danas čista i fina. Je li to dobila i novu odjeću? Pa to je baš lijepo. Sad će ona vidjeti da će se sve srediti, sad će sigurno imati vremena i snage primiti se školskih zadataka na drugi način. Jer on, Stenberg, primijetio je da ona nije neka glupača, naprotiv. Mogla bi biti stvarno dobra učenica ako zapne. A to namjerava učiniti, zar ne, sad kad ima malo mira i sklada oko sebe? Zar ne? Zar ne? Zar ne? Birgitta je kimala i slagala se, nije bila tako glupa da se usprotivi Stenbergu. To je jednom pokušala i nakon toga bolnog iskustva jedva da je mogla sjesti. Gertrude je pregledala pruge na njezinoj stražnjici i obećala da će staroga prijaviti školskom vijeću, liječničkom odboru i sudskom vijeću, ali onda je na to zaboravila. A kad ju je Birgitta

odjednom proletjela zrakom poput otrovne strelice i ušla joj u uho. Pijandural Kaznila je onog tko je stajao najbliže, nasumce zgrabila nečije šiške i povukla, nije ni primijetila da je to ona plašljiva Britt-Marie prije nego što ju je čula kako vrišti. U drugom bi slučaju svi drugi otrčali u učionicu i alarmirali Stenberga i prije nego što bi je ona stigla pustiti, dobila bi prijekor i zabilješku i možda čak i udarac štapom za pokazivanje na karti, ali ne danas. Gunilla, vodeća plašljivica i kraljica svih ulizica, zagrlila je uplakanu Britt-Marie i zamolila druge da je ne tuže. Moraju se sjetiti da Birgittu treba žaliti, ona nikada nije imala tatu, a sad nema ni mamu! Birgitta je trenutak odvagivala da li da se ispovraća Gunilli u kosu ili da je zubima skalpira, ali nije stigla početi nijedno od toga. Zvonilo je za kraj odmora i cijela se grupa u sekundi raspršila, ulizice su pojurile prema ulazu, nasmrt uplašene da ne zakasne. Morat će pričekati sljedeći odmor.Ali

sljedeći odmor nije smjela izaći, Stenberg ju je pozvao dok je trčala prema vratima učionice gurajući se s drugima. Želio je razgovarati s njom, bi li mogla biti tako dobra da dođe do katedre. Zvučao je kao da ima izbora i to nije ličilo na njega, obično bi zalajao njezino ime zapovjedničkim tonom: Bir-git-ta! Mirno sjedni! Budi tiho! Obriši šmrklje i otiđi oprati ruke! Jednom ju je čak nazvao prljavicom, tako da je cijeli razred čuo. Ali sada više nije bila obična balavica, to se vidjelo. Sada je bila prava fina djevojčica, ali fina djevojčica koju ipak treba malo žaliti.

podsjetila na to, bila je pijana i ljuta i smatrala da si je Birgitta sama kriva. * Bilo je zabranjeno napustiti školsko dvorište nakon odmora za doručak, ali nije bilo nikoga tko je kontrolirao da se zabrana provodi. Nastavnici su vjerojatno sjedili unutra u zbornici i mljackali tortu, po školskom se dvorištu pričalo da svaki dan dobivaju tortu sa šlagom i mekane sendviče sa sirom. Nitko nije mogao to prekontrolirati, jer školska djeca nisu smjela u zbornicu, nego su morala čekati vani u garderobi ako su nešto trebala i mogla su samo na brzinu nazreti luksuz tamo unutra kad bi se vrata otvorila ili zatvorila. Nastavnici su imali fotelje, to je Birgitta sama vidjela. Velike smeđe fotelje i male smeđe stolove na kojima su stajale šalice s kavom. Sve je dakle upućivalo na to da su govorkanja istinita, da su se nastavnici prežderavali mekanim sendvičima i tortom sa šlagom, dok su učenici sjedili u kantini i jeli krekere s jetrenom kašom. Ali danas je Birgitta dopuštala .nastavnicima da si priušte i tortu sa šlagom i mekane fotelje, da, sav luksuz koji mogu poželjeti, samo neka se drže podalje od školskog dvorišta. Brzo poput lasice prošla je kroz dvorišna vrata i otrčala uz ulicu, prema svojoj ulici i svom pravom domu. Neko se vrijeme sakrivala na ulazu koji je gledao prema ulici, kontrolirajući da nema nikakvih radoznalih baba koje klofaju tepihe u dvorištu i da Centar za socijalnu skrb nije poslao čuvare koji sprečavaju djecu da odu svojim mamama. Ali sve je bilo pusto i tiho, činilo se kao da su se i dvorišna i glavna zgrada ispraznile od ljudi u onom trenutku kad je Birgitta vrišteći i udarajući izvedena van na pločnik. Ali Gertrude je sigurno kod kuće, sigurno je bila operirana u bolnici preko vikenda i sad je zdrava. Upravo sada sigurno hoda uokolo po stanu u svom kimonu i traži par cijelih najlonki, jer naravno da mora imati cijele najlonke na nogama kad uđe u Mariannin ured sa zahtjevom da joj se Birgitta vrati. Kako će biti sretna što je Birgitta sama došla, sigurno će raširiti ruke onako kako je to radila kad je dolazila u kolibu pored pruge i povikati da želi ljubiti Birgittu. Samo ljubiti i ljubiti i ljubiti! Birgitta više nije mogla čekati, brzo je pretrčala dvorište, tako da je nitko, čak ni Bosseova mama jastrebova pogleda, ne može vidjeti, povukla vrata dvorišne zgrade i užurbano se spoticala uza stepenice,

pala i ustala u jednom pokretu, iako ju je boljelo koljeno, iako ju je ustvari stvarno zaboljelo... Vrata su bila zaključana i nitko se nije javljao kad je pozvonila, ali još je uvijek imala svoj ključ. Već u taksiju putem do udomitelja skinula je traku s ključem preko glave i sakrila ga u džep. Marianne nije ništa primijetila, sjedila je i cijelim putem promatrala svoju desnu ruku, prelazila kažiprstom preko plavog otiska Birgittinih zuba i uzdisala. Nitko nije pregledao Birgittine džepove od jakne, čak ni ta babetina kod koje je završila. Ona je stavila svu Birgittinu odjeću na kuhinjski stol kad je Marianne otišla, podizala svaki komad prema prozoru, pregledavala ga na svjetlu i stavila prst u svaku rupu kao da ih želi povećati. Ali jaknu je zaboravila, ostala je visjeti netaknuta i nepregledana u hodniku. Zato je Birgitta usprkos svemu bila tako mirna, zato nije razbila sve u kući. Imala je ključ, uskoro će se vratiti kući. Stavila je ključ u bravu, ali ga se nije usuđivala okrenuti. Ona nada koja ju je održavala živom još od petka sklopila je latice poput cvijeta u sumrak. Naslonila je glavu na vrata i zadržala dah. Možda će čuti Gertrudu kako hoda unutra i malo pjevuši dok traži svoje čarape. Ali iza vrata je bilo posve tiho. Jedna joj je misao poput naleta vjetra prošla glavom: što ako Gertrude ipak nije tamo, što ako se nikada ne vrati? Birgitta je izvadila ključ iz brave i pojurila niza stepenice, mogla je osjetiti kako noge lepršaju pod njom, kao da uopće i ne dodiruju stepenice. Lovili su je duhovi i prikaze, mora odavde, van, pobjeći, što je brže moguće... *

je to. Ako je čovjek previše splašen. *

* *

Birgitta nikada nije vidjela tako uplašeno i stisnuto stvorenje kao što je bila ta Christina, To je bilo jadno, ta prokleta crvotočina je bila takva kukavica da se činilo da ne može ni glasno govoriti, kao da se usuđivala jedino šaptati. Ali uglavnom nije uopće govorila, samo je buljila u ljude razrogačenim sivim očima. To je bilo da čovjek poludi. Zaslužila je udarac u nos. Ili dva. Ali u ponedjeljak popodne dobila je samo guranje u leđa tako da je pala na puteljku vrta i poderala čarapu.Tako

Margareta je kimnula punim ustima i posegnula za košaricom. Kad se maslac počeo topiti na toplom pecivu, isplazila je jezik, brzo polizala jedan veliki komad maslaca i namazala novi. Ella se nasmijala i uštipnula je za Aha.“Ludice!”obraz:Dakletako se treba ponašati u ovoj kući. Ili treba biti dražestan poput mačića kao Margareta ili glumiti odraslog kao Christina. I osim toga treba se natrpavati hranom što je više moguće.

Doma kod babetine Elle djevojčicama je bilo naređeno da ustanu već u petnaest do sedam ujutro. Od Birgitte se onda očekivalo da se omota u prokleti kućni ogrtač i obuje papuče na noge kao i druge nikada prije nije trebala neki kućni ogrtač ili papuče, za što bi joj služile? - i odmaršira u kuhinju. Tamo je stajala babetina Ella pored štednjaka, kao i uvijek. Izgledalo je kao da ga ne može napustiti, kao da stoji tamo po cijele dane i miješa svoje kaše. Zaimačom je stavila slinavu krupnu zobenu kašu na Birgittin tanjur i objasnila da u ovoj kući nitko ne odlazi od stola dok sve ne pojede. Birgitta je zurila u nju pod šiškama i nije protestirala, već je shVatila da je hrana poseban slučaj, da se možeš svađati o odjeći i pranju i spremanju, ali nikada o hrani. Onda bi je babetina sigurno nokautirala jednim jedinim udarcem zaimačom. I tako je Birgitta pojela tu slinavu kašu, ali tek nakon što je na nju natrpala cijelo malo brdo šećera. Štakor u njezinu trbuhu je urlao, nakon samo nekoliko dana kod babetine Elle postao je mršav i divlji poput grabežljivca. Birgitta nije točno znala što da učini da nabavi novce za njega, već je pronjuškala i po spremištu i po ormariću pod sudoperom, ali nije našla ni jednu jedinu bocu. Bit će prisiljena smisliti nešto drugo.

Druge djevojčice su se natrpavale kašom kao da je ukusna. Ella je sjela pored Margarete, koja je očito bila njezino malo srce. Christina je sjedila s druge strane stola i jednom rukom nervozno čupkala stolnjak dok je drugom trpala u sebe kašu. Ella je gurnula košaricu s kruhom u njezinu smjeru, nasmiješile su se jedna drugoj. Bio je to čudan smiješak, kao da su obje odrasle, kao da Christini nije samo deset godina i daje balavica isto kao i Birgitta. Ipak, Christina je slušala kao dijete. Odložila je žlicu na tanjur i uzela jedno pecivo.

“Svježe pečeno?” prošaptala je, dok joj je i dalje taj blijedi smiješak bio na jednako blijedom licu. “Mmm”, rekla je Ella. “Je li još toplo?” Christina je kimnula, Ella je zagrlila Margaretu i stisnula je. “Hoćeš li i ti jedno graham pecivo? Toplo je.”

Inače Margareta nije bila tako loša. Bila je malo uplašena, ali ne onakva usrana kukavica i ulizica kao Christina. Voljela je trčati po kući i igrati se, jedino kad bi se dohvatila nove knjige, onda bi postala nemoguća. Onda bi sjedila na svom krevetu u praznoj sobi potpuno izgubljena u knjizi i činilo se da čak i ne primjećuje da je gadljivo kako kopa nos dok čita. S druge strane, čitala je brzo, a kad bi zatvorila knjigu, jurila bi po kući tražeći Birgittu. Uvijek se htjela igrati one pustolovine o kojoj je upravo čitala, pogotovo ako se radilo o knjigama

Ella je bila neuobičajeno uvredljiv tip, činilo se kao da nije mogla oprostiti Birgitti za ono što se dogodilo prvoga dana kad je Birgitta odbila piti njezin žuti sok i nazvala ga pišalinom. Nakon toga je uzela Birgittu na zub i vikala na nju zbog apsolutno svega, zato što je slučajno srušila malu porculansku figuricu u blagovaonici, zato što je preglasno vikala i prebrzo trčala kad se igrala, zato što nije shvaćala da se ne može hodati uokolo u prljavoj odjeći i da se zubi moraju prati svaki božji dan. I to čak dva puta. Ponekad bi kolabirala od vlastite zlobe i počela bi joj curiti krv iz nosa. Druge su djevojčice bile kolosalno uznemirene kad bi se to dogodilo, kao da će zemlja propasti ili tako nešto. Christina bi otrčala u kuhinju po vodu u zdjeli i vlažila Ellino čelo, dok je Margareta otišla po pamuk koji je babetina trebala zagurati u nos, a onda bi joj se stisnula u krilu. Obje bi buljile u Birgittu, kao da je ona kriva, kao da je babetina počela krvariti zbog nje.

Te cure su izdajice. Ella nije nijednoj bila majka, mora da negdje imaju prave mame, ali očito nisu mislile na njih. Ali Birgitta nije izdajica. I nikada to neće biti. * Ella nije voljela Birgittu, ustvari, nije ju htjela u kući. To se moglo primijetiti već prvog dana, kad je odvukla Birgittu u kupaonicu u podrumu i počela je tako ribati da joj je ogulila svu kožu. Cijelo se vrijeme nije nasmiješila, samo je naborala čelo i davala Birgitti kratke naredbe da okrene leđa i da ispruži ruke tako da je može posvuda oprati. Birgitta je rekla da može i sama, da je ona naviknuta da se sama pere i ne treba joj se pomagati kao malom djetetu, ali na to je babetina samo otpuhnula i promrmljala nešto o tome kako izgleda da se Birgitta nije kupala nekoliko godina. Ali to je bila prokleta laž, naravno da se Birgitta kupala tijekom ove godine. Jedan dan prošlog ljeta sama je otišla do Varamobadena i namočila se u Vatternu. Ali to nije važno, babetina je nije imala pravo ribati tom tvrdom četkom.

Tek u kasno ljeto Ella se počela ljudski odnositi prema Birgitti, jer tada je došlo vrijeme za to. Bilo je to kao da je mislila da je impresivno to što se Birgitta mogla popeti najviše na trešnju, a Birgitta joj nije ni pokušala objasniti da se ona u svoje vrijeme penjala puno više, da su ona i njezini prijatelji jesenima obično odlazili na Varamobaden i ispunjavali džepove voćem iz napuštenih vrtova ispred zatvorenih drvenih vikendica. Ella se toliko uzbudila da je čak i slikala Birgittu kako sjedi na vrhu drveta. I druge su djevojčice završile na fotografiji, i nakon toga ju je Ella dala uvećati i obojiti, kupila sjajan okvir i stavila je na komodu u svojoj sobi. Birgitti se sviđalo da tamo stoji, znala se ušuljati u Ellinu sobu kad nikog nije bilo i gledati se. Stvarno je bila baš slatka u svojoj ružičastoj haljini i bijele kose. * Ella je sada šivala njezinu odjeću i tu se Birgitta nije imala na što žaliti. Djevojčice su same smjele izabrati boju i modele, pa i Birgitta. Samo ako bi smislile očigledno glupave stvari, kao što su zimske kratke hlače ili ljetni šalovi, onda bi se ona nasmijala i odbila, inače su uglavnom dobile sve što su poželjele. Zato je Birgitta imala najljepšu haljinu u razredu kad su završili četvrti razred. Bila je bijela s ružičastim ružinim pupoljcima i volanima. Nijedna od ulizica nije imala ružine pupoljke i volane na suknji. Eto im. Konačno. * Svejedno je bilo gnjavaže s tom babetinom. Jednog je dana krajem svibnja Bosse ispričao da se Gertrude vratila. Njegova majka jastrebova pogleda ju je vidjela dan prije, dok je vukla svoju torbu dvorištem. Srećom, to je rekao za vrijeme odmora za doručak, baš dok su silazili stubama do učeničke blagovaonice, inače bi Birgitta morala markirati. Sada je mogla samo malo zamaknuti u stranu, kliznuti posve neprimjetno u smjeru školskih vrata i otrčati.

Pet prijatelja. Birgitta je ponekad pristajala, ali samo ako ona može biti George. Sve drugo bilo bi jednostavno smiješno. Margareta nije mogla biti George čak ni kad bi pokušala.

Gertrude je stavila ruke na lice i siknula:

donja usna je zadrhtala, zatvorila je oči. “Samo idi”, rekla je. “Sigurno ti nije zabavno sjediti ovdje i slušati žalopojke svoje mamice...”

ći kući?” upitala je. Glas joj je malo zapeo, morala je progutati slinu. “Jesi li razgovarala s Mariannom?”

Birgitta bi sjela na ruke kad je počeo govor o tome kako je Marianne došla u Gertrudin život i bacala pogled na budilicu. Uskoro mora ić“Oprosti”,i. rekla je i skliznula sa stolice. “Stenberg će me istući ako zakasnim.”Gertrudina

Tijekom tih posljednjih tjedana drugog polugodišta nijednom nije otišla u blagovaonicu. Čim bi zazvonilo školsko zvono za doručak, izjurila bi preko dvorišta van na ulicu. Nakon nekoliko dana nije se više ni brinula hoće li je tko vidjeti, bila je spremna pretrčati preko ravnatelja i Stenberga ako to bude potrebno. Morala je doma do Gertrude. Gertrude je obično ležala na krevetu kao i prije, ali ipak nekako nije sličila na sebe. Lice se zaokružilo, ali nije izgledala zdravo, postala je nekako siva. Činilo se kao da se sve kod nje objesilo, kosa, crte lica, grudi koje su se bezvoljno ljuljale pod kimonom. Ali razveselila bi se i nasmiješila kad bi Birgitta došla, odmah bi je poslala do kioska po cigarete i slatkiše, tabloide i gazirane sokove. Birgitta je kod Gertrude smjela jesti slatkiše, ali Gertrude nikada nije čitala te novine dok je Birgitta bila kod nje i nije si čak ni miješala pića. Umjesto toga bi legla na krevet i pušila dok bi pričala. Gertrudi nije bilo lako proteklih nekoliko mjeseci. Prvo je nekoliko tjedana ležala u bolnici, a onda je poslana u neku prokletu instituciju, užasno mjesto koje vodi grupa neuobičajeno zlobnih i hipokritičnih vojnika Armije spasa. U instituciji je Gertrude dobivala knedle u juhi i morala se družiti s gomilom pijanih babetina. Sve je to bila Mariannina krivnja, ta žena je totalno luda i velika je nesreća što je uopće ušla u Gertrudin život. Nitko osim takvog moralista poput nje ne bi ni pomislio staviti Gertrude u instituciju.

Nije imala ključ sa sobom, zakopala ga je ispod jednoga grma u Ellinu vrtu čim je prestao mraz. Ali nije bilo važno. Gertrude je bila doma i otvorit će vrata. Život je lijep.

Birgitta je zastala pored kreveta, činilo se kao da se više nije usuđivala zagrliti Gertrudu, sada je samo ispružila ruku i dodirnula Gertrudinu“Kadapodlakticu:smijemdo

rekla je Gertrude dok se saginjala i uzela cigarete. Osvald je povukao ruku i mahnuo rukom po zraku preko turskog stolića tražeći svoju č “Mmm”,ašu.rekla je Birgitta. “I sva skockana...” rekla je Gertrude i stisnula oči dok je ispuhivala prvi dim. “Otkud ti ta svečana odjeća?” “Od tete Elle.”

“Uskoro! Uskoro ću razgovarati, već sam ti rekla!” * Ujutro posljednjeg dana škole babetina Ella se žalila kako ne može ići na proslavu u dvije škole i nažalost, nažalost, neće stići trčati od Christinine i Margaretine škole do Birgittine. Činilo se kao da je mislila da će Birgitta biti očajna zbog toga, ali Birgitta nije imala namjeru ni najmanje očajavati. Baš suprotno. Samo su jadnici vodili odrasle sa sobom posljednji dan škole, a Birgitta nije nikakva jadnica. Osim toga, ne bi mogla odjuriti do Gertrude poslije ako bi joj Ella bila za petama.Već se gotovo navikla da zvoni na Gertrudina vrata. Kopala je i kopala po Ellinu vrtu jedno cijelo poslijepodne, ali nije uspjela pronaći ključ i na kraju je i sama važna Ella odmarširala u vrt i rekla da je sada dosta igranja krtice. Gertrude joj je obećala novi ključ, ali dosada nije imala dosta novca. A Birgitta nije htjela gnjaviti: Gertrude je imala dovoljnoNitkobriga.nije došao otvoriti, ali mogla je čuti glasove iza vrata. Gertrude je bila kod kuće, ali očigledno nije bila sama. Birgitta se nadala da je to neka od Gertrudinih starih prijateljica došla u posjet, onda će dvije osobe pljesnuti rukama od divljenja nad njezinom lijepom haljinom. Malo je popravila suknju prije nego što je ponovno stisnula zvono, a kad nije bilo odgovora, probala je kvaku.

Nije to bila nikakva prijateljica. Bio je to Osvald. Sjedio je kao i obično u jednoj fotelji, ali ovoga mu je puta Gertrude sjedila u krilu. Oboje su imali malo mutan pogled i Gertudi je jedna čarapa spuznula, visjela joj je poput žalobnog vela preko koljena. Getrudin se ruž razmazao oko usana i činilo se da ne primjećuje da joj je Osvald svoju veliku ruku uvukao pod suknju. Oboje je zatreptalo i okrenulo glave kad je Birgitta ušla u sobu, nakon toga su sjedili u potpunoj tišini i nepomični, na trenutak zabuljeni u nju. Haljina ih je učinila “Došlanijemima.si?”

Osvald je otpio gudjaj pića i podrignuo se. “Jasno”, rekao je. “Ella Johansson, znaš. Udomljuje djecu, mislim da sad već ima tri-četiri komada.”

“Elle? Koje vražje tete Elle?” “One kod koje živim.”

Gertrude je napravila grimasu i ustala, otišla sa svojom spuštenom čarapom koja se ljuljala oko noge prema krevetu i sjela. Opruge su zaškripale kao i obično. Sve je bilo kao i obično. Apsolutno. Ništa se nije promijenilo. “Znači, ona ima novaca da ti kupi zgodne haljine?” rekla je Gertrude i nakrivila gornju usnicu. Birgitta nije znala što bi rekla, ali to nije bilo važno, jer je Gertrude nastavila govoriti. Otresla je pepeo s cigarete u svoj stisnuti dlan i nasmijala se: “Da, naravno da ima novaca da ti kupi haljine... Dobro joj plate da se brine o tuđoj djeci. Što ti misliš, Osvald?

Osvald je potvrdno zabrundao iz fotelje. Gertrude je stavila cigaretu među usnice i još jednom pogledala Birgittu: “Da, baš si zgodna ko vrag. Prava mala Shirley Temple, moglo bi se reći... Onda si valjda zadovoljna tamo? Onda valjda hoćeš ostati kod te Elle? Tako da možeš svaki dan hodati odjevena u svilu i baršun.”

Birgitta je stisnula usnice i odmahnula glavom. Ne! Ona je htjela biti doma kod Gertrude, pa rekla je to već tisuću puta! Ali možda je govorila pretiho, možda je Gertrude nije čula. Poželjela je da haljina na ruže popuca po šavovima i spadne joj s tijela u krpama, da bi se mogla kretati i govoriti. Ali ne: haljina je ostala na mjestu, a Birgitta se nije mogla micati. Nije više mogla ni govoriti. “Ma koja je to uopće baba?” pitala je Gertrude i nagnula se unatrag i nalaktila na jastuk. Zaboravila je da je prije nekog vremena otresala pepeo u ruku, na prostirci je nastala mala siva mrlja. Ali Birgitta se nije trebala zabrinjavati, u pepelu nije bilo žara, a mrlju će u sekundi obrisati kad se ponovno bude mogla micati. “Je 1’ ti znaš, Osvald?” pitala je Gertrude. “Znaš li ti kod koje to žene Birgitta sada živi?”

Gertrude je namrštila čelo: “Koja Ella Johansson?” “Udovica Huga Johanssona. Velika faca, znaš, onaj koji je umro prije nekih deset godina...”

četvrtasta...

Osvald se nasmijao, otpio još jedan gutljaj i počešao se po prsima: “To je prokleto mudra baba. Najmanje dvadeset godina mlađa od njega. Nisu bili oženjeni ni godinu dana kad je on otegnuo papke, a njoj onda ostala i njegova kuća i njegovi novci... A njemu baš i nije falilo novaca.”Gertrude se naglo uspravila u krevetu. “Je 1’ bio rak? Je 1’ umro od raka?” Osvald je slegnuo ramenima. Ma nema pojma. Ali nije bilo važno, Gertrude je već sama odgovorila. “Kvragu, pa da! Sad znam tko je to. Sitna ženska, nekako

PovuklaHa!”je dugačak dim i zaškiljila prema Birgitti: “Možeš joj prenijeti pozdrave od mene. Reći joj da se sjećam i nje i njezina nakaznog djeteta. Jednom smo ležale u istoj sobi u rodilištu.”

Margareta odmahne glavom, zaglavila je vrh jezika me usnice, izgleda kao da upravlja jezikom dok se pokušava ubaciti u kružni tok ispred policijske postaje. “Ne, došla sam u Stockholm avionom iz Kirune. Ovo nije moj auto, samo sam ga posudila.”

Zar je auto bio kod mehaničara? Zar se očekuje da bi Birgitta trebala nešto o tome znati? Čini se da je tako, čini se da smatra da je Birgitta informirana. Ljudi to često rade, primijetila je to. Mora daje uvriježeno mišljenje da Birgitta Fredriksson č nikakvih planova otkriti da tome nije tako, zato je najsigurnije promijeniti“Jesitemu.livozila skroz iz vražje Laponije?”

“Superauto”,kaže

Birgitta kopa po džepovima tražeći cigarete: “Od Magaretakoga?”se opet nasmiješi: “Od jednog tipa kojeg poznam. Zove se Claes.” Birgitta podigne obrvu dok izvlači jedan Blend iz kutije. Nije ostalo još puno cigareta. “Dobar tip?” “Prilično. Ma da, ustvari je baš dobar tip.” “Hoćete se ženiti?”

Margareta se nasmije, kako je samo odjednom postala vesela. “Teško. Nijedno od nas nije the marrying kind.” no zakopčala

Margaretaitamisli.Nema đu

Birgitta kad je konač sigurnosniMargaretapojas. se nasmije kao da je rekla nešto smiješno. “Nije loš. Već je pomalo u raspadu, jučer je crk’o ispušni sistem. Zato sam morala otići po njega kod automehaničara...”

su ustvari moje cigarete!” sikne Margareta i istrgne joj paket iz ruku. (CroWarez.org )

Koji joj je vrag? Što više ne zna ni govoriti švedski? Birgitta je zaboravila skoro sav svoj školski engleski, nije ovo razumjela, ali to bome ne namjerava otkriti samo zato što Margareta tu sjedi i pravi se posebna. Zato ušuti i pripali cigaretu.

“Daj i meni jednu” kaže Margareta i ispruži ruku ne mičući pogled s ceste. Birgitta zaviri u kutiju: “Nije mi ih još puno ostalo.” Sekundu kasnije shvati da se vrlo pogrešno izrazila. Probudila je rotvajlera.“To

Baš je fino ovako sjediti u autu i pustiti da te voze, iako je šofer malo divlji. Birgitta zijevne i protegne se. Kvragu, kad konačno dođe kući u svoj kvart i popije si nekoliko piva, onda će leći i spavati kao mrtva. A kad se ujutro probudi sve će zaboraviti: anonimna pisma i snobove, sve to. “Jesi li Margaretinumorna?”glasje malo iziritiran, očito je još uvijek ljuta, iako kutija cigareta sada leži na njezinoj strani, daleko izvan Birgittina dosega. Osim toga, ima i cigaretu u ustima, onda bi valjda trebala biti zadovoljna i ne zvučati tako kiselo. Birgitta ne namjerava odgovoriti, naslanja se i zatvori oči. Ali Margareta očito ne shvaća da namjerava spavati, jer samo nastavlja pričati: “Ustvari, i ja sam prilično umorna. Nisam sigurna da ću imati snage večeras voziti do Stockholma. Možda zaspim za volanom.” Aha. Uzbudljivo. Krajnje zanimljivo. Ali Birgitta sada stvarno želi spavati, dosta joj je vlastitih problema i nema ni najmanje želje slušati Margaretine. Ma koja od njih je skoro na samrti i zato ima pravo na mrvicu obzira? Ha? Samo pita. Ali, jasno, ne namjerava otvoriti gubicu i izraziti svoje zanimanje. Onda bi je rotvajler sigurno rastrgao u sekundi.Ali

Margareta ne prestaje pričati: “Da”, kaže istim oštrim glasom. “Bila je to duga noć. Nismo ni oka sklopile. Kao što vjerojatno znaš.” Što? Birgitta otvori oči i trepne. “Na što misliš?”

Makne pogled sa ceste i na brzinu pogleda Birgittu: “Isuse Bože”, kaže zatim i slegne ramenima. “Opijaš se i drogiraš. Lažeš i kradeš. Dilaš droge i varaš. Čak si i stavila vrećicu s

Margareta sjedi malo nagnuta prema naprijed, pogleda i dalje čvrsto uperena na cestu. Birgitta mora da je na trenutak zaspala, daleko su na autocesti, gotovo na pola puta do Linkopinga. “Ne glumi” kaže Margareta. “Znaš ti dobro na što mislim.” Birgitta se malo uspravi na sjedalu: “Ma o čemu ti pričaš?”

Kakvoj igrici? Birgitta se ne može sjetiti nikakve igre, ima samo blijedo sjećanje nekakvog tuluma negdje. U Norrkopingu. Tako je. Bio je u Norrkopingu.“Govorimo

Margareta ne ispušta cestu pogledom, ali ugasi cigaretu u pepeljari savršenom preciznošću i odmah pripali novu.

“Pričam o igrici koju si izvela jučer navečer.”

“Do prije par sati stvarno sam mislila da je Christina poludjela, ali kad si ti počela onu pjesmu o tome kako si bolesna i uspjela me prevariti tako da možeš sjediti na klupi na suncu dok ja odem po auto, onda sam shvatila. Trebalo mi je malo vremena prije nego što mi je sinulo. Trebala bi mijenjati svoje metode. Pa ne može te se žaliti ako jedan dan budeš gotovo nasmrt zlostavljana, a drugi dan umireš od ciroze jetre. Nismo baš potpuno glupe, ni Christina ni ja.”

činjenici da je oko pola dvanaest Christina imala telefonski poziv” kaže Margareta značajnim glasom. “Telefonski poziv?” zagrakće Birgitta. “I onda?”

Čini se da je Margareta ne čuje, jer samo nastavlja govoriti: “Netko je tvrdio da si bila zlostavljana, da ležiš u bolnici u Motali na samrti. Ti si rekla da nas želiš još jednom, zadnji put vidjeti, pa smo se odvezle tamo, Christina i ja. Kako smo lakovjerne. A kad se pokazalo da te nema u bolnici, onda smo provele ostatak noći vozeći se po Motali tražeći te.”

Margareta mora da je nagazila na gas do kraja, mjerač brzine se trese negdje oko sto trideset. Kratka vizija velike prometne nesreće proleti Birgittinom glavom, ali ona je odgurne u stranu. Nema sada vremena za neki kratki film. “Što?” ponovi. “O čemu to pričaš?”

Povuče dug dim i zatvori usta kao da ga namjerava progutati. Nije joj uspjelo, dim joj polako izlazi iz nosnica. Kad ponovno progovori, glas joj je blaži, zvuči kao da priča samoj sebi.

“Odvest ću te do Motale, s obzirom na to da svejedno idem tamo staviti cvijeće na grob tete Elle. Smatraj ovo posljednjom uslugom. Jer kad izađeš iz auta, više te nikada ne želim vidjeti. Gadiš mi se.”

Sjedi u tišini neko vrijeme, otpuhuje kratke dimove, prije nego što izvadi cigaretu iz usta i ugasi je u pepeljari.

Birgitta zatvori oči. U drugom je vremenu i čuje jedan drugi glas kad Margaretin utihne. * “Da se ponašaš kao odrasla, onda bi te se i tretiralo kao odraslu”, rekla je Marianne i spustila svoju bijelu ruku na Birgittin kuhinjski stol. Birgitta je glasno vikala, prave su joj suze tekle niz obraze: “Ali, pa nisam ja kriva! Zašto će mene kazniti? Pa Doggen je tukao, neMarianneja!” se nagnula prema naprijed i kucnula zglobom po stolu: “Doggen je tukao tebe a ne dječaka, koliko ja znam. Sudit će mu za to i za još gomilu drugih stvari. Pa nismo mogli ostaviti dječaka da sasvim sam leži ovdje u stanu dok si ti otišla u vozilu hitne pomoći, a Doggen u policijskom autu? Bili smo prisiljeni pobrinuti se za njega, to ti je jasno.”Birgitta je udarala šakama po stolu, bubnjala snažno i ubrzano i vikala: “Ali hoću ga natrag! To je moje dijete!” Marianne se nagnula natrag na stolicu i odmahnula glavom: “Prestani se tako ponašati, Birgitta. To ne pomaže. Razmisli. Dječak ima osam mjeseci a ne teži više od četveromjesečne bebe. Imao je modrice po bedrima i maligne čireve po stražnjici kad je došao kod udomitelja. Osim toga, bio je dehidriran. To se zove zanemarivanje, Birgitta. Nemar. Ako već nije čisto zlostavljanje. Upraviteljica je medicinska sestra, shvatila je da postoji rizik za trajne ozljede i odmah ga odvela u bolnicu. Još uvijek je tamo i posjećuju ga svaki dan, da, mama sjedi tamo cijelo vrijeme...”

vlastitim drekom na Christinin pisaći stol. Ha! Kao da ti je ona ikada učinila išta nažao. A sad si se bacila na anonimna pisma i tajanstvene telefonske pozive. Zar nikad nisi odlučila odrasti?”

Birgitta se uhvatila za svoju natapiranu kosu i povukla je, odjednom joj je glas zakriještao poput vještičjeg: “Ona nije njegova mama. Shvati to, prokleta glupačo! Ja sam njegova mama! Ja! Nitko drugi!”

Ponovno se nagnula unatrag, stavila maramicu u torbu i zakopčala je. Predstava s plakanjem je očito bila gotova, oči su joj bile posve suhe kad je uperila pogled u Birgittu i rekla: “Pusti ga da ostane tamo gdje je, Birgitta. Bit će mu dobro. Ti sigurno ne želiš da i njemu bude kako je tebi bilo?”

* Birgitta je očekivala da će je poslije toga odvesti u buksu, ali umjesto toga murjaci su je odvezli u ludnicu u Vadsteni. Ženske koje se tuku u to su vrijeme smatrane ludima, nitko nije mogao zamisliti da cura koja zna dijeliti udarce može biti sasvim normalna. A Birgitta je Marianni zadala par pravih udaraca, srušila ju je na kuhinjski pod i naizmjence pljuvala po njoj i udarala je po licu. Pričalo se da je nakon toga iskustva dobila prijevremenu mirovinu i odselila se iz grada.

Marianne je izgledala kao da će zaplakati, usred vlastitog bijesa Birgitta je to uspjela vidjeti: prvi put svih tih godina Marianne iz Centra za socijalnu skrb reagirala je nekako drugačije, a ne upućenošću i moraliziranjem. Otvorila je svoju torbicu i kopala tražeći maramicu, zamotala je oko kažiprsta kao neka jebena grofica! “Oni su dobri ljudi, Birgitta. Vole ga. Ti i Doggen mu niste čak ni ime dali, pa su zato to oni učinili. Nazvali su ga Benjamin.” Benjamin! Kakvo je to usrano ime! Trebao se zvati Steve. Ili Dick. Ili Ronny. To su ona i Doggen odlučili još dok je bila trudna. Kog se to vraga Marianne tiče ako se još nisu odlučili! “Molim te, Birgitta” rekla je Marianne i povukla maramicom ispod nosa. "Znam da si tužna i uznemirena, ali imaš samo devetnaest godina, cijeli život je pred tobom. Shvatit ćeš za nekoliko godina. Nije dobro za malo dijete da raste tamo gdje je cijelo vrijeme vikanje i svađa, a ti i Doggen ste imali razmirice zadnju godinu koliko sam shvatila. Osim toga...”Marianne je stišala glas i nagnula se prema naprijed, lagano kuckajući po “Osimstolu:toga, koliko sam shvatila, ti ponekad odlaziš u Norrkoping. Na Saltangen. Da ideš maminim stopama i na taj način. To nije nezakonito, znam to, nema puno toga što mi u socijalnoj službi možemo učiniti po tom pitanju. Ali ostaviti dojenče samo na više od dvadeset četiri sata je ozbiljno i teško zanemarivanje. A sudeći po susjedima, to si radila svaki put kad bi otišla u Norrkoping. Tada smo se jednostavno morali umiješati. Zbog dječaka.”

prstima po instrument-ploči, malo zapjevuši sebi u bradu. Cigarete su lijevo od Margarete, možda bi ih mogla doseći da nije zavezana sigurnosnim pojasom. “Što izvodiš?” kaže Margareta uplašeno kad je Birgitta otkopčala pojas. Birgitta ne odgovara, samo se mirno protegne preko volana i zgrabi žutu kutiju. Margareta tako naglo zakoči da se auto skoro okrenuo, glas joj se povisi u krik: “Jesi Birgittaluda!”idalje ne odgovara, samo polako sjedne i pažljivo ponovno pričvrsti pojas. “Jesi luda! Mogle smo odletjeti u jarak!” Isuse Bože. Skoro da nema glasa. Zvuči gotovo histerično. Ostala je samo jedna cigareta, Birgitta je pripali i s užitkom povuče dug dim, a onda zgužva kutiju i baci je na pod. To je znak: Margareta mora znati da više nema cigareta, mora malo uzdisati... “Da” kaže Birgitta i malo se protegne. “Što se tiče ovog s anonimnim pismima... I ja sam imala tu čast. Christina je i meni poslala jedno. Čak je i njezino ime pisalo gore...” “Kvragu, pa onda nije anonimno”, obrecne se Margareta. “Obilježje anonimnog pisma je u tome što ne znaš tko ga je napisao.”

O joj joj. Gospođa je počela psovati. Da Birgitta ima kemijsku, mogla bi sada napisati jedan križić na krovu auta. Ispruži prst i brzo nacrta jedan križić na bijeloj plastici, ali Margareta ništa ne primjećuje, gotovo da leži preko volana i stišće gas jače nego ranije. Sada definitivno vozi preko sto trideset. Oduzet će joj vozačku dozvolu ako ih zaustavi murja. Prvi put u životu Birgitta je spremna čak i dati pivo ili dva samo da vidi policijski auto kako se pojavljuje na horizontu.

“Stvari stoje tako da naravno da ime može biti napisano na anonimnom pismu”, kaže vrlo mirno, pažljivo se izražavajući, zvuči skoro isto hladno i objektivno kao kad govori na sudu. Život ju je

Možda je to istina. Birgitta je u svakom slučaju više nikada nije vidjela, i to je bilo prokleto dobro. Bit će lijepo kad više ne bude morala vidjeti ni ovu licemjernu Margaretu. Ali i ona će dobiti svoje prije nego što se rastanu, iako na drugi način. Bilo bi ludo opaliti šofera ovako usred autoceste. Ali razbijena iluzija ponekad može isto toliko boljeti koliko i razbijena čeljust. Pitajte Birgittu. Ona zna. Ona je probala oboje.

“Čemu se ceriš?” upita Margareta. “Misliš da je ovo na neki način smiješno?”Birgittazabubnja

Birgitta malo podigne noge, ali ih odmah spusti kad je Margareta izvukla gumenu prostirku. Kvragu. Ovako umorna nije bila cijelog života. Čak ni kad je ležala u bolnici s infuzijom i injekcijama i svim tim. Margareta stoji malo dalje uz pipu s vodom i ispire prostirku. Vrata auta su otvorena, Birgitta se osloni na instrument-ploču i okrene cijelo tijelo tako da joj noge dospiju van, zatim se s naporom podigne u stajaći položaj. Neko vrijeme mora tako stajati oslonjena na auto dok joj vrtoglavica ne popusti da može krenuti. “Kamo ćeš?” poviče Margareta iza njezinih leđa.

“I?” upita Margareta. Što, i? Birgitta prezrivo otpuhne i povuče dug dim, zatim ga ispuše u Margaretinu smjeru. Upalilo je. Oči su joj zasuzile i počela je mahati rukom. Osjetljiv tip. Za jednog pušača.

“Ti se očito moraš pobrinuti za to da završimo u jarku, pretpostavljam” kaže Margareta. “Začepi”, kaže Birgitta. “Užasno me boli želudac od tvog vražjegTolajanja...”jeistina. Netko grebe kandžom po njezinim crijevima. Možda joj je to onaj stari štakor koji hoće slatko konačno odlučio rasporiti crijeva. Iako posljednjih trideset godina ne traži baš slatkiše. Njegov se ukus razvio u istom smjeru kao i Birgittin. “Kako ti se da”, ponovi Margareta. “Više ne nasjedam na tvoje trikove. Zar to nisi shvatila?” Birgitta ne odgovara. Nagne se prema naprijed i povrati među svoje raširene noge. * Kad podigne pogled, auto stoji. Margareta se zaustavila na jednoj pumpi, sada izmiče gumenu prostirku ispod Birgittinih nogu i sikće: “Pa daj barem digni noge!”

usprkos svemu ipak ponešto naučio, u određenim situacijama jače udariš ako ostaneš miran. “Christina nije potpisala pismo. Nije napisala svoje ime. Ali napisala ga je na jednom od svojih blokova za recepte, glupa krava!” Kvragu! Mora se suzdržati. Zatvori oči i udahne, stisne šaku i njome nekoliko puta udari po prozorskom staklu.

Margareta stoji za blagajnom i nešto plaća kad Birgitta izađe iz WC-a, okrene se i kaže gotovo prijateljskim glasom: “A, tu si. Jesi li sada bolje?”

Unutra je gotovo prazno, nijednog kupca. Samo jedan dečko

Birgitta ne odgovara, samo mahne rukom da je ostavi na miru i krene prema pumpi. Što, zar ne može ni na zahod?

WC-i leže sasvim u dubini dućana, a put dotamo je rajski: sasvim u blizini stoji gomila Pripps Bla piva. Birgitta baci brz pogled na dečka. Da, Bog postoji! Jer dečko se sada polako okreće sa slušalicom pritisnutom na uho, naginje se prema prozoru i gleda van. Ne može je vidjeti, nemoguće je da vidi kako Birgittina lijeva ruka isklizne iz džepa jakne i hvata pakiranje od šest piva dok polako ide prema WC-u.

Ovo pitanje ne zahtijeva odgovor, Margareta ga je samo postavila da bi ispala super osoba pred dečkom. Pa Birgitta i ne odgovori, samo kimne i potisne podrigivanje. Da, ustvari osjeća se puno bolje. To pivo s malim udjelom alkohola je prokleta pišaka, ali je prokleto puno bolje od Coca-Cole light kojom ju je Margareta nalijevala u Norrkopingu.“Ho

ćeš li nešto za piće?”

Sigurno ne misli na pivo. Misli na sok od malina ili na gazirano piće ili na takvo nešto. Ali sada je dosta, dečko je sasvim sigurno shvatio da je Margareta neusporedivo divna osoba, ne mora se tako prokleto naprezati. Birgitta samo odmahne glavom i izađe van. Ne žuri se previše, a nije ni pretjerano spora, ide sasvim normalnim korakom u smjeru Kadautomobila.seMargareta pojavi, sjedi čedno i uredno na svom mjestu, sa zakopčanim sigurnosnim pojasom. Margareta izgleda zadovoljno, baci kutiju žutog Blenda na Birgittina koljena i naceri se. “Evo ti”, kaže. “Ja imam svoje.” A tako. I što bi ona sada trebala napraviti? Udariti u pjesmu? Ili izaći van i kotrljati se po otopljenom snijegu i lokvicama ulja iz čiste zahvalnosti? Naravno da je Birgitta nekada bila na prodaju. Puno puta. Ali baš tako jeftina nije da se njezin oprost može kupiti za kutiju Blenda.Gadi

stoji tamo za blagajnom i priča na telefon, bacio je samo kratak pogled na Birgittu. Ona se upristojila, drži leđa ravnima, a usta zatvorenima. Iz daljine mora da izgleda kao bilo tko drugi.

joj se! Zna ona dobro tko tu zaslužuje gađenje. I tko najbolje i najviše laže sebi i drugima.

*

“Valjda shvaćaš da ja moram otići na tu pumpu kad se budem vraćala natrag u Stockholm i platiti to pivo? Zar ne? Moram otići tamo i ispričati kako sam dopustila da me prevari stara drogerašica petstoti put u životu!”Polako odmahne glavom: “Nikad u životu nisam bila tako ponižena. Nikad u cijelom svom životu!”

Ne vadi prvu limenku iz džepa jakne prije nego što su prošle Linkoping, na brzinu je popila četiri na zahodu, tako da potreba nije toliko akutna. Sad si može priuštiti da uživa u zadnja dva, da osjeća okus na nepcu i da poliže pjenu s gornje usne.

Automobil se zanese kad uz prasak otvori limenku. Margareta se ukoči na taj zvuk, zaboravi gledati cestu, a ruke s volana joj prate oči. Na nekoliko su sekundi na pravom putu prema jarku, čista je sreća da su bile u lijevom traku, a da je desni do njih bio prazan. “Pazi!” kaže Birgitta. Ne viče, glas joj je gluh i prigušen. Margareta ispravi auto i uspori brzinu, prijeđe rukom preko čela. “Otkuda ti pivo?” kaže dok joj glas tako podrhtava da bi čovjek pomislio da je bila svjedokom neke svjetske katastrofe ili tako nešto. Birgitta kimne glavom prema cesti: “Tu trebaš skrenuti. Zar nisi vidjela natpis? Zar više ne ideš u Motalu?”Margareta

baci brz pogled na retrovizor i uključi žmigavac, oznojila se po gornjoj usnici. Koja je ona klimakterična vještica, usprkos svojoj zgodnoj odjeći i čudotvornim kremama. Birgitta se malo nasmiješi, a onda podigne limenku usnama. Ah! Miris! Skoro da pomisliš da je to pravo pivo, a ne bezvezno bezalkoholno. Ali ako je to dovoljno da održi štakora mirnim i sretnim dok ne dođu u Motalu, onda se nema što žaliti. U nedostatku kruha, čovjek mora jesti korice, kao što je babetina Ella znala govoriti. Margareta zastane na prilazu prije nego što su izašle na put za Motalu. Sasvim je pusto, nijednog auta na vidiku, ali Margareta ne nastavi voziti, pusti motor da zamre, čak i ne okrene ključ, samo se spusti preko volana i zastenje: “Ukrala si ih! Ušla si u onu pumpu i ukrala njihovo pivo!” Kad ponovno podigne glavu, lice joj je sasvim zajapureno.

Koje je najgore? Pa. To je stvar ukusa, naravno, ali Birgitta bi se sigurno priklonila onome da je gore stvarno biti kurva, nego kad te samo zovu kurvom. Treba samo hodati uzdignute glave i uvjeriti se da je to samo ljutita pohota staraca zbog koje sve šuška od šaputanja iza njezinih leđa dok hoda tvornicom, iako znaš da starci udaraju jedni druge laktom i cere ti se iza leđa. Znaš što si: nevina četrnaestogodišnjakinja, s propupalim grudima i bijelom svilenkastom kožom, cvijet koji svi muškarci na svijetu sanjaju da uberu i koji zato ima moć nad svim muškarcima na svijetu.

Birgitta ne odgovara, samo pije pivo dugim gutljajima punim uživanja i čeka da Margareta ponovno upali auto.

Mogla bi i opisati kakav je osjećaj kad te zovu starom kurvom, tako ružnom da ti čovjek mora pokriti lice rukom da mu kurac ne bi pao.

Mogla bi ispričati kako je to kad te zovu kurvom, naprimjer.

Inače bi imala ponešto ispričati o poniženjima.

Gore je kad nekoliko godina kasnije znaš da si kurva, shvatiš to razumom i vidiš dokaze presavijene u svom novčaniku i u svojim gaćama zamrljanima od gonoreje. Uzimaš penicilin kao dobra curica, pereš se i pereš i pereš, ali ipak nikada ne budeš dovoljno čista da te voli i da ti oprosti onaj kojeg stvarno voliš. Ne smiješ otkriti da ustvari jedino želiš nasloniti mu glavu na prsa i slušati kako mu kuca srce. I zato ga moraš stalno izazivati, moraš ljuljati svojim golim grudima ispred njegova lica, zgrabiti njegovu ruku kad sjediš pored njega u autu i staviti je sebi među noge, pustiti ga da osjeti da ustvari nemaš gaćice ispod te uske suknje. I zato on ponekad urla od očaja i bespomoćne želje, stišće šaku i udari njome po kurvinoj sljepoočnici u trenutku kad se ona osjeća sigurnom i kad gotovo zaboravi tko je i što je. Ona nikada ne smije zaboraviti. On nikada ne smije zaboraviti. Zato mogu voljeti i mrziti jedno drugo, vikati i tući se, dan za danom, godinu za godinom, sve dok jednog dana on ne uzme jedan fiks previše i ostavi je samu s osjećajem krivnje. Jer to je njezina krivnja, ona ga je otjerala u smrt time što je bila takva kakva je. Kurva. A kad si stara kurva, tako ružna da... Ma. Tu i tamo se zaletavaš na cijeli svijet poput bika, pljuneš na policajca ako imaš priliku, izbaciš neku otrovnu riječ tipu koji se vuče

*

Mogla bi usporediti, razglabati o razlici kad te nazovu kurvom kad ti je četrnaest godina i nevina si, i kad ti je sedamnaest i stvarno jesi kurva.

Margareta okrene glavu: “Što radiš?” Ali Birgitta ne može odgovoriti, nema mjesta za druge riječi u njezinim ustima osim za one kojima su je godinama i godinama šopali i koje sada izviru same od sebe. Kao povraćanje, ne može si pomoći. “Neodgojena cura. Kurva. Smrdljiva pizda. Usrana pizda. Pizda za novčić. Ljigava pizda. Ljepljiva ševa. Zguza. Jebačica. Nadrogirana kurva. Polovnjača. Kurva dilerica. Muljatorica. Pizda na amfetaminima. Pizdurina.“Šuti”Pizda-pizda-pizda-pizdurina.”sik će Margareta. “Daj ušuti!”

Ali Birgitta ne može zaustaviti riječi, naguravaju joj se i gužvaju u ustima, zbog njih prtlja kutijom cigareta kao da je zaštićena protiv provale. Trga i dere prozirni papir, ali ne uspijeva, ne može više ni otvoriti kutiju cigareta. Ruke joj previše drhte, a usta joj odbijaju šutjeti. “Vještica. Guja. Pušačica. Pokvarenjača. Ogavna. Alkićka. Pijandu- ra. Pijana babetina. Izdajica. Prevarantica. Socijalni slučaj. Prosjakinja. Kurvetina. Drolja. Lopov. Prijestupnica. Ubojica. Lažljivica! Lažljivica! Lažlj ivica!” Margareta skoro da vrišti: “Ušuti! Daj ušuti!” I Birgitta ušuti, nasloni se na naslon sjedala i zatvori oči. Riječi su je napustile, ruke prestale drhtati. Konačno je blizu istine.

malo predugo po tvom kvartu i opališ svakoga tko te natjera u plač. Onda si popiješ pivo, jer ništa ne pomaže protiv poniženja bolje od piva. A osim toga je i fino.

Vjerojatno. Birgitta stavi limenku piva među koljena i počne tražiti cigarete, otrgne celofan kako bi ih izvadila. Ne zna otkuda dolaze riječi, zašto odjednom naviru iz njezina grla i ne daju se spriječiti: “Lažnjak. Kurvino dijete. Balavica. Sotonin podmladak. Usrana svinja. Prljava svinja. Prljava nakaza. Kanalizacijski štakor. Smeće. Odvratna. Jebeno dijete. Problematično dijete. Dijete pijandure...”

* Birgitta prijeđe rukom preko gornje usnice i obriše malo pjene i iskosa baci pogled na Margaretu. Ponovno je pokrenula auto, ali vozi sporije nego ranije. Bi li joj otpale te male ružičaste uši kad bi joj Birgitta ispričala, kad bi saznala što je ustvari poniženje?

Togajejutrabilo neuobičajeno tiho u kuć Christina i Margareta sjedile su nakostriješene kao grupica smrznutih vrabaca oko kuhinjskog stola kad je Birgitta provirila glavom u kuhinju i rekla idem, bok. Samo je Ella promrmljala odgovor, Chr Margareta su samo kimnule. Umorne, naravno. Iako su one samo išle u školu i nisu trebale ustajati tako rano ujutro kao Birgitta. Malo je kišilo, jesenji je zrak bio prohladan i bilo je lako disati, ali autobus joj je ispustio smrdljive plinove u lice kad je došao. Napravila je grimasu i okrenula glavu, baš kao i svi drugi na stajalištu. Bili su tu kao i obično: stari Nilsson i baba Bladh i još nekoliko njih. Svi su radili u Luxoru, oni koji su radili u Motala Verkstad išli su ranijim autobusom. Stari Nilsson je obično sjedao pored Birgitte ako bi imao šansu, obično bi čitao svoje jutarnje novine i pravio se da ne obraća pažnju na to da pritišće svoje bedro uz njezino. Birgitta ga je pustila, uglavnom, iako je bio odvratan, iako su mu usta uvijek bil vlažna i iako je imao pruge od duhana oko prednjih zuba. Ipak je on bio predradnik, imao je moć nad satima i minutama, nad aparatom za poništavanje kartica i oduzimanjem od plaće. Malo se nacerio kad je vidio da je sjela na mjesto do prozora i ostavila prazno mjesto pored sebe. “Jutro”, rekao je i sjeo. Otvorio je Motala Tidning i prema očekivanju pritisnuo svoje bedro uz njezino. Birgitta je nepomično sjedila, nije se nasmiješila, ali nije se ni odmaknula u stranu.

Samo je bacila pogled na njegove novine, a zatim okrenula lice, zagledala se van u kišu i sivu izmaglicu neko vrijeme, prije nego što je shvatila što je ugledala. Ponovno se nagnula nad novine, stari je udahnuo kad joj se jakna otvorila i otkrila raskopčanu bluzu i prorez i,istinaElla,i a preko koljenaduboko

* I zato je mogla otići do groblja već poslijepodne, prije nego što je pao mrak. Prošle godine nije stigla nego poslije posla, jurila je kao luđakinja iz tvornice do cvjećarnice, ali kad je stigla nije se mogla odlučiti da li da uzme crvene ili bijele ruže, toliko se predomišljala da je na kraju bila na rubu suza od stresa. A kad je izašla iz cvjećarnice s cvijećem u tuljcu, sve su ulične svjetiljke već bile uključene i bio je gotovo mrak. Netko joj je zaključavao iza leđa. Cvjećarnica se upravo zatvarala. Svi će se dućani upravo zatvoriti. Postajalo je sve mračnije dok je hodala prema groblju. Ulice Motale bile su prazne, mogla je čuti vlastite korake kako odzvanjaju među zidovima kuća i vidjeti vlastitu sjenu kako raste i smanjuje se u svjetlosti ulične rasvjete. Srce joj je udaralo i kao da više nije mogla potpuno duboko udahnuti. Nije se usudila ući. Na groblju nije bilo rasvjete i zato se nije usudila ući, samo je dugo stajala kod ograde s cvijećem pritisnutim na grudi. I odjednom joj se učinilo da je čula smijeh, kratki ženski zvonki smijeh koji je prodirao kroz tamu. Kao da je netko ležao na groblju i smijao joj se, netko tko ju je mamio zvonkim glasom, netko tko je imao nož sakriven u mrtvačkom pokrovu. Bacila je cvijeće preko ograde i potrčala. Ponašala se kao pravi idiot. Ali ove će godine biti drugačije.

između grudi. Da. Dobro je vidjela. Danas je peti listopada. Tri godine otkad je Gertrude umrla. Na današnji dan. “Čujte” rekla je prigušenim glasom i oprezno uvukla ruku pod novine i stavila je na Nilssonovo bedro. Zatreptao je i zurio u novine intenzivnim pogledom kao da je upravo vidio nešto od krajnje važnosti, neopisivo zanimljiv članak koji će mu promijeniti cijeli život. Birgittina je ruka brzo stisnula njegovo bedro.

“Da li bi mi mogli srediti da se danas mogu izvući malo ranije? A da se ne Nilssonprimijeti?”jenešto progunđao i okrenuo list, nije ju gledao, iako se činilo da će mu oči ispasti iz očnih duplji. Birgitta je povukla ruku u laganom milovanju preko njegova bedra prije nego što ju je privukla sebi. “Hvala”, prošaptala je. “Jako lijepo od vas. Neću vam to zaboraviti.”

Ella je podigla vez na prsa i ponovno počela vesti, izvlačila je konac u crvenu crtu u zraku između svakog boda. “Hoće ti to oduzeti od plaće?”

Birgitta je spustila pogled na svoje ruke, odjednom je shvatila da sjedi na samom rubu kauča, kao da je gost koji bi trebao krenuti.

Birgitta je odmahnula glavom. Ne. Sve će se srediti. Ali Ella je nije ispuštala iz vida, činilo se kao da joj ruke same vezu dok je zurila preko okvira naočala u Birgittu. Prodoran pogled. Nije li tako Margareta zvala ovakvu vrstu pogleda kad je pričala neku od priča iz svojih knjiga?“Zašto si uzela slobodno?”

“Htjela sam otići na groblje. Danas je godišnjica, tri godine. Prošle sam godine otišla poslije posla, ali bilo je tako mračno. Ove sam godine htjela stići prije sumraka.”

Ella je kimnula, ne ispuštajući Birgittu iz vida. “Jesi li kupila cvijet?” rekla je. Birgitta je kimnula. Što"Kakav?”setonje tiče? To je valjda stvar Birgitte i Gertrude. Svejedno mora odgovoriti, u ovoj se kući uvijek mora odgovoriti. Birgitta je sjela na ruke i otvorila usta: “Ruže. Tri crvene ruže.” Ella je kimula. Očito je to bio dobar izbor. Prošla je bez ijedne primjedbe. * U sobi je neko vrijeme vladala tišina, jedino što se čulo bilo je kucanje zidnog sata. Birgitta je utonula u kauč i ogledala se oko sebe. Apsolutno ništa se nije promijenilo u ovoj sobi otkad je došla u kuću. Sve je bilo isto, svaki cvijet, svaki komad namještaja, svaki ukras bio je na istome mjestu kao i prije. Sat je kucao u istom taktu kao što je uvijek kucao, iako je vrijeme stalo, kiša je kuckala o prozorsko staklo kao što je uvijek kuckala o prozorsko staklo. Ella je povukla naočale na mjesto i potražila škarice, odrezala konac i promotrila svoj rad. Savršen kao i uvijek. Moglo se pretpostaviti.Birgitta je odjednom poželjela pušiti. Imala je gotovo punu kutiju Princea u torbici, ali se nije usuđivala otići ii hodnik po to. Nikada nije pušila u Eilinoj kući, iako to nije bilo izričito zabranjeno.

Ella je udahnula i prekinula je: “Nitko te nije ogovarao, Birgitta. Smiri se. Čula sam neke stvari, i od djevojčica i od drugih, i želim znati je li to istina.”

Pustila je korijen nosa i spustila ruku na koljeno, udahnula i spustila pogled na vlastito koljeno: “Stric Stig je nazvao popodne. I on je čuo za tu pjesmicu. Ustvari, znao ju je napamet. Osim toga mi je rekao da si spavala s tri različita dečka u subotu. On je sam razgovarao s jednom djevojkom koja je sve vidjela. Za nju se pobrinuo Centar za socijalnu skrb, Stig ju je osobno odvezao u neki dom za djevojke. Rekao je da je ispričala gomilu stvari o tebi dok je sjedila u autu. Pogotovo o onome što se

Možda bi se mogla odšuljati u vrt i popušiti jednu u zaklonu. Stavila je zglobove šaka na kauč i ustala. “Kamo Birgittaideš?”jepotonula natrag. “Nikamo. Samo u praznu sobu.” Ella je odložila vez i škarice i skinula naočale. “Ne još” rekla je i prešla rukom preko lica, stisnula mrlje od naočala na nosu između palca i kažiprsta i protrljala ih. “Htjela bih razgovarati s Birgittinatobom.”suse

Ella se nakašljala i još jednom protrljala mrlje od naočala na korijenu“Razgovaralanosa. sam danas s Mariannom iz Centra za socijalnu skrb. Rekla je da se o tebi pjevaju pjesme u cijelom gradu. Doslovno. Da postoji neka pjesmica o tebi. I Christina i Margareta su je čule, ali nisu mi htjele reći o čemu se radi, kako ide...”

Birgitta se nagnula prema naprijed, još uvijek s rukama pod bedrima, glas joj je bio šapat: “Što si čula?”

leđa ispravila, ponovno je stavila ruke pod bedra. “Razgovarati sa mnom? O čemu?” “O tvom ponašanju. Čula sam neke stvari koje nisu baš lijepe. Naprimjer, što si radila u subotu?” Birgitta je stisnula usnice, zagrizla ih toliko da je zaboljelo. “Dakle?” upitala je Ella. Birgitta se uzvrpoljila: “Nisam radila ništa posebno u subotu. Jesu me to opet Margareta i Christina ogovarale? Kvragu, stalno mi vise na leđima, lažu o meni i gnjave cijelo vrijeme...”

Ella je zatreptala: “Na što misliš? Ubili? Štukousti?”

dogodilo u subotu. Da si bila pijana. Da si ležala u travi u Varamonu i samo pustila da se to dogodi, pustila dečke jednog za drugim da...” Glas joj je zapeo, stavila je ruku na grlo i nije mogla nastaviti. * Birgitta se zgrčila na kauču, skvrčila je tijelo poput životinje koja je na oprezu i sprema se na skok. Ali još se nije micala, nije se ni micala ni govorila, ali mogla je osjetiti kako joj tiho siktanje počinje sipiti krozMarianne!zube.

Stig Štukousti! Christina i Margareta! Neka prokleta glupačica iz doma s dugačkom jezičinom! Kad će ih se riješiti? Kvragu, kad će se već jednom riješiti svih tih prokletih seronja koji su si uzeli u zadatak da joj unište život kao što su prije uništili Gertrudin! Žele je ubiti, svi oni! Žele je rastrgati na komade, kao što su rastrgali Gertrudu na komade svojom zlobom i svojim klevetanjima, svojim odlukama u Odjelu za ovisnosti i Centru za socijalnu skrb! Zašto ih nisu mogli ostaviti na miru? Zašto nisu mogli pustiti nju i Gertrudu da žive u miru, zašto su bili prisiljeni otrgnuti Birgittu od jedine osobe s kojom je htjela živjeti? Zato je Gertrude i umrla sama u svom stanu, da je Birgitta smjela tamo ostati, da je nisu odvukli do babetine Elle i prisilili je da tamo ostane, to se nikada ne bi dogodilo. Jer Birgitta je obično okrenula Gertrudi kad bi joj pozlilo i kad bi povraćala, već kao mala je znala da Gertrude mora ležati na trbuhu, da joj se ne smije dopustiti da leži na leđima ako je popila koje pivo. Ali Birgitta nije bila tamo. Ubili su Gertrudu time što su maknuli Birgittu od nje! A sad je bio red na Birgittu, sad će nju rastrgati na komadiće! Sad su došle riječi. Konačno. Birgitta je mogla osjetiti kako joj se penju grlom, bile su hrapave i dolazile u grčevima, ali ispadale su joj iz usta jedna za drugom, baš kao što su trebale: “Vi! Ste! Je! Ubili!”

Ella je ustuknula na svome mjestu: “Na što misliš? Tko je mrtav?” Birgitta se nacerila, blokada u grlu je popustila, sada su riječi tekle iz“Nenje:pravi se glupa, kujo! Gertrudu, naravno. Vi ste je ubili, ti i tvoji jebeni sljedbenici. Ti i Marianne i Štukousti!”

Završila je nasred sobe, stala je raširenih nogu koliko god je to bilo moguće u uskoj suknji i uperila optužujući prst prema fotelji. Glas joj se mijenjao kao dječaku koji mutira, od zaglušujućeg basa do prodornog kričanja: “Začepi gubicu, usrana babetino! Tako sam umorna od tebe i tvojih sljedbenika. Da se ti i Stig Štukousti i Marianne niste umiješali, Gertrude bi i dalje živjela. Da sam mogla stanovati kod nje, biti kod nje, brinuti se o njoj kao što sam htjela! Onda ne bi umrla. Onda bih se ja pobrinula da živi!” Ella je mijenjala boje, bila je bijela, pa crvena, pa opet bijela, dok je s naporom poput starice ustajala iz fotelje i ispružila ruke prema njoj: “Ali dijete! Draga Birgitta, nisam znala...”

Birgitta je ustala s kauča, mogla je osjetiti kako raste. Uskoro će dosegnuti strop, raznijet će ga i nastaviti rasti, njezino će tijelo prodrijeti kroz Hubertssonov stan i dalje do tavana, zbog nje će odletjeti jebeni krov s ove jebene kuće!

Ali nije umrla. Mogla je osjetiti kako se prva divlja bol povlači i kako je krik utihnuo. Polako je ustala i pogledala Ellu. Babetina je i

Birgitta je zamahala rukama ispred sebe, nije htjela da je dodirnu te ruke. Bilo što se moglo dogoditi, ali to ne, Birgitta nikada neće dopustiti da je dodirnu te ruke! Bilo tko na svijetu je smije dodirnuti, drugi ljudi mogu koristiti njezino tijelo kako god žele, ali ona ne! Ona ne! OnaBabetinanikada! je sada počela tuliti, velike su joj suze curile niz obraze dok je i dalje stajala tamo ispruženih ruku: “Jadnice mala”, prošaptala je. “Jadna mala Birgitta! Naravno da si se smjela vratiti kući, ali tvoja mama to nije htjela. Ja sam razgovarala s njom, rekla je da nema snage.” Laž! Ta jebena kuja stoji tu i baca laž ravno Birgitti u lice! Mogla je to vidjeti. Birgitta je stvarno mogla vidjeti laž kako putuje zrakom poput bijele užarene vatrene kugle. Naslijepo je zamahnula rukom ispred sebe, ali to nije pomagalo, oči su joj bile zaslijepljene i spržene u pepeo, koža joj je planula i ohladila se u sekundi. Tako je zaboljelo! Birgitta se uhvatila rukom za trbuh, presavila se i zaurlala, zatulila, bez riječi i značenja. Prsnula je! Sada je znala što znači biti rastrgan na komadiće, uskoro će pasti na pod i biti mrtva... Pobjeći! Pobjeći! Pobjeći!

Napravila je korak prema naprijed, Birgitta se trgnula i povukla bliže zidu uz prozor, podigla ruke u obranu i siknula: “Da me nisi dirala, samo ti to kažem! Jesi čula! Da me nisi dirala! Jer znam ja kakva si ti, prokleta prevarantica!”

dalje stajala, ali spustila je ruke, visjele su joj uz tijelo opuštene i otvorenih šaka. Suze su joj i dalje tekle niz obraze, a mali potočić krvi curio iz

A ja sam cijelo vrijeme znala za ovo... Cijelo sam vrijeme znala da si apsolutno ista kao njihove majke!”

Ella se zaustavila i zaljuljala, u oku joj se pojavio oprezan sjaj. “Na što misliš”, rekla je i obrisala suze s obraza ručnim zglobom. “Na što misliš, Birgitta?”

Ella je nepomično stajala, Birgitta je ustuknula još jedan korak od ruku koje više nisu bile ispružene prema njoj i naslonila se na zid. Ponovno se nasmijala, glasno i kristalno jasno ovoga puta, i odjednom je smijeh jednostavno nadirao iz nje, toliko se smijala da je vrištala, da ju je počeo boljeti trbuh i da su joj oči zasuzile. Morala je duboko udahnuti i obrisati oči prije nego što je mogla ponovno govoriti: “A tu godinama hodaš okolo kao neka vražja svetica! A Margareta i Christina trčkaraju oko tebe, ljube ti stopala i ližu guzicu. Jer ti si tako prokleto predivna, nisi nimalo slična njihovim usranim majkama.

“Tinosa.toliko tuguješ”, rekla je Ella i odmahnula glavom. “Nisam imala pojma da još uvijek toliko tuguješ za njom...”

Ella je problijedjela, Birgitta je vidjela kako se to događa, u trenutku. Ella se zaljuljala tamo gdje je stajala, ali nije ništa rekla. Birgitta se “Gertrudenasmijala:jeležala u krevetu do tebe, kravo glupa! Cijelo je vrijeme znala kakva si ti, da si napustila vlastito deformirano dijete samo zato što je naporno imati takvo nešto u kući! Bila si prelijena. I preškrta. Htjela si zdravu djecu. Onakvu za kakvu ti plate!”

Birgitta je prešla rukom ispod nosa i šmrknula: “Nakaza! Znam sve o tvojoj prokletoj nakazi!”

Birgitta je ustuknula još za korak i pljunula na pod ispred sebe: “Znam Krvavaja!”pruga ispod Ellina nosa se podebljala i činilo se da joj lice svake sekunde postaje sve ukočenije, što se više naprezala kako bi izgledala kao da nije uznemirena i da ne zna o čemu se radi: “Smiri se, Birgitta. Što to znaš?”

*

Ali nije stigla više ništa reći prije nego što se zabuljila i zastenjala. Ispružila je ruku, zamahala tražeći po zraku oslonac kojega nije bilo, a onda su joj noge popustile i srušila se na pod.

Birgitta se ponovno nasmijala, nije se mogla zaustaviti, toliko se smijala da je morala prekrižiti noge da se ne upiša. Smijala se i smijala, koljena su joj popuštala, morala je zažmiriti i uhvatiti se za zid da ne padne. Jedva da je još mogla govoriti, stvarno se morala napregnuti: “A ja sam cijelo vrijeme znala!” zadihano je rekla i povukla ruku ispod nosa. “Sve sam ove godine znala koje si ti ustvari govno... Da ti je svejedno!”Otvorila

je oči i pogledala Ellu. Babetina je bila crvena od krvi iz nosa, trljala je nos i razmazala krv. Ali sada se nije micala, sada je stajala posve nepomično i prošaptala: “Znam. Ali ne razumiješ...”

Nisam kriva! Nisam ja kriva!”

Koliko je dugo Birgitta stajala stisnuta uza zid i zurila u Ellino tijelo? Par minuta? Par sati? Par godina? To ne zna. Zna samo da je u tim trenucima nadošla sigurnost i ispunila joj sve stanice u tijelu, sigurnost da je nestalo svake nade, da je izrečena životna kazna. Šapat i siktanje čuli su se iz zidova i stropa, glasovi nevidljivih sudaca miješali su se s kucanjem sata, kuckanjem kiše po prozoru: kriva, kriva, kriva! Nije pomagalo što se pokušavala obraniti, što je dignula ruke u zaštitu i stisnula se uza zid, što je cviljela kreštavim“Nisamglasom:kriva!

i prebaci u nižu brzinu. Birgitta ne odgovori, samo uzdahne i otvori drugu limenku piva. Jasno da laže. Naravno. Ništa drugo i ne radi nego laže cijelog svog života. Ustvari je tada izvadila guju iz torbice i tako preplašila tetu Ellu da je dobila moždani udar. Naravno. Kad je Birgitta išla na te gadosti u Centru za obrazovanje odraslih i obrazovala se za gnjidu od čovjeka naučila je da uvijek treba imati gomilu guja u torbici, u slu da naleti na nekoga koga bi bilo dobro zeznuti. Jasno. Ako ve tako da je duh odjednom protrčao kroz Ellinu dnevnu sobu i nasmrt je uplašio. Inače se žena možda pokliznula na nepočešljanu resicu tepiha, spotaknula i pala na glavu. Sigurno je tako bilo. Bilo kakvo objašnjenje je u redu. Tko kaže da se treba zadovoljiti istinom? Cesta se suzila i smračilo se, šuma s obje strane. Uskoro ponovno rasvijediti, ravnica će se otvoriti i put će se proširiti. Tada biti skoro u Motali. Birgitta si je mogla priuštiti da dubokim gutljajima popije ovo što bi trebalo biti pivo, jer uskoro će biti kod ku iskopati pravo pivo iz svojih skrovišta.

“Može biti”, kaže Birgitta i pogleda prema šumi, ispod drve još uvijek bijelo od snijega. “Ali, u svakom slučaju, imala je dijete. Koje je napustila.”Margareta se grize za usnice i odmahuje glavom, ali dugo ništa ne govori. Kad ponovno otvori usta, donja usnica joj malo krvari. “Moglo je umrijeti”, kaže i brzo poliže krv. “Ako je ve tako jako“Nijedeformirano.”umrlo”,kaže

“Lažeš”,kažeMargareta

“Znači, Ella je imala vlastito dijete”, kaže Margareta i odmahne glavom. “Nije moguće. Pa nikada nije rekla ni riječi o tome... A ni itko drugi.”

Birgitta. “Hugo je umro, ali ne i dijete.” čaj iz opće čaju ć nije bilo će se će će i moći će ća je ć bilo

Ali Margareta ne skreće lijevo, propustila je izlaz i nastavlja ravno. Kvragu! Birgitta udari šakom po instrument-ploči. Nije htjela nikakve komplikacije, ne sada kad je tako blizu! “Zaboravila si skrenuti, kravo glupa!”

Stavila je svoj damski izraz lica dok je Birgitta spavala, podigla nos, a lice joj je posve nepomično. Ma! Može se time zabaviti sad na kraju, prije nego što se zauvijek rastanu. “Nazdravlje, seko”, kaže Birgitta i podigne limenku u smjeru Margarete. “Baš dobro što te više nikada neću vidjeti. Tu skreni lijevo!”

Margareta s visine baci pogled na nju i ubrza. “A ti to znaš?” Birgitta kimne i obriše usta. O, da. Ona to zna. “Znam čak i kako se ona zove.” Ali Margareta ne pita za ime, stavi cigaretu u usta i prtlja tražeći upaljač dok sve više ubrzava. Ovo već izgleda opasno po život i iz čistog vlastitog interesa Birgitta se nagne prema njoj i pripali joj. Nema nikakve želje da se zalijepi oko nekog drveta kao flaster, ne sada kad je tako blizu svom dragom domu. Uskoro će se moći stisnuti na svom madracu i uživati u tami. Pričvrstit će onu deku koju je Roger skinuo s prozora kad su se jučer svađali. Očito je da počinje padati mrak, ali Birgitta se ne namjerava probuditi kad sunce izađe sutra ujutro. Namjerava spavati danima. Sada joj je drago što postaje svjetlije usred sumraka. Šuma uzmiče pred ravnicom, uskoro su u Motali. Birgitta se nasloni. Umorna je. Jako umorna. Mogla bi odmah zaspati. * Otvori oči upravo kad prolaze pored starog Doma kulture, ispruži se za limenkom s pivom i malo je protrese da provjeri je li ostao koji gutljaj. Ostao je. Čak i više nego što je mislila, iz limenke vrlo obećavajuće zabućka. “Tu trebaš skrenuti lijevo”, kaže i obriše usta nakon što je otpila prvi gutljaj. “Ali ne još. Tek kad dođeš na put za Charlottenborg. Ja živim gore u MargaretaCharlottenborgu.”neodgovara.

Margareta okrene glavu i na brzinu je pogleda. “Nisam. Nisam zaboravila skrenuti.”

“Što? Ma ja stanujem u Charlottenborgu, a to je lijevo. Kog vraga radiš?”

Svjetlo se upali i auto se počne kotrljati, čini se da se Margareta sjeća puta, jer ovdje skrene lijevo bez imalo oklijevanja. Možda to nije tako čudno. Jednom je to bio njezin put do škole. Ellina kuća nije daleko odavde.Margareta zabaci glavom kad prolaze pored kuće, kao da si umišlja da će vidjeti više od bijele sjene pri ovoj brzini, zatim se okrene i zaškilji prema putu. Vozi kao kradljivac auta, prokleti kratkovidni kradljivac auta. Birgitta bi trebala biti sretna ako dođe živa do Vadstene, iako se ni za živu glavu ne želi u Vadsteni suočiti s onim drugim snobom hladnog pogleda. “Ovo je otmica”, kaže prije nego što podigne limenku i ispije posljednji gudjaj. “Sutra te namjeravam prijaviti.”

Margareta se nasmije. “Da, samo izvoli. Pa ćemo vidjeti kojoj će od nas policija više vjerovati.”Time je, čini se, među njima sve rečeno i u autu zavlada tišina. * * * Sada ubrzano pada mrak, izgleda kao da se noć izdiže iz same zemlje. Polja i rijetke skupine stabala tamo na ravnici su potpuno crni, ali nebo iznad njih je još uvijek blijedo. Iste je boje kao uvenuli jorgovani. Birgitta se malo nasmiješi na to sjećanje. Kod bake su jorgovani uvijek izblijedjeli prije nego što bi uvenuli, postali bi gotovo bijeli. Margaretine crte lica su izbrisane, Birgitta više ne može vidjeti njezine oči i izraz lica, ona je samo sjena. Birgitta zgnječi limenku i

* Ovo je otmica. Ništa drugo! Birgitta prodrma kvaku na vratima kad je Margareta morala stati na crvenom, ali ne može otvoriti vrata. Margareta nestrpljivo nagazi na gas, natjera motor na seriju dubokog brundanja. I ne gleda Birgittu. “Ne vuci kvaku”, samo kaže. “Može se potrgati. Zaključala sam centralnu bravu tako da ionako ne možeš izaći.”

Margareta se jako brzo ponovno okrene prema njoj i nasmije se stvarno“Paprijateljski:neidemo k tebi. Idemo u Vadstenu. Mislila sam da bi Christina trebala čuti tvoju priču. I da bi ti jednom trebala stajati iza onoga što si rekla.”

pogleda van u mrak. Ona koja inače nikada ne požali što je lagala, sada žali što je rekla istinu. Ne zbog otmice, to može podnijeti, valjda nije tako prokleto grozno otići do Vadstene, nego zato što je jednom dobila po nosu od stvarnosti. Trenutak - baš kad je počela pričati - bila je dovoljno glupa da si umisli da će joj se vjerovati i da će istina nešto promijeniti. Ali sada je sve rečeno, a ipak, ništa se nije promijenilo. Presuda i dalje stoji. Pomilovanje nije moguće. Birgitta prezrivo otpuhne i pripali cigaretu. Kao da bi ona od njih htjela milost! Par usranih snobova. * Ostane sjediti u autu kad su došle u Vadstenu i Margareta je stala ispred stare kuće. Očigledno je da tu stanuje Christina, Margareta je pozvonila na vrata s prednje strane, a zatim otišla u vrt u potrazi za drugim vratima. Kako joj se da? Bilo tko može vidjeti da nikoga nema doma, prozori su crni i sjajni. Birgitta se odmara naslonjena u svojem sjedalu, odjednom osjeti čudnu toplinu, širi joj se tijelom kao kad cvijet otvara latice po izlasku sunca. Osjeća kako joj se ramena spuštaju, kako se stisnute šake otvaraju, kako srce kuca sve sporije. To mora da ovisi o tišini. U Vadsteni je tako tiho, ne može čuti ni zvuka. Nikakve buke automobilskih motora. Nikakvih glasova ljudi. Nikakvog kričanja ptica. Već davno nije bilo tako tiho na svijetu. Uključi se mala lampa, Margareta je otvorila vrata i ubacila unutra svoju torbu. Otvori usta da nešto kaže, ali vidi Birgittu i zaustavi se. Bez riječi sjedne na svoje mjesto i okrene ključ te pokrene auto. Ali prije nego što počne voziti, okrene se i brzo pogladi sestru po obrazu.

Procesija mrtvihProcesija mrtvih Kako brzo obrazi blijede! Dođi, poljubi me usnama od vode. Pogledaj kako galebovi uzimaju krede da u crnoj noći nacrtaju ode. Stig Dagerman

Vadstenomhodamali

bubnjar dok se mrak izdiže iz zemlje. Duboko je koncentriran: oči su mu gotovo zatvorene, vršak jezika mu viri između usnica, usta rade male grimase u taktu s udarcima koji padaju na kožu bubnja. Vješt je, iako je tako malen, teško da mu je više od deset godina. Ali njegovi debeljuškasti prsti odluč palice na vrlo odrastao način, udara kožu brzim ritmom bez trenutka oklijevanja. Iza zatvorenih očiju šapće pjesmicu sam sebi, jednostavnu pjesmicu koja mu pomaže da održi takt: Život. Život. Živjeti. Život. Život. Živjeti. Život. Život. Život. Život. Život. Život. Život. Život. Živjeti.

Naučio je bubnjati u općinskoj muzičkoj školi, ali nije tamo naučio tu pjesmicu. On je benandante, ali to ne zna. Samo zna da se popeo mami u krilo poslijepodne, iako to inače ne radi, iako ima crnu majicu sa slikom Iron Maiden na trbuhu, i naslonio svoju bijelu kovrčavu glavu na njezine grudi. Osjećao se tako čudno. Kao da samo želi spavati. Mama ga je poljubila u čelo i rekla da je malo topao, da je možda uhvatio prehladu i da bi možda bilo najbolje da ode u krevet, iako je tako rano. Neko je vrijeme sjedila na rubu njegova kreveta držeći ga za ruku i gledala slike koje je stavio na zidove, malo se nasmiješila njegovim razmetljivim snovima o muškosti. Kiss. Iron Maiden. AC/DC. Koža. Nitne. Grimase. Pogledala je njegovu debeljuškastu ruku koja je ležala u njezinoj, pogladila kažiprstom preko mekane kože i pomislila na ruku muškarca koja je rasla unutra. Kakav će muškarac biti njezin sin? Dobar muškarac, znala je to, zato što mu je srce dobro. On i njegov mali brat rođeni su da žive u glazbi i pri no stežu čama, u

Zrak mora da je dobar za disanje, Kerstin Jedan i Ulrika zastale su na parkiralištu kad su išle doma, stajale su tamo posve mirno neko vrijeme i samo udisale, ne smiješeći se i ne govoreći, a onda su polako podigle ruke na pozdrav i krenule svaka u svom smjeru.

Kerstin Dva je došla. Bila je nekoliko puta u sobi da vidi jesmo li ja i Maria dobro, da nove oluje ne tresu koju od nas. Kad je posljednji put otvorila vrata nosila je šalicu, donijela je Mariji kavu, a meni miris kave. Kad je stavila šalicu na Marijin stol, došla je do mene, još malo podigla uzglavlje, nagnula me prema naprijed i mlakom mi spužvicom prešla preko leđa. To je bilo lijepo. Bila sam vrlo znojna.

* A sada dječak, koji još ne zna da je benandante, hoda ulicama i uličicama Vadstene sa svojim bubnjem. Misli da je ovo san, misli da je još uvijek u svom krevetu, da ustvari još spava pod zaštitničkim pogledima hard rock zvijezda, a da su ove spodobe koje ponekad nazire iza svojih poluzatovrenih kapaka samo sjene iz snova. Ne zna zašto bubnja. Ne razumije da ima zadatak, da će pozvati benandante i sve koji su prijevremeno umrli u procesiju. Sutra je proljetni ekvinocij. Noćas će mrtvi opjevati život. * Čujem ga vrlo jasno, iako sam i dalje u svom tijelu. Upravo sada je vjetar stao, samo se ponekad trgnem od grčeva, inače mogu ležati posve opuštena u krevetu, slušati bubnjanje i promatrati svijet.

Ali još nije noć. Nebo iza prozora još uvijek je iste nijanse kao Bir- gittini uveli jorgovani. Tako je uvijek. Posljednji dani zime polako venu. Dakle, još mogu vidjeti van iz kreveta, dok ležim mogu vidjeti vlastitim očima parkiralište i dom zdravlja. Javor vani na travnjaku se bunovno proteže, kao da želi dodirnuti nebo svojim crnim granama.

Maria se vratila u svoju sobu i sretna je. Sjedi za svojim stolom, zatvorena u stožac svjetla iz svjetiljke na stolu i pjevuši za sebe dok izrezuje još jedno anđeosko krilo iz zaboravljenog općinskog kartona. Sumrak se ušuljao u sobu, ogrnuo se poput šala oko njezinih ramena i leđa. Anđeli na zidovima su odstupili za korak, nakrivili glave i promatraju je, smiješe se i mašu dok polako tonu u tamu.

pjesmama i slikama. Ustala je, pogladila ga po čelu i ponovno se nasmiješila. Znojio se u snu kao i uvijek, još od svog rođenja. Već onda je znala da će sve biti dobro: rodio se s košuljicom.

Ella je to prilično dobro prihvatila, nije se uplašila. Samo se začuđeno ogledala oko sebe, nakratko se nasmiješila i lagano uštipnula

“Cijelo vrijeme zovemo Hubertssona doma”, rekla je prigušenim glasom. “Još se nije javio, ali uskoro će. A onda će ti doći, znaš to.”

Kimnula sam. Doći će. Naravno da će Hubertsson doći. *

Sada se želim odmarati u vlastitom tijelu, nemam snage uhvatiti nekog galeba ili vranu i letjeti iznad Vadstene u potrazi za Hubertssonom. Osim toga, sada mi već počinje nestajati galebova i vrana, jer su u stanovima i kućama po cijeloj Vadsteni muškarci i ženesvi jednom rođeni s košuljicom - stali su uz svoje prozore i tiho pozvali potencijalne nositelje sebi. Sada njihove ptice sjede na golim granama i prozorima, čiste svoje pernate ogrtače i čekaju da padne noć i da odnesu svoje gospodare do Velikog trga. Iz iskustva znaju da je to lagan zadatak. Kad dođu do trga benandanti promijene oblik, napuste ptice i postanu vlastite sjene. Samo jedna ptica je obično nositelj cijele noći, samo jedna ptica obično lebdi iznad Procesije mrtvih. Moja. Ali večeras ne dolazim. Benandanti i oni koji su prije vremena umrli morat će lutati ulicama i uličicama bez mene, morat će izmarširati iz grada do ravnice prvi put u mnogo godina bez crne ptice koja im leti iznad glava i kriči o gladi starih vremena. Nije važno. Bit će toliko oduševljeni malim bubnjarom da neće ni primijetiti da me nema. Prošlo je mnogo vremena otkada su posljednji put imali malog bubnjara. Uvijek me iznenađuje što Hubertsson nije benandante i on je rođen s košuljicom. Ali nikada nisam vidjela njegovu sjenu među drugima. Njegovi su obrisi uvijek čvrsti svaki put, svejedno gledam li ga svojim očima ili tuđima. Inače bi sigurno bio odličan kapetan benandante. Vidim ga pred sobom, kako stoji na Velikom trgu i određuje smjer, kako dijeli naredbe svojima podređenima među benandantima i kako grli one koji su umrli prije vremena, tješi ih kao da su njegoviUvijekpacijenti.suvrlo zbunjeni, te žrtve prometnih nesreća bez udova i blijedi samoubojice, ti bivši pacijenti s rakom i žrtve srčanih udara. Ogledavaju se oko sebe velikim očima, ali ne razumiju što vide. Danas je toliko neuobičajeno ako ne odživiš svoj život do kraja da ljudi više ne znaju da je vrijeme za smrt određeno na drugi način nego što oni misle, da mrtvom čovjeku nije dopušteno napustiti svijet prije nego što su prošle sve one godine koje je trebao proživjeti.

Prljavi nanos snijega na rubu parkirališta oživi i počne svjetlucati pri svjetlu farova. Margareta malo nehajno parkira, kao da joj se odjednom žuri, i otvori vrata prije nego što je otkopčala sigurnosni pojas. Birgitta i dalje sjedi naslonjena na suvozačkom mjestu, ali ovoga puta očito ne namjerava ostati sjediti u autu dok Margareta traži Christinu. Već je otkvačila svoj sigurnosni pojas, sad otvara vrata i teško se podiže sa sjedala. Na trenutak izgleda kao da je to previše za nju. Nagne se prema naprijed, stavi ruke na krov auta i spusti glavu. U daljini mali bubnjar udara u svoj bubanj. Maria pjevuši u istom taktu. *

ono što je jednom bila njezina ruka. Nije se uozbiljila sve dok joj jedna ptica nije počela kričati iznad glave, crna ptica koja je vikala o gladi starih vremena.Nikadanije

saznala tko sam ja. A sada je napustila svijet. * Mislim da Maria čuje malog bubnjara, počela je pjevušiti njegovu pjesmicu: Život. Život. Živjeti. Život. Život. Živjeti... Nije mi rekla m riječi otkad se vratila iz dnevnog boravka, ali sada okreće lice prema meni i na brzinu mi se nasmiješi, podigne svog zadnjeg anđela da vidim kako je lijep. Kimnem i podignem ruku i mahnem. Stvarno je lijep. Postigla je da sivi općinski karton svjetluca. Christina je i dalje u domu zdravlja, znam to, iako sam ostala u svom tijelu još otkad sam napustila naše sestre ispred Postindustrijskog raja. Nisam ni pokušavala zatvoriti oči da je vidim, ali u njezinu prozoru je svjetlo. S druge strane, svi prozori na domu zdravlja svijetle, čak i Hubertssonov, a on nije tamo. To je Helena uvjeravala uvijek ispočetka i Kerstin Jedan i Kerstin Dva. Možda je Helena malo ušla u njegovu sobu, uključila svjetlo i sredila njegove papire. Jer ona je definitivno još tu. Vidjela sam je maloprije kad je zaključavala vrata. Dom zdravlja je zatvoren, ali Heleni se ne žuri kući. Nema nikoga tko je čeka. * Prepoznajem zvuk motora. I prije nego što ih vidim, znam da stižu Margareta i Birgitta. Svejedno im je trebalo duže nego što sam mislila. Možda nisu mogle naći put, iako bi se Birgitta iz određenih razloga trebala sjećati puta do Christinine radne sobe i pisaćeg stola, a Margareta bi se trebala sjećati puta do kuće u kojoj je umrla teta Ella.

“Halo!” viče Margareta. “Halo!” I konačno netko dolazi. * Helena samo odškrine vrata, oči su joj crvene, a lice zajapureno. Možda će se prehladiti, možda je neki mali virus skočio s glave nekog od pacijenata na “ZatvorenoHelenu.je”,kaže hrapavim glasom. “Ako je hitno, morate u Motalu.”Margareta se nasmiješi svojim najljubaznijim osmijehom: “Oprostite što smetamo. Mi nismo pacijenti, mi smo Christinine sestre. Nije bila kod kuće, pa smo mislile da je još uvijek na poslu. Helena zuri u nju kao da misli da Margareta laže. “Christina nije ovdje”, kaže i šmrcne. Margareta napravi grimasu:

“Trebaš li pomoć?” upita Margareta. Birgitta podigne pogled i odmahne glavom. “Samo mi se malo zavrtjelo.” “Je li sada bolje?” Da. Bolje je. Birgitta kimne i zalupi vratima, Margareta zaključa. “Misliš da je otvoreno u ovo doba?” kaže Birgitta. Zvuči gotovo kao da oklijeva. Nešto mora da se dogodilo s njom. Mnogo se toga može reći o Birgitti i mnogo je toga i rečeno, ali nikada da je ona tip koji oklijeva. Čak ni kad se boji, nikada tako divljeg pogleda ne nasrne na neprijatelja kao onda kad ga se stvarno boji. “Ne, ali Christina je sigurno još tu”, kaže Margareta. “Sada kad Erik nije kod kuće, ne mora paziti na to koliko je sati.”

Stoji s rukama duboko u džepovima u malom kvadratu žutog svjetla. To se Hubertssonov osvijetljeni prozor odražava na asfaltu. Na Margaretinu je vratu težina i to se vidi, izgleda umorno. Prošlo je više od dvadeset četiri sata otkako je sve počelo, a još nije gotovo. Birgitta ostane dolje na asfaltu dok se Margareta uspne stubama do vrata doma zdravlja. Čini se da je i ona odjednom shvatila da stoji u svjedosti s prozora i povlači se, zamakne poput sjenke među druge sjene. Vrata su, naravno, zaključana, ali Margareta ih svejedno nekoliko puta povuče, a onda počne kucati po staklu. Izgleda da je nitko ne čuje, iako je brzo prešla s kucanja kažiprstom na lupanje cijelom šakom. Dugo lupa, ali hodnik unutra je osvijetljen i pust.

Margareta se sjuri niza stube i počne trčati preko parkirališta, Birgitta izađe iz sjene i slijedi je, Helenin plačni krik propara zrak iza njih: “Mrtav je! Rekli su da je Hubertsson mrtav!” * NijeNe! trebalo tako biti! Hubertsson nije trebao umrijeti, ne sada! Trebao je sjediti na mom krevetu tri dana i tri noći, uz mene sve do kraja i s malim osmijehom pratiti priču o mojim sestrama kako se kotrlja do kraja na mom ekranu. Ne smije umrijeti! Ne smije me napustiti! Kako da živim još tri dana ako je Hubertsson mrtav?

Posljednja oluja ove zime prelazi preko ravnice, dolazi sa sjevera i vrlo je hladna. Kuda ona prođe, tlo se u sekundi smrzava, tek propupalo zelenilo koje se sakriva pod lišćem i prošlogodišnjom travom u trenu uvene i umre. Granje i grmlje stišću se i kostriješe, hladni im se vjetar smije i pritisne ih uz tlo, ponovno ih podigne i tako protrese da se rijetke grančice otrgnu i ostanu visjeti poput pogaženih obećanja. Javor se klanja i moli da bude pošteđen, ali ova oluja nikoga ne štedi, trese ih i savija, baca ih u stranu tako da se lome njihovi uski strukovi i otkriva bijelo drvo u njihovim deblima. Tada vjetar zastane i pljune na njih, baca zemlju i pijesak i uskovitlane listiće tanke poput paukove mreže od prošle jeseni preko njihovih rana, prije nego što ponovno uzme zalet i odjuri poput razbješnjelog diva u borovu šumu. Borovi stoje nijemi i uspravni poput vojnika, odbijaju moliti za milost. Oluja se nasmije njihovu ukočenom ponosu, neko im se vrijeme smije i ruga, a onda gurne jednog za drugim u stranu, istrgne ih s korijenjem i prevrne, razotkrije tisuće stvorenja koja se sakrivaju u tlu

Upravo se okrenula i htjela staviti nogu na prvu stubu kad je Helena“Christinarekla: nije kod kuće. Nije otišla kući.”

“Mora da smo se mimoišle. Onda ćemo ponovno pokušati kod nje doma. U svakom slučaju hvala.”

Margareta se okrene i izgleda iznenađeno: “A gdje je onda?” Helena brižne u plač i širom otvori vrata: “U parku Hamn. Policija je nazvala da su našli Hubertssona u parku Hamn. I da je mrtav!”

Tamo zastane na trenutak, uzme zraka i skupi snagu, a onda se obnovljenom snagom baci na žutu zgradu, zatrese je iz temelja, prodrma je tako da crepovi na krovu zvonko udare jedan o drugi, tako da zidovi zastenju i zaškripe, tako da se staklo u prozorima izvije i spremi na pucanje...Maria

plače. Stoji pored mog kreveta i pokušava uhvatiti moju ruku koja leprša, plače zato što ju je tako teško uhvatiti i zbog onoga što mi trga tijelom. Maria zna kako je to kad te uhvati oluja i otrgne kao uveli list s grane, baci te u zrak i pusti da padneš na tlo nakon toga.

U milisekundi između dva grča vrijeme zastane, oluja se smiri i moje se tijelo više ne trza. U toj rupi u vremenu ležim glavom naslonjena na bijelu kutu Kerstin Dva i odjednom začujem kako joj kuca srce. Svi satovi na svijetu stoje, svi elektroni u svemiru su se smrznuli u jednoj poziciji, ali to nema nikakva utjecaja na Kerstin Dva. Njezino srce nastavlja kucati u istom ritmu. I odjednom shvatim da više nema nikakva razloga za otezanje, da mogu napustiti sanatorij u ovom trenutku i otići kamo god poželim. Drugo će srce kucati za mene. Uvijek ima srca koja kucaju.

Zatvorim oči i pustim se. Oluja je prošla. * Nikakav galeb sa zasljepljujuće bijelim perjem me ne čeka na javoru, nikakav blještavocrni gavran zlatnoga pogleda, čak ni vrana

ispod njihova korijenja. I nijedno od tih stvorenja ne živi duže od trenutka nakon toga, mraz se malo zadrži, stišće ih hladnim prstima i lomi, dok oluja juri dalje preko ravnice, dalje prema gradu i sanatoriju.

Zagrlila me, ugrizla se za usnicu i čvrsto me stišće uz sebe. Očajna je. Ne može mi dati više Stesolida nego što sam već dobila, a nema nijednog liječnika da me stavi na infuziju. Christina više nije u domu zdravlja, a Hubertsson je otišao nekamo drugamo.

“Kerstin!” viče. “Kerstin! Dođi!” I Kerstin Dva dolazi. * Volim Kerstin Dva. Volim je zato što je robusna i četvrtasta, zato što se rijetko smiješi, ali često smije, zato što to zvuči kao da je mala grlica sagradila gnijezdo u njezinu grlu, zato što ponekad zaškilji i gleda me preko okvira svojih naočala. Ali sada se ne smije, nikakva mala grlica joj ne guguće u grlu.

čelično sivih zjenica. Samo jedna mala siva ptica. Uplašeni mali sivi vrabac nakostriješena perja. Ali kako ta ptica leti! Podigne me visoko iznad ulica i uličica Vadstene, više nego što sam ikada prije letjela. Uz smijeh me nosi u širokim krugovima kroz zrak, sve vise i vise, dok gotovo ne dodirnemo Mjesec, Mjesec koji je sada bjelji od neba iza sebe. Daleko na zapadu, upravo tamo gdje je zašlo Sunce, iskri komet Halle-Bopp poput svjetlucavog srebrnog vatrometa. Noćas je zabava, posljednje noći zime je uvi- jek zabava. Tama posljednji put napreže snage, ali mi smo okruženi svjetlom, moja ptica i ja. Zvjezdano nebo svjetluca iznad nas, a nešto drugo ispod nas, gradovi oko Vatterna upalili su svoja svjetla. Na trenutak mogu lebdjeti između neba i zemlje, na trenutak mi je dopušteno da biram između njih. * Izabirem zemlju. Uvijek ću izabrati zemlju. Mali bubnjar je stigao. Stoji ukočen, ravnih leđa na Velikom trgu i udara po svom bubnju, dok se sjenke produbljuju oko njega i tisuće glasova šapuću u istom ritmu: Život. Život. Živjeti. Život. Život. Živjeti. Život. Život. Život. Život. Život. Život. Život. Život. Živjeti.

Nijedan benandante me ne vidi dok letim preko trga. Ja sam samo mali tihi vrabac, a ne velika crna ptica. Više ne kričim o gladi starih vremena. * Moje sestre stoje u parku Hamn. Oko njih je tama. Svjetlo ulične rasvjete ne dopire ispod drveća, čak ni rotirajuće plavo svjetlo s vozila hitne pomoći na ulici ne dopire do njih. Stoje zbijeno jedna uz drugu i gledaju kako bolničari podižu Hubertssonovo tijelo na nosila. Nijedna od njih ne plače, nijedna ništa ne govori, ali Margareta se odjednom nagne i zašuška deku čvršće oko njegova tijela, kao da misli da on tamo leži i smrzava se. Kad se ponovno uspravi, Christina je uhvati za ruku i lagano stisne, Margareta je pogleda i zatim drugom rukom uhvati Birgittinu. I odjednom kao da jedna misao prođe njihovim rukama i dlanovima i za trenutak ih ujedini.

Christina ne primjećuje kako se njihove ruke bore. “Voljela bih da sam je srela”, kaže. “Kao vršnjakinju. Voljela bih da sam je upoznala kao odrasla... Ponekad sanjam o tome kako sjedimo zajedno u nekom kafiću. Ali samo ja govorim. Ona nikada ništa ne kaže.”Margaretina se ruka više ne iskreće u Birgittinoj. “Postojala je prazna soba”, kaže ona prigušenim glasom. “Postojalo je nešto što nikada nismo saznale.”

Smiješak preleti Christininim licem: “Ali, pa mi smo ispunile praznu sobu!” Birgitta se malo nagne i pljune u šljunak. “Neke se prazne sobe ne mogu ispuniti”, kaže. “Nikada. Koliko god čovjek pokušavao.”

Na trenutak stoje u tišini dok bolničari podižu nosila s Hubertsso- novim tijelom, kimnu prema tri žene i krenu. Tada Birgitta ispusti Margaretinu ruku, a Margareta ispusti Christininu. Ne gledaju jedna drugu.“Idemo sada do Postindustrijskog raja na šalicu čaja i sendviče”, kaže Christina i makne šiške s čela bijelom rukom, pelerina prati njezine pokrete. Okrene im leđa i krene prema ulici, a onda nastavi: “Tako da ne krenete svojim putem prazna želuca.”

Margareta se nasmije i krene za njom, shvatila je naputak. “Hvala, vrlo rado” kaže Christininim leđima. “Ako ti to nije problem.”Birgitta

ostane na trenutak stajati, a zatim slijedi druge. Živčano šutira šljunak dok hoda, njezine Minnie Mouse salonke spadaju. Vražji čaj i sendviči! Ono što njoj treba je pivo. * Hubertsson sjedi na klupi u parku u sjeni. Lice mu je ozbiljno, ali držanje mu je arogantno, ispružio je noge i prekrižio ih, desna je ruka ispružena preko naslona klupe. Zastanem u mraku, na sekundu

“On je bio posljednji” kaže Christina. “Sada više nitko nije ostao, od onih koji su bili odrasli kad smo mi bile djeca.” “Nitko drugi koji se sjeća tete Elle kao mi” kaže Margareta. “On je sigurno znao više nego što smo mislile” promrmlja Birgitta.Margareta pokuša malo osloboditi ruku, ali Birgitta je ne pušta.

Još uvijek me ne može vidjeti. Ne može me vidjeti onakvu kakva sam trebala biti da je sve bilo drugačije. Tamo na trgu dječak udara po svom bubnju. Zvuk je sada moćan, tutnji ulicama i uličicama, odjekuje u krovu samostana i zidovima crkve, odzvanja poput proljetnog vjetra preko Vatterna. Ali Hubertsson ne obraća pažnju na poziv, ne ustaje i ne kreće prema Velikom trgu. Mirno ostaje sjediti na svojoj klupi i čeka da ja iskoračim iz tame. ( gro.zeraWorC )

oklijevam.

Zaboravljena sestraZaboravljena sestra

Majgull Axelsson: Travanjska vještica . Christina,Margareta,Birgittatri su sestre koje vode svoje više ili manje uspješne, točnije, više ili manje neuspješne živote u suvremenoj Švedskoj. One ne znaju za postojanje njihove četvrte sestre, zapravo polusestre, najstarije Desiree, koja desetlje leži u specijalnom sanatoriju za najteže slučajeve, odvojena od svijeta. Međutim, Desiree zna za postojanje svojih sestara, dapač njihove živote, zna što im se događa, slijedi ih, utječe na njihove živote. Kako je to moguće? Švedska spisateljica srednje generacije (rođena 1947.) Majgull Axelsson u romanu Travanjska vještica konstruira priču koja se temelji na poništavanju klasičnih fizikalnih podjela između tjelesnog i duhovnog, prirodnog i natprirodnog, materijalnog i nematerijalnog. Njezina osnovna pretpostavka pripada modernoj fizici, napuštajući tradicionalne predodžbe o stvaranju i kretanju materije. Desiree, glavni lik Travanjske vještice, pripovjedačica, u sebi utjelovljuje kontraste tjelesnog i duhovnog. S jedne strane, zbog posljedica cerebralne paralize trpi niz kroni degenerativnih poremećaja koji joj postepeno oduzimaju gotovo sve fizičke sposobnosti: “Ja vidim i čujem i osjećam iako je ono što je cijela i neprekinuta veza kod drugih ljudi kod mene uništena i potrgana. Sada samo nekoliko tankih niti ujedinjuje ono što sam stvarno ja s onim što je moje tijelo. Moj se glas sastoji od tri tona: uzdišem od užitka, stenjem od nelagode, ričem poput životnje koju će ubiti kad patim. Time mogu upravljati. Također mogu i puhati kratko i dugo u pisak, puhanje koje se ćima e, poznaje a dijelom i čnih

S druge strane, natprosječno razvijena uma, posvećena teorijskom izučavanju fizike i metafizike, Einsteina i Hawkinga, Desiree samu sebe oblikuje kao dokaz postavki kvantne fizike. Svako je tijelo, pa tako i njezino, tvrdi Desiree u jednom od svojih teorijskih unutarnjih monologa, nakupina čestica, praznina i valova: “Sva se materija - čak ona u ljudskom tijelu - najvećim dijelom sastoji od praznina. Udaljenost između čestica atoma je velika kao i udaljenost između zvijezde njezinih planeta. Ono što čini površinu i kompaktnost nisu dakle same čestice, već elektromagnetsko polje koje ih povezuje. Kvantna fizika nas također uči da najmanji elementi materije nisu samo čestice. To su i valovi. Istovremeno. Neki od njih imaju čak sposobnost da se nalaze na više mjesta u isto vrijeme. U jednoj mikrosekundi elektron isprobava svoje moguće pozicije i unutar tog trenutka sve su te mogućnosti jednakoDastvarne.”bistvorila zaplet Travanjske vještice i omogućila svojevrsno kretanje svoje nepokretne junakinje, Majgul Axelsson, priziva u narativnu pomoć narodne legende s kraja šesnaestog i iz sedamnaestog stoljeća, legende o benandantima. Benandanti su, prema predaji, neka vrsta dobrih “vještica” koje su se suprotstavljale zlim vješticjim silama. Legende o benandantima, najprisutnije u sjevernoj Italiji (regija Friuli), pripovijedale su o natprirodnim sposobnostima pojedinih ljudi koji su noću mogli napustiti svoje tijelo da bi se sukobili sa zlim silama. Pučka predaja, također, povezuje djelovanje benandanata s potrebom zaštite usjeva - što, naravno, podcrtava folklorno porijeklo priča. Protiv benandanta nikad nisu vođeni inkvizitorski procesi. Ali što povezuje jednu paraliziranu Desiree sa šesnaestostoljetnim benandantima i agrarnim kultovima? Činjenica da su tu nadnaravnu sposobnost pojedinci zadobivali time što su rođeni “s košuljicom” odnosno, što im je u vrijeme poroda posteljica obavijala glavu. I Desiree je, naravno, dijete rođeno s košuljicom. Ona svoje benandantske sposobnosti koristi da bi mogla djelovati u stvarnom životu, obuzimajući duhom tijelo jedne od svojih sestara, Christine, koja, igrom slučaja, radi kao fizijatrica u sanatoriju gdje je Desiree smještena. Tako ona napušta granice koje su joj postavljene bolešću, vođena dvama temeljnim pitanjima: “Prvo, želim znati koja od mojih sestara je ukrala život koji

pretvori u tekst na ekranu kompjutera. Osim toga mogu - ali već s beskrajnim naporom - i dalje držati žlicu lijevom rukom, prenijeti je dolje do tanjura i gore do usta. Mogu žvakati i gutati. To je sve.”

je bio namijenjen meni. Nakon toga želim slijediti svoju ljubav u grob.Tek onda sam spremna da me se isprazni.” Putovanja u koja se mentalno upušta Desiree, prateći živote svojih sestara, stvaraju, međutim, složenu sliku suvremene Švedske. Svaka od sestara živi svoj život, u rasponu od nestalne beskućnice i ovisnice Birgitte, do materijalno situirane i znanstveno uspješne Margarete. (Treba li napomenuti da je Margareta fizičarka?) U svakome od njihovih života otvaraju se raspukline, procijepi koji - kao i uvijekukazuju duboko u ponor straha i nesigurnosti, u bezdan koji se otvara ispod pažljivo konstruiranih društvenih konstrukcija. Socijalna strana suvremene švedske povijesti, koja se često predstavlja kao najuspješniji primjer “welfare State” uređenja, u Travanjskoj vještici također pokazuje svoje naličje, neuspjeh sustavnih rješenja, kardinalne greške. I Desiree je jedna od njih. Desiree, u stvarnosti neželjena i nepotrebna, sasvim suprotno od njezina imena koje govori: željena: Ja sam ona željena Ja sam ona koja nikad nije došla Ja sam zaboravljena sestra. Dok je, sasvim logično, švedska književna kritika u Travanjskoj vještici iznimno cijenila upravo taj kritički socijalni naboj, svjetska i europska recepcija romana isticale su efektan pripovjedni spoj kvantne fizike i pučkih predaja. Sama autorica nije krila da joj je u otkrivanju pučkih korijena benandantske baštine od najveće koristi bila studija uglednoga talijanskog mikropovjesničara Carla Ginsburga (“Benandanti. Strego- neria e culti agrari tra cinqucento e seicento”, Torino). U književnom smislu, za samu ideju i naslov romana bila je ključna fantastična priča Raya Bradburyja “April Witch” nastala početkom pedesetih godina. Osim naslova, od Bradburyja je posuđen i motto jednog od poglavlja: “Noćas ću živjeti u svakom biću na svijetu”. Izuzetno istančan dar za oblikovanje fikcionalnog diskursa koji u sebi spaja pučku predaju, povijesni kontekst i suvremene teorijske postavke, Majgull Axelsson zasigurno je izbrusila dugogodišnjim istraživačkim i novinarskim radom. Travanjska vještica njezin je treći roman, objavljen Švedskoj 1997. i iste godine nagrađen najuglednijom švedskom književnom nagradom Augustpriden. Nakon prijevoda na engleski 2002. godine Travanjskoj vještici i njezinoj autorici Majgull Axelsson osigurana je i izvanredna međunarodna recepcija.Andrea Zlatar