Putopis

Tekst i fotografije: Anđela Gažević @philorthia

Pred odlazak u Istanbul u razgovoru sa ljudima koji su ga već posjetili, naišli smo na podijeljena mišljenja o ovom gradu. Neko bi bio ekstremno oduševljen svime što je tamo vidio i iskusio, često bi ljudi govorili kako su Istanbulci izuzetno ljubazni i gostoprimljivi a neko bi zalazio u drugi ekstrem kudeći manje više sve na šta je tamo naišao i žaleći se na navalentne prodavce koji vas vuku za rukav da biste ušli baš u njihovu radnju. Nekako ni jedno ni drugo nije zvučalo baš realno pa smo na putovanje pošli bez ikakvih očekivanja, spremni da doživimo grad na svoj način i otvoreni da se upoznamo sa tamošnjim mentalitetom i načinom života. Upoznavanje sa istorijom mi je u velikoj mjeri sledovalo, međutim za mene je olakšavajuća okolnost bila što sam u Istanbul krenula sa svojim dečkom koji je vizantolog i koji mi je, bez pretjerivanja, bio poput ličnog vodiča. Spominjem ovaj detalj jer će kasnije za priču to biti važno, za sve što smo uspjeli da vidimo ili možda bolje rečeno, za sve što nismo uspjeli da vidimo.

Bilo je sunčano, kasno popodne kada smo stigli i nije nam mnogo trebalo da nas grad očara svojom grandioznošću i ljepotom. Oduševila nas je panorama grada i njegov brdovit izgled koji opravdava Istanbulov prvi naziv kao rimske prestonice - Novi Rim. Mnogo je zanimljiv osjećaj kad stignete negdje pa krenete da prepoznajete u daljini siluete svega onoga što ste dotad gledali samo na fotografijama. Položaj grada je nevjerovatan jer je gotovo sa svih strana okružen vodom: moreuzom Bosfor, zalivom Zlatni rog i Mramornim morem.

Djeluje kao da više sasvim odvojenih gradova čini Istanbul. Dio koji je istorijski centar, u kom se nekada nalazio Carigrad, odvojen je od azijskog dijela Bosforom. Panoramu azijske strane čine ogromni, moderni soliteri i iako mi oni sami po sebi nisu zanimljivi, pogled koji se odatle pruža na nekadašnji Carigrad je divan: lako se prepoznaju siluete Aja

Sofije, Topkapi-saraja i Plave džamije. Na sjeveru, Carigrad je odvojen zalivom

Zlatni rog od današnjeg evropskog centra Istanbula, na čijoj se strani iz daljine odmah uočava Galatska kula.

Prvi utisak o Istanbulu kad smo tek ušli u grad i dok smo ga posmatrali iz automobila, zaista je bio veličanstven.

Bili smo smješteni u istorijskom centru grada, koji se danas naziva Fatih, i koji je turistička zona, što je i logično s obzirom na sve znamenitosti iz vizantijskog i osmanskog perioda koje se nalaze tu. Nakon smještanja u hotel, izašli smo da se malo upoznamo sa krajem u kom se nalazimo i ubrzo je uslijedilo prvo negativno iskustvo. Nažalost, tek pošto smo izašli iz lokala u kom smo jeli i udaljili se od njega, shvatili smo da nam je za račun koji nije trebalo da bude više od 200 lira, odnosno 10 evra, naplaćeno 600 lira. Osjećali smo se loše jer nismo na vrijeme primijetili. Međutim, tek smo stigli, nismo se još navikli na pretvaranje evra u lire i na kraju krajeva, nismo očekivali da se ovo desi niti mislim da postoji opravdanje za ljude koji rade takve stvari. Međutim toliko je toga još trebalo vidjeti i doživjeti da jedno negativno iskustvo stvarno može da se shvati kao izuzetak a ne pravilo.

Ono što je uvijek popravljalo ne tako lijepe utiske, bile su mačke koje su u Istanbulu bukvalno svuda. S jedne strane, tužno je što je ogroman broj njih na ulici i nema svoje stalne domove, ali ako ništa drugo, moram da pohvalim ljude u Istanbulu za to kako se ponašaju prema uličnim mačkama i psima. Prave im kućice, ostavljaju hranu i vodu i vode na veterinarske preglede. Većina mačaka koje smo vidjeli su imale mali rez na vrhu uveta kao znak da su pre- gledane. Postoji čak i dokumentarac koji se zove Kedi („Mačka”, 2016) i koji je posvećen istanbulskim mačkama.

Sušta suprotnost od brige prema životinjama je nebriga prema bogatom vizantijskom nasleđu. Pred put smo kupili dvije onlajn karte za Muzej mozaika i sve je naizgled bilo okej, ali kad smo došli do muzeja i htjeli da uđemo, kapija je bila zaključana. Čovjek koji je sjedio u dvorištu muzeja nam je rekao da je muzej zatvoren zbog (navodne) restauracije i da ne može da se uđe. Probali smo i narednog dana da uđemo ali ponovo nismo imali uspjeha. Nadali smo se da će na drugim mjestima biti drugačija situacija, međutim vizantijski dio postavke Arheološkog muzeja tako- đe nije bilo moguće vidjeti, opet zbog nekakve restauracije. Kako smo kasnije čuli, situacija je takva već godinama i jednostavno nije dozvoljeno ući u taj dio muzeja. Mnogim lokacijama na kojima se nalazi nešto iz perioda Vizantije, nemoguće je prići jer su ograđeni nekim improvizovanim zidovima, ili vas puste da napravite krug oko zgrade ali nikako ne i da uđete unutra. Znam da prosječnom turisti vjerovatno nije ni bitno da vidi recimo Karije-džamiju

(nekadašnji manastir Hrista Spasitelja u Hori, u kome su do danas sačuvani brojni mozaici i freske iz Srednjeg vijeka), ali pričam u ime ljudi koji izučavaju nešto i bave se nekim određenim istorijskim periodom. Godinama čekaju trenutak kada će sve ono o čemu su učili moći konačno da vide i uživo i kad misle da je došao taj momenat - ostaju razočarani zato što je neki političar odlučio da se pretvara da hiljadu godina dugo carstvo nikada nije ni postojalo (npr. Karije-džamija je 1945. pretvorena u muzej ali je nedavno ponovo postala džamija, od kada je ulaz u istu nemoguć). Ne radi se o tome odakle ste, u šta vjerujete, čime se bavite; smatram da nije u redu odnositi se sa nepoštovanjem prema kulturnom nasleđu jer ono treba da nam bude dostupno svima.

Obilazak Aja Sofije je predstavljalo dosta emotivno iskustvo. Kako je prije par godina prestala da bude muzej i ponovo je posle 85 godina pretvorena u džamiju, bilo je obavezno izuti se na ulazu i ako ste žena, pokriti kosu maramom. Mermerni podovi su prekriveni tepisima, mozaik Bogorodice sa Hristom na galeriji je pokriven dugačkim bijelim tkaninama koje ga ipak ne sakrivaju u potpunosti pa sve to ostavlja utisak gorespomenutog pretvaranja da se milenijumsko carstvo nije ni desilo - nešto se tu krije ali nije vam dozvoljeno da vidite kako izgleda. Prvi sprat galerije, na kom su nekada stajali carevi i na kom se nalazi najveći broj mozaika, takođe nije bilo moguće vidjeti zbog navodne restauracije. Ono što smo potom čuli od drugarice iz Istanbula, o kojoj ću više pričati kasnije, je da su temelji Aja

Sofije već dosta istrošeni i u lošem su stanju pa u objekat ulazi voda i niko se ne bavi sanacijom toga što bi zapravo bilo najpotrebnije da se sredi.

Atmosfera na ulicama Fatiha, što ste bliže glavnim turističkim atrakcijama poput Aja Sofije, Plave džamije i sve uz bulevar kojim ide tramvaj, je jako haotična i teško da ćete tu vidjeti išta autentično.

Tu se, jedna do druge, smjenjuju prodavnice suvenira i začina, poslastičarnice, izlozi u kojima se možete uslikati obučeni kao sultan Sulejman i sultanija

Hurem i nerijetko prodavnice sa fejk markiranim stvarima od kojih najprije upadaju u oči Luj Viton torbe. Kada se udaljite odatle i krenete ka siromašnoj četvrti kod Zlatnog roga, koja se zove Džibali, imaćete utisak da je vrijeme stalo. Djeca se igraju na ulici, dok jedni šutiraju loptu, drugi sjede na pragu kuće i žurno završavaju ručak kako bi se što prije uključili u igru. Tu turisti ne zalaze pa nas dok šetamo prate radoznali pogledi koji se pitaju šta ćemo mi tu. U četvrtima Fener i Balat, koje su dosta popularne među turistima a poznate su po živopisnim, šarenim zgradama koje ste sigurno viđali na Instagramu, nekada su živjeli Grci i Jevreji. Danas je na tom mjestu teško osjetiti nekadašnju multikulturalnost, nema spomenika koji na to ukazuju ili čak i ako ima a ne znate turski ili grčki, nećete znati o kakvom zdanju je riječ.

Jedno od mjesta sa kojih se pruža predivan pogled na ogroman dio Istanbula, Galatsku kulu, Bosfor i azijsku stranu je vidikovac u sklopu kompleksa Sulejmanije-džamije. Rekla sam već koliko je položaj grada nevjerovatan i treba iskoristiti svaku priliku da se uživa u panorami. Ono što takođe ne treba propustiti, ukoliko ste ljubitelji nara, je svjež sok koji ulični prodavci cijede na licu mjesta i prodaju za pedesetak lira.

Jedan od najljepših dana putovanja bio je kada smo se našli sa jednom drugaricom iz Istanbula. Ona nas je odvela na neka zanimljiva i autentična mjesta koja samo lokalci znaju i koja sam sigurna da sami ne bismo pronašli. Bili smo u jednom lokalu, za koji je teško reći da je kafić jer je to previše fensi riječ, a nije baš ni kafana. Nalazi se između Čemberlitaša, Kapali-čaršije (Velikog bazara) i Bajazitovog trga u zgradi nekadašnje medrese, odnosno islamske škole koja sad ima funkciju lokala u kom Istanbulci piju čaj, puše nargilu i naravno maze mačke. Tu vas uslužuju konobari sa dugačkim plavim keceljama koje izgledaju kao neki tanki kaputi, nose poslužavnike sa napunjenim čašicama čaja i kruže između stolova ne bi li prazne čaše odnijeli a odmah vam dali napunjenu čašu. Sa jednim od njih se naša drugarica cjenkala za tih par čajeva koje smo popili, jer je to ipak najistanbulskija stvar koju možete da uradite. Nakon toga, odvela nas je u cisternu iz VI vijeka koja se nalazi ispod jedne prodavnice tepiha, pa smo tako imali priliku da zavirimo i u podzemni (neturistički) Istanbul. Sledeća stanica su nam bili Karakoj i Kabataš , četvrti u novom dijelu Istanbula koje su pune radnji u kojima se prodaje ručno pravljeni nakit, keramika, vintidž garderoba…vrlo urban dio grada koji me je podsjetio na beogradsko sokače. Za kraj, otišli smo trajektom u Kadikoj na azijskoj obali i sjeli u neki od brojnih pabova u kojima se mladi Istanbulci najčešće druže.

Nakon nekoliko dana provedenih u Istanbulu, osjetili smo da smo se malo zasitili gužve, zamki za turiste, nedostupnih muzejskih postavki i odlučili smo da dan provedemo na jednom od ostrva u Mramornom moru, koje se zove Hejbeli-ada. Poznato je kao najzelenije Prinčevsko ostrvo, do kojeg se za sat i po vremena dolazi trajektom iz Istanbula a dvije povratne karte koštale su samo 120 lira, odnosno 6 evra. Pružilo nam je sve što nam je bilo potrebno da se odmorimo od haotičnog Istanbula. Na Hejbeli-adi nema automobila, jedina prevozna sredstva izgledaju kao motori sa par sjedišta pozadi, zatvorena plastičnom ciradom sa svih strana. Tokom godine na ostrvu živi oko pet hiljada stanovnika, a na ljeto se broj poveća na oko dvadeset hiljada zbog velikog broja vikendica koje ljudi iz grada imaju na ostrvu. Kako smo mi na Hejbeli-adi bili u aprilu i dan je bio kišovit, ljudi na ulicama gotovo da nije ni bilo. Uživali smo u zelenilu i tokom šetnje po strmim stazama nailazili smo na razne domaće životinje, a mačke i psi su nas stalno pratili i tražili da se maze. Ako se nađete u Istanbulu i zatreba vam par sati mira, toplo vam preporučujem da odete na Hejbeli-adu.

Dok sam tražila inspiraciju za pisanje teksta, nisam ni pretpostavljala da ću je naći u Heseovoj „Umetnosti dokolice” koja mi nedeljama stoji na stolu i podsjeća me da krenem sa čitanjem. Otvorila sam je da pogledam sadržaj i pažnju mi je odmah privukao naslov prvog eseja „O putovanju”. „Ko ima dobru volju, lako će doći do jednostavnih tajni umetnosti putovanja… Svuda će pokušati da se približi narodu i da ga razume.”

Nezahvalno je pričati o ljudima jer shvatam da je svaki moj utisak podjednako subjektivan kao i neki tuđi. Ništa više nisam u pravu ja kad kažem da, sem u par slučajeva, nisam naišla na iskrenu ljubaznost nego osoba čije je iskustvo skroz suprotno. Plašila sam se da napišem ovaj tekst jer mi je glavni utisak sa putovanja bio taj da su ljudi nezainteresovani za komunikaciju, dešavalo se da nas na kasi dok kupujemo vodu ni ne pogledaju, u hotelu ne odgovore nijednom na naše javljanje, ali, neukusno je strogo se držati ružnih utisaka jer kako bismo i mogli generalizovati ljude u metropoli sa preko petnaest miliona stanovnika? To u velikoj mjeri jeste uticalo na naš doživljaj grada i cjelokupna atmosfera me nije oduševila toliko da bih se ponovo rado vratila u Istanbul. No, kad se misli stave na papir i sabere se svako iskustvo, na kraju je ipak najdragocjenije to što ste nešto novo vidjeli, naučili nešto kako o drugima tako i o sebi, ili kako bi to Hese mnogo ljepše rekao: „Takođe mi je palo na pamet da sam izuzetno mnogo uživao na svim svojim malim putovanjima, da sam bio zadovoljan, i da sam sa svakog od njih sa sobom poneo veće ili manje blago. Pa čemu onda grdnja?”