Đorđe Despić Jednostavno, outsider fun Zoran Ilić: Jednostavna i druge priče, Književna omladina Srbije, Beograd 1997.
U JEDNOM od prethodnih tekstova zapitao
sam se nad ulogom naslova u
(za)vođenju čitaoca kroz fiktivnu šumu. Iako sâm naslov prve knjige Zorana Ilića (1955) Jednostavna preterano
i
druge
priče
ne
pogodno/inventivno
obećava tle
za
proveravanje značaja pomenute zapitanosti, pažljivo čitanje zbirke i zapažanje njene složeno uspostavljene strukture otkriva da je ovaj naizgled konvencionalni naslov, zapravo, funkcionalan. S tim u vezi, bilo bi interesantno doznati o kakvim se sve pokretačkim mehanizmima radi koji utiču na umetničko transponovanje stvarnosti, jer "stvarnost" u prozi Zorana Ilića nije od onih koje ushićuju. Jednostavno, kod njega je gotovo sve banalno i gubitničko. U
oživljavanju
sveta
svojih
priča
autor
se
pretežno
opredelio
za
pripovedača koji govori o doživljajima iz sopstvene prošlosti, što deluje kao neka vrsta autobiografskog iskaza. S druge strane, vrlo često narativna samosvest raskrinkava tekst kao područje izmišljenog i zavodljivog. Otuda se za Ilićeve priče može reći da su na granici fikcionalnog, ali takva autorova strategija niti oduzima knjizi onu potrebnu sugestivnost, niti čitaoca pretvara u sobnu biljku. Naprotiv, dijalog se razvija kako na različitim smisaonim nivoima, tako i na planu strukturnih odnosa zbirke. Outsider look Ulazeći i izlazeći iz priče u priču, čitalac sve jasnije postaje svestan činjenice da su egzistencijalne koordinate njihovog glavnog junaka zaustavljene