Irena Pušnik:MEGI by Prozaonline

Irena Pušnik: MEGI PISMO LJUBITELJU ČITANJA (da ne napišem proslov… pa ti preskočiš) Megi je gimnazijalka.

Subota, 5.9.1998. g. Dragi Ujeviću, kako sam se rodila prekasno! Da smo bar mogli razgovarati. Danas nema osobe koja me shvaća. Tebi bi sve bilo jasno. Ti si imao svoju Lusilu, a ja imam svog Korana. I danas sam mislila o njemu. Čak se ponašam kao da me njegove oči neprestano vide, a pogotovo dok sam jutros išla kupiti časopis (izašao je neki novi kaj se zove

Spirit). Očekivala sam da ću

sresti

Korana. Čim izađem iz stana mislim da će on naići. Navučem ozbiljnu facu. On nikad ne smije saznati da sam ranjiva. Između nas postoji samo seks i to je sve. Već sam ti rekla da smo se vidjeli prošli vikend. Jasno mi je da ne planira ništa ozbiljno sa mnom jer smo pričali o unucima. On bi volio imati oko trinaest svojih unuka. Uporno je govorio o mojim i svojim unucima. A ja sam samo jednom spomenula naše i nastavila govoriti kao i on. Kako me to rastužilo! Đubre jedno, pokvareno ! Nije me htio pratiti doma , a padala je kiša. Samo je on imao kišobran. Došla sam sva mokra i jedva imala snage skinuti sve pripijeno sa sebe. Skrila sam ledene noge ispod deke i plakala jer nećemo imati zajedničke unuke. Fuck!

Ponedjeljak, 7.9.1998. g. Glupa mama nema novaca za tenisice! Ona nikad nema para! E, jebi ga! Cijeli razred ima nove najkice. Sva sreća da imam ove marte. Lakše mi je od te pomisli, a malo me i začudilo to kaj Koran ima placerske tenisice. Kaj ga nije sram u tom hodat uokolo?! Kad ja budem imala svoju djecu kupovat ću im samo marke!

Utorak, 8.9.1998. Fuck, fuck i fuck… Mama mi je našla cigarete. Ne znam kako sam ih zaboravila sakriti prije nego sam ušla u kuću? Baš sam glupača! Ona me davila i davila… bla, bla ovo, bla ono, pa bila sam i ja mlada, imala sam i ja šesnaest, znam ja kaj ti radiš, bla, bla… Vidim, mislim si ja, kaj onda meni zabranjuješ kad si bila ista! Ma, jadna je. Samo me rasplakala bez veze. Ionako ću nastavit pušit i dalje. Neće me valjda ona zaustavit. Ja ću svojoj djeci pustit da puše ak im se puši! Neću bit ko ona, to sigurno!

Srijeda, 9.9.1998.g. Spirit je O.K. Najprije sam pročitala pitanja ginekologu. Jedna je jadnica pitala jel može zatrudnit ak joj frajer prstom nanese malo sperme jer oni još nisu išli do kraja, a on nekad svrši i pipka je i dalje (odgovor: moguće, a ja si mislim: nema šanse!) Bilo je i pitanje o tome koliko traje seks i kako znaš da je gotov. Ginekologinja ih samo šalje u svoju ordinaciju ili ako nisu u Zagrebu kod maminog ginekologa. Baš kao da će netko stvarno do ordinacije (i to s mamom!). Nikaj korisno da odgovori! Nema šanse da ću se ja pojavit. Prvo ne znam ni koliko to košta. Ali htjela bih imati tablete. Nije mi jasno kaj ne mogu te kontracepcijske bez recepta davat. Kreteni ! Ana je rekla doć danas. Ona i onaj njen mi idu na živce. Zaljubljeni do jaja. Uopće više ne dolazi kod mene otkad je s njim.

10.9.1998.četvrtak Jebeno sam nesretna. Ful mi dođe da nestanem. Koran mi ne izlazi iz glave. Ali on me ne voli niti hodamo, pa si brijem uokolo. Kaj ću?! I on ima svoju curu s kojom službeno hoda, a ja služim zna se za kaj. Našla sam pismo koje mi je davno Mirela poslala (iz vremena mog djevičanstva). Moram ga još jednom pročitati i baciti da mi ga mama ne pročita ( ili tata, ne daj Bože!) Megi, zločesta curice! Sad sjedim kraj prozora i smrzavam se tako da mi ruka neće dugo izdržati ovu kemijsku. U svakom slučaju: No, no, što ti to radiš? Megi, draga, sve je o.k, ali mi se ne sviđa što si ga taj isti dan upoznala! Mislim da je bolje što si se zakočila u pravom trenutku. Sad mi stara kvoca što nisam išla u školu. Imam užasne bolove u jajnim područjima . Menga. Ma, sere cijelo vrijeme! Dakle, gdje smo stale! Aha, drkala si mu. Dobro, uzbudila si ga do jaja. Jesi ti njegovu ruku uputila prema svojim osjetljivim područjima?! Mogla bi mi postati učiteljica. Ali stvarno bolje da nisi išla do kraja i to bez KONDOMA! NEMA ŠANSE! Samo bi te jednu stvar zamolila. Nemoj to napraviti samo zato da se riješiš junfa! Megi, postoji jedan problem koji me jako muči: MISLIM DA SAM FRIGIDNA, a postoji i još jedna opcija: nisam našla pravog partnera. Ja se iskreno nadam da je ova druga. Moram ići. Stara opet sere! Love ya very much!

Petak, 11.9.1998.g. Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, KORAN, KORAN, KORAN, KORAN, KORAN, KORAN, KORAN, kako te jako trebam, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran,. Koran, Koran, Koran, Koran, KORAN, KORAN, KORAN, KORAN, KORAN, KORAN, KORAN, KORAN, KORAN, KORAN, KORAN, KORAN, KORAN, KORAN, KORAN, KORAN, KORAN, KORAN, KORAN, KORAN, KORAN, KORAN, KORAN, KORAN, KORAN, KORAN, KORAN, KORAN, KORAN, KORAN, KORAN, KORAN, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, KORAN, KORAN, KORAN, KORAN, KORAN, KORAN, KORAN, KORAN, KORAN, KORAN…

Ugasi ovo čeznuće, ti Veliko Nebo Jer plamen posta požar, a htjenje svoja patnja. Ljubav nije rajsko neko mirno mjesto Ona ima svoje trnje i tajanstva. Već dugo vučem breme svih oksimorona Na duši ovoj krhkoj klupku naivnosti. Samo pusti da me napuste sve želje Za toplom riječi, dahom, dodirom blagosti. Pasti tako dolje nisko i bez srama ovo biće nije moglo ni da sluti; I da će onaj susret kobno biti sjeme Nadi, laži, bludu, plaču i nježnosti…

Petak, 11.9.1998.g. Bila sam vani i u petak i u subotu… Ove iz razreda su se poredale po stepenicama na ulazu u Lu-lu i izgledale su mi kao kokoši. A i kokodakale su. Joj, kaj me živciraju (osim Ane, naravno!) Sve su mi se nasmiješile i cvrknule s pozdravom i pusama. Kao da sam ih se poželila. Gledam ih svaki dan. Kako samo ne razbiju nos na onim štiklama? Joj, mama me zove, moram te brzo sakriti. Hoće da ručam kao da mi treba još koja kila. A, evo me, kozo, dolazim! Kaj se dereš?! Koran je bio sa svojim društvom. Cura mu ne smije van. Valjda su joj starci neki oficiri ili koji kurac! Svejedno. I bolje da ne dolazi. Ovaj bi slinio onda oko nje, a ne oko mene. Lu-lu je bio pun. Puštali su i bijelu paru po nama na podiju, a ja sam se kao slučajno grebala o zgodne frajere u prolazu. Ana se izderala u moje uho: Ja onog tvog ne bi ni štapom dirala! Normalno kad je i sama plavuša kao i kvočke djevice iz razreda. Koran i ja smo otišli iz mase i buke oko jedan. Pljugali smo sadržaj u njegovoj rizli. Nisam pitala kaj je. Obična?! Specijalizirana frula?! Kad mi je nakon pola sata grlo spalilo od smijanja pojasnilo se o tom sadržaju. Jezik smo natapali pivom i zagrljeni ili bolje potporavajući se vukli uokolo. Negdje pod zvjezdanim nebom skinuo je kaput pa smo mogli leći. Kosa mu je duža od moje. Nije ni primijetio da sam mu ukrala pramen kose. Sav je klimav od stimulansa da nema pojma kaj mu se događa. Smrznuli smo se malo od tog striptiza. Ionako nisam osjetila puno. Brzo je bio gotov. Oteturali smo natrag u Lu -lu. Ana je odmaglila s Denisom. I ja sam ostala sama jer je Koran otišao natrag u svoje pleme. Niotkud se tamo pojavila gospođica Broj Jedan. Stisnuo ju je uz sebe i ponašao kao da mene ne vidi. To me nije ostavilo tužnom. Znala sam da moram sjediti tamo sama sa svojom cigaretom i otkantavati

slinavog

prištavog

dvometraša

kaj

počeo

pljuckati

komplimentima. Inače ga više ne bi imala, a ako ne bi više nikad zagrlila Korana mogla bih umrijeti.

Nedjelja, 13.9.1998.g.

Ovo je moja teorija. Koran je premlad za vezu, a ja nisam iako je on stariji. Bila bih sretna da hoće sa mnom hodati, ali gospodin voli Broj Jedan. I kaj sad?! Da ga zbog toga više nikad ne poljubim?! Nema šanse! Mogu brijati kad hoću i s kim hoću! Neće meni nitko određivati osim mene. Ana nema pojma kaj znači biti ne voljen. Onaj njen će za nju otić do Mjeseca i nazad. Koran za mene ne bi ni trepnuo da sad crknem. Ali ne mogu si pomoći jer ga volim. Zajedno s njim radim protiv sebe. Njemu je valjda čuti da sam ovako nesretna kao i čuti na vijestima da je negdje tko zna gdje nastradalo tko zna koliko ljudi. To ga neće dirnuti. Ja

s druge strane uvijek suosjećam

s njim u njegovim bedovima i

napisala sam mu ovo jučer: Tako crn nije tvoj nemir Niti je vječnost duža od mog beznađa. Ti si pad moj ispod svih dubina A od njih nema ništa crnje. Pitaš me koliko sam vjerna… Ti, koji najbliži si nebu u čaši ovog vina U kojoj su zvijezde sjećanje na tebe.

Ponedjeljak, 14.9.1998.g. U knjižnici sam podigla Sidarthu. Nemam vremena pisati danas jer ću čitati, a ništa se i nije dogodilo.

15.9.1998., utorak

Šećem, čitam, šećem pa čitam i tako već neko vrijeme. Kako malo razmjenjujem misli s ljudima počela sam s umnim mucanjem. Mislim da je to i od osjećaja prljavštine i truleži u meni zbog seksa. Umno mucanje je zastajkivanje u namjeri da kažeš nešto suvislo i učiniš nešto kako treba jer ja u

strahu da pred Koranom ne kažem nešto glupo

govorim sve manje i kraće a i sumnjam da on misli da sam glupa, a želim ga zadržati po svaku cijenu. Ne znam tko sam. Navukla sam se na crnilo. Kad naiđem na nešto u toj nijansi poistovjetim se. Gdje je moja muza? NAPISAT ĆU PJESMU. One nadolaze. Pišem ih i ubrzo bacam. Ne čuvam te situacije u glavi jer mi daju sjećanje. Sjećanje nije ugodno. Napišem. Bacim. Otišlo je u bezdan. Nije u svijesti. Ako je ostalo negdje u kanalima mozga barem se ne sjećam. Most je srušen između te dvije obale (mog budućeg stanja i mog sjećanja). Što ako mi netko potajno pročita, slučajno naiđe na moje piskaranje ? Smijat će mi se…ili još gore otkriti istinu. Nikom ja ne želim pričati istinu! Pretvaranje je bolje. Treba skriti nemoć i sram. Neka ne otkriju da sam sama sebi dosadna, da nemam poštenja prema svom biću, da mi je pojava iskompleksirana. I nutrina i vanjština. Vidim samo da nešto sa mnom nije u redu. Umorna sam za uspjeh. Ne bih znala kako se mijenjati. Učenik kojemu je uvijek dovoljno dobiti dvojku, to sam ja. Glavno da se ne propadne u potpunosti. Neka se je moj duh pretvorio u biljku! Za sad i za neko vrijeme neka stanje ostane sivo. Ne znam se ni izražavati. U dućanu zamuckujem kad tražim pola kruha. Koje bi to riječi trebale biti pa da ne ispadnem smiješna i priglupa?! Možda da tražim na latinskom. Terra est stella ,a molim i pola kruha (uvijek trebam izgovoriti mudru rečenicu da Koran misli kako sam nadpametna). Često i plačem, a bez jasnog razloga. Suze su zakasnile na protekli događaj kad su i trebale biti otplakane. Međutim, ne, one se jave kad se vozim u busu i neka me baba u njemu krivo pogleda. Ne smijem se. Odavno nisam čula kako moj glas zvuči u smijehu. Idem vidjeti koje su moje granice. Ne smije postojati ništa neprobavljivo za moj sustav. Nešto što nadilazi moje tmurno iskustvo.

Srijeda, 16.9.1998.

KORANU Ne sluteći ništa hodam kroz jesen Jednu jesen u kojoj si prošao kraj mene u svom kaputu. Tvoj hod smjeliji od vjetra pamtim I tvoju kosu, valove mora Još čujem tišinu, Oko tebe spori ples jesenjeg lišća; Sva su mi čula u trenu Zastala kraj dragog mi bića.

17.9. 1998., četvrtak

Ne mogu vjerovati da sam ovoj uzaludnoj školi napisala pjesmu, ali jesam… GIMNAZIJI Ti si slična Michelangelu, A ja podsjećam na mramor Možda tek običan kamen… Sretan što su ga dotakle Te ruke.

18.9. 1998., petak

Kraj svih Barcelona, Pariza i Londona ti ovdje sjediš i dosadno ti je . Kako te je svemir smjestio baš ovdje gdje nema pejzaža dostojnog tvog uma ? Da upijaš svitanja i kupaš se u suncu. Da te pomiluje vedrina neba plavog i da te odvedu slike dalekih zemalja. Da osjetiš jedno blagostanje . Ovozemaljska da te sreća nađe. Meni nije teško zamisliti tebe. Vidim te u nekoj romantičnoj seansi. Ti i krasan mladić u sjeni ispod palmi pijuckate koktel svojih nastojanja jedno drugo da se svidite baš snažno. Sudbonosno da se prepletu vaše ruke. I već se u toj igri ponašate spretno. Nema sumnje da ste opijeni i mladi. Kako će se zvati vaše prvo dijete, kako vaša kuća strši među cvijećem, kako ljubav nikad ne bi mogla napustit takav plan, takav zavjet. I razdvaja vas jutro. Zubato je, lijeno. Pločnik sav je hladan, ne zna za vaš san. Kad bih mogla ja bih učinila da bude onako kako želi opijen mladi par. Onako kako sam te vidjela u krasnim gradovima . U Londonu, Parizu, Barceloni…

19.9.1998., subota

Nisam ti rekla da sam provalila u školsku knjižnicu ovaj petak. Vjerojatno jer je bila sitnica ući u školu kroz prozorčić na dvorani pa to ni ne računam kao neku provalu. Nisu ni zaključali vrata. Hi, hi, nisu računali na ponoćne posjete. Uzela sam samo Malog Princa. Ništa drugo nije bilo vrijedno krađe. To je najsavršenija knjiga na svijetu.

20.9.1998., nedjelja

Depresija je mrena. Konop oko ruku i nogu. Ona živi pritajena. Zna se sakriti. U tome je vješta. Tiho tinja. Imaš i oči koje vide i uši koje čuju, a kroz njih ne dopire što drugi ljudi svakodnevno vide i čuju. To čovjek shvati tek kad mu se moći koje je imao vrate. Kad mu se vrate buđenja spremna za novi dan. Kad opet zavoli sebe i radi za sebe i kad ga uveseljava uspjeh , a depresivca je strah kad nanjuši da bi bar malo mogao biti zadovoljan. Njemu je iznimka da bude zadovoljan.

Utorak, 22.9.1998.g. Pojela sam cijelu čokoladu. Čokolado moja omiljena, odmah si me oraspoložila. Kako si samo slatka! A i dan je takav. Sladak dan. Kupila sam Spirit. Listam, listam i cijeli članak o tebi. Te kako si zdrav slatkiš , te kako si ukusna, te kako bijela, crna, s lješnjacima, bademima, voćna… Joj, izluđuješ! Morala sam odmah po jednu. I vidjela sam nekog… Djevojku s dugom plavom i ravnom kosom. Gledala me je. Sramežljivo, ali radoznalo me izmjerila dok sam prolazila kraj nje u parku. Imala je pudlicu. I pas je pronjuškao za mnom (valjda zbog mog jeftinoća parfema). Cura me tako privukla. Odmah sam imala fleš: plavuša, ja, moj jezik po njenom vratu, njen po mojim grudima, mazno se valjamo kao klupko po mojoj sobi… Zgodna je. Jedva čekam da se opet negdje sretnemo. Sad kad ne mogu prestati misliti o njoj i uvijek iznova vrtim tu sliku iz parka mogla bih reći da je spojeni pogled bio ljubavni. S moje strane očito. S njene me golica sumnja. Nisam sto posto sigurna je li ona osmislila kakvu scenu o nama kao ja. Ovakva privlačnost mora biti obostrana. Slatka mala, vrlo jebiva plavuša.

24.9.1998., četvrtak Stiglo je Mirelino pismo: 22.9.1998.g. Zagreb Draga Megi, Evo danas sam dobila tvoje pismo i odmah ti odgovaram. Što se škole tiče izgleda da ću loše proći ovo obrazovno! Jednostavno se ne mogu prisiliti učiti. Idem kod psihijatra i čak ni to ne pomaže. Svaki drugi dan me nema u školi. Skroz mi se život okrenuo naopačke! Užas! Možeš li mi dati savjet kako bolje gledati na svijet? Ove me pizdarije uništavaju! Tonem, takoreći. A sad što se tiče ljubavi, ni tu mi zvijezde nisu naklonjene! Jučer smo (razred) bili u Bestu i skoro sam zabrijala s frendom iz razreda, ali sam se poslije malo skulirala! Luka me ne jebe ni 5 %! U ovakvoj depresiji još nisam bila. Za sve me boli racKU. Škola mi nije ni na kraj pameti. Završila sam u bolnici za ovisnosti i još takvih lijepih detalja. Stara je totalno izgubila povjerenje u mene kad je došla po mene u Hitnu. Ma, samo mi je još to trebalo. Kaj da ti još kažem osim da jedva

čekam praznike i da tebe vidim! Puno pusa. Mirela.

Beeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee...

Petak, 25.9.1998.g. Dosada, dosada, dosada… tiha i prisutna u svakom djeliću ove skučene sobe. Ona elegantno s blagom dozom ironije graničeći s depresijom preobražava se u mene. Kraj noćnog neba gradova, vođenja ljubavi, grickanja čokolade… mene zamara ta imela. Sjedim i trunem razmišljajući kako je ovo moje razmišljanje čista dosada. Lu-lu je bio pun. A znaš gdje smo se mi karali? Ispod terase. Ima dovoljno mjesta da se čučeći zavučeš. Valjda smo bili toliko napaljeni da velika mogućnost parkiranja auta i uperenih svjetala u nas polugole (gole koliko je potrebno za čin) nije igrala ulogu. Popušili smo jednu pljugu. Ležali u prašini i dalje. Zurili smo u noge rulji koja je ulazila i izlazila iz diska. Kad svršava izvuče ga van i oblije me svojom toplinom. Ja nikad ne svršavam. Samo kad masturbiram. Koran, Koran, Koran, mislim da te mrzim. Ti si neki uljez. Ne činiš mi dobro, a strujim samo prema tebi i sav će me razum napustit. Neću ti oprostit kaj si me nazvao kučkom. A jesi, jednom, onako usput. Gorit ćeš u paklu za ovo, dragi! Ne mogu vjerovat da misli kako sam ga pridobila magijom. O.K. brijem malo na te stvari, ali kaj ja konkretno znam od crne magije. Uostalom ja sam dobra osoba ili da se slikovitije izrazim stopostotna samaritanka. Pa, Broj Jedan i ja se uvijek pozdravimo. Ja je ne mogu mrzit. Ako u ovoj nesretnoj priči nekog treba mrziti onda si to ti, Korane! Ali, vidiš, ne mogu ja to. Nisam sposobna jer ti nalazim bezbroj opravdanja za tvoje ponašanje prema meni. Prvo, imaš nesređen obiteljski život. Ti si ono jedno (kako zločesti nazivaju vanbračnu djecu) kopile. Briješ na filozofa . Briješ puno stvari. Piliš mene kad se god sretnemo, a usudiš se dosjetit da sam ja vještica i bacam čini pa me zato karaš. Ne jer ti se sviđam ili me (ne daj Bože) voliš nego jer ja kužim magiju, a da je to moje područje… hm, ne bi me inspirirao za ovo: Ne osjećaj bol I nemoj slutiti tugu Jer više ne znam Koliko tvog pripada meni. Ne osjećaj strah I patnju kajanja Jer više ne znam

Koliko tvog pripada meni.

Nedjelja, 27.9.1998.g. Lejla mi je odgovorila na pismo: 25.9.1998., Kamnik Draga moja, Ne mogu vjerovati da si mi rekla da zaboravim Bosnu. Znaš, Megi, da me to boli kad govoriš takve riječi. Ja ću je voljeti bilo da odem u Opatiju ili u Princ Albert. U Bosni sam doživjela najbolje trenutke svog života i ne mogu je tek tako zaboraviti. Izvini, Megi, možda sad tebe boli kad te ovako napadam, ali jednostavno ne ide… Kada god slušam kakvu pjesmu koju smo slušali ja se odmah rasplačem. Znam sad ćeš mi napisati da sam ja u fazi u kojoj si ti bila, ali to nije točno. Mi smo, Megi u različitim položajima. Ja ne znam gdje imam glavu? Tata je nervozan. Opet je počeo da puši po koju cigaru. Mama isto gubi živce, a ja i brat se ne prestajemo svađati. U školi sam popustila. Dva puta sam već bila kod psihologa (ništa opasno, samo mali razgovor) i ponekad ne mogu spavati. Evo, sad sam se rasplakala. Megi, ja se raspadam na komadiće! Moje srce hoće u Bosnu, bilo kakva da bila, a znam ako i ostanem u Hrvatskoj da nikad neću dostići ono što sam uvijek htjela biti. Bojim se propada. Megi, nemoj sad prevesti pismo roditeljima i reći kako smo ovdje svi poludjeli, nego takva je priča kod mene. Volim te. P.S. Je li ti Mirela stvarno pisala? Reci joj da mi se javi! Ne znam kako pomoći Lejli, a stvarno bih htjela. Prvo bih joj rekla (onako za nju) da sam bila u toj fazi (to je i pretpostavila da ću napisati), ali ja još jesam u toj fazi. Nije nikud prošla. Da sam bar mogla odrasti sa svojim prvim prijateljicama, ali ne. Mora se dogodit rat i ova nostalgija. Mora! One sve kod psihologa. Da ga meni hoće neko propisat na recept. Samo, ja glumim bolje od njih, izgleda. Nije do te mjere očita sva moja sjebanost… I ja bih htjela u Kanadu kao i hrpa rulje koja je tamo otišla. Ovdje mi se jednostavno ne sviđa i svi me gledaju kao sirotinju.

28.9.1998., ponedjeljak Boli me glava ali nikad ne uzimam lijekove pa neću ni sad. Znam da Mirela guta svašta. Svakodnevno po nekoliko bilo kakvih tableta. Mene je njih strah. Uvući ću koji dim cigarete, popit pivo, i to jedno po izlasku… sitnica. Ako popijem dva, taman. Oko mene svi loču, ali ja nisam taj tip. Nekad mislim, da Korana nisam srela bila bih bez poroka. Koran je moj jedini porok, ali dovoljan da nadmaši sve ostale gluposti. I nikad me ne nazove. Ako se sretnemo, sretnemo, ako ne, ne. Ja bih ga sad nazvala više nego išta na svijetu. Vjerojatno spava, a moj poziv bi ga razbudio i sigurno bi rekao: Spavam, kaj hoćeš?! Tad bi ja ostala bez teksta. Ma, ništa od tog zivkanja. Ana i Denis su prekinuli. On je bio s nekom curom u Lu-lu jutros. Ona je s kokošima išla na kavu kad tamo njih dvoje. Ne znamo tko je gospođica, ali ljubakali su se. Valjda ju je upoznao ovaj vikend ili dobro tajio jer mi za nju nismo znale ni da postoji na Zemlji, a kamoli da briju. I nemoguće postaje moguće u ljubavnim vezama. Ana i Denis su bili savršeni i mislim da će oni opet biti zajedno bez obzira što je ona sad izvan sebe. Prespavat će kod mene. Ja sam njeno rame za plakanje. Ova njena jednodnevna žalopojka će proći, a procjenjujem ponovnu vezu između njih. I to uskoro. Ako je sve istina o onom što sam se ja naslušala o njoj i Denisu onda sigurno. Joj, nekad se pitam kako ona sa mnom izdrži. Ja o Koranu pričam dvadeset i četiri sata, a ona sluša dvadeset i četiri sata tj. sanja nas, valjda, u vrijeme između slušanja.

29.9.1998., utorak U školi me jedan profesor pitao o materijalnom stanju mojih staraca i ja sam se rasplakala. Pa zna da smo izbjeglice. Nismo, valjda, vlasnici hotela, nego unajmljene kolibe. Moram li ja pred svima u razredu plakati svaki drugi dan zbog takvih idiota?! Dođe mi da ga zabetoniram kao Edgarovu mačku pa nek cvili, a ne nesretnu djecu zajebavat. Mrcina stara! Ma, pustit ću sad gada. Nije vrijedan spomena. Ana, je jadna sjebana. Dvije godine zna samo za Denisa. Puno su me puta ostavljali da trunem sama. On je kradljivac prijateljica. Kaj sam mogla?! Kad su se počeli viđati preoteo ju je. Gad! Bla, bla, kako je zgodan, bla, bla, voli me… I tu sam ja ispala iz igre. Počele smo se viđati kad on nešto radi svoje: igra nogomet, gleda na TV-u ligu prvaka, drugu ligu pa i treću, putuje sa klubom… Jadno!

Utorak, 29.9.1998.g. Iako je Ana slomljena meni godi njena blizina jer sve vrijeme koje ima provodi sa mnom. To mi je falilo dok je bila s Prevarantom. Više ga u razgovoru i ne zovemo Denis već Prevarant. Ime je došlo samo od sebe. Kaj da ti velim. Dvije smo očajnice i markirale smo školu. Provele smo pola dana sa šmrkavom djecom čekajući ispričnice . Obadvije smo navele kao razlog neodlaska u školu menstrualne probleme. Ana kaže da je bolje da ih jednostavno skeniramo. Izostaje čekanje , a mogle bi to vrijeme provesti u Lu-lu na kavi. Ma, život je sranje. Rekla mi je da se prestanem nadati u vezi Korana. On me ne voli i neka prihvatim. Lako je njoj reći. Neka prihvati ona kaj joj je Prevarant brijao s onom ženskom. Kad se radi o tuđoj koži puni smo ideja i rješenja. Poslije podne smo provele kod nje. Ona je bacala karte meni, a ja njoj. Dogovorile smo se otići kod Starca da nam gata iz kave. Čovjek zna čitati s dna šalice. Valjda ne prođu ni dva mjeseca, a da se nas dvije ne pojavimo na njegovom pragu. Istresemo mu siću na stol koju smo nakupile za njega. Kava je 30 kn, a visak 50. Nismo nikad visak. Uvijek kavu. On nam isprognozira ovo i ono, i onda nas dvije imamo razglabati o tome par mjeseci… čekati da se dogodi kaj Starac predvidi da hoće. Posjećujemo ga periodično, a izvanredno kad ne možemo naći koji hitan odgovor same.

Srijeda, 30.9.1998. Nećeš vjerovati tko mi se javio!!! Ineska!!!!!!!!!!!!!! Hi Megi, Možda si već čula da sam u Canadi, a ako i nisi imaš priliku. Sigurno si se već izvrnula, ali to je istina. Ne moj reći da sam bezobrazna i slično što ti nisam ranije rekla da odlazim. Ti nisi jedina što nisi znala. Zapravo nije niko ni znao. Niko osim mene i mojih ukućana. To je za nas bila velika tajna jer mi nismo ni mislili da ostanemo živjeti u Canadi. Tetka nam je rekla da dođemo i da se nećemo pokajati. Ako nam se ne svidi da se možemo vratiti kad god hoćemo jer to nije problem. Već problem je doći. Sad tek vidimo da je bila u pravu i u tome smo joj zahvalni. Mogu ti reći da se tamo više nikad ne bi htjela vratiti. Tek sad vidim šta je život i uslovi života. Bosna je obična provincija. Ovdje se postaje čovjek. Dobro, pisaću ti o svom putovanju. Ovdje smo došli 22.7.1998. Krenuli smo iz Zagreba za Zurich, a iz Zuricha za Toronto. Iz Toronta za Kitchener (grad u kojem živim). Kitchener je predivan grad veličine Zagreba. U njemu imaš šta god poželiš, a i na lijepom je položaju (nije brdovit). Nije to ništa u poređenju sa Torontom. Koja je to gradurina! Prostran je 100km sa 100, možda čak i više (u to sam ubjeđena). Moj grad je blizu njega pa mi je zbog toga drago, ali nikad ne bi voljela tu živjeti (niti znaš tko pije, tko plaća.) Što je još dobro, a to je da smo blizu Niagare. Bila sam i tamo. Da vidiš ljepotu vodopada! Pravo je turističko mjesto. Ljudi u njemu kao žohara i mrava u našim stanovima. Tamo sam bila s nekom Selmom. Ta mi mala ide na živce zato što se pravi, a ja ne podnosim takve peke. Nikog ne znam osim nje i s njom se družim dok ne upoznam one koji meni odgovaraju. Ovdje je skoro već pet godina pa je kobajagi zaboravila naš jezik (kobila, glumi, a jako je slaba u tome), a i kurvetina je, barem po njenim pričama (guba jedna!) Eto, Megi to je to. Kad pođem u školu pisaću ti više. Za sad ovoliko. P.S. Zaboravila sam ti napisati da sam dobila trosoban stan i da smo ga komplet namjestili, a također sam ti zaboravila pisati da su ovdje prodavnice tako velike da kad uđeš u nju jedva znaš izaći. o.k to bi bilo to! Piši mi na moju novu adresu. Ćao, puno pozdrava od mene tebi. Volim te

1.10.1998., četvrtak Najlakše je sve pripisati sudbini, i ja to tako činim. Netko ima sreće kao Ineska i završi u Canadi, a netko kao ja u ovom okrutnom gradu. Trunem ovdje i već osjećam smrad tog truleža. Slušam Azru u zadnje vrijeme. Ne mogu vjerovati koliko me jedna pjesma podsjeća na moj i Koranov odnos: Na neku čudnu foru Marina misli da zna što sve treba da čini u društvu frajera… A Marina ko Marina, negirala me skroz, a meni se samo prohtjelo da spavam sa njom… Odmah je na cesti poželim… Isto je i s nama. Ne vidimo se po cijeli tjedan, a vikendom jebačina. Ali ja se osjećam dobro samo tih par sati dok smo zajedno. U samoći (kao sad) meni to sve teško pada, i htjela bih ljubav. Nažalost i jesam zaljubljena u njega pa je ovo jedini način da budemo zajedno. Bez toga me ne bi ni pozdravio, a ja to ne bih mogla preživjeti. Činim kako moram po naređenju srca. Ana ne razumije kako mogu. Ne govori mi da prestanem jer zna da ne mogu prestati, ali misli da je cijela priča glupost, i da sam sama kriva. Možda i jesam, ali sam nemoćna. Mojim umom zavladao je netko iznad mene ili zaljubljenost ili sudbina ili vrag. Možda sam jednostavno glupa i zato to činim. Moguće je da mi logika nije genetski ukodirana i da ja imam razumsko slijepilo. Kao da sam kupila kilu kruha i platila 300 dolara. Ne postupam lijepo prema sebi, a onda poslije se okrivljujem što ne postupam lijepo prema sebi. Osjećam se kao namlaćena kućanica koja sve sprema po kući i brine se za djecu, a muž kad dođe iz birtije (seljačina i ološ) prebije je. Financijski nemoćna ona i dalje ostaje s njim. Posramljena ne želi spas izdajom njega po cijenu svoga srama. Tako nekako sam i sama jadna.

Petak, 2.10.1998.g. Dobro se bez zla ne bi vidjelo. Kako nazrijeti ljepotu da nema gadosti?! Idu jedno uz drugo. Omogućavaju se. Meni je drago da sam s tobom propatila i patim samo zato što su iz te ohole ljubavi izrodile moje pjesme. I sad ću ti povjeriti, moj dnevniče, jednu koju sam napisala Koranu. U meni raste jedna oluja U tijesnom tijelu buja i buja I titra i šušti kroz moje dubine Da nešto trebam izvan sudbine. Izvan ovih ljudskih okvira Treba mi kupka od jesenjeg lišća I kiše nekih radosnih suza Kapljice mekog smiješka s tvog lica. I boju tvog neba što je nijansa Svake čežnje moga nokturna Tebi sve riječi, sva moja šutnja, Zbog tebe ova snažna oluja.

Subota, 3.10.1998.g. Znaš kaj ja mislim… svako je stvorenje prirodom predodređen da nešto čini spretno. Kod termita se, recimo, točno zna ko je za kaj rođen. Ili si ratnik ili si vojnik-čuvar hodnika, ili čuvaš pomladak i čistiš… znaš kojim hodnikom tabanaš. To je kod termita jako očito i jasno. Kod ljudi je to isto prisutno (vjerujem da biološki mora biti zbog samog očuvanja vrste). Svakako da je kod nas takva odrednica evoluirala i prepoznaje se u tragovima. Ja sam je u sebi prepoznala. Sretni su ljudi koji je prepoznaju jer žive u skladu sa sobom. Dakle, i u ovoj nesretnoj vezi-ne vezi uzimam za sebe nešto neophodno. Zar nije zato neizbježno?! Patnja je moj materijal.

4.10.1998., nedjelja Ana je došla na svoje. Kaže da je Prevarant zove pedeset puta dnevno. Žao mu je, ne može živjet bez nje, ono mu je bila jebena sestrična i kaj se uzrujala… kaj se ne smije više ni kava pit sa sestričnom… Aha, rekla mu je Ana, smije ako se to zove incest ili smo na engleskom dvoru u nekom unazad tamo stoljeću, ali u današnjem bome ne i nek odjebe zauvijek (to je rekla njemu, a mislila je do daljnjeg iliti dok ga još malo ispili za onu kučku). Još je ljuta, samo, spremna ga je primiti natrag. Koja je sretnica ta Ana. Mislim, stvarno. Koji će muškarac meni cvilit da ga uzmem jer će si inače žile podrezat.?! Gotovo je i sa mnom kao ramenom za plakanje i najboljom osobom na ovom okrutnom svijetu. Denis je opet u igri, a ja kad mu je utakmica ili kad je na tv-u utakmica. Imat ću opet vremena za razmišljanje o načinu samoubojstva: utapanje - ne (bojim se vode), skakanje sa zgrade - ne (visina je to i puno krvi uokolo), od oružja mi je dostupan samo nož (jebeš to, presporo i boli)… Tablete za spavanje i najlonska vrećica na glavi bi mogle upaliti (Ma nisam li ja ovo od nekog čula?! To je iz nekog filma!) Ok, Ok, dosta! Bolje pogledat kaj ima u frižideru. Ne mogu se ubit kad mi je mater još živa. Neću da jebeno poludi.

5.10.1998., ponedjeljak Opet me progonio osjećaj da me Koranove oči slijede. Morala sam ostati cool za slučaj da se odnekud stvori, a za to nije bilo šanse i obuzeo me očaj. Uz to, nisam imala za cigarete. Srela sam Šugolinu. Ta, bogata krava je imala dvije kutije plavog waltera (i kuću u Opatiji, i tatu kirurga , i mamu psihologa, i stan u Zagrebu kad joj bude potreban za studij). Neki ljudi se jednostavno rode u bogatoj familiji i mogu si kupit dvije kutije, a neki moraju od njih žicati. Jebiga, ja sam od ovih drugih. Šugolini to nije upalo u misli jer ona puno stvari ima i ne shvaća da ima onih koji ne mogu, eto, kupit ni kutiju cigareta. Zato sam si uzela dvije pljuge i ostala s njom koliko je bilo potrebno za tu operaciju. Rekla sam joj da idem doma da se otarasim njenih vjerojatnih priča o prekršćanski joj nastrojenim starcima koji je sputavaju na svakom koraku i čuvaju od vanjskog zla (rijetko je puštajući na asfaltne površine). Otišla sam iza škole i zapalila jednu za drugom. I nije se dogodilo ništa vrijedno zapisivanja.

6.10.1998., utorak Mirela mi je odgovorila ma pismo: Draga moja Megi, Pošto smo se dogovorile da ćemo o ljubavi tihim putem… evo, pišem ti. Naime, mali Dalmatinac, Luka, sigurno sam ti o njemu pisala, je iskoristio svoju pijanost i ZABRIJALI SMO! Moj prvi put i to baš s njim (al mislim, ono, baš brija). Ne samo žvaljotka, i ajd bok! Cijela škola bruji o tome, a cure kojima se on sviđa samo me prate pogledima dok prolazim hodnikom. Ali svi radimo greške, pa i ja. Ja sam mislila da ću i da još i da sam osjećala nešto prema njemu, ali tu stvarno nije bilo ni malo ljubavi već samo fizikl atrakšn - vidi mene seljačine kako pišem, tak se mi zezamo u školi. Što se tiče moje biseksualnosti, više ni sama nisam sigurna. Sad mi je malo žao što sam zabrijala s Lukom jer sam čula da me on baš ne voli, ali iskreno, jebe mi se. Nije ni on baš bio čist tu večer. Kako tvoja ljubav, seks, fizikl atrakšn. Brzo mi se javi, o.k?!!!!! Puno pusa, Mirela

Srijeda, 7.10.1998.g. Spirit je pun stvari koje ne mogu imati. Sama sebi govorim da je to jebeni časopis i da su ga pisali po pravilima marketinških trikova. O.k. znam, ali to mi je jasno samo dok o tome tako na glas mislim. Čim prestanem izgovarati tu rečenicu poželim imati sve kaj su u njemu rekli da moram imati. Uvijek napišu ovo moram imati ispod neke majice ili tenisica, i ja to hoću! Starci jedva da mi imaju za pecivo kad pođem u školu, ali ja u sebi hoću i pet kila manje i seksi dečka i kaput i levisice i kaj su još stavili u ovaj broj… da vidim… Ah, da, kariranu minicu. I cure na slikama su skini i bijelozube. Jedna se u gaćama nasadila na vagu i zadovoljno se kesi, a u ruci drži zelenu salatu, druga je na sebi nabacila jednomjesečnu plaću prosječnog Hrvata, sve dizajnerska i preseratorska obleka. Ipak, ja bi sve to. Koji mi je kurac da mi se to sviđa?!

8.10.1998., četvrtak Mogu prihvatit da boga ima i da nema. Mogu prihvatit i jedno i drugo, a mogućnost da sama o tome odlučim ide u prilog da za mene vjerovanje u njega ne postoji. Jednostavno je. Ako ćemo o njemu kao o milosrdnom i biću punom ljubavi onda je to neko drugo milosrđe i ljubav, a nije ovo kako ih mi na zemlji definiramo. Pretežno loši su uspješni. Na ovom svijetu djelotvorno je biti racionalan. Odvagati treba u korist logike. A neki ipak posvete život bogu. Pomisao na časnu sestru u meni stvara strah. Koliko odricanja ! A ono na kraju , cijeli život si u službi drugih ljudi. Humano, humano…ali nije za mene. Ipak ono što me drži povezanu za vjerovanje je to što sam ja, ja, a ti, ti. Ti nisi ja i ja nisam ti. Doista, rodimo se u svom tijelu. Tijelo nam je materijalno i geni su nam prenijeli naše karakteristike. Taj dio mogu shvatiti, a ono što mene zbunjuje jeste da u sebi imam sebe. A-ha, ovu sebe koja misli. Sjećam se kad sam jednom gripala i u neko doba noći išla po vode i usput pala u nesvijest. Lupila sam glavom o pod. Čula sam kako je udarac moje glave odzvonio, ali nije boljelo i izgubila sam svijest. Dozivala sam: Mama, mama… Između njenog dolaska, žurnog naravno, i mog gubitka svijesti ja sam nestala i kad je mama došla, vratila sam se. Nakon tog događaja počela sam vjerovati da se i taj ja gasi, da se mi ljudi gasimo. I kad me netko pita jesam li vjernik, ja odgovaram ovisno o tome tko pita. Uglavnom formuliram ovo: vjerujem u boga kad sam u opasnosti za život, a kad je dan uobičajen i sve ide glatko on mi je nekako suvišan.

9.10.1998., petak Dragi dnevniče, ovo sam ti napisala prije nekoliko godina i sad pronašla u foto-albumu pa ću ti zapisati da ne bi netko drugi gledajući slike naletio. Pogledaj moje tužne staklene oči Nisu li već umorne od samoće Čuješ li moj plač ja ne čujem Postao je već dio navike Utapaju se u njemu anđeli I noću sanjam kako ne mole: Prestani plakati. Njihova su krila teška Ubijam svoje anđele Ubijam svoje anđele. Uporno sebi mrežu pletem I divim se pritom jačini svog bola Kad obrok postajem vlastite sjete Ovije me samoće aureola.

10.10.1998., subota

Čitam Mi djeca s kolodvora Zoo . Nemam vremena za ništa drugo. Mislim da će mi biti dovoljna dva dana da je upijem.

11.10.1998., nedjelja

Kad god čitam počnem se pomalo osjećati više u tim slovima nego kao stvarna Megi. Pogotovo s obzirom na to da ja ne znam stati ako mi se neka priča sviđa i zaboravljam raditi svakodnevne stvari. Ne izlazim u dućan , ne izlazim iz pidžame, a ne želim ni u školu pa ni ne odem ovisno o tome koja je mama smjena. A danas sam imala sreće i ostala sam doma čitajući knjigu. Za ispričnicu se pobrinula Ana jer njen Denis samo skenira kad god je frka. Ajde da i od njega bude neke koristi !

11.10.1998., ponedjeljak Volim te, Korane. Sve ove druge brijačine nisu trajne kao ti. Ti traješ. Ostalo zaboravljam čim prestane dodir usana. Samo ti ostaješ, ljubavi. Samo ti me činiš ovako smiješnom i uništit ćeš me tom toplo-hladno zamaskiranom baladom koja valjda jedina na svijetu laže o svom kraju. Moj um se uvjerava da ćeš me ipak zavoljeti i poštovati. Taj naivni ženski prevareni um. Koja sam ja nesretnica. Čula sam i da si me pred svojim društvom predstavio kao svoju kurvu. Umrijet ću. Kako to boli! Onaj koji je ljubio zna koliko je ljubav poprimila od tjelesnosti mogućnost da zaboli. I to onako kao što može odrezani komad čovjeka : prst ili šaka ili ruka. Kad sam čula kaj si govorio o meni bilo je isto kao da si mi motornom pilom odrezao ruku. Aaaaaaa….derala sam se…đubre bezosjećajno, zašto te volim ?! Jebena sudbina. Morat ću opet s Anom do Starca na kavu. Nekako se moram smiriti ili..ili kaj…poludit?! Moram nazvati Anu!

12.10.1998., utorak

Lejla mi je javila :

Kamnik,9.10., 1998., petak

Dugo sam se dvoumila da li da ti napišem ovo pismo. Ustvari nisam znala šta da ti napišem. Evo, sad sam počela, pa ću ti pisati šta mi padne na pamet. Pa da krenem. 1. Škola U školi mi ide onako-onako. Imam problem s fizikom i matematikom, ali preživjeću ja to. S prijateljicama se slažem. Problem je samo što neke ne razumijem, ali ne mislim na jezik nego na njihove misli i razmišljanja. Kako tebi ide u školi ? Jesi li popravila latinski ? Kada budeš vidjela Anu, pozdravi je puno. Ona je stvarno super cura. 2. Ljubav Kao i obično tu se ništa ne dešava. Otkako sam došla u Sloveniju moj ljubavni život je isti. Kod mene nema plaženja po ljudima i brijanja na plesovima. Moj ljubavni život je pustinja. 4.Kopaju mi starci da idemo nekud van:Kanada, USA…TKO ZNA KUD???????? 5. Život uopšte Kao što znaš ja živim i ne živim. Moj život je sveden na školu i televiziju. Ali to ti već znaš. Pričala sam ti o svemu ovdje. Znaš li , Megi , kako se osjećam ? Osjećam se kao pustinja iz koje svi jedva čekaju da pobjegnu. Ja sam kao sunce u sred jeseni i kiša u augustu. Tako se osjećam. Nekad…pa pomislim da pripadam svom razredu, a nekad kad dođem u školu da je sve to noćna mora i čekam što prije da pobjegnem. Ponekad mrzim Bosnu, Mrzim je što sam se ikad tamo rodila i osjetila sreću koju više nikad neću. Osjećam se odbačenom od cijelog svijeta i pomislim zašto baš moj grad, moji prijatelji i moj život. Znaš kad kažu: gore je imati pa nemati. Sve u svemu se na kraju svodi na pustinju. Ali nemoj sad da mi se sikiraš. To su samo moji crni dani u sedmici. Znaš šta mi se desilo danas u školi?! Odobrili su nam da možemo na izlet u Francusku. I kad je profesorica pitala ko neće ići ja sam se morala jedina javiti. Mami sam rekla da pola razreda ne ide da se ne bi osjećala nesrećno i nemoćno. Pozdravi mi svoje i ne brini za mene. Cmok, cmok

13.10.1998., srijeda

Nećeš vjerovat kaj mi danas stari prigovara. On vjeruje onoj brkatoj staroj Barićki s trećeg kata. Baba veli da ju ne pozdravljam i da kraj nje i onog njenog ofucanog mačkojebca prođem kao kraj duhova. I nek me nauči kad već nije dosad da se susedima veli dobar dan , siktala je sva uvrijeđena, veli stari. Ma, daj se goni, mislim si, nisam ti ja kriva kaj si gluha. A i taj stari mi se ima obraćat na tu glupu temu. Uostalom , to i je jedini način kad mi se obraća : izriče neke zabrane ili zapovijedi, a po najnovijem prenosi gluparije sa stubišta. A samo pozdravljane polupoznatih ljudi mi je bezvezno. Jedno vrijeme sam pozdravljala sve persone koje sam vidjela bar jednom oko zgrade, ali ta je finoća nepotrebna. Jer kad ga pozdraviš prvi put moraš tako nastavit za sva vremena. Nekad je deset metara od tebe i ti se moraš zamarat jel te gleda, pravi li se da te ne vidi ili te stvarno ne vidi…i onda se sve svodi na dobardanove i mahanje glavom .

14.10.1998., četvrtak Danas Ana slavi rođendan. Napravit će doma tulum, a starci će biti negdje vani tako da smo sami. Rekla je da joj dođem pomoć oko priprema. Ne znam kaj bi joj kupila…a i ne znam za koju lovu ( mama je jutros uz kavu kukala samoj sebi na glas da ovaj mjesec neće imat za sve režije ). Možda da Ani napišem pjesmu o prijateljstvu. Za čokoladu ću valjda dobit od staraca i napišem joj koji stih…to će bit to. Korana je rekla pozvat samo zbog mene jer inače se njen Denis i Koran ne podnose, a nas dvije ne znamo zašto. Baš me i briga važno da ga je pozvala jer je to prilika da se vidimo u četiri zida. Neće moći pobjeći . Bit će u mojoj blizini, a na svijetu nema ništa važnije od toga. Jedva čekam da vrijeme prođe do osam, a vuče li se vuče. Idem se otuširat i naklapat one stihove pa sam spremna. Ana se zaprepastila kad je čula da još nisam gledala pornić. Pa, nisam , velim joj. Nemam video, a nigdje kod svojih staraca u ormaru nisam pronašla (nije da ja nisam kopala, ali nije bilo ). Zato je ona rekla da njeni imaju i pustit ćemo koji za atmosferu na tulumu. Osim za film Ani nije jasno kako mogu toliko željet bit s nekim ko me javno naziva svojom pičkom ili kurvom. Ne znam ni sama, Ana, vjeruj mi. Jadna sam i nesretna, ali volim tog idiota. I Anine prijateljice se zgražaju kad nas vide zajedno. To su mi i rekle. I sve ja znam o njihovom mišljenju o meni i Koranu. Samo smišljam scenarije o našim novim susretima kao što je i ovaj tulum.

15.10.1998., petak Može li bit , a da nije pušiona ? Ne, ne može. Kad sam ja u pitanju mora bit sranje i gotovo. Čini se da su se svi zabavljali, a ja ne znam kaj ima u tome da me uhvati potištenost dok svi drugi piju i skaču po sobi i briju ko s kim stigne. Ali, gospođica Megi, ne. Ona mora bit posebna. I tako dok su drugi uživali ja sam se zavukla u kut i tamo na fotelji prosjedila kojih sat vremena pijući jedno pivo i paleći cigaretu za cigaretom tek da nešto radim s rukama. I pravila sam se cool. Možda sam i bila cool onako sjedeći, ali se sigurno nisam dobro osjećala kao rulja na rođendanu. Upalili smo i pornić ali na to nitko nije obraćao pažnju dok sam ja došla do zaključka kako su žene u tim filmovima stvarno neprivlačne, a muškarci da se prestrašiš. Naravno da sam samo čekala Korana da se pojavi. I pojavio se i bivao dok je bilo alkohola, a onda nestao sa svojim prijateljima koje je isto tako dovukao. Kad sam pitala kaj je kupio Ani za rođendan odgovorio je : Kaj bi kupio? Mi ne kupujemo poklone . To je zastario običaj! Uglavnom, kad su sve pojeli i popili otišli su na neki drugi tulum. Pozvao me je, ali nisam otišla s Aninog rođendana. Možda i bi da nije pljuvao po meni slinu onako pijan i govorio : Kaj ti misliš ostat na ovom crknutom rođendanu?! Ma, jebi se , rekla sam i nakon nekoliko minuta zabrijala s frendom iz razreda pri čemu sam se pobrinula da Koran vidi taj događaj. A kaj se mog poklona tiče, umrla sam od srama kad je Ana negdje oko ponoći smanjila mjuzu i pred svima pročitala moje stihove. Koji bed… 16.10.1998., subota Morala sam isključit telefon jer me Igor stalno zove. Misli ako smo zabrijali iz nužde na tulumu da ćemo i hodat. Ne mogu mu objasnit izgleda riječima jer zbilja jesam pokušala. Efikasnije je isključit telefon. Jadan, čelo mu je uzgajalište prišteva i nikad ne bi mogla bit s njim.

17.10.1998., nedjelja Pomagala sam mami sa sestrama oko prašine i suđa da sve stigne urediti dok joj ne zakuca kolegica s posla. Dogovorile su se za kavu i bla, bla. Mama kaže da i ona ima kćer mojih godina i vjerojatno će doći zajedno. Nemoj samo mislit da ću je ja zabavljat, upozorila sam je. A, hoćeš, hoćeš, zaprijetila mi je mašući u znak nadmoći kažiprstom, to je jedina razumna osoba koju sam ovdje upoznala i moramo ostaviti fin dojam. Još me poslala i u dućan po neke gluposti da ih imamo čim počastit. Zašto uvijek ja moram u trgovinu?! Kaj ti imaš samo jednu kćer? Izvlačila sam se, ali njih su dvije imale bolje argumente: te jedna mora učit, te je druga prehlađena. Ja sam samo čekala da već jednom dođu te gošće da prestane biti nervozna i zavirivati u svaki kut u potrazi za kakvom prljavštinom. Kad je u kupatilu glancala wc školjku čule smo zvono na vratima. Brzo je oprala ruke i požurila prema njima. A tamo…moja tajanstvena djevojka i trideset godina starija verzija nje. Mame su isti čas počele s onim zbog čega su se sastale i nisu se gasile. A nas dvije nakon što smo svaka izgovorile ime pružajući si ruku kod upoznavanja ostale smo iznenađene susretom. Ona je gledala mene, ja sam gledala nju. Naše su roditeljice govorile riječi koje mi nismo čule iako su brbljale glasno i trudile se nadglasati jedna drugu. Ljepotica se zvala Hana. Pozvala sam je u sobu .Sestre su usput rečeno odmaglile van . Sad više ni jedna ne mora učit ni folirat prehladu, gunđala sam si napola glasno. Kaj veliš? – upitala me Hana. Niš, niš, samo gledam kud su mi sestre nestale. Imaš ti koju? Ne, ja sam jedinica! O, blago tebi, rekla sam joj stvarno oduševljena, ti si privilegirano biće. Ja ti sve moram dijelit. Ma, kaj dijelit…sve ide na tri dijela. Pa si ti misli kaj će ti ostat od čokolade kad ju tak raskomadaš. Na to se ona nasmijala. Zatvorile smo vrata da ne čujemo kaj one dvije tračaju. Ona me pitala kaj slušam i da nekaj pustim. I jesam . Purple rain, purple rain…al i want to see you naked in the purple rain… Nekoliko smo minuta gledale jedna drugu i slušale pjesmu. Mislila sam kako je Hana prekrasna i kako je pravo čudo da mi se danas stvorila na vratima. Rekla sam joj da sam je vidjela u parku sa psićem nedavno. Ah, da , to ti je moja Tara. Bilo je tu još nekih poprilično nevažnih rečenica. Ona je meni prišla i poljubila me, nježnije nego li je to ikada učinio neki dečko. Meko i toplo me obujmila svojim rukama i približila sebi. Od tog trenutka na dalje mi smo se mazile. Ljubila mi je vrat i dodirivala mi grudi. Bila je slađa od kruške ili žele bombona. Hana je znala da mi se sviđa. Sigurno je osjetila poruku koju je odašiljalo moje tijelo onaj dan, a da ne spominjemo sad kad samim bivanjem u istoj prostoriji moja oduševljenost pluta svuda oko nas dvije. I možda ja nikad ne bih ljubila nju da ona nije sama prišla i učinila nas ljubavnicama. Bože, stvorio si predivno biće i ja sam ga uživala danas. Bilo je nečeg i u tome kaj je sve to jedna velika tajna. Pa odmah s druge strane vrata jesu naše majke koje ispijaju kavu i ni ne pomišljaju na nas u tom trenutku. Uostalom, bilo kad su mogle prekinuti razgovor i zateći nas kako ispreplićemo svoje ruke i razmjenjujemo nježnost. Poljupce. Vučemo svoje napaljene jezike po izvijajućim tijelima. Tiho smo uzdisale. A pri kraju su nam se uzdasi pretvorili u kratke jecaje . Bile smo vlažne i tople. Spremne uzeti strast…prstima me nadraživala i ljuljuškala ih u meni. Valjale smo se po podu moje sobe kao što sam i poželjela da hoćemo. Ovo je bilo ispunjenje sna. A koliko se često snovi ispune uopće?! Sve je bilo nestvarno i podsjećalo na još jednu moju fantaziju. Tim više sam bila iznenađena i opijena Hanom. Dugo mi je ljubila bedra. Ruke su mi bile prekrivene njenom

kosom i ja sam je povukla u želji da me mazi svojim vrckavim jezikom dolje. Ubrzano sam disala i nestrpljivo se povlačila prema njenim ustima. Izludila me svojom glavom između mojih bedara. I ja sam pustila svoje tekućine osjećajući se pijanom u njenom društvu. Ležala sam s njenim rukama još uvijek obavijenim oko mojih ramena i tad mi je sinulo da ona možda nije svršila. Podigla sam upitni pogled prema njenim očima, ali je ona gledala u poster Kurta Cobaina i rekla : Imam i ja takav.

18.10.1998., ponedjeljak Mrzim natjecanja. Kad vidim kako se ovi u razredu grče da budu od nekog bolji , od svakog bolji u bilo čemu, muka mi je. Meni to stvara nered u glavi. To da trebam iskazati želju da odgovaram neki predmet za više. Uvijek mi je dovoljno da je ocjena prolazna , a više od svega da prestane ispitivanje. Čemu profesorska rečenica: Ovo ti je za dva. Ako hoćeš odgovoriti za više morat ću ti postavit još koje pitanje . Samo me pusti na miru i upiši kaj oćeš, mislim si. A u razredu kolektivni uzdah aaaa…u smislu nekog žaljenja jer malo tko bi od njih sve pustio kad se pružila prilika za četvorku ili peticu. Ma, nisam ambiciozna i to je to. Ne da mi se . Jedina je sreća kaj vrijeme prolazi samo od sebe i ne moraš tu nikaj gurat ni naprijed ni nazad. A vrijeme će vas odnijeti, smješkam se ja, i profesore i školu i sve vas koji se gurate uvijek u prvi red. Ali pustimo sad njih sve jer ,Tine, napisala sam ti pjesmu: Pjesma Tinu Hram u mojoj duši ima Sagrađen u vaše ime Za nemire i spokoje Za Vas, Dijete Mjesečine Vrijeme nema svoju bitnost Sve se riječi čine male Al sve misli nisu nove Za slavu drage žrtve Vaše Za visine i ponore Šumi vedri smiješak sjete Stiha sluga, putnik zvijezda Sad je negdje kraj Marula ( da u smrti za pjesnike ne bi bilo vječnog bola ) hram u mojoj duši ima. 19.10.1998., utorak

O, da vidimo kaj ima u Kanadi. Kaj je Ineska radila! Hi Megi, Nemoj misliti da je moja stara luda, ali ona mi je kupila kutiju cigara. Ha, ha, ha…smiješno. Ja joj iz zajebancije rekla da mi kupi i ona, zamisli, to uradila. Još

sam u šoku. Rekla mi je da će mi kupovati jednom u sedam dana.. To se zove mama ! Jedna cura koja je sad u Torontu zarađuje dobre pare, a pričala je da će mi naći posao koji je ona radila. Otiće kod svog bivšeg šefa i preporučiti mene. Radiću na nekoj kasi, prodavaću sladolede, kolače itd. Radila bi cijeli oktobar part time , a kad je manje obaveza full time. I dobro će mi to doći. Samo da mi to uspije. Inače, ovdje u Canadi i nije lako naći poslić. U USA je zakon što se tiče toga. Moja prijateljica koja je u USA već dvije godine radi. Zamisli, otplatila je svoj bibi, kupila je sebi kompjuter ( i to sve za svoje pare ). Mislila sam doći ovo ljeto dolje, ali nisam mogla. jer sam si bila upisala ljetnu školu. Ići ću za extra credit. Nemoj misliti da sam štreber. Odlučila sam se za college. Neću na university. Trebala bi da završim onda i 13. razred, a ja to ne želim. Molim Boga izaći iz ovih školskih klupa. Nekad razmišljam da bi poslije završene škole otišla u USA, ali imam još do toga. Predamnom je. Šta rade Lejla i Mirela. Jesu li žive uopće. Ne dobivam pisma od njih. Ti si mi najvrijednija šta se tiče toga. Ti si prava. Za sad toliko od mene. Voli te , Ines! Vidiš ti kako se vani gleda drukčije na posao. Ines samo priča kako bi nekaj radila, a ovdje kod nas bi svi Nike, Adidas i te skupe stvari. Nije to kod nas srećom razvijeno! Jedino kaj nam dobro ide je: Hej, stara imaš kaj sitnog za … ( pa tu nekaj uvališ neistinito , a kupit ćeš pljuge ). 20.10.1998., srijeda

Već je prošla ponoć…ma, kakva ponoć …sad vidim kazaljke na satu kad podignem tešku glavu s jastuka koja zuri u mraku… sigurno tako već tri sata, a legla sam u jedanaest. Ne znam hoću li ovo moći sutra dešifrirati jer ti pišem u crnilu i ležećke. Kojeg ću vraga dizat se u ovo doba, a i škola je sutra ujutro. Joj, koja bi sreća bila da te uopće nisam srela nikad, KORANE ! Tko zna kaj ti radiš u Zagrebu?! Čisto sumnjam da doista studiraš. Sigurno zujiš posvuda u potrazi za novim žrtvama svog nagona…tko zna koja sam ti po redu. A iz nekog razloga strujim prema tebi i u meni postoji uvjerenje da ćeš me voljeti. Ono, čista ljubav o kojoj mi pričaš kad spominjem gospođicu Broj Jedan koja je tako čista i nevina, kažeš. Ne mogu vjerovat da si se pravio da nisam prisutna kad smo tvoj frend, ti i ja bili u Lu-lu na pivu. Čula sam razgovor između vas. Izgovarali ste po pola rečenice kao da sam umobolna i ne razumijem temu. Ukratko : samo da se ona hoće s tobom jebat okolo ne bi to radio sa mnom. Ali ona ima četrnaest, a tvoj vječito napaljeni kurac ne može čekati preobrazbu u jebivu curu kao što sam ja. I time je moja pojava prisutna u tvom životu. E, jebiga, misliš, kad je ona tako uporna i čuva dijete junf. U meni se stapa mržnja prema tebi s opsesivnom čežnjom. Moguće da ću te potražiti jednog dana i ubiti ( jer je ipak opsesivna ). Nije to čežnja za nekom ugodom, kod mene se radi o malčice oboljeloj čežnji. Tko bi rekao ?! Pojavom i ne podsjećam na nekog psihopata. A ja sam postala jedan kao posljedica iskustva s tobom. To ti imponira. To je tvoja hrana. U tome si nenadjebiv. Ne može bit , a da ti ne pobjeđuješ mene u cijeloj priči… 21.10.1998., četvrtak Ajme, kaj sam ono zacrnila noćas. Koji mi bi kurac ?! Jedva sam pročitala, ali nisam svaku rečenicu ni trebala pročitat do kraja jer su to moji jebeni osjećaji i moj depresivni život. Znam ja o čemu se tu radi. Možda i mušica u mreži

mesnatog dlakavog pauka na svoj način zna, ali je ipak za spas prekasno. Nego, bila sam u knjižnici i našla ove domaće Matoša i Kranjčevića …malo lirika da mi ispuni crne dane. Pravila sam se da sam na prijemnom za glumačku akademiju i glasno izgovarala : Vidio sam te sinoć u snu mrtvu ili kako već ide…i suze su upotpunjavale prizor. Mene knjige rasplaču…mene film rasplače pogotovo ako se radi nešto kao dijete ostaje bez majke, brata posvoje, a sestru mu ne, i tako oni neće odrasti zajedno ili se radnja odvija u ratu…joj, sjećam se u kinu kad smo gledali onaj talijanski film. Na kraju svi napuštaju dvoranu u žamoru, a ja se stopila sa sjedalom i jecam…kaj ti je ?! , čujem par puta od frendica dok im nije to ubrzo dosadilo pitat jer ja nisam dolazila sebi od plakanja. Rulja se već razišla, one su pričale kaj će koja obući za vikend, a ja prikladna za sedative lijem dalje suze i rukavima brišem nos. To…to…to me potreslo i podsjetilo na …rat, jecam im, a one vele da je samo film i kaj cmizdrim. La vita e bella se zvao, mislim. 22.10.1998., petak Bila sam kod zubara. U čekaonici nije bilo zraka, a valjda su svi odlučili danas popravljati zube kad sam ja došla. Htjela sam otvoriti prozor, ali me nekaj kočilo da to učinim. Nisam htjela svraćati pažnju na sebe u bilo kom pogledu ni kontaktirati s ostalima koji su čekali. Uvijek nešto hoću bit nevidljiva ko dijete kad pokrije oči pa misli da se sakrilo. Iz ordinacije je zujalo …vidim da su se ledili od toga, a i ja sam pomalo. Ipak hoću da mi žena popravi zube. Prednji su mi već bezvezni, a stalno ih perem. Možda zato kaj mrzim mlijeko pit i nikad ga ne pijem pa su se iskvarili. Na stolu su bili neki časopisi. Uzela sam jedan o zdravlju čisto bez veze jer me zdravlje inače ne zanima. Osim zuba ja nisam nikad posjećivala doktore i meni je prirodno biti zdrava. Jedino kaj me kasnije nije puštalo je ono kaj sam iz dosade tamo čitala, a u čemu sam se prepoznala. Kaže, razlog da budete u depresiji je najčešće… pa sad tu navodi nekih dvadesetak . Izbečila sam oči i pronašla u svojoj priči životne okolnosti koje mogu doprinijeti pojavi depresije. Između redaka moj mozak registrira njemu poznate… dolazak u novu sredinu, gubitak drage osobe ili prijatelja, veća promjena okolnosti u kojoj živimo, ratna događanja, neuzvraćena ljubav, prekid mirnog djetinjstva zbog okolnosti koje nisu u redovnom tijeku zbivanja za dijete…i dalje kaže da se liječi antidepresivima i da je to bolest. Bolest!!! Kako misliš bolest ( izgovorim na glas obraćajući se papiru u ruci). Ja inače i pričam sama sa sobom da stvar bude paprenija i to počesto ja to radim. Raspravljam se sa sobom i meni je to prirodno. Radim to često pa me kasnije muče proračuni jesu li vrata bila zatvorena , je li zujao i radio pa se nije čulo…Osim , dakle , depresije…imam i … o, Bože! 23.10.1998,. petak Imam tu prijateljicu koju ti nisam spominjala do sad ( siromašna je pa se sramim). Ima li netko tko ima manje nego ja?! To ti je ona. Ima i takvih. I zato mi se nekako čini da bi radije da nemam takvu prijateljicu, ali eto, ona se stvori u blizini. Recimo, na tjelesnom kad radimo neke vježbe u paru evo ti nje i hoće sa mnom, a još nije otkrila dezodorans i to me tlači. Osjetljiva sam na mirise, pogotovo intenzivne. Ali nisam ja u položaju da biram društvo. Moje su prijateljice raspršane po svijetu i sretna sam s bilo kakvim društvom. Osim toga rekla je da misli kako ima bulimiju. Nije uvijek imala dovoljno hrane pa strpa sve kaj joj se nađe na putu od straha da kasnije neće biti. Problem je i u njenih sedamdesetpet kila što je u suprotnosti sa previše natrpane hrane . Zato si poslije prežderavanja gurne prst i sve izbljuje van. Spominjem ti je, ne da

nabrajam njenu nesreću jer toga ima podosta, već da ti kažem ono kaj mi je rekla o dušama. Šetale smo, razgovarale i povjerila sam joj se kako se osjećam staro u ovom mladom tijelu. Na to mi ona počne o reinkarnaciji i da su neke duše starije i više su puta bile na zemlji, a vjerojatno ja spadam u takve. Otkud joj to, pitam. Veli mi iz knjiga koje je pronašla od bake Eve. Moram ja malo prelistat te tvoje naslijeđene knjige, kažem zainteresirano, a stvarno za knjige i jesam. I tako me pozvala k sebi doma. Joj, živi u nekoj trošnoj kućici sa mamom i sestrom, ali tu su sretne jer im je stari alkić i nasilnik pa samo da njega ne gledaju svaki dan čini stvar o.k. Uostalom do sad su bile na selu, a ovo je ipak kakav takav grad koji ima srednju školu. Ma , meni je Mirna interesantna jer je zanimaju duše i slično. Samo da kupi taj dezodorans i bude manje podla jer ona je pomalo podla i uvijek nekaj kao smišlja kak će nekog nadmudrit. Dobra strana je kod nje kaj me nije gledala pod povećalom kao bogati klinci u razredu i postavljala glupa pitanja kao : A kakvi su Bosanci?! Toj kravi koja me je to pitala odgovorila sam bijesno: Pa ljudi ko i ti! Nisu valjda životinje ! Uvijek su mi išli na živce s tim sranjima kad sam tek stigla i neki su mi se rugali kako pričam. Kako malograđanski, a bome i je mali grad u koji se valjda nitko ne bi volio doselit osim da mora kao sad ja. Tako da je njima bilo isto ili Marsovac ili ja ili Mirna. Mora da je i ona to osjetila pa se uvijek krpala uz mene. Zvala me danas da idemo zajedno van. Rekla sam o.k., dolazim po tebe oko deset. 24.10.1998., subota Joj, kako se bila obukla. Sram me bilo hodat s njom, ali dečki su je zapažali. Možda bi i mene da se obučem tako kurvanjski. Boli nju kaj je debela. Razgolitila je trbuh , a obukla minić i posula se šljokicama. Kod nje sve uvijek mora blještati. Kod nje mora bit upadljivo po svaku cijenu. Srećom ju je brzo pokupio neki tip pa su nestali u mraku, a ja sam srela Korana. On mi je recitirao neke stihove. Đubre, zna kako me namamit. Ali činjenica je da ja njemu ne mogu odolit i da ima govno na glavi, a ne na gaćama što sam jednom i vidjela, onako mrlju…pogledala sam ga s gađenjem, a on me samo nastavio skidati. I juče je bilo skidanja. A ovo s govnetom smo bili u kupaoni na jednom tulumu prije par mjeseci. Dečki su kartali belu, a cure plesale i kad smo nas dvoje napokon izašli iz kupatila, svi su znali kaj smo radili. Čudno kako meni to nikaj ne smeta kad je Koran u pitanju. To su oni isti kojima je i pričao za kaj mu služim. Tako i sinoć. Čim me vidio…bez bok, ćao ili slični prikladni pozdravi već odmah ruke oko struka i jezik po vratu. Kaj je sa mnom? Kaj meni sve ovo treba. On me ne voli niti će to ikad .Zakaj ja njemu ne mogu reći da se goni u pizdu materinu?! Ne. Ovako na papiru ću biti iskrena i u vjeri da to nitko nikad neće pročitati, ali pred njim sam netko drugi. Moguće i da sam podvojena ličnost: jedna osoba dok on nije u blizini, ona koja osuđuje nepravdu i zagovara razum svake vrste, a kad se stvori gospodin Koran odmah se pretvaram u podatnu za jebanje. Ali ja sam još praktički dijete pa i on je ( zar muška bića ne kasne prirodno u tjelesnom razvoju za ženskim?! ). I nemam ja za njega neki sud. I on je žrtva svog nagona kao što sam ja svoje uljepšane slike njega u svojoj glavi. Vjerojatno je istina to što mi svi koji nas znaju govore. Vjerojatno ja od opsjednute zaljubljenosti ne mogu vidjeti ni koliko je ružan i zlonamjeran. Moguće je da je bolest u meni, a on je samo raspiruje i potiče da se širi. Koliko je teško postati važan dio u životu nekoga kao što je moj? U životu koji je izgubio svoje svakodnevne sadržaje tako naglo da se svaka pustoš koja mi se imalo približi čini kao spas od napuštenosti i osame. Osama u dobi od šesnaest?! Pa i nije to tako rijetka pojava . Ima i onih koji zaglave gore

od mene. Ima danas opasnosti na izbor. Nije me zahvatila droga, nije ni alkohol, mene se jebeno dočepala neka druga boleština mozga…potreba za Koranom. 25.10.1998., nedjelja Mirela je luđa za Will Smithom nego ja za Cobainom. Pogledaj. Hello, hello!!! Megi, draga moja, nemaš pojam koliko si mi uljepšala život. I  you! Danas mi je frendica iz razreda rekla da je Will vaga po horoskopu . Ne znam od kud joj to, ali molim Boga da je istina. Tako ga volim! Vidiš, Megi, zar nismo stvoreni jedno za drugo? Molim te, reci da jesmo ( bar iz pristojnosti )! Mislim da već primjećuješ po mom rukopisu koliko sam uzbuđena. Kad sam ugledala koji si mi poster poslala počela sam vrištati od sreće AAA VOLIM GA VOLIM I TEBE! TI SI ONO ŠTO MI VRAĆA VOLJU ZA ŽIVOTOM VOLIM TE, MEGI !!!! Mirela 26.10. 1998., ponedjeljak

Jesi ti, dnevniče, slušao i gledao ikad flamenko? Nisi sigurno. A nisi jer si ti papir. Ti si jedan papir. Joj, kaj sam pijana. Ali ja sad slušam neku snimku sa španjolskim gitarama. Znaš ti kako je sad strujajuća euforija zahvatila moj siromašni život , sve od zvuka. Nemam sliku, imam ton. Tonovi me uljepšavaju . Nekako se više volim, a sliku ću ugledati sama, u sebi. Zatvorila sam oči i vidim kako pijem sangriju. Slatka, pitka sangrija. Kaži Federico Garcia Lorca. Kaži sangrija. Kako je milozvučan španjolski jezik. Kao da sam pojela baklavu zasićenu šećernim sokom. Sladak im je i stvoren za ugodu u sferi zanosnih iluzija. Imam sad maglovitu viziju…onako bez detalja…viziju užitka i ugode zbog samog življenja. Gitara je pod gipkim prstima tamnog muškarca. Privijena između njegovih bedara, obujmljena kao u zagrljaju . Njih dvoje su čarobni zajedno, a sami za sebe besmisleni. Moć imamo spojeni. Dajemo si život. Dajemo svoje biće. Tko bi nas uništio učinio bi grijeh. Kaži, dnevniče, sangrija… 27.10.1998., utorak

Crni mrak, mrak crni, crni mrak, mrak crni, crni mrak, mrak crni, crni mrak, mrak crni…ha, ha, ha, ha, ha…crni mrak, mrak crni, crni mrak, mrak crni , crni mrak, mrak crni…ti, Korane , nestaješ i tebe guta mrak. Gubiš formu …gazi te valjak kao u crtiću…spljoštena si tvar. Nestani, iš, iš, iš…puj, puj, puj…tri put pljuni kad prođe crna mačka preko tvog puta. Crni mrak, mrak crni, crni mrak, mrak crni..odnosi te brza rijeka, silan vjetar te kovitla. 28.10.1998., srijeda

Kaj ti misliš ,dnevniče, kaj bum ja u životu radila…koja je moja sudbina…ima li usuda takvog ili je sve puka slučajnost i ljudski grč. Ono, koliko posiješ toliko ćeš žeti ( ajme otkud sam to izvukla ). Ne, fakat, jel ima neka formula da se bude bogat. E, ti ćeš mi baš reći papirusu jedan stari. Niš od tebe nebum nikad imala osim da te neko ne ugleda i zabije nos unutra. A znaš li da sam ja potajno, naravno, čitala tuđe dnevnike. I to čijih sam se god domogla. Koji bi se god našao na putu i bez dvojbe da to nije nešt loše. Svatko tko piše se potajno nada da će biti pročitan. I kad kaže zbog sebe to radi. Laž! Uzmi jadnu Anu Frank. Il ne, nemoj nju, ne mogu podnijet tragiku. Razvalila bi me totalno. Joj, evo, sad je navrlo otužno i žalosno raspoloženje. E, jebi ga. Daj neku drugu temu jer na stvari koje ne možeš utjecati , a toliko su beznadne , nemaš kaj vrijeme gubit. 29.10.1998., četvrtak U školi smo se cijepili, a ja jedina plakala. Razrednica me tješila zagrljajem , a ja je zaslinila i zacrnila maskarom onu joj sisly košulju. Ovi u zbornici su kasnije sigurno zaključili koji sam ja divljak. Oni prepričavaju neprestano o učenicima. Oni to tako ozbiljno konstantno rade. Joj, pa zašto sam se morala zbog igle rasplakat. Kud pred svima u pičku materinu! Mislim, naravno da znam i tebi ću reći. Kao da sam doživjela u svom životu dno. Ja sam na dnu i nemam kud dalje pasti i stvori se još veći bezdan utjelovljen u onoj injekciji. Pa jebo joj pas mater kud će me još i ona jebat! 30.10.1998., petak O, dragi vikende…o, blažen dan i čas kad ja vidjeh taj dan na kalendaru da počet ćeš ti…jebite se profesori, gonite se kući izderavat…al je lijep ovaj svijet…ha, ha, ha…samo kemiju ću morat malo, a bolje u ponedjeljak prije škole…kud ću se žurit pa vikend je , ne?! Okeeeeeeej…kud ću sa sobom sad…idem po koju knjigu i samo ću ležat ova dva dana i čitat ono kaj ja hoću. Vidiš, vidiš, mogla bih posudit Kamasutru i nešto još sa slikama. Pa da, neku biografiju slikara kakvog sa fotkama djela , a kad smo kod biografija nisam onu Ujevićevu prošli put pročitala do kraja, ali moćna je… rodio se u kuli na mjesečini u Vrgorcu, vukao dugo u cipeli ekser …genije. Vidim da sam postala ovisna o tebi, dnevniče. Pogledaj si datume…pa pišem ti svaki dan. Bilo bi te dobro malo zanemarit, a više se posvetit stvarnom životu. 31.10.1998.,subota

Nemam objašnjenja kaj mene to privlači kod pauka. Ne znam puno o njima osim kaj je bilo iz biologije, a i ne zanimaju oni mene na taj način…ono, da kužim kaj jedu, kako se razmnožavaju i koje vrste postoje. O njima ja imam briju ( a o čemu nemam, reci , molim te ), briju o nekoj galaktičkoj povezanosti mene i tih bića…kad nagonski smjeraju papati…kad onako predu onim tankim nogama, ulijevaju strah…a možda to više od ostalog, to kaj ulijevaju neki strah…Tako da bi htjela tetovažu. Vidjela sam da Koran ima , a i Igor ima i oni su to nešto jedan drugom iglom i tušem radili…pitala sam Korana da me izbode, ali nije htio i to me uvrijedilo do kraja. Ma , uostalom kaj sam drugo mogla od njega i očekivat. Pitat ću ja Igora da on to sredi.

1.11.1998., nedjelja Ja zapravo želim ostati u krevetu danonoćno…jutarnje ustajanje za školu i tuširanje mi smeta. Ne znam zašto to moram raditi . Nitko se ne tušira svaki dan u sedam ujutro neposredno prije škole u mom razredu…ma, vjerujem da to ne čini. Koji je meni vrag da pomišljam na ljudske gaće i da moje moraju uvijek biti čiste. Jedno sam vrijeme samo procjenjivala je li se moj sugovornik oprao poslije svog zadnjeg sranja ili nije. Nekad čovjeka stisne i kad nije u blizini pipa, kupatilo…nemoguće je postići toliku stopostotnu čistoću kod svakog čovjeka. Kad bi posumnjala da je netko prljavih gaća u meni bi to izazvalo gnojno gađenje. Srećom, prošlo me je. Forsiram da i se i sama ne perem isti čas čisto jer mi je prešlo u opsjednutost. Kaj ako me usmrti auto na putu do škole, mislila sam i kad me pokupi hitna i liječnik vidi moje gaće s rupama ili prljave , ili na autopsiji…joj, kako sam brijala na svašta. Tako me to držalo prije par mjeseci… Ali počela sam ti kako nemam volje za novi dan i ne želim iz toplog kreveta. Ništa me ne pokreće onako da mi rezultira uspjehom i zadovoljstvom nego je baš sve sjebano i nemam vrijednosti u životu kojoj bi se mogla radovati. Ja samo otplovljavam u prošlost i sanjivo kupim nestale kristaliće prošlih sreća i sklada s vlastitm postojanjem. A danas , dragi moj papirusu, nama harmonije već crkavanje, tapkanje u vlastitom mulju. Zašto onda mislim da sam ja Galeb Livingston pa ja sam ostali galebovi, a ne on. 2.11.1998., ponedjeljak

Lejla piše da se seli: Draga Megi, Kamnik21.10.1998. Što se tiče mog puta u Kanadu tu imam dobre novosti. Mama i tata su doboli poziv za razgovor o tom putu. I bili su u ponedjeljak i odobrili su nam!!!!!!!!!!!!To znači da ćemo za jedno dva mjeseca ići u Princ Albert. Megi, ono što ću ti sad napisati pokušaj razumjeti. Ja sam jako vesela što idem u Kanadu! To nam je nova prilika za novi početak Drago mi je što idemo u Princ Albert jer su tamo naše komšije i biće nam lakše. Moj drugi osjećaj u srcu je strah. Strah od daljine. Megi, svaki kilometar dalje od Slovenije je kilometar dalje od tebe, Mirele, …Ja to ne mogu podnijeti. Ne mogu da nikada više ne vidim svoje jedine i drage prijateljice i svoje rodno mjesto. Moj brat je išao u Bosnu s našim daidžom. Ja sam isto trebala ići, ali onda sam se predomislila. Kako, Megi? Kako da odem , prođem pokraj svoje zgrade, a da ne odem u svoj stan…ja bi nagonski otišla gore ne misleći da su tamo sad neki drugi ljudi jer sam tako navikla. Teško mi je, Megi. U školi sam se promijenila, imam slabije ocjene, mrzovoljna sam i to su svi primijetili. Što se više taj dan bliži, teže mi je. Ja ne znam šta hoću ni šta želim. Osjećaji su mi pomiješani. Ne znam više šta da uradim, kako da se ponašam. Tata me ponekad pita šta bi više voljela ostat ovdje ili ići, a ja mu odgovaram da mi je svejedno iako nije. Pozdravi svoje i budi srećna za mene.

Volim te bila ovdje ili tamo p.s Tata je malo neodlučan. Bože, samo da se ne predomisli! 4.11.1998., srijeda

Joj, imam pauka na sisi. Tetoviranog, jebo te. I mrežu. Tu na lijevoj. Ja uvijek nešto na lijevo ako već imam mogućnost izbora. Čini mi se da to radim jer je desno općenito češće ako ćemo o ljevacima i dešnjacima. Uvijek sam žalila kaj nisam ljevak jer bi onda bila posebnija. Ali bolilo je .Sad očekujem neku boleštinu iako je Igor malo kao palio iglu. Tuš sam kupila ljubičasti. Donio je lavor hladne vode i neku nečistu krpu. Vidim da je sjebao s krpom i stalnim briskanjem jer mi se na mjestima podlilo pa mreža tu i nije tanka kako bi trebalo. Ma, nema veze važno da je tetovaža i da je na skrovitom mjestu. Starci mi sigurno neće zavirivati pod grudnjak! Jedva čekam da pokažem Ani. 5.11.1998., četvrtak Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran… Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Koran, Hana. 6.11.1998., petak Bila sam fascinirana Madonnom. Više nisam. Mislim da slava nije vrijedna svega što je činila da se popne na vrh. Ali sigurno su sve to morale raditi ako nisu iz već poznate obitelji. Uostalom to ovisi o prioritetima, a oni variraju od osobe do osobe. Ja sam ipak skromna. Želim imati malo više od preživljavanja. Ona je neprestano ostavljala one koji bi joj pomogli da se popne stepenicu više. Isisala bi ono što ju je držalo za nekog i kad bi postao neupotrebljiv, odlazila. Ali, opet, naglašavam, malo je ljudi poput nje spremno podrediti sve ideji da se obogatiš i da svi u cijelom svijetu znaju za tvoje ime. Uspješni ljudi moraju gaziti preko osjećaja , svojih i osjećaja drugih ljudi. Moj problem je u tome što ne osuđujem druge ljude, uvijek im nalazim opravdanje za loše postupke i pripisujem ih sudbini ili neznanju. Ne znam se postaviti onako kako zaslužuju. Koran, recimo, ponaša se kao smeće, a ja …kao naivna žrtva. Samo osjećaji nisu čisti i crno bijeli. Kakvi god da jesu ja se ipak ne osjećam dobro. I pogledaj me s kim sam se našla uspoređivati. Uostalom, zašto mislimo da su poznati i obogaćeni nedodirljivi. Svi ćemo mi umrijeti i svi smo nemoćni pred bolešću ili smrću. Slobodno se ti , Megi, usporedi s tom kučkom. A Korana prestani gledati kao nedostižnog rahmetli Kurta Cobaina. Ako svi oko tebe kažu da ne vrijedi koliko ga ti uzdižeš onda valjda nešto nije u redu s tvojom percepcijom njegova lika. Prestani se mučiti i priznaj da te nikad neće voljeti i nastavi dalje kao i poslije svake brijačine. Ugledaj se na Madonnu. Koliko ih je ona samo ostavila i pronalazila novih, a ne osjeća kao ja, zbog nekoliko jebačina, ovakvu pretjeranu zakamufliranu stid . A ja kao da sam prva sa šesnaest koja je izgubila junf. Joj, poludit ću. Možda je bolje da sam kao i sve ostale cure u razredu neiskusna kad se iskustvo ovako plaća . Ma, jebeno mi treba neki psiholog ili slično. Možda da pišem u Spirit. To se ne mora plaćati. 7.11.1998., subota

Nisam ti pričala kako sam na dan Svih Svetih vidjela Hanu. Išla sam sa svojima na groblje . Mene živciraju ti specijalni dani rezervirani samo za neku aktivnost . Ja sam ionako počesto na groblju, ali kad se spusti mrak na taj dan groblje se iz daljine pretvara u nešto prekrasno. Obuzmu me ta maglovito crvena svijetla i zaboravim na pravu funkciju groblja. Mi ionako imamo tamo ispod pradjedove i prabake i ja ne znam kaj znači izgubiti u tom smislu voljenu osobu. Osim toga mama taj dan ima vremena , ne radi, a nikog se i ne posjećuje pa napravi šnicle, pohani krumpir i kolače. Koka kolu kupujemo samo za neke praznike ili blagdane tako da pijem i soka do mile volje. Zato je meni taj dan zabavan. A ja volim kosturske glave. Imam privjesak s malim kosturom kaj mi je Mirela poklonila za rođendan. Meni je stvar smrti nešto pjesničko u smislu da uvijek možeš reći ubit ću se i time efektno djelovati na onog tko te sluša, a da to stvarno nećeš napraviti nego samo hoćeš ispast cool. Kad sam vidjela Hanu , bilo mi je drago da smo se srele. Samo smo se pozdravile kao i starci. I svatko je nastavio svojim putem. Vjerujem da njoj taj dan ipak nije jednostavan kao meni. Mama joj je izgubila jednu bebu poslije porođaja. Trebao je to biti njen brat, ali sad imaju samo taj mali grob koji je u bijelom mramoru i uvijek ima novog cvijeća kad prolazim. Nisam ni znala da je to njihov grobić. Ali znam dosta takvih koji se po nečemu ističu jer sjedim na klupi i čitam , a kad mi dosadi kružim okolo i razgledam. Oni su se zadržali nad tim malim grobićem koji je meni najslađi od svih ostalih malenih. Neki imaju samo brdašce i drveni križ. 8.11.1998., nedjelja

O jebenog li jadnog li dana li jebenog! Sutra tri kontrolna : povijest, matematika, engleski…Joooooooooj, moram smisliti kako naučiti ili kako zbrisati . Za engleski mi ne treba puno…matematiku rješavat zadatke, a povijest…hm…tu ima šest lekcija . Mogla bi otić na engleski i matematiku, a povijest isparit. To će me ionako kasnije ispitivat ,pisala ili ne. Dobra okolnost je kaj je zadnji sat pa mogu lakše otić nego da je između…ne moram se pojavit, nestat, pa pojavit. Stvarno je teret biti kampanjac. Svaki put kažem na početku školske godine e sad ću redovno učit i na kraju isto.

Odlučila sam. Bit ću političarka. Oni imaju najviše novaca i njih se svi boje i ulizuju im se. Moram ti priznati da škicam malo Sabor na drugom programu. Gledam kako da skinem retoriku. Gledam i mimiku. Gledam Šeksa kako čovjek radi. On mi je no1. 9.11.1998., ponedjeljak Dobila sam mengu. I da sam imala kud ići ne bi ( jedino da se radi o Koranu ). Sitne krvne žilice raspadaju se i krvare. Želudac vari čokoladu. Mozak naparava staru bolnu činjenicu da me ne voliš i iskorištavaš, a razmišljam da te pozovem da se vidimo. Ovisnici tumaraju do svojih doza pa i ja. Trebam te. Zagrljaj. Otrovan, ali zagrljaj. 775 460, 775 460, 775 460, 775 460…zapamtila sam broj… ali bolje ne…i vidim se pokraj telefona…tipkam , tipkam, tipkam 775 460…zvoni, joj, zvoni . S druge strane ( uvijek očekujemo da će nam se javit onaj kojeg

želimo čut )dubok očuhovski glas Halo, ko je! i tu ja spuštam slušalicu na kojoj je ostao trag oznojene ruke. Gotovo. U sekundi se smanjuje puls. Glupa ideja, Megi. Zoveš kad vjerojatno nije doma. Koran ima sastanak i to ljubavni s nekim koga voli. Nema on vremena za tebe po danjem svijetlu. A možda je i doma samo kaj to nećeš saznati jer si se prestrašila njegovog očuha . 11.11.1998., srijeda Ani nisam rekla da sam upoznala Hanu. Sve joj govorim, a ovo nisam spomenula. Hoću da to ostane moja tajna. I ona je meni prešutjela stvari koje sam saznala sa strane. Ono kad je zabrijala s tipom o kojem sam joj pričala mjesecima ( kako se ono zvao ?! ). Ipak , iako više nije važan on, krava je bila s njim. Kad sam joj spomenula da sam načula isprika je bila pratio me doma, bili smo sami, Denis je bio u Varaždinu na tekmi, ja sam sva sjebana , bla, bla, bio je pijan, bla, bla, u haustoru smo se…Poslije toga je dobila mrlju i nema povratka. Stvari ne mogu biti kao da se nisu dogodile kad jesu. Ta mrlja je uništila moj ideal o njoj. I sad neću da pokvari moju zaljubljenost u Hanu ili još gore izbrblja onim svojim tukama. Izgleda da ja moram imati nekog tko je za mene savršen. Sad to više nije Ana. Sad je to Hana. 14.11.1998., subota Bili smo u HNK. Imali smo puno vremena prije početka predstave . Išlo mi je na živce hodat uokolo u čoporu, a i rekla sam svima da ja imam frendicu u Zagrebu i to mi je malo dalo na popularnosti . Mirela je došla na vrijeme i kad me ugledala vrisnula Megi,Megi! Razred se okrenuo prema njoj i meni. Bila sam u centru pažnje. Grlila me ta visoka, napadno našminkana plavuša. Imala je duge kožne čizme i crvene hlače koje je u njih ugurala. Nekoliko dredlova joj se svijalo niz kosu. Još mi se doimala ljepšom od zadnji put. Krave su je odmjerile, a dečki zinuli. Jebi ga , zgodna je. Iza je za njom kasnilo njeno društvo. Pričala mi je da se druži s manekenkama i nekim bogatašicama. Ne znam kaj je radila s njima jer su one mogle plaćat piće po 20 kn, a čudile su se kako jebeno ona nema glupih 20 kn i uvijek naručuje mineralnu. To mi je pisala i govorila telefonom i nabijalo joj je komplekse. A kaj se tiče mene i nje, ona je meni uvijek nabijala komplekse tom svojom ljepotom i modom i smislom za društvo dok sam ja stajala sklupčana kao miš i bila joj visinom ispod sisa. U očima mog razreda bilo je nerazmjera između mene kao pojave čudakinje i neprilagođene s ovim poznanstvom cool zagrebačkog komada ( brijem da je bilo ). Ja sam otišla s njom dok su oni ostali otvorenih usta ispred kazališta. Mirela i ja smo hodale ispred njenih frendica. Htjela mi je pokazat svoju školu preko puta. Upisala se u primijenjenu. Dok smo se penjale stepenicama čula sam kako ove iza komentiraju da koja sam ja to sad seljančica i hihotale se potiho. To me slomilo odmah i nisam izgovorila ni riječi s njima, a Mirela je mljela i nije to primijetila jer je uvije tako. Ona brblja, a ja slušam i smješkam se da, da, da. Nakon toga me pita kaj si tako tiha, uzmi pljugu, idemo na biljar ili da odemo po pizzu… Kad smo se vraćale jedini dečko u razredu koji mi se sviđa je pitao da koja mi je ono ženska. Idiot! 16.11.1998., ponedjeljak Snifali smo ljepilo. Ana, Koran i ja. U šupi za drva. Obuzeli su nas halovi. Mjuze nije moglo biti , ali ja sam čula bas. U mojoj je glavi tutnjao bas. Ulila sam se u drveni trupac kojih je bilo svud oko mene , ali postala sam jedan od njih i oprao

me strah da me netko ne zapali. Vrištala sam samo ne vatra, samo nemoj palit upaljač!!! U pozadini su bili njihovi glasovi. Koran je kašljao, a Ana se smijala kao vještica. Povaljali smo se po podu . Ujutro sam vidjela ostatke bljuvotine na jakni. Tko zna čija je?! Možda kolektivna! 21.11.1998., subota Imam neku glavobolju. Oko podne sam izašla iz kuće i naletila na Korana i onu njegovu. Pozdravili smo se , a ona mi se anđeoski nasmiješila da me probolo sto oštrica. Otišla sam iza škole popušit. Sjebana kaj je on s njom. 22.11.1998., nedjelja Da me netko pita za savjet u slučaju nesanice toplo bih preporučila masturbaciju. Nisam neki poklonik konstantnog uzimanja tableta. Priroda je priroda. To sam savjetovala Ani. Rekla je da ona to nikad. Ma, daj, ne izmišljaj, smijala sam joj se. Pa, to sam ja, Megi, meni ne moraš muljat. S njom i njenim prijateljicama provela sam poslijepodne gatajući iz karata. Ne znam otkud mi to da vidim iz njih i da mi one vjeruju, a ja samo govorim ono kako mi se najviše sviđa da bude , da se desi. Da, udat ćeš se za njega, velim, a one me gledaju kao u Boga. Daj meni, daj meni, natjecanje uslijedi, a ja redom razbacujem i proričem. Zabavljam se s njima. Zadimimo cijelu sobu i stara joj poludi kad dođe s posla. Ali nikad nas ne gleda poprijeko i mi se nastavimo zezat. Drage su one, ali ja se ne osjećam kao dio njihovog tima. Uvijek nekako stršim i u najopuštenijim trenucima. Recimo, prepričavati čizme koje ti vidim na nogama pola sata… tu je remenčić, , peta sedam centimetara, 1200kn…daj, molim te. 23.11.1998., ponedjeljak Znaš koji je moj problem?! Ne budim se sretna. Nisam sretna. Ako nekad dođe neki lijep trenutak on je sićušan naspram onog što čuči i uvijek se javlja kao moje pretežno stanje. Pritišće me kao crni oblaci zemlju. Nadviju se i čini se da se spremaju progutati svijet. Moj svijet sve teže podnosi taj teret u meni. Ja sam štakor. Ne vrijedim jer ni ne volim sebe i svejedno mi je …kaj si rekla, štakor?! O, Megi, jadnice. Učini nešto za sebe. Pozitivno. Nije toliko loše biti jednostavan ako je to cijena bezbrižnosti. Zar ti moraš patiti da se osjećaš vrijednom . Začarani krug. Tragedija. Besciljnost. Samomržnja. 24.11.1998., utorak Tko zna koliko je ljudi iz kojih je isisan život. Neki događaj im je oduzeo moć da budu u harmoniji sa svojom prirodom. Nešto ih je izbacilo s puta kojim su od početka išli zadovoljni možda i nesvjesni sreće. Jednom prekinut taj put nakon puno godina će biti uspostavljen. Ili neće nikad. Ostat će u tamnici svoga uma nesretni, sapeti. Ja vjerujem da ću svoj nadići samo trenutno mi ostaje još neko vrijeme da sazrem. Možda je to i jedini način. Vjerojatno ne mora biti ovako bolan. Ali moj jest. Zacrtala sam. Neću završiti samo s jednom osobom, a da ne iskušam kaj se još na ljubavnom tržištu nudi. To će mi omogućiti da u braku jednog dana znam da li će moj biti vrijedan vjernosti. Uostalom, zar se neću zasititi i time biti spremna na monogamiju. Nije li bolje ljubiti sad, a ne ući u brak kao djevica i neprestano se pitati kako je to biti s drugim, doći u iskušenje doista i biti i time narušiti brak?! Definitivno se treba pojebat koji put prije braka! 25.11.1998., srijeda

Pokušavam se držati dijete. Nisam kosturski tip, nažalost. Uhvatila sam se kako trpam pitu u usta kao luda. Ne mogu stići sažvakati koliko stavim. Mislim valjda ako na brzinu strpam više da se neće vidjet na meni. Ne jedem po cijelo jutro, a kad me sastavi glad sve se odvija brzinski. Pronalazim hranu, trpam. Kad je škola ujutro, bolje je jer onda ni nemam potrebu za jelom. Ono kaj dobijem za pecivo potrošim na pljuge. Stvarno bi htjela pet kila dolje. Pisala sam čak i u Spirit. Odgovor je neprimjenjiv. Nešto kao kombiniraj sport i prehranu. Smanji unos masti, manje kruha. Ma, zašto kupujem taj časopis?! 26.11.1998., četvrtak Danas sam uništavala dokaze svoje opsjednutosti Koranom. Palila sam tekstove i pjesme posvećene njemu i bacila ih u školjku. Kad sam ih čitala na hladno, vidjela sam da bi slučajno nabasali čitatelj mogao posumnjati u neku vrstu nenormalnosti, ne znam točno koju…Ana mi je rekla da kaj uništavam to. Bolje da joj dam na čuvanje . Možda bi jednog dana objavila . Joj, glupača. Kad ne valjaju. Kasnije čitanje mi to pokaže. Jedno je osjećaj koji sam ja imala dok sam pisala…moja opijenost …ali kad se to neuspješno odrazi u stih, bacam i gotovo. 27.11.1998., petak Prosjedila sam večer gledajući u vrata dok su drugi razvaljivali na podiju. Rulja je ulazila ,izlazila, ali Koran se nije pojavljivao. Bio je sa starijim društvom kako mi je rekla Mirna. Netko od njih je napravio privatni tulum. Mene je zaskočio neki anonimus i počeo plaziti. Godila mi je pažnja. Godilo mi je da sam izabrana. Okolo nas je bilo lijepih šminkerica, a on je odabrao mene. Nismo se predstavljali i odmah smo prešli na maženje. Htio mi se rukama podvlačiti pod majicu. U disku i nije neko osvjetljenje, ali povukla sam mu prste natrag. Tip je odnekud sa strane. Do sad ga nisam vidjela. Pune usnice i ugodan aftershave. Kaj cura može poželjeti u subotu navečer više?! Kad mi je to ipak dosadilo otišla sam kući. Mama se iznenadila kaj sam došla tako rano i mislim da je bila zadovoljna. Brzo sam zaspala. Topli krevetiću, pomislila sam, ti si najsigurnije mjesto na svijetu. 28.11.1998., subota Pokušala sam slikati. Hm…nemam talenta. Nažalost, ne. Mislim da je ta nadarenost zbilja nešto posebno. Manje više bi svatko mogao pisati. Uvijek je neko štivo nekom zanimljivo, a nekom nije. Svirati mogu uporni. Ako imaju i manje talenta mogu vježbati, vježbati i vježbati. Crtanje i slikanje…mogla bih uvježbati, ali ipak teže od pisanja i sviranja. Sjećam se u osnovnoj na likovnom. Crtu po crtu smo vukli poteze kako je nastavnik pokazivao na ploči. Na kraju je svatko na svom listu imao ( a nismo mogli vjerovat ) približno isti prizor : kuća koja se vidi kroz prozor likovne učionice, šupa koja se na nju naslanja i u daljini stablo. Svejedno mislim da je slikarsko oko i slikarska ruka , smisao za vizualnost, vrjedniji dar utoliko što je, kako se meni čini, rjeđi. Mogla bih se lako zaljubiti u nekog slikara. Vjerujem da bi me bez problema očarao. Samo, ja ne poznajem ni jednog. Moj pojam slikara sastoji se od imaginarne osobe u kojoj su pomiješane karakteristike onih za čije smo slike i biografije saznali na likovnom. Ili su egocentrici, napola luđaci, pijanci…negdje su morali crpiti za djela. Svakodnevica nije za njih. Neka im je crta prenaglašena. Čini ih osjetljivijima na svijetlost, boje, siluete, na žene, na putenost… 29.11.1998., nedjelja

Ineska Hi Megi Maloprije sam izašla iz kupatila ( tuš ) i nisam se ni osušila kako treba, sjetila sam se da ti moram pisati pod hitno . Sinoć sam bila na Serbian party . Inače, ovdje se Srbi najbolje zabavljaju. Svakog petka ili subote prave partye . Meni je sinoć bilo prvi put da sam bila na njihovoj zabavi i doživjela sam super trenutke. Zaglavila sam s jednim tipom. Ja , brat i tečić i neka cura Arnela smo sjeli za box gdje su sjedila neka dva tipa iz Kitchenera, a ona ih je znala od prije. Bila su još neka tri tipa iz Hamiltona. Sjedili smo, pili, pušili, plesali, sjedili…meni je počelo dolaziti slabo. Zamolila sam onog svog blesavog brata da ide sa mnom, što on nije htio. I tu se ubacio Siniša. Rekao je da i njemu dolazi slabo. Ja sam se složila mada se nisam osjećala ugodno jer ga ipak prvi put u životu vidim. Udaljili smo se nekih sto dvjesto metara od kluba i tu smo se počeli ljubiti. Trajalo je nekih sat vremena. Tu smo se i malo bolje upoznali. Sladak je . Plave oči , traperice, crna kožna jakna ( nije rokerska ) . Megi, draga, pomozi mi. Znam da ga možda više nikad neću vidjeti. Kajem se što nisam tražila broj fona. Nije mi bilo ni nakraj pameti. Baš sam stupid. A možda Siniša i ima curu. Sve je moguće. Sve u svemu iskoristili smo jedno drugo i to je o.k. Draga Megi, još ne mogu da vjerujem da više nisi djevica. To mi nikako ne ulazi u glavu. Pa kako si se usudila?! Jesi se bojala onog najgoreg : trudnoća, roditelji…Koju zaštitu ste koristili? Ja se toga stvarno bojim. Kakav je to osjećaj ? Daj, molim te, piši mi o tome. Sad slušam samo domaće pjesme i presnimavam drugima. Tečiću sam obećala presnimit ako češće budemo izlazili. To bi bilo to. Piši mi češće, please i puno te voli i pozdravlja Ines 30.11.1998., ponedjeljak

San može promijeniti osjećaje. Stvoriti neke koji nisu postojali. Tako sam se danas probudila zaljubljena u profesora tjelesnog. U snu smo u dvorani , svi okolo igraju košarku…a on i ja se ljubimo. Naslonio me na zid, dodirivali smo se . Ubrzano smo se doticali jezicima. Ruka mu je bila u mojim gaćicama. U tome se javi buđenje. Nastojala sam vratiti sliku. Ignorirati da je jutro. U tom polusnu doživljavam polusneni orgazam. Za vrijeme doručka sam izmjenjivala njegove slike u glavi. Nisam ga inače primjećivala. Ne sjećam se da sam u stvarnosti nešto o njemu izmaštala . Jednostavno se pojavio u snovima. Jutro je ljubičasto . Lepršavo. Imam tjelesni treći sat. 1.12.1998., utorak Kad prolazim kraj srednjoškolki u školskom holu, sve kaj mogu zaključit je da su zaljubljene. Neprestano . Znam po sebi. Mada mi ubrzo dođe i gađenje na predmet moje zaljubljenosti ona se preseli na neku drugu osobu. Nikad nije da nisam u nikog. Mi smo glupače! A pogotovo ja jer su moje ljubavi neuzvraćene. U biti. Ja tražim srodnu dušu. Mislim da je to Koran. Samo ne bi li se srodne duše

trebale shvaćati. On mene ne razumije. Ili se pravi samo da se otegne ova kakva god bila nazovi veza. I sama to radim . Samo da ne ode. Samo da ne prestane trebati taj seks pa da ostanem totalno sama. 2.12.1998., srijeda Mama mi je počela srat za cigarete. Vidim ja kad stavljam robu u mašinu! Sve smrdi! Šta ti misliš da ja nisam bila mlada, da ja ne znam šta ti radiš. Pušiš, je li?! E, pa neću ti davat za pecivo više. Kako si ono jučer slagala… za čokoladicu. Ma, jebi se mislim si, ali kažem glasno i živčano: Znači i sama si to radila, a sad meni soliš pamet. I onda sam nabila slušalice od vokmena na uši i pustila da me dere Nirvana. Kurt je super. Da je bar još živ i da ga preotmem onoj kravi Courtney Love. Kad se samo sjetim kako mu je rasipala pepeo. Dođe mi da odem u Ameriku i uhvatim je za onaj njen vrat! 3.11.1998., četvrtak Koran me nazvao. Koran! KORAN ! Koran ! Skakala sam od jednog do drugog kuta sobe kad sam spustila slušalicu. Mogli bi se nać u Lu-lu, kaže. Joj, kako ga volim . Mislim da će se promijeniti i da će biti samo moj. Pa, nazvao je. To je znak. On je izgleda shvatio da je pogriješio u vezi mene i da sam vrijedna pažnje. Nisam mislila da ću doživjet ovaj dan. Idem sad. Tra la la la la………… 4.11.1998., petak Sve je savršeno bilo. On i ja sami u separeu. Pusice. Pušili smo moje pljuge, a on je platio pivo. Jadnik, ni sam nema love. A nekako uvijek skupimo za pivo. Pričali smo, odnosno, on je pričao , a ja sam se divila. Valjda je naučio cijelu knjigu iz filozofije. Meni samo reci Voltaire ili Sartre i ja sam gotova. Rekla sam mu da mi je najdraži Candide, a pogotovo na kraju kad Voltaire kaže da svatko na ovom svijetu treba obrađivati svoj vrt. To i je jedino u ljudskoj moći, rekla sam Koranu. To je sva mudrost svijeta, složio se. I mi smo se dalje udubljivali u razgovor u kojem sam ja slušala i vrlo rijetko izgovorila koju riječ pazeći da ne ispadnem glupa. 5.11.1998., subota ( ujutro ) Otišli smo do knjižnice. Ja znam gdje bilo koja knjiga stoji, hvalio mi se. Pa i sama sam znala kad je pisalo ispod svake police : engleska, francuska, talijanska, španjolska , istočnjačka književnost itd. A i knjižnica je nekih tridesetak kvadrata. Najviše mjesta zauzme debela knjižničarka. Joj, kaj mi ide na živce. Stvarno mi je nepotrebna i komentira mi izbor knjiga uvijek. Kako neprofesionalno. Gore od svega ako naiđem u vrijeme gableca jer šalje me po jogurt i slanac. Dođe mi da joj kažem : kaj će tebi to , imaš ti svoje zalihe! Naravno da joj kupim i ne kažem ništa osim izvolite. Kud sam se o njoj toliko napisala. Htjela sam reći da sam digla Tadijanovića. Stihovi su mu topli i dragi prije svega. Godi mi trenutno. Koran je uzeo Freuda. Dogovorili smo se da ćemo se vidjeti večeras. Poljubio me i otišla sam doma čitati poeziju. 5.11.1998., subota ( podne )

Koran i ja tumarali smo uokolo. Groblje je bilo zadnja destinacija. Smrzavali smo se, ali zajedno i to mi nikaj nije smetalo. U njegovoj blizini nemam drugih zahtjeva. Samo njegova prisutnost. I po mogućnosti cigarete. Mazili smo se. Nosio je kao i uvije kaput. Obožavam taj njegov kaput. Ne znam otkud ga je izvukao . Vidi se da ima povijest. Izvalili smo se na jedan grob. Ploča je ledenila. Skinuo je kaput pa smo ga stavili ispod sebe, a na grob. Nećemo valjda ovdje, pitala sam jer me ipak drmala jeza. Kvragu, na nečijim smo kostima. I kako su stvari počele teći pojebat ćemo se tu. Hej, opusti se, bio je odgovor. Pomalo i jesam samo me sad dere grižnja savjest da bi otišla na ispovijed, a ja to nikad ne radim i mislim da je to glupost. Ipak ne znam kako bi opravdala taj postupak. Za Korana bi učinila sve. Ne razmišljam šta je primjereno, šta ne. Samo vodim ljubav bilo gdje , bilo kad…dovoljno je da se dogodi da se sretnemo. 5.11.1998., subota ( ponoć ) Nikom nisam rekla za onu glupost. Tko bi našao opravdanje za takvo što ?! Pa ni Ana , sigurna sam . Ona puno blesavoća sluša o meni, ali ovu neće. Trudim se ne opterećivati se s tim. Trpam cijeli događaj u podsvijest. Vandali smo . Koran i ja . Bolestan spoj. Kako sam pomislila da bi on mislio nešto ozbiljnije sa mnom. Nikad se neće promijeniti. Nikad neću biti voljena. Možda za sto godina. I možda neki drag i prekrasan muškarac negdje čeka mene, a ja se ovdje opsjedam s ovim luđakom. I sama postajem jedan. Ne znam je li on loše utječe na mene ili ja loše utječem na njega. Nije bitno. Ovo je loše. Izlaz ne vidim. Ne vidim kraj. S drugim simpatijama i zaljubljivanjima već se na početku nazirao kraj. Otprilike bi znala koliko će trajati priča s tim i tim. Korana ne želim ostaviti u svojoj ljubavnoj povijesti unatoč cijelom tom sranju. 6.11.1998., nedjelja

Danas sam samo na čaju. Tako sam odlučila. Dobila sam na trbuhu . Struk i gornji dio tijela su mi tanašni, a guzica i bedra mi se čine u nerazmjeru s tim. Ne da mi se vježbat. Pogledaj te listove, a pogledaj debela bedra. Joj, poludit ću. Kaj ću reć staroj zašto ne jedem ručak…hm…pa, da sam već jela kod Ane. Da, da, jednostavni odgovori najbolje pale. Kad se samo sjetim one babine slike iz njene mladosti. Rumena, debela, lipa ki jabka, kako je za sebe govorila. Ne bi bilo loše da su i danas te kvalitete na snazi. O.k, ne da budeš ,ono loše za zdravlje debela, nego da smije malo guza srtšit, a bedra punija da su poželjna. Joj, kaj sam ogladnila. Možda ipak samo jabuku?! Ne. Ne smijem jabuku jer sam poslije nje tek spremna na žderačinu. Jabuka otvara apetit. Kiselkasta je. Idem do fridža… 7.11.1998., ponedjeljak

Hej, vidi kaj mi je Mirela pisala. Nekad mi se čini kako nam se puno sličnih stvari događa, ali i Ines i Lejli. Mora da to ima veze s dolaskom u potpuno novu sredinu. Zapravo sigurna sam da smo ovako jadne zbog toga. Bok Megi,

Čudi me kako nisi dobila pismo. Očito je zalutalo u pošti ( A ovo je bome zakasnilo) Megi, ni ne znaš kako si me razveselila kad si napisala da dolaziš u zagreb ( ovo zagreb sam napisala malim slovom zato što on za mene znači ubojstvo ). Naime, ja sam već dugo u svađi s tom jednom Ivanom. Vrijeđala me što sam iz BIH i nazivala seljačinom i kopiranticom. Rekla je : Mirela, kako to da ti sada slušaš dance i techno?! Ti prije nisi znala kaj je to ! itd. Ovo je jedna od njenih manjih uvreda. Sve je odvukla sa sobom tako da sam sad sama . Tipična Lejla kad si s njom u okršaju. Joj, Megi, ni ne znaš koliko mi fali prijateljica kojoj mogu povjeriti nešto što više ne mogu držati u sebi. Malo me živciraju ove cure. Pravi su guzolizci. . U životu se ništa ne događa dok ne dođe tvoje pismo, a onda se cijeli svijet promijeni. Postanem vesela. Ne znaš kako sam osamljena. Sad mi pet frendica slave rođendan , a ja nisam pozvana baš ni na jedan. Ja ovaj život ovdje zamišljam kao dugačku noćnu moru. Mama se jako trudi da se priviknem. Nadam se da ćeš ovo moći pročitati jer sam sva tužna zbog te nepravde. Imaš pravo, moramo misliti na nešto lijepo. Ali pored tolikih briga to lijepo je još veća briga. Katkad čovjek ima želju da ne postoji, da se nije ni rodio. E, pa, evo, ja imam takvu želju. Htjela bih ionako kratak život još više skratiti. Tek kad počnem misliti o tebi promijenim mišljenje. Ni ne znaš koliko želim da te vidim, da doživim taj dan. Dođi brzo. Puse 8.11.1998., utorak Opisivali smo Dalijeve slike na likovnom. Umjetnik koji te ostavi bez daha je genije. Bilo mi je teško napisati sastavak jer su me obuzele emocije. I srećom je zvonilo prije nego sam došla na red da čitam svoj. Moram to napraviti, a drago mi je da je ovako ispalo. Gledam u knjizi Galu u balonima i portret na kojemu je u nježno zlaćanoj košulji . Doma ću dovršiti sastavak. 9.11.1998., srijeda Svi moji snovi događaju se ispred i iza moje zgrade u Bosni, u parku gdje sam se igrala s Lejlom, Mirelom, Ines i ostalom djecom . Nakon buđenja točno vidim svaki kutak mog rođenog grada. Mapa je u mojoj glavi. To je prva koju sam kao dijete pohranila. Strašno bih htjela otići i vidjeti svoje prijateljice koje tamo još uvijek žive. Ne znam jesu li zbog toga sretne ili bi više htjele u USA ili Kanadu. Realno moj grad i nije toliko lijep nekom tko se u u njemu nije rodio i odrastao. Meni je savršen. Mene ne zanimaju odrasla pitanja . Tu mislim ona o ratu. Ja samo imam u svom srcu čežnju za djetinjstvom i plesom. S curama sam uvijek smišljala neke ritmičke i plesala. Izmišljale smo pjesme. Bile smo grupa kao New Kids On The Block. 10.11.1998., četvrtak

Danas više nije humano kaj ovi pisci rade. Daj mi napiši jasno i kratko. Prošlo je vrijeme kilometarskih opisa prirode. Neću to ni čitat! Nije mi prvi put da sam fulala u izboru knjige. Bilo je vraćenih u kojima sam pročitala samo sredinu, a nekih kojima sam odmah prešla na kraj. Nisu svi Servantes, a pišu kao da jesu. 11.11.1998., petak

Vukli smo se po autobusnom, Koran i ja. Bilo je hladno pa smo pokušavali otvorit koji bus da se unutra malo zgrijemo. Normalno da smo se odvojili od rulje iz Lulu. DJ je navalio na techno pa nam je bilo bolje na zraku. Jedini je problem što je kolodvor dosta osvijetljen usred noći. Ušli smo u jedan bus. Fino je bilo toplo. Na zadnjem sjedalu prozori su imali zastore pa smo ih navukli da nas ne bi tko skužio. Koran je sjedio. Ja sam ga obgrlila koljenima i približila svoju njegovom. Tu je počeo peting i ljubljenje. Uskoro smo bili goli. Jahala sam po njemu. Svršila sam . Nevjerojatno. Potrebno je da se ubuduće sama brinem za to. Mislila sam da je sve u prirodi, a ispada da je to mit. Kad smo popušili jednu cigaretu zajedno i obukli se opet smo vrata od busa gurnuli da izađemo van. Samo je bilo malo frka da netko ne naiđe. Jedva smo izašli i vratili smo se u Lu-lu. Techno nam više nije smetao i nastavili smo se zajebavat s njegovim društvom. 13.11.1998., nedjelja Mama me pitala jesam li dobila menzes. Smrzla sam se od tog njenog pitanja. Ona nikad u mojoj blizini nije izgovorila tu riječ. Ma, ni išta kaj bi imalo veze sa seksom, spolom, sisama, razvojem , rastom dlaka, sisa i slično . Pocrvenila sam, htjela nestati, totalna neugoda, ali nekako sam izustila neko slabunjavo d-a. I to je bio kraj mučnog dijaloga od dvije kratke rečenice. Sigurno je vidjela na mojim gaćama koju mrlju kad mi procuri kroz tampon ili uložak. Ili jednostavno pretpostavlja da sam je do sad trebala dobiti. Ja kažem menga. Meni je onaj njen izraz brrrrrr. 14.11.1998., ponedjeljak Svi stariji od 18 su za mene starci. Uvaljivao mi se neki tip. Mogao je imati kojih 45. Stojim u pekari. Prodavačica priča na telefon i ne jebe kaj smo nas dvoje ušli i čekamo. Tu je on počeo spiku : snimam film, znaš ja sam režiser, glavna glumica je dobila gripu, ti si baš visinom kao ona, građa, kile…sve isto, mogla bi uskočit da je zamijeniš. Ja, naivna krava, počnem se zagrijavat kad je dodao još i ovo : znaš jednom sam trebao više statista u odijelima, a gdje da nađem trideset uštogljenih za scenu i kako sam dobar sa Zagrebačkom filharmonijom pozovem dečke kaj sviraju i tako smanjim na budžetu za film. Znaš da oni i spavaju u odijelima, a zamisli koliko bi mene došlo da kupim trideset odijela i platim isto toliko statista. Prodavačica nije marila previše za nas dvoje nego se još više udubljivala u svoj razgovor o cipelama ( valjda je podnosila izvještaj prijateljici ). A ovaj nije prestajao s uvaljivanjem :Zaradila bi kojih dvjesta trista maraka. Sigurno ti starci ne mogu toliko dati. I okrene on mene za čas i već sam bila u njegovom autu, a starci i sestre mora da su crkavali od gladi čekajući da se ja dovučem s pecivom i kruhom. Već mi je u svom starom, bijelom renou četvorci pokazao razgolićene slike tinejdžerica koje su tako zaradile. Imao je petcentimetarski bunt fotografija. Pričao je kako ih preko interneta distribuira Japancima i tamo kojekuda na Istok jer smo mi njima egzotični kao kaj su nama njihove djevojke egzotične. Tu me već kod tih fotki uhvatio mali strah, ali i uloga koju će mi možda dati, a i lova nije bila za bacit. Nikad nisam imala dvjesto maraka. Ja, u filmu. Nema cure na ovom svijetu koja ne želi bit u filmu. Nemam ni pojma u kojem me smjeru vozio, ali kako smo se počeli udaljavati od naselja i zgrada odleđivao je priču. Ima nekih vrućih scena, ali ti ne moraš se jebat, kužiš. Samo odglumiš. Pitam, kaj ću se ja morat skidat?! Pa imam tetovažu koja se lako može raspoznat kao baš moja vlastita, pa ne želim da netko zna da se radi o meni u nekom vrućem filmu. Daj, da vidim, zakoči on svog renoa i nabije mi se na sisu. To će puder riješit. Obadvoje smo pušili bijeli walter i šutili ostatak puta.

Kad smo stigli do neke vikendice bez fasade, dao mi je kratki kožni kombine. Obukla sam to i visoke potpetice koje mi je isto uvalio da vidi hoće li sve to odgovarat za film. Tražio je i da pokažem sise što ja jesam bez puno natezanja. O, pa ti si profesionalka . Hajde, vidi moje modele. I tu mi je opet pružio one slike , a ja sam gledala te djevojke i prepoznala ambijent u kojemu su fotke napravljene. Bio je to onaj isti u kojemu sam ja sad stajala obučena za moguću porno scenu u filmu u kojemu se kao neka glavna glumica razboljela. Hoće to meni kad u budućnosti štetit, pitam ja njega prvu suvislu rečenicu. Pa samo ako misliš bit političarka i sjedit u Saboru! E, tu me je presjeklo. Jednog ću dana biti političarka, to se najviše isplati bit. Idem u Sabor, definitivno. Politička karijera je upravo za mene. Dobro da mi je to sad spomenuo prije nego mi je dao kakve marke o kojima je pričao. Sad mogu odustati od filma, pomislim. I tako sam se vratila kući. Dovezao me on, začudo. Kad sam shvatila o kakvom je filmu riječ mislila sam da će me izbaciti putem u šumi, ali nije. Dovezao me natrag u civilizaciju i ja sam odahnula istog trena kad sam iskoračila iz njegovog rđavog renoa. 15.11.1998.,utorak Ono jučer, jebo te, ko da sam u priči Aska i vuk Tek mi je danas drhtavica počela i koljena mi klecaju kad se sjetim. Kako sam naivna, za ne povjerovat! Baš bi ja dobila filmsku ulogu. Ajme, kaj sam glupa u pičku materinu. 16.11.1998., srijeda Jedno je kako se ja loše osjećam u ovom gradu, a drugo to kaj moram ići u školu i komunicirati s ljudima. Mučno mi je ponašati se kao da je sve u redu. Kao da je u mom životu sasvim sve na svom mjestu. Kako sam i sama na svom mjestu u glavi, ali ja se moram pretvarati. Naporno mi je pričati s curama iz razreda o suboti i kaj ću obući. Mislim, kako mogu o tome pričat kad se na svijetu događaju grozne stvari. Kako da kombiniram krpice za izlazak kad mi nedostaje moj grad i moje prijateljice koje su razbacana po svijetu. Odjednom ni jedna od njih nema mane. Nedostaju mi, a ove potencijalne ovdje nemaju interesa za plačljivicu poput mene. Ali nisam ja izabrala da budem potištena i siromašna. Ja samo hoću svoje stare i dobre prijateljice koje poznajem. I proganja me onaj mrtvac iz onog groba na kojem smo se Koran i ja mazili. Objašnjavam si da duhovi ne postoje, da je grob hrpa betona, da je jadniku ili jadnici ( a više ni spol nema !) u njemu svejedno kaj se iznad osušenih kostiju događa, ali ne pomaže. Nemirna sam i kajem se za tu glupost. Čekam da vrijeme učini svoje i da mi taj prizor izblijedi. 17.11.1998., četvrtak Digla sam prst u namjeri da besplatno dođem u Zagreb. Moram vidjeti Mirelu. Dosta mi je i staraca i škole i …i onih koji imaju za kartu za vlak ili bus i ne kuže kako to da ja nemam. Ponijela sam i tebe u ruksaku da mi netko još ne otkrije i privatnost. Prohladno je , ali stići ću, Netko će stati. Tek je osam ujutro. Do deset ću već biti s Mirelom. Naravno da starci ne znaju. Ne bi me pustili. Ne znam čemu služe…da ograničavaju svaki moj korak. 18.11.1998., petak Ušuljala sam se u kuću i odmah legla u krevet da me starci ne pitaju gdje sam cijelu noć i dan. Sutra će se valjda ohladiti i bit manje dosadni oko toga. Malo mi

se soba vrti, ali moram ti ovo reći sad da ne zaboravim poslije. Mirela mi je sve što sad imam u životu. Htjela je da prenoćim, ali to bi bilo previše s obzirom da nisam pitala starce. Hodale smo zagrljene po Importanneu i žicale po kunu. Ona kaže da su njeni frendovi iz razreda tako jedan dan skupili sto kuna na Jarunu. Prvo me je bilo sram i ona je dramčila, ali kad smo skupile za kutiju waltera vidjela sam da je to potpuno o.k. Neke su nas šminkerice gadljivo otpilile, ali dečki su više davali. Babe su nas korile da kako nas nije sram. Gubite se naborane stare kučke nikakve koristi od vas, šaptale smo Mirela i ja. Puj, puj, je bilo za one kaj niš nisu udijelili i slomi nogu škrtobogataško govno za one na kojima je bilo očito da samo na sebi imaju pet tisuća kuna, a nama ni šipak ne bi dali. Kad smo svaka imale za po bocu vina smjestile smo se u topli Importanne , ali nas je čistač izbacio i rekao da će pozvat policiju ako same ne izađemo van i da mu je žao ali ne smije se tu sjedit po podu. 19.11.1998., subota Ana i ja smo se udaljile. Nekako ne volim tog njenog nogometaša. Čini mi se da mu je i prenijela svašta o meni iz onog kaj sam joj povjerila. Ljubomorna je na Mirelu. To znam . Sva se ukipi kad joj pričam kako smo se nas dvije provele, a ona nije dio toga i ne zna naše djetinjstvo. Nije s nama slavila rođendane, jela baklavu. Nije bila u našoj ritmičkoj grupi i ne kuži naše fore. Nikad nije čula za kljukašu ni zeljanicu. Nekad mi stvarno smeta kad ne zna osnovni pojam. Moram joj crtat šta znači npr. peškir ili mi se nekad smije kako pričam. Sve me to zamara. I na kraju me ona zamara. Ma, Mirela je najbolja. Sad slušam Nirvanu. Unplugged in NY mi je njihovo najmoćnije izdanje. Nisam uvijek ni raspoložena za neku histeriju. 20.11.1998., nedjelja Mislila sam malo o Hani i Koranu. Koga ja zapravo volim?! MOGU LI IH VOLJETI ISTOVREMENO?! Je li moguće biti zaljubljen u dvije osobe jednakim intenzitetom da te to već lagano razara?! Zapravo nemam ja ni njega ni nju. Samo se ponašam kao da je odluka na meni. Biraj, kažem si , a oni mi ne pripadaju. Tko zna da li sam im i simpatična?! 21.11.1998., ponedjeljak Evo, kaj mi je danas učinilo dan vrijednim življenja. Pisala mi je Lejla.

Draga Megi, Nećeš vjerovati gdje sam završila. Pišem ti iz Utice,NY. Već radim u jednoj apoteci. Nisam sretna ovdje i dalje me love stari duhovi. Tako da sam sretna jedino u svojim mislima kada navečer oslobodim glavu od svakodnevnih ludosti. Počnem vrtiti poznati film i opet i opet…Tužna sam jer imam sedamnaest i trebala bih uživati u mladosti, a ja kao žena u menopauzi sa konstantno čeznutljivim pogledom na licu. Kao da jedino takav izraz lica za mene postoji. Jedina stvar koja mi daje nadu je škola jer ovdje se znanjem mogu iščupati iz ovog bijednog kraja i možda otići nekamo. Najradije bi voljela u Californiu, ali opet moram razmišljati i o svojima i kako bi ih odlaskom povrijedila. Kako si mi ti ? Koran ? Molim te, piši mi brzo jer tvoje mišljenje cijenim i ti si jedina osoba koja me je u

Sloveniji znala navesti da razmišljam o sretnijim trenucima. S Mirelom se čujem internetom, ali znaš nju : dvije rečenice i ništa mi ne kaže o sebi . Piši mi. Volim te. 22.11.1998., utorak Sapfa je skočila s litice A ja ću sa svog uma Ti ljubav što me snašla prema tebi, ti je vidiš kao prokletstvo. O, nesretnice! Sve smo iste. Zašto ljubit onog koji poklonjene pjesme prezire i neće? Zašto čeznuće za njim poslat? Drag i onaj koji mene voli Neću da bude poklonik srca moga Već ti što se opireš i trgaš… 23.11.1998., srijeda Opet mi se ukazala muza . Prošlo je već neko vrijeme kako je šutjela i skrivala se od mene. Ili sam sama bila tamo gdje ona ne navraća. A i ovo vrijeme u kojem živimo je zaboravilo na stihove. Malo je onih koji ih uopće i trebaju. Volim ja i video igrice, ali nekad osjećam da pripadam nekoj dostojanstvenoj prošlosti. Ja, biće duhovno. Ja, biće u potrazi za slastima knjige. Hvala čovječanstvu na knjižnicama. Postoje i mogu združivati se s duhovima i misliocima koji su ostavili iza sebe svoje blago. I ja …ja danas čitam i sljubljujem ih u svoj život. Tješe me. Čine me vrednijom. A tek kad se podudari misao s mojom, a prije nisam ni znala da ju je neki um sročio u svoje djelo. Pročitam ju i složim se: da, tako i sama mislim. Primijetim i koliko je moje biće veliko, a krije ga ovo plašljivo lice. 24.11.1998., četvrtak Stara je ljuta kaj me onaj dan nije bilo kad sam otišla kod Mirele, ali ne zna šta bi sa mnom. Čime da me kazni? Što da mi zabrani kad mi ionako nema bogzna kaj pružit?! Ajde, napravila je burek s mesom pa smo se uz jelo nekako smekšale i prebacila je temu na školu. Dobra je ta moja mama , samo nema pojma kako bi našle zajednički jezik. 25.11.1998., petak

Nisu ni svi porno filmovi na istom rangu. Ako mi se onaj prvi zgadio ovaj kaj sam sinoć gledala mogu nazvat profesionalnim uratkom. Glumice su bile vitke ,lijepih lica, njegovane, tijela su namazali brončanim puderima i pazili su na rasvjetu. Svaka je imala silikone u grudima, a mislim i na guzi. I muškarci nisu ostali zapostavljeni jer sam skužila da i oni imaju silikona tamo. Diskretno su i njima stavili make up. Uglavnom je sve u groplanu. Primijetila sam da ljepotice nemaju

ni dlačice u nosu. Depilirani su. Jednostavno sam vidjela bezbrižnost na njima. Oni čak nisu glumili. Dobro su se praskali i orgazmi su bili stvarni. Prekrasna tijela, užitak…maštovitost. Najvažnije, vidjela sam im zadovoljstvo na licu. Nisu snimili ovaj film iz nužde. Sigurna sam da su dobro plaćeni glumci. Sasvim svjesni onog što čine. Zreli. Znaju zanat. Mladi. Sva ova hvala jer su me totalno izludili . Nisam se osjećala prljavo i nije mi bilo muka dok sam ih gledala. Nokti su im sjajni, dugi i dovedeni do savršenstva bezbojnim lakom i bijelom olovkom. Pazili su na svaki detalj . Interijer u kojemu su snimali je luksuzan. Osjećala sam se počašćeno što sam mogla vidjeti njihovu golotinju tako pomno dotjeranu. Moja je cijev pulsirala i počela sam vjerovati u vaginalni orgazam. G točka nije jedino na što bi se trebalo koncentrirati. Svaki djelić ljudskog tijela je erogena zona ako se u svom seksualnom činu osjećaš ugodno sa sobom i ljubavnikom. Masturbiranje u početku radiš sa strahom. Čini mi se da ne možeš imati dobar seksualni život ako sam sa sobom neevoluiraš u seksualnu zabavljačicu. A tu nema mjesta sramu ili skrivanju od svog nagona. Nagon oblikujemo u svoje zadovoljstvo. Glumci su imali kondome . Prvo mi se to malo učinilo nepotrebno, a onda sam shvatila do koje mjere su organizirali brigu za njih. Onaj prvi pornić me na određeni način vrijeđao. Ovaj me doveo do malog seksualnog sazrijevanja. Gledala sam ga sama i to mi je omogućilo da se uživim, sretnem sa istinom o moći seksa i koliko može biti dobar ako mu se priđe sa zabavne strane. Eto moje teorije, a praksiram je nikad. Koran i ja još smo tako nezreli. S njim nikad ne doživim orgazam niti mislim da je to potrebno. I on sam se ponaša kao da ja nisam važna. Uostalom, mislim da nas dvoje to ni ne bi trebali činiti. Samo, svaki put kad se vidimo to se dogodi. S njim to nekako radim pasivno. Ne moram ništa poduzimati. On sve obavlja sam. Bolje je da si nabavi lutku na napuhavanje. Ona bar nema osjećaje, a i sigurno je pametnija od mene. Neće pomisliti da će je podavanje dovesti do ljubavi i veze. Neće biti ovako dezorijentirana i zbunjena u pogledu svojih potreba i želja. Ja ionako sve to činim da ga zadržim koliko toliko blizu mene. A manjim dijelom ,ipak, poslije kad obavimo stvar doradim prizor i uljepšam. Ne mogu reći da nikad ne uživam, ali ne bi imala toliko problema da sam još malo sačekala. Dvosjekli mač. 26.11.1998., subota

Stara je Barićka bila kod mame i povela je svog mačka. Ja sam srkala juhu, a kad su ova dva stvora ušla u kuću nisam više mogla. Naime, mačke mi se gade i u blizini njih ne mogu jesti. Bojim se da koja dlaka ne završi u mom tanjuru. Ne mogu si pomoći . Takva sam. Jednom sam se pokušala sprijateljiti s jednim mačkom i hranila sam ga, a sve kaj je on meni dao je njegov drek na mojim papučama. Tada sam došla do zaključka da nikad ne bi mogla imat kućnog ljubimca. To nije za mene. Nisam taj tip. Ne bi se dobro brinula za životinju pa radije neka ih drže oni koji ih vole. Ali nisam ti, dnevniče, htjela pisat o mačkama nego o tome što sam otkrila iz posjeta Barićkinog. Ona je žena u sedamdesetima. Ja sam za nju dijete. Ponijela je sa sobom u svoje godine i proživljeno vrijeme. Navodim primjer kod kojeg je najočitije kako novi svjetovi postaju neshvatljivi starim svjetovima. Internet, recimo . U Barićkinom životu ga nije bilo nit će bit. U mom s druge strane nema strogog odgoja i poštivanja starijih i guranja djece u zapećak kako se činilo kad je ona rasla i nemogućnosti izražavanja svog mišljenja svima bio ti ćaća bio ti slučajni prolaznik. Koliko je

god ljudi toliko je svjetova. Ne znam koliko se njen i moj dotiču ili prožimaju ili da kažem u jednom trenutku postaju jedna priča jer ona ima svoje projekcije istog događaja, a ja svoje. Primijetila sam da joj njeno dosadašnje iskustvo iskrivljuje neke slike koje ja vidim jasno ,npr. internet, ali isto tako ja njene pripovijetke smještam u svoj iskustveni program. Mi se mimoilazimo u vremenu koje se pohranjivalo u nama. Njena je zbilja jedno, moja će biti nešto drugo. 27.11.1998., nedjelja Dragi dnevniče, imam to nadvijanje nad situacijom koja mi se događa pa ako je još i neugodna ja se ponašam kao da ne razumijem posljedice i ne postupim racionalno već negiram da se radi o meni. Uzmi sat matematike i mene na ploči. Buljim u nju i stojim brojeći sekunde jer očito je da ne mogu tu stajati vječno. Dakle, neugoda će prestati. Samo treba dovoljno dugo stajati i čekati da profesorici dosadi i pusti me na miru. Ovaj mehanizam ima i lošu stranu, a to je ocjena. Zar ne bi bilo bolje rješavati zadatak nego ne pokušavati jer se unaprijed odlučim za mantru ja to ne znam i ne mogu. A ja ma koliko puta bila na toj osuđeničkoj ploči ponovit ću isto mučno odbrojavanje. Puno je začaranih krugova koje si stvaram. Ne znam odabirati jednostavna i očita rješenja svojih problema. Ne mogu bez dramatike. Brijem svoj film kako je matematika precijenjena i ako nekomu doista toliko treba neka računa, ja neću. Za moj život je neupotrebljiva. Meni ne znači puno. 28.11.1998., ponedjeljak

Spirit savjetuje gdje upoznati super dečka. U knjižnici su pametnjakovići, na školskom hodniku mu zavodljivo pošalji pogled, u disku vrti guzicu pred njegovim nosom…očajna sam. Trebam nekog da me primi u zagrljaj i potpuno shvaća… srodna duša…spoj prijateljice i ljubavnika. Gdje da ga nađem…od Korana moram pobjeći kad se idući put sretnemo. S njim je ista stvar kao s matematikom. Nije li u mojim rukama odluka da se više ne jebem s njim?! Postoji svemirska sila koja me za njega pričvrstila. Neki magnetizam me baca uvijek iznova u naš naporni spoj. Osjećam se kao kopile. Kao da me otac neće priznati ,a iskoristio bi ponovo moju majku iz požude. A ne prihvaća i odgovornost. Nisam dovoljno dobra da bi bio sa mnom u vezi. Sve me to čini jadnicom. Ipak, nemoćna sam nešto poduzeti. 29.11.1998., utorak Ana ne voli knjige. Teško prihvaćam da meni stvar broj dva ( ipak je Koran br.1.) mojoj prijateljici ne predstavlja bogzna šta. Otišla sam u knjižnicu i uzela Ericu Jong. S njom ne mogu promašiti ako mi je cilj privući nekog na čitanje. Tutnula sam joj knjigu pod nos . Žao mi je ljudi koji ne dijele moju ljubav prema literaturi. Mislim da ne smiješ potrošiti život bez takvog jednog zadovoljstva i svijeta kakav je knjiški. Nije li zbog knjiga i sam život vrijedan?! Nije li to ono po čemu smo u prednosti pred ostalim stvorovima zemaljskim : umijemo čitati i pisati pa čitajmo i opijajmo se tim djelima koje su za nas stvarali, da nam ugode, da nam se približe sa svojim mudrostima i glupostima. Nadam se samo da će Ana nanjušiti što propušta. 30.11.1998., srijeda

Čitala sam sestrin dnevnik. Nisam ni znala da postoji. Kako je takvo nešto mogla od mene sakriti kad živimo i spavamo, učimo, u istoj sobi. Bio joj je na najnemaštovitijem mjestu na svijetu. Ispod jastuka. Samo, ja nisam pospremala ni svoj krevet svaki dan ni zatezala pa mi je ostao tajna. Ma, nisam puno listala. Na brzinu da me tko ne otkrije (ako bi uletio kroz vrata). Ajme, dosadnog li joj života. Sve nešto škola ovo, škola ono. I zbog toga mene sad pere grižnja savjest . Da sam znala šta ću naći unutra ne bi se izlagala riziku da budem otkrivena , a nisam ni pomislila da bi me to malo zavirivanje dovelo do samoprijekora. Morat ću biti fina s njom i podijelit čokoladu koju sam dobila od Barićke. Nije da baba nije naglasila da je zajednička, ali da nisam čitala one ,nazovi, tajne ne bi mi dijelile. Pardon, trodijelile jer i onu malu kozu moram isto uračunat. Tako ti je kad imaš dvije sestre. 1.12.1998., četvrtak Na hrvatskom smo radili Don Quijotea. Profesorica je neprestano naglašavala kako je on jedan luđak. Meni je to bila novost jer sam čitajući više bila oduševljena onim što je sam Quijote vidio i gledala sam njegovim očima. Ona mi sad kvari cijeli doživljaj vjere u nešto. Analizira, analizira. Ako ja vjerujem da je Dulcinea ljepotica za mene to postoji i ne može mi neka teorija to osporavati. Što se tiče te Koranove prave ljubavi, te njegove nejebive cure, osjećam se ružnijom, onom koju se ne voli, koju se ima iz nužde. Kao da nemam svojih kompleksa, nabija mi se još i taj što voljeno mi biće treba povrh mene neku drugu curu. Zašto nekog netko voli nije objašnjivo. Ni Ani nije bistro čemu tolika patnja oko njega. Pogledaj samo oko sebe. Daj se malo uredi. Daj stavi make up. Obuj normalnu žensku cipelu već jednom i ošišaj se. Ja osobno mislim da si ti lijepa samo se poružnjuješ s tom crninom i zgrbljenim držanjem. I onda ona mene tri sata šminka i oblači svlači kao lutku po svom ukusu dok meni na kraju ne dosadi i izađem van u svom jedinom izdanju, kako ona kaže, klošarskom. To je razljuti s obzirom na trud koji je uložila u moj imidž . Nije ni čudo da te normalan dečko neće ni pogledat kad se tako ponašaš prema sebi, kaže mi kao kletvu. U mojoj se kući kupuje samo najnužnije, a to je hrana. Neka nova stvar u moj život dođe izvanredno i onda puno o njoj mislim. Kao i Andrić u mladim danima kad je mogao željeti knjige, a bile su rijetke i kad ih je gledao u izlogu. Zato stvari koje dobijem imaju veću važnost od prosječne. Rijetke su nove majice, cipele i kaputi…i nije da se ja ne bih voljela uređivati nego pomalo glumim kako je to moj izbor, a u zbilji postoji kod mene želja za njegom i modom samo sve to košta, a ja ne želim nerazumno zahtijevati od staraca ništa povrh nužnog. Zato ja u svaku čokoladu gledam kao u tortu, ako imam jedne tenisice ne kupujemo nove dok god ove imaju đon. Nisam u mogućnosti kao moje prijateljice ići u šopinge u Zagreb. Nije da i sama ne bi nego …potištena sam zbog toga, ali postavila sam se kao da to nije bitno. Vidim da mi i to načima samopouzdanje. Standard je iznad mene. 2.12.1998., petak

Da mi se pretvoriti u malu djevojčicu. Onu koja se u Bosni igrala u parku. Ona je bila bezbrižna i cuclala karamele. A vidi sad. Ne znam kud bih sa sobom od dosade i zamarajućih sjećanja. Nije da sjećanja sama po sebi nisu lijepa nego pretjerano podsjećaju kako mi je stvarnost trula. Moram prihvatiti svijet u kojem živim. Moja baka kaže da je bolje što više nismo tamo. Ona je mene i sestre od milja zvala bulice. Rat je bio, zar ne ?! A zašto je bio ? Zbog nečeg što se počelo kuhati prije mog postojanja. Ne razumijem sve samo mogu pokopčati da je to jer postoje muslimani, Hrvati, Srbi…toliko su mi te riječi zgađene da mi zvuče kao pogrdna riječ. Uopće ne volim tu temu. Na neki način je ignoriram. Osim Mirele koja je Hrvatica sve druge prijateljice su mi bile muslimanke. Sjećam se kako su me ispravljale kad bih rekla kako hodža pjeva: Ne kaže se pjeva nego uči. I rekle su da sam ja Vlahinja pa zato ne znam. Pitala sam mamu jesam li stvarno to što su mi cure rekle, a njoj je bilo smiješno. Nekako mi se nije svidjelo to kad sam saznala da po nečemu nisam kao Lejla i Ines. To bi ipak vrlo rijetko i kratko bila dječja tema. Barbike su broj jedan. Ljude treba zvati ubojicama ako su ubili i gotovo. Da stvari budu jasne, a ne totalna magla. Koja država, koja pička materina kad ja umrem i ubiješ mi mamu?! Ili koja jebena vjera kad mi svećenik usred propovijedi nabada političke teme?! Vlast u rukama nemilosrdnih, poremećenih… samo to je odgovor za pitanje zašto rat. Običan čovjek mutira u izgubljenog od kojeg se traži da se opredijeli, da iz svoje udobne fotelje i daljinskog upravljača postane praznog želuca i posjednik oružja. Oni mekšeg srca će počiniti samoubojstvo kad više ne bude ratnih pjesama koje tule na sve strane. Mogu biti sretna što me rat učinio samo sirotinjom, a ne siročetom ili invalidom ili rahmetli djevojčicom. Koja je ideja vrijedna smrti mase ljudi? Koji um može povući potez koji će učiniti masu ljudi hrpom mrtvaca? Koji odgoj će to proizvest ? Proizvest ubojice! Očajna sam što ljudi moraju uništavati. Pa nije to ništa novo…uvijek su se tamanili. Neću više o tome razmišljati. Nije u mojoj moći . To je iznad jednog čovjeka. Pogotovo djeteta kao što ja jesam. 3.12.1998., subota Postalo je hladno. Hladnoća se uvukla u zidove. Barićka je u podrum navukla pet mačaka. Do sad ih je hranila oko zgrade. Ovih dana ne možeš proći kroz stubište a da te ne ošine govnasti nemili smrad. Nadam se da je on prouzrokovao moje povraćanje. Drugi mogući uzrok je trudnoća. Kasni mi dva dana. Jutros sam povratila dušu iz sebe. Čim sam stupila na hodnik sve iz mene je poletjelo u tri bljuvotinjska mlaza . I po hlačama i po rukama i po otiraču…samo da nije …ajme meni, nisam mogla čekati već sam hitno morala u apoteku. Dvoje je ljudi čekalo iza mene , a dvoje ispred . Kad sam morala izustiti trebam štapić za provjeru …, htjela sam da ne saznana nitko…pustila sam prisutne preko reda. Koza u apoteci me gledala kao droljetinu kad sam joj rekla što doista hoću. Srećom, blue , ha,ha, negativno. Ipak je mačja kakica. Nije da ja ne bih koristila kondom samo skupi su. Koran ga uvijek izvuče. Mislim da je to razlog i zašto ja ne doživim užitak. On me uvijek pretekne i onda ne smije više unutra ( a i nije navaljivao ). Samo mi smo uvijek napaljeni da nismo ni svjesni svih mogućih groznih scenarija koji nam se mogu desiti zbog …čega? Kako nazvati uopće to što on i ja imamo?! Nije ljubav, nije veza, ne hodamo, nismo zaljubljeni…bar on nije…za sebe znam da sam opsjednuta njegovom pojavom. Mrzim svoj život. 4.12.1998., nedjelja

Ne znam kako bi da mi se moje cure ne javljaju. Moja spasiteljica Ineska je pisala : Draga Megi, Danas sam dobila tvoje pismo i moram ti odmah odgovoriti. Evo, danas nisam išla u školu jer je previše hladno. Što je najgore ja sam bila ustala i skoro se obukla i onda mama pogleda kroz prozor i vidi ogroman snijeg i vijavicu. Nije mi dala da idem po tom nevremenu u školu ( ima Canada i svojih prednosti ). Draga Megi, ovih dana mi je poštanski sandučić pun .Pisma su adresirana na moje ime . Pojma nemam gdje me toliki nalaze. Svaki dan dobivam nove ponude, te za Master Card , za frizure, cdove, razne preparate…ponude dolaze uglavnom iz Toronta. Ti si mi ,Megi, postala jako tajnovita. Zašto mi ne odaš tajnu? Koga si to upoznala? Što se tiče mog izgleda, mislim da sam ista. Ti i Mirela ste se vidjele?! Joj, koje ste sretnice. Ja uopće ne znam kad ću dolaziti dolje. Vi ste blizu, a ja šmrc… A ovdje je hladno da ne možeš izaći van jer pomisliš : pretvaram se u ledeni kip. Jutros nam je temperatura bila –41 celzij, a mislim da ni sad nije manja. Brrrr Voli te, Ines 5.12.1998., ponedjeljak Nisam znala da nekad mogu imati kontrolu u snovima. Mislila sam da je sve nesvjesno kad spavaš. Možda i je, ali ako se radi o seksu tamo doživljavam orgazme. Uzimam ih sama. Sanjam li ljude u gužvi na cesti prilazim onom koji mi se najviše sviđa. Naslanjam ga na prvi zid i počinjem ljubiti. Lik iz sna uvijek prihvaća moju strast i čini je većom jer mi uzvraća dodirima. Ako je san, kako znam da je san? U tim slikama sam zavodljiva i odvažna . Dobijem svakog tko mi je privlačan. U stvarnom životu nikad ne prilazim prva ( zato i dobivam one ispod svog nivoa). Zar bi se usudila na putu do škole prići, zagrliti i voditi ljubav s potpunim neznancem nasred ulice. Vjerojatno ta velika nemogućnost da se doista desi omogućuje da u snu razlikujem stvarnost i spavanje. A sve je poput stvarnosti. Doživljaj je za mene stvaran i ja se ujutro budim s osjećajem da ću obljubljenog naći kraj sebe na krevetu. Uzimam i žene. Rijetko su mi lica poznata. Ja i ne znam kako mogu biti tako promiskuitetna. Ali u snu se ne računa na taj način, zar ne ?! U tome i je moj dobitak. Sretna sam kao da doista mene netko voli i da sam mu poželjna. Jednom je tako bilo i s letenjem . Sanjam da letim i već se lagano budim, ali svjesno ostajem spavati, produžujem san minutu, dvije koliko se god da i ostajem u blaženstvu visina. Nikud mi se ne žuri buditi…nema gotovo ništa važno u mom životu. 6.12.1998., utorak Ima knjiga koje ponesem doma iz knjižnice i pročitam samo kraj. Čini mi se da ljudi danas i nemaju vremena za petsto stranica i da ih ono što pronađu u knjizi treba upotpuniti nekako. Zato ja ne trošim vrijeme na stvari koje nemaju efekta na mene…ako je nešto loše vraćam ili ako je nezanimljivo, a usudi se biti na bezbroj stranica…ma, daj molim te… 7.11.1998., srijeda Od čega i da se gradi moje samopouzdanje ?! Izgubila sam tlo pod nogama, doslovno, svoj grad. Ne smijem se držati za stvarnost jer je gadna. Držim se za

ono što sam nekad bila jer ovo što sam sad je …joj, ne volim se jednostavno. Ljudska bića teže da budu sretna. Ja nemam ciljeva. Nemam svojih. Imam nametnute i nužne , a osnovni je škola. Kako i uspijevam prolaziti s četvorkom ovako nezainteresirana ?! Mora da imam crne naočale jer ja sebe vidim kao izgubljeni slučaj. Ne računam tu učenje. Crnilo vidim u svojoj osobi koja nema volje , vedrine. Ocjene su objektivan mjeritelj da nisam propalitet, ali osjećam se kao jedan. Trebala bih isplakati. Žaliti. Preboljeti gubitak rođenog grada, prijateljica, bezbrižne sebe…svega onog što je nestalo ratom. Mislim da ja to i činim . Neprestano. Nostalgirat ću beskonačno dugo i nikad se neću prilagoditi . A ponašam se pred novim prijateljicama kao da nije ništa. Kao da se mogu jednostavno pripojiti novoj okolini i ljudima. Kao da ne trebam suziti za djetinjstvom. Depresivna sam i ne vidim pomoć niotkud. Ne želim se buditi! 8.11.1998., četvrtak Ne znam od kojeg trenutka je počelo. Kad sam to postala uljez u vlastitom biću ? Otkad je neka druga nezadovoljna ja preuzela kontrolu . Jer mora da netko drugi upravlja mojim sektorom ljubav. Netko bez poštovanja i pomahnitali netko. Usuđuje se obuzeti me, uspavati mi razum. Istina je da ne pripadam ničemu . U čestim šetnjama vidim : mojim koracima nije mjesto na ovom asfaltu. Moji su tragovi u snijegu tragovi stranca. Primjećujem da svi koji idu hoće i nekud stići. Ja izlazim jer ne volim biti u sobi. I hodam i hodam praveći se da i ja imam neki smislen razlog za boravak na hladnoći. Ali nemam kud otići. Nitko me ne očekuje s kavom. Nitko se na raduje razgovoru sa mnom. Nitko ne voli tužne ljude. Ja sam postala takva. Koliko se doista dugo možeš zadržati u knjižnici?! Uzmeš koje štivo i odlaziš. Držiš ga pod rukom . Neka drugi vide kako si pametna. Sigurno moraš biti kad nosaš knjige uokolo. U njima i saznaješ o tome kako život može biti milosrdan. Koliko može pružiti onim koji su sretni u vlastitoj koži i čine ono što požele. Ti imaš samo snove koje je nemoguće ostvariti jer nemaš novca. Mada je pogrešno reći da bi me novac potpuno oporavio. Barem ne odmah, ali oraspoložio bi me. Prije svega mogla bih do Mirele u Zagreb češće ako bi me uopće i starci pustili jer i oni smišljaju kojekakve prepreke za mene . Ma, mislim da i taj nedostatak novaca ( kad ti se i čokolada čini kao veliki trošak ) predstavlja plodno tlo za nervozu. 9.11.1998., petak Ima li svijetla točka ,ikakva ?! Imam li išta čemu se mogu veseliti ?! Volim li samu sebe ?! Ne, ne i ne. Koja su to prostranstva u meni…ogromna… zasijana dosadom. Svi moji potencijali u najvećoj snazi trunu zaključani. Nije čudo da sam napola luda! 10.11.1998., subota Izlazak je bio uobičajen. To uključuje moje sjedenje u fotelji i zurenje u Spirit dok se moje prijateljice uređuju. Šminkaju se i isprobavaju pet šest kombinacija. Ne smeta im hladnoća da pokažu noge. Svaka čast, ali ja više volim svoje traperice i čistu majicu. Moje se spremanje svodi na tuš i dezodoran . Ana ima skupe pudere , maksfaktore, sjenila, sjajila, parfeme, maskare, a i puno preparata za njegu. Sve to košta malo bogatstvo. Te tonik, te mlijeko za čišćenje lica, krema ( dnevna , noćna ). Ipak , nakon te seanse u kojoj se pretvore u lica s naslovne strane one su tako privlačne i krasne. Ja i dalje dosadno ista. Onda sam odgatala svakoj kaj može očekivati večeras. Sobu smo napunile dimom. Sve

smo pušačice. Nas šest uvijek ponavljamo ovaj ritual prije nego izađemo u Lu-lu. Sredimo i koji bambus. Podigne nam raspoloženje. Nekad osjećam da im pripadam. Da smo zgodna grupa. A ima i mojih meditativnih trenutaka kad ja lutam svojom nutrinom i rujem po prošlosti. U tim trenucima one nisu ni lijepe ni zanimljive. Postaju nužnost. Čini mi se, da ih mogu birati , ne bi bile moj izbor. Ovako , šta je tu je…imam samo njih ili samoću. Nema goreg nego propustiti subotnji izlazak. Ne dolazi u obzir. To se čeka od subote do subote. Petkom ipak ne izlazi sva rulja. Veća je mogućnost da ću se vidjeti s Koranom subotom nego petkom. Ja ni ne znam šta se s njim događa izvan onog malo što se mi viđamo. Da, stvarno! Nas dvoje provodimo sasvim malo vremena zajedno, ali ja imam taj osjećaj neprestane njegove prisutnosti u mojoj glavi. Bezbroj ću puta prepričati naš zadnji razgovor sama sebi, curama, Ani. Tako se i izgubi svaki smisao riječi. Bitno je samo da je tema o njemu. Da imam materijala o njemu. A mi smo se vidjeli. Čekala sam ga do fajronta. Samo su najveće pijanice ostale za šankom. I on i ja. Neki od tih ljudi me i strah. Nikad ne znaš kaj možeš očekivati od onih koji imaju doma ženu i djecu, a motaju se po disko klubovima s tinejdžericama. Meni i Koranu su plaćali pivo. Nisu mi se obraćali jer sam bila Koranov pripadak i to se podrazumijevalo. Okolina je već navikla na nas dvoje . Iskazivali su mi neko ludo poštovanje jer nisam u krpama kao ostale cure. U tim trenucima sam bila nedodirljiva. Drukčija. Na rubu. Adrenalin. Sinoć nismo smotali frulu. Ipak je bilo dobro. Kad mi je jedan brkati počeo nešto kao sliniti, Koran me nježno privukao sebi. Pomaknuo mi je kosu s lica. Mogli bi ić. Ovdje je postalo monotono. Pravo olakšanje. Naslanjali smo se jedno na drugo i teturali. Megi, nemoj spavati svaki put samnom. To ti nije pametno. A ni kondom nikad nemam. Mora da je bio ekstra pijan jer je to najnježnije kaj sam ja od njega ikada čula. Vjerujem da mu se i gadim na neki način. Ni on se mene ne može riješiti iako bi to htio. Ja na vidim dalje od Korana. Gluha sam i slijepa za neku drugu opciju. Samo on. Sudbinski smo predodređeni. Patnja je tu da pojača dojam. Koja je velika ljubav bez nje bila. Patnja je glavni sastojak za nedostižnu ljubav koju svi hoćemo ( ljubav, mislim). 11.11.1998., nedjelja O, pismo od Mirele… da vidimo: Hello, hello…alloha ( prije Verone ) Sad je puno, puno sati, a meni se baš piše. Već sam napisala jedno pismo. Njemu! Slavnom misteru X. Sorry, moram ti pisati u Y,X jer stvarno nikad ne znam kome će sve ovo doći u ruke. Pismo je bilo puno…svega i svačega. Ne znam šta mu sve nisam napisala, iako sam znala da ću ga na kraju krajeva baciti. I jesam! Taj čovjek ne zna šta mi znači…daj zamisli da sam mu dala to pismo! Isuse Bože! On bi odmah ispričao cijeloj školi. ( poslije Verone ) A sad o izletu. Išli smo u Veronu. Gledali smo Julijinu kuću. Dotaknula sam je i poželjela da me mister X ljubi po vratu .Nećeš vjerovati: ostvarilo se. Ostatak razreda je spavao. Mister X se došuljao do mog sjedala i uvalio mi jezik. Kako se ti dečki lako stvrdnu. Uzbudio se odmah. Bili smo umorni od razgledanja, ali nismo kunjali kao ekipa. X i ja smo raspaljivali. Ja se nisam mogla suzdržat da ne ispustim : ah, ah, ah…mmm…ljubavi, svršila sam . Ne znam kako sam mu mogla reći ljubavi . Ni kako su nas njegovi prsti u mojim gaćicama toliko zbližili kao da se znamo oduvijek . Nisam si mogla pomoći. Izludio me. Mislim da više ništa neće biti između nas. On je već drugi dan bio sa nekom Sanjom. Svejedno.

Eto, tako ti je to kod mene. Piši mi! Puse! 12.11.1998., ponedjeljak Ljudi, obuzdavajte svoje smradove ! 13.11.1998., utorak Ovo je moje najdraže godišnje doba. Nije zbog snijega nego coca cole . Kupujemo je samo za takve prigode. Nama je sve skupo. Za Božić je bude , a za Sv. Nikolu sestre i ja nađemo čokoladice u čizmama. Nije da mi njih glancamo specijalno. Nego, eto, u tome je prednost Hrvatske u usporedbi s Bosnom ( tamo nisam ni čula za tog sveca ). Jedva čekam blagdane. 14.11.1998., srijeda

Ana je morala na abortus. Noć prije spavala je kod mene u krevetu. Sanjala sam kako živa gorim. A bila sam ona. Znam da se nije radilo o meni, ali bilo je moje tijelo, a njen duh. Spaljivali su nju. Kad mi je rekla da je trudna, počela sam skakati od sreće : imat ćeš bebu, imat ćeš bebu!!! I vrzmala sam se oko nje uznemirena. Tek nakon koje dvije minute sam shvatila da ona to neće htjeti. Buljila je ispred sebe i govorila mi da se smirim jer ona ne može roditi. Pa jasno, da ne možeš, rekla sam. Još si tako mlada i čeka te faks. Razumno si odlučila. Ja nikad nisam shvaćala kako su si muškarci uopće dopustili govoriti o pobačaju, a tu u prvom redu mislim na svećenike. Ima li jedan svećenik doista znanja o stvarnom životu?! Njegova egzistencija nije upitna, on nema obitelji, dijete, a važnije od svega… nije žena. Neće ga on nositi u sebi, bljuvati, imati žgaravicu i rađati u mukama. A kad ga rodi dvije godine oprostiti se od sebe i staviti se u službu nemoćnog čeda. Može li to djevojčica od sedamnaest godina koja je i sama na teret roditeljskog novčanika?! I hoće li doista biti moguće donijeti na svijet svako ama baš svako začeto dijete?! Mene zato jako rastuži nerealnost nekih ljudi koji si dopuste govoriti o temi koja ne dotiče njihove emocije, tijela ni džepove. Bila bih stala uz Anu i da je odlučila zadržati trudnoću, ali istog časa sam bila uz nju kad je rekla da to ne želi. Tu noć smo zaspale u plaču. Mene je peklo, a ona mora da je umirala od straha i neizvjesnosti …mora reći mami. Nije punoljetna. Samo nama je naš gatar rekao da je njena mama imala abortus. I to dva. Postoji nada da će shvatiti da je to jedini izlaz. Denis je hladan. Kao da se ne radi i o njemu. Lovu će dati da se to riješi, rekao je. Ana sad ima samo mene. 15.11.1998., četvrtak Zbilja, mogla sam to biti ja. Ali ja želim imati svoju malu bebu. Zadržala bih je. Pa neka jedem travu i lišće i neka me izbace starci iz kuće. Prvu godinu dvije bi bile u kakvom prihvatilištu ili tko zna kaj. Žive bi ostale. Bez obzira šta bi i kako bi ja bi nastojala bebu zadržati… mislim da pobačaj treba biti izbor žene ( sreća živjet u ovom stoljeću ). 16.11.1998., petak Nije mi lako ovih dana naći temu s Anom. Ne mogu joj govoriti o svojim sitnim

radostima i razočaranjima svakodnevice kad se njoj dogodila ova tragedija. Uglavnom tulimo. A kako vrijeme odmiče u meni se javlja još jedan osjećaj : sreća što na njenom mjestu nisam ja. Zahtijevat ću ubuduće da g. Koran ima u svom džepu kondom kako god zna. Ako nema love neka ga mazne u dućanu , briga me otkud… 17.11.1998., subota Sad sam se sjetila! Korana su mi doveli šejtani. Prvi put sam ga vidjela u vrtlogu lišća jedne jeseni. On kao vertikala u kaputu, a oko njega vjetar razbacuje što je raspuhao s drveća. Kad sam bila curica , moje prijateljice i ja smo vjerovale kako ne postoji vjetar i da treba pobjeći iz takvog vrtloga jer su to sami vragovi i mogu nas zakovitlati zajedno s plastičnim vrećicama koje su raznosili uokolo negdje daleko gdje nema mame i tate. I bježale smo u vrisci što dalje. Tako sam trebala i ovaj put, a umjesto toga ja sam intenzivno mislila koja bi bila privilegija upoznati ga i da je to gotovo nemoguće s obzirom koliko je cool taj samodopadni dečko. 18.11.1998., nedjelja Jesam li ja to nesposobna po prirodi i genetski povezivati uzroke i posljedice ili sam jednostavno pustila tu moć paučini?! Kako god, nešto nije u redu s mojim smislom za realnost. Moram dodati nedostatak samopouzdanja kojeg sam svjesna. A ovog da ne koristim mozak…toga očito nisam do kraja svjesna. Tolike se stvari mogu postići ako se malo uzdigneš iznad svoje stvarnosti i pogledaš je očima drugog čovjeka. Drugi su ljudi uvijek objektivniji od nas kad se radi o nečemu što smo uradili. Sama sebi ću lakše naći opravdanje za glupost. Pogled drugog promatrača je nemilosrdan i bliži istini. Zato valjda Ana i ja trebamo jedna drugu. Ona vjerojatno nije mislila da će se lekcija iz biologije stvarno obistiniti i da će zanijeti, a ja, ja nisam mislila da će me filozofiranje o davanju ljubavi onome koji će mi uzrokovati kaos bića odvesti daleko od drugih ljudi i prosječne socijaliziranosti. Trebam okriviti sebe i isključivo sebe i suočiti se s tim da sam malo mislila. Misliti znači jasno vidjeti uzrok i najvjerojatniju posljedicu. Ja sam ih skrivala od sebe. Zažmirila na jedno oko. Bolje reći, na oba. Kako sam mogla reći da mi je svejedno što tko misli o meni ?! Mogao mi je i osjećaj prljavštine poslije blesavog seksa upaliti alarm. Mogla sam prestati kad su prve loše vibre zavladale mojim bićem. Mogla sam čuti ono što su mi Ana i druge cure govorile o tome da me iskorištava , da sa mnom obuzdava svoje podivljale hormone. Krave su ljubomorne, mislila sam. Seksualni život im je nula pa su našle mene zajebavat! Kako vrijeme prolazi čini mi se da su bile u pravu samo ja to sebi ne mogu priznati. Odveć boli. Uvjerenje da će me zavoljeti je sve što imam. 19.11.1998., ponedjeljak Ana se povukla u sebe . Nikad nismo bile ovoliko udaljene. Očito je da ne želi dijeliti sa mnom što osjeća ili ne može. Jer ja ne znam kroz što je prošla. Možda misli da se to trebalo dogoditi meni, a ne njoj. Ipak sam ja ta koja se neodgovorno ponaša duže od nje. Ili nije to, nego je nepopravljivo tužna i nitko joj ne može pomoći ni promijeniti slijed događaja. Sve je besmisleno…ne mogu joj pomoći savjetom kao što dosad uvijek jesam ma koliko i ti savjeti znali biti bezvezni. Odnosili su se na boju kose ili koju majicu obući…a što da joj kažem o njenom pobačaju. Možda to da bih ja zadržala bebu bez obzira na sve, ali da mislim kako je ona potpuno u pravu što je odlučila ovako…sve je bezizlazno…nije

se trebalo dogoditi…jedino to je istina…nije se trebalo dogoditi! 20.11.1998., utorak Više ne znam imam li ja stvarno nekih problema ili sam ih izmišljala pa onda još o njima promišljala i tako ih posijem u sebi. Ili ja doista imam razloga biti dežurna mrzovoljnica ?! Anina sudbina mi je postavila to pitanje. Kojeg se vraga ne trgnem i počnem raditi nešto dobro za sebe ! Koja korist od trčkaranja za Koranom koji nema ni poštenja prema meni, a kamoli ljubavi ?! Sve ja to sad kažem samo nigdje ne mogu crpiti snagu za sebe. Iz sebe očito ne mogu. Ana mi je bila sve. Nakon njenog abortusa besmisleno mi je daviti je s bilo čime što mene muči. Nadmašila me s mojom ulogom paćenice. Sad je ona na prvom mjestu. Otada sam ja manje nesretnica od nje. Odjednom vidim da ima i gorih stvari od usamljenosti. Oko toga se možeš potruditi : čitati, šetati, slušati Nirvanu, buljiti u tv...i na posljetku ćeš upoznati nekog i može doći do toga da ti usamljenost potpuno ispari, da zaboraviš prijatelje iz djetinjstva, da čak shvatiš koliko je škola važna…možeš toliko toga i kako vrijeme odmiče čini se da će doista tako i biti…da ću se buditi kao sretna osoba. A što će biti s njom ?! Objašnjavat će si uvijek iznova kako je to bilo jedino rješenje. Cijeli život će se opravdavati sama sebi , uvijek iznova proživljavati svoju odluku…zamišljati koliko bi njeno dijete imalo godina sad …pa što bi bilo kad bi bilo…da možda nije bilo. I nitko joj ne može pomoći. Po prvi put ja joj ne mogu pomoći. 21.11.1998., srijeda Jednom smo Koran i ja pričali o savršenstvu u muzici. Taman kad sam mislila spomenuti dalmatinske klape i blues on je izustio da više od svega voli blues, a divi se upravo klapama. Kaj sam mogla nego potvrdit, ali htjela sam biti originalna pred njim. Htjela sam ja prva reći ! Sad mi dođe da na neki način nemam prava na tu muziku. I kako od svega na svijetu da izgovori baš to. Ne klasika, ne jazz, ne tehcno ili punk…bilo što samo ne to dvoje. A ne bi bio problem u ničemu da mi imamo bezbolniji odnos nego ja se hoću pravit pametna pred njim. Skrivam svaki trag svoje gluposti , a njoj kao da je tijesno i uvijek se na kraju osjećam kao da sam nešto pogrešno rekla. I 22.11.1998., četvrtak S vremena na vrijeme dođe meni da pravim kolače. Prvo smislim kaj bi mogla. Onda čitam recept da vidim imam li sve sastojke. Tako je bilo i danas. Uhvatila me želja za slatkim, ali i trnci kreativnosti su vapili da nešto vlastitim rukama činim. Problem je samo u rezultatu ( izostane ). Osim brašna, šećera, badema i maslaca za ovaj današnji traži se i brandy. I kupim ja mali čokančić. Pet sastojaka , a posla za ubit se : skuhaj, pa oljušti, pa ispeci, pa samelji bademe… pa oblikuj tijesto u male kuglice…ajme meni…dok se peklo sve se spojilo i postalo cjelina. I to sve po uputama radila, a dobijem nulu i razočarani želučić . Doduše pekla sam ga duplo duže od propisanog i dodavala šta mi se učinilo dobro. Brže sam to išla bacit dok mi mama nije došla s posla. Ne vrijedi joj govorit mi sto puta kako sve to košta i što ne čitam recept ako već pravim . I sad sam umorna i provjetravam kuću da ne ostane koji izdajnički miris. Utopit ću neuspjeh u ostatku brandya ( dobro da nisam sve dodala u smeće od kolača ). 23.11.1998., petak Ubili smo se sinoć. Cure su izašle van bez Ane. Ona je sjebana i ne izlazi.

Očigledno da svijet ide dalje. Ja sam se ponudila ostati s njom što je ona glatko odbila i odbrusila mi da ne treba ničije sažalijevanje . Možda zbog udaljenosti prema njoj ili možda kaj Koran ovaj vikend nije doma ja sam cugerirala sa svima koji su mi bili na dohvat. Upucavao mi se neki jadnik. Sve sam to odjebala i lagano se oblokavala. Naišla je Hana sa svojim frendicama. Nije mi dugo prilazila i to me već počelo živcirati. Nije da sam cura koja ikada poduzima prvi korak, ali juče sam je slijedila u wc i zažvaljila jer me alkohol malo otkočio. I kaj se pravi da me ne zna, i kaj je tako rezervirana…sve sam je pitala. Čini mi se da je neka od njenih frendica više od frendice pa je to bila ta igra. Mene nije interesirala nikakva istraga ko je kome šta. Trebala sam nekog i ona je bila tamo, na dohvat i netko koga poznajem. Falila mi je Ana, falio mi je Koran. 24.11.1998., subota Mama mi ne može ispunit želju i pustit me do Mirele. Okani se već jednom svih njih, kaže, nitko od njih neće bit važan za par godina. Lako za prijateljice! I stalno mi to govori, a ja ne mogu shvatit kako može bit toliko blesava. Kako ne vidi koliko je meni prijateljstvo bitno?! Ona nema ni jedne frendice osim svoje sestre. Ne zna ni čak gdje su joj one iz srednje škole, a ja se još držim za svoje iz osnovnjaka ( pismima, ali ipak ). Rekla sam staroj da nema u životu ništa osim kuhinje i nas i nek si nekad pročita koju knjigu da je malo prosvijetli. Čini mi se da ju je malo uvrijedilo. Ali bio mi je i cilj pa nek je ! 25.11.1998., nedjelja Zahvalna sam na vremenu u kojem živim unatoč nuspojavama modernog vremena. Pogledaj mene. Imam svoj kompjuter, mobitel, tv…koja kraljica je živjela , koja jela bolje od mene ?! Koji je kralj probao ferrerrove čokoladice ?! Koji je spavao u ovako udobnom krevetu i imao zdravstveno osiguranje ? Koji je mogao slobodno reći i pisati uglavnom sve što mu dođe ?! A još uzmi da sam žena i da imam na izbor tampone , uloške, kontracepciju. S vremena na vrijeme dobro je pravit ovakav izlet u glavi i ne uzimat zdravo za gotovo sve blagodati ljudskog napretka. Prečesto ja i lelečem kako je sve sjebano, a sve jer mi je dosadno. 27.11.1998., ponedjeljak Opet sam se ponašala kao da me Koranovo oko slijedi poput božjeg. Imala sam želju da ga vidim. Snažnu. Luđačku. I otišla sam u Lu-lu da možda ne bi nabasao slučajno…pa sam bila do parka i groblja. Nije ga bilo ali neprestana mu prisutnost u mojoj glavi nije izostala. Izgubila sam 90 % mozga. Sve je to sad on, a ostalo treba stati u tih 10 %. Trebam ugurati školu, starce, sestre, prijatelje…sebe . Za ništa nema mjesta od njega. Proklet bio. Gdje si ? 28.11.1998., utorak I neka sam daleko od realnosti !!! I neka sam ! Kako bi mogla ikad napisati pjesmu ili vidjeti sreću u čitanju knjige ?! Kako ? Zar moraju svi biti racionalni i svjesni stvarnosti ? Gdje to piše ?! Nigdje ! Ne mogu si pomoći! Ja sam sanjar. Ja sam luda jer ovako provodim svoje vrijeme. Frendice iz trgovačke već zarađuju. Tko će meni ovo platit ?! One pune džep i mirovinski fond. A što ja k vragu imam od svog pisanja stihova ? E, pa ja znam da imam . Može me omalovažit to što sam trenutno bez kune. Lupat ću glavom o zid kao dosad po ovoj tipkovnici i jednog dana osvanut će krasna knjiga. Jer ja moram pisati . Moram. Ne mogu prodavat banane. Ako ne lupam po tastaturi onda nosam papire i olovke da se

svakog trena nađu u džepu jer nikad se ne zna kad dolazi misao vrijedna zapisivanja . Neću ja povjerovati svima i pomisliti da nešto nije u redu. Imam svoju misiju. Ona služi samo meni. Moram pisati. Samo je to istina. Ožalošćena sam . Pokazala sam Koranu koliko mi je inspirativno bitan. Popljuvao me na pola mog recitiranja (jednom sam mu čak čitala stihove). Briga me jednostavno za sve lajavce ovog svijeta. I on je jedan ubijač u pojam. E, nećeš uspjeti ! To je jače čak i od moje opsjednutosti s tobom . 29.11.1998., srijeda Smrzaona vlada. Uši otpadaju. Kupila sam kod Kineza kapu za 10 kuna. Znaš kako sam sretna kad mi se desi da se domognem komada odjeće. Evo, uzmi sve druge dućane. Ne možeš naći kapu ispod sto kuna. Moja je kao od onog tipa iz Plavog orkestra. Stoji mi. Kupila sam i maskaru, grudnjak, mirisne štapiće ( cimet ). Išlo mi na živce što mi vlasnica tamo maše digitronom ispred nosa, a prije nego je počela zbrajat iz nekog razloga sve što sam izabrala za sebe strpala u vrećicu pa vadila jedno po jedno i iz glave lupkala brojeve po njemu . Pokazivala mi ih. Tutkala natrag u vrećicu , vadila opet, trpala nazad. Mulja li ga mulja, mislim si. Al, hajde potroših ukupno četrdeset dvije kune. Izlazim iz tih dostupnih dućančića zadovoljna. Da nema njih ne bi nikad ništa ni mogla kupit. 30.11.1998., četvrtak Poslala sam pismo u Spirit prije hiljadu godina. Rekla sam im da trebaju upravo mene. Neka im netko kao ja iz prve ruke kaže u čemu je stvar . Ono kaj oni piskaraju je sladunjavo i vrijeđa me profit koji ostvaruju . Sve sam im rekla. Kučkini bogatuni mi nisu odgovorili niti me angažirali u kakvoj rubrici. Mogla sam poslužit kao primjer za što se ne smije raditi, ali nemaju oni sluha za kreativce poput mene. To kaj meni trune talent nikog nije briga ! 1.12.1998., petak Ja ne smijem gledati tv kad je dnevnik. Patnja drugih ljudi me pogađa i onda ne mogu jesti. Ne mogu zaspati kad vidim neko izgladnjelo dječje lice, kad vidim da je negdje nasilje i rat, kad govore o otapanju ledenjaka zbog zagađenja…ja to vidim kao medij koji proživljava tuđu smrt i ne može se probuditi iz transa. Preosjetljiva sam . Tko zna kako ću u životu zbog toga proći. Moja mama kaže : loše i da to nije dobro . 2.12.1998., subota Kad sam imala pet godina ubola sam se na sitni komadić drveta. Zabio se u moj palac. Pola unutra, napola vani. Ni tamo ni ovamo. Osim boli bila je tu i bespomoćnost. A bespomoćnost je dolazila od straha da će se ako pokušam izvaditi taj sitni bodež on preploviti i ostati u mojoj koži, a onda otputovati putem krvi i tamo probušiti moje jadno malo srce. Nisam htjela umrijeti, a taj mi je ubod, mislila sam, mogao donijeti smrt. Nisam poduzela ništa. Najprije me izbezumio strah i neznanje jer pretpostavila sam da je vrlo moguće da se desi upravo da mi srce pukne kao balon kad napokon do njega stigne nesretni bodež. Tada sam zaboravila na sve igračke, mamu , tatu i sestre…nitko mi ne može pomoći! Sad je gotovo! I tijekom dana se pokazalo da se moj strah nije obistinio. Sasvim svejedno za ono vrijeme u kojem sam mislila da umirem( to je za mene

bilo jezivo) . Čini se da sam i kasnije uvijek očekivala da je u meni taj nesretni bodež i da će se kad-tad nasukati na srcu. Sve dok nisam dovoljno narasla da razumijem kako nisam medicinski dobro protumačila događaj, a i zaborav je učinio svoje. Mislila sam , zauvijek je izgubljena moja sreća. Više neću biti sposobna voljeti ni živjeti jer ću biti mrtvac. E, ti si ,Korane ,jedan emotivni bodež i trenutno sam u fazi naivnog razmišljanja da će me dokrajčiti čeznuće za tobom. Nije ni treščica ni šibica ni nož već oku jedva vidljiv komadić drveta. Nisi ni princ, ni ljepotan, ni romantičan već vreća buha. Potrebna je na žalost samo moja glupost da te pretvori u opasnost. 3.12.1998., ponedjeljak Gorit ćeš u paklu za ovo ! rekla sam mu sinoć. Megi, ne želim te imat na duši, draga si mi , htio se izvući tek tako. Korane, stvarno ne razumiješ da te volim. A, zašto si onda spavala s njim? pita me. S kim ? Znaš ti to, a i kako si mogla kad smo mi bili zajedno samo prije tri dana od te tvoje ljubavi ! Nisi ništa bolja od mene. Sve kompliciraš ! Prvo prestani viđati bezbroj drugih cura, a pogotovo prestani Gospođicu Broj Jedan dizati u nebesa pa ćeš onda imati pravo zapitkivati kaj ja radim kad nisi ti u blizini, a to je kako znamo često da češće ne može bit. Kučko! opet on meni taj bolni nadimak. Zašto ne možeš biti samo sa mnom ? Zašto ne hodamo? Zašto me ne možeš pred svojim društvom zvati svojom curom ? Gle…kaj ti hoćeš čut, uopće ?! Ja jesam konzervativan tip, ali ti se u to ne možeš uklopit! Sad mi govoriš da me voliš, a zaboravila si spomenuti svoje izlete! Kao da si ti svetica! Tako se ponašaš! I tako ti je to bilo , dragi dnevniče. Sreli smo se slučajno kao i svaki put. Bila sam sama. Šetala sam i pričala sama sa sobom kad se počela nazirati njegova figura. Znala sam da je on. Nitko ne hoda tako umišljeno kao da je popio svu pamet svijeta. Crkla sam od sreće što se napokon ukazao, a uskoro je sve pošlo krivo kad smo progovorili. Stvarno, proklet bio. Bez njega bi mi život bio jednostavan. Počela sam ga okrivljavati za svoje nezadovoljstvo, a gospodin nije htio misliti da je to njegova zasluga. Silom sam mu htjela prišiti da me učinio jadnom. Ja to stvarno i mislim. On očito ni ne razmišlja toliko o meni pa mu je čudno koliki teret sad pada na njega. Teret jedne duše koju je uznemirio. Pretvorio u očajnicu koja je već svima počela ići na živce sa svojim jadikovkama o zloj ljubavnoj sreći. Iako ja imam i druge s kojima se usputno mazim i zabrijem nisu mi te nježnosti pogubne kao što su s njim. Korana bi htjela zauvijek. I zašto nije onakav kakvim ga zamišljam da je?! Zašto ne želi isto što i ja ?! Kad bi mi rekao da postojimo samo on i ja zaboravila bih čak i na Hanu, a da ne govorimo druga ljubakanja. Ali on to ne želi, neće. Ja se ne mirim s tim. Žmirim na ono oko koje uviđa da on u biti mene ne želi. Uveličavam naše sekunde zajedništva i razmišljam o njima danima. Tako se čini da mi imamo nešto . Tako sam stvorila nas. 4.12.1998., utorak Pronašla sam Lejlino pismo koje mi je stiglo prije dvije godine . Tko bi tada znao da će ona završiti u a Americi. Kaj bi ja da nemam svojih pisama i uspomena?! Drage moje, prijateljice.

Ej ,ćao Megi , Kamnik, 2.6.1996. Kako si ? Nadam se da si se uklopila u razred ( moš mislit da jesam ) . Ja se držim i moji isto. Imali smo ples u školi. Slovenci slušaju hrvatsku glazbu : Tonija, Severinu, ET . Joj, nedostaješ mi! Hvala Bogu da se bar dopisujemo . Mirela mi piše da i ona obilazi tulume. Znaš ono što si pitala za kolače ( to sam ja tražila da mamu pita recept za baklavu ili tulumbe). Imam samo za halvu i hurmašice ovaj put, a u drugom pismu ćeš dobiti za one što si tražila . Znaš kako Slovenci prevode seriju I to mi je neki život…To trapasto življenje. Megi, kuda ćeš poslije osmog razreda ? Ja ću se upisati u gimnaziju ili oblikovnu ( kaj ti je to ?!). Oblikovna ti je za modnog dizajnera ili fotografa i sl. Hvala ti za Keanu Reevesa i Madonnu, ali ja nemam za tebe ništa o Krtu Cobainu. U ni jednim novinama ne mogu naći ništa o njemu. Nešto bih ti voljela dati . MOLIM TE !!! Voliš li kakvog glumca, glumicu ili manekenku jer o tome imam cijelu hrpu. To je sve od mene. Volim te i ne zaboravi …manekenka, glumac, glumica ! Cmok, cmok! 5.12.1998., srijeda Sanjala sam kako sama hodam čaršijom, a mrkli je mrak. Par koraka ispred mene hodao je Koran. Osvrtao se i već prvi put kad se okrenuo vidio je da sam ja iza njega , ali je glumio da me ne vidi. Jedno tri puta se okretao i zanemarivao da me prepoznaje. Onda sam se ja proderala i to bijesno koliko sam mogla više BOOOKKKK! Kaj smo oslijepili ?! Tu se onda skupi sva nemoć da možeš utjecati na njegovu naklonost. Izgovarao je neke šifre. Oprala me je nervoza jer sam malo i od toga čula s obzirom da je još uvijek bio ispred mene i nije imao namjeru zastati. Bože, ne služi li spavanje čovjeku za odmor ?! 6.12.1998., četvrtak Ne postoji ni jedno htjenje osim onoga da me držiš na dlanu. Mislim da te volim više od tvoje mame. Ne možeš prestati ni sam s tim da me viđaš. Bilo bi bolje da prestaneš govoriti kako ti nisam potrebna , a istovremeno činiti suprotno od značenja tih riječi. Zbunjuješ me nejasnim porukama i ostavljaš prostora da se nadam. Znaš li ti koliko malo nadi treba za postojanje?! Uostalom, nitko više i ne razgovara sa mnom jer ja jedino o čemu pričam je Koran, Koran, Koran… 7.12.1998., petak Moja baba kaže da je za žensko čeljade najvažnije imati dobrog muža. Razmišljam kaj to znači. 8.12.1998., petak Počela su grupiranja po pitanju gdje tko slavi Novu godinu. Jedino kaj znam je da ću biti s Anom i njenim prijateljicama. Čemu euforija?! Za mene je to običan dan, obična noć. Nikakvo čudo se neće desiti. 9.11.1998., subota Dragi dnevniče, imam ti saopćiti veselu vijest. Razred ide u Varaždin u kazalište.

Gledat ćemo Antigonu. Matija Prskalo je u glavnoj ulozi. Napokon kazalište. Napokon nešto vrijedno u mom životu. Kad sam uopće zadnji put bila vesela ?! Ja nikad ni nisam vesela. Ovo pomalo izaziva strah u meni. Nalazim se na nepoznatom terenu zadovoljstva. Mrmljam ka-za-li-šte…ka-za-li-šte…ka-za-lište…i tapkam na prstima po kući. Mama me pita koliko će mi trebati novaca za put i pecivo, sok…Daj šta daš, svejedno. Ka-za-li-šte…ka-za-li-šte…here i come! 10.11.1998., nedjelja Napravila sam glupost. Sjela sam na bus i otišla u Zagreb. Nisam više mogla izdržati sa svojim mislima o Koranu. Morala sam ga vidjeti. Morala ! Kartu sam platila ukradenim novcem. Izvukla sam iz novčanika trideset kuna mami i uputila se. A prije svega sam ga nazvala i slagala mu da si u Zagrebu namjeravam kupiti čizme. Svidjelo mi se to reći jer bi Ana i njene prijateljice počesto išle u šoping dok sam ja ostajala doma s obzirom da love nije bilo za modu. Čudilo me kako je bio oduševljena glasa kad sam rekla da bi se mogli naći kad sam kao već tamo. Mora da su ga sve kolegice otpilile. Ili je možda izmislio te svoje avanture koje je mi je spominjao i kako je to na faksu super jer se nitko ne želi vezati. Cure samo hoće nježnost za dan ili po potrebi…ipak imaju obaveze s ispitima…bla, bla, svašta mi je znao ispričati o svojim ljubavnim pothvatima. Još jedno iznenađenje je bilo što me čekao na dogovorenom mjestu ( ispred željezničkog jer je pivnica Tomislav u blizini ). Zagrlio me i poveo na pivo. Sjedili smo u tom podrumu cijelu vječnost. Iznenađuje kako toliko mršav može liti u sebe. Naručivao je tri deci svakih petnaest minuta, a ja dva deci svakih pola sata. Znaš li da mi nedostaješ, rekao je i lomio mi srce. Trebala bi prespavati kod mene. U Trnskom sam kod jedne starije žene. Imam i cimera , ali otišao je kući. Samo, ne smije znati da si sa mnom. Ušuljat ćeš se pa ću je ja probati smekšati. Možemo reći da si mi sestrična. Nisam mogla odoljeti ovim riječima. O tome kaj se neću pojaviti doma nisam mislila nego me to kopalo , ali nisam htjela da mi uništi trenutke s Koranom. Stvarno smo se i uvukli u njegovu sobu. Najprije je pozvonio gazdarici, a ja sam se skrivala dok nije ušao. Nakon dvije minute kad je ona zatvorila vrata svoje sobe tiho je provirio i uvukao me unutra. Ona je za to vrijeme bila iza svojih mutnih staklenih vrata. Ne znam zašto je mislio da joj ipak trebamo reći za mene. Već sam bila u njegovoj majici kroz koju sam izvukla svoj grudnjak kad ju je doveo da se upoznamo . Bila je u crvenom plišanom kućnom ogrtaču i mogla je imati kojih osamdeset kila. Žena u pedesetima. Odmah je počela vrištati. Žile su joj poiskakale. Glas rezao po mojoj besramnosti i kako sam se usudila praviti od njenog stana kupleraj. Kurva sam i neka me vodi njoj s očiju. Urlala je i treslo se sve u mojoj prestrašenoj glavi. Pocrvenila sam od njene scene koju je uspjela nametnuti čim se pojavila. Siktala je kako sam drolja, ma neka se nosim van isti čas, što još radim u njenoj kući. Sve to stojeći na jednom jedinom mjestu. Tamo gdje je zakoračila kad me i ugledala. Na dohvat ruke joj je bila poveća staklena pepeljara koju je tresnula u bijesu o pod i to je odzvonilo u meni , prestravilo me da sam se počela tresti. Čekala sam samo da se smakne s puta, a kad napokon jeste projurila sam na stubište i jecala. Preskakala sam stepenice bosa. Koranov glas je odzvanjao hodnikom :Megi, Megi…stani…luda je…Kad me napokon stigao bili smo ispred zgrade . Ja sam htjela jedino obuti svoje čizme i nestati. Pokušavao me utješiti. Iako utopljena u toliko puta željenom zagrljaju otrgnula sam se i nastavila hodati. Dugo se nisam htjela osvrnuti za njim. Ali nisam ni znala gdje sam. Pokazao mi je tramvajsku stanicu. Ništa ugodniji nije bio ni vlak u ponoć kojim sam se vratila kući. 11.11.1998., ponedjeljak

Trebam samo da me svi puste na miru. Ne želim razgovarati s ni jednom osobom na svijetu. Nisam trebala sve što imam staviti na taj broj. Ako sve nade polažeš u jednu osobu …želiš samo njega ,njega, njega…jedini ishod toga mora biti pušiona. Uvijek na kraju imaš sebe i moraš si pogledati u oči. Druge je moguće izbrisati iz svog života, a ti hoćeš nećeš sa sobom moraš pronaći način. I kaj sam nego pisala pisma svima koji mi nedostaju i govorila im kako su oni bolji od ovih ovdje, kako mi nedostaju, kako sam s njima bila vedra osoba…Ines, Lejla…gdje ste sad…doslovno ste preko oceana. To je strašno. Mireli sam detaljnije pisala o propasti moje nade da će biti nešto od mene i Korana. Ona je ipak u Zgrebu i lakše joj dočaram. Već me i sram vlastitog kukanja. 13.11.1998., srijeda Moj život se dijeli na prije njega i poslije njega. Moram si priznati da trebam promjenu. Odlučila sam . Postat ću crvenokosa. Potreban mi je izvor snage. Ako sam iznutra iscrpljena i nemoćna, onda bar imam toliko volje da držim otvorene kapke na očima i gledam za kaj bi se mogla prikrpeljiti. Ne podsjeća li me sve ovo na moju dragu prijateljicu Anu. Emotivno šlepanje nam je najbolje išlo. Evo me, Ana, dolazim tebi. 14.11.1998., četvrtak

DVIJE GODINE KASNIJE MEGI PRONALAZI SVOJ DNEVNIK I U NJOJ SE JAVLJA ŽELJA DA PONOVO PIŠE OBOGAĆENA ZRELOŠĆU KOJU JOJ JE DONIJELO VRIJEME I U KOLIČINI KOLIKO BI JEDNA OSAMNAESTOGODIŠNJAKINJA UOPĆE MOGLA BITI ZRELIJA OD OSOBE KOJA JE BILA TAKO NEDAVNO

Dragi dnevniče, kad se danas osvrnem na ove stranice ( koje iskreno ne znam kako su preživjele moj nagon za uništavanjem tragova moje nesretne ljubavi ) ne mogu vjerovati da sam današnja ja i ona od prije ja, koja je pisala svoj dnevnik, ista Megi. Kad čovjek misli o tome što bi mu se sve moglo dogoditi za nekoliko godina njegova je vizija matematička, on pomišlja kako će proći tri, četiri godine ili će on sam imati dvadeset ili četrdeset, ali ne može predvidjeti u kakvom će ozračju disati njegov duh, koliko će njegova osobnost evoluirati, koje će nijanse prevagnuti u njegovu raspoloženju, koje će uspjehe postići i greške počiniti…Ja se doduše uvijek oslonim na ono jedno gatanje iz šalice kave ( tu si ne mogu pomoći, praznovjerna sam ) i ma kako to neracionalno bilo, osjetim sigurnost u vjeri u predodređenost ljudskog života. Iako Ana i ja više ne prakticiramo odlaske našem proročištu dobro sam zapamtila što je Starac izgovorio gledajući u dno šalice. Za nju je nažalost vidio abortuse. Ostalo je bilo dobro. Ipak, ja se sjećam samo da joj je spomenuo dva braka ili dvije ozbiljne veze. Za faks je rekao da će ga završiti . Ona je upisala arhitekturu. Uvijek je bila pametna. Gimnaziju je prolazila s pet. Nije morala ni na maturu. Svoje što mi se po gatanju ima dogoditi sam ipak zapamtila detaljnije. Prije svega mi je upalo u uho kad je izgovorio riječ naslijeđe. Stoji mi da ću naslijediti nešto vrijedno. Ja još uvijek ne mogu ocrtati što bi to moglo biti. Jednostavno jedva da imaju za preživljavanje oni od kojih bi ja mogla biti pozvana na nasljeđivanje novca, nekretnina ili nečeg vrijednog. Imat ću dvoje djece istog spola. Muž će biti crn i izrazito krupan. Završit ću visoke škole ( bit će nešto od Sabora, nadam se). A možda i ne bi zapamtila da nije Ani govorio o pobačajima da ja neću imati tu nesreću tj. kako se sam Starac ispravio neću znati za njih ( što god da mu je to značilo ). I evo me sad…čekam da se počne ispunjavati sve ovo prekrasno što se ima meni dogoditi. Ali prije toga moram ti se ,dragi dnevniče , pohvaliti da sam postala brucošica. Upala sam na učiteljsku. Ana i ja smo isposlovale da budemo u istoj sobi. Tražile smo i dobile dom. Život je počeo . Nas dvije smo na Savi. 3.11.2000., petak Dakle, dugo ti nisam pisala. To je zato jer sam se borila da sve zaboravim . I rat, i Korana, i nesretnu sebe. Jednostavno sam htjela živjeti, a ne pisati o životu. Ali sad se osjećam jakom i ponovo ti imam o čemu pričati. Kako sam samo mogla misliti da s njim sve prestaje, a zapravo kad je prestao on, sve je počelo. Pogledaj me gdje sam danas. Vidjela sam se i u ogledalu pooštrenim pogledom. Ja apsolutno nemam problem s kilama. Tek s nemarom i slabom osviještenošću što se sve može postići s malo make upa . Totalno sam bila u zabludi glede

kozmetike. Kako sam ikad mogla smatrati da je prekriti lice puderom i otići kod frizerke tu i tamo obmana muškarca i da takvog koji bi me poželio zbog izgleda ne želim kraj sebe. Prvo, ja i sama zapažam osobe koje se po nečemu istaknu. Naporno je za druge da se udubljuju u mene kako sam ja to htjela. Treba se nametnuti . Sam moraš inicirati da ti se desi ono što si želiš. Evo, čekala sam Anu jedan dan u Importanneu . Njen je vlak kasnio i ja sam gledala bezbroj lica koja su se spuštala pokretnim stepenicama. Kasnije sam vrtila taj film i skužim da se ne sjećam ni jedne jedine face. Samo je crvena suknja jedne žene ostala u mojoj glavi. Ni jedno jedino lice, a doslovno su se u stotinama pojavljivala na traci. Što nam to govori osim da je žena izabrala užasnu suknju? Ostala je upamćena. Treba se potruditi za sve u životu. Ako to činimo nagradit će nas i sreća. Provjereno na mojoj koži ! Stavila sam sebe u prvi plan i odredila si neke ciljeve. To da ću postati učiteljica nisam nikad posebno htjela. Kad je došlo na red odabiranje faksa, nisam imala nekog velikog izbora s obzirom na moju slabu sklonost matematici. Bilo je ili pravo ili učiteljska. I ja sam upala na učiteljsku. To je to. Najbolji su jednostavni odgovori na komplicirana pitanja. U prvom gimnazije sam plovila po oblacima i mislila da ću biti bog zna šta…nešto što nisu ni upisali u brošuri profesionalne orijentacije. Bilo koje zanimanje koje bi tamo našla mi je bilo malo za moj ego. Nisu oni ni smislili to što ću ja biti! Takva veličina kao što sam ja ne može se zgurati u jednog profesora sociologije, zubara ili inspektora. Sve mi se činilo nedovoljno dobro , a budućnost maglovita, ali u svakom slučaju iako bez detalja i ničeg konkretnog , sjajna i financijski bogato neupitna. 4.11.2000., subota Znaš šta ?! Ne sviđa mi se ni Zagreb. Fasade su mu presive. Ja shvaćam da je sa gradovima sve u redu. Samo nije sa mnom u njima. Kako se samo može osjećati onaj koji je domaći u gradu u kojem i živi. Mene uvijek nešto privlači Kladuši. Ma kako mala i besperspektivna za svakog tko je njušku ugurao u bilo kakvo inostranstvo. 5.11.2000., nedjelja Kako sam ga preboljela ? Bio je to dugotrajan proces. Ni sama ne znam postoji li opasnost da sve propadne . Sav trud da se zaboravi i da ja ponovo budem bačena u začarani krug mog propadanja. Recimo da sam sad osvijetlila da sam umislila većinu o toj ljubavi. Dok sam dogurala do te točke bilo je potrebno puno puta biti iskren sam sebi. I u najvećoj zaluđenosti bljesnuli bi meni djelići istine samo sam se ja pravila da ne vidim. Iz nekog mi je razloga bilo bolnije razmišljati o zaljubljenost nego si priznati da sam pretjerala. Svakako pomaže izlaziti i maziti se s drugima. Misliš ti ponekad i onda na nesretnu si ljubav , ali sve manje i manje. U čemu sam ja to bila iskrena prema sebi ? Prije svega, lijepo je moći sročiti rečenicu npr. kad ti u vlaku smeta što baš tebi puše po nogama i glavi pa zamoliš da se zatvori prozor. Svaku riječ izgovoriš razgovijetno i dovoljno glasno. Povratila mi se sposobnost komunikacije s ljudima bez da mislim kako sam zbog koječega manje vrijedna od drugih. To stvarno nisam imala od djetinjstva. Onda, onaj osjećaj da me njegove oči posvuda prate i da vječno moram biti cool. Nestao je! Poanta je u voljenju svog bića i da si fer prema sebi. Prestala sam si postavljati stroge zadatke tipa : e, danas nećeš poslije 17 h ništa jesti. A imala sam ja takvih strogosti prema sebi koje su sasvim bespotrebne. Pomalo sam naslućivala kako moja snaga u meni čeka da ja

shvatim da postoji volja. 6.11.2000., ponedjeljak Dragi dnevniče, mogla bih ti sebe opisati kroz jednu sličicu. Vidiš mene kako režem kruh i kako najtanji dio oštrice tek po površini mog prsta napravi rez. O.k, nije da krv šiklja na sve strane. O.k, ranica je zanemariva. Bol ni da je bol ni da nije. Ali danas stavim flaster. E, a onda sam mislila da je to nepotrebno. Ako nije prava rana, ona od koje se umire ili se mora na operaciju, ne poduzimam ništa. Utoliko sam ti postala svjesnija da je dobro ne umanjivati opasnost. 7.11.2000., utorak

g nezadovoljstva. Treba si dopustiti vlastitu potragu za čim god ti to da tragaš. I nešto od te potrage prepustiti i vremenu. Do tada…do ostvarenja cilja ili da kažem pretvorbe tebe u ono što si naumio postati , nemaš izbora i što prije shvati da dopustiš sebi biti čovjekom. Jer postoje neke nužnosti na koje mi ne pomišljamo kad se vidimo kao uspješni. Nestrpljivo hoćemo sve sad, odmah! Iz prve ruke to znam. Ja se već vidim na 8. mart. Dječica mi donose karanfile i bombonjere . Istina da su predavanja tek počela , a od prvog ispita i bolje rečeno prvog položenog ispita dijeli me najmanje pola godine. U idealnom proračunu dijele me četiri od diplome. Ali u mojoj glavi sam ja već učiteljica. 8.11.2000., srijeda Dragi dnevniče, faks je spas! Nema staraca da ti vise iznad glave, nema trga s jednom ulicom oko trga. Ovdje sam neupadljiva i to mi godi. Zagreb mi je maćeha, ali bogata. Uostalom, ne pripada li on svim građanima u Hrvatskoj ?! Tako je na neki način i moj. Upoznala sam neke ljude iz Dalmacije, a ima i onih koji su rođeni u Bosni kao i ja tako da ovdje nisam iznimka . 9.11.2000., četvrtak Moram ti priznati da mi se lakše snalaziti u tekstu kad sam tužna, sjetna, nesretna. Ovako zadovoljna bi radije smijala se po cijeli dan nego sjedila s hrpom papirusa ( a to ti jesi , dragi dnevniče, bez uvrede ). Ali ne zaboravljam ja tko je meni pomogao i volim te jer ti ne moram ništa zatajiti ni prefarbati da bi izgledalo bolje nego doista je. 10.11.2000., petak Vikend je . Neću ići doma. Ana i ja smo odlučile napraviti malu životnu inventuru. Imat ćemo vremena samo za nas dvije. Dan i noć puta dva provest ćemo u razgovoru. Nije da smo se baš previše udaljile. Mislim da obadvije želimo biti bliske kao u prvom i drugom gimnazije. Jedno su prijateljice s kojima se oblokaš u disku i vodiš ih u šoping. Nas smo dvije ipak posebno jedinstvo. Ni jedna osoba ne zna koliko mogu biti glupa ili uporna da ostanem glupa osim nje. Ni jedna ne zna čega me je strah. A kad god bi zafalilo za pljuge ili cugu ona je dijelila svoje meni kao da smo sestre. Ako nekog želim cijelog života za prijateljicu onda je to Ana. Ne bih htjela da nas udalji nakon faksa vrijeme, posao ili ljubav.

11.11.2000., subota Bile smo ti ona i ja, kutija bijelog waltera, dvije litre bambusa i pokoja svijeća. Kroz našu studentsku sobicu ulazili su zvukovi iz drugih soba. Početak večeri obilježili su narodnjaci pa smo morale zatvoriti prozore ( nije da je puno pomoglo, a i nije da nam nije godilo) . Gle, Ana, rekla sam joj, ovo kaj smo nas dvije u sobi zajedno ja vidim kao naš novi početak. Znaš i sama da smo nas dvije potrebne jedna drugoj kao što nam treba i čokolada. Bez nje bi se moglo, ali kako bi bez nje bilo ?! Kužiš? Mogu ja upoznati hrpu novih ljudi . I svima bi morala objašnjavati ovo i ono o sebi, a ti već sve o meni znaš. Znaš tijek mojih misli…znaš moju povijest, sve moje dečke. Bez obzira kaj ćemo u Zagrebu upoznati novo društvo ti za mene ostaješ na prvom mjestu. Naravno, potvrdila je, samo otkako sam prošla kroz pakao tinejdžerskog abortusa mislim da više ne možemo u potpunosti razumjeti jedna drugu. Megi, ja bi otišla u prošlost i natrag da mogu to izbrisati. O, Ana, tako mi je žao. Ne bih htjela ostaviti dojam nekog suca. Ja razumijem da si to morala učiniti. Pa zatrudnjeti je tako jednostavno. Koliko je dovoljno? Deset minuta ?! Ako ste obadvoje zdravi i prakticirate seks , trudnoća je zagarantirana. Ne moraš mi se opravdavati. Ne moraš se nikom na ovom svijetu opravdavati. To je bilo nešto između tebe i Denisa. Ipak je njemu lakše. Ma bar za onaj fizički dio. Preda mnom se odvila cijela predstava širenja nogu na bolničkom krevetu. Iz mene su...joj, kako ću si to ikad oprostit? Je, vjerujem. Počela sam ti s ovom temom da ti objasnim da te ja podržavam. Da shvaćam da je bilo nužno da to učiniš. I da ćeš imati doživotne posljedice, nažalost. Moraš pronaći način da se svakodnevno ne osuđuješ. Lako je tebi reći. Znaš kaj je meni u tome svemu nepravedno : kao da sam se jedino ja seksala bez kondoma! Samo meni se mora desit to sranje, u vražju mater! I tu se ona rasplakala, a ja nisam znala što bi mogla reći . Kako smo sjedile na krevetu jedna do druge, zagrlila sam je. Čim je podignula glavu , dodala sam : Hoću samo da znaš da mislim da nisi imala izbora i da bi i sama uradila upravo to. To sam joj rekla, ali bilo je svejedno za moju sudbinu kaj sam ja njoj rekla jer ne znam da li bi ili ne bi. Nisam morala donositi tu tešku odluku i zato mi je svaka moja riječ utjehe ujedno bila i olakšanje jer ja tješim nju, a ne ona mene. Ja sam samo imala sreće jer ni moji dečki nisu imali kondome baš svaki put. I dok smo govorile o njoj i kakav će njen život biti nakon pobačaja , meni je neprestano bio prisutan osjećaj da sam ja ipak ja , a da je ona ona, da je vlastita koža jedno, da je uloga tješiteljice lakša od uloge one koju je pogodila neumoljiva stvarnost. Zaključile smo kako će vrijeme učiniti svoje. Vrijeme će donositi nove osjećaje i izbjeljivati one protekle. Nazdravljale smo si bambusima i počesto prozračivale sobicu od dima. 12.11.2000., nedjelja Dragi dnevniče, nisam ti pisala o svemu kaj smo Ana i ja razgovarale ( puno je toga bilo). Povjerila sam joj priču o Hani. Iznenadila se . Rekla je da nikad nije osjetila da mene privlače i žene. Objasnila sam joj da kako nisam zaljubljena u svakog muškarca na Zemlji da tako nisam ni u svaku moguću ženu i da se opusti ( jer ona se počela ponašat kao da ćemo nas dvije upravo početi vezu) . Ne znam , mene nisu uzbuđivale cure u tom smislu nikad, rekla je. Gle, ti voliš samo muškarce pa nemaš ipak namjeru sa svakim mogućim muškarcem na ovom svijetu biti u vezi niti ti se svaki od njih sviđa. Tako je i s mojim voljenjem žena. Zaljubit ću se u nekoliko, a za sebe se ne moraš bojati…nisi moj tip…ha,ha,ha… Uglavnom sam ja njoj govorila o svom iskustvu i da bi ga htjela ponoviti. Čak

sam zapisala internet adresu lezbijki ( pročitala sam na vratima wc-a u studentskom centru ), ali je još nisam razgledala. Megi, mene je tebe sad malo strah, kaže mi moja Ana. Tako smo provele neko vrijeme u mom uvjeravanju nje da je sve o.k, da to ne mijenja naš odnos i da prema njoj mogu biti iskrena, a prema ostatku svijeta ne namjeravam jer za tim nema ni potrebe. 13.11.2000., ponedjeljak Što da radim s viješću koju sam jutros saznala od Ane ? Znam da bih je prije doživjela kao da se radi o samoj meni, ali izgradila sam mehanizme u jedni uho ušlo kroz drugi izašlo. Radi se o tome da nisam osjetila suosjećanje s njom , a poginule su joj dvije prijateljice. Vraćale su se iz Lu-lu u pet ujutro pijane i nadrogirane, a jedna je od njih vozila svoj auto. Podletjele su pod šleper. Ona je s njima išla u osnovnu školu i u šoku je. Ja kao da si mi rekao da je zagorio ručak. O.k, šteta je, ali nije da ću izgubit zbog toga razum. Kužiš ti mene , dnevniče, bilo mi je svejedno za smrt tih dviju mladih žena i u sebi sam ponavljala : bile su pijane i progutale su bonkase, a ne znam zašto nekom s osamnaest godina treba vlastiti auto. Izrezala sam sve uzroke iz te tragedije i posložila ih u svoj naučeni mehanizam da se ne opterećujem sa stvarima koje nisam skrivila. Ana je plakala, a ja sam u svojoj nutrini očvršćivala svoje mišljenje o svojoj nepovezanosti s cijelim događajem. Naučila sam ići samo svojom stazom i brinuti o sebi . Više nema mame i tate. Sve obavljam sama i snalazim se po ovom Zagrebu sama. Postajem svjesna veze pojedinog uzroka sa pripadajućom mu posljedicom. Pa i odgovore na svoja svakodnevna pitanja sam pojednostavnila. Treba uzeti što ti je dostupno. Ako npr., hoćeš kao ja postati učiteljica onda moraš ići na predavanja i skupljati skripte uokolo, a ne ići kad je lijepo vrijeme, a po kiši ne. Mislim da mi ljudi malo koristimo tu formulu jednostavan odgovor. I sad dok je Ana još žalosna za svojim prijateljicama kojima se dogodila ta tragedija za mene ta priča postaje još jedan sastojak koji će pojačati moje uvjerenje da se na ovom svijetu ništa ne događa bez vraga samo je nama lakše praviti se da ne znamo što se sve može izroditi iz naših postupaka. Ne zovem ja ove dvije smrti tragedijom već pijanstvom. Stvari trebaju biti jasne. Ne treba dugo izazivati sudbinu. Sranje će se desiti samo po sebi , a tek ako mu damo prostora da nam naškodi , ako ga dozivamo sasvim sigurno da će se odazvati. 14.11.2000., utorak Ostala sam sama u sobi. Ana je otišla na sprovod. Godilo mi je kaj je danas nema. Sve sam prebrisala sa dezinfekcijskim sredstvom . Radijatori su bili prljavi. Prozore i zavjese sam oprala. Parket prebrisala. Prozračila sobu. Ne da mi se natezati kaj spada pod njen posao kaj pod moj. Živim sad ovdje i hoću da je uredno. A i nije trenutak da je s tim opterećujem. Što se tiče moje predodžbe o ove dvije smrti…bila sam prestroga…ipak mi je žao i obuzima me tuga iako djevojke nisam poznavala. Nekad znam biti bezosjećajna, a onda mi kasnije dođe klecanje koljena. One su sigurno imale neki plan za sutra, a sutra im nikad nije došlo. 15.11.2000., srijeda

Jedno je viđati se s nekim svaki dan , a drugo s tim istim živjeti svaki dan. Kad ti se dogodi ovo drugo kao meni s Anom onda saznaš stvari o toj osobi koje ne bi trebao znati niti te se tiču. One za koje jednostavno zapinješ i zbog toga jer su svakodnevne počnu te grickati. Nije mi moglo promaknuti da ona nosi iste čarape i po četiri dana . Nakon toga ih provjetrava. O.k, nema više mame da ih pere , ali četiri dana…pa na vjetar s njima?! I sama tek u ovoj studentskoj sobici vidim koliko je meni bilo servirano . Mama kuha, mama pere, mama pegla, mama obavlja šoping , mama vodi brigu jesu li računi plaćeni na vrijeme da ne platimo i zatezne kamate…mama ovo, mama ono. Sad odjednom sve te obaveze padaju na mene plus snalazi se po Zagrebu, plus snalazi se u komunikaciji s raznim i svakakvim ljudima. Jedan dan mi stvarno ide od ruke, ali ponavlja li se otprilike isto kojih pet dana, a da nije ništa bitno različito sve mi to dođe kao teret ili kao da mi je život postao nesadržajan. Tada ( skužila sam se ) postoje dvije moguće situacije : ili od svega toga napravim dugosatnu unutarnju žalopojku : te nemam dečka, te fali love, te istim putem prolazim svaki dan, te sam više gladna nego sita jer tko bi svaki dan do menze…ili bolja verzija kad preskočim ovu epizodu lošeg raspoloženja i odem u kazalište pa makar i sama. A što čini Ana kad ona ima ovakav dan ? Ona ima samo prvu epizodu o sebi kao jadnici. Moram joj govoriti kako čovjek treba sam izazivati sreću. Pročitaj knjigu, za ime božje, otiđi u šetnju, pomisli da si zdrava i koliko je to važno…učini bilo što samo nemoj mene s tim opterećivati svaki drugi dan! Između ostalog, piši dnevnik i tamo prenesi loše emocije . Nisam se nadala da će se pretvoriti u ovako jedno nemoćno bićence sad kad nema mame i tate da sve rješavaju za nju. Meni je pomalo žao što se kad-tad razočaraš u svakog bio to roditelj, prijateljica, nova prijateljica u koju ulažeš nadu da će biti bolja od stare. To ti je onaj trenutak kad shvatiš da nema Djeda Mraza. Nema ni svetog Nikole i sve ti je one poklone pod bor stavila mama. Treba proći vremena da počneš razmišljati odraslo i pronađeš novu čaroliju u mogućnostima koje ti odraslost daje. Treba proći vremena dok prihvatiš sve navike svoje cimerice . 16.11.2000., četvrak Spremna sam za novu vezu. Godinama sam se zaljubljivala i bila zaljubljena, samo bi se dečki mijenjali. Moja zaljubljenost se pretakala iz jedne u drugu bez reza. Otkako me Koran povrijedio trudila sam se otarasiti svega što je poticalo ljubav prema njemu i opet sam veliki dio ostavila vremenu. A vrijeme je učinilo svoje i oslobodilo me njega. Danas vjerujem da sam slobodna ili da odlučnije kažem : ja jesam slobodna !!! 17.11.2000., petak

Email od Ines : Hello Megi, kako si , draga moja ? Nisam mogla vjerovat da si se napokon dočepala kompjutera i interneta . S Mirelom chatam tu i tamo, ali ti…gdje si ti uopće ?! Kod mene je život fantazija! Plešem u jednom baru . Nemoj se čuditi. Nije to neki jeftini kafić na koje si ti navikla. Znam da sam ti pisala da ne mogu zamisliti da živim u Torontu, ali to ti je danas istina. Da bar možeš doći do mene. Ah, da lova i te gluposti. Od faksa sam odustala. Ma ne da se to meni. Za noć zaradim sto dolara. Još sam single . Živim s dvije Kanađanke. Unajmile smo

dvosoban stan. One još studiraju i vikendom plešu sa mnom. Kiss, kiss, by! Pa ne mogu vjerovati, dragi dnevniče, da je Ines tamo preko bare i da je odlučila ovako uživati u životu. Meni to zvuči super. Očekivala sam od te ambiciozne Ines da će postati …ne znam… ono… socijalna radnica. Koliko se ja nje sjećam bila je uvijek za neke petice, za neku pravdu , da se sve dijeli, da svi dobiju jednako…a ona na kraju ispadne najmaštovitija u odabiru posla. Meni je ovo hrabro. Ja se ipak držim nekih stereotipa. Kaj bi meni mama rekla da ja, pazi sad : odlučim da neću na faks i da ću plesat u baru . Kaj je njena mama uopće na to rekla ( moram je to pitat ). 18.12.2000., subota Bila sam doma. Više nije isto. Nema dugo da sam otišla , a sestre se ponašaju kao da je zauvijek i iskipale su moje stvari iz naše zajedničke sobe. I mama i tata se ponašaju nekako drukčije. Mi više nismo jedinstvo. Ja sam neki višak. Još mi nije jasno kako sad to. Ili se ja bar osjećam kao neki višak. U mojoj glavi i je uvijek bilo da kad jednom odem iz roditeljskog doma da ću završit tu učiteljsku i zaposliti se ili da će mi se tijekom studija dogodit veza i da ću ostati u Zagrebu sa svojom ljubavi…samo nisam zamišljala da bi se nakon studija vratila k njima. Ali tek su prošla tri mjeseca! Kako su se tako lako navikli bez mene ?! 19.12.2000., nedjelja

U vrtlogu sam života! U igri sam : aktivna ! Od zaluđene i smušene nesigurne srednjoškolke što tumara od gluposti do usamljenosti, evo me danas: nepomućeno samopouzdanje. Ispunjena potencijalom kojeg trebam usmjeriti. Iz moje perspektive danas, malo je toga loše. Nema crnila, loših raspoloženja što su sama sebi svrhom. Samo da je blues , to je bilo nekad. Mračni, mrzovoljni ljudi su mudriji, mislila sam. Nisu mi se sviđali oni što se smiju , što ne znaju obuzdati svoje zadovoljstvo, neke dobrice što sve rade po planu i odobrenju okoline. A sad malo po malo privikavam se na sebe sretnu. Možda se čini kao jednostavan zadatak, ali nije. Ako dugo skrivaš lice ispod pramenova svoje kose jer živiš u uvjerenju da nemaš lijepo lice i jednog dana shvatiš da je tvoja predodžba vlastitog lica bila štetna i nepotrebna uživaš u toj neistini kad shvatiš da je neistina. I možeš podignuti pogled i sa svakom osobom na ovom svijetu razgovarati bez da misliš da si dosadan. Jer drugi ljudi nisu ništa bolji od tebe. 20.12.2000., ponedjeljak Sad se bavim planovima o ispitima. Čini se da će se moj život u iduće četiri godine pretvoriti u ništa osim suhoparnog parenja informacija u mom mozgu. Sjedit ću za knjigama, ali nužnim knjigama. Nisu to one koje biram na polici u knjižnici. I tako dok izrađujem svoj plan s datumima i rokovima za polaganje svakog pojedinog ispita, što će se dogoditi sa mnom ? Hoću li imati vremena za Pabla Nerudu ? Mene je strah da od obaveza neću imati vremena za njega…kad me uhvati taj žrvanj od faksa…joj… 21.12.2000., utorak Dragi dnevniče, osjećam se kao klupko vune. Znaš, još nisam postala topli

džemper, a i tko zna kakav ću ispasti i jesu li spretne ruke koje će ga plesti. Od mene ima nastati čovjek , preciznije žena. Razmišljam i o djeci. Kad ću njih roditi? Dok postanem učiteljica, dok iščeprkam posao, dok mi posao postane siguran. Ali i dok pronađem muškarca za sebe. Iako bi se ja ljubakala s curama po faksu želim jednog dana biti mama svoje djece i žena jednog muškarca ( ja sam ti za monogamiju i gotovo, mislim, jednom kad si u braku ). 22.12.2000., srijeda Kupila sam si biljku. Mislim da ću je zalijevati mlijekom i čajem . Uvijek mi u šalici ostane gutljaj dva koje bacim u sudoper i zato sam odlučila :nabavit ću si pelargoniju. Kućnog ljubimca nisam nikad imala , a i dosadni su. Psa vodi van ( vidjela sam luđake koji u tri ujutro vode psa na pišanje i to dok sam se vraćala doma iz Lu-lu ), mačka te ne sluša i izgrebe sav namještaj, a i smrdi joj onaj pijesak za sranje…a nešto sam htjela imati sad dok nisam doma. Naravno da smo moja biljka i ja već postigle dogovor oko svega. Ona će stajati kraj prozora da ima svjetla, a ja ću je zalijevati sa svime osim vodom. Kad Ana i ja budemo imale koju od svojih pijanki počastit ćemo je i bevandom . Istina , bolje bi joj bilo da visi s nekog balkona, ali nemam ni ja neku komociju. Između dva kreveta, radna stola i ormara tko se može provuć ( moramo i Ana i ja smršavit da si omogućimo kretanje, a nije da smo debele ). Zato nema prigovaranja! Dnevniče, ne moj se iznenaditi što ćemo pelargonija i ja pričati kao da je ona osoba. Pa i s tobom razgovaram. 23.12.2000., četvrtak Moram ti priznat da mi je knjiga još uvijek najbolji medij. Tv , recimo, svako malo te bombardira reklamom . Kompjuter ti može prouzročit bol u želucu ( da sve pomislim da nisam trudna, jebote), a da ne govorim kako je naporan za oči. Knjigicu fino čitaš laganini ( moš ležat, srat na wcu ). Možeš od početka čitat. Možeš i od kraja. Možeš je shvatiti kako hoćeš jer ni sam autor ne može dočarati sve šta ja mogu zamislit kad pročitam dobru knjigu. A meni je dobra ona koja me na nešto potakne, koja u meni promijeni neku zabludu, koja u mene teče dok je čitam. Kraj ove ljudske prolaznosti ti imaš čast čitati misli onih koji su davno napustili ovaj svijet. Glavni mi je adut kod knjiga to što im vrijeme ne može oduzet život ( mogu samo postati manje aktualne). 24.12.2000., petak Božić je. Lijepo je biti doma . Sestre, tata , mama i ja. Prije sam mislila da je specijalnost u datumu, taj dan sam po sebi da ima moć biti svečan. Ali vidim da je stvar u tome što moja mama dva dana prije smisli bogat ručak i peče kolače, a tata u diskontu pića nabavlja cugu i nosi ceduljice po dućanima i trpa u košaru stvari koje mu je mama napisala na ceduljice. A oni tamo u crkvi nakite oltar i skinu prašinu s jaslica. Nekako sam mislila da to sve radi Bog ( da on sve pripremi za nas pa da nam je zato fino ). Vjerojatno sam mislila da je tako jer sama nisam osim kićenja bora ništa pridonosila da se dogodi obilje. Ali ne misli čovjek neprestano na to tko je sve i šta napravio da se za Božić desi obilje. Pa pogledaj zimu kakva je sama po sebi…hladna, stakla pucaju , a noge ti se lede…i zato je trebalo malo obojiti sivilo i bjelinu zime i smisliti poklone i svjećice po prozorima i izlozima. 25.12.2000., subota Chatala sam na lezbijskom siteu. Nisam odugovlačila i pozvala sam jednu curu

na piće. Učinila mi se sličnom. Privuklo me što je pisala da je usamljena, a i sama sam to često osjećala. Osim toga, sva ova želja da upoznam nekog tko voli isti spol navela me na izravnost. Dođi , rekla sam joj, pa ćemo vidjeti ima li kaj od nas dvije biti ili ne. Sigurnost mi je dao ekran i tipkovnica. Da sam je srela na cesti, prvo, ne bi ni znala za njene sklonosti, a drugo, nismo bile licem u lice pa sam lakše izazvala sudbinu. U zadnje vrijeme sam promijenila neke formule koje primjenjujem na svakodnevne događaje. Recimo, neodlučnost. Moja se neodlučnost znala pojavljivati toliko često da mi je bio problem najesti se kraj punog frižidera. Shvatila sam da je bolje činiti ono što je jednostavno. Jednostavni su odgovori najbolji. Kad bi mislila i mislila o svom doručku, postala bi nervozna oko tako svakodnevne stvari kao što doručak jest. Počela sam u takvim trenucima slijedeće: izrezati šnitu kruha, staviti na nju malo margarina i džema. Uz to ide čaša mlijeka. Doručak, gotov. Bitno mi je da sam naučila doći do kraja, nazovi, problema. Čangrizavo stajati kraj otvorenog frižidera i mrmljati kako nema kaj za pojesti je opasnije nego se na prvi pogled čini. To se pojavljuje svaki dan. Doručkuješ svaki dan. I tako ti se jutro pretvori u nedoumicu, a jutro po jutro predstavlja tvoj život. Tako je bilo i s mojom prijateljicom. Jednostavno sam je pozvala da se nađemo. 26.12.2000., nedjelja Meni nije potreban coming out. Ja nemam potrebu provesti cijeli život bez muškaraca, točnije bez jednog muškarca jer želim upravo muškarca kao životnog partnera. Samo mi je još rano. Samo mi je još do zajebancije u životu i do toga da iskušam žensku ljubav. Jasno mi je da okolina u većem broju to ne prihvaća i nemam namjeru razglasiti svima. Da sam samo voljela i da samo volim žene htjela bih biti prihvaćena kao takva, ovako, mislim da je o.k da svoje eksperimente zadržim za sebe. Za sebe i svoju novu prijateljicu, ako se svidimo jedna drugoj i ako budemo imale uživanciju u svom zajedništvu. Čini se da ženska bića s kojima sam ja tulumarila nisu za ljubakanje. Uvijek bi bile zaljubljene u nekog dečka i razgovarale o tome gdje je taj sad, kad će taj doći, je li nabasao na neku drugu. Ah, kaj pričam i sama sam bila takva! Nema veze, sad se okrećem novoj sebi i uzimat ću od života kaj mi pruži. 27.12.2000., ponedjeljak Moram izraditi do početka predavanja lutke. To mi je uvjet za izaći na ispit. Jednu marionetu, jednu ginjolicu, bunraku i zjevalicu. Jedino kaj ja imam smisla za likovnjačke pothvate kao slonica za balet. Tragam trenutno za nekim nadarenim stvorom koji će mi pomoći. Da treba kaj naučit napamet hajde, ali izrada lutkica…nažalost…nemam talenta. Ne znam ni kaj ću kad instrumenti dođu na red jer mi ni sviranje nije neka vrlina. Tu se neću moći izvući kao s lutkama jer je ispit takav da svojim likom stojiš ispred profesora i lupaš po trijanglu ili kaj si već odabrao. 28.12.2000.,utorak Novu godinu ću provesti uz tv. Nije maštovito, ali ne da mi se nikud. 29.12.2000., srijeda Trala-lala-la…ha,ha,ha…ja sam genije….ma, volim sama sebe kako li sam samo

pametna…bravo Megi, sretnice…ali i pametnjakovićko! Tako se to radi! Joj kako sam vesela zbog spoznaja o svojim kompleksima. Kako ih samo izbacujem iz svog života! Moram ti reći dnevniče, da sam odradila svoj seminar pred punom dvoranom studenata . Bez da mi je drhtao glas, bez da sam zamuckivala, da si me vidio : dječja psihologija ovo, dječja psihologija ono…dobila sam pet! Vjeruješ li ?! A najbolje od svega ekipa iz studentskog lista treba pojačanje i dobit ću svoju kolumnu. Hajde, ta će šljaka biti za džabice, ali iskustvo je iskustvo. Prvo ću im uvaliti koju onu očajničku pjesmu kaj sam pisala. A onda polako izoštravam svoj kritički duh i udri po umu svom da izvučem najprljavije iz njega i pokažem svijetu ( ili bar mrvici ljudi koji će čitati jedan studentski časopis, ali rasparčat ću ja njega po zubnim ambulantama i svim mogućim čekaonicama). Čut će se još za tebe, Megi, step by step, ne možeš odmah biti u Globusu, jebi ga! 2.2.2001., petak Cvjetni trg u deset. Ona će imati crvene čizme. To neću moći promašiti sigurno. Koliko će još cura doći u crvenim čizmama?! U deset? Na Cvjetnom? Samo ne znam da li bi prije iza ugla s dvogledom povirila da nije kakva žaba krastača pa da se ne upuštam u …joj, pa ja idem na slijepi spoj s curom. Ajme, svaka čast, počela sam riječi provoditi u djela! 3.2.2001., subota Kaj ću obući?! Bože, nisam kupila komad odjeće sto godina. A kad sam pomislila što bi bilo dobro ili bolje reći prikladno pokloniti nepoznatoj osobi sjetila sam se cvijeća, a i to da bi mogla pogled baciti na pelargoniju…uvenula je jadna. Užasno sam loša u brizi za nešto drugo što se ne zove ja. Kaj bi tek bilo da sam imala ribicu ili nedajbože psa?! Za neke ljude je bolje da nemaju takvu obavezu. Još su i upute pisale na žardinjerici : ljeti zaliti dva do tri puta mlakom vodom, a zimi jednom tjedno. Sitnica, mislila sam, još ćeš ti meni dobiti mlijeka i gemišta, a ne vode . Samo kaj sam ja zaboravila da uopće imam biljku. Vjerujem da sam ipak bolja s ljudima. Znam s njima. Naučila sam. To je tehnika koja se usvaja. Ne rađaš se nužno s njom. Ako se ne rodiš s njom, vježbaš. Uvidiš s vremenom da riječi imaju snagu. Najprije ti se čini da to što s riječima ne možeš valjati klade da one nemaju moć koju doista imaju. I onda spoznaš kako su riječi u tvojoj vlasti i da je sve u pametnom odabiru prikladnih koje lijepiš ovisno o prigodi i situaciji. Tako ja i sad vrtim koji bi pristup bio o.k za početak s mojom lezbijkom. Zapravo ne znam je li kao i ja neiskusna ili je sto posto curoljubka ili biseksualna ili tko zna što je. Znam za sigurno kako ja stojim spremna za novu ljubav. Sve moje prethodne ljubavi bile su začete na kraju neke prethodne. Pretapali bi se osjećaji koji se ne bi stigli ni ohladiti. Ovaj put dolazim novoj osobi kao s godišnjeg odmora svježa i neopterećena nekim prijašnjim promašajem. Ne tražim utjehu, nikakav dokaz da sam poželjna, ne želim je imati u zabludi…znam samo da tu djevojku želim upoznati. 4.2.2001., nedjelja Nosila sam svoju crknutu pelargoniju u kontejner i u želucu mi se uskuhalo od nervoze. Što ako se ja njoj ne svidim i ona o meni pomisli da sam krastača? U zadnje vrijeme sam postala samouvjerenija u vlastiti izgled i čak mu posvetila njegu i pokoju misao o slaganju boja svojih krpica. Ipak…možeš biti i ljepotica

zvana miss ali ako nema vibre nema je. Kaj mogu izgubiti…idem da je vidim i popit ćemo nes. A mogućnost ljubakanja s curom me uzbuđivala i progutala je moju mrvicu nećkanja oko pojavljivanja na Cvjetnom. Čujemo se kad se vratim. Ovako: djevojka se zove Barbara. Ima ( pazi sad! ) dvadeset i pet godina. Već je imala pet šest veza i totalno je ne pale muškarci. Malo me je bilo strah te cure. Očekivala sam nekog poput mene. Ma, očekivala sam valjda da će se pojaviti kopija mene u iskustvenom smislu samo plavuša. A Barbara je crnka. Kosa joj je do guzice. Diplomirala je ( vjerovat ćemo joj ) pravo. Radi s jednim javnim bilježnikom, a i sama bi htjela položit javnobilježnički ispit. Ozbiljne veze je ne zanimaju. Govorila je kao neki poslodavac kod kojeg se prvi put pojavljuješ na razgovoru za posao. Izdiktirala mi je svoje uvjete koje moram ispuniti da bih bila s njom. Na kraju je platila bambuse i rekla da će mi se javiti. Tu sam joj ja rekla svoj broj moba s tim da mi je u sekundi došlo da joj ne želim dati broj i zadnju sam brojku izrekla lažnu da me ova slučajno u budućnosti ne bi mogla dozvati. Nema šanse da me liže ova isprogramirana curetina. Izgled joj je o.k. Sva je prekrasna, ali …nekako je ne želim u svojoj blizini. Tako sam otišla doma i raspričala se s Anom o propalom spoju. A kad smo kod Ane ona, se zaposlila preko servisa i počela dobivati pare. I meni dođe da se zaposlim pa da si mogu koju krpicu priuštiti. Dragi dnevniče, glede one Barbare…ah, nekad mi je bilo po pet dana u mislima kad nešto ispadne loše ili neuspjeh, ali danas…danas samo idem dalje. Samo naprijed. Ne osvrćem se za glupostima i ne dam da mi drugi ljudi upravljaju danim, mjesecima, životom.. Nije moj tip i to je to. 5.2.2001., ponedjeljak Dobila sam mail od Lejle. Njoj je sad cilj završiti psihologiju i raditi u umobolnici. Moram ti reći, dragi dnevniče, da je vrijeme učinilo svoje i da mi pisma i mailovi imaju sve manje smisla. Već sam i zaboravila kako moje prijateljice iz djetinjstva izgledaju pa i njihovi izvještaji o trenutnim im životima za mene imaju sve manje značenje. Ohladila sam od njih. Ines, Lejla …one su sad nečije prijateljice, ali nisu više moje. Njihovo mjesto je u kutiji sjećanja. Slika koju o njima imam je ova: djevojčice s barbikama. A vidi, recimo, do kud je Ines dogurala…do striptizete. Ne mogu vječno žaliti što su otišle preko bare. Osim toga, to je kao u ljubavnim vezama. Shvatiš da je potrebno prije svega misliti na sebe. Da je bitno da mjesto tvog ljubavnika popuni odgovarajuća osoba, a ni u kom slučaju to nije samo jedna jedina moguća već od sto kraj kojih prođeš bar trideset bi moglo zadovoljiti tvoje kriterije za ljubavničko mjesto u tvom životu. Tako je i mjesto moje prijateljice zauzela Ana. Prečesto sam se ja osvrtala u prošlost. Naravno da će mi uvijek biti drago spomenuti ih pa i pisati im samo što ću ih staviti na pravo mjesto. Napokon prihvaćam da ih je rat odnio i da su daleko. Da ne mogu umišljati da su tu kad nisu, kad su samo pisma tu i elektronička pošta. To je jedina prisutnost njih u mom životu i ne smijem im pridavati veći značaj nego što stvarno imaju. One nisu više dio mene. One su nešto sa čim se mogu pohvaliti Ani. Znaš, Ana, ja imam poznanice u Americi i jednog dana ću ih posjetiti. Kad krenem u Ameriku, mogu odsjesti kod jedne od njih dvije. 6.2.2001., utorak Nećeš mi vjerovati, dnevniče, Mirela se udaje. Udaje se, a ima samo devetnaest godina!!! Trudna !!!!!!!!!!!!!!!!Trudna!!!!!!!!!!!!!Postat će mama!!!!!!!!!!! Moja

prijateljica će postati mama! Moram sad do nje. To mi je javila mobitelom. Ne mogu vjerovati da mi je takvu vijest poslala porukom preko mobitela! Bože, ta nikad ne nazove već uvijek šalje poruke čak i kad su vijesti ogromne poput ovih. Idem do nje! 7.2.2001.,srijeda Život uvijek iznova iznenadi. Mirela je imala slijedeći plan : završiti dizajn, postati modni imperativ, da svaka žena s debljim novčanikom kupuje njene krpe, da si kupi stan i auto od svoje zarade i da se uda…pa…nikad. O tome nikad nije pričala sa mnom. To nije bila naša tema. O bebama da, ali o braku ne. Valjda smo uvijek zamišljale da ćemo imati svoju bebu, ali da nećemo imati samo jednog muškarca do kraja života. I tim više je meni iznenađenje njena odluka da se veže za dečka o kojemu mi nije stigla ni pričati jer se znaju koja dva mjeseca. Htjela sam da mi kaže sve detalje, a najviše kaj joj je došlo, je li poludila, je li zaboravila koliko smo sati provele razgovarajući o karijeri i koliko smo sretne što živimo u ovoj zemlji i u ovo vrijeme, a ne u afričkom plemenu ( preporučila sam joj prije pola godine da pročita Pustinjski cvijet). Je li sigurna da želi sve to, a još nije prošao ni prvi semestar. Da ne može biti dizajnerica bez diplome. I zašto me nije upoznala s budućim tatom već do sad? Ona je za to vrijeme moje zbunjenosti sjedila nasuprot mene na svom krevetu mirnija nego ikad. Oči su joj se smiješile od blaženstva. Slušala je moje riječi bez da ih osuđuje ili odobrava ili da namjerava odgovarati. Samo je čekala da se svo čuđenje iscijedi iz mene i šapnula: Sretna sam! Onda me zagrlila nježno i oprezno. Izgledala mi je umorno ili kao da će zaspati svaki čas. Život je odlučio za mene. Prije svega ću biti mama. Prije nego postanem poznata dizajnerica bit ću mama. A ako i ne ostvarim karijeru kakvu sam zamišljala vjerujem da to više neće biti bitno. Pa otkud sad to, Mirela, otkad znam za tebe, još iz vremena barbi partija, ti si šivala haljinice. I pravila si nam minice od maminih stolnjaka i glumile smo tvoje modele pred cijelom zgradom. Ha, ha, ha…a tvoj Koran? Zašto sad njega moramo spominjati? Znam da si rekla da je gotovo, a sad ja tebe pitam: je li ? Je li stvarno moguće da si se ponašala kao da nema ni jednog muškog bića na Zemlji? Nisi li baš ti rekla da je on bio najveća greška. Otkud odjednom on greška ako sam dvije godine slušala samo o njemu? Možeš si moj dizajn usporediti s njim pa ćeš me možda i shvatiti. Ne volim kad mi ga prijateljice počnu spominjati. Počela sam joj vjerovati. Planove treba prilagođavati novim okolnostima. Mirela, samo želim da ne uletiš u nešto sa čim nećeš moći izaći na kraj. Evo, npr. znaš li da ćeš u tom bračnom paketu dobiti i svekrvu?! Tu smo se obadvije smijale i malo ohladile. Ona će imati trbuh, ona će imati za koji mjesec i vjenčanicu i nadam se da ćemo je birati zajedno. 8.2.2001., četvrtak

Sad mi se svi moji svakodnevni događaji čine bezvezni u usporedbi s Mirelom i njenom nenadanom sudbinom. Mislim da sad kad sam u Zagrebu mogu provoditi više vremena s njom. Dok nisam došla na studij, pola godine smo kovale plan da dođem. A starci bi uvijek našli zajebavat zbog love za kartu i kaj prespavam kod nje. 9.2.2001., petak

12.2.2001., ponedjeljak Napravila sam intervju s jednom učiteljicom za studentski list. Bila sam otvorena i komunikativna. Jednostavno sam ušla u zgradu osnovne škole i zamolila prvu koja je prolazila hodnikom da mi odgovori na upitnik koji sam jučer sastavila. Htjela sam da joj ne oduzmem puno vremena, a i da se sama ne zbunim i da mi odgovori sve što me zanimalo od plaće, radnog vremena, kako se nosi s roditeljima učenika, je li čitala Šenoinu Branku… na kraju je li zadovoljna svojim pozivom. Povela me u zbornicu i moram ti reći da nisam očekivala takav pesimizam. S jedne strane ja u pohodu da postanem učiteljica, želim stići do svog cilja, moram se truditi i učiti, izrađivati lutke, a s druge strane one koje su ostvarile takav cilj, sjede tamo u zbornici neraspoložene. A zašto? Pa, zbog mizerne plaće. Cilj intervjua mi je bio potaknuti studente da osvijetle viziju svog radnog mjesta i požure s faksom, a kad tamo… nemaš se čemu žuriti kad vidiš te učiteljice. A kaj sad? Ne mogu odustati od studija. Članak imam i to me trenutno zanima. Napravila sam par fotki gospođice koja mi je odgovarala na moja pitanja i samo se nadam da će se ideja svidjeti ekipi iz lista. Njih tek trebam upoznati, a važno mi je da ostavim dobar prvi dojam i da mi objave članak. 12.2.2001., ponedjeljak

13.2.2001., utorak Ne znam kaj mi je, ali dolje me svrbi i osjetljivija sam u smislu da me dodir vlastitih traperica, gaćica nadražuje. Hodam i osjetim kako me iritira i struže pa mi dođe da na sred ceste uvalim ruku u gaće i počešem se do orgazma. Doma svako moje umirivanje svraba završi u orgazmu. Trebam do ginekologa, ali s druge strane godi mi ova osjetljivost i mogućnost da više puta dnevno uživam sama u sebi. Stanjio se prvi sloj kože. Osjetim svaki dodir. Stalo sam napaljena. 13.2.2001., utorak

14.2.2001., srijeda Moram ti reći kaj mi se danas dogodilo na faksu. Vidim ti ja neka pitanja na stolu gdje je sjedila jedna ženska i skužim da nitko nema to osim nje. Kažem ovoj do sebe što je sjedila da ćemo je pitati da nam da da kopiramo, a ona meni: Nećeš od nje izvući bilježnicu nikad. Daj please, o čemu ti to pa dat će mi jebeni papir i vratit ćemo joj sutra. Probaj pa ćeš vidjet! Prođe ti stanka i vrati se ženska na svoje mjesto, a ja odmah do nje i počnem dramčit pitanja. A ona ?! Izvadila puder i ogledalo i spužvicom po faci. Pogleda me sekundu i nastavi kaj je počela s facom, a meni samo kratko : Ne, neću ti posudit! Pa se ustreptala trepavicama i gleda svoj odraz u ogledalcu sva nestrpljiva samo da isparim ispred nje. A pas ti mater, ni papira mi ne bi dala, mislim si. Ali ne dam se ni ja zajebavat pa namjerno počnem s ispitivanjem da što duže traje njena odvratnost prema meni: od kud joj pitanja, jel to dao profesor, jel ovo jel ono…smijem se već lagano što se ispunjava ponovo istina da nije nikad posudila nikom ni jednu svoju skriptu ni bilješku ni knjigu. Kolegica mi je po povratku na mjesto rekla da mi je, ah, rekla. Cijeli dan nisam mogla vjerovati da postoje toliko škrti ljudi. Izgleda da ja još ni ne znam kakvi su ljudi. Ono, sama nemam loših namjera i mogu se uživjeti u svačiju sudbinu pa ni ne mislim da ima onih koji ti ni pišljivi papir ne bi, ne dali, nego posudili. I pričala sam svima koje sam srela o kučki. Jednostavno za ne povjerovati! 14.2.2001., srijeda

Otkako je Mirela zatrudnjela više vremena provodim s njom nego s Anom. Tako mi je došlo da mi je Anino društvo postalo naporno. Sve između nas moram prva inicirati. Hoćeš od toga da treba oprati šalice poslije kave koju je posrkala do razgovora koje smo prije uobičavale svakodnevno imati. Nikad da ona mene nekud pozove ili da se ona meni prva javi. Sad kad i radi ako je kojim slučajem poželim čuti odbrusi mi da joj je u butiku gužva i poklopi. O.k, gužva, pa nazovi me kasnije ili pošalji poruku, a ne potpuno ignorirati da sam te zvala. I tako malo po malo vidim da ona nema potrebu biti u kontaktu sa mnom kao prije. A ja iako kažem sebi da je neću više zvati opet kad mi fali njena prisutnost i povjeravanje njoj , u jednom trenutku tijekom dana zaboravim na to i nazovem. Samo kaj ona mene prečesto otkanta sad na ovaj način sad na onaj : ili je bila gužva u dućanu ili ide na spoj ili mora učiti. Sve samo nema vremena za nas. Čini mi se da ću prestati ja zvati nju jer osjećam se kao napast, a da ni sama ne znam u čemu je problem. Moguće da sam joj jednostavno dosadila. Pa dobro, neću ja dugo trčati za njom ima još prijateljica na ovom svijetu. 15.2.2001., četvrtak

16.2.2001., petak Smisao mog života. Smisao mog života. Što će biti smisao mog života? Otkako sam prestala tugovati za ljubavi koja je trčala uvijek brže od mene i ja sam bila umorna od brojnih pokušaja da je uhvatim, sad posvećena sebi i potrazi za svojim zadovoljstvima samo se želim buditi svako jutro sretna. Otvoriti oči. Probuditi se iz sna i prva misao koja mi dođe kao nastavak jučerašnjeg dana da mi bude želja nastaviti svoje male svakodnevne poslove. Sretna što ću kupiti nove čizme, sretna što ću otići na predavanje, sretna što će se za mnom na cesti okrenuti zgodan tip, sretna što ću otići do Mirele i slušati o trbuščiću koji se još i ne nazire, sretna u moru knjiga u knjižnici…sretna kad stanem na svoje role i projurim s njima po Jelačić placu. Moja blaga narav i moja grčevita želja za profesionalnim uspjehom mogu se činiti kao suprotnosti, ali ja ću uspjeti. To što volim ljude i lako im pomažem, vjerujem im, ne smije mi zasmetati da shvatim pravu istinu o ljudima. Naziru se već moje sposobnosti da im se suprotstavljam kad je potrebno i izražavam svoje stavove da zaštitim sebe. A ljudi ima svakakvih. O Bože, baš svakakvih. Čini mi se da težim ipak nekom nadprosjeku. Težim uvijek biti bolja. Mislim da ću pisati. Isto mislim da mi je još potrebna zrelost. A ako je istina ono što je rekao Ferić uspjet ću: "neku nesreću imam, malo talenta imam, potreba za pisanjem je uvijek tu, neki

idejni embriji

neprestano su prisutni…" Potrebno je još samo odlučiti. Odlučiti pisati i ne govoriti okolini o tome jer bi moglo izazvati podsmjeh. Faks je ipak ono čega ću se držati. Vjeruje se diplomama, a ne o smislovima nečijeg života. 16.2.2001., petak

100

19.2.2001., ponedjeljak Glupi doktori! Valjda na tom studiju negdje prestanu biti ljudski stvor ili još gore počnu misliti da su vrjedniji i pametniji od drugih. Svašta ih nauče tamo osim lijepom ponašanju. Uzimaju si za pravo da ih čekaš cijelu vječnost i još ti kažu da im trebaš nešto platiti. Ma, kad ja odem kod liječnika pa se vratim doma bijesna nešto nije u redu ili u mom ponašanju ili u liječničkom pristupu. A kako sam ja na čistu sa sobom mislim da je greška u umišljenim medicinarima. Ginekološki pregled ne mora biti stresno iskustvo. Mijenjam ginekologa i gotovo. Kaj meni u životu treba nervoza zbog starog senilnog koji ima prste kao ćevape i turne ih u tebe da se osjećaš kao krava. I nikako da te već pusti na miru nego te neprestano naručuje na preglede. Nikad kraja. Kao da sam najbolesniji ženski stvor na svijetu ja svaki mjesec za neki kurac visim kod ginekologa. Naći ću nekog mlađeg jer ovog mi je poslao sam vrag. 19.2.2001., ponedjeljak

101

20.2.2001., utorak Tek se učim tome da prepoznam kad me netko zajebava. Mislim tu na sve one po šalterima kaj te vozaju da im donosiš jedan po jedan papir kad trebaš ostvariti neko svoje pravo. A posao im je rutinski, a mogu i objesiti cedulju na vidljivo mjesto i napisati što sve trebaš donijeti i gotovo. Ili kad se (opet spominjem) neki liječnik usudi povisiti ton na tebe. I to samo zato kaj misli da to može jer je pametniji od svih na svijetu. Tko zna kako ću ja proći ako budem jednog dana imala kakvog šefa na poslu i taj mi počne naređivat da mu kuham kave i kupujem bureke za gablec. Dobit ću otkaz isti dan. Šta si ti bolji od mene po nečemu pa ti ja moram lizati dupe i služiti te za vrijeme mog radnog vremena?! Najviše mi je žao onih žena u šivaćoj industriji koje ni pišat ne smiju dok ne naštancaju normu. Ili kad prodavačica ne može pojesti onaj suhi sendvič na miru jer je snimaju kamere sa svih strana, a ona ni nema predviđenu pauzu. Trebala bi valjda kod svog poslodavca zanemariti sve fiziološke potrebe. Pa one ideje da za kasom ne smije sjediti već stajati i naplaćivati! Koja su to iživljavanja! Joj, kaj bi ja takvim šefovima mogla napravit!!!!Joj! 20.2.2001., utorak

102

21.2.2001., srijeda Ekipa s faksa nije ništa drukčija od one iz srednje škole. Samo ja danas nisam toliko zločesta da ih nazovem kvočkama. Vidim pomalo da su u mom srednjoškolskom razredu bili ljudi o.k jedino kaj sam ja mislila da nešto ne valja sa cijelim svijetom pa tako ni s njima. Sastali smo se na faksu da vidim materijal za časopis koji su do sad napravili i da

malo izvidim s kim ću imati posla.

Donijela sam svoje tekstove na cd-u i isprintane, ali oni su se razbrbljali o novoj godini, na kojem tulumu je bilo bolje, ko je s kim, la, la, la, a o jadnom časopisu ništa. Učinili su mi se malo neozbiljni. Kad sam pročitala njihove radove taj se dojam malo popravio s tim da su imali plagijatorski pristup tipa uzmem cijelu stranicu s interneta pa je prepišem. Genije ( ja ) sam napravila pravi intervju sa učiteljicom od krvi i mesa, a oni ni da bi pogledali. Opet o.k ne treba ni brijat preozbiljno o nečemu kao što je studentski časopis. Ubadalo me u oči da nemaju ni jednu jedinu fotku. Kako ćeš danas napraviti list bez slike, mislim si, i lagano im predložim da se tekst treba razbiti s pokojom fotografijom jer listinu s crno bijelim mrljama nitko neće čitati prije će dupe obrisat s njom. U idealnom slučaju bi i naše fotke trebale biti kraj tekstova, ali to im još nisam rekla da ne bi za prvi susret bila prebahata. Kao ono, tek se uključim u ekipu i odmah tražim da moju facu nalijepe na naslovnicu. Sve u svemu nisu me pretjerano oduševili sa predanošću pisanju, ali simpatični su. 21.2.2001., srijeda

103

Blažena Mirela počinje biti pomalo nervozna, pravo da ti kažem. Provele smo poslijepodne zajedno. Bljuvala je tri puta. A jednom nije stigla do wca pa je i mene zakačila nemilim sadržajem. Vidiš, Megi, dijete daje znak da je već važnije od mene. Sad bi htjela trčati…znaš kad ti dođe da potrčiš i skočiš u zrak…e, nema za mene mrdanja devet mjeseci ni jesti čokolade jer me inače ubije žgaravica. Već ne mogu po svom, a nije ni treći mjesec trudnoće. O, draga, ne mogu ni zamisliti kako je biti trudan. Stvarno, kako je to? Netko se hrani u tebi, spava, srdašce mu lupka…brrrrrrrrrrrr…strašno! Ja , Mirela , ne znam ni hoću li imati djece. Meni je sve to daleka budućnost. Tako sam i ja mislila dok se nije dogodilo. A sad čekam da moja beba dođe na svijet. Pitala sam mamu kakav je porođaj, a njoj su ti samo suze navrle. Koji me kurac čeka, mislim si, kad nije mogla ni riječ o tome izustit. 22.2.2001., četvrtak

104

Nekad me dođe strah da ne postanem jedna od brojnih koji pokušavaju, a ne uspijevaju. Ali ne zato što nisu imali sreće i financija nego je falilo talenta. Evo primjer: gledala sam u talk showu o jednoj koja uporno hoće postati pjevačica. I otpjevala ona pred svima jednu pjesmu. Meni je tu odmah bilo jasno da od nje neće ništa biti. Ona je rekla da neće odustati od nauma da se proslavi. Ali užasno pjevaš, ženo! I publika je u studiju razrogačila oči i zabrujala u podsmjehu. Narugali su joj se očito. Jedino ona nije shvaćala da je ismijavaju. Pjevaj još, pjevaj još, urlali su. Ne daj Bože da se meni tako desi. Da me klinci u razredu jednog dana mogu isprovocirati. Da mi pokazuju srednji prst iza leđa. Da mi na stolac stave pribadaču. Da se ne snađem i postanem žrtva domišljatih pipi dugih čarapa i tom sojera. Toga me ponekad strah u smislu je li posao učiteljice za mene i hoću li moći s trideset djece u razredu izaći na kraj. 23.2.2001., petak

105

Dragi dnevniče, ima li pravila po kojima je netko u životu sretniji od drugih? Je li to po nekoj zasluzi pa se rodiš kao ministrov sin ili se rodiš u sirotištu. Već u startu ti može biti da budeš u prednosti kad se rodiš u bogatoj familiji čime je i veća vjerojatnost da ćeš moći ostvariti ovozemaljske snove. Pustimo sad priče o sretnim bokcima. Ta meni priča ne drži baš vodu. Dakle, rodimo li se mi po nekom neshvatljivom pravilu kao sretnici?! Kako to da pad aviona preživi jedan od njih dvadeset? Zašto baš on? Ovdje ćemo staviti naglasak na tome da je on sretnik ako nam je život mio i drag. Čime se dođe u milost sreći? Pretjerano moralni i savjesni koji nikad ne bi zaobišli norme sumnjam da mogu dobro proći na Zemlji. Možda negdje duboko u svemiru da, ali gdje su ljudi od krvi i mesa… treba biti pomalo vragolast. Tu mislim, ne da ideš protiv drugih ljudi, ali ako možeš što ukrasti od države, a Sabor izmisli norme po kojima je to legalno, što ne bi brate?! 24.2.2001., subota

106

Vidiš ti kako nema pjesama više. Kažem ti ja , što sam zadovoljnija to ti više živim, a manje pišem. Kupila sam Mireli sladoled od višanja. Gledala sam je kako velikom žlicom grabi i mljacka. Bome će se ta zbombati . Do kraja njene trudnoće procvjetat će industrija sladoleda i hamburgera. Bile smo u šetnji, ali je svakih deset metara hvata nesvjestica. Isprepadala me s tim blicevima pred očima i magli mi se sad, magli mi se sad. Korak dva pa u McDonalds, korak dva pa do slastičarnice. Tko će tebe , draga moja isfinancirati dok ti ne rodiš, kažem ja njoj. Ma, briga me za to. Kad je mogao jebati sad nek i plaća, kaže mi. A nije ona nikad bila tip koji psuje. Nisam znala da u trudnoći osim što se debljaš počinješ i lajati. 25.2.2001., nedjelja

107

Kojeg li ljubavnog zatišja u mom životu! Nije ni čudno kad ne izlazim van. Nećeš frajera naći u knjižnici. A i cure više vole disko klubove. Nisam druželjubiv tip i to je to. Navikla sam imati jednu prijateljicu za povjeravanje, a sad ni Ani više ne trebam. Žena je promijenila životni stil i ja se ne uklapam. A taman sam mislila kako doživotne prijateljice postoje. Da mi se to dogodilo prije dvije godine bila bih tužna. Danas mi je ipak jasno da je tržište potencijalnih prijateljica krcato. Potrebna ti je samo volja da kreiraš svoje prijateljstvo sam. Korak prvi : pozovi onu koja ti se sviđa na kavu i razgledanje izloga. Korak drugi : povjeri joj za početak neku svoju običniju tajnu. Korak treći : ponovite to par puta dok vam ne prijeđe u potrebu, a hoće ako vam je zajedno o.k. Čemu sad drama oko jedne koja je potrošila iz mene što joj je bilo zanimljivo. Doviđenja draga i ugodan ti život i iseli se iz sobe što prije. No hard feelings! By, by! 26.2.2001., ponedjeljak

108

Kako ne volim gutati tablete, primjenjujem masturbaciju za nesanicu. Brijem li neki naporan sadržaj u glavi umjesto da slatke snove snivam…treba se malo opustiti i učiniti život manje ozbiljnim. Sjećam se kako sam u početku to radila samoprijekorno. Dugo je i trebalo da se oslobodim i činim si tu uživanciju. Kratko i slatko …pa mala, laku noć. 27.2.2001., utorak

109

28.2.2001., srijeda Dragi dnevniče, otkad ti nisam spomenula Koranovo ime. Vrijeme je da saznaš kako sam ga preboljela. Vidiš, ja sam se tako jednom vozila u vlaku, a vlakovi imaju sjedala obložena plišem pa se stvar pojednostavnila. Ovo su bile okolnosti u kojima sam ga dokrajčila: crvena kosa mi je zbilja utjerala moć u vlastitu snagu. S njim se nisam osjećala voljenom i poželjnom, a sad su me zapažali muškarci. Ipak, oni me nisu zanimali. Jutra su mi bila teška zbog dizanja iz toplog kreveta. Svaki korak bi išao s manje otpora kad bih zamislila Janicu kako praši po skijaškoj stazi. Umislila sam da je moje prekidanje sna, koračanje hladnim asfaltom do predavaonica isto kao i njeno skijanje. Ovdje sam samo iz Janičine priče iscrpila upornost i ulila je u svoju obavezu pojavljivanja na predavanju. Imala sam prizor crveno bijelih kockica na njenim bedrima ispod kojih vire skije. Tu sam crpila snagu u njenoj volji. Onda je Koran prestao biti jedina postaja u mom danu. Izišao je iz mene van kroz moje uho. Kad sam ga vidjela onako smanjenog na jedan centimetar (sagnuo se kad je izlazio) smijala sam se kao vještica. Taj se Koran neko vrijeme poslije toga pojavljivao na plišanim sjedalima u vlaku. Jedva sam ga mogla i primijetiti jer je i sam bio u crvenoj boji (valjda ga je napokon obuzeo sram). Okončao je svoje trčkaranje po toj umjetnoj travi tako što jedanput nije uspio pobjeći jednoj babljoj guzici koja ga je pričepila kao muhu bez krila (možeš dosadnici raditi što te volja kad ih nema). To je bio njegov konačni kraj. Što se mene tiče, on je životna greška broj jedan. I sama prva pozicija u toj kategoriji mi smeta jer je obilježena tako istaknutim mjestom. Delete, delete. 28.2.2001., srijeda

110

1.3.2001., četvrtak Trebalo bi smanjiti druženje s mojom slatkom trudnicom jer je ono rezultiralo i mojim debljanjem za dvije kile. Nije čudo što joj se muž udebljao koliko i ona kad je sad hrana top tema. A da si mali telefoniramo?! 1.3.2001., četvrtak

111

2.3.2001., petak Ekipa iz lista je prihvatila moj prijedlog da stavimo svoje fotke kraj vlastitih članaka. Presretna sam. Sad će svima biti ugravirano u memoriju moje lice. Ha, ha… izlazim iz anonimnosti. Cjeloživotno gledanje televizije usadilo je u mene fiksno mišljenje da su oni koji se pojave na televiziji i slikovitom mediju (a moja fotka to jest) uspješni ljudi i da privlače pare. Zadovoljna sam da ću se za početak pojaviti makar u studentskom listu. Neka... Vidjela sam ja kako se ne treba pokolebati čak i kad nemaš pojma o čemu govoriš. Naučila od političara. Opet mi se čini da uporni i bahati uspiju na Zemlji. Uspijevaju samoljubi. Svakako da ispod svega stoji ludi trud i neka vrsta kvalitete, ali bez povjerenja u svoje sposobnosti… ništa. 2.3.2001., petak

112

3.3.2001., subota Vježba samopouzdanja mi se sastojala danas u tome da sam gledala svoju fotku na kompu. Buljila sam sve dok se nije prestao pojavljivati kritički stav o nosu, ustima, podbratku i zubima. Govorila sam: vrijedna si svog lijepog života, zdrava si, uspjet ćeš. Ubila sam svaki začetak sažalijevanja i nelagode pred svojim prikazom. Onim koji ovija mislenu mene. Njegovano mi je lice s ekrana postalo kao i prizor vreće krumpira. Kako protiv vreće krumpira ne bih imala ništa protiv, ništa joj ne bih prebacivala tako sam stajala i pred sobom, a moj je mozak registrirao ovo: crna stepenasto ošišana kosa do ramena, dva smeđa oka, zeleno sjenilo i deblji sloj maskare, usne u smiješku… Ugodno, prijateljsko lice koje skriva zdravo ljudsko biće tamo unutra. To je bilo dovoljno. Nisam tražila više od toga osim da se tako mogu pogledati u ogledalo svakog jutra i da mi zabljesne svijest o mom život u kojemu igram glavnu ulogu. U svom dragocjenom životu. 3.3.2001., subota

113

Nedjelja, 4.3.2001. Mirela mi je govorila o tome kako je mislila da je srednja škola dosadna i teška i kako će poslije nje biti lako. Onda je zatrudnjela i skužila da je trudnoća teža i dosadnija od gramatike i matematike, a onda, rekla mi je, što će tek u ludom životu još biti?! Taman misliš da je gotovo s nekom tlakom i pojavi se nova, maštovitija u svom užasu. Neupitna je ljubav prema budućem joj djetetu, ali nesvjestice, žgaravice, balvanaste noge, njuh koji ne podnosi mirise koje je prije tolerirao… Sve to nije imalo veze sa njenom slikom djetešca. Prije bi roda sa plačljivim zavežljajem odgovarala prozoru koji je moja Mirela imala o donošenju djeteta na svijet…sve prije ovog malog osobnog pakla. Ta njena danonoćna okupiranost činjenicom da je trudna vjerojatno nije ciljana već ju zbilja to stanje provocira i ne da joj mira na koji je navikla dok nije bilo malog bića u njoj. Ni ne znam kaj bi joj rekla na sve. Ja nisam bila trudna i ne mogu iskustveno potkrepljivati njenu priču. Uostalom, jedna žena će reći ovo druga ono. Bog zna kaj mene na tom majčinskom putu i čeka. Jedno je sigurno: mene bebe još ne zanimaju. Kaj se tiče Mirele mogu je slušati o njenim strijama i sve to, ali ja sam ipak u drugom filmu. 4.3.2001.,nedjelja

114

5.3.2001., ponedjeljak Krenulo mi je, a vidim i zašto: prestali su odlasci vračevima što za život zarađuju gledajući u crno dno poslije ispijenih kava. Nema više okrivljavanja svemira za moju lijenost ni horoskopskih znakova i mana koje mi je dao datum rođenja. Vidim da se ljudska nesreća događa posvuda. Primijetila sam da mi je hladno ako ne ubacim drvo u peć. Izoštrava mi se pogled na zbilju. To dovodi do težeg pronalaženja ugode. Ipak sprječava mojoj gluposti da nekontrolirano vlada mojim životom. U zbroju ovo nabrojeno daje mi karakteristike ugodnog sugovornika. Uspavane stanice inteligencije pupaju. Osviještene su i pokazuju mi svojim svijetlom put. Bezbroj mogućih putova. Da me ne prevesla bakica na placu kad kupujem salatu (voli je otežati vodom) i svakodnevne mnoge stvari u kojima bivam šarmantna. 5.3.2001., ponedjeljak

115

6.3.2001., utorak Hodam u visokim potpeticama po svojoj novoj ljubavi. Zagreb i ja smo postali jedinstvo. U njegovim ulicama osjećam se lijepom kad prođem nasmijana pokraj bezbroj ljudi. I ono kako sam ja sretna, Ne odaju cipele, šeširići, kaputi. A svakim danom sam ženstvenija i ljepša. 6.3.2001., utorak

116

7.3.2001., srijeda Ne smijem ostati sama kao ono prije. Znalo bi se desiti da danima ni jedan čovjekoliki stvor nema ideje što sam u stanju učiniti protiv sebe. Iskrivila bih stvarnost da bi me ona počela nagovarati da je okončam. Ponavljanjem toga bi nastupilo sve manje vjerojatnosti za povratak u razgovore koji se među ljudima vode. Držala sam da je nepotrebno govoriti ikom što sam sanjala, jela, gdje sam se skitala. Nisam nikad na glas rekla da sam usamljena. Da me to dovelo do verbalne nespretnosti. Znaš ono kad ti pomisliš nešto i izvršavaš, a ne pretvoriš to u riječ i sliku pa tako ni ne stigneš analizirati je li to dobro ili nije…samo praviš poteze kakvi god da su. Ili kad ti vlastiti um predstavi istinu, a ti je tutneš u dio mozga zajedno s ostalim lažima. Usamljena?! Tko?! Ja?! Zar samo zato što dugo nisam s nikim dijelila misli i osjećaje? Ma nisam. Ako sam u zadnje vrijeme uvrnuta to je zbog dosadnosti obrazovnog sustava…to je zato što me roditelji ne razumiju, to je zato što mi je ljubav prema Koranu neuzvraćena, to je zato što sam neinteligentna i ne znam se izvući iz bluesa. I onda misli o samoubojstvu. Pazi…jedna klinka koja bi oduzimala vlastiti život zbog lijenosti da si prizna gdje je glavni kvar. Onaj koji je doveo do nesretnih pogleda na život kao stihiju u kojem si kao čovjek marioneta i ovog i onog kurca samo ne svoja vlastita kob. E, jebem ti okolnosti koje te do toga dovedu! 7.3.2001., srijeda

117

8.3.2001., četvrtak Poslijepodne sam provela slušajući o novoj dimenziji osjetljivosti Mirelinih trudničkih grudi. Do sad ih nije pretjerano uzimala u obzir u seksanju. Kad bi frajer počeo sliniti po njenim narančicama usred obreda zakolutala bi očima i na skali uspaljenosti pala na minus jedan. Unutarnji glas bi počeo davati nečujne upute : vrat, vrat, a on bi beskrajno dugo radio na sisama. Ne samo da su joj grudi pretvorene u erogenu zonu već je cijelim tijelom i maštom priželjkivala što više seksa. Ta vijest mi se nije učinila nikakvim problemom. Ali on je postao plašljiv da se nešto pri tome ne desi bebi. Trebaš pitati ginekologa, rekla sam, ali ja mislim da se možete seksati sve do predzadnjeg zadnjeg mjeseca. Ali njemu se ni ne da onoliko koliko je meni frka. Onda se fino poigraj sama kad je već tolika frka. I tu mi je rekla da trudnoća uopće nije neko blaženo stanje nego stalno nešto od tebe zahtijeva : sad bi seks, sad bi sladoled, sad bi sarmu, a dobro da joj se cigarete gade jer ima i onih trudnica kojima duhan miriši. Opet smo obilazile fast food i poslije žderuckale čokoladu. Par puta smo se zaustavljale kad bi joj došlo do povraćanja. Najgora su joj jutra kad bljuje žutilo. E, ne znam draga, rekla sam joj, kad ću se ja odlučiti za to, ali nastaviš li mi ovako predočavati predmajčinstvo, dovodiš u opasnost jednu od mojih budućih uloga u životu. Zbilja mi je dosadila s tolikim kukanjem. Kao da je jedino ona trudnica. Kao da prije nje nikad nije bilo trudnica. 8.3.2001., četvrtak

118

9.3.2001., petak Fakat moram nekud izaÄ&#x2021; van. Nisam joĹĄ za spike o djeci. Moram se uvalit ekipi iz lista.

9.3.2001., petak

119

Subota, 10.4.2001. Dogodilo se, dogodilo se!!! Brijala sam s curom. Bila je prekrasna. Moja suprotnost u fizičkom smislu. Manekenski tip, s beskonačnim nogama, ali imale smo neku zajedničku briju. Samo ću joj preporučiti da se ne šiša na kratko. Ja volim da žena ima taj svoj adut. Kosa. Pa, kosa bi joj bila... Joj, ne mogu vjerovati da mi se ostvarilo! Ema, Ema… već danas ću se ponovno sresti s njom. Interesantno… svaka želja ima svoje vrijeme ostvarenja negdje u budućnosti, a ti to samo čekaš, čekaš, čekaš i jednom paf. Danas ništa ne mogu od sreće.

120