Riješio sam kriţaljku, uredno zabiljeţio plaćene račune i sad sjedim u sobi i traţim nešto u medicinskom leksikonu. To je jedna od prednosti mirovine, moţeš se posvetiti svemu što si prije zanemarivao pa čak i vlastitom zdravlju. Iz kuhinje dopire zveckanje posuĎa. To Marta sprema ručak. Sinoć su nam stigle gošće, kćer i unuka i Marta će dati sve od sebe da ručak bude baš kako one vole. Cijelo je jutro razvlačila kore za štrudlu, a sad poha piletinu i, znam, pogledava na sat bojeći se da neće stići sve zgotoviti na vrijeme. U braku smo gotovo pedeset godina i nikada, baš nikada, se nismo ozbiljnije posvaĎali. Nikada nije pala ruţna riječ, a kamoli što gore. Moja me ţena nikada nije vidjela pijanoga, uvijek sam joj davao cijelu plaću da s njom raspolaţe, a ne sjećam se ni da je ona meni što grubo prigovorila. Uvijek se o svemu dogovaramo. Nedavno nas je jedna susjeda, mlaĎa gospoĎa, tu, iz našeg ulaza, pitala u čemu je tajna. - Nema tajne. Jednostavno, treba nekad i odšutjeti! - odgovorila joj je Marta, a ja sam se sloţio. Čini mi se da će to umijeće skladnog ţivota izumrijeti s našom generacijom. Imamo dva sina i kćer i ni za jedno ne bih rekao da ţivi i pribliţno u tako dobrom braku kao Marta i ja. Mi smo, jednostavno, dva tijela, a jedna duša, kao da smo s vremenom srasli. Pogotovo se bojim za Anu, najmlaĎu od naše troje djece. Ona je uvijek bila pomalo na svoju ruku. Nekoć sam mislio da će biti poput Marte, dobra majka i domaćica. Nadao sam se da će se zaposliti u nekom uredu i da će, kad se uda, ozbiljno razmisliti o tome da ostane doma, s djecom. Umjesto toga, krišom je otišla na prijemni ispit na fakultet. Krišom je i pušila, šminkala se i viĎala s dečkima. Sve ono što Marta i ja nismo odobravali. Na kraju se udala i odselila u provinciju. Kao da je htjela pobjeći što dalje od nas. Nakon svih onih svaĎa i nama je to bilo olakšanje. Zeta jedva da i poznajemo. Srećom, kako isprva nisu imali sjajne uvjete, unuka je često bila kod nas. Naša
mala Maja, naša uzdanica. Ona mi je najmilija od sve unučadi i u nju i Marta i ja polaţemo najveće nade. Čujem ih kako ulaze. Cijelo su jutro bile u kupovini i Ana sad inzistira da pokaţe mami sve što je kupila. Čujem kako se prigušeno prepiru. Moţda joj je Marta nešto prigovorila na račun trošenja i razbacivanja novaca, a Ana ni ovaj put nije ostala duţna. Maju šalju k meni i ona bojaţljivo ulazi u sobu. - Samo uĎi, sunce didino. DosaĎujem se, pričaj mi nešto. Ona se samo smješka. Ima dvanaest godina i već je jako ozbiljna. Kad odraste, bit će liječnica. Tako je odlučila i ja sam siguran da će to i ostvariti. - Što da ti pričam? - Ne znam. O školi. Kako je završila školska godina? - Imam sve petice. Dobila sam pohvalnicu i knjigu. Zaboravila sam je uzeti, pročitat ću je kad se vratim. Na sebi ima jednu od onih modernih majica na bretelice i primjećujem dase oznojila. Ana ju je vukla po gradu po najvećoj vrućini. - Je li vruće vani? Jesi se umorila? - Je. Rekli su da će danas biti preko trideset. - Je li ti mama što lijepoga kupila? - Je. Par majica i sandale. Sebi je sigurno kupila ljepše i skuplje, mislim si ja, ali ne govorim ništa pred Majom. Ponovo šutimo. Mjesecima je čekam da doĎe, onda ne znam kako da počnem razgovor. Nije to više kako kad je bila mala i molila me da joj pričam priče. Mogla je satima sjediti i slušati. Ja sam pričao i pričao, izmišljao, zaplitao i rasplitao, a kad bih došao do kraja ona bi samo digla prstić i rekla: - Jos. Mojim te, dida, jos pricaj. - Što to čitaš? - pita me Maja da razbije tišinu. - Nešto traţim u Medicinskom leksikonu. Zadnji put mi je doktorica napisala nekakvu dijagnozu, pa sad traţim. - Nije ništa ozbiljno?
- Ma, nije. Osim toga, ti ćeš biti doktorica i liječiti svog starog didu jednog dana. - Pa, ne znam, moţda i budem. Oprezna je moja Maja, ne voli se razbacivati velikim riječima. - DoĎi onda, sjedni kraj mene, doktorice. Maja se premješta i sad zajedno listamo debelu knjiţurinu. Nasumice čitamo o pojedinim organima ljudskog tijela i raznim bolestima koje nam prijete. Svaku stranicu prvo ja škicnem i provjerim da nema kakvih gadnih slika. Da sad uĎe Marta, ljutila bi se što to listamo. - Prije ručka, pa će vam se sve zgaditi. Ni jesti nećete moći - rekla bi. - Znaš Maja, nekad u moje vrijeme, djeci se branilo da gledaju ovakve, medicinske knjige. Jednom, kad sam bio u školi, netko je donio u razred crteţe ljudskog tijela, muškog i ţenskog iz nekog priručnika. Svi smo ih razgledavali dok nas učitelj nije ulovio. A onda je bilo svašta. Maja je pognula glavu, gleda u knjigu i šuti. Zagrlim je. - Sve je u redu, srce, samo nemoj reći baki da sam ti to pričao. Kako sam je zagrlio posmaknula joj se bretelica i majušna sisica našla se vani. Grudica masti ispod velike svijetle bradavice. Sinoć sam je ulovio kako ih gleda u ogledalu. Nije me primijetila. Poţurim se vratiti je natrag u majicu, ali mi Maja odgurne ruku i sama namjesti naramenicu. - Nemoj! - Što nemoj? Ništa nije bilo. - Nemoj! - ponovi uzrujano. Sjedne dalje od mene i zagleda se u pod. Eto ti ga na. Zasramilo se dijete. Morat ću ozbiljno razgovarati s Anom. Oblači je kao droljicu, a poslije će se čuditi. Neće to samo tako proći, čut će ona svoje. =====
Mobitel je ponovo zvonio. Ovaj put sam se javio. Bila je to Alenka, moja draga. - Dobro jutro, ljubavi. - Dobro jutro, dragi, već je popodne. - Kad prije? Jesi mi se naspavala? - Moš si mislit. Poslije onog svega nisam ni oka sklopila. - Ţao mi je, maco. Ţao mi je što smo išli tamo. - Dobro, sad, nisi mogao znati. Pita moja mama hoćeš doći na ručak. - Rado, ali ne mogu. Moram do stare. Naljutit će se ako propustim njenu sarmu. - Dobro onda. Čujemo se večeras? - Nazovem te čim se vratim. Bok ljubavi. - E, čekaj. Nešto drugo sam htjela. Jesi gledao vijesti? - Ne. Zašto? - Onaj lik, onaj sa dočeka... - Onaj kreten? U vijestima? Zašto? - Pobjegao je policiji, ili su ga pustili, nisam shvatila. Sjeo u auto, divljao po gradu i razbio se, tu blizu nas, na onom semaforu. Prošao kroz crveno i zaletio se u nekog terenca. - Daj! Je li tko stradao? - On je prevezen u bolnicu u kritičnom stanju. Još su neki cura i dečko lakše ozlijeĎeni. Stajali su tamo na raskršću. Auto se doslovno raspao. - Kako znaš da je to baš taj? - Mislim da je. Rekli su da je bio uhapšen u toku noći u Novom Zagrebu. I ime su rekli. Nenad nešto. Onaj lik je rekao da se zove Nenad. Grozno, jelda, kakav početak nove godine. - Uţasno. Tako se gadno osjećam što sam te nagovorio da idemo kod Mikija. - Nemoj se uzrujavati. Mi smo napravili što smo mogli. Pozvali smo policiju čim smo uspjeli izaći.
- Je. Nije mi svejedno, znaš. Strašno je to kakvih sve ljudi ima na ovom svijetu. I da baš mi moramo naletjeti na njega na prvom zajedničkom dočeku nove godine. Uostalom, ne znam zašto ga je Miki pustio, morao je vidjeti u kakvom je ovaj stanju. Pozvan nije bio, to je sigurno. Stvarno, kakav početak godine. Probudio me Jura. Pozvao se k meni na kavu jer ga je zanimala cijela ta priča. - Čujem da je bilo veselo noćas kod Mikija - počeo je. - A je, bilo je. - Zabava s pjevanjem i pucanjem. - Nije bilo pucanja, iako je moglo. Otkud ti to? - Miki me zvao. Sav u šoku. Nisam ga baš razumio. - Da, mogu si misliti. - I tko je taj lik? - Neki očajnik. Prijetio nam je pištoljem. - Ono, braniteljske spike? - Ma kakvi, lik je naših godina, kakav branitelj. - Pa šta mu je onda? - Šta ja znam, otkaz, ţena ga ostavila, bolest. Klasika. - Traţio lovu? - Što je najgore, nije. Nešto je lupetao. Da mu treba doktor i advokat i stan. Da mi sve imamo, a on ništa. Ma bezveze. Prolupao. - Miki kaţe da ga ti znaš. - Onako, iz viĎenja, iz starog kvarta. Zna ga i on. - A nisi ga ti doveo? - Ja? Boţe sačuvaj! Jel ti i to Miki rekao? I šta ti mene ispituješ? - Ma ništa. Eto, ja ne doĎem na tulum i odmah neka akcija. Palimo po cigaretu. - Daj mi samo reci, kako si se izvukao? - U nekom trenutku Miki ga je nagovorio da izaĎu na balkon. Mi smo onda zbrisali.
- Ostavio si Mikija samog s njim? - Alenka je plakala od straha. Morao sam je odvesti. - I onda? - Ne znam, izgleda da je netko zvao policiju. Nismo još izašli iz Dugava kad smo ih vidjeli. Lako je Juri sad pametovati. On bi ga savladao golim rukama, on bi ovo, on bi ono. Trebalo je biti tamo i gledati u cijev pištolja. Bilo tko od nas je mogao poginuti. Spremam se mami, a zapravo mi se ne ide. Nije me dugo bilo i opet će me dočekati s prijekorima. Stajat će na prozoru s cigaretom u ustima. - Uspio si me pronaći? - reći će. Stavit će pred mene tanjur, a ona će sjesti s druge strane i dugo me ispitivački promatrati. - Smršavio si. Jedi, sad! - reći će na kraju. Pruţit će ruku da me pomiluje po kosi, kao nekada kad sam bio klinac, a onda će je povući. Zapalit će još jednu cigaretu. Ubit će je taj duhan, ali daj ti njoj dokaţi. Borac je moja stara, to sam od nje naslijedio. Sjećam se, kad sam bio dijete, poslije posla bi šila za susjede. Pred praznke bi čistila po tuĎim kućama. I za stan se izborila. Ja sam imao sve. U školi se nikada nisam morao sramiti. Sad je u mirovini, sjedi doma i ta se borbenost polako pretvara u čangrizavost. Uvijek neke svaĎe sa susjedima, ja više i ne pokušavam pratiti tko je tu kome što rekao. Nagovaram je da odseli, da zamijeni stan za neki manji, u boljem kvartu, ali ona se ne da. Moj ţivot je silno zanima. Stalno me ispituje gdje sam bio s Alenkom, što smo gledali, gdje smo večerali, s kim se druţimo. Kao da poznaje sva ta mjesta i sve te ljude. Kao da ţivi preko mene. Nikako ne moţe prihvatiti da sam odrastao, da sam se snašao u ţivotu i da više ne trebam njenu potporu. Čini mi se, bila bi sretnija da sam nezaposlen, sa ţenom i troje djece i da smo joj svi na grbači. Onda bi se imala za koga boriti. Stara moja fajterica.
- Kako je Alenka? Jel' što planirate? - pitat će. - Alenka je još mlada, ima vremena - odgovorit ću, uvijek isto. - I ja sam bila mlada, još mlaĎa, a vidi, skroz si dobro ispao. - Druga su vremena, mama. Ne ide mi se i zato što ne znam je li čula na vijestima. Ako i nije, moţda joj je netko od susjeda došao reći, u starom kvartu svi sve znaju. - Jadno dijete - reći će i gledat će negdje postrance da ne vidim suze. Moţda je jučer bio i kod nje, tko zna? Ako je mene došao ţicati, a znao je da mu neću dati, sigurno je prvo obišao one za koje je znao da daju. Bio je prilično pijan kad mi je pozvonio, moţda i od njenih novaca. - Eto, ti ćeš na doček, spremaš se, vidim. A ja? Šta ću ja? - petljao je na vratima. Ne znam što mi je bilo da mu kaţem da je tulum kod Mikija. Ne mogu si to oprostiti. A sad ću doći mami, jest ću sarmu, a ona će plakati. I gledat će me kao da ja tu mogu nešto učiniti. - To ti je rod, sine - reći će. - Sin moje pokojne Mire. Igrali ste se kad ste bili djeca. - Nije to više vaţno, mama - volio bih da joj mogu objasniti. ======
Zatvorila sam knjigu i ustala od stola bez da sam dočekala konobara. - Što je ovim ljudima? - pitala sam se otkako sam stigla na otok. Jutros nisam mogla kupiti novine jer ih djevojka koja je radila u maloj prodavaonici nije još bila raspakirala. - DoĎite poslije - rekla je i nastavila telefonski razgovor. Činila mi se poznata. Mislim da sam je zimus vidjela na televiziji, u nekom reality showu. Cura se nadala karijeri u medijima, na neki način ţelja joj se i ostvarila. Nije joj se svidjelo što i dalje stojim pred njom pa se, prekinuvši razgovor, podbočila na pult. - Još nešto ţelite? - Ništa, hvala. Ima neke pakosti u ovom ljetovanju u predsezoni, palo mi je napamet dok sam se spuštala prema pomodnom kafiću na rivi. Kao kad nekoga probudiš zato što sam ne moţeš spavati. - Margeritu, molim vas - naručila sam, mimo običaja, povedena mutnim sjećanjem na ljeto. Konobarica me zbunjeno pogledala. U sezoni ovdje trešti muzika, a konobari u gusarskim kostimima raznose šarene koktele. Sad je cijela terasa djelovala kao ugodno mjesto za popodnevnu dremku. Jedan se par natezao u počivaljci od pruća. - Moţda mi stvarno treba samo malo alkohola na prazan ţeludac da se opustim. Bit će bolje - mislila sam. Imala sam
uplaćen polupansion,
ali sam odustala od hotelske
blagovaonice. Prve večeri smjestili su me za stol s postarijim gospodinom. Razgovarali smo o vremenu i cijenama tek toliko da ne šutimo. Sljedeće jutro počeo je priču o svojoj nedavno preminuloj supruzi. - Ţao mi je - rekla sam i odlučila ga izbjegavati. Margerita nije ličila ni na što. Pokušavala sam se sjetiti kad sam se zadnji put s nekim ljubila. Prošlo ljeto, s tipom kojeg sam upoznala preko interneta.
Imao je dvadeset kilograma previše, loše zube i bio je pušač. Mazili smo se u njegovom autu i već sam ga htjela pozvati u stan kad mi je palo na pamet da bi on mogao inzistirati na upaljenom svjetlu. Nisam ga htjela vidjeti gologa.
*** Sjedila sam na klupici u parku i gledala luku. Nisam više znala što bih sa sobom, a večer je bila daleko. Nije mi se spavalo, nije mi se šetalo, a knjiga je postala dosadna. Stazicom se pribliţavala starica. Pratila sam je pogledom otkako je sišla s trajekta. Sijeda kosa bila je loše ošišana i stršala je na sve strane. Imala je crnu haljinu i glomazne cipele, vjerojatno ortopedske. Čudno je hodala, kao da svakih nekoliko koraka pokušava poskočiti. Vukla je nekakav pohabani ceker. Sjela je do mene i počela bez pozdrava: - Uskrsnuo je od mrtvih i, eto, pred vama ide u Galileju. Ondje ćete ga vidjeti. Rekla je to mirnim glasom, posve sabrano. Okrenula sam se prema njoj. Obično se nastojim maknuti od fanatika i uličnih propovjednika, ali ovaj put sam ostala. Starica je prenosila svoj mir na mene. Progovorila bi svakih par minuta. - Pazi da nikome ništa ne kažeš! Već hajde, pokaži se svećeniku te prinesi za očišćenje svoje ono što propisa Mojsije - njima za svjedočanstvo. - Evo moje majke i moje braće. Jer tko god vrši volju Božju, on mi je brat, sestra i majka! - Pazite na ovo što slušate! Kojom mjerom mjerite, onom će vam se mjeriti, i nadodat će vam se. Jer tko ima, dat će mu se, a tko nema oduzet će mu se i ono što ima. Pa onda zapovjednim tonom: - Djevojčice, ja ti govorim, ustani! Pri tom je i sama ustala s klupice. Pošle smo polako, šuteći. Meni je prepustila ceker. Zajedno smo ušle u samoposlugu na glavnom trgu. Starica se kretala sigurno kao da ima jasan cilj, a ja sam išla za njom i po navici stavljala artikle u u košaricu. Bočicu mineralne
vode, kekse, ţenski časopis. Zaustavila se pored police s vinima i pričekala me. Uzela je bocu stolnog i mirno ga spustila u ceker. Onda je krenula prema blagajni. Poslušno sam je slijedila. Kad sam otvorila novčanik da platim ono što sam stavila u košaricu starica se obratila blagajnici: - Zašto dosađujete ovoj ženi? Ona je izvršila djelo ljubavi prema meni. Prodavačice se nisu obazirale. Vjerojatno su je češće viĎale. Na izlasku sam osjetila kako mi koljena klecaju, a ceker postaje preteţak. I dalje sam išla za staricom, natrag prema onoj istoj klupici u parku. Kad smo stigle ona bez riječi uze svoje stvari i ode. Nije me ni pogledala.
*** Te sam noći loše spavala. Vjetar je cijelu noć udarao škurama na prozoru susjedne sobe. Vrijeme se mijenjalo i miris truleţi punio je sobu. Nije mi se ostajalo na otoku, a u gradu me nije čekalo ništa bolje. Razmišljala sam o starici. Nije li njena pojava bila znak? Samo kakav? Nadala sam se da će jutro donijeti odgovore, ali to se nije dogodilo. ====
Vedrana Trlek jr roĎena u Slavonskom Brodu 1966. godine. Ţivi i radi u Zagrebu. Do
sada
svoje
priče
objavljivala
glasniku/Poluostrvo» i u «Knjigomatu».
u
«Balkanskom
knjiţevnom