Nora roberts čuvari stakleni otok 3

S engleskoga prevela Sanja Ščibajlo

PROFIL

Mojim unucima.

Oni su Ä?arolija. I budućnost.

On živi, on bdije, Smrt je mrtva, a ne on.

PERCY BYSSHE SHELLEY

Svi za jednoga, jedan za sve.

ALEXANDRE DUMAS

PROLOG

S

rele su se na velikom brdu, visoko iznad svijeta, ispod neba posutog zvijezdama i bijelog Mjeseca koji kao da nešto iščekuje.

Božice su gledale onkraj dvorca koji je blistao na svojem brdu, prema tamnome staklu mora.

“Dvije zvijezde pronađene i na sigurnome.” Luna je veselo podignula lice prema nebu, zahvalna. “Sudbina je dobro odabrala to šestero. Srca čuvara snažna su i iskrena.”

“Njihova kušnja nije završila”, podsjetila ju je Celene. “A ono s čime će se tek suočiti zahtijevat će više od iskrenog srca.”

“Borit će se. Nisu li dokazali da su ratnici, sestro?” uporna je bila Arianrhod. “Izlagali su se opasnosti. Krvarili su.”

“I riskirat će i dalje. Vidim buduće bitke, krv koja se lije. Nerezza i zlo koje je stvorila žele više od zvijezde, više od krvi čuvara. Žele potpuno uništenje.”

“Oduvijek je bilo tako”, promrmljala je Luna. “U njezinu je srcu oduvijek bilo tako.”

“Oslabili su je.” Arianrhod je položila ruku na držak mača o svome boku, optočen draguljima. “Samo što je nisu uništili. Da se nije pretvorila u ljudsko biće, uništili bi je.”

“Nismo li već to mislile”, podsjetila je Celene svoje sestre, “one noći kada je kraljica sjela na svoje prijestolje, kada smo stvorile zvijezde?”

Celene je ispružila ruke, a ispod njih, na rubu golemoga mora, zatreperili su prikazi onoga što je nekoć bilo.

“Večer radosti”, nastavila je, “nade i slavlja. A nas smo tri stvorile tri zvijezde. Za mudrost, oblikovanu od vatre.”

“Za sućut”, dodala je Luna, “neuhvatljivu poput vode.”

“Za snagu”, dovršila je Arianrhod, “hladnu kao led.”

“Naše moći, i naše nade, u daru novoj kraljici. Daru, za kojim je Nerezza čeznula.”

Na plaži, bijeloj pod bijelim Mjesecom, tri su se božice suočile s onom mračnom. Kada su svoje zvijezde poslale put Mjeseca, pojavila se Nerezza, poput crne munje, da ih spali, da na njih baci prokletstvo.

“I tako smo mi proklele nju”, nastavila je Celene, “bacivši je u provaliju. Ali nismo je uspjele uništiti. Nije bilo na nama da izvršimo tu dužnost, taj zadatak, da izvojujemo taj rat.”

“Zaštitile smo zvijezde”, podsjetila ju je Luna. “Past će jer Nerezza ih je proklela, ali mi smo ih zaštitile. Kada padnu, past će u tajnosti, i ostat će skrivene.”

“Dok ne dođu oni koje smo mi združile, ujedinjene u misiji da ih pronađu, da ih zaštite.” Sada je Arianrhodina ruka čvršće stisnula držak mača. “Da se bore, svaki za sebe i svi zajedno, protiv tame. Da na kocku stave sve kako bi spasili svjetove.”

“Njihovo je vrijeme stiglo”, složila se Cleine. “Izvukli su Vatrenu zvijezdu iz njezina kamena, dohvatili Vodenu zvijezdu iz mora. Ali čeka ih posljednja kušnja u toj misiji. Kao i Nerezza i njezina grešna vojska.”

“Kakve god bile njihove moći, kakvi god darovi, njih se šestero suočava s božicom.” Luna je pritisnula ruku o svoje srce. “A mi možemo samo promatrati.”

“To je njihova sudbina”, rekla je Celene, “a u njihovoj sudbini živi sudbina svih svjetova.”

“Stiglo je njihovo vrijeme.” Arianrhod je ispružila ruke, uzela sestrine u svoje. “A s njime, ako su snažni i mudri, ako njihova srca ostanu iskrena, i naše.”

“Mjesec se puni i vukovi zavijaju.” Celene je pokazala prema kometu koji je prelijetao nebom. “I oni lete.”

“I hrabrost leti s njima”, rekla je Arianrhod.

“A tamo!” Luna je pokazala preko golemog, mračnog mora gdje je svjetlo procvalo, bljesnulo, a onda uminulo. “Na sigurnome su.”

“Za sada.” Mahnuvši rukom, Celene je izbrisala valovite prikaze na plaži, “Sada počinje budućnost.”

PRVO POGLAVLJE

Č

ovjeku koji nije mogao umrijeti preostalo je malo razloga za strah.

Besmrtnik koji je većinu svoga dugog života proživio kao vojnik, idući iz bitke u bitku, nije se libio borbe s božicom. Vojnik, iako po prirodi usamljenik, znao je što je to dužnost i što je odanost prema onima koji su se borili s njim rame uz rame.

Taj muškarac, taj vojnik, usamljenik koji je svjedočio tome da mu je mlađeg brata uništila crna čarobnica, kojemu je taj događaj preobrazio cijeli život, koji se borio protiv luđačke pohlepe jedne božice, poznavao je razliku između tmine i svjetla.

Nije ga prestrašilo kada ga je suborac, putnik, pronio kroz prostor dok su svi još uvijek bili krvavi od bitke - ali više bi volio bilo koji drugi način prijevoza.

U vrtlogu vjetra, u bljesku svjetla, brzini koja je ostavljala bez daha (u redu, bilo je malo uzbuđenja u toj brzini), osjetio je svoje drugove. Čarobnjaka koji je posjedovao više moći no ijedan drugi kojeg je Doyle upoznao. Ženu koja je u jednakoj mjeri bila ljepilo koje ih je držalo na okupu koliko i vidovnjakinja. Sirenu koja je bila sazdana od šarma, hrabrosti i srca - i čisto zadovoljstvo za oči.

Putnika, odanog i hrabrog, i ujedno izvrsnog strijelca. I ženu - dobro, u tome trenutku vučicu jer se Mjesec uzdigao baš kada su se pripremali prenijeti iz ljepote i bitaka na Capriju.

Počela je zavijati - nije bilo drugog izraza za to - i u tome zvuku nije čuo strah, ne, već isto ono iskonsko uzbuđenje koje je pulsiralo i u njegovoj krvi.

Ako se već morao uskladiti s drugima, ako je morao udružiti svoju sudbinu sa sudbinom drugih, mogao je proći i daleko lošije.

Tada je namirisao Irsku - vlažan zrak, zelenilo - i uzbuđenje je umrlo u njemu. Sudbina, prepredena i okrutna, vratila ga je na to mjesto na kojemu su uništeni njegovo srce i njegov život.

Dok se trudio suočiti s time, trudio izvršiti ono što se izvršiti moralo, pali su na tlo poput kamenja.

Muškarac koji nije mogao umrijeti još je uvijek osjećao trzaj i bol kada je sletio na tlo dovoljno žestoko da mu pad protrese kosti i ukrade dah.

“Sranje, Sawyeru.”

“Oprosti.” Sawyerov je glas začuo sebi slijeva, u obliku propentanog uzdaha. “Mnogo je to navigiranja. Je li tko povrijeđen?

Annika?”

“Nisam povrijeđena. Ali ti...” Njezin je glas bio milozvučno tepanje. “Ti si ozlijeđen. Slab si.”

“Nije prestrašno. Ti krvariš.”

Vedra poput sunčeve svjetlosti, nasmiješila se. “Ne previše.”

“Možda bismo idući put trebali pokušati s padobranima.” Sasha je ispustila kratki jecaj.

“Evo, dobro je sada, imam te.”

Kada su mu se oči prilagodile, Doyle je primijetio da se Bran pomaknuo, privukao Sashu k sebi. “Ozlijeđena si?”

“Ne, ne.” Sasha je odmahnula glavom. “Porezotine i modrice. A slijetanje je iz mene izbilo zrak. Trebala sam se već priviknuti na to.

Riley? Gdje je Riley?”

Doyle se prevrnuo, počeo se pridizati - i pritisnuo rukom o krzno.

Koje je zarežalo.

“Ovdje je.” Pomaknuo je pogled, ugledao te zlaćane oči. Dr. Riley Gwin, poznata arheologinja - i vučica. “Nemoj ni pomisliti na to da me ugrizeš”, promrmljao je. “Dobro je. Kao što nam je i rekla, dok je u vučjem obliku, rane joj brzo zacjeljuju.”

Osovio se na noge i primijetio da je Sawyer, koliko god slijetanje bilo grubo, uspio sve prenijeti sa sobom. Kovčezi s oružjem, prtljaga, zapečaćene kutije s knjigama koje su im služile za istraživanje, zemljovidi te druge važne stvari ležale su u prilično urednoj hrpi nekoliko metara dalje od njih u hladnoj, vlažnoj travi.

I, što je njemu osobno bilo od velike važnosti, njegov je motocikl stajao tamo, uspravan i neoštećen.

Zadovoljan, pružio je ruku prema Sawyeru, povukao ga na noge.

“Može proći.”

“Aha.” Sawyer je prošao prstima kroz svoju grivu od vjetrom zamršene, suncem izbijeljene kose. Zatim se nacerio kada je Annika izvela nekoliko zvijezda zaredom. “Netko je ipak uživao u vožnji.”

“Dobro si to izveo.” Bran je spustio ruku na Sawyerovo rame.

“Pravi je podvig, zar ne, žonglirati sa šestero ljudi i svime ostalim preko mora i neba u, pa, nekoliko minuta.”

“Izvukao sam iz toga gadnu glavobolju.”

“I više.”

Bran je podignuo Sawyerovu ruku - onu kojom je zgrabio Nerezzinu uzlepršalu kosu dok ju je odbacivao od njih. “Sredit ćemo ovo, i sve ostalo što treba srediti. Trebali bismo Sashu unijeti unutra.

Malo je potresena.”

“Dobro sam.” Ali ostala je sjediti na tlu. “Samo mi se malo vrti.

Molim te nemoj”, rekla je brzo i kleknula okrenuvši se prema Riley.

“Ne još. Hajde da se najprije orijentiramo. Ona želi trčati”, rekla je ostalima.

“Bit će ona dobro. Nema frke.” Bran je pomogao Sashi da ustane. “Šuma je moja”, rekao je Riley. “A sada je tvoja.”

Vučica se okrenula, potrčala, izgubila se u gustoj šumi.

“Mogla bi se izgubiti”, počela je Sasha.

“Ona je vučica”, istaknuo je Doyle. “I vjerojatno se bolje orijentira u prostoru od nas ostalih. Preobrazila se, ali baš u trenutku u kojem smo počeli putovati i treba malo vremena za sebe. Bila ona vučica ili žena, zna se brinuti za sebe.”

Okrenuo je leđa šumi kojom je nekoć trčao, spokojan kao dijete, u kojoj je lovio, u koju se sklanjao kada je želio biti sam. To je nekoć bila njegova zemlja, njegov dom - a sada je bila Branova.

Da, sudbina je bila vrlo prepredena i okrutna.

U kući koju je Bran izgradio na divljoj obali Clarea Doyle je prepoznao i svoje uspomene. U kući u kojoj je njegova obitelj živjela naraštajima.

Nestala, podsjetio se, prije mnogo stoljeća. Kuća i obitelj, pretvorena u prah.

Na njezinu je mjestu stajala prostrana građevna, a on od Brana Killiana nije očekivao ništa manje.

Lijepo zdanje, razmišljao je Doyle, s otmjenim detaljima koje bi čovjek i očekivao od jednog čarobnjaka. Kamen - možda i onaj iz zidova njegova drevnog doma - uzdizao se u visini triju katova, s otmjenim detaljima u obliku dviju okruglih kula na objema stranama i nekom vrstom središnjeg parapeta koji je nudio sjajan pogled na litice, more, zemlju.

Sve umekšano, pretpostavljao je Doyle da bi to bio pravi izraz, vrtovima koji kao da su bili dom vilama; puni slobodno razraslog, divljeg cvijeća čije je raskošne mirise pronosio vjetar.

Doyle si je dopustio na trenutak razmišljati o tome, dopustio si je pomisao na svoju majku i na to koliko bi ona uživala u svemu tome.

Zatim je od sebe odgurnuo te misli. “To je lijepa kuća.”

“To je dobra zemlja. I, kao što sam rekao Riley, vaša je koliko i moja. Pa, barem ja to tako osjećam”, dodao je Bran kada je Doyle odmahnuo glavom.

“Došli smo zajedno”, nastavio je Bran dok je vjetar mrsio njegovu kosu, crnu poput noći, oko njegova oštro isklesana lica. “Združeni smo s nekom svrhom. Borili smo se i krvarili zajedno i nema sumnje da ćemo to činiti ponovno. I evo nas ovdje, stojimo na mjestu s kojega si ti potekao, i koje je mene privuklo da na njemu gradim. I u tome ima svrhe, i mi ćemo je iskoristiti.” Želeći ga utješiti, Annika je prešla rukom niz Doyleovu nadlakticu.

Njezinu dugačku, crnu kosu putovanje je privlačno zamrsilo. Na njezinu upečatljivom licu primjećivale su se modrice. “Prelijepo je.

Mogu namirisati more. Mogu ga čuti.”

“Ima do njega dosta, nizbrdo.” Bran joj se nasmiješio. “Ali kladim se da ćeš bez problema naći put. Ujutro ćeš vidjeti više od svega što nudi ovaj kraj. Za sada će biti najbolje da oteglimo sve ove stvari unutra i malo se raskomotimo.” “Čuo sam to.” Sawyer se sagnuo i podignuo nekoliko kutija. “I, Bože, kako bih mogao jesti.”

“Pripremit ću hranu!” Annika ga je zagrlila, oduševljeno ga poljubila, a onda podignula svoju torbu. “Ima li hrane koju možemo pripremiti, Brane? Mogla bih pripremiti jelo dok ti obrađuješ rane?”

“Kuhinju sam ostavio dobro opskrbljenu.” Mahnuo je prstima prema velikim, nadsvođenim, dvokrilnim vratima. “Kuća je otključana.”

“Samo nek’ ima piva.” Doyle je zgrabio kovčege s oružjem svojim glavnim prioritetom - i krenuo za Annikom i Sawyerom.

“Boli ga”, rekla je Sasha tiho Branu. “Osjećam bol u njemu, bol uspomena i gubitka.” “Žao mi je zbog toga, doista. Ali svi znamo da postoji razlog za ovo: zašto smo dovedeni baš ovamo da pronađemo posljednju zvijezdu i priču privedemo kraju.”

“Jer uvijek postoji cijena.” Uzdahnuvši, naslonila se na njega, sklopila svoje oči plave poput ljetnog neba, još se uvijek osjećajući tupom zbog bitke i putovanja. “Ali Annika ima pravo. To je prelijepa kuća. Zapanjujuća je, Brane. Morat ću je naslikati mnogo puta.”

“Imat ćeš vremena za mnogo slikanja.” Okrenuo ju je prema sebi.

“Rekao sam da je Doyleova i Rileyna koliko i moja. Također je i Annikina i Sawyerova. Ali, fáidh, tvoja je, kao što je to i moje srce.

Hoćeš li prebivati sa mnom ovdje, barem neko vrijeme, tijekom našega zajedničkog života?”

“Živjet ću s tobom ovdje i bilo gdje drugdje. Ali sada? Morala bih baciti pogled i vidjeti je li lijepa iznutra koliko i izvana.”

“Sada kad si ti ovdje, ovo je pravi dom.” Kako bi je zadivio, mahnuo je rukom. Svi su se prozori rasvijetlili. Blistava su svjetla zatreperila po vrtnim stazama.

“Oduzimaš mi dah.” Upila je taj prizor, a onda uzela kovčeg u kojem se nalazio njezin pribor za slikanje - njezini prioriteti.

Ušli su unutra, u prostrano predvorje visoka stropa i blistava poda obložena širokim daskama. Na masivnom su stolu, čije su noge bile izdjeljane u obliku sklupčanih zmajeva, stajale kristalne kugle i visoka vaza prepuna bijelih ruža.

Predvorje se otvaralo prema dnevnoj sobi punoj sofa koje su se prelijevale u bojama dragog kamenja, stolova od punog drveta, blistavih svjetiljki. Ponovno zamahnuvši rukom, Bran je natjerao crveno-zlatno plamenje da se uzdigne u kamenom ognjištu toliko velikom da bi mišićavi Doy le mogao u njemu stajati potpuno uspravan, raširenih ruku.

Prišavši im straga, Doyle je podignuo obrvu nazdravljajući s pivom u ruci. “Išao si na otmjenost, stari.”

“Pretpostavljam da je tako.”

“Ja ću se pobrinuti za preostalu prtljagu ako se ti pobrineš za Sawyera. Ima jaku glavobolju. Vidim to na njemu. I prilično je gadno opečen. Annika je ozlijeđena više no što pokazuje.”

“Pomogni Sawyeru i Anniki”, rekla je Sasha. “Ja ću pomoći Doyleu.”

“U kuhinji je s Annikom.” Doyle je bacio pogled prema Sashi. “Ja ću unijeti ostalo. I sama si zadobila ratne rane, plavušo.”

“Ništa strašno. Dobro sam”, rekla je Branu. “Vrtoglavica je ovoga puta trajala samo nekoliko minuta, a ostatak može čekati. Dobro bi mi došla čaša vina, ako ga imaš.”

“Imam, naravno. Pričekaj da se pobrinem za Doylea, a onda ću ti pomoći oko ostatka.”

Otišla je van s Doyleom, počela kupiti ostale torbe, a onda se zagledala prema šumi.

“Vratit će se kad se dobro istrči.” Doyle je otpio gutljaj piva. “Ali bit ćeš mirnija kada ti svi pilići budu na broju.”

Sasha je podignula ramena, pa ih pustila da padnu. “Da. Bio je ovo... buran dan.”

“Pronalazak druge zvijezde trebao bi u tvoj pogled unijeti osmijeh, a ne tugu.”

“Prije godinu dana još sam uvijek nijekala ono što jesam. Ništa ne znam ni o jednom od vas, ni o jednom od bogova - crnom ili bijelom.

Nikada nikome nisam naudila, više-manje...”

“Ono protiv čega si se borila i što si ubila nije bilo tko. To su bile stvari koje je stvorila Nerezza kako bi uništavale.”

“Bilo je i ljudi, Doyle. Osoba.”

“Plaćenika koje je Malmon unajmio da nas ubiju ili da nam učine i nešto još gadnije. Jesi li zaboravila što su u špilji učinili Sawyeru i Anniki?”

“Nisam.” Sasha se obgrlila rukama da se zaštiti od iznenadne drhtavice koja ju je obuzela. “Nikada to neću zaboraviti. I nikada neću shvatiti kako ljudska bića mogu mučiti i pokušati ubiti nekoga radi novca. Zašto bi ubili ili umrli radi zarade? Ali ona je to učinila.

Nerezza je to učinila. Ona poznaje tu vrstu pohlepe, tu slijepu žudnju za moći. I razumijem da se borimo protiv toga. Malmon, on je sve trampio za to. Uzela je njegovu dušu, njegovu ljudskost, i sada je on stvar. Njezino stvorenje. Učinila bi to svima nama.”

“Ali neće. Neće jer joj mi ništa nećemo dati. Danas smo je ozlijedili. Ona je noćas ranjena i krvari. Tragao sam za zvijezdama, nju progonio više godina no što možeš i zamisliti. Primaknuo sam joj se blizu, ili sam barem mislio da jesam. Ali to nije dovoljno, to nije ništa.”

Otpio je još jedan dugački gutljaj piva. “Ne volim koristiti sudbinu kao ispriku ili opravdanje za bilo što, ali činjenica je da smo nas šestero sada zajedno, da nam je suđeno da budemo zajedno. Suđeno je da pronađemo Zvijezde sudbine i dokrajčimo Nerezzu. Ti to osjećaš više od nas ostalih. To je tvoj dar i tvoje prokletstvo: vidjeti i osjetiti. A bez toga dara mi ne bismo sada stajali ovdje. Nije naodmet ni to što znaš gađati iz samostrijela kao da si rođena s lukom u jednoj ruci i strijelom u drugoj.”

“Tko bi to rekao?” Uzdahnula je, ta lijepa žena dugačke, suncem izblijedjele kose i dubokih, plavih očiju. Ona koja je tijekom proteklih nekoliko tjedana stekla mišiće i snagu, kako duše, tako i tijela.

“Osjećam tvoju bol. Žao mi je.”

“Izaći ću s time na kraj.”

“Znam da ti je suđeno biti ovdje, ponovno hodati ovim tlom, gledati prema ovome moru. I ne samo radi potrage za zvijezdama, ne samo radi borbe protiv Nerezze. Možda - nisam sigurna - ali možda si ovdje i radi toga da pronađeš utjehu.”

Doyle se zatvorio - za njega je to bila stvar opstanka. “Ono što me vezalo za ovo mjesto ostalo je u davnoj prošlosti.”

“Pa ipak”, promrmljala je, “dolazak ovamo noćas tebi je pao teže no ostalima, a putovanje je najteže bilo za Riley.”

“S obzirom na to da smo se tek maločas uspjeli riješiti jedne opake božice i njezinih poslušnika, ovo nije ni za koga od nas bila vožnja na dječjem vrtuljku. U redu”, rekao je kada ga je Sasha pogledala bez riječi, “njoj jest bilo teško.”

Odložio je praznu pivsku bocu u džep svojeg kožnatog kaputa, izbrazdanog mnogim ogrebotinama, i podignuo kovčege. “Oslobodit će se toga trčanjem i ujutro će se vratiti. Ponesi koliko možeš, a ja ću se vratiti po ostatak. Oboje znamo da ćeš biti korisnija ako pomogneš Branu iscijeliti ozljede.”

Nije se protivila, a on je primijetio da lagano šepa. Kako bi to riješio, odložio je vreće i uzeo je u naručje. “Hej.” “Bit će jednostavnije ako se ne budeš bunila. Je li ova kuća dovoljno velika za tebe?”

Prošli su kroz prostrane kolonade i sobe ispod njih. Zagasite, raskošne boje, treperave vatre u kaminima, blistava svjetla, ulašteni podovi.

“Veličanstvena je. Ogromna.”

“Rekao bih da ćete vas dvoje morati izroditi mnogo beba kako biste je napunili.”

“Ja...”

“To ti je dalo razmišljati.”

Još se trudila doći do glasa kada ju je unio u kuhinju. Tamo je Sawyer, sada nešto rumeniji, sjedio na barskom stolcu pri dugačkom šanku od sivoga kamena dok je Bran obrađivao opekotine na njegovim rukama.

Annika, kojoj je uspjelo izgledati sjajno usprkos porezotinama i modricama, revno je pirjala piletinu u ogromnoj tavi na nečemu što je Sasha identificirala kao profesionalni štednjak sa šest plamenika.

“U redu, sada bi trebala...” Sawyer je zastao u pola riječi i usrkao zrak kada je Bran u njemu izazvao novu munju bola.

“Izvadit ću piletinu van i povrće baciti unutra. Mogu ja to”, ustrajala je Annika. “Neka Bran radi.”

“Ja ću pomoći.” Sasha je bocnula prstom Doylea u rame. “Spusti me.”

Ta je naredba natjerala Brana da se okrene i brzo joj priđe. “Što je? Gdje je ozlijeđena?”

“Nisam...”

“Malo šepa. Desnom nogom,”

“Ma to je samo...”

“Spusti je tamo, pored Sawyera.”

“Samo je malo natučena. Završi sa Sawyerom. Ja ću pomoći Anniki i...”

“Mogu ja to!” Očito iživcirana, Annika je bacila piletinu na tanjur.

“Volim učiti. Naučila sam. Ispržim pile u češnjaku i ulju sa začinskim travama. Skuham povrće. Napravim rižu.”

“Raspizdila si sirenu”, rekao je Doyle i spustio Sashu na barski stolac. “Dobro miriše, milena.”

“Hvala ti. Sasha, ti se možeš pobrinuti za Branove ozljede dok se on brine za tvoje i Sawyerove. Onda se on može pobrinuti za moje. I onda možemo jesti jer Sawyer treba jesti. On je ozlijeđen i on je slab od...”

Blistavi, zeleni bazeni od njezinih očiju napunili su se suzama prije no što se brzo opet okrenula prema štednjaku.

“Anni, nemoj. Dobro sam.”

Kada je na te Sawyerove riječi samo odmahnula glavom, on je počeo ustajati. Doyle ga je jednostavno ponovno pritisnuo o sjedalo.

“Ja ću to.”

Doyle joj je prišao i povukao zamršeno pramenje njezine kose.

Okrenula se i našla u njegovu naručju. “Vjerovala sam. Imala sam vjere, ali tako sam se bojala. Bojala sam se da će ga uzeti.”

“Nije ga uzela. Naš je strijelac premudar za to. Malo ju je izvozao i sada smo svi ovdje.”

“Osjećam toliku ljubav.” Uzdahnuvši, položila je glavu na Doyleove grudi gledajući Sawyeru u oči. “Osjećam toliku ljubav.”

“Zbog toga i jesmo ovdje”, rekao je Sawyer. “Uvjeren sam u to.”

“Trebat će mu malo vremena da zacijeli”, rekao je Bran. “Malo hrane, malo sna.”

“I pivo”, dodao je Sawyer.

“To se podrazumijeva. A sada si ti na redu.” Bran se okrenuo prema Sashi.

“Ne vidim onu čašu vina.”

“Već letim.” Doyle je utisnuo cjelov na Annikino čelo i okrenuo je prema štednjaku. “Kuhaj.”

“Hoću. Bit će jako dobro.”

Dok je Doyle ulijevao vino, Bran je zavrnuo nogavice Sashinih hlača. Promrsio je hrpu psovki pri pogledu na krvave tragove kandži koji su se spuštali niz njezin list. “Modrice i ogrebotine, ha?”

“Nisam imala pojma, doista.” Uzela je čašu vina koju joj je pružio Doyle i brzo otpila gutljaj. “A sada kad imam pojma, boli mnogo više.”

Bran je uzeo čašu iz njezine ruke i ulio unutra nekoliko kapi iz bočice koju je izvadio iz svog medicinskog kovčežića.

“Pij polagano i diši polagano”, rekao joj je Bran. “Čišćenje rane će peći.”

Sasha je pila polagano, disala polagano, a kada je osjetila žarenje - ubode tuceta bijesnih osa - zgrabila je Doyleovu ruku. “Žao mi je. A ghrá. Žao mi je. Samo još minutu. Inficiralo se.”

“Ona je dobro. Dobro si.” Doyle joj je privukao pogled dok ju je Sawyer milovao po leđima. “Sada ovdje imaš bogovsku kuhinju, plavušo. Netko s kuharskim sposobnostima poput tvojih trebao bi od sreće izvoditi zvijezde.”

“Da. Sviđa mi se - o, Bože, u redu - sviđaju mi se ormarići. Ne samo zbog činjenice da ih ima toliko, već i zbog svih tih ploha od mutnog stakla. I prozori. Sigurno propuštaju čarobno svjetlo.”

“Mora popiti još”, rekao je Bran kroza stisnute zube. “Sawyeru.”

“Ispij do kraja.” Sawyer je prinio čašu njezinim ustima. “Imat ćemo kuharsko natjecanje, ti i ja... i Anni”, dodao je.

“Prihvaćam izazov.” Zatim je ispustila dugačak, drhtav uzdah.

“Hvala Bogu”, rekla je kada je Bran pokrio ranu hladnim, umirujućim balzamom.

“Izdržala si.” Doyle ju je potapšao po ramenu.

“Sada si ti na redu”, rekla je Sasha Branu.

“Daj si minutu - i meni.” Bran je sjeo pored nje. “Pa ćemo se pozabaviti jedno drugim. A kada završimo, dok budemo jeli, mislim da nam Sawyer treba ponešto ispričati.”

“Vjerujte mi”, odgovorio je Sawyer. “Priča je vrhunska.” U kuhinji se nalazio dugačak stol široke, staklene površine iza kojeg su se protezale klupe, a s prednje su strane stajali stolci. Sjeli su zajedno, s Annikinim obrokom ispred sebe, štrucom smeđega kruha i svježim maslacem, pivom i vinom. I Sawyerovom pričom.

“Kada sam se uspeo - što je bio vraški uzgon, usput budi rečeno”, rekao je Sawyer Branu, “borila se da zadrži nadzor nad tim troglavim psom na kojem je sjedila.”

“Onim kojega si ustrijelio u sve tri glave”, istaknula je Sasha.

“Tri za tri.” Sawyer je prstima oblikovao cijev pištolja i rekao: “Beng. A ona se usredotočila na Brana.”

“Nokautirala je našeg čarobnjaka, našeg maga.” Doyle je zagrabio piletinu. “Nije dobro, Annika.”

“O!” “Vraški je dobro.”

Nasmijala se i sretno promeškoljila na klupi dok je Doyle grabio još. Zatim je naslonila glavu na Sawyerovo rame. “Bio si tako hrabar.”

“Nisam razmišljao o tome - u tome je trik. Držala je na oku sve vas pokušavajući zadržati onu zvijer pod nadzorom. Nije me vidjela kako joj se približavam.”

Pogledavši dolje, savio je ruku, praktički iscijeljen. “Zgrabio sam kučku za kosu - lepršala je oko nje, baš prikladno. Vidio sam to moramo to znati. Iznenadio sam je, i ugledao strah. Samo nakratko, ali bio je tamo.”

“Ozlijedili smo je i ranije, na Krfu.” Bran je kimnuo, ozbiljnog pogleda u svojim tamnim očima. “Vratili smo joj milo za drago, dokopali se Vatrene zvijezde i ozlijedili je. I treba je biti strah.”

“Ovoga je puta imala oklop, dakle, nije glupa. I ima gadan udarac.

Ti imaš svoju munju”, rekao je Branu, “a ona ima svoju.” Protrljao je svoje grudi sjetivši se odmah žarećeg udarca. “Nisam ništa mogao osim izdržati. Mislila je da me je sredila i moram reći da sam, možda na minutu, i sam pomislio da je tako. Ali već sam bio započeo putovanje, pa sam se nalazio na mjestu na kojem ostali nisu. Postalo je ludo, doista ludo, ali to je moja majstorija, je li tako? Premještanje je moja majstorija. Znam kako se nositi sa snagom toga prijenosa, a ona ne. Ne pri toj brzini, i snazi. Počela se mijenjati,” “Mijenjati?” upala je Sasha.

“Zgrabio sam je za kosu, je li tako? Za svu tu uzlepršalu, crnu kosu. A tijekom putovanja boja je počela blijedjeti iz te kose. A njezino je lice postalo kao lice Doriana Greya.”

“Počela je starjeti.”

Kimnuo je Sashi. “Nabacila je godine. Na trenutak sam pomislio da je to samo moja mašta jer su mi vjetar i munje gadno palili oči, ali njezino se lice počelo sušiti, i počela je starjeti pred mojim očima. Sva se naborala, a njezine munje jedva da su me malo protresle. Bila je sve slabija, čovječe, i popustio sam. Skoro me odvukla sa sobom - još joj je ostalo toliko snage. Ali uspio sam se otrgnuti, a ona je pala. Ne znam kamo je sletjela, ali pala jest. Nisam je mogao naciljati jer sam do tada iskoristio gotovo sve metke. A doista sam se morao vratiti.”

Okrenuo je glavu, poljubio Anniku. “Doista sam se morao vratiti.”

Sasha ga je zgrabila za ruku. “Je li je to moglo uništiti?”

“Ne znam, ali ozlijedio sam je, a taj će pad ostaviti traga na njoj.”

“Prema legendi, dokrajčit će je mač.” Pa ipak, Bran je slegnuo ramenima. “No i legende su znale pogriješiti. U svakom slučaju, usprkos porezotinama i modricama”, zastao je i značajno pogledao Sashu, “ozlijedili smo je teže nego ona nas. Ako još postoji, trebat će joj vremena da se oporavi, a to vrijeme ide nama u prilog.”

“Znamo da strahuje”, dometnuo je Doyle, “a taj je strah još jedno oružje protiv nje. Uza sve to, priča ne završava dok ne budemo imali i posljednju zvijezdu.”

“Zato ćemo je tražiti i pronaći.” Bran se naslonio, samouvjeren i na svome terenu. “A potraga nas je dovela ovamo.”

“Vjerujem da ćemo je pronaći - Ledenu zvijezdu”, rekla je Annika. “Pronašli smo i ostale. Ali sada kad smo toliko blizu, ne razumijem što ćemo morati učiniti kada ih pronađemo sve.”

“Ići ćemo kamo nas usmjeri.” Bran je pogledao Sashu koja si je odmah ulila još vina.

“Ali nema pritiska”, promrmljala je.

“Vjera”, rekao joj je Bran. “Samo moramo imati vjere. Ali večeras svi smo ovdje, na sigurnome smo i pred nama je predivan obrok.”

Zadovoljna, Annika se nasmiješila. “Napravila sam dovoljno i za Riley, ako bude previše gladna da čeka doručak. Voljela bih da se vrati.”

“Vratit će se, i to dovoljno brzo.”

“Mogu je osjetiti”, objavila je Sasha. “Osjećam je i sada. Nije daleko, ali nije još spremna doći. Ali nije daleko.”

“Onda smo svi na sigurnome, kao što sam rekao. Iako Sawyer već izgleda bolje, potreban mu je odmor. Pokazat ću vam spavaće sobe pa možete odabrati onu koja vam odgovara.” *

*

*

Doyleu nije bilo važno gdje spava, stoga je odabrao prvu sobu koja mu je došla pod ruku, onu s pogledom na more umjesto na šumu.

Krevet je bio veličine dostojne kakva kralja, sa svojim visokim, izrezbarenim stupovima za baldahin, ali nije bio spreman poslužiti se njime.

Otvorio je vrata koja vode na prostranu, kamenu terasu koja se protezala stranom kuće okrenutom prema moru dopuštajući vlažnome zraku da ude u sobu, zvuku grmljavine i pljuskanja mora da odvuče njegove misli.

Nemiran, iščekujući uspomene koje bi mu mogle preplaviti snove, opasao se svojim mačem i otputio se u noć.

Koliko god bili na sigurnome - a vjerovao je da zasad jesu na sigurnome - ne bi bilo dobro zanemariti izviđanje, ignorirati potrebu za budnošću.

Bran je svoj dom izgradio na istome mjestu na kojem je nekoć stajao i Doyleov - iako je Branov sigurno bio pet puta veći. Doyle nije mogao zanemariti tu činjenicu - nije se mogao pretvarati da ne postoje razlozi za to.

Kuća je počivala na litici, s nasipom poput suhozida ispod kojeg je grmjelo more. Tu su bili i vrtovi, primijetio je Doyle, a mirisi ružmarina, lavande i kadulje uzdizali su se u zrak sa svoje gredice pored kuhinjskog zida.

Krenuo je prema litici dopustivši vjetru da mu mrsi kosu, ohladi lice dok su njegove oči, nujne i zelene, pogledom pretraživale nemirno more, zamagljeno nebo, puni, bijeli Mjesec koji je plovio napola skriven sivim pramenjem oblaka.

Večeras ništa neće doći, pomislio je, ni s mora niti s neba. Ali ako su Sashine vizije istinite - a dosad su bile - posljednju će zvijezdu pronaći ovdje, u zemlji njegovih predaka. Pronaći će je i pronaći će način da dokrajče Nerezzu.

Njegovoj misiji, koja je trajala stoljećima, doći će kraj.

A zatim - što? Što tada? Kada je vojnik u njemu počeo izviđati, ponovno si je postavio isto pitanje.

Pridružiti se drugoj vojsci? Boriti se u još nekom ratu? Ne, dosta je ratovanja, razmišljao je hodajući. Do kosti su mu se smučile krv i smrt. Koliko god da ga je izmorio život tijekom tih triju stoljeća življenja, još ga je više umarao pogled na smrt.

Mogao bi učiniti što god bi htio - da je imao ikakvu ideju što bi to bilo. Da pronađe mjesto na kojem bi se na neko vrijeme skrasio? Da izgradi sebi dom? Imao je novca za to. Čovjek nije mogao živjeti toliko dugo koliko je živio on, a da nije prikupio novca - ako je u svojoj glavi imao imalo mozga.

Ali da se skrasi? Čemu? Toliko je dugo bio u pokretu da je jedva mogao pojmiti ideju svijanja gnijezda. Putovat će, pretpostavljao je, iako i sam Bog zna da je već proputovao više od ijednog drugog čovjeka.

I zašto da sada misli o tome? Njegova dužnost, njegova misija, još nije gotova. Bit će mu bolje da razmisli o sljedećem koraku i da ostatak ostavi na miru.

Izbio je ispred kuće i pogledao uvis. Vidio je dobro, čvrsto zdanje koje je izgradila njegova krv. Promatrao je način na koji ga je Bran iskoristio, s poštovanjem ga nadograđivao, učinivši ga svojim.

Na trenutak je začuo glasove, odavno utihnule. Njegova majka, njegov otac, njegove sestre, braća. Obrađivali su tu zemlju, izgradili svoje živote, ulili u njih svoja srca.

Ostarjeli, oboljeli, umrli. A on je bio sve što je ostalo od njih.

To, samo to, bilo je i vise nego tužno. “Sranje”, promrmljao je i okrenuo se. Promatrala ga je vučica, blistavih očiju na svjetlosti Mjeseca.

Stajala je vrlo mirno na rubu šume - prelijepa i neustrašiva.

Spustio je ruku koja je instinktivno krenula prema maču na njegovu boku. Stajao je tako promatrajući promatračku dok je vjetar lamatao njegovim kaputom.

“Dakle, vratila si se. Zabrinula si Sashu i Anniku. Dobro ti mene razumiješ”, dodao je kada se vučica nije ni pomaknula. “Ako te zanima, Sawyer se oporavlja i odmara. Sasha je bila ozlijeđena ozbiljnije no što smo bili svjesni. Aha, to ti je privuklo pozornost”, rekao je kada je vučica krenula prema njemu. “I ona se odmara, a Bran se pobrinuo za njih. Ona je dobro”, dodao je. “Jedno od one kopiladi gadno joj je ranilo nogu i razvila se infekcija prije no što što se Bran stigao pozabaviti njome. Ali sada je dobro.”

Promatrao je kako je vučica nagnula glavu i promotrila kuću tim svojim prodornim, zlatno smeđim očima. “Kuća je puna soba, kreveta dovoljno i za dvaput veću grupu. Pretpostavljam da bi sada željela ući, uvjeriti se i sama.”

Vučica je jednostavno došetala do velikih, ulaznih vrata i tamo pričekala.

“Onda dobro.” Doyle je prišao vratima i otvorio ih.

U predvorju su Rileyne stvari ležale na hrpi. “Nismo ih uzeli jer nitko nije želio odabrati umjesto tebe. Nudi ti se veliki izbor.”

Vučica je krenula - zastavši da promotri dnevnu sobu, vatru koja je plamtjela - a onda je krenula prema stubama i pogledala za sobom.

“Pretpostavljam da sada želiš da tvoje proklete stvari oteglim po ovim vražjim stubama?”

Vučica je gledala ravno u Doyleove oči, ne trepćući. “Sada sam i nosač”, promrmljao je i podignuo njezinu vreću. “Ostatak možeš sama donijeti sutra.” Krenuo je na kat, a vučica s njim. “Bran i Sasha su dolje na kraju, u okrugloj kuli. Sawyer i Annika, prva vrata tamo dolje, u sobi s pogledom na more.”

Pokazao je prema drugom kraju odmorišta. “Ja sam tamo dolje, opet s pogledom na more.”

Vučica je krenula niz hodnik, u smjeru Doyleove sobe, stala na pragu, pa krenula dalje, pored susjednih vrata, pa još jednih, zatim se vratila i ušla u sobu s pogledom na šumu u kojoj se nalazio krevet s otvorenim baldahinom, dugačkim radnim stolom i kaminom obrubljenim malahitom.

Doyle je spustio njezinu vreću, spreman izaći iz sobe i ostaviti je samu.

Ali ona je prišla kaminu, pogledala u njega, pa u kamin. “Što? Sada bih ti trebao i upaliti vatru? Kriste.”

Mrmljajući cijelo vrijeme, uzeo je kocke treseta iz bakrene kante i položio ih na ognjište, kao kada je bio dječak.

S lakoćom je to obavio, trebao mu je samo trenutak, i ako mu je miris i stegnuo srce, zanemario je to.

“A sada, ako nemate više nikakvih zahtjeva...”

Krenula je prema vratima koja su vodila na maleni balkon. “Želiš opet van? Za Boga miloga. Nema stuba.” Prišao je vratima i otvorio ih. “Ako želiš sići, morat ćeš skakati.”

Ali ona je samo ponjušila zrak, vratila se unutra i sjela pored vatre.

“Vrata će, onda, ostati otvorena.” S obzirom na to da je i u svojoj sobi učinio isto, nije ju mogao osuđivati. “Ako ti treba još što, morat ćeš pričekati do jutra i sama se pozabaviti time.”

Krenuo je van, pa zastao. “Annika je pripremila dosta hrane i za tebe, ako ujutro poželiš jesti.”

Nesiguran, ostavio je njezina vrata otvorena i krenuo prema svojoj sobi. Kada je stigao do svojih vrata, čuo je kako se njezina zatvaraju.

Pa, ako to išta znači, sada su svi Sashini pilići bili u gnijezdu.

DRUGO POGLAVLJE

D

osadna glad i hladnoća zbog koje je drhtala probudili su Riley čim je svanulo. Od vatre je ostao samo žar; s one strane otvorenih balkonskih vrata po terasi je rominjala kiša.

Ležala je na podu ispred umiruće vatre, gola, dezorijentirana.

Rijetko je kada spavala tijekom preobrazbe - taj je događaj bio previše silovit. U rijetkim joj se trenucima to događalo, i to samo zbog krajnje iscrpljenosti.

Očito je žestoka bitka, nakon koje je uslijedilo putovanje s pomoću Sawyerova čarobnog kompasa, rezultirala velikim umorom.

Ukočena, drhtava, osovila se na noge, prošla rukama kroz svoju kratku, razbarušenu, smeđu kosu i pogledala oko sebe. Njezin um, razum, njezini nagoni savršeno su funkcionirali u vučjem obliku, pa je za sebe prethodne večeri odabrala sobu ne samo zbog velikog, izvrsnog kreveta koji je bio u njoj već i zbog radnoga stola.

Trebat će joj dobar radni prostor za istraživanje.

Ali to je moglo pričekati. Sada je trebala odjeću i, Bože, trebala je jesti. Problem nije bio samo u postu od sumraka do zore - što je bilo čvrsto pravilo njezina čopora - nego i u ogromnoj količini energije koju bi sagorjela promjena kroz koju je prolazila. Od žene do vučice, od vučice do žene.

Sada se osjećala slabom, drhtavom i zahvalnom Doyleu što je, koliko god nevoljko, donio ovamo njezinu vreću. Prokopala je po njoj, napipala prve hlače koje su joj došle pod ruku i izvukla prastare, smeđe, sportske hlače s našivenim džepovima, izblijedjeli gornji dio trenirke sa zaštitnim znakom Oxforda i debele čarape koje joj je za jedan rođendan isplela jedna od teta. Željela je tuširanje, beskrajno tuširanje vrućom vodom, ali više od toga trebala je napuniti baterije.

Tiho se krećući, izašla je iz sobe, pogledom pretražila hodnik i razmislila. Tek je trebala vidjeti kuhinju, nije znala gdje da je nađe, ali krenula je niza stube.

Pomislila je kako se Bran i više nego dobro pobrinuo za sebe ovom velikom kućom na irskoj obali. Ne samo zbog njezine veličine -

iako, vauu - već i zbog stila, majstorske izrade. I mudri, mistični detalji tu i tamo kao zalog njegovu nasljeđu.

U dekor su se lijepo uklopili keltski čvorovi - i zmajevi, i seksi vile. Tople, snažne boje; masivna, raskošna drvenina. Očaravajuća umjetnička djela - što ju je podsjetilo da dvama od njih mora podariti posebnu pozornost.

Dvije Sashine slike - one u kojima je Bran čarolijom skrio zvijezde. Potpuno je vjerovala u to da su tamo na sigurnome, ali željela se uvjeriti i sama.

U međuvremenu, dlana pritisnutog o svoj prazan želudac, tumarala je kućom. Činilo joj se najvjerojatnijim da će se kuhinja nalaziti u stražnjem dijelu kuće, pa je krenula u tome smjeru kroz polutamu kišovite zore.

Prošla je kroz neku vrstu posve muškog ureda - mnogo kože boje čokolade, tamnozeleni zidovi, veliki, predivni radni stol. Još neke stvari koje su je iznenadile svojom starošću: veliki, koncertni klavir, violončelo - oduvijek je željela naučiti svirati čelo - zbirka tradicionalnih irskih bubnjeva bodhran, flauta i frula. Prostrana dnevna soba kojoj je uspjelo zadržati udobnost, veličanstvena knjižnica zbog koje je skoro zaboravila na svoju glad.

Sve to s visokim, nadsvođenim stropovima, blistavim podovima, kaminima spremnima ponuditi toplinu i svjetlost.

Pitala se koliko je prostorija trebalo čovjeku. I konačno je pronašla kuhinju.

Ne samo kuhinju, šminkerski uređenu, već i razmetljivu dnevnu sobu s još kožnatih, ogromnih sofa i naslonjača te smiješno velikim televizijskim ekranom na zidu. A što se nalazilo s druge strane jednog kuhinjskog zida? Prostorija za zabavu - bilijarski stol, potpuno opremljen bar koji je sigurno potekao iz nekog predivnog, starog puba, dva starinska flipera koja su ponovno potisnula glad.

Samo u toj jednoj jedinog ogromnoj sobi mogla bi živjeti do kraja svoga života. Osobito s obzirom na ta široka, staklena vrata koja su u prostoriju puštala to zlovoljno nebo i turobno more.

“Imaš stila, Irče”, promrmljala je i gotovo se bacila na hrpu voća koje je ležalo umjetnički posloženo u širokoj, ulaštenoj, drvenoj zdjeli.

Zagrizavši u breskvu, gotovo zajecavši pri prvom zalogaju hrane, širom je otvorila oba krila vrata hladnjaka.

Ponovno se pomamila.

Nestrpljivo otvorivši posudu s ostacima jučerašnje večere, ulovila je vilicu i stala jesti Annikinu piletinu s rižom hladnu, ispirući je

gutljajima Coca-Cole, gotovo se onesvijestivši dok je njezin sustav slavio povezivanje bjelančevina i kofeina.

Malo se oporavivši, stala je proučavati aparat za kuhanje kave na pultu i zaključila da će se znati poslužiti time. Dok je pripremala kavu, začula je korake. Pokušala je zauzdati samu sebe da se ne ozlovolji, ali, Bože, tako bi joj dobro došao još sat tišine i samoće.

No kada je u prostoriju ušla Sasha, i kada je Riley u očima svoje prijateljice ugledala olakšanje, osjetila se nepravednom zbog te zlovolje.

“Trebala sam kavu”, rekla je.

“I ja je trebam. Kako si?”

Riley je slegnula ramenima, uzela dvije šalice iz ormarića staklenih vrata. “Dobro. Ubacila sam u sebe ostatke koje mi je ostavila Annika, pa sam dobro.”

A kada su se oko nje straga obavile Sashine ruke, osjetila se još manjom. “Morala sam sve to trčanjem izbaciti iz sebe.”

“Znam, znam. Osjetila sam da si se vratila, pa je sada sve u redu.

Jesi li još uvijek gladna?”

“Za sada sam puna do vrha, hvala. Kako si ti? Zaradila si neke ozljede.”

“Bran se pobrinuo za to. Sawyer je gadno opečen.”

“Da. Da, znam. Ali dobro je?”

“Svi smo dobro. Nadam se da će odspavati još nekoliko sati mislila sam da ćeš i ti.”

“Kasnije, najvjerojatnije. Morala sam napuniti baterije.” I, natankana, Riley se naslonila na kuhinjski ormarić i nasmiješila se.

“Kakva kuća.”

“Nevjerojatna je, zar ne?” S kavom u ruci Sasha je stala šetati kuhinjom. “Nisam još vidjela ni polovicu - a želim otići van, čak i po ovoj kiši, i jednostavno vidjeti. Ali predivno je. I spavala sam u sobi u kuli s čarobnjakom. Što bi moglo biti nevjerojatnije od toga?”

“Spavala ili se seksala?”

Sashine su oči bljesnule prema Riley iznad ruba njezine šalice.

“Oboje.”

“Jednostavno sam znala da ćeš na kraju završiti hvaleći se.” Riley je odšetala do staklenih vrata i zagledala se u sivo more i kišicu koja je polagano rominjala. “Mogla bi biti tamo. U vodi ili ispod nje, poput ostalih dviju. Opet otok, pa to ima smisla. Morat ću se pobrinuti za to da nam nabavim nekakav čamac.”

Prišla joj je Sasha i također pogledala van. “Cijenim to što ne pitaš, ali ipak ću ti odgovoriti. Ne znam. Ništa nisam osjetila, još ne.”

“Tek smo stigli ovamo. Trebali bismo imati malo vremena da se priberemo prije no što nas ponovno napadne.”

“Sawyer je rekao da ga je gadno spržila tijekom premještanja - a možeš i vidjeti koliko gadno. Ali rekao je i to da je ona oslabjela, i ostarjela, prije no što ju je pustio.”

Riley je kimnula i otpila gutljaj kave. “To ide jedno s drugim. To sivo pramenje u njezinoj kosi, i bore na njezinu licu, to smo joj tamo usadili mi, nakon što smo joj isprašili tur na Krfu. Možda ćemo imati posla sa staričicom koja će ovoga puta jedva moći stajati na nogama. I ne”, dodala je, “zapravo ne vjerujem u to.”

“Imamo dvije od ukupno triju zvijezda i dvaput smo je porazili.

Pronaći ćemo i treću.”

“Optimizam je dobar.”

Sasha je pogledala Riley. “Ti nisi optimistična?”

“Ne želim omalovažiti pozitivno razmišljanje. To je dobar alat ako si ga voljan poduprijeti djelovanjem.” Riley je pokazala prema van. “Tamo imamo mjesta za treniranje. Više tamo naprijed, prema šumi, ali svejedno. Tamo bismo mogli postaviti pristojnu streljanu. A tu je i šuma. Prema onome što sam mogla vidjeti trčeći prošle noći, tu su sigurno četiri jutra šume. Tišina, osamljenost. Ovo je Irska, stoga ćemo vjerojatno dobar dio treniranja morati obaviti po kiši.”

Kada je Sasha ostala šutjeti, Riley joj je dobacila brz pogled. “Ali tek smo stigli ovamo. Svi moramo predahnuti. Iscrpljena sam”, priznala je. “Velika, krvava bitka, Mjesec, putovanje.”

“Je li bilo drukčije putovati u vučjem obliku?”

“Uzbudljivo na svoj način, i uvrnuto, barem ispočetka jer sam se iscjeljivala za vrijeme putovanja i nisam se mogla do kraja usredotočiti. Slijetanje je bilo brzo i bolno i natukla sam leđa.”

“Znam kako ti je.”

“Zatim sam morala sve to izbaciti iz sebe trčanjem. U većini se slučajeva dobro upoznam s terenom prije no što krenem u preobrazbu pa mogu procijeniti gdje je sigurno za trčanje. Ali morala sam to izbaciti iz sebe. Srećom, kao što sam rekla, ovdje imamo na raspolaganju jutra i jutra privatne šume. Upecala si veliku, čarobnu ribu, Sash.”

“Ti si pomogla.”

“Ja? Ne sjećam se baš da sam ti nabacila nekakav mamac.”

“Bila si mi prijateljica. Prva prijateljica koja je znala što sam, kakav dar imam, i koja me prihvatila takvu kakva jesam. Pružala si mi savjete, slušala si, marila. I sve mi je to pomoglo da budem dovoljno mudra i snažna da, pa, da sama sebi bacim taj mamac.”

“Ti bokca, koliko ti meni duguješ.”

Sasha se nasmijala i zagrlila Riley jednom rukom. “Doista je tako.

Djelomice ću ti to vratiti pripremajući ti doručak. S obzirom na to da smo u Irskoj, odlučit ću se za irski doručak, Branov specijalitet.”

“Prihvaćam. Želim se najprije istuširati. Nisam imala prilike nakon bitke.”

“Nema žurbe. Najprije želim prošetati oko kuće. Prošle sam večeri jedva nešto uspjela vidjeti.”

“Svira li Bran klavir?”

“Ne znam. Zašto?”

“Ima pravog ljepotana. Bečki koncertni, iz sredine devetnaestog stoljeća.”

“Znaš li ti baš sve?”

“Praktički da. Ima i čelo, violine, viole, flaute i izuzetnu zbirku bubnjeva bodhran. Sigurno svira nešto od svega toga.”

“Ta tema nikada nije iskrsnula, pa ću ga morati pitati. Sviraš li ti neki instrument?”

“Klavir, naravno, iako je prošlo dosta vremena od kada sam posljednji put svirala. A ima on tamo i bijesnu sobu za zabavu. I knjižnicu nalik pravoj maloj katedrali.”

“Mislim da si ti bolje upoznala ovu kuću nego ja.” “ja se nisam seksala.”

“To stoji.”

Sasha se okrenula kada je u prostoriju ušla Annika - uzlepršale kose, uzbibane haljine, bosonoga.

“Riley!” Kao da su prošle godine otkako ju je posljednji put vidjela, Annika je dotrčala do Riley i čvrsto je zagrlila.

“Aha, dobro jutro i tebi.”

“Bili smo zabrinuti. Doyle je rekao neka se ne brinemo jer da ćeš se vratiti. Ali mi smo se brinuli. Sada si ovdje! Dobro jutro.”

“Kako možeš izgledati ovako u rano ujutro? Bez kave?”

“Ja ne volim kavu. Ali volim jutra. Sawyer će se još malo odmarati, ali se osjeća mnogo bolje. Osjećao se dovoljno odmornim da se pari, a ja sam bila vrlo nježna.”

“Seks.” Riley je odmahnula glavom. “Uvijek je u pitanju seks.

Ispričaj mi više - ne, ispričaj mi više nakon što se istuširam.”

“Ja ponekad volim biti na vrhu - gore”, ispravila se. “Gore, kada treba ići nježno i polagano. Tada mogu doživjeti mnogo orgazama.”

“Da.” Riley je uzdahnula. “Ovo bi moglo biti duže tuširanje, no što sam prvotno planirala.”

Kada se Sasha nasmijala, a Riley požurila van, Annika se zbunjeno nasmiješila. “Ne razumijem. Mora li se dulje prati?”

“Ne, htjela je reći... Objasnit ću ti, ali za to će mi trebati još kave.” *

*

*

Sljedeća najbolja stvar nakon vrućega tuša bila je vruće jelo. Kada je Sasha, uz Annikinu pomoć, pripremila obrok, ekipa se okupila u kuhinji.

Riley je namirisala nešto - slaninu! - i čula pomiješane glasove dok se polagano, jer sve ju je boljelo, spuštala u prizemlje.

“Ovdje držim auto”, rekao je Bran. “Povest ću vas sve, ali neće biti baš udobno.”

“Ja imam svoj motor”, dometnuo je Doyle. “I mogu povesti nekoga na njemu.”

“Istina. Mogu nam nabaviti kombi, za svaki slučaj, ako budemo morali nekamo ići svi zajedno, u jednom vozilu. A evo i nje”, rekao je Bran kada je Riley ušla u prostoriju.

“Sasha nam je rekla da si se oporavila i odmorila. I pronašla si sobu koja ti odgovara?”

“Jesam, hvala. Uzela sam jednu s radnim stolom prikladne veličine, s pogledom na šumu. Mnogo je ovo kuće, Irče”, rekla je nalijevajući još kave.

“Jest. Mislio sam, zašto razmišljati u skučenim okvirima? A kada je ovdje moja obitelj, kuća se brzo napuni. Trebali bismo jesti, a onda ću vam pokazati okoliš.” “Čuo sam ono o jelu.” Sawyer je iz pećnice izvadio tanjur s jajima i pečenim krumpirom ostavivši nekome drugome da izvadi tanjur s mesom i hrpom prepečena kruha.

Stol postavljen ispred prozora s čije je druge strane padala kiša otkrivao je Annikinu vještinu aranžiranja: ubrusi složeni u obliku srca, drveni vadičepi preoblikovani u šator sa sićušnim cvijećem koje se slijevalo s njega i jednim ružinim pupoljkom koji se kočio na vrhu.

Lučice su oblikovale još jedno srce, sa središtem punim ružinih latica.

Bran ih je upalio pucnuvši prstima i naveo je da zaplješće.

“Tvoji su vrtovi tako lijepi na kiši”, rekla je Branu. “Mislim da kada bih živjela u dvorcu pored mora, nikada ne bih poželjela otići.”

“Volim spoznaju da se uvijek mogu vratiti ovamo.”

“Ona voli i kišu.” Sawyerje natrpao hranu na svoj tanjur. “Moram reći da će mi nedostajati otočno sunce.”

“Spremna sam za kišu.” Sasha je tanjur dodala Doyleu. “To će nam dati malo vremena da se priberemo.”

“To je Irska”, podsjetila ju je Riley. “Vjerojatno ćemo imati i više od jednog kišnog dana. Ali da, zaslužili smo malo odmora, s obzirom na sve. Imaš li ikakvog pojma kamo si je odbacio, Sawyeru?”

“Nikakvog. Ali boljelo ju je kada sam to učinio.”

Dok je jela, ispričao joj je priču koju su čuli i ostali.

“Sve se slaže. Udarili smo je tamo gdje je boli, izgubila je tlo pod nogama, stisak joj je postao nesiguran. To bi nam trebalo osigurati malo vremena. Što je s Malmonom? Ili s onim čudovištem u koje se pretvorio?”

“Kliznuo nam je kroz prste”, rekao je Doyle. “On je snažniji, brži no što je bio.”

“Može li i ostati takav bez nje?” pitala se Riley. “To je pitanje.

Pretpostavljam da si zaštitio ovo mjesto, Brane.”

“Ispravno pretpostavljaš.”

“Dakle, zvijezde su ovdje, i na sigurnome.”

“Jesu. Pokazat ću ti jer ćeš se željeti u to uvjeriti i sama. Mislim da si svoju sobu odabrala zbog radnog prostora i vjerojatno ćeš se njime i poslužiti. Ali još bi jedno područje mogla smatrati korisnim.”

“Da?” “Sjeverni toranj. Pogledat ćemo ga nakon doručka.”

“Možeš li pojmiti da imamo sjeverni toranj?” Cereći se, Sawyer je pojeo još slanine. “A imamo i južni. I pazi ono.” Pokazao je palcem prema fliperima u dnevnoj sobi.

“Vidjela sam to. Kasnije ću te razvaliti na njima.”

“Pokušat ćeš”, rekao je Sawyer Riley. “I nećeš uspjeti. Trebamo novi raspored zaduženja.”

Sasha je kimnula. “Kasnije ću se pobrinuti za to, ali s obzirom na to da smo Annika i ja pripremile doručak, sada zadužujem Riley i Doylea za pospremanje kuhinje. Provjerila sam zalihe hrane i sredstava za čišćenje i za sada smo i više no opskrbljeni time, pa to na neko vrijeme odgađa nabavku za domaću frontu.”

“Voljela bih kupovati u Irskoj.”

Riley je uzdignula obrve prema Anniki. “Da je šopingiranje olimpijska disciplina, ti bi pobrala sve medalje. Ali u nekom trenutku trebat će ti oprema za kišu.”

“Ima nekih viškova u garderobi”, rekao je Bran, “ali morat ćemo pronjuškati uokolo. Poznajem ovo područje, i sela, ali nikada ga nisam promatrao sa stajališta misije.”

“Trebat ćemo dodatnog streljiva”, istaknuo je Doyle.

“To je još nešto što nisam imao na umu dok sam živio ovdje.”

“Imam neke kontakte.” Riley je slegnula ramenima. “Obavit ću nekoliko telefonskih razgovora.”

“A to iznenađuje koliko i Annikino kupovanje. Izgubili smo neke strijele u prošloj bitki”, nastavio je Doyle. “I mnoštvo metaka.”

“Ja ću se pobrinuti za to, a kada raspakirani svoje knjige i karte, počet ću raditi na...”

“Možemo li pričekati malo?” ubacila se Sasha. “Znam da se ne smijemo opustiti. Znam da moramo vrijeme koje imamo na raspolaganju upotrijebiti u svoju korist prije no što nas Nerezza ponovno napadne. Ali možemo li iskoristiti jedan trenutak samo za to da postojimo? Svi smo ovdje, oko ovoga stola, na ovome mjestu, nakon što smo se suočili s onime što se činilo poput gotovo nemogućih izgleda za preživljavanje, da i ne govorim o uspjehu koji smo ostvarili. Ali ovdje smo, i ovdje su dvije zvijezde. To je čudo, rekla bih. S mnogo muke izvedeno čudo, ali ipak čudo.”

“U pravu si.” Bran je susreo njezine oči, a onda pogledao ostale.

“Priuštit ćemo si malo mira, i zbog toga ćemo biti jači.” “Što se mene tiče, može.” Doyle je govorio opušteno, a onda bacio pogled prema Sashi.

“Kada budeš sastavljala raspored zaduženja, pobrini se da ostaviš dovoljno vremena i prostora za svakodnevno treniranje. Moramo povećati snagu i izdržljivost.” Sasha je teško uzdahnula. “To je okrutno, Doyle.”

“Hej, moram i ja malo biti glavni. Očvrsnula si, plavušo, ali to se dogodilo na Sawyerovom otoku sunca. Da vidimo kako ćeš se snaći s pedeset čučnjeva i sklekova na kiši.”

“Možda imam alternativu za to. Ako smo završili ovdje”, nastavio je Bran, “mogu vam pokazati. I zvijezde. Zadaci mogu malo pričekati, mislim.”

“Ja u svojem svijetu mogu čekati cijelu vječnost.”

“Tvoj svijet jest vječnost”, podsjetio je Sawyer Doylea, ali uzeo je Anniku za ruku i ustao. “Glasujem za cjeloviti obilazak kuće.”

“Počet ćemo, onda, od vrha.” Kada je Bran ustao, ispružio je ruku da primi Sashinu. “Imam vam mnogo što pokazati.”

Svi su se zajedno krenuli uspinjati stražnjim stubištem slijedeći Brana kada je na odmorištu drugoga kata skrenuo udesno i ponovno prema gore.

“Pristup krovu”, objasnio je. “Pogled je odozgo spektakularan, čak i za kišnoga dana.”

Bio je u pravu, pomislila je Riley kada je Bran otvorio masivna, lučna vrata, a ona iskoračila na kišu.

Prostrana, ravna površina krova omogućila je pogled od tristo šezdeset stupnjeva.

Bijesno pljuskanje čelično sivog mora i njegov siloviti napad na stijene i liticu. Njegova je grmljavina odzvanjala i lomila se kroz debele slojeve oblaka, sve tiše odzvanjajući na povjetarcu.

Kada se okrenula, ugledala je jedva vidljive sjene brda koja su se nizala onkraj sive izmaglice neba i šumu, duboku i sjenovitu i zelenu.

Onkraj područja po kojem je trčala prethodne noći sada je vidjela nekoliko seoskih kuća i polja istočkana ovcama, tanko pramenje dima iz dimnjaka ispod kojih je toga vlažnoga, ljetnog dana u ognjištima gorjela vatra.

“Situacija je dobra.” Doyle je progovorio iza nje. “Čak i po ovakvom vremenu možemo uočiti napad s kilometra ili više. A nalazimo se na visini, sa zaklonom u blizini.”

Primaknuo se bliže, pogledao niza zid ispresijecan četvrtastim otvorima kroz koje se moglo pucati. “Ovo će biti korisno.”

“Mogu namirisati more”, promrmljala je Annika.

“I čuti ga”, dometnuo je Sawyer. “Bit će problematično izvesti čamac na ovu uzburkanu pučinu.”

“Nabavit ću nam ronilački čamac i opremu”, rekla je Riley odsutno. “Riješit ćemo to. Je li ono groblje? Tamo lijevo? Što misliš koliko je...”

Kasno se sjetila. To je bila zemlja Doyleove obitelji. Opsovavši u sebi, okrenula se prema njemu. “Žao mi je. Nisam razmišljala.”

“Prvi grob pripada mojoj praprabaki koja je umrla pri porođaju šestog djeteta, 1582. godine. Dakle, dovoljno je staro. Iako arheolozi obično žele kopati dublje od toga, zar ne?”

“Ovisi.”

“U svakom slučaju”, nastavio je kao da ona ništa nije rekla, “to je dobar, strateški položaj.”

“A prije no što se svi podavimo na kiši, dopustite mi da vam pokažem što bi još moglo biti korisno.”

Dok je Bran predvodio natrag unutra, Sasha je pomilovala Rileynu nadlakticu. Kada je Riley bez riječi napravila pokret kao da si puca u glavu, Sasha ju je zaustavila pokretom ruke.

Zatim su obje požurile kada su začule Annikin oduševljeni usklik.

Krenule su za tim zvukom, zaokrenule za ugao i našle se na području trećega kata koji se prostirao ispod pola tuceta stropnih svjetala.

“Ma to te ja pitam!” Riley nije izvela zvijezde - kao Annika ispred zida od ogledala koji ju je očito oduševio - ali je zadovoljno protrljala ruke.

Sjajna kućna teretana s parketom od bambusa boje tamnoga meda i puni krug sprava za vježbanje. Dvije pokretne trake za trčanje i par eliptičnih sprava okrenutih prema cijelom jednom zidu od prozora poškropljenih kišom, kao i kućni bicikl. Jednim je kutom vladao niz elastične užadi pričvršćene za zid, koja služe za vježbe snage potezanjem, a veliki hladnjak sa staklenim vratima, već napunjen vodom i energetskim napicima, šepirio se u drugome.

Prostorija se dičila klupama za dizanje utega, pojedinačnim utezima, zalihom prostirki za jogu, girjama, loptama medicinkama, loptama za održavanje ravnoteže.

“O, kako si mi nedostajala, teretanice moja”, rekla je Riley i odmah s police uzela uteg od četiri i pol kilograma.

“Dovoljno dobro, mislim, za te vježbe snage i izdržljivosti ako vrijeme ne bude surađivalo.”

Doyle je na Branov komentar slegnuo ramenima. “Bitke se vode po ružnom vremenu koliko i po lijepom. Ali... Ovo će biti korisno.

Hmmm. Prečka za izvođenje zgibova.”

“O, kvragu”, promrmljala je Sasha i navela ga na osmijeh.

“Zašto je ne bi iskušala, plavušo? Pokaži nam što možeš.”

“Ja još uvijek uživam u svom trenutku.”

“Onda sutra. Čim svane. Mogu osmisliti neke cikluse treniranja, a utezi su dobrodošli. Ali trčimo vani padala kiša ili sjalo sunce. Stroj ti ne pruža osjećaj zemlje pod stopalima.”

“Zidovi su tako sjajni!” Annika je pred ogledalom izvela dražestan i savršen stoj na glavi. “Volim vidjeti kako izgledam.”

“I ja bih da izgledam kao ti.” Nakon što je malo napinjala bicepse, Riley je zamijenila utege. “Mogu li se služiti ovime kad god poželim, Irče?”

“Tvoja je koliko i moja.” “Štima. Kasnije ću si priuštiti malo vremena u teretani. To će biti moj trenutak”, rekla je Sashi.

“Kako ti drago, ja namjeravam postaviti svoj štafelaj.”

“Kad već govorimo o štafelajima i slikama...” Riley se okrenula prema Branu.

“To je sljedeće. Moram vam reći da se iza ovih vrata nalazi vodeno područje.”

“Vodeno?” upitala je Annika, elegantno se osovivši na noge.

“Parna kupelj, jacuzzi, tuš i svlačionica. Žao mi je što nemam bazen.”

“O, to je u redu. More je tako blizu.”

Smiješeći se, pokazao je prema vratima. “Na ovome katu ima još prostora”, počeo je vodeći ih van. “Još spavaćih soba, dnevni boravak.”

“Koliko je velika ta tvoja obitelj?” upitao je Sawyer.

“Uključujući nećake?” Nasmijavši se, Bran je zastao na vratima u okruglom zidu - vratima od tamnog drveta koja su izgledala prastaro i koja nisu imala ni kvake ni šarki. “Dobrano preko stotinu, mislim.”

“Više od... stotinu?”

Ponovno se nasmijao Sashinoj reakciji. “Sada je prekasno da se povučeš, mo chroi.”

Bran je ispružio ruku prema vratima pokazujući dlanom prema van. Progovorio je na irskome, na što mu je Doyle uputio brzi pogled.

Samo meni i mojima, otvori se.

Na te riječi i pokret munja je kliznula niz drvo, zablistala i zatreperila plavetnilom.

I vrata su se otvorila.

“Bolje od lokota, reze i psa čuvara”, rekla je Riley. “Otvorit će se samo nekome od nas. Kao i vrata na drugom i prvom katu ovoga tornja. Ono što je unutra na sigurnome je pred svakim tko ga pokuša ukrasti.” Bran ih je pokretom ruke pozvao da uđu. Riley nije glasno udahnula, ali bila je blizu toga da to učini.

Njegova radionica, pomislila je, ili dućan čarolija. Čarobnjakov brlog. Kako god je zvali, kao i ostatak kuće, prostorija je bila i više nego dojmljiva.

Uzdizala se u nedogled unutar tornja - što fizički ili strukturalno ne bi trebalo biti moguće.

No opet, čarobnjak...

Na policama koje su lebdjele u prostoru nalazile su se bočice, staklenke, kutije. Prepoznala je neke biljke - pod svjetlošću koja je jezovito blistala - kaleže, obredne noževe, kotlove i zdjele.

Kugle i koplja od kristala. Knjige kožnatih korica, neke vjerojatno stoljećima stare. Ogledala, svijeće, hamajlije, kipovi.

Metle, primijetila je, i kosti, i rune, i karte za tarot.

A iznad kamenog ognjišta Sashine slike. Ovdje, naravno, pomislila je Sasha. Čarolija unutar čarolije unutar čarolije. Sigurne od zla, unutar svjetlosti.

“Rekao sam ti da sam prvu od tvojih slika kupio prije no što sam te susreo, prije no što sam te upoznao.” Bran je jednom rukom zagrlio Sashu dok je ona proučavala slike. “Ugledao sam je u jednoj njujorškoj galeriji i poželio je. Trebao sam je”, ispravio se.

“Moja staza kroz šumu, onu koju sam tako dobro poznavao, vodila je ovamo. Iako sam samo ja znao da vodi ovamo. Često sam hodao tom stazom, prema svjetlu koje si ti naslikala tako predivno, i namjeravao sam sliku objesiti u svojem stanu u New Yorku, da me podsjeća na ovo. Ali donio sam je ovamo, još onda. Smjestio sam je ovdje, na meni najdragocjenijem mjestu.”

“Sanjala sam je.” Tada osamljena, i toliko davno, davno prije no što ga je upoznala. “Sanjala sam tu stazu i stabla i tu svjetlost, ali nisam mogla vidjeti što je na njezinu kraju. Sve do sada.”

“A drugu, njezin par, naslikala si također po svojim vizijama, vizijama koje su nas dovele ovamo. Ne samo domu, već i trećoj zvijezdi. Pronaći ćemo je ovdje.”

Svršetak staze, pomislila je Riley, veličanstvena kuća u kojoj su se sada nalazili, koja je blistala pod mekanim svjetlom, ukrašena vrtovima, i uzdizala se iznad uzburkanog mora.

Sve dolazi u nizu po tri, pomislila je - ne samo zvijezde, već i druge stvari. Hoće li Sasha naslikati i treću sliku?

“Unutar tvojih vizija, unutar tvoje umjetnosti, zvijezde blistaju na sigurnome.”

Bran je podignuo obje ruke. Slike su zatreperile, zatreperili su gornji slojevi boje. Crvena na stazi, plava na kući. I kliznule su iz toga svijeta u njegove ruke, zatvorene u bistrom staklu, blještave i ponosite poput istine.

“Naše da ih čuvamo”, rekao je Bran. “I treću, Ledenu zvijezdu, da je pronađemo.”

“Ali kada budu sve tri - vatra, voda, led - u rukama čuvara, bitkama još neće biti kraj.” Dok je govorila, Sashine su oči potamnjele, postale duboke. “Kada ih bude tri, jer tri su načinjene, jer tri su dane svjetovima, tmina će tražiti još krvi, još smrti. Porazite je jedinstvom. Prognajte je u kaos. Treba odlučiti kojim putem krenuti.

Budite iskreni, držite se trojstva, jedan pored dvoje, i tada, samo tada, pojavit će se Stakleni otok. Samo će se tada otvoriti, pred iskrenim i hrabrim srcem.”

“Hoćete li jahati oluju?” S vizijom u sebi koja je prosijavala poput tisuću sunaca, okrenula se prema drugima. “Hoćete li imati vjere?

Hoćete li vidjeti što živi unutar kamena i tuge? Hoćete li čuti ono što zaziva vaše ime? I pronaći posljednju te, pronašavši je, ostati snažni, ostati iskreni?”

Uz duboki uzdah Sasha je sklopila oči.

“Hladno je.”

Bran je odmah pogledao prema ognjištu, natjerao vatru da zaplamti.

“Ne, htjela sam reći - žao mi je. Gdje je zvijezda. Gdje god da jest, hladno je. Ne mogu je vidjeti, ali je osjećam. I pretpostavljam da ništa od toga nije od prevelike pomoći.”

“Dopustite mi da se ne složim s time.” Riley joj je protrljala rame.

“Otkrila si nam da treći dio priče nije i posljednji. Nema smisla gledati na to kao da je gotovo kada neće biti. Pronađemo je, dokrajčimo onu kučku, i pronađemo Stakleni otok. I odemo tamo s trima zvijezdama.

Pravi kolačić. Ako volite kameno tvrdo tijesto i glazuru od blata.”

“Ja sam za”, rekao je Sawyer. “Kolačić je kolačić,” “Ja volim kolače”, rekla je Annika.

“Neće to biti prvi orah koji moram slomiti.” Doyle je pogledao u zvijezde. “Pronađimo zvijezdu, pronađimo otok. Pa što koštalo, da koštalo.”

“Rekao bih da smo jedinstvo postigli, a već smo odabrali i stazu.”

Bran je podignuo zvijezde prema slikama. Zvijezde su se uzdignule prema njima i kliznule unutra. Čekati treću.

TREĆE POGLAVLJE

N

akon što su zvijezde ponovno bile zaštićene čarolijom, Bran ih je sve poveo niz središnje, spiralno stubište.

Tip ima stila, od početka do kraja, pomislila je Riley dok je pogledom pretraživala dnevnu sobu na drugome katu. Sa svojim dodatkom u obliku velikog, masivnog radnog stola, mogla je poslužiti kao još jedan radni prostor.

Sviđala joj se ta mješavina staroga i novoga - veliki, ravni ekran, masivni bar od starog drveta, mnogo naslonjača u tim zagasitim, raskošnim bojama za koje se činilo da mu se sviđaju kada se radilo o odmaranju, kamin obrubljen granitom u bojama šume.

U nišama okruglog zida nalazile su se kipovi od alabastra, bronce, ulaštenog drveta. Zaintrigirana, Riley je prišla bliže, prešla prstom po glatkim linijama triju božica, isklesanih u alabastru.

“Fódla, Banba, Ériu.” Bacila je pogled prema Branu. “Na prvi bih pogled rekla da potječu iz oko osamstote nakon Krista.”

“Tako mi je rečeno. To mi je omiljena statua, kao i te božice, pa sam je dobio na dar, to je obiteljsko nasljeđe.”

“Tko su one?” upitala je Sasha.

“Ermnasine kćeri”, rekla joj je Riley, “iz naroda božice Danu.

Zamolile su barda Amergina da zemlju - ovu zemlju - imenuje po njima, i on je to i učinio. Trijumvirat - ne naših triju božica, ali svejedno trijumvirat. Kraljice i božice jednog otoka. Zanimljivo.”

Okrenula se i mahnula rukom. “I ta brončana statua. Morrigan, ovjekovječena u trenutku preobrazbe iz žene u vranu. Još jedna Ermnasina kći, još jedna velika kraljica i božica. Božica rata.”

Riley se približila drugoj niši. “Ovdje imamo Gospu od Jezera, ponekad poznatu kao Niniane. Božicu vode. A ovdje, u njezinoj kočiji, Fedelm, proročica koja je prorekla velike bitke.”

“Predstavlja nas?” Sasha je prišla bliže uglačanom drvetu koje je prikazivalo božicu proročicu.

“To je zanimljivo, mislim. U Irskoj se nalazi mnogo iznimnih umjetničkih djela, ali zanimljivo da se baš ove umjetnine nalaze baš u ovoj kuli.”

“Zajedno”, rekla je Annika. “Kao i mi. Sviđa mi se to.”

“I meni je to prilično drago. To je snaga”, zaključila je Riley. “I osjećam kao da donosi sreću. Ja ne bih na tvome mjestu”, dodala je kada je Sawyer posegnuo za kipom božice koja se izdiže iz vode. “To na tržištu vjerojatno vrijedi pet, šest milja.”

“Kako, molim?” Sawyer je brzo povukao ruku.

“Legenda o tom umjetničkom djelu govori da je jedan od mojih predaka bio zaljubljen u tu damu i da je napravio njezin kip.” Bran se nasmiješio. “Kako god da je nastao, i on je već naraštajima u obitelji.

Ali intrigantna je tvoja osjetljivost na udruživanje, Riley. Postavio sam ih ovdje vlastitim rukama. Odabrao sam im mjesta davno prije no što sam upoznao ikoga od vas. A ipak dobro pristaju zajedno, zar ne?”

“Tako su lijepe.” Ali, ugledavši se u Sawyera, Annika je ruke držala podalje od kipova.

“Zanimljivo je i to što sam u drugu kulu postavio brončani kip čarobnjaka Merlina i kip Dagde.”

“Merlin je očit izbor. Dagda, još jedan iz naroda božice Danu”, dometnula je Riley, “koji je, među ostalim, poznat i kao bog vremena.” Pokazala je prstom prema Sawyeru.

“A pored njega stoji Caturix.”

“Kralj bitke”, promrmljala je Riley podignuvši obrve prema Doyleu. “Prilično se dobro uklapa.”

“Imam i još jedan trijumvirat božica koji se nadopunjuje s onim iz prve kule. Morrígan, Badb, Macha.”

“Drugi niz Ernmasinih kćeri. Voljela bih ih jednom vidjeti.”

“Kad god želiš”, rekao je Bran Riley.

“Koliko god sve to bilo zanimljivo, to su samo simboli.” Doyle je ustao s rukama u džepovima. “Kipovi se ne bore. Oni ne krvare.”

“Reče tip kojega je prije tri stoljeća proklela vještica. Ne očekujem da će kipovi skočiti na noge i pridružiti nam se”, nastavila je Riley.

“Ali simbolika ima veze, a trenutačno izgleda i da voda ide na naš mlin.”

“Potpuno se slažem. I to ne znači da sutra neću stenjati radeći svoje zgibove.”

Sasha je od Doylea dobila poluosmijeh. “Pošteno.”

“Glavna će nam razina ovoga zdanja možda pružiti još opipljivijih stvari kojima možemo štogod učiniti.”

“Da nemaš slučajno dolje i Ekskalibur?” upitao je Sawyer Brana.

“Oprosti, nemam. Ima ga moj bratić u Kerryju. Šalim se”, rekao je kada su Riley ispod čupavih šiški skoro ispale oči.

“Nikada se nemoj šaliti s jednom arheologinjom vezano uz Ekskalibur. Čega ima dolje?” Ne čekajući, krenula je silaziti spiralnim stubištem.

Doyle je čuo njezinu reakciju kada je odmaknula na pola puta. Po njegovu iskustvu, zvuk koji je proizvela obično je ispuštala žena na vrhuncu orgazma. Čuo je kako se Bran smije i govori: “I mislio sam da će ti se svidjeti”, hodajući na začelju grupe.

Knjige, primijetio je Doyle. Stotine knjiga. Stare, drevne knjige na okruglim, visokim policama. Zrak je mirisao po njihovim kožnatim uvezima i, pomalo, po papiru.

Jedna je masivna knjiga ležala na svome stalku, izrezbarenih korica zaključanih lokotom. Ali ostale su okruživale prostoriju i njezino prostrano, kameno srce. Kroz prozore, uske i visoke, ulijevalo se mekano svjetlo, a istake na njihovu donjem dijelu služile su kao sjedala između polica.

Nasred prostorije stajao je dugačak, blistav, knjižničarski stol.

Doyleovu su pozornost privukli zemljovidi. “Knjige, prikupljene tijekom mnogih naraštaja”, počeo je Bran. “O magiji, folkloru, legendama, mitologiji, povijesti. O iscjeljivanju, bacanju čarolija, o ljekovitom bilju, kristalima, alkemiji. Dnevnici, memoari, obiteljske legende, predaje, također. Zemljovidi, kao što je otkrio Doyle, neki vrlo, vrlo stari. Tu ćeš pronaći neke duplikate onoga što već imaš”, rekao je Riley.

Samo je odmahnula glavom. “U usporedbi s ovime, ono što imam ja izgleda poput police s knjigama nekog trogodišnjaka. Mogla bih živjeti ovdje.” Ispustila je dugačak uzdah. “Ako odgovore ne mogu pronaći ovdje, onda odgovori ne postoje. A odgovori uvijek postoje.”

“Ja sam tražio, naravno, ali ja ipak ne razumijem poveznice poput tebe. A u ovome trenutku potraga se suzila i usredotočila.”

Prišao je jednoj polici i s nje uzeo tanku knjigu. “Govori se da je ovo napisao jedan od mojih predaka - s majčine strane. Govori o njegovu posjetu Staklenom otoku kako bi proslavio uzdizanje nove kraljice.

Napisana je na staroirskome.”

Uzevši je, Riley ju je oprezno otvorila. S obožavanjem i poštovanjem. “Mogu raditi na prijevodu. Doyle je u tome bolji, s obzirom na to da je star i Irac.”

“Ne mogu govoriti o njezinoj vjerodostojnosti”, nastavio je Bran.

“Ali obiteljska predaja, općenito govoreći, podržava je.”

“Mogu prokopati po folkloru i mitovima.” Riley je govorila odsutnim glasom dok je pregledavala knjigu. “Pretpostavljam da ono što je ovdje, ovdje i ostaje.”

“Ova je prostorija nadzirana magijom kako bi sačuvala knjige papir, uvez. Neke su toliko stare da bi se raspale kada bi dospjele na zrak izvan ove sobe i kada bi se njima rukovalo bez ove čarolije.”

“Razumijem. Ipak, ovo je bogovsko mjesto za rad.” Položila je knjigu na dugački stol i pokazala prema onoj na stalku. “Kakva je ono knjiga?”

“Knjiga čarolija, još jedna iz moje obitelji, od prve izvedene, pa do posljednje. Dodao sam ono što sam izveo na Krfu, i na Capriju.

Može je otvoriti samo netko moje krvi.” Dok je to govorio, Bran je prišao knjizi. “Dobio sam je za svoj dvadeset prvi rođendan.

Proslijedit ću je onome koji bude došao nakon mene. Sadrži znanje i ostavštinu i moć.”

Položio je ruku na tu knjigu i progovorio na irskome. Dok je govorio, knjiga je počela sjajiti. Počela je pjevati.

“Oh!” Annika je zgrabila Sawyerovu ruku. “Prelijepo je. Čuješ li ti to?”

“Aha. I osjećam.”

Zrak se pomaknuo; svjetlost se promijenila.

“Ja sam od krvi”, preveo je Doyle Branove riječi ostalima. “Ja sam od zanata. Ja sam svi koji su došli ranije i svi koji će doći kasnije. To je moj zavjet, to je moja dužnost, to je moja radost.”

Kada je Bran podignuo ruku, debeli je lokot nestao. Otvorio je izrezbarene korice - bljesak, škljocaj. A onda tišina.

“Evo, svatko tko je držao ovu knjigu u svojim rukama zabilježio je ovdje svoje ime.”

“Toliko ih je mnogo”, promrmljala je Sasha kada je okrenuo stranicu. “Tvoje je posljednje.”

“Za sada.”

“Hoće li... naše dijete?”

“Ako dijete bude htjelo. Ako dijete prihvati.”

“To je stvar izbora?”

“Uvijek. Čarolije su katalogizirane. Za iscjeljenje, za spoznaju, za zaštitu, za odbijanje lošega, za štovanje i tako dalje. Ako bilo tko od vas želi pronaći neku čaroliju, mora samo zatražiti i ja ću je otvoriti.”

“Ilustracije”, rekla je Sasha kada je Bran okrenuo nekoliko stranica. “Prelijepe su, tako živopisne, svježe.”

“Stvara ih sama knjiga. Vidjet ćeš da svaka stranica nosi ime. Ako se ustanovi da je čarolija korisna, napišemo je, ponudimo je. Ako je knjiga prihvati, dodamo je unutra.”

“Knjiga ima mogućnost prihvatiti ili odbiti?”

“Ima moć”, reče on ponovno. “Ako imaš potrebu, pitaj.” Sklopio je knjigu, položio svoj dlan iznad nje. Materijalizirao se lokot, zaključao uz škljocaj.

“Jednoga dana, kada budemo imali mnogo slobodnog vremena, voljela bih je detaljnije pogledati. Ali za sada...” Riley se okrenula oko sebe. “Mislim da imam dovoljno da me drži zaposlenom.”

“Na nekoliko desetljeća”, dometnuo je Sawyer.

“Je li u redu ako se odmah prihvatim posla?”

“Naravno.” U znak dobrodošlice Bran je mahnuo prema ognjištu i upalio vatru. “Ja ću kasnije biti na trećem katu. Na drugome katu ima pića i svega potrebnog za kuhanje čaja ili kave.”

“Kao što sam već rekla, mogla bih živjeti ovdje. Donijet ću neke stvari iz svoje sobe, a onda ću se dati na kopanje. Mobitel će mi ovdje imati signala, je li tako?”

“Ovdje i svagdje.”

“Mogu li ti pomoći oko čega ovdje?” upitala je Sasha.

“Možda, ali zapravo, Doyle bi bio korisniji.”

Nije izgledao jako zadovoljan zbog toga, ali slegnuo je ramenima.

“Imam neke stvari oko kojih se moram pobrinuti, a onda ti mogu posvetiti malo vremena.”

“Dovoljno dobro. Obavit ću neke telefonske razgovore, donijeti ovamo neke stvari i krenuti na posao. Brane?” S rukama na bokovima, Riley se okrenula oko sebe. “Ovo rastura.” *

*

*

Prije no što je počela, Riley je kontaktirala obitelj. Trebala je nazvati, porazgovarati sa svojom obitelji, ali... elektronička je pošta bila brža, jednostavnija, a i mogla je komunicirati sa svima istovremeno.

Nazvat će svoje roditelje nakon punog Mjeseca, ali može njima i svome čoporu pružiti detalje o tome gdje se nalazi - gdje se doslovno nalazi - putem elektroničke pošte.

Zatim je prošla svoj popis kontakata. Morala je nabaviti čamac za ronjenje i ronilačku opremu. Budući da je potraga za objema

prethodnim zvijezdama zahtijevala ronjenje, pretpostavljala je da će im trebati i sada.

Pronašla je broj jednog arheologa s kojim je prije dosta godina radila na jednom iskapanju u okrugu Cork, pa je odlučila pokušati.

To je podrazumijevalo malo čavrljanja, nadoknađivanja propuštenog - zbog čega i jest odabrala elektroničku poštu kao način komuniciranja s članovima obitelji - ali uspjela je dobiti kontakt.

Nakon dvadeset minuta, mnogo pregovaranja, dobila je što je željela.

telefonskog

gugutanja

i

U kutiju je spremila potrebne joj knjige, zajedno sa svojim laptopom i tabletom, nekolicinom pisaćih blokova i sve odnijela u kulu.

Ne bi li bilo božanstveno kada bi tamo mogla raditi sama, pomislila je kada je ponovno ušla u prostoriju. Samo ona i stotine starih knjiga - i njezina elektronika. Velika vatra, veliki radni stol.

Vani pada kiša, a unutra svira glazba s njezine playliste.

Ali trebala je Doylea.

Taj je čovjek govorio i čitao na toliko jezika na koliko i ona - a nekima se od njih služio i bolje od nje. Što ju je živciralo, priznala je kada je rasklopila svoj laptop.

A onda, opet, on je na raspolaganju imao nekoliko stoljeća da nauči lingvistiku. I sve ostalo.

Imao je dara za strategiju i taktiku - nije se uvijek slagala s njegovim rješenjima, ali imao je smisla za to. Kao narednik za obuku bio je brutalan - ali ona je to poštovala. Ovo je bio rat, i to rat na nemogućoj razini, pa ili treniraš brutalno ili umreš.

A u bitki je bio žestok, brz i neustrašiv. Naravno, s obzirom na to da je bio besmrtan, čemu strah?

To nije bilo pošteno, podsjetila je samu sebe. Taj je čovjek osjećao bol, baš kao i svaki drugi.

Ipak, to nije bilo nadmetanje. Što je sranje, priznala je raspoređujući svoje stvari. Za nju je gotovo sve bilo neka vrsta natjecanja. Znala je kako djelovati kao dio ekipe - naposljetku, bila je životinja čopora. Ali više je voljela biti predvodnica.

S obzirom na noć koja je bila za njom i na ono što se nadala sada obaviti, uspela se spiralnim stubištem i pripremila lonac jake kave.

Nakon kratkog oklijevanja uzela je dvije velike, bijele šalice.

Ako se Doyle pojavi, uštedjet će vrijeme bude li na licu mjesta imala još jednu šalicu.

Zatim se smjestila za stol dok je vatra pucketala, kiša pljuštala i počela je čitati - što je bolje mogla - knjigu koju je napisao Branov predak.

Pisala je usput bilješke u notes zastajkujući kada je na svome laptopu trebala provjeriti neku riječ ili izraz.

Jedva je podignula pogled kada su se otvorila vrata.

Pitala se je li izblijedjela majica s logom Grateful Deada njegova ironična, privatna šala na račun svoje besmrtnosti ili je bio - kao što bi trebao biti svaki razumni ljubitelj rocka - njihov obožavatelj.

Bilo kako bilo, ispod nje su se nazirali pristojni trbušni mišići, što mu je išlo u prilog.

“Branov mnogo puta prapradjed bio je pun sebe”, počela je. “Ili mi se možda samo čini. Njegov je stil vrlo kićen i prilično se podrugljivo i hvalisavo izražava o prigodi kada su ga pozvali na uzdizanje. Tako on naziva rođenje te nove kraljice.”

“U redu.” Doyle je nalio kavu u drugu šalicu. “Ti ovo možeš pročitati brže.” “Čini se da se dobro snalaziš. Osim toga, izlet nekog tipa na Stakleni otok stotinama godina ranije ne koristi nam baš mnogo ovdje i sada. Otok izroni gdje god mu se prohtije - tako kaže legenda, zar ne?”

“Pojavljuje se i nestaje kako mu dođe”, navodila je Riley, “ploveći izmaglicama vremena i prostora. Mnogi su tražili njegove obale, ali rijetko kada staklene dijelove. Samo onima koje je odabrala sudbina, onima čija su djela i moći bili hvale vrijedni, podarena je mogućnost prolaska.” Potapšala je knjigu. “Ili riječi koje imaju taj učinak. Taj tip

- Bohannon - prilično se samouvjereno izražava o svojim zaslugama.

Odnio je kraljici dvije ptice od dragoga kamenja - ševu i slavuja - kao svoj dar. Jednu da je pjesmom uspavljuje, drugu da je pjesmom budi.

Postoji cijeli odlomak o tome kako ih je načinio.”

“A kako to nama pomaže?”

“To je informacija, Bistricu. Nema sumnje u to da govori o djetetu - dakle, to potvrđuje da je riječ o rođenju. Mnoge informacije koje smo mi iskopali govore isto, iako ima teorija o mladoj djevojci, à la Arthur, koja je odabrana na temelju onoga kako je obavila neki zadatak ili djelo. Ali on piše o kraljici djetetu, Aegle, i njezinim čuvaricama: Celene, Luni, Arianrhod.”

“To smo znali i ranije.”

“Ovo je dodatna potvrda”, ustrajala je Riley. “A svoju je pozivnicu dobio od Arianrhod - jedan Kelt drugome, rekla bih. Putovao je iz Sliga, na obalu Clarea - to je nama sada i ovdje. Odavde je morao

putovati morem, što mu je bilo problematično - to opet opisuje iscrpno. Mračno more pod punim Mjesecom, bla, bla, bla, ali onda postaje zanimljivije.”

Riley je okrenula nekoliko stranica unatrag i gurnula knjigu prema njemu.

“Pročitaj to. Naglas”, rekla je nestrpljivo kada je počeo čitati u sebi oblikujući riječi samo usnama. “Pomaže mi da to čujem.”

“Prokletstvo. Dobro onda. Iako se more valjalo ispod mene, a

Mjesec plesao iza oblaka da priguši svoje svjetlo, nisam se bojao.

Navukao sam svoju moć oko sebe poput plaha i plovio na vlastitom udivljenju dok su se maglice kovitlale i bujale. Na trenutak se izgubio čak i Mjesec, a more je zadrhtalo kao da se boji. Neki bi jauknuli ili okrenuli brod u smjeru iz kojeg su došli, ali ja sam plovio dalje, hladne krvi dok sam... Za ime Boga.”

“Da, da, ali nastavi.”

“... se držao svoga smjera, iako je vodeni demon grmio.” Doyle je

zastao i hladno je pogledao. “Vodeni demon.”

Riley je slegnula ramenima. “Mogla bi biti Wahwee, iako su to Aboridžini, možda Munuane, možda kit ili pijavica. Ili je to samo metafora. Nastavi.”

“Vodeni demon”, promrmljao je, ali nastavio. “Kroz maglicu,

svjetla, baklje jarke, i Mjesec je odgrnuo oblake da zasja zrakom svjetlosti i osvijetli put. Staklo se za mene razdvojilo, more se smirilo i preda mnom je Stakleni otok zablistao, zatreperio poput dragulja.

Pijesak, bijel poput mjesečine, s onim visokim bakljama u punome sjaju. Šuma, gusta i zelena, osvijetljena kapima rasplesanih boja. Na brdu je palača blještala srebrom. Zrak je ispunila glazba gajda, flauta i harfa. Ugledao sam žonglere i plesače i namirisao meso na vatri, medovinu u čaši dok je prema meni kroz plitak trčao dječarac da moj čamac izvuče na obalu.”

Kada je Doyle ponovno zastao, Riley je samo prstom zaokružila po zraku.

Tiho je opsovao, ali je nastavio.

“Iako je noć bila hladna i vlažna kada sam napustio obalu svoga svijeta, tu je bilo toplo i suho. Iskoračio sam iz čamca na bijeli pijesak Staklenog otoka gdje je Arianrhod čekala sa svojim sestrama da me pozdravi. Kada je moja noga dotaknula tlo, znao sam da sam počašćen onime što je doživio malotko prije mene i što te doživjeti rijetki nakon mene. Jer ovdje se nalazi živo srce moči svih svjetova.”

Doyle je podignuo pogled. “Ti pušiš ovo?”

“Nema dovoljno informacija, ali zanimljivo je, zar ne? Čarobno je - to ne možemo zanijekati. Što ako se tamo nalazi sama srž svega, srce, svijet gdje sve počinje? Svakako ima smisla što Nerezza želi zvijezde - koje su tamo načinile tri božice. Ima smisla ako ih dobije u svoje zle ručice, da će steći svu moć i sposobnost da uništi, pa, sve.

Zato jest zanimljivo.”

Zavalila se na naslon. “Nastavi.”

“Da sam znao da ću ti čitati priču, donio bih pivo.”

“Donijet ću ti pivo ako me to spašava prevođenja.”

“Važi.”

Krenula je uza stube. “Još nešto o čemu bi trebao razmisliti”, viknula je prema njemu.

“Već imam mnogo što o čemu trebam razmišljati. Što je to tvoje nešto?”

“Morat ću provesti ispitivanja kako bih mogla bolje procijeniti starost toga dnevnika, ali mislim da je riječ o devetom stoljeću.”

“U redu.”

Zakolutavši očima, pogledala je niz ogradu. “Budi intelektualno radoznao, Doyle, i pitaj me zašto to mislim.”

malo

“Ionako ćeš mi reći.”

“Hoću.” Krenula je dolje s njegovim pivom. “U devetom su stoljeću imali matematičku shemu za određivanje vizualne forme rukopisa i pisari su iscrtavali rubove područja ispisa metalnom iglom sa stražnje strane pergamenta. Ponekad su prečvrsto pritiskali. Možeš na knjizi vidjeti tragove urezivanja u pergament. Ovaj Bo ovdje je napuhan, prilično zadovoljan svojim položajem u društvu. Imao je slugu koji je iscrtavao linije za pisanje. A ako je riječ o dvanaestom stoljeću, što mi se, sudeći po tinti, baš i ne čini, počeli su se koristiti nekom vrstom olovke kako bi iscrtali linije.”

“Dakle, knjiga je stara, što smo već znali. Kakve veze ima nekoliko stoljeća ovamo ili onamo?”

“Lako je tebi to reći, starče. U ovome slučaju ima veze.” Pružila mu je pivo i sjela. “Jer, iako sam pronašla dijelove legende o tome otoku koji, čini se, datiraju iz još dalje prošlosti, ovo je najstariji ozbiljni prikaz te legende, i to napisan u prvoj osobi. U doba kada su zvijezde stvorene, Doyle. On nam govori kada su zvijezde rođene. To je ono što, u mojim krugovima, nazivamo otkrićem.”

“Datiranje zvijezda nije isto što i pronalazak treće.”

“Ponekad je znanje nagrada sama po sebi.” Izgovorila je to suho, potpuno uvjerena u svoje riječi. “Ali ako uspijem datirati ovo i nekako

potvrditi njegovu autentičnost, znat ćemo kada je kraljica rođena, kada su stvorene zvijezde. Znamo da je taj opčinjavajući tip isplovio s obale Clarea - sam. Ne postoji velika vjerojatnost da je morao ploviti daleko jer krenuo je po noći, stigao na odredište iste te noći. Ako na trenutak zaboravimo čaroliju, pretpostavljamo da se otok nalazio ovdje, nedaleko obale Clarea, a to mi se sviđa jer smo ovdje i mi.”

Mršteći se nad time, Doyle je uzeo pivo. “To bi značilo da imamo prokleto mnogo sreće.”

“Sudeći po proteklih nekoliko mjeseci, dovraga s njom. Mi smo na mjestu na kojem nam je suđeno biti. Ne znam hoćemo li jedne noći isploviti i naići na portal, ali služeći se ovim prikazom, udruživši ga s drugim nalazima, zbrojivši dva i dva, izračunavši struje, možda smo pronašli lokaciju, ili barem šire područje na kojem se nalazi. Uvijek postoji obrazac, Doyle.”

Otpio je gutljaj piva. “Sada si me zainteresirala.”

“Dobro. Nakon ovoga danas, mora biti još dodatnih smjernica.

Logično je da ne možemo otići po zvijezdu dok je ne lociramo. Ali ići će nam u prilog budemo li imali smjer u kojem moramo ići, budemo li mogli Sawyeru dati neke moguće koordinate kada pronađemo treću zvijezdu.”

“To će je još više raspizditi.”

“Ozlijeđena je. Možda ćemo je pronaći prije no što se potpuno osovi na noge. I ne”, rekao je kada je Riley podignula obrve. “Ni na minutu nisam povjerovao u to.”

“Onda u redu. Da zaključimo. Pronađemo zvijezdu, pronađemo otok, obavimo posao. Nadamo se da obavljanje posla uključuje uništenje Nerezze.”

“Prema našoj vidovnjakinji taj dio posla obavlja mač.”

“Bilo bi osobito lijepo kada bi to bio tvoj mač, ali nitko od nas ne misli da će biti baš tako čisto i jednostavno.”

“Bran ga je začarao imajući to na umu. Možda bi bilo vrijeme da počnemo raditi na tome dijelu priče.”

“Ne može štetiti.” Razmislila je o tome. “Moglo bi biti da smo čarolijom koju je Bran već stavio na oružje riješili taj dio problema.

Ali... Hajdemo isplanirati to dok smo ovdje, a drugi nisu.”

Mogla je s njim razgovarati iskreno, pomislila je. Reći mu stvari koje bi oklijevala izgovoriti pred drugima. Stvari koje ne idu u prilog nadi.

“Ako ne skončamo ovdje prije no što vratimo zvijezde na otok, ipak smo spasili svjetove. Hura za nas. Ali Nerezza će doći po nas kada obavimo svoj posao. Ona si može priuštiti čekanje.”

Pogledi su im se susreli, hladni i čvrsti, i ona je nastavila govoriti.

“Bran i Sasha odu i vjenčaju se, izrode nekoliko djece. Annika i Sawyer žive na nekom otoku - njemu kopno, njoj more. Vjerojatno će čak uspjeti postići da to funkcionira. Ja, ja ću pronaći neki lokalitet za iskapanje ili ću napisati knjigu. Vjerojatno oboje. Ti ćeš učiniti što god budeš htio. A ona će doći po nas, po jedno ili dvoje u jednom naletu, i pokupiti nas poput mušica. Tebe ne može ubiti, ali vjerojatno može smisliti nešto još i gore.”

Ti joj prizori nisu baš najbolje sjeli pa je posegnula za njegovim pivom i otpila gutljaj. “Postavljeni smo na ovaj pravac, svatko od nas.

Združeni smo s istom svrhom, svi mi. Da pronađemo zvijezde, vratimo ih, spasimo svjetove. Na pola smo puta do ostvarenja svega toga. Vjerujem da to možemo učiniti. Mislim da možemo dovršiti misiju. Ali nakon toga, Doyle, nitko ne kaže da ćemo živjeti sretno i veselo do kraja vremena. Nitko ne kaže da nam je sudbina ubiti mračnu božicu i otplesati pobjednički ples.”

“Onda je bolje da mi to kažemo, i učinimo.” Uzeo je pivo, otpio gutljaj. “Jer nema šanse da ću cijelu vječnost biti seksualni rob nekoj poremećenoj božici.”

“Htjela sam reći da će te vjerojatno željeti cijelu vječnost pržiti na otvorenoj vatrici.”

“Volim toplinu, ali smisao je isti. Bit će nam bolje da to ostvarimo, Gwin. Do kraja. Ili nitko neće odjahati u zalazak sunca dok to ne učinimo. Ostajemo zajedno dok je ne uništimo.”

Razmišljala je i o tome, ali... “Annika ima samo još nekoliko mjeseci prije no što se zauvijek pretvori u sirenu.”

“Učinit ćemo to prije. Brana ćemo zadužiti za mač. Bit ćemo spremni kada se gadura vrati.”

“U redu. Na popis stiže jedan pristojan, ubojit mač.” Riley je mahnula rukom. “Čitaj.” *

*

*

Usvojoj izbi, u svojoj špilji, duboko pod zemljom, Nerezza se promeškoljila. Taj bol! Bol je parao poput kandži, grizao pod kožom kao oštrim zubima, pržio poput naoštrenih vatrenih jezika i leda iznad njih.

U sve svoje vrijeme još nikada nije osjetila toliki bol. Njezin bijesni vrisak zazvučao je poput prodahtanog jecaja.

Stvorenje koje je nekoć bilo Andre Malmon - osoba, bogata i divlja - svojim je kandžama njezinim usnama primaknulo pehar.

Krv kojom ju je pojio kliznula je niz njezino opečeno grlo. Ali taj bol, taj bol. “Koliko? Koliko dugo?”

“Samo jedan dan.”

Ne, ne, sigurno su prošle godine, desetljeća. Toliko je već propatila. Što su joj to učinili?

Sjetila se vrtloženja vjetra, užasnog pada, užarene vrućine, ledene hladnoće. Strah. Sjetila se straha.

I lica, da, sjetila se lica onih koji su je napali.

Suze su joj palile obraze dok je pila, dok su Malmonove gušterske oči zurile u nju mješavinom obožavanja i ludila.

To, to je ono što su joj priuštili. “Moje ogledalo. Donesi moje ogledalo.”

“Morate se odmarati.”

“Ja sam tvoja božica. Učini kako sam ti naredila.” Kada je žurno odgmizao, pala je na leđa, drhtava, svaki joj je dah bio mučenje.

Vratio se zveckajući kandžama po kamenu, podignuo zrcalo.

Njezina kosa, njezina prelijepa kosa, sada siva poput kužnog dima. Njezino lice požutjelo i izbrazdano borama i usjecima, njezine tamne oči zamagljene godinama. Sva njezina ljepota nestala, njezina mladost uništena.

Dobit će to natrag, sve će to ona dobiti natrag. A to šestero koje joj je ovo priuštilo platit će još neviđenu cijenu.

Hraneći se bijesom, zgrabila je pehar i stala piti. “Donesi mi još.

Donesi mi još, a onda ćeš učiniti ono što ću ti naložiti da učiniš.”

“Ja ću vas oporaviti.”

“Da.” Zurila je u njegove oči, ludilo je promatralo ludilo. “Ti ćeš me oporaviti.”

ČETVRTO POGLAVLJE

D

ok je Doyle čitao glatko prevodeći, Riley je zapisivala bilješke. To joj je pomoglo oblikovati sliku otoka - skicu, zapravo, ali nešto malo opipljivije. I crtež triju božica. Odjevenih u bijele halje, s pojasevima od srebra ili zlata ili dragulja. Arianrhod - nema sumnje u to da se Bo zatreskao u nju - isticala se detaljima. Vitka ljepotica kose nalik vatrenom zalasku sunca, očiju svijetlih poput ljetnoga neba.

Mljac, mljac, pomislila je Riley kada je napisala plave oči, crvenokosa.

Hvalio je njezinu kožu nalik alabastru, njezin glas - poput pjeva sirena. Htio ju je povaliti. “Što?”

“Ha?” Podignula je pogled sa svojih bilješki, susrela Doyleov pogled. “Nisam znala da sam to izgovorila naglas. Rekla sam napisala - da ju je htio povaliti. Bo je bio zagrijan za Arianrhod.”

“A to je važno jer...”

“To se naziva primjedbom, lorde McNemarni. Primjećujem i to da razgovaramo o pošumljenom otoku, na kojem ima visokih brda - i dvorac, palača, utvrda izgrađena na najvišem brdu. To je strategija. Želiš stajati na povišenom tlu. Znamo da je tamo bjesnio građanski rat i da su pobunjenici izgubili, da su ih protjerali, potisnuli u Zaljev uzdaha. Gdje smo pronašli Vodenu zvijezdu. Sve što uspijemo izvući iz ovoga dnevnika moglo bi biti korak naprijed prema Ledenoj zvijezdi.”

Nakon što je malo razmislio, Doyle je zaključio riječima: “Mislim da nam činjenica da se Bou dizao na Arianrhod ne govori ništa više od toga da je imao pimpek i da je ona bila seksi.”

“Možda ne, ali postoji mogućnost da su i druge dvije božice bile seksi, a on se pali samo na tu jednu. Osim toga, napisao je da ga je pozvala Arianrhod. Možda je bilo nečega među njima. Mi potječemo od njih, tako glasi priča. Moraš povaliti da bi začeo. Možda nema veze tko od nas potječe od koga od njih, ali jest važno ako je Branov predak otplesao tango s božicom - onom koja nosi keltsko ime - a Bran je izravni potomak.”

Nakon par sekunda Doyle joj je namignuo podigavši brzo obrvu nekoliko puta, što je ona shvatila kao prihvaćanje njezina načina razmišljanja. A onda se vratio čitanju.

Ima lijep glas, pomislila je. Ne takav da biste ga nazvali pjesmom sirena, ali dobar, snažan glas. Lijepo čita, a ne čitaju svi dobro naglas.

Pitala se koliko je knjiga pročitao. Na tisuće, možda - zamislite samo to. Tu je muškarac koji je vidio sve - od svijeće lojanice do laserske tehnologije, od konjske zaprege do putovanja u svemir.

Mogla bi provesti desetljeće istražujući njegov mozak da vidi čemu je sve svjedočio, kako je živio, što je osjećao.

Još je neko vrijeme nastavila voditi bilješke slijedeći Bohannonove primjedbe i opise dok je on na konjskim leđima putovao s plaže, kroz šumarke narančinih i limunovih stabala - dok su cvjetovi svojim mirisom sladili noćni zrak.

“Možemo zaključiti da je bilo proljeće - cvijet naranče.”

“To pod pretpostavkom da na tome otoku vrijede ista pravila o izmjeni godišnjih doba kao i u ovome svijetu”, istaknuo je Doyle. “I na ovoj strani ekvatora.”

“Imaš pravo.” I te kako ima pravo, proklet bio, morala je priznati.

“Ali ako se držimo fizičke lokacije i Boova vremena i mjesta, dobivamo proljeće. Pretpostavljamo. A to je i dobro održavan otok.

Priča o voćnjacima, širokoj, suhoj cesti - osvijetljenoj bakljama. Pun Mjesec također pomaže procijeniti vrijeme. Srebrna palača - moraš se zapitati je li to literarna figura ili doslovni opis.”

Popunjavala je detalje dok je on čitao. Veliki vrtovi, žene u lepršavim večernjim haljinama, glazba koja se izlijeva kroz otvorena vrata i prozore, van na prostrane terase. Zaštitni znak nove kraljice bijela golubica koja ponire iznad plavoga mora - leprša na vrhu svake kule.

Doyle je stigao do predvorja - briljantne tapiserije, pozlaćeno drveće koje cvjeta u srebrnim vazama - kada je odložio knjigu.

“Budem li morao čitati o uređenju interijera, trebat ću više od piva.”

“A kada Sashi budemo mogli opisati otok, palaču - sve detalje ona će to moći naslikati. A slikanje bi joj moglo potaknuti viziju. A vizija bi nas mogla odvesti korak bliže.” Iskapio je svoje pivo i odložio čašu. “To je dobra ideja.”

“Imam ih ja mnogo.”

“Imaš mnogo ideja. Neke od njih su dobre.”

“Ako ideš po još jedno pivo, donesi mi malo vode. Ja sam prošli put išla. I trebam deset.”

“Deset čega?”

“Deset minuta.” Odgurnula se od stola, prišla sofi pored vatre, ispružila se. I zaspala dok biste rekli keks.

Doyle je cijenio tu vještinu, vještinu koju su razvili vojnici. Zaspi po naređenju, zaspi gdje god da se zatekneš.

Ostavio ju je da spava, odšetao na kat i zaključio da bi voda za sada bila bolji odabir. Otvorivši bocu, pio je hodajući prema jednom od prozora. Šaka se sklopila oko njegova srca, opako stegnula. Odatle je vidio zdenac, onaj s kojega je u mladosti bezbroj puta zahvaćao vodu. Bran ga je sačuvao, učinio dijelom vrta. Vrta za koji je Doyle znao da bi ga njegova mati smatrala dražesnim.

Cvijeće, grmlje, niska stabla, krivudave staze među onim što je nekoć bila njiva s usjevima, a ni staja već odavno nije bilo. Vjerojatno su srušene prije no što je Bran kupio zemlju.

Natjerao se pogledati dalje od toga, pogledati prema nadgrobnim spomenicima, a onda je osjetio novi ubod kad je ugledao Anniku kako kleči pored groba njegove majke i slaže... cvijeće i kamenčiće, primijetio je.

Imala je predobro srce, pomislio je, bila je to najdraža djevojka koju je ikada upoznao. A on je u svoje vrijeme iskusio dobrotu, kao i brutalnost. Pomaknula se, iz košare uzela još cvijeća, položila ga na grob njegova oca, zajedno sa svojim oblucima.

Takva je ona bila, iskazivala poštovanje prema ljudima koje nikada nije upoznala.

A on je tek trebao obići te grobove.

Nema tamo ničega osim prašine, rekao je samome sebi, ali u srcu je znao da nije tako. Riley je imala pravo. Simboli jesu važni i trebao bi im odati počast.

Ali sada se samo okrenuo i vratio niza stube.

Stao je i zagledao se u Riley. Spavala je ležeći na leđima, glave naslonjene na jedan od tih šminkerskih jastuka, ruku u zapešću prekriženih preko trbuha. Nož u koricama o njezinu pojasu.

Zamislio je da bi svoj šešir, da ga je sada imala na glavi, nagnula tako da joj skriva lice.

Nije to bilo loše lice. Nije bilo kao Annikino, no malo je koje takvo.

Ali imala je lijepe kosti koje će joj vjerojatno dobro služiti u starosti ako poživi toliko dugo. Snažnu čeljust koja može izdržati udarac, široka usta koja uvijek imaju što reći.

Pretpostavljao je da ta kratka kosa pristaje uz to lice, iako je slutio da ju je podrezivala svojim nožem kada bi se ukazala potreba za time.

I on je činio isto.

Sjetio se trenutka kada ju je prvi put vidio u vučjem obliku - one noći na Krfu, usred bitke. Sjetio se toga šoka, njezine apsolutne veličanstvenosti dok je zurila u njega tim svojim zlatno smeđim očima.

Očima koje su plakale za njim kada je pomislila da je mrtav.

Zaboravio je kako je to kada žena plače za tobom.

Nije si dopustio imati ženu za bilo što više od zadovoljavanja najosnovnijih spolnih potreba tijekom jednoga prosječnog ljudskog života, ili dvaju. Promatrajući sada Riley, podsjetio je samoga sebe da ona ni izdaleka nije tip žene koja bi ga ikada privukla pa se pitao zašto ga je navela da sada pomisli na te potrebe, i na mnogo vise od toga.

Vjerojatno zato što su bili jedini od njih šestero koji nisu zadovoljavali te svoje potrebe. Vjerojatno je stvar samo u tome.

Zatim je ona otvorila oči, pogledala ravno u njegove i on je znao da priča ni izdaleka nije tako jednostavna.

“Problem?” upitala je.

“Tvojih deset minuta je isteklo.”

“Tako je.”

Sjela je, protegnula se, a on se mogao zakleti da je u tim pokretima prepoznao vučicu.

Kada je ustala, on je ostao stajati na mjestu prepriječivši joj put.

“Ponavljam. Problem?”

“Ne. Zaboravio sam da si niska.”

“Ja nisam niska. Prosječne sam visine. Ti si viši od prosjeka.”

“Ti si niska”, rekao je ravnodušno i pomaknuo se ustranu.

“Dajem ovome još jedan sat, a onda se moram pokrenuti, udahnuti malo zraka.”

“Razumijem. Pitam se tko je zadužen za ručak.”

“Opet si gladna?”

“To je ciklus. Drži metabolizam na razini sporog izgaranja. Bilo kako bilo, još otprilike sat vremena i trebali bismo biti gotovi s dnevnikom. Jesi li još što pročitao dok sam ja spavala?”

“Nisam.”

“Onda, kladim se s tobom u dvadeseticu da je ševio božicu. Ili da je ona ševila njega. Imam neki osjećaj da je ona vodila igru.”

Doyle je pomislio na sladunjavo kičast tekst. “Prihvaćam okladu.

Mogla je ona i bolje.”

Podignuo je knjigu; ona se vratila zapisivanju bilješki.

Po isteku sata Riley je ispružila ruku s dlanom uvis. “Plati.”

“Možda je lagao. Ja sam opalio božicu Mjeseca u dvorcu na brdu.”

“Plati.”

Rezigniran, Doyle je iz džepa iskopao dvadeseticu.

“Da imamo još dnevnika, kladila bih se na dvostruko ili ništa da su sestre božice i same na proslavi radile hopa-cupa.” Riley je strpala novčanicu u svoj džep. “To bi bilo logično. I mi smo potekli odavde, s ovog otoka. Naše krvne linije. Sve je krenulo otamo. I više no tisućljeće kasnije - po mojoj pretpostavci - radimo na tome da se tamo i vratimo. U stanju smo učiniti to baš zbog te krvne linije, zbog te veze, jer svatko od nas ima još nešto, neku vrstu dara.”

“Ja sam proklet. To nije dar.” “Žao mi je.” U glasu joj se miješala sućut i oštrina. “Žao mi je zbog onoga što se dogodilo tvome bratu i tebi. Ali ako emocije ostavimo po strani, taj vid tebe, kletva besmrtnošću dio je cjeline.

Svatko od nas na stol polaže nešto posebno, a sve to zajedno čini obrok.”

Njegovo lice i oči stvrdnuli su se i ohladili. Obrecnuo se, glasom u isti mah ledenim i vatrenim. “Kažeš da je mojem bratu bilo suđeno umrijeti kako bih ja mogao biti proklet?”

Možda bi odgovorila jednako nabusito da u njegovu glasu nije jasno čula i krivnju i bol. “Ne kažem to, i nema smisla što se ljutiš. Da ga vještica nije namamila, oblikovala bi se neka druga veza, zamjenska. I sam si rekao da već stotinama godina tragaš za Nerezzom, za zvijezdama. I nemaš sreće u tome. Ali upoznaš nas i nakon dva mjeseca imamo dvije od triju zvijezda i već smo joj dvaput isprašili tur. Sve će uvijek ovisiti o nama kao cjelini.”

“A što je onda bio moj brat, po tvojoj pretpostavci? Ništa više od pijuna koji je trebao namamiti viteza?”

“On je bio tvoj brat.” Njezin se glas prelio preko njegova zaoštrenog. Nije ni trepnula. “Nemoguće je reći zašto je zlo odabralo baš njega. Kažem da je nešto drugo odabralo tebe i sve nas ostale. Što se mene tiče, taj dnevnik svemu tome dodaje novu težinu.”

Iako je svoj pogled držala prikovan uz njegov, koji je jedva suzdržavao bijes, zastala je na trenutak. Sada je njezin ton malo omekšao. “Ja sam posljednja koja bi ikada omalovažila obiteljsku vezu. Ona je sve. Samo pokušavam dobiti osjećaj cjelovite slike i izvući iz nje logiku kako bih nas pokušala pomaknuti naprijed.”

“No logika je najmanje prisutna u svemu tome, zar ne?” Njegov se glas ponovno podignuo. “Trebam zraka.”

Nakon što je odmarširao van, ona je frustrirano uzdahnula. “Ja sam prokleta znanstvenica”, promrsila je ljutito, a onda uzela svoje bilješke i otišla pronaći Sashu - i ručak.

S obzirom na to da su se svi, čini se, nekamo razbježali, otišla je u kuhinju i prikupila namirnice za pripremanje sendviča.

Dok je na puretinu polagala šunku, razmišljajući o tome koji sir odabrati, ušla je Sasha s novim popisom zaduženja.

“Ručak će danas pripremiti svatko sebi”, počela je Sasha, “jer se svi tek raspremamo. Tebe sam odredila za sutra, osim ako svi nekamo ne odemo.”

“Može. Želiš jedan od ovih?”

Sasha je bacila pogled na ogroman sendvič koji je pripremala.

“Meni mnogo manji. Bran je proveo neko vrijeme razgovarajući sa svojom obitelji u Sligu, pa će otići raditi u kuli. Annika je izrazila želju da mu pomogne u tome, a Sawyer je otišao van pronaći najbolje mjesto za vježbe gađanja.”

Sasha je na prozorsku istaku položila raspored zaduženja ispisan na kartonu, što je učinila koliko umjetnički, toliko i praktično.

“Dakle imaš malo vremena?” upitala ju je Riley. “Mogu ga stvoriti ako trebaš nešto.”

“Doyle i ja smo radili na dnevniku. Imam bilješke. Branov predak - prilično napuhana seljačina - učinio je to s Arianrhod.” “Što je učinio s... oh... Ooooh”, ponovila je Sasha produživši taj slog.

“Upravo tako. Jasne su ti implikacije.”

“Da je moguće da Bran potječe od nje? To bi imalo smisla, zar ne?”

“Logično.” Riley je pobjednički podignula prst u zrak. “Ono što nisam rekla Doyleu, jer se raspizdio, jest da imamo dvojicu Iraca koji žive na istome mjestu - u razmaku od nekoliko stotina godina, ali na istome mjestu.”

“Doyle bi mogao potjecati od iste krvne linije.” Kimnuvši, Sasha je pristavila čajnik da skuha čaj. “To slijedi jedno iz drugoga, zar ne?”

“Po meni da. Dopusti mi da ti prepričam najbolje dijelove dnevnika.”

Dok je to činila, Sasha je narezala jednu jabuku, malo sira, dodala krekere i sjela da popije čaj.

“Možda se otok nalazio tik pred ovom obalom”, ustvrdila je Sasha. “Možda se pojavi ponovno.”

“Imam neke detalje o tome kako izgleda - skice, ha, ha. I o tome kako izgleda palača, kako izgledaju božice - naročito Arianrhod. Ako bi ih željela naslikati po mojim bilješkama...”

“Možda ću ja vidjeti vise. Mogu pokušati. A kraljica je bila malo dijete, tako da je ta priča o rođenju bila doslovna.”

“Svoje je darove - ptice pjevice - predstavio božicama, a njega su predstavili maloj kraljici.” Riley je prolistala svoje bilješke. “Lijepo

djetešce zlaćane kose i očiju poput dubokih, plavili jezera, već mudrih.

A na njezinu ramenu, obnaženom da ga svi vide, kraljevski znak.

Zvijezda sudbine.”

“Još jedna zvijezda. Je li pisao o njezinim roditeljima?”

“Više se držao hrane i vina, mnogo je više pisao o božicama, odjeći, kraljici. Pomalo je bio govnar, barem sudeći po njegovim iskazima. A sudeći po njegovim opisima palače, ispada da je blistava, kao iz bajke. Velika, srebrna i puna umjetnina i raskošnih soba. Ali govori i o gustim šumama i o kamenom krugu na jednom drugom brdu na koje je otišao odati poštovanje drevnima. Slap i vijugava staza, Drvo svega života.”

“A Nerezza?”

“Trač. Prilično sočan.” Riley je otpila gutljaj piva, promeškoljila se na stolcu i primaknula bliže. “Kao prvo, ona nije dobila pozivnicu. Živi na udaljenoj strani otoka, praktički protjerana na to područje kada je pokušala složiti frku bivšoj kraljici. O tome nema baš mnogo podataka, ali nje su se bojali i nisu je voljeli. Svi su je se klonili. Te noći kada je stigao, naš pripovjedač čuje nešto i pomisli da je to oluja.

Isprva se ne obazire na to, ali zvuči kao da će biti gadno. Izađe iz kreveta - ima mnogo opisa njegove sobe - i pogleda van. Ugleda taj uski zaljev kako se usijeca u plažu. Dubok i crn, kaže, i tri božice na jednoj njegovoj strani. Tvrdi da je osjetio kako moć protresa svijet i kako bijeli pijesak teče preko rascijepa. Kada su se stvari smirile, on podiže pogled, kao što su učinile i božice, i ugleda pod Mjesecom tri nove zvijezde. Sjajnije i ljepše no što je bila bilo koja druga zvijezda na bilo kojem nebu, i tako dalje. Prije zore Arianrhod se pojavljuje u njegovoj sobi i oni se bace na posao. On je tamo tri dana i tri noći, a ona mu dolazi svake noći.”

“Da začne dijete, dijelom boga, dijelom čarobnjaka”, zaključila je Sasha kada je Riley odgrizla ogromni zalogaj sendviča.

Riley je kimnula i zaokružila prstom u zraku. “Mislim da je on, iako se po njegovim napisima čini da je samodopadan i pompozan, ipak imao nekakve kvalitete koje je ona cijenila i željela. Na njegovu mu je odlasku darovala prsten s blistavim, bijelim kamenom. Stakleni

kamen, nazvala ga je, i rekla mu da će u njegov svijet poslati još jedan veći dar, dar koji će se jednoga dana vratiti njoj.”

“Dijete. Njihov potomak.”

“Razmišljaš na isti način kao i ja, Sash.”

“To je zapravo lijepo. Idem po svoj crtaći blok. Prestalo je kišiti pa bih voljela otići u šetnju, steći osjećaj o mjestu na kojemu se nalazimo, na kojem se nalazi Branov dom, a onda ću vidjeti mogu li tvoje bilješke iskoristiti za to da nešto nacrtam.”

“Ja se još moram do kraja raspakirati i organizirati.”

“Večeras ja pripremam večeru, uz Branovu pomoć. Mislim da ću iskušati svoje sposobnosti i pokušati pripremiti Guinnessov gulaš.

Pobrinut ću se da bude gotovo prije no što izađe Mjesec, tako da možeš jesti prije posta.”

“Cijenim to. Kreni stazom koju si naslikala”, savjetovala joj je Riley. “Na mjesečini izgleda doista fantastično. Odlazak iz kuće po njoj je predivan, ali povratak? Apsolutno pobjeđuje.”

Sasha je ustala, pa zastala. “Bran želi da upoznam njegovu obitelj.”

“Pa, naravno.”

“Ima ih toliko mnogo. A ja sam... ja sam ta Amerikanka koju još nisu upoznali i koja Brana poznaje samo...”

“Prestani.” I dalje žvačući, Rileyje oštro zarezala prstom po zraku. “Prestani izmišljati probleme. Upoznati roditelje i tako dalje?

Možeš biti malo živčana, jasno, ali, Isuse, Sasha, ti si prokleta ratnica.

Boriš se s bogovima ovdje. To će biti prava jebenica.”

“Znam da ih moram upoznati - želim ih upoznati”, ispravila se.

“Na kraju balade. Samo ne želim ništa zaribati.”

“Pogledaj toga muškarca. Prilično je sjajan, je li tako?”

“I mnogo više od toga.”

“I prilično sam sigurna da i njegovi roditelji imaju nešto s tim.

Vjerojatno su i oni sjajni. Opusti se.”

“Glupo je brinuti se zbog nečega takvoga kada imamo toliko drugih stvari o kojima se moramo brinuti.”

“To je ljudski”, ispravila ju je Riley. “Ne možeš prestati biti ljudsko biće. Osim mene, tri noći mjesečno.”

Sasha se nasmiješila. “Čak i tada. U pravu si. Odbacit ću te brige daleko od sebe. Ostavi svoje bilješke ovdje pa ću vidjeti što ću moći s njima nakon što se prošećem.”

“Može. I bit ću tu negdje budeš li imala kakvih pitanja.”

*

*

*

Doyle je došetao do litica i, kao što je činio kada je bio dječak, spustio se po tim varljivim stijenama niz nestabilne grude tla. Dječak je vjerovao, apsolutno je bio uvjeren u to, da nikada neće pasti.

Muškarac je znao da bi preživio kada bi pao.

Rekao je sebi da je riskirao pad - bol umiranja i uskrsnuća - kako bi istražio špilje usječene u zid litice. Koliko god da postoji mala vjerojatnost da zvijezda leži toliko blizu, nećeš je pronaći ako ne potražiš.

Ali ispod toga opravdanja znao je jako dobro da se počeo spuštati, bez konopca ili pojasa, jednostavno zato što je isto činio kada je bio dječak. Činio je to tada, učinio je to sada, dok ga je bič vjetra, grleno režanje mora, klizavo i ledeno lice litice oživljavalo, uveseljavalo.

Visjeti tako poput guštera visoko iznad stijene koju su zapljuskivali valovi, prkoseći smrti, piti život kao što udišeš zrak s okusom soli.

O, koliko je kao dječak čeznuo za pustolovinom. Boriti se protiv razbojnika ili biti i sam razbojnikom, prkositi pravilima i zamahnuti mačem protiv tiranije, otisnuti se čamcem na putovanje prema nekoj neotkrivenoj zemlji.

Pazi što želiš, pomislio je kada je zastao na uskoj istaci da promotri zapljuskivanje i kovitlanje mora i stijene pod sobom.

Proživio je pustolovine, borio se protiv razbojnika, ponekad je i sam bio razbojnik. Živio je životom vojnika u jednom ratu za drugim dok mu se nije do kraja zgadilo. Plovio je i jedrio, u zemlje obične i neobične.

I sam Bog zna da se umorio od svega toga.

Ali upustio se u tu misiju, i krenuo tim smjerom stoljećima prije no što se bilo tko od preostalih petero rodio. I dovest će je do kraja.

A onda... nije imao ni najmanjeg pojma što će nakon toga.

Miran život na neko vrijeme - ali on nije bio stvoren za miran život. Putovati? Ali nije bilo mjesta na svijetu koje bi žarko želio posjetiti još jednom. Mogao bi se zabaviti dovodeći žene u svoj krevet jer ta je želja uvijek gorjela u njemu - iako, kada nestane iskre, eto ti zamora i dosade. Što god da je učinio, kako god da je to učinio, kad god da je to učinio, nikada nije mogao opstati u vezi duže od desetljeća. Nikada nije mogao stvoriti veze, čak ni one površne jer nakon nekoga vremena ljudi bi shvatili da taj muškarac nije ostario ni za jedan jedini dan.

Onima koji bi poželjeli biti besmrtni, ponovno savjetuje: pazite što želite.

Nema smisla tugovati nad time, podsjetio je sebe sama. Njegov je križ njegov križ. Ali problem je bio u tome što, kada toj misiji dođe kraj, doći će kraj i prijateljstvu s ovom grupom ljudi koju je, koliko god nevoljko, ipak počeo cijeniti.

Biti dijelom vojske ravnopravnih članova, može. Ali biti dijelom ovoga? Dijelom šestorke koja živi i spava i jede i bori se i krvari zajedno, suočava se s toliko lošim izgledima.

To je činilo obitelj.

Svatko od njih, usprkos svojim darovima i moćima, proživjet će prirodni ciklus. Ostarjet će i umrijeti. A on neće.

I nema smisla tugovati zbog toga, ponovio je još jednom nabadajući po istaci do uskog ulaza u špilju koju je tražio.

To je nekoć bilo njegovo tajno mjesto - mjesto na kojem je mogao sjediti i sanjati svoje snove, a da nitko ne zna gdje je. Prokrijumčario bi unutra treščice i treset za potpalu, loj, medenjake i medovinu.

Sanjario je, rezbario, priželjkivao, durio se, promatrao morske ptice u letu.

Ulaz u špilju bio je manji no što ga se sjećao, ali nije li tako sa svime? Dječak je lako kliznuo unutra, muškarac se morao malo pomučiti.

Mirisalo je isto - po vlazi, intenzivno - a unutra je odzvanjala grmljavina mora, pa se činilo da zrak podrhtava od toga zvuka. Na trenutak je čučnuo, sklopio oči i nasmiješio se jer se u tome trenutku prenio u svoje jednostavno, nevino djetinjstvo, u doba kada je pred njim ležala budućnost, puna boja i hrabrosti i viteštva.

Umjesto svijeće izvadio je baterijsku svjetiljku, dopustio zraci svjetla da zapleše.

Ne baš toliko manja no što je se sjećao, primijetio je kada je natraške krenuo u unutrašnjost dok se nije mogao uspraviti - jedva. A tamo, mala izbočina na kojoj je držao svijeću. Sagnuvši se, protrljao je prstima površinu otvrdnule lokvice voska. A tamo dronjavi ostaci starog pokrivača koji je ukrao iz konjušnice. Mirisao je po konjima i to mu se sviđalo.

Spilja se oblikovala u malenu izbu kojoj je dodijelio status svojeg skrovišta za blago jer se zid najbliži ulazu spuštao pod kosinom sakrivajući je.

Tamo je još uvijek ležala esencija njegova djetinjstva, poput artefakata. Napukla šalica za koju se pretvarao da je kalež - možda Arthurov. Obluci i školjke u otkrhnutoj zdjeli, nešto bakrenih novčića,

jedan stari vršak strijele - već i tada prastar - komadići užeta, nož kojim je rezbario - i kojim je u stijenu urezao svoje ime.

Ponovno se poslužio svojim prstima prelazeći njima po imenu koje je dječak tako mukotrpno gravirao.

Doyle Mac Cleirich Dao je sve od sebe da ispod svoga imena ureže zmaja jer njega je uzeo za svoj simbol.

“Ah, dobro”, promrmljao je i okrenuo se. Zraka svjetla baterijske lampe osvijetlila je plitku udubinu u suprotnome zidu i mali zavežljaj od voštanoga platna. “Nakon svih ovih godina!?”

Prišao je, izvukao ga, razmotao. Unutra se nalazila frula koju je tako pažljivo izdjeljao od grančice kestena. Zamišljao je da je čarobna, načinjena za njega - samo za njega - da njome prizove zmaja. Zmaja kojega je on, naravno, spasio od sigurne smrti. Onoga koji je postao njegov prijatelj i družbenik.

Oh, da mu je ponovno biti dječakom, pomislio je, s toliko vjere i toliko snova.

Prinio je frulu svojim usnama, položio jagodice prstiju na rupe, iskušao je. Na njegovo zadovoljstvo i iznenađenje ispustila je jasan ton. Tužan, možda, u špilji koja je odzvanjala, ali jasan.

Dopustio si je tu sentimentalnost, zamotao je ponovno u platno i spremio u džep.

Drugo može ostati ovdje, pomislio je. Jednoga bi dana neki novi pustolovni dječak mogao pronaći to blago i naći se zadivljen, u čudu.

Uspeo se natrag napustivši špilju, uspomene, more.

Kada se prebacio preko zida, pozdravio ga je Sawyer. “Hej! Jesi li se odvukao dolje?”

“Malo sam pogledao uokolo.”

Zabacivši svoju šiltericu, Sayer se nagnuo preko zida, pogledao niz liticu. “Riskantno. I sam sam malo istraživao - ali po ravnijem tlu. Što misliš o tome da mete postavimo tamo?”

Doyle je pogledao u tome pravcu. “Ispred onih vrtova?”

“Da, pa, ne možeš se odmaknuti od vrtova, zapravo, osim ako se ne naselimo u šumi. Mogli bismo učiniti i to, ali ovdje imamo više privatnosti. Imamo mnogo zemlje, ali po mojem iskustvu, ovamo mogu dolutati ljudi, a neki to i učine. Tamo će buka vode prigušiti pucnjeve.”

“Privatnost mi odgovara, iako mislim da je Bran dobro poznat u ovim krajevima i nitko nam neće praviti neprilike.”

Iako je dobro poznavao ovo područje, Doyle je razmislio o tome.

“S druge strane kuće ima još prostora koji možemo iskoristiti za druge oblike treniranja. Ali ovo će dobro poslužiti za vježbe gađanja.”

“U redu. Čuo sam da nam je Riley uspjela nabaviti čamac i opremu.”

“Je li?”

“Ima doista dobru mrežu kontakta. Želim baciti pogled na zemljovide, ali izvidio sam ugrubo ovo šire područje, stekao dojam o njemu.”

“Dakle, možeš nas vratiti ovamo s bilo kojeg mjesta na koje odemo.”

Sawyer je palac podignuo u zrak. “Nema frke. Sasha radi crteže na temelju bilješki koje ste ti i Riley izvukli iz onog dnevnika nadajući se...” Mahnuo je prstima po zraku. “Ne znam kako ono ide. I očito smo ti i ja zaduženi za detalje oko oružja, pa s obzirom na to da smo odabrali teren za postavljanje meta, možemo početi s radovima.”

“Nakon piva.”

“Nemam prigovora.”

Stvar je bila u tome da je Doyleu bilo teško prepirati se sa Sawyerom oko bilo čega. Čovjek je bio ljubazan, lukav kao lisica, beskrajno odan, a mogao je i komarca nastrijeliti u oko s dvadeset metara.

U kuću su ušli kroz spremište za cipele i priručnu garderobu, pa u kuhinju koja je zamamno mirisala po onome što je Sasha miješala u loncu na štednjaku dok ju je Riley promatrala.

“Vau.” Budući da je Sawyera zanimalo kuhanje koliko i jedenje, prišao je bliže. “Što se krčka?”

“Guinnessov gulaš. Pronašla sam na internetu nekoliko recepata i malo sam se poigrala njima. Mislim da će upaliti.”

“Izgleda predivno. Mi smo za pivo. Hoćeš li ti vina?”

“Mislim da je upravo došlo vrijeme za to, hvala. Bavim se time, crtanjem. Mislim da je kuhanje uspješnije od...”

Okrenula se, ugledala Doylea kako uzima njezin crtaći blok.

“Teško je zaključiti jesam li iole blizu s obzirom na to da se ravnam po više ili manje općenitim opisima.”

Kada je ostao šutjeti, ona mu je prišla, zagledala se, kao i on, u jedan od svojih crteža Arianrhod. “Ne mogu znati jesam li je načinila lijepom jer je pisac dnevnika smatrao da je lijepa. Ne znam oblik

njezina lica niti dužinu njezine kose, frizuru, oblik njezinih očiju.

Samo sam se ravnala po svojem nagonu, mislim.”

“Ovo je tvoj nagon?”

Bol u njegovu glasu natjerala ju je da ga prestrašeno pogleda. Istu je tu bol ugledala i u njegovim očima. “Da. Što je? Što nije u redu?” “Čovječe.” Prišao je Sawyer i položio ruku na Doyleovu nadlakticu. “Jesi li dobro?”

“Riley je bilježila ono što sam ja čitao. A ti si ovako nacrtala božicu?”

“Arianrhod, da. Crtež je najbliži onome što sam uspjela zamisliti.

To je... onakva je kakvu sam je vidjela iz tih bilješki. Zašto?”

“Zato... što si nacrtala moju majku. Lice koje si nacrtala u svojem crtaćem bloku je lice moje majke.”

PETO POGLAVLJE

G

orko-slatko. To je izraz koji se koristi za te stvari, zar ne, razmišljao je Doyle zureći u crtež. Ti suprotstavljeni osjećaji koji se isprepliću jedan s drugim dok se ne spoje u jedan potresan osjećaj.

Nikada nije do kraja razumio taj osjećaj, sve do sada. Kada se prisilio odvratiti pogled, pogledati uvis, shvatio je da su se svi okupili oko njega. Sawyer je stajao iza njega, okružen ženama.

Morao se boriti protiv nagona da se makne odatle. “Neću pitati jesi li siguran u to”, rekla je Riley pažljivo, “jer je očito da jesi. Sasha je nacrtala tvoju majku po opisu Arianrhod.”

Još jedna unutrašnja bitka - izdržati Rileyn pogled, zadržati situaciju pod nadzorom. “Kao da ti je moja majka pozirala za ovaj crtež.”

“Ima još crteža.” Posegnuvši za svojim blokom, Sasha je okrenula nekoliko stranica. Profili, portreti, prikazi cijeloga tijela.

Natjerao se da uzme crtaći blok, prolista stranice kao da to ne znači ništa... osobno. Ali, Isuse, čak i poluosmijeh na tom tu crtežu, osmijeh koji govori: znam da smišljaš neku bedastoću.

Njegova majka, u to nema sumnje.

“Nikada se nije odijevala tako... otmjeno i obično bi kosu nosila ispletenu straga ili podignutu u punđu, ali ovo je mogao biti crtež nje kada je bila mlada.”

“Je li Sasha mogla, znaš, pokupiti vibre iz Doyleovih uspomena?

Ne namjerno”, rekao je Sawyer brzo. “Ali je li ih mogla nekako osjetiti?”

“Mislim da nije. Doista mislim da nije. Doyle nije bio pored mene kada sam to crtala, a koristila sam se Rileynim bilješkama.”

“Imam teoriju.”

Doyle je bacio pogled prema Riley. “Naravno.”

Prije no što je stigla progovoriti, ušli su Annika i Bran, predvođeni njezinim smijehom.

“Sviđa mi se pomagati izvođenju čarolija. Voljela bih... o, zdravo.”

Njezin je smiješak izblijedio kada se usredotočila na izraze lica svojih prijatelja. “Nešto nije u redu. Moramo li se boriti?”

“Ne, ne sada, ali dobro je da smo svi ovdje. Možemo odmah proći kroza sve to.” Sasha je ispružila ruku prema Branu. “Hajdemo sjesti u dnevnu sobu pored vatre.”

“Ako to uključuje cugu, ja sam za.” Kada ju je uzeo za ruku, Bran je bacio pogled na njezine crteže. “Što je sada ovo? Jesi li iskopala kakve stare fotografije?” “Što? Ne, ja...”

“Ovo je moja baka - majka moje majke - do detalja. Dobro, kada joj je bilo otprilike dvadeset.” Kada je posegnuo za crtaćim blokom, primijetio je Doyleov mračni pogled. “Što je?”

“To je zvuk moje teorije koja je upravo pogodila u sridu”, rekla je Riley. “Tvoja baka, Doyleova majka.” Riley je pljesnula prstom po crtežu. “Arianrhod.”

“Shvaćam.” Polagano kimnuvši, Bran je ponovno pogledao crtež.

“Mislim da sam propustio mnogo što.”

“Tako je lijepa.” Annika se nagnula da bolje vidi. “Je li Doyleova majka Branova baka i istovremeno božica? Ne razumijem kako to može biti.”

“Mislim da nije.” Sawyer je Anniku obgrlio oko struka. “Hajde da ti nalijemo malo vina i sve uputimo u cijelu priču.”

Kada su se smjestili u dnevnoj sobi pored rasplamtjele vatre, s pićem u rukama, Riley je ostala stajati. Rijetko je kada podučavala, još rjeđe držala predavanja - barem ne službeno - ali kada to jest činila, znala je kako zadobiti pozornost slušatelja.

“Ja ću sve sažeti, ali najprije. Brane, ti si čitao dnevnik svoga pretka, onaj koji si mi dao.”

“Naravno. Iako je možda sladunjavo napisan, pruža dobar prikaz iz prve ruke uzdignuća nove kraljice, njegova boravka na otoku.

Možda je preko sladunjavosti posuto malo soli.”

“Ne razumijem.”

“Izrazi”, rekao je Sawyer Anniki. “Objasnit ću kasnije.”

“Dakle, znate da on tvrdi da je spavao s Arianrhod - sve tri noći koje je proveo na otoku.”

“Pa, čak i božice i čarobnjaci imaju potrebe, a to je bila velika zabava. Ja ne... Ah, razumijem. Naravno.” Naslonivši se, Bran je podignuo svoje pivo i kimnuo Doyleu. “Željela je dijete - čarobnjakovo dijete.”

“Krvna linija”, rekla je Riley. “Dijete koje će jednoga dana moći poslati u Irsku, da nastavi krvnu liniju. Potomci toga djeteta naselili su se upravo ovdje, drugi su migrirali. Tvoja obitelj je u Sligu.”

“Da, većina članova obitelji je tamo”, složio se Bran. “A baka moje bake je žena iz Clarea, vještica iz Quiltyja. To je nedaleko odavde.

Dakle, sve se dobro uklapa, ne mislite li tako? Brate?”

Doyle je sumorno gledao u svoje pivo. “Ne znam ni za jednu vješticu u povijesti svoje obitelji. I nisam rođen besmrtan.”

Riley je osjećala kako se njegova bol cijedi kroz čelični oklop koji je podignuo oko sebe i gotovo se sažalila nad njim. Ali morala ga je pritisnuti. “Nikakvih razgovora oko vatre o rođaku vidovnjaku ili o članu obitelji koji ima moć iscjeljivanja ili komuniciranja sa životinjama?”

Pomaknuo se, ošinuo je ljutitim pogledom. “Uvijek je bilo priča i legendi. A Irska ko Irska, tako da...”

“Priče uvijek imaju svoj korijen u nečemu. Bez obzira na to, nećeš se protiviti činjenicama. Sasha je nacrtala Arianrhod, a sličnost s tvojom majkom, s Branovom bakom je neporeciva. Mi smo povezani, nas šestero. Povezala nas je Sasha, sve nas, dok je još bila u Americi, crtajući i slikajući vizije koje nije željela imati. Svi smo došli na Krf istovremeno. Došli smo svi zajedno. Ti i Bran, vas ste dvojica potekla iz istoga korijena, zasađenog u noći zvijezda na Staklenom otoku. I tako i svi mi.”

“Mi svi potječemo od nje?” upitala je Annika.

“Postoje tri božice. Sumnjam da su sva svoja jaja položile u jednu košaru. Veliko slavlje, mnogo čarobnjaka. Mnogo muškaraca koji su odgovarali njihovim potrebama. Mjenjolici, putnici, pustolovi, putnici kroz vrijeme, morski ljudi.

“Arianrhod je došla Branovu pretku u noći kada su rođene zvijezde, iste one noći kada ih je Nerezza proklela”, nastavila je Riley.

“One noći kada su božice shvatile da je posijano sjeme - loše sreće, recimo to tako. Pa su se pobrinule da začnu i stvore čuvare. Šestero čuvara. Nas.” “Šestero ljudi kojima teče njihova krv”, ustvrdio je Bran.

“Jako razvodnjena”, primijetio je Sawyer, “ali svejedno je fora.

Imamo u sebi krv bogova, čovječe.”

“Služile su se nama, čak i tada?” ogorčeno je ustvrdio Doyle dok je uvreda - čista i vruća - progorijevala njegovu bol. “Zapečatile su naše sudbine? Odredile da će moj brat umrijeti užasnom smrću prije no što postane muškarcem kako bih ja bio proklet besmrtnošću?”

“Mislim da nije tako.” Kako bi spriječila bujanje njegova bijesa, Riley je progovorila oštrim glasom. “Ne tvrdim da bogovi ne mogu biti okrutni, ali ne vjerujem ni u to da toliko paze na detalje. Ti si se sudario sa silom koja te preobrazila. Sasha je mogla cijelog svog

života sretno živjeti sa svojim darom, ali ipak bi završila na Krfu. Ja također, iako bih možda pisala i predavala, a ne bih se bavila terenskim radom.”

“Ali, da”, rekla je nakon jednog trenutka, “iskoristile su nas. Dale su nam nešto svojega i taj je dio njihove krvi u nama mogao utjecati na nas da se okupimo, da ostanemo zajedno, da riskiramo sve što smo do sada riskirali.”

“I ne misliš li da nam je to pomoglo da istučemo Nerezzu?”

Sasha je susrela Rileyn pogled. “Ti to misliš, a to sada mislim i ja.

Jako mi je žao, Doyle, i htjela bih da sam ovo što sada znam znala ili osjetila prije no što si pogledao crteže. Voljela bih da je bilo načina da te pripremim na to.”

“Nisi ti kriva. Ja sam pročitao taj prokleti opis i nisam zbrojio dva i dva.” Sada se mogao pitati zašto mu to nije palo na pamet, ali nije bilo povratka u prošlost. “Ne sviđa mi se ideja da su tri božice moju krvnu liniju započele samo radi svojih ciljeva.”

“To možeš raščistiti s njima kada pronađemo otok.” Rileyje slegnula ramenima. “Dobri su izgledi da su još uvijek tamo, s obzirom na to da su božice. I mislim da postoje dobri izgledi da ćemo odavde pronaći taj otok i da će se nalaziti nedaleko ove obale, baš kao što ga je pronašao Branov i Doyleov zajednički predak.”

“Mogu otplivati na pučinu i pogledati.” Annika se priljubila uz Sawyera. “Sawyer je rekao da će me noćas odvesti dolje kako bih mogla plivati. Mogu i potražiti.”

“Možeš, ali mislim da neće biti tako lako.”

“A nije ni vrijeme za to”, dodala je Sasha. “Ne, nisam imala viziju, to iz mene govori samo logika. Nema razloga da otok otkrije svoju lokaciju dok ne pronađemo posljednju zvijezdu.”

“Slažem se.” Sada se Riley spustila na stolac, pogrbila se pa protegnula. “Vjerojatno imamo malo vremena prije no što Nerezza krene na nas, pa ga ne bismo trebali profućkati.”

“Trening počinje sutra u zoru”, rekao je Doyle. “Štima. A ja sam nabavila čamac i opremu. Poznaješ li ti ove vode, Anni?”

“Ne baš dobro, ali plivat ću i pogledat ću. Potražit ću špilje.”

“Može.” Riley joj je nazdravila. “Dakle, Annika izviđa, ja sam zadužena za opremu, Bran već radi na svojim čarobnjačkim zalihama.”

“Doyle i ja ćemo pripremiti streljanu”, dometnuo je Sawyer.

“A ja ću početi pripremati večeru, pokušati još malo crtati.”

“Ja ću odmah smazati zdjelu te juhe”, rekla joj je Riley. “Radije ne bih ponovno počela postiti neposredno prije preobrazbe. Brane, ima li kakve šanse da napraviš nešto na nekim vratima kako bih se mogla samostalno vratiti?”

“Mogu, i trebao sam misliti na to. Začarat ću vrata koje vode u kuhinju tako da ćeš samo trebati stati pred njih i ona će ti se otvoriti.”

“Hvala. Ako nitko nema ništa više reći i ako me nitko više ne treba, odoh malo u teretanu.” “Čula si da trening počinje u zoru?”

Riley se nacerila Sashi. “To je potpuno druga priča. Hej, dođi sa mnom. Malo ćemo dizati.”

“Ja ću podignuti samo kuhaču da promiješam juhu.”

“Ja idem s tobom”, rekla je Annika. “Sviđa mi se teretana s ogledalima.”

“Da, znam. Dođi.” “Što ćemo podizati?” upitala je Annika slijedeći Riley van.

“Kladim se da će pronaći načina da podizanje utega učini zabavnim.” Sawyer se nasmiješio gledajući za njom; otpio je gutljaj piva i ulovio Sashin pogled.

“Imam nešto”, rekao je. “Vraćam se brzo, Doyle.”

“Trebam čisti komad papira.” Sasha je ustala i krenula za njim. I ostavila Brana i Doylea same.

“Moja je baka još uvijek živa”, počeo je Bran. “Prohoda desetak kilometara svakoga dana, bilo po kiši ili po suncu, ima mačku po imenu Morgana, gnjavi moga djeda zbog njegovih cigara i svake večeri uživa u viskiju. Bit će mi teško kada dođe njezin dan za umiranje.”

Zastao je, zamislio se. “Moja obitelj povremeno dolazi ovamo i dolazila je dok sam gradio ovu kuću. Baka je sudjelovala u oblikovanju kostura kuće tijekom rane faze izgradnje. Rekla mi je: Dečko, dobro si

odabrao. Ovo je mjesto upoznalo ljubav i tugu, smijeh i suze, kao i većina. Ali ovo mjesto još više od drugih. Poštovat ćeš to čak i kada ga učiniš svojim.”

“Ona je vidovnjakinja?”

“Ne, nije. Vještica jest, naravno, ali ne i vidovnjakinja. Osjetila je, mislim, osjetila ono što se nalazi ovdje, kao što sam to osjetio i ja.

Nešto što se oglasilo putem krvi. Tvoja zove moju.” Bran se nagnuo naprijed prema svome prijatelju, prema bratu. “Ti si izgubio svoju obitelj, Doyle, neke njezine članove zbog nečije okrutnosti, neke zbog prirodnog reda stvari. Želim reći da još uvijek imaš obitelj.”

“Htio li je ja ili ne?”

Bran se lagano nasmiješio. “Pa sad, to ne možemo birati, zar ne?”

Kliknuo je s Branom, morao je to priznati, brže i lakše nego s bilo kime drugim u posljednje vrijeme ili dokle mu je sezalo pamćenje.

Ima nešto u njemu, pomislio je Doyle sada, što mu se jednostavno obratilo.

Putem krvi.

“Prestao sam je željeti. Željeti obitelj”, rekao je Doyle. “To je stvar opstanka. Usprkos svoj tvojoj moći, ne znaš kako je to vidjeti stoljeća izlazaka sunca, sa svakom zorom koja svane znati da za tebe nema kraja, ali da će kraja biti za svakoga tko ti je važan. Ako mu dopustiš da ti bude važan.”

“Ne mogu to znati”, složio se Bran. “Ali znam što je sada važno.

Mi smo od iste krvi, a prije no što smo to saznali, bili smo drugovi i prijatelji. Povjerio sam ti svoj život i život žene koju volim. Povjerio bih ti ga opet. Od toga nema čvršće spone.”

Gorčina iz gorko-slatkoga još je uvijek poput kamena ležala u njegovu želucu. “Doveli su me natrag ovamo, bogovi, sudbina.”

“Ali ne samoga.”

Polagano kimnuvši, Doyle je susreo pogled Branovih tamnih očiju. “Ne, brate, ne samoga. Dakle, ovdje je za mene sve započelo.

Možda ćemo ovdje sve i završiti.” *

*

*

Kada je dan stao blijedjeti, Riley je uzela sa sobom zdjelu juhe i otišla u svoju sobu. Jela je istražujući. Tijekom godina odlazila je u Irsku, a u ovome je dijelu te zemlje bila već mnogo puta, iskapajući.

Sa svojim roditeljima, kao dijete, dok je studirala.

Bit će špilja - na kopnu, ispod mora - i ruševina i kamenih krugova. Dok nije pročitala dnevnik, bila je sklona mišljenju da se zvijezda nalazi u Clareu ili u njegovoj okolici - ali postojala je i mogućnost da je možda pala u neki drugi dio Irske.

No sada je bila sigurna da se zvijezda nalazi u Clareu. Vatrena zvijezda nalazila se u podvodnoj špilji. Komad stijene u podzemnoj špilji. Dozvala je Sashu.

Vodena zvijezda ponovno u moru, ali ovoga puta dio same vode, čekajući Anniku da pronađe kip božice i ponovno joj podari njezino blještavo plavetnilo.

Obrazac je iznova upućivao na vodu. Spilja u hladnim vodama Atlantskog oceana nedaleko obale. Led, hladnoća. I to se uklapalo.

Hoće li zapjevati ili zazvati kao što su učinile druge zvijezde? Tko će čuti taj zov? Ona se, za sada, kladila na Doylea. Moguće na Brana, ali Doyleovi su korijeni na ovome mjestu bili najdublji.

Držala ga je na oku, za svaki slučaj. Annika će izvidjeti teren kako može samo sirena - u samome moru. A dok ona to čini, Riley je odlučila istražiti na svoj način češljajući knjige, internet, zemljovide.

Ako ništa drugo, mogu početi s eliminacijom. Ako Sasha bude imala viziju ili dvije koje će ih uputiti u nekom određenom smjeru, tim bolje, ali po Rileynu mišljenju ništa nije moglo zamijeniti istraživanje i na njemu utemeljeno djelovanje.

Izgubila se u tome svijetu, ali ovoga puta - s obzirom na to da će se prije preobrazbe morati razodjenuti - namjestila je alarm na svome mobitelu da se oglasi deset minuta prije zalaska sunca.

Kada se oglasio, isključila je svoj laptop, sklopila knjige, otvorila balkonska vrata.

U njezinu se vidokrugu ništa i nitko nije micao. U idealnim je uvjetima najviše voljela proći preobrazbu bez ikoga drugoga u blizini.

Ne samo zbog skromnosti - iako, hej, to se podrazumijevalo - već i zato što je to bio osobni proces.

Njezino pravo po rođenju, njezin dar. Dar za kojeg je sada smatrala da je povezan s trima božicama. Možda će napisati esej o tome, pomislila je dok se razodijevala, poslati ga vijeću. Moglo bi biti da netko tamo ima više informacija o svemu tome. Informacije koje bi mogle pridonijeti cjelini.

Naga, sjela je na pod ispred vatre dok je sunce tonulo na zapadu, iznad toga hladnog Atlantskog oceana.

Osjetila je kako raste, ta groznica, ta neumitnost koja ostavlja bez daha. Trnci moći, prve naznake boli. Sama, na sigurnome, uplovila je u taj proces, sjedinila se s njime, prihvatila ga.

Kosti su se pomaknule, rastegnule. Bol, pritisak i neka vrsta radosti.

Kralježnica joj se izvila u luk kada se osovila na sve četiri dok je tamno krzno izbijalo po njezinoj koži. Onjušila je noć, vatru, dim, svoj znoj. A s dolaskom noći stigao je i snažan osjećaj trijumfa. Postojim.

Oblikovao se vuk, a unutar njega žena se radovala.

Divlja i slobodna, otrčala je kroz otvorena vrata, skočila preko ograde u hladni, noćni zrak, u treperavu tamu.

I sletjela je na tlo dok joj je tijelo drhturilo od nevjerojatne energije. Zabacivši glavu, stala je zavijati prema nebu, a onda praktički odletjela u guste, šumske sjene.

Mogla je trčati kilometrima i često je to i činila tijekom prvoga sata. Namirisala je jelena, zeca, vjevericu, a svaki je miris bio vjerodostojan i živopisan poput fotografije. Čak da i jest bila gladna, ne bi lovila niti se hranila. Vučica je postila.

Držala se stabala nagonski se sklanjajući kad god bi ulovila miris čovjeka ili ispušnih plinova automobila, ili kada bi čula tutnjavu vozila na cesti. Iako, ugledali bi samo vuka - a mnogi bi pomislili da je to samo veliki pas.

Vukodlaci nisu bili glavni junaci iz filmova strave i užasa koji haraju uokolo na dlakavim nogama s licem iz noćnih mora i luđačkim pogledom u očima očajnički želeći razderati grlo zalutalih ljudskih bića.

Koliko god da je voljela popularnu kulturu, većina filmova i knjiga o vukodlacima užasno joj je išla na jetra.

Koji god bili korijeni tih narodnih predaja, nastali su prije mnogo, mnogo godina, kada su likantropi postali civilizirani, kada su postavljena pravila ponašanja. A svakoga tko bi prekršio ta sveta pravila, ulovili bi i kaznili.

Naposljetku je usporila; maničnu je energiju sagorjela brzinom pa je sada mogla šetati i uživati u noći. Usput je istraživala. Možda se u šumi nalaze neke tajne ili tragovi.

Oglasila se neka sova, dubokim i dugačkim hukom, noćna družbenica. Kada je podignula pogled, ugledala je njezine blistave oči kako gledaju u nju. Iznad drveća Mjesec je plovio nebom, pun i bijel.

Ispustila je svoj zov, samo jednom, poštujući ga, a onda se okrenula vratiti Branovoj kući na litici.

Još je satima mogla istraživati i trčati, ali zora će svanuti brzo, a ona se prije toga morala odmoriti. Pomislila je na svoju obitelj, svoj čopor, toliko udaljen, i shvatila da joj nedostaje koliko i dio srca.

Njihov miris, njihovi zvukovi, ta elementarna povezanost.

Kroz drveće je ugledala treperenje svjetala, nanjušila miris spaljenog treseta, ruža. Svi spavaju, pomislila je, ali ostavili su joj upaljena svjetla. Nepotrebno, naravno, ali uviđavno.

Bacila je pogled iza sebe osjetivši iskušenje da se baci u još jedan trk, promatrajući sovu kako prelijeće stazu, šireći krila na mjesečini.

Privlačila ju je, kao i noć. Skoro se okrenula, otrčala nazad, ali ulovila je još jedan miris.

I on ju je privlačio.

Primaknula se rubu šume, pogledala kroz sjene gdje je Doyle stajao na groblju svoje obitelji.

Vjetar je puhao taman toliko da se poigrava njegovim dugačkim kaputom dok je tako stajao, nepomičan poput kipa prelivenog plavom mjesečinom. Njegova kosa, tamna poput noći, lepršala je oko njegova lica gruba izgleda zbog nekoliko dana stare brade.

U svojem vučjem obliku, u kojem su joj sva čula bila vrlo izoštrena, osjetila je požudu koju je inače uspijevala potisnuti. Mogla je zamisliti njegove ruke na njoj, svoje na njemu, njihova vruća tijela, isprepletena, kako se podaju onome životinjskome u sebi i mahnito uzimaju, uzimaju dok ne zadovolje svoje potrebe.

Dok je tako sanjarila, te su potrebe greble i grizle u njoj.

Stresla se, šokirana, ljuta zbog toga intenziteta, zbog svoje nesposobnosti da ga potisne.

Ipak će morati još trčati, pomislila je, ali prije no što se stigla pomaknuti, on se munjevito okrenuo, izvadio mač iz korica na leđima bljesnuvši metalom.

Njegov je pogled susreo njezin. Njezin, revan, ugledao je nelagodu, a onda ljutnju prije no što ih je uspio zauzdati.

“Imaš sreće što uza se nemam lûk. Mogao sam odapeti strijelu.”

Spustio je mač, ali ga nije spremio u korice. “Mislio sam da ćeš do sada već biti unutra. Prošlo je jedan ujutro.”

Kao da ima policijski sat.

“Bran se pozabavio vratima pa možeš ući sama. I, s obzirom na to da se toga nisi sjetila, Sasha je otvorila vrata tvoje spavaće sobe, a zatvorila ona koja vode na tvoj balkon.” Želio je da ode - jasno je to mogla vidjeti - i željela mu je pružiti to što je htio jer to je bila i njezina želja. No izgledao je nepodnošljivo usamljen stojeći tamo, s mačem koji mu je blistao u ruci, sa svojom obitelji pokopanom pod njegovim nogama.

Krenula je prema njemu spomenika, preko neravne trave.

krivudajući

između

nadgrobnih

“Nisam za društvo”, počeo je, ali ona je jednostavno stala, kao i on, zagledavši se u grob. Na spomeniku je narasla mahovina, lijepa kao i cvijeće pod njim.

Aoife Mac Cleirich

“Moja majka”, rekao je kada je sjela pored njega. “Vratio sam se i ostao s njom dok nije umrla. Moj otac, ovdje pored nje, umro je dvije godine prije nje. Nisam bio s njom kada ga je izgubila.”

Ponovno je zašutio naposljetku uguravši mač u korice. “Barem me ne možeš ušutkati ili se prepirati sa mnom.” Doyle je podignuo obrve kada je okrenula glavu i hladno se zagledala u njega. “Učiniš upravo to, kad god ti se pruži prilika. Vidiš, bile su joj šezdeset tri kada je umrla. Pristojna starost za vrijeme u kojem je živjela, za ženu koja je izrodila sedmero djece. Nadživjela je troje, a svako koje je umrlo prije nje ostavilo je rupu u njezinu srcu. Ali bila je snažna, moja majka. Snažna žena.”

“Prelijepa”, dodao je. “Vidjela si to i sama, iz Sashina crteža. Ali to nije slika koju sam nosio u sebi cijelo ovo vrijeme. Ja sam je pamtio kao ostarjelu i bolesnu, bila je to slika žene spremne za odlazak. Ne znam je li dobro ili ne što imam sliku koja zamjenjuje onu na kojoj je mlada i živahna i prelijepa. Ima li to uopće veze?”

Lagano se naslonila na njega, kao da ga želi utješiti. Ne razmišljajući, položio je ruku na njezinu glavu. A ona mu je to dopustila.

“Vjerujem da nakon smrti postoji još nešto. S obzirom na sve ono što sam vidio, nemam drugog izbora osim vjerovati u to. A meni pakao predstavlja spoznaja da ne mogu to dosegnuti. Ali pomaže mi saznanje da oni to jesu dosegnuli. Bolje rečeno, pomaže mi ponekad.

Lakše je ne misliti na sve to. Ali danas...”

Ušutio je na trenutak, duboko udahnuo. “Vidiš kako je Annika položila cvijeće na svaki grob ovdje. Na grob moje majke položila ga je u obliku srca. Kriste, kakav je Sawyer srećković. Imat će cijeli život za uživanje u njezinoj dobroti. I tako je Annika došla ovamo i odala im počast, podarila tu svoju dobrotu, spomen. Kako sam mogao ne doći ovamo i ne zastati na ovome mjestu, iako znam da nisu ovdje?”

Poniknuo je pogledom, zagledao se na trenutak u svoju ruku, a onda je brzo podignuo s njezine glave, ugurao je u svoj džep. “Treba nam sna. Kada svane, vježbanjem ću vam oderati guzice.” Kada je frknula, slabašno joj se nasmiješio. “Shvatit ću to kao izazov.”

Okrenuo se za njom pa su došetali do kuće, ušli unutra, a on je, dok su hodali kroz kuhinju, za sobom ugasio svjetlo.

Na kat stražnjim stubištem, on tih koliko i vučica.

Otumarala je u svoju sobu, pogledala ga posljednji put, a onda njuškom gurnula vrata da se zatvore.

On je ušao u svoju pitajući se zašto je izgovorio toliko mnogo toga, zašto je osjetio poriv da to učini. I zašto se sada osjećao kao da mu je nakon toga nešto od onog tereta palo sa srca?

U svojoj je sobi otvorio vrata puštajući unutra noć. Upalio je vatru više zbog zadovoljstva spoznajom da gori, nego zbog topline. Kao što je po navici uvijek činio, naslonio je mač u uspravnom položaju pored svoga kreveta, unutar svoga dosega, a pored njega i svoj samostrijel i tobolac sa strijelama.

Te noći nije očekivao nikakve probleme, ali vjerovao je, bez zadrške, da uvijek treba biti pripremljen za neočekivano.

Razodjenuo se, ugasio svjetla. Ležao je u krevetu uz svjetlost mjesečine i vatre u kaminu pustivši na trenutak svoje misli da se komešaju. No budući da su stale kružiti oko vučice i žene u njoj, odbacio ih je rutinski kako je i gasio svjetla. Vještinom vojnika natjerao je samoga sebe da zaspi. Često je sanjao. Ponekad bi ga snovi odveli natrag u djetinjstvo, ponekad u ratove, ponekad, što je bilo ugodnije, nekoj ženi. Ali snovi koji su ga pohodili te noći bljeskali su i žarili. Brlog one vještice, krv njegova brata, šokantna bol prokletstva zaskočili su ga takvom snagom da mu se u jednom mučnom trenutku učinilo da ga kuhaju iznutra.

Bojna polja pokrivena mrtvacima, mnogi od njih nastradali od njegove ruke. Smrad rata, uvijek isti, bez obzira na stoljeće u kojem se odigrao, oružje, bojišnica. To je bila krv, smrt, strah.

Prva žena koju si je dopustio voljeti, malena, kako umire na njegovim rukama, i mrtvorođenče koje ju je stajalo života. Druga žena s kojom je riskirao, stoljeće kasnije, ostarjela je i zbog toga bila ogorčena.

Umiranje, bol. Uskrsnuće, opet bol.

Nerezza, lov, diljem svijeta, onkraj vremena. Borba rame uz rame s petorkom kojoj je naučio vjerovati. Još krvi, još straha. Takva hrabrost.

Zvižduk mača, smrtonosni fijuk strijele, pucanj metka. Vrisak stvorenja oslobođenih iz pakla mračne božice.

Vučica, nevjerojatno lijepa, očiju nalik na vrući viski. Žena, briljantna i gorda, oštroumna i brza.

Te oči - nevjerojatno kako su ga očarale.

Pored njega vučica se sklupčala, družica u noći. Topla, mekana, donoseći mu neku čudnu vrstu mira. Svanula je zora krvavim crvenilom i zlatom, zasjenivši Mjesec bojom i svjetlom. Vučica je jednom zatulila.

Gorko-slatko.

I preobrazila se. Meso i udovi, grudi i usne. Sada žena, čvrstoga, mišićavog tijela, nagoga uz njegovo. Miris šume na njezinoj koži, poziv u njezinim očima.

Kada se prevrnuo na nju da je pokrije, nasmijala se. Kada je svojim usnama pritisnuo njezine, zastenjala je ukopavši nokte u njegova leđa. Obujmio je njezine dojke, čvrste i savršene u njegovim rukama, glatke poput svile u njegovim grubim dlanovima. Okus zelenila i divljine pod njegovim usnama.

Snažne su se noge ovile oko njega kada se izvila u luk zahtijevajući. Pa je prodro, nabijajući, nabijajući, čvrsto, brzo, duboko u tu tjesnoću, u vlagu, dok su ga te oči - vučice, žene - promatrale.

Vodio je nju, sebe, prema ludilu. Vodio nemilice dok...

Probudio se u mraku, krut poput željeza i sâm.

Opsovao je i još trenutak, taj njezin miris iz snova, miris šumske divljine, bio je uza nj.

Posljednje što mu je trebalo bili su seksualni snovi o ženi koja ga je većinu vremena živcirala.

Dok misija ne završi, mora svoj um, svoje tijelo, svoj fokus održavati na zvijezdama, na poražavanju Nerezze, na brizi za to da preživi petorka koja se borila s njim rame uz rame.

Kada to završi, pronaći će ženu voljnu za nekompliciran, otuđen seks. A tada...

Nije morao razmišljati dalje od toga.

Nemiran, živčan - ne bi sanjao o njoj da nije došla na groblje i stala pored njega - ustao je iz kreveta.

Namirisao je zoru, shvatio da se budi po laganom uzmicanju tame. Nag, odšetao je prema otvorenim vratima i van na zrak, svjež i vlažan.

Neki nagovještaj zvuka natjerao ga je da se munjevito okrene, spreman skočiti prema svome maču. Dolje na terasi, okrenuta moru, Sasha je stajala pred svojim štafelajem, s jednom od Branovih košulja preko svoje tanke spavaćice. Bran, odjeven samo u traperice, stajao je iza nje dok se svjetlost iz njihove sobe prelijevala preko njih.

Doyle je ugledao usredotočenost na Sashinu licu dok je brzim potezima prelazila ugljenom po svojem crtaćem bloku.

Bran je pogledao u papir, nagnuo glavu. “Trebat ćeš hlače”, viknuo je. “Čini se da ćemo dan započeti vizijama.”

“Probudit ću ostale.”

Brzo se odjenuo i, s obzirom na način na koji je započeo dan, pri izlasku zgrabio mač. Kratko je pokucao na Rileyna vrata sjetivši se da se sunce tek trebalo uzdići - vrlo skoro - i gurnuo ih da se otvore.

Vučica je stajala ispred kamina u kojem je vatra, drhtureći, jenjala do užarenog ugljevlja. Oglasila se dubokim, upozoravajućim režanjem.

“Smiri se”, obrecnuo se Doyle. “Riječ je o Sashi. Ne, ona je dobro”, dodao je kada se vučica napela da u skoku napusti sobu.

“Crta. Bran je s njom. Ona...”

Zastao je kada je vučica zabacila glavu i ispustila dugačak jauk. Te su izražajne oči, iz kojih je izbijao bijes, ostale prikovane uz njegove.

Ali ispod ljutnje nazirala se bespomoćnost zbog koje je ustuknuo. Iako je znao da bi prisustvovanje toj preobrazbi bilo fascinantno, izašao je van i zatvorio sa sobom vrata pružajući joj privatnost. Čuo je zavijanje, bolno i trijumfalno, dok se žurio probuditi ostale.

ŠESTO POGLAVLJE

K

ako nije vidio smisla u tome da čeka ostale, Doyle se uputio ravno u glavnu spavaću sobu u kuli. Ona se širila prema dražesnoj dnevnoj sobi i otvorenim vratima terase s pogledom na more.

Bran je okrenuo glavu i pogledao ga. “Probudila se - ili ustala u snu - tek nekoliko minuta prije no što si izašao na balkon. Rekla je da treba svoj štafelaj. Jedva sam uspio nabaciti košulju na nju - tako je hladno - prije no što je sišla ovamo i počela crtati.”

Pokretom je pozvao Doylea da priđe bliže, pomakne se stolu na terasi. “Ove je već dovršila.”

Doyle je stao promatrati crteže ugljenom okupane svjetlom. Još jedan crtež Arianrhod, ovoga puta odjevene u ratničku odoru, s mačem o boku. Drugi su očito prikazivali Celene i Lunu. Jedna crnokosa ljepotica, također odjevena za bitku, kako u ruci drži luk, druga lijepa poput zore, s golubicom na ramenu i mačem u ruci.

Ugledao je nešto od svojih sestara - najstarije i najmlađe - u crtežu crnokose, osjetio taj stari, opaki ubod. A na drugoj njegov izgubljeni brat, tako miloga lica, ljubazna pogleda.

Preslikava, rekao je sebi. Preslikava, kao što se kamenje zdanja njegove obitelji preslikavalo iz tla. Odmaknuo se kada je čuo da dolaze Sawyer i Annika.

“Je li što rekla?” Sawyer, kose još uvijek zamršene od spavanja, primaknuo se pogledati preko Sashina ramena.

“Potpuno je zadubljena u crtanje”, rekao mu je Bran, “kao što i sam možeš vidjeti.”

S Annikom pored sebe, Sawyer se okrenuo prema stolu. “O!” pljesnula je Annika. “To je moja majka. Hoću reći, ovo je moja majka, kao što je ono Doyleova. Ovako izgleda moja majka.”

“Lijepa majka”, primijetio je Sawyer. “Ti izgledaš poput ove druge.”

“Izgledam?”

“Oči. Imaš iste oči kao ova plavuša. I, moram reći, ta je plavuša jako nalik mojoj baki - ili fotkama koje sam vidio dok sam bio mali.

Bila je seksi.”

“Onda su tvoja baka i moja majka blizanke”, rekla je Riley Sawyeru iza leđa. “Rekla bih da je moja teorija potvrđena koliko to samo može biti. Svatko od nas - jer, kada Sasha završi, jedna od ovih zazvonit će i njoj - potječe od jedne od njih.”

“Mislim da tu ima više.”

Riley je bacila pogled prema Doyleu. “Više čega?”

“Ovo bi mogao biti crtež dviju od mojih sestara - ne tako jako sličnih kao što je Arianrhod bila mojoj majci, Branovoj baki, ali prepoznatljivih. A ovo? Crtež koji zvoni, kako ti to kažeš, tebi i Sawyeru? To je moj brat Feilim.”

“Zanimljivo. Hajdemo mi to pobliže pogledati, na boljem svjetlu, kada Sasha završi.” Rekavši to, Riley je uzela jedan od crteža. “I provjeriti ima li još sličnosti.” “Što?” Sawyer se počešao po glavi. “Mi smo svi rođaci?”

“Ako uzmemo u obzir da je možda prošlo i tisuću godina otkako se obiteljsko stablo ukorijenilo? Da, kladim se da je tako.”

“To je tako lijepo.” Annika je zagrlila Riley, pa Doylea. “Sada smo još više obitelj.”

“Iste smo krvi.” Sasha je progovorila kada se na istoku nebo oblilo svjetlošću. “Začeti i rođeni na Staklenom otoku, othranile nas majke, božice, i poslale iz jednoga svijeta u drugi. Začeti kada i zvijezde, rođeni na mjesečini, obdareni i udomljeni. Dotaknuti vjetrovima sudbine, združeni krvlju krvi tisućljeće plus dva nakon pada.”

“Zvijezda čeka, Ledena zvijezda, zaleđena u vremenu i prostoru.

Njezin će dan doći kada se svijet umiri na pet otkucaja srca. Vatra da bismo vidjeli, voda da bismo osjetili, protiv leda da bismo se borili, da bismo zauzeli njihova mjesta kada Drvo svega života procvate još jednom.”

Obuzeta vizijom, Sasha je podignula ruku prema istočnome nebu.

“A ona čeka, slaba i hladna, njegovana svojim stvorenjem. Čeka i prikuplja mračne sile da udari u srce, um, tijelo. Ovaj će se svijet zatresti od njezina bijesa. Istraži prošlost, otvori srce.”

Spustila je ruku, položila je na svoje srce. “Slijedi njezin put.

Njezino je svjetlo tvoje svjetlo. Zvijezda čeka. Svjetovi čekaju. Ona čeka. Posegni u jučer i dovedi ih kući.”

Sasha je spustila ruku i zateturala. “Dobro sam”, rekla je kada ju je Bran zagrlio. “Ali mogla bih sjesti na trenutak.”

“Smrzla si se. Prokletstvo. Ideš unutra. Annika, tamo u baru ima vode.”

“U baru?”

“Ja ću.” Riley je uletjela unutra, otvorila mali hladnjak u dnu bara dok je Bran napola nosio Sashu do naslonjača ispred vatre.

Annika je sa sofe povukla tamno zeleni pokrivač i omotala ga oko Sashinih nogu.

“Hvala. Dobro sam, zaista. Samo je nadolazilo, sve jače i jače, a onda je odjednom nestalo.” Uzela je vodu još jednom zahvalivši, otpila. “Iskreno, ubila bih za šalicu kave. Zašto ne bismo... oh.” Kada se u Branovoj ruci stvorila šalica, nasmiješila se, glasa rastopljenog od ljubavi kada je dotaknula njegov obraz. “Brane. Nemoj izgledati tako zabrinuto. Dobro sam.”

“Ruke su ti ledene”, rekao je i ovio joj ih oko šalice.

“Osjetila sam tako hitnu potrebu. Morala sam nacrtati to što gledam. Kunem se da sam u svojoj glavi čula glasove koji su mi govorili da ih pokažem vama, svima vama. Vidjela sam ih tako jasno, kao što sada gledam vas. I... osjetila sam, gotovo sam osjetila da mogu ispružiti ruku i dotaknuti ih.”

Otpila je gutljaj kave i duboko uzdahnula. “Tvoja majka, rekla si, Anni, brineta s lukom.”

“Tako je nalik njoj. Ona je jako lijepa.”

“I moja baka - poput veze između Brana i Doylea. Nisam je poznavala - majku svoje majke - kada je bila mlada. Zapravo, jedva sam je poznavala. Ali znam tko je. Božica je Celene, vidovnjakinja, koja je stvorila Vatrenu zvijezdu da obdari novu kraljicu uvidom i mudrošću. Najčvršća veza Riley i Sawyera je Luna - ona s golubicom i mačem - Vodena zvijezda, koja je kraljicu obdarila dobrim srcem i sućuti. A posljednju je napravila Arianrhod, za hrabrost.”

“A nas šestero imamo u sebi ponešto od svih njih”, rekla je Riley.

“Da. Odabrale su partnere, svaka je začela dijete, njegovala ga, voljela i poslala, na šesnaesti rođendan, iz svoga svijeta u naš. Osjetila sam njihovu tugu.”

Annika je kleknula, položila glavu u Sashino krilo. “Moja je majka plakala kada sam otišla da dođem vama. Bila je ponosna, ali je plakala. Teško je sina ili kćer poslati daleko od sebe.”

“Bilo je teško, a od tada, one su mogle samo promatrati. I još uvijek mogu samo promatrati i nadati se. Teško je to objasniti, ali mi smo njihova djeca. One to osjećaju. Mi smo njihova nada, ono što su začele te noći.”

“A posljednji crtež?”

Sasha je pogledala u Doylea. “Noćna mora.”

Riley je iskoračila, podignula crtaći blok, donijela ga natrag. “Čini se da se situacija zakuhtava.”

Slabašno se nasmijavši, Sasha je pogledala crtež. Stajali su između kuće i litice, naoružani u mračnoj noći dok je Nerezza jahala na vatrenoj oluji. S neba se slijevalo plamenje pržeći zemlju, drveće, otvarajući u tlu duboke procijepe koji su povraćali novu vatru. Vatru koja je palila čak i njezina krilata stvorenja koja su ponirala i klala šestorku.

Na svojoj zvijeri Nerezza je bacala vatrena koplja dok je njezina kosa, crna i prošarana sjedinama, lepršala iza nje. Njezina ljepota okamenjena, poput dragulja oštrih rubova išaranog plijesni.

A ta je plijesan bila ludilo.

“Ne mogu reći kada će nasrnuti ovako, ali doći će. Želi zvijezde, žudi za njima, ali uništit će nas čak i ako to uništi njezine izglede da ih se dokopa. Kada dođe, jer doći će ovamo, to će biti samo zato da nas spali u pepeo.”

“Mogu se nositi s tim.”

Svi su se pogledi preselili na Brana koji je milovao Sashinu kosu.

“Barem mogu početi. Ova ovdje vatrena oluja mnogo je moćnija, opakija od one s kojom smo se susreli na Capriju. Ali, ako ništa drugo, ovako unaprijed upozoreni vizijom možemo se organizirati. I to ćemo i učiniti.”

“Cijenim tvoj optimizam”, rekla je Riley. “Ali, znaš, čak i vještice gore. Barem povijesno gledano.”

“Ta jednostavna činjenica znači samo to da ćemo protiv toga morati osmisliti zaštitu, štitove i čarolije. A s obzirom na to da to neće biti obična vatra, morat ću smisliti sasvim posebnu čaroliju. Poradit ću na tome.”

Nagnuo se i poljubio Sashu u vrh glave. “Za sada vjerujem da je red na Sawyeru da se pozabavi kuhinjom.”

“Nakon treninga”, rekao je Doyle suho. “Najprije trening, a onda jelo. S jednom iznimkom”, rekao je prije no što je Riley stigla progovoriti. “Jer Riley treba napuniti baterije. Brzo se napuni”, rekao joj je i ponovno pogledao crtež. “Imamo mnogo posla.” *

*

*

Kako bi bila što brža, Riley je smiješala energetsku kašu dodavši unutra dva sirova jaja. Nije baš bilo jako ukusno i svakako nije bilo nešto za čime bi čeznuo njezin apetit - ali poslužit će.

Kada je izašla van, Doyle je već počeo zagrijavati ekipu istezanja, lagano džogiranje. Dok je tako neko vrijeme stajala u pozadini, stekla je drukčiju sliku o toj ekipi. Sasha je izgledala pomalo

isprano - što nije čudno - ali sudjelovala je. Annika - pa, Annika je bila Annika koja se smijala izvodeći čučnjeve i sklekove. Bran i Sawyer? Kada je cijela ta priča počela, obojica su bila u izvrsnoj kondiciji, ali sada? Poput dvaju bildera na dopingu. Morali ste se diviti tome.

Doyle? Taj je u igru ušao poput kralja dopingiranih bildera. Iako joj se sada činio pomalo otkrhnutim na rubovima, kao što je i obećao, počeo im je treniranjem derati guzice.

Uključila se, odlučna vježbanjem oderati i svoje dupe. Duboki procijepi u tlu, plamenje koje pada s neba i jedna jako raspiždena božica sa psihotičnim tendencijama bili su sjajna motivacija.

Nakon vježbi uslijedilo je trčanje na osam kilometara i Riley se pošteno oznojila. Nije se žalila kada im je Doyle naredio da odu u teretanu. Dovraga, pa tek se zagrijala.

Podijelio ih je u grupe. Dizanje utega s nogu, dizanje utega ležeći na klupi, zgibovi, promjena pozicija, pa još jednom.

“Koliko možeš napraviti?” upitao je Riley kada je legla na klupu.

“Pedeset.”

Pogledao ju je sumnjičavo. “To je više od tvoje težine.”

“Mogu napraviti pedeset. Pet serija po deset.” Namjestio je utege.

“Pokaži mi.” Zauzela je početni položaj, uravnotežila svoje disanje, počela. Pri posljednjoj seriji mišići su joj gorjeli kao da njima teče kiselina, a znoj joj je lio u potocima. Ali izvela je svojih pedeset.

“Nije loše. Uzmi ručnik i obriši se. Ti si na redu, plavušo.”

“Doista ćeš me natjerati na to?”

“Snažnija si no što misliš.” Ali prilagodio je utege, smanjio težinu na trideset kilograma. “Pokušaj s ovime. Za početak tri ponavljanja.

Odmori se, pa još tri puta.”

Pohlepno gutajući vodu, Riley je promatrala kako se Sasha muči škrguće zubima i stenje, ali da, ima više mišića no što ih je imala prije nekoliko mjeseci. “Još tri.”

“Ti si kurvin sin, Doyle.”

“Sada još tri.”

Napravila je još tri serije, a onda pustila da joj ruke padnu. “Može li ovo biti kraj?”

“Pošteno si to obavila. Istegni se. Otiđi pod tuš.”

“Hvala Bogu.” Sasha je spuznula s klupe, sjela na pod. Riley joj je donijela bocu vode i sjela pored nje. “Onoga dana kada si došetala na terasu hotela na Krfu, ne bi mogla napraviti seriju od devedeset.”

“Nikada nisam ni sanjala da bih napravila takvu seriju. Ni u snu.

Volim jogu, možda malo pilatesa.”

“Oboje je izvrsno, u većini prigoda. Morat ćemo kasnije, uz Annikinu pomoć, ubaciti izvođenje zvijezda.”

“Aha, da. Dopusti mi da se na trenutak valjam u ovom bazenu vlastitog znoja.”

Riley je prstom ubola u Sashine bicepse. “Kamenje.” Napućenih usana, Sasha je napela mišiće. “Recimo, donekle.”

“Ne donekle. Djevojko, ti si opaka.” Sasha je glavom dotaknula Rileyno rame. “Hvala. Sve ću to trampiti za dvosatni san nakon kojeg bi uslijedila litra kave. Ali hvala.”

“Dođi.” Ustajući, Riley je ispružila ruku. “Idemo pod tuš, a onda skuhati tu kavu. Sad sam već spremna i golim zubima gristi zrna.” *

*

*

Utrenutku kada je tušem sa sebe sprala noć, vježbanje, iskopala toplu majicu s kapuljačom, sportske hlače, navukla svoje obožavane starke, energetska je kaša već bila stvar daleke prošlosti. Trebala je hranu, mnogo hrane. Kave - dovoljno da u njoj može zaplivati.

Namirisala je kavu dok se laganim trkom spuštala niza stube prateći taj zamamni sirenin pjev. Sawyer je nešto miješao u ogromnoj zdjeli, dok je Annika miješala nešto u jednoj manjoj.

Riley je prekorila Sawyera. “Mislila sam da si do sada već nešto pripremio.”

“Morao sam se istuširati.”

“Seks pod tušem je tako dobar”, rekla je Annika razdragano se nasmiješivši. “Ali traje malo dulje.”

“Sjajno. Žena neka umre od gladi dok vi izvodite skliski hopacupa.”

Nalila je kavu u šalicu.

“Palačinke, slanina, kobasice, parfe krema od jogurta i šumskog voća.” Sawyer se okrenuo prema štednjaku. “Što brže postaviš stol, brže ćeš jesti.”

Riley je zgrabila tanjure znajući, ako ih se dokopa Annika, da će tradicionalnoj postavi dodati mnogo ukrasa. Što se nje ticalo, više ju je zanimala slanina. Čim je Sawyer na tanjur prenio malo hrane iz tave, zgrabila je krišku i stala je prebacivati iz ruke u ruku da se ohladi. Prvi joj je zalogaj spalio jezik, ali isplatilo se.

A kada je s tavice skinuo palačinku, brzo ju je zamotala i pojela u jednom zalogaju. U trenutku kada su ušetali i ostali, prethodnica doručku smanjila je njezinu glad na podnošljivu.

Bran je stao proučavati stol i tri vaze koje je aranžirala Annika. U svaku je stavila po jednu ružu - bijelu, crvenu, žutu, obložila vaze bijelim ubrusima, u “struku” ih zavezala vrpcama, a drveni je vadičep glumio mač.

“Tri božice.”

“Mislila sam da bi nam se trebale pridružiti.” Bran se nacerio Anniki. “Ta se hrana čini dostojnom božica.”

Budući da je Riley hranu smatrala i više nego prikladnom za sebe, sjela je i napunila svoj tanjur. “Ponovno ću se baciti na kopanje po knjižnici u tornju. Ima li tamo išta posebnoga o zvijezdama ili o otoku?” “Činjenica je da nisam pročitao ni djelić od svega onoga što se tamo nalazi, ali znam za nekoliko knjiga. Na različitim jezicima”, dodao je Bran. “Pokazat ću ti nakon doručka.”

“Vježbe gađanja u podne.” Sawyer je kušao svoje palačinke i oglasio zadovoljstvo rezultatom.

“Bit ću spreman u vrijeme stanke. Danas sam ja zadužen za ručak. Jest ćemo sendviče.”

“Suglasan.” Doyle je sumnjičavo promatrao lijepi parfe.

“Dobar je”, rekla mu je Annika grabeći žlicom, “Sawyer kaže da je i zdrav. Ja sam ga napravila.”

Nježnost koju je osjećao prema njoj nije mu ostavila drugi izbor osim da kuša. “Dobar je”, rekao joj je, iako je osobno mogao proživjeti cijeli svoj besmrtni život, a ne kušati jogurt.

“Ja ću raditi na obrani i napadu - čarobnjački - u kuli, pa ću, ako me budete trebali, biti u blizini.”

“Ja sam na zemljovidima”, rekao je Sawyer, “pa nas sa svojim vjernim kompasom mogu prenijeti kamo god bude potrebno.”

“Annika i ja možemo pomoći Branu, ili Riley, ili Sawyeru - ovisno o tome što je potrebno.” Sasha je bacila pogled na svoj popis zadataka. “Annika je zadužena za pranje rublja.”

“Volim prati rublje. Zabavno ga je slagati, a i lijepo miriše.”

“Samo je tvoje”, rekla joj je Sasha. “S obzirom na to da je ovo mjesto tako veliko, dodijelila sam svima različite vrste čišćenja.”

Podignula je obrve pogledavši u Doylea. “Moral ekipe ostaje na visokoj razini ako živimo i radimo u čistoj kući.”

“Ništa nisam rekao.”

“Ne naglas”, primijetila je. “A ti si danas zadužen za večeru.”

Zagunđao je, bacio pogled prema Branu. “Gdje ovih dana u okolici mogu naručiti pizzu?”

“Pa sad, mislim da bi po nju vjerojatno morao otići u Ennis, osim ako nisi mislio na smrznutu. Možda ih ima i na nekom bližem mjestu, ali ja ne znam za njega.”

“Onda Ennis. Ionako već jedva čekam iskušati svoj motor.”

“To je neko selo? S dućanima?” Annika samo što nije počela poskakivati na svojem stolcu. “Ja mogu ići s tobom. Ja volim motor.”

Riley se nije potrudila sakriti svoj podrugljivi osmijeh nadahnuvši Doylea da pokaže svoj. “Odvest ću te na vožnju nakon doručka.” Volio je njezino društvo i uživao u njezinu čistom oduševljenju vožnjom.

“Ali ako idemo skroz do Ennisa, s nama bi trebao ići i Sawyer.

Trebamo streljivo.”

“Onda trebaš Riley.” Posegnuvši za vrčem s kavom, Sawyer nije primijetio neraspoložene poglede Doylea i Riley. “Ona je ta koja ima veze. Ja sam napravio inventuru o tom pitanju”, nastavio je. “Sastavio sam popis. Ne znam jesu li tvoje veze dovoljno jake za to, ali malo sam razmišljao. S obzirom na razmještaj ovoga mjesta, unutrašnjost nam pruža neke izvrsne prednosti. Koje bismo mogli iskoristiti kada bismo imali nekoliko snajperskih pušaka.”

“Kule.” Razmislivši o tome, Riley je kimnula glavom. Dobro oružje velikog dometa, dobar strijelac - da, to bi mogla biti prednost.

“Kako ti ide pucanje iz puške, strijelce?”

“Snalazim se. Tebi?”

“Da, i ja se snalazim. Obavit ću nekoliko poziva.”

Nakon doručka prelistala je nekoliko knjiga koje joj je pripremio Bran. Odlučila se najprije pozabaviti onima koje su napisane na engleskome, a onda se uhvatiti ukoštac s onima rukom napisanima na latinskome - to bi moglo biti zabavno. I završiti dvjema na gelskom jer tim jezikom nije tako dobro baratala.

Rasklopila telefonirati.

je

svoj

laptop,

tablet,

izvukla

mobitel.

Počela

Nakon četrdeset minuta iznenadio ju je Doyle. Mislila je da će raditi bilo što drugo kako bi izbjegao da joj se pridruži u knjižnici. S mobitelom na uhu izvukla je jednu knjigu sa svoje hrpe, gurnula je preko stola, zaokružila prstom u zraku.

“Uopće nema problema”, rekla je u telefon. “Ali želim ih pogledati, isprobati.” Ustala je i počela šetati do prozora i nazad, slušajući. “Pošteno. Imam popis streljiva. Ako nas možete opskrbiti, možda bismo mogli porazgovarati o nekakvom popustu na količinu.”

Sada se nasmijala. “Ne pitajte, pa vam neću slagati, Liame. Naravno, držite se.”

Iskopala je iz svoga džepa Sawyerov popis i počela čitati naglas.

Zakolutala je očima prema stropu, uzela svoju bocu s vodom, otpila gutljaj. “Kao što sam već rekla, mi smo neka vrsta kluba, organizirali smo, kako biste vi to rekli, mali turnir. Stupite u kontakt sa Seanom.

On će jamčiti za mene. To uopće nije u pitanju, ali nije ništa više pun govana od bilo koga drugoga. Kao što sam već rekla, radila sam s njim u Meathu na dominikanskom samostanu i još jednom, prije otprilike tri godine, na Caherconnellu u Burrenu. Provjerite s njim i javite mi.

Da, na ovaj broj. Kasnije.”

Prekinula je vezu, duboko uzdahnula. “Imat ćemo uspjeha, ali potrajat će još sat ili dva da se priča potvrdi.”

“Još jedna veza za krijumčarenje oružja?”

“Ne baš, ali taj Liam ima veze s određenim ljudima koji te mogu opskrbiti određenim proizvodima.”

“Ali on tebe ne poznaje.”

“Ne osobno. On je rođak bivše djevojke jednog mojeg suradnika.

Taj moj suradnik, bivši, i rođak, ostali su u prijateljskim odnosima jer je moj suradnik upoznao bivšeg s njezinim suprugom s kojim ima dvoje djece, a rođak je kum najstarijem. Moj suradnik i taj rođak zajedno love dva puta godišnje. Taj rođak ima i dodatni posao, koji vodi iz svojeg sjenika, plaćanje samo gotovinom, a taj se sjenik, što je baš zgodno, nalazi otprilike dvadeset kilometara istočno od Ennisa.

Tako da ćemo sve riješiti jednim udarcem - i pizzu, i puške, i streljivo.”

Ali ne motorom, pomislio je Doyle razočarano. Dakle, morat će uzeti Branov auto. “Ja vozim.”

“Kako to? Ja bolje poznajem ovdašnje ceste.”

“A kako je to moguće?”

“Zato što sam bila ovdje u proteklih deset godina i, zapravo, neko vrijeme radila kao savjetnica na projektu Craggaunowen pored kojeg ćemo proći na putu prema tome sjeniku.”

“Onda ti možeš navigirati, ali ja vozim.”

“Bacat ćemo novčić.”

“Nećemo.”

“Hoćeš radije par-nepar?”

To pitanje nije ni udostojio odgovorom, već je samo nastavio čitati. “Ovaj je napis bezvrijedan. Govori o četirima sestrama - u Irskoj - zaduženima za čuvanje neke kraljice koja je na tron zasjela

dok je još bila dijete. Tri su bile čiste, a jednu je namamila mračna vila koja se zbog obećanja o moći i vječnoj ljepoti okrenula protiv preostalih triju.”

“Nije bezvrijedno”, usprotivila se Riley. “To je samo primjer igre pokvarenog telefona iz onoga doba. Korijen je tu.”

“Jako zamršen. Kaže da su tri sestre božice sakrile dijete u dvorac od stakla na jednom nevidljivom otoku i odletjele na Mjesec te postale zvijezde. U svojem bijesu četvrta ih je sestra srušila s nebesa, bla, bla, bla. Jedna je pala u obliku munje i spalila tlo vatrom, druga je uz oluju i pijavicu pala u more, a posljednja na sjever gdje je tlo prekrila ledom.”

“Nije baš toliko udaljeno od glavne priče.” Udijelio joj je samo pogled u kojem se u jednakoj količini izmiješala iživciranost i frustracija. “Dovoljno, ako imaš kraljicu - koja očito brzo odrasta - i koja leti s nevidljivog otoka na krilatom konju kako bi stupila u okršaj sa zlom sestrom, pobijedila je i pretvorila u kamen.”

“Otresi vjerojatne metafore i pronaći ćeš korijen. Nerezza se u špilji na Krfu materijalizirala iz kamenog stupa.”

Doyle je odložio knjigu. “Ja već jako dugo živim, a još nikada nisam vidio krilatog konja.”

“Kladim se da usprkos svome dugom životu sve do nedavno nisi vidio ni Kerbera.”

Tu joj se nije mogao usprotiviti. No ipak. “Ovo je inačica braće Grimm, i to inačica koja je uzela od svega pomalo.”

“Priča koja se izgovara uvijek iznova s vremenom postaje sve složenija i u nju ulaze elementi s raznih strana”, istaknula je Riley.

“Zato se i dadeš u potragu za korijenom. Četiri sestre.” Ispružila je uvis četiri prsta. Nije prvi put da sam čula ili pročitala da su njih četiri sestre. Može biti da i jesu. Nevidljivi otok, Stakleni otok, pojavljuje se i nestaje kako mu dođe. Tri zvijezde - vatra, voda, led.”

“Ništa ni s čim nema veze.”

Civili, pomislila je, donekle ga žaleći. “Još ne. Možda je naporno i zamorno biti temeljit, Doyle, ali temeljitost ti omogućava da pronađeš ono što je netko previdio ili omalovažio. Ima i gorih stvari od toga da sjediš na udobnom stolcu u knjižnici čitajući knjigu.”

“Da u njoj ima malo seksa i nasilja, ne bi bila toliko zamorna i dosadna.” “Čitaj dalje. Možda ti se posreći.” Oglasio se njezin mobitel i nasmiješila se kada je pročitala poruku. “Kladim se da se meni upravo posrećilo. Halo, Liame”, rekla je i odšetala do prozora dogovarajući posao.

Kako je očito situaciju imala pod nadzorom, Doyle se vratio knjizi.

Ako ništa drugo, mogao je barem biti zahvalan na tome što je ta priča bila prilično kratka. Iako je kraljica porazila zlu sestru, ražalostio ju je gubitak ostalih i zvijezde. Vratila se na svoj otok protjeravši se dok proročica, sirena i ratnica nisu podignule zvijezde iz njihovih grobova kako bi ponovno zasjale.

Privukao je k sebi Rileyn pisaći blok i naškrabao bilješku.

Počeo je listati knjigu da vidi govori li još koja priča o zvijezdama, a zatim je odložio kada je u prostoriju ušao Sawyer.

“Je li u redu ako se poslužim drugom polovicom stola? Volio bih ovdje pregledati zemljovide.”

“Nema problema. Zapravo, radit ću s tobom, knjige ću prepustiti Gwin.”

“To nije sve što možeš prepustiti Gwin.” Riley se nasmiješila, samozadovoljno, kada je mobitel spremila u džep. “Upravo sam nam nabavila sve streljivo s tvog popisa, strijelče.”

“I podvodno streljivo?”

“Aha, i to. A nabavila sam nam i dva Rugera AR-556, zajedno s dva tuceta spremnika po trideset metaka.”

“Nikada nisam pucao iz toga modela”, rekao je Sawyer.

“Ni ja. Ja ću pregledati kontingent, iskušati ga. Ali proguglala sam ga dok sam pričala i trebali bi biti i više no dobri. Doyle i ja ih možemo pokupiti, zajedno sa streljivom, na putu nazad uzmemo pizzu i sve riješeno.”

“Osim ako i ti ne želiš ići s nama”, dometnuo je Doyle. Pošalji njih dvoje, pomislio je, i poštedi se vožnje s Riley.

“Nemam ništa protiv, ali nema šanse da ću uspjeti odgovoriti Anni od toga da ide i ona.” U Sawyerovim se očima, sivim poput magle, vidio i strah i šala. “Onda će u Ennisu biti izvan nadzora. Bacit će se na kupovanje.”

“Zaboravi. Idemo tamo i odmah nazad. Sreća što sam na Capriju naišla na bankomat, u protivnome bih sada bila kratka s lovom.”

Riley je pogledala na sat. “Kopat ću ovdje do podneva.”

“Ja ću sa Sawyerom raditi na zemljovidima”, rekao joj je Doyle.

“U redu.” Sjela je i namrštila se pročitavši bilješku koju je nažvrljao. “Što je ovo s proročicom, sirenom i ratnicom?”

“Prema bajci kojom si me udavila, kraljica je sebe protjerala na otok dok nisu pronašli zvijezde i postigli da ponovno zasjaje.”

“Uvijek postoji korijen”, promrmljala je Riley uzevši knjigu.

I zadovoljno se dala na kopanje.

SEDMO POGLAVLJE

Z

aradivši nekoliko modrica u borbi prsa o prsa Sasha je postala žestoka - Riley je postavila vrećicu s ledom na svoje rame i krenula prema Branovu autu.

Više je voljela upravljati vozilom nego biti suvozač; iskreno, nije razumjela nikoga tko bi želio drukčije. No Doyle se prvi javio, a kao osoba koja je poštovala red, uspela se na suvozačko sjedalo, spremna opustiti se.

Irski su krajolici bili prelijepi, a kada vozite - barem kada vozite na način na koji je vozila ona - nemate vremena uživati u tome.

Kada je Doyle sjeo za volan, odlučila je da će se ponašati prijateljski. “Šteta što nismo mogli ići motorom. Kakva je bila vožnja s Anni?”

Krenuo je unatrag, napravio veliki lûk i zaputio se kvrgavom stazom prema cesti. “U smjeru kojim idemo, udaljeno otprilike osam kilometara, nalazi se jedno selo, ali je malo izvan našeg puta. Tamo ima nekoliko dućana.

Još se uvijek pitam kako me uspjela uvjeriti da skrenemo tamo i zaustavimo se.”

“Ona ima dojke.”

“Ona je djevojka drugog muškarca.”

“Koja ima dojke. I jako mnogo šarma.” Pomaknula se da smanji pritisak na svoj lijevi kuk.

“Dobila si dobar udarac na kraju borbe prsa o prsa.”

“Sasha je vještija no ranije. Moja je pogreška što nisam dala sve od sebe.”

“Bran se mogao pobrinuti za te modrice.”

“Ako ne zaradiš nekoliko modrica, znači da borba nije bila dobra.”

Svijet je ovdje prelijep, pomislila je. Neukroćen i pomalo grub, s namreškanim trakama zelenila, stadima ovaca na ispaši. Posjedovao je to ozračje divljine i bezvremenosti, na koje je oduvijek bila slaba.

Težak u polju sa svojim traktorom - nisu li njegovi preci obrađivali isto to polje konjem upregnutim u plug? I umjetnost čistih

linija tih kamenih zidova. Nije li to kamenje iskopano, iščupano iz tih istih polja rukama sada pokopanim na grobljima?

Uklonite asfaltirane ceste, automobile, suvremene kuće i neće se mnogo razlikovati od vremena kada je Doyle živio ovdje. A to je bilo nešto, pomislila je, što je on sigurno osjećao.

Nebo iznad njih promijenilo je boju od svijetlo plave u mrgudno sivu s oblacima. Uvezli su se u kišu, pa opet izašli iz nje.

“Najveći izum ili otkriće.”

Namrštio se pogledavši je. “Što?”

“Koji bi, po tvom mišljenju, bio najvažniji izum ili otkriće - s obzirom na to da si ih u svoja tri stoljeća vidio mnogo - do današnjeg dana?”

“Nisam raspoložen za kviz.”

“Nije to kviz, to je pitanje. Zanima me tvoje mišljenje o tome.”

Više bi volio tišinu, ali sada ju je već dovoljno dobro poznavao pa je znao da neće odustati. “Električna struja jer je otvorila vrata prema drugim izumima za koje je bila potrebna.”

“Da, to je bio veliki skok. Ja ću se odlučiti za vatru - otkriće. Ali kada je tehnologija u pitanju, ne mogu se usprotiviti električnoj struji.”

“Ako se vratiš u zoru vremena - što je bilo mnogo prije moga vremena - imaš otkriće sveopćeg alata, kotača.”

“Otkriće soli i njezine uporabe”, dodala je. “Biljna medicina, svladavanje izrade cigle, rezanje kamena, gradnja bunara i akvadukata. Jesi li išao u školu? Morat ćeš na idućem raskrižju skrenuti lijevo.” Skrenuo je, šuteći.

“Teško je nekome iz moga poslovnog područja ne osjećati radoznalost u vezi s čovjekom koji je živio u erama koje sam proučavala. To je sve.”

“Podučavali su me.”

“Pitala sam se jesi li, s obzirom na vrijeme i mogućnosti koje si imao pred sobom, otišao dalje u svojem obrazovanju.”

“Učio sam kada me nešto zanimalo.”

“Tako.” Cesta se suzila i pretvorila u niz zavoja i serpentina.

Voljela je takve ceste, nagle zavoje, dionice obrubljene živicom, bljeskove kućnih vrtova pored kojih bi projurili. “Jezici. Imaš sluha za jezike.”

“Tragam za zvijezdama dulje no što si ti na ovome svijetu. Dulje no što je živjela tvoja baka. Pa sam putovao. Putovanje je plodonosnije ako govoriš jezik zemlje u kojoj se nalaziš.”

“Slažem se. Na sljedećem križanju desno. Čemu mač? Prilično dobro pucaš iz pištolja.”

“Ako već moram ubiti čovjeka, draže mi je gledati ga u oči. I”, rekao je nakon jednog dugačkog trenutka tišine, “to mi pomaže da se sjetim tko sam. To je lako zaboraviti.”

“Mislim da nije tako. Mislim da ti nikada ne zaboravljaš.” Nije želio postaviti to pitanje, namjerno ga već nije postavio. Ali sada se nije mogao suzdržati. “Zašto si prošle noći došla na groblje?”

“Vraćala sam se nazad i ugledala tebe. Poštujem mrtve, tko su i što su bili, što su radili, kako su živjeli, što su ostavili za sobom.

Rekao si da nisu tamo. U pravu si, i u krivu.”

“Kako može biti oboje?”

“Otišli su, reciklirali se, a tako ja shvaćam reinkarnaciju. Tako taj sustav funkcionira što se mene tiče. Ali ipak su još ovdje jer si ti ovdje.

Jer je ovdje zemlja na kojoj su živjeli, na kojoj su radili, na kojoj su izgradili dom i život.”

Riley je govoreći promatrala krajolik i nije skretala pogleda s njega jer je znala da će njemu tako biti lakše. “U šumi ima stabala koja su bila živa kada su oni živjeli, i koja su još uvijek ovdje.”

“Projekt Craggaunowen, na kojem sam radila kao savjetnica? Nije daleko odavde. Kao ni Dysert O’Dea, oba su ta mjesta predivna. U Irskoj postoji bezbroj apsolutno zadivljujućih mjesta jer ova zemlja poštuje svoju prošlost - svoju dugu i slojevitu prošlost - i one koji su živjeli ranije, ono što su stvorili, način na koji su živjeli i umrli. Zbog toga ih možeš osjetiti ovdje, ako si to dopustiš, a druga mjesta u svijetu su praznine jer na tim je mjestima važno samo ono što će tek doći i nitko ne mari previše za ono što je bilo.”

Pokazala je rukom. “To je to mjesto. Velika, bijela staja, stara žuta kuća - i, u redu, doista velik smeđi pas.”

“Trebala bi biti u stanju izaći na kraj sa psom.”

“Još nisam susrela nekoga s kojim ne bih mogla. A izaći ću na kraj i s Liamom i sa sporazumom.”

Doyle je skrenuo na dugački, šljunčani prilaz na čijem je kraju ležala kuća, i staja još dalje. Pas se oglasio dubokim, grlenim, upozoravajućim lavežom, ali Riley je izašla iz automobila i zagledala se psu u oči dok je ukočenih nogu hodao prema njoj.

“Prestani, veliki dečko.”

“Grize nasitno.” Muškarac koji je izašao iz staje na glavi je nosio šiltericu od tvida koja je pokrivala uvojke njegove čelično sive kose, a na mršavom, koščatom tijelu vrećastu vestu i traperice. Nacerio se držeći ruke na uskim bokovima. Očito se dobro zabavljao.

Riley je odlučila prihvatiti taj ton razgovora, nacerila se i ona, pa mahnula prema psu. “Dođi i ponjuši me, prijatelju.”

Pas je mahnuo repom, načinio dva spora pokreta lijevo-desno.

Prišao joj je, ponjušio njezine noge, narančaste starke, pa liznuo ruku koju je pružila prema njemu.

“Ma vidi ti to.” Liam je došetao naprijed. “Ovo je nešto potpuno novo. Iako je istina da neće ugristi ako mu ne naredim, nije baš sklon sklapanju prijateljstva sa strancima.”

“Mene psi vole.” Kada su razriješili to pitanje, Riley se nagnula naprijed i brzim, krepkim pokretima pomilovala psa. “Kako se zove?”

“On je naš Rory . A tko je vaš pas čuvar ovoga lijepog poslijepodneva?”

“To je Doyle, dio moje ekipe.” Pružila je Liamu ruku.

“Drago mi je što sam vas upoznao, dr. Riley Gwin, za koju naš prijatelj Sean kaže da je pametna i brza koliko to samo može biti. A vi, Doyle...” Ostavio je rečenicu da visi u zraku kada je Doyleu pružio ruku.

“McCleary.”

“McCleary, je li tako? Moja majka se udala za Jamesa McClearyja i izgubila ga u Drugom svjetskom ratu. Ostala je udovica s bebom u trbuhu - mojim bratom Jimmyjem. Udala se za moga oca neke tri godine kasnije, ali ostali smo u vezi s McClearyjima. Imate li vi svojih ovdje, Doyle McCleary?”

“Moguće.”

Ispružio je dugačak, koščat prst. “Ispod Jenkija čujem malo naglaska iz Clarea. A vi, čuvena dr. Gwin?”

“Mješanka, kao i Rory, ali s nekim korijenima u Galwayu i Kerryju.”

“Mješanci su, po mojem iskustvu, najpametniji i naprilagodljiviji.

A koliko planirate ostati u Irskoj?”

Budući da joj je bila poznata potreba seljana za razgovorom, Riley je opušteno stala s rukom na boku, sa psom koji joj se druželjubivo priljubio uz nogu. “Teško je reći, ali uživamo u boravku ovdje.

Smjestili smo se na obali, odsjeli smo kod prijatelja. Brana Killiana.”

Liamove su obrve odletjele u zrak. “Prijatelji ste s Killianom, je li?

Zanimljiv dečko... čarobnjak, čini se. Kruže glasine.”

“Izgleda da uživa u tome.”

“Ima krasnu kuću tamo na litici, čuo sam, koju je izgradio na onome što je, prije mnogo vremena, bila zemlja McClearyjevih. Jeste li povezani s njima, Doyle?”

“Moguće.”

“Doylea ne zanima toliko kopanje po korijenima, koliko zanima mene”, rekla je Riley opušteno. “Vi ste O’Dea, staro ime, istaknuto.

Postoji vjerojatnost da je obitelj vašeg oca živjela u Clareu, možda u selima koja nose vaše ime. Dysert O’Dea, Tully O’Dea. Staro ime glasi O’Deaghaidh i znači tragač, vjerojatno ima veze sa svetim čovjekom vašega klana. Izgubili ste mnogo zemlje tijekom pobuna u sedamnaestom stoljeću.”

“Sean kaže da ste priznata znanstvenica.” Liamove su izblijedjele, plave oči poigravale od veselja. “Moja je majka rođena kao Agnes Kennedy.”

U redu, pomislila je, prihvatit ću igru. “Kennedy je anglikanizirani naziv nadimka Cinnéide ili Cinnéidigh. Cinn, što znači glava, eide se prevodi kao mrgodan ili pokriven kacigom. Cinnéide je bio nećak velikoga kralja Briana Borua. U Ljetopisima četvorice poglavara, iz dvanaestog stoljeća, postoji zapis o Cinnéideu, lordu od Tipperaryja.”

Nasmiješila se. “Potječete od istaknute loze, Liame.”

Nasmijao se. “A vi u svojoj glavi imate dojmljiv mozak, dr. Riley Gwin. A sada, mislim da želite sklopiti nekakav posao, pa ćemo otići u sjenik i vidjeti što imamo za vas.”

Sjenik je mirisao po sijenu, kao što sjenik i treba mirisati. U njemu se nalazio alat i oprema, tanki, drevni traktor, nekoliko konjskih boksova. Hladnjak koji je sigurno prvi put uključen još tamo pedesetih godina prošloga stoljeća - i, zamišljala je Riley, u njemu se nalazilo pivo i grickalice.

U dnu prostorije kosi se betonski pod spuštao prema maloj, urednoj oružarnici. Puške, sačmarice, pištolji ležali su u dvama velikim sefovima za oružje. Streljivo, mnogo streljiva, posloženo na metalnim policama. Na dugačkom su se radnom stolu nalazile alatke za izradu košuljica metaka za pištolje.

“Izrađujete svoje?”

Liam se nasmiješio Riley. “To mi je hobi. Danas će vas zanimati ovo.” Iz sefa je izvadio pušku Ruger i htio je pružiti Doyleu. Riley ga je presrela.

Provjerila je spremnik - prazan - iskušala njegovu težinu, naciljala prema bočnome zidu.

“Ne želim govoriti napamet”, rekao je Liam, “ali to je mnogo oružja za ženu vašeg stasa.”

“Neki pijanac u jednom baru u Mozambiku mislio je da sam premalena da se pobunim kada je svoje ruke položio na mjesta na

kojima ih ja nisam željela.” Spustila je pištolj, ponudila ga Doyleu.

“On i njegova slomljena ruka uvjerili su se da nije tako. Mogu li vidjeti drugu?”

“Mozambik”, ponovio je Liam hihoćući se, a onda joj je dodao drugu pušku.

“Nisam još pucala iz ovoga modela. Voljela bih ga iskušati.”

“Bili biste glupi kada ne biste to htjeli.” Liam je s police uzeo dva spremnika streljiva. “Idemo van i straga ako nemate ništa protiv.”

Ponudio im je štitnike za uši. “Žena u kuhinji nešto mijesi. Dopustite mi samo da je obavijestim o tome što ćemo raditi.”

Otišli su iza staje gdje su se prostirala polja i kamene ograde, a dva kestenjasto smeđa konja pasla travu.

“Prelijepi su”, rekla je Riley.

“Moja dika i veselje. Ne brinite se, navikli su na buku, kao i naš Rory ovdje. Volim ovdje pucati na glinene golubove i ciljati u papirnate mete.”

Pokazao je prema netom postavljenim praznim metama zakačenim na drvene daske iza kojih su se nalazili debeli stogovi sijena.

“Kao što znate, ovaj model ima veliki domet, ali s obzirom na to da niste pucali iz njega, možda ćete se željeti primaknuti bliže.”

“Ovo je dovoljno blizu.” Pedesetak metara, procijenila je, a kada oružje bude morala uporabiti u stvarnim okolnostima, željet će pogoditi metu s mnogo veće udaljenosti. No sada će i ovo poslužiti.

Umetnula je spremnik streljiva na njegovo mjesto, podignula oružje, zauzela stav, uzdahnula. Očekivala je protuudar i nije se razočarala.

Promašila je čisto središte, ali ne za više od dva i pol centimetra.

“Lijepo”, rekao je Liam, s iznenađenim zadovoljstvom u svome glasu.

Riley je poravnala oružje, opalila još jednom, pogodila u središte.

“Bolje”, promrmljala je i ispalila i više nego dojmljivu grupu od pet hitaca.

“Brza je”, zaključila je. “Sviđa mi se kako držak leži u ruci, jačina otponca. Ima dobru ravnotežu i ne povlači me prema dolje.” Bacila je pogled prema Doyleu. “Ti si na redu.”

Postupio je kao i Riley, umetnuo drugi spremnik streljiva, naciljao, opalio. Pogodio prostor izvan prvog, bijelog prstena, jedan metak smjestio unutar prstena, uspio postići pristojno grupiranje, iako ne tako gusto postavljeno niti toliko u središtu kao ona.

“Poslužit će.” Doyle je izbacio spremnik.

“E pa, s obzirom na to da ste se tako dobro snašli s tim oružjem, dodat ću i streljivo za njega. Još nešto što bih vam mogao pokazati za vaš... turnir?”

“Ovo će biti dovoljno - zajedno sa streljivom o kojem smo razgovarali.”

“Bogme ćete imati lijep turnir.” Ali Liam nije dalje inzistirao i dogovor je postignut.

Ukrcali su puške u njihovim platnenim spremnicima i streljivo u stražnji dio Branova auta, pokrili ih pokrivačem, a onda se oprostili od Liarna i psa.

Riley se vratila na svoje sjedalo. “Pristojno pucaš s dugom cijevi, ali mrvicu zanosiš ulijevo.”

Znao je da je u pravu, pa nije odgovorio. “Jesi li te podatke o njegovu imenu, o imenu njegove majke... izvukla iz svojeg dupeta?”

“Iz svoga mozga”, ispravila ga je. “Možeš provjeriti. No osvježila sam pamćenje prije nego što smo krenuli ovamo - za svaki slučaj.

Kennedy? To je bilo lako. U većini slučajeva ako nešto čitam, proučavam nešto, to i upamtim. Ili barem veći dio. Zanimljivo je to, zar ne? Ima veze s McClearyjevima, a s obzirom na lokaciju i više je nego vjerojatno da su u krvnoj vezi i s tvojima.”

“To je samo slučajnost.”

“Ti možda želiš vjerovati u to, ali predugo si na ovome svijetu da bi vjerovao u to. Previše ovdje ima ispreplitanja s tobom, McCleary.

Zemlja, položaj kuće, najizravnija veza s Arianrhod. Naša vidovnjakinja pronađe Vatrenu zvijezdu, a naša sirena Vodenu zvijezdu. Ti si ratnik koji vitla mačem, prijatelju moj. Kladim se da ćeš ti pronaći Ledenu zvijezdu. A ako i Nerezza na isti način poveže dva i dva, najjače će udariti na tebe.”

“Samo neka udari.”

“Sredit ćemo je. Uvijek dovršim ono što sam započela i kunem se da bih na njezinu dupetu rado iskušala sve trikove crne udovice. Ali ja čitam znakove, obraćam pozornost, rekli bismo, na našu vidovnjakinju, pa je najvjerojatnije riječ o tebi. Ona skonča od mača tako kaže vidovnjakinja.”

“Ako sam doista ja taj, to bi mi bilo najveće zadovoljstvo u životu.

A imao sam ih više od nekoliko.”

“Doista?” Otvorio je vrata, pa se pomaknula da ga pogleda u oči.

“Dakle, u svijetu besmrtnika nije baš sve tako crno i čemerno?”

“Ti si gnjavatorica, Gwin.”

“Imam medalju. Istina je”, rekla je kada joj je dobacio pogled.

“Srebrni disk na kojem je to ugravirano. Dao mi ju je jedan profesor koji mi je predavao na dodiplomskom. Nosila sam je kada sam držala govor na kraju godine. Pet ili šest godina kasnije radila sam s njim na jednom iskapanju i jedne smo noći završili u krevetu.”

“Samo jedne?”

Samo je slegnula ramenima. “Ničega nije bilo među nama, ni s jedne strane. Zaključili smo da nas je privukao mozak onoga drugoga, a ostatak nije klapao. Bilo je to uvrnuto.” Uperila je prst u njega.

“Najuvrnutiji seksualni susret.”

“Nije.”

“Ma daj!” rekla je opušteno se, privlačno nasmijavši. “U šatoru u Mazatlánu spavala sam s mozgom svog profesora iz antropologije.

Nadmaši to,” Htio se nasmijati, jedva se suzdržao. “U redu, prvo što mi padne na pamet. Spavao sam sa ženom koja je nastupala u putujućem cirkusu. Hodala je po užetu razapetom visoko iznad tla.”

“I što je uvrnuto u tome?”

“Bila je luda poput bijesne mačke, tvrdila da je ona zapravo zmija koja je uzela ljudski oblik kako bi se parila.”

“Uh. Koje stoljeće?”

“Ah...” To je zahtijevalo malo razmišljanja. “Devetnaesto, rano devetnaesto, ako je to važno.”

“Samo sam znatiželjna. S kojim si njezinim dijelom spavao? Da, da, s njom cijelom, ali hoću reći - poput mozga moga profesora.”

“Bila je neustrašiva.”

“To je možda bilo ludo, ali neustrašivost privlači. Zaustavi.”

“Zašto?”

“Zaustavi”, ponovila je.

Iako je nešto promrmljao, skrenuo je na jedno usko ugibalište.

“Ako moraš pišati, bit ćemo u Ennisu...”

“Vidiš onu pticu?” prekinula ga je. “Na onom prometnom znaku.”

“Vidim prokletog gavrana.”

“To nije gavran i to je već sedmi kojeg sam vidjela nakon što smo napustili sjenik.”

“Izgleda poput vražjeg gavrana.” Ali osjetio je trnce u zatiljku dok je ptica sjedila i zurila. “U okrugu Clare ima više od sedam gavrana.”

“Ovo nije gavran”, rekla je ponovno i skočila van iz auta.

Kada je Doyle vidio da je ispod košulje izvukla svoj pištolj, brzo je izašao i on. “Nećeš valjda ubiti prokletu pticu samo zbog...”

Dok je govorio, ptica je zakriještala i zaletjela se ravno prema njima. Riley ju je ustrijelila u letu, pretvorila je u pepeo.

“To nije gavran”, ponovila je još jednom, okrenula se na peti i ustrijelila još dvije ptice koje su se stvorile iza nje. “Mijenjam svoju tvrdnju.”

“Baš tako.” Pričekala je, budno motreći, ali nijedna više nije doletjela. “Izviđači. Sigurno se osjeća bolje.” Nakon što je pištolj ugurala u korice, Riley se okrenula prema autu.

Doyle ju je uzeo za ruku. “Kako si znala što su? I ja imam oči, kao i ti.”

“Pun Mjesec ili ne, vučica je uvijek u meni. Vučica zna kada gavran nije gavran.” Umirila se na trenutak, naslonila na automobil, pogledala prema obližnjem polju na kojem je ovca pasla među nadgrobnim spomenicima i ruševinama onoga, za što je procijenila da su ostaci malene kapelice.

A tišina je bila veličanstvena, kao u napuštenoj katedrali.

“Ne pitaš li se tko je izgradio ovo i zašto ovdje? Tko se ovdje klanjao i kome?”

“Zapravo ne.” No prozirnost te laži bockala ga je među lopaticama. “Da”, ispravio se, “tu i tamo, ako šetam nekim mjestom.

U pravu si kada kažeš da možeš osjetiti što je i tko negdje živio ranije.

Na nekim mjestima, povremeno.”

“Ja to posebno osjetim na bojnim poljima. Jesi li kada bio u Cullodenu?”

“Da, 1746.”

Odmaknula se od auta, bljesnula očima i zgrabila ga za ruku. “Šesnaestog travnja? Ti si bio tamo? Baš tamo, u toj bitki? O, moraš mi pričati o tome.”

“Bila je krvava i brutalna i muškarci su umirali vrišteći. Kao i u bilo kojoj drugoj bitki.”

“Ne, ali...” Zaustavila se. Nije volio pričati ratničke priče, izbjegavao ih je. “Onda mi barem možeš reći na čijoj si strani bio.”

“Izgubili smo.”

“Ti si bio u jakobitskoj vojsci, bio si dio ustanka.” Potpuno zadivljena, zurila je u njega. “Zarobljen ili ubijen?”

“Zarobljen i obješen i to je bilo neugodno iskustvo.”

“Kladim se da je tako. Jesi li...”

Kada se odmaknuo i krenuo prema drugoj strani auta, odlučila je odmaknuti se od ratova prije no što se on potpuno zatvori.

“Najvažnija društvena tekovina”, rekla je kada je ušla u auto.

“Ne razmišljam o tome.”

“Moraš živjeti u društvu.”

“Pokušavam to izbjeći.”

“Društveno-politički pokreti, bez obzira na to jesu li ili nisu bili uzrok ili posljedica revolucija, oblikuju prošlost, sadašnjost, budućnost. Magna Carta, Elizabetanska vjerska nagodba, Povelja o pravima, Proglas o ukidanju ropstva, New Deal. I tako se možeš vratiti sve do...”

Zgrabio je njezinu košulju u visini ramena, podignuo je sa sjedala.

Zbog toga je pokreta, njoj potpuno neočekivanog, pala na njega.

Priljubio je svoje usne o njezine prije no što je stigla reagirati.

Njezina je reakcija bila iskonska jer njegove su usne bile vruće, pomalo mahnite, a uskomešane potrebe drijemale tik ispod površine.

Usta su mu bila gruba; takve su bile i njegove ruke.

A to je bilo sasvim u redu.

Puknuo je, u to nema sumnje, ali sada je barem imao nešto što je želio. Okus, opuštanje, no oni su pobudili veću glad. Znao je, jednostavno je znao da će prihvatiti igru, da se neće odmaknuti. Znao je da će ga prigrliti i zaštititi tim divljim, zemljanim mirisom.

Zgrabio ju je za kosu, to bezbrižno, seksi, kratko pramenje i napunio se osjećajem.

Zatim ju je pustio posadivši je natrag na njezino sjedalo jednako naglo kao što ju je s njega i povukao.

Zaklela bi se da joj se utroba zažarila, ali glas je održala pod nadzorom. “Pa, to je bilo zanimljivo.”

“Osjećao sam svrab, a ti si sve pogoršala jer nisi htjela umuknuti.”

“U mojem svijetu intelektualna radoznalost nije mana.” Lagano uvrijeđena, oštro ga je prstom ubola u rame. “Izazivam svakoga da sjedne pored čovjeka starog tri stotine godina i ne postavi mu niti jedno pitanje.”

“Drugi me ne bi udavili njima.”

“Da te Annika gnjavila, to bi smatrao dražesnim. I tko bi te mogao osuđivati zbog toga? Sawyer ima odličnu taktiku da od ljudi izvuče ono što želi znati. Ako ti Bran u razgovoru oči u oči nije postavio niti jedno izravno pitanje, onda sam ja plesačica iz Tupela. A

Sasha i ne mora postaviti pitanje, ali kada to ipak učini, to ispadne... ne znam... nekako majčinski.”

Pričekao je trenutak. “Tupelo?”

“Imaju plesačice tamo. Čekaj.” Ovoga je puta samo otvorila prozor, naciljala kroz njega i ustrijelila crnu pticu koja je šćućurena na prometnome znaku zurila u njih.

Zadovoljna, pospremila je pištolj, zatvorila prozor, naslonila se.

“I što ćemo sad?”

Onda, je li čudno što ga je mučio taj vražji svrab?

“Sada idemo kupiti nekoliko pizza.”

“Može.” *

*

*

Bit će bolje da se pretvara da se to nikada nije dogodilo. To je Doyle rekao sam sebi. U selo su se uvezli u blaženoj tišini - jer je Riley izvadila svoj mobitel i stala prčkati po njemu.

Trebalo je oprezno manevrirati po uskim ulicama zakrčenima prometom i prolaznicima koji su se prelijevali s pločnika.

Pretpostavljao je da turisti to mjesto smatraju dražesnim pubovi, prodavaonice, oslikani zidovi, cvijeće koje se izlijeva iz košara.

On je više volio vjetrometine.

Pa ipak, za razliku od Annike, Riley nije oduševljeno kliktala ispred svakog izloga pored kojeg su prošli - iz auta ili pješice, kada su se parkirali.

Kretala se žustro, žena s misijom, i ta mu se osobina sviđala.

“Trebale bi biti spremne”, rekla je dok su vijugali između prolaznika koji su uživali u šetnji po lijepome danu. “Naručila sam iz auta, SMS-om.”

Još nešto čemu se trebalo diviti, priznao je. Mislila je unaprijed, nije gubila vrijeme.

Naručila je četiri velike, različitih vrsta, a s obzirom na to da je bio njegov red da se pobrine za večeru, čekala je da on plati. Nosila je polovicu dok su se probijali nazad do auta. Kutije s pizzama smjestili su straga, pored oružja. “Imao sam vremena da prikupim lovu i nabavim što trebam.”

Nakrivila je glavu, spustila malo sunčane naočale i zagledala se u njega.

“Mogu čuti kako ti se pitanja vrte po glavi. Kako nabavljaš novac, McCleary? Što činiš s njime? Što misliš o evoluciji poreznog sustava?”

“Nisam pitala.” Ubola ga je prstom u grudi. “Sir McMrzovoljni.”

“Hoćeš. Možda sam te prestrašio na trenutak, ali počet ćeš ti opet.”

Sada je ona zgrabila njegovu košulju, nadnijela se nad njega i pritisnula ga o sjedalo. Ukliještila ga žestokim, izazivačkim poljupcem.

“Izgledam li prestrašeno?” Odgurnuvši ga od sebe, otvorila je vrata, izašla van.

Manipulirao je njome, priznao je Doyle. Namjerno ju je navukao da to učini jer je želio još jednom okusiti njezine usne, želio je osjetiti tu navalu adrenalina.

I sad dosta s tim, upozorio je sama sebe.

Sjeo je za volan, pokrenuo vozilo. “Ja ne gnjavim.”

Oprezno se izvukao sa zakrčenog parkirališta, na prometnu ulicu.

“Ta te riječ raspizdi.”

“Sve ono što taj izraz podrazumijeva, da. Programirana sam za učenje, a ti imaš pohranjena stoljeća znanja i iskustva. Ali shvatila sam da postoje znanja i iskustva kojih se ne želiš sjećati. Pa me ljuti kada se potrebu za učenjem, koja je meni nasušna koliko i disanje, tretira kao nepristojnu i bezosjećajnu.”

“Možeš ti biti nepristojna, to mi ne smeta. I nikada nisam pomislio da si bezosjećajna.”

Ponovno je mogao slobodno disati kada su se iskobeljali iz one gužve, našli se među brežuljcima i poljima.

“Divim se Deklaraciji o nezavisnosti”, rekao je, “kao dokumentu stvorenom na temelju ljudskog intelekta, hrabrosti i sućuti.”

“Slažem se. Hvala.” Ponovno je malo spustila sunčane naočale i nasmiješila mu se očima. “Najbolja glazbena era?”

“Tjeraš me da spomenem doba Mozarta ili Beethovena, jer to je bilo doba izvrsnosti i inovacije.”

“Slažem se.”

“Ali odabrat ću sredinu dvadesetog stoljeća i rođenje rock and rolla jer je to plemenska glazba i dolazi iz prepona. Rođena u pobuni.”

Gurnula je naočale na nos i naslonila se. “Imaš potencijala, McCleary. Imaš potencijala.”

OSMO POGLAVLJE

K

ako je Sawyer izašao iz kuće kada se Doyle parkirao, Riley ga je pozvala da priđe bliže. “Misija izvršena”, rekao je Sawyer kada je Riley izvukla kutije s pizzama. “Bran i ja smo muku mučili da smislimo kamo sve to smjestiti - one dodatne stvari, osim pizze.

Izabrali smo dnevnu sobu na drugome katu, na sjevernoj strani.”

“Uvijek nas napada noću, pa bi bilo bolje da bude na katu gdje su spavaće sobe.” Riley je kimnula. “Ja ću pripremiti večeru. Vi, dečki, riješite ostalo.”

Odnijela je kutije ravno u kuhinju, ugledala Anniku i Sashu kako sjede vani na zidu pored litice i pijuckaju vino. Zaključivši da je i sama zaslužila jednu čašu, ulila je vino i izašla van.

“Vratila si se.” Sasha je potapšala kamenje pored sebe pozivajući je. “Sjedni.”

“Zvuči dobro, ali možda želite ući unutra, vidjeti što smo kupili.”

“Ja volim pizzu.” Annika je spretno skočila sa zida. “Ali mislim da niste kupili ništa zabavno, kao na primjer neku novu haljinu. Ostatak su pištolji.”

“Da, i znam da ih ti ne voliš, ali trebala bi znati kakvi su i gdje su.” Riley je pogledala Sashu. “I ti si prava Katniss sa samostrijelom, ali moraš se upoznati s Rugerom. E, to je puška i pol.”

“U pravu si,” Sasha je kliznula dolje, stisnula Annikinu ruku. Bila je to ugodna stanka, samo tako malo sjediti.

“Jesi li vidjela kakve gavrane?” upitala je Riley. Sasha se namrštila. “Gavrane?”

“Objasnit ću. Zapravo smo, na odjelu informacija, pokupili i više od pizze i pištolja.” Krenula je unutra, razmislila, pa zgrabila bocu vina da je odnese na kat.

“Dok te nije bilo”, počela je Annika, “Sasha i ja pomagale smo Branu. Izrađuje vatreni štit.”

“Super. Je li to štit protiv vatre ili štit načinjen od vatre?”

“Oboje! Ti si tako pametna.”

“Ako to uspije izvesti, rekla bih da će Bran osvojiti nagradu za najpametnijeg.”

Krenula je za zvukom muških glasova i ušla u dnevnu sobu prikladno smještenu između njezine sobe i Doyleove - gdje su tri muškarca ukrcavala kutije streljiva u antiknu vitrinu.

“Edvardijanska”, primijetila je Riley. “Oko 1900. Lijepo.”

“Ti doista znaš sve”, prokomentirala je Sasha.

“Trebala bi i ti pokušati. Ne pogoditi njezinu originalnu namjenu, ali barem približno, a to će pomoći da u svakom trenutku znamo gdje nam što stoji. No možda bismo dio trebali odnijeti na kat na kojem najviše boravimo.”

“Doyle je rekao isto.” Bran se malo odmaknuo. “Pao mi je na pamet kuhinjski ormarić.”

“I to je dobro mjesto,” Riley je pogledala prema Sawyeru kada je ovaj otvorio patentni zatvarač na jednoj od vreća s puškom.

“Proizvodi protuudar”, rekla mu je.

“Izgleda jako opako.”

Shvativši, Riley je Anniku potapšala po leđima. “I jest opaka.

Trebat ćemo opako.”

“Drži se ti svojih narukvica à la Wonder Woman.” Nakon toga Sawyerova komentara Annika je protrljala bakrene narukvice koje joj je izradio Bran.

“Ne moraš dodirivati puške.”

Sawyer je otvorio vrata terase, odnio pušku van, iskušao njezinu težinu, nekoliko puta “na suho” povukao otponac.

“Iskušali smo je na otprilike četrdeset pet metara. Moramo vježbati na većoj udaljenosti.” Riley je za sebe raspakirala drugu pušku, ponudila je Sashi. “Uzmi je, da stekneš osjećaj.”

Odavno se pomirivši s time da će morati rukovati vatrenim oružjem, Sasha ju je uzela u ruke. “Teška je.”

“U usporedbi s tvojim lukom ili pištoljem, da, naravno. Ali nije ako se uzme u obzir kakva je to vrsta oružja. Organizirat ćemo sutra malo vježbi gađanja, nakon zarona.”

“Sutra ćemo roniti.” Napetost se otopila s Annikina lica. “To je mnogo bolje. Mogu vam pokazati neke špilje, ali vama će voda biti mnogo hladnija od one oko Caprija ili Krfa.”

“Snaći ćemo se.” Riley je napunila Annikinu čašu, Sashinu, pa svoju. “Što kažete na to da po kutiju streljiva svakog kalibra i tobolac strijela odnesemo dolje u kuhinjski ormarić? I po potrebi ih prenosimo odavde.”

Kako je smatrao da je i sam zaradio piće, a Rileyna mu je čaša bila pri ruci, Doyle je uzeo njezinu čašu i ispio do polovice. “Tako će biti

dobro. Ali sada mislim da smo trebali kupiti i treću pušku - imao je ponuditi i remingtonku. Tu smo mogli spremiti u kuhinjski ormarić, a drugu, za slučaj da ustreba, držati na zadnjem katu.”

“Razmišljaš unaprijed.” Riley se ponovno dokopala svoje čaše.

“Ako odlučimo da trebamo još jednu pušku, možemo se vratiti.”

“Rekla si da ste nabavili još nešto”, podsjetila ju je Sasha.

“Informacije.”

“Da, jesmo. Predlažem da odemo dolje i pozabavimo se pizzom.

Morala sam je mirisati cijelim putem kući i spremna sam za jelo.”

“Ne morate me dvaput moliti. Odnijet ću sada ovo u prizemlje”, rekao je Sawyer s puškom u ruci. “Volio bih je isprobati nakon večere.”

Kada su krenuli prema prizemlju sa zalihama s najvišeg kata, Sasha je zadržala Brana.

“Nešto se dogodilo između njih - između Riley i Doylea.”

“Svađali su se? To ne iznenađuje.”

“Ne mislim da su se svađali.”

“Ah.” Sada se nasmiješio. “Mislim da nas ni to ne bi trebalo iznenaditi, zar ne? Dvoje zdravih, privlačnih ljudi u skučenom prostoru, tijekom intenzivne situacije. Prije je neumitno nego iznenađujuće. Zašto bi te to brinulo?” potapšao je prstom prostor između njezinih obrva. “Vidim da se brineš.”

“Ako je u pitanju samo seks, to je jedna stvar. Usprkos popisu zadataka, obiteljskim obrocima, Annikinim šopingoholičarskim izletima - sve to činimo kako bismo uspostavili neku vrstu reda i privid normalnosti, riskiramo svoje živote svakoga dana otkako smo se upoznali. Dakle seks, to je samo još jedan oblik normalnosti. Ali... on je zatvorio svoje srce, Brane. To je njegova jedina obrana protiv proživljavanja desetljeća za desetljećem dok svi koje poznaje umiru.

Njemu je problematično i mučno čak i povjerenje koje nam je ukazao, povezanost i privrženost koju osjeća prema svakome od nas. “Znam to. A to zna i Riley.”

“Ali Riley je, pa, ona je životinja čopora. To je u njezinoj prirodi.

Ona treba i cijeni svoju samoću, svoje znanstveno proučavanje, ali u osnovi ona je usredotočena na ekipu i obitelj. A vukovi se sparuju za čitav život, zar ne?”

“Jako sumnjam da je Riley ikada ranije našla partnera.”

“On je njezin mentalni dvojnik, njezin partner.” Sada se Bran namrštio. “Što želiš reći?”

“Osjećam to od početka. Te vibracije primam od nje, ne od njega.

On je previše zatvoren, rijetko kada odašilje bilo kakav osjećaj - a ja ga ne pritišćem.”

“Ne.” “Više je riječ o tome što osjetim kada ih promatram jedno pored drugoga ili kada razmišljam o njima dvoma. On je ono što ona želi, znala ona to i priznavala ili ne, on je ono što ona treba na duge staze.

Mislim da bi se mogla zaljubiti u njega, a to bi je moglo povrijediti.”

Bran je položio ruke na Sashina ramena. “Ona je prva prava prijateljica koju si ikada imala.”

“Jest. Ona je ta koja mi je ponudila prijateljstvo, prva koja je to učinila znajući što sam ja.”

“Zato je prirodno što si zabrinuta za nju, što se brineš o njoj. Pa ipak, Riley je odrasla žena i pametna i čvrsta koliko to žena samo može biti. O tome će pitanju sama morati odabrati svoj put. Bit ćeš joj podrška što god da odluči.”

Kimnuvši, Sasha se primaknula Branu, zagrlila ga i poželjela da njezina prva prava prijateljica bude sretna koliko je to i ona.

“Hej!” Grubo se i nestrpljivo oglasivši, Riley je viknula prema njima. “Naskakujte jedno na drugo kasnije ili ćemo početi jesti bez vas.”

“Silazimo.” Sasha se odmaknula, uzela Brana za ruku.

Otvorili su još jednu bocu vina, a Annika je, čak i za tako neobvezan obrok, oblikovala ubruse u labuđe, ukrasila im vratove ogrlicama od sitnoga cvijeća, postavila ih da plivaju na svijetlo plavom tanjuru.

“Imamo običnu, dosadnu sa sirom za tebe”, počela je Riley, “tvoja s kobasicom, tvoja sa šunkom, salamom i još salame, i jedna ekstravagantno vegetarijanska.”

“Mislim da ću početi od dosadne, a onda kušati i ostale.” Sasha je sjela, nasmijala se kada je Bran mahnuo rukom iznad dviju kriški i natjerao sir da mjehurasto zacvrči.

“Riley i Doyle imaju izvješće.” Annika je odabrala krišku vegetarijanske pizze zbog lijepih boja. “I mi ga imamo. Tko će prvi?”

“Ja još imam posla sa svojim”, počeo je Bran, “pa ću prepustiti prednost Riley i Doyleu.”

“S obzirom na to da bi ovaj ovdje lord Mučalo maksimalno skratio priču, ja ću preuzeti vodstvo.” Riley se odlučila za pizzu s kobasicama. “Ispalo je da moja veza za puške i streljivo ovdje u Clareu ima polubrata - najstarijeg. McClearyja.”

“Baš kao Doyle”, rekla je Annika.

“Baš kao on. Sir Cinik želi to nazvati slučajnošću.”

“Neće biti.” Sasha je pomalo sućutno pogledala u Doylea.

“Jednostavno neće.”

“Da i ne govorim da u Clareu ili u Galwayu ili bilo gdje drugdje u Irskoj nećeš naići na mnogo McClearyja”, dodao je Bran. “Ali ne, neće biti. Ti tog čovjeka poznaješ od ranije?”

“Ne.” Riley je pizzu isprala vinom smatrajući to najboljom od svih kombinacija. “On je rođak bivšeg muža moje prijateljice.

Zanimljiv tip. Znao je tvoje ime, Brane. Odnosio se prema meni s poštovanjem i znatiželjom. Ukratko, Liam - tako se tip zove - dakle, Liamova majka se udala za Jamesa McClearyja, on je otišao u Drugi svjetski rat ostavivši kod kuće svoju trudnu ženu i u ratu je poginuo.

Ona je rodila njegova sina i nekoliko se godina kasnije preudala.

Moram reći da sam se mogla obratiti na više strana kako bih ovdje nabavila ono što smo trebali, ali sam se obratila upravo tome tipu. S Liamom sam sklopila pošten posao, nije postavljao previše pitanja i na izravan je način povezan s klanom McCleary.”

“Istaknut ću nešto”, rekao je Sawyer usta punih pizze. “Prije no što smo došli ovamo, sve do sada, nismo ustanovili krvnu povezanost - potvrdu te povezanosti. Zato kažem da ranije očito nije bilo ni vrijeme ni mjesto za to. Ovo je sada vrijeme i mjesto.”

“Već smo bih obitelj.”

Nagnuo se, poljubio Anniku. “Upravo tako. I možda smo morali otići tamo prije no što smo došli ovamo.”

“Sada više nismo samo ekipa”, ustvrdio je Bran. “Sada smo

klan.”

“Što na irskome znači djeca ili potomci. Dakle iz toga klana ili plemena”, nastavila je Riley, “ljudi ujedinjeni pod jednim kraljem, po nasljednoj liniji ili onim kojeg odaberu. Sve se podudara.”

“Počeli smo svatko za sebe.” Sasha je položila ruku na Branovu.

“Osnovali smo savez jer nismo bili ekipa, ispočetka ne.”

“Ti si od nas učinila ekipu.” Sawyer je podignuo čašu prema njoj.

“Više od ikoga.”

“Svi smo zajedno to učinili, ali hvala. A Annika je u pravu, u međuvremenu smo postali obitelj. A obitelj opstaje čak i kao klan.”

“Trebali bismo nabaviti grb.”

Annika je zbunjeno pogledala Sawyera. “Pa što će nam grba?”

“Ne, to je simbol, poput zaštitnog znaka po kojem će nas prepoznati.”

“Heraldičko oblikovanje”, uključila se Riley. “I znaš što, sviđa mi se to. Sasha bi nam trebala nacrtati jedan.”

“To će mi biti prvi, ali pokušat ću.”

“Simboli su važni.” Doyle je slegnuo ramenima kada su se svi zagledali u njega.

“U ovoj se grupi to često spominjalo. Klan. Dakle, važno je.”

“Poradit ću na tome.”

“Možemo naručiti jednake majice, ali u međuvremenu...” Riley je zastala uzeti još jednu krišku pizze. “Prilično sam sigurna da se Nerezza osjeća malo bolje.”

“Napala te.” Sasha je poskočila na stolcu. “Nisam osjetila...”

“Ne izravno”, prekinula ju je Riley. “Poslala je izviđače. Gavrane.

Skinula sam ih nekoliko.”

“Ubila si ptice?” Annika je, vidno uznemirena, položila ruku na svoje srce.

“Ptice se ne pretvore u pepeo kada u njih smjestiš metak. Ove se jesu pretvorile u pepeo.”

“Ova ovdje vučica je shvatila što su.” Kada mu je Riley isplazila jezik, Doyle se samo nasmiješio. “Vučica očito zna razlikovati gavrana od sluganskih ulizica.”

“Od izviđača”, ispravila ga je Riley. “To ne znači da nam ne bi iskopali oči da su imali priliku, ali bili su slabi - što, nadam se, znači da je i ona još uvijek slaba.”

“Ali zna gdje smo”, dometnuo je Sawyer.

“Rekao bih da je tako. Nije još spremna poduzeti bogzna što po tome pitanju, ali zna da smo ovdje.”

“A kada bude spremna”, rekao je Bran, “bit ćemo i mi. Klan, grb i, što se mene tiče, štit. Kada dođe vrijeme, protiv vatre ćemo se boriti vatrom.”

“I vatrenim oružjem. I ja sam malo izviđao”, rekao im je Sawyer.

“I mislim da je zid koji okružuje kulu bolja pozicija za pucanje iz pušaka velikog dometa. Tamo nemate zaklona, ali imate pogled od tristo šezdeset stupnjeva i kada ono što ona pošalje, što god to bilo, dođe u doseg od, recimo, dvadeset metara, imat ćete vremena skloniti se. Sasvim dovoljno vremena.”

“To je dobar način razmišljanja. Voljela bih i to provjeriti.”

“Ja već jesam”, rekao je Doyle Riley. “Sawyer je u pravu. To je bolja pozicija za ciljanje u tlo, nebo, more.”

Riley je razmislila o tome. “Brane, ti znaš kako napraviti one leteće loptice za Anni i tu njezinu priču o Wander Woman?”

“Znam i, da, to je isto dobar način razmišljanja. Mogu vam napraviti mete - na tlu, u moru, u zraku.”

“Jako kul. Možemo to iskušati noćas, nakon što završimo ovdje.”

“Ja ću počistiti.” Annika je preklinjućim pogledom stala gledati svakog ponaosob. “Ja ne volim zvuk koji proizvodi puška. Ostat ću ovdje, počistit ću.”

“To je u redu.” Sawyer joj je ispod stola stisnuo ruku.

“Sutra ronimo.” Želeći ponovno navesti Anniku da se nasmiješi, Riley je promijenila temu na ono što njezina prijateljica voli. “Trebali bismo se spremiti do osam i trideset kako bismo preuzeli čamac i opremu. Ili da dvoje od nas ode po čamac, doveze ga ovamo, a Sawyer ostatak ekipe prenese do broda. Držat ćemo čamac ovdje dok smo tu, samo ćemo se morati brinuti da nadopunimo boce s kisikom kada nam budu trebale.”

“Tako bi bilo učinkovitije.” Sawyer je žvačući zaokružio prstom.

“Riley i Doyle - najbolji u navigiranju - idu po čamac. Kada vas ugledamo kako se vraćate, ja ću ukrcati nas ostale.”

“Može. Osam i trideset”, rekla je Riley Doyleu koji je samo kimnuo. *

*

*

Otišli su gore ostavivši Anniku da se bavi pospremanjem, pa van, da preko zida na kuli pogledaju u nadolazeći suton.

“Dani su sve duži”, rekla je Riley. “Ona voli mrak, ali po danu može izvesti više napada. Ovo je posljednja runda, a već je izgubila prve dvije.”

“Bio dan ili noć, odbit ćemo ih.” Pripravan, Sawyer je napunio pušku. “Daj mi metu, udaljenu barem pedeset metara.”

“Gdje bi je želio?” upitao je Bran. “Iznenadi me.”

Udovoljivši mu, Bran je kuglu poslao u zrak, daleko iznad mora.

Sawyer se malo pomaknuo da zauzme ispravan stav, ispalio metak, pogodio samo središte.

“Naravno.” Riley je podignula drugu pušku. “Daj i meni jednu.”

Tu je kuglu Bran poslao visoko prema sjeveru. Riley ju je skinula.

“U redu, a sada hajdemo na stotinu metara, višestruke mete.

Igraš?” upitao je Sawyer Riley. “Ja sam izumila tu igru. Kreni.”

Nakon baražne vatre Riley je spustila svoje oružje. “Ti ne promašuješ, kauboju.”

“Kao ni ti.”

“Skinula sam samo nekolicinu. Ti si pogodio svaku, ravno u sredinu. Ja moram još vježbati. Sada ti moraš pokušati.” Riley je pušku ponudila Sashi.

“Ne znam kako pucati u nešto što jedva vidim.”

“Bran će ti je namjestiti. Počni s dvadeset metara, Brane, ravno ispred nje i iznad vode.”

Doyle je stupio iza Sashe. “Puška će izvesti protuudarac, pa moraš računati na to. Ispravio je njezin stav, svoje ruke položio na njezine. “Služi se okularem, drži je smireno. Vidiš li kuglu?”

“Pa, mogu je vidjeti, u križiću.”

“Mirno”, rekao je ponovno. “Nemoj trznuti kada budeš stisnula otponac. Obavi to polagano, jednim neprekinutim pokretom, polagano pojačavaj pritisak, kao da crtaš liniju. Crtaj sve dok ne ispališ metak.

Polagano vuci, cijelim putem. Udahni, zadrži dah, pucaj.”

Učinila je kako joj je rekao, ispustila sramotni cijuk kada ju je protuudarac puške odbacio na Doylea. “Oprosti. I potpuno sam promašila.”

“Povukla si prema gore i udesno”, rekla joj je Riley.

“Mirno”, ponovio je Doyle. “Pokušaj ponovno.” Ovoga puta nije cijuknula, nego je psiknula. U trećem je pokušaju tek okrhnula podnožje kugle.

“To neće biti tvoje primarno oružje”, počeo je Doyle.

“Hvala Bogu.” Sretna što je se može riješiti, prepustila je pušku Doyleu.

“Ali naučit ćeš rukovati njome, očistiti je, napuniti i precizno naciljati.”

“U redu.” Zaokružila je svojim naučenim ramenom. “Naučit ću.”

“A ti.” Doyle je pokazao prema Branu. “Ni blizu tvome primarnom oružju.”

“Tako je”, složio se Bran.

Proveli su dvadeset minuta uništavajući kugle prije no što su spremili oružje.

“Odvest ću Anni dolje da može plivati. To će je opustiti nakon sve ove pucnjave.”

“U zoru, kao i obično”, podsjetio je Doyle Sawyera.

“Nije baš vjerojatno da ću zaboraviti.”

“Ja imam još sat vremena posla”, odlučio je Bran.

“A ja ću početi raditi na tome grbu.”

Riley je zatvorila vrata kada su svi izašli van. Doyle je spremio puške.

“Sutra ćemo ići mojim motorom.”

“Može. S obzirom na to da će Sawyer sve dovesti nama, trebali bismo biti u stanju početi sa zaronima oko devet i trideset. Annika je u pravu što se tiče temperature vode, pa ćemo morati ograničiti dužinu boravka pod vodom. Možda da sutra izvedemo dva zarona po trideset minuta, da se prilagodimo.”

Kako nije pokazao namjeru da ode, stala ga je proučavati. “Jesi li ikada ronio u sjevernom Atlantiku?”

“Nekoliko puta.”

“Nećeš mi valjda sada reći da si bio SEAL-ovac?”

“Tada se to činilo dobrom idejom.”

“Doista?” Na pamet joj je palo tucet pitanja, ali odmahnula je glavom.

“Pet godina. Duže od toga s jednom te istom grupom, ma o kojoj se radilo, bilo bi riskantno.”

“Razumijem. Ali u ovome trenutku mi nismo samo grupa, i već znamo tko si ti. To bi ti trebalo olakšati situaciju.”

“Ne olakšava je.”

Kada je s tim riječima izašao, Riley je uzdahnula. “Trebalo bi”, promrmljala je. *

*

*

Ujutro, nakon znojnog sata pod Doyleovim trenerskim bičem i toplog doručka na kojem su prošli kroz plan ronjenja i potvrdili ga, Riley je navukla svoju staru, kožnatu jaknu. Kada se sunce probilo kroz oblake i kišicu koja je ranije padala, stavila je sunčane naočale.

Ispod gornjeg dijela trenirke i sportskih hlača imala je ronilačko odijelo, pod jaknom na boku pištolj, a mobitel je spremila na sigurno, u unutarnji džep. I procijenila da je spremna za polazak. Bila je brza i izašla van u osam i dvadeset sedam. Nije mogla točno reći zbog čega ju je iživcirala činjenica da je Doyle već čekao pored svoga motocikla.

Pružio joj je crnu kacigu na kojoj se nalazio mali crtež zmaja koji se protezao i bokom motocikla.

“Zašto uopće imaš ovo?” pitala se. “Slomljena lubanja neće te zaustaviti na dugo vremena.”

“To je u mnogim mjestima zakonska obveza, a ako se pridržavaš mjesnih zakona, privlačiš manje pozornosti. Slomljena me lubanja doduše ne bi ubila, ali užasno boli.”

Navukla je kacigu. “Nisam to iskusila, ali kladim se da je tako.”

Zajahao je motocikl. “Navigiraj.”

“Mogao si mi jednostavno dopustiti da ja vozim.”

“Ne. Izloži mi rutu.”

“Na jug, obalnom cestom prema Spanish Pointu. Na otprilike pola kilometra, na ovoj strani ceste, trebao bi se nalaziti natpis na kojem će pisati Donahue’s Diving. Slijedi cestu do plaže. Ja imam vozačku za motor”, dodala je zajahavši motocikl iza njega. “Nitko ne vozi moj motor.”

Trznuo je nogom i probudio ga. Uvijek ju je privlačilo zmajsko režanje motocikala, kao i osjećaj brzine i sloboda jurnjave niz cestu ususret vjetru.

Sve je to bilo manje privlačno kada ste na motociklu sjedili straga.

No njegov motocikl, njegova pravila.

Položila je ruke na njegove bokove i zamislila da upravlja ona.

Niz kvrgavu stazu, po krivinama pored kojih je Bran dopustio grmovima fuksije da oblikuju granice i oko drskog poljskog cvijeća duž ruba zemljane staze. Oko šume i iza nje, gdje se sa zemljanoga puta skretalo na asfalt.

Iako je uživala u brzini i snazi motora, mirisu zelenila još uvijek vlažnog od jutarnjeg pljuska, oči je držala širom otvorene za slučaj da ugleda još nekog gavrana - ili nešto što će joj se učiniti čudnim.

Nije bilo potrebe za razgovorom pored grmljavine motora i udara vjetra, kao ni za usmjeravanjem vozača, dok je Doyle vijugao obalnom cestom. Pretpostavljala je da je više no jednom prešao taj put na leđima konja ili u kočiji.

Je li se na toj plaži igrao dok je bio dječak, pljuskao u valovima, vikao smijući se dok se ledena voda prelijevala preko njega?

Isplovljavao u čamcu na vesla, lovio ribu?

Mogla je to zamisliti, mogla ga je vidjeti - visoka dječaka dugačke, tamne kose, očiju zelenih poput šume, kako trči po škriljevcu i pijesku, kroz pličine sa svojom braćom i sestrama, kako to već dječaci znaju.

Lijep život, pomislila je nagnuvši se u zavoju zajedno s njim.

Malo se pomaknula, zagledala preko mora, valovitog i tamno plavog s naznakama zelenila. Prelijetali su galebovi, bijeli ili sivi, dalje na pučini ugledala je bijeli ribarski čamac.

Usporili su kroza selo načičkano cvijećem, dodali gas kada su izašli iz njega.

Potapšala ga je po ramenu, pokazala ispruženom rukom kada je ispred njih ugledala mali natpis. On je samo kimnuo, pa usporio u zavoju.

Vjetar je sada puhao jače i bio je hladniji dok su se uskom vrpcom ceste stali spuštati prema plaži. Namirisala je more, hladno i slano, i ruže iz vrta ispred jedne kućice, dim iz dimnjaka druge.

Pilići, pomislila je. Iako ih nije mogla vidjeti niti ih je čula, miris njihova perja poškakljao joj je nos. Namirisala je psa prije no što je istrčao van i slijedio ih duž kvrgavoga kamenog zida.

Ponovno je potapšala Doylea po ramenu kada je ugledala plavu zgradu i ispred nje dugačak mol. Spazila je jedan ronilački čamac, jedan ribarski i slatku, malu jahtu na čijoj je palubi neki muškarac strpljivo laštio njezine metalne dijelove.

Doyle se zaustavio pored dvaju kamiona i jednog monovolumena, isključio motor.

“Ja ću ovo”, rekla je kliznuvši s motocikla, pa je odšetala do jahte na kojoj je muškarac zastao i položio ruke na bokove.

Njezin teren, pomislio je Doyle i odšetao preko škriljevca do tanke trake tamno zlatnog pijeska.

Upitao se hoće li to biti tu. Prst sudbine ravno pod rebra. Tu, kamo je dolazio kao dječak - star devet ili deset godina, ako ga je pamćenje dobro služilo. Nedaleko odatle živio je jedan njegov bratić.

Kriste, kako se ono zvao? Ronan, da... Ronan je bio dječak otprilike njegove dobi, sin sestre njegova oca. Bili su došli u posjet, na mjesto toliko blizu ovoga da bi se do njega moglo kamenom dobaciti.

Njegove dvije sestre najbliže njegovoj dobi naganjale su ptice.

Brat koji se rodio nakon njih pljuska u plićaku dok se mlađa sestra stidljivo drži skuta njihove majke. Njegov mali, ukleti brat tada tek što je bio prohodao. Druga beba - iako to tada nije znao - u majčinu trbuhu.

Svi su bili tamo, njegova majka i otac, njegovi bake i djedovi, tetka, ujak, bratići.

Boravili su tu tri dana ribareći, gosteći se, svirajući i plešući do kasno u noć. A on i Ronan krstarili su morem poput tuljana.

Sljedeće zime njegova je tetka, kojoj je zaboravio ime, umrla pri porođaju. Njegov je otac gorko plakao.

Smrt nas sve obeshrabruje, pomislio je Doyle.

Prišla mu je Riley. “Već si bio ovdje.”

“Jesam.”

“Sa svojom obitelji?”

“Da. Jesi li sklopila posao?”

Proučavala ga je još jedan trenutak, a onda kimnula. “Riješeno.

Možemo ukrcati opremu.”

Nisu više razgovarali osim o tehnikalijama dok su zajedno s Donahueom ukrcavali boce s kisikom, ronilačka odijela, opremu.

Rileyn je razgovor s Donahueom, shvatio je Doyle, bio prisjećanje na ronjenje njihova zajedničkog poznanika na tome mjestu prije nekoliko godina.

Kada je Donahue upitao što će biti s motociklom, Riley se samo nasmiješila i rekla mu da će ga netko pokupiti kasnije. I da će se vratiti nadopuniti boce s kisikom kada to bude potrebno.

S obzirom na to da je ona sklopila posao, stala je za kormilo, odmaknula čamac od mola mahnuvši Donahueu koji je već krenuo natrag da se ponovno primi svoga laštenja.

“Svrha čavrljanja također je neupadanje u oči”, istaknula je.

“Ti si čavrljala dovoljno za nas oboje. To je dobar čamac.”

“Prijatelj o kojem smo čavrljali je morski biolog i u vezi je s morskom antropologinjom. Toplo su nam preporučili Donahuea.

Antropologinja je također likantrop. Kći prijatelja moje majke.”

“Svijet je malen.”

“Recimo to tako.”

Bio je to dobar čamac, a ona je znala kako upravljati njime.

Krenula je prema sjeveru ne ispuštajući iz vida obalu dok nisu uočili jednu špilju.

“Dobro mjesto”, viknula je, “da na njega iz zraka spustiš četvero ljudi.”

Krenula je prema njoj posluživši se prednjom stranom litice kao zaklonom, a onda je izvukla svoj mobitel.

“Geografska dužina i širina za Sawyera. Imam aplikaciju za to. Bit će ti bolje da dođeš ovamo kako ti netko ne bi sletio na glavu.”

Približio joj se dok je ona tražila koordinate.

Još je uvijek mirisala na šumu, primijetio je, kao da je šuma izrasla iz mora.

“Hej, Sawyeru, otprilike smo na pola puta između ovdje i tamo.”

Pročitala je koordinate. “Ista vrsta čvrstog, nepotopivog čamca, kakav smo već koristili. Da, tako je. Mi smo u kabini, pramcem u špilji, prednjim dijelom prema litici, tako da ti imaš ostatak čamca. Nemoj promašiti”, dodala je pa spremila mobitel u džep.

“Evo ih za minutu. Znaš, s obzirom na svoje podrijetlo i svoj posao, uvijek sam bila otvorena prema, recimo to tako, neobičnome.

Ali sve donedavno nisam se baš vidjela kako čekam da se moja četiri prijatelja odjednom pojave doslovce iz vedra neba.”

“Malen i fluidan svijet.”

“Fluidno djeluje.”

Voda je laptala oko čamca i ljuljala ga, a Doyle - koji bi mogao sasvim sretno živjeti tjednima i ni s kim ne progovoriti niti riječ osjetio je nemir zbog tišine.

“Likantropi naginju tome da se bave znanošću?”

“Ne bih rekla. Poznajem učitelje, umjetnike, poslovnjake, šefove, lijene guzice, političare...”

“Političare.”

“Da.” Sada se smiješila. “Imali smo nekolicinu u Kongresu, parlamentu. Prije dvadeset, dvadeset pet godina postojao je taj tip za kojeg sam čula, koji je imao malo veće ambicije. Ambicije da bude voda slobodnoga svijeta, ali vijeće ga je jako obeshrabrilo. Ude ti to pod kožu, počneš kopati preduboko. Bolje ne riskirati s time. Šteta, zapravo.”

“Predsjednik likantrop.”

“Mogli bismo proći i mnogo, mnogo lošije.”

“A vjerojatno i jesmo.”

“Definitivno je tako”, rekla je nacerivši se. “Ali, hej, tri noći mjesečno likantrop ne bi mogao odgovoriti na taj telefonski poziv usred noći, pa je bolje ne izazvati vraga.”

“A kodno ime pripadnika tajne službe ‘Dlakavi’ gubi na dignitetu.”

Vrlo je naglašeno svoje sunčane naočale spustila malo niz nos, zagledala se preko njih u njega. “Upravo si se našalio.”

“Razmišljao sam o karijeri komičara.”

“A evo i druge šale. Morat ću zaokružiti ovaj dan na svome kalendaru.”

Način na koji su joj oči zaiskrile humorom, tako zlatne na sunčevoj svjetlosti, navele su ga da je poželi dotaknuti. Samo dotaknuti - njezinu kosu, njezinu kožu.

Počeo je podizati ruku da učini upravo to kada su se uz treperenje i trzaj zraka na brodu pojavili ostali i spasili ga onoga što bi bila, shvatio je, vrlo ozbiljna pogreška, “Strijelac ponovno gada ravno u sridu”, rekla je Riley. “Savršeno slijetanje.”

“Vježbom do savršenstva.” Sawyer je bacio pogled oko sebe.

“Odabrala si dobro mjesto.”

“I mislila sam da je tako. Dobro došli, prijatelji i susjedi, osjećajte se kao kod kuće.” Riley se okrenula prema kormilu. “Kamo, Anni?”

“O.” Annika je uspjela postići da izgleda seksi čak i u jednoj od kišnih kabanica iz Branove zalihe. “Ako ploviš kao da se vraćamo prema Branovoj kući, reći ću ti kada trebaš stati.”

“Dovoljno dobro. Uživajte u lahoru dok još možete.”

“Ti ovo nazivaš lahorom?” Dok je Riley navodila čamac prema pučini, Sasha se sklupčala pored Brana.

“U usporedbi s onime kako će nam biti ispod površine mora? Ovo je praktički tropska klima.”

DEVETO POGLAVLJE

B

ez obzira na ronilačka odijela koja su imali na sebi, Atlantik je pronašao svoj put do njihove kože i natjerao ih da drhture, a i progutao je sunce. Riley, naoružana podvodnim pištoljem kao i Sawyer, uključila je svjetiljku na čelu svoje maske za lice kako bi se trak svjetla probio kroz mutni polumrak u vodi.

Plivali su u parovima, Annika i Sawyer na čelu - Annika bi izvela niz okreta, a onda otplivala naprijed. Za njima su slijedili Sasha i Bran, a Riley nije imala pritužbi kada bi Bran u vodi zaokružio rukom i proizvedenom kovitlacu dodao svjetlo. Ona je s Doyleom plivala na začelju.

Svi su znali što bi ih moglo napasti iz vode, ako je Nerezza imala snage za to. Mutantski morski psi i ribe oštrih zuba žedne krvi. Doyle i Sasha nosili su harpune.

I gle ti nju, pomislila je Riley promatrajući Sashu kako kliže kroz vodu, prisjetivši se koliko je živčana bila kada je prvi put zaronila nedaleko obale Krfa.

Brzo je učila. Svi su oni na ovoj misiji morali izaći na kraj sa svojim osobnim slabostima. Možda je i to bio dio zadatka, pomislila je, pretvoriti svoju slabost u snagu, i svi su oni morali naučiti kako jedno drugome vjerovati dovoljno da postanu taj klan.

Promatrala je jato skuša - samo obične ribe - kako je sunulo pored njih slijedeći Branovo srebrnasto svjetlo prema ulazu u špilju.

Ispred ulaza Annika je izvela dražestan okret, mahnula, a onda kliznula unutra.

Kroz uzak su otvor sada plivali jedno po jedno, pa opet dvoje po dvoje kada se kanal proširio. Zatim su se raširili tražeći... nešto, pomislila je Riley. Odsjaj, iskru, osjećaj, nešto što bi im pokazalo put prema posljednjoj zvijezdi, Ledenoj zvijezdi.

Nema sumnje da je za nju bilo dovoljno hladno - to joj je palo na pamet. Strpljivošću prirođenom svome pozivu pretraživala je podvodnu špilju centimetar po centimetar služeći se svojim vidom, prstima u rukavicama, poduzimajući sve čega se mogla sjetiti kako bi svoj um i nagone održala krajnje budnima.

No kimnula je kada se Sawyer potapšao po svojem zapešću, ponovno se smjestivši uz bok Doyleu, na putu prema čamcu.

Kada se Riley izvukla iz vode, ugledala je Brana kako Sashu drži čvrsto uza se, čvrsto je ljubeći.

“O, Bože, ovo je predivno. Ponovno mi je toplo.” “Čarobna usta?”

Bran se nasmijao Riley dok je s nje na palubu kapala ledena voda.

“Stojim na usluzi.” Uzeo je Riley za ruke i lagano ih stisnuo.

Preplavila ju je toplina. “Izvrsno, čak i bez usana na usnama.”

Krenuo je prema Anniki.

“Ja volim ljubljenje”, rekla mu je i svojim usnama očešala njegove. “I volim toplinu.”

Bran je Sawyera i Doylea pljesnuo po ramenu. “Nema smisla da bilo tko od nas ovdje drhturi zbog hladnoće. Jesi li išta osjetila,

fáidh?”

“Ne, žao mi je. Ovdje je sve toliko drukčije od mjesta na kojem smo bili ranije. Sve je tako sjenovito i na neki način ukočeno. Ali ništa nisam osjetila. Netko drugi?”

“Ja sam se osjećala dobro”, rekla joj je Annika. “Ali nije bilo nikakvog pjevušenja kakvo sam čula kada smo tražili Vodenu zvijezdu.”

“Spremni za drugu rundu?” upitala je Riley. Sasha je Branu okrenula leđa kako bi joj mogao pomoći da zamijeni bocu s kisikom.

“Zbog toga smo ovdje.”

Drugi im zaron nije pružio ništa više od prvoga. U Rileynu svijetu to je značilo da dvije lokacije može prekrižiti.

Rutina, rekla je Riley samoj sebi kada su čamac učvrstili ispod litica podno Branove kuće. Dio, važan dio otkrića, bila je rutina.

Za povratak kući odabrali su lakši način - Sawyerov način. Riley se svojoj rutini vratila progutavši ostatke pizze i zatvorivši se u osamu sa svojim knjigama.

U noći se vratila kiša pljušteći uz grmljavinu koja je odzvanjala preko mora. Oluja ju je probudila iz sna kojem se više nije mogla vratiti. Uz silovito pljuskanje valova i hučanje vjetra sumnjala je da bi ponovno mogla zaspati.

Navukla je na se gornji dio trenirke, flanelske hlače. Željela je vidjeti oluju kako ključa iznad mora i litica pa je kliznula iz svoje sobe, tiho se spustila u dnevnu sobu s pogledom na Atlantik.

Veličanstveno, pomislila je otvorivši vrata. Bljeskalo je i kipjelo, hučalo i jaukalo. Baš kao banshee, zaključila je, jer bili su u Irskoj.

Divljina je oduvijek prizivala nešto u njezinoj krvi i uvijek će tako i biti, a neobuzdana oluja koja se vrtložila iznad ponoćno crnog mora, gruba i nazubljena obala ugrijala je tu krv, navela je da iskorači van kako bi omogućila kiši da izbičuje njezino podignuto lice.

Zatim je pogledala dolje, ugledala pokret, uočila neki lik pored zida iznad litice i nagonski je posegnula za pištoljem koji se nije sjetila ponijeti.

U bljesku munje taj je lik postao Doyle, a njezini su se nagoni pretvorili u požudu.

Mračan i sumoran na oluji s kaputom koji je lamatao oko njega, s mačem u ruci kao da se sprema boriti protiv prirodnih elemenata.

Veličanstven, pomislila je opet, iskonski i nasilno seksi.

Da, oduvijek ju je privlačila divljina.

Kada je to pomislila, on se okrenuo, munja je bljesnula iznad njega i u tom svjetlu njegove su oči susrele njezine. Tu je misao svojom pojavom pretvorio u omču koja se stegnula oko njezina grla.

Ponos i čista snaga volje natjerali su je da stoji tamo još trenutak duže, gledajući u te oči, ne skrećući pogleda čak ni kada ih je ponovno obavila tama pretvorivši ga u sjenku.

Zatim je ustuknula, zatvorila vrata pred olujom, pred tim muškarcem, i vratila se u svoju sobu, sama. *

*

*

Rutina, podsjetila je Riley samu sebe kada su sljedećeg dana, korak po korak, stali prolaziti kroz nju. Trčanje u zoru kroz mokru šumu, preskakivanje preko grana koje su pale u sinoćnjoj oluji. Točka na i u obliku znojne runde u teretani dok se vodenasta sunčeva svjetlost pokušavala probiti kroz oblake.

Tuširanje, doručak, još dva zarona, vježbe gađanja.

Odlučila se za vatru u knjižnici, za knjige, dok je Bran radio u vrhu kule, a Sasha se služila dnevnom sobom druge kule za slikanje.

Sawyer i Doyle odvezli su se nadopuniti boce s kisikom, obnoviti zalihe namirnica. Annika je šarmom uspjela postići da je povedu sa sobom jer je odlazak u selo podrazumijevao kupovanje.

Dok je radila, tu i tamo začula bi nekakvo bubnjanje iznad glave i zaključila da je Bran očito postigao nekakav napredak. No nakon dva sata osjetila je nemir. Treba joj svježeg zraka, zaključila je. Trebala se razgibati, promisliti. U jednom trenutku, dok prikupljate podatke, trebate zastati, dopustiti priči da se posloži i razvije dok vi radite nešto drugo.

Budući da se vrijeme malo popravilo - ono je vodnjikavo svjetlo do kasnog poslijepodneva ojačalo - prošetat će po šumi. Naoružana, naravno, pomislila je potapšavši pištolj na svome boku. Uvijek na oprezu, ali veselila se šetnji.

Postojali su mali izgledi za to da će se ovdje spotaknuti o zvijezdu, ali vrijeme provedeno u razmišljanju nikada nije bilo uludo utrošeno vrijeme. Navukla je odrpanu majicu dugih rukava s kapuljačom, povukla patentni zatvarač, krenula niz glavno stubište i skoro se okrenula na peti kada je vani ugledala automobil i motocikl.

Vratili su se dok je ona radila, pretpostavila je, a s obzirom na to da su stražnja vrata zjapila otvorena i da su namirnice još uvijek bile u vozilu, pomislila je da ih još uvijek unose u kuću.

Vjerojatno bi im dobro došla pomoć. Krenula je prema autu kada je njezino ime izviknula Sasha.

“Hej!” Pogledala je prema izvoru zvuka, salutirala Sashi dok je njezina prijateljica stajala na rubu šume, gdje je počinjala staza. “Čini se da smo došle na istu ideju. Krenula sam u šetnju, ali...”

“Dobro. Ima nešto... dođi sa mnom.”

“Pričekaj samo trenutak da najprije unesem u kuću malo ovih stvari.”

“Moram ti nešto pokazati. Nisam sigurna... moraš to vidjeti.” “Što?” Zaintrigirana, Riley se odmaknula od auta.

“Teško je objasniti. Skrenula sam sa staze, skoro sam se izgubila.

Ali našla sam te znakove na drvetu. Rezbarije. Ne znam što je to.”

“Rezbarije?” Ta jedna riječ bila je dovoljna da natjera Riley da ubrza korak. “Nedavne?”

“Mislim da ne.” Dok je govorila, Sasha je ponovno pogledala prema šumi. “Trebala sam ih uslikati svojim mobitelom. Nisam se sjetila toga, samo sam požurila natrag ispričati svima. Daj da ti pokažem, pa ćemo opaliti nekoliko fotki da vide i ostali.”

“Sash, nemaš uza se čak ni svoj nož.”

“O. Ne znam gdje mi je bila pamet, ali što sad, bit ću s tobom.”

Sasha je uzela Riley za ruku, povukla je. “Doista želim da to vidiš. To mora nešto značiti.”

“U redu. Vodi me.”

Doyle je izašao van, ugledao Sashu i Riley kako zamiču u šumu.

Odmahnuo je glavom, zgrabio dvije vreće namirnica. “Baš vam hvala na pomoći”, promrmljao je i krenuo unutra. *

*

*

Okružena krpicama sunčeve svjetlosti, Riley je duboko udahnula.

“Jednostavno sam se trebala malo odmaknuti od knjiga, udahnuti zraka. Nisam mislila da ću naići na nešto kul. Jesi li dobila kakvu vibru od toga?” “Što? Vibru?”

“Ma znaš, neki osjećaj?”

“Osjetila sam da je stara, starija no što bi imalo smisla. Ako to ima smisla.” Sasha se kretala brzo i pokazala rukom kada je sišla sa staze. “Samo sam... pretpostavljam da sam osjetila da me nešto vuče da krenem ovim putem.”

“Mora postojati neki razlog za to. Onda, jesu li to nekakva slova, simboli?”

“Oboje. Nikada još nisam vidjela išta slično tome.”

“Ja sam prokrstarila cijelu ovu šumu, trčeći dvije noći, i nisam to vidjela. A trebala sam”, dodala je Riley dok su vijugale između trnja i grmlja. “Dobro vidim noću. To me navodi da pomislim da je tebi bilo suđeno da to ugledaš. Ali nisi imala nikakav snažan osjećaj, nikakvu viziju, pa...”

Okrenula je glavu. Zbog udarca u njezinoj je jagodici eksplodirao bol, odignuo je od tla, poslao uvis. Snažno je tresnula o drvo, ugledala zvijezde, osjetila kako nešto pucketa u njezinoj desnoj ruci.

Vrisnula je kada je zbog nagonskog posezanja za pištoljem njome prostrujala agonija. Sasha je skočila preko grma, poput opruge se odbila od mahovinom pokrivenog debla srušenog drveta.

Njezine su se oči sjajile.

Riley se pokušala otkotrljati, dokopati se svoga pištolja. Divljački udarci u rebra, leđa i trbuh oteli su joj dah. Sasha se nasmijala.

Noćna mora, san. Ovo nije stvarnost. Uronjena u bol, plivajući kroz šok, Riley je pokušavala lijevom rukom izvući nož iz korica.

Zvuk koji je proizvela kada se Sashina čizma sručila na njezinu šaku bio je prodorni vrisak. Vid joj se pomutio; želudac okrenuo.

Zatim su se profinjene ruke njezine prijateljice umjetnice sklopile oko njezina vrata. *

*

*

Doyle je ušetao u kuhinju u kojoj je Annika veselo pospremala namirnice, a Sawyer njuškao veliku rajčicu. “Ima ih još, zar ne?”

Sawyer je odložio rajčicu. “Donijet ću ih ovamo.”

“Napravit ćeš šalšu?”

“Kao što sam rekao.”

“Učini tako.” Doyle je iz hladnjaka uzeo hladno pivo, otpio veliki gutljaj. “Ja ću donijeti ostalo.”

“Dogovoreno.”

Nakon još jednoga gutljaja Doyle je odložio bocu, krenuo prema stražnjim vratima. Pivo, pomislio je, malo čipsa sa Sawyerovom šalšom, bit će to dobar način da se oporavi od Annikina oduševljenja kupovinom.

U svakom slučaju, nabavili su sve što bi im moglo ustrebati u tjedan dana. A sljedeći će se put netko drugi morati pozabaviti tom sirenom.

Pogledao je prema stubama, trenutačno se zapanjivši kada se niz stube trčkarajući spustila Sasha.

“Nisam čuo kada si se vratio. Slikala sam u drugom dijelu kuće.

Kako...”

“Ti si bila na katu?”

“Da, prošla sam pored knjižnice u kuli da vidim mogu li pomoći Riley, ali...”

“Isuse Kriste. Pozovi Brana, pozovi ostale. Riley je u nevolji.” “Što? Kako?”

“Dovedi ih.”

Izvukao je mač iz korica na svojim leđima, već trčeći. “U šumi je.”

Jedva se primaknuo rubu šume kada ju je čuo kako vrišti.

Nije razmišljao, samo se kretao. Taj je zvuk bio pun agonije i možda je već zakasnio.

Začuo je smijeh - jezovit, zloćudan - i pojurio prema njemu skrenuvši sa staze.

Nije bilo vremena za skrivanje, a instinkti su ga natjerali da proizvodi što više buke. Zvuk nečijeg brzog približavanja mogao bi zaustaviti ono se događalo Riley, što god to bilo.

Nije zastao kada je ugledao Riley sklupčanu na tlu, krvavu, nepomičnu, i Sashu - ili ono što je preuzelo njezino obličje - kako stoji iznad nje zadovoljno se cerekajući.

“Ona umire”, rekla je ta stvar Sashinim glasom, a onda su između Sashinih usana bljesnuli dugački zubi, iz njezinih se prstiju izdužile kandže. “Svi ćete vi uskoro umrijeti.” Čak i dok je Doyle letio prema toj stvari bacivsi se na nju, ona je snažno šutnula Riley u glavu. Kada je Doyleov mač sunuo prema tlu,

razrezao je samo zrak jer se biće uvuklo u se i munjevitom se brzinom izgubilo među drvećem.

Doyle se bacio na zemlju, pritisnuo prste na žilu kucavicu na Rileynu okrvavljenom vratu. Pronašao je puls, jedva čujan, ali prisutan.

Potiskujući strah, bijes, tugu za koju se zakleo da je nikada više neće osjetiti, prelazio je rukama preko nje pregledavajući ozljede.

Njezino lice, bolesno sivo ispod modrica, krvi, posjekotina, brinulo ga je najmanje od svega.

Začuo je trčeće korake, viku, čvršće je stegnuo mač, spreman obraniti Riley ako se pojavi još lažnih prijatelja.

Nagrnuli su između stabala, naoružani za bitku. Ali Doyle je znao da je s bitkom za sada gotovo.

“Diše, ali davili su je, a ruka joj je slomljena, kao i rebra. Mislim da joj je desni lakat pretvoren u kašu. I...”

Na te očajničke riječi Sasha se sručila na tlo pored Riley. “Ne, ne, ne, ne.”

“Daj da vidim.” Bran je kleknuo pored nje. “Moramo je unijeti unutra, moramo je iscijeliti.” Sa suzama koje su joj treperile u očima, Annika je kleknula pored Rileyna drugog boka milujući njezinu okrvavljenu kosu.

“Mislim da je ne smijemo micati dok ne budemo znali...”

Sawyerovi su članci pobijelili na dršku njegova pištolja. “Ne bismo je smjeli pomicati, je li tako, jer možemo pogoršati situaciju?”

“Sawyer je upravu. To je razumno.” Miran poput jezera, Bran je rukama obujmio Rileynu glavu. “Vrat i kralježnica. Trebali bismo vidjeti je li to ozlijeđeno.”

“Ja to mogu.”

Bran je pogledao u Sashine oči, staklaste zbog šoka. “Mirno,

fàidh. Polako. Najprije površinu.”

“U redu.” Sklopivši oči, Sasha je duboko udahnula i polagano ispustila zrak dok joj se disanje nije gotovo smirilo. Poslužila se svojim rukama, svojim srcem i Branovim rukama na svojim ramenima kojima joj je pružao podršku, dopustila si je da počne osjećati.

“O, Bože, o, Bože, toliko toga polomljeno, toliko toga oštećeno.”

“Vrat i kralježnica, Sasha”, rekao je Bran tiho. “Kreni od toga.”

“Natučeno, nategnuto. Ne slomljeno.”

“Onda je možemo unijeti unutra.” One su suze krenule niz Annikine obraze. “Ne bi trebala ležati na zemlji. Zemlja je hladna. Ona je hladna.”

“Da, možemo je pomaknuti.” Kada ju je Bran počeo podizati, Doyle ga je gurnuo ustranu.

“Ja ću.” Zastenjala je kada ju je uzeo u naručje i podignuo; očni su joj kapci zatreperili - što je smatrao dobrim znakom. Na trenutak je otvorila oči - slijepe od bola, šoka, susrele su njegove. “Imam te, ma

faol.”

Zakolutala je očima i pokazala samo bjeloočnice, ponovno sklopila kapke dok ju je nosio iz šume.

“Ravno u njezinu sobu”, naredio je Bran. “Idem po svoj medicinski pribor. Anni, ručnike i vruću vodu. Sawyeru, vrč hladne vode. Ne ledene, nego hladne, i prozirnu, staklenu čašu. Sasha, za sada razgrni krevet do plahta.”

Rastrčali su se, a Sasha je stubama krenula za Branom. Iako je poželio potrčati - i mogao je, jer je imao dojam da Riley nema težine - Doyle se kretao oprezno, trudeći se da je previše ne trese.

Kada je ušao u Rileynu sobu, Sasha je odgrnula pokrivače i jastuke.

“Ja joj mogu pomoći.” “Čekaj Brana.” Doyle ju je položio na krevet kao da je načinjena od tankog, lomljivog stakla.

“Ja mogu pomoći. Ako dođe svijesti prije nego... Ne znam kako će to moći podnijeti.”

“Snažna je ona. Izdržat će.” Doyle je s velikim oprezom povukao patentni zatvarač na njezinoj trenirci ne obazirući se na krv, uklonio korice pištolja i noža. “Čekaj Brana.”

Boreći se sa suzama, Sasha je sjela na rub kreveta, uzela Rileynu neozlijeđenu ruku u svoju. “Kako si znao?”

“Vidio sam je kako odlazi u šumu s tobom kada sam unosio namirnice. Prije no što sam se vratio do auta po još, vidio sam je kako ulazi u šumu, a ti si sišla niza stube.”

“Sa mnom? Vidio si i mene?”

“Ostani pribrana.” Izgovorio je tu naredbu odsječnim glasom.

“Ne možeš joj pomoći ako ne ostaneš pribrana.”

“U pravu si. Hoću. A ako se Bran ne pojavi ovdje za trideset sekunda, ja ću...”

“Ovdje sam.” Ušao je sa svojim priborom i torbicom. “Moram donijeti još stvari. Ulij pola čaše ovoga”, rekao je Sawyeru kada je ovaj

ušao u sobu. “Trebam je privesti svijesti toliko da može ovo progutati.”

“Ne tako. Brane, ne tako. Dopusti najprije meni da pokušam pomoći.”

Pogledao je Sashu. “Ozbiljno je povrijeđena. Imaj to na umu i kreni polako. Tek toliko, shvaćaš, da olakšaš najgore.”

“Bit ću pažljiva.”

Položila je ruku na Rileyn natučen i otekli obraz, suspregnula zaprepašteni udah kada je u svojoj prijateljici osjetila bol.

“Tek toliko”, ponovio je Bran.

Pokušala je, pokušala je ići polagano, samo da joj malo olakša, da prijeđe preko onoga za što je znala da su kritične ozljede, unutarnje, kao i smrskane i polomljene kosti.

Ali shrvala ju je ljubav i vještina kojom se tek učila služiti.

Položila je ruku na Rileynu slomljenu, osjetila onaj divljački udarac čizmom, agoniju kada su kosti pukle i skrhale se. I, užasnuta, ugledala je svoje vlastito lice kako se nadnosi nad Rileyno ispruženo tijelo. Vlastito lice ispunjeno zluradom mržnjom.

Pogodila ju je bol, užasna i sveobuhvatna. Bran je opsovao kada je Sasha kliznula na pod.

“Imam je, držim je.” Sawyer je skočio prema Sashi kada je u sobu uletjela Annika s ručnicima pod pazuhom i vrčem vode u rukama.

“Možeš je natjerati da prokuha brže od štednjaka. Sjetila sam se.”

“Naravno da mogu. Nisam razmišljao. Odloži ga ovdje”, rekao je Bran Anniki. “Žao mi je.” Sasha je rukama protrljala lice. “Otišla sam preduboko. Daj da pokušam ponovno.”

“Pričekaj. Doyle, Sawyeru, drž’te Riley da se ne pomakne.”

“Ne.” Sasha se počela ljuljati. “O, ne.”

“Bit ću brz, ali sada treba ovo u sebi. Podigni joj glavu da ude u nju”, rekao je Bran Doyleu. “I drži je da se ne miče.”

Sasha je kleknula pored kreveta, ponovno uzela Rileynu neozlijeđenu ruku u svoju. “Samo da zna da smo ovdje. Mogu joj dati do znanja da smo ovdje. To će pomoći.”

“Hoće.” Bran je zasukao rukave. “Annika. Osam kapi iz plave bočice. Dvije iz crvene. Plava, pa crvena.”

Kada je Sawyer primio Rileyne noge, Doyle joj je na krevetu iza nje podignuo glavu pridržavajući joj ramena, Bran ju je opkoračio stisnuvši joj jednom rukom poljubičastjelu čeljust.

Njegove oči, tamne poput oniksa, postale su dublje, mračnije.

Riley se promeškoljila, stala se otimati. Zajaukala je.

“Prokletstvo”, promrmljao je Sawyer trudeći se pritisnuti je jače.

“Dovraga i bestraga.”

“Ulij to u nju”, zahtijevao je Doyle i izgubio nadzor nad sobom dovoljno da svoje lice uroni u Rileynu kosu. “Popij prokleti lijek, Gwin, i prestani se ponašati kao mala beba.”

I pateći, stao joj nešto šaptati.

Bran je od Annike uzeo čašu i bezosjećajno ulio tekućinu niz Rileyno grlo.

Odjednom je razrogačila oči. Tijelo joj se izvilo u luk, ruke stale drhtati kao da će njima bubnjati. Zatim se srušila, drhteći, tresući se, dok nije ostala ležati blijeda i nepomična kao mrtva.

Kada je sišao s kreveta, Bran je otro znoj sa svoje obrve. “Sada možemo početi.” *

*

*

Budila se u agoniji plutajući kroz snove. Batrgala se u noćnim morama tragajući za smirenjem.

Tu i tamo pronašla bi mir slušajući glasove svojih prijatelja.

Sawyer... čita? Da, čita Terryja Pratchetta, jednu njegovu staru knjigu, s onom policajkom - koja je slučajno bila i vukodlak. Baš poput nje.

Annika je pjevala - operu i Adele. Sklupčana pored nje na krevetu, tiho pjevušeći i mirišući na proljetnu kišu.

Oko nje bi se sklopile noćne more i bol bi je probadao. Tada bi uz nju bila Sasha, pričala joj da nije sama i bol bi se stišao, malo.

Bran je svojim rukama prelazio preko nje, ponekad pjevušeći na irskome ili latinskome, ponekad pričajući njoj ili nekome drugome koji mu je odgovarao, također irskim jezikom. *

*

*

IDoyle, tako često Doyle. On je čitao Shakespearea. Tko bi rekao da ima glas toliko prikladan za Shakespearea? A kada su je proganjali demoni, demoni s licima njezinih prijatelja, držao ju je čvrsto uza se.

“Odupri im se, ma faol”, govorio joj je - zahtijevao od nje. “Ti znaš kako. Bori se!”

Pa se borila, i plutala, i agonija se pretvorila u nagrizajući bol.

Doyle je bio pored nje kada je došla ta žena i ugurao je sadržaj nekakve bočice među njezine usne. “Ne, ne želim...”

“Važno je samo ono što trebaš. Progutaj to, tako, to je dobra djevojčica.”

Imala je crvenu kosu i oči jarko zelene; njezina je ljepota preživjela mnoga desetljeća. “Arianrhod.”

“Zapravo, ne. Ali jedna od njezinih kćeri, čini se. Kao što si i ti.

Spavaj još malo, a ovaj će krasni mladi čovjek bdjeti nad tobom.”

“Daleko sam stariji od vas.” Žena se nasmijala na Doyleov komentar, pomilovala Rileyn obraz, “Spavaj”, rekla je. I Riley je spavala.

Kada se kasnije probudila, nakon nekoliko minuta - sati, dana? Doyle je bio pored nje, naslonjen na jastuke, čitajući naglas, uz svjetlost noćne lampe, Mnogo vike ni za što.

“Napisala sam esej o Beatrice kao feministici.” Doyle je spustio knjigu, pomaknuo se i stao proučavati njezino lice očima koje su izgledale iscrpljene. “Uopće ne sumnjam.”

“Zašto si u krevetu sa mnom?”

“Naputak liječnika. Liječnika vještca. Izgledaš kao da te pregazio kamion, Gwin.”

“Tako se i osjećam. Što se dogodilo? Što se, dovraga, dogodilo? Ja ne...” Zatim se sjetila, pokušala se uspraviti, ali Doyle ju je rukom pritisnuo o krevet. “Sasha. Opsjednuta je. Moraš...”

“Ne, to nije bilo to. To nije bila Sasha.”

“Isprebijala me ko mačku, pa valjda znam... Ne.” Riley je sklopila oči, prisilila se sjetiti onoga što joj je nadolazilo u bljeskovima. “Ne, ne Sasha. Malmon.”

“To je bila i naša teorija.”

“Sigurna sam u to. Izgledalo je i zvučalo kao Sasha dok me nije sastavilo. Osjećala sam se kao da me netko tresnuo ciglom.” Oprezno je podignula ruku do obraza, pritisnula ga. “Sada je dobro. Nisam mogla do svog pištolja. Nisam mogla... Moja ruka.” Podignula je lijevu ruku, zagledala se u zavoje na njoj. “O-o.”

“Gotovo si iscijeljena. Za sada još ne žele da puno mičeš prstima.”

“Ona... on... to... zgazilo me je. Mislim da sam se onesvijestila.”

“U šaci je mnogo kostiju. Onesvješćivanje je mudar potez kada su ti sve slomljene ili zdrobljene.” Obgrlila se. “U koliko sam lošem stanju?”

“Nisi mrtva, a bila bi da nije bilo Brana i Sashe, no skoro si svejedno umrla. Unutarnje ozljede - bubrezi, slezena, jetra - dovoljno ozbiljne da smo te skoro otpremili u bolnicu, ali Bran je pronašao drugo rješenje. Svoju baku.”

“Izgleda poput Arianrhod. Razgovarala sam s njom. Mislim.”

“Jesi, više no jednom, kako su mi rekli. Ona je iscjeliteljica, empatičarka. Bran se kune u njezinu vještinu i ne pretjeruje. Nisam siguran bi li tu ruku ikada više mogla koristiti kako treba da nije bilo nje.”

“Onda sam joj zahvalna. Koliko sam bila u nesvijesti? Dan? Dva?” upitala je, a on je samo odmahivao glavom.

“Ušetala si u šumu prije pet dana.”

“Pet?” Kada se napela zaškrgutavši zubima zbog bola, otkotrljao se s kreveta, ulio nešto u čašu. “Popij ovo.”

“Ne želim ponovno spavati. Pet dana?”

“U redu.”

“Kamo ideš?” zahtijevala je osjetivši paniku kada se primaknuo vratima. “Pozvati ostale.”

“Nemoj. Pričekaj malo. Želim ustati.”

“I ja želim plesati s golom Charlize Theron. Ne možeš uvijek dobiti ono što želiš.”

“Ozbiljna sam. Koliko je sati? Gdje su svi?”

“Iako si govorila u snu, bilo je mirnije dok si bila u nesvijesti.

Gotovo je deset i trideset - navečer - i pretpostavljam da se odmaraju u prizemlju.”

“Onda želim u prizemlje. Kada bi mi mogao samo malo pomoći, pružiti mi ruku...”

Frknuo je, vratio se nazad, podignuo je u naručje.

“Nisam rekla da me odneseš dolje.” Sledila se od užasa. “Ne želim da me nosiš.”

“Idem dolje po njih i dovodim ih tebi ili tebe odnosim dolje.

Biraj.”

“Pristajem na prijevoz. Čekaj... ogledalo.” Hodao je po sobi, okrenuo se kako bi se ona mogla pogledati u ogledalo koje se cijelom dužinom ljudskoga stasa protezalo u svojem okviru u kutu sobe.

Ugledala je krupnog muškarca odjevenog u crno kako je drži kao da ne teži više od šteneta. A bila je blijeda, izgledala lomno - previše mršavo.

“Doista užasno izgledam. Trebala sam cijeniti iskrenost.”

“Nema smisla lagati o tome. Jučer si izgledala još lošije. Samo što nije iscijedio život iz tebe.”

U ogledalu su se njihove oči susrele, a njezin je pogled postao prazan. “Ne sjećam se toga. Zašto se zaustavio?”

“Pretpostavljam da me čuo kako dolazim.”

“Ti? Kako si znao da trebaš doći?”

“Vidio sam te kako ulaziš u šumu s onime za što sam pretpostavio da je Sasha”, počeo je noseći je iz sobe. “A onda sam ugledao Sashu kako u kući silazi niza stube. Nije bilo teško zbrojiti dva i dva. Nisam bio dovoljno brz da ga spriječim da te udari u glavu. Prva si dva dana, kada bi se probudila, sve vidjela dvostruko. Do jučer poslijepodne pozlilo bi ti čak i od juhe koju su pokušavali uliti u tebe.”

“Drago mi je što se ne sjećam toga. Mrzim povraćanje. Ti mi čitaš.

Ti i Sawyer i...”

“Brigid je rekla da će ti čitanje, pričanje, naša blizina pomoći da ozdraviš. Dežurali smo u smjenama, kao i kada je Sawyer bio ozlijeđen.”

“Njega su mučili i rezali nožem i tukli i spaljivali, a nije bio izvan stroja ovoliko dugo.”

“Njemu su to učinili muškarci - toliko su o tome rekli Bran i Brigid. Tebe je sredilo Nerezzino stvorenje. U tebi je bio otrov. Budi sretna što se Bran uspio izboriti za to da te ne odvezu u bolnicu.

Nikada te ne bi riješili toga otrova.”

“Sada sam još zahvalnija.” Kada je začula glasove, napela se.

“To nije bila Sasha.”

“Znam.”

Doyle je zastao. “Mnogo je propatila. Moraš to znati. Svaku brigu, čak i strah, koje su ostali spoznali tijekom proteklih nekoliko dana, ona je osjetila mnogo snažnije. “Ovo nije bila njezina krivnja.”

“Uvjeri je u to”, rekao je Doyle kratko, a onda je odnio prema glasovima.

DESETO POGLAVLJE

K

ada je Doyle ušao u prostoriju s Riley u svome naručju, sve se umirilo.

Sawyer, koji je upravo pokazivao Anniki kako se ispravno drži bilijarski štap, naglo se uspravio i nacerio poput manijaka. Annika se veselo nasmijala i nekako uspjela izvesti premet unatrag usprkos relativno skučenom prostoru.

Stojeći za šankom i ulijevajući viski u nisku čašu, Bran je odložio bocu, pomaknuo se i položio ruku na Sashino rame. Ona je sjedila na sofi s Branovom bakom koja je žustro ispred sebe slagala karte za tarot.

“Sada će biti dobro”, rekla je Brigid kada je Sasha skočila na noge, duboko udahnula, očiju odjednom punih suza.

“Evo je!” uzviknuo je Sawyer i pridržavši se rukom za naslon fotelje, preskočio je u jednom pokretu. Zgrabio je Rileyno lice svojim dlanovima i utisnuo joj zvučan poljubac. “Da, evo nam tebe.”

“Odloži me nekamo.” Riley je Doylea šakom lagano udarila o rame. “Praviš od ovoga veliku stvar.”

“To i jest velika stvar. Evo, daj je meni.” Sawyer je preuzeo Riley od Doylea i zavrtio se s njom ukrug. “Dame i gospodo, ona se vratila!”

“Ma daj prestani.” Dok se Riley smijala, Sasha je briznula u plač.

“Ma ozbiljno, prestani. Dolje”, promumljala je Sawyeru. “Dolje, dolje.”

Donio ju je do sofe i polagano je spustio na nju.

“Sash...” “Žao mi je. Jako mi je žao.” Brišući suze, Sasha je kleknula ispred Riley i zgrabila je za ruke. “Tako mi je jako žao.”

“Ti ništa nisi učinila. Zato prestani. Ne, nisam u pravu. Učinila si.

Svi ste učinili. Zato - hvala vam - mnogo vam hvala. Mogu li dobiti nešto za jelo? Bilo što.”

“Ima tople juhe.” Brigid je nastavila slagati karte na stolić ispred sebe. “Sasha je imala potrebu skuhati pileću juhu, a to je baš prava stvar za tebe.”

“Ja ću je donijeti. Riley, tako sam sretna”, rekla je Annika plešući prema štednjaku.

“I sama se osjećam prilično radosno.” Još uvijek držeći Sashine ruke, Riley je proučavala Brigid. “Izgledate baš kao ona.”

“Vidjela sam crteže naše Sashe i, da, izgledam. Ali djevojka na crtežu je nekoliko desetljeća mlađa.”

“Mislim da ste mi spasili život. Hvala vam.”

“Nema na čemu. Brane, hoćeš li ti meni dati toga viskija ili ćeš pustiti da mi čaša stoji napola prazna sve dok ne prođe ova godina?”

Nalio je dobra četiri prsta i donio joj čašu. Poljubio ju je u oba obraza. “Beskrajno ti hvala, móraí.”

“Bilo mi je zadovoljstvo. Još si uvijek blijeda”, primijetila je Brigid promatrajući Riley preko svoje čaše. “Ali bistra pogleda.

Sasha?”

“O, ja ne...”

“O, ti da.” Brigid je ugušila protest. “Znaš kako gledati, kako vidjeti. Zato se pobrini za svoju sestru i dosta više cendranja.”

Sasha je duboko, drhtavo udahnula i sklopila svoje oči pune suza.

“Još je uvijek boli, ali podnošljivo. Još je treba liječiti, ali napreduje.

Gladna je, a to je dobar znak. Mora jesti, za sada malo po malo, i odmarati se još dan ili dva.”

“A ruka?” ispitivala je Brigid.

“Ah... Boljet će je kada skinemo zavoje... Bran ih je nečim natopio”, rekla je Riley, “da umrtve bol. Ali sve lijepo zarasta. Zavoje bi trebalo skinuti sutra.” Sasha je pogledala Brigid.

“Je li tako?”

“Jest. Ti u sebi imaš toliko mnogo više no što misliš. U svojoj glavi zna da nije kriva”, rekla je Brigid Riley, “ali u srcu optužuje samu sebe.”

“Onda je glupa. To je sranje.”

“Naravno da jest.” Brigid je pogladila Sashu po kosi. “Ali ljubav je tako često puna sranja, zar ne?”

“Evo hrane!” Vedra poput sunca, Annika je donijela poslužavnik.

“Sasha je skuhala pileću juhu s rezancima i povrćem, a móraí je ispekla smeđi kruh.”

“Ti si mi pjevala”, rekla je Riley kada je Annika odložila poslužavnik. “Čula si me? Móraí je rekla da ćeš u svome srcu čuti ako ti budemo pričali ili pjevali, i da trebamo leći pored tebe, biti ti blizu.” “Čula sam.” Okrenula se prema Sawyeru. “Terry Pratchett.”

“Pronašao sam među tvojim stvarima Noćnu stražu. Knjiga je izgledala kao da si je pročitala milijun puta.”

“Skoro.” Riley je zagrabila žlicu juhe. Kliznula joj je niz grlo. “O, moj Bože.”

“Polagano”, upozorila ju je Brigid. “Inače ćeš je povratiti.”

“Dajte mi minutu pa možemo napraviti inventuru, ali osjećam kao da nisam jela tjednima.” Riley je zagrabila još juhe pokušavajući jesti polagano. “Poslao si po pojačanje”, rekla je Branu.

“Nisam znao dovoljno. Gubili smo te.”

“Vidio sam mrtvaca na bojnome polju u kojem je bilo više života nego u tebi.” Doyle je za šankom natakao viski.

“Baš si taktičan, nema što”, promrmljao je Sawyer.

“Iskrenost je najbolja.” Riley je pojela još jednu žlicu i naslonila se. “U pravu ste. Bolje je ići polagano. Bio je to Malmon.”

“Sigurna si?” zahtijevao je Bran.

“Prilično sigurna. Otišla sam van... još mi je sve malo zbrčkano... ali izašla sam van. Trebala sam stanku, htjela sam prošetati. Nisam čula kada su se Doyle i ostali vratili, ali vidjela sam auto. Vidjela sam namirnice, pa sam krenula prema autu da odnesem dio unutra. Da pomognem. A Sasha...”

Ušutjela je kada je Sasha sjela na svoje pete, obgrlila se.

“Ne ti, u redu? Poprimio je tvoj oblik. Ili mu je Nerezza to sredila.”

“Da sam ponovno izašao van, mogao je to biti Bran, ili Sasha, ili ti”, rekao je Doyle kimnuvši Riley kada se naslonio na šank. “Iluzija stvorena za određenu prigodu.”

“Tako je.” Zahvalna na objašnjenju, Riley je oprezno gricnula kruh. “Mislim... mislim da sam jednostavno krenula u šumu kao što sam i planirala, a on me čekao unutra. U obliku Sashe, a mogao je biti bilo tko od vas. Ali ja sam skrenula, uputila sam se prema autu, pa me morao namamiti. Rekao je da je pronašao nešto što moram vidjeti.

Nisam oklijevala, zašto bih? Odmah sam krenula prema njemu.

Rezbarije, nešto o rezbarijama. Na drvetu?”

Uspomene su se pomutile, uzrokovale joj glavobolju.

“Nešto u tome stilu. Hodali smo i sišli sa staze. Nesvjesna, bila sam potpuno nesvjesna situacije, a on me tresnuo ko zadnju glupaču.

Jebeno sam odletjela. Udarila o nešto. O kamen, drvo. Osjetila sam kako se u meni stvari lome, krhaju. Moja ruka... nije radila. Nisam mogla do svog pištolja niti do noža. Nisam se mogla oduprijeti,

jednostavno nisam mogla, a on je ubio boga u meni. Mislila sam da sam gotova. Pokojna.”

“Sasha nas je pozvala.” Annika je Riley donijela šalicu čaja.

“Uletjela je unutra, rekla da požurimo. Doyle je rekao da nas trebaš, pa smo svi istrčali van, jurili smo što smo brže mogli. Ali...”

“Kad smo stigli, njega više nije bilo”, dovršio je Sawyer. “Doyle je došao prvi. Doyle te pronašao. Vidio ga je. Malmona.”

“Nije mogao zadržati iluziju ili nije želio.” Doyle je slegnuo ramenima. “Varka u Sashinu liku je zatreperila, samo na trenutak.

Nije htio ostati i boriti se. Pobjegao je.”

“Doyle te donio kući, Bran je donio svoje čarobne stvarčice, a Sasha te pokušala zaliječiti, ali bilo joj je previše pa se... kako se to kaže?”

“Onesvijestila se.”

“Nisam... nisam bila dorasla”, uspjela je izgovoriti Sasha.

“Kao ni ja”, podsjetio ju je Bran. “Brojnost povreda, način na koji su nanesene, i taj otrov koji je već kolao u tebi. Iscjeljivanje nije moja specijalnost.”

“Mogla je biti.” Brigid je mahnula prstom. “Ali ti si imao sklonost prema čarolijama koje zadivljuju na prvu. Ti si voljena, simac tíre.”

Irska riječ za ženu likantropa, prevela si je Riley dobro se zabavljajući.

“Voljena i cijenjena. Ovaj je moj dječak poslao po mene. I nimalo prerano. Imaš snažno srce, duh, tijelo. Dobro su ti poslužili. Kao i ja.”

Brigid je podignula čašu, nazdravila, otpila.

“Hvala ti, máthair, za moj život.”

Brigid je kimnula odobravajući. “Zaslužuješ moje poštovanje. Jedi.

Brane, ulij ovoj našoj djevojčici ovdje pola čaše vina.”

“Kada su meni naprašili dupe, nisu mi dali da popijem ni jedno pivo”, požalio se Sawyer, a Brigid se nasmijala.

“Naravno, trebao si pozvati mene. Pivo nikada ne šteti tako lijepom, snažnom muškarcu poput tebe.”

“Sljedeći put. Ubili smo nekoliko tuceta gavrana dok si bila izvan stroja”, dodao je Sawyer.

“Gavrani.”

“Nerezza želi likovati, čini mi se. Ali nismo joj pružili baš mnogo razloga za to.” Bran je donio vino. “Boja ti se popravila. Drago mi je što te vidim, dušo.”

“Yeats”, sjetila se Riley. “Ti si čitao Yeatsa.” “Činilo se prikladnim. Trebaš još sna.”

“Osjećam se bolje.”

“San će to još poboljšati.”

“Ja ne...”

“Spavaj sada.” Brigid je jednostavno potapšala Riley po ramenu.

Riley je zaspala. “Odnesi je natrag gore, Doyle, budi dobar dečko.”

Brigid je pomilovala Rileynu kosu, nasmiješila se i kimnula. “Bit će dobro. Za sada će biti dovoljno dobro.” *

*

*

Kada se Riley ponovno probudila, sijalo je sunce, a kroz otvorena vrata njezina balkona ulazili su mirisi cvijeća i šume.

Na trenutak joj se sve ostalo učinilo poput nekakvog ružnog sna dok se nije pomaknula da sjedne i osjetila onaj val slabosti koji dolazi zbog teške bolesti ili ozljede.

S balkona je u sobu ušla Sasha. “Čekaj.” Sasha je dotrčala da pod Rileyna leđa podmetne jastuke.

“Polako. Dobro, izgledaš bolje. Izgledaš mnogo bolje.”

“Ako mi kažeš da sam spavala još pet dana, dobit ćeš remenom.” “Čak ni jedan. Malo više od polovice jednog dana.” Vesela glasa Sasha je u čaši pomiješala nešto iz jedne bočice s nečim iz druge boce.

Rileyne su se oči sumnjičavo suzile. “Što je to?”

“Sredstvo za jačanje. Brigid je rekla da si spremna za to kada se probudiš sama od sebe.”

Sada je Riley stala promatrati čašu s više zanimanja. “Napitak poput onoga kakav je Bran napravio za Sawyera?”

“Brigid ga je malo ublažila.”

“Kvariš zabavu.” Ali Riley je uzela čašu, ispila sadržaj. “Koliko ovome treba da... u redu.” Dosadni je mamurluk zbog dugoga spavanja izblijedio i konačno se - konačno - osjetila bistrom u glavi.

“Voljela bih imati nešto ovoga kada se sljedeći put naroljam tekilom.”

“Riley.”

“Nemoj početi ponovno, Sash. Možda sam prošle večeri pola vremena bila izvan stroja, ali sjećam se dovoljno toga. To nisi bila ti.”

“Moram to istresti iz sebe.” Sasha je sjela na rub kreveta. “Učini mi uslugu, može? Dopusti mi to.”

“U redu, ali ako odlutaš u zemlju Budaliju, prekinut ću te.”

“Znam da je bilo tko mogao išetati iz kuće sâm - to je bilo nasumično i oportunistički.”

“Za sada si na pravome putu.”

“Ali to si bila ti. Znam da su bilo koga od nas mogli iskoristiti kao mamac da te odvuče iz kuće u šumu. Ali to sam bila ja. To me užasava i ljuti me što znam da me vidiš kako te napadam, ozljeđujem, gotovo sam te ubila. Na trenutak zamijeni mjesto sa mnom i reci mi da se ti ne bi osjećala isto.”

Zahvalna što joj je u glavi sve bistro, Riley je uzela trenutak da si organizira misli - a s njima i osjećaje. “Mislila sam da si to bila ti.

Kada si me pozvala, kada sam krenula s tobom. Mislila sam da si ti kada si me poput malja bacila u ono što sam osjetila kao betonski zid.

Mislila sam da si to ti”, ponovila je čak i kada su Sashi zadrhtale usne.

“I da si opsjednuta, da je tobom zavladala Nerezza. Moje je zvono na uzbunu zazvonilo snažno i tada, dok sam tamo ležala, gledajući te, mislila sam da je nekako ušla u tebe. Posegnula sam za svojim pištoljem - toga se sjećam - sjećam se da bih te, da mi ruka nije bila neupotrebljiva, ubila. Pokušala bih te pogoditi u nogu, ali ustrijelila bih te, misleći da si to ti.”

“Braneći se protiv...”

“Mene to užasava i ljuti me saznanje da bih te bila ustrijelila. Obje ćemo morati prevladati taj užas i bijes, Sash. I to je to. Odbaci to od sebe ili su oni dobili ovu rundu.” “Želim biti bijesna.” I bijes je bljesnuo plavetnilom Sashinih očiju. “Želim joj zadati bol, i agoniju, i užas zbog toga što te, barem na trenutak, navela da pomisliš da bih ja tebe ozlijedila. Zbog toga što te natjerala da odlučiš, makar na trenutak, da me moraš ozlijediti.”

“U redu.” Riley je kimnula. “Bijes je dobar. Držat ćemo ga na životu. Ali sve ostalo smo riješile, otpustile, ti i ja.”

“Riješile smo.”

“Odlično. Moram ustati.”

“Još se uvijek trebaš odmarati.”

“Doista moram piškiti. Ozbiljno ti kažem, stvarno moram piškiti.”

“Pomoći ću ti.”

“Daj da barem pokušam ustati vlastitim snagama. Osjećam se prilično dobro.”

Uspjela je. Možda je bila malo nesigurna na nogama, pomislila je Riley, ali soba se nije počela okretati i vid joj se nije pomračio. “Za sada je dobro. Nije riječ o čednosti - toga nemam previše ni u najboljim trenucima - ali pokušat ću sama isprazniti svoj očajnički pun mjehur. Ostani pripravna.”

Nije otrčala do obližnje kupaonice, ali kretala se žustro i osjetila zahvalnost što je to u stanju. No nikakva se količina zahvalnosti nije mogla mjeriti s onime što je osjetila kada se taj prepuni mjehur ispraznio.

“Uspjeh! Može li sada na red doći vrući tuš?” Izašla je na prag kupaonice ispruživši svoju ruku u zavojima. “Kako bi bilo da najprije ovo skinemo s mene?” “Čekaj da dovedem Brana ili Brigid.”

“Zašto?”

“Oni su mnogo iskusniji.”

Riley je samo podignula jednu obrvu. “Ja sam na nogama. Lucidna sam. Sama odabirem svog iscjelitelja. Skini mi ovo, provjeri situaciju.”

Shvatila je - stvorenje njezina lika zdrobilo joj je ruku; žena, prijateljica, procijenit će u kakvom je stanju - Sasha je razmotala zavoj.

“Nemoj je micati”, tiho je rekla Sasha uzevši Rileynu ruku među svoje. “Osjećam je... čistom. Bolna je, ukočena, ali čista. Možeš malo razgibati prste.”

Osjetivši ih, promatrajući ih kako se kreću, Riley je osjetila takvo ogromno olakšanje da je gotovo ostala bez riječi. Kada je progovorila, glas joj je zadrhtao. “Bojala sam se da je više neću moći koristiti, barem ne sasvim.”

Stisnula je ruku u šaku, otvorila je, ponovno stisnula. “Boli, da.

Na ljestvici od deset možda jedan i pol.” Ohrabrena, stala je kružiti desnim ramenom, napela je bicepse, iskušala domet kretanja. “Možda dva na ljestvici od deset, ali to će se popraviti korištenjem.”

Završni je test izvela odšetavši do velikog ogledala u okviru.

Upalih očiju, ispijena, pomislila je. Slaba. “Isuse, izgledam ko smrt na godišnjem.”

“Osim one juhe jučer, gotovo tjedan dana nisi pojela pošten obrok.”

“Nadoknadit ću to. Je li što ostalo? Juhe?”

Jest. “Želim to... nakon tuša, prave odjeće.”

“Bit ću ovdje.”

Tuširanje se na ljestvici uspelo na razinu čudesnoga, zajedno s mogućnošću služenja rukama pri minimalnoj nelagodi. Dok se odijevala, uočila je na balkonu Sashin štafelaj i na njemu sliku u nastajanju koja je prikazivala šumu.

“Bila sam bijesna i na šumu”, rekla joj je Sasha. “Doista smiješno, ali tako sam se osjećala. Pomislila sam da ću iz sebe istjerati te osjećaje ako je naslikam, i pomoglo mi je. Sada kad te vidim na nogama, proces je završen.”

“Pričekaj da me vidiš kako jedem. Usput bi mi možda mogla ispričati što se sve događalo dok sam bila izvan stroja.”

“Bran je uistinu napredovao u izradi onoga štita. Kada nije sjedio s nosom u knjigama, Doyle je pucketao svojim bičem.”

Pomisao na Doylea koji istražuje, a da pritom ne prigovara, natjerala je Riley da zastane usred pokreta. “Knjige?”

“Većinom je prevodio. Neke dijelove na grčkome, druge na irskome ili latinskome, o zvijezdama, i otoku. No tamo još nema jasnih odgovora.”

Kada su sišle stražnjim stubištem, Sawyer se pojavio na vratima garderobe. “Hej! Upravo sam htio otići gore da provjerim kako si. Ma vidi ti tebe!”

“Nemoj gledati izbliza”, savjetovala mu je Riley, ali on joj je prišao i zagrlio je. “Joj, nedostajala sam ti.”

“Jesi. Nitko ovdje ne želi raspravljati o detaljima, malima i velikima, Ratova zvijezda.’’

“Doista si patio.”

“Pričaj mi o tome.” Iako od toga nije radio predstavu, držao je ruku oko Rileyna struka da joj pomogne doći do stola. “Ali ti si u potrazi za hranom.”

“Prokleto si u pravu.”

“Ja ću to”, rekao je Sashi. “Bran je još uvijek vani s Doyleom, vježbaju gađanje. Annika je negdje s Brigid... Brigid je uči plesti”, rekao je Riley vadeći iz hladnjaka posudu s juhom.

“Plesti?”

“Da, pronašle su zajedničku zanimaciju. No, bilo kako bilo, htjet će znati da se sin razmetni vratio.”

“Idem ja po njih.” Sasha je bacila posljednji pogled prema Riley pa izašla van.

Znatiželjna, Riley je sjela. “U redu, riješio si je se.”

“Samo sam htio da znaš da se ona brine da ćeš sada imati drukčije mišljenje o njoj.”

“Ne misli ona to, neću, riješile smo to.”

“Znao sam da hoćete.” Dok se juha hladila, odrezao joj je pozamašnu krišku kruha, na četvrtine narezao jabuku i malo sira na kockice. “Predjelo.”

“Hvala. I ti si meni nedostajao. Pretpostavljam da je potraga za zvijezdom na čekanju.”

“Ne sasvim. Razmišljali smo o tome da možda odemo malo roniti, s obzirom na to da je Brigid ovdje da pazi na tebe, ali to nije imalo smisla - i ne bi bilo lijepo. Moramo svi biti na okupu, pa smo glasovali o tome. Odluka je bila jednoglasna. Doyle i ja označili smo na karti neka kopnena područja. Annika kaže da se on malo zatreskao u tebe.”

“Kakva područja... Što? Što?”

Očito razveseljen njezinom reakcijom, Sawyer se podrugljivo nacerio. “Može biti da je to zato što joj je Sasha dala svoj primjerak Ponosa i predrasuda da ti čita. Annika misli da je Doyle nalik gospodinu Darcyju.”

“Ma daj, molim te.”

“Upravo sam to i ja rekao.” Mahnuo je prstom po zraku. “Ona je romantična. Što je za mene bonus. Pa ipak, Doyle je bio prilično uzdrman onime što ti se dogodilo. Bili smo svi, ali...”

Bacio je pogled prema vratima - za svaki slučaj - dok je juhu zaimačom nalijevao u zdjelu. “Mislim da sam to i sam primijetio.

Morali smo te držati.” Uzdahnuvši, Sawyer je položio tanjur s juhom ispred Riley. “Ne volim se vraćati u te trenutke. Doista užasno, na svakoj razini. Ali morali smo te držati dok su Bran i Sasha radili na tebi, kada smo te odnijeli na kat. Bio sam prilično fokusiran na tebe držao sam ti noge. Doyle iza tebe na krevetu, pridržavao te u uspravnom položaju kako bi Bran mogao uliti u tebe nekakav napitak, držao te za ramena.

“Ne sjećam se... baš. Sve mi je zbrkano.”

“To je vjerojatno dobra stvar. Neka tako i ostane. Bilo kako bilo, izgledao je potreseno. Ne dopušta da se mnogo toga vidi, znaš? Ali izgledao je potreseno. Pretpostavljam da smo svi tako izgledali. Nisam baš mnogo razmišljao o tome dok Annika nije počela s Darcyjem i svim tim, ali Doyle, neprestano ti je pričao - većinom na irskome i tihim glasom, pa ne znam što je rekao, ali način na koji je govorio...

To su samo moja nagađanja, nemoj to doslovno shvatiti. Ali mislio sam da bi trebala znati.”

“Anni ti je prirasla srcu.”

“Jako.”

Smijući se, Riley je napustila tu temu, uhvatila se juhe. “Znaš što sam ti rekla kada si se žalio i durio zbog toga što si bio slab i ozlijeđen?”

“Nisam se durio.” Sawyer se malo nadurio na tu ideju. “Možda sam se žalio, malo.”

“Samo mi time natrljaj nos ako se i ja počnem ponašati tako.”

“Dogovoreno.”

“Koliko sam bila blizu smrti? Nemoj se ustručavati.”

Najprije ju je dugo promatrao procjenjujući je svojim sivim očima.

“Već si svojim mrtvim rođacima, koji su te dozivali iz svjetla, platila kartu za prelazak na drugu stranu, a onda si, već s priznanicom u džepu, u posljednji trenutak odlučila da nećeš primiti kusur.”

Jela je kimnuvši. “Onda neću puno prigovarati i duriti se jer, hej, živa sam.”

“Dobar stav”, rekla je Brigid ušavši u prostoriju s Annikom.

“Dobro će ti služiti. Hajde da pogledamo.” Prišavši joj, Brigid je jednom rukom uhvatila Riley za bradu, a drugu joj položila na vrh glave. “Bistra uma, pomalo slaba, pomalo bolna. Sljedećih dan-dva zamarat ćeš se brže no obično. Tu će pomoći odmor i napitak za jačanje. Bol će proći, kao i slabost. Za tebe večeras crveno meso, djevojko.”

“A moja zahvalnost ne poznaje granica.”

“Može li jesti kekse? Móraí mi je pokazala kako da ih napravim.

Jako su dobri.”

“Nekoliko slatkih keksa nikada nikome nisu naštetili... i malo čaja uz to, anđele moj”, dodala je Brigid. “Sa samo dvije kapi iz bočice. Ti si drag dječak, Sawyeru Kingu, i hrabar. Gotovo da je zaslužuješ.”

“Radim na tome.”

Kada su ostali ušli u prostoriju, Riley je pokušala izbaciti iz uma Sawyerova nagađanja uzvrativši opušteno Doyleov pogled. Pomoglo je kada je Bran došetao do nje, ponovio pokrete svoje bake. “Gotovo je ona stara. Rekao bih - večeras za tebe slabo pečen odrezak.”

“Već su me upoznali s jelovnikom.”

“Imat ćemo čaj i kekse”, objavila je Annika.

“Ja sam svim srcem za oboje. Sasha me malo uputila u ono što se događalo posljednjih nekoliko dana. Rekla je da si postigao napredak.”

Bran je sjeo, protegnuo noge. “Bit ćemo spremni za nju ako dođe kao što nam je Sasha prorekla. Možda jesmo izgubili vrijeme za ronjenje, ali to mi je pružilo više vremena za moj posao. A Doyle i Sawyer to su vrijeme iskoristili izviđajući kopnenu okolicu.”

“Postoji nekoliko mogućnosti koje bismo trebali provjeriti”, dodao je Sawyer. “Annika je pronašla još nekoliko špilja dolje niže uz obalu, i to je to.”

Riley je uzela jedan od keksa koje je Annika na poslužavniku spustila na stol. “Čujem da si glumio knjižničara”, rekla je Doyleu.

“Pronašao sam samo neke sitne odsječke i ništa što bi pridonijelo cjelini. Sada kad si se ponovno osovila na svoje noge, i više si nego dobrodošla da preuzmeš tu poziciju.

Riley je kušala keks i ustanovila da je izvrstan. “Zar nitko ne misli da je čudno što nismo napadnuti dok nam je ekipa bila okrnjena za jednog člana?”

“Došli su gavrani”, pripremanjem čaja.

rekla

je

Annika,

još

uvijek

zauzeta

“Još gavrana... rekla si nešto o tome prošle večeri. Mutno se toga sjećam.”

“Napali su dva dana nakon što si napadnuta ti.” Doyle je ostao stajati. “Nedugo nakon svanuća. Dan kasnije nismo izlazili van.”

“Bran je poslao po móraí.” Annika je vrč odložila na stol. “Ti si bila jako ozlijeđena, i mi smo ti morali pomoći, pa nismo vježbali niti trenirali.”

“Ali kada jeste, poslala je gavrane?”

“Nekoliko tuceta.” Doyle je bacio pogled kroz prozor, kao da provjerava ima li ih još. “Više davež nego stvarna opasnost.”

“Slaba je.”

Pozornost se prebacila na Sashu.

“Ne boj se toga”, promrmljala je Brigid.

“Ne bojim se. Bojim se samo toga da će pronaći način da me iskoristi. Ali osjećam... slaba je. Sve je jača, ali... Ah. Preobrazba Malmona, iluzija kojom će zamaskirati to stvorenje, to joj je uzelo svu snagu. On je podbacio. Čak i sa svime što mu je dala, podbacio je. Želi da iskrvari na smrt. Ali treba ga. On nju hrani; on je poslužuje. Voli je toliko da je to izvan pameti. On nema pameti. Ona je sve. A Svevideća kugla... Čekajte, čekajte.”

Sasha je ispružila obje ruke s dlanovima ispred sebe. “Pije nekakav napitak s krvlju. To je održava na životu. A Svevideća kugla je zamućena, razbistri se samo na trenutak, i to po veliku cijenu. Gleda kuću na litici i ono što je bilo ranije. O, da je uništila ono što je bilo ranije, ne bi bilo sadašnjosti. Ne bi bilo čuvara. Zašto nije uništio tu ženu, vučicu? Sredi jednog, sredio si sve. Zašto je nije uništio prije no što je došao besmrtnik? Donesi mi njezino umiruće tijelo, donesi mi njezinu krv. Krv vučice, krv čuvara. Njihova krv, moja krv. Gostit ću se njome, kupat ću se u njoj i odnijeti zvijezde u mrak.”

Ispustivši zrak, Sasha je sjela.

“Dodaj kap i u Sashin čaj, dušo”, rekla je Brigid Anniki.

“Dobro sam. Osjetila me i odgurnula, ali još je uvijek preslaba. On - Malmon - nije te trebao ubiti, već gotovo ubiti i odnijeti te njoj.

Tebe ili bilo koga drugoga koga se uspije dočepati. Da te iscijedi, da se vrati u punu snagu - da povrati svoju mladost i moć. Da te održi na životu, polagano te cijedeći. Krv živućega moćnija je od krvi mrtvoga.”

“I uvijek je tako, u sličnim situacijama.” Brigid je uzela svoju šalicu s čajem. “Opaka rabota.”

“Gotovo dovoljno da mi zgadi ovaj keks.” Riley je ipak odlučno zagrizla u njega.

“Ovo je prvi put da sam se uspjela probiti kroz njezinu obranu otkako si ozlijeđena. Ne znam znači li to da sam bila previše smetena ili smo jednostavno morali biti ponovno svi na broju. No, svejedno.”

Odlučno kao i Riley, Sasha je uzela jedan keks i zagrizla u njega. “Sada smo svi na hrpi.”

“Jesmo”, složila se Riley. “I idemo je sada sjebati. Oprostite”, rekla je pogledavši Brigid.

“Sasvim se slažem s takvim raspoloženjem. Ujutro odlazim i prepuštam vas tome.”

“O, nemoj ići, móraí.” Annika je odostraga zagrlila Brigid.

“Vratit ću se kada završite s time i očekujem od svih vas da pronađete vremena i posjetite mene i moje. Ali želim svoj krevet i svog muškarca. Još?” Potapšala je Annikinu ruku i zagledala se u oči svoga unuka. “Ovo je za vas. Za vas šestero. Sve što jesam bit će s vama. Popij svoj čaj”, rekla je Riley. “I neka te netko od njih odvede u šetnjicu. Koristit će ti.”

“Da, gospođo.”

“Móraí”, ispravila ju je Brigid. “Jer sam i tvoja.”

“Móraí.” Baka, pomislila je Riley i popila svoj čaj.

JEDANAESTO POGLAVLJE

K

ao što je navikao, Doyle je nakon ponoći otišao u posljednje izviđanje. Padala je blaga kiša skrivajući Mjesec u opadanju, preobrazivši krajolik u mračnu, tihu maglicu. Prigušila je pljuskanje mora pa je njegov ujednačeni ritam postao puls svijeta.

Njemu iza leđa kuća je stajala ogrnuta tankom zavjesom kiše kroz koju su tu i tamo treperila svjetla podarivši joj tako život.

Iako je put kojim se kretao oko kuće postao rutina, ostao je budan i na oprezu. A kada je na groblju među nadgrobnim spomenicima ugledao neki lik zastrt kapuljačom, munjevito se mašio mača.

Nije Nerezza, zaključio je kada se primaknuo bliže, tih poput mačka. Lik previše sitan za to. Na trenutak je pomislio: Riley - i odmah se razbjesnio zbog ideje da boravi na kiši, kada se jedva dovoljno oporavila da može stajati na nogama.

Ali lik se okrenuo. Prva misao koja ga je protresla bila je: mama.

Duh njegove majke uzdigao se iz magle. Da ga utješi? Da ga muči?

Ponekad je to za njega bilo jedno te isto.

Zatim je progovorila, a on je spoznao da je to osoba od krvi i mesa.

“Krećeš se poput zraka”, rekla je Brigid. “Ali tvoje misli odjekuju nadaleko.”

“Zamijenio sam te za Riley, i moje su misli vrištale. Ni ti ne bi smjela biti ovdje, na kiši i u mraku.”

Kiša je bubnjala po njezinoj kapuljači, oblikujući mračan, vlažan okvir za njezino lice puno snage i bezvremenske ljepote.

“Ja sam Irkinja, pa mi kiša ne smeta. A koja se još vještica boji mraka? Ona draga djevojka ostavlja spomenje tvojim preminulima.”

Doyle je pogledao dolje. Annika je pred spomenik položila školjke, donijela svježeg cvijeća. “Znam.”

“Oni žive u tebi i u drugima. U meni i u mojima. Ti nalikuješ mojem stricu - bratu moga oca, Nedu. Bio je buntovnik i umro je u borbi. Vidjela sam njegove slike kada je bio tvoje dobi.”

“Ja sam star više od tri stotine godina.”

Brigid se slatko nasmijala. “Dobro se držiš, zar ne? Iz onoga što ja znam o Nedu, nije bio discipliniran kao ti, iako je vjerovao u svoj cilj, dao život za njega. Pokušala sam vidjeti hoćete li i vi dati svoje živote, ali nisam mogla. Nemam moći koje ima Sasha.”

Vidjevši kako se iznenadio, nasmiješila se. “Ja? Ja sam samo privržena znanosti čaranja. Volim misliti da je Bran to naslijedio od mene. I ja sam za iscjeljivanje. Karte me mogu navesti na neke odgovore, ali Sasha je najmoćnija vidovnjakinja koju sam vidjela u svome dugom životu, a tek mora istražiti sve što ima u sebi. A ti, dječače moj, o tebi znam samo to da nećeš dosegnuti sve svoje potencijale dok ne srušiš granice kojima si se ogradio.”

“Ja ne posjedujem moći.”

Brigid je ispružila prst u maglu. “Eto, to je jedno od tvojih ograničenja. Svatko od vas ima ono što mu je dano, htio on to ili ne. Ja volim jednoga muškarca već više od pola stoljeća. To možda nije bogzna što za nekoga starog kao ti, ali nije ni mala stvar. Izrodila sam djecu, spoznala radosti i tuge, frustracije i oduševljenja, ponos i razočaranja koja djeca donesu u svijet svoje majke. Mogu ti reći, stojeći ovdje na ovome svetom tlu, da si ti svojoj majci pružio sve to, a to je najviše što jedna žena može tražiti od svoga sina.”

“Ja nisam bio njezin jedini sin.”

“Zlo ga je uzelo, tvoga mlađeg brata. Tu je tugu odnijela sa sobom u grob. Ali ne zbog tebe, dječače. Ne zbog tebe.” Podignula je bradu prema kući, nasmiješila se. “Tvoja je vučica nemirna.”

Bacio je pogled iza sebe, ugledao svjetlo na prozoru Rileyne sobe.

“Ona nije moja vučica.”

Brigid je samo uzdahnula. “Osoba koja je na ovome svijetu toliko dugo kao ti, ne bi trebala biti toliko tvrdoglava. Ali, to je muškarac, pretpostavljam, imao on dvadeset ili stotinu dvadeset godina. Želim ti dobro putovanje, Doyle, sine Clearyjevih, i sreću na tvome putu. Laku noć.”

“Laku noć.” Promatrao je kako odlazi i ulazi u kuću.

Zatim je nastavio svoj obilazak. Prije no što je i sam ponovno ušao u kuću, vidio je da je Rileyn prozor ponovno u mraku i nadao se da je zaspala. *

*

*

Riley je ustala u zoru, odlučna vratiti se u rutinu, vratiti se u formu napornim treniranjem. Kada je izašla van, uputila je ostalima izazivački pogled.

Možda osnovno istezanje i jest njezinim mišićima priskrbilo malo bolnih uboda i štrecanja, ali uvjerila je samu sebe da joj na taj način mišići zahvaljuju. I možda su čučnjevi, zgibovi i trbušnjaci natjerali njezino srce da udara kao ludo i mišiće da drhte od napora, ali, škrgućući zubima, odradila je sve vježbe.

Napravila je gotovo tucet zgibova prije no što su ti drhtavi mišići odustali i ostavili je da leži s licem u travi. “Uzmi stanku”, počela je Sasha.

“Nemoj me tetošiti.” Piskavo ispustivši zrak, Riley se s mukom postavila u početni položaj za trbušnjake. Spustila se na pola puta prema tlu kada su ruke ispod nje ponovno popustile.

Opsovala je kada je Doyle zavukao ruku pod njezinu majicu s kapuljačom, zgrabio je za remen i počeo je podizati i spuštati. Kada ju je ispustio - ne previše nježno - osovila se na dlanove i koljena, spremna za frktanje i ugrize.

Ispred nje je čučnuo Sawyer i bocnuo je prstom među obrve.

“Moram li ti održati onaj govor?”

Na trenutak ga je poželjela udariti. Onda je njezin bijes potpuno splasnuo, kao i njezini bicepsi. “Ne. Provala bijesa je pod kontrolom.”

“Napravila si više no što bi itko u ovoj fazi oporavka trebao biti u stanju”, istaknula je Sasha. “I to me pomalo ljuti.”

“U redu, to je već nešto.”

“Trčimo pet kilometara”, objavio je Doyle. “Trčimo osam”, suprotstavila se Riley.

“Danas trčimo pet.”

“Ja mogu osam.”

“Sereš. Ustrajati na osam značilo bi samo da ćeš sutra biti u lošijem stanju no što si danas. Pet, i mi ti držimo ritam.”

U njoj je počelo kuhati, ugledala je Sawyerov pogled ispod podignutih obrva, odlučila da doista ne želi da joj njezine vlastite riječi baci natrag u lice. Ustala je.

“A slušaj ovo. Vas petero trči kao i obično. Ja ću se poslužiti trakom za trčanje u teretani, naravnati je na pet kilometara. Samo bih vas usporavala.”

“Ja mogu ostati s Riley”, rekla je Annika. “Nema potrebe. Bit ću u kući, u teretani. Traka za trčanje, pet kilometara.” Riley je napravila prstom križ preko srca. “Može. Krećemo”, naredio je Doyle. Mrzila je saznanje da je u pravu, da je već bio svjestan činjenice da bi mogla pretrčati osam kilometara samo šepajući ili puzeći. Bit će bolje da se zadrži na pet, umjerenim ritmom i da sljedeći put pokuša istrčati više.

Jedva je izdržala i pet, čak i uz glazbu čije joj je slušanje odvlačilo pozornost.

Sjela je na klupu dok je s nje curio znoj, ispijala je vodu velikim gutljajima. Počela se istezati utješivši se činjenicom da je brzo povratila dah.

Pogled joj je pao na prečku s utezima. Nije obećala da neće dizati utege. Uzela je dva po sedam kilograma, postavila se u položaj, počela seriju podizanja.

“Sreži na deset”, rekao je Doyle s praga. “Mogu napraviti dvadeset.”

“I samo ćeš istegnuti mišiće umjesto da ih nabildaš.” Samo je zbog ogromne tvrdoglavosti uspjela izvesti još jednu seriju podizanja prije no što je utege spremila na mjesto i uzela dva po tri i pol kilograma. “U pravu si.” Promijenila je položaj kako bi krenula vježbati tricepse. “Ne trebam nadglednika.”

“Da, ali trebaš čuvara. Ti si previše pametna za ovo, Gwin. Znaš da ćeš usporiti oporavak ako pretjeraš.”

“Neću pretjerati, ali moram ih malo nabildati. Nikada nisam bila bolesna, ne ozbiljno. Nekoliko dana, crijevna viroza, prehlada, takve stvari. Mamurluk, naravno. Ali uvijek bih se brzo oporavila. Moram se oporaviti.” Šuteći, otišao je do prečke, uzeo utege od osamnaest kilograma.

Sjeo je i glatko ih počeo podizati.

“Praviš se važan.”

Prebacila se na podizanje iz ramena, pa preselila na obradu prsnih mišića podižući ruke ispred sebe, pa iza sebe, i usput je uspjela uspostaviti ujednačen ritam s Doyleom koji je vježbao pored nje. “Želim napraviti samo jednu seriju podizanja na klupi. Samo jednu.

Malo me boli, ali to je dobar bol. Znaš što želim reći.”

Prišao je klupi. “Jednu seriju.”

Zamijenila je slobodne utege, otrla lice ručnikom, pa prišla klupi da legne na nju. “Neću reći da ne trebam nadglednika jer nisam idiot.”

Namjestio je utege i kimnuo. “Imam te.”

Te su joj njegove riječi poškakljale pamćenje, pokrenule nešto u njoj, pa kliznule izvan njezina domašaja. Riley se usredotočila, prilagodila stisak. “U redu, osjetila sam ovo”, promrmljala je uprijevši jednom. “Jednu seriju od tri. To je sve što mogu.”

Treće je podizanje izvela drhtavo, ali osjetila je zadovoljstvo što je uspjela.

“U redu. U redu, to je to. To je dovoljno dobro.” Tek kada je sjela, pogledala je utege. “Smanjio si težinu na trideset tri kilograma.”

“Impresioniran sam što si uspjela i to. Prekosutra možeš pokušati s trideset sedam kilograma. Istegni se.”

Zaključila je da, s obzirom na okolnosti, trideset tri kilograma i nisu bila toliko loša. Osim toga, osjećala se dobro, ispunjeno, zdravo umornom, a ne iscrpljenom.

“Vraćam se na staro.”

“Branova baka kaže da vučica u tebi ubrzava tvoj oporavak.”

“Vjerojatno. Kao što sam rekla, nikada ranije nije mi se dogodilo nešto ovakvo.”

Istegnula se, kao i on. Dok je on to činio, primijetila je, sve se zatezalo, ispupčivalo i opuštalo na baš pravi način.

Morala je priznati tome muškarcu, bio je savršeno nabildan. Što ako je doista bio pomalo zatreskan u nju? I ona je imala svoje pohotne misli - što je bilo savršeno normalno - kada je on u pitanju. Čak su uspjeli obaviti rundu u teretani, a da jedno drugome ne skaču za vrat. Iza toga se, logično, moglo pretpostaviti da bi mogao uslijediti drugi oblik zdrave tjelovježbe - na obostranu korist. “Mogli bismo se poseksati.”

Lijevu je ruku ispruženu preko grudi smjestio ispod pazuha desne kako bi je istegnuo. “Što?”

“Kao da ti to već nije palo na pamet.” Otišla je po drugu bocu vode, pa ga stala proučavati kao potencijalnog partnera za seks.

Znojan, kao što je bila i ona, gužva tamne kose lagano nakovrčana zbog vlage. Zelene su je oči sumnjičavo promatrale s lica sačinjenog od oštro ocrtanih površina i kutova.

A tijelo? Pa, Isuse, koja se žena ne bi željela poigrati time?

“Ja sam slobodna, ti si slobodan. Ja sam ovdje, ti si ovdje.” Dok je govorila, mahnula je prstom prema njemu, pa prema sebi. “Već smo se susreli u poljupcu koji nije bio nimalo loš.”

“Nimalo loš.”

“Dobra sam u tome. Samo kažem.” Otpila je vode. “Ili su mi barem tako rekli. Kladim se da si i ti prilično dobar u tome. Običan seks, Doyle, koji nisam iskusila već osam mjeseci i pet dana.”

“Vodiš točnu evidenciju.”

“Bila sam na jednom projektu u Britaniji, naletjela na jednog starog prijatelja, počešali smo jedno drugo tamo gdje nas je svrbjelo.

Moj rekord sušnog razdoblja iznosi osam mjeseci i dvadeset tri dana.

Iskreno govoreći, ne bih voljela postaviti novi.”

“Želim da ti pomognem da tvoj sadašnji netaknut?”

rekord

ostane

Slegnula je ramenima. Nije joj smetalo što se nastavio istezati, sveudilj je promatrajući. Ako ne možeš izravno govoriti kada je u pitanju seks, čemu onda biti odrastao?

“Osim ako te nisam pogrešno pročitala - u što sumnjam, ali mogućnost postoji - i tebi bi to koristilo koliko i meni. Osim toga, palo mi je na pamet da ćemo se uskoro opet naći usred tarapane. Ne želim poginuti, a da se prije toga nisam poševila - ako to mogu spriječiti. Zato kažem, ti počeši mene, a ja ću tebe. Nikakvih briga ni problema.”

Zatvorila je bocu. “Razmisli o tome. Ako ti to ne odgovara, reci, nema veze.”

Našla se na pola puta do vrata kada ju je zgrabio za ruku i okrenuo prema sebi. “Ljudi provode previše vremena razmišljajući o seksu.”

“Pa, to je beskrajno fascinantna i raznolika aktivnost.”

Stisnuo joj je nadlakticu, podignuo je na prste. “Razmišljanje i pričanje o seksu znači da ti nedostaje.”

“Tu se slažemo.”

Dobro se zabavljajući i usput se uzbudivši, odskočila je i nogama mu se ovila oko struka. “Dakle? Želiš li da još malo razmišljamo i razgovaramo o tome?”

“Ne.” Zarobio je njezina usta svojima, ta pametna usta koja su pričala mnogo i previše. Imala su okus kao hladna voda i vruća sol, a zvuci koje je proizvodila nisu bili riječi - hvala Kristu - već su odašiljali čisto zadovoljstvo.

Njezino tijelo, toplo, vitko, vlažno, pritisnuto o njega dok ju je grabio za bokove, dok je ona grabila njegovu kosu.

Nije dovoljno, pomislio je. Ni izdaleka. Dovršit će to, početi i dovršiti ono što je već dugo i predugo živa rana u njemu.

Okrenuo se sa samo jednom misli na pameti: da je odnese u svoju sobu.

A u prostoriju je ušla Sasha. “O. O, žao mi je! Ja sam... o, Bože.”

Prije no što je ustreptala Riley stigla reagirati, Doyle ju je spustio na noge. “Rekao bih da je doručak spreman. Trebaš jesti”, rekao je Riley i otišao van.

“Riley. Bože, Riley, jesam li mogla upasti u lošiji trenutak?”

“Pa, mogli smo biti goli.” Mahnula je rukom po zraku. “U redu je.

Nismo trebali početi s tim na javnom mjestu, da tako kažem. Znaš, mislim da ću sjesti na sekundu.” Pa je sjela na pod.

“Nisam znala... mislim, znala sam.” Blebećući, Sasha je sjela pored nje. “Ali nisam znala. Samo sam došla reći da ćemo uskoro jesti i... trebala sam znati. Osjetila sam... mislila sam da vježbaš, da te puknuo adrenalin.”

Riley je sada spustila lice među dlanove i nasmijala se. “I jest, oboje nas je puknuo. I puknut će nas opet, nema sumnje. Nema šanse da ovo ostavimo nedovršeno. Službeno sam potresena i uskomešana i, kunem se Bogom, ispit ću taj martini u jednom gutljaju.” “Što?”

“Referenca na popularnu kulturu. Ne zamaraj se.” Potapšala je Sashu po ramenu. “Definitivno moram jesti. Za sljedeće ću runde morati biti u vrhunskoj formi.”

Ustala je i Sashi pružila ruku. “Što je za doručak?” *

*

*

Jela je poput vuka. Zajedno s ostalima oprostila se od Brigid, a onda se prije vježbi gađanja povukla u knjižnicu. Doyle joj se nije pridružio, što je nije iznenadilo. Znao je jednako dobro kao i ona da bi se, zbog toga nedovršenog posla među njima, valjali goli po podu deset minuta nakon što bi se zajedno našli iza zatvorenih vrata. Čekat će, kao i on. Čekat će. Ako večeras ne dođe u njezinu sobu, otići će ona u njegovu. Problem riješen.

Iščekivanje ju je uzbuđivalo, a njime se poslužila kada je odabrala knjige i otvorila svoju bilježnicu.

Zatim je stala zbunjeno zuriti u Doyleove bilješke. Nekoliko stoljeća mogućnosti vježbanja očito mu nisu podarila čitak rukopis.

Pogledajte u prošlost kako biste pronašli budućnost. Čeka u tami, hladna i nepomična.

Oslobađa je krv krvi.

I led će planuti, blještav poput Sunca.

Ponovno je pročitala njegove bilješke, pročitala i ostale. Ako ništa drugo, barem je označio knjige i stranice, pa je mogla provjeriti.

Radeći, namrštila se zbog nekih dijelova njegova prijevoda, pribilježila pitanja i vlastita tumačenja.

Kada bi osjetila potrebu, osvježila se drijemežom, šalicom kave, i nastavila bi kopati.

desetominutnim

“Vidi ime, pročitaj ime”, promrmljala je čitajući. “Izgovori ime.

Koje ime?”

Dok je tako čitala, u sobu je uletjela Annika. “Sasha kaže da nešto dolazi. Da požuriš.”

Riley je skočila na noge, ostavila pitanja neodgovorena.

Kada je sišla u prizemlje i otrčala van, drugi su već čekali, naoružani.

“S mora.” Sasha je pokazala. “To nije ona - ona još nije spremna - ali šalje veliko mnoštvo. Tamni oblak. Vidim veliki, tamni oblak koji zamračuje Sunce.”

“Možemo zauzeti tornjeve. Sawyer i ja.”

“Ovoga puta ne.” Doyle je pogledom pretraživao blijedo plavo nebo, nakupine bijelih i sivih oblaka. “Tu ćemo taktiku ostaviti za trenutak kada dođe u punom sastavu. Ovo je samo kostimirana proba.” Pokazao je s mačem u ruci. “Tamo, prema zapadu.”

Došli su vrtložeći se u tunelu koji je uskovitlao oblake, zatamnio ih. Dok i oni nisu postali oblak, crn i živ. Vrtložili su se, meškoljili u kovitlacu nalik biču koji je blijedo plavetnilo obojio ponoćno modrom bojom.

“Impresivno.” Sawyerje izvukao oba svoja oružja. “Ali koja je svrha ovoga?”

Na te njegove riječi bič je fijuknuo, izazvao soničnu eksploziju koja je protresla tlo, zamračila Sunce.

“Evo svrhe”, rekao je kada je svijet potonuo u tamu, potpunu.

“Ne možemo napucati ono što ne možemo vidjeti. Brane?”

Zatim je uslijedila grmljavina krila, ciklon vjetra. Bran je ispalio udar u tamu, preobrazio mrak u mutno sivilo prožeto zelenilom.

“Sad je bolje.” Riley je ispalila desnicom, lijevom se mašila svog vojničkog noža. Crvenooki gavrani, dugozubi šišmiši prevelikih glava, izobličenih tijela. to.

Njihova će krila, ako nalete na meso, rezati poput britvi, znala je

Ali meci koje je Bran začarao pogodili su metu. Nerezzina je krilata vojska bljesnula u vatri, pala u kiši krvava pepela. Sebi ulijevo Annika je iz svojih narukvica ispalila munje, odskočila napravivši zvijezdu, ponovno fijuknula munjom. Sashine su strijele letjele, točne

i smrtonosne, dok je Bran palio trupe dvostrukim nizovima plavih munja.

I cijelo je vrijeme, čak i kroz hučanje vjetra, mogla čuti kako Doyleov mač pjeva i udara; brutalna glazba bojnoga polja.

Pitala se jesu li sporiji nego ranije. Bilo ih je mnogo, u to nema sumnje, i čak uza svu svoju umješnost bili bi nadvladani da im nije Branovih moći. A ipak, zamalo je pogrešno procijenila nekoliko meta krećući se nespretnije od ostalih.

Bacila se na zemlju i otkotrljala da izbjegne napad, ponovno napunila oružje u letu, ispalila metak s tla. Skočila je na noge, zamahnula nožem kada je jedan prozujao nedaleko od nje. Zatim ju je vjetar zgrabio poput ruke, bacio je u zrak i tresnuo njome o tlo.

Njezino tijelo, ne potpuno iscijeljeno, upoznalo je novi bol. Osvježena naletom vjetra zapucala je ponovno, s mukom se postavila u čučanj.

Krv joj se sledila kada se jedan roj odljuštio od cjeline i strelovito krenuo prema njoj.

Nema dovoljno metaka, pomislila je, ali nije odustala. Otkotrljala se na trbuh, udarom vjetra usporena na puzanje. Osjetila je ugriz krila na svome listu, drugi na ramenu dok je zamahivala i rezala.

Na desetine su padale oko nje kako su ih njezini prijatelji uništavali, ali ipak su i dalje nadirali.

Ponovno je stala pucati, jednoga je probola prije no što je stigao zarezati krilom i kandžom po njezinu licu. Tri su se spojila, očiju užarenih i mahnitih, sunuvši prema njoj dok se očajnički žurila da ponovno napuni oružje.

Doyleov je mač sjekao kroz njih, plužio i zamahivao dok se on probijao kroz taj poludjeli vjetar, jednom je rukom posegnuo prema tlu, zgrabio je za vratni izrez majice i povukao je za sobom. “Ostani dolje!”

Nije imala povjerenja u boravak na tlu. Posluživši se svojim tijelom kao grudobranom, gurala je prema naprijed, ponovno napunila oružje. Bila je uz njega, leđima se naslonivši na njegova, napola i sama luda, dok je mecima tuširala zrak.

Projurila je Annika, bljeskajući narukvicama, pa Sawyer, pa Sasha.

“Brane?” viknula je Riley.

“Rekao je da dođemo ovamo, ostanemo ovdje”, vičući je uzvratila Sasha probovši strijelom stvorenje koje je nadiralo iza drugoga. “A on će...”

Na trenutak ih je zaslijepila munja. Poplavila je vrućinom, spalila snagom koja je užarila zrak. Ono što je umrlo nije imalo priliku ni vrisnuti.

Iznad njihovih plavetnilom.

je glava nebo

ponovno

bljesnulo

nježnim

Potresena više no što joj se svidjelo, Riley se nagnula naprijed, obgrlivši rukama stegna, boreći se za dah. “Ozlijeđena si.” Annika je ovila ruke oko nje. “Nisam. Samo nekoliko sitnica.” Iako beskorisno, pobunila se kada je Doyle povukao majicu s njezina ramena i stao proučavati ranu. “Ogrebotina.”

“Kao što sam i rekla.” Trzajem je majicu vratila na mjesto.

“Preplavili su te.” Sasha je spustila luk i pogledala iza sebe dok je Bran hodao prema njima. “Nisam toga postala svjesna dok gotovo nije bilo prekasno.”

“Kvantiteta iznad kvalitete, eto što mi je palo na pamet.” Sawyer je s obraza otro škropac krvi. “Dovoljno da nas zaposle, ali nedovoljno da nas pošteno oznoje.”

“Da.” Riley je kimnula. “I ja sam to pomislila. Onda me vjetar podignuo uvis, bacio me... kao da me pljusnuo tornado. Na mene se sručilo nekoliko stotina njih.” Šmrcnula je uzdahnuvši. “Znala je da sam ozlijeđena, mislila je da sam ja najslabija karika. Pa, neka se jebe.”

“Bili smo predaleko da ti pomognemo.” Annika je trljala Rileynu ruku. “Da Doyle nije bio bliže, da nije...”

Shvativši da još uvijek drži pištolj čeličnim stiskom, Riley se natjerala da ga spremi u korice; pogledala je u Doylea. “Da. Hvala na pomoći.”

“Sve u rok službe.”

Njegove su oči govorile nešto drugo, pomislila je, nešto ne toliko hladno i bezosjećajno. Nije spuštala pogleda s njegovih očiju dok je Bran proučavao njezino rame. Čula ga je kako govori, no nije razumjela riječi. On i ostali kao da su pripadali nekom drugom svijetu. Njezin se uskomešao, preplavljen adrenalinom i požudom.

Doyle ju je zgrabio za ruku i rekao: “Sada.”

Spremila je svoj nož. “Sada.”

Krenula je s njim prema kući. Očito se nije kretala dovoljno brzo za njegov ukus jer ju je odigao s tla. To joj je odgovaralo, pa je omotala noge oko njegova struka, privukla njegovu glavu svojoj.

“O.” Oduševljena, Annika je obgrlila samu sebe. “Imat će jako dobar seks.”

Sasha je promatrala kako Doyle nosi Riley uza stube na terasi.

“Ne bismo li trebali obraditi njezine rane prije no što...”

Bran ju je jednostavno uzeo za ruku. “Bit će joj dobro, za sada.

Idemo se oprati, popiti pivo i pustiti ih... da se na trenutak pobrinu jedno za drugo.”

“Pranje. Dobra ideja.” Sawyer je zgrabio Annikinu ruku.

“O, i mi ćemo se seksati.”

Smijući se, Bran je zagrlio Sashu. “Zvuči izvrsno”, rekao je i, namignuvši joj, poveo je ravno prema krevetu.

Doyle je zanemario krevet. Čim je za sobom nogom zatvorio vrata terase, okrenuo se na peti i pritisnuo Riley o zid.

“Bez suvišnih detalja, rekla si.”

“Ne bezuvjetno.” Ponovno je posegnula za njegovim usnama kušavši ga ugrizom dok se borila da ukloni njegov mač i korice. Željela je njegovo meso, miris, okus, htjela ga je osjetiti, pa je pustila da njegove korice padnu uz tresak kako bi mogla s njega strgnuti košulju i pronaći njegovu put.

On je njezinu već pronašao, rukama sunuvši pod majicu da obujmi njezine dojke. Velike, grube šake - točno je za tim žudjela.

Ali više, više od toga, željela je prodiranje. Željela je invaziju, vruću i žestoku. Neizrecivi trijumf života na korak od smrti.

I njegovo je meso bilo izranjavano i natučeno. Zajedno su zaudarali na rat - na krv i znoj i bitku.

Nestrpljiv, nije joj skinuo majicu - zabio je prste u poderotine na njoj i razderao je do kraja. Nasilnost toga čina, mahnita nasumičnost, pumpala je kroz njezinu krv, tjerala je da napadne njegov remen dok je on povlačio njezin. Žudnja je režala u njezinu grlu, svezala joj drhtave čvorove u trbuhu.

Naglo je povukao traperice preko njezinih bokova i onda - hvala ti, Bože - silovito prodro u nju.

Stanka, kucaj, dah. Prožimanje, šok, slava, i još jednom njezin se pogled stopio s njegovim.

Oči u oči s njim dok joj je pluća palio dah, a on se zabijao. Svršila je u bujici, u rasapu, u blaženom bezdanu, pa čvrsto zgrabila tu gustu kosu, pustila ga da nabija, dočekujući ga, spremno, željno.

Kad ju je zgromio još jednom, taj vrući pucanj biča, oćutjela je žestoke drhtaje njegova tijela.

DVANAESTO POGLAVLJE

N

ije se morala držati. Bila je zarobljena između njegova tijela i zida, još uvijek odignuta od tla. Ali ipak se držala. Nakon takvoga leta nije bila potpuno sigurna da se neće jednostavno podignuti u zrak i u vrtlogu odlebdjeti poput pahuljice prašine.

Brzo i žestoko, pomislila je, i više no zadovoljna. I prokleto dobro odrađen posao. Činjenica da je ostao bez daha samo je dodala novi sloj zadovoljstva. Naposljetku, ponosila se sobom. Kako se još malo držala, istražila je mišiće njegovih leđa. Brzina netom obavljenih radnji nije ostavila vremena za neke od profinjenijih detalja. A imao je doista izuzetna leđa. I doista sjajna prsa koja su trenutačno bila čvrsto pritisnuta - s kvrgavim, čeličnim vratom - o njezina.

Zapravo, strogo fizički gledano, nikada ranije nije vidjela ljepši muški primjerak, a kamoli se seksala s njime. To su dodatni bodovi, odlučila je i naposljetku otvorila oči shvativši da je gleda.

“Lijepo izvedeno, sir Pastuše. Obavijestite me kada me poželite spustiti na tlo.”

Uspio ju je zadržati na mjestu istovremeno navukavši hlače.

Okrenuvši se, još je uvijek držeći, odšetao je do kreveta, kamo se sručio zajedno s njom.

Ispustila je jedan uuf. Taj je izuzetni fizički primjerak bio prilično težak.

“Oprosti.” Skotrljao se i na trenutak ostao ležati na leđima. “Bez suvišnih detalja”, rekao je ponovno.

“Misliš li da sam ja od te sorte?”

“Ne, ali bilo je određenih sitnica... nisam mislio, nisam razmišljao o zaštiti.”

“Da. Ja sam nedavno prekinula s osmomjesečnim postom. Ja sam čista. Pretpostavljam da to vrijedi i za tebe.”

“Imun sam na bilo kakvu vrstu bolesti ili poremećaja. Ima i drugih razloga za zaštitu.”

“Koristim kontracepciju dugotrajnog djelovanja i reverzibilnog učinka. Nemaš brige.”

“Dobro.”

Pogledala je niza se i u poderane ostatke svoje majice. “Voljela sam tu majicu.”

“Ionako je bila uništena. A tada se nisi žalila.”

“U to sam vrijeme osjećala navalu adrenalina, a paranje odjeće pridonijelo je tome. Samo kažem da sam je voljela.”

I više je nema, pomislila je i skinula ono što je ostalo. “Morat ću posuditi nešto dok se ne presvučem. Iako svi znaju što smo upravo učinili, ovdje podvlačim crtu i ne mislim se pokazivati gola pred Sawyerom ili Branom.”

“Posudi što trebaš.” Otkotrljao se da navuče svoje čizme, bacio pogled preko ramena. Pretvorio ga je u netremično proučavanje dok je ona ležala naga, traperica još uvijek naboranih oko koljena.

“Smršavjela si.”

“Vratit ću kilograme.”

“Hoćeš. Imaš snažno, živahno tijelo. Čvrsto, učinkovito.”

Dobro se zabavljajući, zavodnički je zatreptala. “Djevojke vole čuti koliko su učinkovita njihova tijela.”

“Kada je riječ o ratu i ratnicima, to je kompliment. Želio sam ga. Želio sam tebe.”

“Isto i kod mene... osim tog dijela s čvrstoćom. Ti si jednostavno nabildan.”

“Poželjet ću te ponovno.”

“Može, što se mene tiče. Zapravo.” Sjela je razvezati svoje visoke čizme. “Zašto ne bismo obavili još jednu rundu nakon što se malo oporaviš?”

“Ja brzo zacjeljujem i brzo se oporavljam.”

“Još bolje, pa...” Obrve su joj poletjele uvis kada je ustao svući hlače. “O, ma nemoj. Zdravo.” Smijući se, zbacila je čizme na pod.

“Kladim se da je to jedna od značajki besmrtnosti zbog koje se ne možeš žaliti.”

“Vidjet ćemo možeš li ti to izdržati.”

“O, mogu ja to izdržati”, rekla mu je kada ju je objahao.

Izdržala je, a izdržala je i još jednom dok su pod tušem ispirali seks i rat. Nije bila sigurna bi li mogla izdržati i četvrti krug pa je zgrabila jednu od njegovih košulja i pobjegla u svoju sobu.

Preodjenula se, bacila njegovu košulju na stolac da mu je kasnije vrati, pa se okrenula prema ogledalu obaviti inventuru.

Po svojoj je procjeni izgledala opušteno koliko je mogla izgledati opušteno žena koja se upravo probudila iz kome. I više nego lagano

iscrpljena. Zapravo, pomislila je da bi mogla pasti na krevet i spavati satima - osim što je bila nasmrt izgladnjela.

Osim toga, trebali su svi zajedno porazgovarati o bitki.

Odmaknula je čistu košulju s ramena i stala ga proučavati. Doyle je i njega i nogu namazao Branovim melemom - a i ona je postupila isto s manjim ranama. Budući da je već izgledalo bolje, lagano ga je ubola prstom i nije osjetila nikakvo peckanje ni bol.

Samo ogrebotina, pomislila je. Nebo puno smrti, a ona jedva da je ogrebena.

Bili su slabi. Samo kostimirana proba, baš kako je rekao Doyle.

No potjera se usredotočila samo na nju, a to je boljelo. Već je dvaput bila metom. Odlučila je naplatiti to prije kraja priče.

Opasala se svojim pojasom - pištolj na jedan bok, nož na drugi - i otišla u prizemlje pronaći hranu, piće i prijatelje.

Pronašla ih je sve u kuhinji i najprije se zaputila prema pladnju s hladnim narescima; zgrabila je punjeno jaje.

“Sasha je napravila Bellinije!” Annika je odmah nalila jedan za Riley koja je proizvodila zvukove uživanja jedući kreker pokriven salamom i sirom. “Jesi li imala dobar seks?”

“Da, hvala.” Riley je Doyleu - koji je već pijuckao pivo - uputila širok, preuveličan osmijeh.

“Sawyer i ja smo imali dobar seks, a i Bran i Sasha također.

Mislim da je lijepo što smo svi sada imali dobar seks. Móraí je rekla da je to dobro za tijelo, um i duh, posebno kada si u misiji.”

Bran se zagrcnuo. “Što? Moja baka?”

“Ona je vrlo mudra. Nedostaje mi. Naučila me plesti. Pletem svima šalove. Kada ne budemo zajedno kao što smo sada, oni će biti poput zagrljaja.”

Riley ju je zagrlila jednom rukom. “Kamo god otišla, doći ću te posjetiti. Gdje je Sasha?”

“Htjela je nešto dovršiti”, rekao je Bran. “Neće dugo. Osjećaš li bolove?”

“Apsolutno nikakve. Ovih nekoliko ogrebotina već zacjeljuje.

Dopustite mi samo da kažem da znam da bih bila u dubokim govnima da nije bilo svih vas. Ne samo zato što nisam bila sto posto svoja - jer bih rekla da sam se približavala razini od devedeset posto - već zato što se okomila baš na mene. Da sam bila i sto posto svoja, ne bih se mogla obraniti.”

“Ona ne razumije nas, naše jedinstvo.” Bran je svojim pivom mahnuo po zraku nazdravljajući svakome pojedinačno. “Ne razumije

da mi ne samo što se zajedno borimo, što zajedno tražimo zvijezde, već i branimo i štitimo jedni druge, bez obzira na prijetnju.”

“Tako je.” U prostoriju je ušla Sasha noseći platno. “A tako ćemo i ubuduće. Željela sam ovo završiti jer, kao što smo rekli, simboli su važni. Ovo je, mislim, simbol toga jedinstva. Simbol onoga što jesmo svatko ponaosob i onoga što smo zajedno.”

Prišla je stolu, okrenula platno, naslonila ga na vazu s cvijećem koje je toga jutro ubrano u vrtu.

“Grb”, rekao je Sawyer.

“Zapravo, nije jer pokazuje sve sastavnice, ne samo vrste oružja na štitu i...” Riley je ušutjela kada je primijetila začuđene poglede - ili, u Doyleovu slučaju, hladno zurenje.

“Ići ćemo samo s grbom.” Riley je spustila čašu, prišla bliže.

“Predivan grb.”

“Ovo sam ja, sirena.” Annika je svoju ruku podvukla ispod Sashine, stisnula je, pokazala prema ženi naslikanoj s ribljim repom koji se prelijevao u duginim bojama, bakrenim narukvicama na rukama, šćućurenu na stijeni dok oko nje pljuska more. “A ovo predstavlja Sawyera.”

Muškarac je imao po jedan pištolj na svakom boku, a kompas koji je držao na ispruženom dlanu kao da je sjajio nasuprot blistavu nebu.

“I ti, Riley!”

“Da, vidim.”

Sasha je naslikala ženu lica uzdignuta prema punome Mjesecu, vučjeg tijela.

“Rekla sam ti da te želim naslikati kako se preobražavaš”, podsjetila ju je Sasha. “Ovo je bilo neodoljivo.”

“Dobro si to naslikala. Hoću reći, nikada nisam vidjela sebe kako se mijenjam - u tom sam trenutku malo prezaposlena - ali uspjela si naslikati tu radost koju tada osjećam. I tebe je pogodila, Doyle. Taj turobni pogled, uzlepršali kaput, i mač u ruci.”

“Nije turoban. Zamišljen je. A evo i nje”, dodao je, “s lukom i slikarskim kistom, očiju punih vizija.”

“I ti.” Sasha se okrenula prema Branu. “Čarobnjak na litici, koji ispaljuje munje.”

“Svatko od nas kao pojedinac”, primijetio je Bran, “a ovdje, ispod grba, nas šestero, kako stojimo zajedno, kao jedan.”

“Zmajevi za podršku”, dodao je Doyle. “Sviđa mi se njihov izgled.” Sasha je proučavala svoje djelo. “Željela sam nešto snažno i mistično.”

“Tri zvijezde i Mjesec čine krijestu”, dodao je Sawyer. “Ravno u sridu, Sasha. Što to piše? Taj, ma znaš, moto. Je li to na latinskome?”

“Piše: Tražiti zvijezde. Služiti svjetlu. Čuvati svjetove.” Sasha je s olakšanjem pogledala Riley. “Ispravno sam napisala na latinskome?

Bojala sam se da ću uprskati... pa se ispočetka nisam mogla odlučiti.

Gelski, latinski, grčki. Ali stalno sam se vraćala na latinski, pa sam se odlučila za njega.”

“Savršeno je.”

“I prelijepo”, dodala je Annika. “Boje su snažne jer snažni smo i mi. I ima šest strana jer i nas je šestero. Čak i...” Kada nije mogla pronaći riječ, prešla je rubom grba.

“Obrub”, rekao joj je Sawyer.

“Da, obrub. Po tri pramena u užetu od dva... da... isprepletena zajedno. Jer smo tako i mi isprepleteni. Možeš li napraviti crteže - kao skice - za sve nas?”

“Mislim da mogu napraviti nešto drugo”, dometnuo je Bran.

“Prepusti to meni. Ovo je, fáidh, veličanstveno, i moćno je. Hoćeš li mi dopustiti da se poslužim time?”

“Naravno.”

“Uzela si strance i združila ih, sa svrhom, zbog obitelji.”

“Ja nisam...”

“Tvoja vizija”, prekinuo ju je. “I tvoja hrabrost. Mislim da bismo naposljetku pronašli jedni druge, to nam je bilo suđeno. Ali bez tebe ne u trenutku i na mjestu na kojem se jesmo sreli. Niti, uvjeren sam, na takav način.”

Okrenuo se prema njoj i nježno je poljubio. “Namjeravao sam ovo učiniti kada budemo sami. Večeras, sa svijećama i vinom ispod tihog Mjeseca. Ali odlučio sam se za sada, ovdje, dok smo zajedno.”

Posegnuo je u svoj džep, izvadio malu, bijelu kutiju na čijem je vrhu u srebru bio ugraviran simbol vječnosti.

“Brane.”

“Dala mi ga je móraí prije no što je otišla jutros. Htio sam napraviti i jedan za sebe, ali ovaj je pripadao njezinoj baki, stvorio ga je njezin djed kao dio ljubavi, čarolije, zavjeta. Hoćeš li ga uzeti, nositi, ovaj simbol neprekidnosti?”

“Da. Naravno, da.” Uzela ga je za ruku. “Volim te.”

Kada je otvorio kutijicu, ostala je bez daha. Prsten je zarobio svjetlost, okupao sobu svim mogućim bojama, a onda se utišao i stao postojano sjajiti.

“Prelijep je. On je...”

Veličanstven, elegantan, središnji dijamant u obliku srca, potpuno proziran, okružen sićušnim, okruglim dijamantima koji su blistali poput duge.

“Dajem ti ovo srce jer si ti moja.”

“Nosit ću ga jer si ti moj. O, pristaje mi. Pristaje mi.” “Čarolija”, rekao je, privukao je bliže sebi, utisnuo joj dugački poljubac.

“U redu, dosta. Daj da pogledamo.” Riley je zgrabila Sashinu lijevu ruku. “To te ja pitam. Lijepo”, rekla je Branu.

“I kako da frajer nakon ovoga ostane na visini zadatka?” zapitao se Sawyer i lagano Brana udario u rame.

“Voljela bih od tebe dobiti prsten. Jako sam sretna.” Očiju punih suza Annika je zagrlila Brana, pa Sashu. “Imam u sebi toliko mnogo sreće.”

“Dobro ti stoji.”

Sasha se nasmiješila Doyleu. “A osjećati ga na prstu još je i bolje.”

Vratila se u Branovo naručje. “I ja u sebi imam mnogo sreće. I ona me čini snažnom.” Odmaknula se. “Čini da se osjećam hrabrom. Tjera me da vjerujem više no ikada da ćemo ostvariti ono što piše na našem grbu. Pronaći ćemo zvijezde.”

“I služiti svjetlu”, rekao je Bran.

“I čuvati svjetove”, izgovorili su ostali uglas.

Riley se odmaknula, uzela svoje piće. “Ostvariti te tri stvari znači boriti se, preživjeti i uništiti Nerezzu. Ne samo njezine poslušnike i ono u što se pretvorio onaj prokleti Malmon, što god to bilo.”

“Slažem se. S obzirom na to da samo sada svi ovdje”, počeo je Bran, “zašto ne bismo sjeli i porazgovarali o posljednjoj bitki?”

“Učinite to, ali dajte mi pet minuta.” Sawyer je otvorio ladicu u potrazi za škarama. “Trebam neko bilje iz vrta za ovu marinadu. Kada sam se odlučio za janjeća rebra, nisam znao da ćemo slaviti službene zaruke. Večeras ćemo slaviti kak’ se šika i kak’ je red, cure i dečki.”

Kada je otišao van, Riley je otišla do sofe sjesti. Ispružila je noge i naslonila ih na stolić.

“Ja sam uvijek za slavljenički obrok”, rekla je, “ali čini mi se da je ova večer osobito dobro pogođen trenutak.” Sasha je sjela pored nje.

“Doista?” Shvativši aluziju, Riley se nasmijala. “Da, svi smo se poseksali. Baci konfete. Htjela sam reći da je Sasha dobila prsten, svi smo dobili grb i sjajan moto. I, što je najbolje od svega, svi smo živi.”

“Jedva ogrebeni”, istaknuo je Bran.

“Bili su spori i slabi. Sawyer je rekao...” Zastavši, Annika je bacila pogled prema vratima. “Bismo li trebali pričekati da dođe... ali on to zna jer je on to rekao. Bili su spori i slabi.”

“Ne bih to mislila da im je to bio prvi napad.” Dok je pila, Sasha je sklupčala noge. “Ovoga ih je puta bilo toliko mnogo, više nego ranije. Ali nisu imali istu... istu žestinu. Osim prema Riley.”

“Trebali bismo... evo ga, došao je”, rekla je Annika kada je Sawyer ušao s košarom punom bilja.

“Samo pričaj. Ja se bavim multitaskingom.”

“U redu. Želim najprije reći, nisam osjetila, ne ispočetka, njihov fokus na Riley. A kada sam ga osjetila...” Sasha je položila ruku na Rileynu ispruženu nogu, protrljala je. “Gotovo je bilo prekasno.”

“Oni... ili Nerezza... mislili su da sam izašla iz štosa.”

“I jesi”, odgovorio je Doyle bez milosti. Željela se otresti, ali se suzdržala i samo slegnula ramenima.

“Donekle. Voljela bih vidjeti tebe dok se suočavaš s nekoliko stotina ptica mutanata iz pakla, odlučnih da te razrežu i iskljucaju do smrti.”

“I suočio se.” Dok je govorio, Sawyer je nastavio sjeckati bilje.

“Mi ostali bili smo previše raspršeni.”

“U redu, imaš pravo, i još jednom, hvala na spašavanju.”

“Ne tražim zahvalnost. Bila si izašla iz štosa”, ponovio je Doyle.

“Vojnik se još uvijek bori. Važnije je ukazati na to da jesmo bili previše raspršeni. Možda je istina da je i Nerezza izašla iz štosa, ali ovdje je imala taktiku. Razdvojila nas je jedne od drugih ili, bolje rečeno, odvukla nas je od Riley nadajući se da će eliminirati onu koju je smatrala najranjivijom.”

“I gotovo da joj je uspjelo.” Sjedeći na stolcu, Bran se zagledao u svoje pivo. “Ne smijemo zaboraviti zaštititi jedni druge.”

“I štitili smo. Ne pričam o tome da je zamalo ova priča završila drukčije”, nastavio je Sawyer. “Ali jesmo štitili jedni druge. I pobijedili smo. Htjela je postići da se šokiramo i zadivimo, je li tako?

Htjela je zamračiti prokleto Sunce. I upalilo je - privremeno. Svatko od nas bio je toliko zaokupljen uništavanjem tih bića da nismo jedni drugima čuvali leđa. Ali onda, na kraju, jesmo.”

“Vidjela sam te kako letiš”, promrmljala je Annika. “Taj vjetar, bio je živ. Omotao se oko tebe i bacio te.”

“Da, i osjećaj je bio baš takav”, priznala je Riley. “Bilo je... iako nikada ranije nisam to iskusila... kao da me usisao tornado.

“Odbacio te”, rekla je Annika ponovno, “još dalje od nas. Vidjela sam kako si pala i prestrašila sam se. Ali još sam više bila jako, jako ljuta.”

“I ja sam bila pomalo bijesna. Došli ste trčeći. Svi vi. Na to nije računala kada je prebirala po svojoj vreći s taktikama. To je pitanje onoga ‘jedan za sve’. A osjećam se mnogo, mnogo bolje.”

“I ona će se osjećati bolje”, istaknula je Sasha. “Ono što će sljedeće poslati na nas neće biti ni ovako sporo ni slabo.”

“Moramo poraditi na pozicijama.” Doyle je kimnuo kada je Sawyer iz hladnjaka izvadio još jedno pivo i mahnuo njime. “Nitko ne smije ostati odsječen, odvojen ili odvučen od ostalih. Oni možda jesu sporiji, slabiji, ali mi nismo bili oštri. Ne dovoljno oštri.”

“Da sam osjetila tu namjeru, barem samo pet sekunda ranije...”

“Nije sve na tebi, plavušo”, rekao je Doyle. “Moramo jedni drugima čuvati leđa.”

Jedan od Sashinih crteža ležao je na stolu; podignuo ga je, uzeo jednu od njezinih olovaka. Brzo je nacrtao.

Nacrtana je struktura Riley više nalikovala staji nego Branovoj kući, ali stekla je predodžbu. Nacrtao je i valovite crte, ispresijecane linije i žvrljotine koje su označavale vrtne staze, grmlje, drveće, zid na litici.

I, koliko je ona mogla procijeniti, sve je smjestio na svoje mjesto i nacrtao sve u ispravnom omjeru.

“Počeli smo ovdje.” Poslužio se inicijalima - SK za Sawyera - da označi pozicije. “Annika se pomaknula ovamo, Bran ovamo.” Sada se poslužio istočkanim linijama da označi promjenu položaja svakoga od njih. I opet, dok ih nije poredao u trenutku kada je Riley pala na tlo.

“Kako znaš gdje je tko stajao i kamo se pomaknuo u svoj toj gužvi?” zahtijevala je Sasha. “Znam gdje su moji ljudi.”

Proučavajući dijagram, Riley se nagnula bliže. “Impresivno. Ako pretpostavimo da je ovo točno - a ja mislim da jest”, dodala je prije no što se Doyle stigao obrecnuti na nju, “onda oslikava kako nas je lako razdvojila. Bran - čarobnjak - nalazi se na sasvim drugoj strani polja, od mjesta na kojem sam ja sletjela na dupe. Što god mislila o nama ostalima, ona poštuje moć, njegovu moć. Sawyer je bliže, ali opet, odvučen predaleko. To umanjuje izglede da izvuče svoj kompas i spasi me S lica mjesta.”

“Sasha je pored zida iznad mora.”

“I okrenuta leđima. Bila sam okrenuta leđima. Vjerojatno je i to namjerno ispalo tako.”

“Ja sam bila bliže, ali...” Annika je pogledala Doylea. “Ona misli da sam jača u moru nego na kopnu. Da?” “I nije u pravu, ali tako misli.”

“A ti, ovdje, najbliži meni. Ali ipak daleko. Pomaže mi kada ovo vidim ovako, na slici. Možeš li nacrtati što bismo trebali učiniti? Naše položaje?”

Doyle joj se nasmiješio. “Mogu. No stvar je u tome da ti položaji moraju biti fleksibilni. Morate reagirati u trenutku. Možete primiti udarac ili ćete se morati pomaknuti kako biste pomogli nekome. Ali...”

Dok je Doyle crtao i objašnjavao ratnu strategiju, Riley je ustala natočiti još jedno piće promatrajući Sawyera kako u veliki komad janjećih rebara utrljava svoje začinsko bilje i češnjak - i ono za što je pomislila da mora biti gorčica.

“To miriše jako dobro.”

“Nekoliko sati u ovome?” Gurnuo je rebra u veliku, plastičnu vreću i prelio ih maslinovim uljem. “Okus će biti još bolji”, obećao je okrenuvši vreću da meso obloži i s druge strane.

“Prevarila nas je.” Rekao je to Riley, a ona je ponovila ostalima.

“Nerezza nas je prevarila, pa smo je, dakle, podcijenili. I naučili lekciju.”

“Ovo je vrijedno.” Bran je pokazao prema crtežima. “Kao što će biti vrijedan i dril kojim će nas, vjerujem, Doyle potpuno iscrpiti.”

“Počevši sada.”

“Sada?” Riley se gotovo ugušila maslinom koju je ubacila u usta.

“Pila sam”, istaknula je.

“I? A što bi bilo da napad počne sada, a ti si pod gasom? Moramo znati kako se podijeliti u ekipe. Već smo radili na tome, ali danas je to otišlo u dim. Pa ćemo vježbati.”

“Koliko imaš vremena prije no što se budeš morao ponovno pozabaviti tim jelom koje pripremaš?” upitao je Bran Sawyera.

“Imam sat vremena.”

“Onda jedan sat.” Ustao je i povukao Sashu na noge. “Nakon toga ću ja trebati sat vremena slikanja.”

Vježbali su. Riley je mrzila što mora priznati da je Doyle bio u pravu, ali doista im je to trebalo. Možda je bilo uvrnuto misliti - i osjetiti - da su bitke sa zlim silama postale neka vrsta rutine, ali nakon što je zamalo vlastito dupe dobila na pladnju nasjeckano na komadiće, morala je priznati da je i to dio problema.

Postala je traljava i neoprezna, a nije bila usamljen slučaj.

Kada je objavio kraj, kliznula je brzinom munje. Ne da se uhvati knjiga, nego da se ode odmoriti. Ispružila se na sofi u knjižnici u tornju, gdje je pucketala vatra, i prepustila se toliko joj potrebnom snu.

Osvježena, vratila se u kuhinju i uronila u božanstvene mirise pečenog mesa i krumpira.

“Baš na vrijeme”, rekao joj je Sawyer. “Janjetina se odmara.

Jedemo za deset minuta.”

Bacivši pogled preko ramena, primijetila je da je Annika već postavila stol. Posudice za sol i papar pretvorila je u lutkice mladenke i mladoženje, načinivši Sashi plašt od bijeloga platna, a Branu leptirmašnu od crne trake. Čak je iznad njih isplela cvjetni luk.

“Slatko”, objavila je Riley.

“Takva je ona. Razmišljao sam o akvamarinu.”

“Ha?” “Za prsten. Za Anni.”

“O. Jer predstavlja more. Lijepo, Sawyeru.”

“Pretpostavljam da ne znaš gdje bih ga mogao nabaviti - dragi kamen. Samo kamen. Mislio sam da bi mi Sasha mogla pomoći da dizajniram prsten, a Bran bi možda mogao...” Zatreperio je prstima.

Slatko, pomislila je opet. “Obavit ću nekoliko telefonskih razgovora.” *

*

*

Pojeli su svoj slavljenički obrok na stolu uređenom u svadbenome duhu, uz šampanjac. Doyleu bi možda bolje leglo pivo, ali smatrao je da određeni trenuci zaslužuju poseban sjaj.

Nisu razgovarali o ratu, već o vjenčanju, a kao čovjek koji je mnoge živote proživio kao vojnik, znao je da postoje i trenuci u kojima krv i bitke moraju ustupiti prednost ljubavi i životu.

Možda nije imao bogzna što reći ni o kojoj od tih tema, ali činilo se da nije ni potreban svojim prijateljima jer razgovor ni u jednom trenutku nije zapeo.

“Hoćeš li se udati za mene ovdje?” upitao je Bran. “Kada zvijezde vratimo na njihovo mjesto i kada naši životi ponovno budu pripadali samo nama?”

“Ovdje? Ne mogu se sjetiti prikladnijeg ili ljepšeg mjesta. Moja majka...”

“Dovest ćemo je ovamo, a moja će obitelj nagrnuti u jatima, vjeruj mi.”

“Móraí.” Ta je ideja oduševila Anniku. “Mogu joj pokazati šalove koje sam isplela. Ali...”

“Brineš se da nećeš moći doći jer ćeš se vratiti u more”, rekla je Sasha. “Brane?”

“Napravit ću ti bazen”, obećao je. “Ako je tvoje vrijeme na kopnu isteklo, imat ćeš bazen i sudjelovat ćeš u tome slavlju.”

“Učinio bi to za mene?”

Bran je posegnuo za njezinom rukom i poljubio joj prste. “Ti si moja sestra.”

“I moja. Kao i ti i Riley. Pa ćete biti moje djeveruše. Učinit ćete mi to, zar ne?”

“Ne bi nas mogla spriječiti, je li tako, Anni?”

“O, bit ćemo jako sretne što ti možemo biti djeveruše. A što je to?”

Dok se Sasha smijala, Riley je posegnula za krumpirom. “Poput pomagačica. To je tradicija s dugom poviješću - i suzdržat ću se od toga da razvezem o njoj.” Ignorirala je pljesak koji se zaorio za stolom. “No, da skratim... mi smo tu uz Sashu, pomažemo joj da taj dan za nju bude savršen. A nakon toga partijamo.”

“Jako bih to voljela.”

“A ja ovdje imam svoje kumove, Doylea i Sawyera. To je jako slično onome što ćete ti i Riley biti Sashi.”

“Možeš računati na nas, stari. Možeš računati na to da ćemo ti organizirati momačku večer koja će posramiti sve druge ikada organizirane, je li tako, Doyle?”

“Kakva je to večer?” upitala je Annika.

“Ta zabava je isprika za mladoženju i njegove kompanjone da se napiju do daske i unajme striptizetu”, rekla joj je Riley.

“Oni imaju previše stila da bi unajmili striptizetu”, usprotivila se Sasha.

“Ne, nemamo.” Doyle je posegnuo za šampanjcem.

“Mi ćemo organizirati svoju verziju”, uvjerila ju je Riley.

“Obavit ćeš neke telefonske razgovore”, pretpostavio je Doyle.

“Imam već nešto na umu.” *

*

*

Bran je pričekao dok se obrok nije priveo kraju. “Volio bih da mi se za jedan sat svi pridružite vani. Na nekoj vrsti obreda, rekli bismo.

Trebat će vam vaše oružje.”

“Ako je riječ o još jednom drilu nakon ove večere...” Riley je zastenjala ustavši od stola.

“Nešto drugo. Za jedan sat”, ponovio je Bran, “pored zida na litici.”

Riley je veći dio toga vremena provela telefonirajući, a onda je spremila telefon da uzme oružje. S obzirom na to da Bran nije bio određen, odlučila je ponijeti sve.

Kada je Sawyer ušao u dnevnu sobu nalik na pokretnu oružarnicu, shvatila je da je i on došao na istu ideju.

“Htio sam te potražiti nakon što donesem prvi naramak.”

“Nema potrebe, a nas bismo dvoje trebali biti u stanju donijeti ostatak u jednom pokušaju.”

“Kad već govorimo o pokušajima”, rekla je prebacivši pušku dugog dometa preko ramena. “Imam nekoga tko ti može nabaviti taj tvoj akvamarin.”

“Ti... već?”

“Rečeno - učinjeno. Bran nije spominjao streljivo, ali..,” Pokazala je dodatne spremnike u svojim džepovima. “Čekaj. Gdje? Kako?”

“Kako? Tako što poznajem tipa koji poznaje djevojku čija obitelj posjeduje draguljarnicu u Dublinu. Oni ne samo što prodaju nakit, već ga i dizajniraju, pa imaju i kamenje u rinfuzi.”

“U Dublinu.”

“Da, na drugom kraju zemlje, ali ne vidim to kao prevelik problem za nekoga tvog transportnog kalibra. Stric te djevojke koju poznaje taj tip mogao bi za nekoliko dana imati nešto kamenja koje bi ti mogao pokazati. Ako je to put kojim želiš krenuti, mogli bismo kidnuti tamo, baciti pogled, kidnuti natrag.”

“Da, ja... nisam očekivao da će to biti tako brzo.”

“Ti si na potezu, kauboju.”

“Tako je. Ja sam na potezu. Ja sam za. Vauu.”

“Dobro. Napuni pištolje. Idemo vidjeti što Bran kuha.” Nisu bili daleko od kuhanja, primijetila je Riley, jer je Bran natjerao kotao da lebdi iznad tla. Iznad njega lebdjela je Sashina slika grba.

“Počeo si predstavu bez nas”, rekla je Riley.

“Još ništa niste vidjeli.” Bran je podignuo pogled dok su ostali pristizali preko livade. “Govorili smo o jedinstvu. Iskazali smo svoje

jedinstvo. Sasha nam je dala simbol jedinstva. Ovo ovdje je sljedeći korak, ako se svi slažu.”

“Uz tebe smo”, rekao je kratko Sawyer. “Svi do jednoga.”

Riley je kimnula. “Svi se slažemo.”

“Onda ovdje ja oblikujem krug.” Izvukavši iz svoga pojasa obredni nož, Bran je njime pokazao prema sjeveru, jugu, istoku, zapadu. “Na ovoj zemlji, u ovaj sat, palimo svoje svjetlo, iskazujemo svoju moć. Upali vatru, uskovitlaj zrak.”

Ispod kotla se zapalila vatra. Podignuo se vjetar i oblikovao treperavi krug svjetla oko šestorke.

“Protiv zle urote, da izdrži u doba rata i doba mira. Zemljo, procvjetaj, vodo, došetaj. Neka Sunce i Mjesec poraze tminu, protiv tmine ćemo iskušati svoju volju samu.”

Iz trave unutar kruga pomolilo se cvijeće. Iz zraka je nadrla čista, plava voda i slila se u kotao.

“Mi smo rod, krvlju i srcem. Kao jedno, zajedno ili odvojeni. Ovaj smo simbol stvorili da proslavimo svoje jedinstvo.”

Zrak se protresao. Riley je osjetila njegov ritam u svojoj krvi, osjetila je kako se vučica u njoj otvorila prema toj moći, prema njezinoj ljepoti dok je Bran nad kotlom držao svoje ruke, i kada ih je okrenuo prema nebu. U njima su sada bile dvije bočice, blistajući bjelinom.

Ono što se u njih ulilo, njoj se učinilo kao tekuća svjetlost.

Podignula se izmaglica, a ono što je bilo u kotlu uskomešalo se.

“Ovo mi je namrijeto, iz ruke u ruku, od jednog čarobnjaka drugome, od sina kćeri, od kćeri sinu.” Bran je podignuo bodež pa ga uronio u kotao. “Tvoj luk, fáidh.”

Sasha mu je pružila svoj luk. U njezinim očima Riley nije ugledala samo ljubav, potpuno povjerenje, već i veliki dio čuđenja, udivljenja koje je osjećala i sama.

Kada je luk spustio u kotao, okrenuo se prema Anniki koja mu je bez riječi pružila svoje oružje. Uzeo je narukvice, dodao u kotao i njih.

S potpunim povjerenjem, Riley je Branu pružila svoje pištolje, čak i nož sa svoga boka. Sawyer je učinio isto, a onda je izvukao i svoj kompas. “Trebao bi uzeti i ovo.”

“Jesi li siguran?” upitao ga je Bran. “Da. Namrijet mi je, iz ruke u ruku.” Dodavši i njega, Bran se okrenuo prema Doyleu, uzeo njegov lûk. “Hoćeš li mi, još jednom, povjeriti svoj mač?”

“Tebi, i svima unutar ovoga kruga jer u tri stotine godina ovako nisam vjerovao nikome.”

Bran je u kotao spustio i mač, što je fizički bilo nemoguće.

“Borimo se za svjetlo, naša moć za pravednost. Sve što jesmo u tijelu, u duhu, umu, združeno sada i onkraj zvijezda. U ovoj noći, po ovome znaku, mi smo klan, i pod ovim simbolom stojimo ujedinjeni.”

Iznad kotla maglica se uskomešala i oblikovala simbol grba. “Želite li da ovo bude?”

Umjesto da progovore, Riley je uzela Sawy erovu ruku, pa Doyleovu. I sve se šestero ujedinilo oko kruga.

“Onda našom voljom, tako će i biti.”

U dimu replika grba jarko je zasvijetlila, bljesnuvši zaplamsala, pa se spustila u kotao.

I sve se umirilo.

“Vau. Mogu li čuti jedan amen?” upitao je Sawyer.

Riley je glasno ispustila zrak. “Amen, brate. Imaš u rukavu par opakih fora, Irče.”

“Pa, trudimo se koliko možemo.” Bran je izvukao Doyleov mač, ispružio ga prema mjesečini. Neposredno ispod drška, u čeliku je bio ugraviran grb.

“Naš je”, promrmljala je Annika. “Naše obitelji.” Bran je podignuo njezine narukvice, navukao joj ih na zapešća. Prešla je prstima preko novih simbola. “Sada su samo još ljepše.”

“I potencijalno moćnije.” Bran je Riley pružio pištolje. “Jedinstvo je snaga i vjerujem da će se to osjetiti.”

Sawyer je uzeo svoje oružje, pogledao simbol na dršcima, kao i na Rileynima. “Ovo je dobra stvar.” Uzeo je u ruku svoj kompas, na kojem se sada nalazio grb. “Doista dobra stvar.”

Neka dođe, pomislila je Riley i pogledom pretražila nebo. Neka samo dođe i iskuša Klan čuvara.

TRINAESTO POGLAVLJE

N

erezza nije došla te noći niti sljedeće. Nije poslala zla stvorenja u napad dok su ronili hladnim vodama Atlantika u potrazi za zvijezdom.

Ništa nije čekalo u šumi, vrebalo s neba. Sasha nije imala vizije.

Riley je iskoristila to vrijeme. Vježbala je, trenirala, podvrgavala se drilovima dok joj tijelo nije ponovno počelo nalikovati negdašnjem.

Sate je i sate provela s knjigama, računalima, bilješkama.

I još sate s Doyle om u krevetu. Ili na podu.

Otišla je sa Sawyerom u Dublin posluživši se izgovorom da idu obnoviti zalihe potrepština. Nadurenu Anniku ostavili su kod kuće.

Dok su bili tamo, zamijenila je svoju uništenu trenirku novom.

A s obzirom na to da su bili tamo, odvukla je donekle šokiranog Sawyera u pub na kriglu piva.

“Možda sam jednostavno trebao kupiti gotov prsten.”

“Ovako ima veću vrijednost.”

“Da, ali... onako bi već bilo gotovo.” Riley se udobno smjestila da uživa u svojem Guinnessu jer se, po njezinu mišljenju, ništa nije moglo mjeriti s dobro načinjenim Guinnessom, u kojem polagano uživate u slabo osvijetljenom irskom pubu.

Dodajte tome tanjur čipsa koji je tek izašao iz friteze, posolite ga i poškropite octom. Imate savršenstvo. “Ćopila te nervoza?”

“Nije. Ne, samo...” Sawyer je brzo, odsutno, otpio iz svoje krigle.

“Zaručit ću se... s prstenom i sve to. To je trenutak za pamćenje.”

Sretna što može nazdraviti tome, Riley je podignula svoju kriglu.

“U to ime dižem ovu kriglu.”

“Da.” Kucnuo je svojom kriglom o njezinu, bacio pogled oko sebe kao da je zaboravio gdje se nalaze. “Čini mi se uvrnuto biti ovdje među svim tim ljudima - jednostavno ovako sjediti i piti pivo. Nitko ne zna kroza što smo sve prošli, Riley, osim tebe i mene.”

Zagrizavši u tanki, suhi kružić od krumpira, Riley je pogledala oko sebe - žamor razgovora, energija i boje.

Prigušena svjetla u danu u kojem se Sunce nije moglo odlučiti bi li sjalo, a zrak je mirisao na pivo i prženi krumpir i gustu, povrtnu juhu.

Glasovi - njemački, japanski, talijanski. Američki, kanadski, britanski, irski naglasak.

Dobar je europski bar oduvijek smatrala nekom vrstom malih Ujedinjenih naroda.

“Nedostajali su mi ljudi”, shvatila je, “a sa mnom to obično nije slučaj. Ali nedostajala mi je ova buka i vibra. Lica i glasovi stranaca.

Dobro je da ne znaju što se događa. Ne mogu ništa učiniti u vezi s tim.

Zato je to samo jedan ugodan trenutak, jednostavno sjedimo ovdje poput normalnih ljudi, pijemo normalno pivo u normalnom pubu.”

“U pravu si. U pravu si. Na kraju krajeva, za ovo se i borimo.”

“Za svijet u kojem svatko može popiti pivo u četiri popodne, jednog utorka.”

“Ili se zaručiti sa sirenom.”

“To bi možda bilo pomalo prenategnuto za bilo koga osim za tebe u ovome pubu, ili u Dublinu. Ali, da, mogu piti u to ime.” Bacila je pogled prema konobarici, mladoj djevojci svježeg lica, kose boje mahagonija. “Ništa ne trebamo, hvala.”

“Kada završim, i ovaj svijet utone u mrak, pit ću vašu krv.”

Djevojčinim je licem preletio smiješak, u glasu joj je treperio dražesni naglasak. A oči su joj bile slijepe i mahnite. Rileyna je ruka kliznula ispod jakne i prema koricama pištolja.

“Nemoj”, šapnuo je Sawyer, pogleda prikovana uz konobaričino lice. “Nevina je.”

“Slabi ste. Zar ste mislili da ono što posjedujete može uništiti mene? Sve sam jača.”

Dok su je promatrali, ta je kosa boje mahagonija narasla, poprimila sivu boju prošaranu crnom. Plave su oči pocrnjele kada se njihov pogled preselio na Riley. “Mogla bih te držati kao kućnog ljubimca i prepustiti te Malmonu.”

Iako je jednu ruku držala na pištolju, Riley je podignula čašu.

“Zijev”, rekla je.

Stol je zadrhtao; stolci su zaklepetali. A ostali su gosti i dalje pili, razgovarali, ne osjetivši ništa.

Sawyer je zavrtio prstom po zraku. “Hej, ako glumiš konobaricu a ta ti uloga baš pristaje - možda bi nam mogla donijeti malo kikirikija, to bi baš lijepo išlo uz pivo i čips.”

Bijes je mliječno bijelu irsku kožu umrljao otrovnim crvenilom.

“Ogulit ću meso s vaših kostiju i njime nahraniti svoje pse.”

“Da, da, što god. Kikiriki?”

“Dolazi oluja.”

Konobarica je trepnula, smeteno zagladila svoju crvenu kosu.

“Oprostite mi, nekamo sam odlutala. Mogu li vam donijeti još nešto?”

“Ne, hvala.” Riley je otpila dugački gutljaj i pričekala dok konobarica nije otišla. “Ovo je bilo zabavno.”

“Ništa od kikirikija.”

Smijući se, Riley je podignula šaku da njome kucne o Sawyerovu.

“Dobio si svoje kamenčiće, Sawyeru. Mislim da bi nam sada bilo bolje pokupiti se kući i reći ostalima što se dogodilo. Nerezza se oporavila i vreba.”

Sawyer je uzdahnuo kada su se počeli izvlačiti iz separea. “Sada ćemo im morati reći da smo bili u Dublinu.”

“To nećemo moći izbjeći”, složila se Riley. “Dopusti mi da ja preuzmem spiku.”

“Bit će mi i više nego drago.” *

*

*

Sobzirom na situaciju, Sawyer je drage volje Riley prepustio vodstvo. Kada su se vratili i ušli u kuhinju, jednostavno je ugurao ruke u džepove - štiteći vrećice s dragim kamenjem koje je držao unutra i šutio poput ribe. se.”

Sasha je bila sama, oblikujući tijesto u bagete. “Hej, vratili ste “Da, nešto jako dobro miriše.”

“Kuham umak za lazanje i okušavam se u pripremi talijanskog kruha. Zabavno je. Nadam se da ste pronašli ricottu i mozzarellu.

“O.” Sranje. Sada su Rileyne ruke pronašle put do njezinih džepova. “Kad smo već kod toga...”

“Trebate li pomoć oko unošenja namirnica? Annika je gore s Branom, a... ne znam gdje je Doyle.” Uzevši nož, Sasha je urezivala dijagonalne usjeke po štrucama. “Pričekajte samo da tijesto stavim da se diže, pa ću vam pomoći.”

“Zapravo, nismo donijeli namirnice.” “Što? Zašto? Gdje ste bili?”

“Annika je u kuli, je li tako? Sawyer je želio kupiti nekakvo drago kamenje za zaručnički prsten, pa...”

“Sawyeru!” Odbacivši na trenutak kuhinjsku krpu u stranu, Sasha je dotrčala do njega i čvrsto ga zagrlila. “To je tako... Kamenje? Ne prsten?”

“Vidiš, razmišljao sam o tome da bi mi možda mogla pomoći da ga dizajniram, a onda bi možda Bran...”

“O! To je najbolja ideja!” Ponovno ga je zagrlila. “Bit će oduševljena. Ne mogu dočekati da počnem. Reci mi kako si ga zamislio.”

“Zapravo, malo ćemo morati pričekati s tim. Je li tako?” Uputio je Riley molećivi pogled.

“Tako je. Dok smo bili u Dublinu, mi smo...”

“U Dublinu?” Sasha je duboko udahnula, lagano gurnula Sawyera odmičući se od njega. “Otišli ste u Dublin.”

“Da skratim priču. Imam vezu, pa smo trknuli tamo, nabavili kamenje i baš smo bili na piću kada smo...”

Kada je Sasha ispružila prst, Riley je ušutjela. “Vas ste dvoje otišli skroz do Dublina - nema veze koliko ste brzo stigli tamo i nazad...” rekla je Sasha učinkovito uništivši Rileyn glavni argument. “Nikome niste rekli da idete. A onda ste stali da popijete piće?”

“Možda si morala biti tamo. I, u redu, kupila sam novi gornji dio trenirke. Trebala mi je. Nije baš da smo šetali Ulicom Grafton.”

“Tko god da odlazi nekamo odavde, mora ostalima reći kamo ide.

Očito se nešto dogodilo dok vas nije bilo. Pozvat ću ostale, pa se možete baciti na objašnjavanje.”

Dok je Sasha pažljivo ručnikom pokrivala tijesto, Sawyer se prebacivao s noge na nogu. “Možemo li izostaviti razlog odlaska?

Barem kada je Anni u blizini?”

Sasha mu je uputila hladan pogled. “Samo ste trebali reći meni ili Branu ili Doyleu. Znamo čuvati tajnu. Pozvat ću ih.”

Nasamo sa Sawyerom, Riley je duboko uzdahnula. “Mama je jako razočarana našim ponašanjem.”

“Osjećam se poput idiota. Kako to da me uspjela navesti da se osjećam kao idiot, a da nije ni povisila glas?”

“Vješta je u tome. Otvorit ću vino. Nismo dovršili ono pivo, a imam osjećaj da će nam trebati piće za odrasle.”

“Nismo ni donijeli namirnice. Kako smo mogli zaboraviti namirnice?”

“Pomalo nam se žurilo vratiti se nazad”, podsjetila ga je Riley.

Otvorila je bocu crvenog vina, izvadila čaše. I pripremila se za pretpranje, ribanje i ispiranje s mnogo, mnogo centrifuge.

Annika je plešući silazila niza stube - odavna se već zaboravila duriti - a Doyle se pojavio izvana.

“Pijemo li vino? Bran i ja vrlo smo naporno radili. Vino je dobro.”

Annika je omotala ruke oko Sawyera i priljubila se uz njega. “I ti si.”

Milujući je po kosi, Sawyer je Riley preko Annikine glave uputio pobjednički smiješak.

“Pokaži malo solidarnosti”, rekla je Riley Doyleu prije no što je stigao otići po pivo. Nalila je vino u šest čaša.

Prije no što je uzeo jednu čašu, zagledao se u njezino lice. “O čemu je riječ?”

“Sve u isti čas, svi u jedan glas.” Po izrazu na Branovu licu kada je ušao sa Sashom, shvatila je da djelomice već zna o čemu je riječ.

“U redu, evo o čemu je riječ.” Kako bi se ohrabrila, Riley je uzela čašu i otpila gutljaj. “Sawyer i ja prenijeli smo se u Dublin.” “Što je to Dublin?” upitala je Annika.

“Glavni grad Irske.” Doyleov je pogled očvrsnuo. “Na istočnoj obali zemlje.”

“To je vrlo daleko za odlazak po namirnice. To je grad?” nastavila je Annika odmaknuvši se od Sawyera. “Ali ti me nisi poveo tamo?”

“Ne, ja... Pa, mi...”

“Morao je otići tamo da organizira nešto za tebe. Jedno iznenađenje za tebe.”

Nimalo utješena, Annika se namrštila prema Riley. “Iznenađenje za mene? Što je to?”

“Anni, iznenađenje znači da za sada ne smiješ znati o čemu je riječ. Ja sam išla s njim da mu pomognem.”

“Bez obzira na to”, upao je Bran odlučna glasa kakav je nedavno bio i Sashin. “Putovati tako daleko, koji god bio razlog, a ništa ne reći nama ostalima, izravno je u suprotnosti sa svime što smo do sada postigli i postali.”

“Ja sam kriv...” počeo je Sawyer, ali Riley ga je prekinula.

“Ne, zajedno smo u tome. I, u pravu si. Reći ću da smo ulovljeni s prstima u pekmezu i to je to. Sawyer se kasnije može posuti pepelom po glavi.”

“Hej.” “Samo mislim da si u tome bolji od mene. Možemo i dalje pričati o tome koliko je to bilo glupo ili neodgovorno od nas ili što već. Ili vam možemo ispričati što se dogodilo, a to je mnogo, mnogo važnije od ovoga.”

“Ne znaš se baš posipati pepelom po glavi”, promrmljao je Sawyer.

“Rekla sam ti.”

“Nerezza. Dogodila se Nerezza.” Sasha je istupila naprijed. “Sada to osjećam.”

“Uživo i osobno. Ili u osobi konobarice u tom pubu blizu Ulice Grafton.”

“Otišli ste na pivo?” zahtijevao je Doyle.

“Ma daj, kao da i ti ne bi učinio isto. Završili smo svoj... posao i otišli smo na pivo prije odlaska kući. Jedva da sam se počela zabavljati sa svojim Guinnessom kada nam je prišla konobarica. Ispočetka je to bilo njezino tijelo i njezin glas. Ali riječi?”

Riley je na trenutak sklopila oči da se prisjeti toga prizora. “Rekla je: ‘Kada završim, i ovaj svijet utone u mrak, pit ću vašu krv.’” Riley je bacila pogled na crveno vino u svojoj čaši, a onda ga iskapila u jednom dahu, kao u inat svima i svemu. “I ako mislite da nije ništa naročito kada to čujete iz usta lijepe, mlade konobarice koja govori irskim naglaskom, dopustite mi da vam kažem da to jest bilo strašno.”

“Ljudi su se i dalje ponašali kao da se ništa neobično ne događa”, dodao je Sawyer. “Ne možemo je napasti. Ona je samo obična djevojka. Nerezza se služi njome i nismo je jednostavno mogli odalamiti da se složi na pod pred nama.”

“Niti je ustrijeliti, na što mi je ukazao Sawyer. Rekla je da smo bili slabi i da ona je sve jača.”

“Kako bi to dokazala, pokazala nam je. Djevojka se preobrazila i Nerezza je stajala tamo, usred puba punog ljudi. Kosa joj sad više nije potpuno siva. U njoj ima crnih pramenova i na licu joj se vide godine, ali ne onako kao kada sam je zgrabio u klinč na Capriju.”

“Iscjeljuje se”, promrmljala je Sasha. “Vraća joj se snaga i moć.”

“Riley joj se narugala. Iživcirala ju je onom forom ‘nasmrt se dosađujem’.”

“Zločesta Willow. Mislila je na Buffy, ubojicu vampira.” Doyle je lagano gurnuo Riley. “A da prestaneš?”

“Gle, s obzirom na situaciju u kojoj smo bili, s nevinom djevojkom pred sobom, mogla sam je samo odjebati kao što sam i učinila. To je bilo sve što smo mogli.”

“Rekla je da će od Riley možda učiniti kućnog ljubimca i predati je Malmonu.”

“Možeš misliti.”

“Nemoj na to samo odmahnuti rukom”, pobunio se Sawyer. “Koji god bio razlog, na nišanu trenutačno drži tebe. Kada se razljutila na Riley, cijeli se pub zatresao. Flaše i čaše plesale su ko lude. Ali nitko nije primijetio.”

“Onda ju je Sawyer ozbiljno primio u kolo, pitao je bi li nam možda mogla donijeti malo kikirikija. To ju je još više raspizdilo, pa je počela govoriti da će nas oderati i baciti naše kože psima. S obzirom na to da je nismo mogli napasti, pravili smo se nezainteresirani.

Posljednje što je rekla bilo je: ‘Oluja dolazi.’ Onda je konobarica došla k sebi. Izgledala je zapanjeno i zbunjeno.”

“Nije vas pokušala ozlijediti.” Kimnuvši, Bran je konačno uzeo čašu vina i pružio ga Sashi. “Imala vas je na okupu, samo vas dvoje, u javnom, zatvorenom prostoru gdje ćete oklijevati poslužiti se silom ili nasiljem, ali nije vas napala.”

“Jer nije mogla”, zaključila je Sasha. “Još nije dovoljno snažna za to. Za iluzije jest, i za korištenje drugih sredstava. Ali ne i za to da napadne sama.”

“Ona zapravo nije bila tamo. Imam li pravo?” Doyle se okrenuo prema Branu. “To je bila samo iluzija.”

“Da, mislim da si u pravu.”

“Da je bila snažnija, ne bismo sada stajali ovdje zajedno.” Annika je prišla Sashi - odmaknula se od Sawyera. “Ne bismo znali da ste daleko. A da vas je netko oteo ili ozlijedio, ni to ne bismo znali.”

“Ali ništa se nije dogodilo.” Sawyer je osjećao da je od presudne važnosti istaknuti to. “Žao mi je, bila je to loša odluka, ali nisu nas oteli niti ozlijedili. A ionako smo cijelo vrijeme ili sami ili u društvu samo dijela ekipe.”

“Ali ne sami niti djelomice sami u prokletom Dublinu”, odrezao je Doyle.

“Zato i kažem da je to bila loša odluka. Na pogrešan smo način došli do informacija, ali ipak smo ih dobili. Možeš nas i dalje šamarati zbog loše prosudbe ili možemo iskoristiti ono s čime smo se vratili.”

“I ti se loše posipaš pepelom po glavi”, primijetila je Riley.

“Očito. Gledajte, ono što sam otišao tamo napraviti meni je jako važno. Pogriješio sam u izvedbi i žao mi je zbog toga. Mea culpa na kvadrat, doista. To je to.”

“Možda bismo se svi trebalo malo ohladiti, a onda možemo s više razboritosti razgovarati o tome.” Sasha je otišla do štednjaka promiješati umak. “I još uvijek trebamo te namirnice.”

“Niste donijeli vražje namirnice.”

“Malo su nas omeli”, obrecnula se Riley na Doylea. “Vražje ćemo namirnice donijeti sada.”

“Ne, Annika i ja ćemo otići po njih.”

“Da.” Annika je svoju ruku podvukla ispod Doyleove. “Mi ćemo ići, a ja ću se ohladiti tako da možemo razgovarati ponovno.”

Ispružila je dlan prema Sawyeru. “Imaš popis onoga što moramo kupiti.”

Izvukao je papir iz stražnjega džepa i pružio ga Anniki. Rekao je: “Sranjce”, kada je Annika, slijedeći Doylea, odjedrila van.

“Preboljet će ona to. Svi ćete morati prijeći preko toga”, rekla je Riley. “Učinili smo što smo učinili i žao nam je zbog toga. Budete li nam sada i dalje držali prodike, želim još vina.”

Sasha je bacila pogled prema njima stojeći pored štednjaka. “To je bio nepotreban rizik.”

“Nismo tako razmišljali o tome.” Riley je slegnula ramenima.

“A dok ste čekali da vam zla božica donese kikiriki?” upitao je Bran. “Čak ni tada. Bilo je to čisto zastrašivanje, Irče. Je li nas to streslo? Naravno da jest. Ali što je mogla učiniti? Nije mogla, ili nije htjela, boriti se tamo s nama. Trebali smo vam reći - osim Anni. Činjenica da vam nismo rekli jest glupa, jednostavno glupa. Mogu samo reći da smo valjda toliko bili zabrijali na tu tajnu misiju da nismo razmišljali o tome.”

“Kratkovidno, impulzivno. I razumljivo.”

“Raz...” Šokirana toliko da se prekinula u pola riječi, Sasha se naglo okrenula i zinula u Brana.

“A ghrá. Zaljubljeni muškarac često razmišlja srcem, a ne

mozgom.”

Sawy er je u Sashinu smjeru potapšavši se rukom po srcu.

poslao

pobjednički

osmijeh

Šmrcnula je. “Riley nije zaljubljeni muškarac i trebala je razmišljati.” “Čovjek čini glupe stvari i u ime prijateljstva.”

“Glupo nije... zašutjet ću”, odlučila je Riley. “Daj, Sash, sve je dobro što se dobro svrši. A znaš da želiš vidjeti kamenje. Doista želiš vidjeti blistave kamenčiće koje je Sawyer kupio za prsten.”

“Ja doista ne... prokletstvo, naravno da ih želim vidjeti.” Koristeći priliku, Sawyer je iz džepa izvukao vrećice. “Ovaj ovdje je glavna faca.”

Istresao je kamen na dlan. Savršeno okrugao, prelijepo plav, blistao je poput malog jezera.

“Akvamarin.” Smiješeći se, Bran je dlanom protrljao Sashino rame. “Legenda kaže da su sirene nekoć cijenile te kamenčiće.”

“Akvamarin - to znači plava voda, pa ima smisla”, dodala je Riley.

“Prelijep je, Sawyeru. Smijem li?” Sasha ga je podignula uvis. “O, gledaj koliko se nijansi plavoga prelijeva na svjetlu. Nisi mogao odabrati ništa prikladnije za nju.”

“Misliš. Imam i ove kamenčiće.” Iz druge je vrećice istresao potočić sićušnih dijamanata, ružičastih safira, još nekoliko malih akvamarina. “Mislio sam da bi mogla nešto smisliti, pa sam uzeo i ove.” Iz treće je vrećice izvadio dvije trake platine. “A onda bi Bran možda mogao sve to spojiti zajedno.”

“Bit će mi drago.”

“A ja već imam nekoliko ideja.” Sasha je još malo pogledala kamen, pa ga vratila. “To ne znači da više nisam ljuta.”

“To je već napredak.” Sawyer je kamenje i prstenje vratio u vrećice.

“Uime napretka, voljela bih dodati još jednu stvar. Kada je kučka rekla da dolazi oluja, naježile su mi se dlake na zatiljku.”

Sawyer je pogledao Riley. “I tebi?”

“O, da. Nešto se sprema, nešto veliko. To nije bilo isprazno trabunjanje. Izgovorila je to onako, usput, ali imalo je težinu. Možda će tebi to značiti nešto više.”

“Za sada još ne”, rekla joj je Sasha.

“To je nešto o čemu treba razmisliti. Ja ću se dati na razmišljanje o tome dok češljam knjige. To će mi biti kazna.”

“Istraživanje tebi nije kazna. No, pripremanje salate...”

“Ja sam bolji u tome; ona je bolja s knjigama.” Sawyer je ponovno iskušao taj svoj široki osmijeh. “Radimo ono u čemu smo najbolji.”

“Dobar plan. Ja sam u svojoj sobi, pozovite me po potrebi.” Riley je pobjegla dok je još imala prilike.

Možda joj se nije sviđalo što su Doyle i Annika još uvijek bili ljuti, ali znala je da se Annika ne može dugo ljutiti. A što se tiče Doylea, znala je kako će riješiti taj problem.

Vrata njezina balkona bila su otvorena, pa je čula kada su se vratili. Koristeći vrijeme koje je imala na raspolaganju, nastavila je raditi, ispisivati bilješke. Nije mu trebalo dugo.

Kada je ušao u sobu, sjedila je za svojim radnim stolom. Na sebi nije imala ništa osim njegove košulje.

Odlučno je zatvorio vrata. “To ti je odjeća za istraživanje?”

“Ovo?” Naglo se okrenula sjedeći na stolcu. Da, još je uvijek bio ljut, ali... zainteresiran. “Mislila sam da ćeš htjeti da ti vratim tvoju košulju. Pa sam htjela da mi bude pri ruci.”

“Misliš da me možeš odobrovoljiti seksom?”

“Naravno.” Ustala je. “Htjela sam ti vratiti košulju, ali sada mi se to čini pomalo suvišno kada na sebi već imaš jednu.”

Dok je stajao, uklonila je njegove korice za mač, odložila mač pored kreveta. Vratila se i stala otkopčavati njegovu košulju.

“Toliko si sigurna u svoju privlačnost?”

“Privlačnost? Molim te. Imam sve potrebne ženske dijelove. To je dovoljno privlačno, pogotovo muškarcu koji ih je već istražio.”

Odbacila je košulju, lagano ga gurnula prema krevetu. “Sjedni, veliki dečko, pa ću te razodjenuti.”

“Nije ti palo na pamet da su umjesto mene u sobu mogli ući Sawyer ili Bran?”

Ponovno ga je gurnula. “Kao prvo, pokrivena sam. Kao drugo, ti si jedini koji ulaziš bez kucanja. Sjedni”, ponovila je.

“Nisam došao ovamo da bih se seksao.” Ali sjeo je na rub kreveta. “Život je pun iznenađenja.” Svukla mu je čizme, nasmiješila se raskopčavši mu remen. ‘“Đenje!”

“Mogu se poseksati i još uvijek biti ljut na tebe.” “Što će biti i više nego dobrodošlo.” Gurnula ga je da padne na leđa. Brzo se krećući, svukla je svoje traperice i stopalom ih odbacila na drugu stranu sobe.

Zatim se uspela da ga objaši. “Što kažeš na to da razgovaramo kasnije?”

Zgrabio ju je za kosu, ne previše nježno, i privukao je sebi. Kada su im se usne spojile, prebacio ju je ispod sebe.

Očekivala je da će je jednostavno uzeti, uroniti u nju - i ne bi se bunila. Umjesto toga, zgrabio ju je za ruke i povukao ih iznad njezine glave.

Nagonski se pokušala osloboditi. “Hej.” “Začepi.”

Poharao je njezine usne natjeravši njezino srce da zakuca brže.

Borila se, ne iz protesta, nego zbog želje da ga zagrli.

Trebala bi mu reći ne, reći mu neka odmah prestane, ili će uzeti što joj nudi. U njemu je još gorjela ljutnja, a s njom i žestoka požuda.

Mislila je da ga može nadigrati - i, bogami, to je i učinila - ali prije kraja spoznat će punu snagu onoga što želi od nje.

Ovoga mu je puta godilo da ona glumi bespomoćnu djevu, ukliještenu ispod njega, ruku sputanih njegovima. Tijelo joj je drhtalo i stalo se propinjati kada je usnama prekrio njezinu dojku. Kada se poslužio zubima da nagovijesti bol.

Mogla mu je tim svojim očima želudac zavezati u čvor. A sada će spoznati kako je to kada ti se mogućnost da doneseš odluku rastopi u neviđenoj želji.

Spustio joj je ruke na trbuh držeći joj zapešća sputana svojom šakom. I nemilosrdno se kretao niz njezino tijelo. Jauknula je kada se poslužio svojim jezikom. Propela se i stala uvijati i ponovno jauknula kada nije popustio.

Ali riječ koju je jauknula nije bila ne.

Bila je da.

Znala je kako je to kad goriš. Znala je kako je to kada se predaš potrebi, koliko god divljačkoj. Ali ovo, sada, gurnulo ju je onkraj poznatoga. Gurnuo ju je preko jednog ruba samo kako bi je povukao preko drugog. I ponovno, dok je u plućima nije zapeklo, a srce joj nabijalo kao da će se rasprsnuti.

Kada joj je pustio ruke kako bi svojima mogao prelaziti po njoj, kako bi je mogao stiskati i grabiti i gnječiti, njezine su mogle samo stiskati plahtu. Nije mogla ništa osim pustiti da ono što joj je radio bjesni kroz nju.

Sve što bi dotaknuo tim svojim grubim rukama, drhtalo je i trzalo se, kao da su joj živci sada živjeli s ove strane kože.

Kada ju je naglo pomaknuo uvis, glava joj je pala nauznak. Tijelo joj se treslo, svaki njegov centimetar, iščekujući još. S radošću.

“A ne, ne, gledat ćeš. Otvorit ćeš oči i gledati onoga koji te uzima kako ti je suđeno da te uzme. Pogledaj me! Pogledaj onoga koji zna što se skriva u tebi.”

Otvorila je oči, pogledala u njegove, tako jarko zelene da su gotovo zasljepljivale. Ali u njima je ugledala tu potrebu i to saznanje.

Potrebu za njom, saznanje o njoj.

Zgrabila ga je za bokove. “Vidim te.”

Napola lud, zabio se u nju. Haračio je po njoj dok mu je krv ključala i srce preskakalo otkucaje leteći onkraj života. Jer vidio ju je, spoznao je nju, a ona je spoznala njega.

Pa se prepao da su sada oboje prokleti.

Svladana, pomislila je kada su im se udovi pretvorili u vosak. Taj iskorak nije dopustila nikome drugome, no dopustila je njemu. Da je tako podredi sebi - njezino tijelo, um, sve što ona jest.

Nakon toga koraka, kako se sada vratiti?

Kako se mogla vratiti?

Kada se otkotrljao s nje i legao na leđa, nagonski se poželjela sklupčati. Ali oduprla se tome, ostala nepomična.

Drži se, upozorila je samu sebe. Ostani prisebna, kao da se ništa nije dogodilo. Znala je kako pričati o činjenicama i sakriti osjećaje.

“Možda ću zadržati tu košulju. Očito mi koristi.”

“Možeš zadržati ono što je ostalo od nje.”

Zbunjena, pogledala je niza se, primijetila njezine potrgane ostatke u dnu kreveta. “Ako nastavimo ovako, uskoro ćemo oboje hodati uokolo sasvim goli.”

Prebacio se na trbuh, zgrabio bocu vode s noćnog ormarića, ispio polovicu. Gotovo kao da se toga naknadno sjetio, ostatak je ponudio njoj. “Označio sam te.”

Pregledala se. Masnice na njezinim zapešćima, još poneka tu i tamo. “Ništa pretjerano.”

No ustao je i vratio se u krevet sa staklenkom melema.

“Raspizdila si me”, rekao je, iako je počeo nježno razmazivati melem po njezinim modricama.

“Možeš reći što god želiš, ne možeš dosegnuti učinak Sashina tona.” Sada je Riley srknula zrak. “To me sredilo. Trebali smo nekome reći što namjeravamo, kamo idemo. Sawyer je želio nabaviti dijelove za zaručnički prsten za Anni i...”

“To sam shvatio i sam, iako sam mislio da ćeš ti htjeti nabaviti gotov prsten. To nije isprika.”

“Poruka primljena, jasno i glasno. Bila je to pljuska našem jedinstvu i nepromišljen potez. No, stare navike teško umiru. Žao mi je. Ne mogu ništa osim reći da mi je žao.”

Kako se još uvijek osjećala pomalo krhkom, izašla je iz kreveta, navukla njegovu poderanu košulju. “Idem... čekaj. Rekao si da si sve shvatio. Je li i Anni?”

“Možda i jest, jer nije glupa, ali odveo sam je u drugom pravcu.

Napomenuo sam joj da ste otišli kupiti joj novu haljinu, možda naušnice. Dar.” “Dobro razmišljanje.”

“To ju je omekšalo, kao i onih pola sata koje je provela u jednom dućančiću s raznim tričarijama, a koji su za mene bili čista agonija.”

“Rekla bih da ti dugujem za to, ali s obzirom na nedavne aktivnosti, tvrdim da sam se iskupila u potpunosti. Idem pod tuš, a onda se do kraja iskupiti pomažući oko kućanskih poslova.”

Kada se nije pomaknuo da joj se pridruži, otišla je u kupaonicu i zatvorila vrata. Sklopila oči.

Protresao je sve u njoj, shvatila je. Pretresao, bacio u zrak, a sletjelo je nazad u poretku koji više nije razumjela.

Posložit će ona to, uvjerila je samu sebe. Kakva god bila slagalica, problem, šifra, naposljetku će je shvatiti.

Skinula je košulju, shvatila da miriše na njih oboje. Na novu mješavinu.

Složivši je na ormarić, osjetila se glupavo jer je znala da je nema namjeru baciti.

ČETRNAESTO POGLAVLJE

N

akon nekoliko dana mira, rutinskog vježbanja i ronjenja, Doyle je zaključio da je vrijeme, krajnje vrijeme, da pokrenu stvari.

Pronašao je Brana u kuli, zastao na trenutak promatrajući svoga prijatelja kako zapisuje nešto u debelu knjigu čarolija.

Ne svodi se sve samo na uskomešali vjetar i prizivanje munja, pomislio je. Nešto od čaranja bilo je... pa... mučno i naporno, a ostatak se, očito, sastojao od dobrog, starog napredovanja pješice - s pomoću olovke i papira.

Bran je odložio olovku, stao proučavati što je napisao. Zatim je na stranicu položio dlan. Svjetlo je bljesnulo, trenutak gorjelo, pa se ugasilo.

A veliki dio, zaključio je Doyle, sastojao se od velike i zaprepašćujuće moći.

“Imaš minutu?” upitao je kada je Bran bacio pogled preko ramena.

“Sada imam. Stvari treba zapisati i čaroliju zapečatiti. Za nas i za one koji dolaze nakon nas.”

Znatiželjan, Doyle je prišao vidjeti što je Bran napisao. “Na starom jeziku.”

“Jeziku moje krvi - i tvoje. Na jeziku starih bogova, drevnih moći.”

“Neka vrsta lokatora čarolije”, rekao je Doyle prevodeći.

“Poslužio si se grbom kao... bibliografskom odrednicom.”

“Više-manje. Idemo popiti čaj.” Ustao je ostavivši knjigu otvorenu i odšetao uključiti električni čajnik.

“Ti ne trebaš električnu struju i čajnike.”

“Pa, recimo da bogovi pomažu onima koji pomažu sami sebi.

Nema smisla biti lijen kada je riječ o svakodnevnim sitnicama.”

“Drugi bi bili lijeni.”

“I jesu. No mene nisu tako učili. Čarolija”, rekao je Bran ponovno pomislivši na to dok je mjerio količinu listića čaja. “Razmišljao sam o tome što se dogodilo Riley i o onome što su učinili ona i Sayer. Ovo će pronaći bilo koga od nas koji se možda odvojio od ostalih. Radio sam

malo na tome kada su Sawyer i Annika oteti na Capriju, ali u međuvremenu su iskrsnule druge stvari... do sada.”

“Jer smo u proteklih nekoliko dana imali malo više vremena.”

“Neka traje koliko traje. Nestrpljiv?”

“Brate, ja možda imam sve vrijeme na ovome svijetu, ali ako je ovo trenutak - a svi vjerujemo da jest - ne bismo ga trebali trošiti uludo.”

“Slažem se, iako ti moram reći da je lijepo što se Sasha opustila ovdje, što ima vremena slikati, a da je neprestano ne muče vizije.”

Pripremio je čaj, ulio šalicu Doyleu. Odloživši svoj u stranu, zaključao je knjigu čarolija. “Sjednimo, pa ćeš mi reći što ti je na umu.”

“Sawyer se sa Sashom zatvorio u drugoj kuli.”

“Dizajniraju prsten, da.” Bran se nasmiješio i naslonio. Pročitavši taj osmijeh, Doyle je slegnuo ramenima.

“Poštujem žene, doista. Ali o ratu sam više navikao razgovarati s muškarcima.”

“Nitko od nas, kada sve zbrojiš, s bitkama nema toliko iskustva koliko ga imaš ti.”

Iako je jednom i sâm to rekao, Doyle je odmahnuo glavom. “To ne vrijedi, ne sada. Ali ako to i spol ostavimo po strani...”

“Ponekad muškarac mora porazgovarati s drugim muškarcem. A žena sa ženom.”

“Nije to velika razlika. Istraživanje podvodnih špilja nije nam donijelo ništa osim lokacija koje možemo prekrižiti.”

“Slažem se. Isto smo prošli i na Krfu i Capriju.”

“Ovdje je drukčije.” Nemiran, Doyle je bacio pogled prema prozoru. “Ne znam jesu li u pitanju moji osjećaji kada je riječ o ovom mjestu ili ovo mjesto doista jest drukčije.”

“Bi li se vratio?” upitao je Bran. “Razmišljao sam o tome. Bi li, znajući tada da ne možeš spasiti svoga brata, postupio drukčije kada bi se mogao vratiti u taj trenutak?”

“Bih li pokušao? Imao bih normalan život, ali kakav bi to život bio znajući da za njega nisam napravio ništa, a za sebe da sam učinio sve? Imao sam i više nego dovoljno vremena da zaključim kako sam učinio sve što sam mogao. Nisam uspio i taj će me neuspjeh zauvijek pratiti, ali učinio sam sve što sam mogao i učinio bih to opet.”

Doyle je proučavao svoj čaj, taman i jak. “Pitaš se zašto nisam zamolio Sawyera da me odnese natrag kako bih mogao ubiti vješticu prije no što našteti njemu - ili prije no što pokuša. Sawyer bi to učinio

jer malo je toga što ne bi učinio za prijatelja. Pitam tebe, čarobnjaka, bih li mogao promijeniti sudbinu?”

“Ne znam, ali znam ovo. Možda bi spasio jednoga brata, a izgubio drugoga. Ili bi pokrenuo rat koji bi uzeo živote tisuća drugih ljudi. Po mojem mišljenju u prošlost se ne treba miješati. I sami bogovi puštaju je na miru.”

“Promijeni trenutak, promijenio si tisućljeća.” Doyle se zagledao u vatru, u tu igru svjetla i sjene. “I ja sam razmišljao o tome. Podbacio sam, i muškarac u kojeg je mogao odrasti moj brat - izgubljen je. S njim je izgubljen i muškarac kakav sam ja mogao postati.”

“Muškarac kakav si sada je dovoljan. Ovdje smo, ti i ja, i četvero ostalih, donekle dopuhani vjetrovima sudbine. Ali više od toga, vjerujem, ovdje smo zbog svakog koraka koji smo poduzeli, zbog svake odluke koju smo putem donijeli. Zato smo ovdje.”

Bran je malo pričekao, podignuo svoju obrvu preko koje se protezao ožiljak. “Što želiš učiniti?”

“Razmišljao sam o onim izgovorenim riječima, o Sashinim vizijama. O tome da smo došli baš ovamo, ni na jedno drugo od tolikog mnoštva mjesta na svijetu. Bogovi nas tjeraju da platimo, za sve te korake, za sve odluke.”

A ova će, znao je Doyle, biti jedna od najbolnijih koje je ikada donio. “Znam gdje je špilja u kojoj je umro moj brat. Vrijeme je da se vratim. Vrijeme je da pogledamo tamo.”

Doyleove su se oči suzile gledajući Brana. “I tebi je to palo na pamet.” “Što god ja pomislio, ta je ideja trebala poteći od tebe. Ako si spreman za to, ići ćemo zajedno.”

“Sutra.”

“Sutra”, složio se Bran. “Sjetio sam se i drugih riječi, riječi koje ti je, rekao si mi, izgovorila ta crvenokosa vještica. O tome kako će ljubav probosti tvoje srce očnjacima i kandžama.”

Doyle se skoro nasmijao. “Riley? Ona ne gleda kako će mi probosti srce. Mi razumijemo jedno drugo.”

Bran je zaustio da nešto kaže, ali u prostoriju je uletjela Sasha.

“O, oprostite. Prekidam vas.”

“Ne, završili smo.” Doyle je počeo ustajati.

“Sjedni još na trenutak, pa možeš reći svoje mišljenje. Nakon mnogih pokušaja, dovršila sam otprilike devedeset osam posto dizajna Sawyerova prstena. Pogledajte. Otišao je provjeriti je li Annika zaposlena nečime. I još malo razmisliti o dizajnu.”

Listala je stranice svojeg crtaćeg bloka, na kojima su se redali crteži nekolicine prstenova, od kojih je svaki Doyleovu oku izgledao dovoljno dobar. Zatim je zastala na stranici na kojoj se nalazio samo jedan crtež.

Poslužila se bojicama da ga bolje dočara; tamna vodeno plava središnjeg dragulja, okruženog vijencem bijelih, sitnih dijamanata, na čijim su bokovima ležala dva ružičasta safira. Sam je prsten blistao ružičasto, bijelo, plavo - što se ponavljalo ukrug.

“Prelijep je i jako nalik njoj. Jedinstven”, dodao je Bran. “Kao što je i ona.”

“Teško mi je ne nagovarati ga na ovo jer mislim da je to onaj pravi. Želim ga pokazati Riley. Što ti misliš?” upitala je Doylea.

“To nije moje područje. Meni izgleda lijepo. Mnogo blještavila, što će se njoj sviđati.” “Čujem nešto.” Sasha je pokazala prstom u njega. “Čujem onaj ‘ali’.”

“To nije moje područje”, ponovio je. “Samo razmišljam o tome koliko joj se svidio dizajn grba, onih pletenica okolo. Da je obruč u obliku pletenice...”

“O!” Sasha ga je oduševljeno bubnula u rame. “O, to je savršeno.

To je nadahnuto. Idem to odmah ispraviti. A ako Sawyer kaže ne, onda s njim nešto nije u redu.”

Odjurila je kako je i uletjela.

“Pa, to je riješeno.” Bran se naslonio sa svojom šalicom čaja u rukama, smiješeći se Doyleu. “I čini se da svatko od nas ima svoje prste u tome. Stvari su onakve kakvima im je suđeno da budu.”

Doyle je zamišljeno protrljao rame. “Tvoja ženska ima snažniji udarac no što ga je nekoć imala.”

“Na sve moguće načine.” *

*

*

Sashi nije trebalo dugo i odlučila je da će zapucati ravno u sridu kada je pronašla Sawyera kako s Riley radi u knjižnici tornja.

“Annika?”

“Pere rublje. Još nikada nikoga nisam vidio da je tako sretan što pere rublje.” Sawyer je svoj kompas odložio na zemljovid i odmahnuo glavom. “I s tim poslom ima vise sreće nego ja s ovim.”

“Ja sam imala jako puno sreće. Dodala sam još jedan detalj skici.”

“Bio sam jako sretan i s onime.”

“Ali ne sto posto. Mislim da će Doyleova ideja to promijeniti.”

Riley je podignula pogled s knjige. “Doyle?”

“Imao je prijedlog. Pogledaj ovo, Sawy eru. Obruč prstena, možemo ga uplesti na isti način na koji sam dizajnirala grb.”

“Ne znam je li to...” Onda je pogledao. “O, da. Pun pogodak. To je sada to. Zašto se mi nismo sjetili toga?”

“Ne znam. Riley?”

“Ako zbog ovoga ne bude radila premete prema naprijed, bit će to zato što će ih raditi prema natrag. Doista pun pogodak, Sash. Pristaješ na to, strijelče?”

“Sto posto.”

“Trebao bi to odnijeti Branu da počne sa svojom čarolijom.”

“Tako je. U pravu si.” Spremio je kompas u džep, uzeo skicu koju je Sasha istrgnula iz svoga bloka. “Hvala.”

Sasha ga je promatrala kako odlazi. “Htjela si ga pokrenuti.”

“Zapeli smo ovdje. Sve je ustajalo. Moram se pokrenuti. Možda uspijemo odvući Anni od rublja, raditi malo na zvijezdama i premetima.”

“Još uvijek grozno izvodim i jedno i drugo.”

“Točno.”

“To nije sve.”

Riley je ustala od stola i počela kružiti ramenima. “Možda ćemo porazgovarati o tome nakon što se razgibam.” *

*

*

Živčana je, priznala je Riley kada je odvukla svoje prijateljice van.

Nije se mogla osloboditi toga - ni radom, ni ronjenjem, ni seksom, ni spavanjem. Čim bi joj mozak odlutao sa zadatka kojim bi se trenutačno bavila, nastupila bi nervoza.

Zato možda treba provesti malo vremena bez ijednog muškarca u blizini, baveći se nekim sportom koji zahtijeva povezanost uma i tijela.

Nebo je bilo plavo i praktički bez ijednog oblačka, a sunce je sjalo.

Zadovoljna, Riley je odbacila majicu s kapuljačom koju je ponijela sa sobom i stala s rukama na bokovima, odjevena u izblijedjelu crvenu majicu na kojoj je pisalo UŽIVAJ! Ovo nije bio Capri niti Krf, ali taj okus irskog ljeta - koji bi zapravo mogao potrajati cijeli dan - bio je baš sjajan.

Zatrčala se, izvela trostruki premet naprijed, ukopala se u mjestu.

O, da, vraća se na staro.

Sasha nije bila loša kao nekoć. Naravno, njezin je doskok još bio drhtav, ali dobivala je na visini. A onda je tu bila i Annika - nju nitko nije mogao dostići, ni približno. Mogla bi umjesto repa isto tako imati i krila.

Slijedeći Annikine naredbe, Riley je izvela premet unatrag i iz njega, u jednom neprekinutom pokretu, udarac nogom postrance.

Bože, kako bi voljela da se ima s kime boriti.

Annikina sljedeća naredba izazvala je Sashi laganu mučninu, ali zatrčala se prema Riley koja joj je pridržala ruke. Kada su Sashina stopala udarila o tlo, Riley ju je snažno gurnula uvis.

Stražnji premet u letu ispao je i više nego pristojan; doskok je po Rileynim mjerilima bio nezgrapan, ali Sasha se brzo umirila udarivši šakom zrak.

“Uspjela sam! Idem opet. Bolje.”

Ovoga puta, dok je letjela kroza zrak, Sasha je oponašala natezanje luka. Riley je zatekla samu sebe kako se široko smiješi, iako je Sashin doskok završio padom na stražnjicu. “Još jednom!” viknula je Riley.

Drugoga je puta Sasha uspjela, a onda je na vrhu stuba otplesala pobjednički ples u maniri Rockyja Balboe.

Nakon sat vremena Riley se uspjela lijepo oznojiti, mišići su je ugodno boljeli, u glavi je bila bistra. A nervoza joj se taj čas prikrala na mala vrata.

“U redu, razgibale smo se. Čovječe, kako smo se razgibale.” Sasha je sjela na tlo da se istegne. “A sada, što ćemo dalje?”

“Ne znam točno.” Riley je stala kružiti ramenima kao da pokušava dosegnuti mjesto koje je svrbi. “Još te uvijek boli?”

“Ne.” Odmahnuvši glavom prema Anniki, Riley je istegnula listove i stražnje bedrene mišiće. “Dobro sam i vratila sam se na borbenu težinu. Mislim da sam spremna za bitku. Izluđuje me ovo čekanje. Toliko smo blizu. Želim završiti s time.”

Istežući kvadricepse, pogledala je uvis. Doyle je stajao na terasi dok mu je vjetrić mrsio kosu. Netremice ju je promatrao. Nakon jednog dugačkog trenutka vratio se u kuću.

“Sranje.”

“Jesi li se posvađala s Doyleom?” Već suosjećajući, Annika je protrljala Rileynu nadlakticu. “Ti se voliš svađati s Doyleom. To je kao predigra.”

“Da. Ne. Hoću reći, ne svađamo se. Vjerojatno hoćemo, i to je u redu. Ma stvar je u tome...” Pogledala je Sashu. “Ti već slutiš nešto.” “Žao mi je. Teško mi je drukčije. Imaš osjećaje. Zašto i ne bi?”

“Ne muče mene osjećaji. Ali imam ih više no što želim i ne znam što učiniti s njima. Prije se nisam tako osjećala nakon nečega takvog, a sada me to nekako... spopalo.”

“O! Zaljubila si se. To je predivno!” Annika je zagrlila Riley.

“To nije svakome predivno.”

“Trebalo bi biti.”

“I ne znam je li to u pitanju. Ja sam samo... Zašto ne može biti riječ samo o seksu? U tome nema ničega kompliciranoga. Znam što poduzeti o tom pitanju. A o pitanju ovoga - ne znam što učiniti.”

“Dobro ti pristaje.”

Riley je zaprepašteno zinula u Sashu. “Što?”

“Da, jako dobro. Jednostavno ti pristaje. Priznajem da sam bila zabrinuta jer ste oboje borbeni, i tvrdoglavi.”

“Ja nisam tvrdoglava. Ja sam racionalna.”

“A osjećaji to nisu. Pomogla si mi da razriješim svoje osjećaje prema Branu, da uvidim svoj potencijal, sama za sebe i u paru s njim.

Zato ti kažem, ako je Doyle ono što želiš, uzmi ga.”

“Recimo da i jesam.”

“Volim seks”, rekla je Annika i odbacila svoju dugačku pletenicu na leđa. “Čuli smo.” Riley je zakolutala očima. “Doslovno.”

“To donosi veselje i uzbudljivo je. Ali sa Sawyerom, naučila sam više. Kada je seks povezan s ljubavlju, donosi više, znači više. I kada vise ne budem imala noge, svejedno ćemo se moći pariti. Drago mi je zbog toga. Ali tužna sam što znam da više neću moći hodati pored njega, ni kuhati s njim niti leći s njim u krevet i spavati pored njega.”

“O, Anni.” Sasha joj je prišla i zagrlila je. “To je tako nepošteno.”

“Ali bit ćemo zajedno. To sam željela reći. Pronaći ćemo način da budemo zajedno što više možemo, i bit ćemo sretni. Ako bi te Doyle usrećio, trebala bi poslušati Sashu.”

“Kako da ja znam hoće li on mene usrećiti?”

“Saznaj”, rekla je Sasha. “Previše si pametna - i da, tvrdoglava da postupiš drukčije. On tebe treba.”

“On... što?”

“On to možda ne zna, možda nije u stanju prihvatiti to, ali on tebe treba. A kada muškarac susretne dječaka, kada dječak ugleda muškarca, tmina odjekuje, stara se krv prolijeva ponovno.”

“Anni”, naredila je Riley, “dovedi ostale. Brzo. Što vidiš, Sasha?”

“Uspomene i bol, proživljene ponovno. Stare rane, stare ožiljke ponovno otvorene. Ona se hrani bolom, bûdi staro da ustane i napadne. Ona laže. Ostani snažan, ostani iskren, položi ispit. Jer zvijezda čeka u mraku, u nevinosti. Vrati svjetlost muškarcu, dječaku.

Vidi ime, pročitaj ime, izgovori ime. I pronađi svjetlo i bjelinu.”

Sasha je sklopila oči, podignula ruku. “Dajte mi sekundu. Ovo je bilo intenzivno.” Kada je oko svojih ramena osjetila Branovu ruku, naslonila se na njega.

“Sjećaš li se što si rekla?” upitala je Riley.

“Da, i što sam vidjela. Špilju, ali nejasno. Promijenila se. Možda je stvar u svjetlu. Tvoje svjetlo, ispočetka, tako čisto, tako bijelo”, rekla je posegnuvši za Branovom rukom. “Ali onda sjenke. Ne sjenke. I ona je došla. Nerezza. Ali ne ona. Ne baš ona. Ne zvučim suvislo.”

“Uđimo unutra”, predahnuti.”

predložio

je

Sawyer.

“Možeš

sjesti,

“Ne, zapravo, na zraku mi je dobro. Postalo je jako hladno. Spilja, ali ne pod vodom. Sigurna sam u to. Ispočetka se činila velikom..., a onda malom. Ali dovoljno velikom da svi možemo stajati unutra. To je loše mjesto. Jako loše mjesto.” Prsti su joj pobijelili stiskajući Branove.

“Užasne stvari su tamo, stare i užasne. Upravo ono što ona želi i treba. Ali... Bože, a onda je upravo suprotno. Sretno i tiho.”

“Možda mi izvadimo ono što je staro i užasno, pa to promijeni stvari.”

Sasha je kimnula Riley. “Možda. Jednostavno ne znam. Znam samo da moramo otići tamo.” Sada se okrenula prema Doyleu. “Jako mi je žao. Moramo otići tamo. Na mjesto na kojem si izgubio brata.”

“Znam. Razgovarao sam s Branom o tome.”

“Kovali ste planove bez čitavog razreda?” obrecnula se Riley.

“Za početak. Znam tu špilju i znam kako je pronaći. Udaljena je manje od pedeset kilometara odavde.”

“Možeš mi pokazati na karti”, rekao je Sawyer, “da je unesem u dnevnik. Za svaki slučaj.”

“Ucrtat ćemo je u kartu.” Bran je protrljao Sashino rame. “Sada si dobro?”

“Jesam.”

“Rekla bih da bi sada trebalo uslijediti malo hrane. I vina.”

“Neću odbiti ni jedno od toga.”

“Juha je gotova. Anni, zašto se ne bi pobrinula za to? Ja ću donijeti kartu.” Sawyer ju je primio za ruku i povukao je na noge, a Doylea ostavio nasamo s Riley. je.

“Ne volim objašnjavati što sam i zašto sam nešto učinio”, počeo “Onda nemoj.” Krenula je prema kući, a on ju je zgrabio za ruku.

“Želio sam razgovarati sa svojim bratom, i vještcem jer sam htio razgovarati o povratku na mjesto na kojem sam izgubio brata i ubio vješticu koja me proklela.”

“U redu.”

“I to je to?”

“Isuse, Doyle, moram li ti crtati? Svi mi znamo da je to banana, i svi znamo da je brutalno. Pa si najprije to morao izložiti Branu. Dobro.

Ja... svi smo uz tebe.”

“I sa Sawyerom sam razgovarao prije nego s tobom.”

“Sada si me opet raspizdio.”

“Zašto si došla ovamo s drugim ženama?” “Željela sam malo vježbati. Sasha treba vježbu.” Onda je promrmljala psovku. “I, u redu, željela sam malo ženskog društva. I dobila ga.”

Oklijevao je, a onda malo ublažio stisak na njezinoj ruci. “Da imam život koji mogu izgubiti, položio bih ga u tvoje ruke. To je stvar povjerenja i poštovanja.”

“Mogu biti guzica, tvrditi da je tebi lako to reći. Ali nisam guzica i znam da ti nije lako. Sve je u redu.” Ispružila je ruku da se rukuje s njime.

Zgrabio ju je za lakte, podignuo je uvis, poljubio. “Ti meni nisi sestra.” “Što je dobra stvar.”

“Ali si mi... nužna. S obzirom na mjesto na koje idemo sutra, želim te uza se.”

Začuđena, dirnuta, položila je ruku na njegov obraz. “Bit ću uz tebe.”

Položio ju je na noge, razmislio na trenutak, a onda je uzeo za ruku. Umjesto da se rukuje s njom, držao ju je za ruku dok su hodali prema kući. *

*

*

Dobro naoružani, krenuli su rano ujutro. Riley se s Doyleom vozila na njegovu motociklu. Putujući, odmicali su se od obale, vijugali krajolikom u kojem su se nizala pitoma, zelena brda, uzdižući se prema nebu te blage, ljetne nijanse plavoga.

Zamišljala je Doylea kako toga teškog dana jaše istim tim putem na leđima konja. Kopita lupkaju o tlo, Doyleov ogrtač leprša dok on sve više ubrzava. Sada putuju mnogo brže, pomislila je dok su uz hučanje vjetra slijedili okuke pored kojih su se žutjeli divlji ljiljani, poput Sunca kojem su se klanjali. No ovo je putovanje njemu mnogo teže. Ranije je vjerovao da će spasiti svoga brata, dovesti ga kući, obitelji.

Sada je znao da to neće učiniti.

Ali ako pronađu zvijezdu...

Je li sada to mjesto, na kojem se nekoć odigralo takvo zlo, sklonište Ledene zvijezde?

Bilo kako bilo, vozili su se prema bitki. A ona je bila i više nego spremna za bitku.

Nužna. To joj je rekao. Pokušala je ne razmišljati previše o tome, baš kao što je pokušavala ne zadirati preduboko u svoje osjećaje. To sada nije bilo pri vrhu ljestvice prioriteta, podsjetila se, niti blizu. Što god ona osjećala, što god osjećao on, to nije bilo ni izdaleka toliko važno koliko je važna bila sudbina svjetova.

Usporio je, skrenuo na usku, kvrgavu stazu.

“Odavde ćemo pješice”, rekao joj je. “Branov auto ne može svladati ovu stazu.”

Sišla je s motocikla. “Koliko još?”

“Malo manje od kilometra.”

Zastao je, pogledao ulijevo preko kamenoga zida na malo seosko imanje gdje je točkasti pas drijemao na suncu, a krave pasle na polju iza njega.

Dok je tako stajao, sve je izblijedjelo - seoska kućica s plavim detaljima, pomoćne zgrade, stari traktor, čak i točkasti pas.

Tamo na polju i u podnožju brda pasle su ovce. Maleni je pastir sjedio drijemajući, oslonjen o stijenu. Otvorio je svoje blijedo plave oči i Doyleu uzvratio pogled.

“Vidiš li ga tamo?”

“Psa?” “Dječaka. Promatrao me toga dana. Promatra me sada.”

“Nema nikakvog dječaka.” Riley je na njegovu ramenu držala ruku, pogledala iza sebe i ugledala Brana kako pristiže s ostalima.

“Kosa mu je gotovo bijela ispod kape. Napola spava, štap mu leži u krilu.”

“Zrak je prevučen nekakvim razmazom.” Bran je podignuo ruku, gurnuo. Suzio je oči osjetivši otpor, gurnuo ponovno.

Lijepa je seoska kućica ležala u tišini, pas je spavao i dalje.

“Obrađuje te, stari.”

Doyle je kimnuo na te Sawyerove riječi. “Uzbrdo ovom stazom, otprilike kilometar dalje. Spilja je na brdašcu od stijena i zemlje.

Ispred nje je malo jezero. Toga je dana bilo crno.”

A ono što je živjelo u njemu, sjetio se počevši hodati, kliznulo je poput zmija pod njegovu uljevitu površinu.

Sada su uzduž uske staze rasli žuti ljiljani i visoka živica osuta cvjetovima fuksije. Proletjela je ptica rugalica.

Jedna za tugu.

Kada su se približili, ugledao je znakove i talismane - urezane u drvo ili kamen, načinjene od grančica i travki. Upozorenja i zaštite protiv zla.

Kako drugi nisu rekli ništa, znao je da vide samo oronuli kameni zid, poljsko cvijeće, krave na polju.

S neba se stuštio gavran, sjeo na zid. Kada je Riley posegnula za svojim pištoljem, Doyle je zaustavio njezinu ruku. “Ako ništa drugo, vidiš barem to.” Izvukao je svoj mač, presjekao pticu napola.

Drveće se protezalo uvis, a s njega su dozivale ptice. Vesele, seoske ptičice bez ikakve zle namjere. Kroz drveće je uočio blistanje jezerske vode. Krenuo je udesno, prošao kroz šumarak.

Tamno plava voda između divlje trave, obrasla lišćem lopoča.

Tada crnu i uljevitu, nabiralo ju je ono što je živjelo u njoj. “Što vidiš?” upitao je Riley.

“Jezero s lopočima koje bi trebalo raščistiti.”

“Još jedan razmaz.” Bran je ponovno podignuo ruku. “A iza njega, voda je gusta i crna.”

“Spilja.” Sasha je pokazala prema visoko postavljenim, crnim ustima. “Krv i kosti. U kotlu ključa oboje. Nije čisto, nije čisto. Ona laže, i sve unutra je laž.” Sasha je uzdahnula, pribrala se. “Ona čeka.”

“Trebao bih ući sam. Sam”, ponovio je Doyle prije no što se itko stigao usprotiviti. “Meni ne može ništa.”

“Kakvo sranje.”

“Slažem se s Riley”, rekao je Sawyer. “Ili svi ili nitko. Ja glasujem da idemo svi.”

Riley je izvukla svoj pištolj. “Možda bi mogao upaliti svjetla, Brane. Bilo bi lijepo kada bismo vidjeli kamo idemo.”

Ulaz u špilju preplavila je svjetlost, jarka i bijela. Zajedno su joj prišli, zajedno ušli u nju.

Visoka i široka, kakvu je i pamtio. Vjetar je unio lišće i borove iglice i njima prekrio pod. Životinje koje su je koristile kao sklonište ostavile su za sobom izmet. Po stjenovitim su zidovima rasle kvrgave nakupine mahovine, koščati prsti korova.

“Predlažem da se raziđemo”, rekla je Riley. “Pogledamo uokolo.”

“Ostanimo zajedno”, upozorila je Sasha. “Nije... kako treba.”

“Za sada dvoje po dvoje, recimo. Jer Sasha je u pravu.” Bran je škiljio kroza svoje svjetlo. “Nije kako treba.”

Istraživali su. Riley je čučnula da zidove špilje pedantno prouči centimetar po centimetar. Udaljen niti pola metra, Doyle je preko zida prelazio dlanovima, mrveći mahovinu.

Napetost mu je zgrabila zatiljak poput prstiju s kandžama. Mišići na trbuhu napeli su mu se kao što bi pred bitku. Čuo je Anniku kako nešto potiho govori Sawyeru, čuo je Rileyne čizme kako stružu po tlu dok je napredovala duž zida.

Svjetlost se promijenila prešavši u prljavo sivu, a time je i ohladio zrak. Okrenuo se.

Pod su prekrile kosti, a on je namirisao krv koja se cijedila u prašinu. U središtu špilje crni se kotao pušio iznad vatre crvene poput svježe rane.

Vještica koju je ubio stajala je i miješala kuhačom načinjenom od ljudske ruke. Njezina je kosa bila mahnita gužva crnila, lice zasljepljujuće lijepo kada se nasmiješila.

“Možeš ga spasiti. Vrati vrijeme, ovdje i sada. On te zove.”

Pokazala je.

Tamo, ispružen na podu špilje, blijed kao led, krvareći iz brojnih rana, ležao je njegov brat.

Ispružio je ruku koja je drhtala. “Doyle. Spasi me, brate.”

S mačem u ruci Doyle je zamahnuo da udari vješticu, ali ona je nestala smijući se. Potrčao je prema svome bratu, bacio se pored njega na koljena kao i prije toliko vremena. Osjetio je kako krv teče po njegovim rukama. “Umirem.”

“Ne. Ovdje sam. Feilime, ovdje sam.”

“Možeš me spasiti. Rekla je da me samo ti možeš spasiti. Odvedi me kući.” Dok mu je tanki mlaz krvi kapao između usana, Feilim je zadrhtao. “Tako mi je hladno.”

“Moram zaustaviti krvarenje.”

“Postoji samo jedan način da je zaustaviš, da me spasiš. Pokosi ih. Mora biti njihova krv za moju. Pokosi ih i ja ću živjeti. Idemo kući zajedno.” Bratova ruka zgrabila je njegovu. “Nemoj me opet iznevjeriti, deartháir. Nemoj dopustiti da umrem ovdje. Ubij ih. Ubij ih sve. Za moj život.”

Držeći brata u naručju, Doyle je pogledao preko ramena.

Drugi su se borili, pištoljem, lukom i strijelom, munjom i narukvicom, nožem i šakom dok je krilata smrt ulijetala kroz zadimljeni zrak špilje.

Nije ih mogao čuti. Ali čuo je preklinjanje svoga brata. “Ja sam tvoj brat, ja sam onaj kojem si se zakleo da ćeš ga štititi. Ja sam tvoja krv. Najprije ubij vidovnjakinju. S ostalima će biti lako.”

Nježno, Doyle je položio ruku na obraz svoga brata. Ustavši, podignuo je svoj mač.

PETNAESTO POGLAVLJE

U

njemu je bijes plamtio ledenom hladnoćom dok su se oko njega kovitlali užareni jezici krvi i ludila. Njegov brat. Mlad, nevin, u agoniji. Iz njega se cijedi život, iz njegova tijela izobličenog mukom.

Oko njega je vrištao rat. Uvijek neki rat.

Kroz jetki je zrak ugledao Riley kako svojim nožem probada napadača, pa još jednog, vičući mu nešto što nije mogao čuti.

Zar nije znala, nije li mogla vidjeti da sada nije bio dio ekipe?

Odstranjen je, zbog toga trenutka uklonjen i izdvojen. Daleko.

Tu udaljenost nisu mogle prevaliti Branove munje niti Sashine strijele.

Njegov brat, pomislio je. Njegova krv. Njegov promašaj.

“Spasi me.”

Još jednom Doyle je pogledao to lice koje ga je progonilo stoljećima. Tako mlad, tako nevin. Toliko pun boli i straha.

Umom su mu bljeskali prizori, urezani u radosti i tuzi. Feilim se gega na nesigurnim nogama, pored mora. Trudi se ne zaplakati dok mu Doyle siše palac kako bi iz njega izvukao špranju. Kako se smijao jašući na debeljuškastom poniju. Kako je izrastao vitak i visok, a ipak bi sjedio začuđenih očiju pored vatre dok bi njihov djed pričao jednu od svojih priča.

A sada taj prizor koji nadjačava sve - Feilim, lica bijelog poput kosti, očiju mahnitih od bola, kako mu krvari podno nogu.

I taj je dječak drhtavu ruku podignuo prema muškarcu. “Samo to, samo ta jedna stvar i živjet ću. Samo me ti možeš spasiti.”

“Dao bih svoj život da spasim brata. Ti nisi moj brat.”

Zatvoren u tome ledu, Doyle je oštar vrh svoga mača zagurao u srce te laži. Vrištala je, prodorno, neljudski. Krv joj je proključala crnilom, pretvorila se u pepeo.

Sada je mač bio osveta, hladna i razorna, dok je Doyle sjekao svuda oko sebe. Ako ga i jesu derali kandžama ili ga ujedali, on nije osjećao ništa. U njemu se komešao drugi krik, jauk rata, zvonio mu je u ušima, nabijao u srcu.

Tisuće mu se bitaka kovitlalo u glavi dok je njegov mač sjekao i ubadao. Tisuće bojnih polja. Deseci tisuća neprijatelja, bez lica, kao i mahnita stvorenja koja je stvorila osvetoljubiva božica.

Nema povlačenja. Ubij ih sve.

Vidio je kako jedna od crnih, ubilačkih zvijeri zabija kandže u Sawyerova leđa. Jednom ju je rukom povukao i odbacio, čizmom zdrobio njezinu gadnu glavu.

Munjevito se okrenuo da ih uništi još i vidio da od njih nije ostalo ništa osim osušene krvi i pepela. Vidio je Sashu kako pada na koljena, mašući, i Brana kako trči prema njoj. Annika grli Sawyera kako bi sebe i njega održala na nogama.

I Riley, ruke s pištoljem opuštene uz bok, koja još uvijek čvrsto steže svoj krvavi nož, i promatra ga.

Dah mu je bio isprekidan, shvatio je Doyle, a glava ispunjena plemenskim bubnjevima. I on, koji se borio u tolikim, bezbrojnim, ratovima, želio je bubnjati zbog pobjede.

Natjerao se da se okrene prema Branu. “Pročisti to.”

“Sawyer je ozlijeđen.”

“Ja sam dobro.” Sawyer je zagrlio Anniku oko ramena, stisnuo joj nadlakticu dok je proučavao Doylea. “Dobro sam.”

“Pročisti to”, ponovio je Doyle. “Nije dovoljno ubiti ih.”

“Da.” Bran je pomogao Sashi da ustane. “Tvoja ruka, fáidh. I tvoja. Svi zajedno. Meso mesu, krv krvi.”

Skupio je u svoju šaku krv iz njihovih rana, drugom posegnuo prema njoj. Ispunila ju je čista, bijela sol.

“Prolijevanjem krvi osuđujemo tminu.” Počeo je kružiti oko svih okupljenih prosuvši njihovu izmiješanu krv na tlo. “S krvlju sada blagoslovljenom ostavljamo svoj znak”, rekao je vrativši se polažući stopala na svoje prethodne tragove, puštajući da mu sol klizi kroz prste. “Sa svjetlom nek’ blista.” Držao je ruke iznad tla. “Sad vatra nek’ sažeže tu poganu laž, ustani, plamenje, i pročisti.”

Vatra je zapucketala, frcnule su iskre pa se proširila krugom koji je stvorio. Bljesnula je žarkim crvenilom, ledenom bjelinom pa, naposljetku, čistom, umirujuće plavom.

“Zlo je protjerano s ovoga mjesta, poraženo hrabrošću i svjetlom i milošću. Nas šestero stojimo i svojom voljom svjedočimo. Kako ja kažem, tako neka bude.”

Vatreni je krug proplamsao, obojio zrak nježnim plavetnilom, pa se ugasio.

“Učinjeno je.”

Doyle je kimnuo, spremio svoj mač u korice. “Ako je zvijezda ovdje, čekat će. Moramo se pobrinuti za ranjene.”

“Samo tako?” upitala je Riley kada je Doyle odmarširao van. Bran ju je zaustavio kada je htjela odmarširati za njim.

“To ostavi za kasnije. Svi smo prilično stradali. Imam u autu mali pribor, ali... Sawyeru, bi li nas mogao prebaciti do tamo? Radije ne bih ni pokušavao otpješačiti.”

“Ozlijeđen je. Njegova leđa, njegova ruka.”

“Nije tako loše”, uvjerio je Anniku. “Mogu nas prebaciti.”

Sasha je uz Branovu pomoć odšepala van. Riley je ignorirala svoje rane, iako ju je lopatica neviđeno pekla, i iskoračila je van.

Doyle je stajao; lica nalik na masku poškropljenu krvlju.

“Prenosimo se na mjesto gdje smo ostavili auto i motor”, rekao mu je Bran. “Moramo se pobrinuti za svoje rane.”

“Uđi u krug”, zatražio je Sawyer. “Tako je lakše.”

Pomalo drhtavom rukom izvadio je svoj kompas. Kratko je udahnuo, ispustio zrak iz pluća, kimnuo glavom.

Riley je osjetila kratak drhtaj, a onda se zatekla kako stoji pored Doyleova motora. Primijetila je da se Sawyer nije bunio kada su mu Annika i Sasha pomogle da uđe u auto.

“Ja vozim”, rekla je Doyleu. “Nitko ne vozi moj motor.”

“Danas ja vozim. Pogledaj svoje proklete ruke. Izvukla je iz stražnjeg džepa svoju izblijedjelu bandanu i dobacila je prema njemu.

“Omotaj ovo oko najgore rane i nemoj biti kompletni dupeglavac.”

Zajahala je motor, nogom trznula papučicu, navela ga da zagrmi.

“Zarast će prije no što dođemo.”

“Baš me briga. Zajaši ili hodaj.”

Znao je da nije smiren koliko bi želio biti - koliko bi trebao biti - i sjeo je iza nje.

Vozila je motocikl kako je vozila i sve drugo. Bezobzirno brzo. Ali bio je raspoložen za bezobzirnost. Znala je kako ga držati pod kontrolom, što ga nije iznenadilo, i glatko upravljala klizeći niz okuke i zavoje, šibajući pored kamenih zidova, živica.

Nije ga smetalo što se krajolik u brzini vožnje pretvorio u jednu dugačku, razlivenu mrlju, kao što ga nije smetalo ni žarenje i probadanje u ranama koje su već počele zacjeljivati. Sve je to zamaskiralo, za sada, njegovu ružnu, intimnu noćnu moru.

Kada je dogrmjela ispred kuće i isključila motor, zaključio je da je iscijeljen i smiren. Trebalo mu je nekoliko sekunda da shvati da s njom to nije slučaj.

“Jesi li zaboravio da je u toj špilji bilo još pet ljudi?” zahtijevala je. “Ili si zaključio da si jedino ti sposoban obaviti posao?”

“Učinio sam ono što je trebalo učiniti.” Okrenuo se od nje i počeo hodati prema kući dok su mu vlastite riječi pred oči dovele lice njegova brata, ubojitu oštricu mača na njegovim leđima.

“Sranje, sranje, sranje.” Krenula je za njim kadli je Sasha izgovorila njezino ime.

“Riley. Boli ga.”

“Prestao je krvariti na pola puta prema ovamo.”

“Ne mislim na tu vrstu bola.”

“Pomogni mi oko Sawyera, hoćeš li?” Bran je uzeo Sashu u naručje. “Prvo ćemo zaliječiti meso, a onda ćemo se pozabaviti duhom.”

“Dobro sam. Samo sam malo...” Sawyer je zateturao, iako ga je Annika pridržavala. “Teturav.”

S obzirom na to da je bio bijel poput paste za zube, a zjenica širokih poput tanjurića, Riley je shvatila da je daleko od dobroga.

“Imam te, stari.”

Zahvalan na podršci, prebacio je ruku preko njezinih ramena, osjetio vlagu. “To nije moja krv, doktorice. Tvoja je.”

“I ja sam zadobila nekoliko udaraca. Anni?”

“I ja imam nekoliko rana, ali drugima je i gore. Sawyer im je prepriječio put do mene i jedan mu se zabio u leđa. Onda je Doyle...”

“Da, vidjela sam taj dio.”

Odvukli su se u kuću, pa u kuhinju, gdje je Bran već obrađivao rane na Sashinoj nozi i njezinim rukama, uz Doyleovu pomoć. “Želim pivo”, uspio je izgovoriti Sawyer kliznuvši na stolac.

“Tko ne želi? Skini mu košulju, Anni. Kladim se da znaš kako.”

Annika je uputila Riley širok osmijeh dok je nježno skidala Sawyerovu razderanu i zakrvavljenu majicu. “Hoćeš li mi pomoći... O! O, Brane, jako je duboka.”

Riley je pogledala i srknula zrak. “Izgleda kao da tu već bjesni infekcija.”

“Trenutak. Popij ovo, a ghrá.”

“Evo, već je bolje.” Popila je. “Doista, bolje mi je. Pozabavi se Sawyerom.”

“Annika, surađuj s Doyleom... a ti, Doyle, pomogni Anniki da obradi svoje rane. Sada treba samo melem, Anni”, rekao joj je Doyle. “Čak i na male porezotine. U njima je otrov.”

Prišao je Sawyeru, uputio Riley sumoran pogled preko njegove glave. Iz svoje je kutije s priborom uzeo nož, jednu bočicu, tri svijeće.

Snagom je volje upalio svijeće, a onda posegnuo za malenom zdjelom.

“Najprije moram iscijediti otrov.”

“U šoku je”, rekla je Riley kada su Sawyerovi zubi počeli cvokotati.

“Drži ga jer ovo će boljeti ko sto vragova. Drž’ se, Sawyeru.”

“Dobro. Da.” “Pogledaj me.” Riley je zgrabila obje njegove ruke. “Imam pitanje. Iron Man protiv Hulka. Tko pobjeđuje?”

“Iron Man.” Riley je odmahnula glavom. “Hulk ga sravni sa zemljom.”

“Aha,” baš. Snažniji je, ali nema strategiju. Iron Man ima vijuge, intelekt.”

“Hulk ima nagone. Iskonske.”

“To nije... ‘ti vraga! Sveto sranje. ‘Bemti!”

“Drž’ se.” Bran je progovorio stisnutih zuba dok se koristio začaranim nožem kako bi otrovanu krv iscijedio u zdjelu.

Zajecavši, Annika se otrgnula od Sashe, bacila se na pod pored Sawyera.

Njegove su ruke toliko čvrsto stisnule Rileyne da je pomislila kako joj se kosti lome, ali nastavila je govoriti. “Intelekt protiv nagona. Ovo je teško.”

“Reče... ‘bemti, ‘bemti... vukodlačica.”

“Da, ja bih to trebala znati. Razmisli o tome. Postavi gospodina Spocka naspram Hulka.”

Teško dišući, drhteći, Sawyer je stisnuo zube. “Miješaš područja.

Kurvin sine!”

“Skoro sam gotov”, obećao je Bran. “Sada ide ispiranje.”

“U redu. U redu.”

Riley je promatrala kako se Sawyeru vraća boja u lice, osjetila kako njegov stisak slabi. “Sada još samo melem.”

Dok ga je Bran nanosio, Sawyer je sklopio oči, glasno ispustio zrak iz pluća. “O, da, to djeluje. Ne plači, Anni.” Izvukao je ruku iz Rileynih, pogladio Annikinu kosu. “Dobro sam. Daj sada neka te Sasha sredi do kraja.”

“Sve je u redu.” Annika je podignula glavu, pogled svojih suznih očiju uperila u Brana.

“Jest, obećavam ti. Za sada ćeš stavljati melem na rane svaka dva do tri sata, a ja ću te ponovno pogledati prije spavanja. Ali čisto je i već zacjeljuje. Mogu ti reći da bi bilo lošije, mnogo lošije, da je taj kurvin sin ubo malo dublje ili rovao malo dulje.”

“Hvala.”

Doyle je trznuo ramenom prema Sawyeru. “Nema problema.

Pivo?”

Sawyer je samo podignuo palac u zrak.

“Ti si moje srce.” Annika je ustala i sagnula se da nježno poljubi Sawyera. “A vi ste svi moji junaci. Ja sad samo imam male ranice, Sasha. Riley ima veće.”

“Sranje. Na ramenu ima jednu gadnu.” Sawyer se, pomalo drhtavo, osovio na noge. “Mijenjamo mjesta, stara.”

Pomirena sa sudbinom, Riley je sjela na njegovo mjesto, povukla sa sebe novu majicu s kapuljačom koja nikada više neće biti ista i sjela u svojoj crnoj majici bez rukava i trapericama dok je Bran proučavao ranu.

“Drago mi je što ti mogu reći da nije ni približno tako ozbiljna kao Sawyerova i neću se morati poslužiti nožem da je iščistim.”

“Jupi.”

“Pivo?” upitao ju je Sawyer. “Tekila. Dupla.”

“Stiže.”

Boljelo je, boljelo je dovoljno da je, iskapivši u jednom gutljaju prvu čašicu, odmah ponovno tražila još. “Repete.”

Iskapila je i drugu čašicu i sjedila dok je Bran obrađivao njezine manje posjekotine i rane.

“U redu, a sada ti.” Sasha je pokazala Brana. “Sada ti sjedni. Anni, idemo iscijeliti iscjelitelja.”

“Ni ja ne bih imao ništa protiv piva.”

Doyle je izvukao jedno za Brana. Iscijelila ga je njegova kletva, pomislio je. A ostali? Oni su iscijelili jedni druge. Stajao je tamo, izdvojen kao što je bio i tijekom toga užasa u špilji. Okrenuvši se, krenuo je prema vratima.

“Nitko ne odlazi”, odrezala je Riley. “Želim malo zraka.”

“Morat ćeš pričekati.”

“Ti meni ne naređuješ, Gwin.”

“Onda ja hoću.” Hladnoga glasa dok je obrađivala Branove rane, Sasha je bacila pogled prema Doyleu. “Nitko ne odlazi odavde dok ne porazgovaramo o tome što se dogodilo.” “Što se dogodilo?” Htio je to sljuštiti sa sebe kao što je sljuštio okrvavljenu krpu sa svoje šake. “Uletjeli smo u borbu, što nije bilo neočekivano, pa išetali iz nje.”

“Teško da je to sve. Izdvojila te od nas ostalih”, nastavio je Bran.

“Iskoristila je protiv tebe to mjesto i tvoje uspomene na njega.”

“Sjebala ti je mozak, stari. Ili barem pokušala”, ispravio se Sawyer. “A mi se nismo mogli probiti do tebe. Kao da si bio iza zida ili iza nekakvog prokletog energetskog polja. Mi na jednoj strani, a ti na drugoj s...”

“Vidio si ga?”

Riley se odlučila za još jednu čašicu. “Muškarac... dječak, zapravo.

Mlad, krvario je. Nismo mogli čuti, ali razgovarali ste. Kao da si bio u transu. Njezini su podanici u rojevima miljeli uokolo, ali tebe su ostavili na miru. Ti si bio...”

“U klopci”, rekla je Sasha. “Mislim da nas je samo zato odvukla tamo, da te izdvoji od nas, da te odvuče od nas ostalih. Da te odvede u prošlost.”

“Pitao sam te, da se možeš vratiti, i spasiti ga, bi li to učinio?”

Doyle je pogledao Brana i odmahnuo glavom. “To nije bio on.”

Doyle se predao, sjeo. “izgledalo je kao on, zvučalo kao on. Ispočetka, osjećao sam kao da sam se vratio u prošlost, dobio drugu priliku.

Nisam vas mogao čuti, a čak i kada sam vas vidio kako se borite, učinilo mi se to udaljenim i nevažnim. Jedino mi je bilo važno spasiti moga brata, odvesti ga kući.”

“Pa zašto onda nisi?” zahtijevala je Riley.

“Rekao je da kako bih ga spasio, moram pobiti vas. Vaša krv za njegovu i on da će biti pošteđen. Ranije sam ga iznevjerio, ali sada bih ga mogao spasiti. Kada bih samo učinio tu jednu stvar. Uzeo sam i više no dovoljno života. Što je još pet za život brata kojeg sam se obvezao štititi?”

“Zatražio je od tebe da učiniš zlodjelo”, ustvrdila je Annika.

“Tako je. I shvatio sam ono, što sam u sebi već znao. To nije bio Feilim. On nikada ne bi to tražio od mene. Nikada. On je bio velika srca, vrlo drag. Njegovo ime znači zauvijek dobar, i on je to i bio. On...

On je bio poput vas”, shvatio je Doyle. “Pa sam učinio ono što sam morao.”

“Što?” Riley je pljesnula praznom čašicom po stolu. U jednom si trenutku stajao tamo u transu, a u sljedećem si se borio poput luđaka.”

“Probo sam mu srce mačem.”

“Ne njegovo srce”, rekla je Sasha nježno. “Srce tog stvorenja, Doyle.”

“Da. Toga stvorenja. A ono je imalo lice moga brata.” Skočio je na noge. “I trebam malo vražjeg zraka.”

Sasha je odložila melem, poljubila Brana u vrh glave. “Ako ne kreneš za njim, Riley, razočarat ćeš me.” “Želi biti sam.”

“Ono što on želi i treba dvije su različite stvari.”

“Ne znam što da...”

“Shvatit ćeš već, ali kreni za njim.”

“Kvragu.” Riley je zgrabila svoju uništenu majicu, navukla je na sebe krenuvši van.

“Ti si mudra i ljubazna, fáidh.” Bran je njezinu ruku privukao svojim usnama.

“Znam kako je to kada se osjećaš izdvojen. A znam i kako je to voljeti kada ti se tvoja ljubav čini nemogućom.”

Riley se nije osjećala osobito punom ljubavi. Da je bila na Doyleovu mjestu, ritala bi se i udarala svakoga tko bi joj se našao na putu. Podsjetila je samu sebe da bi i ona mogla dobiti udarac, ruke je u džepovima stisnula u šake, i preko livade prišla mjestu na kojem je stajao pored zida na litici.

“Rekao sam sve što sam mislio reći. Ne želim razgovarati s tobom niti i s kim drugim.”

Pošteno, pomislila je i ostala šutjeti.

“Odjebi odavde.”

To ne bi bio problem, a bilo bi i lakše izvesti, priznala je. Krenula je težim putem, sjela na zid, pogledala ga bez riječi.

“Nemam ti što reći.” Njegov je bijes nagrnuo van, ranio ga više no nju. “Ne moram ti se opravdavati, ni ikome drugome.”

Kako je i dalje šutjela, njezina ga je šutnja dodatno razbjesnila.

Zgrabio ju je za košulju, odvukao je od zida. “Učinio sam što sam morao. To je sve. Ne trebam ništa od tebe.”

Tek je trebao otrti krv - ali ni ona to još nije učinila. Lice mu je bilo grubo, zasjenjeno nekoliko dana starom bradom. A oči su mu bile oči mrtvaca.

Nagon, pomislila je, nasuprot intelektu. Počela je s nagonom.

Odgurnuo ju je kada ga je zagrlila, ali ipak nije odmaknula ruke. Kada je taj pokret protresao njezino još uvijek osjetljivo rame, stisnula je zube, zagrlila ga snažnije.

Slušanje nagona pokazalo se ispravnim putem jer se umirio, a onda čelo spustio na vrh njezine glave. “Ne želim tvoju sućut.”

“Morat ćeš je prihvatiti. I poštovanje koje ide s njom.”

“Poštovanje, mo’š mislit’.” Razdvojio je njezine ruke, odmaknuo se.

“Imam nešto reći, a ti ćeš to morati poslušati,” “Ne ako ti nečim začepim usta.” Čvrsto se oslonila na obje noge, podignula bradu uvis. “Pokušaj i krvarit ćeš. Iskoristila je tvoju bol, odvukla te u trenutak u kojem je tvoja tuga bila najsnažnija i ponudila ti je laž. Ta je laž promijenila ono što se doista dogodilo i potekla je iz prikaza nekoga koga si volio, koga si izgubio. Upecala te, Doyle, na isti način na koji je upecala i mene u šumi, na način na koji je upecala Sashu u onoj prvoj špilji na Krtu, ali ne nasiljem, tebe ne. Okrutnošću.”

“Znam što je učinila. Bio sam tamo.”

“Ne budi govnar. Osobito zato što ću istaknuti nešto za što se nisi mogao uhvatiti u tome trenutku jer si, čini se, bio previše bijesan. Bio si snažniji od nje. Učinio si ono što si morao učiniti, da, ali učinio si to zato što si bio jači.”

“To nije bio moj brat”, počeo je, a ona mu je prišla i bubnula ga šakom u grudi.

“Sranje. Izgledalo je kao on, zvučalo kao on, krvarilo i umiralo u istoj onoj špilji u kojoj si ga izgubio. Imao si izbora i nemoj mi reći da se na trenutak nisi upitao bi li ga spasio kada bi učinio što je željela.

Prekinuo bi kletvu. Nemoj mi reći da ti odluka koju si danas donio nije bila najteža u životu.”

“Kako bih njega spasio, prerezao bih vlastito grlo da je trebalo.

Danas. Da je to i bila realna mogućnost, da je ono i bio moj brat, ne bih žrtvovao tebe niti bilo koga drugoga u onoj kući.”

“Znam.”

Značilo mu je to što je ona to znala, više no što je mogao izraziti.

“Izdvojila me, navela me da osjetim tu udaljenost kako bih se mogao odmaknuti, promatrati vas kako se borite i misliti: koja je svrha svega ovoga? Živjet će, umrijet će, a ja ću jednostavno nastaviti dalje. U tome je razlika.”

“Tri noći mjesečno i sama sam poprilično drukčija.”

“Nije to isto.”

“O, buhu, šmrc. Moram živjeti vječno, osjeti moju bol.” Namjerno dramatizirajući, Riley se uhvatila za srce. “Moram živjeti zauvijek, mlad i seksi i snažan, osjeti moju bol. Daj se priberi, starče.”

“Nemaš ti pojma što...”

“Bla, bla, bla. Bla, bla, bla. Zašto se stoljeće ili dva ne bi odmorio od te kuknjave o tome kako si proklet? Imaš vremena.”

“Kriste, kakva si ti gnjavatorica.” “Želiš da te malo tješe, glade po obraščiću? Čekaj da dovedem Sashu ili Anniku.”

Počela se okretati od njega i nasmiješila se u sebi kada ju je zgrabio za ruku, naglo okrenuo prema sebi. S podsmijehom je susrela njegov bijesni pogled i uživala - jako - u načinu na koji je izbrisao tu podrugljivost s njezina lica.

U načinu na koji je svojim usnama zgnječio njezine, čvrsto i vruće. U načinu na koji su njegove ruke pritiskale, gnječile, mijesile, posjedovale.

Baš kada su protresle nešto u njoj, te su se usne, te su se ruke ublažile. U jednom su trenutku postale zaista nježne. Čvrsto je stisnula oči kada ju je zagrlio, kada su njegove ruke nježno kliznule preko njezinih leđa. “Volio sam ga više no što ti mogu opisati.”

“Znam. Svatko to može vidjeti.”

“Kada je tek naučio hodati, slijedio me uokolo poput šteneta.

Toliko pun svjetla i... oduševljenja. Da sam ga odgurnuo, osjećao bih se poput nasilnika. On je bio poput Annike. Sada mi pada na pamet da je to razlog zbog kojeg je već od prvog trenutka nešto probudila u meni.”

“To nema baš ništa s činjenicom da je toliko dobro građena i lijepa da ti gaće same spadaju čim je ugledaš?”

“To je samo dobrodošao dodatak. Nisam te mogao čuti i u toj magli, kroz taj zid, činila si se vrlo udaljenom. Ali znao sam tko si.”

Odmaknuo se malo, stao joj proučavati lice. “To nije mogla izbrisati.”

“Ona to ne shvaća. Zato ćemo mi pobijediti. Osim toga, mi smo jednostavno pametniji. Ili sam barem ja pametnija. Mnogo pametnija.”

“Tko je sada govnar?”

“Istina je istina. Jesi li udahnuo dovoljno svježeg zraka?”

“Dobro bi mi došlo još jedno pivo.”

“Meni bi dobro došlo malo hrane. Moj je red za pripremu ručka, pa ćemo jesti sendviče. Možeš mi pomoći oko toga.”

“Ja sam zadužen za današnju večeru.”

“Onda ću ja tebi pomoći da doneseš pizze.” Pogledao je prema kući, pa Riley, i osjetio je da je nešto otpustio. “Dogovoreno.” *

*

*

Usvojoj izbi ispod zemlje Nerezza je bjesnila. Bića koja je stvorila trčkarala su uokolo, prestrašena. Samo je Malmon stajao u stavu mirno, spreman podnijeti njezino zlostavljanje - čak je bio i sretan zbog toga.

“Trebao ih je poklati poput svinja. Trebao je napraviti kako sam tražila! Gdje je ta ljubav čovjeka? Gdje je ta ljudska tuga? Slaba je, slaba i lažna.”

Jednom je šišmišu otkinula glavu i tresnula njegovim još uvijek živim tijelom o zid. “Iscrpit ćete se, kraljice moja.”

Poletjela je prema njemu, kandža spremnih da mu iskopaju oči.

Centimetar pred njegovim bolesno žutim očima, zaustavila se.

Opustila je ruku i pomilovala taj hladni, grubi obraz.

“Ponovno sam snažna. Dobro si me njegovao.”

“Vi ste moja kraljica. Vi ste moja ljubav.”

“Da, da.” Nestrpljivo je odbacila te riječi, stala koračati prostorijom. U mnogobrojnim ogledalima na zidovima promatrala je svoje odraze.

Njezina je kosa sada bila više crna nego bijela i gotovo jednako svilenkasta kao i ranije. Da, Malmon ju je dobro njegovao. Otpila je iz čaše, pa su se bore na njezinu licu ublažile, činilo joj se i da su sasvim nestale. sve.

Povratit će svoju punu mladost i ljepotu, i više od toga. Imat će

“Vina”, naredila je Malmonu. “Samo vina. Za umirenje, ne za jačanje.”

Sjedeći na svome prijestolju optočenom dragim kamenjem, igrala se mijenjajući boju svojih haljina iz crne u crvenu, pa ponovno u crnu.

Dječji trik, ali neposredno nakon svoga pada nije mogla ni to.

Ali sada... pomislila je pijuckajući vino. Sada je dovoljno snažna.

“Dopustila sam svojoj žeđi za osvetom da zamagli krajnji cilj. Ubit ću ih, naravno. Ubit ću ih sve i gostiti se njima. Besmrtnik? Tek

igračka koju ću mučiti cijelu vječnost. Ali najprije zvijezde. Ne vidim više zvijezde.”

“Bili ste jako bolesni.”

“Ali više nisam. Nagradit ću te jednoga dana, ljubimce moj. Otići ćemo k njima. Snažnija sam, ali previše me košta iskazivati moć na velikoj udaljenosti. Moramo im biti u blizini kada pronađu Ledenu zvijezdu.”

“Putovanje će vas izmoriti.”

“Pomladit će me njihove smrti i taj trenutak kada u rukama budem držala zvijezde. Imam planove, ljubimče moj. Tako lijepe planove. Uskoro, vrlo skoro, svjetovi će vrištati u mraku. Zvijezde će uskoro sjati samo meni. Vratit ću se na Stakleni otok, piti krv božica, tih lažnih sestara koje su me protjerale. S toga ću mjesta vladati svime.”

Uzela je Svevideću kuglu i nasmiješila se gledajući u nju.

“Vidiš kako se maglica raščišćava zbog mene, kako se tmina komeša? Dobro ćemo se utvrditi i udarit ćemo takvom snagom da će se zemlja raskoliti i nebo raspoloviti.”

Okrenula se prema Malmonu sa žustrim smiješkom na licu.

“Pripremi se.”

“Kraljice moja? Hoću li otići s vama na Stakleni otok i sjediti pored vas?”

“Naravno, ljubimce moj.” Otpravila ga je zamahom ruke.

Dok mi više ne budeš trebao, pomislila je, ili dok mi ne dosadiš.

Ali toga će dana nagraditi njegovu odanost darujući mu brzu, čistu smrt.

ŠESNAESTO POGLAVLJE

N

ekoliko dana snažne kiše oživjelo je boje u vrtu, natjeralo cvijeće da procvate i pretvorilo treniranje u mokar, blatnjav doživljaj. To šest odlučnih čuvara nije spriječilo da istražuje špilje i povijesne znamenitosti. U mnoštvu knjiga Riley je pronašla napise o stijenama, o imenu - nikada izravno napisanom - urezanom u njih, imenu koje je “označavalo počivalište zvijezde”. Slijedeći taj trag, pretraživali su ruševine, groblja, zidove špilja dok je uporna kiša lijevala po njima pretvarajući brda u blistave smaragde.

Dokje kiša kapala s oboda njezina šešira, Riley je stajala na grbavom travnjaku groblja, do gležnjeva uronjena u maglicu koja je plazila livadom. Iza nje, tamno sive ruševine jedne stare opatije uzdizale su se ponad vijugave rijeke boje čaja, a nebo je bilo prekriveno tmurnim oblacima.

Klima koja je, po njezinu mišljenju, na najbolji mogući način isticala sve veličanstvene odlike gotskog stila gradnje. Nadala se, kao što se nadala tijekom svake stanke u protekla dva kišovita dana, da će ta atmosfera potaknuti Sashine vizije.

“Rano dvanaesto stoljeće”, rekla je Riley. “Tlo plodno za usjeve i životinje, ribu u rijeci. Mjesto nije loše. I zato su ga, naravno, kromvelovci morali prisvojiti.”

“Lijep, jezovit ugođaj. Može li biti vlažnije od ovoga?” Sawyer je pogledao u nebo.

“Ja volim kišu.” Annika je pokazala prema ljubičastim kopljima koja su u lukovima stršala iz kamenih pukotina. “Tjera cvijeće da raste iz kamena.”

“Ako potraje, moći ćeš plivati na kopnu. Unutra ili van”, dodao je Sawyer. “Iako, u ovom slučaju, unutra znači van.”

“Ime u kamenu”, podsjetila ga je Riley. “Rekla bih da najprije trebamo pregledati nadgrobne spomenike.”

“Pomoglo bi kada bismo znali koje ime tražimo”, istaknuo je Doyle.

“Krivnju svali na zagonetne bogove i njihove glasnike.” Budući da ih pritužbe o vremenu neće dovesti do odgovora, Riley je počela čitati natpise na nadgrobnim spomenicima i razmišljati.

U tom joj se trenutku nije činilo egocentričnim pomisliti hoće li ime za kojim tragaju pripadati nekome od njih. Je li to ime nekog njihova pretka? Ima li to nekakve veze? Nema sumnje da bi neki natpis na nadgrobnome spomeniku, ili na samome grobu, bio najlogičniji izbor.

S tim na umu, pitala se hoće li - u nekome trenutku - naići na imena triju božica ili na ime mlade kraljice.

Ili...

“Možda je riječ o imenu zvijezde.” Čučnuvši, prešla je prstima preko jednog izblijedjelog imena na kamenu prekrivenom mahovinom. “Najvjerojatnije na irskome - réalta de orghor - jer potječe od Arianrhod. No moguće i na grčkome ili latinskome.”

“Nije baš vjerojatno da ćemo ga pronaći na nekom tako vidljivom mjestu”, počeo je Doyle. “A s obzirom na to koliko je vlažno, isto smo tako mogli i roniti.”

“Kamenje, imena, voda - ovo mjesto ima sve troje. Vrijedi pogledati. A ovo mjesto nije mjesto koje svakodnevno obilaze turisti.”

“Svaki turist koji drži do sebe ovakav bi dan proveo u nekom

pubu.”

Bilo bi teško pobiti to mišljenje, pomislila je Riley i zaputila se prema ruševini.

Razumjela je prošlost, uvijek ju je privlačila, kao i temelji koje je postavila za nadolazeće naraštaje. Mogla je zamisliti život na tome mjestu, unutar tih kamenih zidova. Život ispunjen molitvom i učenošću, viteštvom i služenjem. I praznovjerjem.

Nešto od toga ležalo je unutra, pod kamenim pločama, na kojima su se imena i nadnevci pretvorili u blijede otiske prstiju, nagrizene prohujalim godinama i vremenskim nepogodama. No za nju, odjekivale su životom i smrću, vatrama koje su gorjele, loncima u kojima je krčkalo, glasovima prigušenim u molitvi.

Mirisi tamjana i dima i zemlje.

Krenula je uskim, vijugavim, kamenim stubama uočavajući mjesta na kojima su grede nekoć podržavale drugi i treći kat.

Prošla je kroz otvor i zakoračila na široku istaku s pogledom na rijeku koja je polagano tekla. Uočila je pticu šćućurenu na grani i posegnula ispod jakne po svoj pištolj.

Zatim se opustila.

Samo vrana koja drijema u to kišno poslijepodne. Ispod je ugledala Anniku kako se vrti ukrug ruku podignutih uvis kao da pokušava uloviti kišu. “Ona se zabavlja na svoj način.”

“Gdje god se našla”, složio se Doyle prišavši joj straga. Riley je okrenula glavu. “Čizme bi trebale proizvoditi više buke na kamenim stubama.”

“Ne ako znaš kako hodati. Ovdje nema ničega, Gwin.”

“Ovdje ima povijesti i tradicije, arhitekture i dugovječnosti.

Stojimo ondje gdje je nekoć stajao netko sada pokopan tu ispod. To je više od ničega. Ali ne, mislim da to nije pravo mjesto.”

Promatrala je kako Sasha s Branom ulazi u ruševinu. “Osjeća pritisak... koji smo joj prouzročili svi mi. Ovdje smo već gotovo tri tjedna.”

Riley je slijedila njegov pogled, pa ga ponovno preselila na Anniku.

“Ona ima vremena. Ima još više od mjesec dana. Nismo došli dovde da bismo sada otezali, vrtjeli palčeve, pa da se ona mora vratiti prije no što završimo.”

“Da sam na Nerezzinu mjestu, gledajući taktički, suzdržao bih se dok ne dođe taj trenutak - dok se netko od nas, po sili stvari, ne odvoji od ostatka.” Uspavan kišom, Doyle je pogledom pretraživao maglicu i kamenje. “Čak i ako najprije pronađemo zvijezdu, moramo otkriti otok, otići na njega. A vrijeme odmiče.”

“Zajebi taktiku.”

“To je mogao biti moto generala Custera.”

“A da? Jesi li bio na teritoriju Montane 1876.?”

“To mi je promaklo.”

“Onda ću istaknuti da je Custer bio bahati egomanijak i jedan od osvajača koji se nisu zamarali razmišljanjem o genocidu. Završio je držeći svoje isprašeno dupe u rukama. Mislim da Nerezza i on imaju mnogo što zajedničkoga.”

“Lakoće su dobile bitku, ali sasvim sigurno nisu dobile rat.”

Zabacivši šešir, nakrivila je glavu i zagledala se u to čvrsto, privlačno lice. “Znaš, možda Sashu ne blokira taj pritisak naših udruženih misli. Problem je možda u tvojem vječitom pesimizmu.”

“Realizmu.”

“Realizmu? Ozbiljno? Ja sam likantrop koji stoji ovdje u društvu tristo godina starog muškarca. Ondje dolje je sirena koja pleše po groblju. Kako se to uklapa u realizam? Mi smo jebena mistična sila, McCleary, ne zaboravi to.”

“Starom tristo pedeset devet godina, da budemo precizni.”

“Smiješno. A zašto ti sada ne bi... čekaj, čekaj.” Suzivši oči, okrenula se prema njemu. “Koje si godine proklet? 1863., je li tako?”

“Da. Zašto?”

Zapanjena, bubnula ga je šakom o prsa. “Izračunaj! Prije tristo trideset tri godine. Tri-tri-tri. Tri je broj moći.”

“Ne vidim kako to...”

“Tri.” Ispalivši taj broj, Riley je zaokružila rukama po zraku.

“Kako mi je to moglo promaknuti?” Zgrabila ga je za ruku i odvukla prema stubama. Stala je na pola puta jer su Bran i Sasha krenuli prema njoj. “Doyle ima tristo pedeset devet godina.”

“Doista se jako dobro drži”, počela je Sasha.

“Proklet je 1863. Prije tristo trideset tri godine.” Sada je Bran nakrivio glavu, položio ruku na Sashino rame. “E, kako nam je to promaknulo?”

“Vidiš!” Riley je prstom bocnula Doylea. “Nismo razmišljali o točnom broju jer, hej, on je ionako besmrtan. Ali, to mora imati veze.”

“Ne pratim vas više.” Sasha je bacila pogled preko ramena i ugledala Anniku i Sawyera kako se penju uzbrdo.

“Tri”, ponovio je Bran. “Čarobni broj, broj moći. Kao što smo mi.

Tri muškarca, tri žene, u potrazi za trima zvijezdama.”

“Koje su stvorile tri božice”, završila je Riley.

“Sljedeće će godine biti tristo trideset četiri.”

“Važno je ono što je sada. Ne pravi se glup.” Odmahnuvši prema njemu rukom, Riley je ostale potjerala s puta kako bi mogla sići. “Ovaj trenutak, ova godina. Tri, tri, tri. I ovo mjesto, Irska, Clare, gdje se nalazi kuća. Ti si roden tamo, je li tako? U toj kući?”

“Neonatologija je u mjesnoj bolnici u tome trenutku bila dupkom puna.”

Riley ga je u prolazu nadlanicom pljesnula po grudima. “Možda završava ondje gdje je i počelo. Ili gdje je Doyle počeo, a štoperica se pokrenula onoga dana kada je proklet.” Riley je zahtijevala. “Kojega si mjeseca proklet? Kada točno, tisuću osamsto šezdeset treće?”

“U siječnju.” “Čuješ li kako otkucava? Sasha, kada si ti prvi put sanjala o nama, o zvijezdama, o ovome?”

“Već znaš jer sam ti rekla. U siječnju, odmah nakon početka godine.”

“Točno. Tik, tak. Počelo te uvlačiti kada je Doyle navršio svoje trostruke trojke kao besmrtnik. A ti si sve nas skupila na hrpu.” Sada je pogledala u Brana. “To nije zanemarivo.”

“Nije, ne. Znakovi su tu zato da ih se slijedi.”

“Iza kuće nalazi se groblje - nadgrobni spomenici. Oprosti, stari”, dodao je Sawyer.

“Gdje već tjednima živimo”, istaknuo je Doyle, “treniramo, šetamo.”

“Ali ne istražujemo i ne kopamo.” Riley je podignula ruku dlana ispruženog prema Doyleu kada je ugledala bljesak u njegovim očima.

“Nisam mislila da doslovno kopamo.”

“Nikada ne bismo oskvrnuli tvoju obitelj”, dodala je Annika. “Je li moguće da tvoja obitelj pomaže zaštititi zvijezde? Je li to mogućnost na koju misli Riley?”

“Upravo na to mislim. Gledaj.” Sada se okrenula prema Doyleu.

“Ono što ja radim, čak i kada kopam po knjigama, radim jer poštujem i cijenim one i ono što je bilo ranije. Ja ne skrnavim, nikada, niti podupirem one koji to čine, makar to radili uime znanosti i otkrića.

Moramo to provjeriti. Idemo se vratiti i za sada samo provjeriti.

Dobro?”

“U redu. Barem ćemo se maknuti s ovog usranog vremena. A sutra, jer vrlo su tanki izgledi da će posljednja zvijezda iskočiti iz nadgrobnog spomenika moje majke, idemo roniti, kakvo god bilo vrijeme.”

Riley je smatrala da svatko ima pravo biti ponekad loše raspoložen, usput je željela na miru razmišljati, pa je šutjela dok nisu došli do auta i utrpali se unutra.

Vožnju je iskoristila za to da, služeći se mobitelom, prikupi dodatne podatke o broju tri.

“Tri vremenska vida”, razmišljala je naglas. “Prošlost, sadašnjost, budućnost. Iz prva se tri broja sintetiziraju svi ostali. Što čini muškarca - ili ženu - um, tijelo, duh. Tri. Većina kultura služi se trojkom kao simbolom moći ili filozofije. Kelti, druidi, Grci, kršćanstvo. Umjetnost i književnost.”

“I Bubimir moraš izgovoriti tri puta”, napomenuo je Sawyer.

“Eto vidiš. Treća sreća. Zapravo... nisam do sada razmišljala o tome... pitagorejci su vjerovali da je trojka prvi pravi broj.”

“Ali nisu bili u pravu, je li tako?” odgovorio je Doyle. Spustila je telefon, zagledala mu se u oči. “Platon je podijelio svoju utopijsku državu na tri grupe. Radnike, filozofe i čuvare koji su, zapravo, bili ratnici.”

“A u toj njegovoj utopiji radnici su zapravo bili robovi, a filozofi vladari. Utopija samo za neke.”

“Stvar je u trojci”, insistirala je Riley.

Čim je Bran zaustavio vozilo, izjurila je van. “Moramo pogledati.

Znamo da je za tebe to vrlo osobno, svi to znamo. Ali to je možda dio cijele priče. Zato moramo pogledati.”

“Pa ćemo pogledati.”

Kada je Doyle krenuo prema kući, Bran je pokretom pozvao Riley, pa produžio korak da je dostigne.

“Većina moje obitelji počiva u Sligu”, počeo je. “Ali i ovi ovdje su obitelj. Svima nama.”

“Ti ih nisi poznavao.”

“Poznajem tebe, kao i svi mi. Pričaj nam o njima.” “Što?”

“Bilo što”, rekao je Bran. “Ispričaj nam nešto što ti prvo padne na pamet o svakome od njih. Pa ćemo ih upoznati.”

“Kako će to pomoći da pronađemo zvijezdu?”

“Ne možemo to znati. Feilim. To je brat kojega si izgubio. Rekao si nam da je bio drag i čista srca. Zato ga poznajemo. Što je s ovim bratom?”

“Brianom? On je bio bistar i vješt s rukama. Pored njega leži njegova žena Fionnoula. Bila je lijepa poput sunčeve zrake i Brian se zaljubio u nju kada mu je bilo samo deset godina. Volio ju je cijeloga svog života. Postojan, takav je bio Brian.”

“A njihova djeca ovdje pored njih?” upitao je Bran. “Imali su ih još troje, osim ovo dvoje. Jedva sam ih poznavao.”

Doyle se pomaknuo prema grobu svoga posljednjeg brata.

“Cillian, on je volio sanjariti, skladati. Imao je anđeoski glas koji je djevojke privlačio poput pčela medu. Moja sestra Maire nije ovdje, pokopana je sa svojim mužem i djecom na groblju pored Kilshannyja.

Zapovjednički raspoložena, snažne osobnosti. Uvijek borac.”

Osjetio je nekakvu utjehu izgovarajući naglas ponešto o svakome od svoje braće, sestara. Baka i djedova. Zastao je pored groba svoga oca.

“On je bio dobar čovjek”, rekao je Doyle nakon trenutka šutnje.

“Volio je svoju ženu, svoju djecu, zemlju. Naučio me kako se boriti, kako graditi kamenom i drvetom. Nije zamjerao ako bih mu ispričao laž dokle godje bila zabavna, ali nije podnosio varanje. Moja majka.

Upravljala je kućom i svime u njoj. Pjevala je dok je mijesila i pekla.

Voljela je plesati i kada je Maire rodila svoje prvo dijete... Još se uvijek sjećam kako je držala bebu, gledala u njezino lice. Rekla je: ‘Tko god da si bio, sada si Aiden.’”

Annika je naslonila glavu na njegovu nadlakticu. “Mi vjerujemo da kada netko od nas umre, odlazi na drugo mjesto. Mjesto gdje je mirno i lijepo. Nakon nekog vremena imaš izbor: vratiti se ili ostati tamo. Teže je vratiti se, ali većina odabere baš to.”

Utjeha, pomislio je Doyle ponovno. “Nikada ti nisam zahvalio zbog cvijeća, školjaka i kamenčića koje si položila na grobove.”

“Time odajem počast onome tko su bili. Ako su i odlučili vratiti se, mi ih možda ne prepoznajemo.”

“To je ono tko su bili ili barem dio toga. Izgovorio sam njihova imena. Ovdje nema zvijezde.”

“Samo moramo shvatiti kako odabrati bravu. Ja ću poraditi na tome”, obećala je Riley. “Možda ne ovdje. Možda je u kući ili oko nje, ili u starome zdencu. Negdje u šumi. Ima previše težine u svemu tome a da bismo mislili drukčije.”

“Idemo unutra, predahnimo. Ovo je bilo nekoliko napornih i sumornih dana”, dodala je Sasha. “Dobro bi nam došao predah.”

“Možemo popiti vina, pojesti sira i kruha. Sawyer je rekao da ja mogu večeras biti glavna kuharica i mogu napraviti... Što pripremam?”

“Juhu od pečena krumpira - u zdjelicama od kruha. To je dobro jesti kada vani pada kiša.”

“Zdjelice od kruha? Kako da razmišljam o istraživanju kada ću jesti zdjelice od kruha?”

Sasha je primila Riley za ruku. “Tako što ćeš najprije popiti vina.”

“To bi moglo upaliti.”

Vino je obično djelovalo, po Rileynu mišljenju. Nije imala ništa protiv toga da popije čašu ispred vatre, s nogama na stolu dok radi na svome tabletu. Osobito kada zrak počne mirisati na ono što Sawyer uči Anniku sjeckati, miješati ili miksati, što god to bilo.

Učinilo joj se da Sasha osjeća isto jer je sjela u dnevni boravak i počela crtati. Doyle je rekao nešto o vrućem tušu i nestao. Smatrala je da mu treba malo prostora, pa mu je to i omogućila.

Dokono je primijetila da je Bran bio odsutan već barem jedan sat, vratio se u kuhinju, pa ponovno otišao. Nedugo nakon što je Anniki pomogao oblikovati tijesto za zdjelice od kruha, Sawyer joj je rekao neka ih pokrije krpom i ostavi na sat vremena. Kliznuo je van.

Riley je odložila svoj tablet. “Što ako organiziramo nešto poput lešinarskog lova?”

“Zašto bi lovila lešinare?” zanimalo je Anniku. “Ma ne, to je jedna igra.”

“Ja volim igre. Sawyer me naučio jednu s kartama, a kada izgubiš, moraš skinuti neki dio svoje odjeće. O, ali rekao je da to igramo samo udvoje.”

“Aha, to je bolje igrati u duetu. Ova se sastoji od toga da sastaviš popis stvari koje moraš pronaći i onda ih kreneš tražiti.”

“Poput zvijezda. Dakle, to je misija.”

“Na neki način.”

Sasha je podignula pogled sa svog crteža. “Kako će nam lešinarski lov pomoći da pronađemo zvijezdu?”

“To je način da nas natjera da pročešljamo kuću, da tražimo neočekivano. Ne znam. Trudim se”, priznala je Riley. “Doyleova je obitelj gradila na ovome mjestu. On je rođen ovdje. Bran je gradio na ovome mjestu, tristo godina kasnije. Vozili smo se i planinarili smo u okolici Clarea, ronili u Atlantiku. Ali ima više smisla, jednostavno je logičnije da odgovor leži baš ovdje.”

“Ne misliš li da bi Bran, s obzirom na to da je Bran, osjetio to?”

Budući da je Riley mnogo razmišljala o tome, imala je teoriju.

“Mislim da sve to za nas nije počelo prije siječnja - i Doyleova prisilnog ponovnog rođenja. Da, svi osim tebe već smo znali za Zvijezde sudbine prije no što smo se upoznali na Krtu - i to je druga važna stvar u cijeloj toj zbrci. Svi smo mi znali; ti nisi. Štoperica se pokrenula kada je Doyle navršio čarobne godine.”

Malo se uspravila, natočila još vina. “To je pristojna teorija.

Siječanj pokreće štopericu, ti počneš imati vizije o nama, o zvijezdama. Treba ti neko vrijeme, ali odeš na Krf - kao i mi ostali.

Isto vrijeme, isto mjesto.”

“Riley je jako pametna.” Annika je i sebi dolila još vina.

“Možeš se kladiti u to.” Kucnula je svojom čašom o Annikinu i, osjetivši poriv da bude velikodušna, ustala je, odnijela bocu do mjesta na kojem je sjedila Sasha, pa napunila i njezinu čašu. “Crtaš ovu kuću.”

“Sviđa mi se ta kuća. Mislim da u pitanju nije ništa drugo. I... Bran je ovamo donio druge dvije zvijezde, u ovu kuću. Možda je i to razlog.”

“Dobro razmišljaš. Dakle, možemo je pročešljati, od podruma do tavana. Tvoje vizije, za sada, govore da je zvijezda na nekom mjestu na kojem je hladno, pričaju o imenu na kamenu. Prva stvar na popisu je ime, kamen. Govorila si o dječaku koji je ugledao muškarca, o muškarcu koji je vidio dječaka.”

“Imamo tri muškarca”, istaknula je Annika.

“Tako je. Jedan od njih rođen je ovdje, ovdje je živio dok je bio dječak. To može biti to. Ili...” Riley je gucnula vina. “To ponovno može biti simbolika. Nešto u kući iz Doy leova vremena ili ono što predstavlja...” Ušutjela je kada je Doyle ušao.

“Tko bi rekao da je tako lako natjerati te da ušutiš.”

“Ne želi ti kopati po svježoj rani”, rekla mu je Sasha.

“Ništa nije svježe.” Pogledao je u vino i, s obzirom na to da mu je bilo pri ruci, ulio si jednu čašu. “Imala si pravo ranije. Ljuti me cijela ta priča o hiru sudbine. To nisi morala biti ti, ali, poput ovoga vina, bila si pri ruci.”

“Riley želi loviti lešinare kako bi pronašla zvijezdu.” Annika je zavirila pod krpu, zadovoljna kada se uvjerila da loptice rastu.

“Lešinarski lov?”

“Jedna vrsta”, rekla je Riley Doyleu. “Sastavimo popis stvari, simbola, mogućnosti koje se mogu primijeniti i počnemo tražiti.

Dovraga, što drugo možemo raditi navečer dok vani lijeva kiša?”

Pomaknuo se i pritisnuo je leđima o kuhinjski ormarić. “Ozbiljno pitaš?”

“Možete se poseksati sada”, srdačno je predložila Annika. “Ima još vremena do večere.”

Doyle joj se nasmiješio. “Srdašce, jesi li sigurna u to da te ne mogu nagovoriti da odbaciš Sawyera i odabereš mene?”

“Krasno.” Ne previše profinjeno, Riley je podignula koljeno, čvrsto ga pritisnula o Doyleove prepone.

“On se šali jer zna da je Sawyer moja jedina istinska ljubav.”

“To je lijepo čuti”, rekao je Sawyer ušavši s Branom iza sebe.

“Sawyeru, loptice su narasle!”

“Moje ne.” Doyle je spustio Rileyno koljeno.

“Ne, tvoje su previše... O.” Zabacivši kosu, Annika se nasmijala.

“Opet si se našalio.”

“On je da pukneš od smijeha.” Riley je gurnula Doylea u prsa, nije ga ni pomaknula. “Gušiš me.”

“Razmišljam o onome vremenu prije večere.”

“Ja ću iskoristiti to vrijeme prije večere”, objavio je Sawyer.

“Anni...”

“Ali mi se ne možemo seksati sada jer ja moram pripremiti večeru. Moj je red.”

“Anni”, rekao je ponovno, prišao joj, obgrlio joj lice dlanovima i poljubio je.

“Sasha može pripaziti na loptice tijesta”, promrmljala je Annika i obgrlila ga oko vrata.

“Volim te. Volim sve na tebi. Volim sve što ti jesi.”

“Događa li se to sada?” promrmljao je Doyle Riley.

“Ušuti.”

“Sjećaš li se kada smo Riley i ja otišli u Dublin?”

“Povrijedilo me jer me nisi poveo sa sobom, a ostali su bili ljuti zato što...”

“Da, preskočimo to”, rekao je Sawyer brzo. “Otišao sam tamo da nabavim nešto za tebe, a Riley mi je pomogla.”

“Iznenađenje, ali nikada mi nisi dao to iznenađenje.”

“Dat ću ti ga sada jer voliš kišu i zato što pripremamo juhu, i zato što je ovo obitelj. Ti si moja obitelj. Ostani moja obitelj, Annika.”

Iz džepa je izvadio dvije polovice ulaštene školjke.

“Prelijepe su.”

Ali kada je posegnula prema njima, Sawyer je podignuo gornju polovicu.

Dahnuvši, pritisnula je ruke o usta. “Prsten. Je li moj?”

“Načinjen za tebe. Mi smo ga dizajnirali - svi smo imali prste u tome. Riley mi je pomogla pronaći dragulje, a Bran, pa, on je izveo svoju čaroliju. Plavi kamen...”

“Poznajem ovaj kamen. Dragocjen je. Čuva u sebi srce mora.”

“Ti čuvaš moje. Uvijek. Udaj se za mene.”

“Sawyeru.” Položila je jednu ruku na svoje srce, drugu na njegovo. “Hoćeš li mi ga staviti na prst, onako kako je Bran stavio Sashi?”

“Shvatit ću to kao potvrdan odgovor.” Nataknuo joj je prsten na prst.

“Ljepši je, dragocjeniji od svega drugoga što imam. Osim tebe. Bit ću tvoja družica, zauvijek.”

Kliznula je u njegovo naručje da događaj zapečati poljupcem i svoje je usne držala čvrsto pritisnute o njegove dugo, dugo. “Već sam mislila da sam doživjela najveću sreću, ali ova je veća.”

“Eto, to je naša Anni.” Ovoga je puta Riley laktom odmaknula Doylea. “Pokaži ga.”

“Prelijep je. Sadrži more i ružičastu za radost, i obruč koji čini krug za nas sve, za obitelj. Hvala ti što si pomogla.” Poljubila je Riley u obraz. “Hvala ti.” Zatim Sashu, pa Doylea. “I tebi hvala, za čaroliju.” Zagrlila je Brana i zaljuljala se s njim.

Zatim se odmaknula plešući, držeći ruku s prstenom visoko u zraku. “Gledajte! Tako je jako, jako lijep! To je najbolje iznenađenje na svijetu.”

Skočila je u Sawyerovo naručje smijući se kada je svoje usne priljubio o njezine.

“Mmm. Sasha će dovršiti...” Skočila je na pod kada se oglasio alarm. “Loptice!”

“Brate.” Odmahnuvši glavom, Doyle je podignuo svoju čašu.

“Nikada više, do kraja života, neće ti ni trenutka biti dosadno.”

Sawyer je promatrao kako je Annika jednim dramatičnim potezom otkrila tijesto, poput mađioničara koji dovršava svoj trik.

“Računam baš na to.” *

*

*

Pojeli su juhu, popili vino, razgovarali o teorijama.

“Zanimljivo”, zaključio je Bran. “Ideja da bi zvijezda mogla bili negdje u kući ili oko nje.”

“Tvoji bi graditelji to spomenuli”, dometnuo je Doyle.

“Imao je tri stotine godina da izbrusi svoje skeptične stavove.”

Odlučivši ignorirati Doylea, Riley je otrgnula komad svoje zdjelice od kruha i s užitkom zagrizla u njega. “Hipoteza, kao i ova misija, utemeljena je na neprijepornoj činjenici da alternativne stvarnosti, parastvarnosti, postoje. Prihvativši to, selimo na druge činjenice.

Doyle je preobražen u besmrtnika u mjesecu siječnju, prije tristo trideset tri godine. U siječnju su Sashu počele opsjedati vizije o Zvijezdama sudbine i o nama. Zaključak: to je pokrenulo ovu misiju.”

“Svi smo bili privučeni Krfu”, nastavio je Bran. “Nas smo se troje upoznali onoga dana kada smo doputovali, smjestili se u isti hotel.

Nakon nekoliko dana nas smo se šestero već borili zajedno, prvi put, protiv Nerezze. Tamo se među nama oblikovala povezanost.” Sashinu je ruku podignuo prema svojim usnama da je poljubi. “Različitog intenziteta.”

“Povezanost”, ponovila je Sasha. “I svatko je od nas došao u situaciju u kojoj smo bili u stanju podijeliti s drugima svoje osobno nasljeđe. Mislim, doista mislim, da smo ovdje gdje jesmo upravo zbog te povezanosti. Ona nije postojala u siječnju. Nije postojala kada je Bran izgradio ovu kuću niti kada je Doyle proklet. Ali... postojao je potencijal te povezanosti.”

“Tako je.” Oduševljena, Riley je kucnula prstom po stolu. “Taj je potencijal rođen u trenutku u kojem su stvorene zvijezde i otada je

evoluirao. Zvijezde su pale, počelo je istraživanje na temelju crteža, no to istraživanje govori da su zvijezde pale prije no što je Doyle rođen. Njegovo rođenje... i mistično ponovno rođenje izazvano prokletstvom? Još jedan korak u evoluciji. Uključujemo se mi ostali. I zar se ne bismo trebali začuditi i zadiviti zbog te mješavine? Vještac, sirena, besmrtnik, likantrop, vidovnjakinja, putnik. Zašto ne šest vještaca ili šest besmrtnika?”

“Raznolikost donosi snagu”, primijetio je Bran. “I izazove koje treba prevladati.”

“Moraš to priznati - rekao si to i sam”, dodao je Sawyer pogledavši u Doylea. “Najviše si se približio pronalasku Nerezze kada si bio na Krfu, s nama.”

“Priznajem da je pravi trenutak bio važan, da smo važni nas šestero. No, ne čini mi se da je ispravna ideja o tome da se Ledena zvijezda nalazi tu negdje, iza nekakvog radijatora.”

“Ako povežemo sve točkice.” Podignuvši svoje vino, Riley se obratila svima za stolom. “Najveću težinu ima činjenica da zvijezde može pronaći samo nas šestero - i ne možemo ih pronaći dok se ne udružimo. Dakle, Ledena je zvijezda možda skrivena u kući u kojoj je Doyle rođen, i možda je skrivena u ovoj kući ili negdje oko nje, u ovome trenutku. Kuća je kamena, a podaci i vizije govore o kamenu. I o moru, koje je u blizini.

“Muškarac ugleda dječaka i dječak ugleda muškarca. Ne, nemam viziju”, rekla je Sasha brzo. “Samo se prisjećam. Ogledalo, staklo?”

“E, sada razmišljaš na pravi način. I još malo o imenu. Možda je negdje napisano, možda u nekoj knjizi.”

“Slika. Potpis umjetnika”, objasnila je Sasha, “ili ime osobe koja je naslikana.”

“Uspomene, suveniri”, predložio je Sawyer. “Nešto ugravirano.”

“Zapisat ću sve to.” Riley je ustala uzeti sa stolića svoj tablet.

“Ogledalo, staklo, knjiga...”

“Tako brzo stvaraš slova.” Annika se nagnula i stala promatrati slova koja su se pojavljivala na ekranu. “Možeš li me naučiti? Ja volim učiti.”

“Naravno.” Riley je to izgovorila odsutnim glasom jer je napokon pogledala Doylea. “Zašto si odabrao sobu na katu?”

“Imala je krevet.”

“Prestani se praviti pametnim. Zašto baš tu sobu?”

“Nema posebnog razloga, osim...”

“Osim čega?”

“Okrenuta je prema moru. Kao što je bila i soba u kojoj sam ovdje boravio kao dječak.”

“U redu. To može imati veze. Porazgovarajte međusobno. Želim se poigrati ovime.” Riley je svoj tablet odnijela na sofu.

Doyle je ustao, krenuo za njom. “Ti si ljuta zbog nečega?”

“Nisam. Jednostavno smišljam nešto, slagao se ti s tom teorijom ili ne.”

“Ljuta si zbog toga što ja to ne pušim?”

“Nisam.” Podignula je pogled, izdržala njegov. “Teorije su namijenjene raspravljanju i stavljanju na kušnje. Zato se i zovu teorijama. Ja sam znanstvenica. Obožavam ideje, čak i kada su suprotne mojima.”

“Kakav je onda stav?”

“Smišljam nešto”, ponovila je. “Jednu teoriju, a razmišljam i o nečemu osobnome. Da sam ljuta, rekla bih to.”

“U redu.” Vratio se za stol, sjeo s ostalima. Riley ga je ponovno počela ignorirati. Činilo joj se da je to najbolji način ponašanja dok u sebi raspravlja sama sa sobom bi li mu rekla da je zaljubljena u njega ili ne. Ako mu odluči to reći, kada to učiniti? Kada odluči o tome, na koji način to učiniti?

Mnoštvo pitanja i nijedan jasan odgovor.

Imala je mnogo toga na umu i neka ta pitanja kruže u njezinu umu dok ona dodaje predmete na popis za lov, a razgovor u sobi neka se samo prelijeva preko nje.

SEDAMNAESTO POGLAVLJE

A

nnika se za stolom divila svojem prstenu, treperila je prstima kako bi ga natjerala da svjetluca. Razmišljala je o tome kako bi najviše voljela udati se za Sawyera na otoku na kojem ju je uzeo - na kojem je jedna od njezinih njegovu pretku dala kompas. Na kojem joj je prvi put rekao da je voli.

Svi bi bili dobrodošli, zemaljski ljudi koji su bili obitelj, morski ljudi. Nadala se, toliko se jako nadala da će se moći udati za Sawyera dok još ima noge. Tako bi mogla odjenuti prelijepu haljinu i plesati s njime.

Slučajno je primijetila kako joj se Sasha smiješi dok su muškarci razgovarali o planovima za bitku i o drugim teškim stvarima.

“Volim ga gledati i osjećati ga na svome prstu. Je li tako i s tobom i tvojim prstenom?”

“Cijelo vrijeme.”

“Doći ćete na vjenčanje i stajati pored mene, ti i Riley, kako ćemo mi stajati pored tebe?”

“Već sam mislila da me nikada nećeš to pitati.” Sasha se nasmijala.

“Razmišljala sam o tome, jako bih to voljela, kada bismo se mogli vjenčati na otoku. Na našem otoku.”

Sawyer ju je nježno zagrlio rukom oko ramena. “I ja sam mislio isto.”

“Doista. O, onda će svi moći doći. Naša obitelj, tvoja obitelj, moja obitelj. Imat ćemo cvijeće, na kopnu i na moru, i glazbu. I vino. To je više no što mogu zamisliti. Više no što sam ikada mogla, a ja jesam razmišljala o postupku ulaska u svijet odraslih, o obećanju koje sam dobila kada sam bila djevojčica. Imala sam mjesto na kojem sam sanjarila o posebnim stvarima, a ta je stvar bila najposebnija.”

“Kakvo mjesto?”

“U toplim vodama juga gdje je voda toliko bistra da sunce prodire kroz nju, imam samo svoje tajno mjesto. Vrt koralja i morskih trava.

Tamo bih se sklupčala i sanjala svoje najljepše snove.”

Sada živi svoj san, pomislila je i priljubila se uz njega. “Jesi li i ti imao svoje tajno mjesto?”

“Kućicu na drvetu.”

Oči su joj se raširile. “Cijelo drvo ti je bilo kuća?”

“Ne, to je mala kuća izgrađena na drvetu. Visoko među granama.

Izgradili su je moj tata i moj djed, za nas djecu. Svi smo tamo boravili, ali ja bih se tamo popeo sam, pogotovo tijekom ljetnih noći.

Pretpostavljam da sam tamo snivao neke jako lijepe snove.”

“Pogotovo nakon što je malo prolistao pornočasopise”, rekla je Riley s druge strane sobe.

“To je druga vrsta sanjarenja.” “Što su to pornočasopisi?” upitala je Annika.

“Objasnit ću ti kasnije. Što je s tobom, brbljavice?”

“Sa mnom?” Riley je ponovno pogledala prema njima. “Mi smo mnogo putovali, pa sam svuda pronalazila takva mjesta. Moje su mjesto bile knjige, ne tako tajno mjesto, ali bilo je moje. U knjigama ima mnogo snova. Ali, sada kad razmišljam o tome, postoji kod kuće taj stari podrum u koji bismo se sklanjali za oluja. Pretpostavljam da je to moja verzija kućice na drvetu ili morskog vrta.”

“Sasha.” Uživajući u tome razgovoru, Annika se okrenula prema njoj. “Gdje je bilo tvoje tajno mjesto?”

“Htjela sam reći da ga ja nisam imala, ali to bi bio refleks. Nešto što izgovoriš, a da prije nisi razmislio”, objasnila je. “Tavan. Za mene je bio vrlo tajan, mjesto na koje bih odlazila kada bih željela biti sama, kada bih željela pobjeći od svih i od svega. Tamo bih crtala i zamišljala da sam poput svih drugih. Nisam tada bila sretna kao što sam sada.”

“Voljela bih da sam mogla biti tvoja prijateljica kada si bila djevojčica.”

“Sada to nadoknađujemo. Nastavimo tako i dalje. Ti si na redu, Brane.”

“Postoji potok do kojeg ima prilično hodanja od našeg doma u Sligu. Zaputio bih se do njega dok sam bio dječak, kada bih imao o čemu razmišljati. Sjeo bih oslonjen leđima o jednu staru, kvrgavu oskorušu, promatrao ribe u potoku, vježbao magiju i sanjario o tome da postanem veliki čarobnjak.”

“I postao si!” Annika je sklopila svoje ruke. “Doyle, gdje je bilo tvoje mjesto?”

“Kada sam bio dječak, moji su dani bili ispunjeni poslom.

Prikupiti drvo za potpalu, iskopati treset, brinuti se o stoci.”

“Hodati petnaest kilometara do škole, bosonog po snijegu.

Uzbrdo”, dodala je Riley i zaradila njegovo netremično zurenje.

“Nisi imao cipele?”

“Izgovara mudrijaške klišeje”, rekao je Doyle Anniki. “Ja sam bio najstariji i imao sam najviše zaduženja... Refleks”, rekao je bacivši pogled prema Sashi. “Stare navike. Bilo nam je zabranjeno penjati se po liticama, i naravno da nas ništa nije privlačilo više od toga. Kad sam mogao pobjeći od svoje braće, od poslova, učinio bih upravo to.

Volio sam opasnost koju je to nosilo u sebi, pogled na more koje se lomi ispod mene, vjetar koji me šiba. A kada sam pronašao...”

Zastao je, šokiran, zapanjen. Cijelo vrijeme? To se upitao dok se njegov mozak trudio shvatiti. Je li cijelo vrijeme tamo?

“Ne u kući. Ne na groblju. Zvijezda nije ovdje niti je tamo.”

Riley je već skočila na noge. Sada je odložila tablet u stranu i došetala do stola. “Ali ti znaš gdje je.”

“Ja ne...” Ljutila ga je činjenica da se morao pribrati. “Možda”, rekao je, sada smirenije. “Teorija, spajam točkice. Penjao sam se na litice, isprva ne visoko, pa malo više, a kada me ne bi ulovili i kada se ne bih sakrio, još više. Čak i noću, po mjesečini, i Bog zna, da sam se okliznuo... Ali to je bio dio toga doživljaja. To uzbuđenje, taj rizik.

Naposljetku, ja sam bio najstariji, a Feilim, on se tek bio rodio, majka je imala pune ruke posla, otac je bio potpuno očaran njime. Feilim je bio prelijep, čak je i devetogodišnji dječak mogao vidjeti koliko je lijep.

Bio je star nekoliko dana kada sam pronašao špilju.”

“Dobro bi mi došao viski.”

“Donijet ću ti.” Kada je ustao, Bran je bacio pogled na crtež na kojem je Sasha radila, brzo, vješto, držeći papir na krilu.

“Spilja u litici”, požurila je Riley.

“Da. Bila je poput škrinje s blagom. Odmah sam ušao unutra, kako bi to već učinio dječak bez imalo mozga u glavi. U njoj je odjekivalo more. To je bilo nešto za što nije znao nitko osim mene, što neće imati nitko osim mene. Bio sam gusar, došao po svoj plijen.

Tijekom narednih tjedana, mjeseci i godina, to je bilo moje mjesto.

Uzeo sam jedan stari prekrivač koji se stavljao na leđa konja, kresivo, loj, sitna dječačka blaga. Mogao sam sjediti na istaci ispred nje, gledati u more i zamišljati pustolovine u koje ću otići. Izrezbario sam frulu da u nju zasviram i prizovem svoga zmaja. Davno sam prije odlučio da će zmaj biti moj duhovni vodič. Hvala.”

Doyle je podignuo čašu koju je Bran spustio ispred njega. “Urezao sam taj simbol u zid špilje i iznad njega svoje ime.”

“Doyle Mac Cleirich, napisao je dječak u kamenu i sanjao o muškarcu u kojeg će jednoga dana odrasti. Ratnik, pustolov.” Sasha je svoj crtaći blok položila na stol.

Na njemu je nacrtala špilju osvijetljenu jednom svijećom koja se na stijeni uzdizala zalijepljena vlastitim voskom i dječaka - tamne, čupave kose, u košulji umrljanoj zemljom - napeta izraza lica dok je urezivao slova u kameni zid.

“Sanjajući o onome što će biti, on ne vidi vatru i led. Ne osjeća vrućinu niti hladnoću. To čeka muškarca, onoga koji zna da je rat krv i smrt i koji će se ipak boriti. Zvijezda čeka dječaka, čeka muškarca. Vidi ime, pročitaj ime, izgovori ime. Njezin led gori kroz vatru. Jedna za vidovnjakinju, druga za sirenu, treća za vojnika. Suočite se s olujom, djeco bogova, i odnesite ih kući.”

Sasha je drhtavo uzdahnula, posegnula preko stola za Doyleovim viskijem. “Smijem?” rekla je i iskapila čašu. Ponovno se stresla. “Vau. Ovo je vjerojatno bila pogreška.”

“Dobro si učinila.” Bran je položio ruke na njezina ramena. “Bila si izvrsna.”

“Vidjela si?” Doyle je potapšao blok za crtanje. “Vidjela si ovo?” “Čim si počeo pričati o liticama. Kao da sam gledala film u svojoj glavi - teško je to objasniti. A kada si počeo pričati, ruka mi se jednostavno podignula sama od sebe i počela crtati. I vidjela sam tebe - vidjela sam te kao dječaka u toj špilji. Osjetila sam...”

Doyle je uzeo bocu viskija koju je Bran donio na stol, natočio još u čašu. “Nastavi.”

“Odlučnost, uzbuđenje, nevinost. Moć svuda oko tebe. Porezao si prst nožem i kada si njime prešao preko slova koja si urezao, tvoja ih je krv zapečatila.”

Doyle je kimnuo, otpio. “Ovdje, cijelo vrijeme. Baš kao što si rekla.” Pogledao je Riley. “Nikada nisam pomislio na špilju. Čak sam i bio otišao tamo nakon što smo došli ovamo. Sišao sam dolje, otišao sam je ponovno vidjeti. Ništa nisam pomislio. Ništa osjetio.”

“Bio si sâm. Sljedeći put nećeš biti.”

“Nije baš lako spustiti se do tamo.”

Riley je podignula obrve. “Ni pristup preostalim dvjema špiljama nije baš bio poput šetnje po parku.”

“Rekao bih, ako mi daš koordinate, da ću nas ja prenijeti onamo; da je udaljena od vrha samo pola metra, ili metar...” Sawyer se počešao po glavi. “Ali dugačak je put do dolje.”

“Poslužit ćemo se konopcem.” Bran je pogledao prema prozoru.

“Ali ne večeras. Ne po mraku i kiši. Ujutro - zamolite bogove da proljepšaju vrijeme - idemo svi zajedno.”

“Recimo da je pronađemo, a ja kažem da hoćemo. Što ćemo učiniti s njom?” upitao je Sawyer. “Kamo ćemo je staviti dok ne smislimo kako je odnijeti kući?”

“Pa, prema ustanovljenom obrascu...” Riley je pogledala prema Sashi.

“Slika. Slikala sam kada sam imala prilike, ali ništa me nije privuklo, kao u slučaju preostalih dviju. Možda ću sada, kad sam

odgledala taj film, osjetiti poriv da naslikam nešto. Inače će možda morati poslužiti i neka običnija slika.”

“I sljedeće pitanje: gdje je, dovraga, taj Stakleni otok? I dalje ću o njemu tražiti po knjigama”, obećala je Riley. “Ali sve mi se više čini da odgovor na to pitanje neću pronaći u knjigama niti na internetu. Pa ipak, nastavit ću tražiti. Počevši sada.”

“Ako se trebamo spuštati po litici, počet ćemo u zoru”, rekao joj je Doyle.

“Bit ću spremna”, rekla je i otišla van. *

*

*

Radila je do iza ponoći, poigravala se s nekolicinom teorija.

Odbacila ih.

Napisala je dugački e-mail svojim roditeljima, pričala im o tome gdje je, kako je, tražila savjet za još neki smjer istraživanja kojim bi trebala krenuti.

Vrijeme je da završim za večeras, rekla je samoj sebi. Vrijeme je za malo sna - barem će pokušati zaspati. Ako je sutrašnji dan bio dan za sljedeći veliki korak, svi će morati biti spremni.

Ne samo spremni za to da pronađu zvijezdu, da je zaštite, već i spremni za borbu. Čim Nerezza nanjuši da su pronašli posljednju zvijezdu, bit će im za vratom.

Razmišljajući o tome, napustila je knjižnicu i otišla u dnevnu sobu u kojoj su pohranili oružje. Doyle je tiho sjedio pored gotovo ugasle vatre, lašteći svoj mač.

“Trebala bi malo odspavati”, rekao joj je.

“Krenula sam. To vrijedi i za tebe.” “Čim završim s ovim. Nisam pomislio na špilju. A trebao sam. I nisam.”

“Ja se nisam sjetila upitati ima li neko mjesto u neposrednoj okolici posebno značenje za tebe. Držala sam se groblja jer sam znala da to mjesto ima posebno značenje za tebe.”

“Ispočetka sam mislio da si u pravu. Mrzio sam pomisao na to.”

Sjela je nasuprot njemu. “Imaš pravo željeti da tvoja obitelj počiva u miru. Mislim... Želiš li znati što ja mislim?”

“Kada te je to zaustavilo? Da”, priznao je kada je nastavila šutjeti. “Želim čuti što ti misliš.”

“Mislim da je ovo dar. Mislim da je to nešto što ti je darovano prije nekoliko stotina godina kako bi ti pomoglo razriješiti ostatak ove priče. Svaki dječak želi biti junak, je li tako? A ti sada to jesi. Jesi”, ustrajala je kada je odmahnuo glavom. “Samo su ti dali mogućnost da odabereš hoćeš li biti junak ili ćeš se okrenuti i otići. Ti se nisi okrenuo i nisi otišao. Vratio si se na to - moram reći - zlo mjesto na kojem je ubijen tvoj brat, a kada je Nerezza pokušala iskoristiti tvoju bol protiv tebe, protiv svih nas, ti si joj pokazao zube. Danas nisi želio stajati na groblju i pričati o svojoj obitelji. Ali pričao si. To nije junaštvo iz bitke, Doyle, ali je korak naprijed. Dakle...”

Ustala je. “Kao što sam već rekla ranije, razmišljala sam o nekim stvarima.”

“O pronalasku otoka.”

“Ništa od toga. Mislila sam na osobne stvari. Sklopili smo neku vrstu sporazuma kojeg se ja, recimo, nisam pridržavala.”

Namrštio se. “Kakav sporazum?”

“Da će među nama postojati samo seks, samo dobar, zdrav seks.

Bez osjećaja. Ali situacija mi je malo izmaknula nadzoru.”

Odložio je mač u stranu, vrlo pažljivo. “Jesi li trudna?”

“Ne. Isuse. Jako si iritantan, i mušičav. I naporan”, zaključila je.

“Kakve to ima veze sa seksom?”

“Nema. Ima veze s onim osjećajnim dijelom koji se nije trebao dogoditi. Ne znam zašto se to dogodilo. Voljela bih znati zašto, a ne znam, pa je i to iritantno. Dio krivnje za to mogu prebaciti na tebe jer izvući nešto iz tebe isto je kao nekome čupati zub. Kao što, na primjer, sve do danas nisam znala da ti je bilo dvadeset šest godina kada si proklet.”

“Kako to znaš?”

“Izračunala sam, za Boga miloga. Koliko si imao godina kada se Feilim rodio - devet - koliko si godina imao kada je umro.

Sedamnaest. Što te čini - ako u to ne uključimo besmrtnost - nekoliko godina mladim od mene. To mi je nezgodno.”

Šuteći, Doyle je ponovno posegnuo za svojim mačem.

“Ne, ostavi ga na miru, i slušaj. Reći ću da usprkos svemu tome a mogu reći da imaš kvaliteta koje nadvladavaju to sranje, ali ovo već traje predugo. Usprkos tome, ili možda baš zbog toga - nisam shvatila što je na stvari od toga dvoga - zaljubila sam se u tebe.”

“Ne, nisi.”

Od svih njegovih odgovora koje je zamišljala, nikada nije ni pomislila na ovakvo hladno, smireno opovrgavanje. Pripremila se na to da će joj osjećaji biti povrijeđeni, pripremila se čak i na gadan udarac posred srca. No nije se pripremila na to da će se osjećati uvrijeđenom i bijesnom.

“Nemoj mi govoriti što ja osjećam. Nemoj mi govoriti što mi je ovdje.” Bubnula se šakom po srcu. “Govorim ti to, iako radije ne bih.

Izgledam li sretna zbog toga? Plešem li od sreće? Izvodim li zvijezde jer sam jako vesela?”

“Preuzelo te, to je sve. Spavamo zajedno, a svi ostali pričaju o vjenčanjima i cvijeću. Preslikala si na sebe te dvije stvari.”

“Glupost. Uvredljiva glupost. Jesam li ja rekla išta o vjenčanjima i cvijeću? Izgledam li ja poput nekoga tko ne može dočekati da kupi nekakvu dugačku, bijelu haljinu i zgrabi buketić?”

Osjetio je prvu naznaku panike. “Ne, doista ne izgledaš tako.”

“Meni se to ne sviđa ništa više no tebi, ali tako je kako je.

Izražavam svoje poštovanje prema tebi govoreći ti to. Ti meni iskaži svoje poštovanje ne optužujući me da sam nekakva sentimentalna

djevojčica.”

Osjetio je da se mora zauzeti za sebe. “Kažem da mislim da se nalazimo u neobičnoj i intenzivnoj situaciji. Tome smo dodali seks.

Mi... poštujemo jedno drugo, vjerujemo si međusobno. Očito privlačimo jedno drugo. Ti si pametna žena, logična žena, racionalna žena. Žena koja sigurno zna...”

“Dovoljno sam pametna da znam da logika i razumno razmišljanje ne vrijede ni pišljiva boba kada se dogodi da se zaljubiš u nekoga.” I više nego bijesna, pljesnula se dlanovima po bokovima. “Što misliš, što ja govorim samoj sebi? Ali osjećam to što osjećam.

Bog zna zašto.”

“Ne mogu ti dati ono što ljubav traži.” Odmahnula je glavom, a bijes se u njezinim očima ublažio do sućuti. “Glupane, ljubav ništa ne traži. Ona jednostavno postoji. Suoči se s tim.”

“Riley”, rekao je kada je krenula van, pa se okrenula.

“Nemoj mi reći da ti je stalo do mene. To je jeftino. To je ispod svake razine za nas oboje.”

“Postoje razlozi zbog kojih ne mogu...”

“Jesam li te išta tražila zauzvrat?” Ništa nije tražila, pomislio je. I što je on sada trebao učiniti? “Nisi.”

“Onda ostavi to na miru. Jednostavno ostavi. Rekla sam ti to jer kada sam na hrpu stavila sve stvari ‘za’ i ‘protiv’, ne volim žaliti ni za čim. Neću požaliti što sam ti rekla da te volim. Nemoj me tjerati da se osjećam manje vrijednom zbog toga što te volim.”

Pustio ju je da ode - to je bilo najbolje za njih oboje. Ali znao je da je u tih tristo godina, kada se na hrpu stavi sve što je učinio, sve što je iskusio, ona bila jedina žena koja ga je uspjela istinski protresti. *

*

*

Spavala je dobro. Izgovorila je što je imala reći, riješila je tu stvar koja ju je mučila izgovorivši je naglas. Zato će sada odbaciti tu težinu i muku.

Nije ju povrijedio, a očekivala je da će to učiniti. Naposljetku, nikada ranije nije bila zaljubljena. Osjećala je požudu, da, i nešto vrlo slično ovome, ali nikada nije prešla tu jasno iscrtanu granicu.

Ne, nije ju povrijedio, razmišljala je Riley dok se odijevala za penjanje po grubim liticama. Ona je bila pametna, obrazovana žena, razmjerno privlačna, zdrava, svjetska putnica. Ako Doyle nije mogao uvidjeti i prihvatiti njezinu ljubav, onda je on na gubitku.

Nikada nije sanjala o vjenčanju i braku i sretnom životu dok nas smrt ne rastavi. Iako nije ni bila protiv svega toga. Ali živjela je

ispunjenim i zanimljivim životom – čak i prije no što se upustila u rat protiv nekakve božice. Ako preživi taj rat, namjeravala je i dalje živjeti ispunjenim i zanimljivim životom.

Doyle bi mogao biti dio toga života ili neće biti. Na njemu je da odluči.

Ali važnost sadašnjeg trenutka nadvladala je važnost onoga što će možda doći kasnije. Opasala se svojim pištoljima - ne napuštaj dom bez njih - pričvrstila korice za nož, pa se stražnjim stubištem spustila u kuhinju.

Kava - prva na popisu važnih stvari - mirisala je zrakom, zajedno s mirisom mesa pečenog na žaru i mirisa prepečenoga kruha.

“Omleti”, rekla je Sasha Riley dok je umješno jednoga preklapala na tavi. “Punjeni. Annika je postavila stol prije no što sam sišla kako bi je Sawyer mogao odvesti na jedan brzinski plivanac.”

Od ubrusa je izgradila špilju, primijetila je Riley, postavila ga iznad jednog naboranog, plavog, koji je očito predstavljao more. U špilju je smjestila šest figurica načinjenih od drvenih čistača za lule.

Okružili su zmaja načinjenog od istog materijala na kojem je stajao mali, bijeli kamenčić.

“Smatrajmo to proročanstvom.” Riley je ulila kavu i odlučila iskoristiti taj trenutak. “Rekla sam Doyleu da sam zaljubljena u njega.”

“O!” Sasha je brzim pokretom prebacila omlet na tanjur. Njezin je smiješak izblijedio. “O.” “Slušaj, nisam očekivala da će me uzeti u naručje poput viteškog junaka iz bajke. Jednostavno sam morala to izgovoriti kako me razmišljanje o tome trebam li to izgovoriti - ili ne trebam - ne bi sprečavalo da razmišljam o pametnijim stvarima. I tako sam to izgovorila i sada je sve jasno, čisto i riješeno.” “Što je rekao?”

“Ne mnogo, ali jedna od izjava bila je da sam ja sigurno pobrkala

- pobrkala - seks sa svim tim razgovorom o vjenčanju. E, to je bilo

uvredljivo.”

“Da, doista jest. To je bila uvreda tvojim osjećajima i tvome intelektu.”

“Buuum.” Riley je prstom potapšala Sashino rame. “Većinom je bio zapanjen i iznerviran - više zapanjen. To mu neću uzeti za zlo.

Imali smo sporazum.”

“O, za...”

“Jesmo”, ustrajala je Riley. “Ja sam ga iznevjerila.” Sasha je prijezirno puhnula. “Da, baš kao da možeš voditi pregovore s ljubavlju.”

“Sada to shvaćam. Ali nisam to razumjela kada sam sklopila taj sporazum. Ovo mi je prvi put da sam u toj areni.” Slegnuvši ramenima, zabila je palac u prednji džep na hlačama. “Bilo kako bilo, na kraju razgovora osjetila sam sažaljenje prema njemu zbog svega onoga što on ne razumije. Ljubav je dragocjena, nije li? To nije nešto što možeš pronaći kopajući, tražeći, čitajući. Jednostavno se dogodi ili se ne dogodi.”

“O, da, baš mi ga je jako žao.”

Smijući se, Riley je otpila gutljaj kave. “Ne, stvarno. Nisam ti to ispričala kako bi ti sada bila ljuta na njega.”

“Ti si moja prijateljica. Ti si prva prava prijateljica koju sam ikada imala. Kakva bih ja to prijateljica bila kada ne bih bila ljuta na njega?

Naravno da sam ljuta na njega. Kreten.”

“Cijenim to. Ali ako ne možeš odlučiti kako se nećeš zaljubiti u nekoga, ne možeš odlučiti ni da se hoćeš, je li tako? To se jednostavno dogodi ili se ne dogodi”, ponovila je Riley. “Dobro sam. Što je mnogo važnije, morat ćemo se družiti. Bez unutrašnjih sukoba, pogotovo danas.”

“Ja mogu biti ljuta na njega i ipak se družiti s njim.” Namrštena, Sasha je u tavu ulila jaja koja je istukla vilicom.

“Obrni to. Najprije druženje, onda ljutnja.”

“Za tebe sve.” Sasha je dodala prepečenu slaninu i kobasicu, naribani sir. “Učinit ću to radi tebe.” to.”

“Volim te. Ne govorim to jako često. Današnji je dan dobar dan za “I ja tebe volim.”

Riley je začula korake na stubama. “Reći ćeš Branu - i nemam ništa protiv. Možda samo da pričekaš dok se ne vratimo. Sa zvijezdom.”

“Mogu to izvesti.”

No na stubama nije bio Bran, već Doyle i Riley je tome prilagodila svoju reakciju. Zaključila je da se baš lijepo zabavlja kada je ugledala tog krupnog besmrtnika koji vitla mačem i kojem je bilo beskrajno neugodno kada je u kuhinji ugledao žene.

Možda je ta njezina reakcija bila pakosna i nedostojanstvena, ali to joj nije smetalo.

“Prije penjanja punimo baterije nadjevenim omletima.” Riley je progovorila vrlo opušteno i otpila gutljaj svoje kave. “Sudeći prema Anniki”, pokazala je svojom šalicom prema stolu, “dobro nam ide.”

“U redu.”

Bacio je pogled iza sebe s toliko olakšanja kada je ugledao Brana da se Riley jedva suzdržala od smijeha.

“Ah, upravo sam toga muškarca želio vidjeti. Želim uzeti konopac iz garaže. Imamo li vremena za to, Sasha?”

“Imaš deset minuta.”

“Dovoljno. Pomogni mi, hoćeš li, Doyle?” Riley je zadržala ozbiljan izraz lica dok nisu izašli van. U garaži je Bran s kuke na zidu uzeo kolut čvrstog, debelog konopca. “Pa, sada shvaćam zašto sam imao osjećaj da moram imati sve ovo.” Pružio ga je Doyleu i uzeo drugi kolut.

“Ovo je i više nego dovoljno. Spilja se nalazi na otprilike četiri i pol metra niz liticu.”

“Mogu nas spustiti tamo i bez konopca”, razmišljao je Bran.

“Iako bih se osjećao bolje da sam tamo najprije otišao sam. To je najbolje za orijentaciju, doista. Sawyer bi mogao postupiti isto, kada unese koordinate, ali...” to.”

“Imaš konopac”, dovršio je Doyle. “I smatraj da postoji razlog za

“Svezani zajedno, umjesto da ja odvedem dolje jednog po jednog ili dvoje odjednom. Da, mislim da moramo biti svi povezani.” Bran je nagnuo glavu. “Jesi li zabrinut?”

“Nisam. Ne, spust je zeznut, ali ne toliko da ga ne bismo mogli svladati.” “Što je onda?”

“Ma ništa. Nešto drugo. Nije važno.” Sranje. “Riley kaže da je zaljubljena u mene.”

Bran jedva da je kimnuo glavom. “Onda si pravi srećković.”

“Možda bih bio da sam samo običan muškarac. Čak i da jesam, imamo važnijih i hitnijih stvari. Ako je ljuta na mene jer nisam... jer nisam mogao...” Prekinuo je i opsovao. “Ako bude ometena onime što misli da osjeća...”

“Rekao bih da Riley jako dobro poznaje samu sebe. To kao prvo. A kao drugo, meni se maloprije nije činila ljuta niti ometena.”

“Lukava je ona”, odmahnuo je Doyle glavom, a Bran se nasmiješio.

“U to nema sumnje. A ipak, meni se čini da si ti taj koji je ljut i smeten. Ti nešto osjećaš prema njoj.”

“Naravno da osjećam. Spavamo zajedno.”

“Da posudim Sawyerov izraz, dopusti samo da kažem: stari moj.”

To je izmamilo smijeh iz Doylea. “U redu, ne, nisam nešto osjećao prema svakoj ženi s kojom sam spavao. Ali mi smo dio cjeline, mi smo povezani.” Proučavao je konopac. “Povezani smo.”

“Ja sam zaljubljen muškarac i ta ljubav raste svakoga dana. Meni je to nevjerojatno. Vidio sam te kako se mučiš. Povezani smo - svi zajedno - pa ti želim sreću jer sam jasno vidio da ona nadopunjuje tebe, a ti nadopunjuješ nju. Ali ti si taj koji mora to uvidjeti, odlučiti.”

“Ništa više ne treba uvidjeti, ništa ne treba odlučiti. A postoje hitnije stvari kojima se moramo pozabaviti.” Doyle je sa zida uzeo posljednji kolut konopca. *

*

*

Kada su pojeli, okupili su se kod zida na litici. Sasha se nagnula i pogledala dolje pa problijedjela. “Dugačak je put do dolje.”

“Gospodin Čarobnjak neće dopustiti da padneš.” Riley je stručnim potezima zavezala konopac oko Sashina struka. “Osim toga, kao što smo već zaključili, Sawyer, Doyle i ja imamo iskustva s penjanjem. Ti samo moraš paziti kamo gaziš i slijediti nas.”

“I ne gledati dolje”, rekla je Sasha. “Ako ti se luk čini nespretnim, ostavi ga ovdje. Možeš uzeti jedan od mojih pištolja. Ti si i više nego pristojan strijelac.”

“Bolja sam s lukom. Snaći ću se.” Riley je osigurala čvor.

Priželjkivala je nekolicinu čvrstih karabinera, par osigurača i koju poštenu ormu, ali ne možeš imati sve. A taj je konopac bio prvoklasan.

Izmjerila mu je dužinu, prišla Branu da osigura i njega. “Bit će ona dobro”, rekla je Riley tiho, “ali, ako se uznemiri, pričaj s njom. To će je umiriti.”

Pogledala je prema Doyleu, primijetila da je Sawyera zavezao s Annikom. Zadovoljna, počela je osiguravati sebe. “Dopusti da provjerim to.” Doyle je prišao k njoj. Psihički se pripremila na dodire njegovih ruku. Da, može to podnijeti.

“Prvi sam se put pošteno penjala u Arizoni gdje sam proučavala pretke Indijanaca Pueblo. Bilo je vruće i suho”, dodala je, bacivši pogled prema nježno plavom, jutarnjem nebu. “Nema vjetra.”

Pogledala je ponovno u njega, susrela njegov pogled. “Sasha je nervozna, ali izdržat će.”

“U redu. Osiguraj kraj.”

Pričekao je dok je Riley omotala kraj užeta oko debla jednog stabla i čvrsto ga svezala. “Želiš li provjeriti?”

Doyle je odmahnuo glavom. Kao i u većini stvari, znala je što radi.

Iako njemu nije trebao konopac, poslužio se njime. I preuzeo je vodstvo prebacivši se preko zida. Oboružana svojim uobičajenim entuzijazmom, Annika se prebacila zajedno s njim.

“Polako”, upozorio je Sawyer i dočekao se na usku istaku od porozna tla. “Nemaju svi tvoj osjećaj za ravnotežu.”

“Misli na mene.” Sasha se prebacila preko ruba. “Mogu ja to. Ne brini se.”

Riley je pričekala da se Doyle počne spuštati, pa se i sama prebacila preko zida.

Prva je dva metra smatrala dječjom igrom i bila bi uživala u nadolazećem izazovu - zajedno s lomljavom valova i pjenom, laganim naletima vjetra, osjećajem da leti s litice - da nije bila zabrinuta zbog Sashe.

“Sjajno ti ide!” viknula je kada se Sasha oprezno spustila još nekoliko desetaka centimetara, uz Sawyera koji joj je savjetovao koju nogu spustiti na koje mjesto.

Svi su se iznenadili kada je na tri metra dubine Annika izgubila uporište jer se pod njezinim prstima odlomila stijena. Zateturala je, gotovo izgubila ravnotežu i poletjela naglavačke. Riley je zakočila, povukla uže, pa ponovno počela disati kada je Sawyer privukao Anniku sebi. “Ja isprika!” viknula je. “Hoću reći žao mi je.”

“Penji se sada”, viknula je Riley. “Plivaj kasnije.” Dok joj je srce još uvijek glasno nabijalo, Riley se nastavila spuštati.

Pogledala je uvis i ugledala gavrane na zidu iznad njih.

“Vatra u rupi.” Čvrsto se ukopala nožnim prstima, jednom rukom izvukla pištolj. Uspjela je ustrijeliti dva prije no što su ostali odletjeli. to.”

Ispod nje, Sasha se prizemljila na istaku. “Promatra nas. Osjećam

“Skoro smo tamo.” Doyle je mahnuo rukom. “Samo pazi kamo staješ.”

Kada je Riley stigla do istake, vidjela ga je kako ulazi u špilju.

Uspon će biti mnogo teži. No o tome će razmišljati kasnije.

Pažljivo je prekoračila preko istake, ušla za ostalima u špilju.

“Tijesno je.” Ugurala se između Sashe i Annike. “Čista je, poput dječaka. Osjećaš li?” pitala se Sasha. U špilji je odzvanjalo more, mirisala je na more i zemlju, a kada je Bran ispružio ruku iznad stijene, Riley je ugledala kako se lokvica starog voska otapa i sjaji, pa se špilja okupala blagim, zlaćanim svjetlom.

“Ovdje bih načinio utvrdu”, napomenuo je Sawyer ogledajući se oko sebe. “Irsku varijantu kućice na stablu. Koje bi dijete odoljelo tome?”

“Bila je za njega, za dječaka, dječaka koji je sanjao da postane muškarac. Za njega je, za muškarca, muškarca koji se sjeća toga dječaka.” Sasha je ispružila ruku i položila ga na Doyleova leđa. “Špilja čeka, a njezino je vrijeme sada. Vrijeme šestorke. Vrijeme čuvara. Vidi ime, pročitaj ime, izgovori ime.”

Ugledao je ime koje je urezao u kamen prije toliko mnogo godina, iznad simbola zmaja. Pročitao je ime, svoje ime, urezano u njegov um kao i na zidu. Izgovorio je to ime.

“Doyle Mac Cleirich.”

Svjetlost se promijenila. Iz toplo zlaćane preobrazila se u ledeno bijelu, a time se ohladio i zrak.

Ime, njegovo ime, bljesnulo je u stijeni, iz svakoga je slova buknula vatra. A s njom je zagrmio i zmaj.

Dok mu je srce galopiralo, a krv stala pjevati, Doyle je pao na koljena, posegnuo prema plamenu. Iz usta zmaja izvadio je zvijezdu.

Blještala je poput vatre - ali čistim, bijelim, zasljepljujućim svjetlom. I dok je tako ležala ugniježdena na njegovu dlanu, oslobodila se njezina moć.

“Nije hladna.” Doyle je zurio u tu ljepotu na svome dlanu. “Sada nije. Topla je.”

A topao je bio i zrak.

“Imamo je.” Ustao je, pružio uvis da je vide i drugi. “Imamo posljednju zvijezdu.”

OSAMNAESTO POGLAVLJE

K

ada je progovorio, zemlja se zatresla. Odronjeno se kamenje ispred špilje survalo u more. “Rekla bih da ona to zna.” Riley se pokušala okrenuti, pogledati prema ulazu u špilju. Zraka iz Annikine narukvice osvijetlila je prvog šišmiša koji je nahrupio u špilju.

“Rekla bih da nam je ovo znak da odemo odavde.”

“Ali ne istim putem kojim smo ušli.” Sawyer je izvukao svoj kompas. “Drž’te se.”

Pomak ih je izbacio na svjetlo, na vjetar. Riley je čula udarac groma, vidjela kako je nešto udarilo i bljesnulo. Zatim je osjetila kako pada i bespomoćno se kotura.

Sada nije u pitanju grmljavina, shvatila je, već valovi koji se lome o stijene. A onda je padala ravno prema njima.

Hladnoća, voda joj se prelila preko lica. Ruka joj je posegnula za nožem. Prereži uže, prereži ga prije no što sa sobom povučeš i ostale.

Zatim se njezino tijelo trznulo kada se konopac čvrsto zategnuo.

Ponovno je poletjela uvis, boreći se za dah, pa sletjela na mokri, mekani humak trave.

“Anni, svi. Jesu li svi dobro?” Sawyerov se promukli glas probio kroz njezin smušeni um. “Sash... Isuse, Riley.”

Odmaknula je ruke koje su je privukle k sebi. “U redu sam, nisam ozlijeđena. Ma što ti bi, Sawyeru?!”

“Unutra! Ne možemo riskirati da u borbi izgubimo zvijezdu.”

Doyle je Riley povukao na noge. “Trči”, naredio je i pojurio prema kući, dok se ono što se ulilo u špilju sada stalo prelijevati preko zida na litici.

Ignorirajući na trenutak nedostojanstven izgled svoga tijela prebačenog preko Doyleova ramena, Riley je posegnula za svojim pištoljem. “Privezani smo za prokleto drvo.”

“Više nismo.”

Ispucala je nekoliko metaka prije no što je Doyle uletio u kuću.

U jednom ju je zamahu zbacio sebi s ramena i grubo posjeo na kuhinjski ormarić, tako da su se gledali oči u oči. “Jesi li ozlijeđena?”

“Nisam. Mokra sam.” Odgurnula ga je. “I opet: ma što ti bi, Sawyeru?!”

“Zaskočila nas je. Ne znam što bih drugo rekao.” Vratio je pištolj u korice. “Izbacila me iz ravnoteže. Na nekoliko sam sekunda izgubio uporište, da tako kažem.”

“Padala sam prema stijenama.” Riley je zagladila svoju kosu s koje je kapalo. “Mislim da sam skoro tresnula o njih.”

“I bi”, rekao joj je Doyle. “Da nije bilo konopca da te povuče uvis.”

“Ne znam što je to izvela”, dodao je Sawyer, “ali kladim se da je planirala učiniti upravo to. Žao mi je. Pogubio sam se.”

“Nije tvoja krivnja, i uspio si se pribrati.” Sada smirenija, Riley je pogledala prema prozoru i zagledala se u mračno sivilo, u prolom oblaka. “Oluja.”

“Nije.” Gladeći svoju kosu razbarušenu vjetrom, Sasha je odmahnula glavom. “To je samo bijes. Okuplja svoje snage. Riley treba suhu odjeću, a iako sam jako zahvalna na ovoj užadi, ona moraju dolje.”

Bran je lagano mahnuo rukom i užad je nestala.

“Suha odjeća može pričekati. Želim još jednom pogledati zvijezdu.”

Bran je još jednom mahnuo rukom. Riley je ispustila uzdah kada su njezina odjeća, kosa, čak i čizme, odjednom postali topli i suhi.

“Hvala lijepa.”

“Nema na čemu. Odnijet ćemo zvijezdu gore, da bude pored ostalih. Moramo je spremiti na sigurno.”

“Nemamo još mjesto na koje bismo je stavili”, podsjetio ga je Sawyer.

“Imamo.” Bran je jednom rukom zagrlio Sashu. “Naša fáidh je slikala jutros skoro do pola dva.”

“Nisi nam rekla”, primijetila je Annika.

“Bran i ja smo razgovarali o tome kada sam završila. Oboje smo mislili da se trebamo usredotočiti na pronalaženje zvijezde. Dok nismo...” “Što si naslikala?” Riley je skočila s ormarića. “Daj da vidimo. I...”

Mahnula je prstom prema Doyleu.

Izvukao je zvijezdu iz svoga džepa i pokazao je na dlanu.

“Težina i vrućina bez mase. To je jednostavno nevjerojatno. I ta svjetlost. Bistra i čista poput arktičkoga leda. Pulsira”, promrmljala je dok su se stubama penjali na kat. “U ritmu kucanja srca.”

Pogledala je u Doylea i nacerila se. “Uspjeli smo.”

Pritisnuo ju je o zid i dok je zvijezda pulsirala među njima, poljubio je kao da je opsjednut.

“Vidio sam kako padaš. Bila si tek na metar od stijena kada sam te... kada smo te mi... uspjeli povući natrag. Htjela si presjeći konopac.

Posegnula si za svojim nožem.”

“Naravno da sam htjela presjeći konopac. Mislila sam da sam se poskliznula i da ću povući sve ostale za sobom. Ti bi učinio isto.”

“Ja ne umirem”, podsjetio ju je i otišao. Pogledala je u zvijezdu, psiknula i krenula za njim. “Zar je ovo doista trenutak za takvo ponašanje? Upravo smo pronašli posljednju zvijezdu. Imamo u svome posjedu nešto što nitko nikada, osim bogova, nije imao. Mi...”

“Veseliš se mogućnosti da ih izložiš u nekom muzeju, pored plaketa?”

Trznula se - što je nikada nije vidio da čini, bez obzira na prijetnju. Iz njezinih ga je očiju promatrala povrijeđenost, a i to je za njega bilo novo. “To nije pošteno.”

“Ne, nije. Nije. Ispričavam se. Žao mi je.” Odmaknuo se dva koraka, pa se vratio. “Jako mi je žao. To je bilo glupo i nisi to zaslužila.”

Polagano je kimnula. “Isprika prihvaćena.”

“Riley.” Uzeo ju je za ruku prije no što se stigla odmaknuti. “U glavi sam te vidio kako umireš, vidio sam kako se lomiš o stijene. U svojoj glavi. To mi je... pokvarilo raspoloženje”, zaključio je.

“Još sam uvijek ovdje. Prilagodi se. Ostali nas čekaju, i čekaju zvijezdu.”

“Tako je.” U tišini je pored nje krenuo prema kuli. Riley je zakolutala očima kada je razgovor utihnuo i kada su se svi okrenuli.

“Oprostite zbog zastoja. Mi smo samo... jebemti.”

Slika je blistala. Riley se mogla zakleti da je pulsirala gotovo jednako vidljivo kao to čudo od zvijezde koju je još uvijek držala u ruci.

“To... oduzima dah, Sasha.”

“Ne znam baš koliko zasluge za to mogu pripisati sebi.”

“Sve”, rekao joj je Bran. “Sve.” Dotaknula ga je rukom po obrazu. “Baš sam objašnjavala, dobila sam nadahnuće oko ponoći. Pripremila sam platno, za svaki slučaj, i bilo je jako dobro što sam to učinila jer je potreba za slikanjem odjednom samo izbila iz mene. Nisam ga samo vidjela. On je bio u

meni. Mogla sam ga omirisati, dotaknuti, čuti. U usporedbi s tom vizijom, sve su druge bile blijede i neodređene.”

“Jednostavno to moram izgovoriti, u redu?” Sawyer je dramatičnim pokretom pokazao prema platnu. “Predstavljam vam Stakleni otok.”

Plutao je na blistavome moru boje indiga, ispod neba obasutog zvijezdama na kojemu se kočio veliki, bijeli Mjesec. Plutao kao da može putovati gonjen vjetrom. Njegove su plaže treperile bijelom, dijamantnom prašinom nasuprot zapjenjenom rubu mora. Na njemu su se nizala brda, tamno zelena, mutno istočkana poljskim cvijećem u punome cvatu.

Na jednome je takvom brdu stajala palača, od blistavoga srebra.

Na drugome kameni krug, siv poput magle iz koje je izranjao.

Dok je Riley promatrala sliku, izoštravali su se i ostali detalji.

Blago vijugavi potok, visoki slap, vrtovi osvijetljeni kao da kroz njih lete vile, fontana u kojoj je krilati zmaj pljuvao vodu, a ne vatru.

“Moramo otići tamo. A kada dođemo, morat će mi dopustiti da uzmem nekoliko uzoraka. Poneki oblutak, malo pijeska, šaku zemlje.

Tamo mora biti fosila. Hoću reći...”

“Polako, Indiana.” Sawyer ju je ubo prstom. “Najprije zvijezda.”

“Da, najprije zvijezda, ali kasnije...” Riley je pogledala u zvijezdu, pa u sliku. “Natjera te da shvatiš zašto, zar ne? Moraju se vratiti, moraju biti zaštićene. Sve mora. Svijet je svakodnevno na rubu uništenja, od pamtivijeka. Ali ovaj svijet. On sve drži na okupu. Možda baš zbog njega mi ostali ne napravimo korak nakon kojeg nema povratka.”

Pružila je zvijezdu Branu. “Ti si na redu, čarobnjače.” Kao što je učinio i s ostalim dvjema zvijezdama, Bran je i ovu zatvorio u staklenu kuglu. Oblikovali su krug, izveli obred čuvara kako bi zvijezdu poslali na sigurno, u sliku. Daleko od Nerezzina dosega.

“A sada, hej, sve što trebamo učiniti jest pronaći taj otok, doći na njega - sa zvijezdama - uništiti zlu pomahnitalu božicu i...” Riley je slegnula ramenima. “Onda prvu rundu plaćam ja.”

“Držim te za riječ”, rekao je Sawyer.

Riley se namrštila pogledavši prema prozoru kada se prolomio udar groma. “Sigurna si da je ovo samo bijesno toptanje nožicama?”

“Sigurna sam”, rekla joj je Sasha.

“Onda idem raditi na sljedećem koraku. Pronaći ću ja taj otok.

Tako mi Boga, upravo ću to učiniti.”

*

*

*

Nevrijeme je trajalo i dalje, pa joj boravak u knjižnici okruženoj knjigama pored vatre koja je veselo plamtjela nije teško pao. Riley nije bila strana strpljivost potrebna za pedantno prosijavanje mnogih slojeva, ali frustracija joj je zategnula lopatice.

Borili su se, krvarili, tražili, pronašli. Ali ništa od toga neće biti važno ako otok ostane izvan dosega.

Naslonila se, počela kružiti ramenima kako bi se oslobodila napetosti, pogledom pretražujući zidove obložene knjigama. Ovdje je toliko toga, pomislila je, toliko raznih puteva kojima možeš krenuti.

Jedan od njih mogao bi sadržavati odgovor ili barem putokaz prema odgovoru. Ali koliko će trajati da pronađe odgovor? Koliko su vremena imali pred sobom?

Bacila je pogled prema prozoru kada je zagrmjelo. I koliko dugo šestero ljudi može čučati u kući - iako je to bila spektakularna kuća a da ne poželi skočiti za vrat bližnjemu svome?

Trebali su akciju, kretanje, napredak.

Ustala je, odšetala do polica, nasumce posegnula za jednom knjigom.

Ušao je Doyle.

“Nemam ništa”, rekla mu je. “Ništa što nisam imala i prije dva sata. Prije dva dana, kad smo već kod toga. Ako želiš uroniti, nemoj se sramiti. Možda bismo trebali osnovati klub strastvenih čitatelja - i svatko svakoga dana na čitanje uzme po jednu knjigu.”

Zastala je, namrštila se. “Zapravo, to i nije tako loša ideja.”

“Imamo zvijezde.”

“Da, ali nemamo otok.” Riley je knjigom koju je držala u ruci pokazala prema prozoru. “Nema sumnje u to da Nerezza ovako može bjesnjeti do sudnjeg dana, a nema smisla boriti se s njom sada, bez plana za povlačenje.”

“Borimo se kada se moramo boriti.”

“Slažem se, ali što se taktike tiče, išlo bi nam u korist da najprije pronađemo put do otoka, a tek onda se okomimo na nju. Što?” Riley je rukom prešla preko lica kao da briše neku mrlju. “U što zuriš?”

“Ne razumijem te.”

“Nisi prvi.” Ali shvatila je što želi reći, pa je odložila knjigu.

“Doista se želiš upuštati u to? Ne čini mi se da je to tvoj stil.”

“Imamo zvijezde”, ponovio je. “Ali nismo gotovi. Moramo raditi zajedno, boriti se zajedno, planirati zajedno.”

“Da, to nije problem.” Podignula je obrve. “A ako za tebe jest, onda je tebi na štetu. Moji su osjećaji moji osjećaji. Činjenica da postoje ništa ne mijenja na stvari. I, kao što je rekao Bogart, otprilike, problemi dvoje ljudi ne mijenjaju mnogo cjelovitu sliku.”

“To je jako nategnuto parafraziranje.”

“Istinito je.” Uzdahnula je, sjela na rukohvat sofe. “Ne dobiju svi ono što žele, ili onoga. To je jednostavno tako. Možda se bavimo bogovima i čarobnim otocima i zvijezdama, ali svi mi razumijemo što je to stvarnost. Izgledam li ti ja kao netko tko će zaribati nešto ovako važno - ili, još gore, uvenuti - zato što joj neki tip iz sedamnaestog stoljeća ne uzvraća ljubav?”

“Ne.” “Dobro, jer ja nisam takva. Shvati to, u redu? Ja upravljam onime što jesam, tko jesam, što osjećam. Ti učini isto to, pa smo kvit.

Jasno?”

“Da. Imam te.”

Kada se okrenuo da ode, ona je ustala - polagano. “Čekaj malo. Čekaj malo. Što si to rekao?”

“Rekao sam da mi je jasno.”

“Ne.” Srce joj je počelo nabijati dok je hodala prema njemu.

“Rekao si: ‘Imam te.’”

“Ista stvar.”

“Nije.” Riskirala je, spustila gard na dovoljno dugo vremena da ga može pogledati, doista ga pogledati. I vidjela je. “Ti dupeglavče jedan!” Njezina je desnica, kojom je snažno zamahnula, čvrsto sletjela posred njegovih grudi. “Ti obični govnaru.” Imam te, ma faol.

Rekao si mi to kada sam bila napola onesviještena, dok sam krvarila, polomljena, a ti si me nosio iz šume. Imam te - vučice moja. Tvoja vučica?” Udarila ga je ponovno i gurnula. “Bila si ozlijeđena”, počeo je.

“Tako je, tako je.” Sada ga je ubola prstom u grudi i počela njime bušiti. “A dok je Bran obrađivao moje rane, ti si me držao.” Bože, sad joj se sve vratilo, preko uspomene na bol i kroz nju. “Rekao si mi da budem jaka, rekao si mi neka se vratim. Neka se vratim tebi. Na irskome. Teacht ar ais chugam, ma faol. Kukavico.”

Iz te se riječi cijedio prijezir.

“Rekao si mi sve to kada si mislio da te ne čujem, ali sada mi te riječi ne možeš izgovoriti u lice?”

Uhvatio je njezinu šaku. “Udari me ponovno, pa ćeš vidjeti tko je kukavica.”

“Hoćeš onda da kažem da si emocionalno nedonošče? Zaljubljen si u mene i ne možeš to izgovoriti kada sam pri svijesti jer se bojiš. To je jadno. Ti si jadan.”

Ljutit i napet, podignuo ju je na prste. “Pripazi što govoriš.”

“Zajebi to. Ja kažem što mislim, sjećaš li se? Ti si taj koji laže.”

“Nisam ti lagao.”

“Hajdemo to iskušati. Jesi li zaljubljen u mene?” Pustio ju je da stane na puno stopalo. “Ne želim se dublje uplitati u to.”

“Da ili ne. Jednostavno je. Ako imaš muda.”

“Nema veze što...”

“Da ili ne. Odaberi.”

“Da!” Ta je riječ odjeknula poput groma. “Ali to ne...”

“To će biti dovoljno”, prekinula ga je. “Jako dobro.” Otvorila je vrata, pokazala mu da može izaći. “Ljubav ne možeš otjerati.”

“O, za Boga miloga, već je. A ako se misliš vratiti onoj tužbalici o besmrtnosti, to ne pali. Da, umrijet ću. Možda već danas.” Mahnula je rukom prema oluji s one strane prozora. “Možda za pedeset godina.

Možda sljedećeg tjedna, a možda ću doživjeti stotinu četvrtu. Petero od nas šestero mora se suočiti s time, a to sigurno neće spriječiti Brana i Sashu ili Sawyera i Anniku da uzmu što mogu i uživaju u tome koliko god mogu.”

“Nitko od njih nije stajao i promatrao kako onaj drugi umire.”

“Ali hoće.”

“To nije isto, ni približno.”

“Tuga je tuga, ali drži se toga ako moraš. Ne tražim od tebe niti očekujem da čekaš ne bi li vidio hoću li doživjeti stotinu četvrtu. Samo sam željela istinu. Neka traje koliko traje.”

“Brak je...”

“Tko je spomenuo brak?” zahtijevala je. “Ne trebam zavjete i prstenje i bijele haljine. Trebam samo dostojanstvo koje donosi istina.

Sada ga imam, pa smo opet kvit. To je dovoljno.”

Uzdahnula je i ovoga puta položila dlan na njegovo srce. “To je meni dovoljno, Doyle. Govori mi istinu, budimo zajedno dok nam je dobro tako i to je dovoljno.”

Svojom je rukom pokrio njezinu. “Zakleo sam se da nikada više neću voljeti.”

“To je bilo prije no što si se spetljao sa mnom.”

“Da. Ti si jedinstvena. Tvoje su me oči namamile, tvoj um me zadivljuje, tvoje tijelo... nije naodmet.”

Napola se nasmijala. “Zaboravio si moju iskričavu osobnost.”

“Ne iskri. Više je riječ o oštrini nego o sjaju.”

“Srećom po tebe.”

Priljubila se uz njega, podignula na prste, osjetila kako ju je zgrabio za bokove. I začula trčanje niza stube.

“Morate doći!” Annika je pljesnula rukama. “Na vrh. Moram dovesti Sawyera. Morate doći.”

Pojurili su uza stube bez pitanja.

Bran je stajao pored Sashe s rukom preko njezina ramena dok je ona zurila kroz mokro staklo vrata koja su se otvarala prema terasi.

“Vizija?” upitala je Riley.

Iako je Bran odmahnuo glavom, Sasha je progovorila. “Ne baš. To je... Nešto je tamo vani, ali ne mogu ga vidjeti niti čuti. Jednostavno znam da je nešto tamo.”

“Nerezza?” Riley je prišla Sashi s drugoga boka.

“Ona je blizu... preblizu, ali nije riječ o tome. Na moru, u oluji ili iza nje. Ne mogu razlučiti.”

“Ima još.” Bran se okrenuo prema dijelu zida na čijem su obodu stajale tri slike.

Pulsirale su svjetlom. Snažna tamno crvena na slici koja je prikazivala stazu kroz Branovu šumu, jasna, raskošno plava na slici kuće, bistra, briljantno bijela sa Staklenog otoka.

“To je... mislim da su to njihova srca”, rekla je Sasha. “Srca zvijezda koja kucaju. A tamo vani nešto je što ne možemo vidjeti. U srcu oluje.” “Čekaj.” Riley je prstima pritisnula sljepoočnice kada su dotrčali Sawyer i Annika. “U mojim bilješkama... Čekajte da razmislim. Imam podatke o tome. Srce zvijezda, srce mora, srce oluje.”

“Idem po tvoje bilješke.”

“Samo...” Ispružila je ruku da zadrži Doylea. “Postoje reference o uskrsnuću zvijezda - o njihovu padu i uzdizanju. Tihi dah, bla, bla, bla, srca koja kucaju. Pulsirale su kada smo ih pronašli, pa sam to kucanje srca pripisala tome, ali ima napisa o tome kako jedno srce doziva drugo, vodi ga kući. I... ah... kada se zvijezde potpuno probude, prolomi se oluja, nad kopnom i morem. Jaši na oluji do njezina srca, a tamo čeka srce mora, srce svjetova.”

“Stakleni otok?” Sawyer se približio prozoru, zagledao se van.

“To je teorija. A Sasha je pričala o oluji, o jahanju na njoj. Nema sumnje u to da je ovo vani oluja.”

“Jahati na njoj... kamo?” pitao se Sawyer. “Vidljivost je nula tamo vani.”

“Ne bi nam bilo prvi put da slijedimo zvijezdu. A imamo ih tri.”

Bran je pogledom pretraživao lica pripadnika svoga klana. “Vjerujemo li u sudbinu, u zvijezde?”

“Budem li se upustio u jahanje na tome, učinit ću to s vas petero, i s njima.” Doyle je pogledao u slike. “Sudbina je kurva, ali ja sam za.”

“I ja sam za.” Annika je posegnula za Sawyerovom rukom. “Ako ste svi za.”

“Ja kažem da”, složio se Sawyer.

“Da.” Sasha se okrenula od prozora. “Da. Riley?”

“Idemo napraviti plan i obaviti to.” *

*

*

Upolumraku sutona, dok je oluja vrištala, Sasha i Annika krenule su prema zidu na litici. Kao da su izviđale, a crno pramenje kiše koja je lijevala u valovima pretvorilo ih je u pokretne sjenke.

Sasha je primila Annikinu ruku i čvrsto je stisnula. A onda, strgnuvši luk sa svojih leđa, ispalila je strijelu visoko u zrak. Strijela je bljesnula, osvijetlivši roj koji je nečujno nadirao preko mračnoga neba.

S obiju su kula eksplodirali pucnjevi. Bran je na parapetu odašiljao munje.

Vješta i brza, Annika je trčala da postavi bočice svjetla na mjesta koja je odredio Bran, odskakujući da izbjegne mahnita krila i oštre kljunove. Doyle je jurišao ispred nje da joj raščisti put mašući mačem.

I zemlja se počela tresti.

Sa svoga položaja na grudobranu, Riley je punila oružje i pucala, pucala. Siknula je kada je crna munja pogodila drvo na rubu šume i eksplodirala. Ispod kiše šrapnela zemlja se raskolila da ga proguta.

Neka bude prokleta ako dopusti Nerezzi da uništi to mjesto. Neka bude prokleta. Usredotočena, odlučna pogleda stala je smicati leteću, crnu smrt.

Krajičkom je oka primijetila neki pokret sebi slijeva, naglo se okrenula. Ono što je bio Malmon cerilo se kada ga je ustrijelila.

Niz prsa mu je curila gusta, zelena tekućina. “Ojačala me. Dala te meni.”

Sljedeći je put promašila; on kao da je nestao s jednoga mjesta i pojavio se na drugome. Prije no što je uspjela ispaliti sljedeći metak, sklopio je ruku oko njezina vrata i lišio je glasa, lišio je zraka.

“Ona je Nerezza. Ona je moja kraljica. Ona je sve. Daj mi zvijezde za moju kraljicu i možeš živjeti.”

Riley je uspjela propištati: “Jebi se”, kada je malo popustio stisak.

Sada ju je stisnuo jače, odignuvši je od tla tako da su joj pete toptale po zraku. “Dala mi je da odaberem. Odabrao sam tebe.” Te su gušterske oči jedva trepnule kada mu je zarinula nož u trbuh. “Ja te mogu uzeti, nahraniti se tobom. Ja sam gladan.”

Palucnuo je jezikom i liznuo je po licu. “Drugi umiru ovdje, a besmrtnik...”

“Hej, dupeglavče.”

Malmonova se glava okrenula za sto osamdeset. Kada je trepnuo, za milimetar je olabavio stisak; Riley je srknula zrak.

Sawyer ga je ustrijelio među oči. “Ovo ti je za Maroko.” Ravno posred čela. Grcajući, Riley je ponovno podignula svoj pištolj, pa shvatila da nema potrebe.

“I za Riley.” Kada se Malmon zanio unazad, očiju već obnevidjelih, škljocajući kandžama, Sawyer je još jednom naciljao u njega. “A ovo, kurvin sine, ovo ti je za Anniku.” Posljednji je hitac jednostavno raznio lice onoga u što se pretvorio taj muškarac.

Sawyer je zgrabio Riley za rame, dok je ona sipljivo, grcajući, uvlačila zrak. Lice mu je bilo kao od kamena, sive oči tvrde poput škriljevca. Ali njegov je glas bio umirujući. “Ako pali sa zombijima, moralo je upaliti i ovdje.”

“Aha, hvala.”

Malmon se nije pretvorio u pepeo, već kao da se rastopio; koža, krv, kost, sve se to jednostavno pretvorilo u mrlju na kamenu.

Riley je teško progutala, zastenjala. Moram reći fuj.”

“Baš. Dobro si?”

Duboko udahnuvši, Riley je kimnula. A onda je pogledala uvis.

“Sranje, sranje, evo teške artiljerije.”

Nerezza je letjela nebom na svojoj troglavoj zvijeri. Njezina je kosa, prošarana sivilom, lepršala na hučećem vjetru. Oboružana mačem i štitom, rezala je zrak crnom munjom koja se preobrazila u vatrenu kišu. Bran je bacio svoju munju dok su Riley i Sawyer trčali prema ostalima.

Tlo je zacvrčalo, vrtovi se osuli plamenjem. Ispod njih se uz pucketanje raskolila zemlja otvorivši pukotine iz kojih je pljuvala vatra.

“Hajde, Brane, hajde”, požurivala je Riley izbjegavajući plamene jezike, pucajući ulijevo i udesno. Skočila je, zgrabila Sashu za ruku i obje ih u letu prebacila preko raskoljene pukotine.

Iznad njihovih glava, nalik na štit, u eksploziji se rasprostro grb.

Plava, bijela, crvena u plamenovima, oponašajući zvijezde. O njega se stuštila vatrena kiša i stala odskakivati. “To nam je znak. Moramo ići.”

Sasha je odmahnula glavom prema Sawyeru, promatrajući Brana kako stoji na vrhu parapeta, privlačeći na sebe Nerezzin bijes. “Bran.”

“Uspjet će. Vjeruj mu.” Riley je zgrabila Sashinu ruku i kimnula Sawyeru. “Kreni.”

Riley je tijekom putovanja čvrsto držala Sashinu ruku. Sada je znala što je to ljubav, poznavala je strah koji ide uz nju. Kada su upali u čamac, Doyle je skočio prema kormilu. Svuda oko njih bičevao je vjetar i kiša. Grmljavina oluje prigušila je grmljavinu motora dok ih je s obale upravljao prema pučini.

“Uspjet će”, ponovila je Riley. “Samo je drži na udaljenosti dok mi ne...”

Bran je lagano sletio na čamac, ruku punih kugla sa zvijezdama.

Sasha ga je obavila rukama. “Jesi li ozlijeđen? Brane.”

“Samo malo natučen tu i tamo. Uzmi zvijezde, fáidh. Ako nas one trebaju navoditi, moraju biti u tvojim rukama.” Čamac se uspeo na jedan ogromni val, survao se u provaliju.

Vjetar i voda šibali su i pjenili.

“Ja mogu plivati ako moram”, viknula je Annika. “Ali...”

“Drž’ se.” Sawyer ju je priljubio uza se kada se novi val nadignuo iznad njih prijeteći da će ih potopiti.

Riley se mukom probila do kabine u kojoj je za kormilom stajao Doyle, stopala raširenih i čvrsto ukopanih, napetih mišića. “Vrati se k ostalima i čvrsto se drži.”

“Ja sam s tobom.”

Bacio je pogled prema njoj, ugledao rane na njezinu vratu. “Što, dovraga...”

“Kasnije.” Držala se najbolje što je mogla, dok ih je more bacalo poput ljuščice.

“Ona dolazi!” vrisnula je Sasha. “A zvijezde...” Više ne pulsiraju, shvatila je Riley kada se novi val prelio preko nje. Kuckale su sve brže

i brže, a onda su zrake svjetla sunule iz njih blješteći poput svjetionika.

Da im pokažu put. A tako će i Nerezza točno znati gdje su.

“Deset stupnjeva udesno”, rekla je Doyleu.

“Kriste. Vidiš li ti išta tamo ispred?” Pijavica koja se uzdiže prema nebu, crnilo nasuprot crnilu. I kiša se opet pretvorila u plamenje. Vareni su bičevi sijevali prema nebu šišteći poput vodenih zmija.

Kada je Bran podignuo ruke da oblikuje štit, s neba se sručila Nerezza.

Njezina je munja tresnula o Branovu, a kroz oluju je vrisnula moć.

“Preuzmi kormilo”, naredio je Doyle Sawyeru kada se čamac nagnuo. Povukao je Sashu i zvijezde u kabinu. “Vodi nas kamo moramo ići. Oni trebaju pomoć.” Poljubio je Riley, čvrsto i kratko.

“Drži se”, dodao je, a onda se stao probijati prema stražnjem dijelu čamca, da stane uz svoje prijatelje.

“Srce srcu, svjetlo svjetlu.” Sasha se borila da ostane na nogama dok je vizija tekla kroz nju. “Ovaj trenutak u svim trenucima u svim svjetovima. Na kušnji u oluji, zajaši oluju i razmakni zavjesu.”

“Dajem sve od sebe.” Škrgućući zubima, Riley je vukla kormilo, trudeći se održati na mahnitom sljemenu nadolazećeg vala. I sa srcem u grlu, sa svom svojom vjerom, upravila je čamac prema pijavici.

Pomutnja. Mahnito ludilo. Poput nenadanog premještanja, skoka s vrha litice. Vodeni ih je vrtlog uvukao u se, okrenuo. Kormilo joj je skliznulo iz ruke, skoro je odletjela prije no što ga je prstima jedne ruke uspjela ponovno ščepati.

Bacila je pogled prema Sashi nagnutoj unatrag koja je u rukama, poput dojenčadi, stiskala zvijezde, lica ozarena njihovom svjetlošću. “Čuvari jašu na oluji, navođeni zvijezdama. Zavjesa se razmiče, oluja umire. Mač udara. I gotovo je.”

“Iz tvojih usta u uši svih bogova”, vrisnula je Riley. “Jer ja ne mogu više.”

“Gledaj, kćeri stakla, i vidi.”

Napola slijepa od mučnine i vrtoglavice, Riley je zaškiljila kroz vodeni zid, kroz kovitlac vjetra.

Blistala su. Bistra, briljantna, nepomična, okupana zrakom mjesečine. Vrata u drugi svijet.

Kada se pramac propeo, obgrlila je kormilo, pogledala iza sebe.

Doyle je stajao u vodi do koljena. Sawyer je praktički sjedio u njoj oduprijevši se nogama o klupu, pucajući po Kerberu.

“Ne mogu je napucati”, viknuo je dok je Bran munjama gađao njezin štit, a Annika napadala zvijer.

“Ja mogu.” Doyle je skočio na klupu, iako se čamac opako ljuljao.

Udario je Kerbera i rasjekao mu središnju glavu.

Njegov se mač ukrstio s Nerezzinim uz zveket koji je protresao zrak.

Protresao svjetove.

Jedna je od glava sunula prema njemu i škljocnula čeljustima progutavši Branovu munju. Doyle je bio gluh za sve, za mahnito more, za puščanu paljbu, za sraz moći.

Njegove su oči, i njegove misli, cijelo je njegovo biće bilo usredotočeno na Nerezzu i na potrebu, u njemu živu sva ta stoljeća, potrebu da je uništi.

Posrnuo je, ugledao trijumf u njezinim očima kada je njezina oštrica kliznula kroz njegovu obranu, zarezala mu rame.

I u tom trijumfu zario je mač u njezino srce.

Te su se mahnite oči raširile od šoka. Njezin se vrisak stopio s urlikom treće glave kada je Sawyerov sljedeći hitac pogodio metu.

Borila se da uzleti, da pobjegne, ali zajedno sa zvijeri naglavce se survala u crno, proključalo more i bila progutana.

S njezinim padom oluja je umrla. Okamenjena i bez daha, Riley je provela čamac kroz vrata na čijoj je drugoj strani Staklenog otoka plutao poput nečujnog sna.

Zatim se onesvijestila.

“Riley!”

Na Sashin uzvik dotrčao je Doyle, podignuta okrvavljena mača.

“Ne, ne, stvar je u Mjesecu. Promijenjen je. A i ja sam.

Prokletstvo, prokletstvo.”

“Imam je. Netko neka krene izbacivati vodu, inače ćemo potonuti prije no što stignemo do obale.” Doyle je kleknuo, pomogao Riley da svuče majicu, vestu.

“Imam te.” Pritisnuo je usne o njezinu sljepoočnicu kada se počela mijenjati. “Imam te, ma faol.”

Dopustila mu je da je uzme u naručje, podigne je iznad potopljene palube. A kada su doklizali do obale kao po mirnom jezeru, dopustila mu je da je odnese na plažu, na kojoj je svoje prve korake po otoku učinila u vučjem obliku.

DEVETNAESTO POGLAVLJE

N

ikada u životu Riley nije požalila zbog svoje krvi vukodlaka.

Nikada nije proklinjala Mjesec niti zazirala od preobrazbe. Ali kada se nasla kako stoji na Staklenom otoku, na mjestu misterija i čarolija, u nepoznatom vremenu, nesposobna progovoriti, proklela je pogrešan trenutak.

Namirisala je cvijeće i citruse, more i pijesak, hladno zelenilo trave, dim iz baklji pored staze koja je vijugala uzbrdo prema dvorcu koji je blistao srebrom, sjajio svjetlošću. Osjetila je topao, blag povjetarac - melem na ledenu vlažnost koju je osjećala.

I očajničku potrebu da trči dok je divlja energija preobrazbe ključala u njoj. Drhtala je zbog nje čak i dok je Doyle čučao pored nje držeći joj blago ruku na vratu. “Nemoj trčati, još ne.”

Nagon i intelekt sudarali su se i borili u njoj; još jedna bitka. Ali njegove oči, odlučne i zelene, držale su je nepomičnom. Zatim se ukopala, napetih mišića, pripremljena za napade i obranu, a onda je namirisala još nešto... drugo.

Doyle je pored nje posegnuo za svojim mačem.

Iz mraka su dolebdjele na svjetlo, Mjesečeve božice iz Sashinih vizija i slika. Još uvijek čvrsto držeći svoj mač, Doyle se uspravio. Bran je položio dlan na njegovu nadlakticu.

“Spremi svoj mač, mo chara. One su od svjetla. Ne osjećaš li to?”

“Kako se pozdravljaju božice?” pitao se Sawyer. “Hoću reći, one koje te ne pokušavaju ubiti.”

Annika je riješila tu zagonetku potrčavši prema njima, dok je za njom lepršala njezina mokra pletenica. “Zdravo! Tako smo sretni! Vi ste tako lijepe. Izgledate kao moja majka, i kao móraí. Kao na slikama koje je naslikala Sasha. Jako smo mokri i, o, ja imam malo krvi.” I kao da otire prašinu s revera, Annika je s ruke otrla krv. “Žao mi je što smo tako neuredni.”

“Ovo je jedan od načina”, promrmljao je Sawyer. Luna se nasmiješila. “Jako ste dobrodošli ovamo, sinovi i kćeri Staklenog otoka.” Pa je položila ruku na Annikinu nadlakticu, iscijelila joj ranu dok ju je ljubila u obraz.

“O, hvala vam. Donijeli smo vam zvijezde. Kod Sashe su. I ona ima malo krvi. A Sawyer - on je moj parnjak. A Bran ima krv i opekotine. Mjesec je ovdje pun, pa se Riley jako brzo morala pretvoriti u vučicu. A ovo je Doyle. On je probo Nerezzu svojim mačem, pa je ona pala u more. Borba je sada gotova, i mi smo ovdje. Imam takvu sreću.”

“Ti si veselje i radost”, rekla joj je Luna. “A vi ste voljeni”, rekla je svima. “Ti si hrabrost.” Naprijed je istupila Arianrhod. “I cijenjena si. Razgovarat ćemo”, rekla je Riley, “ali moraš trčati. Budi slobodna.”

Zatim je pogledala Doylea. “Imaš moju riječ da će biti sigurna i vratit će se tebi.”

Vučica je okrenula glavu i pogledala Doylea. Zatim je u nekoliko skokova pretrčala pijesak i odjurila u mrak.

“Ona će uvijek pronaći svoj put do tebe, i ti do nje.”

“Ti si snaga i odvažnost.” Celene je prišla Branu, poljubila ga u obraz. “Moć i svjetlo. Ti si poštovan i imaš svu našu zahvalnost.”

“Mi smo vaša djeca.”

“Krv naše krvi, kost naše kosti. Srce”, dodala je Celene položivši dlan na Branov, “našeg srca. Kćeri.” Okrenula se prema Sashi. “Hoćeš li nam dati zvijezde?”

“Da.” Svaka je božica ispružila ruku. Kada je staklo oko zvijezda trepereći nestalo, svaka je zvijezda odlebdjela do ruke koja ju je stvorila.

Pulsirale su, pulsirale, pa se umirile. Nestale. “Jesu li se vratile na nebo?” Annika je pogledala uvis. “Još ne”, rekla joj je Luna. “Ali na sigurnome su.”

“Ne želim vam se miješati u posao”, počeo je Sawyer, “ali nije li cijela fora bila u tome da ih moramo vratiti tamo gore?”

“Nismo gotovi”, rekla je Sasha. “Ovo još nije završilo.”

“Nisam je uništio”, rekao je Doyle proučavajući Sashino lice. “Još je uvijek tamo.”

“Tvoj je mač pošteno udario.” S jednom rukom na dršku svoga mača, Arianrhod se okrenula prema Doyleu, ratnica oči u oči s ratnikom. “Jer ti si iskren i pošten. Ali tvoj čelik nije mač koji njoj donosi kraj. Do njezina kraja, zvijezde čekaju.”

“Sada ne može do njih”, uvjerila ih je Luna.

“Ali može do nas, čak i ovdje”, rekla je Sasha dok je istina pulsirala u njoj. “Sada bijes vida njezine rane i kada bude iscijeljena,

njezino će ludilo biti potpuno. Žudjet će za našom smrću kao za vinom.”

“Ali ne večeras.” Celene je podignula ruke visoko u zrak. “Vidi što ja vidim, znaj što ja znam. Ova je noć čista, a djeca Staklenog otoka dobrodošla su kući.”

“Da se otisnu na još jedno putovanje.” Sashine su oči potamnjele jer je vidjela, i znala je. “Onkraj kruga moći gdje Drvo svega života skriva kamen, a kamen skriva mač. Jedna ruka da ga izvuče, jedna da njime zavitla, sve da uništi ono što bi progutalo svjetove.”

“Ali ne večeras”, rekla je Celene ponovno. “Večeras ćete dobiti hranu i piće i konačište. Dođite. Mi ćemo se pobrinuti za vas.”

“Ona je na sigurnome.” Arianrhod je položila ruku na Doyleovu nadlakticu kada je vidjela da oklijeva. “I bit će dovedena k tebi.”

Kada je bacio pogled prema brdima, sjenkama pod nebom prekrivenim zvijezdama, čuo je vučje zavijanje. Zvuk radosti i trijumfa odzvanjao je za njim dok je po vijugavoj stazi obrubljenoj bakljama hodao za ostalima.

Palača koja se uzdizala visoko prema noćnom nebu bila je onakva kakvu je Sasha predskazala. Vrtovi puni boja i mirisa, glazbene fontane, sobe pune svjetlosti nalik na vilinsku, svjetlosti koja je blistala i treperila i iskrila.

Nitko im se nije približio dok su slijedili tri božice uz niz srebrnih stuba posutih cvijećem i bijelim svijećama visokim poput muškarca.

Sa stropa je visjela užad optočena draguljima. Isijavala je svjetlost dok su oni hodali dugačkim hodnikom do jedne velike prostorije.

Nakićena dnevna soba, pretpostavio je Doyle, namještena izrezbarenim sofama i naslonjačima u istim bojama dragulja kakvim su bili optočeni oni svjetlosni konopci. Na stolovima se nalazila hrana - pladnjevi s mesom i voćem i kruhom, sirevi i masline i datulje.

Slastice pune kreme. Vino i kristalni pehari.

Pomislio je na Rileyn post. Njezin peh.

Nije propitivao činjenicu da su njegova odjeća, njegova kosa i tijelo tako temeljito natopljeni olujom i morem, sada bili suhi i ugodno topli.

Ovo sada nije bio svijet logike.

Vatra je privlačno pucketala i, iako se činilo da svjetlost izbija iz zidova, treperile su upaljene svijeće.

Odnekud, nježno poput šapta, dopirala je melodija svirana na harfi.

“Imate pitanja. Ali tijelo, um i duh moraju biti nahranjeni.”

Celene je u pehare ulila vino. “I odmorni. Pripremljene su sobe za vas, kada budete spremni.”

“Evo piva.” Arianrhod ga je nalila iz boce boje jantara i ponudila ga Doyleu. “Za nju će, kada se probudi, biti hrane u sobi koju ćete dijeliti.”

“A ako je odem potražiti?”

“Možeš ići kamo god želiš, kao i ona. Kao svi mi. Smijem li vidjeti tvoj mač? I ti moj”, dodala je kada je suzio oči. Izvukla je svoj mač, pružila mu ga. “Iskovala sam ga kada sam bila vrlo mlada, iskalila munjama i ohladila u moru. Nazvala sam ga Ceartas.”

“Pravda?”

Nasmiješila se. “Bila sam vrlo mlada.” Prihvatio je njezin mač, njoj dao svoj. “Dobro je uravnotežen i prikladne težine”, zaključila je Arianrhod. “Na sebi još uvijek nosi njezinu krv.”

“Očito ne dovoljno te krvi.”

“Mojemu maču, usprkos njegovu imenu, nije suđeno da na sebi nosi njezinu krv. Zavidim ti na tome. “Voljela bih se mačevati s tobom.”

Doyle je uzdignuo jednu obrvu. “Sada?”

Vidio je ratnički sjaj u njezinu oku prije no što je bacila pogled prema mjestu na kojem su ostali punili tanjure i viđali rane. “Moje bi sestre prigovorile, ali možda sutra.”

“Ti ćeš biti u prednosti.”

Razmijenila je s njim mačeve, spremila svoj u korice. “Ratnica s ratnikom, ne božica s besmrtnikom.”

“Ne. Ti izgledaš poput moje majke.” Tada se ratnički sjaj pretvorio u sućut koju nije očekivao. “Nadam se da će doći vrijeme kada ćeš u tome umjesto boli pronaći utjehu. Jedi, vojniče, hrana je dobra.”

Zatim se okrenula prema Sawyeru. “Onaj demon, čovjek kojeg je preobrazila, mrtav je.”

“Jest.”

Doyleova se glava okretala amo-tamo, a drugi su prestali gledati Sawyera. “Malmon je uništen?”

“Bili smo malo prezaposleni da bismo brojili.” Sawyer je protrljao stražnju stranu svoga vrata. “Nasrnuo je na Riley.”

“One rane na njezinu vratu”, dodao je Doyle.

“Ustrijelila ga je, probola mu nožem tijelo. Ja sam mu ciljao u glavu.” Otpio je malo vina, nakratko se pokolebao. Malmon je nekoć bio ljudsko biće. “Trebala su tri udarca. Čarobni broj.”

“Više ne postoji?” upitala je nježno Annika.

“Pretvorio se u hrpu sluzi.” Sawyer se široko nasmiješio Branu.

“Vjerojatno ćeš morati počistiti to.”

“Zaklele smo se da nećemo činiti takvo zlo.” Luna je pognula glavu, pa je podignula. “Ali ona je prekršila sve zavjete. A on je postao njezino zlo. Preobrazila ga je jer je vidjela što je on. Ono što je u njemu bilo ljudsko, uništila je. To nisi uništio ti, Sawyeru Kingu. Ti si ubio demona.”

“Da spasiš prijateljicu, sestru.” Sada se Arianrhod okrenula prema Doyleu i iz svoga je džepa izvadila ključ. “Ovo će te odvesti u tvoju sobu kada se odlučiš povući u nju.”

“Kako će me ona pronaći?”

Preko Arianrhodina je lica preletjelo iznenađenje i možda malo razočaranja. “Trebao bi vjerovati, sine Clearyjevih, sine Staklenog otoka. Sve dok tvoje srce kuca, ona će te pronalaziti.”

“Sada kada imate hranu i piće i udobnost”, počela je Luna, “pružit ćemo vam privatnost. Ako nešto želite, trebate samo zatražiti.

Dobro se najedite i odmorite, a mi ćemo biti s vama sutradan.”

“Noćas neće doći nikakvo zlo”, svečano je obećala Celene. “I ništa vas neće ometati. Budite dobrodošli ovdje.”

Kada su ostali sami, Doyle je uzeo pivo, kušao ga i zaključio da se nipošto ne može požaliti na njega.

Sawyer je podignuo ruku. “Smijem li samo reći, sveto sranje?

Nisam siguran da je moj mozak ulovio korak s ostatkom moje osobe, ali sjedimo na svom osobnom banketu, u dvorcu na jebenom Staklenom otoku. U dvorcu, za slučaj da niste primijetili, koji je načinjen od stakla.”

“Sereš”, rekao je Doyle.

“Ti sereš, stari. Dobro sam pogledao, iako kradomice. Osim toga, dodirnuo sam ga. Staklo. Čarobno staklo, kladim se, ali, vauu. Osim toga, božica mi je upravo nalila vina.”

“One su vrlo drage. Usrećile smo ih.” Annika je zagrizla u mali kolač s kremom. “Volim ovu hranu.”

“U pravu je što se tiče hrane”, rekao je Sawyer Doyleu.

“Da, nemam ništa protiv ove hrane.” No otišao je do staklenih vrata, otvorio ih da pogleda prema brdima.

“Ona je dobro. Osjećam je.” Sasha se naslonila na Brana, otpila malo vina. “Ona je i više nego dobro. Ushićena je. Ovo je svijet koji je malo tko vidio, a kamoli istražio, a u toj se vučici još uvijek nalazi arheologinja.” Ustavši, Sasha je napunila tanjur, prišla Doyleu. “Jedi.”

“Jedi, pij i budi veseo.”

“Kako god bilo, sutra je novi dan.” Vratila se Branu.

On ju je pogladio po kosi. “Pronašli smo zvijezde, pronašli otok i vratili ih. I pretpostavljam da bismo trebali biti svjesni toga da sve stvari dolaze u skupinama od po tri. Zato moramo obaviti još jedan zadatak.”

“Sigurno sam nekako promašio srce.” Zgađen, Doyle je sjeo, turobno se zagledao u hranu.

“Mislim da nisi.” Sada je Bran usnama prešao preko Sashine sljepoočnice.

“Stvar je u maču”, rekla je. “Tvoj ju je uspio ozlijediti i, s obzirom na to da je začaran, natjerati je da prokrvari, ali ne može je uništiti.

Moramo iz kamena osloboditi onaj koji to može i koji bude.”

“Netko će glumiti kralja Arthura”, pretpostavio je Sawyer.

“Nadam se da ćeš to biti ti, stari moj, jer ti ovdje najbolje barataš mačem.” “Čeka nas još jedna bitka.”

“Nemoj reći još jedna”, rekao je Sawyer Anniki. “To donosi nesreću. Recimo samo to da sutra idemo planinariti.”

“Ja volim planinariti.”

“Zabavit ćemo se na svoj način.” *

*

*

Razgovarali su do kasno u noć, ili su barem osjećali da je kasno, a Riley se još nije vratila. Doyle je dopustio ključu da ga odvede jednostavno ga je vukao hodnikom prema širokim, nadsvođenim vratima koja su se otvorila kada je stao pred njih.

Nadao se da će je zateći unutra kako ga čeka. Ali nije bilo nikakve vučice sklupčane ispred vatre ili ispružene preko ogromnog kreveta.

Ponovno je otišao do vrata i otvorio ih puštajući unutra blag, gotovo tropski lahor, namirisan jasminom koji cvjeta po noći i citrusima. U sobnoj se niši nalazio dvosjed izrezbarenog okvira, dva velika naslonjača ispred kamina, ispod prozora masivan radni stol to će joj se svidjeti. I ogroman krevet s povišenim uzglavljem na

kojem su bili izrezbareni mnogi simboli. Neke je prepoznao - irske, grčke, latinske, aramejske, mandarinske.

Ako se moglo vjerovati njegovu prijevodu, svi su simbolizirali mir.

Ne bi imao ništa protiv malo prokletog mira.

Skinuo je svoj mač, naslonio ga na rub naslonjača. Natočio je dva prsta onoga za što je otkrio da je viski u uskoj boci i smjestio se pored vatre.

Trebao bi biti živčan i mrzovoljan, pa nije mogao shvatiti zašto se ne osjeća tako - ili barem ne previše. Sada je već trebala trčanjem izbaciti tu energiju iz sebe i vratiti se. Ali još je uvijek bila tamo negdje vani, njuškajući uokolo, pretpostavljao je - doslovno - istražujući svoj vrli, novi svijet.

Pa je otpio još malo viskija, turobno se zagledao u vatru i svojim vojničkim umom u mislima prošao svaki korak protekle bitke, tražeći pogreške.

Nije ju čuo koliko ju je osjetio i, okrenuvši glavu, ugledao je kako stoji na pragu vrata koja su vodila na terasu. Pretraživala je sobu tim svojim nevjerojatnim očima.

“Bilo je i prokleto vrijeme.”

Ustao je, prišao krevetu, razgrnuo pokrivače. Razodjenuo se do gola i uvukao u krevet. Trenutak kasnije osjetio je da je skočila na krevet i smjestila se pored njega. Sklupčala se tik uz njega.

Pronašavši svoj mir, položio je ruku preko nje i usnuo. *

*

*

Preobrazba je uslijedila u zoru kada je sunce potjeralo noć nježno ružičastom, jarko crvenom, raskošno zlatnom. Strujala je kroz nju, ta bol i ljepota, bespomoćnost i snaga. Stresla se od toga, predala se, kada je jedno postalo drugo.

Uzdahnuvši, otvorila je oči i ustanovila da je Doyle promatra. “Što?”

“Prelijepa. Ti si prelijepa.”

Još uvijek napola uspavana, trepnula je. “Ha?” Prevrnuo se na nju, prekrio je, a njegove su usne bile vruće, nevjerojatno nježne na njezinima. Njezin sustav, njezino tijelo, tek prošavši kroz veličanstvenost preobrazbe, zadrhtalo je ponovno zbog tog novog napada na njezina osjetila.

Jedva da je mogla disati, a njegove su ruke milovale njezinu kožu, mijesile joj dojke, krenule nizbrdo prema njezinim kukovima. Svojim je usnama slijedio taj put.

Poletjela je uvis, držala se, grčevito, snažno za taj rub nevjerojatnog užitka, a onda se prepustila padu.

Bespomoćnost i snaga, bol i ljepota.

Sve na što je odgovorila, vratila je njemu. I sada se događala promjena, stapanje dviju stvari u jednu. Kotrljali su se po krevetu grabeći, pronalazeći, uzimajući.

Još je uvijek mogao namirisali vjetar na njoj, osjetiti kako pulsira u njoj. Kada su njezine usne ponovno susrele njegove, snažne i žestoke, predao se svemu što je bila ona.

I sve što je bila ona, bilo je njegovo. Požuda je gorjela. Ljubav protresala. Preplavila ih je potreba onkraj fizičke.

Kada ga je objahala, gledajući ga tim očima nalik rastopljenom zlatu, tijela čvrstog i blistavog na prvom jutarnjem suncu, potpuno se izgubio.

Uzela ga je u se; polagano, sporo, veličanstveno mučenje. Zatim snažnije, dublje, dok joj dah nije zapeo u jecaju, a srce galopiralo pod njegovim rukama. I jahala je, jahala, brzo, divlje, ravno u srce oluje.

Prostrla se po njemu, položila glavu na njegove grudi. Usne su joj se raširile u smiješak kada ju je zagrlio, kao i nedavno vučicu, a onda su zaspali.

Spavala bi i dalje, ugrijana i zadovoljna, da nije bilo te iznenadne i očajničke gladi. Usrdno se nadala da je u blizini bilo nekakve hrane.

“Gledao si kako se preobražavam”, rekla mu je.

“Nije mi prvi put.” Pogladio ju je po kosi. “Veličanstveno je. Čudno uzbuđujuce.”

Frknula je na to, a onda naglo podignula glavu i stala njušiti zrak.

“Hrana.”

“Postoji neka vrsta dnevne sobe u kojoj...”

“Ne, ovdje.” Skotrljala se s njega, skočila na noge.

Na stolu su stajali tanjuri - koji ranije nisu bili tamo - s jajima, prženim mesom, kruhom, sjajnim pecivom.

Podignuo se na lakte. “Reci mi da je ono kava.”

Ponjušila je vrč trpajući slaninu u usta. “Čaj, ali jak. Umirem od gladi.”

Promatrao ju je kako jede, još uvijek gola, još uvijek rumena od seksa, kose zamršene i nakostriješene, pohlepno grabeći rukama.

“Zaljubljen sam u tebe.”

Bacila je pogled prema njemu. “Hej, izgovorio si to naglas.”

“Zaljubljen sam u tebe. Prokletstvo.”

“E, to ti je više nalik. Bolje dovuci dupe ovamo ako i ti želiš jesti.”

“Bio sam oženjen. Dvaput.”

Riley je zastala, usredotočenim pokretima nalila čaj. “To ne iznenađuje, živiš već tristo godina.”

“Prvi je put bio četrdesetak godina nakon... nakon. Bila je mlada i draga. Nisam je trebao ni taknuti, ali jesam, i više no jednom, a ona je - ostala trudna. Uništio sam “Pa si se oženio njome. Jesi li joj rekao?”

“Ne, nisam joj rekao. A nisam ni trebao, kako je ispalo, jer su i ona i beba umrle pri porođaju.” “Žao mi je.” U tom je trenutku njegovu tugu osjetila kao svoju.

Tupu i duboku. “Jako mi je žao.”

“To u ono vrijeme nije bilo neuobičajeno. Zakleo sam se da nikada više neću taknuti nevinu, a ona je bila takva. I nisam. Nakon više od stotinu godina oženio sam se ponovno. Bila je malo starija, nije bila nevina. Udovica. Jalova. Uživali smo jedno u drugome. Njoj jesam rekao, iako sumnjam da mi je vjerovala. Dok nije ostarjela, a ja nisam.

I postala je ogorčena zbog toga. Imao sam vojničkog posla, ali uvijek sam se vraćao njoj. A jednoga sam joj se dana vratio prekasno.

Objesila se i ostavila mi pismo. Proklinjući me.”

Riley je kimnula, nalila još čaja. “Žao mi je. To je koma. Kao prvo, ako ja ostanem trudna, ovo je dvadeset prvo stoljeće. Snažna sam i zdrava. Kao drugo, nisam tašta i nisam glupa. I, najvažnije od svega, ne trebam brak.”

“Ja trebam. S tobom.”

Zagrcnula se čajem. “Što?”

“Ovo je glupo. Ovo je pogreška. Oboje ćemo požaliti.” I gledajući je, samo je gledajući tako, uopće ga nije bilo briga. “Želim zavjet. Za jedan dan, tjedan, za pedeset godina ili ako doživiš stotinu četvrtu.”

“Ti si ozbiljan? Moliš me da se udam za tebe?”

“To sam rekao, nisam li?” Otkotrljao se iz kreveta, ustao. “Daj mi taj vražji čaj.”

“Ali sva sam ustreptala.”

Ošinuo ju je prjetećim, mračnim pogledom. “Nisam ih volio.

Mario sam za njih, obje, i obvezao sam im se. Poštovao sam svoj zavjet, bez ljubavi jer sam mislio da ljubav nije važna. Niti da je moguća. Tebe volim i itekako ću ti se zavjetovati i održati taj zavjet.”

“Mogla bih odbiti.”

“Nećeš.” Tresnuo je šalicom. Zatim je na trenutak sklopio oči.

Otvorio ih, a u tom se pogledu ogledalo njegovo srce. “Nemoj. Nemoj odbiti. Daruj mi barem to.”

Dlanovima mu je obgrlila lice. “Je li ti jasno da meni to ne treba kako bih ostala s tobom, kako bih te voljela, prihvatila da ćeš nastaviti živjeti nakon što ja umrem?”

“Da. Ne trebam to kako bih ostao s tobom ili te volio. Trebam to jer želim i hoću. Trebam to jer si u tri stotine godina ti jedina koju volim.”

“U redu.”

“U redu? Samo... u redu? To je tvoj odgovor?”

“Aha, u redu. Ja sam za.”

Odmahnuo je glavom, pa svoje oči spustio na razinu njezinih.

“Kakav smo mi par.”

“Funkcioniramo.”

“Funkcioniramo”, složio se. “Pretpostavljam da ćeš željeti prsten.”

“Treweth - anglosaski korijen riječi vjera. Znači istina. Prsten je simbol obećanja. Ja poštujem simbole.”

“Pronaći ću neki.” Privukao ju je k sebi. Pronašao je nju, nije li?

“Bilo bi lijepo ostati ovdje.” Koža uz kožu, srce uz srce. “Ali.” Nevoljko se odmaknula. “Imam neka pitanja, a prvo pitanje glasi: Gdje su proklete zvijezde?”

“Na sigurnome, rekli su nam. Trebali bismo se odjenuti, pronaći ostale.”

“Sjajno. Gdje mi je odjeća?”

“Ne bih znao.”

Namrštila se. “Nisi li je uzeo?”

“S obzirom na situaciju, nisam razmišljao o tome da je skupljam za tobom.”

“Pa, sranje.” Izgubljena, ogledala se po sobi, pa odšetala do profinjeno izrezbarena garderobnog ormara. “Ti se sigurno šališ.”

Doy le ju je promatrao, nasmiješen. U ormaru je visio par kožnatih, kratkih hlača toplo smeđe boje, jednostavna košulja, kožnati haljetak bez rukava i njegov kaput i čizme.

I haljina boje staroga zlata sa srebrnom čipkom i kukičanim sitnim lopticama, zajedno s parom djevojačkih čizama.

“Ozbiljno? Ti dobiješ šminkerske, kožnate hlače, a ja haljinu à la gospa Marijana?”

“Ili to ili ćeš hodati gola.”

“Daj da razmislim minutu.”

Odjenula je haljinu - i ostala zgrožena svojim odrazom u ogledalu. “Gdje bih sada ovdje trebala staviti svoj pištolj, svoj nož? I gdje su, uopće, moj pištolj, moj nož?”

“Saznat ćemo.” Doyle se opasao svojim mačem. “Izgledaš prelijepo.”

“Izgledam kao da idem na srednjovjekovni sajam.” Beskorisno je gornji dio haljine povlačila prema gore. “Ovo je previše na izvol’te. I zašto su ženske grudi takva fama?”

“Pokazat ću ti kasnije”, rekao je i otišao vidjeti tko to kuca po vratima.

“Dobro jutro! O, Riley!” U sobu je nahrupila Annika. “Ti si

prelijepa! O, kako lijepo. Sviđa li ti se moja haljina? Nije li predivna?”

Zavrtjela se oko svoje osi natjeravši suknju da poleti uvis, sva od morsko-zelene svile. “Sawyer kaže da je boje mojih očiju, a tvoja je boje tvojih. Sasha je tako lijepa u plavome. Svi su u našoj dnevnoj sobi.

Moramo čekati dok ne dođu po nas. Upoznat ćemo kraljicu.” Zastala je i duboko udahnula usredotočivši se na Doyleovo lice. “Ti si sretan!

Vidim tvoju sreću. Ti si s Riley!” Snažno ga je zagrlila. “Sada moraš Riley dati prsten.”

“Poradit ću na tome.”

“Hoću li stajati pored tebe na tvojem vjenčanju?” obratila se Riley.

Smijući se, Riley se prestala osjećati neugodno u haljini. “Možeš se kladiti u to.”

“Dođite, dođite. Tamo ima još hrane. I kave.”

“Kava? Kako ste dobili kavu?”

“Sasha je zamolila.” Zgrabivši Riley za ruku, Annika ju je stala vući. “Samo moramo zamoliti.”

“Propustila sam tu informaciju.”

Ostali su stajali u dnevnoj sobi. Sasha odjevena u raskošni, plavi baršun, Bran u dostojanstvenoj crnoj odori čarobnjaka, Sawyer u tamno smeđim hlačama i haljetku bez rukava do bokova, preko košulje boje vrhnja.

“Lijepa čipkica”, rekao je Riley.

“Srednjovjekovna maturalna haljina.” Promatrala ga je žureći prema kavi. “Izgledaš poput Hana Soloa.”

“Da, je l’ da? Totalno to pušim.”

“Dakle, žao mi je što sam se prošle noći morala preobraziti i otrčati, ali Doyle me je ulovio. Nerezza je poput podivljale mačke s devet života, a zvijezde ne odlaze na nebo dok je ne dokrajčimo.”

Progutala je velik gutljaj kave. “I tako mi sad moramo hodočastiti do kamena s mačem, kao u onom filmu o Arthuru u mladim danima.

Onda konačno završavamo s ovom vražjom pričom.”

“To bi otprilike bilo to”, složio se Bran. “I neka bude tako jednostavno.”

“Trebam svoje oružje”, počela je, a onda se okrenula kada se na pragu pojavio mladi muškarac u uskim hlačama i kićenom kaputiću.

“Moje dame, gospodo. Kraljica Aegle moli da je počastite svojim društvom.”

Ne susrećeš kraljicu svakoga dana, pomislila je Riley dok su po širokom stubištu slijedili paža na kat. Ne susrećeš u svakom životu kraljicu začaranog otoka koja vlada već više od tisuću godina.

Očekivala je ta ogromna, dvostruka vrata, ali mislila je da će na njima stajati straža. Umjesto toga, sa svake njihove strane nalazile su se staklene vaze pune cvijeća.

Očekivala je neku vrstu dvorane s prijestoljem, i veličina prostorije opravdala je njezinu pretpostavku, zajedno s onime za što se činilo da su deseci metara prozirnog, staklenog poda. Ali dvorana je bila vrlo jednostavno uređena - cvijeće, svijeće, raznobojne tkanine a prijestolje, prozirno kao i pod - više je bilo nalik na elegantan naslonjač, nego na tron.

A opet, zlatni tron optočen draguljima mogao bi djelovati siromašno, u usporedbi sa ženom koja je na njemu sjedila.

Zračila je.

Urešena staklenim dijademom izbrušenim u fasetama, ticijanski crvena kosa raskošno se razlijevala po ramenima bijele, večernje haljine. Sićušno, prozirno drago kamenje razasuto po njoj svjetlucalo je poput dijamanata. Možda to i jesu bili dijamanti. Njezina je ljepota oduzimala dah. Ozareno savršenstvo isklesanih usana, iskričavo zelenih očiju i visokih, odlučnih jagodica.

Kada se nasmiješila, Riley se mogla zakleti da je svjetlo zatreperilo.

Tri su joj božice stajale zdesna. S njezine je lijeve strane sjedio ogromni, bijeli vuk svijetlo žutih očiju.

Annika se dražesno naklonila. “Majko čarolija, kraljice svjetova, Aegle blistava, mi smo tvoji podanici.”

“Pozdravljam vas, djeco Staklenog otoka. Dobro mi došli, čuvari svjetla.”

Ustala je, kliznula s trona niz tri stube, prišla im ispruženih ruku.

Uzela je Annikine u svoje, poljubila je u obraze. “Čudo mora, primi našu ljubav, našu zahvalnost. Putniče kroz vrijeme i mjesta.” Poljubila je Sawyera.

“Volimo te i zahvaljujemo. Dijete Mjeseca.” I Riley. “Volimo te i zahvaljujemo.”

“Vječni ratniče, volimo te i zahvaljujemo.” Nakon Doylea prišla je Branu. “Sine moći, volimo te i zahvaljujemo.” I naposljetku Sashi.

“Kćeri vizija, volimo te i zahvaljujemo ti. Dala bih vam i više od toga, ali vaše putovanje još nije završeno. Hoćete li ga dovršiti?”

Sasha je odgovorila dok su Aegleine ruke još uvijek držale njezine, a riječi joj navrle kroz usne. “Putovat ćemo putem bogova do kruga moći, i još dalje, do Drveta svega života i do kamena i mača. Borit ćemo se u posljednjoj bitki, svjetlost protiv tmine.”

“Ne vidim tko vitla mačem niti hoće li mač udariti pravo mjesto.

Ne mogu vidjeti Nerezzin kraj niti naš.”

“Ne vidiš, ali otisnut ćete se na to putovanje?”

“Obvezali smo se na to”, odgovorio je Bran.

“To je zakletva”, dodala je Annika, pa pogledala Sawyera.

“Svi pristajemo.” Poljubio ju je u sljepoočnicu. “Ovaj, Vaše Veličanstvo.”

“Mogli bismo ostati ovdje.” Riley je privukla Aegleinu pozornost. “Čuvari su za staklo, i za zvijezde, a u vašoj je moći preseliti otok na drugo mjesto, čak i u drugu dimenziju. Mogli bismo ostati, potencijalno i nekoliko stoljeća, bez Nerezzina uplitanja. Ili sam barem tako pročitala u nekoliko zapisa.”

“Ti si znanstvenica i istraživačica i ono što si rekla istinito je. Je li to ono što želiš?”

“Ne, samo nepoštivanje.”

sam

željela

potvrdu.

Nisam

željela

iskazati

“Dat ću ti vremena. Uživala bi u učenju više toga o nama, o ovome svijetu. Kopajući.”

“Jako bih to voljela. Ali nema vremena, ne ovdje i ne sada.”

“Ne ovdje i ne sada.”

“Onda ćemo dovršiti putovanje.” Riley je pogledala Doylea. “Onda svi pristajemo?”

“Dovršit ćemo. Moja žena treba svoje oružje.” Rileyne su obrve poletjele uvis - ne samo zbog riječi moja žena, nego i zato što je progovorio na irskome.

“Bit će u sobi koju dijelite kada se vratite, kao i odjeća prikladna za ono što će doći.” Aegle je položila ruku na Doyleovu nadlakticu.

“Samo morate zamoliti. Tolika je naša ljubav, naša zahvalnost. Samo zamolite.”

Kraljica se odmaknula. “Najdublje se nadamo da ćete se vratiti ovamo, ovjenčani pobjedom, i zajedno sa svima od stakla, promatrat ćemo zvijezde kako sjaje.”

DVADESETO POGLAVLJE

V

raćajući se natrag, prošli su pored slugu, dvorskih dama, dvorjana - koliko je Riley mogla zaključiti. Svatko bi zastao, naklonio se, ili klecnuo koljenom. To joj se učinilo neobičnim koliko i haljina.

“I tako je izgledalo naše čavrljanje s okrunjenom glavom.”

“Nije li prelijepa?”

“To joj priznajem.” Riley je kimnula Anniki. “Dostojna je svoga imena. A izgleda kao da joj je koliko - šesnaest? Ima otprilike pet metara te svoje crvene kose.”

“Ali bila je nalik na Sashinu”, dodala je Annika. “Poput sunčeva svjetla, u mnoštvu pletenica.”

“Crna.” Sawyer je zaokružio prstima. “Kovrče.” Riley je zastala na stubama. “Crvena... ticijansko crvena, dugačka i raspuštena.

Smaragdno zelene oči. Sasha?”

“Crna, ali ravna. Oči su joj više bile nalik tvojima, Riley, ali nekoliko nijansi tamnije.”

“Sve stvari za sve ljude.” Riley je kimnula kada su nastavili hodati. “Vidjeli smo je onakvu kakvom smo je zamišljali - ili nešto slično tome. Obratio si joj se na irskome”, rekla je Doyleu.

“Govorila je na irskome.”

“Na engleskome i ruskome”, rekao je Sawyer.

“Meni se jednom obratila bez riječi, čula sam je u svome umu, na jeziku ljudi mora.”

“Od svih čudnih stvari, pretpostavljam da to nije najčudnija”, zaključila je Riley.

“I nije to bio samo skup uljudnih fraza. Dala nam je nešto.” Sasha je pogledala u svoje ruke. “Dala nam je svjetlo. Niste li ga osjetili?”

“Osjetila sam nešto”, priznala je Riley. “Nadajmo se samo da pali.”

“Pobrinut ćemo se za to da upali. Danas ćemo svemu tome učiniti kraj, i Nerezzi.”

Riley se okrenula prema Doyleu. “Sir Pesimizam skreće na autocestu optimizma.”

“Izgledala je kao ti”, rekao je kratko.

“Ona je... što?”

“Vidio sam tebe. Tako je izgledala, meni. Što god da to značilo, potrudit ćemo se da upali. Ovoga puta nećemo izgubiti. Tebe neću izgubiti. Pa ćemo tome učiniti kraj. Opremite se. Krenimo.”

Odmarširao je.

“Doyle je sretan”, rekla je Annika. “On voli Riley. Nabavit će joj prsten.”

“O tome ćemo se brinuti nakon što završimo s tom kučkom. I neka sam prokleta budem li to radila u haljini.”

Počela ju je svlačiti slijedeći Doylea.

Stao je proučavati nove odjevne predmete u garderobnom ormaru. “Ovime ćeš biti mnogo zadovoljnija.”

“Izgledala je poput mene?”

Izvadio je Riley ne korice za pištolj, položio ih na stol. “Nisam te poznavao kada ti je bilo šesnaest, ali da. Tvoje lice, tvoja kosa, tvoje oči. To su oči kojima vjerujem i to sam osjetio. Ovoga puta nećemo podbaciti.”

“Onda dobro.” Riley je položila ruke na bokove, prešla pogledom preko odjevnih predmeta. “Ovo je malo bolje.”

U čvrstim hlačama i kožnatome prsluku s džepovima za dodatno streljivo, vratila se s Doyleom u dnevnu sobu. Uzela je kožnati mijeh, pomirisala sadržaj. “Voda.” Privezala ga preko svojih grudi. “Ne može štetiti.”

Pridružili su im se Sasha i Bran. Bran je potapšao kožnatu torbicu.

“Spašena s čamca. Nekoliko ručnih bombi.”

“Voda.” Riley je Sashi pružila mijeh. “Imaš li kakvu predodžbu o tome koliko će trajati planinarenje?”

“Ne znam.” Okrenula se kada su ušli Annika i Sawyer.

“Pretpostavljam da je to - to. Mislila sam... činilo se tako... da smo združeni kako bismo pronašli zvijezde, donijeli ih ovamo. Ali ovo je to. Mi smo čuvari i sve je uvijek vodilo ovome.”

“Odvest ćemo vas do staze.”

Tri su božice stajale na vratima terase, osvijetljene straga toplom svjetlošću sunca.

Hodali su zajedno, dvoje po dvoje, kroz dvorište u kojem su iz fontane štrcale duge, cvijeće se izlijevalo iz svakoga kuta, a voćke visjele sa stabala poput blistavih dragulja.

Ljudi su stajali nepomično promatrajući ih s tihim poštovanjem.

Djeca su trčala i mahala.

Prošli su kroz kapiju, pored šumarka, kroz zeleno polje u kojem su muškarac i dječak zastali s radom i svukli kapu s glave.

Riley je čula kvocanje kokoši, gugutanje golubova, grleno zujanje pčela. Neka se žena s malenom djevojčicom na boku nasmiješila Riley, brzo klecnuvši koljenom. Mala im je djevojčica otpuhnula poljubac.

Drugi su stajali ispred koliba, urednih kao s razglednice, sa šeširima u rukama ili s rukom na srcu.

U malom su zaljevu ribari prestali bacati svoje mreže, salutirajući.

“Ljudi Staklenog otoka su s vama.” Luna je rukom pokazala prema stazi kada su prešli preko jezika od bijelog pijeska. Cvijeće i košare s voćem, blistavo drago kamenje, školjke bisernice naredane po rubu. “Darovi čuvarima i želje za uspješno putovanje.”

“Ovoga dana, u ovome trenutku, ova je staza namijenjena samo vama.” Zajedno sa svojim sestrama, Celene je zastala. “Samo vi možete kročiti njome. Ono što čeka na njezinu kraju samo je za vas.”

“Hrabra srca”, rekla je Luna. “Hodajte u svjetlu.”

Arianrhod je položila ruku na držak svoga mača. “I pobijedite tamu.” I nestale su.

“Rekla bih da su nam na lijep način rekle da smo sada prepušteni sami sebi.” Izgovorivši to, Riley je kročila na stazu i krenula.

Prvih je četiristotinjak metara staze u blagom usponu bilo popločeno kamenom, obrubljeno drvećem. Staza se pretvorila u puteljak od čvrsto nabijene zemlje, stabla su se prorijedila, a uspon zaoštrio.

Pitala se koliko su kilometara prehodali otkako su krenuli. Trebala je voditi dnevnik.

Na nekim se mjestima staza toliko sužavala da su hodali jedno po jedno. Na nekim je mjestima bila teško prohodna pa su morali vijugati, penjati se preko stijena. Na jednoj se stijeni Riley zaustavila, okrenula pogledati iza sebe.

Ispod nje otok je bio potpuno nepomičan, poput nečega zarobljenog u staklenoj kugli. Sve boje i oblici bez ikakva pokreta.

Slika koja se protezala preko mora i neba.

Ptica zaleđena usred leta, val smrznut iznad obale.

Kada se svjetovi umire, sjetila se. I tako je i bilo.

Onda je preko staze skočio jelen, ptica odletjela. Zastava na palači lepršala je na povjetarcu.

Na kraju ove staze, pomislila je, svršetak je putovanja.

Skočila je dolje, nastavila se uspinjati.

Staza je vijugala, pored nje je žuborio potočić. Voda se prelijevala preko stijene, strovaljivala u malo jezero na kojem je pio jelen.

“Dovde sam trčala jučer”, rekla je ostalima. “Dio mene želio je nastaviti dalje, ali nešto mi je reklo neka to ne činim - ne još. Zastala sam pored tog jezerca, voda je bila toliko bistra da sam u njoj mogla vidjeti svoj odraz, i Mjesečev.”

“Nadajmo se da ćemo stići tamo, obaviti što moramo prije no što ponovno ugledaš Mjesec i podivljaš.”

Riley je odmahnula glavom prema Sawyeru. “Prošla je noć bila treća noć. Ali itekako bih ovo voljela obaviti prije no što padne mrak.”

Druželjubivo je krenula hodati pored njega. “Razmišljala sam o Malmonu.”

“Više ga nema i tko ga šiša.”

“Razmišljala sam o tome. Odabrala ga je, primamila, zavela i preobrazila u demona. Demona koji ju je obožavao. Nije samo ubijao za nju, vjerojatno joj je i spasio život, ili ju je barem njegovao dok opet nije postala ona stara.”

“I?” “Nije učinila ništa da ga spasi. Jer on njoj nije značio ništa. Gle, bio je gad dok je bio ljudsko biće, zao i izopačen kakvi već gadovi znaju biti, ali ona je okončala taj život ljudskog bića. Kao netko tko se razumije u preobrazbe, kažem ti da je ta promjena morala biti čista agonija.”

“Teško mi je tu iscijediti i kap sućuti.”

“Kao i meni”, složila se Riley. “Stvar je u tome da ga nije morala preobraziti kako bi od njega dobila to što želi.”

Sawyer je zastao, suzio oči. “Nisam razmišljao o tome, ali u pravu si. Sto posto si u pravu.”

“Učinila je to iz puke zabave. A kada ju je iznevjerio, čak i nakon što je spasio njezinu prokletu kožu, bio joj je samo neka vrsta potrošne robe. Da, pokušao me ubiti, ali poslala ga je da joj raščisti put. A nakon svega toga, bum, mrtav si. Zahvaljujući tebi. Postoji vjerojatnost da mu je mogla pružiti ono što ima Doyle, umjesto što ga se riješila pucnuvši prstima. Ali nju uopće nije briga.”

“Misliš li da bi je trebalo biti briga?”

“Kažem da ako ni na trenutak nije razmislila o njemu - o tome što ju je hranilo, njegovalo, izvršavalo njezine naredbe, obožavalo je, umrlo za nju, za Boga miloga, onda je sasvim sigurno da nju nije briga ni za što i ni za koga. Bilo to na strani zla ili dobra.”

“Mogao sam ga ubiti da je još uvijek bio ljudsko biće, ali ne na način na koji sam to učinio. Možda ga ne bih... da je bio ljudsko biće.”

“Znam.” Riley ga je podbola laktom. “Zato smo mi dobri likovi.”

Nekoliko koraka ispred njih na grbavoj stazi, Annika je počela pjevati.

“I zbog ovoga”, rekao je Sawyer. “I zbog ovoga.”

Penjali su se dok je sunce jezdilo nebom i prešlo crtu podneva, uz potok koji je slijedio stazu. Brzi, zapjenjeni slapovi prelijevali su se preko ruba stijene, ali ništa nije dolazilo piti. Nikakva ptica nije im prelijetala iznad glave niti se ukazivala između stabala.

Riley nije mogla namirisati ništa osim vode, zemlje, drveća, svojih drugova.

Kada se svjetovi umire - pomislila je ponovno.

A onda je osjetila... nešto. Nešto staro, moćno, živo. Ali ne ljudsko, ne zvijer niti pernatu divljač, ne od ovoga svijeta. “Tamo je nešto...”

Ali Sasha je već zastala, posegnula je za Branovom rukom kada je on posegnuo za njezinom.

“Osjećaš li to?” Sashine su riječi jedva bile šapat, malo glasnije od žubora vode.

“Moć”, rekao je Bran. “Čeka.” Bran je bacio pogled iza sebe prema ostalima. “Čekajte da najprije ja pogledam.”

Ali Sawyer je odmahnuo glavom. “Svi za jednoga, stari moj. Tako to ide.”

Doyleov je mač kliznuo iz korica. “Zajedno.”

I zajedno su izbili na sljeme visokoga brda.

Tamo je završavala staza i tamo je stajalo kamenje, u savršenom krugu, s po jednim na svakoj strani, dopirali su Riley do struka, postupno rastući sve do onoga koji je bio viši od dvojice muškaraca kada bi stali jedan na drugoga.

Stajali su tako, nepomični i sivi, ispod snažnog, popodnevnog sunca, plivajući u plitkome moru magle.

“Nije masivan kao Stonehenge, ali je simetričniji”, primijetila je Riley. “Kladim se da bi, kada bih ga izmjerila, svaki niz bio točno iste visine i širine, i u savršeno točnom omjeru.”

Krećući se ravno naprijed, arheologinja je povela družinu, pa je položila ruku na jedan kamen. Odmah ju je povukla. “Jeste li čuli to?”

“Kamen je... zagunđao”, rekao je Sawyer.

“Nije, zapjevao je!”

“Annika je bliža istini. Kao da pjevuši, je li tako?” upitala je Riley.

“I lagano me stresao. Ne da me zaboli, više kao da je rekao: Razmisli još jednom.”

“Ovdje stoje čuvari, poslani od Prve.” Sasha je ispružila ruke prema krugu. “Krug, ples, izvor. Svjetlo i mrak jer jedno ne može bez drugoga. Jutarnje Sunce i tmina Mjeseca. Veselje i tuga, život i smrt.

Ovdje je istina. Iz nje se uzdiže drvo, a ispod drveta mač. Prođi kroz krug i probudi mač.”

Podignula je lice. “O, jedva mogu disati. Tako je snažan, tako prelijep. Prođi kroz krug!” Bran je krenuo između kamenja. Mrmljali su, tiho i nježno, zvuk bi se pojačao čim bi i netko od ostalih ušao u krug, utišao se kada bi osoba stala.

S neba se spustila zraka svjetla, pomilovala dva najmanja kamena. Poput vatrenoga lanca, svjetlost je kružila oko kruga, milovala najveći kamen. Glasovi su se uzdigli poput vjetra u jednoj jedinoj, neprekinutoj noti. Kamenje je pulsiralo glasovima, zasjalo poput srebra. Maglica se povukla razotkrivši stakleno tlo.

Kada je kamenje utihnulo, sunce se prelilo preko golih grana ogromnog drveta koje je stajalo osamljeno. Ispod sebe zaklanjalo je stijenu u obliku koplja na čijoj je površini bio urezan mač. “Čini se da je ovo druga faza.” Koža joj je još uvijek bila naježena, pa je Riley pročistila grlo, duboko udahnula, i krenula kroz krug, još jednom prošetati između kamenja.

“Kameni mač.” Riley je šetala oko njega, čučnula ispred njega.

“Imate li kakvu ideju kako da ga izvadimo?”

“Posegni prema njemu. Probudi ga. Oslobodi ga. To je sve što znam”, rekla joj je Sasha.

Riley se uspravila, odmaknula korak. “Najviše smisla ima da to učini Doyle. Slažete li se?”

Svi su kimnuli glavom.

Doyle je stao proučavati rezbariju. Malo manji, tanji od njegova, ali s lijepo obrađenom oštricom i jednostavnim, neukrašenim drškom.

Prikupio je svoju vjeru, svoje povjerenje, svoju nadu i posegnuo za njime. Opipao goli kamen.

“Ništa ne osjećam. Bih li trebao? Osjećam samo to da ja nisam taj koji ga treba izvaditi.”

“Onda Bran. Žao mi je”, rekla je Annika brzo.

“Nema potrebe.” Doyle je odstupio. “Pokušaj ti, brate.” Bran je položio ruku na vrh kamena, poslužio se onime što je bio kako bi pokušao osjetiti što je unutra. Odmahnuo je glavom. “Poput

zaključanih vrata”, promrmljao je kliznuvši rukom niz kamen, položio je na izrezbareni držak. “Ili uspavane moći.”

“Pa, bilo bi joj bolje da se probudi. Možda je riječ o nekakvoj šifri, ili uzorku. Možda neka vrsta pjesmice. Samo moramo shvatiti o čemu se radi. Dajte mi minutu da...”

Riley je prešla rukom niz kamen, prstima pipajući po rezbariji.

Kamen je zadrhtao, zapjevušio zvukom sve veće radosti. Kada je, šokirana, povukla ruku, u njoj je držala mač. “O, sranje.”

Odmah je zamahnula prema Doyleu, ispružila ga prema njemu. je.”

“Nije moj.” Pitao je osjeća li svjetlost koja pulsira oko nje. “Tvoj “Što bih ja sad...”

Samo što joj nije počeo poskakivati u ruci. Unutar njezine sklopljene šake grubi se kameni držak počeo mijenjati, zaglađivati.

Svjetlost je sunula uzduž oštrice pa je nagonski podignula mač uvis da zaštiti ostale.

Sunce ga je pomilovalo, užarilo. Ispred njezinih zapanjenih očiju kamen se pretvorio u prozirno, ulašteno staklo.

“Jeste li svi vidjeli ovo?” Srce joj je nabijalo, u ušima zvonilo kada je spustila mač. Njegova je moć kolala kroz njezinu ruku, kroz njezino tijelo. “Staklen je.”

“Kao i palača.” Sawyer je ispružio ruku i prešao prstom po površini oštrice. “U ruci držiš čarobni stakleni mač, Riley.”

“Blista”, promrmljala je Annika. “I proizvodi duge.”

“I sadrži moć. Osjećaš li je?” upitao ju je Bran.

“Da, osjećam, itekako je osjećam. Poput zvijezda je. Pulsira iznutra. I ja... osjećam kao da je moj, ali budimo praktični. Ja nisam mačevalac. Poznajem osnove, ali to je to. Voljela bih zakucati Nerezzu njime, ali trebat ću mnogo vježbe.”

Sasha je Riley zgrabila za rame. “Ona dolazi.”

Doyle se postavio pored Riley. “Uči brzo”, rekao joj je i isukao svoj mač.

Došla je s rojem, pretvorila dan u noć.

Riley je mač preselila u lijevu ruku - morat će prići mnogo bliže da ga upotrijebi kako treba - i izvukla pištolj.

Stuštili su se s neba, stali gmizati i gegati se iz šume, iz mraka, izopačene stvari koje škljocaju očnjacima, zamahuju kandžama.

Munje i zrake i meci gađali su u tamu. Skvičanje i kriještanje prolamalo se zrakom kada je svjetlo eksplodiralo.

Na zvijeri unakaženoj Doyleovim mačem Nerezza je jahala s njima, sada potpuno mahnita, više nimalo lijepa, kose zamršene u gužvi divljih, sivih zmija, upalih očiju, užareno crnih. Njezina se munja sudarila s Branovom, a udarni je val Riley pomeo s nogu. Nešto joj je užareno progmizalo preko stopala. Čim se trznuvši pomaknula, Annika ga je pretvorila u pepeo. Pucajući kao luda, Riley je skočila na noge. Gotovo nasumce vitlala je mačem, zamahivala, rezala. Stvorenje koje je njime pokosila vrisnulo je, nestalo u bljesku svjetla.

Osjetila je sada navalu moći, uzbuđenje izazvano njome, pa je rezala, ubadala, sjekla probijajući si put kroz onaj roj mnoštva.

“Moram joj se približiti. Ja to mogu, mogu je uništiti. Možeš li me prenijeti onamo gore, iza nje?”

Sawyer je odmahnuo glavom. “Pokušavam joj upucati prijevozno sredstvo, ali ova me stvorenja blokiraju. Stalno nadolaze.”

Ubacio je u pušku novu pločicu metaka, a Riley je vidjela kako mu niz ruku curi krv. “Trebamo zaklon. Moramo...”

“Umrite ovdje!” vrisnula je Nerezza. “Umrite ovdje, a ja ću se hraniti vašom moći. Sve što jeste moje je. Ovaj svijet, i sve u njemu, umire s vama.”

Ošinula je plamenom. Annika je odbacila prvi val, ali druga je kugla eksplodirala ispred nje izbacivši je natraške uvis. Sawyer je pojurio prema njoj kada je jedna od Sashinih strijela ubila stvorenje prije no što je njegovo oštro krilo zarezalo Annikin obraz.

“U krug. Namami je u krug”, viknula je Sasha. “Ja mislim...

Brane!”

“Da, da. Moć. Privući ću je unutra.”

“Prepusti to meni. Što će učiniti?” zahtijevao je Doyle. “Ubiti me?

Drži je podalje od Riley.” Probio se mačem bliže krugu, uspio se okrenuti i susresti Rileyn pogled. “Ovo nije Malmon. Ciljaj u srce.

Usmjeri je na mene, potisni je prema meni. Malo čarolije neće štetiti.”

“Može.” Bran je ispalio munju prema Nerezzinu boku. “Ne daj joj da predahne.”

“Krenut će na Doylea.” Škrgućući zubima, Riley je počela pucati.

“Kada shvati da je sam.”

“Ali on nije sam!” viknula je Sasha. Bran je skočio na jedan kamen, zavitlao bočicu svjetla. Kada se rasprsnula, Kerber je bolno vrisnuo. Udarac njegova repa promašio je Brana za centimetar kada je odskočio. Ali taj je manevar okrenuo Nerezzu prema Doyleu koji je stajao usred kamenoga kruga.

“Besmrtniče. Gori i krvari.”

Otkotrljao se od vatre, izmaknuo tom mahnitom repu. Bliže, pomislio je. Još samo malo bliže.

“Kujo!” viknuo je. “Ovoga ću ti puta probosti srce. Mač protiv mača. Bog protiv boga.”

“Nisi ti nikakav bog.” Kada je zamahnula, on ju je udario, ali zbog njezina je brzog zaokreta zarezao bok njezine zvijeri. Mač koji je nosio stoljećima puknuo je napola poput dječje igračke. “A ovo nije nikakav mač.”

Bran je ispalio munju da je omete dok je Doyle izvlačio svoj nož.

Dok se sagibao i izmicao, Kerber ga je kandžom dohvatio po leđima, oborio na tlo.

Ostali su pojurili prema krugu. Kada je krv besmrtnika, čuvara, zamrljala staklo, svjetlost je prsnula poput bombe. Riley je tresnula o tlo, dok joj je u ušima grmjelo, a pluća ostala bez daha. Kroz izmaglicu je vidjela kako se Bran muči da se osovi na koljena, čula je Sawyera kako psuje. I ugledala Doylea nenaoružanog, samog.

Iznad njihovih glava Nerezza se smijala. “Može li ti glava izrasti ponovno, besmrtniče?”

Krenula je u poniranje, mača izdignutog iznad glave.

Kao i Bran, Riley se borila da se osovi na koljena, znajući da neće stići. “Doyle!”

Kada je okrenuo glavu, ugledala je bol u njegovim očima, žaljenje.

“Dovraga i s tim. Lovi!”

Dobacila mu je mač, a s njim i svu svoju vjeru.

Podignuo je ruku, sklopio šaku oko drška. Uz ratnički je urlik skočio na noge, u okretima se odmaknuo od Nerezzina zamaha.

Protjerao je stakleni mač kroz njezino srce.

Nije vrisnula. Zvijer ispod nje, svi oni koji su letjeli ili puzali, cvrčeći su nestali poput vode na suncu ili se istopili kao ružni crteži kredom pod naletima kiše.

Dan je opet oživio.

Pala je u krug, majka svih laži, očiju staklenih od straha i ludila.

“Ja sam božica.” Zakriještala je to dok joj se kosa stanjivala, meso boralo.

Doyle je objema rukama stegnuo mač. “Ti si ništa.” I ponovo joj ga zario u srce.

Krv je proključala crnilom. Prsti su joj postali kosti koje su zakuckale jedna o drugu. “Ja želim. Ja želim.” Crne su oči postale prazne duplje dok joj je s lica otpadalo meso.

Doyle je zgrabio Riley za ruku kada je došepala do njega. Ogledala se oko sebe kada su joj prišli ostali; natučeni, spaljeni, okrvavljeni.

“Uništili smo te.”

Bez ikakva se zvuka pretvorila u kosti, a kosti su se raspale u pepeo.

“Ne može se vratiti?” Annika je zagrlila Sawyera čvrsto se priljubivši uz njega. “Nema je više?”

“Gledaj.” Bran je pokazao rukom.

Stotine su se grana onoga drveta osule lišćem, procvjetale voćem i cvijećem. Zrak, do maloprije ispunjen zvucima bitke, sada je cvrkutao pjevom ptica i šumorom povjetarca. Iz šume je dolutala srna da se napase trave.

Kamenje je stajalo, srebrno i blistavo, na brdu od stakla. Na najvećem se kamenu kočio grb čuvara.

“Dobar odgovor.” A onda je Sawyer pao na koljena. “Oprostite.

Joj.” “Daj da pogledamo. Učinit ćemo ovdje što možemo”, dodao je Bran, “a onda...”

“Samo moramo zamoliti”, sjetila se Sasha. “Molim da nas se vrati natrag. Ako smo učinili što nam je bilo suđeno učiniti.”

“Ti doista misliš da će jednostavno... o”, rekla je Riley kada se, zajedno s ostalima, zatekla kao stoji na početku staze. “Izvrsno.”

Počeli su, stenjući, šepati prema palači.

“Ne bismo li jednostavno mogli poželjeti da budemo iscijeljeni?” pitala se Annika.

“Ljudi bi trebali vidjeti svoje ratnike. Trebali bi vidjeti koliko košta zauzimanje za svjetlost”, rekao joj je Doyle i obgrlio je rukom da je podupre. “Koliko košta da se učini što je trebalo učiniti.”

Plakali su i klicali dok je šestorka prolazila pored njih. Plakali su i klicali cijelim putem do vrata palače, na kojima su čekale božice.

“Mi ćemo se sada pobrinuti za vas.” Celene je istupila naprijed, podignula glas. “Večeras će ovdje biti slavlje. Večeras je trenutak za glazbu i ples, za vino i veselje. Večeras proslavljamo, sada i zauvijek, Večer čuvara.”

“Zakrvarit ću cijeli pod”, počeo je Sawyer. Luna je pogladila njegovu ozlijeđenu ruku. “Nećeš. Dođi sada da te iscijelimo i nahranimo i okupamo i odmorimo. Mi smo danas vaše sluškinje.”

Nije bilo toliko loše imati božicu za sluškinju. Barem ne kada, zaključila je Riley, to uključuje luksuzno namakanje u ogromnoj kadi

punoj vruće vode koju je lijepa, mlada djeva namirisala jasminom. Niti kada vam svako bolno mjesto na umornom tijelu izmasiraju uljima. Čak joj nije previše smetalo ni ponovno odjenuti haljinu. Ne kada je dobila dopuštenje da istražuje, uzima uzorke.

Malo kamenja, malo strugotina, malo zemlje, nešto pijeska.

Nekoliko cvjetova koje nikada ranije nije vidjela.

Kada je nahrupila u dnevnu sobu da pronađe ostale, samo što nije letjela. “Nećete vjerovati što sam vidjela. Imaju kokoši koje nose obojena jaja. Vidjela sam zmajsku bebu - odrasli više vole boraviti u špiljama. Jebenu zmajsku bebu.”

Zgrabila je bocu i ulila u čašu nešto za što nije marila što je.

“A knjižnica u ovoj gajbi? Naspram njoj, Brane, tvoja izgleda poput priručnog vrtuljka s džepnim izdanjima na benzinskoj crpki.

Svaka knjiga ikada napisana, na svim jezicima. Hoću reći, ni vražji Hogwarts nema ono što imaju ovi.”

Progutala je ono za što se ispostavilo da je vino. “A njihovo društvo? Nema rata, još od onog ustanka u Zaljevu uzdaha - koji, usput budi rečeno, opet postoji. Ljudi vole svoj posao, koji god da odaberu. Seljaci se bave zemljoradnjom, tkalci tkaju, pekari peku. Ako moraju posjeći stablo, posade novo. Uvijek. I... Što?”

“I mi smo prošetali uokolo”, rekao joj je Sawyer. “Anniki su organizirali da u Zaljevu uzdaha pliva s nekim morskim ljudima.

Sasha je nacrtala pola milijuna skica. Bran, on se zatvorio s drugim čarobnjacima.”

“I Doyle je bio zaposlen.” Sasha je nastavila crtati.

“A da? Čime?”

“Ničim posebno.”

Sasha je podignula glavu, skoro ga probušila pogledom. “Dobro. U redu.” Ustao je, izvadio nešto iz svoga džepa. ‘‘Imam ovo.”

Riley se zagledala, potpuno zapanjena, u prsten. Na jednostavnom je obruču stajao čisti, bijeli kamen. Njegova veličanstvenost nije trebala nikakvih ukrasa. “Ti ne voliš cirkus”, rekao je.

“Ne, ne volim. Ali kako si...”

“Samo zamoli, je li tako? Jednostavno sam upitao ima li ovdje nekakvih draguljara i odjednom su mi svi gurali u ruke na desetke prstena.”

“Tu smo uskočile Sasha i ja”, rekla joj je Annika. “Jer se sav zbunio.”

“Ionako slučajno nemam pri sebi novac kojim se ovdje može plaćati. A nisu ni željeli da im platim. Ali...”

“U svome je džepu imao lulu - glazbenu lulu - koju je načinio kada je bio mali”, uskočila je Annika uslužno. “Trampio se.”

“To je... Isuse, to je slatko.”

“Bit će još i slade”, rekla je Sasha Riley. “Zamolio je Brana da nešto ugravira u njega.”

“Ugravira.” Riley je zgrabila prsten iz Doyleove ruke, okrenula ga da pogleda unutarnju stranu obruča. “Ma faol.” Grlo joj se jednostavno stisnulo kada je u njega poletjelo srce. Mogla ga je samo gledati.

Uzeo je prsten nazad. “Hoćeš li mi dati svoju ruku?”

“Možeš se kladiti da hoću.”

“Zove se stakleni kamen. Ne znam što je to, zapravo.”

“Saznat ću ja.” Zaprepastilo ju je što je bocka u očima, što se morala boriti da zadrži suze. “I moći ću reći svima da si škrti kučkin sin i da je ovo staklo.”

“Kladim se da hoćeš.” Nataknuo joj ga je na prst. “Više ti nema natrag.”

Annika je zapljeskala. “Poljubi je, Doyle! Sada je moraš poljubiti.”

“Aha, poljubi me, Doyle.” Usprkos haljini, Riley je skočila i omotala noge oko njegova struka. “I neka poljubac bude pošten.”

Poljubio ju je jako pošteno.

EPILOG

K

raljevsko je slavlje zahtijevalo ušminkanost, otkrila je Riley.

Otkrila je i to da je Annika sila prirode - kada bi ta sirena sebi nešto zabila u glavu. Protjerala je muškarce proglasivši da će se žene odijevati zajedno.

“Posebna je”, ustrajala je Annika strpljivo zakopčavajući ono što se Riley činilo milijunom dugmadi na stražnjoj strani njezine haljine.

“Kada imamo posebno slavlje, moje sestre i ja spremamo se zajedno.

Vi ste moje sestre.” Položila je obraz na Rileynu glavu. “Jako ćete mi nedostajati.”

“Ne plači.” Uzbunjena, Riley se okrenula. “Pobijedili smo. Spasili smo svjetove.”

“I dalje ćemo viđati jedni druge.” Sasha se primaknula da se uključi u čvrsti, zajednički zagrljaj. “Mi smo klan, sjećaš li se? Doći ćemo na tvoj otok, a Bran će ti napraviti bazen tako da ti možeš doći k nama. A svi ćemo zajedno doći gdje god da budu Riley i Doyle.”

“To je zakletva.”

“Zakletva malim prstom.” Riley je svoj mali prst podignula uvis.

“Vrlo ozbiljna zakletva.” Uzela je Annikin mali prst, zakačila ga svojim, a Sasha je pridružila svoj. “Učinjeno. Volim vas, ekipice, doista. I morat ću dobivati redovite doze Sawyera i Brana.”

“Mogu li zatražiti jednu uslugu?” upitala je Annika. Sasha ju je poljubila u obraz. “Samo moraš zamoliti.”

“Vrlo sam uzbuđena zbog proslave ovdje, ali... Možemo li organizirati jednu svoju? Samo za nas, kada se vratimo u Branovu kuću? Večer samo za nas šestero, bez briga i bez oružja, prije nego što se vratim u more?”

“To je izvrsna ideja.” Riley je pogledala u Sashu. “Slažeš se?”

“Apsolutno. Bit će to najveća i najbolja proslava ikada.”

“I još jednom, rečeno - učinjeno. U redu, Anni, jesmo li sada spremne za veliko otkrivanje?” Riley je mahnula prema ogledalu koje je Annika prekrila tapiserijom,

“O, da.” Ali najprije je detaljno promotrila svoje prijateljice, pa odobravajući kimnula glavom. Zatim je zadovoljnim pokretom smaknula tapiseriju. “Prelijepe smo!”

“Vau.” Riley je trepnula.

Vidjela je svoje prijateljice, naravno, Anniku u njezinoj večernjoj haljini plavih i zelenih nijansi koja se prelijevala iz jedne boje u drugu poput njezina sirenskog repa, veličanstvene kose koja joj se u glatkim pletenicama slijevala niz leđa. I Sashu čija se kosa u nježnim valovima spuštala preko prozračne haljine srebrnasto plave boje. Ali jedva da je prepoznala sebe u svojoj uskoj haljini boje nježnih ružinih latica ispod koje je prosijavala blistava, zlatna podsuknja.

Rukom je dotaknula svoju kosu - Annika ju je uspjela našušuriti i nakovrčati i podariti joj malo stila.

“Razvaljujemo.” Obgrlila je Sashu oko struka, a Annika je učinila isto. “Mi smo opake babe koje razvaljuju.”

“Opake babe”, ponovila je Annika i nasmijala se. “Prelijepe opake babe.”

“Da, to smo mi.” Riley je uperila prstom u njihove odraze. “A sada idemo partijati.”

Shvatila je da se beskrajno lickanje isplatilo kada je ugledala izraz na Doyleovu licu. I više kada ju je uzeo za ruku, naklonio se nad njom, poljubio je. “Ratnička kraljica. Moja.”

“I ti si prilično zgodan.” Prešla je prstima preko njegova kaputića bez rukava boje mutnog srebra. “Spreman odraditi ovo?”

Ponudio joj je svoju ruku i, iako se na to nasmijala, položila je svoju na njegovu, pa je sve šestero krenulo po širokim stubama.

Otočani u svojoj najboljoj večernjoj odjeći napučili su plesnu dvoranu u kojoj su stolovi uzdisali pod srebrnim i zlatnim pladnjevima punima hrane. Sa stropa su blistala svjetla, masivni su svijećnjaci sjajili, a stabla optočena draguljima iskrila u zraku mirisnom od pregršti bijelog cvijeća.

Vrata su i prozori bili širom otvoreni kako bi se kroz njih u dvoranu slijevali zvukovi glazbe i slavlja.

Kada je šestorka ušla, sav je razgovor zamro. Kao na neki znak, veselo je čavrljanje izvana utihnulo. Muškarci su pali na jedno koljeno; žene se sve redom duboko poklonile. A kraljica je ustala sa svojega prijestolja i prišla k njima.

“Večeras slavimo junake.” Naklonila se pred njima, pognute glave. “Vaša će imena i vaša djela ostati upamćena za sva vremena, i biti slavljena na ovaj dan u godinama što dolaze. Vi, i svi koji poteknu od vas, ovdje će biti dobrodošli, uvijek.”

Uspravila se, uzela Branovu ruku, Sashinu. “Brane Killianu, Sasha Riggs. Samo morate zamoliti.”

“Dobila sam više nego što sam se ikada usudila željeti. Pronašla sam sebe”, rekla joj je Sasha. “I ljubav. I obitelj.”

“Ja imam svoje srce.” Bran je Sashinu drugu ruku prinio svojem srcu. “Braćo, sestre. Ono što jesam, ono što imam, zbog toga je moje srce snažnije.”

“Dobar ste par. Kada dođe moje vrijeme da si pronađem životnog suputnika, nadam se da ću pronaći takav sklad. Imate naše blagoslove.”

Okrenula se prema Sawyeru i Anniki, uzela njihove ruke.

“Sawyeru Kingu, Annika od Voda, samo morate zamoliti.”

“Sve što bih mogao poželjeti tu je, pored mene”, rekao je Sawyer.

“Više ne putujem sam.”

“Poželjela sam to za Sawyera, svim svojim srcem, i moja je želja ispunjena. Ispunila sam svoj zavjet i moj narod može biti ponosan.

Imam novu obitelj i obećali smo da ćemo doći zajedno.”

“Dijete mora, tvoje je srce tako ljubazno. Nećeš li zatražiti još tu jednu stvar koja se krije u njemu?”

Sada je Annika pognula glavu. “Mjesec se mora okrenuti, moja gospo, da bi svjetovi postojali. Ne mogu to zatražiti.”

“Mjesec će se okrenuti i možeš to zatražiti.”

“Ali ja...” Podignula je glavu, očiju širom otvorenih, punih nade.

“Noge? Mogu ih zadržati, hodati pored Sawyera?”

“Ako je to tvoja želja. Kćeri mora, i kopna. Želiš li biti od obaju svjetova?”

“O da! Sawyeru.” “Čekaj. Neće se morati odreći svojih roditelja, svojih sestara, svoga naroda?”

“Ona je, kao i ti, dala sve. Ništa nije zadržala za sebe. Da”, rekla je Aegle, smiješeći se Anniki. “Tu može biti djece.”

Suze su zalile Annikine oči, čak i kada se nasmijala, obgrlivši kraljicu. Riley se trgnula čekajući da ih pogodi munja zbog kršenja protokola. Ali kraljica se zauzvrat samo nasmijala.

“Ti si radost i zaslužuješ biti vesela.”

“Hvala vam, hvala. Sawyeru!” Annika se munjevito okrenula, čvrsto ga zagrlila. “Mogu hodati i plesati s tobom. Možemo praviti djecu.”

Kada mu je nešto šapnula na uho, on je pročistio grlo. “Da, možemo to učiniti, odmah nakon ove zabave.” Sa srcem u očima, pogledao je preko Annikine glave u kraljicu. “Hvala vam.”

“Ne bi to tražio za sebe. Vi ste dobar par. Imate naše blagoslove.”

Okrenula se prema Doyleu i Riley. “Doyle McCleary, Riley Gwin, samo morate zamoliti.”

“Ja imam milijun pitanja”, počela je Riley i natjerala Aegle da se nasmiješi.

“To nije molba, već želja za učenjem. Možeš ostati ili se vratiti kad god poželiš, i učiti. Stakleni otok uvijek je tu za tebe. Ako ostaneš, vrijeme ovdje drukčije teče. Imat ćeš ga više.”

“Ne. Ne”, rekao je Doyle, odlučno. “Ti imaš svoj posao, svoj čopor. Bit će nam dobro”, rekao je Riley.

“Na njoj je da to zamoli ili ne. Želiš li se odreći Mjeseca, Riley Gwin, preobrazbe i vuka?”

“Ja... U njoj se sve zavezalo u čvor. “To je ono što ja jesam.

Doyle...”

“To je ono što ja volim.” Kako bi je utišao, uzeo ju je za ruke.

“One si noći mislila da ću te udariti, kada sam prvi put vidio kako se preobražavaš, nakon bitke. Ali ja sam bio pogođen. I počeo sam se mijenjati. Te oči, ma faol. Ne, ničega se nemoj odreći.”

“To je ono što ja jesam.” Zadovoljna, Riley se ponovno okrenula prema kraljici. “Saznanje da su mi vrata ovdje uvijek otvorena, to je veliki dar. Hvala vam na tome.”

“Bila bih tužna da si odlučila drukčije.” Dok je Aegle to izgovarala, Riley je ugledala jelena kako preskakuje stazu, srnu koja je izašla iz šume, ženu kako drži malenu djevojčicu na svome boku, djevu rumenih obraza koja joj je pripremila kupku.

“Vi ste mjenjolik.”

“Ja sam u svemu, i ja sam sve. Uvijek sam bila uz tebe. I uz tebe”, rekla je Doyleu. “Hoćeš li zamoliti?”

“Ja opet imam svoju obitelj i s njom sam uspio u onome u čemu nisam uspijevao protekla tri stoljeća. Imam svoju vučicu.”

“Tmina te obilježila pruživši ti ono za čime neki muškarci tragaju i žude, iako je znala da će ti to priuštiti bol. Svjetlost može ukloniti tamu. Želiš li odbaciti svoju besmrtnost?”

“To ne može biti učinjeno. Čak ni Bran...” Doyle je uočio pogled u Branovim očima. “Može?”

“Zamolio sam, i pokazali su mi. To može biti učinjeno.”

“Čekaj malo. Ne radi mene”, inzistirala je Riley. “I ne impulzivno.

Umiranje nije dječja igra i...”

“Tri se stoljeća ne mogu nazvati impulzivnošću.” Nada, istinska nada, donijela mu je neku vrstu boli.

Gorko-slatku. “Život s tobom? Pravi život? Istinsko življenje, sa saznanjem da je svaki dan dragocjen i nepovratan? To je ono što želim. To je više od onoga što sam ikada mislio da mogu imati.”

“Onda moraš prihvatiti.” Aegle je ispružila ruku. Jedan je sluga požurio prema njoj pruživši joj stakleni pehar. “Od tvoga brata.”

Bran je uzeo pehar i bočicu bistre tekućine iz svoga džepa. “Ovo je voda života, stvorena od svjetla. Njezina čistoća pobjeđuje mrak, poništava kletvu.” Ulio je vodu u pehar. “Ako si odabrao biti smrtan, ispij.”

Doyle se zagledao u vodu, sjetio se svoga života, smrti, bitaka, dugačkih staza kojima je putovao sam.

Podignuo je pehar prema Branu, pa prema Sashi, prema Anniki i Sawyeru. I na kraju prema Riley.

Ljubavi svoga pravog života. “Želim čopor djece”, rekao je i ispio. “Št... što?” “Čula si me.” Pričekao je trenutak. “Ne osjećam se nimalo drukčije.”

“Budi sretan što se nisi spetljao s Nerezzom i stario tri stoljeća.

Definiraj čopor.”

“Razgovarat ćemo o tome.” Okrenuo se prema kraljici. “Prva djevojčica iz našeg čopora nosit će vaše ime. Koliko god dana da imam pred sobom od ove večeri nadalje, bit ću zahvalan.”

“Dobar ste par. Vidim pred vama život ispunjen pustolovinama.

Primite naše blagoslove, svi vi. Kraljica može biti dobra vladarica, brižna, mudra i pravedna, ljudi mogu napredovati, ali bez onih koji će riskirati sve da se suprotstave zlu, nijedan svijet ne može cvjetati.”

A onda je bilo glazbe i gozbe, vina i veselja. Lepršavih haljina svih boja, blistavog svjetla. Kasno te noći, usred proslave, kraljica i njezine božice krenule su prema plaži, a za njima i svi ostali.

Arianrhod je ispružila svoj mač umetnut u jednostavne, kožnate korice. “Ovo je tvoje.”

“Ozbiljno?” Riley se zagledala u njega. “Mogu ga uzeti?”

“Tvoj je.”

“Ona je bila naša sestra”, rekla je Luna. “Oplakivat ćemo ono što je mogla biti.

“I tugovati zbog onoga što je odlučila biti”, dodala je Celene. “I cijeniti ono što je došlo kući. Za Aegle, blistavu, Vatrena zvijezda.”

“Za Aegle, blistavu, Vodena zvijezda.” Luna se okrenula sa svojom sestrom.

“Za Aegle, blistavu, Ledena zvijeda.” Arianrhod je podignula svoju ruku, zajedno s ostalim božicama. U njima su se zvijezde brzo okretale oko svoje osi i pulsirale.

I odletjele, pohrlivši prema nebu, ostavivši svjetlosni trag na svome putu prema Mjesecu. Ljudi stakla zagrmjeli su u jedan glas kada su se zvijezde umirile u savršenoj, zaobljenoj liniji, i zasjale.

“I tamo će uvijek biti, svi svjetovi da vide, da se čude, da se nadaju.” Još jednom Aegle je ispružila svoje ruke. “Sretan vam put, čuvari stakla. Ova će vam vrata uvijek biti otvorena.”

“Putujte u veselju.” Celene je prekrižila ruke preko svoga srca.

“U ljubavi.” Luna je svoju ruku položila na svoje. “U miru.”

Arianrhod je šakom potapšala svoje srce. I Riley se zatekla kako s ostalima stoji pored zida na litici, ispred Branove kuće.

“Vaau”, dogodilo.”

uspio

je

promucati

Sawyer.

“To

se

jednostavno

Smijući se, još uvijek odjevena u plesnu haljinu, Annika je po livadi počela izvoditi zvijezde.

“Ponovno kod kuće.” Bran je privukao Sashu k sebi. “I sve je dobro.”

“Imam čarobni mač.”

Doyle je bacio pogled prema Riley. “Trebat će ti vježba.”

“Aha, da, ali imam čarobni mač.” Izvukla ga je iz korica, podignula prema nebu. “I gle.”

Mač je zasvjetlucao pokazavši prema trima zvijezdama ispod Mjeseca.

“Eno ih tamo. Mi smo to postigli. I što misliš, što će astronomi reći na to?”

“Samo ti”, rekao je Doyle odmahnuvši glavom. Zatim joj je dlanovima obgrlio lice, zagledao se u te oči koje je volio. “Samo ti.”

“Molim malo pažnje. Okupi se, ekipo.” Sawyer je uspio uhvatiti Anniku.

“Mnogo pažnje.” Riley je Doylea zgrabila za ruku, drugom Sashu obgrlila oko struka. Pričekala je dok se ostali nisu sasvim približili jedni drugima.

Kako bi Ä?uvari mogli stajati, iznad mora, ispod Zvijezda sudbine.

Ujedinjeni.