Riječ kao stećak........................................................................................22 Sjećanje: Žubor Čaršijskih bukova

Liman i lijeva obala

Arhivski snimci magazina ”Šeher Banjaluka”

BANJA LUKA KROZ PROSTOR I VRIJEME

Žubor Čaršijskih bukova

Tekst i foto: Adem Čukur

Vrbas – rijeka boje smaragda – u svome najljepšem toku

Kroz Banjaluku protiče rijeka Vrbas,koja izvire ispod planine Vranice u središnjoj Bosni, a utiče u rijeku Savu kod sela Davora nizvodno od Bosanske Gradiške. Njegova ukupna dužina je 253 km. Obale Vrbasa su obrasle zelenilom, najčešće vrbama, po kojemu je i rijeka dobila ime. Voda Vrbasa je, zavisno od dubine, sastava dna i okoliša, različita; na plitkim dijelovima, moglo bi se reći bezbojna, nešto dubljim svjetlije zelena, dok na dubokim dijelovima poprima smaragdno-zelenu boju.

Od Jajca do Banjaluke Vrbas je hladna planinska rijeka čijim se tokom smjenjuju kotline i klisure, koje se završavaju kanjonom Tijesno sa liticama koje se skoro vertikalno izdižu visoko ka nebu. Cijelim tokom kroz Banjaluku, gdje se Vrbasom smjenjuju brzaci, tihaci i pjenušavi bukovi pored kamenih mlinskih brana, skoro uz svako naselje priroda je formirala niz ugodnih prostora /plaža (Liman, Zelenac, Ada, Abacija, Studenac...), na kojima su djeca i omladina u najvećem dijelu provodila ljeto, a stariji za vrelih dana nakon dnevnog rada akšamlučili (akšamluk – večernja sjedeljka prijatelja uz razgovor, kafu, piće i mezu).

Po dolasku na prostor Ilidže Vrbas obostrano zaobilazi skoro okruglu i ravnu nisku stijenu koja je zbog svog oblika dobila naziv ”Sofra” (sofra - niski trpezarijski okrugli sto od drveta). Izmedju Sofre i visećeg mosta u Gornjem Šeheru, po mom subjektivnom mišljenju, nalazi se jedan od najljepših prostora na cijelom toku Vrbasa. Tekući od Sofre ispod ilidžanskog mosta, Vrbas se znatno sužava pa je tu najuži na cijelom toku kroz Banjaluku. Nesto niže ispod mosta

Vrbas sa stijenama Oblac i Pištolj

Dajak čamac

Vrbas skreće malo udesno prema jugoistoku, da bi se potom razlio u širinu, u prostor od davnina zvani Liman / značenja - pristanište, ali i zaliv (ne znam zašto, ali kod mještana je uobičajen naziv Iliman). Udarajući maticom u stjenovitu desnu obalu, najveći dio vode otiče nizvodno, a manji u velikom luku, kao veliki svrtak, zaokreće prema lijevoj obali i malo uzvodno, da bi ponovo ušao u dolazeću maticu. Pri niskom vodostaju vode Limana se umire i izgledaju kao jezero, a na njegovoj površini se, uz lagani vjetrić, kao na slikama impresionista, oslikavaju obronci brda Šehitluci, tradicionalnih bosanskih kuća, munara Jama džamije.

Na desnoj obali Vrbasanalazi se nekoliko stijena koje su dobile ime po svom obliku: ”Oblac”, ”Pištolj” i ”Šešir”, u sredini je termalno kupatilo u stijeni - ”Dereklija”, a uzvodno izdignuti sedreni plato, plaža Ilidžana, preko kojeg protiče termalni potok ulivajući se lepezasto preko sedre u Vrbas. Uzvodno od plaže, ispod stijene je izvor termalne vode sa manjim bazenom zvanom ”Mlake vode”. Na lijevoj obali, nizvodno od mosta je stijena ”Mali Oblac” i manja glatka stijena bliza matici oblika kalote zvana ”Golubija”, po tome što su golubovi sa okolnih kuća slijetali na nju da piju vodu. Nizvodno od njih nalaze se dvije grupacije stijena zvane ”Gornji i Donji Hradanovac”. Nešto niže nalazi se šira zaravan - plaža ”puticana”/ kako su nazivana djeca sa prostora između Čaršije, Karapovca i Osnovne škole.

Do izgradnje hidrocentrale Jajce II nabujale proljetne vode bi tu nanosile sitni pijesak / mulj gdje su djeca i omladina igrali ”lopte” / fudbala. Tu se nalazilo i skakalo od kamenog zida kojeg bi nabujale proljetne vode razarale da bi ga djeca i omladina početkom svakog ljeta obnavljali. Jedno vrijeme, za neku djecu mlađeg uzrasta, u toku ljeta postojao bi poseban dan, kada bi zajednički prvi put preplivali cijeli Vrbas uz pratnju odraslijih dječaka koji su im pomogli ukoliko bi se zamorili / ”skalali”. Plivanje bi započinjalo sa Donjeg Hradanovca uplivavanjem u maticu koja bi ih koso odnijela do sedre ispod Šešira na drugoj obali.

Neposredno ispod Limana nalaze se obostrano polurazrušene koso položene kamene brane, izgrađene u vrijeme nastanka grada u XVI-om vijeku, koje su usmjeravale vodu na mlinske točkove ostavljajući na sredini uzak prolaz za splavove koji su do izgradnje hidrocentrale Jajce II bili sredstvo transporta drvenih trupaca u pilane. (splav- plovilo od međusobno povezanih drvenih trupaca sa drvenim kormilom). Kad bi se splav pojavio, djeca bi plivala prema njemu, splavari bi ih tjerali, a samo bi ponekad rijetki srećnik uspio da se popne na splav i potom doživi čari splavarenja niz ”Čaršijske bukove” .

Ponekad bi se desnim rubnim dijelom Čaršijskih bukovapojavio dajak-čamac, čamac specifične izrade prilagođen vožnji vrbaskim brzacima (po kojem je, između ostalog, Vrbas i poznat), kojeg je čamdžija odupirući se dajakom o riječno dno gurao čamac uzvodno, najčešće sa djevojkom u ”špicu” / vrhu čamca. (dajak – drvena motka okruglog presjeka dužine tri do četiri metra sa okovanim špicastim donjim dijelom).

Svojevremeno, za lijepa vremena,kad bi se s večeri čovjek prošetao ulicom iznad Ilimana , odozdo bi ponekad mogao čuti sevdalinku ”Vrbas voda nosila jablana...”, ili njoj slične. Pjevali su je za ugođaj akšamluka, kada je bila dovoljna jedna ”poluvaka” rakije, s komadom sira, kojom glavicom luka, konnzervom sardine... Posebno je bilo lijepo kad bi taj ugođaj dopunjavali predio obasjan mjesečinom, zvjezdano nebo i žubor Čaršijskih bukova.

Vrbas sa Sofrom iznad Ilidžanskog mosta Pogled na Vrbas i Liman nizvodno od ilidžanskog mosta početkom XX-og vijeka