Pismo glavnog urednika

Zašto ne koristimo „njemački poučak“?

Tri pokazatelja, vrlo različita, ali međusobno povezana, određuju našu gospodarsku i ukupnu budućnost. Jedan je da smo, osim Bugarske, najsiromašnija zemlja unutar EUa, i to po recentnim podacima Eurostata. Drugi, puno optimističniji, MMF nam predviđa već u ovoj godini visoku stopu rasta (do 6 posto). Pritom nam poručuju da „iskoristimo priliku, jer mnogi nisu bili sreće kao Hrvatska. Novac je Hrvatskoj na raspolaganju, ali treba ga učinkovito i pravovremeno povući i popratiti potrebnim reformama“. Pritom misle na Plan oporavka i otpornosti. Treći, svakako najzanimljiviji, odnosi se na tehnološke inovacije kojima je Hrvatska obogatila svijet. Poruke su kroz sva tri pokazatelja vrlo jasne .

ZAGREBAČKA INICIJATIVA

ISSN 1848-140X, lipanj/srpanj 2021., godina 11, broj 1-2 perspektive

NOVE IDEJE ZA KRIZNA VREMENA

Kakva nas budućnost očekuje?

Gdje smo? Što možemo učiniti? Vrijeme je da se izabere put

HRVATSKA NAKON PANDEMIJE

To je samo potvrda stava kako samo jačanje gospodarstva i svijesti da treba razvijati domaću proizvodnju, na njoj graditi suvisli školski, zdravstveni i mirovinski sustav, može Hrvatsku izvući iz debeloga kala u kojem se nalazi. To je zaista problem koji se može rješavati isključivo novim zapošljavanjem, povećanim izvozom, osmišljenom politikom razvoja prerađivačke industrije s dodanom vrijednosti, turizma i drugih usluga. Ukratko, jačanjem poslovne aktivnosti cijeloga društva. Očito je da ukupni naš gospodarski model mora ići na generalni remont, jer (još uvijek) zapostavlja upravo ove čimbenike.

Izgubljene poluge industrijskoga razvoja

Tu dolazimo do ključnog pitanja. Osnovni cilj ekonomske politike je povećanje proizvodnosti rada i učinkovitosti te međunarodne konkurentnosti. Temeljno pitanje koje se u takvim uvjetima nameće jest: ZAŠTO na tim područjima kaskamo za drugim tranzicijskim zemljama? Mali uvid u strukturu industrije pokazuje da smo u tijeku posljednjih dvadesetak godina izgubili snažne poluge industrijskog razvoja, pa time i smanjili ulogu industrije u stvaranju BDP-a. Ili, u prerađivačkoj industriji Hrvatska je izgubila od 1990. na više radnih mjesta no što ih danas uopće ima u tom dijelu proizvodnje. Razvili smo do besmisla ideju kako se u Hrvatskoj gotovo ništa više ne isplati proizvoditi, zapostavljajući pri tome vlastitu pamet, vlastiti razvoj, a onda – kao logična posljedica takvih razmišljanja – i vlastiti proizvod. Perjanice hrvatske industrije u izvozu ostale su bez perja, a nove nismo ni stvarali niti imamo ideju kako ih stvarati. No, da bi se industrija neke zemlje mogla zaista izrazito izvozno orijentirati. tj. da postane istinski međunarodno konkurentna, potrebna joj je i međunarodno konkurentna ekonomska politika. Drugim riječima, potrebno je stvoriti povoljno gospodarskopoduzetničko okruženje i uvjete slične onima koji vladaju u gospodarstvima konkurentskih zemalja. Svjetska iskustva govore da su upravo znanje, tehnika i tehnologija čimbenici koji odlučuju o sudbini svake zemlje. Zanemariti ljudski potencijal označava svjesni ulazak u tromi, slabo pokretni sustav kojega karakterizira izrazito slabašan proces stalnih inovacija i znanstveno-tehnološkoga napretka. Hrvatska je upravo u tom položaju.

Zašto ne koristimo ’njemački poučak’?

Pokazalo se da se stvarni oporavak gospodarstva može postići samo uz dva uvjeta: povećanjem proizvodnje i snažnim rastom izvoza, usklađenog s primjerenim rastom uvoza. Sve ostale mjere, radikalne ili ne, bolne ili manje bolne, donose samo nove probleme i nesporazuma, ali u suštini ne rješavaju ništa. U tom smislu poučan je ‘njemački poučak’: snažan rast izvoza, zasnovan na pojačanoj proizvodnji, ubrzao je rast BDP-a iznad očekivanja stručnjaka, predstavio se kao lokomotiva ukupnog rasta unutar Europske unije i brzim koracima kroči izvan krize, recesije, otvarajući nova radna mjesta. Nažalost, mi ne slijedimo taj primjer i taj poučak. No, ako želimo izgubiti status „crvenoga fenjera“ i drukčiju Hrvatsku, uljuđenu i razvijenu, onda moramo konačno krenuti tim putom.