ROBOTSKA PRIJETNJA TRŽIŠTU RADA Više retorička nego utemeljena

Sve recesije pa i sadašnja izazvana covidom-19 remete ekonomsku i mentalnu ravnotežu čovječanstva, nudeći uporište za tvrdnje kako su radna mjesta nekoć bila dostupnija i bolje plaćena nego danas, a sadašnjost jedva podnošljiva. Analiza The Economista sugerira kako nema argumentiranoga dokaza za takav optimizam prošlosti i pesimizam sadašnjosti.

Priredio: Drago Kojić

Covid-19 pokazao se pogubnim za radnike sadašnjosti diljem svijeta. Ukinuto je na milijune radnih mjesta, povećavši pad zaposlenosti 14 posto više nego financijska kriza prije desetak godina. U mnogim zemljama nezaposlenost je dosegla razinu kakva je zabilježena prije gotovo čitavoga stoljeća, 1930-ih, pri čemu su najugroženije žrtve nisko kvalificirani radnici. Pandemija je povećala i nejednakosti, koje su prethodno često samo tinjale ispod površine. „Važni“ radnici i dalje su morali putovati do radnoga mjesta, izlažući se koronavirusu te su mnogi od njih umrli, dok su se istodobno njihovi brojni suradnici mogli zaštiti radeći iz svoga doma. Nije malo onih koji sada strahuju da će postpandemijsko tržište rada biti obilježeno još višim stupnjem nejednakosti te da će se radna mjesta prebacivati u inozemstvo ili povjeravati robotima. Vjerovanje da je nešto krenulo pogrešnim smjerom na tržištu rada ima dugu povijest. Od nastanka kapitalizma ljudi su često jadikovali nad tržištem rada, vjerujući da je prošlost uvijek bila bolja od sadašnjosti te da se prema radnicima loše postupa. Adam Smith tvrdio je da rastući industrijski sektor krajem 18. stoljeća u Škotskoj ima potencijal učiniti radnika „glupim neznalicom“. Jedan mislilac zaključio je da su u slavnim danima francuske prošlosti ljudi uživali u radu jer su ga kontrolirali i vješto ga obavljali u okviru svoje zajednice – ali im je kapitalizam sve to oduzeo. Čak i u „zlatno doba“ 1950-ih i 1960-ih kada su radna mjesta navodno bila bolja od današnjih, zabilježeno je obilje iskaza nezadovoljstva. Mnogi društveni

znanstvenici 1950-ih su tvrdili da su američki sindikalizirani radnici u automobilskoj industriji nezadovoljni jer im je rad dosadan te da su lišeni samostalnosti. Krajem 1960-ih u javni diskurs ušao je pojam „tuga plavih ovratnika“.

Varljiva percepcija

Neposredno prije izbijanja pandemije početkom prošle godine iznjedrila je novu retoriku o nevoljama na radnim mjestima. Desničari i ljevičari tvrdili su da su radnici u 21. stoljeću zarobljeni na nesigurnim i loše plaćenim radnim mjestima, ako ih uopće uspiju naći, te da su mnogi od njih suočeni s još pogubnijom budućnošću jer će ih potiskivati sve pametniji roboti. Za mnoge ljude preostali poslovi bili su bezdušni, besmisleni i nezadovoljavajući. The Economist je nedavno objavio opsežan prikaz navedenih i drugih sličnih pesimističkih opažanja, ukazujući da stanje nije baš tako crno kako ga vide čak i pojedinci s dokazanim stručnim autoritetom. Usmjeravajući se na 37 zemalja koje su članice OECD-a, kluba najrazvijenijih i najbogatijih, londonski tjednik tvrdi da je popularna percepcija uvelike zavaravajuća. Tržište rada prije covida-19 bilo je daleko od savršenstva, ali ipak bolje nego što su tvrdili brojni kritičari, usto je vidljivo poboljšanje. Pandemija je bila katastrofalna za mnoge, ali njezina trajna ostavština možda će biti bolji svijet rada jer ubrzava promjene koje su već bile u tijeku i ukazuje na ona mjesta gdje su potrebna daljnja poboljšanja. Tržišta rada važna su ne samo zato što omogućuju ljudima da zarade dovoljno kako bi mogli podmiriti temeljne životne potrebe. Radno mjesto možda je najvažniji pojedinačni element identiteta. Turobno je biti lišen posla ako ga volite ili ga obavljati ako ga mrzite. Široka nezaposlenost povezana je s visokom stopom kriminala i pogoršanja zdravlja. Procjene u Americi sugeriraju da će porast nezaposlenosti 2020. prouzročiti 800.000 dodatno umrlih u sljedećih 15 godina. Sretna je okolnost što je svijet rada prije udara epidemije bio u trendu uspona. Stopa nezaposlenosti u razvijenim zemljama 2019. bila je niža nego ikada od 1960-ih. U SAD-u je nezaposlenost crnog stanovništva bila rekordno niska, a tako je bilo i u Britaniji. Nezaposlenost mladih radnika, koja se ne tako davno smatrala nepopravljivom, naročito u Europi, također je u padu.

Nejednakost se ne povećava

Stopa zaposlenosti stanovništva radne dobi (od 16 do 64 godine) bila je povijesno najviša u više od polovice razvijenih zemalja. Krupno iznenađenje za ekonomiste desničare bilo je što je bum zapošljavanja uslijedio u okolnostima minimalnoga rasta plaća u razvijenim zemljama i pri porastu broja useljenika. Sličan šok za ljevičarske promatrače u tomu je što je kapitalizam omogućio uočljiv rast zarade na dnu tržišta rada.

Plaće možda nisu rasle onako brzo kako su mnogi priželjkivali, ali bilo je uočljivo da je završena era ultramizernih radnika kakve je iznjedrila financijska kriza 20072009. Zarade najlošije plaćenih Amerikanaca rasle su dvostruko brže od onih najbolje plaćenih. Istina je, međutim, da je istodobno dohodovna nejednakost bila visoka prema povijesnim standardima. Ipak, krajem 2010-ih nije se povećavala i možda je čak u laganom padu. Bumom zapošljavanja bili su obuhvaćeni čak i pripadnici najsiromašnijeg sloja. Zacijelo je bilo manje najniže plaćenih poslova. Npr. u Njemačkoj je udio radnika koji su se osjećali nesigurnima pao za više od polovice od sredine prethodnoga desetljeća. Čini se da je povećan broj radnika koji uživaju u svom poslu. Gallupovo istraživanje 2019. pokazalo je da je udio Amerikanaca koji su „djelomično“ ili „potpuno“ zadovoljni drugi najveći u protekla gotovo tri desetljeća. Različita mjerenja sugeriraju i porast zadovoljstva u Europi. Teško je doći do izravnih usporedbi sa stanjem tijekom „zlatne ere“ 1950-ih i 1960-ih, ali prema dostupnim makar i oskudnim pokazateljima može se zaključiti da tadašnje zadovoljstvo poslom nije bilo veće od današnjega. Krupno je pitanje hoće li se nakon prestanka pandemije stanje vratiti na nekadašnju razinu i pribaviti dovoljno posla za sve kategorije potencijalnih zaposlenika. Prikaz londonskoga tjednika ne očekuje pogoršanje već naprotiv ukazuje da će se prilike poboljšati, ubrzavajući promjene koje su već bile na pomolu prije covida-19. Zahvaljujući mogućnosti rada iz kuće, radnici mnogih kategorija koristit će fleksibilnost pri odlučivanju kada, gdje i kako će zarađivati za život. Malo će biti menadžera kojima je posve svejedno rade li njihovi zaposlenici u New Yorku, Londonu, Frankfurtu ili u anonimnoj provinciji. Ali stvaranje „hibridnoga“ radnog modela u kojemu neki zaposlenici rade u uredu, a drugi u vlastitom dnevnom boravku, odjeveni u pidžamu, prisiljava menadžere da postanu bolji komunikatori, povećavajući zadovoljstvo radnika. Novonastale okolnosti stimuliraju i odavno potrebne promjene radnog zakonodavstva u korist stvaranja zdravijega radnog ambijenta.

Automatizacija: respekt, ali ne strah

Nije to jedini način mijenjanja javne politike prema radu i zapošljavanju. Pandemija pred vlade stavlja ulogu odgovornijega ponašanja, naročito u poticanju zapošljavanja i smanjenju nejednakosti. Nužno je također oblikovati kvalitetnije sustave prava i socijalnih beneficija zaposlenika. Ne smije se zanemariti ni automatizacija, još jedan od izvora vječitoga straha u svijetu rada. Neki promatrači pribojavaju se da bi prošlogodišnja poražavajuća iskustva poslovnim čelnicima mogla poslužiti kao izgovor za kojim dugo teže, tj. da zaposle robote umjesto ljudi, što bi prouzročilo sveopću nezaposlenost. Recesije i pandemije doista često kumuju proboju automatizacije. Ali prijetnje da će svijet funkcionirati bez ljudskoga rada teško da će se ostvariti. Možda će čak i jenjati.

Međutim, kratkoročno se nameće pitanje na koje zasad nema zadovoljavajućega odgovora. Koliko će vremena trebati da se tržišta rada u potpunosti oporave od šoka što ga je izazvao lanjski proboj koronavirusa? Pokazatelji na početku lanjskoga proljeća bili su obeshrabrujući. Nezaposlenost na području razvijenoga dijela svijeta u travnju 2020. porasla je od pet na devet posto. U SAD-u je tijekom samo jednoga mjeseca porasla od četiri na gotovo 15 posto. Bio je to udarac takva intenziteta da su privremeno prestali bili funkcionirati kompjutori socijalnog osiguranja. U lipnju 2020. OECD je u svojim prognozama prognozirao da se može očekivati pogoršanje. Uslijedi li drugi val covida-19 krajem godine, nezaposlenost će porasti na 12,6 posto prije nego promijeni smjer, ali neće pasti ispod 10 posto u drugoj polovici 2021. prognozirao je.

Rast brži od pada

Bilo je valjanih razloga za očekivanje zadržavanja visoke nezaposlenosti. Poput cijena nafte, sklona je brzo rasti, sporo padati. Pedesetogodišnji podaci u SAD-u, Australiji, Kanadi i Japanu sugeriraju da je rast nezaposlenosti dvostruko brži od pada. Otpušteni zaposlenik može počistiti radni stol u nekoliko minuta i otići, ali traženje novoga radnog mjesta, slanje ponuda i odlasci na razgovore s potencijalnim novim poslodavcem iziskuju poprilično vremena. Nakon svake recesije vlasnici poduzeća oprezni su pri zapošljavanju novih radnika jer moraju biti posve uvjereni da se biznis istinski oporavlja. Usto pandemija se pokazala opakijom nego što je OECD prognozirao, pri čemu su mnoge zemlje iskusile tri vala zaraze. Ipak, nezaposlenost u zemljama OECD-a brzo je splasnula od devet posto lani u proljeće na 6,9 posto krajem 2020. što je upola niže od onoga od čega je strahovao OECD. Neki stručnjaci prigovaraju takvoj računici, tvrdeći da je sadašnja nezaposlenost nepouzdan pokazatelj stanja na tržištu rada jer je znatan broj ljudi iščezao s popisa

radne snage. Ali ako se uvaži takva korekcija i pretpostavi da i oni koji su nestali iz službene statistike žele pronaći radno mjesto, „stvarni“ pokazatelj nezaposlenosti bio bi veći za 1,5 posto. Razlika je poprilična, ali nije dovoljna da bi opovrgla tvrdnje kako je učinak tržišta rada bolji od očekivanoga s obzirom na okolnosti. Korištenje službenih podataka nije posve pouzdano iz još jednog razloga. Na mnogim područjima, uključujući Australiju, Japan i naročito Europu, vlade su odobrile programe prema kojima se ljudi koji zbog covida-19 ne rade računaju kao zaposlenici, iako faktički nisu radili. Bilo je pokušaja da se iz statistike isključi i ta „stavka“. The Economist je primijenio takvu metodologiju i otkrio da je „prikrivena nezaposlenost“ u Europi porasla od sedam posto 2019. na 20 posto u drugom tromjesečju 2020. ali je splasnula na 10 posto u trećem kvartalu i vjerojatno dodatno pala u četvrtom i u proteklom razdoblju 2021.

Činitelji oporavka

Osebujnost pandemijom izazvane recesije djelomično može objasniti zašto je oporavak tržišta rada brži od očekivanoga. Razvijeni svijet postao je uspješniji u provođenju lockdowna. Restorani su otkrili način dostave hrane na kućne adrese, a vlade više niskorizičnih aktivnosti uz nastavak prerađivačke industrije i građevinarstva. Čak i tijekom čvrstog zatvaranja potražnja radnika bila je veća nego u vrijeme pojave covida-19 početkom prošle godine. Važnu ulogu igra i vrsta nezaposlenosti. Lani u proljeće znatna većina nezaposlenih Amerikanaca izjavljivala je da su „privremeno otpušteni“, tj. da im je rečeno da trenutačno za njih nema posla, ali bi ga moglo biti uskoro. Mnogo je lakše vratiti se na prijašnji posao nego tražiti i dobiti novi. Golema većina pojedinaca koji su otpušteni s radnog mjesta lani u svibnju i lipnju vratila se na posao kod bivših poslodavaca, kako se navodi u izvještaju što ga je nedavno objavio Institut JPMorgan Chase. Činjenica što je bilo mnogo manje korporativnih stečajeva nego što se očekivalo značila je da radnici imaju više prilika za dobivanje radnog mjesta. Mnogi su ljudi zauvijek napustili radna mjesta (zbog umirovljenja i drugih razloga) a njihovo popunjavanje smanjilo je broj nezaposlenih. Iako je smanjen broj zaposlenih i potražnja radnika u djelatnostima kao što su zabava, dokolica, ugostiteljstvo i putovanja, pandemija je stvorila novu potražnju. Porast internetske kupovine diktirao je potražnju skladišnih radnika i dostavljača.

Potražnja se zahuktala

Rezultat je da se potražnja radnih mjesta zahuktala. Nedavno objavljena analiza istraživača poslovne škola ITAM pokazalo je da je stopa preusmjeravanja u zapošljavanju u SAD-u dvostruka u odnosu na razdoblje prije epidemije. U Europi je preusmjeravanje bilo sporije, djelomice zato što su zaposlenici bili duže vezani

za radna mjesta na koja su došli prije pandemije. U europskim zemljama je broj nepopunjenih radnih mjesta smanjen za 50 posto u vrijeme financijske krize 200709. ali samo 25 posto tijekom epidemije. U Australiji, koja je dugo bila u potpunom lockdownu, a sada popušta, nepopunjenih mjesta je samo 20 posto više nego prije. Dodatnu potražnju radnika dijelom su podmirile postojeće kompanije. Ali i novoutemeljene tvrtke uključile su se u tržište rada, zapošljavajući znatan dio radne snage. U SAD-u je uslijedila poplava novonastalih razvojnih poduzeća: prema službenim podacima u 2020. je nastalo 1,5 milijuna novih tvrtki koje zapošljavaju radnike, 16 posto više nego 2019. Sličan trend zabilježen je u mnogim drugim zemljama, npr. Britaniji, Kanadi i Francuskoj u drugoj polovici prošle godine. Tehnologija je olakšala funkcioniranje tržišta rada: mnogo češće internetske komunikacije koriste tražitelji posla i kompanije koje traže zaposlenike. Oporavak tržišta rada u razvijenim zemljama još uvijek nije u potpunosti zadovoljavajući. Tijekom protekle zime na sjevernoj hemisferi usporen je pad nezaposlenosti, kao odraz rastućeg broja zaraženih koronavirusom. Osim toga znatan dio nezaposlenosti i dalje je koncentriran među siromašnom populacijom. U SAD-u je u siječnju ove godine na više od 25 posto radnih mjesta plaća bila manja od 27.000 USD nego u siječnju 2020. iako je oporavljen sektor s većim zaradama. U Europi je nezaposlenost među osobama s naobrazbom neznatno veća nego prije pandemije, ali je znatno veća među onima koji su prekinuli studij. Hoće li cijepljenje pomoći siromašnima da lakše opet nađu posao u idućim godinama ili će im to biti teško?

Više kućnoga rada

Potrošačke navike djelomice će utjecati na sudbinu radnika s niskim plaćama. Čak i ako opasnost od covida-19 u potpunosti iščezne ljudi bi mogli postati više prikovani za kuću nego prije jer su manje skloni riziku i zato što su već donekle navikli da tako rade. Kao rezultat toga potražnja poslova s malom zaradom koji su ljudima potrebni kada su izvan kuće (što obuhvaća uslužno osoblje, hotelske radnike, stjuardese isl.) mogla bi se smanjiti. Ipak, opravdano je nadati se da pandemija neće ljude pretvoriti u pustinjake. Na Novom Zelandu posjećenost restorana, kafića, šoping-centara i tematskih parkova veća je nego prije covida-19. Ali ne treba ići tako daleko: i u Hrvatskoj bi sva ta i još neka mjesta bila još posjećenija da nije bilo povremenih ograničenja, koja još uvijek nisu u potpunosti ukinuta. Rastući broj istraživanja ukazuje kako bi mogao izgledati postpandemijski radni obrazac. Ekipa američkih ekonomista anketirala je više tisuća sunarodnjaka i zaključila da će prosječan zaposlenik željeti provesti polovicu radnoga vremena kod kuće. Poslodavci su manje oduševljeni takvim obrascom, ali njihova očekivanja da će ljudi provoditi petinu radnog vremena (jedan dan u tjednu) kod kuće velika je promjena u odnosu na dosadašnje pokazatelje.