BUDUĆNOST HRVATSKOG MIROVINSKOG SUSTAVA Strateška kratkovidnost upravljačkih struktura

BUDUĆNOST HRVATSKOGA MIROVINSKOG SUSTAVA Strateška kratkovidnost upravljačkih struktura

Rješenje za buduće mirovine treba tražiti u proizvodnom, a ne u financijskom sektoru. Ugroza javnog mirovinskog sustava je očita, a sporno je vjerovanje da je kreativno „izranjanje“ drugog mirovinskog stupa prikladan odgovor na tu opasnost.

Pišu: prof. dr. sc. Željko Garača1, prof. dr. sc. Darko Tipurić2

Kolektivnost je presumpcija našeg opstojanja, iako nam donosi manje ili veće obezličenje. Pojedinci su fragmenti društvene cjeline koja ih definira, a koju dobro opisuje Aristotelov “koinonia“ upućujući na nužno zajedništvo u djelovanju i životu ljudi. One rijetke pojedince istrgnute iz kolektivnoga, bilo samovoljno bilo izopćenjem, promatramo kao otklonjene primjere koji daju zrcalnu smislenost našoj inherentnoj društvenosti. Kolektiv je ostvarenje ljudske potrebe i težnje k zajedništvu. Nadrasta pojedinca i razvija vlastitu smislenost opstojanja (eng. group reason) u odgovoru na pitanje zašto članovi čine kolektiv, definira uvjete zajedništva za one koji su članovi (eng. collectivity conditions) i potiče stvaranje zajedničke predanosti (eng. collective commitment) poslanju i stremljenju kolektiva. To je entitet čija zasebnost neupitna i koja rezultira iz dinamike unutarnjih i vanjskih interakcija članova, zajedničkog identiteta, strukturalnih odrednica i normi ponašanja. Društvo koje je neraskidivo ulančeno i stegnuto državom također je kolektiv sui generis, kojega obilježavaju kolektivne akcije (eng. Collective action) tj. skupno djelovanje kako bi se postigli zajednički ciljevi odnosno potraga za percipiranim zajedničkim interesima njezinih članova.

1 Autor je profesor na Ekonomskom fakultetu u Splitu 2 Autor je profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu

Probleme koji nastaju pri kolektivnoj akciji osobito je isticao američki ekonomist Mancur Olson koji je uočio da moraju postajati prikladni mehanizmi i selektivni poticaji kako bi skupina pojedinaca djelovala u zajedničkome interesu. Različiti interesi pojedinaca, političkih i interesnih skupina nerijetko mogu dovesti sukobljenosti i ponašanja koje neće rezultirati najboljim mogućim učinkom za cijelo društvo. Država, odnosno vlast i njezine politike imaju presudnu ulogu u izgradnji okvira u kojem će se kolektivna intencionalnost kao potencijalnost razviti i ostvariti u kolektivnoj akciji u kojem će se voditi interes o društvu, njegovim članovima – i to ne samo sada nego i budućnosti. Primjer kolektivne akcije u kojoj se nije vodilo računa o dugoročnim kolektivnim interesima jest mirovinska reforma od prije dva desetljeća kako bi se, po javno izrečenim ciljevima, sebi i budućim generacijama osigurala prosperitetna i bogata Hrvatska, država u kojoj će i umirovljenici moći dostojno živjeti zajedno sa svim drugim slojevima društva. Reformom iz 2002. privatiziran je dio javnog mirovinskog sustava međugeneracijske solidarnosti na način da se četvrtina mirovinskih doprinosa uplaćuje u privatne obvezne mirovinske fondove (OMF) tj. 2. mirovinski stup. Radilo se o „igri konstantne sume“ u kojoj barem na prvi pogled nije bilo znatnih problema iz perspektive onih koji su uplaćivali, kao ni iz perspektive države koja smislila takav oblik kolektivne akcije. Osim toga, uveden je i 3. mirovinski stup, kao dobrovoljan i stvar je pojedinca hoće li ga konzumirati, no nije posebno sporan u mirovinskoj reformi. Sažeto, opravdanje reforme je bilo u tome da će bar dio budućih mirovina ostvaren kroz kapitaliziranu štednju zaposlenika biti dovoljan da im osigura dostojan život u starosti. U situaciji malih mirovina populistička obećanja su pala na plodno tlo. Reformu su tada, uostalom kao i danas, podržavale sve relevantne političke opcije te se iz kritičke analize reforme može potpuno isključiti bilo kakva politička pristranost. S druge strane, znanstvena zajednica u nas nije bila jedinstvena. Pojedini istaknuti znanstvenici su već tada ukazivali na velike rizike takve reforme, ali su marginalizirani u raspravi u stručnoj javnosti i medijima. Slična je, ako ne još izraženija situacija i danas, u smislu davanja javnog prostora za raspravu rijetkim kritičarima 2. mirovinskoga stupa koji kontinuirano propituju tu kolektivnu akciju, nudeći niz znanstvenih i stručnih argumenata te pokušavajući pronaći rješenje za izgledno posrnuće u iznimno važnom segmentu našeg zajedničkog bivanja. Mirovinska reforma je pokrenuta kao inicijativa Svjetske banke namijenjena svim tranzicijskim zemljama. Uzor je bila mirovinska reforma u Čileu iz 1981. godine koja je, nažalost, već u vrijeme pripreme pokazivala sve nedostatke u toj južnoameričkoj zemlji. Rani signali problema bili su brzo uočeni. Postojale su jasne naznake da takvu mirovinsku reformu ne treba prevoditi ishitreno, što su shvatile upravljačke strukture dijela tranzicijskih zemalja koje nisu ni započele reformu svojih mirovinskih sustava.

Kako su iskustva pojedinih zemalja koje su provele takvu reformu postajala sve lošija se posebno iskazalo tijekom financijske krize 2008. godine, ali pojavom još aktualne zdravstvene i posljedično ekonomske krize zbog pandemije Covid-19, od reforme su različite zemlje odustajale na različite načine. Nažalost, Hrvatska ne samo da nije odustala već je u svom strateškom dokumentu Nacionalna razvojna strategija do 2030. zapisala potrebu jačanja 2. stupa, uz dodatnu deregulaciju društava koja se bave upravljanjem OMF-ima. Možemo se upitati zašto su druge zemlje, osim Bugarske, uspješnije od Hrvatske. Odgovor je kompleksan, ali jedna je stvar očita. Sve su uspješnije zemlje ili odustale ili nisu ni uvele 2. stup pa i one koje su bile daleko iza nas, a u međuvremenu su nas pretekle. To bi mogao i trebao biti jasan i dovoljan argument protiv 2. mirovinskog stupa.

„Istočni grijeh“

„Istočni grijeh“ se odnosi na odluku o uvođenju 2. obveznog mirovinskog stupa kada nisu postojali teorijski preduvjeti da bi takva reforma bila uspješna, odnosno doprinosila gospodarskom rastu, a onda u budućnosti osiguravala i veće mirovine. Ni jedan od četiri osnovna preduvjeta za uspjeh reforme nije bio ispunjen: • suficit javnog mirovinskog sustava, • suficit državnog proračuna, • razvijeno domaće gospodarstvo, • razvijeno domaće tržište kapitala Štoviše, navedeni preduvjeti za uspjeh reforme su predstavljeni kao „ciljevi reforme“. Takav pristup naprosto ne može dati dobar rezultat bez obzira o čemu se radi. Kao marketinški potez promoviran je stav da će buduće mirovine iz 2. mirovinskog stupa biti veće od mirovina iz 1. mirovinskog stupa, pri tome ne govoreći kolike će te mirovine zaista biti i koliko će biti dostatne. Takva retorika je osigurala veliku podršku široke javnosti za uvođenje 2. stupa. Nažalost, to se neće ostvariti za veliku većinu budućih umirovljenika. To je potpuno jasno i to pokazuju brojne analize. Mirovinska reforma teoretski bi možda i mogla uspjeti da se konceptualno oslanja na ulaganja u nove proizvodne investicije, a ne samo ostvarivanje prinosa na financijsku imovinu. Štednja je zapravo financirana javnim dugom, uz dodatni tranzicijski trošak te pad raspoloživog dohotka. Umjesto ulaganja u proizvodnju na djelu je financijalizacija. To je negdje neko vrijeme i funkcioniralo, ali u Hrvatskoj nikako – upravo zbog neispunjenih preduvjeta.

U „istočni grijeh“ treba ubrojiti i pogrešno sagledavanje tranzicijskog troška mirovinske reforme. Svaka reforma kojom se privatizira dio nekog javnog sustava nužno izaziva tranzicijski trošak dok se obveze sustava s javnog potpuno ne prenesu na privatni sustav. Tako je i s mirovinskim sustavom. Povećani troškovi u tranzicijskom razdoblju će u teoriji biti kompenzirani manjim javnim troškovima u budućnosti. Na temelju našeg poimanja tranzicijskog troška ne može se doći do stvarnog tranzicijskog troška, ni njegovog iznosa niti njegovog trajanja. Pa onda ni do njegova stvarnog utjecaja na nacionalnu ekonomiju. Potrebno je šire, realnije, sagledati različite aspekte tranzicijskog troška kroz tri komponente: Direktni tranzicijski trošak odgovara tranzicijskom deficitu koji se mora nadomjestiti iz državnog proračuna za što se sredstva moraju osigurati ili kroz dodatne porezne prihode ili povećanjem javnog duga. Indirektni tranzicijski trošak odnosi se na financiranje direktnog tranzicijskog troška koji se najvećim dijelom financirao javnim zaduživanjem kroz državne obveznice na koje se plaća odgovarajuća kamata i ona predstavlja ovaj trošak. Možemo se složiti da se javni dug neće smanjivati u apsolutnom iznosu i da će preuzete obveze za financiranje direktnog tranzicijskog troška ostati trajno čime i sam pojam tranzicijskog troška gubi smisao jer postaje trajan bez obzira koliki će stvarno biti. Uvedimo još pojam nominalnog tranzicijskog troška kao zbroj direktnog i indirektnog te pojam neto tranzicijskog troška kao razliku nominalnog tranzicijskog troška i ušteda u javnom mirovinskom sustavu. Na slici 1. prikazana je optimistična projekcija kretanja udjela neto tranzicijskog troška u BDP-u. Zbog aktualne krize u 2020. godini ovaj trošak premašuje 3% BDP-a. Rezultati su dobiveni sistem dinamičkim modelom autora.

Slika 1. Projekcija kretanja udjela neto nominalnog tranzicijskog troška u BDP-u

Oportunitetni trošak se odnosi na izgubljeni gospodarski rast zbog odljeva dijela poreznih prihoda radi podmirenja direktnog i indirektnog tranzicijskog troška iz državnog, privatnog proizvodnog sektora te kućanstava u financijski sektor. Bez obzira na vrijednosti multiplikatora fiskalne potrošnje, koji su unatoč neslaganjima struke ipak pozitivni, proračunska potrošnja uvijek generira neki dio BDP-a, bilo direktno bilo indirektno, a ovdje to izostaje. Stoga se može reći da odljev poreznih prihoda za pokriće tranzicijskog troška ima negativnu vrijednost multiplikatora, smanjuje gospodarski rast te je zapravo štetan po nacionalnu ekonomiju. Na slici 2. prikazana je projekcija kretanja BDP-a prema scenariju autora uz pretpostavku stalnog rasta od 3% godišnje te projekcija kretanja mogućeg BDP-a uz suspenziju 2. stupa. Razlika između njih predstavlja budući oportunitetni trošak 2. stupa. Rezultati su dobiveni sistem dinamičkim modelom autora.

Slika 2. Projekcije kretanja BDP-a i bez 2. stupa te godišnjeg oportunitetnog troška

Kriza

Prethodna financijska kriza, a posebice aktualna zbog zdravstvene krize Covid-19, koja je izazvala najdublju ekonomsku krizu u povijesti, dovele su do strukturnih lomova na tržištima kapitala, posebice u visini kamata na državne obveznice koje su povijesno niske i kako stvari stoje takve će ostati još izvjesno vrijeme. Ta činjenica posebno pogađa mirovinske fondove koji su obvezni tradicionalno i zakonski najveći dio svoje imovine držali u državnim obveznicama. Zapravo je kratkoročni učinak pada kamatnih stopa bio pozitivan za mirovinske fondove. Nominalna vrijednost starih obveznica je rasla kako su padale kamate na tržištu pa je tako rasla i nominalna imovina mirovinskih fondova, a oni iskazivali natprosječne prinose na imovinu. Sve je izgledalo uspješno. Veliki problemi ipak postoje. Tako dugoročno niske kamatne stope ne mogu osigurati poželjne prinose na imovinu

u OMF-ovima i cijeli sustav time gubi smisao jer neće moći isporučiti ono zbog čega je osnovan. Ako pak uskoro dođe do porasta kamatnih stopa na tržištu državnih obveznica, što obično ide u paketu s inflacijom, mirovinski fondovi će početi neko vrijeme iskazivati negativne prinose. Neupućenima to možda zvuči paradoksalno, ali tako OMF-ovi obračunavaju vrijednost imovine u državnim obveznicama. To će biti protuteža nerealnim prinosima u vremenima kada su kamatne stope na tržištu padale. Kako je nominalni dio tranzicijskog troška financiran javnim dugom to nas dovodi do pitanja fiskalnog kapaciteta države posebice u kontekstu aktualne krize i odgovora države na krizu kroz pomoć privatnom proizvodnom sektoru i kućanstvima.

Fiskalni kapacitet i porezno opterećenje

Fiskalni kapacitet države može se definirati na različite načine. U kontekstu duboke ekonomske krize fiskalni kapacitet se može promatrati kao udio javnog duga u BDP-u. Što je taj udio manji veće su mogućnosti za novo zaduživanje države radi umanjivanja negativnih učinaka krize, a da se pri tome ne ugrozi buduće funkcioniranje države i gospodarstva u cjelini. Što je udio javnog duga u BDP-u manji može se reći da se država može više zadužiti te da joj je fiskalni kapacitet veći. U pred kriznoj godini za Hrvatsku taj je udio bio 73,2%. Time se Hrvatska nalazi u skupini zemalja s niskim fiskalnim kapacitetom. Iako je pomoć države privatnom sektoru u ovoj krizi bila vrlo izdašna unatoč niskom fiskalnom kapacitetu na ruku joj je išla niska cijena zaduživanja jer su kamate na 10-godišnje državne obveznice na povijesno najnižim razinama. Udio javnog duga u BDP-u se približio granici od 90%. Treba reći da je taj udio realno i veći, ali je umjetno zadržan ispod psihološke granice od 90% na način da neke evidentne obveze države poput duga zdravstvu nisu formalno postale javni dug, ali uskoro hoće. S druge strane ponekad se Njemačka uzima za primjer zemlje s velikim fiskalnim kapacitetom koja je prije krize imala udio javnog duga u BDP-u oko 59,8% što joj je dalo veće mogućnosti zaduživanja i obilnije pomoći privatnom sektoru. Zanimljivo je pogledati koliki bi fiskalni kapacitet Hrvatske bio da nije bilo mirovinske reforme i 2. stupa. Doprinos 2. mirovinskog stupa javnom dugu do 2019. godine je oko 104 milijarde kuna koliki je cjelokupni nominalni tranzicijski trošak, što je preko 25% BDP-a. Uobičajeno je da se taj iznos procjenjuje na temelju vrijednosti državnih obveznica koje drže OMF-ovi, ali tu treba pribrojiti i plaćene kamate u proteklih 19 godina. Zbog visokog udjela javnog duga u BDP-u hrvatske državne obveznice su prema ocjenama rejting agencija bile u kategoriji smeća (eng. junk bonds) te smo plaćali i natprosječne kamate na ukupni javni dug za što smo se neko vrijeme morali i dodatno zaduživati. Nažalost, zbog toga su i sve druge kamate na zaduživanje

poduzetnika i građana bile više nego su mogle biti. Detaljnija analiza bi pokazala da je doprinos mirovinske reforme ukupnom javnom dugu i veći od 25%. Sve to je doprinijelo i većem oportunitetnom trošku mirovinske reforme iskazanim manjim rastom BDP-a u dugom razdoblju. Manji brojnik u omjeru javnog duga i BDP-a dodatno ga je pogoršao. Da je na primjer na početku 2019. suspendiran 2. stup i ukinuti svi parafiskalni nameti imali bi veći rast BDP-a za dodatnih 3,5%. Jasno je da bi udio javnog duga u BDP-u, umjesto 73%, bio znatno manji, konzervativna procjena je ispod 40%, odnosno znatno ispod relativnog duga Njemačke, ali i većine zemalja EU te bi Hrvatska mnogo lakše prevladala aktualnu krizu. Uz nepromijenjenu politiku u krizi danas bi udio javnog duga u našem BDP-u bio niži od 60%, ispod kriterija iz Maastrichta. Ipak, svaka usporedba Hrvatske i Njemačke je neprimjerena iako možemo na njenom primjeru puno naučiti. Njemačka pomoć gospodarstvu u 2020. godini veća je nego svih ostalih zemalja EU zajedno. Naravno, sve to stvara dodatni javni trošak koji se mora podmiriti poreznim prihodima pa fiskalni kapacitet možemo promatrati i kao sposobnost države da prikupi potrebne porezne prihode. Premda je Hrvatska pozicionirana oko sredine EU-a po visini ukupnog poreznog opterećenja, privatni sektor neprestano ističe da je upravo preveliko porezno opterećenje jedan od glavnih razloga nedovoljne konkurentnosti hrvatskog gospodarstva i posljedično nedovoljnog gospodarskog rasta. Ne ulazeći u analizu je li sama činjenica o visini poreznog opterećenja stvarno glavni razlog našeg ekonomskog zaostajanja, može se reći da je dio tog poreznog opterećenja nepotreban, suvišan, neproduktivan i u konačnici specifično štetan. Neobično je da bi ga mogli lako ukloniti jer pri tome ne bi trebalo nikome uskratiti stečena prava. Radi se naravno o poreznim prihodima potrebnim za financiranje nominalnog tranzicijskog troška mirovinske reforme. O kom se iznosu radi najjasnije se vidi na primjeru 2019. godine kada je Hrvatska imala uravnoteženi proračun, a direktni i indirektni tranzicijski trošak je bio preko 10 milijardi kuna ili preko 2,5% BDP-a. Zbog aktualne krize, istovremenog porasta nominalnog tranzicijskog troška i istovremenog pada BDP-a iznos se popeo na preko 3% BDP-a. No, mimo samog iznosa mnogo je važnije da se, za razliku od ostalih poreznih prihoda, ovi ne vraćaju u privatni proizvodni sektor, ne generiraju dio BDP-a bilo putem državne potrošnje, angažiranja proizvodnog sektora ili poboljšanja statusa umirovljenika. Naprotiv, taj novac se iz proizvodnog prelijeva u financijski sektor i vraća se u gospodarstvo samo putem zaduživanja bilo države, poduzetnika ili građana. Posebno je upitno zašto poduzetnici ne reagiraju na ove činjenice. Suspendiranjem 2. stupa bi se odmah mogao povećati fiskalni kapacitet države, smanjiti deficit i rast javnog duga i ujedno dugoročno ostvariti znatno porezno

rasterećenje gospodarstva, povećavajući njegovu konkurentnost i gospodarski rast. Ovakva tvrdnja svakako zahtijeva odgovarajuću pozornost.

Inflacija

Već je rečeno da su spomenute krize donijele strukturni lom na tržištu državnih obveznica iskazano padom kamata i padom kamata općenito. U nekim primjerima kamate su ušle u negativno područje. Kamate na naše obveznice su povijesno niske i izgubile su vezu s ocjenama rejting agencija. To je direktna posljedica primjene monetarnih politika centralnih banaka i iskazanih kroz enormno tiskanje novca označeno kao kvantitativno popuštanje (eng. quantitative easing). Iako je proces započeo u prethodnoj krizi i traje već godinama, sada je poprimio takve razmjere da nam se vraća fenomen koji je odavno „zaboravljen“, a to je inflacija. Opći je stav da je inflacija pred nama iako nema suglasja kojim će se intenzitetom iskazati i koliko će trajati. Nema straha od hiperinflacije, ali i inflacija do 5% godišnje zahtijevat će promjenu ponašanja svih ekonomskih subjekata. Svi će se morati prilagođavati novim okolnostima, ali mislimo da će prilagodba ići najteže mirovinskim fondovima. Iako se inflacija u travnju 2021. u Hrvatskoj popela na 2,1% to ne mora biti zabrinjavajuće, no važno je istaknuti njen utjecaj na 2. mirovinski stup. Unatoč krizi u 2020. godini OMF-ovi su ostvarili pozitivne prinose na imovinu. U prosjeku su ti prinosi bili oko 1% pa je jasno da je ovogodišnja inflacija „pojela“ prošlogodišnje prinose i umanjila realnu vrijednost imovine OMF-ovima. Sagledavajući sve uvjete u kojima će poslovati OMF-ovi, posebice kretanja kamatnih stopa i inflacije, realno je očekivati daljnje smanjenje realne i nominalne vrijednosti imovine OMF-ova, a posljedično i neadekvatne mirovine iz 2, stupa što opet cijeli koncept i samu reformu dovodi u pitanje.

„Zapadni“ grijeh

„Zapadni grijeh“ dolazi na naplatu s tragičnim posljedicama. Iako je sve dosad rečeno ispaštanje „istočnog grijeha“, na red dolaze nove nevolje. Nerazvijeno tržište kapitala i nerazvijeno gospodarstvo imamo i danas kao što je bilo i na početku uvođenja stupa, a neke stvari postaju eksplicitne. Količina kapitala koji se prikuplja u OMF-ovima je takva da je gospodarstvo ne može prihvatiti, a samo tržište kapitala je slabo ili kako se kaže „plitko“. Stoga su sve glasniji zahtjevi da se OMF-ovima dodatno omogući investiranje u inozemstvo radi ostvarivanja većih prinosa u interesu svojih članova. Na prvi pogled iz pozicije mirovinskih osiguranika vrlo prihvatljiv zahtjev.

No, stvari nisu tako jednostavne s aspekta nacionalne ekonomije. Osim zakonskih ograničenja koja to donekle sputavaju postoje i monetarna ograničenja unatoč načelnoj slobodi kretanja kapitala. Da bi se prikupljena kunska sredstva mogla investirati u inozemstvo nužno je na deviznom tržištu kupiti devize. Takva velika potražnja za devizama vršila bi veliki deprecijacijski pritisak na tečaj kune što HNB neće dozvoliti u većem opsegu jer su potencijalni zahtjevi usporedivi s međunarodnim pričuvama HNB-a. U suprotnom bi ušli u zonu velike i trajne ekonomske nestabilnosti s katastrofalnim posljedicama. S druge strane, ne treba vjerovati da se enorman odljev kapitala u inozemstvo neće dogoditi. Uvođenjem eura u Hrvatskoj nestat će monetarne zapreke i nacionalni kapital će neometano odlaziti u inozemstvo. Možda će tamo ostvarivati veće prinose, ali više nikad neće biti nacionalni već kapital financijskog sektora, uglavnom stranog. Našim kapitalom će se razvijati neke druge, zapravo već razvijene zapadne ekonomije, a mi ćemo se i dalje morati zaduživati na tom istom zapadu ispaštajući „zapadni grijeh“.

Slika 3. Sistem dinamički strukturni model tokova kapitala u Hrvatskoj.

Nažalost, tu nije kraj nacionalne tragedije. Nakon OMF-ova imat ćemo posla s mirovinskim osiguravajućim društvima (MOD).

Trenutak istine

Velika popularnost 2. mirovinskog stupa u javnosti temelji se s jedne strane na vjerovanju u veće buduće mirovine, a s druge strane vjerovanju da su osiguranici stvari vlasnici mirovinske štednje u 2. stupu. To vlasništvo je nominalno, ali ne i stvarno. Osiguranici ne mogu raspolagati svojom imovinom, ne mogu utjecati na njeno raspolaganje niti kontrolirati kako se s tom imovinom postupa. Jedini aspekti po kojima se radi o stvarnoj osobnoj imovini su činjenica da će ta imovina pripasti nasljednicima u slučaju smrti osiguranika prije umirovljenja i činjenica da se prilikom umirovljenja može jednokratno u gotovini povući do 15% mirovinske štednje. Ono što se stvarno događa je da u trenutku umirovljenja osiguranik svoju kapitaliziranu štednju „dobrovoljno“ i nepovratno prepušta MOD-i, a za uzvrat će primati dio mirovine po nekom od ponuđenih modela. Tragedija je da bez obzira o kom se modelu isplate mirovina radi, MOD-ovi jamče isplatu od približno samo 75% kapitalizirane štednje i to na dugi rok. Predviđeno je usklađivanje mirovina s inflacijom, ali to samo prividno umanjuje suštinu problema. Diskontiranjem isplata mirovina na dan umirovljenja, odnosno njihovim svođenjem na neto sadašnju vrijednost (eng. net present value) rezultat je još porazniji. Kapitalizirana štednja osiguranika trajno postaje imovina MOD-a i njegovih vlasnika. Neupućeni mogu pomisliti da će se njihova mirovina isplaćivati iz glavnice koju su prepustili MOD-u. Financijski kapital funkcionira drugačije. Uz iste pretpostavke po kojima su uspješni OMF-ovi mogu biti uspješni i MOD-ovi, zapravo još uspješniji jer nisu regulirani kao OMF-ovi. I oni će investirati dobiveni kapital i praktično iz ostvarenih prinosa isplaćivati zajamčene mirovine. Nakon smrti umirovljenika njima ostaje i glavnica i svi budući prinosi, a mi ćemo kao nacija i dalje siromašiti.

Kako dalje?

Nije za vjerovati da postojeće upravljačke strukture u državi nisu svjesne svih navedenih problema jer su ovakve analize i kritike ipak pronalazile put do javnosti pa i do političkih aktera općenito te specifično do upravljačkih struktura. Problem nije u informiranosti i spoznaji već se može reći da su sve dominantne političke opcije zarobljenice svojih ranijih, pogrešnih odluka koje ne mogu razumjeti koliko „sunk cost“ problem može imati nesagledive posljedice. Teško je priznati pogreške pa se uglavnom izriču isprazni narativi kojima se ništa ne objašnjava, ali što je puno gore ustrajava se i njihovom strateškom formaliziranju. To se može

pročitati i u Nacionalnoj razvojnoj strategiji 2030. u kojoj je predviđeno jačanje 2. mirovinskog stupa. Uočeno je ipak da postoje naznake da su upravljačke strukture svjesne problema i pokušavaju na indirektan način umanjiti štetne posljedice 2. stupa. Nedavni neuspjeli pokušaj mini reforme mirovinskog sustava, produžavanjem radnog vijeka do 67 godina života, jasno govori da je i vladajućima jasno da je ovakva mirovinska reforma neuspješna, da ne može isporučiti ono što je na početku obećano, a to su prije svega – veće mirovine. Jedan drugi potez govori isto, a to je osnivanje državnog mirovinskog osiguravajućeg društva HRMOD čiji je formalni osnivač HZMO. Na prvi pogled može se činiti da je to pohvalan potez. Naivno se može pomisliti da će ipak dobar dio kapitalizirane štednje iz OMF-ova ostati u zemlji i taj ogromni kapital upotrijebiti za njen razvoj, vratiti u javni mirovinski sustav, umanjiti njegov deficit, smanjiti obveze državnog proračuna i smanjiti javni dug te umanjiti štetu nastalu privatizacijom jednog dijela javnog mirovinskog sustava. No, ne treba biti preveliki optimist. Svi su izgledi, premda se nadamo da nismo u pravu, da će se HRMOD ponašati kao i privatni MOD, ali kao njegova dodatna aberacija. Kako će se upravljačke elite obraniti od već prisutnih stajališta u javnosti da će grupa politički odabranih ljudi raspolagati ogromnim kapitalom, ničim zasluženim, suprotno nacionalnim interesima i mimo bilo kakve demokratske kontrole, a sve podređeno nečijim privatnim interesima? Argument da će nadležne agencije kontrolirati rad HRMOD nije za utjehu. HANFA je npr. i do sada skrbila o OMFovima i bila njihov jak zagovornik. Uvijek je problem, logički je zaključak, u dugoročnom javnom interesu, a ne u zakonima. Imamo gorko iskustvo poslijeratne loše i nepravedne privatizacije koja je takva neovisno o kvaliteti legislative koja je pratila taj proces. Stoga je vrlo teško biti optimist.

Nije riječ o nacionalizaciji

Korjenita promjena diskursa je nužno potrebna. Izlazak iz postojećeg sputanog načina promišljanja u interesu je budućih generacija. Mišljenja smo da bi se trebalo okrenuti pravovremenoj demontaži 2. mirovinskog stupa prije nego bude prekasno. Da ne bude nesporazuma ne radi se ni o kakvoj nacionalizaciji mirovinske štednje. Prvi razlog protiv nacionalizacije je društvena neprihvatljivost takvog poteza vlasti, ali je suština u tome da se zapravo nema što nacionalizirati. Najveći dio imovine OMF-ova je samo obećanje države da će odgovarajući iznos uplatiti MOD-ovima u trenutku nečijeg umirovljenja. Trebalo bi, prema našem razmišljanju, suspendirati 2. mirovinski stup, odnosno bar suspendirati pripadajuće uplate mirovinskih doprinosa.

Ipak, ključno za budućnost 2. stupa će biti iskustvo s budućim mirovinama iz 2. stupa. One će biti presudne za ocjenu njegove uspješnosti. Tu smo pesimisti. Dosadašnja iskustva govore da netko s prosječnom plaćom nije mogao ostvariti veću mirovinu iz dva stupa od one iz 1. stupa. Opravdanja da su izdvajanja u 2. stupa bila premala ili da je trajanje štednje bilo prekratko podsjećaju na ovisnost. Uvijek je potrebno više da bi se opravdalo zašto ono ranije nije bilo dovoljno. No, zbog novonastalih uvjeta u makroekonomskom okruženju ti razlozi i objašnjenja neuspjeha će se pokazati neadekvatni. Posljedica će biti urušavanje 2. stupa zbog vlastitog neuspjeha, ali će cijena biti enormna i tome se ne treba radovati ma koliko netko bio protivnik 2. mirovinskog stupa. Spremni smo ustvrditi da će buduća mirovina za prosječnu plaću iz dva stupa biti manja od mirovine iz 1. stupa, a ona manja od mirovine iz 1. stupa (da 2. stupa nema). Problem mirovinskog sustava se ne rješava nego pogoršava. Ugroza javnog mirovinskog sustava je evidentna i nesumnjiva, ali je sporno da je kreativno „izranjanje“ 2. mirovinskog stupa prikladan odgovor na tu opasnost. Uza sve navedene štetne učinke 2. stupa i pripadajuće učinke 2. stupa i pripadajuće rizike za kraj evo još jedne tvrdnje. Ako ne budemo imali gospodarstvo koje može osigurati adekvatne mirovine iz 1. stupa, onda ono neće moći osigurati ni adekvatne mirovine iz dva stupa. Da budemo precizni, rješenje za buduće mirovine treba tražiti u proizvodnom, a ne financijskom sektoru. Povećanje društvene produktivnosti i dostizanje visokih stopa gospodarskog rasta jedini je način rješavanja problema mirovinskog sustava. Pravo pitanje je, umjesto zaključka, dvojba zašto upravljačke strukture ustrajno podržavaju ovakvu mirovinsku reformu i čvrstu vezanost uz 2. mirovinski stup. Radi li se doista o strateškoj kratkovidnosti ili je u pitanju nešto drugo? Mi ćemo i dalje neprekidno govoriti da proces urušavanja mirovinskog sustava treba zaustaviti, neovisno o tomu sviđa li se to lučonošama i perjanicama izraslima u obrascu u kojem je javni interes i budućnost nacije podređen palijativnim interesima uskog plutokratskoga sloja.