KAKVU HRVATSKU TREBAMO I ŽELIMO Nisu porazi nego izazovi

ŠTO I KAKVU HRVATSKU TREBAMO I ŽELIMO Nisu porazi nego izazovi

Jako zaostajemo na ljestvici razvijenosti, neki primjeri ukazuju na nepouzdanost pokazatelja

Piše: Željko Hanzl1, dipl. oec.

Stanje u Hrvatskoj nije toliko crno koliko bi se moglo isčitati iz posljednjih podataka o padu BDP-a u 2020. i odnosu prema prosječnoj razini razvijenosti EU-a. Hrvatska je nakon „lošeg“ razdoblja započetog globalnom krizom rasla po nešto većim stopama nego Europska unija, što je omogućavalo ponovno lagano približavanje prosječnoj razini njezine razvijenosti. To je doduše bila posljedica sporijeg rasta razvijenih članica uslijed dostignute visoke razine BDP-a per capita, dok je Hrvatska zaostajala za drugim tranzicijskim članicama EU koje još nazivamo i zemlje EU10 ili zemlje usporedivih značajki. Međutim, kada se govori o pokazatelju prosječne razvijenosti i položaja pojedinih zemalja u odnosu na taj prosjek, ne govori se o ostvarenom životnom standardu nego o tzv. proizvodnoj razini razvijenosti. Dakle, činjenica da je primjerice Rumunjska u boljem položaju od Hrvatske s obzirom na viši udio u prosjeku EU-a ne govori o boljem standardu života njezinog stanovništva, premda je naznaka da bi se dugoročnije gledano to zaista moglo i dogoditi. Pored toga, Hrvatsku obilježuju snažni pozitivno/negativni efekti visokog udjela turizma u strukturi privređivanja što gospodarstvo čini izuzetno osjetljivim na globalna zbivanja. To se osjetilo u razdoblju krize na Kosovu 1999. godine, pa potom u razdoblju globalne krize započete 2008. godine i na kraju u prošloj godini, u kojoj je smanjeni izvoz usluga utjecao na približno tri četvrtine pada ukupne domaće i inozemne potražnje. Upravo zbog turizma Hrvatska je u prošloj, nazovimo je COVID godini, imala jedan od najvećih padova BDP-a među članicama EU od -8,0%, ali isto tako se može očekivati da će oporavak globalnih putovanja imati i znatan učinak na izraženiji rast. Dakle, logična je i razumljiva kritika (pre)visoke ovisnosti o turizmu, ali s druge strane u dobrim godinama ćemo rado naglašavati rast deviznog prihoda i njime potaknut rast ukupnog gospodarstva.

1 Autor je viši savjetnik u Odjelu za strateški razvoj i analize Hrvatske gospodarske komore

Pad i rast izvoza

Kao daljnju „pozitivnu“ činjenicu treba naglasiti da je Hrvatska zadnja među tranzicijskim članicama pristupila Europskoj uniji te je i zadnja koristila benefite tog članstva. Prije svega se to odnosi na korištenje fondova EU i kretanja robnog izvoza. Premda je Hrvatska koristila i pretpristupne fondove, nakon dužeg razdoblja uhodavanja intenzivnije korištenje EU fondova započelo je tek 2017. godine, a sada je u poziciji da može u znatno većoj mjeri koristiti te fondove. S druge strane, kretanja robnog izvoza se prema napravljenim analizama pokazalo kao glavni čimbenik zaostajanja Hrvatske za drugim tranzicijskim zemljama, a posebna analiza HGK iz 2019. godine pokazuje da je po tomu dobro iskoristila benefite pristupanja EU. Ukratko, iz tadašnje perspektive Hrvatska je u prethodnih petnaest, deset godina ostvarila najmanji rast vrijednosti robnog izvoza među tranzicijskim članicama EU-a, ali je od 2014. do 2018. godine, razdoblju neposredno nakon pristupanja, ostvarila najveći rast izvoza od približno 55%. Također treba naglasiti da je i u prošloj godini robni izvoz pokazao relativno visoku otpornost i Hrvatska je bila među članicama s najmanjim padom vrijednosti robnog izvoza na godišnjoj razini. Činjenica da je tome doprinio i ostvareni rast izvoza sirove nafte, ali u konačnici se u BDP-u promatra ukupna vrijednost izvoza dok bi za detaljnu i korektnu analizu trebalo promatrati strukturu robnog izvoza svake od članica.

Sve navedeno ipak ne pobija činjenicu da Hrvatska osim što zaostaje za drugim tranzicijskim zemljama i sama po sebi ostvaruje relativno skroman rast. Najveće zaostajanje uslijedilo je zbog šestogodišnjeg razdoblja pada BDP-a započetog 2009. godine, uslijed kojeg je tek 2019. dostignuta realna razina iz 2008. godine, a zbog snažnog pada u prošloj godini gospodarstvo se ponovo našlo znatno ispod te razine i trebalo bi je dostići tek iduće godine. Razlog takvih kretanja pojednostavljeno je već spomenuta niža razina proizvodnje i izvoza, a pojedine uzroke takvog stanja moguće je pronaći u različitim istraživanjima koje provode domaće i međunarodne

institucije. U Hrvatskoj su dva najpoznatija takva istraživanja Doing Business Svjetske banke i Globalno istraživanje o konkurentnosti Svjetskog gospodarskog foruma.

Birokratske kočnice

Prema posljednjem objavljenom istraživanju Doing Business 2020, koje ukratko prati uvjete pokretanja i samog poslovanja, Hrvatska je među 190 uključenih zemalja zauzimala 51. mjesto, odnosno 8. među tranzicijskim članicama EU, ispred Mađarske, Rumunjske i Bugarske. Pritom je najlošije pozicije, ispod stotog mjesta, zauzimala kod pokretanja poslovanja, dobivanja građevinskih dozvola te dobivanja kredita. Dakle, već se kod ovako pojednostavljenih rezultata lako mogu prepoznati problemi birokracije koji opterećuju poduzetnike. Izvješće o globalnoj konkurentnosti daje nešto detaljnije rezultate. Prema tom izvješću za 2019. godinu Hrvatska je zauzimala 63. mjesto od 141 uključene zemlje i zadnje među tranzicijskim članicama EU, a zanimljiviji dio istraživanja je poredak po pojedinim indikatorima konkurentnosti. Ukupni broj indikatora je 103, pri čemu udio čvrstih statističkih indikatora iznosi 70% dok se 30% indikatora odnosi na pokazatelje dobivene istraživanjem mišljenja gospodarstvenika. Potonji indikatori pokazuju nedostatke Hrvatske prema percepciji anketiranih gospodarstvenika, a ta percepcija se odražava na lošu poziciju Hrvatske po indikatorima vezanim uz pravosuđe, administraciju te u nešto manjoj mjeri tržište radne snage. Tako je najlošija pozicija koju Hrvatska zauzima po pojedinom indikatoru 140. mjesto, a odnosi se na efikasnost pravnog sustava u rješavanju sporova, dok je idući najlošiji indikator opterećenje vladinim propisima.

U praksi to znači da komplicirana i spora administracija s jedne strane te pravosudni sustav s druge ograničavaju poslovne procese i stvaraju nepovoljno poslovno okruženje, kako za domaće poduzetnike tako i za potencijalne investitore iz inozemstva koji su znatno utjecali na rast većine drugih tranzicijskih članica EU. Tek za primjer može se spomenuti snažan rast automobilske industrije u Češkoj i Slovačkoj pod utjecajem investicija najvećih globalnih proizvođača. U Hrvatskoj se provode određene reforme, pa tako i reforma poreznog sustava, ali su i dalje prisutni veliki nedostaci. Komplicirana papirologija, komplicirani propisi i njihova česta izmjena, tek deklarativno opredjeljenje da je cilj različitih inspekcija upozoravanje poduzetnika, a u stvarnosti se češće provodi njihovo kažnjavanje, otežavaju stvaranje novih i poslovanje postojećih poduzetnika. S druge strane neefikasno pravosuđe u velikom broju slučajeva ne osigurava provedbu potpisanih ugovora, a rješavanje sporova je dugotrajno i često pristrano, što uz različite oblike prijevara omogućava i različita pogodovanja te namještanja natječaja, što je također veliki problem u poslovanju.

Regionalni iskoraci

Naravno, riješavanje ovih problema samo po sebi nije dovoljno za ostvarivanje dinamičnog rasta i razvoja. Nužna je i kvalitetna ekonomska politika i ostale prateće politike na državnoj i lokalnim razinama. Stvaranje kvalitetnog i tržištu rada prilagođenog obrazovnog sustava, tržište rada koje bi omogućilo veću fleksibilnost u zapošljavanju i otpuštanju, poticanje ulaganja i posebno ulaganja u istraživanje i razvoj, osiguravanje povoljnog i dostupnog financiranja neki su od čimbenika kojima se može doprinijeti bržem rastu gospodarstva. Naravno, nikako se ne smiju zaboraviti ni značajna sredstva različitih EU fondova koji su na raspolaganju Hrvatskoj. Hrvatska je sve uspješnija u njihovom korištenju, a posljednja zbivanja pokazuju napredak i u pregovaranju. Konkretnije, Hrvatska je iz Mehanizma za oporavak i otpornost Europske komisije uspjela ispregovarati veći iznos sredstava u odnosu na BDP od svih ostalih članica EU. Kada se govori o sredstvima EU-a mora se spomenuti i njihov snažan učinak na lokalnim razinama. Postoji niz primjera pojedinih regija EU-a koje su korištenjem EU fondova osigurale dinamičniji rast i veću kvalitetu života svojem stanovništvu. U Hrvatskoj su pojedine regije, prije svega Slavonija, među najslabije razvijenim regijama članica EU-a i imaju velike mogućnosti korištenja sredstava iz fondova. Korištenje je dijelom već potaknuto provedbom Projekta Slavonija, Baranja i Srijem, a dodatan potencijal proizlazi i iz nove regionalne statističke podjele Hrvatske na četiri regije, uslijed koje će se povećati iznosi potpora gospodarstvu u novim manje razvijenim regijama.

Opušteni mediteranski mentalitet

Na kraju treba spomenuti i nužne promjene u mentalitetu stanovništva. U Hrvatskoj je dijelom prisutan opušteni mediteranski mentalitet, a dijelom mentalitet proteklog sustava koji još uvijek nije u potpunosti doživio tranziciju. Stanovništvo i dalje očekuje da država osigura visoku razinu besplatnih usluga, prije svega kvalitetan zdravstveni i obrazovni sustav, kao i visoku razinu različitih oblika socijalne pomoći, dok je s druge strane prisutan visok udio sive ekonomije, posebno rada na crno i izbjegavanja plaćanja poreza. Gotovo je uobičajena praksa obavljanja poslova „bez računa“ za što su krivci i oni koji takve poslove obavljaju, ali i njihovi korisnici. Također je u većoj mjeri prisutan i mentalitet lakše zarade, posebno vidljiv na razini Jadranske Hrvatske gdje su ulaganja u izgradnju apartmana u prednosti pred pokretanjem proizvodnih djelatnosti, kao i općenito relativno niska nacionalna sklonost poduzetništvu. Ispravljanjem nedostataka u navedenim područjima približili bismo se Hrvatskoj kakvu trebamo i želimo, a kakvu nam prirodni potencijali i omogućavaju. Većina stanovništva bi se vjerojatno složila da priželjkuje sređenu državu umjerenog rasta u kojoj će najvažniji resursi i najveći broj tvrtki ostati u domaćem vlasništvu, koja će sačuvati prirodne ljepote i zadržati socijalnu osjetljivost. Za to su ipak potrebne osjetno veće stope rasta od ostvarivanih u proteklim godinama i to u dužem razdoblju. Dostizanje prosječne razine razvijenosti EU-a pritom se može spominjati tek u izrazito dugoročnim perspektivama jer ne treba zaboraviti činjenicu da i druge članice rastu (ako se zanemare negativni utjecaji pandemije u prošloj godini), pa je i taj prosjek iz godine u godinu na sve višoj razini.