ZANEMARENA KONKURENTSKA PONUDA Kreativni izvoz nema alternative

ZANEMARENA KONKURENTNOST PONUDE Kreativni izvoz nema alternative

Nije dovoljno povećavati količinu robe i usluga koje prodajemo na inozemnim tržištima. Još je važnija kvaliteta.

Piše: Marijana Ivanov1

Imamo li kapacitet povećati udio izvoza u BDP-u? Što nam je činiti?

Kad stane sve, robni izvoz spašava hrvatsku ekonomiju. Izvoznici uspijevaju i u najizazovnijim uvjetima. Ali nisu miljenici nositelja ekonomskih politika. Ponekad nisu ni miljenici medija, jer ističu istinu koja je u Hrvatskoj neshvaćena. Iz neke čudne naivnosti, kod nas se uvriježilo razmišljanje da državni intervencionizam nije kompatibilan s tržišnom ekonomijom, kao da razvijene tržišne ekonomije ne stimuliraju vlastiti izvoz. Pritom, nije poanta u stimuliranju izvoza samo u kvantitativnom smislu, nego je daleko važnija njegova kvalitativna struktura. Niti jedna privreda ne raste po visokim stopama bez direktnog angažmana države koja ulaže u proizvodne kapacitete ili javno i prikriveno podupire najbolje proizvođače i izvoznike u privatnom sektoru – kako bi bili još bolji i povukli u pozitivnom smjeru i ostale segmente gospodarstva. Ali mi se još uvijek branimo od socijalizma misleći da će sustav upravljati samim sobom. Neće, kao što ni avion ne polijeće uz autopilota, a nama očito fale piloti. Neupitno je da je tržište najbolji mehanizam kreacije i destrukcije koja na površini održava ono što valja – što može opstati u terminima dobiti i solventnosti poduzeća, za čime postoji potražnja i što može biti konkurentno u zadovoljenju cjenovnih, sadržajnih, tehničkih, inovativnih i kvalitativnih uvjeta koje traže kupci. Ali savršeni mehanizam tržišta ne znači da su uvjeti poslovanja i mogućnosti povećanja troškovne efikasnosti za sve ponuđače isti, kao ni da svi proizvođači izvoznici na isti način pridonose gospodarskom rastu i razvoju ekonomije – pa čak i onda kada se bilježe učinci na rast izvoza i BDP-a. Smanjenje udjela izvoza velikih poduzeća proizvođača

1 Autorica je redovni profesor na Ekonomskom fakultetu Zagreb

brodova, iz istodobni porast udjela izvoza malih i srednjih proizvođača gotovih metalnih, drvenih ili prehrambenih proizvoda nije kvalitativni skok nego nazadovanje u stupnju tehnološke složenosti i mogućnosti povećanja dodane vrijednosti koju generira izvoz.

Rizik koncentracije izvoza

Dominacija velikih poduzeća koja se teško transformiraju jedan je od strukturnih problema hrvatske ekonomije, uključujući i problem visoke koncentracije izvoza na relativno mali broj poduzeća – s posljedicom niskog učešća robnog izvoza u BDP-u. Koncentracija izvoza je uvijek rizik, iako se posljednjih godina blago smanjuje, usporedno s apsolutnim porastom izvoza malih i srednjih poduzeća i njihovim nešto većim učešćem u ukupnom izvozu. S druge strane, velika i srednja, poduzeća mogu koristiti prednosti ekonomije obujma i troškovne efikasnosti koje rascjepkano i usitnjeno gospodarstvo malih i mikro poduzeća nikada ne može dostići. Uloženi milijuni podrške izvozu više se multipliciraju kada je podrška usmjerena na veća izvrsna poduzeća. Naglasak je na riječi „izvrsna“ poduzeća, a ne potpore gubitašima i onima koji masovno iskorištavaju sustav i povećavaju fiskalno opterećenje za ukupnu ekonomiju. Svakako to trebaju biti poduzeća koja su neupitno neto-izvoznici, koja generiraju veću dodanu vrijednost, s većom intenzivnošću izvoza u smislu udjela prihoda od izvoza u ukupnim prihodima. Ujedno, kako bi zarada ostala u Hrvatskoj i reinvestirala se u tehnološki napredak hrvatskog poduzeća – državne potpore, kao i korištenja sredstava EU fondova trebaju biti usmjereni na poduzeća u dominantnom ili većinskom domaćem vlasništvu. Tim više što se statistički uspješna izvozna ostvarenja poduzeća u stranom vlasništvu nerijetko vežu uz privatizaciju i promjenu vlasništva hrvatskih poduzeća koja su već desetljećima prisutna na stranim tržištima, odnosno javljali su se (i javljaju se) kao konkurenti poduzećima u čijem su sada vlasništvu. Još veći problem je kada od proizvodnog tehnološki naprednog poduzeća ono postane izvoznik trgovac ili distributer s ključnom ulogom prepakiravanja ili niskog stupnja dorade uvoznih supstanca - što znači da je stvarna kvalitativna struktura hrvatskog robnog izvoza i lošija od statistički zabilježene. Međutim, neupitno je da su izvozno orijentirana poduzeća (posebno ona u stranom vlasništvu) više produktivna od neizvoznih, a produktivnost je pozitivno korelirana s veličinom poduzeća. Iako se inovativne ideje uglavnom vežu uz mala poduzeća, njihova ekonomski značajna realizacija dolazi do izražaja tek u rukama velikih igrača. Rimac je izvrstan, ali koliki je značaj njegovih projekata u ukupnoj hrvatskoj ekonomiji? Velika izvozna poduzeća glavni su nositelji ulaganja u istraživanja i razvoj. Uz velika i srednje velika izvozna poduzeća uglavnom se veže i bolja kvalitativna struktura robnog izvoza, uz specijalizaciju u izvoznim proizvodima s većom komponentom dodane vrijednosti. Međutim, i u segmentu velikih, srednjih i

malih poduzeća u Hrvatskoj, konkurentska prednost na domaćem i stranim tržištima temelji se više na cjenovnoj a ne na kvalitativnoj konkurentnosti.

Zapostavljen udio znanja

Suština povećanja udjela izvoza u BDP-u i povećanja BDP-a per capita stoga je u poboljšanju kvalitativne strukture izvoza – uz porast udjela izvoza temeljenog na znanju (posebno onom koje se teško imitira) i izvoza intenzivnog kapitalom, u odnosu na postojeće stanje gdje najveći relativni udio u robnom izvozu bilježe proizvodi intenzivni sirovinama i radno intenzivni proizvodi koji zajedno čine oko 60% ukupnog robnog izvoza. Posljedica takve strukture izvoza su i relativno niske plaće zaposlenih u znatnom djelu izvozno orijentiranih poduzeća koja konkurentsku poziciju na globalnom tržištu održavaju povećanjem proizvodnosti rada. Dugoročno tako ostajemo zemlja relativno siromašnog stanovništva, s izraženom tendencijom mladih ka iseljavanju u inozemstvo, odnosno u grupi članica EU s najnižim životnim standardom i BDP-om per capita. Međutim, loša ekonomska povijest i postojeća struktura ekonomije nipošto ne znače da se situacija ne može poboljšati. Zbog nepovoljne demografske strukture, iseljavanja i niske atraktivnosti za dugotrajno naseljavanje i zapošljavanje radne snage iz inozemstva, radno intenzivni izvoz sve više će se suočavati s problemom manjka radne snage, a time i mogućnosti povećanja i održavanja razine izvoza. Digitalizacija, robotizacija, primjena umjetne inteligencije i druge novine industrije 4.0 stoga će se morati u većoj mjeri implementirati u proizvodnji, a uvjeti niskih kamatnih stopa, dostupnosti fondova EU, kredita europskih i međunarodnih institucija, HBOR-a idu u prilog poduzimanju takvih aktivnosti već sada unatoč neizvjesnostima oko nastavka korona-pandemije. Druga prilika je zelena ekonomija, što se također uvelike stimulira sredstvima EU fondova i drugim izvorima financiranja. Ekonomija vodika nam je svakako šansa koju ne smijemo propustiti uz obilje vode, šume i nizak stupanj onečišćenja okoliša. Energetika temeljena na obnovljivim izvorima i dekarbonizaciji, kao i ulaganja u primjenu zelenih tehnologija i digitalizacije u industriji i poljoprivredi, gradnja brodova i drugih prijevoznih sredstava s pogonskim gorivom na vodik mogu imati pozitivan učinak na gospodarski rast i razvoj, s usporednim učincima na povećanje udjela izvoza u BDP-u i poboljšanje kvalitativne strukture izvoza. Međutim, najveći problem korištenja EU fondova je što se njima podupire mikronizacija ekonomije, tim više ako nisu razvijeni klasteri domaće i međunarodne ekonomske suradnje koji bi povećali uključenost hrvatske ekonomije u globalne lance stvaranja vrijednosti. Za malu otvorenu ekonomiju ovo potonje je daleko najvažnije. Bitno je ne propustiti vlak u koji se trenutno možemo ukrcati kada novi europski lanci stvaranja vrijednosti još nisu posve formirani.