HRVATSKA TURISTIČKA PROTURJEČJA Neučinkovita jednosmjerna koncepcija

U okolnostima epski dugog prijelaza iz tranzicije u fazu konkurentnosti nameće se pitanje zašto naše političke elite nisu pokazale više odlučnosti u stvaranju uvjeta da nam model turizma bude ekonomičniji, rentabilniji i dugoročno održiv.

Piše: Miroslav Dragičević1

U 60 godina moderne povijesti turizam u Hrvatskoj imao je dvije logičke razvojne faze. Onu socijalističku od 30 godina gdje je uz potporu socijalističke države na netržišni način stvorena jaka materijalna baza turizma (od jadranske magistrale pa do hotela, kampova i kapaciteta socijalnog privatnog smještaja uglavnom domicilnih stanovnika na obali. U drugoj, kapitalističkoj fazi, odvijala se borba za naslijeđenu socijalističku imovinu putem privatizacije uz njeno restrukturiranje te snažan proces razvoja poslovno orijentiranog privatnog smještaja. Budući da je Hrvatska danas u fazi povijesnog prijeloma iz tranzicije u fazu konkurencije gdje političke elite na mnogo odgovorniji i transparentniji način moraju odgovarati na pitanja upravljanja državom i njenim bogatstvom, logično se postavlja pitanje je li povijesno uspostavljeni model turizma za Hrvatsku podoban i dugoročno održiv. Tim više što ulazimo u sve oštriju globalnu utakmicu s aspekta pandemijskih problema globalnog turizma. U tom je kontekstu važno barem razumjeti što je aktualna bilanca našeg turizma s pozicije njegova 60-godišnjeg razvoja u različitim političkim i makroekonomskim uvjetima. Zahvaljujući investicijama i izgradnji menadžmenta, došlo je do određenog ali ne potrebnog i mogućeg rasta kvalitete. Ostala je sezonske struktura proizvoda, to jest dominacija kupališnog obalnog proizvoda. Hoteli i resorti kao ključni generatori

1 Autor je senior partner tvrtke Horwath HTL i ekonomski analitičar

dodane vrijednosti još uvijek ne prelaze 14% ukupne turističke ponude. Hrvatska nije razvila turističku infrastrukturu koja bi potakla poslovanje izvan ljetne sezone budući da se 85% noćenja odvija u tri ljetna mjeseca (od lipnja do rujna) uz izražen trend stagnacije. U posljednjih 30 godina nisu građeni novi nego dominantno obnavljani naslijeđeni hoteli i kampovi, a rast novih kapaciteta privatnog smještaja je dostigao gotovo 65% ukupne smještajne ponude. Od 1,1 milijun smještajnih kapaciteta 85% je usmjereno na poslovanje od 100-tinjak dana s dinamikom rasta. Takav jednosmjerni sirovinski koncept turizma na modelu korištenja plaža i morske obale, koji nije zabilježen u Europi, uvjetovao je nisku produktivnost turističkog gospodarstva – potrošnja i prihodi po gostu- gdje je Hrvatska na samom začelju Europske Unije. Ovakav je ishod razvoja turizma rezultat specifične političke ekonomije razvoja turizma u našim uvjetima, a napose tijekom zadnjih 30 godina. Riječ je o karakterističnim neuređenim tranzicijskim uvjetima razvoja (modeli privatizacije, bespravna izgradnja, korupcija, destimulativna porezna politika, neefikasna urbanistička regulacija, nedostatak poticaja u razvoju rizičnih investicija i dr.). Nasuprot takvoj situaciji imamo apsurdno visoku ovisnost o turizmu u smislu njegova doprinosa nacionalnom BDP-u (16-18% ovisno o izračunima). Ovakav nisko produktivni i rentijerski turizam za koji su različitim proklamacijama i strategijama nagovještavane snažne strukturne promjene ne samo da opstaje kao proces nekontrolirane potrošnje nacionalnih prirodnih i kulturnih resursa nego i negativno utječe na razvoj drugih ekonomskih aktivnosti s mogućom dodanom vrijednosti za ekonomiju i društvo. Hrvatskom stanovništvu su političke elite omogućile masovno bavljenje turističkim iznajmljivanjem bez realnog oporezivanja i bez zapošljavanja, čime je istisnut interes za inovacijama i razvojem poslova više dodane vrijednosti u drugim djelatnostima. To već duže vrijeme zapravo vuče Hrvatsku unazad umjesto unaprijed na ljestvici razvoja unutar članica EU-a mjerenu GDP po stanovniku. I što je najbitnije niti političke elite niti običan puk ne zabrinjava činjenica da smo najnerazvijenija zemlja Europske unije i da već više od dvadesetak godina stagniramo na razini BDP per capita od oko 13 tisuća eura. Tek je pojavom COVID-a otvorena rasprava te je stvorena prividna suglasnost da nije prihvatljiv poslovni model turizma koji obilježava tako jak sezonski pritisak na infrastrukturu i prirodna bogatstva, nedovoljan i neadekvatan razvoj nacionalnih ljudskih resursa za turističku industriju (plaće, razvoj karijera, kvantitativni manjak zbog odlaska u inozemstvo), te konačno nekontrolirani razvoj neoporezovanog rentijerstva s negativnim utjecajem na razvoj vrijednosti i raspolaganja nekretninama na turističkom prostoru Hrvatske. Porezni prihod od jednog zaposlenog u hotelskoj industriji višestruko nadmašuje porezne prihode s naslova iznajmljivanja u privatnom smještaju.

Po tko zna koji je put otvoreno pitanje promjene sirovinske i rentijerske paradigme razvoja hrvatskog turizma u model razvoja sa značajno višom dodanom vrijednosti nego do sada. U praktično-funkcionalnom smislu postavljaju se pitanja: – Promjene današnje smještajne strukture koja je u smislu stvaranja dodane vrijednosti najnepovoljnija na svijetu; – Promjene strukture stvaranja prihoda na način da se baziraju na kvaliteti i cijeni, a ne na rastu noćenja i kvantiteti jeftinog smještaja; – Uvođenja transparentnog oporezivanje djelatnosti iznajmljivanja smještaja; – Uvođenja jasne i transparentne urbanističke i građevinske regulacije; – Političkog i vrijednosnog afirmiranja koncepta održivog turizma koji stvara produktivno bogatstvo za Hrvatsku na dugi rok. Da bi bila uspješna ili barem uspješnija u europskoj konkurenciji država, Hrvatska mora posegnuti za nužnim korekcijama povijesno uspostavljenog modela razvoja turizma koji je upravo zbog spomenute sirovinske i rentijerske paradigme na izravan i neizravan način razaralo društvo i ekonomiju, a što je danas vidljivo na općim indikatorima razvoja ekonomije gdje smo na samom začelju Europe. To ne znači da trebamo destimulirati turizam kao svoju stratešku kartu i suštinsku prednost u odnosima sa zemljama EU-a. U tom smislu za očekivati je da će razvoj nove kulture ponašanja naših političkih elita brže nego se mislilo osvijestiti nužnost podizanja turističke isplativosti Hrvatske u odnosima s europskim, ali i globalnim tržištem.

Besperspektivno ugrožavanje prostora i kulturne baštine

Trebalo je proći oko 400 godina da se globalno dostigne brojka od milijardu međunarodnih putovanja do 2000 godine. Očekuje se međutim da će se u novim uvjetima u 30 godina pojaviti dodatna milijarda putnika. Ako je bilanca 2017. godine bila 1,3 milijarde putnika, ostaje do 2030 godine ulazak dodatnih 700 milijuna ili nešto manje s obzirom na mali zastoj uslijed COVID-a 19. S kvantitetom rasta dakako dolazi i do diverzifikacije strukture turizma, pa je zemljama ponuđačima turističkih usluga ostavljena mogućnost da se same izbore za svoju poziciju na tržištu u smislu kako količine tako i kvalitete turizma. Općenito se pred globalno upravljanje turizmom postavljaju izazovi prilagodbe ponude prema fenomenologiji rasta i transformacije turističke potražnje. U tom kontekstu se sve više otvaraju pitanja održivosti razvoja turizma na dugi rok a održivost se sve više ističe kao temeljni cilj nacionalnih turističkih politika. Posebno zbog sljedećih razloga:

• Sigurnost u širem smislu kako zbog terorizma tako i drugih sigurnosnih aspekata povezanih s masovnim kretanjem ljudi je sve postaje pretpostavkom za održivost turizma na globalnoj sceni; • Upravljanje putovanjima na mjestima gužvi ( aerodromi, ceste, luke i kolodvori); • Odgovor na krizna stanja nakon disruptivnih događaja (primjeri Tunisa, Egipta, Grčke ili Turske zadnjih godina) je prije svega pitanje održivosti turizma. Pitanje tržišne ravnoteže putovanja važan je strateški aspekt upravljanja turizmom koji se dugoročno ne može razvijati na preraspodjeli temeljem privremenih kriznih stanja; • Daljnje učenje i razumijevanje koncepta i ciljeva održivosti, što sadrži promjene obrazaca ponašanja u proizvodnji, potrošnji, upravljanju kapacitetima i zasićenjem destinacija, odgovorima na klimatske promjene, nadolazeće nove tehnologije i napose nove izvore energije; • I konačno, promjena ukupne upravljačke paradigme turizma na razini destinacija koja mora biti odgovorna, inkluzivna, međusektorski koordinirana, temeljena na objektiviziranoj statistici i iznad svega pravednoj poreznoj politici. Prethodna pitanja i izazove kao i recentni utjecaj COVID krize na dugoročnu održivost turizma Hrvatska mora shvatiti kao racionalnu priliku za promjenu naslijeđenog obrasca razvoja turizma. Krajnji je čas da se djelatno suočimo s jasnim trendovima koji nas na to tjeraju, a mogu se sažeti na sljedeći način:

Masovni turizam s gužvama i sezonskim pritiskom na prostor i infrastrukturu nema više perspektivu nigdje na svijetu (higijensko-zdravstveni aspekt ovog i mnogih potencijalnih virusa u budućnosti). Potražnja za visoko kvalitetnim smještajem (hoteli, vile i luksuzni kamping) kao i destinacijama koje imaju kulturu upravljanja prirodnim i stvorenim okruženjem pokazuje se rezistentnom na djelovanje krize. Kvalitetno, zdravo, očuvano, čisto, uljudno i prilagođeno potrebi privatnosti potrošača je nešto što se traži i što će se tražiti sve više.

Hrvatska kao prometno dostupna destinacija ima geostratešku prednost za sofisticirano tržište od najmanje 250 milijuna ljudi u desetak zemalja koje nas okružuju. Kao dio EU ima dakle svoje prirodno komercijalno i poslovno tržište s kojim konačno mora pronaći svoj inteligentan potencijal razmjene. Osim Slovenije i Slovenaca, koji u Hrvatskoj posjeduju oko 120 tisuća vikendica i apartmana, još uvijek nismo ponudili drugim tržištima znatnije mogućnosti ulaganja u turističke nekretnine i na taj način povećali otpornost turizma poslovanjem u većem dijelu godine. Ova su tržišta već oko 60 godina naša dominantna komercijalna tržišta koja Hrvatsku doživljavaju kao svojim izlaskom na Mediteran. Logično je da ih Hrvatska jače integrira ne samo kao komercijalno nego i kao tržište nekretnina za koji prema svim istraživanjima postoji veliki interes. Primjer otoka Vira do jučer najnegativnijeg oblika pretjerane i nekontrolirane izgradnje, koji

se transformirao u uređenu i uljudnu destinaciju turističkih nekretnina s više od 50% udjela stranaca, dokaz je da se u Hrvatskoj može raditi transparentna ekonomija i s turističkim nekretninama. U nekim pak destinacijama Hrvatska već ozbiljno razvija visoko kvalitetan turistički proizvod (Rovinj, Lošinj, Dubrovnik, Hvar, Šibenik, Zadar i dr.) koji se pokazuje unosnijim i održivijim od tradicionalnog masovnog turizma. Time se nedvojbeno otvara prostor za aktivniju promociju Hrvatske kao nove europske destinacije visokog stila koja ima različite proizvode gdje je visoka kvaliteta doživljaja kao na Azurnoj ili Ligurskoj obali sasvim normalna stvar. Zaboravljamo da se u zemljama istočne Europe sve više stvara tržište koje to prepoznaje, koje već ima kulturu putovanja i što je najvažnije ima sve više novca pa time sve više teži europskim luksuznim lifestyle sadržajima i doživljajima. COVID-19 kriza tjera države na razvoj zelene i ruralne ekonomije s novim organskim standardima poljoprivredne proizvodnje i lokalnog plasmana. Hrvatska se još uvijek muči s implementacijom ovog koncepta kojeg su odavno uvele Toskana, Provansa, Umbrija, Štajerska i mnoge druge europske regije. Ovdje nije samo riječ o poticanju koncepta samodostatnosti poljoprivredne proizvodnje u uvjetima ove i možebitnih sličnih kriza nego i brendiranja naših poljoprivrednih proizvoda kroz turizam što su odavno odradile druge europske zemlje i regije. Iskoraci u online tehnologijama i digitalnoj distribuciji su conditio sine qua non za naše turističko gospodarstvo, posebno ako se konačno usmjeri na konkurentsku strategiju više i visoke dodane vrijednosti. Ovdje nije samo riječ o poslovnoj strategiji nego o kulturi ponašanja za novo vrijeme gdje Hrvatska općenito a u turizmu posebno ima golemi prostor za napredak pa su COVID-19 izazovi samo poticaj u tom pravcu. Da bi dugoročno opstale turističke se destinacije moraju orijentirati na višu kvalitetu i održivost, a ova je kriza izravan poziv na odgovorno upravljanje destinacijama. U tom kontekstu je kontrola ponašanja dionika u turizmu kao ekonomskim korisnicima javnih kulturnih i prirodnih dobara prije svega odgovornost javnih vlasti i države, što je bitno izostalo u proteklom vremenu tranzicije. Ponašanje dionika u turističkom lancu vrijednosti nužno je podvrgnuti daleko većoj kontroli i odgovornosti, kako na području tehničkog kapaciteta izdržljivosti/nosivosti (pitka voda, otpadne vode, kruti otpad, parking, i sl.) kao i tržišnog kapaciteta i razine zadovoljstva vezanog uz broj gostiju po jedinici prostora, količini i kvaliteti izgradnje po jedinici prostora u urbanim naseljima i slobodnim prostorima. Promjena naše turističke razvojne paradigme prije svega je povezana s promjenom ukupne kulture vladanja / upravljanja naših političkih elita. Nakon 30 godina iskustva tranzicije, čiji rezultati u sferi gospodarskog i društvenog razvoja ne samo da nisu primjereni nego su zapravo najgori unutar Europske Unije,

ukazuju na to. Pitanje je dakle vremena konačnog sazrijevanja političkih elita i demokratskih procesa koji će konačno omogućiti da se vladanje/upravljanje državom konačno usmjeri prema javnom dobru i nacionalnom interesu pa da se onda i turizam kao hrvatsko najveće bogatstvo usmjeri stvaranju bitno više dodane vrijednosti nego je to bio slučaj dosada.

Ključni izazovi i realne opcije

Ako se prihvati teza da se turizam kao biznis upotrebe javnih i kulturnih dobara razvijao spontano, neodgovorno i bez adekvatne javne politike te je završio kao neproduktivni rentni posao (neovisno o njegovu značaju za narod i državu danas), onda se pitanje njegovih današnjih ključnih izazova u osnovi svodi na sljedeće: – Hrvatska nema dovoljan broj konkurentskih turističkih proizvoda s mogućim pozitivnim utjecajem na promjenu sezonske smještajne strukture. Uz to ima pritisak na opću infrastrukturu tijekom kratke sezone i neadekvatne turističke prihode s obzirom na broj dolazaka i noćenja; – Hrvatska je investicijski nekonkurentna za razvoj novih hotela te smještaja i proizvoda više kvalitete, a uz to ima i teškoće u usklađivanju poreznog tretmana turističke industrije s jedne i investicijskog poticanja s druge strane. Nema konkurentske uvjete poslovnog okruženja za turističko gospodarstvo, ne posjeduje međunarodno prepoznatljive poslovne modele za ovu industriju niti ima odgovor na model razvoja i upravljanja radnom snagom u turizmu; – Još nije riješila tretman turističkog zemljišta, koncesija u turizmu, upravljanja javnim dobrom, planiranje i urbanističku regulaciju te napose nema fizičkog kapaciteta podnošljivosti turizma u turističkim destinacijama, čemu ne pridonosi niti zaostali i glomazni model destinacijskog upravljanja u turizmu; – Još nije odlučila o svom nacionalnom i turističkom brendu za izgradnju dugoročnog turističkog imidža; – Poljoprivreda i ostale industrije još uvijek ne znaju što mogu očekivati od turizma i turističke industrije na dugi high value ili low cost razvoj, to jest opsluživanje turizma putem stranih niskobudžetnih trgovačkih lanaca ili pak putem OPGova; – Hrvatska nije odlučila o strategiji razvoja otoka i brdsko-planinskih područja i unutar toga odredila jasnu poziciju turizma; – Nije odlučila treba li joj vlastita aviokompanija za turizam ili će je prodati i svoj tržišni avio potencijal dati međunarodnim kompanijama; – Još nema ideje što će i kako pregovarati s Europskom unijom vezano za dugoročni razvoj turizma kao niti bilateralnih dogovora s pojedinim državama o međusobnim interesima u odnosu na turističku industriju.

Stoga pred Hrvatskom danas stoje tri logične poslovne opcije razvoja/rasta , pa se ponovno postavlja pitanje odgovorne politike koja bi morala razmotriti i preuzeti odgovornost za željeni smjer. Prva je opcija kontinuiteta koja u osnovi znači produžetak predkriznog ponašanja gdje se bez kontrole grade smještajni kapaciteti bez dodane vrijednosti i bez mogućnosti poslovanja tih kapaciteta izvan dva do tri ljetna mjeseca. Međutim zbog krize, eksternih promjena na tržištu i već zabilježenih trendova izgradnje kvalitetnih kapaciteta u zaleđu kao i sve odgovornije javne politike koja više neće dopuštati kaos i bezvlađe, ova je opcija malo izvjesna. Naime, nije više moguće očekivati toliko veliku proliferaciju nelegalne ili pak nekontrolirane privatne izgradnje temeljene na rentnom poslovnom modelu. Druga je opcija aktivnog yieldinga postojećeg poslovnog modela i poticanje brownfield ulaganja kojim će se pokušati podići prihodi na postojećoj smještajnoj strukturi. Regulacijom i porezima zaustaviti rast nove sezonske smještajne ponude,

a poticajima ohrabriti rast novih oblika cjelogodišnje ponude i stimulacije kvalitete. Ova je opcija dominantno oslonjena na lokalnu to jest „insajdersku“ strukturu igrača kao i postupne ulaske novih globalnih igrača temeljem exita prve generacije vlasnika. To je dakle prijelazna faza u trajanju do desetak godina koja znači da se dovršavaju misije inicijalnih igrača, da ulaze novi koji znaju, inoviraju i mogu preuzeti rizik. To istodobno znači da se Hrvatska u smislu razvoja poslovnog okruženja za turizam sve više globalno otvara i prestaje biti ksenofobična zemlja s barijerama ulaska temeljem teza da svoje obiteljsko srebro treba zaštiti i očuvati za vlastite sinove i njihova pokoljenja. Ne treba zaboraviti da je na toj je tezi nastalo oko 800 tisuća kreveta u sobama i apartmanima, a taj biznis niti s poreskog niti s urbanističkog a niti s aspekta zapošljavanja i razvoja kadrova nikad nije postao transparentnim. Prema tome, ova je faza iako vrlo izgledna zapravo faza otrežnjavanja i osvješćivanja da smo pretjerali u nekontroliranom korištenju prirodnih i kulturnih potencijala što u primjerenoj mjeri ne pridonosi nacionalnoj ekonomiji ali pridonosi onima koji nekontrolirano i netransparentno zidaju i iznajmljuju. A oni su izgleda brojni i oni su glasači kojima se podilazi bez obzira na cijenu koju na kraju plaćamo kao nacionalna ekonomija. Treća je opcija pokretanje radikalnog iskoraka u razvoju novih proizvoda i fokus na cjelogodišnje poslovanje temeljem jačeg ulaska globalnih igrača i na razvoju mixed use to jest sustainable living projekata. To dakako pretpostavlja i snažnu transformaciju sadašnjeg privatnog smještaja u poslovanje malog hotelijerstva uz brojne druge inovacije i promjene naslijeđenog ponašanja. Riječ je zapravo o stvaranju turističke industrije u pravom smislu te riječi, po modelima brojnih manjih zemalja s ograničenim demografskim, prostornim i socijalno-kulturnim potencijalima. Ova opcija istodobno znači i jačanje vlastite avio kompanije, recimo po uzoru na Singapur, postavljanje investicijskih stimulacija, liberalizacije tržišta nekretnina i uvođenja novih poslovnih modela upravljanja turističkim nekretninama. Ova je opcija uz postojeću oslonjena i na novu investicijsku poslovnu strukturu i velike globalne ulagače i nije moguća na kratki rok. Kupnja Hotela Blu Sun kao i Liburnija Hoteli od strane globalnih igrača samo je prva naznaka globalizacije naše turističke ponude nakon gotovo tridesetogodišnje insajderske faze razvoja turizma. Nema nikakve sumnje da je na srednji rok moguće očekivati pozitivne efekte druge opcije, uz možda ulazak nekog od velikih igrača na možebitnim urbanim mixed use projektima uz obalu na području Šibenika, Pule, Zadra, Dubrovnika i sličnih oko 20-tak hrvatskih destinacija s globalnom komercijalizacijom, koju opslužuje sustav postojećih i možda nekih novih aerodroma.

Strategija bez učinka

Hrvatska je na početku izrade nove razvojne strategije turizma. Prošla strategija koja je usvojena u Saboru bez glasa protiv, ne samo da nije realizirana nego su

zabilježeni negativni trendovi u odnosu na prijedloge strategije. To se ponovno i jedino može dovesti u vezu s kulturom vladanja i načina upravljanja turizmom gdje javni dugoročni interes još uvijek nije moguće štititi, odnosno s tezom da se u ovoj zemlji teško može upravljati dionički osjetljivim aktivnostima. Ako smo na srednji rok osuđeni na tzv. Strategiju „Yieldinga“ postavlja se pitanje da li je i kada moguće u tom vremenu čekanja na velike promjene doživjeti neki značajniji iskorak s većim luksuznim projektima tipa Kupari i Hvar (Four Seasons) Brijuni (Marrott i Ritz Carlton), Muzil u Puli (nekoliko različitih brandova) ili pak Tri Sestrice (veći broj brandiranih hotela, golfovi, marina i sl.) Da li će se i kada dogoditi osvještavanje naših političkih elita, a time i protočnosti sustava da takve projekte prvo probavi a onda i realizira. U sljedećih pet do deset godina je ipak najrealnije očekivati da će rast kvalitete postojeće ponude dizati prosječni i ukupni prihod u turizmu te presuđivati tko će i na koji način opstati u biznisu. Ipak je malo vjerojatno da neće doći do barem pojedinačnih iskoraka s projektima koji mijenjaju naslijeđenu kulturu našeg turizma. Poglavito stoga što je već vidljiva sezona promjena, makar i na malom uzorku sadašnjih exita postojećih igrača, što obećava. Ako se želi odmaknuti od sirovinskog i rentijerskog modela sezonskog turizma Hrvatska mora ući u djelatne promjene ponašanja aktera u turizmu. Budući da je riječ o naglašenoj dioničkoj ekonomiji i interesima koji su zbog tranzicijskog kaosa i sprege s političkim elitama Hrvatsku doveli u apsurdnu situaciju da turizam znači sve, a njegova produktivnost je među najnižima u svijetu, to neće biti nimalo politički lak zadatak. Razmotrimo stoga ukratko o kakvim je zapravo ključnim operativnim strategijama promjena riječ? Kad je riječ o novoj viziji to jest novoj paradigmi razvoja turizma naše najviše političko vodstvo mora prvo senzibilizirati i jasno obrazložiti potrebu napuštanja sirovinskog i rentijerskog modela turizma sa svim potrebnim intervencijama koje to prate. To nije lako jer kad se politika svede na govor argumenata i istine nastaju različite nelagode i konflikti. Dakle vodstvo zemlje jedino može staviti nacionalne i javne interese u prvi plan a što onda prati djelatna nacionalna politika, regulacija i kontrola. Pretpostavka je dakle da je hrvatska vlast konačno sazrela i sposobna napustiti populizam, korupciju, klijentelizam i druge bolesti iz prethodne faze tranzicije i s istinskom analizom naslijeđa osigurati prostor za promjene. To je posebno važno učiniti sada jer se trenutno u kontekstu zaštite od COVID-a vode neplodne rasprave o ulozi turizma, njegovoj dominaciju u nacionalnom BDP-u, njegovu oporavku, državnoj pomoći i tome slično. A pri tome se ponovno izbjegavaju rasprave o karakteru i tipu turizma koji Hrvatska zbog svojih prednosti i ograničenja mora preferirati. Naime ovdje je riječ o pukom pitanju i uvjerljivom odgovoru treba li Hrvatskoj na dugi rok turizam kao generator rasta nacionalne ekonomije i aktivan kreator proračunskih prihoda?

Takvu raspravu i eventualni dogovor o suglasnosti mora slijediti jasan i nedvosmislen plan razvoja proizvoda u hrvatskom turizmu jer su zapravo svi problemi i nedostaci izvedeni iz vremenski ograničenog i jednoznačnog turističkog proizvoda na kojim je osnovama došlo do snažnog povećanja sezonske ponude turističkog smještaja. Hrvatska mora konačno utvrditi koliki su njeni realni argumenti za turističko poslovanje u dužem razdoblju godine. Ne ulazeći u raspravu ima li i u kojoj mjeri Hrvatska tržišne potencijale i sposobnost da razvije međunarodno relevantan kongresni turizam, incentive turizam, zdravstveni turizam, ruralni turizam, turizam kratkih boravaka ili kulturnih tura na način da postanu jaki izvori komercijalizacije to jest biznisa, postavlja se pitanje je li uopće moguće to postići internim snagama ili pak jakom strategijom internacionalizacije i otvorenosti internacionalnom kapitalu po uzorima drugih (Malta, Tajland, Singapur, Španjolska, odnedavno Grčka i Cipar. Ili pak nekom pametnom mješavinom jednog i drugoga. Međutim napraviti nove i atraktivne turističke proizvode nije lako bez jakog utjecaja države (porezni i investicijski poticaji i financijska bespovratna pomoć). Nisu se ni hoteli u inicijalnoj fazi na Jadranu gradili bez državne pomoći, kao što Austrija ili Mađarska svoje terme nisu razvijale bez pomoći Europske unije. Singapur i Tajland svoj zdravstveni turizam nisu razvili bez izravne državne intervencije. Ovdje je riječ o krupnim političkim pitanjima i adekvatnim odlukama od kojih se iz neznanja ili neshvaćanja u Hrvatskoj još uvijek bježi. Jer iza takvih odluka stoje izazovi financiranja, ulaska međunarodnih igrača, dolaska većeg broja stranih radnika i brojnih drugih strateških odluka za koje očito Hrvatska još nije sazrela. I što je još važnije iza takvih odluka stoji pitanje znanja upravljanja državnih institucija. Kad je riječ o turizmu dosada ne samo da je izostalo znanje nego nije postojao interes ili tržište za ta znanja. Ako se pak bar u naznakama može dati odgovor što u datim uvjetima Hrvatska može i treba odnosno ne treba preferirati to jest podržavati u odnosu na naslijeđenu praksu, za početak može navesti sljedeće: ∘ Razvijati nove hotele i ljetovališta visoke i luksuzne kvalitete 4 plus i 5 zvjezdica, putem poslovnog modela Mixed use resorta; ∘ Reducirati i konvertirati razvoj kampova prema visokoj kvaliteti resorta u prirodi; ∘ Razviti dodatnu infrastrukturu za nautički turizam najviše kategorije te opskrbiti naše najudaljenije otoke luksuznim marinama (Vis, Lastovo, Mljet, i dr.); ∘ Izgradnju vila za odmor najviše kvalitete (4 plus i 5 zvjezdica) s minimalno 1000 do 1500 m2 veličine lokacija na moru kao i u zaleđu jer je to zapravo najsnažniji globalni trend; ∘ Razvoj agorturizama po uzoru na globalna pravila igre i primjere najbolje prakse (Toskana, Umbrija, Štajerska, Provansa i Alto Adige); ∘ Privatni smještaj „kod domaćina“ posebno u našim primorskim mjestima putem poreskih olakšica i tako stimulirati koncept domaćinstva kao jednog od najvažnijih globalnih turističkih iskustava.

Na isti način treba ograničavati to jest penalizirati / onemogućavati sljedeće: ∘ Kruzere, posebno masovnog kapaciteta; ∘ Dnevne „autobus goste“ u destinacijama s ograničenim kapacitetom podnošljivosti turista; ∘ Iznajmljivanje stanova, kuća u stambenim zonama naselja; ∘ Poduzetništvo u privatnom smještaju (iznajmljivanje „bez domaćina“).

Nužna decentralizacija odgovornosti

U prijelomnim vremenima krize ili potrebnih reformi nužno je konačno dogovoriti poslovni koncept vodećih hrvatskih turističkih odredišta kao žarišta razvoja iskustvenih sustava i lanaca vrijednosti za globalnu distribuciju i iskorake u poslovanju izvan glavne turističke sezone. Istra nije ista kao Dubrovnik a u svim našim turističkim regijama, to jest klasterima, imamo tipične i sebi svojstvene situacije koje zaslužuju vlastiti destinacijski koncept koji pretpostavlja kapilarno organizirani razvoj turizma u okruženju. Split, Zadar, Šibenik, Hvar, Makarska, Crikvenica, Opatija, Pula ili Rovinj, a takvih je 20-tak destinacija, i predstavljaju potencijal za globalnu distribuciju (1 do 2 milijuna noćenja) a time i komunikaciju s jasnim i diferenciranim iskustvima. Mikonos, Saint Tropez, Santorini, Marbella i slične destinacije operiraju na samostalnom globalnom marketingu i prezentaciji s jasnim sadržajem iskustava, to jest proizvoda koje nude. Hrvatska taj iskorak još nije napravila jer unutar naših destinacija još uvijek ne postoje jasne dioničke strukture koje bi imale jedinstven i zajednički interes za jasno profiliranim proizvodima i njihovom globalnom komunikacijom. Umjesto toga imamo svaštarenje, svatko gura svoj interes i umjesto sinergije imamo sukobe i antagonizme u upotrebi turističkog prostora. Na sličan je način nužno uspostaviti koncept vodećih hrvatskih hotelsko-turističkih poduzeća koja imaju najveću odgovornost u razvoju turističkih destinacija. Formiranje oficijelnog Poslovnog kluba tih poduzeća za razliku od naših neplodnih udruga, ali na način da isti po uzoru na Mallorcu postane suštinski poslovni partner Vladi, bila bi krajnja nužda, posebno u uvjetima prijelaza turizma iz faze tranzicije u fazu konkurencije. Tek uz takav model vodećih destinacija i vodećih poduzeća moguće je smisleno govoriti o razvoju novih hotelskih i resort kapaciteta, njihove globalne distribucije i jačanja aerodromskih kapaciteta i aviotransporta, napose izvan sezone. Hrvatska kao turističko odredište nema više od 75 tisuća hotelskih soba, što je svojevrsni globalni apsurd jer je to dva do tri puta manje od vodećih globalnih turističkih gradova. Hrvatskim turizmom zapravo vlada neposlovna privatna struktura koja je glasački utemeljena u regijama i u takvim su uvjetima promjene jako otežane.

U uvjetima očekivanih promjena vladanja to jest upravljanja ekonomijom, Hrvatska je sazrela da konačno decentralizira odgovornost za razvoj turizma na svoje regije ili u našem slučaju na županije. Tu nije samo riječ o decentralizaciji odgovornosti za razvoj turizma u smislu vizija, i koncepata do kojih će se uskoro dolaziti referendumima na razini regija i nižih lokalnih zajednica. Riječ je prije svega o punoj decentralizaciji odgovornosti za izradu i donošenje prostornih planova s transparentnom procedurom njihove kontrole njihove provedbe u suradnji s centralnom kontrolom urbanističkih i građevinskih intervencija u prostoru, napose na osjetljivim netaknutim područjima. To je posebno važno iz razloga što su globalne analize pokazale da tamo gdje se masovni turizam nije razvio cirkularno putem nekontroliranih građevinskih intervencija, kvaliteta turizma, a onda i cijena boravka je višestruko veća od prosjeka. To su dakako poznata područja na talijanskoj, francuskoj ili dijelom na španjolskoj obali ali i sve više i na grčkoj ili ciparskoj obali i otocima gdje pristojni hoteli u sve uređenijim i dakle pristojnim destinacijama na Kreti, Mikonosu ili Santoriniju, koštaju dnevno 500 ili više eura. U tom kontekstu bez decentralizacije odgovornosti za razvoj turizma na razinu naših županija i lokalnih zajednica nije moguće govoriti o konceptu održivog razvoja turizma, koji ne smije imati alternativu. Postizanje ekološke, ekonomske i društvene dimenzije održivosti, ako se ne stave u realni prostor i vrijeme isto tako nije moguće. Kao što niti očuvanje prostora kao našeg ključnog resursa ili pak upravljanje tzv. održivim turizmom putem aktivne politike planiranja izgradnje i kontrole vršnog opterećenja naših destinacija nije moguće ako upravljačke poluge i sredstva nisu decentralizirane na regije/županije to jest lokalnu zajednicu. Regije/županije sada moraju biti suočene s odgovornošću da prema svojim glasačima artikuliraju svoju turističku budućnost. Upravo netom dovršeni lokalni izbori bez sumnje upućuju na rast sofisticiranosti političkog tržišta glasača prema odgovornim i drukčijim nezavisnim liderima čiji broj sve više raste a pada značaj tradicionalnih političkih stranaka i političkih elita, što bi trebalo voditi daljem rastu odgovornosti lokalne politike za lokalne razvojne agende. U tom kontekstu će se lokalne elite nužno morati suočiti s ograničavanjem rasta privatnog smještaja putem jasnije regulacije sadašnje strukture (socijalno i poslovno), stimulacijama za konverzije u viši oblik smještaja, jačim oporezivanjem rente i podrškom razvoju kvalitete u ovom smještajnom sektoru. Dakle prvo urediti sektor administrativno, statistički i porezno, a onda razvojno. Ograničavanje rasta i podizanje kvaliteta kampinga nije niti neće biti toliko u rukama lokalne zajednice jer su u najvećoj mjeri kampovi naslijeđeni od velikih poduzeća iz prošlosti. Međutim lokalna zajednica u kontekstu rasprava o turističkom zemljištu koje je prije svega sadržano u zemljištu kampova, mora inzistirati da se najveći njihov dio konvertira prema prirodi orijentiranom resort biznisu najviše kvalitete. Hrvatska mora dostići poziciju europskog lidera u kvaliteti i iskustvu kampinga što, pretpostavlja promjenu sadašnje legislative. Sve je nužno prethodno na globalnoj ekspertnoj osnovi definirati kao jasan i realističan plan. Za ozbiljno

podizanje broja hotelskih kapaciteta u narednoj su fazi razvoja podjednako odgovorne lokalna zajednica i država. Zašto? Zato što postavljanjem investicijskih poticaja za nove luksuzne hotele (ne samo igrati na kartu poreznih poticaja kao dosad), država ako želi ozbiljni turizam mora biti znatno aktivnija. S druge strane uspostavom regulirane izgradnje tzv. mixed use resorta s 5 star i luksuznim hotelima i resortima (hoteli, vile, rezidencije, apartmani itd.) u mjeri koja na balansiran način povezuje poslovanje hotela i nekretnina, mora se postići suglasnost i suradnja lokalne zajednice. U pravilu riječ je o luksuznim resortima kapaciteta od 200 do 600 ključeva koji u mješovitoj funkcionalnoj (hoteli, vile, apartmani i sadržaji sporta, rekreacije i zabave) te poslovnoj strukturi (dio za komercijalni a dio za real estate business) osiguravaju investitore od rizika.

Moramo biti poželjni i investitorima

Drugi korak u poticanju nove i kvalitetne hotelske izgradnje jest potreba hitnog oblikovanja i pokretanja hrvatskog added value turističkog investicijskog plana. Kad se zbroje potencijali brownfield i greenfield investicija sadašnjeg korporativnog sektora, investicije povezane s aktivacijom državne i privatne imovine (Kupari, Brijuni, Muzil, Duilovo, Tri Sestrice i dr.) te programi malih hotelskih i sličnih infrastrukturnih investicija za turizam (golfovi, marine i sl.) dolazi se do 25-30 milijardi eura u narednih 10 do 12 godina. Ovaj paket turizmu orijentiranih investicija s mjerama i poticajima za njegovu izvedbu treba hitno staviti u kontekst ne samo europskih fondova (obnova, nove generacije i redoviti 7-godišnji plan) nego i mogućih budžetskih poticaja koje Hrvatska može podnijeti za naredno razdoblje. Posebno je važno dokazati Europskoj uniji da je promjena smještajne strukture ne samo suštinski gospodarski interes Hrvatske nego u konačnici i Europske unije pa je za ovu nužnu strukturnu promjenu nužno inzistirati na dobivanju grantova, dakle bespovratnih sredstava za tu namjenu. U tom kontekstu hrvatski added value turistički investicijski plan postaje iznimno osjetljivo političko pitanje jer će se bez ovog plana znatno umanjiti snaga turizma kao pokretača gospodarskog rasta u godinama koje dolaze. Projekt integracije i kooperacije turističke i agroindustrijske proizvodnje u Hrvatskoj iz određenih razloga stoji neriješen već više od 30 godina. Nije samo prevladavajući sirovinski model turizma tomu pridonio jer ispada da je logičnije da publika u privatnom smještaju i kampovima kupuje u Lidlu, a ne na OPG-ovima. Riječ je o izostanku ispravnih stimulacija i napose dostupnosti lokalne organske proizvodnje za turističko tržište. Stoga je ovo jedna od ključnih tema za narednu fazu razvoja jer turizam je tržište za nacionalnu ekonomiju posebno građevinarstvo, poljoprivredu i industriju opreme i napose ICT industriju koja se na praksi u našem turizmu posebno dobro razvila. Reforma marketinškog sustava hrvatskog turizma neproduktivno čeka već duži niz godina.

Imidž Hrvatske kao turističkog odredišta se još uvijek isključivo veže uz prirodne ljepote i Jadransko more. Nakon silnih ulaganja u komunikacijske aktivnosti nismo kapitalizirali snažnije povezivanje sa željenim elementima imidža po kojima nastojimo biti prepoznatljivi. Kako bismo napravili iskorak prema high value tržištu, mora postojati jasan nacionalni dogovor „što želimo“, „što je brend Hrvatska“, a zatim redefinirati brend Hrvatske kao turističke destinacije. Priču o Hrvatskoj kao lifestyle destinaciji treba predstaviti svjetskoj javnosti tako da osim turistima bude poželjna i investitorima, diplomaciji, akademskoj zajednici, studentima, sportašima, te brojnim drugim kategorijama posjetitelja.

Varljiva igra brojeva

Konačno u smislu djelatnih operativnih strategija prema novoj paradigmi turizma, ostaju tri eksterno možda najbitnije teme a to su upravljanje turističkom prostorom, upravljanje radom to jest tržištem rada te porezni aspekt turizma. Upravljanje turističkim prostorom kao miljeom odvijanja turističkog procesa je s pozicije kapaciteta i održivosti hrvatskog turizma ključno pitanje. Da bi turistički opstala Hrvatska mora regulirati i dugoročno kontrolirati broj gostiju po jedinici vlastitog prostora. Riječ je o fenomenu turističke saturacije i to one fizičke koja se odnosi na saturaciju prostora s njegovom infrastrukturom i drugim sadržajima podrške, kao i socijalno-kulturne i tržišne saturacije koja upućuje na balans i suživot lokalnog stanovništva i turista. Temeljem važećih prostornih planova Hrvatska je u konzervativnoj varijanti u narednih desetak godina targetirana s 1,6 milijuna postelja. To s druge strane znači da će dugoročni kapacitet turističke smještajne strukture, barem prema sadašnjim namjerama i preferencijama, preći 2 milijuna ležaja. Dakle približno dvostruko više od današnjeg kapaciteta. Ova činjenica, ako već ne zvoni na uzbunu, u najmanju ruku otvara potrebu ozbiljne rasprave ne samo o strateškom određenju nego i o cjelovitoj reformi upravljanja i regulacije turističkog prostora. Stoga Hrvatska mora donijeti drastičnu javnu odluku želi li 150 ili 200 milijuna noćenja po 100 eura, ili pak maksimalno ići na 100 milijuna noćenja s ciljem prosječne potrošnje od oko 200 eura. U tom smislu Hrvatska mora biti spremna na zakone ili uredbe o obustavi izgradnje određenih tipova smještaja na određeni broj godina dok se ne ostvari nedostajuća ravnoteža u prostoru. Drugi i pragmatički aspekt jest pitanje turističkih i prostornih planova koji ne postoje kao realne kategorije niti ih se itko drži na ozbiljan način. S jedne strane imamo ekspanziju nekretninskog businessa, koji je izvor sezonskog pritiska na nacionalni prostor i glavna poluga saturacije u postojećem poslovnom modelu turizma. S druge strane imamo prostorne planove s blizu 600 izdvojenih lokacija koje su s naslova land bankinga našle mjesto u planovima pa se postavlja pitanje na bazi kakvih i

čijih su vizija isti nastali i postali sadržajem prostornih planova. Naime, u općoj i stručnoj se javnosti sve više postavljaju pitanja jesu li ti planovi i rezervirane lokacije nastale pod pritiskom špekulantskog kapitala koji na taj način u Hrvatsku želi unijeti neke nove izolirane turističke resorte to jest svjetove iza žice koji ne korespondiraju sa svijetom lokalnih zajednica. Ne ulazeći dalje u ovu raspravu jer je ista vrijednosnog karaktera i za sobom povlači fundamentalna pitanja dalje strateške orijentacije Hrvatske, valja se zapitati što koja orijentacija na duži rok donosi Hrvatskoj u smislu utjecaja na razvoj njenog bogatstva. Zasad nemamo mogućnost za procjenu modela izdvojenih resorta jer ih naprosto u Hrvatskoj osim Punta Skale i Dubrovačkih Vrtova Sunca još niti nema. Ovu drugu praksu dakako imamo , a njen je utjecaj izražen saturacijom prostora, ne plaćanjem poreza, nestankom tržišta rada i drugim aspektima sadašnjeg modela koji je u konačnici doveo da se Hrvatska prazni, a u nju nitko ne useljava, naravno i uz druge slabosti upravljanja Hrvatskom. Pitanja konkretnih lokalnih turističkih investicija nužno je spustiti sa sadašnje direktivne županijsko-planerske razine na lokalnu uz definiranje općih pravila i standarda (okvira) koji moraju biti definirani Strategijom razvitka turizma i Strategijom prostornog uređenja na državnoj razini, poštujući visoke standarde zaštite okoliša. Nijedan od tih krovnih dokumenata ne smije detaljno određivati buduću investiciju, jer je to po Ustavu u domeni obveza i odgovornosti lokalne samouprave. Hrvatska se turistička prostorna problematika nalazi u velikoj mijeni što se tiče ozbiljnih turističkih investicija. S druge strane još uvijek se događa ozbiljna izgradnja s pozadinom nekretnina jer su moguće unutar urbanih zona gradova i općina, ali i šire. Je li zaista došlo vrijeme da se ova tema konačno otvori na strateški i javno odgovoran način veliko je pitanje. Ako se zna što se hoće s hrvatskim turizmom, onda je najmanji problem postaviti i pravila igre u njegovu prostornom razvoju. Ukratko navodimo neka poželjna pravila ili kulturne preferencije upotrebe turističkog prostora u budućnosti: • Na svaki način potaknuti revitalizaciju našeg litoralnog, ali i ruralnog krajobraza i postaviti viziju za cjeloviti prostor Hrvatske kao turističke atrakcije napose zbog rastućih globalnih tržišta koja nisu dominantno zainteresirana za sunce i more; • Vratiti našem litoralnom prostoru antropološku dimenziju, napose kroz njegovu izgubljenu poljoprivrednu dimenziju, a taj je proces već uznapredovao; • Nikako ne ulaziti u razvoj i izgradnju u naše netaknute i udaljene prirodne prostore koji trebaju veliku eksternu infrastrukturu i intervencije u prostoru; • Slijediti koncept dekoncentriranih koncentracija posebno lociranih uz naša veća naselja na obali, u obliku mješovitih resorta u mjeri koja odgovara lokalnim uvjetima; • Dodatnom regulacijom proširiti količinu zaštićenog prostora;

• Za otoke osim turizma pronaći i neturističke modele i izvore razvoja temeljem globalnih tehnoloških rješenja i poslovnih migracija. Na drugom je mjestu pitanje tko će i kako raditi u našem turizmu u budućnosti. Znamo međutim što su ključni trendovi na tržištu rada danas: – Sve veći rast potreba za radnom snagom lokalno i globalno, uz mali zastoj zbog COVID-a; – Sve manja baza potencijalnih zaposlenika zbog starenja i pada nataliteta; – Utjecaj migracija kao općeg fenomena globalne ekonomije a u europskom turizmu se udjel migracija u radnoj snazi turizma pojedinih zemalja kreće od 27% u Cipru do oko 60% u Luksemburgu. U Hrvatskoj kao jednoj od najstarijih nacija u Europi je, s niskom stopom nataliteta i visokom stopom iseljavanja, pitanje nedostatka i upravljanja radnom snagom u turizmu je kritično.

Na dnu tablice konkurentnosti

Ima nisku konkurentnost na međunarodnom tržištu rada koju ne može nadomještavati jeftinim uvozom radne snage s okolnih tržišta, niti većim smanjenjima poreskih davanja u smislu podizanja plaća. Ostale će zemlje sve više trebati radnu snagu za turizam i hotelijerstvo. Budući da smo oko 100-tog mjesta na listi konkurentnosti rada od oko 140 zemalja, jasno je da upravljanje ljudskim resursima ima centralno mjesto u novoj paradigmi razvoja jer je dosadašnji model poslovnog ponašanja doveo u kvantitativni deficit s trendom pada i realnim nedostatkom od oko 50 tisuća zaposlenika. Logično se postavlja pitanje što raditi u takvim uvjetima: ∘ U prvom je koraku bitna suradnja države i poduzeća, kako se događalo za vrijeme COVID krize. ∘ Na kratki je rok najvažnije pronaći racionalna i organizirana rješenja za uvoz nove radne snage iz zemalja regije ili nekih drugih. ∘ U primarnom fokusu trebalo bi ostati zadržavanje postojeće radne snage. ∘ Pristupiti cijelom fenomenu radne snage cjelovito i sustavno na dugi rok uzimajući u obzir potpore, sniženje poreznih stopa, investicijske poticaje turizmu, zapošljavanje u sezonskom i povremenom radu. Omogućiti domaćem stanovništvu kvalitetno zapošljavanje i zadržati ga u Hrvatskoj te stvoriti turizam koji je u stanju konkurentno platiti rad i na taj način stvarati produktivno bogatstvo uz rast gospodarstva, u protivnom će turizam biti okidač nove i opasnije gospodarske krize.

Porezna politika u turizmu u prethodnom je razdoblju bila nekonzistentna jer je na različit način tretirala sudionike na tržištu (privatni smještaj nasuprot hotelima). U svim segmentima porezne politike postoji prostor za poboljšanje odnosno stvaranje ravnoteže u povlaštenom poreznom tretmanu sudionika na tržištu. Maksimalni godišnji paušali porez na dohodak za iznajmljivače iznosi 6.000 kuna (300kn*1*20 postelja), dok je za kampove 3.500 kuna (350kn*1*10 postelja). Kada se taj porez stavi u odnos s ostvarenom zaradom, radi se o izrazito niskom poreznom opterećenju na godišnjoj razini, koji ne podrazumijeva nikakva dodatna davanja, čak uzimajući u obzir kratkoću sezone iznajmljivanja. Usporedbe radi, zaposlenik koji ostvaraje oko 8.000 kuna neto plaće, na mjesečnoj razini plati sličan iznos prireza i poreza na dohodak te socijalne doprinose, za mirovinsko osiguranje (15% za I. stup, 5% za II. stup), a poslodavac za zaposlenika plati 15% za zdravstveno osiguranje, 0,5% za ozljedu na radu te 1,7% za zapošljavanje. Ugostitelj sada ima input po 13%, a output po 25%. Topi mu se dodana vrijednost (marža) i stvara pritisak na rast cijena. Pritom se zaboravlja da komad mesa može pojesti u restoranu (ali onda nije svježe meso pa je zato porez 25%). Jesmo li turistička zemlja? Novi porez pogoduje proizvođačima što je pozitivno, ali zašto isti pogoduje i uvoznicima hrane? Porezna politika ne može samostalno riješiti strukturne probleme turizma, ali može pomoći riješiti ih. Na kratki rok mogu predložiti sljedeće preporuke: – postoji prostor za povećanje poreznog tretmana privatnih iznajmljivača, valja raditi na uvođenju poreza na nekretnine, tek onda mijenjati stope PDV-a osim hrane u ugostiteljstvu. – Kod PDV-a primarno razmisliti o uvođenju snižene stope na hranu u ugostiteljskim objektima, pogotovo ako se usvoji uvođenje sniženih stopa na svježe meso, ribu, voće i povrće. Prevladavajući model hrvatskog turizma je lice i naličje modela upravljanja nacionalnom ekonomijom i društvom u ukupnom intenzitetu. U 30 godina tranzicije turizam se razvijao spontano i politika je slijedila interese prevladavajućih domaćih igrača i glasača, na način da je je današnja bilanca turizma bremenita brojnim proturječnostima i ograničenjima. No svijest da se ovako dalje ne može raste i sve više senzibilizira javnosti i javnu politiku. U tom kontekstu je važno promovirati novu paradigmu turizma s naglaskom na potrebu stvaranja dodane vrijednosti i napuštanja dosad dominantnog sirovinskog modela turizma. Za očekivati je da će ozbiljenje hrvatske nacionalne politike i prije svega unapređenje modela društvenog i gospodarskog upravljanja zemljom dovesti do nužnih zaokreta u hrvatskom turizmu u skoroj budućnosti.