Euro: Dva desetljeća uspjeha – iluzija ili realitet? izv.prof.dr.sc. Helena Nikolić

Euro: Dva desetljeća uspjeha – iluzija ili realitet?

piše: izv. prof. dr. sc. Helena Nikolić Katedra za trgovinu i međunarodno poslovanje, Ekonomski fakultet Zagreb

Kraj devedesetih godina označio je početak jedne nove i, u suštini, vrlo uspješne ere. Europska središnja banka provela je dugogodišnji europski projekt, monetarnu reformu i stvorila jedinstvenu valutnu uniju. Tijekom ovih dvadesetak godina postojanja, eurozona je dosegla brojku od 341 milijun ljudi podijeljenih u 19 država članica Europske unije, stavivši euro na drugo mjesto po globalnoj uporabi. Čak ni svjetska ekonomska kriza nije uspjela „slomiti“ Europsku monetarnu uniju. Euro, kao valuta, i europodručje, kao jedinstveno tržište s jedinstvenom valutom, pokazali su izuzetnu otpornost čak i u vrijeme ekstremnih poteškoća. Stoga, ne iznenađuje da popularnost eura ne prestaje rasti te se, unatoč negativnim stavovima (doduše manjinskim) i pesimističnim predviđanjima, može reći da je on zapravo povijesni uspjeh koji je učvrstio integraciju s ekonomskog i financijskog aspekta. U vrijeme kad je svijet bio suočen s kolapsom Brettonwoodskog sustava, zajednička valuta činila se kao idejno rješenje koje će objediniti tržište uklanjanjem tečajnih razlika i troškova konverzije. Centralizirana i neovisna monetarna politika trebala je smanjiti inflaciju i zadržati puni proizvodni potencijal. Kroz konsenzus, a pod parolom „jedno tržište, jedan novac“, bilo je moguće ostvariti viši cilj: slobodnu trgovinu i slobodno kretanje kapitala.

Neosporne su bile kompetencije Europske unije u politici tržišnog natjecanja i trgovini, te se očekivalo da će financijska tržišta pridonijeti tržišnoj učinkovitosti kroz efikasnu raspodjelu resursa unutar i između država članica. Očekivalo se intenziviranje konkurencije što je predstavljalo potencijalnu prijetnju. Međutim, trgovinska integracija na kraju je trebala pomoći eurozoni da endogeno zadovolji kriterije optimalnog valutnog područja.

Ugovor iz Maastrichta uspostavio je kriterije konvergencije gdje je naglasak bio na stabilnosti cijena, deficitu državnog proračuna, omjeru državnog duga i BDP-a, stabilnosti tečaja i dugoročnim kamatnim stopama. Kriteriji su osiguravali nominalno zbližavanje država članica eurozone prije uvođenja eura, a kroz Pakt o stabilnosti i rastu je zatim provedena i održavana fiskalna disciplina. Zajedničko tržište djelovalo je vrlo učinkovito pod zajedničkim tržišnim pravilima, a proračun EU bio je koncentriran na koheziju između zemalja i regija. Naravno, bilo bi nerealno reći da se ovaj europski projekt odvijao bez turbulencija, koje su najviše došle do izražaja upravo u vrijeme recesije; od odbijanja potpune primjene propisanih pravila i manjka špekulacijske kontrole, preko propusta u analiziranju specifičnih bankarskih i državnih tečajnih rizika, previda u praćenju razvoja troškovne konkurentnosti članica i uvažavanja prisutnih disbalansa, do inertnosti pri provedbi strukturnih reformi i pogrešne realokacije kredita i kapitala… Ukratko, ekonomsko, fiskalno i financijsko upravljanje u cijelom europodručju nije bilo optimalno. Krivi potezi rezultirali su aprecijacijom realnih tečajeva gospodarstava na periferiji, promjenama u industrijskoj strukturi i učincima aglomeracije, razilaženjem u društvenim i političkim preferencijama te nedovoljnim ulaganjem u periferne zemlje Europske unije. Ipak, Europska je monetarna unija adekvatno reagirala uspostavivši niz institucija potrebnih za suočavanje s ekstremnim poteškoćama, sprovevši niz reformi za poboljšanje stabilizacijske sposobnosti gospodarstva europodručja, te izradivši nekolicinu višegodišnjih financijskih strateških planova. Globalno gledajući, može se reći kako je euro uspostavio stabilnu vanjsku vrijednost, osigurao dugoročnu održivost javnih financija, te prišio Europskoj uniji epitet vjerodostojnosti zahvaljujući amortizaciji unutarnjih neravnoteža i političkog vlasništva nad fiskalnim pravilima.

Ipak, konstantno se postavlja pitanje je li euro imao smisla i je li ispunio sve ciljeve koji su stavljeni pred njega?

Neovisno o tome je li netko pristaša ili opozicija ovom dugotrajnom poduhvatu Europske unije, neosporno je da su euro i europodručje vrlo uspješno iskonstruirali povijesnu dimenziju međunarodnih financijskih tržišta, čemu u prilog govore brojni pokazatelji. Uspjeh eura vidljiv je u pogledu realnog rasta, a odlikuju ga i vjerodostojnost, otpornost te fleksibilnost što je rezultiralo podrškom većine stanovništva, a to je, također, veliki uspjeh! Euro, zapravo, svim interesnim sferama, neovisno o tome radi li se o pojedincima, poduzećima ili čitavoj državi kao jednoj diversificiranoj gospodarskoj strukturi, nudi brojne prednosti koje se ne mogu ni na koji način dovesti u pitanje.

Glavne karakteristike eura su stabilnost i jakost Euro je svoju sposobnost dokazao izgradivši zavidnu domaću i međunarodnu vrijednost, te je došao u rang s dolarom u smislu vjerodostojnosti. Popularnost eura, kao međunarodne valute, ogleda se u činjenici da on predstavlja trećinu udjela kao valuta globalnih prekograničnih plaćanja, polovinu svjetskog izvoza Europske unije, više od 20% nepodmirenog međunarodnog duga, te isto toliki postotak deviznih rezervi. Nadalje, prema definiciji Europske centralne banke, stabilnost cijena postignuta je kad je inflacija manja od 2%, ali blizu 2% u srednjem roku, a u ovih dvadesetak godina, prosječna inflacija eura iznosila je oko 1,75%. Prema tome, neovisno o vanjskim i domaćim okolnostima, euro je osigurao bolju i veću učinkovitost financijskih tržišta, te je jedan od glavnih ciljeva – stabilizacija srednjoročnih inflatornih očekivanja i efektivna inflacija sukladno propisima ECB – ostvaren!

Euro odlikuje otpornost na recesijske učinke Kriza je nagnala Europsku uniju da korigira svoje ključne nedostatke i pokaže sposobnost prilagodbe i upravljanja u nestabilnim situacijama. Sukladno analiziranim propustima, u krizi je ojačan Pakt o stabilnosti i rastu, potpisan je i ratificiran Ugovor o fiskalnoj stabilnosti, uspostavljena je Procedura makroekonomske neravnoteže, stvorena je bankarska unija te je potpisan i ratificiran Ugovor o europskom mehanizmu za stabilnost. Premda je europodručje bilo epicentar krize državnog rizika, Europska unija je ostala konzistentna u brojčanom smislu, te je čak i u tim teškim vremenima postala bogatija za četiri nove zemlje članice.

Euro pridonosi (in)direktno realnom rastu gospodarstva Članstvo u Europskoj uniji i pristupanje europodručju imaju ogroman utjecaj na svjetsko gospodarstvo, ali nose negativnu konotaciju kad je prosperitet realnog gospodarstva u pitanju, što je donekle i razumljivo ukoliko se povuče paralela sa Sjedinjenim Američkim Državama u smislu BDP-a per capita. Međutim, osporavanje prosperiteta je neopravdanog intenziteta. U ekonomskom smislu, članstvo više pogoduje zemljama u tranziciji, no, i razvijene zemlje europodručja posluju uspješno, vješto provode strukturne reforme, smanjuju nezaposlenost, intenziviraju ekstenzivnu ekonomsku politiku, privlače investicije, rade na razvoju inovacija i ulažu velike napore u ostvarivanju punog potencijala uslužnog sektora, posebice u segmentu visokih tehnologija, IT industrije i cjeloživotnog obrazovanja. Euro je intenzivirao međunarodnu trgovinu, jer poduzeća jednostavnije, isplativije i, što je najvažnije, sigurnije posluju kako u cijelom europodručju tako i s ostatkom svijeta. Također, ukoliko se promatra nominalna konvergencija između država članica i sinkronizacija poslovnih i financijskih ciklusa, vidljiva su poboljšanja i značajna utemeljenja. Čak i u razmatranju stvarnog rasta i životnog standarda, zabilježen je rast BDPa i rast produktivnosti posebice kod onih zemalja koje su se kasnije pridružile europodručju. Realni rast evidentan je temeljem usporedbe, primjerice, bogatstva Njemaca i Nizozemaca u razdoblju od uvođenja eura i procjene scenarija u kojima euro nije uveden. Zaključeno je kako su obje nacije po glavi stanovnika kumulativno bogatije za više od 20.000 eura upravo zahvaljujući euru što opet potvrđuje procvat, poboljšanu gospodarsku sliku i rast koji je nastupio zbog jedinstvene valute. Rast gospodarstva možda nije u punom potencijalu kakav se očekuje, niti euro garantira maksimizaciju ekonomskih pokazatelja, međutim, nedvojbeno je da zajednička valuta pruža nebrojeno mnogo novih mogućnosti za rast i razvoj koji mogu doprinijeti približavanju jednom od glavnih ciljeva – punoj zaposlenosti s najvećim mogućim BDP-om per capita. Međutim, za ostvarenje spomenutog cilja i profitiranje od jedinstvene monetarne unije ključna je efikasna implementacija strukturnih reformi.

Narode, hvala ti! Unatoč javnom mnijenju, političkim lobiranjima, nacionalizmu, protekcionističkim politikama i ksenofobnom ponašanju pojedinih skupina kontinentalne Europe, oko dvije trećine građana europodručja smatra da je euro pogodovao njihovim zemljama, a još je više onih koji euro smatraju sidromom ekonomske i financijske integracije. Moglo bi se reći da europske institucije uživaju podršku i povjerenje javnosti dok je, u suštini, nezadovoljstvo, koje se pojavljuje od strane stanovnika Europske unije, uglavnom usmjereno prema nacionalnim tijelima i nacionalnim institucijama. Samoostvarenje velike većine pojedinaca europodručja ogleda se u krilatici europske ekonomske i monetarne unije s jedinstvenom valutom, eurom. Sukladno tome, reputacija koju ima, zasigurno pridonosi očuvanju eura. Zaključna razmatranja Europska monetarna unija ključni je projekt Europske unije zamišljen kao prijeko potrebna nadopuna za povećanje učinkovitosti jedinstvenog tržišta. Ova najodvažnija ekonomska i monetarna strukturna reforma ikad pokušana u vrijeme mira, osigurala je stvaranje ključnog mehanizma za maksimalno iskorištavanje prednosti jedinstvenog tržišta i trgovinske politike. Također, omogućila je trezvenu političku suradnju te se inkorporirala u najviše gospodarske, socijalne i društvene ciljeve integracije. Euro predstavlja opipljivi simbol europskog identiteta s ogromnim međunarodnim utjecajem, koji pojednostavljuje prekogranične ekonomske aktivnosti i uklanja rizik skupe promijene cijena na valutnim tržištima. Samim time, gradi povjerenje i jamči gospodarsku stabilnost, a činjenica da se euro održao u dosad najgorim ekonomskim i financijskim okolnostima ukazuje i na razborito gospodarsko upravljanje, te intenzivira interes trećih zemalja za suradnju s europodručjem, što dodatno pridonosi promicanju trgovine i investicijskih ulaganja. Stabilnost eura implicira i na otpornost europodručja na vanjske šokove koji bi mogli potencijalno usporiti realni rast i ugroziti nacionalna gospodarstva. Sve navedeno jasno ukazuje da je euro donio mnogo ekonomskog prosperiteta, bilo direktno ili indirektno, članicama Europske monetarne unije, te je potpuno opravdana težnja za istom od strane zemalja koje joj ne pripadaju. One poduzimaju sve napore kako bi se inkorporirale u jedinstvenu valutnu zonu, jer premda postoje svijetla gospodarstva izvan europodručja, njih treba promatrati kao iznimke i najzad treba shvatiti da je euro u ovih svojih dvadeset godina postojanja dokazao da je najmoćnije oružje za Europljane da se uspješno pozicioniraju na globalnoj gospodarskoj sceni. ST