Brkasto vrime mr.sc. Branko Pavlović

Budućnost globalizacije – kraj jedne ere?

Brkasto vrime

piše: mr. sc. Branko Pavlović

„Živi se munjeno i preveč grdo. Danas je rivalo brkasto vrime i teško da ćemo najti češalj z kin ćemo ga moći zravnati.“

Marko Ivan Pekica – zbirka pjesama Brkasto vrime, Zagreb, 2021, str. 23 pjesma: Brkasto vrime

Svjedoci smo da globalni događaji i sve učestalije krize s nepreglednim brojem lokalnih, ali i mogućih svjetskih žarišta sukoba, suvremeni svijet dovode u stanje permanentne nesigurnosti i straha. Kao prirodna reakcija na takovo stanje, javlja se potreba zatvaranja i nepoverenja spram svega što ugrožava dosadašnje spoznaje o društvenim uređenjima na određenom području, tj. državama. Globalizacija kao proces svojim djelovanjem prodire mimo državnih institucija urušavajući tako do sada sveprisutnu spoznaju o državi kao sustavu koji može i mora osigurati napredak i razvoj svom stanovništvu. Globalizacija se, povijesno gledano, kreće u ciklusima i čini se da svijetu slijedi ono neugodno razdoblje obamrlosti u kojem će se stvarati manji interesni blokovi ili konkretni savezi, a dominirati neki oblik ekonomske samodostatnosti. Skraćivanje dobavnih lanaca donijet će neke prednosti pojedinim sektorima gospodarstva i određenu sta-

bilnost, ali će istodobno u većini slučajeva značiti više cijene finalnih proizvoda, smanjenu dostupnost, manji izbor, katkad i slabiju kvalitetu. Nakon dvije pandemijske godine i rata u Ukrajini, koji se čini da se tek zahuktava, teško se oteti dojmu da se figure opet preslaguju, odnosno da su procesi započeti prije nekoliko desetljeća a potom ubrzani, nakon velike recesije koju svijet nikad nije u potpunosti ostavio iza sebe, PANDEMIJA i sada RAT doveli su do svog „klimaksa“ – iza kojeg slijedi nešto osjetno drukčije, a to je globalna ekonomija u korist napretka ljudi i svijeta. (Klaus Schwab: Kapitalizam za sve dionike, 2022.) Ili ono neugodno razdoblje obamrlosti, u kojem će se stvarati manji interesni blokovi ili savezi temeljeni na snagama i slabostima pojedinih država i gdje će dominirati neki oblik ekonomske samodostatnosti bilo da je riječ o oslanjanju na vlastite resurse, bilo na resurse u geografskoj ili političkoj blizini. To nudi prilike nekim industrijskim granama i djelatnostima, ovisno o pitanju ekonomije, zato što će moći iskoristiti smanjenje ili gubitak uvezene konkurencije, ali na razini svjetske ekonomije takvo stanje nije poželjno s obzirom na to da je obično obilježeno povećanim napetostima među državama i blokovima, kao i osjetno manjom ukupnom ekonomskom efikasnošću. Financijske krize, pandemije i ratovi prisiljavaju svijet na traženje optimalne zaštite globalnih dobavnih lanaca koji su uvijek dodatno ugroženi u takvim stresovima. I kada čelnik goleme tvrtke za upravljanje financijskom imovinom („Nedovoljno ispunjena očekivanja“ piše Drago Kojić u časopisu Perspektive od lipnja 2022.) najavi kraj globalizacije kakvu poznajemo, to se ne može ignorirati. Larry Fink to obrazlaže ukrainskim ratom u jeku snažne pandemije Covida i općenito nepovoljnim kretanjima na svjetskoj ekonomskoj pozornosti. U javnosti se već dugo javljaju pesimističke prognoze o opstanku globalizacije kakvu poznajemo, ali još uvijek nitko nije objavio „nekrolog“ tome trendu. No, deglobalizacija koja se najavljuje dulje od desetljeća mogla bi se razmahati. Postupno uzajamno udaljavanje najvećih svjetskih privreda, počelo je nakon prošle financijske krize i odnosno, od dana propasti banke Lehman Brothers, zakotrljavši sveopću financijsku krizu od koje se još uvijek svijet oporavlja. A pandemija i rat koji se zahuktava snažno otežavaju, usporavaju oporavak i dovode u pitanje procese globalizacije, te po mnogima traže reviziju tržišne liberalizacije kakvu poznajemo. Ekonomsko njihalo nikad ne miruje. Treba vjerovati i očekivati da se uz posustajanje globalizacije, ne zanjiše previše u suprotnom smjeru pri ulasku u novi opći svjetski poredak – „Kapitalizam za sve dionike“ kako govori prof. K. Schwab, kao jednom od mogućih puteva, gdje se globalna ekonomija razvija u korist napretka, ljudi i planeta. Sve veće razočaranje u državu kao zaštitnika i moderatora vlastitog življenja građani iskazuju ili političkom apstinencijom (izbori) ili drugom krajnošću – odabirom populističkih opcija čiji programi realno nisu ostvarivi u postojećem globalnom okruženju. Zbog toga postoje dvije snažne pretpostavke prema kojima bi se društveni sustavi determinirani globalizacijskim procesima mogli razvijati. To su: a) izolacionizam i jačanje država na isključivo nacionalnoj platformi; b) mikroorganiziranje s potencijalom globalnog umrežavanja kako ističe doc.dr.sc. Marko Šundov u knjizi „Tromi sustavi koče razvoj“. Uzimajući u obzir sve te činjenice, postavlja se opravdano pitanje: Kojim smjerom trebaju krenuti društveni sustavi da maksimiziraju koristi globalizacije i smanje međusobne (političke, ideološke, rasne, ekonomske i sl.) tenzije. Jedno od rješenja je oslobađanje potencijala mikroregija mikroorganiziranjem i globalnim umrežavanjem, kaže Šundov, uz kontrolu transformacija na svim razinama društvenog sustava. U kontekstu društvenog i gospodarskog sustava, mikroorganiziranje je sinergija aktivnosti i djelovanja kojima se povezivanjem različitih čimbenika ostvaruju učinkoviti i efikasniji rezultati za dionike tog određenog mikroprostora. Svjedoci smo da se sve snažnije razvijaju tehnologije temeljene na oku nevidljivim veličinama (npr. nanotehnologija), a kojima se postižu nevjerojatne promjene u svakodnevnom životu.

Upravo ta činjenica potiče na promišljanje o potrebi spuštanja djelovanja unutar društvanih gospodarskih sustava na mikrorazinu. Za takvo sve važnije i sve prihatljivije razmišljanje nekoliko je ključnih razloga kao što su tehnološki razvoj, brzina promjena, očekivanja pojedinaca, pri ćemu svi dionici u procesu stvaranja zajedništvom ostvaruju tražene rezultate i ostvaruju napredak. Tijekom sedamdesetih godina 20 stoljeća Milton Fridman je znamenito proglasio „Dioničarski kapitalizam“, pri čemu su se tvrtke morale usmjeriti prema ispunjenju jednog jedinog cilja – prinosa za dioničare – profitu. Tijekom narednih razdoblja, svi smo se mogli uvjeriti u to da složenost i izazovi s kojima smo suočeni zahtijevaju od tvrtki pribjegavanju opsežnijem pristupu u pokušaju da postignu ravnotežu između nekoliko ciljeva. To nikako nije jednostavno, tim više što nas poslovni mindset upućuje da sadašnje generacije poduzetnika, koje moraju naći put iz ovog „brkastog vrimena“, kao i svi koje dolaze a „lože“ se na opsesiju globalnim tržištem – žele biti najbolji na svijetu, što će moći postići samo ako prihvate novo normalno. Povratka na staro nema. ST