Joha Ugrin: Blizina susreta by Studio TiM

V. Babić 2, Rijeka tel. 051/677-196 www.studiotim.hr priprema materijala Tamara Modrić, Studio TiM fotografija na naslovnici dreamstime.com CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Sveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem 130607079 ISBN 978-953-7780-37-1

Joha Ugrin

Blizina susreta

[studio TiM]

Rijeka, 2015.

Autorica i izdavač zahvaljuju se na pomoći Općini Karlobag i Udruzi za pomoć pri ostvarivanju socijalnih prava (USP AAS), Rijeka.

Preludij

pijena slatkoćom cjelivanja, poljupcima prekrije Sandrovo lice. Bila je kao dan koji se budi, tanka svijetla linija na istoku, bila je u polusnu, prostor oko nje bio je vakuum u kome se ona umiri i stane čekati da se Sandro probudi. Željela je da sa Sandrovim dahom na svojim usnama odluta u beskraj, u nedostižnu daljinu nekih tuđih, nepoznatih svjetova. Nije osjećala fizičku težinu tijela. Ona je ispunjavala čitav prostor sobe, bila je razdijeljena na milijune atoma koji su stremili samo jednom cilju – da bude sretna uz Sandra i da zaborave na rat i njezin odlazak na rad u Italiju. Sandro se probudi. Iz svijesti izbriše sve osim smirene sigurnosti koju osjeti i koja kao melem na rani prekrije duševne boli prethodnog vremena. Ovaj susret Ane i Sandra ujedno je i rastanak. Odlaze svatko svojim putem. Ana radi u Italiji, a Sandro je mobiliziran. U ratu je. Ratuje za neovisnost Hrvatske. U toplim se plahtama osjećao miris Anina tijela koji je želio uhvatiti rukama i ponijeti ga sa sobom, u rat. Ljubav je čarolija, taj predivan dodir blizine, to ne možeš opisati riječima, to se mora doživjeti. Sve će uzeti sa sobom do ponovnog susreta. Ispunit će time svaku misao, tamo u ličkim šumama neće osjetiti strah, pomisao na Anu čuvat će njegov život. Nježno okrene Anu na bok i uzme je kao najveću dragocjenost u životu. Nije vidio da ona plače, bešumno, bez jecanja. U svijetloj noći kroz odmaknutu zavjesu vidjelo se nebo. Bilo je uzburkano zvijezdama. 5

Nekim iracionalnim unutarnjim porivima osjetili su da su im misli iste, da je njihova ljubav podijeljena između dolazaka i odlazaka, osjećali su strah, a o tome nisu mogli govoriti jer ne bi ništa riješili. “Hoćeš li biti moja žena?” upita je Sandro. To je izletjelo iz njegova straha da je više neće smjeti voljeti, a voli je. Tim je pitanjem želio osigurati budućnost. To je više bila molba nego realna želja. Ali kada je već to iskreno upitao, i ona mu iskreno odgovori: “Može, samo ne znam kada.” Prasnuli su u smijeh koji se pretvorio u muziku sreće zajedničkog susreta. Životi tih mladih ljudi postali su mozaici trenutaka složeni u cik-cak linijama, u njegovim dolascima iz rata i njezinim iz Venecije. Nije to bila velika geografska udaljenost. Venecija i Lika bila su njihova mjesta boravka koja nisu imala ništa zajedničko, bila su to dva različita svijeta koja su se spajala u vremenu koje su Ana i Sandro zajednički provodili u Rijeci. Podigne njegovu ruku i prisloni je poput relikvije na svoje usne. On je za nju bio svetac. Bila je svjesna njegovih dvojbi oko rata, razboritosti u vezi s njom samom, načina na koji je objašnjavao dobro i zlo... Dan se lijeno uvukao u spavaću sobu na Belvederu. Jutarnja svjetlost rastopila se prostorom i zavukla u svaki kutak sobe. Zrak je bio topao i mirisao ružičastom bojom Anine senzualnosti. Ona je otputovala na rad u Veneciju, a Sandro na ratište u Liku. Tišina u sobi bila je muzika ispunjena šaputanjem ljubavnika, zvukovima izmiješane krevetnine, šumovima želja... Sve je bilo spremno za sljedeći susret. Iz Anine sobe u kojoj je još bilo ostatka noći pucao je pogled preko istočnog dijela grada sve do otoka Krka. More se razlilo u srebrni plašt koji miluje obale Kvarnera. Dalje prema istoku svjetlost je natkrila vrhove planina trepereći nadolazećom toplinom sunčane kugle. 6

Početak

ružila je Trgom svetoga Marka. U sunčanoj prosinačkoj nedjelji osjećala se kao izgubljeni pas koji luta ovamo-onamo tražeći gospodara. Ana je potiskivala svoje misli koje su tražile neku vezu sa smislom te bolne usamljenosti i napuštenosti koja je danima obuzimala njezino tijelo i čiji ju je nevidljiv zagrljaj razdirao do najsitnih čestica. Ana nije imala ništa fizičko iza sebe, imala je površna poznanstva ovdje, u gradu o kome mnogi sanjaju, opijaju se Venecijom i njezinim čarima i tako opijeni zamišljaju da su i sami dio te ljepote. U njoj više nije bilo turističkog entuzijazma potpomognutog viškom adrenalina; ako je o ičemu razmišljala, bilo je to o starici koju je njegovala i koju je zub vremena prikovao za krevet. Dolje, niže prema Stradi Nuovoj, u oronuloj, nekad blistavoj venecijanskoj palači ogrnutoj prašinom prolaznosti, gasi se jedan život koji Ani omogućuje da živi. Ona tako zarađuje, ona je njegovateljica bolesne, nepokretne starice. Takvih žena poput nje ima na stotine u Veneciji. Rade kao njegovateljice starih ljudi, sretne da mogu zarađivati te da uz plaću imaju besplatan stan i hranu. Potrebne su dok starac ili starica žive. Kada se ugasi njihov život, nestanu sa scene i ostaje samo sjećanje. Scenarij Anina života u Italiji neprekidno se ponavljao. Kada bi starica koju je Ana njegovala umrla, pronašla bi drugu. I zato je njezina prošlost podsjećala na proizvodnu vrpcu ili podsjetnik u bloku na novi posao s istim scenarijem koji će progutati četrnaest godina njezina života. Ovo je sedma starica koju čuva i njeguje. Najduže je bila s prvom, gotovo tri godine. Kada je nona, za Anu su sve starice bile none, umrla, ubrzo bi našla drugu. I tako re7

dom. Sada je sa sedmom. Kod one lude Barbare bila je samo deset dana. Poslije svih godina provedenih u čuvanju nona stekla je potrebno iskustvo da može birati i postav ljati uvjete. Netko bi to mogao protumačiti ohološću, netko tko ne poznaje pravila tog posla. Ani su se pravila nametnula logičnim slijedom. Svaku je staricu njegovala kao da je to njezina majka. Štoviše, prema svim tim nonama odnosila se kao prema gospođama koje su, eto, ostarjele i razboljele se, a ona je uz njih da im pravi društvo, njeguje ih i obavlja sve potrebne poslove. Čišćenje, pripremanje hrane i kuhanje ovisilo je o vrsti bolesti i materijalnom stanju njegovane starice te o stavu njezine djece ili skrbnika. Sve je radila jasno i u svemu davala prednost starici a da pritom nije podcjenjivala svoju osobnost. Upravo zbog takvog stava birala je poslove i tražila svoju sobu s televizijom, krevet s podnošljivim madracem i dnevno dva slobodna sata za sebe. O plaćanju se dogovarala tako što bi izložila svoje argumente za kvalitetu usluge i u skladu s time tražila plaću. Ako je trebalo raditi i noću, cijenu bi podizala do maksimuma. Začudo, njezini uvjeti bili su prihvaćani. Imala je stvarne argumente. Nitko ih nije ni pokušavao pobiti. Anu nije samo nezaposlenost natjerala da potraži posao u Italiji. Nadala se da će promjenom okruženja promijeniti i svoju stvarnost. U Rijeci je sve bilo podređeno ratu, privatizaciji i stečajevima najvažnijih privrednih resursa. Samostalnost Hrvatske u stopu je pratila socijalna bijeda.

Priče o radu u Italiji

radom su se širile priče o ženama koje odlaze na posao u Italiju, koji se nazivao jednostavno čuvanje staraca. Ispočetka tajno i stidljivo, a ubrzo javno i snažno, ta je pojava postala masovni fenomen o kome nitko u državi nije vodio računa; naprotiv – sve relevantne državne institucije oglušile bi se na bilo kakvu raspravu o toj temi. Talijanima nije bilo važno što su novopridošle radnice bile po profesiji, nije im bila važna ni njihova dob ni znanje jezika. Bilo je važno samo i jedino – znanje čuvanja staraca. Većina tih žena nikada nije ni sanjala da će izvor njihove zarade, da bi mogle preživjeti u slobodnoj Hrvatskoj, biti pranje posranih guzica staraca u bogatoj susjednoj Italiji. Potreba da osiguraju novčani prihod bila je jača od svih dvojba. Nisu se bojale odgovornosti u stranoj zemlji, krenule su ususret novom životu uvjerene da će tako pobijediti neimaštinu kod kuće. U većini slučajeva to su i uspijevale. Bile su to ratne godine i sve se opravdavalo ratom. Iz uništenih i opljačkanih poduzeća otišlo je prema Italiji tisuće razočaranih žena. Zemlja je grcala u nesređenosti pravnih i socijalnih institucija. Mnoge nasilno otpuštene žene iz kancelarija i tvornica, ali i kućanice i umirovljenice, sve su one krenule put Italije gdje su ih raširenih ruku dočekale obitelji kojima je briga oko starih roditelja predstavljala veliki problem. U Italiji se nudi posao i blizu je kuće. Žene su organizirale posao na način da na jednome mjestu rade njih dvije i da se izmjenjuju svakih petnaest dana. Takvim rasporedom, mislile su, neće djeca i muževi biti napušteni, 9

a moći će platiti i sve račune. Petnaest dana rada i petnaest dana kod kuće, uz obitelj. Bile su uvjerene da odlaze samo dok ne prođe rat. Mnoge su se prevarile. Ostale su zarađivati, neke legalno, a neke ilegalno, godinama, stigla je i starost, a one još uvijek rade posao koji se u Rijeci počeo podrugljivo nazivati lavakuli, odnosno peračice guzica.

Odluka uz Sonjinu pomoć

esen je obojila ulice Anina grada. Pločnici su bili prekriveni purpurnim tepihom otpalih listova. U vrtovima na Belvederu gdje je Ana stanovala, rascvali su se grmovi krizantema. Vraćala se kući s besciljne šetnje Korzom. Razum koji je bio pod pritiskom licemjernog prikazivanja stvarnog života još nije otklonio iz ušiju urlik predsjednika: Imamo Hrvatsku! Pred očima je imala sliku mase građana koji su oduševljeno pljeskali. Pitala se tko može biti sretan u zemlji gdje se vodi politika otpuštanja radnika i sveopće likvidacije privrednih resursa, gdje ljudi ne znaju čime će sljedećeg jutra kupiti komad kruha, a ljudska prava su tabu tema. Nakon otkaza i one okrutne odbačenosti, Ana osjeti kako se smiruje pogledom na draži malenih uređenih vrtova u kojima je ljetna bujnost zamijenila svoje šarenilo bojama nadolazeće jeseni. Svjesno bi otplovila iz brutalne realnosti u mir prirode koju bi obuhvatila pogledom. Čula je kako je zove poznati ženski glas. Smijeh ispuni uski prostor prolaza. Ususret Ani dolazila je Sonja, njezina prijateljica iz mlađih dana. Bila je dotjerana, vesela, obavijena fluidom ženstvenosti. Iz nje je zračio optimizam. Ana razočarano pomisli na svoj izgled. Sonja je odlučno primi ispod ruke i povede prema izlazu iz poprečnog prolaza. “Idemo na kavu da se ispričamo.” Usne je stalno imala razvučene u osmijeh. Čak i kada je rekla Ani da ne izgleda dobro i da se savršeno vidi da Bogu krade dane. I kada ju je upitala je li bez posla. “Pogodila si. Zar mi to piše na licu?” 11

“Gotovo da piše, taj izraz bespomoćnosti podsjeća me na mene samu kad sam bila u tvojoj situaciji. Možeš zamisliti kako je tek meni bilo, djeca mi nisu imala što jesti. S mužem sam se svađala da potraži bolje plaćen posao, iako sam znala da tražim nemoguće. Tjerala sam i djecu da idu brati amule koji su rasli na divlje u šumici iza naše zgrade, da im mogu napraviti pekmez i nafilati kifle koje bi ponijeli na kupanje. Ajme, a kad se sjetim onih nedopuštenih minusa na tekućem računu... Još i sada se naježim. Ponekad mislim da mi je otkaz izmijenio život nabolje. Sjećaš se bivše Juge, one bezbrižnosti, kako smo bili uljuljani u lažnu sigurnost. Sam Bog nam je dao Italiju. Gdje bismo mi krenule da nije... No, sigurno bismo našle neki izlaz, snalažljive smo mi. Činjenica je da mi djeca više nisu gladna i loše odjevena, a i s mužem se bolje slažem. Sada se čak i volimo. Petnaest dana radim i petnaest sam doma. Svi smo se smirili, nismo više u panici zbog neplaćenih računa i praznog frižidera. Još nam novaca i ostane. Možeš li zamisliti da mogu čak i uštedjeti?” “Da, naravno, imaš i od čega. Što će biti s tvojih dvadeset godina radnog staža? Što s time?” upita je Ana. “Riješila sam to drugi dan nakon otkaza. Plaćam si sama radni staž, a pokušavam nagovoriti i supruga, koji je frknut u penziju, da nađemo posao čuvara vile ili, kako kažu Talijani, custodi, to je dosta traženo i dobro plaćeno, oko četiri milijuna lira za bračni par. Posao gdje te odmah prijave ipak je najsigurniji. Imaš sva građanska prava, plaćeni godišnji odmor, zdravstveno osiguranje, trinaestu plaću...” nastavila je navoditi za sebe niz pogodnih situacija ako pronađe taj toliko primamljiv posao. “Što ćeš s djecom?” dometne Ana, iako je bila sigurna da je Sonja i za to pronašla rješenje. “Baka servis. Tata i mama mi pomažu kao i dok sam radila u Rijeci.” Slušajući Sonju, Ana je zamišljala Italiju kao zemlju humanizma, punu razumijevanja za ekonomske i političke iz12

bjeglice, za sve ljude koji su željeli živjeti u toj darežljivoj zemlji. Tko zna kolikim je hrvatskim ženama riješila egzistencijalna pitanja? Kao što je Sonja rekla, u Hrvatskoj su žene bile prepuštene vlastitoj snalažljivosti. Same su se izborile da izmijene neodrživu ekonomsku situaciju pronalaženjem posla u Italiji. Prve koje su krenule u neizvjesnost zarađivanja u tuđoj zemlji utrle su put tisućama poslije njih. Tradicionalni odnos patrijarhalnog društva u potpunosti se preokrenuo. Više se nije pitalo gdje je suprug i što radi već je li i tvoja u Italiji. Hodajući uzbrdo, malo su se zapuhale, nešto od uzbrdice, nešto od toplog jesenskog dana. Sjele su na osunčani dio, uz staklenu stijenu kafića na uglu, ispod bujnog drvoreda primorskoga hrasta. Pile su macchiato, a Ana je uzbuđeno slušala Sonju. “Za nekoliko dana sve postane rutina. Dogode se ponekad izvanredne situacije, no tada se pozovu djeca ili netko odgovoran za starce koje čuvaš. Uglavnom, sve se vrti oko sranja i pišanja, da ti budem jasna. Pelena i lijekova ima koliko ti treba, u tome ne oskudijevaju. Ima i dobrih i loših Talijana, sve ovisi o tome u kakvu si obitelj došla. No, vidim ja da te jako zanima sve o tom poslu, ne stidi se, znam ja kako je tražiti posao u Italiji. Dan započinješ pranjem staraca bez obzira na to jesu li pokretni ili nepokretni, pri svijesti i pameti ili ne. Budi spremna na pranje zubala i intimnih dijelova. Vrlo je važno održavati besprijekornu higijenu. Čistoća stana je također bitna. Zatim slijedi kuhanje, hranjenje, davanje lijekova, šetnje, ponekad i peglanje kćerinih stvari, kao u mojem slučaju. Naravno da sve ovisi od slučaja do slučaja. Žene kažu da je najlakše čuvati nepokretne, a najteže one fuori di testa... izvan pameti. Ako treba, naučiš davati klistir, mjeriti tlak i šećer... Eto, ja sam naučila i davati injekcije.” “Jezik si, znači, savladala?” “To je najmanji problem, ionako stalno ponavljaš iste riječi: fatto cacca, dormiva bene, gia mangiato, tutto bene... po13

kakao se, spava dobro, jeo je, sve je u redu... Najbolje je to reći, onda nema nikakve panike. Kako ti stojiš s jezikom?” “Ja znam talijanski, mogu razgovarati zahvaljujući mojoj noni, ona me naučila dok sam još bila dijete.” Sonja prinese šalicu usnama, zastane i vrati je na stol. Osmijeh se izgubio, a oko usana se nakupila bora ozbiljnosti. Podigne glavu i zagleda se u Anino lice. Odmahne rukom kao da želi izbrisati samo njoj poznat događaj. Ana je očekivala da će čuti neku tajnu, ali ne, nije to bila tajna, bila su to sjećanja na vrijeme kada se spremaš vratiti kući. “Znaš, Ana, samo jednu situaciju ti ne mogu opisati, a to je sreća koju osjećaš kada se približava petnaesti dan, dan povratka kući.” Ana joj je ispričala kako danima prolazi uz agenciju Laguna koja je smjestila svoj ured na polukatu stare vile na Belvederu i kako još nije skupila dovoljno hrabrosti da uđe i zatraži pomoć u pronalaženju posla u Italiji. “Priča se da ti u roku od nekoliko dana nađu posao”, reče. “Vjerojatno je istina, u Rijeci nema posla, to je agencija koja očito surađuje s talijanskim agencijama”, odvrati Sonja. Nastavila je glasno razmišljati vidjevši da Anu zanima sve o čemu priča: “Laguna surađuje s talijanskom agencijom iz Vicenze. Stranka u Italiji naplaćuje uslugu sto tisuća lira, agencija u Rijeci šest puta više.” “Gdje ti radiš?” upita Ana. “Ja... radim u Padovi, mijenjam se s Ivankom. Sjećaš se personalke iz moje bivše firme? Ostale smo i sada prijateljice.” “Bože, zar ona drugarica radi u Italiji?” začuđeno će Ana. “Prošla su ta vremena, okolnosti su se drastično promijenile nagore za bivše drugarice i bivše dame. Potreba za novcem mijenja stavove. Da znaš samo kako rado pristaju 14

obavljati i dodatne poslove za minimalnu plaću... Glavno je da se zarađuju lire. Neke peglaju i čiste po susjedstvu, neke prave ukrasne papirnate mašne udružene s Talijankama kojima je to legalni posao. Naše ti se žene jako brzo snađu.” Sonja se ponovo nasmije. Njezino dobro raspoloženje ozari sjaj u očima, a lice poprimi ružičastu boju. Bila je osvježenje na terasi kafića. Ana ostane ozbiljna. Pokušala joj se pridružiti, no uzalud, nije mogla, u grlu je imala neki odvratan gorak okus koji se pojačao kada je čula kako se naše žene brzo snađu. “Agencija uzima visoku proviziju, ali ostaje jedino rješenje ako se posao ne može naći preko poznanika. Do sada sam zaposlila nekoliko poznanica, pokušat ću i tebi pomoći”, reče Sonja koja se više nije smijala, kao da želi naglasiti ozbiljnost situacije. Sada Ana razvuče usne u osmijeh. Odjednom je Italija postala tako blizu, kao da se već nalazi u toj zemlji punoj ponuda za posao. “Mama ti još uvijek peče kolače?” naglo promijeni temu razgovora. Zapravo je Sonja mislila na firmu Slatko srce u kojoj je i sama donedavno radila i iz koje je morala otići kao višak radne snage. Anu je pak razočaralo što je razgovor krenuo u drugom smjeru. Željela je slušati još priča o Italiji, željela je saznati svaki detalj, sve o svakodnevici na poslu koji će uskoro obavljati. Upijala je svaku Sonjinu riječ i istovremeno se u njoj počeo stvarati zaključak da konačno mora izabrati između otići ili ostati. “Da, peče kolače, samo što mjesecima ne dobiva plaću. Sretni smo što mi je otac na birou za zapošljavanje pa dobiva 900 kuna mjesečno do penzije za pet godina. Kako su tvoji?” upita Ana više iz pristojnosti nego što ju je to stvarno zanimalo. “Zamisli, tata i mama bivši pedagoški radnici, a kći lavakuli. Kad se vratim doma, obavezno ih zovem na ručak.” 15

“Dođu?” “Ne, ni slučajno, kažu da budem s djecom i suprugom, da nisam svjesna koliko im nedostajem i da smo se mogli, kao i ostali, pomiriti s neimaštinom, a ne da perem posrane guzice u Italiji, te da bi taj posao, uostalom, da je tako dobar, radile Talijanke. Ne mogu se ljutiti na njih jer je istina to što kažu. Puno mi znači njihova pomoć oko djece. I da mi ne znam što kažu, ja ih volim. Roditelji su mi i žele mi najbolje.” Ana uoči Sonjinu njegovanu poludugu kosu boje mahagonija, isprepletenu zlatnu ogrlicu koja je izvirivala ispod ovratnika crne kožne jakne, a na nogama mekane mokasine. Sonja je shvatila Anin pogled. Ponovo njezin smijeh i samozadovoljan glas: “Sve je to zahvaljujući Italiji...” “... i tvojim vrijednim rukama”, nadoda Ana. Ana je bila jedna od mnogih koje pričaju istu priču. Sonja se pitala zašto oklijevaju. Italija je toliko blizu da možeš pljunuti do nje, nudi posao koji se plaća nezamislivim iznosima za naše prilike. I, zapravo, tko zna kako su se čuvali svi ti talijanski starci prije ove silne najezde žena iz Hrvatske? Sonja je željela pomoći mnogim poznanicama, pronaći im posao. I pomagala je na razne načine. Trudila se da upozna Talijanke u prodavaonici kruha, u trafici, da uspostavi kontakt s medicinskim sestrama koje su dolazile vaditi krv bolesnim starcima. Tada bi navela razgovor na svoj mlin i nudila svoje prijateljice kao pomoć oko njege staraca. A kada bi uspjela i posao bio dogovoren, iskreno se veselila. I nikada nije uzimala proviziju. Prihvaćala je tek poziv na kavu. To kao da joj je postalo satisfakcija i potvrda da nije jedina koja je napustila obitelj. U biti, time se podsvjesno tješila i opravdavala svoju odluku. Ani je taj razgovor riješio sve nedoumice i osnažio njezinu odluku da ode raditi u Italiju. 16

Ana i Sandro

ečeras se Ana trebala susresti sa Sandrom. Javio se jučer s bojišta u Lici. Rekao je da zove iz razrušenog Gospića. Dolazi na sprovod prijatelju i molio ju je da se nađu, barem nakratko. Njihovo prijateljstvo razvilo se u nježan odnos uzajamne potrebe da otkriju svoje sumnje i najintimnije dijelove sebe. Rat koji se iznenada ispriječio između njih ubrzao je međusobno davanje ljubavi. Ovoga je puta odsutnost duga dva dana bila nenadana. Došao je na pogreb prijatelju. Ana je poznavala preminulog mladića. Bila je užasnuta i zabrinuta. Bože, koliko je već riječkih mladića poginulo? Vraćali su se u grad autobusom u kojem je vladala neka tupa tišina. Nitko nije pričao, ni njih dvoje. “On nije poginuo, on je pucao sam sebi u usta...” reče iznenada Sandro. Ona naglo pokrije Sandrova usta svojom rukom. Šaptom kaže kako je to jezivo. Sandro zadrži njezinu ruku na svojim usnama. Ponovo je udisao taj omamljujući miris njezine senzualnosti. Tuga je otklizala nestajući postupno, kao da se topi, i ustupala mjesto još većem osjećaju straha. Straha da je posljednji put s Anom. Rat nema milosti, a ovaj topao priljubljeni dlan nudi sigurnost. Ova mirisna mekana koža ispod koje osjeća bilo pomaže da njegova bol za umrlim prijateljem bude manje bolna, da ne razara dušu i da priguši krik ranjene mladosti. Nikada kao do sada nije osjetio potrebu da Ana bude njegova, zauvijek, da nasloni glavu na njezine grudi i da zaplače. Sandro je znao zašto je njegov prijatelj u sobi svog sretnog djetinjstva pucao sebi u usta. 17

“Sandro, idemo se prošetati uz Rječinu”, reče Ana žu deći da se sakriju od svih, da odmore svoje misli i pre puste se uzajamnim nježnostima. Spustili su se niz Belveder do Guvernerove palače i uputili prema Rječini. Prošli su mostom, zatim uz hotel Continental i krenuli prema Brajdici. Čitavo vrijeme, hodajući uz Rječinu, nisu govorili. Naslonili su tijela na rub željezne ograde i promatrali poskakivanje vode. Žubor je podsjećao na šum vjetra što se kotrlja niz planinu. “Zar rat može imati i neku dobru stranu?” upita Ana misleći kako je zatvaranje Tvornice papira vratilo Rječini djevičanski izgled izvorske vode. Koliko je proizvodnih hala ugasilo svoje strojeve opravdavajući to ratom? Koliko je ljudi ostalo bez posla? Koliko će žena, kao i Ana, krenuti u Italiju? Koliko će djece i ostalih ukućana zbog toga biti izloženo stresu? Sandro je razumio situaciju, kako javnu, tako i onu koja se mogla pročitati između redaka koje bi napisao poneki hrabri novinar. Eto, sada je doznao da Ana želi otići raditi u Italiju. Shvatio je da nema izbora i da ona bježi kao i on kada osjeti opasnost tamo u gustim šumama Like. Išarani listovi divljih kestenova letjeli su zrakom u posljednjem plesu svog kratkog života. Spuštala se noć, ulične svjetiljke su bacale sjaj i površina vode je svjetlucala. Zapuhala je bura. Svjetiljka se ugasila. Sandro obujmi Anina uska ramena. Njezina odluka da napusti roditelje i sigurnost doma nije došla zbog avanture. Treba imati hrabrosti i iskrenosti da kreneš u nepoznato. I zato je želio da ona shvati kako i on odobrava njezin izbor. “To ti je odlična odluka, upoznat ćeš narod koji je sto godina ispred nas. Oduvijek se divim njihovoj kulturi na svim poljima, najvećem geniju u ljudskoj povijesti Leonardu da Vinciju. Ja sam zaljubljen u njihove predivne gradove, volim njihovu glazbu i kuhinju, pisce i renesansu, slikare i kipare, od njih bismo mogli naučiti koliko je 18

teško priznati pogreške prošlosti i za to ne okriviti naciju već pojedince. Ponosni su što su Talijani i svaki svoj proizvod uzdižu do nebesa. Jednom sam bio u Azolu, taj gradić nazivaju perlom Veneta, bio sam i u Veneciji, ona je očaravajuća, doduše u nju su svi zaljubljeni osim samih Venecijana...” Podigne Aninu glavu i poljubi je. “Dušo, gdje ćeš ti završiti?” kaže napola veselo, napola tužno, a zatim iznenada upita: “Sjećaš se moje sestrične Nataše?” “Da, naravno, gdje je ona nestala? Prije rata je često bila u našem društvu.” “I ona radi u Italiji, ne znam gdje, pitat ću tetu. Znam da je Milan, njezin suprug, pobjegao još ‘91. godine i zatražio politički azil u Italiji, a ona je ostala zbog stana i djece koja su išla u školu.” “Zar je on bio srpske nacionalnosti?” “Rođen u Rijeci od roditelja Srba.” “Sva sreća da postoje zemlje koje mogu pomoći ljudima u ovakvim situacijama. Nacionalizam, protjerivanje ljudi zbog nacionalnosti, sulude su to stvari...” “Ja sam mislio da nakon zajedničkog života u bivšoj državi ne može biti mržnje na toj osnovi. Sve što je prije rata bilo bezazleno i čemu nismo pridavali važnost postalo je izvorom mržnje, i na našoj i srpskoj strani. Koliko nas mijenja ova borba za neovisnost, toliko mijenja i one koji to ne žele prihvatiti. Zamisli da smo se raspali na republike sa zajedničkim poštenim dogovorom, da smo ostali braća sa Srbima, zamisli kako bi nam životi bili sasvim drugačiji, a ovo sada, toliko suza za onima kojima nikada nećeš pronaći grobove...” Željela je da prestane govoriti to što govori, ali nije znala kako da ga prekine. Suviše se unio u svoja razmišljanja. I zato ona to sluša. Jer se on možda osjeća odgovornim. 19

Iznenada zašuti. Hodali su prateći tijek vode nesputan ikakvom preprekom. Bili su osamljeni šetači, njih dvoje i Rječina koja nježno žubori, bistra i prkosna hita prema moru. Naslonjeni na hladan rub željezne ograde, kao u nekoj bajci o princu i princezi, zaklinjali su se na vječnu ljubav. Bili su sami na tom dijelu šetališta, stisnuti uz ogradu, u podnožju ulične svjetiljke. Bili su isključeni iz prostora oko sebe. Ponavljao je da je voli i da je ona smisao njegova života. Ona je govorila istim riječima. Osjetila je da je želi. I ona je to isto željela, ući u njegovo tijelo, predati mu sve što posjeduje, svu sebe. Naslonjena na ogradu, a on uz svjetleći stup, osjećali su se izoliranima. To im je bila zaštitna koprena od vanjskog svijeta, od rata, od njezinog odlaska u Italiju. Omotani paučinom strasti, otplovili su daleko u snove ljubavi. Kad su se razdvojili, stresli su se od hladnoće koju je donijela jesenska večer. Anin zvonki smijeh odjekne uz Rječinu. Sandro uzvrati, grleno, opojno, kao sretan dječak dok se igra loptom. Prihvate se rukama i krenu trčati, natrag prema mostu. Vratio se s Anom do njezine kuće na Belvederu. Koliko je puta ulazio – ne tako davno – kao prijatelj koji se divio njezinim slikarskim akrobacijama. Bilo je zabavno promatrati lepršave akvarele pune životne radosti. Slike su bile raspjevane maštom Anine mladosti. Zarobila je ona njegov um davno i upravo u pokušaju da je osvoji, u njegovom najiskrenijem ljubavnom žaru, u času kada je i ona osjetila da se među njima rađa ljubav, ratni poklič vojskovođa otjerao ga je na bojište.

Nešto malo o Ani

Sjećanja na događaje iz djetinjstva, koji su prvi pokazatelji naših kasnijih navika, ostaju u nama zauvijek.

na je u dobi od šest godina nacrtala svoju prvu pravu sliku. Bilo je to u dječjem vrtiću. Nacrtala je ulicu koja se vidjela kroz široki stakleni prozor prostorije za igranje. Uz ivicu ulice, s obje strane, rasla su ogoljena zimska stabla. Crne ispružene grane podsjećale su na kostur kišobrana. Pri dnu ulice spajale su se u jednu točku. Sliku je nacrtala u geometrijskoj perspektivi. Precizna percepcija stvarala je stvaran, fotografski ugođaj zadanog motiva. Slika je bila prezrela za Aninu dob. Tete su u čudu gledale njezin rad. Poslale su sliku u Vjesnik i ona je osvanula na stranici kulture pod naslovom Gola stabla. Ispod slike je pisalo Anino ime i prezime. Tijekom osmogodišnjeg školovanja razvilo se i upotpunilo Anino zanimanje za crtanje. Ponovni uspjeh postigla je slikom gradskog tornja u Rijeci. Jedina je u razredu nacrtala sve arhitektonske ukrase, nije ispustila nijedan detalj, i to sve po sjećanju. Slika je imala skladne dimenzije i prihvatljiv mjerni omjer. Anini roditelji držali su kćerin talent obiteljskim nasljeđem. Slikao je nono, slikala je i Ana. Navikli su da Ana lijepo crta, čak su joj i pozirali. Portreti su bili pravo čudo. Blokovi puni skica nakon nekog vremena završavali bi u smeću. Ta bila je to samo igrarija njihove nadarene kćeri. Nona je bila jedina koja je razumjela Anin umjetnički poriv. Ona joj je kupovala boje i kistove, ona joj je poklonila prvi štafelaj ručne izrade pokojnog djeda. 21

U nonin stan u prizemlju obiteljske kuće preselila se u zreloj dobi mlade djevojke. Nonina smrt bila je neočekivana. Poginula je pod kotačima pijanog vozača. Dugo vremena Ana nije prihvaćala tu tragičnu smrt. Kada je ušla u stan nekoliko mjeseci nakon pogreba, otkrila je da osjeća snažnu nježnost prema svim stvarima i predmetima u njemu. Kao da je nona uz nju i potiče je da slika, kao da tišina stana budi u njoj poticaje da ponovo i ponovo uzima štafelaj i pričvršćuje nove i nove stranice bloka za crtanje. Zidovi hodnika, dnevnog boravka i soba postali su kaleidoskop Anine vještine. Ana je voljela svoje slike, bile su dio nje. Vodene su boje bile tako nježne i osjetljive. Crtajući akvarele, odmarala je dušu. Igrala se nijansama. Bilo je to izazovno i očaravajuće. Voljela je Ana knjige i glazbu, voljela je svoj posao tehničke crtačice u birou velike pomorske tvrtke, svoje prijatelje s kojima je provodila ljeta na pećinskim plažama, zimske večeri u kazalištu, kinu ili u društvu u kafiću. Bila je sretna svojim životom. Zbog svojih misli i načina na koji je živjela smatrala se privilegiranom – sve do trenutka tog prokletog otkaza koji je sve nepovratno promijenio. Zatim ova čvrsta veza koju je željela zadržati, a koja je bila omeđena ratom za nezavisnost Hrvatske. Put do nezavisnosti krenuo je krvavim putem. Zar je moguće da na pragu Europe, na pragu trećeg tisućljeća, politika toliko zaludi pojedince da između svih mogućnosti koje bi mogle osigurati mirnu budućnost građanima, vođe izaberu onu najbrutalniju – rat? Sandra je upoznala u društvu svojih prijatelja. Stanovao je u susjednom neboderu i kako je jednom priznao, često ju je promatrao dok bi boravila u vrtu. Godinama je bio u njezinoj blizini, divio se njezinim crtežima, njezinom načinu govora, svemu što je činila, pa 22

čak i načinu kako je držala kist, no nije imao hrabrosti jurišati na njezino srce. Nije bilo jednostavno osvojiti Anu koja te smatra prijateljem i ne zna da si zaljubljen i u nju i u cjelokupan način njezina života. Rat je prekinuo na trenutak njegovu zaokupljenost. Društvo se ubrzo raspalo, svatko je dobio nove zadatke koji nisu ostavljali prostora za druženje. Na koncu prve godine rata Sandro i Ana ostali su sami, prepušteni uzajamnim emocijama. On je dolazio Ani s bojišta, nenadano, na dan ili dva, ovisno o tome kako bi dobio dopuštenje. Ako ona ode u Italiju, kome će dolaziti? Susreti će postati bit njihovih života. Rat jednom mora prestati, a do tada neka Ana radi u Italiji ako to želi. Tog tužnog dana, kada je Sandro došao na pogreb prijatelju, i on i ona potisnuli su svu sadašnjost u kutove svijesti. Ana je htjela čuti Sandrovo mišljenje o svojoj odluci. Sandro, prožet bolom za umrlim prijateljem, užasnut svim onim grobovima koje je gledao na livadi rezerviranoj za poginule vojnike, shvaćao je da je u mladosti kojoj se nametne rat sve promašeno. U alternativi gdje nema alternative, već samo jedan izbor – prljavi, pokvareni, odvratni rat. U Ani je vidio anđela koji će ga utješiti. Kako bi volio isplakati svoju tugu, urlati na sav glas i držati je za meki dlan njezine ruke. Dan poslije Sandro je otišao na bojište u Liku.

Agencija

gencija Laguna smjestila se na polukatu starinske vile. Kada je ušla u moderno uređenu kancelariju, Ana se iznenadila ljepoti interijera. Bijele kožne fotelje, najsuvremenije dizajnirani radni stolovi, kompjutori kompletirani svim mogućim priborom, korektori, šareni blokovi, vesele plastične kutijice, zidovi ukrašeni originalnim slikama, stručno osvjetljenje, sve je ukazivalo da taj vanjski sjaj daje onome tko traži posao nadu da će posao i dobiti. U tako ugodnom ambijentu jednostavno se nisi mogao osjećati odbačenim građaninom koji traži spas pitajući bi li mogao dobiti posao u Italiji kao guvernanta staroj osobi. Koliko muke i bijede vani, a tu kao da si ušao u neki novi svijet optimizma i samopouzdanja. Ova privatna agencija imala je imidž uslužnog servisa za zapošljavanje Riječanki u Italiji. Radila je udružena s agencijom iz Italije. Sav pripremni postupak s klijentom bio je izbalansiran tako da se doimao regularnim. No, istina je bila da se posao ugovarao na crno i da je to bila prešutna službena varka koja je na perfidan način izigrala zakon. Konkurencija takvim agencijama bili su pojedinci koji su posao nudili u novinskim oglasima. Uslugu su naplaćivali po vlastitoj procjeni. Ani, kao i ostalima, bilo je svejedno, pravna država još nije funkcionirala, a bilo je očito da nam Talijani gledaju kroz prste, ne reagirajući na masovni dolazak radnica na crno. Službenica u agenciji Laguna, mlada djevojka, ponudi Ani da sjedne u udoban naslonjač i da pričeka koju minutu. Zatim je pozove i da nije saslušala što Ana traži, pruži joj papir uredno ispisan na kompjutoru. Bio je to ugovor o radu u kojem je Ana naknadno pročitala što agencija traži. 24

“Ispunite to kod kuće i donesite s dvije fotografije.” Djevojka, gledajući u ugovor na stolu, onako, kao usput, upita Anu na talijanskom jeziku koliko ima godina. Ana odgovori. “Znači, služite se jezikom?” “Da.” Vratila se kući uzbuđena, nestrpljiva da otkrije što piše u ugovoru. Držala je priljubljene plastične korice fascikla kao svetinju. Unutra je njezina sudbina. Ana je čitala upitnik: bračno stanje, ime i prezime, godina rođenja, adresa stanovanja, dvije fotografije, životopis napisan talijanskim jezikom, potvrda doktora o sposobnosti za rad, opća uplatnica na 50.000 lira (uplata za životno osiguranje s trajanjem od mjesec dana), plaćanje agenciji 10 posto od mjesečne zarade u razdoblju od šest mjeseci. Ugovor je imao klauzulu da u slučaju prekida posla zbog objektivnih problema, agencija ponovo može ponuditi novi posao. Drugog jutra Ana se uputi sektorskom liječniku. Pitala se kako će on utvrditi je li sposobna da obavlja posao njegovateljice. Liječnik je bez komentara na obrnutom listu recepta udario pečat ordinacije i predao dokaz o Aninoj sposobnosti. Odahnula je, liječnička kontrola je završena. Bilo je ugodno osjećati se ponovo aktivnom, nositi ispunjen ugovor u agenciju gdje su ponovo tražili da sjedne u udobnu fotelju dok pročitaju i provjere je li sve ispunjeno i priloženo u redu. Ne gledajući u Anu, službenica se posvetila listanju ugovora, onako ovlaš, dajući joj do znanja kako je sve to rutinska provjera njezine poslovne sposobnosti. Nakon okrenute posljednje stranice reče: “Nazvat ću vas čim dobijem ponudu.” U tom trenutku Ana se razočarala. Očekivala je suprotno, da je ponuda već stigla i da samo čeka njezin pristanak. Začuo se zvuk faksa. Službenica joj dade znak rukom da ostane sjediti. Energično otrgne poruku i čitajući tekst, 25

spuštala je glavu sve niže i niže. Onda je naglo podigne i upita: “Volite li životinje?” Ana odgovori da voli i istog trenutka shvati da nešto neće biti kako je očekivala, jer ona voli životinje na poseban način. Ne bi im naudila, ima samo prirođeni strah od njih. Službenica je izmijenila izraz lica i uz smiješak je počela objašnjavati kako ponekad stignu pomalo neobične ponude. “Pročitat ću vam ovaj faks”, rekla je upravo u trenutku kada je ušla još jedna žena. “Pričekajte, možete i sjesti, samo da obavim stranku”, pokazala je pritom prema Ani koja se nije dobro osjećala naslućujući da je dobila konkurenciju. Zašto bi inače službenica rekla i ovoj ženi da sjedne i tako sasluša ponudu, pomisli. Službenica je promatrala reakciju obiju žena kada je krenula prepričati im tekst, a ne pročitati ga. Rekla je da u Vicenzi u prelijepoj vili (kao da je vidjela tu vilu) treba čuvati pokretnu zdravu staricu i njezine kućne životinje – tri psa i četiri mačke. “Životinje su kastrirane, treba ih hraniti i čistiti njihove kaveze i košare. Hrane se konzerviranom hranom, peru automatskim šmrkovima i redovito vode veterinaru. Plaća je 100.000 lira dnevno. Plaćeni su praznici i plaćen je put.” Nastao je tajac. Ana koja se vidljivo zajapurila u nedoumici zbog nezamislive plaće (ta bilo je to bogatstvo koje ona u Hrvatskoj može samo sanjati), konačno shvati da ne može prihvatiti takvu ponudu. Kao malena djevojčica silno se bojala uzeti pile u ruku. Bojala se pomilovati mačku ili psa, bojala se čak i bubamare. Bio je samo jedan izuzetak. Voljela je skupljati krijesnice. Kada bi u ljetnim večerima šetala s nonom i uz rub puta ugledala svjetleće kuglice, sagnula bi se i nježno izvlačila između vlati trave topla tjelešca bubica. Kotrlja26

la bi ih na dlanu, prekrila drugom rukom i kroz pukotine između prstiju promatrala tajanstvenu nježnu svjetlost. U sobi bi nona metnula krijesnicu na list kakve biljke i prekrila je čašom. Bio bi to Anin noćni luster. Čitava soba odisala je čarobnom atmosferom u kojoj bi uživala. Žena koja je naknadno ušla u kancelariju odluči reći nekoliko riječi zbog Anina razočaranog pogleda: “Ja nisam dobro razumjela, je li u ovoj ponudi važnije čuvati nonu ili pse i mačke? Dobro da nemaju i kokoši! Pa gdje smo mi naučeni na takvo nešto? Moja prijateljica je morala hraniti kuniće, pobjegla je kada je naišla na golemog štakora koji se motao oko kaveza. Srećom, odmah je našla drugi posao u Trstu, sada čuva nonu na četvrtom katu i kaže da se preporodila.” “Talijani plaćaju i dopuštaju si ovakve ponude. Kako vidim, ovdje nema zainteresiranih...” odgovori službenica. “Ne, to ne znači da ja neću prihvatiti posao ako ova šinjorina neće”, reče žena. “Samo izvolite, slobodno vam je”, odgovori Ana gledajući u službenicu kao da se želi opravdati zbog odbijanja posla. “Obavijestit ću vas telefonom kada dobijemo vama prihvatljivu ponudu”, kaže ljubazno službenica, dajući do znanja da je razumjela Anin strah od životinja. Ulica ispred agencije u kojoj nije bilo prometa, a ni ljudi, svojom mirnoćom još je jače razbuktala borbu u Ani. Mogla je krenuti u bilo kojem smjeru, bilo joj je svejedno. U svojem rodnom gradu bila je izgubljena, razočarana i bez budućnosti. Njezin se posao tehničke crtačice ugasio, kao i mnogi drugi poslovi u brodogradilištu koje je odjednom od profitabilnog diva postalo državni parazit. Svi njezini planovi vezani uz posao više nisu imali smisla. Sada njezine nade ovise o tko zna kojoj talijanskoj obitelji čiji je član ostario i koji traže ženu koja će preuzeti brigu o 27

njegovom životu. Ponuda koju je upravo odbila ostavila je gorak okus u ustima. Vraćala se kući pod jakim pritiskom odbijene ponude. Danas će konačno reći roditeljima da traži posao u Italiji. Osjećala je da o ovoj današnjoj ponudi mora s njima razgovarati. Ionako ih je stavila pred gotov čin.

Odluka je konačna

akon maminog zdravog i jeftinog ručka u kojem su toga dana sardine bile pripremljene u pećnici zbog uštede ulja, Ana ih obavijesti da će sljedećih dana otputovati u Italiju na rad. “Kakav rad?” “Čuvanje starice.” Muk. Što da joj kažu? Odobravaju to, ali u isti čas im je žao, ona to nije zaslužila, da napusti kuću i ode u nepoznato. Ali ona to želi, vidi se da je već odlučila. Zatim otac izjavi da to uopće nije loša ideja... otići tako blizu... u Italiju... i zaraditi koji dinar. I još je s tugom rekao kako bi, da je malo mlađi, i sam otišao. “Ako Italija nudi posao našim ženama, a u Hrvatskoj ga nema, zašto ne? Novac je potreban mladim ljudima, osjećaju se važnijima i život poprima neki smisao. Svakako, bilo bi bolje kada bi to bilo legalno. Čuvanje starih osoba veoma je odgovoran posao. Ne može to svatko. Kakve sve humane osobine moraš imati...” govorio je otac nastojeći potvrditi ispravnost Anina izbora. “Strpljenje, iskrenost, razumijevanje, poštenje, nježnost, hrabrost, znanje ophođenja s raznim tipovima staraca, ljubaznost, prihvaćanje njihova načina života... Dušo, ako to ne budeš mogla, vrati se.” Mama je rekla da je otišla i njezina bivša šefica, a sve u vezi s njom Aninoj je majci bilo pozitivno. Drugog dana Anu probudi zvonjava telefona. Bilo je sedam sati i petnaest minuta. Brzo je ustala i potrčala u hodnik do telefona. Pomislila je da je možda Sandro ili agencija. Odmah je odbacila i jednu i drugu mogućnost i kao u nekoj maglovitoj situaciji, kada ne znamo tko nas može zvati, upita: “Halo, tko je?” 29

“Ej, Ana, ja sam, Nataša, Sandrova sestrična. Zvao me i rekao da tražiš posao u Italiji. Evo, pruža ti se prilika. Dat ću ti broj telefona gospođe Marte koja traži ženu za svoju majku. To je u Veneciji gdje sam i ja, nadam se da ćemo se vidjeti.” Rekla joj je broj telefona i savjetovala da nazove poslije osam sati navečer. Razgovor je bio kratak, a nudio je tako puno sigurnosti. Gospođa Marta ju je zamolila da se po dolasku na željezničku postaju javi telefonom i nakon toga ukrca na brod, vaporetto, a potom iskrca na postaji Ca d’Oro gdje će je ona dočekati odjevena u svijetlosmeđi ogrtač. Božanstvena Venecija, grad u kojem bi trebala raditi. Tako nešto mogla je poželjeti samo u najskrivenijim mislima. Odjednom joj se nudi nešto poželjno, nešto što je čini pobjednicom. Misli koje su navirale bez prestanka ispunjavale su sve njezine želje koje su jučer u agenciji bile nemilosrdno pokošene. Jučer je bila mala, jadna Riječanka, sastavni dio nezaposlenih, odbačenih žena u najproduktivnijem životnom razdoblju, jedan karton na birou za zapošljavanje koji nikome ne može pronaći posao. Večeras će razgovarati s gospođom Martom i već je osjetila simpatiju prema toj nepoznatoj ženi. Bila je sasvim uvjerena da je to posao koji može samo poželjeti. Razmišljala je o Sandru koji nije imao vremena ni reći joj da je nazvao Natašu. Anine su misli jurile prema Lici, probijale se kroz guste velebitske šume i tražile Sandra. Onda se zaustavila i da sama sebi olakša samoću, zamisli da je tu, uz njezino tijelo, da rukom prebačenom preko tog tijela ponavlja onim svojim punim, sigurnim glasom da je beskrajno voli, voli... Ne, on nije imao vremena reći joj da će nazvati Natašu, važnije je bilo ponavljati najljepše riječi ljubavi. Ani su one bile zalog njihovih rastanaka, one su bile čarobna muzika u iščekivanju novog susreta. 30

Put u Veneciju

jedila je kupeu golemog mađarskog vlaka koji je svakog jutra dolazio u Trst. Bio je to međunarodni vlak koji je prevozio putnike iz bivših jugoslavenskih republika na rad u Italiju. Vlak se pokrenuo uz cviljenje kotača. Ana skrene pogled sa slike Blatnog jezera koja je ukrašavala uzglavlje nasuprotnog sjedišta. Nasloni lice uz staklo prozora. Željela je još jednom vidjeti kako iza nje ostaje silueta tršćanskog kolodvora, uhvatiti pogledom još jednom peron broj četiri. Obrisi grada u jutarnjoj izmaglici ustupiše mjesto plavetnilu Tršćanskog zaljeva. Usidreni saudijski tankeri, omeđena staništa školjki, poneki zaljubljenik jutarnjeg jedrenja i poneki ribar činili su to predivno more tako pitomim, tako sastavnim dijelom cijele panorame da Ana osjeti novu radost koja nije bila povezana s onime što je ostavljala, već s onime što je očekuje. Uskoro vlak zaplovi predivnom prirodom tršćanskog krasa koja ju je snažno podsjećala na prirodu rodnoga kraja, hrvatskog primorja. Jednom je bila u Veneciji. Bio je to sindikalni izlet na koji su je poveli roditelji. Svi su imali gotovu hranu pripremljenu kod kuće, uglavnom pohane kokošje batke i karabatke, termosice s toplim napicima, pite narezane na rombove. Nisu pili mirisni crni napitak pripremljen u automatskim aparatima koji još nisu stigli u Jugoslaviju. Kod kuće se pila turska kava, a oni koji su pili ovu, iz aparata, tvrdili su da na svijetu ne postoji bolja. Vratili su se kući bez popijenog macchiata ili cappuccina, nisu probali venecijansku meringu, a o ručku u restoranu nije bilo ni riječi. Što se pak tiče suvenira, svi su kupili gondolu koja je navijena pjevala O sole mio. Grad je bio 31

prekrasan iako je padala kiša i glavni trg bio poplavljen. Sjeća se kako su na povratku u Sloveniju stali kraj restorana i navalili na kiseli kupus s kobasicama. Bila su to lijepa prošla vremena jednostavnih i zadovoljnih ljudi. Tko bi ikada pomislio da će Ana ponovo doći u Veneciju, ne kao turist već kao hrvatska nezaposlena žena koja će se zaposliti i u trenucima slobodnog vremena moći šetati gradom, razgledavati veličanstvene crkve, ponekad posjetiti izložbu poznatih umjetnika, sanjariti na lukovima kamenih mostova. Vozit će se u gondoli koja je prevozila domaćice i turiste s jedne na drugu obalu Velikog kanala. Čitala je o Veneciji, no nažalost, Matvejević još nije bio napisao svoju sagu o tome zašto se samo jedan trg, Trg svetoga Marka, naziva trgom, a svi ostali kampovima. Ana je prvi put putovala vlakom za Veneciju i zainteresirano gledala krajolik. Dvije su žene putovale svakih petnaest dana u Padovu i krajolik ih nije zanimao. Imale su one drugog posla, ispričati što im se događalo. Jedna, ona malo starija, bit će pedesetogodišnjakinja, bacajući poglede prema muškim putnicima, pričala je: “Naši muškarci ipak nisu tako pokvareni kao jedan talijanski starkelja koji mi je, možete to zamisliti, nudio sto hiljada lira da mu ga samo primim u ruke. U prvi mah nisam shvatila što ustvari govori, a kada mi je to ponovio, rekla sam mu da je stara svinja.” U tom trenutku u kupe uđe kondukter i zamoli vozne karte. Razgovor načas utihne i tada mladić nasuprot Ani melodičnom ekavicom uljudno zamoli Novi list koji je virio iz njezine torbe. On je na koljenima držao Ilustrovanu politiku, beogradski dnevni list tiskan ćirilicom. Nije to ni primijetila, ćirilicu je naučila u osnovnoj školi i na njoj pročitala mnoštvo knjiga. U svojoj kućnoj biblioteci imala je Andrićev opus napisan tim pismom i ponosila se time. Znala je reći da bi voljela naučiti i glagoljicu, a voljela bi znati i kinesko pismo. 32

Pročitala je nekoliko naslova u kojima su dominirale riječi ustaše, fašisti, genocidni narod... i vratila mladiću novine u kojima, nažalost, nije bilo istine koju je ona poznavala. Mladić, vidjevši kako je odbacila novine, ponovo joj se obrati melodičnom, smirenom ekavicom: “Obožavam Novi list, to su jedine demokratske novine na Balkanu.” “O kakvoj vi to demokraciji, nema tih novina koje bi javno opisale moj slučaj”, upadne u razgovor sredovječni muškarac. Dvije žene nisu više glasno razgovarale. Znatiželjno su usmjerile svoje poglede u sugovornika. “Cure moje i vi mladići, pokraden sam od svojih dok sam bio u skloništu. Sve što je bilo vrijedno u mom stanu je nestalo, a hvala Bogu, bit će da nisu poznavali slikarstvo jer je na zidu ostala slika znamenitog umjetnika... ne znam jeste li čuli za Hegedušića... koju sam uspio prodati da prikupim novac za put prijatelju u Njemačku.” “Krađe u ratu, nazovimo to pravim imenom, pljačke, toga ima u svakom ratu”, reče mladić s rastvorenim riječkim novinama i nastavi pričati koliko se on veselio demokratskim promjenama u Hrvatskoj. “Mislio sam da će Srbija krenuti vašim stopama”, rekao je. “Želio sam studirati u Zagrebu, ali nažalost izbio je rat i sada studiram u Italiji.” Mladić je iz Beograda putovao u Milano gdje je studirao i noću radio kao konobar. “Demokracija”, reče Ana, “ona je kao sjeme biljke, ako naiđe na plodno tlo, nikne i cvate, a ako tlo nije plodno, grčevito se bori za opstanak ne birajući metode. Plodno tlo su ljudi, naš narod koji još nije sazrio. Vidite što je donijela Hrvatskoj? Sve vitalne institucije, sva važna gospodarska bogatstva, sve je u banani, a u ime demokracije...” 33

Cvileći i tresući se, vlak se zaustavio na prvoj postaji nakon Trsta, u Monfalconeu. Ana otvori prozor. Na peron je izašlo nekoliko naših žena. Glasno su se obraćale jedna drugoj. “Moram trčati da stignem na autobus za...” Nije čula gdje putuje ta žena. Nestala je u pothodniku. Muškarac koji preko Italije, iz njemu znanih razloga, putuje u Njemačku, nastavi svoju priču: “Ne znate vi što to znači kada sve što ste stekli u životu nestane, a zna se tko te pokrao. I nema načina da to vratiš jer zna se tko štiti lopove. Jednostavno moraš pobjeći da zaboraviš to legaliziranje kriminala kao normalnu pojavu u ratu, kako ste sami rekli”, i pogleda Beograđanina i nadalje smrknuta lica. “A znate kako je u Beogradu? Tamo se krade a da nitko od vlasti ne poduzima apsolutno ništa. Ja se pitam gdje su nestala načela pravednosti koja bi pomogla ljudima da ostanu ljudi, a ne lopovi, da ne spominjem i gore slučajeve kao ubojstva. Izbjeglice se useljavaju u tuđe stanove, misle da imaju pravo, ta nisu oni tražili da se ratom raspadne Jugoslavija...” Jedan šutljivi putnik konačno je rekao da putuje u Parmu, na rad u tvornicu keramike. Imao je razloga pohvaliti se pred ovim nepoznatim ljudima. Bježi iz Bosne, a posao na crno odlično je plaćen. Nije važno što se mora skrivati ako u halu upadnu karabinjeri ili financijska policija, što noću spava u tvornici i hrani se hladnom paštom začinjenom kiselim umakom od rajčica. Nakon dva mjeseca zaradi četiri milijuna lira, a to je lijep novac. Pritom se već osjetio bogatim, poželjnim i sretnim. Rat je ostao iza njega. Kada se vrati, ako nađe živu obitelj, naselit će se u Hrvatskoj ili Srbiji, svejedno je, glavno da se riješi bosanske bijede. Nije da on ne voli Bosnu, no što može kad u njoj nema kruha. 34

“Žele je podijeliti, bit će u njoj još gadnih ubijanja. Neka je brani tko hoće, ja nisam želio rat, želio sam raditi, zaraditi i živjeti u miru. Jebem ti ja ovaj rat.” U Mestrama Ana izađe iz vlaka koji je nastavio svoje putovanje plodnom ravnicom Emilije Romagne, dolje prema Padovi i Bologni. Na semaforu je pročitala broj perona i vrijeme dolaska vlaka za Veneciju. Ugurala se među masu turista. Bila je sama, okružena oceanom ljudi. Promatrala je ljude oko sebe. Prelazila je pogledom preko veselih skupina Japanaca, elegantnih crnačkih parova, raspjevanih njemačkih penzionera, mladih Kineza, glasnih, dobro uhranjenih Amerikanaca, francuske obitelji s troje djece, bilo je u redu i časnih sestara, golobradih mladića u vojnoj uniformi, svi u veselom iščekivanju dolaska vlaka za Veneciju. Bože, zašto se osjećam sretna i nesretna u istom trenutku? Oko Ane je bujao život u miru, život u sigurnosti slobode, život koji je imao vidljivu vrijednost. Uskoro je vlak proklizio mostom Libertas i zaustavio se na željezničkoj postaji Sveta Lucija. Ana se ponovo u masi turista našla u prostranoj auli u kojoj su se nalazili mnogobrojni sadržaji, nudeći se posjetiteljima Venecije. Sve je bilo u metežu i sve je funkcioniralo.

Upoznavanje na postaji Ca d’Oro

ogled na razasutu, a ipak u savršenom redu izgrađenu urbanu cjelinu venecijanskih palača probudi u Ani osjećaj divljenja koji prostruji tijelom i ublaži njezinu bol za svime što je voljela kod kuće, u Hrvatskoj. Ljudi oko nje nisu htjeli misliti o ratu u njezinoj zemlji. Oni niti žele niti osuđuju takvu situaciji. Oni su indiferentni. Venecija pred Aninim očima! Bila je prožeta novim strujanjem krvi. Ponio je Anu nevidljivi fluid čarobnoga grada koji je, kao lijepa žena, nudio svoju ljepotu. Most koji se nadvio nad Canalom Grande imao je oblik labuđeg vrata uronjenog u vodu. Bio je to most Degli Scalzi, prvi most koji fascinira prispjele putnike u Veneciju. Šumovi ugodnog dnevnog meteža titraju u toplom jesenskom popodnevu. Ana sramežljivo pomisli kako je i ona postala dio te venecijanske svakodnevice. Podigne pogled prema nebu i zahvali Bogu. Pri prvom susretu s čarobnim gradom, na izlazu iz željezničke postaje, stojeći na širokim prilaznim stepenicama, doživjela je duhovnu katarzu. Venecija je rascvali lopoč koji vječno cvjeta. Venecija je vječna muza. Ona je njegovana vjekovima, ona fascinira, ona je nezaboravna. Ljudi su uzbuđeni dok prolaze njezinim kamenim utabanim ulicama i mostovima, dok se osjećaju knezovima u vožnji gondolom. Ana pomisli na ljude u Hrvatskoj. Bili su beskonačno daleko. Susrela se s gospođom Martom na drvenom pristaništu postaje Ca d’Oro. Odmah je zaključila da je elegantna žena velikih sivih očiju koja gleda upravo u nju gospođa Marta. Ana je pogleda uz smiješak i kontakt je bio uspostavljen. 36

“Ana?” “Da, vi ste gospođa Marta?” Sada se ona nasmijala, ne samo usnama, smijale su se i njezine oči i jasno davale do znanja da je zadovoljna Anom. Pružila je njegovane ruke, sklopila ih oko Anina zaglavka i rekla: “Hvala što ste došli.” Ovakav doček nepoznate žene bio je dodatni poticaj Aninoj namjeri da se maksimalno angažira u radu, da bude dobra, strpljiva njegovateljica i družica majci gospođe Marte. Uski prolaz poprečne ulice dovede ih do široke kamene kale, ulice koja je vodila masu razdraganih turista do samog kraja, do Trga svetoga Marka. Bila je puna dodatnih iznenađenja. Iz nje si mogao skrenuti na most Rialto, mogao si sjediti uz kip Goldonija, razgledavati izloge sa skupim suvenirima i elegantnim odjevnim predmetima poznatih stilista, šarene izloge talijanskih slastica u kojima su Anu začudili kolači napravljeni od pistacija koji su im davali svijetlozelenu boju. Ponovo su skrenule u poprečnu ulicu, prolazile tamnim pasažom, prešle lukom malenog mostića, ponovo ušle u prolaz uz kanal. Kanal je dijelio splet kuća na jednoj i drugoj strani. Kuće su bile povezane, stisnute jedna uz drugu, bile su različito građene, a tvorile arhitektonski sklad. Bile su poput kulisa u kazalištu kojima je autor davao oduška svojoj mašti. Ana primijeti kako su prozori na kućama elegantni u svojim izduženim, vitkim oblicima, ukrašeni kamenim vijencima raznolikih motiva. Pri dnu omeđenog prostora probijala se silueta crkve i kupola njezinog zvonika. Gospođa Marta je uočila kako okolina utječe na Anu. Poznavala je ona to ushićenje u očima, taj izraz divljenja pri pogledu na blago Venecije.