Dan
kada je
probuđena Nataša Kovaljev-Opatić Valentino Kuzelj
Nataša Kovaljev-Opatić i Valentino Kuzelj
Dan kada je probuđena (priča o životu jedne žene)
Ovo je priča Nataše Kovaljev-Opatić i Valentina Kuzelja, autorskog dvojica koji je i inače objavljivao na FB stranici Studija TiM. S obzirom da je riječ o dužoj formi, objavljena je kao zasebno prigodno izdanje. Naslovna fotografija preuzeta je s Morgue Filea, a njezin je autor pedrojperez. 4
1. Oblak je plovio prema mjesečevom sjaju dok su ga dva tamna oka promatrala sijući bijes i ogorčenost. Noćna ljepota prizora nije uspjela ublažiti srdžbu koja je tinjala i parala tminu noći. Noć – gutač izgubljenih duša. Oh, kako sam samo mrzila tu prokletu noć i sve prije nje i sve koje će doći poslije. Sada sam bila usmjerena na nju, na dva mala oka koja su spavala spokojnim snom, ne znajući ništa o životu u kojem se našla bez svoje volje ili želje. Željela sam joj pokloniti ružičaste balone sreće, iako ih ni sama u životu nikada nisam dohvatila. Barem jedan. Nikada nisam čula riječ volim te. Nikada nisam primila topli zagrljaj. Nikada nisam bila centar svog malog svijeta vlastitim roditeljima i nikada nisam dobila lijepu, nježnu riječ. Ružičasti baloni bili su namijenjeni drugima, daleko od mog svijeta u koji nisam došla svojom voljom ni željom. Baš kao i moja kći koju sam promatrala očima nježne lavice ne bih li je zaštitila od tog okrutnog života. Iako nikada nisam osjetila tuđu ljubav usmjerenu prema meni, imala sam 5
urođenu ljubav prema svojoj kćeri. Nisam naučila, usvojila sam je kroz svoje odrastanje. Ljubav se nalazila duboko i skriveno u mom srcu. Prvi sam je put osjetila držeći malenu, živu, prekrasnu lutku u svom naručju. Lutku koju nikada nisam imala niti sam je od ikoga dobila. Poznavala sam samo šamare, ružne riječi, galamu, odguravanje, zastrašivanje i žar zgašene cigarete na svom malom i krhkom tijelu. Obilježena, označena poput nepoželjne stoke pred klanje. To je bio moj život daleko od ružičastih balona koji su se nalazili u mom malenom srcu i glavici, bježeći i krijući se od okrutne stvarnosti nepoželjnog života.
Ljubav – jedini obojeni balon. Samo to sam imala i samo to sam mogla pokloniti svojoj kćeri koju je moj život odvojio od njezina života. Osjećala je i glad i sram, ali i neizmjernu ljubav prema meni, majci koja ju je hranila nježnošću. Poklonila sam joj jedino što sam imala. Jedino što je bilo vrijedno, čisto i nevino. Hladna posteljina grijala je izmučeno tijelo. Na trenutak pružila mi je osjećaj gađenja jer mnoge noći u hladnoći muških dodira podsjećale su me na to što sam postala, što sam jedino znala i dobila od života. To su me naučili. To su mi pružali. Obilježili su me, podsjećajući svaki put u hladnoj postelji čija sam. Bila sam svačija, a nikome nisam pripadala. Nazivali su me svakakvim imenima, a najdraže ime koje je zvučalo melodično, hraneći moju dušu, dolazilo je od moje kćeri. Njezine krhke ručice na mojem licu kada je nježno izgovarala: Mama, najdraža mamice... 6
Ljubav me naučila, onoga dana kada sam ugledala ocean u njezinim tek rođenim okicama, kome moje srce pripada. Za koga kuca tiho, toliko tiho da se jedva čuje. Strah me da ga ne zgaze poput moga tijela, odavno uništenog. Utrobu mi je parala bol. Podmukla, okrutna, podsjećajući me na sve trenutke gladi, hladnoće zimskih noći, jeze zarađenog novca koji bi mi napunio želudac i malčice ugrijao tijelo, govoreći mi ledenim šaptom tko sam. A bila sam majka gladnog djeteta. U tim trenucima prljav, oduran novac bio mi je svet. Mogao je nahraniti moje dijete.
7
2. Bezbrižna kazaljka plastične budilice označila je šest sati kada mi je prvi put pozlilo. Sjela sam na madrac koji je poput mrtvoga goluba ležao na parketu mog životnog prostora. Pogledala sam svoju ljubav kako spava preko puta mene, stišćući plišanog medvjedića, starog i naglodanog zubom vremena. Djelovala mi je blijedo. Odveć blijedo za jednu jedanaestogodišnjakinju. Nije večerala, opomene me onaj glas u mojoj glavi. Tko zna kada je posljednji put pošteno jela?! Nisam znala što odgovoriti provocirajućem odjeku istine koji mi je prožimao svijest. Kako se boriti protiv činjenice da je moja kći gladna? Nisam imala vremena razmisliti o tome kada mi je oštra, podmukla bol presjekla utrobu, a sadržaj želuca mi se učinio nevjerojatno blizu grlu. Povratit ću. Bila je to jedina misao koja me ispratila nečujnim, a opet nekako odveć brzim i nespretnim koracima do kupaonice ispranih zidova, okrhnutih pločica i umivaonika, 8
izgrebanog i obojenog vremenom. Nisam voljela ulaziti tamo. Ta je prostorija ocrtavala svu bijedu koju smo živjele. Bijedu koju moja djevojčica nije zaslužila.
Otklopila sam poklopac zahodske daske i ne stigavši dvaput promisliti, ispustila sam dušu povraćajući sljedećih petnaest minuta. Ti nemaš dušu! Tatin glas šapnuo mi je iz mraka davne prošlosti. Povraćanje je na trenutak prestalo, a odvratan okus, izazvan više prisjećanjem na spodobu koja se zvala mojim ocem nego kiselinom koja mi je dopirala iz želuca pržeći mi jednjak, prožeo mi je nutrinu. Osvrnula sam se oko sebe, kao da tražim nešto u sjenama, u mračnim kutovima oronule prostorije. Mrzim biti bolesna, pomislih. Ne zato što se osjećam bespomoćno pred svijetom, ta to je moja svakodnevica, već zato što se osjećam nemoćno pred njima. Ne mogu odagnati njihov glas koji svaki put nekako izroni iz tame, izgovori najokrutnije riječi gledajući moju muku. Na sreću, nisam imala puno vremena razmisliti o tome. Nova bujica iscijedila se iz mene u mrak zahodske školjke pruživši mi olakšanje. Pokvarila si želudac, prošapta mama niotkuda. Zatim se njezina sjena zlokobno nasmije: Kako bi ga pokvarila, ta ništa nisi pojela danima!
Zlo u njezinu glasu boljelo me više nego sljedeće dvije navale povraćanja koje kao da su mi proparale sve unutarnje organe, dok sam se napinjući silila povraćati, jecati što glasnije ne bih li nadjačala glas mrtve majke koja se zabavljala na moj račun. 9
3. Napokon sam uspjela odvojiti vlastito biće od wc školjke uz koju je moj život savršeno prianjao. Pun govana, pomislim kao savršen opis onoga što živim već dugi niz godina, a zatim odškrinem vrata kupaonice i ugledam nju. Savršenu, blijedu, crne kose s jedva primjetnim pjegicama oko nosa, kako mrmljajući sniva nevine snove. I smjesta se predomislim. Jedan pogled na nju i prethodna mi pomisao u potpunosti iščezne iz glave. Priredit ću doručak svojoj djevojčici, kažem bez glasa dok zadovoljna otvaram hladnjak uhvativši željeznu dršku koju je prije nekoliko godina zahvatila hrđa. Šok i nevjerica. Prizor koji zateknem odagna svako potencijalno veselje koje je plamsalo u najskrovitijim mjestima moga uma, gdje tama moje svakodnevice još nije uspjela proširiti svoje prste. Groblje mojih želja nisu predstavljale modrice zadobivene prije nekoliko tjedana niti mučnina koja mi je želudac svezala u čvor koji nikako da popusti. Tek hladan povjetarac koji se odbi10
jao o stijenke praznog hladnjaka uništivši jedino veselje sumornog jutra. Moja djevojčica otići će u školu gladna. Još će jednom kročiti hodnicima odgojne ustanove u kojoj je neodgojena djeca vrijeđaju, dok joj trbuščić kruli zbog onoga što jesam, što je moja bit, jedino što znam raditi, a ni to ne radim dobro kako bih mogla svojoj djevojčici pripremiti doručak kakav zaslužuje. Ne, to nikada neću moći, ali voljela bih joj, za promjenu, prirediti doručak dostojan čovjeka. Od te pomisli navru mi suze dok frustrirana zatvaram vrata hladnjaka (glasnije no što sam htjela) i vodim mentalnu svađu s kalendarom koji se najokrutnijim kreštavim smijehom moje majke ceri mojim patnjama. Deset dana do socijalne pomoći.
Ta mi spoznaja stegne prsa i oduzme dah dok mi je želudac ponovo diktirao sljedećih pola sata koje ću provesti izbacujući ono malo što sam pojela proteklih dana.
11
4. Zašto nisi u školi? upitam je izlazeći s trećeg patničkog pohoda zahodskoj školjci dok je crkva okrutnih bogova odzvanjala sedmi sat gladnoga jutra. Pogledala me kao da vidi duha. U plavim joj očima zatitra tuga, a zatim se nasmije, blijedo, poručujući: Sve je u redu! Danas je izlet, reče staloženo, ne pokazujući niti jednu emociju. Zbog toga mi srce skoči u pete, a suze mi se izliju niz obraze brzinom koju nisam mogla pojmiti. Ne sjećam se svega, ali uskoro sam bila na podu, jecajući u naručju iznevjerenog djeteta. Ne bi li uloge trebale biti drugačije? Nisam li ja ta koja bi trebala klečati pored djeteta koje plače? Nije li ona ta koja bi se trebala ljutiti što nemam novaca kojim bih joj omogućila ono što zaslužuje? Njezine ručice na mom hladnom, bolesnobijelom licu prizovu sjećanja stara petnaest godina. Sjećanja na bijes, suze i riječi koje su mi priskrbile tek nekoliko udaraca više s očeve i neugodnih primjedbi s majčine 12
strane. Prvi put kada sam trebala poći na izlet. Zašto moja djevojčica ne vrisne na mene, kao ja na svoju majku? Zašto mi ne kaže koliko me mrzi? Čemu skrivati istinu?
13
5. Nekoliko je tjedana proteklo otkada sam zaradila. Ležala sam na starom madracu čiju je donju stranu pro žela vlaga, dok je moja djevojčica praznog trbuščića skakutala parkom u potrazi za prijateljima. Obrisala sam slinu kiselkasta okusa s brade i dohvatila novčanik, izgreban i poderan sa svake strane. Samo su trošne korice umjetne kože, iz kojih je virio konac crn poput praznine moga želuca, ispunjavale novčanik. Niti jedna kovanica nije bacila odsjaj na – dan presuđen glađu. Ulijenila si se, vrisnula je mama. Moja se podsvijest ponovo poigrala mnome.
Ne, odgovorim glasno. Čvršće no što sam mislila da mogu. Nisam lijena. Samo... samo ne mogu...
Zašto ne mogu? upitam se dok mi je znoj oblijevao čelo. Ponovo će mi pozliti, primijetim u sebi, ali ne izustim ni riječ u znak potvrde. Privremena slabost nije opravdanje. Nisam se ulijenila. Nisam nemarna. Jednostavno ne mogu. Od posljednjeg puta ne mogu se prisiliti da još jednom prošetam cestom grešnika.
14
Ali što se to dogodilo prošlog puta a da je bilo drugačije no inače? Nisam mogla odgovoriti. Posljednji muškarac s kojim sam to učinila nije bio grublji ni bezobrazniji od ostalih. Ne, bio je ljepši. Oči su mu sjajile dok su mu usne okrznule moju kožu. Djelovao je zaljubljeno. U početku mi se činila smiješnom emotivnost kojom pristupa jednoj kurvi, a zatim sam počela uživati u pažnji koju mi je poklonio. Mladić, dječak, student. Ne stariji od dvadeset i pet. Sladunjavog osmijeha i bijelih, gotovo savršenih zubi. Dah mu je mirisao na duhan, a oči sjajile vinski opijene. U jednom trenutku, dok se ukrućen zabijao u mene, upitala sam se: Zašto to čini? Takav bi momak lako pronašao djevojku i nipošto ne bi morao plaćati seks. Koji je cilj svega ovoga? I zašto mi je poklonio ružu dok me vodio prema sobi studentskog doma? Nisam navikla na ovoliku pažnju, rekla sam mu primajući ružu i uhvativši se pod njegovu – više odlučnu nego snažnu – ruku. Pogledao me smijući se. Ne cinično poput ostalih. Iskreno. Tračak srama zatitrao je u njegovu pogledu koji je poručivao: Ne navikavaj se. Znala sam da je to istina i da se ne trebam navikavati na nježnost. Ali pravi mi je razlog postao poznat tek dva jutra nakon našeg susreta. Mobitel mu je zazvonio dok smo koračali gradom. Bila je to lijepa melodija neke pjesme koju sam davno čula. Tužne pjesme. Nećeš se javiti? upitala sam, iako sam davno naučila da me se stvari u životima mušterija – ne tiču. Naučila sam to... na teži način.
15
Odmahnuo je glavom, a isti onaj sjetan smiješak iscrtao mu je lice. Suza mi je zatitrala u oku promatrajući taj osmijeh. Poznavala sam ga. I predobro. Osmijeh sličan tomu obilježio mi je djetinjstvo. Uvijek sam smatrala kako mlad čovjek ne bi trebao spoznati smijeh poput ovoga. Smijeh koji u sebi sadržava jedino tugu. Tajnovitu, tešku tugu.
Putem se zaustavio pored kafića upitavši me želim li kavu. Ostala sam šokirana njegovim prijedlogom. Nikada mi nitko nije ponudio nešto takvo. Nikada se nitko nije obazirao na moje želje. Bila sam naviknuta činiti ono što je mušterija zahtijevala od mene. Ukoliko bi se njemu pila kava – iako u svojoj dugogodišnjoj karijeri nisam upoznala niti jednog koji je pio kavu ili išta što nije sadržavalo makar dvanaest posto alkohola u sebi – pili bismo. Ukoliko je osjećao glad, jeli smo. Ali uglavnom bi me odvukli u najbližu sobu i seksali bismo se, divljački, s užitkom. Iako je, doista, samo jedna strana uživala. Gledajući ovog mladića, pomislila sam kako bih po prvi put doista mogla uživati u seksu. Spoznati kakva je to ekstaza o kojoj svi govore, koja se provlači kroz najpopularnije pjesme, oslikava filmska platna. U sebi sam se nasmijala toj pomisli da seks može biti ugodan, dobar, ali nisam ništa rekla, znala sam da ću uskoro doznati, a poučena prijašnjim iskustvima, nisam očekivala ništa lijepo. Jesam li rekao nešto krivo? upitao je kada nisam odgovorila njegovu pozivu na piće. Djelovao je potreseno. Stidio se. Da ga u tom trenutku nisam prekinula, vjerujem da bi se počeo ispričavati. 16
Ne, naravno da nisi. Kava... doista zvuči primamljivo. Iako nikada nisam voljela kavu, odlučila sam se povesti za onime što sam odavno naučila: mušterija plaća, mušterija bira, mušterija je uvijek u pravu, mušterija smije sve...
Zanemarila sam konobarov pogled dok je donosio kavu. Pretpostavljam da je u svom poslu upoznao mnoštvo žena poput mene. Znao je tko sam i što radim. Ali nije me osuđivao. Izgledao je kao da žali mladića koji je sa mnom. Nisam znala što misliti o tome. Prvi put da ja nisam predmet pomiješanih osjećaja i čudnih pogleda u društvu u kojem se nalazim, a opet, nisam se osjećala nimalo lakše. Čak mi je bilo žao mladića čije se ime nisam udostojila zapamtiti, a uskoro ću mu se podati. Dopustiti mu da upozna cijelu mene, a ta ga je pomisao uzbuđivala, vidjela sam to u kutu sjetnoga pogleda kojim je upijao svaki detalj kafića oko nas, svaku sitnicu, kao da je želi zapamtiti, uživati u njoj zauvijek...
17
6. Bilo je čudno kakvom me radošću vodio hodnicima učeničkog doma, ne pitajući se hoće li netko naići, hoće li biti otkriven. I dok mu je stid nekoliko puta tog dana obojio lice, shvatila sam kako se ni u jednom trenutku nije postidio mene. I način na koji me gledao... Nije bio zaljubljen u mene. Ne. Puno je jača emocija plamtjela u tužnim plavim očima. Tek nekoliko dana kasnije shvatit ću koji je osjećaj prožeo studenta preda mnom. Ušla sam u sobu s krevetom na kat svukavši suknju u jednom potezu, a zatim sam stala otkopčavati bluzu. Zanemarila sam mogućnost da će on možda poželjeti učiniti to. Ne znam kako, ali on je učinio da zaboravim sve što sam na gomilu teških načina tijekom godina naučila.
Sjeo je na donji krevet, jednom rukom otkopčavajući gumbe bijele košulje, dok je drugom odvezivao čvorove na tenisicama. Činio je to usporeno, podsjetivši me na nekoliko desetaka godina starije ljude koje sam zado18
voljila. Grašci znoja pojavili su mu se na čelu. Uzbuđen je, pretpostavila sam. Kad je bio gol, učinio mi se pomalo umoran. Dahtao je dok sam mu se približavala. Nisam marila. Ovoga puta ja sam željela učiniti ono što će mi biti plaćeno. Usne su mu okrznule moj vrat dok se napinjao, stenjao, a užitak mu je polako obojio lice. Bilo je nečeg tužnog u tom užitku. Jesam li si umislila? Naravno da si umislila. Tko bi tebe mogao voljeti? Biti nježan prema tebi? Samo te jedan čovjek volio, a znaš kako je to završilo... Majčin mi se glas ponovo potkradao u mislima dok sam s mučninom u želucu razmišljala o svom posljednjem poslu.
Užitak je na njegovu licu kratko trajao. Nešto slično boli pojavilo se u smiješku kojim me gledao. Oči su mu suzile prekrasnim, sjetnim plavilom. Tek kada je svršio strovalivši se pored mene, hvatajući zrak i smijući se tužnim, mazohističkim smijehom, primijetila sam kako mu je koža neprirodne nijanse, gotovo neljudske. Bolesne. Oči su mu odjednom djelovale podbuhlo i tragičnije no ranije. Što je tištilo ovog dječaka? Ustao je, odveć umorno za mladića od dvadesetak godina, i otvorio lisnicu izvukavši novčanice kakve dugo nisam vidjela. Mnoštvo njih. Više negoli sam zaslužila – više no što sam zaradila. Ovo je za tebe, prošaptao je odloživši novac na krevet i ponovo isključivši iritantnu zvonjavu telefona, ne javivši se. Nisam mu željela naplatiti. Ne kada se po prvi put nakon seksa nisam gadila sebi samoj. Dva jutra kasnije shvatit ću kako je ovo bilo najbliže užitku što ću ikada iskusiti. Nespretan, kratak
19
seks s neiskusnim, ali privlačnim dječakom, daleko od savršenstva, ali najbliže bezbrižnom užitku vođenja ljubavi što sam doživjela i što ću doživjeti, vjerojatno...
Ne. Nisam mu htjela naplatiti, ali okrutan glas moje majke neprestano me podsjećao: Kada odeš odavde, nestat će sve čarolije. Nitko nikada neće razgovarati s tobom poput njega. Izvan ove prostorije ti si samo kurva! Ništa više. To je prokletstvo roda. Tvoga roda. Imala je pravo. Stara je uvijek imala pravo. Suze su mi prošarale obraze dok sam ga gledala kako gasi telefon i tone u san pored mene. Ustala sam kopčajući grudnjak, navukla suknju i zakopčala bluzu nimalo ženstvenim pokretima. Osjećala sam se usrano, a on me ionako nije gledao. Žmirio je nejednoliko dišući u polusnu. Nimalo pohlepno, uzela sam novac koji mi je darovao, a gorak okus onoga što jesam parao mi je grlo dok sam se približavala vratima studentske sobe, u ruci noseći prvu ružu koju sam dobila. Hvatajući kvaku, okrenula sam se i pogledala ga, a zatim sam učinila nešto što nikada do tada nisam. Hvala ti, prošaptala sam i pokušala se osmjehnuti. Umjesto toga, nova suza potekla mi je niz obraz. Mislim da me nije čuo...
Dva jutra kasnije otvorila sam novine na kiosku čitajući tekst naslovnice: Mladić pronađen mrtav u studentskom domu. Nije otišao na dijalizu... Njegov depresivan izraz promatrao me sa slike šaljući mi posljednji pozdrav, zadnju lijepu riječ koja će mi do kraja života biti upućena od strane nekog muškarca. I tada sam shvatila što sam to osjetila u njegovu glasu toga dana. Kakvu emociju. Nije to bila ljubav niti zanos, ne, bilo je 20
to nešto puno jače, nešto što nikada više neću osjetiti. Njegov glas dok mi se obraćao, pogled kojim me promatrao bio je ispunjen – poštovanjem. Prošaptala sam pozdrav umrlom drugu i po prvi put u svom životu kupila novine koje sam listala...
21
7. Vratila se vesela s izleta. Imala je zarazan osmijeh i grijala je moje srce. Vidjela je nova mjesta, upoznala drugi svijet, daleko od ovoga koji sam joj mogla pružati. Ona je život koji sam donijela u svoj okrutan i hladan svijet. Meni je pak život poklonio stvarne udarce tuđih šaka i nestvarne udarce tuge i strahova. Ja sam majka te okrutne stvarnosti i okrutno sam se poigrala s tuđim, malenim životom, želeći joj pokloniti cijeli radostan svijet. Nisam uspjela. Osim moje ljubavi, ništa joj nisam mogla pokloniti. A ona, ona me voljela. Ona me čuvala da me noć ne proguta. Ona je meni svakim novim, tmurnim, izmučenim danom poklanjala radostan svijet. Dani su nosili one iste udarce moje prošlosti i moje sadašnjosti, no unosila je u njih mrvicu iskrene sreće. Sada sam promatrala to predivno, nježno lišce. U očima vidjela glad i želju za drugačijim životom, dalekim od ovoga koji je imala. U osmijehu sam vidjela radost zbog otkrivanja tog svijeta u kojem su se nalazili ružičasti baloni. Mogli su je odnijeti u taj drugi svijet. 22
Mogla je poletjeti s njima. Mogli su joj obojiti život.
Zidovi kuhinje bili su izgubljeni u bijeloj boji. Imali su i svoj miris, težak, pljesniv, nesnosan, koji se odavno zalijepio za nas. Stolica na kojoj sam sjedila svakim mojim pokretom škripila je, podsjećajući me da je i njoj odavno došao kraj. Sve u našem malom, smrdljivom stanu od vlage odavno je umrlo. Jedino smo mi preživljavale i davale život smrti koja je bila blizu i čekala trenutak da nas povede sa sobom. Da nam oduzme dah željan drugačijeg života.
Vraćam se u svoju prošlost, kada sam bila malo starija od svoje kćeri. Tada su mi oduzeli dostojanstvo. Mrvice djevojačke sreće. Osakatili su me i bacili u vrtlog prostitucije. Moje mlado tijelo bačeno je starcu obješenog i nahranjenog trbuha, s kapljicama znoja koje su iskazivale njegovo zadovoljstvo klizeći po meni. Nad mladim tijelom, nevinom djevojčicom. Oduzeli su mi život, slobodu koju ima svako živo biće. Oduzeli su mi moć odlučivanja i moje želje. A imala sam samo jednu želju – da me čuvaju od tih staraca koji su dahtali i stenjali nada mnom. Ja nisam imala ništa, čak i manje od ništa. Ništa bi nešto i značilo. Oduzeli su mi i to, prodavši moje tek zaobljeno tijelo s nepunih trinaest godina. Prodali su moju budućnost, moju slobodu, utiskujući bolne rane svog bolesnog zadovoljstva. Ali i oni su bili nečiji očevi. Zar nisu osjećali moju bol? Ranjeno mlado biće nad kojim su se iživljavali, uživajući pritom. Znala sam ih viđati na ulici kako u odijelima šeću sa svojim obiteljima, držeći ruku svog djeteta. 23
Ne puno starijeg ili mlađeg od mene. Nasmijana i sretna lica živjela su u drugačijem svijetu. Nisu poznavala ovaj moj. Nisu znala ništa o svojim očevima. O ovoj drugoj istini koju su dijelili sa mnom. Prošli bi pokraj mene ostavljajući drugačiji miris. Omamio me ugodan, snažan parfem i podsjetio na onaj oduran znoj koji se lijepio po mojoj koži. Dvije različite stvarnosti. Njihovi ružičasti baloni i moji odavno iščeznuli, nikada dotaknuti. Dok bi prolazili pokraj mene, gledala sam ih sa strahom i prijezirom, a oni bi mi uputili pohotan pogled prisjećajući se svog zadovoljstva, pazeći pritom da se ne razotkriju. Ne prepoznaju njihova druga lica koja se nisu smjela otkriti nikome osim meni, prijeteći mi da nikada i nikome ne smijem o tome pričati jer će me ubiti. U takvim trenucima smrt bi mi bila lakša, ugodnija i bezbolnija. Da su me barem ubili, da sam ba‑ rem imala snage reći svima, iako mi ne bi vjerovali. Rekli bi da izmišljam priče jer to nije istina. Da, nije bila njihova istina, bila je samo moja, skrivena od njihovih života. On je bio ugledan i poštovan čovjek u gradu. Da, bio je jer se takvim i prikazivao, namještajući svaki put novu masku koja mu je bila potrebna u određenim situacijama. Postao je vješt igrač mijenjajući ih, osmjehujući se susjedima, izgovarajući pristojne, pametne riječi. Zašto i meni nije htio uputiti takvu riječ? Njegov je rječnik zvučao okrutno, hladno i moćno. Da, imao je moć. Drugi su mu je dali. On je zgrabio i ukrao moje već uništeno djetinjstvo, nazivajući me svakakvim imenima koja su u njemu budila njegovu okrutnu muškost što je hladno parala moju utrobu. Kakav je to bio čovjek... 24
s tisuću lica? Kakvo je zlo živjelo u njemu? Zlo koje je s lakoćom iskazivao meni i u meni. Sjećanja su oživjela i vratila me u to izgubljeno vrijeme. Još uvijek sam se nalazila u tom vremenu, ali sada sam s njom. S mojim malim toplim anđelom, sačuvanim i zaštićenim od moga djetinjstva. Uspjela sam joj sačuvati krhku nevinost. Mene su nazivali kurvom i poznavali me kao takvu, ne znajući da možda njihovi očevi, muževi i braća plaćaju tu kurvu. Majke s djecom su se micale i udaljavale svoju djecu od mene, iako nisu ništa znale o meni i mojem životu. I svojim očevima i muževima. Neka su bila malo starija, a neka malo mlađa od mene. To su bila ona ista djeca kao i ja od prije nekoliko godina. Udaljavale su svoju djecu i od moga djeteta. Da, boljela me ta stvarnost, a još i više to što su oni živjeli u lažnoj stvarnosti, daleko od istine. Moja stvarnost je bila prljava, okrutna, mračna, a njihova još mračnija, zamazana lažnim sjajem neistinite istine.
25
8. Mama! Moja djevojčica poput uragana utrči u stan, u pravom trenutku kako bi vidjela suze koje su mi potekle niz obraze dok sam se prisjećala svoje prve i svoje posljednje mušterije. Dvije osobe toliko različite, toliko oprečne – bilo mi je žao svrstati ih u istu skupinu. Mladića koji je umro ljubeći me i muškarca koji je zadovoljavao svoj ego razdirući me. Zastala je na trenutak vidjevši me kako plačem, a zatim prišla krevetu. Zašto plačeš? Nisam imala snage odgovoriti joj. Nije bilo načina djetetu objasniti tugu jedne kurve. Kako je bilo na izletu? upitah je gledajući na sat. Tužan izraz navuče joj se preko lica. Što je bilo?
Dok sam se vraćala kući... susjeda... prišla mi je... pitala jesam li gladna... govorila mi je plačnim glasom, a te su suze opet bile moja krivica. Nije pričekala odgovor. Rekla je: ‘Naravno da si gladna, majka te sigurno nije nahranila. Ma kakva majka, najobičnija kurva...’ Zastala je, 26
premišljajući se na trenutak, a zatim me upitala: Mama, što je to kurva?
Sljedećih sat vremena provela sam u suzama, ne znajući, ne mogavši joj objasniti, ne znajući što bih joj rekla, a htjela sam vrisnuti: Ja, ja sam kurva, djevojčice moja! Ja!
Nabila sam glavu u jastuk. Željela sam nestati, iščeznuti. Moja djevojčica odbila je jelo zbog toga što jesam. Zbog mene je ostala gladna... Majčin glas nije mi dao plakati u miru. Umjesto toga, poput zmije, palucajući jezikom, siktala je u kutku moga uma: Zašto joj ne objasniš? Jednom ćeš ionako morati. To je obiteljski posao. Ja sam bila kurva, ti si, a bit će i ona. Naučila sam te svemu što znaš. Možda si ponekad bila gladna, ali naučila sam te da zaradiš za život, a ti, ti si pobjegla od mene. Ostavila me staru i nemoćnu da uvenem. Kurvice! Naučila sam te svemu što znaš, a ti si me ostavila. Vlastitu majku! To će snaći i tebe. Čekaj samo...
27
9. Prošlo je deset navečer i nebom se ponovo razvukao mrak kada je samosažalijevanje prestalo.
Gledala sam svoju djevojčicu kako se igra s jedinom plišanom igračkom koju je imala. Djelovala je sretno. Zadovoljna onime što ima. Ispunjena neznanjem koliko je to uistinu malo i kako zaslužuje bolje. Nisam znala trebam li biti zahvalna na tako skromnom djetetu. Njezina nesklonost zahtijevanju ičega olakšala je život ovoj kurvi, ali ujedno me prožimala neka podmukla tuga. Željela sam da moje dijete vrisne na mene, nazove me lošom majkom. Možda bih si tada napokon priznala kako ja doista jesam loša za dijete koje nepotrebno pati zato što ja ne znam raditi ništa u životu... osim onoga što jesam, za što me majka cijeli život pripremala.
Pomislite li kako je u malom gradu kao što je ovaj lako postati prostitutkom, varate se. Ovdje je lako popušiti i zaraditi, ali je još lakše nestati u mraku, a nitko se neće ni osvrnuti, zazvati tvoje ime ili te potražiti. Ako 28
je iz odgoja moje majke proizašlo išta dobro, bilo je to znanje kako preživjeti. Opstati u mjestu gdje svaki muškarac žudi za kurvom, a svaki grob zaziva njezino ime. O da, među mnoštvom prostitutki koje su za vrijeme moga staža na ulicama grada prošetale trotoarom i nestale u nekom kutku bez svjetla, ja sam bila ta koja je preživjela. Znala sam dobiti gadnih batina, ali o tome sam razmišljala kao o ozljedi na radu zahvaljujući kojoj je dobar klijent izdvojio koju novčanicu više. Možda sam kurva, ali školovana. Jedino što mi je majka poklonila. Školovana kurva – to sam ja!
29
10. Prisilila sam se ustati, iako sam se i dalje osjećala iznimno slabom. Nisam si to mogla priuštiti. Nisam smjela biti slaba. Moje je dijete trebalo jesti više negoli sam ja trebala odmor. Otvorila sam vrata kupaonskog ormarića, strpala dvije tablete protiv bolova u usta i progutala ih bez vode. Zatim sam otvorila ono što je moja curica zvala snom svake djevojke. Torbu prepunu šminke. Moja jedina investicija, pomislih.
Nanoseći šminku, osjećala bih se gore nego ikada. Gle‑ dajući proizvode u koje sam utrošila zadnji novac, a nisu učinili da se osjećam imalo posebnijom nego prije. Ne, učinili su da se osjećam odvratno. Nedostojno stati pred svoju kćer, koja će pohvaliti moj izgled, ne znajući da je zbog tog izgleda ostala gladna. Održavaj se, glasio je prvi zakon moje majke. Iako sam to odbijala priznati, na neki je način bila u pravu. A moje dijete gladno. Najgore je – nikada mi to nije zamjerila.
30
Navukla sam čipkasto donje rublje promatrajući svoje ogoljeno tijelo u ogledalu. Nasmijala sam se shvativši kako sebi samoj ne izgledam ništa ljepše sada, kada se na meni ne vide modrice, nego prije, kada je moje tijelo bilo išarano masnicama i podljevima krvi. Štoviše, osjećala sam se gore. Kada bih pogledala sit trbuščić svoje djevojčice i svoj, prošaran ogrebotinama i potpisima mušterija koje su me te večeri posjedovale, znala bih da sam se potrudila biti majka dostojna svog djeteta. Žena nisam bila odavno, ali u tim bih se trenucima osjećala poput majke. Sada, kada se promatram u ogledalu, bez masnice, besprijekorna, iako umorna izgleda, ne osjećam se kao žena. Osjećam se kao podbačaj majke. Ništa više. Nikada nisam dobila priliku osjećati se ženom, a i sve sam se rjeđe osjećala majkom...
31
11. Noć je bila iznenađujuće topla. Koračajući gradom u potrazi za mjestom na kojem će me pronaći samo onaj kojeg želim – iako je ono što sam doista željela bilo pobjeći, nestati, uvenuti – vidjela sam kako se djevojke tinejdžerske dobi okreću za mnom komentirajući moj izgled. Žele biti poput mene. Željela sam vrisnuti, udariti ih, opsovati život kojem se dive i tijelo koje je moj najokrutniji instrument. Oh, što bih dala da mogu uvenuti poput starog hrasta izmučenog godinama, samo da nitko nikada više ne poželi biti poput mene. Jer taj život nisam željela nikome. U životu jedne kurve susrest ćete se s mnoštvom ljudi, više ili manje okrutnih. Ah, koliko sam ih samo puta opsovala i proklela njih i njihovo sjeme koje će stvoriti novu, zlokobniju generaciju. I u tim kletvama bila sam uistinu maštovita, ali nikada, nikada nisam poželjela da im život bude poput moga. Takvu okrutnost, veću od smrti i goru od života, nisam im mogla poželjeti. 32
Stala sam na ugao dobro mi znane ulice, ne nadajući se svršetku večeri kakav će uslijediti. Nisam ni slutila kako će redatelj ove noći biti okrutniji od sviju koje je ova glumica zadovoljila. Oskarovka boli, prvakinja tuge, gutajući dim cigarete koji je prezirala, ali joj je pristajao uz imidž, osmjehnula se nadolazećem automobilu, crnom poput vlasnikove duše. Ništa nisam slutila dok mi se mladi momak prikrivenih kompleksa smiješio sipajući komplimente. Sasvim sam zaboravila kako kompliment upućen kurvi simbolizira jedino očekivanje nečega što ne može platiti novcem. Barem ne svakoj. Zar sam doista zaboravila sve čemu me mama naučila... zbog onog mladića? Mladića koji se oslobodio patnji onoga dana kada je umro ljubeći kurvu...
33
12. Ubrzo sam shvatila kamo su vodili komplimenti jednog kompleksaša. Ne znam jesu li me više boljeli udarci remena koji su na površinu izvlačili modrice koje će još nekoliko tjedana krasiti moje tijelo ili vlastita glupost. Trebala si znati! Zar te ničemu nisam naučila? Nisi znala kad treba pobjeći... Valjda si s godinama naučila trpjeti, progovori majka u mojoj glavi. Zazvuči ljutito, razočarano. Kao da je ikada bila zadovoljna sa mnom.
Tri sata nakon, pod okriljem ranojutarnjeg mraka, vukući se poput crkotine, polomljenih noktiju, iščašenih zglobova, krvave razderane haljine, koračala sam cestom osvijetljenom žutim svjetlom ulične rasvjete, razmišljajući o boli koja mi je parala utrobu. Boli jačoj od jutrošnje, ali jednako neugodnoj, jednako strašnoj. Ne znam zašto si to jutros nisam mogla priznati, dozvati sjećanje na istu takvu bol od prije nekoliko godina. Zar je sada lakše? Zbog nekoliko zarađenih stotica u poderanom grudnjaku? 34
Prije no što se moja kći rodila, mučilo me isto ovako, ali mislila sam, proći će. Kada rodim, život će postati normalniji, bolji prema meni, a ja ću biti dobra prema njoj.
Nije bilo tako. Život nije postao bolji. Promijenilo se jedino to što je okrutnost života sa mnom sada dijelilo još jedno nevino biće, nepravedno doneseno na svijet, nepravedno uvučeno u mrak zvan stvarnost.
Koračajući cestom, ugledala sam veliki plakat s likom onoga koji me probudio. Probudio ono što jesam kada mi je bilo trinaest. Izborna godina, prisjetim se gledajući ga s križem oko vrata, uz umiljatu suprugu i djecu, stariju nego sam ja tada bila, a ne bi podnijela ni pola onoga što mi je njihov otac učinio. Netko se prodaje za moć i bogatstvo, a ja se prodajem da prehranim gladna usta malog i nevinog anđela. Ne bih li joj jednoga dana poklonila čisti ružičasti balon ispunjen ljubavlju?
Povraćalo mi se promatrajući slogan ispisan u podnožju plakata: ZAJEDNO ZA ŽIVOT! ZAJEDNO PROTIV POBAČAJA! Jecajući nad životom djeteta koje je raslo u mojoj utrobi, ukoliko ga budem morala iznijeti u ovaj mračan, okrutan svijet, pljunem lik onoga koji me jednom probudio kao kurvu, a danas, danas sam opet probuđena. Kurva? Ja nisam kurva. Ja preživljavam. Život je kurva! povikah dok sam koračala kući onoj koja me treba, zbrajajući novac za namirnice, dok mi je jedno pitanje kopkalo dušu: Koliko košta pobačaj...
35