perina meić
Književne perspektive teorijske i književnopovijesne studije
Izdavač Studio TiM, Rijeka Vlatke Babić 2 www.studiotim.hr Za izdavača Tamara Modrić Urednik Milan Zagorac Lektura i korektura Željka Kuliš CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Sveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem 130730069 ISBN 978-953-7780-44-9 © Perina Meić, 2015.
Perina Meić
Književne perspektive teorijske i književnopovijesne studije
[studio TiM]
Rijeka, 2015.
Mojim roditeljima, Ivanu i Ru탑ici
književne perspektive
Kazalo Uvodna napomena 5 I. Izazovi teorije povijesti književnosti 9 Studij nacionalne književnosti – metodološki i metodički problemi (Perina Meić i Pero Šimunović) 11 Romantizam u povijestima hrvatske književnosti Slavka Ježića, Ive Frangeša i Dubravka Jelčića 25
II. Povijest književnosti i polemike 41 Kako su Mažuranića čitali u BiH (bilješke o polemici Šimunović – Rizvić) 43
III. Fragmenti o djelima Ive Andrića 75 Lirska proza na pozornici ili dramski potencijal Andrićeva Ex Ponta 77 Dramski kôd u Travničkoj hronici 92 (Pri)povijest odozdol – artikulacija likova i pripovjedača u Andrićevoj Prokletoj avliji 117
IV. Književni kritičar Stanislav Šimić 141 Slobodar Stanislav Šimić o pjesništvu Janka Polića Kamova 143 Stanislav Šimić o jeziku i stilu 160
V. O pjesništvu Ilije Ladina 167 Od (pjesničkog) neba naovamo (bilješke o pjesništvu Ilije Ladina) 169
Literatura 186 Imensko kazalo 195 Napomena 205 Bilješka o autorici 207 5
književne perspektive
Uvodna napomena
R
adovi objavljeni u ovoj knjizi nastajali su u razmjerno dugom periodu, a objavljivani su od 2008. do 2015. godine. Uglavnom se bave različitim teorijskim i književnopovijesnim temama. Ono što im se unatoč tomu može izdvojiti kao zajedničko, jest da su mi, dok sam ih pisala, otvarali (često posve neočekivane i nove) književne perspektive. Tekstovi prvog poglavlja najraniji su po vremenu nastanka. Nadovezuju se na istraživanja koja sam započela u doktoratu, kasnije objavljenom u knjizi Čitanje povijesti književnosti. Zahvaljujući tim sam istraživanjima počela jasnije uviđati da povijest književnosti nije samo informativni priručnik iz kojeg se nešto može naučiti, već (kako sam ga nazvala) književnoznanstveni žanr koji valja pomno metodološki analizirati. U povijesti se književnosti, kako ja to vidim, (više ili manje uspješno) rješavaju neka od najvažnijih pitanja vezanih za studij književnosti uopće. Spoznaja o tomu otvorila mi je novi, metodološki svijet u kojemu sam počela shvaćati važnost, ali i izazovnost teorijskog promišljanja (povijesti) književnosti. Ono me je, kako se može vidjeti iz mog dosadašnjeg rada, uglavnom vodilo pristupima koji su primarno usmjereni na književnost, a tek potom na ono što bi se moglo nazvati neknjiževnim čimbenicima. Ipak, istraživanje me je polemike nastale povodom kritike jednog bosanskohercegovačkog tumačenja Mažuranićeva djela Smrt Smail-age Čengića, uvjerilo u to koliko jake i složene mogu biti veze između tih neknjiževnih čimbenika (osobito ideologije) i književnosti. Navedena mi je polemika, ali i istraživanje književnokritičkih tekstova Stanislava Šimića, zorno pokazala da studij književnosti, uz one lijepe, ponekad može imati i neke nezgodne učinke. Istraživanje Travničke hronike i Ex Ponta donijelo mi je neočekivane uvide u prepoznavanju dramskih impulsa u Andrićevu djelu, dok mi je pisanje rada o Prokletoj avliji poka7
perina meić
zalo kako se neobični (gotovo ironijski) obrati u odnosima moći mogu postići ne samo izborom subverzivne teme, već i su ptilnim, dobro promišljenim narativnim strategijama. Analiza pjesništva Ilije Ladina, o kojem pišem u zadnjem dijelu knjige, učvrstila me je u uvjerenju kako i najmanje promjene i „popravke“ u pjesmi mogu, ne samo donijeti novu književnu perspektivu, već i posve promijeniti pogled na stvari. Prilagođujući tekstove za objavu u ovoj knjizi, i sama sam se uhvatila kako, poput Ladina, neke svoje ranije izrečene misli „popravljam“ želeći ih učiniti jasnijima i boljima. Takvoj sam se vrsti odgovornosti prema vlastitu tekstu, a onda i čitatelju, učila i još uvijek učim. Neku vrstu zasluge za to što taj proces ide na način na koji je išao u ovoj, ali i u svim mojim ranijim radovima i knjigama, mogu pripisati osobama koje su me nesebično podržavale u mojim istraživanjima, a jednim dijelom čak i onima čiji su poticaji bili ponešto drugačije naravi. Svi su mi oni, zajedno s temama kojima sam se bavila, otvarali nove vidike, koji su uvijek donosili mnogo profesionalnog i osobnog zadovoljstva i, ponekad neočekivane, ali uvijek dobrodošle nove perspektive. Autorica
8
I. Izazovi teorije povijesti knji탑evnosti
književne perspektive
Studij nacionalne književnosti – metodološki i metodički problemi1
I. Metodološki aspekti i problemi
S
tudij nacionalne književnosti suočava se danas s brojnim izazovima. Oni najjasnije dolaze do izražaja u povijesti književnosti kao jednoj od triju književnoznanstvenih disciplina, koju je zbog njezinih metodoloških i formalnih karakteristika moguće promatrati i kao specifičan književnoznanstveni žanr2. Teškoće pri pisanju nacionalne povijesti književnosti nastaju zbog različitog shvaćanja dvaju pitanja: a) što je to nacionalna književnost i b) kako bi se trebala pisati njezina povijest da se postigne najveći mogući stupanj objektivnosti. Sa stajališta teorije može se reći da za uspostavljanje, a onda i opisivanje, onoga što se uobičajilo percipirati nacionalnom po vijesti književnosti važnu ulogu imaju tri čimbenika: isti jezik3, teritorij te postojanje zajedničke povijesti. Ipak, unatoč tim teorijski razmjerno jasno definiranim kriterijima, situacija se u praksi pokazuje znatno složenijom. Čak i onda kad se nastoji biti dosljedan u realizaciji navedenih pretpostavki, problemi i dalje ostaju.4 Oni pak neminovno vode do pitanja: može li po 1
Tekst je objavljen u koautorstvu s Perom Šimunovićem.
Ovakav sam način razumijevanja povijesti književnosti detaljnije razrađivala u knjigama Čitanje povijesti književnosti: metodološki modeli književnopovijesnih istraživanja u hrvatskoj znanosti o književnosti (Alfa, Mostar, 2010) i Smjerokazi: teorijske i književnopovijesne studije (Synopsis, Zagreb – Sarajevo, 2012). 2
U jezičnom sustavu, navodi F. Vodička, nalaze se „klice razlika među književnostima, jer i kada književni ciljevi mogu kod različitih naroda da budu u datom trenutku isti njihova sredstva ipak odgovaraju samo mogućnostima datog jezičkog sistema“. 3
Vodička, Felix: Problemi književne istorije, Književna zajednica Novog Sada, Novi Sad, 1987, str. 91. 4
To se na najbolji način vidi upravo na primjeru hrvatske književnosti.
U tom smislu valja upozoriti da današnje teritorijalne i državne granice RH nisu „granice“ hrvatske književnosti. Da je tomu tako, možda najbolje mogu potvrditi brojni hrvatski pisci iz BiH, ali i oni koji se obično svrstavaju u tzv. emigrantsku književnost. (Ovdje treba posebno naglasiti da s uporabom pojma „granica“ treba biti izrazito oprezan. „Granice“ – teritorijalne, vremenske ili koje druge – u povijesti književnosti valja shvaćati kao sredstvo, a ne
11
perina meić
vijest književnosti biti objektivna, a samim tim znanstveno rele vantna? U pokušaju pronalaska odgovora na ovo pitanje dolazi se do paradoksa: očitog nesuglasja između teorije i prakse. U praksi se povijesti književnosti, a osobito povijesti nacionalnih književnosti, i dalje pišu. U teorijskom promišljanju situacija je ipak nešto drugačija. S jedne je strane primjetna pojava sve izraženijeg nepovjerenja u valjanost njezinih metoda, dok se s druge strane javljaju stajališta koja određuje svojevrsni optimizam i vjera u opravdanost njezina postojanja. Sumnju u objektivnost povijesti književnosti u novije vrijeme najjasnije iskazuju suvremene, poststrukturalističke književne teorije koje opisuju dva njezina temeljna tipa. Jedan određuje namjera da se književna prošlost prezentira kao cjelovit, kontinuiran i na načelima kauzaliteta zasnovan razvojni proces. U njemu književna historiografija funkcionira kao važna odrednica nacionalnog identiteta. Taj model, prema navedenim teoretičarima, uglavnom vodi okoštavanju književnih sustava, te arhiviranju znanja po unaprijed zadanim identifikacijskim obrascima zbog čega, smatraju, ne može biti pouzdanim i znanstveno relevantnim oblikom istraživanja. Ističu i to da je povijest književnosti nastala sukladno takvim načelima zapravo pripovijest u kojoj se, preko više ili manje suptilnih narativnih manipulacija, konstruira lažna slika o cjelovitosti inače heterogene i kompleksne materije. O tom je tipu tzv. pripovjedne povijesti, u knjizi Je li povijest književnosti moguća?, zani mljiva zapažanja iznio američki teoretičar povijesti književnosti David Perkins. On je, između ostalog, upozorio da su otvorena pitanja književnopovijesnih klasifikacija, neriješeni problemi metodologije, potom delikatan odnos povjesničara književnosti prema „glavnom junaku“ književnopovijesne na racije, kao i prigovori o neobjektivnosti i „iskrivljavanju“ slike kao cilj. Mogu biti korisne pri pokušaju preciznijeg određenja opisivanog fenomena, a često štetne kao sredstvo pri razgraničavanju nečega što, po svojoj prirodi, nije moguće bezuvjetno odvajati kao zaseban, u sebe zatvoren, sustav.) Ne treba također zaboraviti ni pisce koji, unatoč tomu što im djela nisu napisana na hrvatskom jeziku, pripadaju hrvatskoj književnoj baštini. U takvu se skupinu pisaca, kad je riječ o tzv. starijoj hrvatskoj književnosti, mogu svrstati hrvatski latinisti. Kad se pak promišlja o tzv. novijoj hrvatskoj književnosti i problemima s uvrštavanjem autora u korpuse različitih nacionalnih književnosti, paradigmatičan je primjer Ive Andrića. O načinu na koji je njegov opus prezentiran u povijesti hrvatske književnosti, kojoj nesumnjivo pripada, pisala sam u tekstu Povjesničari hrvatske književnosti o Ivi Andriću, Zbornik radova s međunarodnog naučnog skupa Nobelovac Ivo Andrić - pedeset godina kasnije, ANUBIH, Sarajevo, 2011, str. 121-145.
12
književne perspektive
povijesti neka od ključnih pitanja kojima suvremena znanost o književnosti izražava svoje dvojbe, ali i propituje granice vlastitog istraživačkog područja. Neka vrsta alternative konceptu tzv. pripovjedne povijesti jest model nazvan postmodernom enciklopedijom. On je, kako se ističe, zasnovan na revizijama dosadašnjih spoznaja o književnosti. Cilj mu nije kompilatorsko arhiviranje znanja, već stalno redefiniranje starih, već uvriježenih, gdjekad i stereotipnih, pogleda na književnu prošlost. Odlikuje ga izbjegavanje decidiranijih određenja i „konačnih“ interpretativnih rješenja, usmjerenost na pojedinačno te osporavanje koncepta cjelovitosti dosadašnjih istraživanja. Ne dijeleći skepsu koju izražavaju teoretičari ovog usmje renja držimo da je povijest književnosti kao model proučavanja književnosti itekako potrebna i važna. Osobito jer, opisujući način na koji funkcionira određeni, pretpostavljeni sustav, uvodi neku vrstu (iako uvjetno konstruiranog, ali ipak neophodnog) reda. Kao proces rekonstrukcije i interpretacije književnih tekstova i književnih sustava ona u dobroj mjeri olakšava komunikaciju s djelima iz prošlosti, ali i doprinosi razumijevanju načina na koji ona funkcioniraju u međusobnim relacijama. Eventualne propuste, manjkavosti, kao i teškoće koje ju prate ne treba promatrati sa stajališta idejā o (ne)mogućnosti da se ona kao „prava“ znanost apsolutno precizno, metodološki ne dvosmisleno odredi spram predmeta kojim se bavi. Inzistiranje na takvoj vrsti argumentacije naprosto ne može biti prihvatljivo – osobito kad se zna da čak i one znanstvene discipline koje se rado diče svojom egzaktnošću, često i same imaju problem, ne samo s preciznošću pojmovnog aparata, već i s nedostatnosti vlastitih istraživačkih metoda. Povratak predmetu istraživanja – samoj literaturi – čini se stoga puno boljim rješenjem od usmjeravanja na, po našem sudu, ne uvijek plodotvorne rasprave koje često zalaze u neknjiževne sfere. Ipak, ni takav povratak ne jamči lakši put. Otvorenim i dalje ostaju pitanja o naravi same književnosti, a slijedom toga i o načinima kako je istraživati. Taj se metodološki aspekt, jednako kao i već spomenuta pitanja iz neknjiževne (ideološke, kulturološke ili povijesne) sfere, pokazuje velikim izazovom. Potvrđuje se to već i površnim uvidom u neka od temeljnih pitanja književnopovijesne metodologije, a to su: vrednovanje, izbor pisaca i djela, periodizacija, recepcija i književnopovijesna interpretacija. 13
perina meić
Vrednovanje u nacionalnoj povijesti književnosti Vrednovanje u nacionalnoj povijesti književnosti obuhvaća dvije razine problema. Na prvoj je to (ne)mogućnost stvaranja „konačnih“ ocjena i prosudbi uslijed stalnih promjena ukusa.5 Što je to umjetnički relevantno djelo, postoje li pouzdani kriteriji na temelju kojih je moguće dati „objektivnu“ procjenu njegove vrijednosti i sl., samo su neka od pitanja koja se nameću. No ona nisu jedina koja otvaraju dvojbe. Na drugoj se razini pojavljuju problemi koji su, u pravilu, specifični za model nacio nalne povijesti književnosti. Tiču se činjenice da je u tom tipu istraživanja, zbog dominacije nacionalnog, ponekad teže uspostaviti valjane vrijednosne standarde, što opet dovodi do brojnih poteškoća. Općenito se može reći da se u nacionalno orijentiranim povijestima književnosti često događa da se predmet proučavanja ne tretira uvijek samo kao umjetnost, nego i kao neka vrsta autobiografije nacije u kojoj se kao vrijedno (ponekad i po svaku cijenu) proglašava sve ono što je „naše“. Zamke se takvog, apologetskog, pristupa najbolje vide na primjerima ideološki, politički ili nacionalno angažiranih pisaca čija djela, često posve nezasluženo, dobivaju na važnosti – naravno ne zbog njih samih, već zbog političkog ili kojeg drugog angažmana pisca. Suprotno od navedenog, optimalni se model vrednovanja čini onaj koji određenoj književnoj tradiciji pristupa najprije kao sustavu umjetničkih tekstova, a tek potom kao pojavama koje imaju važnost u širem nacionalnom kontekstu. Detaljna analiza tekstova kao i praćenje promjena u razvitku njihove este tske funkcije čine se dobrom alternativom primjeni dvojbenih i nepouzdanih kriterija iz neknjiževne sfere. Ipak, čak ni ovaj predloženi model nije idealan. Problem je ukusa kao sposobnosti kritičkoga prosuđivanja u knjizi Predavanja o lošem ukusu temeljito istražio jedan od najznačajnijih teoretičara književnosti u ovom dijelu Europe, Milivoj Solar. Koncipirajući Predavanja o lošem ukusu kao „obranu estetičkoga uma“ on u postmodernizmu, koji predstavlja glavni predmet njegove kritike, vidi razlog sve izrazitijem nestajanju moći prosuđivanja. 5
Gubitak sposobnosti kritičkog prosuđivanja tumači kao posljedicu triju činitelja: prevlasti slike nad pojmom, dominacije sinkronije nad dijakronijom i nepreglednosti količine informacija. Dezorijentiranost i terminološka zbrka u književnim teorijama signali su nesigurnosti u vlastite prosudbene kriterije, a svođenje teorije na, kako ih naziva, „aspektualne rekonstrukcije“, dovodi do toga da i same teorije postaju književni žanrovi čija se spoznaja ne tiče proučavanog fenomena, nego razine njegova tobožnjeg objašnjenja. Solar, Milivoj: Predavanja o lošem ukusu: obrana estetičkoga uma, Zagreb, Politička kultura, 2004.
14
književne perspektive
Naime, koliko god ozbiljno bila urađena vrijednosna procjena, ona je uvijek podložna propitivanju (što pak puno više govori o naravi predmeta prosudbe, negoli o povijesti književnosti kao književnoznanstvenom žanru). Drugim riječima, ako se zna da su umjetnički tekstovi, kao predmet proučavanja povijesti književnosti, u stalnom procesu semioze, otvoreni uvijek novim značenjima, teško je ne povjerovati da se jednom izrečena prosudba o njihovoj vrijednosti nekad neće promijeniti. Upravo zbog takvih stalnih promjena ukusa i vrijednosnih kriterija, moglo bi se reći da je (unatoč sveprisutnoj skepsi) povijest književnosti i dalje potrebna i važna. U današnjem vremenu obilježenom pluralnošću obzora očekivanja kao i svojevrsnoj zbrci kad je riječ o uspostavi vrijednosnih standarda, bavljenje aksiološkom dimenzijom u povijesti nacionalne književnosti čini se potrebnije nego ikada.
Izbor autora i djela u nacionalnoj povijesti književnosti Vrednovanje u povijesti nacionalne književnosti izravno utječe na izbor pisaca i djela. A kad je riječ o toj stavci, neminovno se nameće dvojba: treba li u nju uvrstiti samo najveća djela ili istražiti i ona slabijih umjetničkih dometa? Odlučiti se za koncept vrijednosne redukcije ili koncept sveobuhvatnosti? Koncept vrijednosne redukcije podrazumijeva da izbor pisaca i djela određuju visoki umjetnički kriteriji. U tako osmišljenoj povijesti (nacionalne) književnosti, djela koja se procijene vrjednijima obično dobivaju istaknutije mjesto, te se pomnije istražuju. Slabija se među njima izostavljaju ili se navode tek kao književnopovijesni podatak. S druge strane, koncept sveobuhvatnosti podrazumijeva da se, uz umjetnički relevantne tekstove, s jednakom pozornošću tumače i manje važna književna ostvarenja. Razlog za pri mjenu takvog pristupa djelomično leži i u uvjerenju da se preko zanemarenih i podcjenjivanih djela drugorazrednih pisaca lakše mogu prepoznati obilježja karakteristična za neki književni period. Osim toga u tzv. su „malim“, nacionalnim literaturama često upravo takva djela i pisci važan zalog njezine opstojnosti. S tog se aspekta gledano koncept sveobuhvatnosti može pokazati kao prihvatljivije, a u praksi čak i prisutnije rješenje.
15
perina meić
U izboru se pisaca, osim ove, pojavljuje još jedna dvojba. Postavlja se, naime, pitanje imaju li živi autori mjesto u povijesti nacionalne književnosti? Nezavršen književni opus, te činjenica da je za pouzdanost vrijednosne prosudbe ponekad poželjan vremenski odmak, neke istraživače navodi na zaključak da je proučavanje stvaralaštva živih pisaca „rezervirano“ isključivo za književnu kritiku. Suprotno je od ovog stajalište o tomu da i živi pisci imaju svoje mjesto u povijesti književnosti. S obzirom da je u nacionalnoj povijesti književnosti (za razliku od opće ili komparativne) uvrštavanje i manje vrijednih djela na neki način očekivanije, moglo bi se pretpostaviti da se i metodološka stajališta glede uvrštavanja živih pisaca također artikuliraju u njihovu korist. Takav, pozitivan pristup u svakom je slučaju njezina prednost, jer ako se u povijesti nacionalne književnosti predstavljaju i slabiji, drugorazredni pisci iz prošlosti, „onda svakako vrijedi proučavati nekog prvorazrednog, pa čak i drugorazrednog iz našeg vremena“6. Izazov pitanja tko sve treba, i po kojim kriterijima, ući u povijest nacionalne književnosti najsloženijim se čini kod autora „problematične“ nacionalne pripadnosti. Takvi su problemi, u pravilu, vezani za afirmirane književnike i najvrjednija djela.7 Za rješenje toga pitanja načelno bi trebalo uvažavati tri pretpostavke: integriranost djela u određenu nacionalnu književnost, jezik, a potom i nacionalnu pripadnost autora.
Periodizacija u povijesti nacionalne književnosti Nakon što je vrednovao i izabrao građu, sljedeći korak koji povjesničar književnosti treba učiniti jest razvrstati pisce i djela po razdobljima. Pitanje načina segmentiranja odabrane građe, s obzirom na to da se radi o materiji koju je teško bezuvjetno smjestiti u određeni, kronološki uvjetovan, dominantnim poetičkim obilježjima određen niz, izazov je svakom povjesničaru književnosti. Stoga se on najprije treba zapitati što za njega predstavlja književno razdoblje, te kako će ga koncipirati. Iako se može reći da književna razdoblja predstavljaju neku vrstu umjetne (a to znači u određenoj mjeri čak i (ne) 6
Wellek, René / Waren, Austin: Teorija književnosti, Nolit, Beograd, 1965, str. 59.
Kad je riječ o hrvatskoj književnosti, takvu situaciju dobro reprezentira slučaj Ive Andrića. O tomu vidjeti fusnotu br. 4. 7
16
književne perspektive
odgovarajuće) konstrukcije, ne može se osporiti da ona u po vijesti književnosti imaju važnu ulogu i funkciju. Imajući u vidu navedeno valjalo bi istaknuti da je književna razdoblja najbolje razumijevati pragmatično: kao kronološki i poetološki uvjetovane cjeline koje se mogu odnositi na neki stabilan poredak, ali i na trenutak u procesu njihova strukturiranja. Iako se pri njihovu rekonstruiranju i interpretiranju obično utvrđuje postojanje nekog sustava normi i poetičkih dominanti, treba imati na umu da se njihovo potpuno ostvarenje „nikad neće postići ni u jednom umetničkom delu“8. Raznolikosti i aporije koje određuju građu svrstanu u okvir nekog književnog razdoblja otvaraju čitav niz pitanja od kojih, ovom prilikom, valja istaknuti najvažnije. Na temelju kojih kriterija napraviti periodizaciju? Treba li pisce, tj. njihove opuse nizati jedan iza drugog po kronološkom, generacijskom ili kojem drugom načelu? Trebaju li „granice“ književnih razdoblja biti „čvrste“ s osloncem na važne datume iz nacionalne po vijesti ili ih valja postaviti „labavo“ vodeći računa ponajprije o književnosti imanentnim svojstvima? Može li se u nacionalnoj povijesti književnosti neki autor, tj. njegov opus nametnuti kao čimbenik periodizacijske razdiobe?9 Kako doći do preciznijeg određenja pojma perioda: indukcijom (poći od analize pojedinih djela prema široj periodizacijskoj cjelini) ili dedukcijom (početi od općih karakteristika perioda prema pojedinačnim književnim ostvarenjima)? Do koje mjere treba uvažavati specifičnosti si tuacija u pojedinim nacionalnim književnostima? S obzirom na mnoštvo pitanja koja se pojavljuju, neki su istraživači skloniji odbacivanju periodizacije jer ona, smatraju, iskrivljuje sliku književne prošlosti stvarajući prividan, a zapravo nametnut, red tamo gdje on zapravo ne postoji. U takvim se promišljanjima ističe da se u povijesti književnosti ne stvaraju nikakve cjeline koje bi bile jedinstvene, koherentne i harmonične. Naprotiv, u njoj se neprestano odvijaju „više ili manje otvoreni sukobi suprotnih interesa, zbog čega je svaka epoha ispunjena različitim često sasvim proturječnim težnjama“10. 8
Wellek, René / Waren, Austin: Teorija književnosti, str. 304.
Jedan je takav primjer zabilježen u povijestima hrvatske književnosti u kojima je prijelaz iz romantizma u realizam nazvan po Augustu Šenoi, najznačajnijem piscu toga razdoblja. Kao početak se tog tzv. Šenoina doba obično navode sljedeće godine: 1860. (ukidanje Bachova apsolutizma, Listopadska diploma, tj. godina kada Šenoa počinje objavljivati), potom 1865. (objava Šenoina članaka Naša književnost) i 1968/69. (Hrvatsko-ugarska nagodba, pojava časopisa Vienac). Kraj navedenog razdoblja, suglasni su povjesničari hrvatske književnosti, obilježuje 1881, godina Šenoine smrti. 9
Lešić, Zdenko: Nova čitanja Poststrukturalistička čitanka, Buybook, Sarajevo, 2003, str. 87. 10
17
perina meić
Ne dovodeći u pitanje argumentaciju navedenih teoretičara, imajući na umu nespornu činjenicu o heterogenosti i kompleksnosti književnih razdoblja, držimo ipak da periodizacija uvelike pomaže u stvaranju organiziranije i preglednije slike književne prošlosti čime znatno olakšava snalaženje u obilju prezentiranog materijala. Osim toga, nije nevažno upozoriti i na to da su upravo periodizacijske klasifikacije temeljna pretpostavka svake povijesti književnosti – po njima se ona razlikuje od drugih književnoznanstvenih disciplina.11 Iako je književne periode, u nekim slučajevima, moguće organizirati s obzirom na društvenopolitički ili kulturološki kontekst,12 ključna bi pretpostavka za njihovo (re)konstruiranje ipak trebala biti analiza književnosti imanentnih svojstava. Na temelju uočavanja sličnosti i razlika među djelima nastalim u istom vremenu, te uz istraživanje relevantnih čimbenika iz društvenopolitičkog i kulturološkog konteksta, moguće je stvo riti neku vrstu okvira koji zasigurno može doprinijeti boljem razumijevanju pretpostavljenog sustava nacionalne književnosti, kao i svih njegovih segmenata. Drugim riječima, književni periodi, čak i kad im je temeljni zadatak i svrha stvoriti makar i prividnu koherenciju i kakav-takav red, mogu ponuditi mnogo korisnih informacija za podrobnije (re)konstruiranje književnopovijesnog konteksta na kojemu suvremene književne teorije toliko inzistiraju. S tog se stajališta njihova skepsa prema periodizaciji na čini uvijek utemeljenom i opravdanom.
Problem recepcije u nacionalnoj povijesti književnosti Problem recepcije još je jedan u nizu izazova s kojima se suočava povjesničar nacionalne književnosti. On je sve izraženiji u novije vrijeme, obilježeno teorijama koje favoriziraju ideju o tekstu kao čitateljevu iskustvu. Teza o čitatelju kao proizvođaču značenja i u povijesti je književnosti unijela novu kvalitetu, ali i nove probleme. Oni su Govoreći o žanrovima i žanrovskim klasifikacijama u knjizi Predavanja o lošem ukusu M. Solar ističe: „Uspjeh je u tom poslu uglavnom izostao: klasifikacija je još uvijek otvoreni problem teorije književnosti, a moram li napomenuti kako je općepoznato da svaka znanost počinje upravo klasifikacijama.“ (Solar, Milivoj: Predavanja o lošem ukusu, str. 118.) 11
Ovim se razmišljanjima može dodati da je i periodizacija jedan od oblika klasifikacije književnosti te da kao takva ima svoju ulogu u književnopovijesnom proučavanju literature. Svojedobno je Pavel Sakulin zagovarao povijest književnosti u kojoj će se književna razdoblja sastojati od klasno uvjetovanih stilova. 12
18
književne perspektive
usko vezani s osvješćivanjem činjenice da književna publika nije bezlična i monolitna, već heterogena i raslojena prema različitim kriterijima (npr. po spolnoj pripadnosti, rodnom opredjeljenju i sl.). Prihvaćanje ovakvog „stanja“ s recepcijom izravno je utjecalo i na način artikulacije povijesti književnosti koja, više nego ikad, postaje podložna stalnom propitivanju. Složenost situacije s recepcijom, uz evidentno umnažanje čitateljskih perspektiva, pokazuju i teorijske orijentacije koje promišljaju o fenomenu tzv. pogrešnih čitanja.13 Ipak, unatoč svim, nemalim izazovima, valja istaknuti da je značajan metodološki pomak učinjen već samim prihvaćanjem činjenice da povjesničar književnosti više nije jedini i „ovlašteni“ tumač književne prošlosti. On je danas, više nego ikad, pozvan uzeti u obzir (i) ono što su o književnosti kojom se bavi rekli/napisali drugi: najprije kompetentni, a potom i tzv. obični čitatelji. Zahvaljujući njima može steći bolji uvid u dinamiku recepcije pojedinog djela ili pretpostavljenog nacionalnog sustava, čime njegovo istraživanje dobiva još jednu važnu, povijesnu dimenziju. S tog bi se aspekta gledano moglo reći da je, zahvaljujući (prije svega teorijskom, a onda i praktičnom) zauzimanju oko detaljnijeg istraživanja recepcije, povijest nacionalne književnosti na dobitku. Najviše to dolazi do izražaja u onom njezinu segmentu koji se tiče istraživanja djela starijih razdoblja koja, zahvaljujući integraciji različitih (povijesnih) recepcijskih perspektiva (od onih književne kritike do šireg čitateljskog sloja), postaju dostupnijima i otvorenijima novim, „suvremenim“ recepcijama. Povijesna je vizura važan dio onoga što se na kraju artikulira kao aktualna („sadašnja“) per spektiva samog povjesničara književnosti koja postaje dijaloška – i to ne samo s obzirom na njegove prethodnike, nego i s obzirom na suvremenike, pa čak i buduće istraživače i čitatelje. U tom smislu može se reći da povijest književnosti, na osobit način, spaja iskustva književne prošlosti i sadašnjosti, težeći k tomu da proizvodi učinke na čitatelje u budućnosti.
O toj je problematici J. Culler zapisao: „Tvrdnja da su sva čitanja pogrešna može se opravdati i najuobičajenijim aspektima kritičarske i interpretativne prakse. Uzevši u obzir složenost tekstova, reverzibilnost tropa, pruživost konteksta i nužnost da se pri čitanju odabire i organizira, može se pokazati da je svako čitanje djelomično. Interpretatori su kadri otkriti obilježja i implikacije teksta koja su prijašnji interpretatori zanemarili ili iskrivili. Oni taj tekst mogu rabiti kako bi pokazali da su prijašnja čitanja zapravo pogrešna, ali će kasniji interpretatori i njihova čitanja držati manjkavim, oštroumno raspoznajući sumnjive pretpostavke ili osobite oblike sljepila o kojem te pretpostavke svjedoče. Povijest čitanja je povijest pogrešnih čitanja, premda u stanovitim okolnostima ta pogrešna čitanja mogu biti i možda su bila prihvaćena kao čitanja.“ 13
Culler, Jonathan: O dekonstrukciji, Globus, Zagreb, 1991, str. 151.
19
perina meić
Na kraju valja upozoriti na još jednu važnu stavku. Istraživanje recepcije u nacionalnoj povijest književnosti može biti itekako važno jer se preko njega mogu posredno propitati i, s određenim stupnjem sigurnosti, utvrditi recepcijski dometi opisanog nacionalnog sustava (i to ne samo unutar njegovih, pretpostavljenih granica, nego i šire). Takva vrsta uvida može biti korisna za precizniji opis načina na koji su u prošlosti funkcionirale, te kako u „sadašnjosti“ izgledaju pretpostavljene „granice“ određene nacionalne književnosti.
Književnopovijesna interpretacija – povijest književnosti kao književnoznanstveni žanr Specifičnost književnopovijesne u odnosu na metodologije drugih znanosti očituje se u činjenici da je predmet njezina proučavanja iznimno kompleksan. S obzirom na to da je književno djelo znak čije značenje nije zauvijek određeno, povjesničaru se književnosti otvaraju različite interpretativne mogućnosti, ali i dvojbe. One se, kad je riječ o nacionalnoj povijesti književnosti, ni po čemu ne razlikuju od onih koje se pojavljuju u tzv. općoj ili komparativnoj povijesti književnosti. Naime, i jedan se i drugi tip istraživanja suočavaju s gotovo istim problemom: na koji način primjereno književnopovijesno interpretirati pretpostavljeni književni sustav i sve njegove sa stavnice. U potrazi za odgovorom na navedeno pitanje korisnim može biti teorijsko promišljanje povijesti književnosti, a u okviru toga i njezino definiranje kao procesa rekonstrukcije i interpretacije književnih tekstova i književnih sustava u dijakronijskoj, ali i sinkronijskoj perspektivi. Kad o povijesti (nacionalne) književnosti govorimo kao o procesu, onda treba upozoriti da je takvo njezino razumijevanje proizišlo iz promišljanja o jednoj važnoj metodološkoj dvojbi: može li se književni povjesničar osloniti (i do koje mjere) na rad svojih prethodnika ili uvijek mora preispitivati rezultate do kojih su oni u svojim istraživanjima došli? Ako bi temeljito proučavanje književne prošlosti značilo i njezinu konačnu interpretaciju, pretpostavka je da bi ponovno proučavanje djela iz prošlosti bilo nepotrebno. Pisanje bi se povijesti književnosti u tom slučaju moglo svesti na „dopisivanje“ na rad zadnjeg istraživača u nizu. Praksa međutim pokazuje da se, unatoč velikim naporima i problemima, povijesti književnosti i dalje pišu te da je slika nacionalne književne tradicije uvijek u određenoj 20
književne perspektive
mjeri drugačija (unatoč tomu što se radi o istoj građi, tj. istim piscima i djelima). Zbog svega se toga tvrdnja o povijesti književnosti kao osobitom i izrazito dinamičnom procesu čini opravdanom i razložnom. Osim što predstavlja istraživački proces, povijest je (nacio nalne) književnosti, kako smo istaknuli, i poseban vid rekonstrukcije i interpretacije. Rekonstrukcija znači pokušaj prepoznavanja, ustanovljavanja i opisivanja stanja u književnoj prošlosti, dok književnopovijesna interpretacija podrazumijeva njezino tumačenje koje uključuje neizravni pokušaj pronalaženja odgovora na pitanja kao što su: Što je to književno djelo? Je li u formiranju njegova značenja presudnu ulogu odigrao njegov autor? Koliko na njegovo značenje utječu čitatelji, vrijeme u kojem je nastalo i u kojemu se tumači? Kako je moguće pri mjenjivanje strogih znanstvenih kriterija, a da se pri tome ne izgubi ona dragocjena umjetnička kvaliteta po kojoj se književno djelo izdvaja od niza drugih predmeta znanstvene analize? Književnopovijesna interpretacija, nadalje, podrazumijeva i analizu uloge koju književni tekst ima u nacionalnoj književnosti, kao i istraživanje njegovih interakcija u odnosu na književni opus ili razdoblje kojemu pripada, te s obzirom druga djela, opuse i čitatelje. Općenito se može reći da su različiti načini rekonstrukcije i interpretacije povijesti književnosti izazovni ne samo zbog navedenih pitanja, već i stoga što proizvode stalnu napetost između tzv. monološkog tipa povijesti književnosti u kojoj se očituju manifestacije dominantnoga diskursa epohe, s konceptima književnopovijesnih istraživanja u kojima se ističe kompleksnost, nehomogenost, nejedinstvenost. Pored svega navedenog, u definiciji povijesti književnosti istaknuli smo još nešto: primjenu i/ili kombinaciju dvaju pristupa nazvanim dijakronijski i sinkronijski. Dijakronijski pristup građi u povijesti (nacionalne) književnosti podrazumijeva proučavanje odabrane građe uz uvažavanje njezina vremenskoga kontinuiteta. Uključuje rekonstruiranje i interpretaciju recepcije književnoga teksta sukladno vremenu njegova nastanka. S druge strane, sinkronijski pristup podrazumijeva istraživanje djelā na način da se u analizi istakne aktualno, povjesničarevo recepcijsko iskustvo, čime se povijest književnosti na određeni način može približiti i književnoj kritici. Hoće li i u kojoj mjeri jedan od pristupa biti dominantniji u odnosu na drugi, manje je važno od činjenice može li se pomoću njih – u kombinaciji ili samostalno – na optimalan način protumačiti 21
perina meić
i opisati pretpostavljeni sustav nacionalne književnosti. A kad je riječ o toj stavci, onda se može pretpostaviti da će interpretacija djelā starijih perioda biti uspješnija ako se primjeni dijakronijski pristup, dok će interpretacija suvremene produkcije vjerojatno dati bolje rezultate uz primjenu sinkronijskog pristupa.
II. Metodički aspekti i problemi Studij nacionalne književnosti i bolonjski proces Ključni problemi književnopovijesne metodologije pojavljuju se na specifičan način i u studiju nacionalne književnosti u praksi, točnije u samom nastavnom u procesu. Nastavni proces na sveučilištima, osobito studij nacionalne književnosti, pun je izazova, osobito nakon inauguriranja tzv. bolonjskog procesa. Prilagodba bolonjskim standardima odvija se uz stalno isticanje potrebe očuvanja nacionalnih obrazovnih sustava u kojima i studij nacionalne književnosti ima važnu ulogu. Naime, ključno je načelo bolonjskog procesa promicanje europske dimenzije u nastavnim programima studija i u međuinstitucijskoj suradnji. Cilj je sačuvati europsko kulturno bogatstvo, ali i jezičnu raznolikost zasnovanu na različitim kulturnim i nacionalnim tradicijama. Bolonjski proces, nadalje, podrazumijeva i primjenu najviših znanstvenih standarda koje, na određeni način, „regulira“ otvoreno znanstveno tržište. Pored mogućih pozitivnih strana ovakvog pristupa postoji i niz realnih opasnosti koje se prvenstveno odnose na slobodni i (ne)regulirani ulazak profita u obrazovne sustave. U tom smislu može se reći da internacionalizacija visokog obrazovanja kroz liberalizaciju i slobodnu trgovinu „obrazovnim uslugama“ može biti velikom prijetnjom jer, između ostalog, može razoriti (često male) nacionalne sveučilišne su stave. U tom kontekstu studij nacionalne književnosti u manjim zemljama postaje iznimno važan. Osnovno načelo bolonjskog procesa jest i smanjenje opterećenja studenata. Ono bi trebalo pratiti realne mogućnosti studentskog usvajanja znanja. To, dakako, znači sužavanje obujma nastavnih predmeta, odnosno redukciju ispitne građe 22
književne perspektive
na točno propisani broj stranica. Imajući to u vidu ne može se zaobići pitanje kako npr. kolegij iz tzv. novije hrvatske književnosti svesti na nekoliko stotina stranica kad je poznato da pojedini romani koji se obrađuju u okviru toga kolegija nerijetko premašuju te brojke. Kao alternativa ostaje povećavanje broja specijaliziranih kolegija s jedne strane te površnost u obradi cjeline, tj. produbljenijih uvida u složene odnose na relaciji književni tekst – razdoblje ili cjelina pretpostavljene nacionalne književnosti, s druge strane. Jedan od temeljnih zadataka studija nacionalnih književnosti jest izgrađivanje i usvajanje sustava vrijednosti, te osposobljavanje studenata za kritičko mišljenje i samostalno vrijednosno prosuđivanje. Kako prepoznati umjetnički vrijedan tekst, te postoje li pouzdani kriteriji procjene, samo su neka od pitanja s kojima se suočava studij nacionalne književnosti danas. Odgovor na ta važna pitanja moguće je tražiti na teorijskoj, ali i na praktičnoj razini. Kad je riječ o praktičnoj razini, u studiju nacionalne književnosti važnu ulogu, u okviru obrazovnog su stava, a s obzirom na izmijenjene „tržišne“ okolnosti, može imati povijest književnosti i književna kritika. Međutim, već i površni uvid u stanje književne kritike, pa i povijesti književnosti na ovim prostorima, ne ostavlja mjesta optimizmu. U uvjetima globalne utrke za zaradom i književnost postaje roba čiji status određuju zakoni tržišta. Oni eliminiraju kritički pristup djelu, što ima izravne posljedice na destabiliziranje vrijednosnih no rmi, čak i na smanjenje sposobnosti kritičkog mišljenja, a sve to utječe i na studij nacionalne književnosti. Uza sve navedeno bolonjski proces afirmira koncept aktivne nastave u kojoj se očekuje veća angažiranost studenata. Interaktivni model znači poticanje studenata na samostalan rad na tekstu. Tu se, naravno, postavlja pitanje kako studente u relativno kratkom vremenu „obučiti“ za tu vrstu zadataka, tj. kako kod njih izgraditi vrijednosne kriterije ako se u nastavi zbog smanjenja obujma ispitne literature radi tek na manjem broju izdvojenih književnih tekstova ili se detaljno obrađuju samo usko specijalizirane teme. Tu treba imati na umu da su neizostavni dio kolegija iz povijesti nacionalne književnosti i oni autori čija djela u estetskom smislu možda nemaju veću vrijednost, ali predstavljaju važne „karike“ u sustavu nacionalne književnosti i njegovim razdobljima, te su bitni za razumijevanje ukupnosti procesa koji dotičnu književnost određuju. Bez os23
perina meić
novnih saznanja o književnim razdobljima, rad na tekstu kao najbolji model studija postaje nedostatan. Studenti ostaju lišeni elementarnih znanja o okolnostima u kojima je tekst nastajao (a taj kontekst podrazumijeva analizu različitih nivoa suodnosa u sustavu nacionalne književnosti), što ne dovodi uvijek do učinkovitosti studija. Zadatak da se izbalansira odnos specija liziranih znanja i potrebe da se stekne dobar uvid u cjelinu, u ovim je okolnostima vrlo delikatan. Bolonjski proces podrazumijeva i veću dostupnost stručne literature i informacija iz sustava znanosti. To drugim riječima znači da svi korisnici u sustavu moraju imati osiguran pristup informacijama i publikacijama elektroničkim i drugim putem. Kad je riječ o studiju nacionalnih književnosti u BiH, opravdano se nameće sumnja u mogućnost ostvarenja takvog cilja s obzirom na lošu knjižničarsku infrastrukturu. Ovi se problemi moraju prepoznati i rješavati na najvišoj razini jer mogu u konačnosti ugroziti pozitivne promjene koje je bolonjski proces inicirao. *** Zamišljen u idealnim uvjetima bolonjski se proces na ovim prostorima pokazuje kao eksperiment koji prate brojna negativna iskustva. Naime, prevladava dojam da je njegova provedba počela brzo, nepripremljeno i ishitreno te se već sad uočavaju propuštene prilike. Stoga i parole koje promovira, kao što su: individualiziranje nastave, koncept doživotnog učenja, jednake prilike za sve, u bosanskohercegovačkim uvjetima djeluju utopistički. Imajući to na umu može se reći da je rasprava o metodološkim i metodičkim problemima studija nacionalne književnosti potrebna i poticajna jer može ukazati na izazove, ali i nove perspektive pred kojima se studij nacionalnih književnosti nalazi danas.
24
književne perspektive
Romantizam u povijestima hrvatske književnosti Slavka Ježića, Ive Frangeša i Dubravka Jelčića
R
azdoblje romantizma u hrvatskoj književnosti višestruko je značajno. Vrijeme je to u kojem se intenziviraju procesi oblikovanja nacionalnog identiteta, te se počinje jasnije artikulirati ideja o modernoj hrvatskoj književnosti. U širem kontekstu gledano, to je razdoblje u kojemu se događaju značajne promjene i u načinima shvaćanja književnosti. Naime, u hrvatskim, jednako kao i u širim, europskim, okvirima u to doba supostoje dvije temeljne poetičke koncepcije koje bi se (načelno) mogle označiti utilitarnom i artističkom. Prva je od njih stav ljala naglasak na ulogu književnosti u ispunjavanju određenih pragmatičnih ciljeva, dok je druga inzistirala na književnosti kao primarno umjetničkoj djelatnosti. U hrvatskoj se po vijesti književnosti, kad je riječ o ovom razdoblju, te dvije li terarne koncepcije obično (općenito) nazivaju: preporodnom i romantičarskom. Osvješćivanje činjenice da u ovom dijelu hrvatske književne prošlosti dominiraju dva različita pogleda na zadaće i ulogu književnosti, za povijest književnosti međutim ne znači rješenje problemā. Naprotiv, ono ih kontinuirano potiče.14 U nizu pitanja koja povodom toga iskrsavaju valja izdvojiti ona najvažnija. Pri mjerice: kako opisati navedeno razdoblje, tj. koji su mu vremenski okviri, reprezentativni autori i ključna obilježja? Nezaobilazna je i dvojba glede izbora periodizacijske označnice: romantizam, hrvatski narodni preporod ili možda nešto treće? Intrigantno je i pitanje odnosa između ondašnje hrvatske književne produkcije i stvaralaštva drugih slavenskih književnosti kao i šireg europ skog literarnog konteksta. Da je tomu tako, može potvrditi čak i koncepcija znanstvenog skupa u okviru kojega je pripremljeno ovo izlaganje. Sam naslov skupa Nastavak ili odbacivanje? Romantičarske tradicije u suvremenim slavenskim književnostima, a potom i najavljena izlaganja, sugeriraju postojanje dviju osnovnih pretpostavki u razumijevanju romantizma. Jedna o romantizmu govori kao o književnom razdoblju koje je više-manje jasno omeđeno nekim godinama. Druga polazi od činjenice da postoje svevremenski literarni kodovi – kakav je npr. romantičarski – koje je moguće pronaći i u djelima koja ne pripadaju romantizmu kao vremenski određenom književnom razdoblju, već se, kako se sugerira, legitimno pojavljuju i u suvremenosti. ��
25
perina meić
Navedena pitanja stoje kao neka vrsta izazova povijesti književnosti koja, za razliku od teorijskih promišljanja, kao da nema puno izbora. Ona se, naime, unatoč svim problemima, u praksi mora decidirano odrediti prema svakom od navedenih pitanja. Takvi je postupci s jedne strane mogu dovesti do kritike zbog „iskrivljavanja“ slike književne prošlosti, a s druge strane do pripisivanja zasluga jer, opredjeljujući se za konkretna rješenja, samoj teoriji (povijesti) književnosti nudi smjernice u razrješavanju otvorenih metodoloških pitanja. Imajući na umu takvu njezinu (ne)zavidnu poziciju, za koju se može reći da je nastala kao produkt određenog nesuglasja između teorije povijesti književnosti i njezine prakse, u nastavku ćemo rada analizirat tri, po mnogo čemu reprezentativne, povijesti hrvatske književnosti: Slavka Ježića, Ive Frangeša i Dubravka Jelčića, odnosno njihove dijelove koji se bave razdobljem romantizma.15 Predložena bi analiza mogla dati za nimljive spoznaje o tomu kakve su bile metodološke preferencije pojedinog povjesničara književnosti, ali i vremena u kojemu je djelovao. Istodobno ona može biti korisna jer donosi uvide o tomu kakve je učinke romantizam, kao književno razdoblje, imao na kasnije generacije čitatelja i istraživača.
I. Rekonstrukcija i interpretacija periodizacijske cjeline – o periodizacijskim granicama i nazivlju Rješavanje pitanja periodizacije jedno je od, bez sumnje, najvećih izazova književnopovijesne metodologije. Potvrđuju to i odabrane povijesti književnosti, koje pokazuju raznolikosti, ali i sličnosti u pristupima odabranoj građi. One najjasnije dolaze do izražaja kad se, na načelima metodološkoformacijske analize16, Slavko Ježić: Hrvatska književnost od početka do danas: 1100-1941 (1944/1993), Ivo Frangeš: Povijest hrvatske književnosti (1987) i Dubravko Jelčić: Povijest hrvatske knjiže vnosti (2004). 15
Podrobniju razradu navedene problematike ponudila sam u knjigama Čitanje povijesti književnosti: metodološki modeli književnopovijesnih istraživanja u hrvatskoj znanosti o književnosti (Alfa, Mostar, 2010) i Smjerokazi: teorijske i književnopovijesne studije (Synopsis, Zagreb – Sarajevo, 2012). ��
Ovdje ću podsjetiti samo na neke najvažnije točke. Temeljna je pretpostavka ovakvog čitanja to da je povijest književnosti književnoznanstveni žanr čije se formalne i metodološke karakteristike mogu istražiti kroz metodološke modele ili formacije. Metodološki modeli ili metodološke formacije nastale su na istraživanju konkretnih povijesti književnosti. Artikulirane su kao teorijski obrasci koji mogu biti korisni u analizi povijesti književnosti i književnopovijesne metodologije uopće.
26
književne perspektive
pokušaju analizirati načini na koji se u praksi rješavaju neki od temeljnih metodoloških problema (npr. periodizacija). Tada se, čak i na razmjerno malom uzorku (kao što su dijelovi triju navedenih povijesti hrvatske književnosti), pokazuju zanimljivi i indikativni rezultati koji puno govore ne samo o postojanju pojedinih metodoloških modela, nego i o njihovim konkretnim književnopovijesnim realizacijama. Kakvi su oni u slučajevima odabranih povijesti književnosti, pokazat će nastavak ovog tek sta. Pa pođimo redom. U „najstarijoj“ među odabranim povijestima književnosti, Hrvatskoj književnosti Slavka Ježića, romantizam je prezentiran kroz dvije veće periodizacijske cjeline: 1. Hrvatski preporod 2. Hrvatski romantizam od apsolutizma do Nagodbe. Hrvatski preporod, po Ježiću, traje od 1835. (tj. od pojave časopisa Danica) i proteže se sve do 1849. (do početka Bachova apsolutizma). Navedeno razdoblje (hrvatski preporod) autor je predstavio preko četiriju podrazdoblja omeđenih povijesnim datumima: Sukladno načelima metodološkoformacijske analize povijest književnosti shvaćena je kao proces rekonstrukcije i interpretacije književnih tekstova i književnih sustava u dijakronijskoj, ali i sinkronijskoj perspektivi. Kao forma koja doživljava stalne promjene ona je, dakle, proces – jer uvijek iznova preispituje književne činjenice, jer je povjesničari književnosti iznova pišu, bez obzira na prethodnike. Ona nudi toliko potrebno sintetičko znanje (analizira književne sustave), kao što nudi i načelne uvide u pojedinačne pojave i zbivanja (analizira pojedinačna ostvarenja – književne tekstove). Povijest književnosti ima svijest o temporalnosti (dijakronijska perspektiva), ali se ne odriče povlastice da pretpostavljenu cjelinu sagleda iz perspektive povjesničareve sadašnjosti (sin kronijska perspektiva). Periodizacija koja je temelj njezine strukture predstavlja pokušaj „uspostavljanja reda“ i artikuliranje jedinstvenog, sintetičkog pogleda na zbivanja. Ona nastaje kao rezultat povjesničareve rekonstrukcije stanja, ali i njegove interpretacije. Izbor pisaca i vrednovanje djela u povijesti se književnosti može razumijevati kao pokušaj stvaranja kanona, ali i kao osporavanje postojećih. Odvajanje nacionalne (npr. hrvatske) od pretpostavljene opće/svjetske književnosti znači uspostavljanje temeljnih okvira istraživanja (i ne mora nužno biti ograničavajući faktor). Prepoznajući i opisujući književnopovijesne metodološke modele, metodološkoformacijska analiza zagovara uspostavljanje plodotvornije interakcije između teorije povijesti književnosti i povijesti književnosti u „praksi“. Ta se interakcija čini prihvatljivom alternativom sveprisutnoj skepsi prema povijesti književnosti.
27
perina meić
a) pripremanje hrvatskog preporoda i sukobi s Mađarima od 1790. do 1830. b) preporodno svitanje (1830–1835) c) ilirski pokret hrvatskog narodnog preporoda (1836–1842) d) izgrađivanje hrvatskog preporoda i rat s Mađarima (1843–1849). Druga cjelina, Hrvatski romantizam od apsolutizma do Nagodbe, po Ježiću, traje od 1849. do 1868. godine. U okviru nje prepoznaje dva podrazdoblja: a) pod apsolutizmom (1849–1860) b) od listopadske diplome do Nagodbe s Mađarima (1860–1868). Već i površni uvid u Ježićev periodizacijski nacrt upućuje na postojanje izrazitih analogija između opće/nacionalne povijesti i povijesti književnosti. Najvidljivije je to u odabiru periodizacij skog nazivlja, ali i određivanju granica književnog razdoblja. One se, kako se može vidjeti, uglavnom poklapaju s važnim povijesnim događajima i datumima. Primjetno je također i to da Ježić inzistira na „čistoći“ periodizacijske cjeline koju jasno odvaja od onoga što joj je prethodilo, kao i od onoga što nakon nje slijedi. Takvo je metodološko usmjerenje u drugi plan stavilo podrobnije opisivanje stilskih osobitosti djelā nastalih u navedenom razdoblju. Kod Ive se Frangeša, u odnosu na Ježića, prepoznaje drugačiji periodizacijski koncept. O hrvatskom je romantizmu pisao u poglavlju nazvanom Romantizam. Ilirizam. Apsolutizam. Kako se može zamijetiti, Frangeš izbjegava posebno apostrofirati datume koji bi trebali označiti pretpostavljeni početak i kraj razdoblja, iz čega se može zaključiti da su za njega književna razdoblja (pa tako i romantizam) otvorene strukture koje je nemoguće strogo ograničiti pojedinim datumima i događajima. Za razliku od Ježića, puno više pozornosti poklanja istraživanjima stilskih i poetičkih pojava i njihovih prepletanja (kako na razini odnosa među tekstovima, tako i u odnosima među različitim književnim periodima). Granice razdoblja Frangeš je postavio okvirno, od 30-ih do kraja 60-ih godina 19. stoljeća. U njemu je prepoznao dva kraća razdoblja koja orijentacijski omeđuje 1835, 1849. i 28
književne perspektive
1860. godinom. U izboru periodizacijskog nazivlja kombinirao je povijesno/kronološko (ilirizam, apsolutizam) sa stilskoformacijskim (romantizam) nazivljem. Za razliku od Ive Frangeša, Dubravko se Jelčić u Povijesti hrvatske književnosti gotovo u potpunosti opredijelio za stilskoformacijsko nazivlje (romantizam), što se može vidjeti već i iz naziva poglavlja: Hrvatski književni romantizam i Kasni romantizam, rani predrealizam. Ono što je, na neki način, u nesuglasju s takvim izborom jest jasno iskazana i realizirana namjera da se navedena razdoblja jasno vremenski razgraniče. Prema Jelčiću, ono što označuje hrvatskim književnim romantizmom traje od 1835. do 1849, dok je kasni romantizam, rani predrealizam uokvirio 1849. i 1860. godinom. Iako je na nekoliko mjesta vrlo ja sno upozorio da romantizam nije homogena i stilski „čista“ pojava, ipak ga je prezentirao kao jedinstven, poetički prepoznatljiv fenomen. * Ono što se na temelju uvida u način periodizacije u navedenim povijestima može zaključiti, jest postojanje određenog stupnja (ne)usuglašenosti u pristupima – što je na neki način indikativno ako se zna da su sva tri istraživanja usmjerena na književnopovijesni opis iste građe. Ona se očituje već na razini pokušaja vremenskog „razgraničenja“ književnog razdoblja, gdje je primjetna neusklađenost oko preciznog određivanja njegova početka i kraja, te oko toga koliko „čvrste“ i „zatvorene“ pretpostavljene „granice“ trebaju biti. Jedino u čemu postoji suglasnost kod sva tri istraživača jest da je ilirska dionica trajala od 1836. do 1843. godine. Donju granicu romantizma odabrani povjesničari književnosti uglavnom vide u 30-im godinama 19. stoljeća ili preciznije u 1835. (Ivo Frangeš, Dubravko Jelčić) i/ili 1836. (Slavko Ježić) – s napomenom da Jelčić i Ježić više inzistiraju na preciznom razgraničavanju razdoblja. Period od 30-ih do kraja 60-ih godina 19. stoljeća različito su segmentirali. Tako ga je Slavko Ježić podijelio na dva razdoblja uokvirena godinama: 1835, 1849. i 1860. Za razliku od Ježića, Ivo Frangeš i Dubravko Jelčić su navedeni period od 30-ih do kraja 60-ih godina tretirali kao jednu cjelinu. Za Frangeša je ona (načelno se može reći) trajala od 1835. pa do 1861, Jelčiću od 1835. do 1860. Ipak valja napomenuti da oba povjesničara unutar nje uočavaju postojanje dviju relativno zaokruženih cjelina, jednu od 1835. do 1849. i drugu od 1849. do 1860. godine. 29
perina meić
Razmjerno nizak stupanj konsenzusa može se primijetiti oko izbora periodizacijskog nazivlja. Kad je riječ o toj razini problema, može se reći kako Slavko Ježić radije bira nazive iz opće povijesti kao što su hrvatski narodni preporod ili ilirizam. U povijestima hrvatske književnosti Ive Frangeša, a osobito Dubravka Jelčića izraženija je tendencija da se razdoblje imenuje romantizmom. *** Postojanje neusuglašenosti, ali i neke vrste sličnosti u pristupima problemu navodi na zaključak da bi se navedene povijesti književnosti mogle smatrati praktičnim realizacijama dvaju teorijski koncipiranih modela periodizacije: analitičkog i sinteti čkog.17 Analitički model periodizacije podrazumijeva rekonstruira nje, razgraničavanje i opisivanje književnih razdoblja s obzirom na analogije s općom povijesti. Književna razdoblja shvaćaju se kao vremenski uvjetovani odjeljci u kojima se pisci redaju kronološkim ili generacijskim slijedom. Temeljna ustrojbena jedinica je književni opus. On je omeđen godinama rođenja i smrti pisca. Artikuliran je kao zatvorena i čvrsto organizirana mikrocjelina. O obilježjima književnih razdoblja doznaje se posredno, unutar samih književnih opusa, gdje se, primjerice, konstatira da djelo dotičnog pisca ima obilježja nekoga razdoblja. Književno razdoblje nastoji se predstaviti kao homogena i čvrsto organizirana književnopovijesna cjelina, ali način njegova artikuliranja tomu rijetko ide u prilog. Književne povijesti u kojima imamo periodizaciju analitičkog tipa obično imaju uvodna poglavlja u kojima se raspravlja o društveno-političkom kontekstu, nakon čega dolaze pisci i njihovi opusi. Veze među poetikama pojedinih pisaca istražuju se rijetko, tako da svaki pokušaj poetičkog grupiranja pada u drugi plan. Ovaj model periodizacije, među odabranim povjesničarima književnosti, u glavnim točkama, slijede Slavko Ježić i Dubravko Jelčić (s napomenom da su kod Jelčića uočljiva određena odstupanja od modela u segmentu odabira periodizacijskog nazivlja). Periodizacijski koncept koji je označen kao sintetički suprotan je analitičkom. Prepoznavanje, rekonstruiranje, razgraničavanje i opisivanje književnih razdoblja vrši se prvenstveno s obzirom Podrobniju sam razradu navedenog pitanja ponudila u tekstu Periodizacija novije hrvatske književnosti – teorijski aspekti i praktične realizacije objavljenom u knjizi Smjerokazi: teorijske i književnopovijesne studije (Synopsis, Zagreb – Sarajevo, 2012). 17
30
književne perspektive
na književnosti imanentna svojstva. Književna su razdoblja otvorene i dinamične strukture. Njihove granice postavljaju se kao okvirna orijentacija. Pisci se svrstavaju i grupiraju u književna razdoblja prema poetičkim sličnostima. Najmanja jedinica u periodizacijskoj hijerarhiji nije književni opus već pojedino književno djelo. Književni opusi nisu prezentirani kao čvrsto zatvorene i homogene cjeline. Obilježja književnih razdoblja opisuju se u sintetičkim prikazima u kojima se osobito važnim drže analize međusobnih utjecaja među djelima i autorskim poetikama. Ovom je periodizacijskom modelu najbliži koncept Ive Frangeša.
II. Hrvatski romantizam i romantizam u drugim književnostima Književnopovijesna prezentacija romantizma u povijestima hrvatske književnosti bila bi nedostatna bez uvida u zbivanja u drugim književnostima, osobito kad se zna da je upravo u ovom razdoblju počela njezina sinkroniziranija integracija s tijekovima u europskoj književnosti. U tom kontekstu poticajno može biti istražiti u kojoj su mjeri druge književnosti (osobito slavenske i zapadnoeuropske) utjecale na hrvatski romantizam, te kako su o toj problematici pisali odabrani povjesničari hrva tske književnosti. Kod Slavka Ježića zapadnoeuropski, kao i slavenski utjecaji imaju pozitivan predznak te predstavljaju važnu stavku za razumijevanje onodobnih književnih strujanja. Kad je riječ o zapadnoeuropskim utjecajima, Ježić je, kao potkrepu njihova postojanja, izdvojio niz primjera. Tako je istaknuo činjenicu da je A. Nemčić bio „učenik njemačkih romantičkih pjesnika“18, dok je kod Mirka Bogovića, pozivajući se na analize B. Vodnika, prepoznao utjecaje Shakespearea (osobito Macbetha) i Schillera (Wilhelm Tell). Govoreći o ideji sveslavenstva istaknuo je kako je ona bila osobito poticajna za Petra Preradovića, ali nije zaboravio dodati i to da se u njegovu pjesništvu, uz utilitarnu i didaktičku komponentu, pojavljuje i tipično romantičarska „nježna i di skretna ljubavna lirika s izrazitom crtom boli i tuge“19. Ježić, Slavko: Hrvatska književnost od početka do danas: 1100–1941, GZH, Zagreb, 1993, str. 213. ��
19
Isto, str. 215.
31
perina meić
Kad govori o pojavama koje su oblikovale hrvatski romantizam, Ježić upozorava i na neknjiževne uratke ili, općenito, razmišljanja u kojima su se jasnije artikulirale ideje istaknutih pjesnika o ulozi i zadaćama literature toga doba. U tom se kontekstu kao primjer može istaknuti Stanko Vraz, koji je, kako navodi Ježić, „želio“ da se „mlada ilirska književnost oslanja više na narod i njegove pjesme“, te da se ugleda na slavenske književnosti, „a ne da bude prazna imitacija tada već dalekih i starih Dubrovčana“20. Pronalazeći brojne potvrde o utjecaju stranih na hrvatske pisce Ježić je također upozoravao i na to da su mnogi od njih posredovani prijevodima. U tom je kontekstu napomenuo da je za razumijevanje Preradovićeve poetike važno znati da je ovaj književnik prevodio neke od najznačajnijih svjetskih pjesnika poput Manzonija (Peti svibanj), Dantea (ulomci o Franceski da Rimini i knezu Ugolinu), Byrona (Childe Harolda) i sl. Ivo je Frangeš u komparativnim analizama dosta pozornosti posvetio „osobitostima“ hrvatske književnosti (ali i povijesti), jasno je distingvirajući od pojava u europskom romantizmu. Nastojeći objasniti uzroke i razloge nastanka romantizma u hrvatskoj književnosti fokusirao se na četiri, po njemu, važne činjenice. To su: 1. nepostojanje središnje nacionalne književnosti 2. inteligencija koja je bila nositeljem promjena 3. višestruka podijeljenost hrvatskih zemalja 4. različite društvene i političke okolnosti. Kad je riječ o inteligenciji koja je bila nositeljem promjena toga doba, Frangeš je upozorio na različitosti među slavenskim narodima. Poljska i ruska inteligencija 18. i 19. stoljeća nastala je gotovo isključivo iz redova plemstva, dok je hrvatska, slovenska, srpska (u Vojvodini) i češka potekla iz, kako slikovito veli, „mnogo demokratskijih izvora“21, uglavnom iz redova seljaštva i svećenstva. Drugi važan faktor koji je odredio specifičnost hrvatske književne situacije toga doba bila je, kako to vidi Frangeš, višestruka podijeljenost njezinih zemalja, što ju je izložilo 20
Isto, str. 212.
Frangeš, Ivo: Povijest hrvatske književnosti, NZMH – Zagreb, Cankarjeva založba – Ljubljana, 1987, str. 133. ��
32
književne perspektive
različitim kulturnim i dr. utjecajima. Tzv. kraljevine Hrvatska i Slavonija bile su, napominje autor, pretežno pod utjecajem njemačkog jezika i kulture. Južna Hrvatska, koja je u ono doba obuhvaćala kraljevinu Dalmaciju i grofoviju Istru, bila je stoljećima pod mletačkom vlašću, dok je Dubrovnik, podsjeća Frangeš, bio slobodan. Na osobitosti su hrvatskoga romantizma, prema njegovoj prosudbi, veliki utjecaj imale i različite društvene i političke okolnosti. Komentirajući ih Frangeš je upozorio da je – za razliku od drugih europskih naroda koji su se, prihvativši glavni politički poticaj iz Francuske i usvojivši ideje revolucije iz 1789, u književnosti „opirali“ francuskom klasicizmu – u hrvatskim zemljama rezultat bio nešto drugačiji. Francuska je uprava značila završetak feudalizma pa je, smatra on, logično bilo da hrvatska književnost upravo iz te uprave razvija ideju o pravu i potrebi da se integrira kao „poseban nacionalni i estetički entitet“22. Utjecaj njemačkog romantizma nije, kako veli, iz posve razumljivih nacionalnih razloga, mogao uhvatiti „korijena u hrvatskom ilirizmu“23. U Povijesti hrvatske književnosti Dubravko je Jelčić – za razliku od svojih prethodnika koji su u prvi plan isticali preporodnu komponentu tj. kontekst slavenskih književnosti – radije upozoravao na utjecaje iz zapadnoeuropskih književnosti. Tako je npr. kao uzore Josipa Jelačića izdvojio Leopardija, Heinea, Lenaua, Musseta, čak i Novalisa i Schillera. Kod Petra je Preradovića istaknuo schillerovske i byronovske motive, kao i „snažan dojam engleskog romantizma“24. Za Nemčića je ustvrdio da je pisao sukladno tadašnjim tijekovima u europskim književnostima – a to znači pod utjecajem Heinea i Sternea. Na nekoliko mjesta Jelčić je upozoravao i na dinamiku književnih odnosa koji su (u nekim slučajevima) bili obilježeni čak i polemičkim tonovima. U tom je kontekstu izdvojio pri mjer Vebera Tkalčevića, te podsjetio na njegovu polemiku sa slovačkim romantičnim pjesnikom i preporodnim prvakom Ljudevitom Špurom, kojemu je, napominje Jelčić, Tkalčević predbacivao „izolacionizam i uskoću nacionalnog i književnog obzorja“25. ��
Isto, str. 140.
23
Isto, str. 140.
Jelčić, Dubravko: Povijest hrvatske književnosti: tisućljeće od Baščanske ploče do postmoderne, Naklada Pavičić, Zagreb, 2004, str. 181. ��
25
Isto, str. 204.
33
perina meić
Uz ove, Jelčić je u svojim književnopovijesnim objekcijama upozoravao i na utjecaje stranih pisaca posredovane časopisima. Za Gajevu je Danicu tako napisao da je, s neznatnim iznimkama, donosila jedino prijevode slavenskih pisaca (Rusa, Čeha, Poljaka), te zaključio kako je time jasno isticala „svoju (sve) slavensku političku orijentaciju“26. U slučaju Zore dalmatinske upozorio je na činjenicu da je ovaj časopis u to vrijeme donosio prve hrvatske prepjeve Homera, Horacija, Katula, Dantea i Manzonia, kao i na to da se na njezinim stranicama nalaze prijevodi nekih od najznačajnijih pisaca europskog romantizma (npr. Hugoa, Lamartinea i Lenaua). *** U navedenim povijestima hrvatske književnosti komparativna su istraživanja, kako se može razabrati, imala istaknuto mjesto. O utjecajima se (bilo da se radi o slavenskim ili zapadnoeuropskim) uglavnom pisalo afirmativno. Eventualne razlike u pristupu očitovale su se jedino u tomu koji su se među njima, za razvoj hrvatskog romantizma, prikazivao važnijim. U tom kontekstu može se reći da su povijesti hrvatske književnosti Ive Frangeša i Dubravka Jelčića – za razliku Ježićeve u kojoj je izrazitije bilo isticanje tzv. preporoditeljske, a time i sveslavenske komponente – više pozornosti posvećivale „dokazivanju“ (zapadno)europskog karaktera hrvatskog romantizma.
III. Vrednovanje Jedno od zanimljivih pitanja vezanih za način prezentacije romantizma u povijestima hrvatske književnosti jest ono kako su njezini istraživači vrednovali njegovu literarnu produkciju – ponajprije na općoj razini, a onda i na razini pojedinih autora i djela. Pitanje se čini važnijim, a na neki način i intrigantnijim, ako se uzme u obzir činjenica da je upravo s razdobljem romantizma počela ozbiljnija kritička valorizacija hrvatske književne tradicije. Na koji su način tom zadatku pristupili odabrani povjesničari hrvatske književnosti? U Hrvatskoj je književnosti Slavko Ježić kao primarni kriterij vrednovanja uzeo književnopovijesno značenje pisca i djela, a 26
Isto, str. 190.
34
književne perspektive
tek onda estetske činjenice i mjerila. Kad je riječ o vrednovanju na općenitoj razini, moglo bi se reći da je u svojim ocjenama bio dosta strog. Za književnost je 19. stoljeća od 30-ih do potkraj 60-ih godina ustvrdio da je nastala „iz dužnosti prema narodu, zbog dizanja nacionalne svijesti, a ne od stvaralačkih potreba“27. To je, evidentno, utjecalo i na procjenu njezine kvalitete, pa ne začuđuje da je Ježić stvaralaštvo toga doba označio više kao „dilentantizam no ozbiljno umjetničko stvaranje“28. „Prava“ književnost s ozbiljnim umjetničkim nastojanjima i važnijim estetskim dometima počinje se, kako navodi Ježić, stvarati 80-ih godina 19. stoljeća. Unatoč ovakvoj „strogoj“ ocjeni, kao i brojnim primjedbama na račun pojedinih djela, Ježić nije zaboravio istaknuti i to da je književnost hrvatskoga preporoda ipak postavila temelje novijoj hrvatskoj književnosti. U zasluge joj pribraja i to što je prihvatila zajednički književni jezik, uvela jednostavan i lak pravopis, te proširila vidokruge književnika. Time je počela ciljati i na više umjetničke kriterije te „dovoditi“ književno djelovanje u doticaj s europskim romantizmom, ne gubeći pri tomu iz vida i to da je „književnost sastavnim dijelom općega narodnoga života“29. Pjesnike hrvatskog romantizma Ježić je podijelio u tri „vrijednosne“ skupine. U jednu je svrstao književnike koji, kako veli, u sebi nisu osjećali književnoga poziva i ničim nisu obogatili hrvatsku književnost. Takvi su, po njemu, Josip Marić, Juraj Tordinac, Stjepan Marjanović, Stjepan Ilijašević, Mato Topalović. Uz njih je nabrajao i pisce koji su, kako je napome nuo, prolazno pristali uz ilirizam, a ne i uz hrvatstvo (npr. Ognjoslav Utješenović-Ostrožinski). Drugu, uvjetno rečeno, skupinu, sačinjavaju književnici koji su prigodno ispjevali pokoju pjesmu, ali su svoju glavnu djela tnost razvili na drugim područjima javnoga života. Među njima je izdvojio pisce poput Antuna Mihanovića, Ljudevita Gaja, Janka Draškovića. Najvrjedniji prinos hrvatskom romantizmu, po Ježiću, dao je Ivan Mažuranić svojim spjevom Smrt Smail-age Čengića. Dajući jasno do znanja da je riječ o djelu visokih estetskih dometa, on je u analizi više pozornosti posvetio neknjiževnim činjenicama. Tako je, primjerice, od svih kvaliteta Mažuranićeva spjeva ��
Ježić, Slavko: Hrvatska književnost od početka do danas: 1100–1941, str. 245.
28
Isto, str. 245.
29
Isto, str. 217.
35
perina meić
kao osobito važnu istaknuo to da veliki pjesnik ovim djelom „daje sintezu vjekovne borbe našega naroda s Turcima“30. Slijedom toga je i zaključio da je Smrt Smail-age Čengića svojim „umjetničkim izražajem, etičkim shvaćanjem i dubokom kulturom najhrvatskije od svih djela iz preporodnoga doba“31. Uz Mažuranićevu Smrt Smail-age Čengića u krug vrjedni jih djela ovoga razdoblja svrstao je i Demetrovu Teutu, koju drži najboljim kazališnim djelom hrvatskog preporoda. Među važnijim piscima izdvojio je i Antuna Nemčića, kojega je označio kao prvoga humoristu u našoj književnosti. Za Mirka je Bogovića ustvrdio da je „najjača književna ličnost za apsolutizma“, čiji se pjesnički rad za ilirizma ne odvaja mnogo od „tipične romantično-patriotske lirike, uz primjesu erotike“.32 Frangešov koncept predstavljanja hrvatske književnosti preko njezinih najvažnijih pisaca i djela jasno pokazuje kakvi su mu bili vrijednosni kriteriji. Fokusirati se na estetski relevantne – imperativ je koji je sebi postavio već na samome početku. Ipak, kad je riječ o romantizmu, moglo bi se reći da je, unatoč tako zamišljenoj koncepciji, ipak napravio određene ustupke. Pravdao ih je navodeći da se na književnost hrvatskog narodnog preporoda „ne mogu primjenjivati mjerila i zakonitosti koji vrijede za druge književnosti“33. Sukladno tomu je ocjenjivao niz djela za koje se može reći da imaju tek književnopovijesno značenje. Evo nekoliko primjera. Za Disertaciju je Janka Draškovića – za koju je najprije rekao da je evidentno kako nije nikakva literatura – na koncu ipak ustvrdio da „znači epohu“34. Mažuranićevu je brošuru Hrvati Mađarom (1848) istaknuo kao „primjer i dokaz izražajne sposobnosti hrvatskoga jezika“35. U Nemčićevim je Putositnicama, a potom i u njegovoj drami Kvas bez kruha, te u započetom romanu Udes ljudski, prepoznao piščev „istančan smisao za suvremenu društvenu kritiku“36. Na pojedinim mjestima svoje Povijesti Frangeš je upozorio na „nedostatke“ ranijih interpretacija. Kritički se osvrnuo na pret 30
Isto, str. 213.
31
Isto, str. 213.
32
Isto, str. 214.
33
Frangeš, Ivo: Povijest hrvatske književnosti, str. 138.
34
Isto, str. 138.
35
Isto, str. 150.
36
Isto, str. 188.
36
književne perspektive
hodnike (književne kritičare i povjesničare književnosti) koji su najveći doseg Mažuranićeva spjeva vidjeli u romantičnoj pobjedi „slobode nadahnuća nad tiranijom pravila“37, a kao glavnu njegovu vrijednost isticali klasičnu pravilnost „nasuprot romantičnoj razbarušenosti“38. Za razliku od ovakvih stajališta Frangeš zastupa, na svoj osebujan način izrečenu, tezu o tomu da je Mažuranićevo djelo „dragocjen dokaz da ljepota nameće pravila i da se samim pravilima ljepota ne stvara“39. Za Dubravka Jelčića, kad su u pitanju kriteriji prosudbe, kao da nema dvojbe. U njegovu konceptu vrednovanja, primije njenom u Povijesti hrvatske književnosti, relevantni su ne samo estetski, nego i svi ostali (čak i neknjiževni) kriteriji. Potvrdio je to na brojnim primjerima. Za Vukotinovića je, primjerice, ustvrdio da je važan jer je u hrvatsku književnost uvodio vrste kojih u njoj još nije bilo. Vrijednost se njegovih drama na kaj kavskom (Golub, 1832. i Pervi i zadnji kip iz 1833) očitovala u tomu što su one ispunjavale prazninu i uspostavljale kontinuitet između Brezovačkoga i preporodnog romantizma. Demetrovo Grobničko polje Jelčić je okvalificirao kao „prvo veliko djelo hrvatskog književnog romantizma“40. Za Pogled u Bosnu (1842) Matije Mažuranića istaknuo je da ima „preporodno značenje“ koje se očituje u tome što je ovaj književnik u krug preporodne misli uključio i Bosnu. Mirko Bogović i njegov književni opus, za Jelčića, znače neosporan „dobitak za hrvatsku književnost“41. U nizu djela hrvatskog romantizma dobru je ocjenu dobila Bijedna Mara Luke Botića koju je označio kao „cjelovito, dotjerano, izražajno, uzorno djelo kasnog romantizma“42. *** Uvid u način na koji su književnu produkciju hrvatskoga romantizma na općoj razini i razini pojedinačnih djela vrednovali odabrani povjesničari književnosti, pokazuje određeni stupanj njihove prilagodljivosti osobitostima ondašnjih književnih prilika. Unatoč takvim prilagodbama, navedeni primjeri također pokazuju (kao i u slučaju periodizacije) da su odabrani povjesničari književnosti, s više ili manje odstupanja, u praksi ��
Isto, str. 150.
38
Isto, str. 150.
39
Isto, str. 150.
Jelčić, Dubravko: Povijest hrvatske književnosti: tisućljeće od Baščanske ploče do postmoderne, str. 173. ��
41
Isto, str. 193.
42
Isto, str. 200.
37
perina meić
slijedili ono što bi se u teoriji moglo nazvati dvama modelima izbora i vrednovanja pisaca i djela. U jednom modelu pri izboru i vrednovanju djela važnu ulogu imaju neknjiževne činjenice koje, kako se pokazuje, utječu na konačnu ocjenu. Taj model vrednovanja i izbora djela teži sveobuhvatnosti, a to znači namjeri da se književnost nekog razdoblja (romantizma) ne prezentira samo kroz najbolja ostvare nja i autore, nego i preko djela skromnijih literarnih dometa, koja imaju tek književnopovijesno značenje. Tom su modelu bliži Slavko Ježić i Dubravko Jelčić. U drugom modelu izbor književne građe i njezino vrednovanje određuju visoki estetski kriteriji. Odabir autora i djela je sužen, tj. sveden na ona koja se smatraju najboljima. Ovaj se model, uz određene preinake kad je riječ o romantizmu, prepoznaje kao dominantniji u Povijesti hrvatske književnosti Ive Frangeša.
Zaključna razmatranja Prikazi romantizma u trima navedenim povijestima hrvatske književnosti (s osvrtom na neka pitanja književnopovijesne metodologije) pokazuju da među njima uz određene sličnosti po stoje i razlike kao i znakovite tendencije. 1. Kad je riječ o periodizaciji, uočljivo je da odabrane povijesti književnosti pokazuju priličan stupanj podudarnosti s onim što je teorijski opisano kao analitički i sintetički model periodizacije. Vremenski okviri opisanog razdoblja, ali i stupanj njihove („čvrste“) razgraničenosti u odnosu na ono prije i poslije pokazali su se uglavnom različiti, kao i periodizacijsko nazivlje. Ipak, primjećuje se tendencija da se u „novijim“ povijestima književnosti opisano razdoblje radije imenuje romantizmom, a ne hrvatskim narodnim preporodom. 2. Književnost se hrvatskog romantizma, kako pokazuju oda brane povijesti hrvatske književnosti, sagledava u kontekstu utjecaja drugih europskih, osobito slavenskih i zapadnoeuropskih književnosti. Primjećuje se da se u „novijim“ povijestima književnosti više truda ulaže u dokazivanje zapadnoeuropskih utjecaja – što djelomično može objasniti i činjenicu da u njima romantičarska komponenta (u odnosu na onu koja se uvjetno može zvati preporoditeljskom) češće izbija u prvi plan.
38
književne perspektive
3. Kad je riječ o vrednovanju i izboru pisaca i djela, može se reći da je literarna produkcija toga doba sagledana iz različitih perspektiva. Kao rezultat njihove primjene u praksi se pojavljuju dva temeljna modela u izboru i vrednovanju djela – koncept sveobuhvatnosti (on pri vrednovanju uz estetske uvažava i neknjiževne kriterije te nastoji uvrstiti što više pisaca i djela), te koncept vrijednosne redukcije (koja izbor i ocjenu djela podređuje visokim estetskim kriterijima). U „novijim“ povijestima hrvatske književnosti primjetna je i tendencija ka preispitivanju ranije uspostavljenog književnog kanona – tako npr. nije rijedak slučaj da povjesničari književnosti (najčešće Frangeš i Jelčić) (pro)na laze vrijednosti ondje gdje ih ranije povijesti književnosti nisu uočavale ili nisu isticale. *** Slika književne prošlosti ili nekog njezinoga dijela (npr. romantizma) kakvu nalazimo u povijestima književnosti osobito je recepcijsko svjedočanstvo. Međutim, pozornijem čitatelju neće promaknuti ni to da se u njoj ogleda čitav niz metodoloških pitanja i dvojbi. Ako one u teorijskom smislu ponekad i mogu ostati neriješene, povijest književnosti „u praksi“ jednostavno ne može sebi dopustiti postojanje takve vrste nedoumica – navedeni se problemi zato rješavaju „u hodu“, na način na koji ih je dotični povjesničar književnosti držao optimalnim. Načelo bi se moglo reći da su odabrani povjesničari hrvatske književnosti pišući o romantizmu nastojali rekonstruirati i interpretirati sliku o jednom vremenu i jednoj književnoj prošlosti. Istodobno, oni su ostavili osobite metodološke tragove koje vrijedi pomnije istražiti s obzirom na metodološke modele ili formacije, a takav tip istraživanja može otvoriti nove perspektive, ne samo u razumijevanju književnosti hrvatskog romantizma, nego i povijesti književnosti uopće.
39
II. Povijest knji탑evnosti i polemike
književne perspektive
Kako su Mažuranića čitali u BiH (bilješke o polemici Šimunović – Rizvić)
N
a samom početku 80-ih godina 20. stoljeća jedna je kritička analiza čitanja Mažuranićeva djela Smrt Smail-age Čengića inicirala polemiku koja je, izlazeći iz književnoznanstvenih okvira, pokazala svu složenost ondašnje bosanskohercegovačke situacije, ali i ulogu koju je u njoj imala literatura. Polemika je počela u internom krugu Filozofskog fakulteta u Sarajevu, na ondašnjem Odsjeku za historiju književnosti naroda i narodno sti Jugoslavije, pokušajem preispitivanja metodološkog pristupa Muhsina Rizvića. Pero Šimunović, u to doba asistent, potaknut između ostalog i studentskim pritužbama, pokušava na Odsjeku raspraviti pitanje Rizvićeva nekritičnog pristupa pojedinim književnim temama (među njima i tumačenju Mažuranićeva spjeva Smrt Smail-age Čengića).43 O tomu, ali i o činjenici koliko je sveobuhvatna polemika bila, svjedoče i zapisnici sa sastanaka (održanih nakon što je polemika doživjela kulminaciju) OOSK na kojima se raspravljalo za i protiv Rizvića, odnosno Šimunovićeve analize Rizvićeve književnopovijesne metodologije. To su: Zapisnik sa sastanka sekretarijata OOSK Jug. knjiž. II. (III. i IV. godina) održanog 4. 4. 1983, Zapisnici sa sastanka OOSK Istorija jug. knjiž. i sh-hs jezika II. (II. i III. godina) održani 7. 4. 1983, 27. 4. 1983, 4. 5. 1983. i 9. 5. 1983. 43
Gledane iz današnje perspektive te rasprave, u kojima su uz profesore s Odsjeka sudjelovali i studenti, pokazuju način na koji je funkcionirao jedan sustav, kao i paradokse koje je kao takav generirao. Kao glavni se cilj tih sastanaka isticala potreba analize i utvrđivanja „političkih implikacija“ koje su, kako se isticalo, Šimunovićevi tekstovi polučili. U zapisnicima su se iznosili stavovi o tomu da se „Rizviću može zamjerati zbog nedovoljne kritičnosti“ u pristupu, postavljalo se pitanje do koje mjere SK podržava, kako su ga nazivali, muslimanski nacionalizam, te se ukazivalo na to da valja „razlikovati pojmove nacionalnog i nacionalističkog“ i sl. Rasprava o književnopovijesnoj metodologiji, koja je bila polazište Šimunovićeva pisma Odsjeku (kasnije objavljenog kao tekst Stare zablude i novi zanosi) koje je polemiku i pokrenulo ostala je, kako se vidi, izvan fokusa rasprava zabilježenih u navedenim zapisnicima. Ono što je također znakovito jest činjenica da su se te rasprave na Fakultetu održale „naknadno“, tj. sa „zakašnjenjem“, nakon što je polemika dosegnula kulminaciju i zašla u neknjiževne sfere. To valja iščitati kao pozornosti vrijedan znak, osobito kad se uzme u obzir činjenica da je Šimunović (što potvrđuju i njegovi dopisi Filozofskom fakultetu i Hrvoju Ištuku) na samom početku tražio da se, unutar Filozofskog fakulteta kao ustanove „odgovorne“ za znanstveni i nastavni proces, riješe uočeni problemi. Tek kad je polemika
43
perina meić
S obzirom na činjenicu da se polemika iz književnoznanstvene vrlo brzo proširila na neknjiževne sfere, valja se u nekoliko rečenica podsjetiti u kojem je vremenu nastala. Kraj 70-ih i početak 80-ih godina, kako na razini cijele Jugoslavije, tako i u BiH, bio je iznimno politički turbulentan. Manjkavosti tzv. samoupravnog ekonomskog sustava postajale su očitije. Proizvodna i radna učinkovitost niska, inflacija sve veća. U suglasju s tim pojavile su se i raznolike društveno-političke manifestacije koje su ukazivale na otvorena nacionalna pitanja. U tom su kontekstu znakoviti događaji oko Hrvatskog proljeća, potom promjene Ustava iz 1974.44 kojim se, između ostalog, Musli manima priznaje pravo na nacionalno izjašnjavanje, zbivanja na Kosovu i sl. Godine 1980. umire Josip Broz Tito. Tih mirnih 70-ih i 80-ih godina, u kojima su bolji poznavatelji prilika već mogli naslutiti zbivanja koja će svoju tragičnu kulminaciju doživjeti 90-ih godina 20. stoljeća, i najneznatnija je pojava mogla postati povodom za iskazivanje prijepora o neriješenim nacionalnim pitanjima. U tom i takvom ozračju mirnog suživota, bratstva i jedinstva i socijalističkog samoupravljanja, što su bile parole koje su se u javnoj komunikaciji ponavljale kao neka vrsta mantre, Šimunovićevo je kritičko čitanje književnopovijesnih studija Muhsina Rizvića otvorilo jednu „neveselu“ epizodu bosanskohercegovačke znanosti o književnosti i bacilo novo svjetlo na zbivanja na ondašnjoj društveno-političkoj sceni. Da bi se stekao bolji uvid u tijek same polemike, a slijedom toga i u poprimila dimenzije koje je poprimila, pokazala se „spremnost“ da se „udovolji“ onomu što je Šimunović tražio na samome početku, da se o navedenoj problematici otvori diskusija na Filozofskom fakultetu. Kao prilog toj „naknadnoj“ diskusiji na Fakultetu može se dodati tekst u kojemu se nastoje opovrgnuti Šimunovićeve teze. S obzirom da navedeni tekst u rukopisu pronađen u Šimunovićevoj zaostavštini nije potpisan, a moguće pretpostavke o autorstvu nisu potvrđene, ovdje se valja ukratko osvrnuti na njegove glavne teze koje se odnose na osporavanje Šimunovićevih objekcija o Rizvićevu čitanju Smrti Smail-age Čengića. Šimunović se u navedenom tekstu najprije optužuje da je beskrupulozni falsifikator, potom se upozorava na to da je ono što je Rizvić navodio o „istorijskom i umjetničkom liku Smail-age“ doslovno „sve“ preuzeto iz literature. Niječe se teza o tomu da Rizvić čitatelju nudi opredjeljenje po nacionalnoj osnovi. Šimunović se optužuje za prešućivanje osnovne ideje Rizvićeve studije, koja da je opredjeljenje „za pravdu (i umjetnost)“. Opovrgava se i Rizvićevo nacionalističko usmjerenje. Autor navedenog teksta ističe i to da u dosadašnjoj literaturi koju je, kako veli svu pročitao, nije naišao na istraživača koji se (poput Rizvića) tako nedvosmisleno opredijelio za crnogorsku oslobodilačku borbu i za veličinu Mažuranićeve pjesničke riječi. „Ustavom iz 1974. federacija je postala reprezent dogovora republika i pokrajina, bez vlastite izvorne moći u donošenju odluka i njihovoj realizaciji. Mehanizmi odlučivanja postali su konfederalni, pa je svako pitanje nužno bilo ‘nacionalizirano’, što je otvaralo nacionalne konfrontacije.“ 44
Radeljić, Zdenko: Hrvatska u Jugoslaviji 1945–1991. Od zajedništva do razlaza, Školska knjiga, Zagreb, 2006, str. 476.
44
književne perspektive
način na koji je Mažuranićevo djelo tumačeno, valja se ukratko podsjetiti na osnovne teze tekstova njezinih glavnih protagonista Muhsina Rizvića i Pere Šimunovića.
Rizvićevo tumačenje Smrti smail-age Čengića U sklopu knjige Interpretacije iz romantizma I. objavljena je studija Muhsina Rizvića Smrt i život ‘Čengić-age’. Tekst koji obasiže 50-ak stranica podijeljen je u nekoliko cjelina. Prva je od njih naslovljena kao Prethodne metodološke napomene. Slijede Marginalije po tragu teksta u kojoj se analiziraju dijelovi Smrti Smail-age Čengića počevši s Agovanjem, Noćnikom, preko Čete, Harača sve do posljednje cjeline posvećene analizi pjevanja Kob. U prvoj cjelini teksta Rizvić propituje odnos Mažuranićeva spjeva prema stvarnosti. Upozorava na piščevu, kako veli, romantičarsku podjelu svijeta na dobro i zlo, kršćanstvo i islam, napominjući da je „struktura nagnuta u prilog hrišćanske strane, u pravcu hrišćanske junačke i moralne pobjede“45. U Mažuranićevu djelu Rizvić razlučuje tradicionalno epski sloj atmosfere i mentaliteta, od onog što naziva pjesnikovom umjetničkom nadgradnjom. Navodi i literaturu u kojoj se na laze zabilješke o Čengićevoj povijesnoj osobi. Najprije bilješku o Smail-aginoj čovjekoljubivosti i pravdi, a potom zapis u kojem se upozorava na Čengićeve zločinačke postupke i narav. Navodeći riječi M. Živančevića, Rizvić se pita: „je li imao (Mažuranić, op. P. M.) osnove i podataka i za odstupanje od historijskog lika Smail-age Čengića“46. U ovom dijelu teksta Rizvić komentira i širi kontekst u kojemu je djelo nastalo, te upozorava na interes braće Mažuranić za Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru. Na tragu izvoda iz odabrane literature zaključuje da se osnovna „društvena ideja“ Smrti Smail-age Čengića koncentrirala „oko problema oslobođenja kmetova od feudalnog ugnjetavanja“47. U nastavku navodi da takav tip ugnjetavanja nije samo specifičnost ondašnje BiH već i drugih slavenskih zemalja, te ponešto pojednostavljeno povlači paralele između Turaka, Nijemaca i Madžara, koji su, kako navodi, na „isti“ način ugnjetavali svoje potlačene. 45
Rizvić, Muhsin: Interpretacije iz romantizma I, Svjetlost, Sarajevo, 1976, str. 98.
46
Isto, str. 99.
47
Isto, str. 99.
45
perina meić
Govoreći o alegorijskom karakteru Smrti Smail-age Čengića Rizvić navodi da je Mažuranić „tursku upravu i feudalni si stem u Bosni“ dao romantičarski zatamnjenim bojama. U takav se način poetskog uobličavanja teksta, prema Rizviću, upleo „problem njegove (Mažuranićeve, op. P. M.) vlastite političke orijentacije u neposrednom odnosu prema ovim krajevima“48. Nastojeći razjasniti razloge Mažuranićeve tendencije „dramatiziranja, zažešćivanja zla i nasilja u Smrti Smail-age Čengića, za stvaranje predstave o Bosni kao tamnom vilajetu u kome vladaju nečastive sile“49, Rizvić upućuje na društveno-politički kontekst (npr. Barišićevu aferu, te putovanje Matije Mažuranića) koji je, kako navodi autor, „ključ za razumijevanje pjesničkog stvaralačkog postupka u Haraču“50. U dijelovima posvećenim pojedinim pjevanjima Rizvić opširno interpretira gotovo svaki motiv analiziranog pjevanja. Mnoštvo ponekad suprotstavljenih pogleda koje o navedenim motivima iznosi, manje pozornom čitatelju može otežati razumijevanje Rizvićeva pogleda na cjelinu djela, a on se, načelno se može reći, zasniva na tezi o romantičarskoj naravi epa u kojem dominiraju oštro polarizirane binarne opozicije (dobro – zlo, kršćanstvo – islam, Smail-aga – raja/četa i sl.). Komentirajući prvi dio Smrti Smail-age Čengića, Agovanje, Rizvić ističe Mažuranićevo dramatično intoniranje „suštine Smail-agine prirode“ koju, kako veli, „karakteriše junački ponos i gordi individualizam, pustahijska, adžamijska bahatost, predimenzionirani do ivice sujete“51. Zbog svega se toga Smail-aga Čengić, prema Rizvićevim navodima, odvaja „u egzaltaciji od sredine, od života i ljudi“52. Glavna napetost djela, prema Rizviću, proizlazi iz opreka na relaciji između junačkog i „demonskog individualiste“ Smailage s jedne, i „hrišćanskog kolektiva“ s druge strane. Tumačeći tu napetost (na relaciji Smail-aga – kolektiv) Rizvić dolazi do pomalo neočekivanih objekcija. Tako je komentirajući sudar navedenih suprotnosti zapisao: „Time je napoređena moralna čvrstina Brđana potpomognuta religioznim osjećajem i fizička, elementarna sila Smail-agina, sa akcentom na psihološkoj po 48
Isto, str. 100.
49
Isto, str. 102.
50
Isto, str. 102.
51
Isto, str. 105.
52
Isto, str. 105.
46
književne perspektive
bjedi etičkog, duhovnog, čak i nakon fizičkog uništenja.“53 Na istoj je stranici (u nastavku) zabilježio i sljedeće: „U kontekstu novog pasaža, koji nabacuje nagađanja o strahu kao sadržini istaknute Smail-agine zebnje, ostavljajući ga da zrači i na na redne stihove, pa čak i na završetak spjeva, koji je za mnoge proučavatelje ovog djela značio završno uobličenje lika Smailage kao nasilnika, sujetnika, a u osnovi kukavice, – pjesnik, međutim ispravlja Smail-aginu psihologiju uspostavljajući sa uvjerenjem i određenošću njegov junački lik (sve istaknula P. M.).“54 Zaključak o junačkoj naravi Smail-agina lika navodi ga na objekciju u kojoj, na osobit način, spaja protuslovne tvrdnje: „Ali ovaj pasaž u isto vrijeme osnovnu idejnu koncepciju spjeva i učvršćuje, i to na epskom planu, jer pobjedu čete u Haraču unaprijed označava kao pobjedu nad junakom, pa time i nju samu kao junaštvo. Uostalom, već istaknute crte strukture epskog zažešćenog romantičnim, i poznato ulaženje zla i demonizma u oblast romantičarske poetike kao ravnopravnog dijela svijeta, već po liniji ekstremnih polariteta u njoj, te po liniji odvajanja od boga – motiviraju ovu scenu ne samo kao epsko divljenje protivniku (istaknula P. M.) nego i kao potiskivanje onoga čega nema u narodnoepskoj psihologiji i narodnoj epici odanošću romantičarskoj dimenziji Smail-aginog superiornog i elementarnog lika.“55 Pjevanju Noćnik Rizvić je u tekstu posvetio razmjerno malo prostora. Opetovano upozorava na romantičarske elemente u djelu, te asocijativnost kao segment važan za „unutrašnju organsku kompoziciju spjeva“56. U pjevanju Četa autor je naglasak stavio na interpretaciju svećenikova monologa. Za njega je najprije rekao da predstavlja „patetično rodoljubivo-patriotski apel upućen zatočnicima iz čete, ali u isto vrijeme i svečanu i svetu himničku apoteozu njihovoj rodnoj zemlji, njihovom načinu života, njihovoj junačkoj etici, religiji koja ih snaži“57. U nastavku, međutim, taj monolog Rizvić sagledava na drugačiji način u, kako veli, „okvirima epa“. U tom kontekstu svećenikov monolog nije više samo „himnična apoteoza rodnoj zemlji“, već protest protiv, kako je naziva, tur53
Isto, str. 109.
54
Isto, str. 109.
��
Isto, str. 111.
56
Isto, str. 114.
57
Isto, str. 119.
47
perina meić
ske uprave u BiH: „(…) ova slika i etički koncept protesta protiv tuđinske vladavine predstavljali su i konkretno svođenje na tursku upravu i feudalizam u našim zemljama, i ujedno stalnu alegoriju Mažuranićevu i jetku aluziju na savremenu političku i društvenu situaciju hrvatskog naroda i hrvatskih zemalja pod tuđom vladavinom.“58 U tom monologu Rizvić vidi i idealistički afinitet romantizma prema kršćanstvu (pri čemu u svom osebujnom stilu romantizam naziva „stilsko-psihološkom književnom formacijom“59). Vraćajući se opetovano pitanju Smail-agina junaštva, u nastavku teksta autor je naveo: „Junaštvo čete je u službi pravde, ono je viteštvo: junaštvo Smail-age je u službi nasilja nepravde“60, da bi potom dodao: „u tomu je etička razlika iste suštine, osjećaja hrabrosti, odvažnosti kako jedne tako druge strane (istaknula P. M.)“61. U tomu Rizvić, kako navodi na kraju ovog dijela teksta, vidi „psihološku i umjetničku kontroverzu završetka Čete i početka Harača“62. Što bi tu bilo psihološki i umjetnički kontroverzno, nije dodatno objašnjeno. Pjevanje Harač, kojemu posvećuje IV. dio svoje studije, Rizvić drži središnjim za razumijevanje „pjesnikove suštinske na mjere pri stvaranju ovog djela“63. Njegova su kvantiteta i obujam dobar pokazatelj kakva je bila, kako je naziva, „ideologija spjeva“. Ona, prema Rizvićevu tumačenju, počiva na nekoliko glavnih teza koje detaljno razrađuje tijekom interpretacije. Prvo što kao važno ističe jest izrazita ekspresivnost i količina scena mučenja i nasilja koje su, kako tumači autor, u funkciji romantičarskog stvaranja crno-bijele predodžbe o dobru i zlu. Slijedi teza o načinu kreiranja Smail-agina lika s naglaskom na Mažuranićevoj težnji prikazivanja Smail-age kao nečovječnog i okrutnog nad nemoćnom rajom. Prema Rizviću, glavna je funkcija takvih opisa izazvati negativnu reakciju na feudalizam kao opći „cilj“ djela, a sve na način da se preko „pojedinačnosimboličnog“ prikaže opće i univerzalno. U tom kontekstu Smail-aga kao „junak“ može postati ili jest simbol kolektiviteta prema kojemu Mažuranić, kako se sugerira na više mjesta u Rizvićevu tekstu, ima romantičarski „zažešćen“ stav. 58
Isto, str. 119.
59
Isto, str. 121.
60
Isto, str. 123.
61
Isto, str. 123.
62
Isto, str. 123.
63
Isto, str. 124.
48
književne perspektive
Analizirajući načine Mažuranićeve karakterizacije Smail-agina lika Rizvić se upušta u razmatranja za koja je teško reći da imaju veći značaj za interpretaciju. Tako primjerice upozorava na Mažuranićevu „dosljednost“ Čengićevu junačkom liku u sceni kad opisuje Smail-aginu omašku u gađanju kopljem. Ona se, pojašnjava na svoj način Rizvić, nije dogodila „Čengićevom krivicom, nego što se konj spotaknuo pod njima, dakle, uticajem spoljašnjeg, slučajnog faktora“64. Čengićevo junaštvo koje je, kako veli, „jednom dokazano i utvrđeno izvan radnje spjeva“65, za Rizvića je dokaz toga da je Smail-aga „junak sa naslagama epske tradicije koja je prodrla i u spjev“66. U nastavku, međutim, „dokazuje“ suprotno ističući da su Mažuranićevi infernalni prizori mučenja u nesuglasju s „našom“ narodnom epikom koja „ne poznaje takvih i tako intenzivnih prizora mučenja ni nad protivnikom, niti ima takve okrutne demonske zorno sti kao što je ima romantizam“67. Naposljetku zaključuje čak i to da se Mažuranić, upravo po tomu (ranije komentiranom) romantičarskom aspektu, zapravo približuje „ideologiji i poetici prosvjetiteljstva i sentimentalizma“68. Takav tip argumentacije zasnivane na navođenju često posve suprotstavljenih i proturječnih stajališta moguće je naći na više mjesta u tekstu. Primjerice, na jednom je mjestu Rizvić isticao Mažuranićevu podjelu svijeta „potenciranu fanatizmom tradicionalnog slavensko-turskog suprotstavljanja“ 69, da bi nešto kasnije, u jednoj od fusnota, naveo kako je Mažuranić na dva mjesta u djelu „otkrio slavenski identitet ‘Turaka’“70. Čengić i njegovi „Turci“ su, prema Rizvićevu tumačenju, u nizu ovih „paklenih scena“ predstavljeni kao inkarnacija elementarnog zla. Simbolički ili čak alegorijski gledano oni, upozorava autor, predstavljaju turski feudalizam „u akcionom odnosu prema raji sa sugestijom njegove ljudske (istaknula P. M.) neodrživosti“71. Prema Rizvićevoj analizi, Mažuranić je opisujući lik Smail-age izražavao svoj stav prema čitavu jednom sustavu 64
Isto, str. 126.
65
Isto, str. 127.
66
Isto, str. 127.
67
Isto, str. 128.
68
Isto, str. 129.
69
Isto, str. 128.
70
Isto, str. 134
71
Isto, str. 129.
49
perina meić
i svemu onomu što je, kao takav, reprezentirao. Tom su cilju poslužili brojni motivi u djelu, kao i načini na koji su oni poetski uobličeni. Među njima i motiv epske (Baukove) pjesme kojim je Mažuranić, po Rizviću, „nesvjesno“ otkrio svoje shvaćanje poezije, tj. „iznio u svojoj pjesničkoj identifikaciji – i svoje shvatanje poezije kao pjesničkog oružja, neukroćenog govora, pjesme koja se pokazuje zavisna (istaknula P. M.) od namjere pjevačeve, od njegove etičke, društveno-političke pozicije“72. U tom kontekstu postaje razumljiv i Rizvićev umnogome ambivalentan odnos prema djelu čije umjetničke dosege hvali, ali čiju „ideologiju“ proizišlu iz (kako više puta ističe) Mažuranićeva uvjerenja, drži u najmanju ruku netočnom i problematičnom. Postavljajući stvari na takav način Rizvić je došao i do pomalo neočekivanog tumačenja Smail-agine pozicije. Čengić je, kako navodi Rizvić, neshvaćeni pojedinac s velikim nesporazumom s kolektivom. Takvu njegovu poziciju autor objašnjava riječima: „u tom dodiru žestoke reakcije i svijesti o događaju i postupku te mogućim posljedicama izraženi su, u početnom trenutku njegovog raspinjanja, drhtaj potresnog stradanja Čengića kao narodnoepskog junaka, saznanje o ograničenosti njegove fizičke i psihičke sile, apsurd položaja u koji je doveden slučajem, nemoć kompromitovanog individualiste i epskog strasnika pred podrugljivim moćima društvene sredine, kako raje tako njegovih ljudi, pred snagom riječi pjesme naklonjene njemu (istaknula P. M.), koja po pravilu uzdiže junake a unižava slabiće.“73 Tako je, u interpretaciji M. Rizvića, Smail-aga kompromitovani individualist i epski strasnik koji je slučajem doveden u takav položaj – pri tomu ostaje nemoćan pred kolektivom kojega čini raja i njegovi ljudi – te kojemu je naklonjena pjesma. Slika mrtvog Novice pokraj Smail-age za Rizvića je „poruka o ciničnom besmislu vjerske i narodnosne suprotstavljenosti, zaslijepljenosti i mržnje, o ironičnom rezultatu lične osvetničke strasti, pa čak i proste epske konfrontacije (‘junak’ napramu ‘lavu’)“74. Nakon ovakvog tumačenja ostalo je otvoreno pitanje je li moguće interpretaciju Smrti Smail-age Čengića pojednostaviti samo na sukob dviju mržnji, na vjersku i narodnosnu suprotstavljenost, te govor o „moći“ društvene sredine koju, kako Rizvić veli, čini potlačena raja i Čengićevi ljudi. 72
Isto, str. 140.
73
Isto, str. 143.
74
Isto, str. 147.
50
književne perspektive
U zadnjem je dijelu Rizvićeva teksta prokomentiran zadnji dio Smrti Smail-age Čengića, Kob. Iznoseći pretpostavke o mogućim varijacijama završetka Mažuranićeva djela Rizvić zaključuje da Mažuranić nije spojio izvršenje u Kobi s početkom u Agovanju, ističući da bi pod pretpostavkom „da je Čengić u spjevu zarobljen i doveden u položaj predanja pred četom, to (bi) predstavljalo strukturni krug istaknute Mažuranićeve misli, tada bi junačka osveta, po Mažuraniću, bila ostvarena. Ovako, on je, na svom planu, ostao da rezonira kao lik junaka ispunjenog epskom gordošću i romantičarskim individualizmom, kako ga je pjesnik predstavio više puta“75. Tekst Smrt i život ‘Čengić-age’ Rizvić je zaključio ističući u prvi plan to da je pjesnik svoje emocije „jasno i adekvatno izrazio u djelu“ što, po Rizviću, djeluje na to da se ono u cjelini doživljuje „uzbuđujuće i katartički“76. Osjećaj katarze nastaje kao rezultat suglasja djela prema njegovu tvorcu i prema društvu, čime se u konačnici opetovano podcrtava ono što je više puta istaknuto u tekstu: važnost piščevih nazora i okolnosti u kojima je djelo nastalo. Riječima samog Rizvića: „Dva odnosa ovog djela – odnos spjeva prema pjesniku i odnos spjeva prema društvu – idejnoestetski i emocionalno-psihološki našla su se na istoj talasnoj dužini i u ovoj završnici u naponu konačnog prevazilaženja i očišćenja.“77
Stare zablude i novi zanosi – Šimunovićeve teze Nastanak teksta i problemi s objavljivanjem O Rizvićevoj je interpretaciji Smrti Smail-age Čengića Šimunović pisao u trima tekstovima: Stare zablude i novi zanosi, Da li su u pitanju samo zanosi ili kako se postaje slučaj i Ivan Mažuranić i kritičari. U prvom je tekstu o navedenoj temi pisao u okviru 2. cjeline. U tekstu Da li su u pitanju samo zanosi ili kako se postaje slučaj, nastalom kao odgovor na niz napada u medijima nakon objavljivanja teksta Stare zablude i novi zanosi, Šimunović je (kad je riječ o dijelu vezanom za Rizvićevu interpretaciju Smrti Smail-age Čengića) uglavnom ponovio svoje 75
Isto, str. 149.
76
Isto, str. 151.
77
Isto, str. 151.
51
perina meić
ranije iznesene teze. Treći tekst, Ivan Mažuranić i kritičari, predstavlja kritičku analizu Rizvićeva, i čitanjā koja su mu pret hodila, a vezana su za Mažuranićev spjev. Navedena su čitanja Šimunoviću poslužila za potkrepljivanje teze o čvrstoj sprezi između ideologije i (studija) književnosti koja, kako je istaknuo autor, može imati dalekosežne i ozbiljne posljedice u širem kulturnom i društvenom kontekstu. Da bi se razumio način na koji su Šimunovićevi tekstovi koncipirani, kao i teze koje su u njemu istaknute, važno je osvrnuti se na povijest njihova nastanka. Ona – osim što zorno svjedoči o jednom složenom društveno-povijesnom trenutku u kojemu se dogodila ova, za znanost o književnosti na prostorima bivše Jugoslavije „nevesela“ epizoda – baca novo svjetlo na razumijevanje Šimunovićevih metodoloških polazišta kao i na njegov odabir polemičkog stila izlaganja. Kako je već rečeno, početak onoga što se odmah po objavljiva nju Šimunovićeva teksta Stare zablude i novi zanosi pretvorilo u javnu polemiku o (ne)književnim temama, valja locirati na sami početak 80-ih godina, na Filozofski fakultet u Sarajevu. Prvotna Šimunovićeva namjera, kako se može vidjeti iz pisma Hrvoju Ištuku, nije bila ulazak u javnu polemiku, već otvara nje stručne rasprave na Odsjeku, tj. ukazivanje na propuste u Rizvićevim književnopovijesnim studijama. Htijući upozoriti na probleme Rizvićeva književnopovijesnog pristupa Šimunović je poslao pismo predsjedavajućem Akcione konferencije dr. Dževadu Jahiću, kao i sekretarima OOSK I. i II. na Odsjeku za historiju književnosti naroda i narodnosti Jugoslavije i OOSK Odsjeka za južnoslavenske jezike. U navedenom je pismu, kako i sam veli, u „oštroj formi“ kritizirao manjkavosti Rizvićeva pristupa. O sudbini navedenog pisma, tj. njegovu neočekivanom dosta vljanju „drugome adresatu“, Šimunović piše: „Međutim, moje je pismo dostavljeno (?) (←markirao P. Š.) dekanu Fakulteta dr. Kasimu Prohiću.“78 Prohić je, navodi Šimunović, „pozvao partijske sekretare i naložio (?) (←markirao P. Š.) im da se pismo ne razmatra na partijskim forumima. Umjesto toga pozvao je dio članova Poslovodnog odbora RO i mene, i u razgovoru je, u ime prisutnih, izrazio djelomično slaganje (istaknula P. M.) s mojim Pismo Hrvoju Ištuku od 9. 4. 1982, u knjizi: Šimunović, Pero: Polemike i kritike, Filozofski fakultet, Mostar, 2014, str. 43. 78
52
književne perspektive
navodima, te je tražio da se u interesu Fakulteta stvar raščisti na zajedničkom sastanku sa članovima moga Odsjeka (istaknula P. M.).“79 No uskoro se pokazuje da se u cijelu priču, iz pozadine, uvukla politika. Sastanak Odsjeka koji je bio najavljen održan je nekoliko dana kasnije. Dekan Prohić, koji je, kako navodi Šimunović, održao uvodnu riječ, informirao je nazočne da je u međuvremenu obavio konzultacije „s drugovima iz političkog vrha Republike, čije mišljenje nije želio iznijeti“80. Za razliku od prethodne si tuacije dogodilo se da: „Tom prilikom prof. Prohić nije više pominjao svoje djelomično slaganje (istaknula P. M.) s mojim navodima.“81 U takvoj neodređenoj atmosferi, piše Šimunović, „dobio sam utisak da se vrši politički pritisak na prisutne, te se nisam začudio kada su svi jednoglasno odbili da se o mome pismu uopće raspravlja, složivši se da moj postupak treba osuditi bez obzira na sadržaj pisma“82. Prohić mu je, kako piše Šimunović, na tom sastanku zamjerio što se obratio partijskoj organizaciji. Istaknuo je također da je Šimunović u ovoj situaciji „nastupio sa pozicije jačeg, pošto prof. Rizvić nije član SK“83. Također mu je sugerirao da pismo pripremi i objavi u nekom „našem glasilu“ i time započne polemiku s M. Rizvićem. Tako bi Fakultet, po Prohiću, bio bez „unutrašnjih trzavica“. Izražavajući neslaganje s tim da se o pitanjima znanstvenog i nastavnog procesa ne može otvoreno raspravljati na Odsjeku i Fakultetu, Šimunović je o svemu pi smeno izvijestio H. Ištuka. Nakon niza peripetija s partijskim drugovima i nemogućnosti da se o navedenom pitanju raspravlja na Odsjeku i Fakultetu, Šimunović odlučuje proširiti navedeno pismo i objaviti ga u stručnom časopisu. Kako se iz Šimunovićevih kasnije objavljenih tekstova vidi, ni s objavljivanjem toga teksta nije sve išlo lako. Šimunović je tekst najprije pokušao objaviti u sarajevskom časopisu Odjek. No tamo se, prema njegovim navodima iznese nim u tekstu Da li su u pitanju zanosi ili kako se postaje slučaj, 79
Isto, str. 43.
80
Isto, str. 43.
81
Isto, str. 43.
82
Isto, str. 43.
83
Isto, str. 43.
53
perina meić
tražilo da u tekst unese neke izmjene „metodološke naravi“84. Kako na to nije pristao, objavljivanje u časopisu Odjek nije bilo moguće. Tekst je, nakon niza zavrzlama, pod naslovom Stare zablude i novi zanosi, konačno objavljen krajem 1982. u Beogradu, u poznatom časopisu Književnost.
Šimunovićeve teze Na samom početku teksta Stare zablude i novi znanosti Šimunović upozorava na problem nekritičkog odnosa prema kulturnom i književnom nasljeđu, koji prepoznaje u književnopovijesnim studijama M. Rizvića. Imajući na umu činjenicu da se na prostoru BiH razvija nekoliko nacionalnih književnosti, upozorava na posljedice koje iz takvog pristupa mogu proizići. Svaki nekritički pristup vlastitoj književnosti, ističe Šimunović, obično dovodi do smanjenja tolerancije prema drugima i tu se u pitanje dovodi valjanost slike sveukupnih književnih zbivanja na našim prostorima, a javlja se i „problem ulaska u područje gdje čisto književna pitanja prestaju biti od prvorazredne važnosti“85. Upozorivši na postojanje sprege između društvenih procesa i (studija) književnosti Šimunović u nastavku navodi da se osjetio pozvanim reagirati jer Rizvićeve studije (među njima i ona o Smrti Smail-age Čengića) – u kojima je, kako veli, našao „toliko dubioznosti i proizvoljnosti, nekritičnosti i odioznosti“86 – zauzimaju najveći dio kritičke li terature za studij književnosti naroda i narodnosti BiH za 19. i 20. stoljeća. Napominje i to da će u nastavku teksta, kako bi jasnije ilustrirao o kakvom se problemu radi, koristiti što više citata iz Rizvićevih studija, a što manje izravnih komentara. S obzirom na činjenicu da se tekst Stare zablude i novi zanosi ne bavi samo kritičkom analizom čitanja Mažuranićeva djela, već i nekim drugim, prema Šimunoviću, spornim temama, ovdje valja ukratko prezentirati njegove osnovne teze, a potom se fokusirati na onaj njegov dio koji se bavi Rizvićevim tumačenjem Smrti Smail-age Čengića. 84
Šimunović, Pero: Polemike i kritike, str. 97.
��
Isto, str. 9.
86
Isto, str. 10.
54
književne perspektive
Stare zablude i novi zanosi sastoji se 50-ak kartica teksta podijeljenog u osam cjelina u kojima Šimunović u općim crtama upozorava na, po njegovoj prosudbi, najspornije točke Rizvićeva književnopovijesnog rada. U prvom poglavlju to je Rizvićev nekritički odnos pri ocje njivanju lista Bošnjak (1891–1910), koji se, s obzirom na izražen nacionalizam, prema Šimunovićevim riječima, nije nimalo razlikovao od bilo kojeg reakcionarnog, nacionalistički obojenog hrvatskog ili srpskog lista.87 Drugi dio teksta Šimunović posvećuje raščlambi Rizvićeve interpretacije Mažuranićeva djela Smrt Smail-age Čengića. U nastavku komentira Rizvićev književnopovijesni tretman muslimanskih pisaca između dvaju svjetskih ratova. Kad je riječ o navedenoj temi, Rizvić, prema Šimunovićevim navodima, često manipulira činjenicama. Po njemu to najviše dolazi do izražaja onda kad prešućuje ili izostavlja kompromitirajuće podatke iz biografija pojedinih pisaca.88 U okviru ove teme Šimunović, u posebnom odjeljku Prema Šimunovićevnim navodima, dalekosežnost kulturne politike i ideoloških stavova koji su dominirali časopisom Bošnjak pokazuje i činjenica da su njegove ideje (kao i ideje koje su zastupali pisci-suradnici kao što su S. B. Bašagić, E. Mulabdić i Mehmedbeg Kapetanović), zajedno s „teorijskim“ razradama ideje panislamizma Fehima Spahe, „predstavljali političku platformu s koje su El Hidaja i mladomuslimani za vrijeme 2. svjetskog rata, pod okriljem NDH i Trećeg Rajha, gradili viziju autonomne BiH u panislamskoj državi“. Te iste ideje panislamizma, nastavlja autor, „oživjet će kod nas u posljednje vrijeme nakon pobjede Homeinijeve revolucije u Iranu, pod vidom rasprava o ‘islamskom socijalizmu’.“ Isto, str. 16. 87
Suprotno od Rizvićeva nekritičkog pristupa Šimunović, kao pozitivan primjer, ističe muslimanskog intelektualca Rizu Ramića, koji je u tekstu Tri generacije književnika muslimana objavljenom 1937. godine u Putokazu br. 2, slijedeći stav „marksistički orijentirane grupe muslimanskih književnika okupljenih oko Hasana Kikića i Safeta Krupića“ dao znanstveno utemeljeniji pogled na navedenu problematiku. Isto, str. 18. Za to razdoblje Šimunović kao primjer navodi nekolicinu pisaca (Mehmeda i Fehima Spahu, Ademagu Mešića, Mehmeda Handžića, Hakiju Hadžića) koji su aktivno sudjelovali u NDH, ne samo kao kulturni i književni radnici, nego i kao ideolozi tog sustava. 88
Može li se, pita se Šimunović, u slučaju Mehmeda Spahe, kojega naziva „međuratnim crnim politikantskim ‘avanturistom’“, govoriti samo kao o istaknutom javnom i kulturnom radniku? Može li se o njegovom bratu Fehimu Spahi govoriti samo kao o vjerskom dužnosniku i kulturnom radniku „kada je poznato da je, iako najveći vjerski velikodostojnik, Spaho umro kao jedan od najvećih izdajnika svoga naroda koji je objeručke gurao u zagrljaj Pavelića i Hitlera“. Isto, str. 26. Rizvić, prema Šimunovićevim navodima, „zaboravlja“ spomenuti i činjenicu da je Ademaga Mešić za vrijeme rata bio jedan od ustaških glavešina u BiH. Može li se, pita se u nastavku Šimunović, o čovjeku koji je „na čelu delegacije Hrvata muslimana u posjeti Paveliću govorio: ‘Dragi Poglavniče! Svaki put kad stupim pred vaše časno lice, osjećam da u Vama vidim anđela, spasitelja hrvatskog naroda!’ (Mešić, Ademaga: Predstavnici Hrvata muslimana kod Poglavnika/Govor doglavnika Ademage Mešića, Novi behar, br. 4, 1941, str. 97-99) – govoriti samo kao o kulturnom pregaocu do 2. svjetskog rata, vlasniku Behara, književniku, dramskom piscu?“ Isto, str. 26. Šimunović primjećuje da se i u slučaju Mehmeda Handžića dogodio isti propust. Handžić,
55
perina meić
teksta, analizira način na koji je Rizvić u svojim studijama predstavio autore koje je nazvao socijalnim piscima.89 inače predsjednik skupštine El Hidaje, predstavljen je kao književni historičar i kritičar. Oslanjajući se i koristeći izvode iz Handžićeva djela Književni rad bosansko-hercegovačkih muslimana (Sarajevo, 1933) Rizvić, kako navodi Šimunović, izostavlja činjenicu da je Handžić bio gorljivi zagovornik „ustaškog i još više njemačkog okupatorskog režima u čijem je okrilju vidio mogućnost dobivanja autonomnog statusa BiH u okviru Trećeg Rajha.“ Isto, str. 26. Predstavljanje života i djela Hakije Hadžića, prema Šimunoviću, također je bilo nepotpuno. Kao sakupljač narodnih umotvorina on je, navodi autor, postao jedan od vodećih ustaških ideologa u BiH, poglavnikov povjerenik i bliski suradnik Ademage Mešića. U tekstu Hrvatski oslobodilački ustaški pokret on će, navodi Hadžićeve riječi Šimunović, uzviknuti: „‘Ustaša je etičan i moralan, jer on je strogo ustaški podvrgnut stegi ustaškog reda (...) Ustaša je pobornik istine, časti, poštenja i dobra. On se izgrađuje na priznavanju božanskih moralnih zasada u ljudskom biću, težeći postići idealan duhovni lik čovjeka. Takav najsvjetliji ustaški uzor daje nam svojom uzvišenom osobom naš prvi ustaša i naš Veliki Poglavnik’ (Hadžić, Hakija: Hrvatski oslobodilački ustaški pokret, Narodna uzdanica, 1941, za 1942, str. 36).“ Isto, str. 27. Šimunović navodi kako Rizvić, poglavito kad predstavlja djelatnost lista Novi Behar (1927– 1945) i kalendara Narodna uzdanica (1933–1945), izostavlja pojedine podatke. Ono što Rizvić naziva „povijanjem“ Novog Behara i Narodne uzdanice „pod talasom socijalne literature“ i traženja „puteva za muslimanski narodni opstanak“, pokazuje se, ističe Šimunović, dvojbenim. Tako navodi da Novi Behar u 14. godištu, br. 1–2 od 15. svibnja 1941. na prvoj stranici donosi fotografije Pavelića i Hitlera. U tekstu uredništva, navodi Šimunović, izrijekom se ističe da, idući stopama pokretača prijeratnog Behara, Edhema Mulabdića, Ademage Mešića, Fehima Spahe i drugih, prvi broj 14. godišta Novog Behara izlazi „‘upravo u povijesnom trenutku, kada se na ruševinama jedne umjetne državne tvorevine uzdiže Slobodna i Nezavisna draga nam Država Hrvatska, zahvaljujući to Poglavniku Dr-u Anti Paveliću i Velikom Vođi Njemačkog Reicha Adolfu Hitleru!’“ Isto, str. 29. 89
Uz ovo Šimunović navodi pjesmu Profesoru Hakiji Hadžiću, te programske tekstove Alije Nametka i Hazima Šabanovića Novi vidici i Hrvatski muslimani u svojoj nezavisnoj državi. Pisci koje Rizvić naziva socijalnim, pokazuju navodi Pere Šimunovića, nastavljaju surađivati u tako koncipiranom Novom Beharu. To su: Salih Alić, Hamid Dizdar, S. Alečković, Husein Muradbegović, Alija Nametak, Edhem Mulabdić, Mustafa H. Grabčanović i drugi. Šimunović upozorava na činjenicu da je „socijalni“ lirik Mustafa H. Grabčanović u br. 5 (1941/42) na str. 160. objavio pjesmu Drina, s posvetom „Doglavniku gosp, Ademagi Mešiću“, sa stihovima: „‘Tutnji Drina... Dragi pobratime, / Bosna nije više sirotica, / uskrslo je hrvatsko nam ime: sad je Drina hrvatska granica!’“ Isto, str. 31. Ističe također da se i kalendar Narodna uzdanica koncepcijski nije razlikovao od Novog Behara. Potkrjepljuje to riječima Edhema Mulabdića povodom Glavne godišnje skupštine Muslimanskog kulturnog društva Narodna uzdanica za godinu 1940/1941. održane, kako upozorava Šimunović, na sam dan ustanka BiH i Hrvatske, 27. srpnja 1941. U nastavku navodi i dio Mulabdićeva pozdravnog govora, te riječi iz brzojava Poglavniku Anti Paveliću i Doglavniku i ministru nastave Mili Budaku. Suradnju u ustaškim glasilima Rizvić je, kako se vidi, prešutio i u slučaju Ahmeda Muratbegovića kojega je, kako veli Šimunović, proglasio krležijancem. „Pri tomu, nažalost, zaboravlja dodati da je taj ‘krležijanac’ od samog početka rata surađivao u ustaškim glasilima te da je i sam, kao član Pododbora Matice hrvatske (sastav: 1. Šemsudin Sarajlić, 2. počasni predsjednici Edhem Mulabdić i Ivan A. Miličević, 3. tajnik Dr. Dragutin Kamber, 4. blagajnik Enver Čolaković i odbornici Ahmed Muradbegović, Emil Lasić, Alija Nametak i Vladimir Jurčić), postao prvi urednik glasila Pododbora, eminentne ustaške Hrvatske misli (1943–1944)“. Isto, str. 33. U nastavku Šimunović komentira i njegov tekst Prabiće Bosne kao i Muradbegovićevu dramu Husen-beg Gradaščević.
56
književne perspektive
Rizvićevu književnopovijesnu metodologiju, prema Šimu novićevim riječima, krasi svojevrsni pozitivizam koji se očituje kroz povećani interes za kulturno-nacionalnu pozadinu pojedinih književnih epoha, a manje za sama književna djela. Kad je riječ o Mažuraniću, tj. Rizvićevu čitanju Smrti Smailage Čangića, Šimunović ističe da on slijedi anakronu i ideološki determiniranu interpretaciju nastalu na tragu Osman-Aziza i S. B. Bašagića (koji je po ženskoj lozi Čengićev potomak). Rizvićevo čitanje Mažuranića za Šimunovića predstavlja „vjerojatno najreakcionarniju, najciničniju, nacionalno-romantičarski najodbojniju i najnategnutiju interpretaciju jednog književnog djela u poslijeratnim književnostima u Jugoslaviji“90. Zlorabeći do karikaturalnosti metode stilističke kritike Rizvić, prema Šimunoviću, nastoji po svaku cijenu obraniti lik Smailage Čengića. U namjeri da uvjeri čitatelja kako je Smail-aga „tragičan romantičarski junak“ kojega Mažuranić nepravedno predstavlja kao nečovječnog, neljudski opakog i nehumanog siledžiju srednjevjekovnog tipa, Rizvić, prema Šimunoviću, na više mjesta u studiji izriče dvojbene stavove. Među njima izdvaja Rizvićevu izjavu o tomu da je junaštvo Smail-age u službi nasi lja i nepravde, a junaštvo čete u službi pravde, te da je u tomu „‘etička razlika iste suštine (istaknuo P. Š.), osjećanja hrabrosti, odvažnosti kako jedne tako i druge strane’“91. Ovaj Rizvićev navod Šimunović komentira na sljedeći način: „Moguće je da prof. Rizvić nije ni svjestan što je napisao, jer riječi slične ovima našao sam samo još kod jednog ideologa nacionalsocijalizma koji je, odbacujući njemački idealizam izjavio: ‘Mi više ne živimo u vremenu odgoja, kulture, humanizma i čistog duha, već u nužnosti borbe, političkih vizija zbilje, vojništva, nacionalne discipline, nacionalne časti i budućnosti. Zato se od ljudi u ovoj epohi kao zadaća i potreba života traži herojski, a ne idealistički stav.’“92 Šimunović smatra da je Rizvićev tekst o Smrti Smail-age Čengića koncipiran tako da se dobiva dojam izrazite polarizacije: „s jedne strane postavljen muslimanski nacionalni junak, a s druge svi ostali“93.
90
Isto, str. 20.
91
Isto, str. 21.
92
Isto, str. 21.
93
Isto, str. 24.
57
perina meić
Medijski napadi, Šimunovićeve reakcije Šimunovićev tekst Stare zablude novi zanosi vrlo je brzo izazvao lavinu reakcija i čitav niz napada u medijima. U polemiku su bili uključeni svi: od najviših partijskih dužnosnika (Hrvoje Ištuk, Branko Mikulić, Hamdija Pozderac, Milan Uzelac), preko članova akademske zajednice (Fuad Muhić, Munib Maglajlić i dr.), pojedinih književnika (Mustafa Hasan Grabčanović, Ranko Sladojević) novinara i publicista (Branko Tomić, Ivica Mišić, Ivan Lovrenović, B. Šajatović, Dževad Tašić i dr.), čak do ano nimnog čitateljstva dnevnog tiska.94 Prvi je reagirao Mustafa H. Grabčanović, književnik iz Bijeljine. U kraćem novinskom tekstu pod naslovom Istina je ovo on je, osjećajući se prozvanim zbog Šimunovićeva podsjećanja na to da je svojedobno napisao pjesmu Drina, kao najbolji dokaz vlastite nekompromitiranosti naveo, kako ju je nazvao, „samokritičku osudu“ poruke iz navedene pjesme. Istaknuo je i to da je najbolja potvrda njegove odanosti antifašističkoj ideji odlikovanje Ordena za građanske zasluge kojim ga je odlikovao Predsjednik Republike 1959. godine, kao i Plakete grada Bijeljine koja mu je dodijeljena 1965. godine za građanske zasluge. ��
Milan Uzelac na 10. kongresu Saveza socijalističke omladine BiH održanom 1983. optužuje Šimunovića za nacionalizam i separatizam ističući da omladini ne trebaju takvi kontrarevolucionarni dušebrižnici. Na istom kongresu prvi čovjek BiH Branko Mikulić Šimunovićev tekst naziva „neprincipijelnim čeprkanjem po prošlosti“. Označuje ga kontrarevolucionarnim, te izriče svoju „sugestiju“ o tomu kako valja postupati s takvim pojedincima: „Moramo ih onemogućiti, u prvom redu, našom idejnom i političkom akcijom, a kada pojedinci čine protuustavne radnje – i primjenom zakonskih mjera.“ Neprincipijelna čeprkanja po prošlosti, Branko Mikulić, 10. kongres SSO BiH, Oslobođenje, 18. 9. 1982. Novinar Dževad Tašić na naslovnici Oslobođenja od 21. 9. 1982, u tekstu od pola kartice, poziva komuniste da uđu u javne polemike „koje zahtijevaju, pored ostalog, ali i iznad i prije svega – idejnu bitku“. Tašić, Dževad: Polemike, Oslobođenje, 21. 9. 1982. Ivan Lovrenović u tekstu Kritika ili naljepnica ističe da se Šimunović „od prve rečenice bavi pokušajem difamacije autora (Rizvića op. P. M.)“. Lovrenović, Ivan: Kritika ili naljepnica, Oslobođenje, 25. 9. 1983. Vezano za ovaj navod ovdje valja napomenuti da Šimunović o Rizviću piše tek u jednom dijelu teksta kada, pitajući se zašto Rizvić obuhvaća rad Novoga Behara samo do 1941, iako je časopis izlazio do 1945, navodi: „Možda je najbliže istini, ljudski donekle razumljivo, to da se radi o pokušaju da se prešuti vlastita suradnja u Novom Beharu od 1944–1945. godine. Muhsina Rizvića, kao četrnaestogodišnjaka, odnosno petnaestogodišnjaka, u Novom Beharu nalazimo u rubrikama, najčešće s Alijom Nametkom, Za naše najmlađe, Malo priče i dosjetke i slično, u 1944. godini u brojevima 7, 11, 18, 12–13, 14, 16, 20, 21, 22, 23–24, a u 1945. godini u brojevima 1, 3 i u br. 6 (broj 6, u kojem je objavljena Rizvićeva priča iz mostarskog života Fermen, izlazi 15. 3. 1945. – tri tjedna prije oslobođenja Sarajeva; Rizvićeva lirska crtica Neka pada do pod krov izašla je u Narodnoj uzdanici za 1945. godinu; čak i u ovom kalendaru, kao i u onom za 1942. g., nalazi se na prvoj strani Pavelićeva fotografija).“ Šimunović, Pero: Polemike i kritike, str. 38. Šimunovićev tekst komentirao je i Izdavački savet ‘Svjetlosti’, u čijem je izdavačkom nizu objavljena Rizvićeva knjiga Književni život BiH između dva rata. Tu se ističe da su Rizvićevu knjigu recenzirali istaknuti književni povjesničari i kritičari dr. Midhat Begić i dr. Radovan Vučković. Oni su, kako se navodi, uz određene sugestije autoru, ocijenili da knjiga predstavlja nesumnjiv i značajan prinos rasvjetljavanju jednog perioda iz naše nedavne književ-
58
književne perspektive
ne i kulturne prošlosti. Upozoravaju da je Rizvićevu knjigu (zajedno s knjigom dr. Sretena Boškovića Koagulacioni poremećaji u hirurškom lečenju) nagradio žiri u sastavu: dr. Rade Petrović, dr. Kemal Hrelja, dr. Juraj Martinović godišnjom nagradom Svjetlosti. Napominje se i to da su nedostaci, pa i propusti u Rizvićevoj knjizi mogući, ali da trebaju biti „predmet principijelne i naučne, marksističke kritike“. Za naučnu kritiku, Izdavački savet Svjetlosti, Oslobođenje, 19. 10. 1982. 1. 11. 1982. u Svijetu se, povodom Šimunovićeva teksta, oglasio i Fuad Muhić. U tekstu pod naslovom Lijevi scenario naše desnice Muhić proglašava Šimunovićevu kritiku tendencioznom uspoređujući je s „kulturnom revolucijom“. U tekstu vidi potvrdu Kangrginih teza o panislamističkim tendencijama, te navodi da je Šimunovićev tekst trebao biti krunskim dokazom teze o tomu kako je „davanje nagrade Rizvićevoj knjizi zapravo doprinos legalizaciji panislamističkih tendencija u SRBiH (upravo onome o čemu je pisao Milan Kangrga)“. Krajnji je cilj, prema Muhićevim riječima, bilo „unošenje sumnje u međunacionalne odnose problematizovanje kulturne tradicije i samog identiteta čitave jedne nacije (…)“. Muhić, Fuad: Lijevi scenario naše desnice, Svijet, 1. 11. 1982, str. 11. Tekstom Novi igrači u staroj igri oglasio se i Munib Maglajlić. On na početku teksta upozorava na činjenicu da je dijelove Šimunovićeva teksta ranije plagirao Vojislav Šešelj u tekstu U cara Trojana kozje uši. „Sve se sazna i ništa se sakriti ne može, pa ni to da je on ‘pozajmio’ otkrića iz Šimunovićeva teksta.“ Maglajlić, Munib, Novi igrači u staroj igri, Svijet, 29. 11. 1982, str. 29. U polemiku su se uključili i anonimni čitatelji časopisa Svijet. Jedan od njih piše: „Koliko znam i drug Branko Mikulić je o nečasnoj raboti ovih ‘intelektualaca’ govorio na nedavno održanom Kongresu omladine SR Bosne i Hercegovine. Ali izgleda da sve ostaje po starom, profesori i dalje siju svoju ‘pamet’ u raznim časopisima i novinama i na svojim fakultetima.“ Zar smo, zaista, nemoćni?!, Rubrika: Pisma čitatelja, Svijet, br. 1278, 13. 12. 1982. Drugi je anonimni čitatelj, u pismu naslovljenom Kako je to moguće?, zahvalan što je, kako veli, napokon saznao „ko je taj Petar Šimunović“, te se upitao: „kako je moguće da naše društvo toleriše da se neko kao on igra našim bratstvom i jedinstvom“. (Kako je moguće?, Rubrika: Pisma čitatelja, Svijet, br. 1278, 13. 12. 1982. U nizu napada na Šimunovića izdvaja se kratki tekst Ranka Sladojevića Protiv jednostranosti. U njemu Sladojević izvještava da je prvobitno uredništvu Svijeta bio ponudio jedan dulji tekst koji je bio potaknut Muhićevim i Maglajlićevim napadima na Šimunovićev tekst. Časopis Svijet je, kako navodi Sladojević, odbio objaviti taj njegov tekst koji je, kako ističe, nudio drugačije viđenje. „Svoje, drugačije viđenje, ja nipošto ne smatram jedino valjanim i ispravnim; no, čudi Svijetovo odbijanje da i jedno takvo prezentira svojim čitateljima, nakon što ih je već izložio uopćavanjima i fragmentarnom pristupu F. Muhića i grubome, mržnjom naljevenom, opadačkom tekstu M. Maglajlića.“ Sladojević drži da je Šimunovićev tekst prilog „rasvetljavanju nekih spornih pitanja oko naše književne historiografije“. Sladojević, Ranko: Protiv jednostranosti, Svijet, 20. 12. 1982. Uz čitav niz reakcija u BiH, polemika je imala odjeka i u, kako se to isticalo, „drugim sredinama“. Tako je povodom složene situacije s nacionalizmom u BiH u ljubljanskom časopisu Delo objavljen tekst Mije Repovž Neuralgične tačke i nezacijeljene rane. Taj je tekst bio povod da novinar sarajevskog Oslobođenja da svoj prilog viđenju, kako ga je nazvao, „slučaja Šimunović“. U tekstu od jedne kartice on se poziva na autoritet „druga Hamdije Pozderca“ koji je, komentirajući zbivanja oko navedene polemike, ustvrdio da ona nisu samo ekscesne pojave već da je riječ „konsolidovanju neprijateljskih snaga, koje se povezuju na nacionalističkoj i šovinističkoj osnovi“. Sam autor novinskog članka zaključuje da je bosanski duh nešto što postoji i da ga se ne treba plašiti, te se „mora gajiti i – braniti od svih drugih“. Tašić, Dževad: Nacionalizam i takozvani slučajevi, Oslobođenje, 11. 1. 1983, str. 3. Javnim napadima na Šimunovića može se pridodati pismo Hrvoja Ištuka od 30. ožujka 1983. godine upućeno Osnovnoj organizaciji Saveza komunista Odsjeka za jugoslavenske književnosti Filozofskog fakulteta u Sarajevu. U njemu Ištuk optužuje Šimunovića za ucjenu, te navodi da je Šimunović od njega tražio intervenciju da objavi tekst u Odjeku (što je,
59
perina meić
Nakon čitavog niza optužbi za nacionalizam, kontrarevolucionarno djelovanje i sl. Šimunović se oglasio dvama tekstovima: Da li su u pitanju samo zanosi ili kako se postaje slučaj i Ivan Mažuranić i kritičari. S objavljivanjem teksta Da li su u pitanju samo zanosi ili kako se postaje slučaj opetovano je imao problema. Kako svjedoči Šimunović, taj je tekst, u kojemu je kanio odgovoriti na napade M. H. Grabčanovića, prvotno htio objaviti u Politici pod naslovom Što je s istinom. Kako objavljivanje u tom glasilu nije bilo moguće, tekst je, ponešto izmije njen i pod drugim naslovom, objavljen u disidentskom časopisu Književnost. Tekst Da li su u pitanju samo zanosi ili kako se postaje slučaj predstavlja Šimunovićevu polemički intoniranu raščlambu niza optužbi iznesenih na njegov račun u sredstvima javnog priopćavanja.95 kako se može vidjeti iz sačuvane korespondencije na relaciji Šimunović – Ištuk, netočno). Šimunovićeve tvrdnje naziva „olako izrečenim“ napominjući da bi mogle imati negativne implikacije između ostalog i zbog mogućnosti „oživljavanja biografskog kritičkog metoda dogmatsko-staljinističkog po tendencijama i karakteru“. Pismo Hrvoja Ištuka Osnovnoj organizaciji Saveza komunista Odsjeka za jugoslavenske književnosti Filozofskog fakulteta u Sarajevu od 30. 2. 1983, u knjizi: Šimunović, Pero: Polemike i kritike, str. 47. Svoje je („naknadno“) viđenje zbivanja oko Rizvićeve knjige 1989. iznio i Staniša Tutnjević. On je u knjizi Književne krivice i osvete, posvećenoj raščlambi brojnih manjkavosti Rizvićeva pristupa, upozorio da su nakon, po njegovoj prosudbi, „u osnovi ispravno zasnovanih ali u izvedbi previše lično zasnovanih ocjena Pere Šimunovića“ oko Rizvićeve knjige počele uvrede, sumnjičenja, podmetanja, neodmjerene izjave, te da je posla imao čak i sud. Komentirajući ta zbivanja Tutnjević je u jednoj od fusnota naveo i to da bi se o spomenutim događajima mogao napisati „zgodan roman kome bi najbolje odgovarala rješenja kriminalističkog žanra“. Tutnjević, Staniša: Književne krivice i osvete: osvrt na knjigu Književni život Bosne i Hercegovine između dva rata Muhsina Rizvića, Svjetlost, Sarajevo, 1989, str. 533. Šimunović počinje s Mustafom H. Grabčanovićem, napominjući da mu je njegov slučaj poslužio tek kao ilustracija Rizvićeva manipuliranja činjenicama. Navodeći Grabčanovićeve riječi o sebi kao „uzornom i lojalnom činovniku od 1941. do 1945.“, Šimunović ironično zaključuje da je Grabčanović, s obzirom na suradnju u ustaškim glasilima, svoje simpatije za antifašizam očito „držao u dubokoj tajnosti sve do kraja rata“. (Šimunović, Pero: Polemike i kritike, str. 94.) Osvrće se i na Grabčanovićeve optužbe da je tekst Stare zablude i novi zanosi napisao kako bi olakšao „težak položaj“ V. Šešelja. Kako se iz pisama može vidjeti, a što navodi i Šimunović, tekst Stare zablude i novi zanosi napisan je mnogo prije nego što je Grabčanović tvrdio. Njegova je prvotna intencija bila, navodi Šimunović, pokrenuti „razgovor o aktualnim problemima izučavanja naše književne baštine“. (Isto, str. 95.) Kako je zbog političkog pritiska i u tobožnjem „interesu Fakulteta“ naloženo da se pismo ne razmatra na partijskim forumima, Šimunović je, kako veli, prihvatio sugestiju da tekst objavi u stručnom glasilu. Napominje da je o svemu obavijestio H. Ištuka, te da je imao problema oko objavljivanja teksta u časopisu Odjek. ��
Šimunović potom komentira i ostale napade u tiskanim medijima i na televiziji. Izražava čuđenje što su se sportski i drugi novinari (Branko Tomić i Ivica Mišić) uključili u raspravu o književnim pitanjima (bez argumentacije) o kojima znaju malo ili nimalo. Odbacuje optužbe da je ukazivao na profašistički angažman pisaca iz (samo) jednog naroda navodeći kao pozitivne primjere muslimanskih pisaca poput Hasana Kikića, Zije Dizdarevića, Safeta Krupića, Džemila Krvavca, Muhameda Stranjaka i Huse Salčića.
60
književne perspektive
Osim toga Šimunović se oglasio i tekstom Ivan Mažuranić i kritičari. Tekst je objavljen u časopisu Književna reč 1983. godine. Predstavlja opći pregled „problema“ s recepcijom Mažuranićeva djela u BiH. Šimunović ga započinje izdvajanjem riječi Ivana Mažuranića o fanatizmu, te konstatacijom da recepcija Smrti Smail-age Čengića djelomično otkriva važan segment kulturne i političke povijesti Hrvata i istodobno dio povijesti ideje jugoslavenstva na ovim prostorima. Naznačujući glavne smjerove recepcije Mažuranićeva djela Šimunović zapravo prati način na koji su na nju utjecali neknjiževni čimbenici. U pozadini svih tih čitanja, pokazuju Šimunovićevi uvidi, dosta se jasno naziru dvije svjetonazorske ili, preciznije, ideo loške koncepcije koje bi se za potrebe ovog rada mogle nazvati jugoslavensko-integralističkom i nacionalističkom. Napetosti Komentira i tekstove dr. Ljubomira Cvijetića i Ivana Lovrenovića. Upozorava da Lj. Cvijetić ne poznaje oblast kojom se Rizvić bavi, te da mu kao kritičaru i inače „nije vjerovati“. Napominje da Lovrenovićev tekst ne govori ništa o Rizvićevu djelu, pa ni o njegovu tekstu. Šimunović odgovara i na pisanje Izdavačkog savjeta ‘Svjetlosti’ navodeći „specifične“ okolnosti u kojima je Rizvićeva knjiga bila recenzirana. Osvrće se i na izlaganje Predsjednika Predsjedništva SR BiH Branka Mikulića. „Ako se govori o izdajnicima u jednom narodu, onda neizostavno treba reći da je bilo izdajnika i u drugim narodima, no upirući prstom u ‘kritičara’ koji govori o kvislinzima samo u jednom narodu i to onom kojem ne pripada, drug Mikulić je očigledno pokazao da nije valjano dočitao moj tekst jer u protivnom bi primijetio da mene ratna biografija pisaca nije interesirala zbog nje same, te da sam se bavio krivotvorenjem poetike pojedinih pisaca od strane dr. Rizvića, te da on nije krivotvorio poetiku nijednog srpskog ili hrvatskog pisca-kvislinga, ali da to jest činio s piscima Muslimanima, pa čak i s muslimanskim književnim glasilima.“ Isto, str. 111. Tekst dr. Fuada Muhića u kojem se kao ključno postavlja pitanje zašto je Šimunović, komentirajući Rizvićev rad, izdvojio samo muslimanske pisce-kvislinge, autor je također komentirao. U tekstu je nabrojao sve kvalifikacije koje mu je Muhić pripisao: „Proglašava me i pristalicom praksisovaca i unitaristom i zagovornikom kineske ‘kulturne revolucije’ (četveročlanom bandom), maoistom, linpiaovcem, pripadnikom undergraundske lože (nije valjda da i kod nas ima masona) i rankovićevcem. Optužuje me naravno i za nacionalizam, no ovdje ima jedan mali problem – valjda zbog nezgodnog imena nije siguran jesam li srpski ili hrvatski nacionalist.“ Isto, str. 113. Za tekst Muniba Maglajlića Novi igrači u staroj igri Šimunović veli da ima samo jednu dobru stranu: otkriva javnosti da je pisanje V. Šešelja samo „indirektna pozajmica iz moga teksta što je napisan davno prije nego Šešelj spominje Rizvića“. (Isto, str. 113.) Maglajlićevi stavovi vezani za tekstove Muhameda Filipovića i ocjene Enesa Durakovića pokazuju se, kako se vidi iz podataka koje navodi Šimunović, dvojbenim. Šimunović se kratko osvrće i na, kako veli, „isfabricirana“ pisma dvojice „čitatelja“, kao i činjenicu da Ranko Sladojević, autor s drukčijim pogledom na polemiku, nije imao ravnopravan tretman u medijima. Ukratko se osvrće i na Rizvićevu knjigu Književni život BiH između dva rata objavljenu u tri toma koja, kako veli, nije bila isključivim predmetom njegove kritike. Zaključuje da Rizvićeva knjiga „unatoč poštovanja vrijednog uloženog truda, po mome je mišljenju očajna u svakom, a naročito u znanstvenom pogledu“. (Isto, str. 122.) Četvrti dio teksta bavi se raščlambom izdavačke djelatnosti u kojoj je objavljena Rizvićeva knjiga, tj. urednika biblioteke Kulturno nasljeđe Alija Isakovića.
61
perina meić
među njima počele su u još 19. stoljeću – u periodu kad su se (i na južnoslavenskim prostorima) počeli jasnije artikulirati koncepti nacija u modernom smislu riječi – a nastavile se kroz cijelo 20. stoljeće. Slijed izlaganja tu napetost prati od vremena ilirizma i hrvatskog narodnog preporoda, preko austrougarske nazočnosti u BiH, potom stvaranja Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije, preko NDH i naposljetku do perioda SFRJ, kada su Šimunovićevi tekstovi i objavljeni. U tom se povijesnom okviru pokazalo da studije Muhsina Rizvića predstavljaju nastavak jedne „struje“ čitanja koja je, kako će se vidjeti, bila determi nirana i uvjetovana neknjiževnim čimbenicima.
Ivan Mažuranić i kritičari – pregled povijesti bosanskohercegovačkih ‘interpretacijā’ Kad je riječ o razdoblju hrvatskog narodnog preporoda i njegove dionice zvane ilirski pokret, Ivan se Mažuranić pojavljuje kao iznimno važna osoba. Autor djela zavidnih estetskih dometa, Mažuranić je bio, podsjeća Šimunović, jedna od najsvestra nijih osoba svoga vremena. Za potpunije razumijevanje njegova prinosa književnom, kulturnom i širem, političkom polju, od velike je važnosti bila ideja ilirizma i panslavizma. Mažuraniću je, prema Šimunovićevim navodima, najbliži bio tzv. demokratski panslavizam Bakunjina i Šafařika koji se postupno preobrazio „u ideju jugoslavenstva“.96 Takav se koncept može razumijevati kao okvir u kojemu se mogu razmatrati Mažuranićevi stavovi o brojnim političkim i svjetonazorskim pitanjima. On je „odredio“ i neka stajališta koja je Mažuranić, ili ilirci općenito, imao o slavenskim zemljama, a među njima o BiH i Crnoj Gori. Kad je riječ o Crnoj Gori, ona je, kako navodi Šimunović, za ilirce imala poseban status. Činjenica da je ta mala i usamljena država uspješno odolijevala Otomanskom Carstvu u njihovim joj je očima priskrbila status simbola borbe za slobodu, „počasno mjesto ‘ilirske Sparte’“97. I Ivan se Mažuranić divio Crnoj Gori, a posebno P. P. Njegošu. Otud i povezanost dvaju pisaca koja, kako veli Šimunović, preko njihovih djela „traje do dana današnjega“98. Gledajući u tom kontekstu, Mažuranićev je interes za Crnu Goru, a slijedom toga i za jedan u biti neznatan povijesni događaj, prema Šimunoviću, bio posve razumljiv. 96
Isto, str. 131.
97
Isto, str. 133.
98
Isto, str. 134.
62
književne perspektive
Likvidacija feudalca Smail-age Čengića od strane Drobnjaka koje je za 500 dukata kao roblje otkupio od drugog turskog feudalca, po Šimunovićevim je riječima na osobit način povezivala „još neoslobođenu Bosnu i Hercegovinu i slobodnu Crnu Goru i njenog slobodarskog vladiku, kojemu je Smail-aga uza sve pobio i nekoliko članova najuže obitelji“99. Kao i za Crnu Goru, Mažuranić je bio zainteresiran i za BiH. U vrijeme koje Šimunović označuje predvečerjem revolucije koja će dovesti do ukidanja kmetstva, pisalo se o BiH i o bijedi u kojoj su živjeli podanici bosanskih feudalaca, aga i begova. Poznato je, navodi autor, da je brat Ivana Mažuranića Matija 1839–40. godine prokrstario Bosnom pod lažnim imenom i vjerojatno po Ivanovu nalogu. Matija je 1842. objavio putopis Pogled u Bosnu. Njegov neobjavljeni dio Ivanu je Mažuraniću poslužio kao inspiracija za Harač. Ilirci su obespravljenoj masi podanika bosanskih feudalaca (aga i begova) bili spremni pomoći pri oslobađanju, a sve u okviru sveukupnog oslobođenja i ujedinjenja južnih Slavena. U kontekstu ove problematike Šimunović podsjeća na važnu činjenicu iz piščeve biografije: to da je upravo Mažuranić napisao gotovo sva dokumenta kojima se „u Hrvatskoj likvidira feudalizam kao društveno uređenje“100. Na temelju svega što je veliki pisac znao o Istočnom pitanju na našim prostorima a, prema Šimunovićevim navodima, znao je mnogo, napisao je spjev Smrt Smail-age Čengića. Za Šimunovića je to djelo vrhunskih estetskih postignuća, a ujedno „i oda slobodarstvu i borbi protiv tiranije i sinteza svega onoga što su dometi u klasicističkoj, dubrovačkoj i narodnoj književnosti, međaš koji označava prijelaz iz starije u noviju hrvatsku književnost“101. Unatoč visokim umjetničkim dosezima Mažuranićev je spjev, zajedno s njegovim autorom, često bio metom različitih napada. Začetnik tih napada bio je, navodi Pero Šimunović, Ante Starčević.102 „Zadojen peštanskom naukom (tamo je studirao) 99
Isto, str. 134.
100
Isto, str. 136.
101
Isto, str. 136.
O Mažuranićevu spjevu Starčević pisao u svojim uspomenama: „‘Čengićkinja’ biaše i ostade mi sablazan. Herđa, koja sama mogaše si dati zadovoljštinu, da bude imala išto čovečnosti, ta se herđa krade i mami Cernogorce, neka idu iz potaje ubiti jednoga čoveka. Na to gnjusno delo diže se pod izbor stotina Cernogoracah, i ojačuju se svetotajstvi vere, pričestju, šuljaju se ter iz zasede srećno ubiju toga čoveka. Moguće da bi i Cigani što takova učinili, nu nije moguće, da se oni ne bi stidili to ikomu kazati. O tomu je ‘Čengićkinja’.“ Starčević, Ante: Književna djela, SHK, MH, Zagreb, 1995, str. 234. 102
63
perina meić
o ‘Velikoj Mađarskoj’ i opsjednut opasnošću od velikosrpskih ideja, tvrdio je da je ilirstvo kao ideja ujedinjenja južnih Slavena besmislena pošto južni Slaveni i ne postoje – svi su oni Hrvati. Tako npr. proglašava za Hrvate cara Dušana i sve Nemanjiće, Miloša Obrenovića i sve istaknutije ličnosti iz srpskog i drugih južnoslavenskih naroda. No unatoč činjenici da je i svetog Savu proglasio za Hrvata, te da je i sama njegova majka Milica bila Srpkinja, Starčević iskazuje grozomorno srbofobstvo zbog kojeg se ponajviše i uglađeni duhovnik Strossmayer našao pobuđenim da kaže: ‘To vam je vanjštinom svojom i nutraštinom svojom monstrum’.“103 Jedna od najspornijih točka na relaciji Mažuranić – Starčević bilo je pitanje Bosne i Hercegovine, te različit odnos prema Otomanskom Carstvu.104 „Starčević je cijenio Tursku kao najuzor niju državu u Europi, a posebno je bio oduševljen vjerskim slobodama u njoj i njenom vojnom snagom koja će u svako doba dostajati bude li trebalo braniti Bosnu i Hercegovinu od Austrije i ‘slavoserba’.“105 Po Starčeviću, bez Bosne i Hercegovine nema ni hrvatske države. „Tim prije što, po njegovu mišljenju, ne samo Srbi nego i Hrvati nisu sasvim rasno čisti, a u Bosni živi najstarije hrvatsko plemstvo koje je samo zbog očuvanja imanja prešlo na islam, a već 400 godina nije se rasno miješalo. Te age i begovi ne samo da su rasno najčišći Hrvati, nego su istodobno 103
Šimunović, Pero: Polemike i kritike, str. 138.
O Starčevićevim pogledima na tzv. Istočno pitanje pisao je povjesničar Zlatko Hasanbegović. „Prvi rezultat Starčevićeva studija islama i Istočnoga pitanja njegov je esej Muhamed objavljen 1857. godine u Zagrebu u Hrvatskom kalendaru za prostu godinu 1858., didaktičkom samizdatu koji je sam uređivao i popunjavao prilozima. U njemu opisuje ranu povijest islama, glavne dijelove islamskog vjerovanja i pritom pokazuje za to vrijeme nevjerojatno poznavanje islama i Kur’ana, vođen željom da ‘štioce upoznamo barem ponešto s Muhamedom i s verozakonom njegovim, da ih upoznamo s mužem, koga duh iz trih nekada glasovitih carstava jedno carstvo složi, i s verozakonom, koga se veliki del naše po kervi i jeziku najčistie bratje derži’. Esej je napisan eruditski i objektivno, bez uobičajenoga polemičkog tona, čime je Starčević postao začetnikom onoga smjera u hrvatskoj kulturnoj i političkoj misli koji je u bosanskim muslimanima gledao sunarodnjake, a u njihovoj kulturno-civilizacijskoj baštini sastavni dio hrvatske kulture“. Hasanbegović, Zlatko: Hrvatske nacionalno-integracijske ideologije i Istočno pitanja (Prilog poznavanju pogleda hrvatskog jugoslavizma i Ante Starčevića na događaje u Bosni i Hercegovini prije i za vrijeme krize 1875–1878), u: Uloga Hrvata u Hercegovačkome ustanku (1875–1878): zbornik radova, gl. ur. Ivica Musić, Ljubuški, 2009, str. 48. Istoj se temi, nastavlja autor, Starčević vratio u političko-povijesnoj studiji Turska (1869) u kojoj je iznio stajališta suprotna svemu što se u to vrijeme o navedenoj problematici pisalo u hrvatskoj javnosti. „Kao glavni razlog zašto piše o osmanskoj državi iznosi sljedeće: ‘Nami nije do Turske kao deržave europejske, ni kao do deržave nami susedne. (…) nego nama stoji i mora nam stajati do Turske kao deržave u kojoj žive kakov milion dušah najčistije i najplemenitije kervi hervatske, i uz kakova dva miliona pasminah pohervajenih, dakle dušah koje su po narodnosti pravi Hervati’.“ Isto, str. 48. 104
105
Šimunović, Pero: Polemike i kritike, str. 139.
64
književne perspektive
i najstarije, najčišće i najhrabrije plemstvo u Europi. Vladavina tog plemstva u Bosni je idealna: begovi su autoritativni, plemeniti, radini, skromni i čestiti.“106 Antagonizam na relaciji Mažuranić – Starčević s vremenom se prenosio i na njihove „nasljednike“, a Mažuranićevo je djelo, tj. njegova tumačenja, bilo dosta dobar pokazatelj odnosa „snaga“ među njima. Dovoljno je sjetiti se načina na koji je Ante Kovačić, pravaški orijentirani pisac i Starčevićev sljedbenik, u svojoj Smrti babe-Čengićkinje parodirao Mažuranićev tekst. Prateći slijed povijesnih zbivanja, upozoravajući na niz različitih tumačenja Mažuranićeva spjeva, Šimunović u tekstu izdvaja najvažnije epizode. Tako nakon kratke skice „ilirske“ dionice, te podsjećanja na antagonizme između Mažuranića i Starčevića, prati odvojak pravaške ideologije – tzv. frankovce. Podsjeća da su nakon Starčevićeve smrti, kao nasljednici Starčevićeve pravaške misli, na političku scenu došli Josip Frank i Mile Starčević, koji su stvorili Čistu stranku prava u čijem se političkom programu izdvajaju Starčevićeve najreakcionarnije ideje. „Koliko je njihova fašistoidna politika djelovala, bez obzira na njihovu malobrojnost, uznemirujuće u javnosti, najbolje pokazuje A. G. Matoš, starčevićanac koji je kritizirao njegov rasizam, kada poslije kraćeg vremena napušta suradnju u Frankovu Hrvatskom pravu s upozorenjem da nauka A. Starčevića u Frankovim rukama ‘služi kao štrik za vrat hrvatskoj misli’, kao i da Frankovi pravaši žele povesti hrvatski narod ‘na klanicu’.“107 U vrijeme složenih političkih turbulencija u Hrvatskoj, i u BiH se događa niz važnih povijesnih zbivanja. Među njima je svakako najvažniji dolazak Austro-Ugarske. Kad je riječ o ovom društveno-političkom kontekstu koji se pokazuje važnim za razumijevanje geneze jednog tipa čitanja Mažuranića, Šimunović posebno ističe ulogu koju je za ostvarenje austrougarskih političkih interesa imao begovat (vladajući sloj aga i begova). Kako je poznato, Austro-Ugarska je dolaskom u BiH, želeći učvrstiti svoju poziciju na vanjskom i unutarnjem planu, na funkciju zajedničkog ministra financija postavila Benjamina Kállaya, koji je osmislio i provodio ideologiju bosanstva. Ona je, kako je to Kállay razumijevao, trebala usmjeriti društvenopolitičke procese, tj. kanalizirati nacionalne napetosti u željenom smjeru i pritom riješiti nagomilane probleme u BiH. Za Austro-Ugarsku je glavni ulog u implementiranju te ideologije ���
Isto, str. 139.
107
Isto, str. 141.
65
perina meić
bio upravo begovat, koji je za vrijeme njezine uprave imao privilegiran status već samom činjenicom da je sačuvao svoja imanja i pozicije. (Naime, agrarna reforma, tj. ukidanje kmetstva u BiH nije provedeno za vrijeme Austro-Ugarske, već znatno kasnije nego drugdje u Europi, 1919. godine.) Bosanski se begovat kao, kako navodi Šimunović, vjerojatno najkonzervativniji društveni sloj u Europi, i za vrijeme otomanskog imperija oštro bunio protiv centralne vlasti i reformi u kojima su se svi građani, u cijelom carstvu, trebali izjednačiti pred zakonom. U Bosni je to značilo, pojašnjava u nastavku autor, da kršćani dobivaju ista građanska prava kao i muslimani. No begovat koji, kako navodi Šimunović, nije samo izrabljivao kršćane, već i muslimane, igrao je na kartu identificiranja svojih interesa s interesima muslimanskog naroda. Sukladno tomu bi, u situacijama kad bi zaprijetila opasnost njihovim imanjima i njihovoj vlastoljubivosti, „podizao na noge bosanskohercegovačke muslimane predstavljajući vlastitu ugroženost kao ugroženost islama“108. U takvoj konstelaciji odnosa prihvaćanje „hrvatstva“ ili „srpstva“, osim kod rijetkih iznimaka, nije predstavljalo nikakav ozbiljniji politički stav. „Ne čudi stoga što je npr. Safvetbeg Bašagić, jedan od mlađih lidera bošnjaštva, približno u isto doba kada je pjevao stihove ‘Od Trebinja pa do brodskih vrata/ nije bilo Srba ni Hrvata’, igrao ulogu strastvenog Hrvata sudjelujući čak u postavljanju temelja Starčevićeva doma u Zagrebu, a izvjesno vrijeme potom kao vatreni pravaš austrofob postaje potpredsjednik i predsjednik austrougarskog bosanskog sabora.“109 U doba Austro-Ugarske pokrenuto je niz časopisa koji su često razvijali nacionalne antagonizme u Bosni i Hercegovini. Među njima i časopis Bošnjak (1891–1910) koji je, kad je riječ o bosanskohercegovačkom begovatu i njegovoj političkoj misli toga doba, imao istaknuto mjesto. U svrhu idealiziranja prošlosti, a osobito „zlatnog doba“ begovatske apsolutne vlasti, Ivan Mažuranić i njegovo djelo Smrt Smail-age Čengića, upozorava Šimunović, izvrsno su poslužili. „Osioni feudalac Smailaga Čengić, koji za života po feudalnom običaju i nije bio u dobrim odnosima sa sebi ravnima, tek nakon što je ‘proslavljen’ Mažuranićevim spjevom, za begovat postaje simbol njihova bogatstva, moći i vlasti.“110 Za vrijeme austrougarske oku108
Isto, str. 148.
109
Isto, str. 146.
110
Isto, str. 150.
66
književne perspektive
pacije, napominje Šimunović, Smail-aga dobiva gotovo mitske razmjere: „idealizira se kao ‘dobri Bošnjanin’, čestiti, pravedni, junački pater familias kojega je banditski i ‘na vjeru’ ubio Petar II. Petrović, proslavljeni crnogorski vladika.“111 Najfanatičniji zagovornici pravaško-bošnjačke ideologije, Osman Nuri Hadžić i Safvet-beg Bašagić (po majci praunuk Smail-agin) idealiziraju Smail-agu112 i „daju ‘pravu istinu’ o njegovoj smrti“, sve to, kako navodi Šimunović, držeći se stihova narodne pjesme nastale na begovatskim dvorovima. „Prema ovoj ‘istini’ Smail-aga je bio ne zulumćar, nego zaštitnik Crnogoraca – jedna sve u svemu do kraja pozitivna, nadasve humana i junačka ličnost koju zlikovci mučki, vjerolomno i kukavički onemogućuju u njenoj plemenitoj misiji.“113 Kompliciranost bosanskohercegovačke situacije koja je, kako se može vidjeti, snažno determinirala sve pojave (čak i način na koji se tumačila književnost), nije postala manjom stvaranjem Države SHS, a kasnije Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije. „Srpska buržoazija, osjećajući se kao pobjednik u ratu koji je na svojim leđima iznio srpski seljak, uz pomoć buržoazije ostalih naroda čini sve da ideju velikosrpstva identificira s idejom jugoslavenstva. No domaća buržoazija ionako nema više ništa zajedničko s ‘francuskim idejama’ ilirsko-jugoslavenskih sanjara. Godine 1919. najprogresivnije snage u Jugoslaviji uje dinjuju se u SRPJ (k) komunističku partiju što nadilazeći sva ograničenja građanskih prethodnika, unatoč stavovima Kominterne o versajskoj Jugoslaviji, s uporištem u proletarijatu i obespravljenima, obogaćuje ideju jedinstva klasnom dimenzijom i priprema one koji su jedini ‘historijski subjekt’ sposoban da realizira stoljetni san jugoslavenskih naroda.“114
111
Isto, str. 150.
Riječ je o tekstovima Osmana Nuri Hadžića Pogibija i osveta Smail-age Čengića (Dom i sviet, 1894, br. 18 i 19) i Safvet-bega Bašagića Pogibija Smail-age Čengića (Maerif, muhamedanski kalendar, 1894–1895). 112
O Hadžićevu djelu Pogibija i osveta Smail-age Čengića Safet Sarić piše: „Dade se odmah uočiti autorova nakana da bez ustezanja prikaže Smail-agu u potpunoj suprotnosti s opjevanim agom iz Mažuranićevog epa. Njegova skrb za vojvode i njihove familije, neposredan i prijazan, gotovo prijateljski odnos, briga za raju i njen život – sve to želi nagovijestiti duševnu dobrotu čovjeka i etičku odgovornost vladara.“ Sarić, Safet: Osman-Aziz, Mostar, 2005, str. 228. 113
Šimunović, Pero: Polemike i kritike, str. 150.
114
Isto, str. 142.
67
perina meić
Stvaranjem Države SHS ciljevi i metode političke borbe begovata nisu se izmijenili. Osnovni je cilj, navodi Šimunović, i dalje: sačuvati imanja. U funkciji je tog cilja iskorištavanje antagonizama između „velikohrvatstva i velikosrpstva oličenim i sve žešćim borbama građanskih partija oko toga ‘čija je BiH’“115. Iako je 1919. proglašena agrarna reforma (s velikim kompromisima sa zemljoposjednicima) njome, navodi Šimunović, nisu bili zadovoljni age i begovi. Stoga oni iste godine osnivaju JMO (Jugoslavensku muslimansku organizaciju), čiji je predstavnik i vođa Mehmed Spaho, ministar u vladi.116 Zahtijevaju (u ime begovata) radikalno ublažavanje agrarne reforme. „I dok JMO preko M. Spahe ulazi u vlade S. Protića, Pašića, Lj. Davidovića, Vukićevića, M. Stojadinovića i D. Cvetkovića, dio članova JMO istupa 1921. godine iz stranke i stupa u Radićevu opozicionu HSS čuvajući interese begovata i kod opozicije. Istodobno JMO i dalje razrađuje ideju bošnjaštva i zagovara autonomiju BiH koja svojom klasnom utemeljenošću na pravaško-bošnjačkoj ideologiji nema ništa zajedničko s autonomijom BiH kakvu već tada zagovaraju komunisti.“117 Situacija se dodatno zakomplicirala propašću Kraljevine Jugoslavije, kada se stvara NDH. U njezin je sastav, podsjeća Šimunović, kao realizacija starog pravaškog sna, ušla i BiH. U tom vremenu, prema Šimunovićevim riječima, pravaškobošnjačka ideologija izbija u „punom sjaju“118. Pripadnici be115
Isto, str. 151.
O JMO se u vrijeme kad su Šimunovićevi tekstovi nastali pisalo razmjerno malo. Prva opsežnija istraživanja napravio je Atif Purivatra, koji je 1972. u Beogradu obranio doktorski rad naslovljen Jugoslovenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine SHS. U novije je vrijeme JMO temeljito istražio povjesničar Zlatko Hasanbegović. Obuhvaćajući razdoblje njezina djelovanja od šestosiječanjske diktature do početka 2. svjetskog rata (1929–1941), Hasanbegović je iscrpno istražio glavne faze njezine povijesti: od djelovanja za vrijeme diktature (1929–1935), preko sudjelovanja JMO u Jugoslavenskoj radikalnoj zajednici (JRZ) (stranačkoj formaciji koju su, uz JMO, sačinjavale Slovenska ljudska stranka i Narodna radikalna stranka), sve do razdoblja pred početak 2. svjetskog rata kad se (nakon smrti Mehmeda Spahe) izborom Džafera Kulenovića obnavlja njezin autonomistički program te jačaju veze novoizabranog vodstva s NDH. 116
117
Šimunović, Pero: Polemike i kritike, str. 151.
O bosanskohercegovačkim Muslimanima u NDH pisao je Jozo Tomasevich. U XI. poglavlju knjige Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941–1945: okupacija i kolaboracija on analizira udio Muslimana u NDH, prati oscilacije u podršci – od početne podrške, preko samostalnih pokušaja ostvarivanja muslimanskih interesa preko apela Talijanima i Nijemcima, pa sve do samostalnih inicijativa i postupnog povećanja podrške partizanima. 118
Kad je riječ o podršci NDH, Tomasevich upozorava: „Pa ipak, ne samo vođa bosanskohercegovačkih Muslimana, Džafer Kulenović, nego i mnogi drugi muslimanski političari, intelektualci, vjerski vođe, vodeći poduzetnici i obični građani otvoreno su jako podržavali ustaški režim. Poglavar muslimanske vjerske zajednice, reis-ul-ulema Fehim
68
književne perspektive
govata svrstavaju se među glavne pobornike ustaškog režima. „JMO na čelu s Džafer-begom Kulenovićem izjašnjava se kao ‘oduvijek ustaška’ a zauzvrat, osobnom Pavelićevom inici jativom, pokreće se pitanje ‘ponovnog rješavanja agrarnog pitanja’, tj. agama i begovima vraćaju se u cijelosti imanja okr njena agrarnom reformom poslije Prvog svjetskog rata.“119 I u takvim, promijenjenim okolnostima, Mažuranićevo djelo nastavlja intrigirati. Stranka prava, u kojoj poslije 1918. u prvi plan izbija A. Pavelić120, još uvijek se starim metodama obračunava i s Mažuranićem i sa Strossmayerom. „U Načelima hrvatskog ustaškog pokreta objavljenim 1933. u Italiji usta ški pokret A. Pavelića proglašava se idejnim ‘nasljednikom’ Spaho, u početku je bio izrazito proustaški raspoložen.“ Tomasevich, Jozo: Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941–1945: okupacija i kolaboracija, EPH Liber, Zagreb, 2010, str. 544. U nastavku Tomasevich navodi i sljedeće: „Međutim, golemu podršku širokih masa bosanskohercegovačkih Muslimana ustaše nisu imale čak ni u prvim mjesecima nakon uspostave ustaškog režima.“ Isto, str. 545. Kad je riječ o apelima upućenima Italijanima i Nijemcima, autor ističe: „Tek ujesen 1942, grupa bosanskohercegovačkih Muslimana pokušala je kod Nijemaca postići poseban status za BiH. Svoje stavove formulirali su u obliku memoranduma koji nosi datum 1. studenoga 1942. i adresiran je na Hitlera. Narodno povjerenstvo neimenovanih bosanskohercegovačkih Muslimana u tom je memorandumu iznijelo svoje pritužbe na Pavelićevu vladu i zatražilo da BiH postane autonomna regija pod direktnim nadzorom njemačke vojske. (...) Nijemci nisu smjeli službeno odgovoriti na muslimanski memorandum ni na jedan način koji bi uvrijedio vlasti NDH. Ali su mogli iskoristiti Muslimane u svoju korist. Himmler je u studenom 1942. godine – kako se čini uskoro nakon što je memorandum dostavljen Hitleru – odlučio osnovati SS diviziju sastavljenu od bosanskohercegovačkih Muslimana. (...) Konačno ime divizije, prema Hitlerovu dekretu, bilo je 13. Waffen SS planinska divizija Handžar (hrvatske br. 1), (riječ ‘handžar’ potječe od turske riječi hancer i naziv je za bosansku verziju borbenog noža).“ Isto, str. 548–550. U potpoglavlju nazvanom Samostalne inicijative istaknutih muslimana Tomasevich je upozorio na slučajeve priklanjanja četnicima (npr. Mustafa Mulalić), a onda pratio postupno povećanje podrške partizanima, o čemu piše: „Kako je rat odmicao i postajalo sve očitije da će Nijemci izgubiti rat i da će NDH nestati, sve više Muslimana počelo je davati podršku partizanima.“ Isto, str. 555. 119
Šimunović, Pero: Polemike i kritike, str. 152.
O Pavelićevu odnosu prema Muslimanima Z. Hasanbegović je zapisao: „Pavelićev opunomoćenik u Zagrebu, Slavko Kvaternik, 10. travnja 1941, odmah nakon proglašenja hrvatske države, uputio je poseban proglas ‘hrvatskim muslimanima’ u kojem stoji da ‘junačka Bosna i Hercegovina ulaze u sastav Hrvatske države’, a muslimani se pozivaju da ‘džamije i domove okite barjakom Alaha i milim hrvatskim trobojnicama’. Muslimanski vojnici u jugoslavenskoj vojsci pozivaju se da okrenu oružje protiv Srba i ‘preuzmu vlast’, jer su ‘od sada sami gospodari u svojoj kući i svojoj zemlji’. Kvaternik je u proglasu istaknuo da vlast u Bosni i Hercegovini preuzima muslimanski ‘naročiti prijatelj’ Ante Pavelić, koji vrši ‘zavjet Oca domovine Dra Ante Starčevića koji je u Vama Muslimanima vidio najbolji dio hrvatskog naroda i najljepši zalog naše sretne budućnosti’ (Proglas hrvatskim muslimanima, Hrvatski narod, Zagreb, 11. 4. 1941).“ 120
Hasanbegović, Zlatko: Jugoslavenska muslimanska organizacija 1929–1941 (u ratu i revoluciji 1941–1945), Zagreb, 2012, str. 727–728.
69
perina meić
starčevićevskih ideja i svom žestinom se obara na povijesno značenje ilirstva i jugoslavenstva.“121 Uz oživljavanje „idile“ sta rih begovatskih vremena, ponovno se napada osoba i djelo Ivana Mažuranića, koje je, kako veli Šimunović, dolaskom ustaša na vlast praktično stavljeno „van zakona“. Već u prvim brojevima Novog Behara, nakon stvaranja NDH, Hazim Šabanović piše o Mažuranićevom spjevu Smrt Smail-age Čengića kao ataku na islamsku vjeru, upoznajući čitatelje sa Starčevićevim mišljenjem o Mažuraniću. Zbog svega toga, navodi Šimunović, Mažuranićevo je djelo u to doba bilo nepopularna lektira. U vrijeme 60-ih i 70-ih u SFRJ ponavljaju se obrasci iz prošlosti. Ispod mirne površine suživota u bratstvu i jedinstvu intenziviraju se nacionalistička gibanja. Prema Šimunoviću, njihova je zajednička karakteristika „recidiv prošlosti i ‘otkrivanje’ nacionalnih vrijednosti čak i u feudalnim vremenima“122. Uz pojačani hrvatski i srpski nacionalizam u BiH jača i muslimanski. „Kao i svaki put u prošlosti, upravo u vrijeme kada muslimanski narod slobodnije nego ikad prepoznaje u zajednici s drugima svoj vlastiti identitet, duhovni nasljednici begovata angažiraju, poput svih drugih nacionalističkih snaga, sva već davno prokušana sredstva u borbi za ‘dušu’ naroda.“123 Takva je „renesansa“ pravaško-bošnjačke misli, navodi Šimunović, započela na književnom polju. „Jasno kao i svaki put u sličnim situacijama, napad na Ivana Mažuranića, njegovo djelo Smrt Smail-age Čengića i ilirsko-jugoslavenske ideje uopće, još jednom će zagovornicima i protagonistima ‘bosanskog duha’ poslužiti u funkciji apela za idejno, vjersko i nacionalno okupljanje.“124 U tu svrhu, prema Šimunovićevim navodima, „‘znanstveno’ je aktivirana Osman–Bašagić–Rizvićeva interpretacija Smrti Smail-age Čengića. Pod naslovom Smrt i život ‘Čengić-age’ objavljena je u knjizi Interpretacije iz romantizma I (…)“125. Ponavljajući teze iz prethodna dva rada Šimunović zaključuje da je pravi smisao Rizvićeva suprotstavljanja „historijske“ istine o Smail-agi i Mažuranićeve umjetničke istine proziran. „Duhovni nasljednici begovata još jednom pokušavaju suvremenicima
121
Šimunović, Pero: Polemike i kritike, str. 142.
122
Isto, str. 154.
123
Isto, str. 155.
124
Isto, str. 158.
125
Isto, str. 159.
70
književne perspektive
podmetnuti idealiziranu sliku feudalne begovatske Bosne.“126 Ovakva, pravaško-bošnjačka ideologija, prema Šimunovićevim riječima, vuče korijene iz Starčevićevih teza. S druge se strane, kao njezina suprotnost, u korpusu istraživača tadašnjeg mu slimanskog naroda pojavljuje ona struja koju Šimunović ocje njuje pozitivnom. Među intelektualcima tog kruga Šimunović posebno apostrofira istraživanja Salka Nazečića, utemeljitelja Katedre za jugoslavenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, jednog od pokretača biblioteke Kulturno nasljeđe i pisca znamenitog teksta O odgovornosti pozvanih i odgovornih, koji je, prema Šimunovićevoj ocjeni, za razliku od Rizvića, posve neopravdano zapostavljen. Tekst Ivan Mažuranić i kritičari Šimunović zaključuje upo zoravajući na neprihvatljivost korištenja Mažuranićeva djela kao poligona za ideološku borbu, te izražavajući svoje protivlje nje nacionalno-romantičarskom pristupu književnoj prošlosti. *** Način na koji je Mažuranić čitan u BiH, a koji je u glavnim točkama predstavljen u ovom radu, otvara niz metodoloških, ali i (i danas) osjetljivih neknjiževnih pitanja. Kao podsje tnik na složeni povijesni, a to znači društveni, politički i kulturni trenutak s početka 80-ih godina 20. stoljeća, Rizvićevi i Šimunovićevi tekstovi, zajedno s tekstovima objavljivanim (tim povodom) u medijima, zorno svjedoče o tijesnoj vezi znanosti o književnosti i ideologije. Ideološki potencijal polemike na osobit su način potvrdile reakcije na Šimunovićev tekst, kojima je (ne)namjerno promaknulo mnogo toga.127 Većina tih tekstova, osim općih ideoloških misli i napada na Šimunovića kao osobu, nije ponudila ozbiljniju argumentaciju iznesenih teza, već je dodatno podgrijavala onodobnu ideološki vrlo uzburkanu atmosferu.128 126
Isto, str. 159.
Na razini govora o društveno-političkoj i ideološkoj problematici navedeni su Šimunovićevi tekstovi spominjani u tekstu Armine Omerike The role of Islam int he Academic discourses on the national identity of Muslims in Bosnia and Herzegovina, 1950–1980 (A Social Science Journal, Vol. 2, No. 2. 2006. New Delhi) i u zborniku radova pod naslovom Muslim communities reemerge Historical Perspectives on Nationality, Politics, and Opposition in the Former Soviet Union and Yugoslavia, Duke University Press, 1994, ur. Andreas Kappeler, Gerhard Simon, Gerog Brunner. 127
Koliko je ona složena bila, svjedoči i Staništa Tutnjević koji je „naknadno“ dao svoj vrlo iscrpan prilog znanstvenom rasvjetljavanju problema s Rizvićevom književnopovijesnom metodologijom. On je, devet godina po objavljivanju Rizvićeve studije, 1989. objavio knjigu 128
71
perina meić
Povijest čitanja Mažuranićeva djela, a slijedom toga i polemika koja je tim povodom nastala, može se tumačiti kao osobit znak jednog vremena. Gledana iz perspektive relativno nedavnih ratnih zbivanja, ona je pokazala ono što je boljim poznavateljima prilika već s kraja 70-ih i početka 80-ih moglo biti jasno129, a to je da je SFRJ, a onda i BIH, opterećena čitavim nizom problema. Činjenica da se diskusija o njima odvijala na „simboličnoj“ razini, u sferi književnosti (preko Mažuranićeva, ali i nekih drugih književnih djela), pokazuje postojanje više ili manje suptilnih načina ideološke manipulacije literaturom. Istodobno ona svjedoči i o ulozi koju je u to doba imala književnost i znanost o književnosti. Ono što unatoč svemu ovdje treba posebno apostrofirati, jest da cijelu polemiku valja sagledati u primjerenom književnopovijesnom i znanstvenom kontekstu. Veliki oprez treba pokazati prema eventualnim pokušajima da se ideološke kvalifikacije iz prošlosti pojednostavljeno „apliciraju“ na sadašnji društveni i kulturni/književni trenutak. Od takvog se tipa „interpretacija“ ovdje valja izričito i nedvosmisleno ograditi. Književne krivice i osvete (Osvrt na knjigu Književni život Bosne i Hercegovine između dva rata M. Rizvića). U njezinu Uvodu autor piše: „Ta je (Rizvićeva, op. P. M.) knjiga impozantna zbirka nefiltriranog i desortiranog književnog materijala bez objašnjenja pojedinih pitanja, sa usputnim neobaveznim komentarima i asocijacijama bez uporišta u građi, koji se polako, mozaički konstituišu u čudnu, subjektivnu sliku književne prošlosti Bosne i Hercegovine za koju bi se teško moglo reći da je motivisana samo literarnim razlozima.“ Tutnjević, Staniša: Književne krivice i osvete: osvrt na knjigu Književni život Bosne i Hercegovine između dva rata Muhsina Rizvića, Svjetlost, Sarajevo, 1989, str. 7. Iz onog što Tutnjević u knjizi detaljno argumentira može se zaključiti koliko su ideološke manipulacije bile sveprisutne, ne samo kad je riječ o Rizvićevoj knjizi, nego i svemu onomu što se oko nje događalo. Obeshrabrujuće djeluju i Tutnjevićevi navodi o problemima koje je, kako se može zaključiti, s nelagodom očekivao zbog činjenice da se upustio u otvaranje rasprave o ovako složenim pitanjima. Također je obeshrabrujuća, ali i indikativna, činjenica da se ni nakon ovoga nije otvorila plodotvorna znanstvena diskusija, tj. da su književna pitanja, i ovaj put, prešutno gurnuta u drugi plan. Da je tomu nažalost tako bilo (a možda čak i danas jest), pokazalo mi se i osobno, sasvim slučajno, u komunikaciji (koja se, što mi je također bilo znakovito, odvijala „posredno“, tj. preko treće osobe) s jednim od sudionika navedene polemike. Ono što me je u tom „posrednom dopisivanju“ na neki način iznenadilo, jest to da se cijeli „razgovor“ o navedenoj polemici sveo na pojednostavljene ideološke kvalifikacije iz dnevnopolitičke domene koje su se bez detaljnijeg objašnjenja pripisale suprotnoj strani. Ne treba posebno napominjati da se tom prilikom književna pitanja uopće nisu spominjala, te da je bez odgovora ostao i moj poziv na „naknadno“, detaljnije očitovanje o cijeloj polemici koje bi možda moglo donijeti podrobniju argumentaciju navedenih kvalifikacija. U jednoj od fusnota u kojoj komentira aferu povezanu s nacionalizmom u kojoj je jedan od sudionika povodom izbacivanja iz Partije izjavio: „Zbog ovoga će krv da padne!“, Šimunović navodi rečenicu koja, iako pisana početkom 80-ih, kao da opisuje ratno stanje u BiH u 90-im: „Budući da s ovakvih mjesta riječi daleko dopiru, mogu da zamislim nacionaliste svih boja po ovim našim ‘b-h’ brdima kako sa zadovoljstvom trljaju ‘trofejno’ naoružanje.“ Šimunović, Pero: Polemike i kritike, str. 107. 129
72
književne perspektive
*** Polemika nastala povodom kritičkog čitanja recepcije Mažuranićeva djela više svjedoči o jednom vremenu i političkom sustavu, negoli o samom djelu. Činjenicu da raspravu o „čisto“ književnim i metodološkim pitanjima u ondašnjem bosanskohercegovačkom društvenom i povijesnom kontekstu očito nije bilo moguće ostvariti dokraja, kao i činjenicu da su, kako se može zaključiti, upravo takve okolnosti uvelike deter minirale navedene (različite) interpretacije Mažuranićeva djela, trebalo bi razumijevati kao poticaj za poduzimanje studioznijih, znanstveno argumentiranih istraživanja, a nikako kao poziv na nova ideološka ili dnevnopolitička prepucavanja. U kontekstu rasvjetljavanja činjenica o zbivanjima i tijeku navedene polemike, možda neka buduća, „književno“ usmjerena čitanja Mažuranićeva spjeva u Bosni i Hercegovini, mogu dobiti novu šansu.
73
III. Fragmenti o djelima Ive Andrića
književne perspektive
Lirska proza na pozornici ili dramski potencijal Andrićeva Ex ponta
G
odine 1918. u Zagrebu u časopisu Književni jug objavljen je Andrićev prvijenac Ex Ponto. Nastao za vrijeme i neposredno nakon autorova zatočeništva, u rasponu od 1914. do 1918. godine, različito je žanrovski određivan: kao lirska proza, knjiga pjesama u prozi, lirski dnevnički zapisi, poetske refleksije, lirsko-refleksivni dnevnik i sl. U suglasju s odabirom žanrovske odrednice, književni su kritičari, tumačeći navedeno djelo, naglasak stavljali na istraživanje poetskih ili proznih ele menata kao i njihovih suodnosa. Dramski se potencijal teksta nije isticao, a ni posebno proučavao. Čak se i činjenica da Ex Ponto završava Epilogom nije pokazala dovoljno motivirajućom da se započnu analize (i) u tom smjeru. A one bi – potaknute pitanjem zašto je Andrić djelo koje je u pismu Milanu Markoviću sam označio lirskom prozom, završio dramski koncipiranim prizorom, kratkim dijalogom između subjekta i neimenovane osobe (Boga?) – mogle otkriti nove interpretativne vizure.130
Dramski elementi u Ex Pontu O dramskom je potencijalu Ex Ponta moguće govoriti na nekoliko razina. Uzimajući u obzir da je riječ o osobitom semiotičkom sustavu, istraživanje bi najprije valjalo usmjeriti na prepo znavanje i opisivanje dramskih elemenata s obzirom na dva aspekta: označenički i označiteljski. Kad je riječ o označeniku, Odbijajući ponudu za prijevod Ex Ponta na francuski Andrić u navedenom pismu, datiranom 3. travnja 1938, između ostalog piše: „I sada je moje duboko ubeđenje da ne bi bilo korisno objaviti ovu knjigu lirske proze (istaknula P. M.) na francuskom jeziku, jer na odstojanju od dvadeset godina, u tuđem svetu i drugim prilikama, ona ne bi mogla ostaviti utisak i postići cilj koji se želi. Izgleda da je to jedna neminovnost: lirski deo stvaranja jednog pisca neophodan je u njegovom razvoju, razumljiv i prisan savremenicima, ali od podređenog značaja prema celom njegovom životnom delu.“ 130
Jandrić, Ljubo: Sa Ivom Andrićem 1968–1975, Beograd, Srpska književna zadruga, 1977, str. 348.
77
perina meić
odnosno o mentalnoj predodžbi koju (re)producira, prvo što upada u oči jest to da je Ex Ponto, u najvećem dijelu, fokusiran na unutarnju dramu utamničenog subjekta, tj. sve ono što se s njim zbivalo za vrijeme i nakon zatočeništva.131 U suglasju s oda branom temom te izborom glavnih motiva jest i činjenica da su gotovo svi dijelovi Ex Ponta izrečeni ja-formom, bez pripovjedača koji bi čitatelju mogao posredovati informacije o subjektu, njegovu životu i dojmovima. Ispovjedni i osobni ton132, a napose uočljiv izostanak vanjskih događanja govore u prilog tomu da se navedena drama odigrava na unutarnjem planu, a s obzirom da je njezin glavni, i jedini, protagonist neimenovani subjekt, moglo bi se čak govoriti i o njezinu monodramskom karakteru. S obzirom na aspekt označitelja također se uočavaju tendencije koje govore u prilog zastupljenosti dramskih elemenata. Sa stajališta sintakse znaka u Ex Pontu je dosljedno provedeno trodijelno ustrojstvo koje je, kako se može vidjeti, realizirano na makroplanu, ali i na mikroplanu. Svaki od triju dijelova Ex Ponta sastavljen je od manjih fragmenata133 koji su, kako Ovdje je zanimljivo primijetiti da su okolnosti u kojemu je Ex Ponto nastajao, u određenoj mjeri, usmjeravale i način na koji se on tumačio, što se nije pokazivalo najboljim interpretativnim rješenjem. O tomu Radovan Vučković piše: „Otkrivajući sebe u Ex Pontu, jedna generacija, dok je pisala o njemu, ispovedala se umesto da ga kritički analizira.“ 131
Vučković, Radovan: Velika sinteza. O Ivi Andriću, Sarajevo, Svjetlost, 1974, str. 100. Po tom se „ispovjednom lirizmu“ Andrić, prema riječima Predraga Palavestre, vezivao „za tradicionalnu struju misaone lirike, koja je u srpskoj i hrvatskoj poeziji još iz doba romantizma zadržala ne toliko diskurzivnost i filozofsku čvrstinu koliko rezigniranu zamišljenost pred stvarnošću i istinama života, punog nespokojstva, gorčine i otuđenosti“. 132
Predrag Palavestra: Andrićeva lirika, u: Zbornik radova o Ivi Andriću, Beograd, SANU, 1979, uredio: Antonije Isaković, str. 406. O njima R. Vučković u studiji Velika sinteza piše kao o pripovjedačkim zapisima u kojima su sadržani začeci Andrićevih kasnijih pripovjedaka. Oni su, pojasnio je autor, „stvoreni i ‘ubačeni’ u delo tako da znače pričalačko predočavanje sveta sa kojim se pesnik sukobljava, iako su podčinjeni lirskoj refleksiji i ovu tek dopunjavaju“. Vučković, Radovan: Velika sinteza. O Ivi Andriću, Svjetlost, Sarajevo, 1974, str. 109. 133
A kad je riječ o pojedinim motivima iz Ex Ponta koje je Andrić kasnije detaljnije razvijao, ne samo u novelistici, već i u romanima i drugim vrstama djela (npr. Nemiri, Na Drini ćuprija, Prokleta avlija, Znakovi pored puta i sl.), onda se ukratko valja podsjetiti na neke od njih. U Ex Pontu tako nalazimo zabilješke o neobičnoj ženi Jeleni o kojoj će Andrić pisati kasnije, u znamenitoj pripovijetci Jelena, žena koje nema. U fragmentima drugoga dijela Ex Ponta nalazi se motiv crne pruge/linije koji, pak, podsjeća na sličan motiv iz romana Na Drini ćuprija. Na nekoliko su mjesta u Andrićevu prvijencu zabilježena i promišljanja o šutnji, a ona se, kao osobito složen znak, pojavljuje u pripovijetci Most na Žepi postajući krajnji iskaz i sublimacija životnih iskustava vezira Jusufa. Temu zatočenja, koja u Ex Pontu zauzima važno mjesto, Andrić je detaljnije razradio u romanu Prokleta avlija, ali i u novelama Na sunčanoj strani, Sunce, U ćeliji 115, Iskušenje u ćeliji broj 38. Sa stajališta oblikotvornih postupaka, Ex Ponto pokazuje visok stupanj podudarnosti s Nemirima i Znakovima pored puta. Sve navedeno govori o organičnosti Andrićeva opusa, kao i činjenici da tumačenje svakog
78
književne perspektive
se napominje u izdanju iz 1986, naknadno uređeni i poredani kronološkim slijedom. Prvi se, tzv. mariborski dio, sastoji od njih 26 u kojima su, u najvećoj mjeri, zabilježena subjektova promišljanja o traumatičnim iskustvima vezanim za boravak u zatvoru. Na kraju tog dijela, u kojemu se najviše može saznati o vanjskom životu i svijetu, nalazi se fragment o izgubljenom prstenu koji se može tumačiti dvostruko: 1. kao završetak mladosti, a slijedom toga i naivnosti, dakle ulazak u proces sazrijevanja, inicijacije, te 2. kao simbolični i stvarni gubitak veze s ljudima. Druga cjelina Ex Ponta obuhvaća 25 kraćih fragmenata u kojima se tematiziraju iskustva i refleksije nastale neposredno nakon izlaska iz tamnice. Njima dominiraju propitivanje međuljudskih odnosa, te kontinuirana introspekcija subjektova unutarnjeg svijeta. Traumatična iskustva vezana za nerazumijevanje drugih, potom otuđenost i samoća pojačavaju dramsku tenziju istodobno potičući želju za njezinim razrješenjem. Drugi dio Ex Ponta formalno i smisleno zaokružuju fragmenti u kojima se pojavljuju dva indikativna znaka: a) vrata koja simboliziraju izlazak tj. ulazak u novu fazu u spoznaji i b) vlak, odnosno zvižduk vlaka koji kod subjekta izaziva čitav niz različitih asocijacija i sjećanja, sugerirajući prijelaz u sfere apstraktnog i simboličnog. One dominiraju trećim, po vokaciji najpoetičnijim dijelom Ex Ponta sastavljenim od 88 fragmenata. U njemu su najučestalije slike pejzaža kod kojih je primjetno postupno smanjivanje stupnja referencijalnosti na konkretnu zbilju. Načela po kojima se, unutar pripadajućih fragmenata, odvijaju semiotički procesi, dobro ilustrira zadnja, autopoetična rečenica, koja glasi: „I što pogledam sve je pjesma i čega god se taknem sve je bol.“134 Nakon triju dijelova koji bi se mogli promatrati čak i kao činovi drame – jer jasno naznačuju razvojnu liniju od zapleta, tj. početka subjektove patnje (očito inicirane njegovim zatočenjem), do postupnog raspleta unutarnje tenzije – dolazi Epilog. On, na razini označenika kao i na razini označitelja, donosi radikalan zaokret. Sublimirajući iskustva prethodnih triju dijelova (pomalo neočekivano) pridonosi dojmu cjelovitosti djela, nudeći novi pogled na njegovu segmentiranu strukturu i učinke koje njegova pojedinog dijela ne može biti dostatno bez uvida u cjelinu. 134
Andrić, Ivo: Ex Ponto Nemiri Lirika, Svjetlost, Sarajevo,1986, str. 79.
79
perina meić
kao takva proizvodi.135 Izlazeći iz simboličnog prostora mraka i unutarnjeg svijeta na svjetlo dana, subjekt uspostavlja izravan dijalog s neimenovanim likom. U tom se završnom razgovoru (u Epilogu) pojavljuju četiri pitanja na koja kratko odgovara. Za prve se tri subjektove replike može reći da sažimlju glavne spoznaje i iskustva nastala nakon svakog od glavnih dijelova. Prvi se odgovor tako referira na prvi dio Ex Ponta, fokusirajući se na promišljanje o čovjekovu mjestu u svijetu ili na, kako sam veli, propitivanje njegova položaja u odnosu na zemlju i nebo. Odgovor na pitanje koje slijedi analoški se vezuje s drugim dijelom u kojemu su apo strofirana pitanja komunikacije s drugim ljudima, potom ljubavi, te općenito želje za prevladavanjem osjećaja usamljenosti. U trećem je subjektovu odgovoru naglasak na kazivanju o muci življenja određenoj stalnom dinamikom grijeha, nesreća i varki. I dok tri dijela Ex Ponta svoje ekvivalente pronalaze u trima odgovorima iz zadnje cjeline, četvrta se replika može dovesti u analošku relaciju s Epilogom koji, kako je već rečeno, do nosi posve novu vizuru u odnosu na sve dotad rečeno. Nakon dominirajućih ugođaja melankolije, tjeskobe i malodušnosti, subjekt rješava ostaviti iza sebe traumatična iskustva prošlosti i uhvatiti se ukoštac s izazovima koji ga čekaju u budućnosti. U njegovu se završnom odgovoru artikulira posve drugačija, optimistična pozicija kojom se nedvosmisleno sugerira da je patnja, a to znači i proces inicijacije/sazrijevanja/spoznavanja završen, te da započinje nova epizoda u subjektovu životu. Uz sintaktičke i semantičke podudarnosti na makroplanu, trodijelna se struktura na osobit način preslikava kroz ustroj Do koje mjere mogu biti raznoliki učinci, a slijedom toga i tumačenja Ex Ponta kao hibridne forme, mogu pokazati primjeri dviju po mnogo čemu reprezentativnih interpretacija: one Radovana Vučkovića i Milivoja Solara. 135
U monografiji Velika sinteza Vučković je, između ostalog, naznačio mogućnost usporedbe Andrićeva djela s filmom. Po njemu u Ex Pontu, kao i u filmu, smjena pojedinih sekvenci uvijek znači „otvaranje nove dimenzije u literarnom tkivu, a time proširenje spoznajne mogu ćnosti i otkrivanje neke druge strane u duševnoj zbilji i intelektualnom životu pesničkog subjekta“. Vučković, Radovan: Velika sinteza. O Ivi Andriću, Svjetlost, Sarajevo, 1974, str. 106. Milivoj Solar je, u tekstu Odnos poezije i proze u ranim djelima Ive Andrića, uočio da se Ex Ponto razvija kao barokni plač u tri dijela s epilogom. Zatvor je, pojašnjava autor, shvaćen kao sudbinska kazna koja vodi u contemplatio, tj. u preispitivanje vlastitog života, a potom do pokajanja i očišćenja. U nastavku napominje i to da takva „tradicionalna barokna topika“ ipak ima moderniji smisao. „Ex Ponto pokušava da taj smisao utemelji na metafizičkom planu kao subjektivitet, a na planu izraza kao estecitet.“ Solar, Milivoj: Odnos poezije i proze u ranim djelima Ive Andrića, u: Zbornik radova o Ivi Andriću, SANU, Beograd, 1979, uredio: Antonije Isaković, str. 450.
80
književne perspektive
manjih fragmenata.136 Prvi dio većine od njih obično predstavlja verbalnu artikulaciju subjektovih dojmova o pojavama iz vanjskog svijeta. To su najčešće mjesto, vrijeme ili okolnosti u kojima se nalazi. One ga u nastavku potiču na promišljanje i kazivanje o unutarnjim stanjima, emocijama ili doživljajima koji zauzimaju središnji dio fragmenta. U trećem se njegovu dijelu događa proces simboličke transformacije refleksija i individualnih iskustava u sažeti, često gnomski izraz, zapravo neku vrstu svevremenske po(r)uke preko koje se navedeni fragment smisleno i formalno zaokružuje.137 Kako takvu poruku posreduje subjekt sam, može se reći da je on, uz diskretno naznačenu kronologiju zbivanja, najvažnija instanca u povezivanju svih, razmjerno samostalnih, poetski i refleksivno intoniranih, fragmenata a onda i triju glavnih dijelova Ex Ponta. Kao važan kohezijski čimbenik koji drži na okupu ovaj osobito koncipiran semiotički sustav, subjekt postaje složenim znakom Unatoč postojanju analogija između načina na koji su koncipirani fragmenti i načina na koji se, preko Epiloga, „priča“ o unutarnjoj subjektovoj drami zaokružuje, kritičari su nerijetko izricali dojam o slaboj povezanosti strukturalnih elemenata djela. To je ostavljalo prostor za mogućnost fragmentarnog čitanja, a ono je vodilo pitanju je li Ex Ponto poetski ili prozni tekst. 136
Tim se problemom, u studiji Odnos poezije i proze u ranim djelima Ive Andrića, detaljnije pozabavio M. Solar. Analizirajući pozitivne i negativne kritike ranih Andrićevih djela, upozorio je da je raspored proznih i poetskih elemenata u Ex Pontu takav da dopušta interpretativno naglašavanje jednih ili drugih. Odluka o „načinu čitanja“, navodi autor, pada sasvim u izvantekstovne odnose. Zahvaljujući tomu moglo se dogoditi ono što naziva dvojakom recepcijom – s jedne strane se pojavljuju negativne prosudbe (npr. A. B. Šimića), a s druge pozitivne i afirmativne ocjene (npr. N. Bartulovića, M. Crnjanskog i dr.). Takvu neusuglašenost u ocjenama autor tumači upozoravajući na to da su kritičari oduševljeni Ex Pontom navedeno djelo čitali pod dojmom paradigme proze koju su prenijeli i na poeziju, dok su čitatelji negativno intoniranih kritika (poput A. B. Šimića) navedeno djelo čitali pod dojmom paradigme poezije koju su, kako navodi, prenijeli na svaki pa i na ovaj kombinirano proznopoetski tekst. Oboje je, zaključuje Solar, bilo moguće „naprosto zato što Ex Ponto ‘balansira’ između poezije i proze na način u kojemu se poetska sredstva još uvijek upotrebljavaju u kvantitativno dominantnoj ulozi, ali se upotrebljavaju pretežno u svrhu nečeg što se može označiti kao ‘prozni umjetnički svijet’.“ Isto, str. 449. Zahvaljujući takvom, gnomskom načinu uobličavanja Ex Ponto se pokazao poticajnim za onaj tip čitanja u kojemu se u prvi plan isticala njegova filozofičnost. Takvu vrstu tumačenja dosta dobro reprezentira napis Milana Bogdovnovića iz 1919. godine, u kojemu je ovaj književni kritičar upozorio na dvije po njemu važne stvari: 1. da u Andrićevu lirizmu ima puno naglašenih filozofskih elemenata i 2. da od njih pisac ne pravi nikakav svoj osobit filozofski sustav. Komentirajući takva njegova svojstva Bogdanović je, u svom osebujnom stilu, ustvrdio: „On (Andrić, op. P. M.) o životu misli ono što o njemu oseća, i njegove intelektualne sinteze su izraz njegovih osećajnih raspoloženja.“ 137
Bogdanović, Milan: Ex Ponto, u: Kritičari o Ivi Andriću, Svjetlost, Sarajevo, 1981, uredio: Branko Milanović, str. 32.
81
perina meić
s različitim funkcijama u tekstu. Na razini označenika određuje ga stalna napetost između realnih mogućnosti i njegovih htijenja ili, preciznije, nemogućnost da se u svojoj životnoj ulozi konstituira kao netko tko slobodno i neovisno djeluje. Činjenica da takva pozicija (koja najviše dolazi do izražaja s obzirom na njegovo zatočenje) nije njegov izbor, već da mu se, u danim okolnostima, nametnula kao jedina i neizbježna varijanta, dodatno pojačava intenzitet dramske tenzije. Uloga onoga kojim netko ili nešto upravlja podrazumijeva po stojanje različitih oblika manipulacija. One se, ovisno o tomu govori li se o zbivanjima na vanjskom ili unutarnjem planu, manifestiraju na različite načine. Na razini se vanjskih zbiva nja dramska manipulacija očituje u novoj ulozi koju zadobivaju pojave poput vanjskih okolnosti (npr. zatočenje), događaji iz prošlosti i drugi ljudi koji poput kakva redatelja upravljaju subjektovom sudbinom određujući tijek zbivanja u njegovu životu. Fokusiranjem na unutarnji plan mijenjaju se i uvjeti pod kojima se navedena drama odvija. Njezin se intenzitet pojačava već činjenicom da se na toj razini u ulozi redatelja pojavljuje subjekt sam ili, preciznije rečeno, iracionalni dio njegova bića, ono nesvjesno koje ga određuje, ali i u isto vrijeme devastira. To je ona podsvjesna sila koja na vanjskom planu priječi uspostavu čvršćih odnosa s drugim ljudima, izaziva nesanice, strepnju, malodušnost, te ga navodi na pomisao o samoubojstvu. Ipak, neovisno o kojoj se razini manipulacije govori, va lja istaknuti da su u pozadini svih dramskih tenzija (i na va njskom i unutarnjem planu) konstantni sukobi suprotstavljenih načela: racionalnog – iracionalnog, erosa – thanatosa, privatnog – javnog, govora – šutnje. Također, valja upozoriti da se tijek i glavne faze drame odvijaju po prepoznatljivom aktancijalnom modelu koji, u nešto pojednostavljenoj inačici, izgleda ovako: subjekt, kao glavni protagonist drame, teži objektu – a to je, prije svega, unutarnji mir, te prevladavanje osjećaja samoće i otuđenosti u odnosu na druge. Pošiljatelj koji ga pokreće na djelovanje bila bi svijest o potrebi promjene te želja za harmonijom i srećom. Primatelji su subjektovi duhovni srodnici, budući naraštaji i čitatelji kojima posreduje svoje dojmove i po(r)uke. U težnji za dosizanjem željenog cilja on često nailazi na zapreke. Funkciju glavne neprijateljske figure imaju vanjske okolnosti (prije svega zatočeništvo), organi represije (čak i sud), a onda i drugi ljudi koji subjekta ne razumiju. U ulozi pomagača nalazi se ljepota prirode, filozofske refleksije, te literatura i pisanje 82
književne perspektive
kao neka vrsta terapijske aktivnosti koja, na koncu, dovodi do neke vrste (samo)izlječenja, odnosno pronalaska smisla i (samo) spoznaje.
Scenski rekvizitarij – vizualna i auditivna sredstva O intenzitetu unutarnje drame subjekt progovara izravno, ali i preko pojedinih simbola među kojima se, na razini cijeloga Ex Ponta, kao paradigmatični izdvajaju noć/tama i svjetlost/dan. Načini na koje su povezani s drugim znakovljem pokazuju slojevitost semantičkih polja na koja se referiraju. Svjetlost je u Ex Pontu (kao i u mnogim drugim Andrićevim djelima) više od osjetilnog fenomena. Funkcionira kao metafora s izrazito pozitivnim značenjima. Najčešće konotira spoznaju, nadu, spas, radost, harmoniju i sreću, što se često ističe kontrastiranjem u odnosu na fragmente u kojima dominiraju nokturalni ugođaji i atmosfere. Poput svjetlosti, i noć je u Ex Pontu jedan od kompleksnijih znakova koji je moguće tumačiti dvostruko. U kontekstu asocijacija s pozitivnim predznakom simbolizira bijeg od stvarnosti, u iracionalno, a slijedom toga u duhovno i uzvišeno. Učestala fokusiranost na nokturalna stanja i atmosfere kao da proizlazi iz subjektova uvjerenja o tomu da istinska spoznaja i/ili (literarna) kreacija nije moguća u okvirima ratia, već upravo suprotno, da se može doseći introspekcijom unutarnjeg mikrokozmosa u kojemu vrijede drukčija pravila. Noć stoga simbolizira i vrijeme dozrijevanja i spoznaje. S obzirom da je povezana sa snom u kojemu se oslobađa nesvjesno, općenito se može reći da predstavlja sliku svega potisnutog i duboko intimnog. Uz to ona prezentira i prostor slobode jer se njome sugerira izlazak izvan uobičajenih, često nametnutih okvira ili vanjskih konvencija, što se, s obzirom na onodobne poetičke tijekove, pokazuje kao izrazito modernistička gesta. U kontekstu subjektova malodušja noć povremeno ima i negativne konotacije. U takvim je situacijama vidi kao nesreću i kaznu. Donosi mu depresiju, tjeskobu, čak i pomisao na smrt. Noć i svjetlo(st), uz navedene, imaju i druge funkcije u tekstu. Na sintaktičkoj razini često se pojavljuju kao scenski (vizualni) rekvizitarij s velikom ulogom u procesima preoznačavanja znakovlja uz koje se javljaju. U suglasju s tim mogla bi se protumačiti i činjenica da subjekt, kao na pozornici, pod dnevnom rasvjetom 83
perina meić
uglavnom kazuje o stanjima vezanim za sferu racionalnog, va njskog, javnog. S druge strane, noćna rasvjeta često služi kao rekvizit koji nenametljivo prati subjektovu introspekciju i refleksije. Kao snažno sredstvo vizualne ekspresije, noć većinom markira početke i krajeve dramskih činova/prizora u kojima se događa ulazak u unutarnji svijet, često i san u kojemu se, kako je već rečeno, oslobađa podsvjesno, gdje zapravo i započinje intimna drama glavnog lika. Na isti način u Ex Pontu funkcionira i auditivno znakovlje. Većina fragmenata u kojima pratimo scene iz vanjskog svijeta popraćena je zvučnom kulisom. Obično je riječ o neartikuliranoj kakofoniji glasova ili dijelovima dijaloga drugih koji dopiru do usamljenog subjekta. Svi oni nalaze plodotvornu rezonancu u njegovu intimnom svijetu pojačavajući pri tomu intenzitet njegovih doživljaja. S druge strane, odsustvo zvuka, tj. šutnja, funkcionira kao auditivna demarkacija koja (kao mrak i tama) sugerira ulazak u unutarnji svijet. U njemu nema drugih, već samo subjektov lirski monolog u kojemu on pozorno registrira različite promjene svojih stanja: od osjećaja usamljenosti, otuđenosti, nespokoja, do nepripadanja, strepnje i straha.
Lirski monolozi – sredstvo u profiliranju značenjskih dimenzija lika Gotovo svi fragmenti u Ex Pontu koncipirani su kao lirski monolozi ispunjeni subjektovim dojmovima, emocijama, promišljanjima o samoći, tjeskobi i otuđenosti. S obzirom na takva svojstva moglo bi ih se smatrati učinkovitim sredstvom u profiliranju značenjskih dimenzija njegova lika. Drugim riječima, kazivanja o vlastitim stanjima i mislima zapravo su posredne (auto)deskripcije. Da je tomu tako, mogu posvjedočiti dijelovi u kojima on, izričući impresije o svojoj usamljenosti, kazuje: „Muka i neplodnost mog života potiču od ove strahovite izolacije u kojoj se ledim i kamenim i propadam kao napuštene kuće u koje niko ne dira, ali one – baš zato jer niko u njima ne stanuje – propadaju i ruše se stalno i polagano, kao da ih nevidljiva ruka kida.“138 Na isti se način mogu tumačiti njegovi dojmovi o vlastitoj sobi koja ga, kako veli, više podsjeća na grobnicu, negoli na topli kutak u domu.139 138
Andrić, Ivo: Ex Ponto Nemiri Lirika, str. 39.
139
„Često moja soba naliči na grobnicu.
84
književne perspektive
Subjektov iskaz, uz evidentno prisutne poetske elemente, odlikuje i visoka jezična, književna pa i umjetnička kultura.140 Opredjeljenje za rafinirani, književni, standardni (a ne, primjerice, regionalno obojeni) idiom, kao i sklonost gnomski uobličenim iskazima govore u prilog tezi da je riječ o senzibilnom pojedincu sklonom filozofskim promišljanjima, samopromatranju i melankoliji.141 Neuklopljen u sredinu koja ga okružuje, on gotovo sve susrete s drugima percipira kao neugodno, često i traumatično iskustvo. S obzirom na to, legitimira se kao izraziti individualac, tipičan primjerak antijunaka kakvoga je moguće naći na stranicama Matoševe, Šimunovićeve ili Nehajevljeve proze.142 Iz većine se fragmenata uočava da samoću To biva pred mrak, kad me zamore časovi puni maštanja, pa još prije tame spustim zavjesu i užežem svjetlo.“ Isto, str. 67. O lektiri koju je Andrić čitao u zatvoru, a koja je mogla utjecati na njegovo rano djelo, Miroslav je Karaulac, između ostalog, zabilježio: „Još Bartulović, koji je ležao zajedno sa Andrićem u mariborskoj tamnici, u predgovoru za Ex Ponto ukazao je da im je prvih mjeseci Kjerkegor, kojeg je Andrić uspeo da prenese u tamnicu – bio jedina duševna hrana. (…) Iz pisama iz mariborskog perioda vidi se da je čitao Igoa i Sjenkjeviča i da je pored italijanskonemačkog rečnika u pismima tražio, ‘ma koliko te stalo truda ili novca’, Vidrića i Kranjčevića i kakvu poljsku knjigu ‘da bar šta čitam na tom najdražem jeziku’ (30. X 1914). Pored svega drugog što mu je padalo pod ruku – ruska predrevolucionarna literatura i petparački romani. Iz toga vremena sačuvan je i njegov prevod Vajldove Balade o redinškoj tamnici (učinjen po svoj prilici prema nekom nemačkom prevodu) koji je završio kako je ubeležio na posljednjoj stranici prevoda – 4. X. 1914. godine.“ Karaulac, Miroslav: Rani Andrić, Svjetlost – Prosveta, Beograd – Sarajevo, 1980, str. 72–73. 140
I drugi su književni kritičari bili više-manje suglasni kad su govorili o piscima koji su u to vrijeme utjecali na Andrića. Uz Kierkegaarda i Ovidija, na koje su upozoravali gotovo svi, ukazivano je na sličnosti i s nekim drugim piscima. Tako je, primjerice, Milan Bogdanović prepoznao utjecaje Fernanda Gregha i Francisa Jammesa (Bogdanović, Milan: Ex Ponto, u: Kritičari o Ivi Andriću, str. 29–35). Radovan je Vučković, između ostalog, upozorio na sličnost „izraženih raspoloženja“ kod Andrića i Whitmana, te na određene podudarnosti s literaturom suvremenika (npr. Isidore Sekulić ili Stanislava Vinavera). P. Palavestra uočio je srodnosti Andrićeve poezije s poezijom Tina Ujevića. K. Nemec je, uz već spomenute Kierkegaarda i Ovidija, upozorio Matošev, ali i utjecaj njegovih sljedbenika, te dodao da „referancijalnom okviru zbirke (Ex Ponta, op. P. M.) treba dodati i utjecaj S. S. Kranjčevića, te bliskost s idejama Dostojevskog, ali i s tezama Unamunova eseja O tragičnom osjećanju života.“ Nemec, Krešimir: Lirski univerzum Ive Andrića, u knjizi: Andrić, Ivo: Ex Ponto Nemiri Lirika, Školska knjiga, Zagreb, 2014, str. 257. Komentirajući napise kritičara (Branimira Livadića i Celiae Hawkesworth) koji su apostrofirali melankoliju kao važnu „polugu Andrićeva duševnog gibanja“, Krešimir je Nemec ustvrdio da se na primjeru „ispovjednog subjekta u Ex Pontu može primijeniti Freudova analiza afekta koji se krije u podlozi melankolije“. 141
Isto, str. 260. Vrijeme u kojemu je Ex Ponto nastajao obilježavaju brojna politička i poetička previranja. U povijestima hrvatske književnosti to se razdoblje općenito označuje kao prijelaz iz modernizma prema avangardi. Iako obilježeno pluralnošću poetika koje stvaraju pisci različitih književnih i svjetonazorskih usmjerenja, glavni mu pečat daje generacija modernista. Nju predvodi i njome dominira A. G. Matoš, koji u tom periodu doživljuje stvaralački vrhunac. Snažno utječući na niz mladih pisaca stvorio je školu sljedbenika od kojih se većina, u godini njegove smrti, okupila u znamenitoj antologiji Hrvatska mlada lirika. U njoj je, sa šest 142
85
perina meić
osjeća kao teret i nesreću. Međutim, u trenucima kad doživljava razočaranja (ponajprije pokušavajući uspostaviti čvršće odnose s drugim ljudima) događa se promjena. Samoća tada postaje utješnom, čak i poželjnom, jer mu donosi bar privremeni smiraj i mogućnost za kontemplaciju. Odnosi prema drugima određuju i način na koji subjekt vidi svoju ulogu u širem okružju i vanjskom svijetu. U takvoj se vrsti promišljanja pokazuje u ponešto drugačijem svjetlu. Inače zatvoren, introvertiran i plah, postaje spreman žrtvovati se (imaginarnom) višem cilju. U fragmentima u kojima dominiraju takve, nerijetko martirološke geste, on se, uglavnom s puno patosa, obraća čitateljima ili novim generacijama. Njegove projekcije ili pretpostavke o tomu kakva će biti budućnosti ni tada nisu ispunjene optimizmom. Pod dojmom malodušnosti koja ga konstantno prati predviđa nerazumijevanje sredine za njegovu i/ili za žrtvu njegove generacije. Za razliku od ovakvih, uglavnom patetičnih deklamacija pjesama, sudjelovao i Ivo Andrić, koji je, zajedno s J. Polićem Kamovom, napravio nove literarne iskorake pišući, za razliku od većine zastupljenih autora, pjesme u slobodnom stihu. Od djela objavljivanih u prvim dvama desetljećima 20. stoljeća, koja su figurirala kao reprezentativni primjer onodobnih strujanja u hrvatskoj književnosti, mogu se izdvojiti: 1900. A. G. Matoš: Novo iverje, M. Begović: Knjiga Boccadoro, V. Nazor: Slavenske legende; 1903. I. Vojnović: Dubrovačka trilogija; 1906. J. Polić Kamov: Isušena kaljuža; 1907. J. Polić Kamov: Psovka i Ištipana hartija; 1908. V. Vidrić: Pjesme; 1909. A. G. Matoš: Umorne priče, M. C. Nehajev: Bijeg, D. Šimunović: Mrkodol; 1911. I. Kozarac: Đuka Begović; 1912. V. Nazor: Hrvatski kraljevi; 1914. Hrvatska mlada lirika, M. Krleža: Legenda i Maskerata; 1915. U. Donadini: Lude priče; 1917. M. Krleža: Pan, Tri simfonije. Ako se, makar i površno, pogledaju navedena djela, onda bi se moglo reći da je Andrićeva poetika, u glavnim crtama, u suglasju s ondašnjim poetičkim tijekovima. Propitivanje žanrovskih konvencija kao i načini formalnog uobličavanja teksta u dosluhu su s onim što su u hrvatskoj književnosti, kombinirajući elemente poetskog, proznog i dramskog, činili pisci poput Matoša (npr. kad u kratku prozu umeće pjesme, usp. Nekad bilo – sad se spominjalo), Vojnovića (u Dubrovačkoj trilogiji, koju započinje i završava sonetima i čije didaskalije postaju više od suhoparnih uputa redatelju ili glumcima), čak i mladog Krleže (npr. u Simfonijama) i sl. Zainteresiranost za pitanja neuklopljenih pojedinaca, individualaca (Matoš bi rekao Solusa) ili, općenito, za njihova unutarnja stanja, kao i osobit tretman pejzaža umnogome su srodni s onim što su u proznim djelima ostvarivali A. G. Matoš, D. Šimunović ili M. C. Nehajev i sl. Uz ovo valja upozoriti i na onaj tip literarne prakse koju je K. Nemec, u tekstu Lirski univerzum Ive Andrića, opisao riječima: „Dobar dio aktualne pjesničke produkcije (Matoš, Domjanić, Galović, Nikolić, Vrbanić) preferirao je sumorna sutonska raspoloženja, osamljenički nemir, estetizaciju smrti i umiranje, hipertrofiranu osjećajnost i snažan doživljaj disharmonije između ideala i stvarnosti, a sve su to bile emocije i stanja koja su odgovarala Andrićevu temperamentu.“ Isto, str. 252. Sve navedeno pokazuje Andrićevu uklopljenost i u „hrvatski književni kontekst“ koji se, kako navodi C. Milanja, u ovoj fazi njegova stvaralaštva pokazao kao presudan. Milanja, Cvjetko: Pjesništvo hrvatskog ekspresionizma, MH, Zagreb, 2000, str. 155.
86
književne perspektive
koje često ne uspijevaju nadići razinu denotacije, fragmenti se ispunjeni kazivanjima o subjektovim intimnim proživljavanjima doimaju umjetnički sugestivnijima i uspjelijima. U njima se kao osobito zanimljiv pokazuje izbor i kombinacija znakovlja preko kojega se uspostavljaju veze između unutarnjeg i vanjskog svijeta, stvarnosti i imaginacije. Važan indikator njihove prisutnosti riječ je kao, koja u značenjski suodnos dovodi pojave i pojmove koji se u svakodnevnoj komunikaciji rijetko pojavljuju skupa. Takav tip kreativnosti u postupanju s jezičnim znakovima navodi na zaključak o metaforičkom potencijalu subjektovih monologa. Njega potvrđuje i način na koji se (re)definiraju semantička polja pojedinih znakova, što se može ilustrirati s nekoliko, za razumijevanje Ex Ponta kao cjeline, karakterističnih primjera. Jedan je od takvih pojmova žena, čije značenjsko polje, na razini cijeloga teksta, obuhvaća različite, često i oprečne sadržaje. Potvrđuje to fragment iz drugog dijela Ex Ponta u kojemu ih subjekt najprije uspoređuje s blagom kišom jutarnjom, da bi nešto kasnije o ženama, tj. njihovu ulasku u muškarčev život, govorio kao o „pljuscima nošenim vihorom“.143 Na isti se način konstituira i semantičko polje pojma riječi. Subjekt ih, u jednom trenutku, uspoređuje sa svjetlošću u mraku, potom s ognjem treptave zvijezde ili „veselim sjajem oka“.144 Već na drugom mjestu o njima kazuje suprotno, nazivajući ih skromnim ranama koje „bole i žegu i truju život“.145 Slično je i s nemirom, koji je isprva sladak i drag, a kako dublje zalazi u noć postaje mu sve težim i mučnijim. Uspostava veza na relaciji konkretno – apstraktno/metafizičko također se pojavljuje kao razmjerno čest model preoznačavanja. Potvrđuju to primjeri u kojima subjekt kazuje da misao može biti svijetla i nova kao komet146, ili kad život uspoređuje s „nestalnim plamenom svjetla između dvije beskonačnosti“147 i sl. Po sličnim se načelima redefiniraju semantička polja znakova u kojima dominira auditivna komponenta. Tako zvižduk vlaka o kojemu subjekt govori na kraju drugog dijela ima značenje nečeg mučnog što ga podsjeća na bol mnogih rastanaka, na nadu i 143
Andrić, Ivo: Ex Ponto Nemiri Lirika, Svjetlost, Sarajevo, 1986, str. 27.
144
Isto, str. 15.
145
Isto, str. 58.
„Često se, dok ležim polusnen u tami, javi misao svijetla i nova. Kroz taj čudni čas između jave i sna proleti kao komet. I mada se je činila spasonosna i velika kao objavljenje, pokrije je san i ona se izgubi, kao prsten u moru.“ Isto, str. 74. 146
147
Isto, str. 32.
87
perina meić
bojazan polazaka u svijet, jad putovanja, te „nemir mladosti i uzaludnost mnogih očekivanja“148. Po načelu individualnih asocijacija konstituira se i značenje središnjeg pojma u Ex Pontu – duše. U jednom od fragmenata prvog dijela subjekt kazuje o duši „nagoj i bespomoćnoj kao prelomljeni mač“149. U drugom se, prema njegovu iskazu, ona razlijeva kao „sjajne, mirne vode u noći“150. Uzdignuta na razinu metafore ona, moglo bi se reći, funkcionira kao zaseban „entitet“, gotovo posve neovisan o tijelu. Potvrđuju to fragmenti u kojima subjekt kazuje o svojim nesanicama ili tjeskobi proizašloj nakon zadovoljavanja potreba tijela. Uz razmjerno česte usporedbe u kojima se općepoznatim poj movima pridodaju nova, individualna značenja, u Andrićevu se Ex Pontu učestalo pojavljuje koncept metafore koji je Ante Stamać označio modelom in absentia putem zamjene leksema.151 Taj tip metafore, ponešto pojednostavljeno rečeno, nastaje unutar iskaza kojemu je svojstvena pravilnost na sintaktičkoj i morfološkoj razini. Red je riječi uobičajen, sročnost i kongruencija se poštuju. Zadani se rečenični obrazac narušava tek neočekivanim izborom leksičkih jedinica. Na pretpostavljeno mjesto u rečenici nije, dakle, izabrana „prava“ riječ, ali je „pravilno stavljena“ u rečenicu. Na takav način u Andrićevoj rečenici funkcioniraju tzv. sinestezijske metafore (npr. tamne misli, svijetla minuta, mučni dani, sladak nemir, svijetli i mirni tjedni i mjeseci, polumračne riječi, hladne boje i sl.). Način na koji su one (kao još jedan od tipično modernističkih indikatora u tekstu) uklopljene u rečenični niz, uglavnom odgovara ranije opisanom modelu metaforizacije. Njezin je konačni učinak izrazita poetizacija iskazā u kojima se pojavljuju.
Pejzaž: kulisa ili stanje duha? Dramatika koja proizlazi s obzirom na relaciju racionalno – iracionalno, duh – tijelo dodatno je pojačana učestalom pojavom slika prirode, tj. pejzažima koji, u suglasju s onodobnim 148
Isto, str. 35.
149
Isto, str. 10.
150
Isto, str. 53.
Prema Stamaću, model metafore in absentia putem zamjene leksema „svoje područje modeliranja nalazi unutar analize međusobnih odnosa jezičnih jedinica na paradigmatičkoj osi. To znači da se metafora poima kao izabrana pa supstituirana riječ kojoj je značenje učvršćeno ‘negdje drugdje’, upravo u sveukupnom asocijativnom polju.“ 151
Stamać, Ante: Teorija metafore, Zagreb, Centar za kulturnu djelatnost, 1983, str. 94.
88
književne perspektive
poetičkim strujanjima, nisu artikulirani mimetički.152 Subjektovi dojmovi o krajolicima (najviše ih je u trećem dijelu) spadaju među najdojmljivije i najpoetičnije dijelove Ex Ponta. Iako u pojedinim slučajevima doprinose stvaranju plastičnije slike o okružju u kojemu se subjekt nalazi, u tome se definitivno ne iscrpljuje njihova uloga u tekstu. Najčešće funkcioni raju kao složeni znakovi s različitim ulogama u uspostavljanju umjetničkog svijeta djela. U nekim je fragmentima pejzaž antropomorfiziran153 pa se stječe dojam da simbolički reprezentira drugog, onoga kojemu se subjekt obraća ili koji u njemu izaziva osjećaj nelagode. Slike prirode i vanjskog svijeta, nadalje, funkcioniraju i kao simbolički posrednici subjektovih impresija o pojavama što ga okružuju (npr. rijeka – „kao nepoznata vječnost“, jesenje sunce – „oganj, kratak kao uspomena pokojnika“, ognjen vjetar – „dolazi na mahove kao kucanje silnog zemljinog srca“, jesenske brazde na snijegu – „kao crna okosnica“, grob lje i crne omorike – „kao četa koja je zastala u pohodu“, umor – „kao zid od mraka, vjetra, magle“, teški krovovi – „kao krila u nekih ogromnih ptica koje su ostarile“, teret života – „kao bijel oblačak na nebu“ i sl.). Među slikama pejzaža najmanje je onih koje funkcioniraju kao kulisa/dekor. Oni su obično integrirani u fragmente u kojima je naglasak na vanjskim zbivanjima za koje bi se moglo reći da su pretežno prozne provenijencije.
Ex Ponto u dramskom kodu: publika, katarza, pisanje kao terapija U pozadini većine subjektovih melankoličnih raspoloženja i malodušnosti jest želja za komunikacijom i razumijeva njem drugih. Drugi su u Ex Pontu nazočni na posredan način, najčešće preko invokacija i obraćanja pretpostavljenim adresatima (čitateljima, budućim naraštajima, Bogu). Ona, s obzirom na način na koji su artikulirana, prizivaju ono što je pretpostavka svakog dramskog komada – publiku. Da je tomu O kakvu je tipu pejzaža u Ex Pontu riječ, objašnjava R. Vučković: „nekad je pejzaž ‘doveden’ u okvire pesnikovih ličnih drama, pokazan njihov ‘izvrnuti odsjaj’, što je čest slučaj u modernoj literaturi i umetnosti: dat je snimak unutarnjih stanja i raspoloženja, u vizualnosimboličkoj ekspresiji.“ Vučković, Radovan: Velika sinteza. O Ivi Andriću, str. 110. 152
Ne treba posebno isticati da je takvu vrstu pejzaža moguće naći u djelima hrvatskih pisaca iz tog razdoblja (npr. A. G. Matoša, D. Šimunovića, čak i U. Donadinija i dr.). 153
Npr.: „Neumoljivo krute i nepomične planine gledaju s oblačna visa.“
Andrić, Ivo: Ex Ponto Nemiri Lirika, str. 9.
89
perina meić
tako, potvrđuje se već na samom početku djela, u subjektovu izravnom obraćanju javnosti (čitateljima). Zbog načina na koje je koncipirano, moglo bi ga se smatrati nekom vrstom prologa u kojemu saznajemo da je on svoje dojmove prvotno zapisivao samo za sebe, kao neku vrstu solilokvija, odnosno govora koji nije namijenjen javnosti. Potom doznajemo da je svoja osobna lutanja, unatoč prvotnim namjerama, odlučio prezentirati drugima – publici. Priželjkivani su adresati duhovni srodnici, tj. sugovornici dorasli dijalogu o „pitanjima duše“154. S obzirom da ih u neposrednom okruženju teško nalazi, subjektu se događaju stalna razočaranja. Nesporazumi s okolinom (p)ostaju konstanta, a susreti s drugima (uglavnom) donose osjećaj nelagode koji potiče želju za razrješenjem i smirivanjem dramske napetosti. Ono se realizira na samom kraju Ex Ponta, u kojemu se, pomalo neočekivano, pojavljuje još jedan dramski indikator – Epilog. U njemu se (u dijaloškoj formi) izravno progovara o smislu svega dotad rečenog/prezentiranog, čime se na koncu dokida dramska tenzija. Takav rasplet ima snažan učinak na subjekt koji (kao i publika/čitatelji) doživljuje neku vrstu katarze. Njome se djelo zaokružuje, te istodobno otvara nova perspektiva u razumijevanju uloge pisanja u cijelom procesu. Ono postaje osobit oblik kreacije koji, uz estetske, ima i određene utilitarne funkcije. *** Andrićev Ex Ponto osobit je zapis o jednoj duhovnoj odi seji, o pokušaju pronalaženja spoznajnih i duhovnih koordinata putem pisane riječi. Predstavlja svojevrsno književno svjedočanstvo o intimnoj drami pojedinca premreženo poetskim, proznim i dramskim elementima. Svi su oni doprinijeli stvara nju književne poruke koja se može tumačiti (barem) trovrsno. Kritičari i povjesničari književnosti dosad su je uglavnom čitali fokusirajući se na ono što je u njoj poetsko i prozno. Na tragu tih analiza nastao je i ovaj pokušaj da se ukaže na postojanje još jedne od mogućih perspektiva: one dramske. Ono što je u radu prepoznato i opisano kao dramski potencijal, može se razumijevati u svjetlu dvaju interpretativnih Da je takva gesta tipično modernistička, potvrđuju i Matoševi stihovi iz pjesme Mladoj Hrvatskoj koji dosta precizno sažimaju onodobne poglede na pitanja književnog stvaranja („Naš ukus samo rijedak dojam bira/ I mrzi sve što sliči frazi i pozi./ Tek izabranom srcu zbori lira/ I nije pjesma koju viču mnozi.“). I kao što Matoš, ali i mnogi drugi pisci toga doba, odabire rijedak dojam i izabrana srca, tako i Andrićev subjekt svoje poruke upućuje ciljanim adresatima, osobama razvijenog umjetničkog i filozofskog senzibiliteta. 154
90
književne perspektive
polazišta: a) onog koje Ex Pontu pristupa kao književnom tekstu s naznakama dramskih elemenata, te b) drugog koje polazi od pretpostavke da se, uz navedeno, Andrićev prvijenac može smatrati (i) nekom vrstom književnog predloška pogodnog za scensku izvedbu. Sukladno tim dvama pogledima analizirani su, te u pojedinostima opisani, dramski segmenti djela i njihova specifična obilježja (npr. način na koji se odvija drama subjektova unutarnjeg svijeta, vizualna i auditivna sredstva, lirski monolozi, funkcija pejzaža, odnos prema publici i učinci koji u takvoj relaciji nastaju i sl.). Naznačene su i okolnosti pod kojima se odvija proces (pre)označavanja teksta u dramskom kodu. Zahvaljujući takvim uvjetima, tj. prebacivanju težišta s pozicije koja, prvenstveno, polazi od autorove namjere (kao glavnog okvira razumijevanja), na perspektivu semiotičkih procesa unutar samoga teksta i učinakā koje proizvodi s obzirom na čitatelja, otvorile su se nove perspektive u razumijevanju Andrićeva prvijenca te, u određenoj mjeri, konkretizirali eventualni modeli njegove preinake u kazališni medij. Sve navedeno pokazuje da je Ex Ponto višestruko zanimljiv, interpretativno izazovan tekst s dramskim potencijalom koji utječe na narav semiotičkih procesa na semantičkoj i sintaktičkoj razini. Dodatnu potvrdu navedenog moguće je naći i onda ako se, ovako koncipiran semiotički sustav, promotri u širem kontekstu – s obzirom na pragmatički aspekt. Promatran (i) s tog kuta Andrićev Ex Ponto ima poseban status i ulogu: iz njega je, i iza njega, nastao jedan od najvažnijih književnih opusa na hrvatskoj književnoj sceni i šire.
91
perina meić
Dramski kôd u Travničkoj hronici
e događa se često da roman čijim se naslovom upućuje da N je povijesnog tipa počinje prologom, a završava epilogom. Prolog i epilog, i najpovršnijem poznavatelju literarnih konvencija, nepogrešivo sugeriraju da je tekst pred njim dramska, a ne prozna ili pjesnička struktura.
Kad roman ipak započinje i završava na ovaj način (prologom i epilogom), onda to nije slučajno. Osobito ne kod pisca kakav je Ivo Andrić. Poznato je, naime, da je veliki književnik svoja djela stvarao vodeći računa o svakoj pojedinosti, skrbeći pomno za svaki detalj. Imajući to na umu, može se reći da ovakav odabir u romanu Travnička hronika nije slučajan, već suprotno, dobro promišljen s određenom „porukom“. Kakve je vrste ta poruka, može pokazati semiotička analiza romana u kojoj će se osobita pozornost posvetiti analizi načina formalnog uobličavanja teksta. Na toj se, označiteljskoj razini, pokazuje da je Andrić pri artikulaciji znaka odabrao dramski kôd kao glavno oblikotvorno načelo.155 Prije nego što pokušamo dati odgovor na pitanje zašto Andrić u ovom romanu odabire dramsko načelo, odnosno dramski kôd, i kakve su značenjske implikacije takva njegova izbora, valja se zapitati postoje li indicije koje dopuštaju mogućnost da se jedna romaneskna struktura sagleda u semiotičkom interpretativnom Kada sam prijavljivala temu za simpozij o Andrićevoj Travničkoj hronici, prvotna je intencija bila istražiti Andrićev odnos prema zavičaju. Početak istraživanja u tom smjeru bio je potaknut strukturom romana, a onda i riječima jedne Andrićeve posvete. 155
Naime, u pismohrani Kreševskog samostana pronašla sam primjerak Andrićeve knjige Pripovetke II. iz 1936. koju je pisac darovao svom učitelju, pjesniku, pripovjedaču i kulturnom radniku Tugomiru Alaupoviću (1870–1958), koji je, kao i Andrić, rođen u Travniku. U kratkoj posveti datiranoj 31. 10. 1936. Andrić je napisao: Mom dragom učitelju Tugomiru Alaupoviću sa sjećanjem na naš kraj. Taj me je vrijedni primjerak prvotno bio potaknuo na propitivanje Andrićeva odnosa prema Travniku i općenito Bosni. Ispitivanje Travničke hronike s obzirom na taj aspekt otvorilo mi je, međutim, nove interpretativne vizure. Tijekom (novog) čitanja ovog sjajnog romana počeo mi se, pomalo neočekivano, nazirati dramski kôd kao jedan od bitnih oblikotvornih mehanizama u romanu. Neočekivaniji je bio tim prije što sam, po automatizmu proizišlom iz ranijih čitateljskih iskustava, u romanesknoj strukturi bila „nespremna“ (pro)nalaziti elemente drame. Osvješćivanje postojanja dramskog kôda u romanu utjecalo je i na određene modifikacije koje su nastale na prvobitno zamišljenoj koncepciji referata prijavljenog pod naslovom: Andrićev zavičaj – bilješke Travničkoj hronici.
92
književne perspektive
Andrićeva posveta Tugomiru Alaupoviću
93
perina meić
obzoru, na način koji će u središte istraživanja staviti tezu da je roman Travnička hronika, kao osobit književni znak, umjetnički uobličen u dramskim kodu.156
Prostor kao kazališna scena Roman Travnička hronika u stručnim se i znanstvenim radovima uobičajilo kvalificirati romanom o povijesti i (bosanskom) prostoru.157 Dakako, u Andrićevoj izvedbi prostor i vriU radovima o Travničkoj hronici malo je, ili nimalo, pozornosti bilo posvećeno istraživanju dramskog potencijala teksta. Za Salku Nazečića, na primjer, prolog i epilog koje nalazimo na početku i na kraju romana predstavljaju formalne činjenice i funkcioniraju kao neka vrsta okvira u koji je, kako ističe, postavljena slika. Prema njegovu tumačenju taj okvir izražava „polazne pozicije umjetnikove u stvaranju toga djela i filozofiju Andrićevu onako kako ju je on formulisao i u romanu Na Drini ćuprija: da je život ‛neshvatljivo čudo’ koje se neprestano ‛troši i osipa’, a ipak traje i stoji čvrsto (…)“. Nazečić, Salko: Mjerilo trajnosti u Andrićevim istorijskim romanima, u: Kritičari o Ivi Andriću, Svjetlost, Sarajevo, 1981, izbor i redakcija: Branko Milanović, str. 202. 156
Sporadične zabilješke, ali bez detaljnijih razrada, na temu dramskog potencijala Andrićeva romana, donosi i S. Koljević, koji, u kontekstu Travničke hronike, piše o „pripovjedačkoj dramatici i bogatstvu humornih boja“. Koljević, Svetozar: Andrićev Vavilon. Dijalog civilizacija u Andrićevom umetničkom svetu, u: Zbornik radova o Ivi Andriću, SANU, Beograd, 1979, uredio: Antonije Isaković, str. 31. Usputne objekcije o dramskom potencijalu teksta moguće je naći u tekstu Z. Konstantinovića Austrijski konzuli u Travniku (Domišljanja o dva Andrićeva lika). Fokusirajući se u istraživanju na suodnos fikcije i fakcije, osobito u kontekstu artikuliranja likova austrijskih konzula, Konstantinović se dotakao i načina na koji Andrić koristi Davilovu prepisku. U njoj su, prema Konstantinoviću, Andrića najviše zanimali detalji koji „otkrivaju njegovu (Davilovu, op. P. M.) ličnu dramu“. Konstantinović, Zoran: Austrijski konzuli u Travniku (Domišljanja o dva Andrićeva lika), u: Zbornik radova o Ivi Andriću, str. 169. Radovan Vučković u studiji Velika sinteza također sporadično upozorava na dramske aspekte u romanu. Najeksplicitnije to čini u dijelu istraživanja u kojem komentira Andrićev odnos prema Bosni, te kada upozorava na lutkarske mehanizme i marionetiziranost likova čije sudbine, kako navodi, pokreće „neki historijski fatum (…)“. Vučković, Radovan: Velika sinteza. O Ivi Andriću, Svjetlost, Sarajevo, 1974, str. 346. Na znanstvenom skupu na kojemu sam izlagala ovaj referat, pokazalo se također da (među referatima koje sam slušala) nitko nije spomenuo, a kamoli komentirao, po mom sudu iznimno važnu činjenicu da roman Travnička hronika počinje prologom, a završava epilogom. Pitanje Andrićeva odnosa prema povijesti jedna je od tema o kojoj se često pisalo u literaturi. Radovi o navedenoj problematici polaze uglavnom od nekoliko teza: jedne koja u prvi plan ističe činjenicu da je Travnička hronika povijesni roman, te druge koja, uz povijesne, upozorava na postojanje njegove psihološke i socijalne dimenzije. U tom se kontekstu o Travničkoj hronici piše na način da se apostrofira činjenica da je ovaj roman osobit po odnosu „istorijsko-realnih i fikcijskih elemenata“. Vučković, Radovan: Velika sinteza. O Ivi Andriću, str. 320. 157
Ovakvim se stajalištima, koja se fokusiraju na propitivanje odnosa između povijesnih činjenica i načina njihova oblikovanja, otvara prostor za plodotvorno propitivanje u kojoj je mjeri i je li Travnička hronika „uopšte još istorijsko djelo?“. Konstantinović, Zoran: Austrijski konzuli u Travniku (Domišljanja o dva Andrićeva lika), u: Zbornik radova o Ivi Andriću, str. 179.
94
književne perspektive
jeme postaju kompleksni znakovi čiji smisao znatno nadilazi usko polje denotacije. Prostor Travnika ili Bosne (koju ovaj gradić simbolički i stvarno reprezentira) nije samo geografska ili društveno-politička činjenica. Na razini umjetničkog uobličavanja prostor funkcionira kao neka vrsta kazališne scene, tj. kulise na kojoj pratimo povijesna zbivanja i sudbine likova. Riječima Radovana Vučkovića, čitav jedan realno-geografski kompleks u romanu funkcionira „kao pozornica na kojoj se odigrava ‛istorijska’ bosanska tragika (…)“158. Indikaciju da travnički prostor u romanu funkcionira kao kazališna scena moguće je naći na više mjesta. Najupečatljivije njezino očitovanje nalazimo na samom početku, kada se „otvara pozornica na kojoj će Žan Davil nepunih osam godina igrati razne scene jedne iste teške i neblagodarne uloge (sve primjere istaknula P. M.)“159. Prostor Travnika i/ili Bosna općenito, u romanu je prikazan iz vizure došljaka160 kao surova, besputna zemlja, kao nezdravi predio nastanjen divljim, neprosvijećenim barbarskim svijetom. Strance zatečene na prostoru koji Andrićev pripovjedač uspoređuje s „apsanskim hodnikom“ prati stalni osjećaj nelagode. U toj zemlji Davil spoznaje zle nesanice, Defose se bori Osvjetljavanju navedene problematike dosta je doprinio Midhat Šamić. U često citiranom radu o izvorima Travničke hronike Šamić je naveo dokumente koje je Andrić koristio tijekom pisanja romana. Povijest, prema Šamićevim riječima, u ovom romanu zauzima značajno mjesto. „Ona služi kao pozadina, okvir, potka ili podloga romanesknoj fikciji, ona je utkana, tako reći, u svaku stranicu (do te mjere, ponekad, da bi se mogle staviti, pri dnu stranice, referencije izvora), dajući joj na taj način izvjesnu autentičnost i životnost.“ Šamić, Midhat: Historijski izvori Travničke hronike, u: Kritičari o Ivi Andriću, str. 216. Komentirajući udio i načine korištenja navedenih izvora, autor članka na kraju dolazi do zaključka da je Andrićev način njihove obrade slobodan, te da veliki pisac „nikad ne robuje svojim izvorima, dokumentaciji“. Isto, str. 212. 158
Vučković, Radovan: Velika sinteza. O Ivi Andriću, str. 328.
159
Andrić, Ivo: Travnička hronika, Svjetlost, Sarajevo, 1986, str. 35.
Detaljniju razradu Andrićevih pripovjednih strategija ponudio je Z. Lešić u tekstu Pripovjedač Ivo Andrić. Komentirajući dinamičnu izmjenu fokalizatora, kao i učinke koje takav postupak ima, osobito u kontekstu razgovora o odnosima između Istoka i Zapada, upozorio je na složenost Andrićevih pripovjednih strategija: 160
„A kasaba je, pak, gotovo redovno viđena očima stranaca. U stvari, ona je mnogo češće objekt nego subjekt fokalizacije. Ona se javlja uglavnom onakva kakvu je vide Žan Davil, Defose, fon Miterer, fon Paulić, Davna i drugi stranci, čiji point of view (kurziv Z. L.) zapravo i formira narativ, fokalizirajući ga tako da stvari i događaje vidimo njihovim očima i kroz njihovu svijest.“ Lešić, Zdenko: Pripovjedač Ivo Andrić, u: Ivo Andrić – 50 godina kasnije, ANUBIH, Sarajevo, 2012, uredili: Zdenko Lešić i Ferida Duraković, str. 67.
95
perina meić
s imenom Travnik koje mu zvuči kao ime neke tajanstvene bolesti. Gospođa Ana Marija Miterer Bosnu naziva Azijom, dok Ibrahim-paša ne nalazi dovoljno oštrih i crnih riječi kojima bi izrazio nelijepe dojmove o njoj. Slabosti koje stranci osjećaju u dodiru s ondašnjim (ne)prilikama, gluha ravnodušnost koja ih dočekuje, pokazuje da Travnik ili Bosna, kao kazališna kulisa, u Andrićevoj izvedbi i sami postaju složeni znakovi koji aktivno sudjeluju u semiotičkim procesima pridajući nove slojeve značenja svemu onomu što se na njoj zbiva. U tom kontekstu gledano čak i neke pojave (npr. vremenske (ne)prilike) koje, na prvi pogled, nisu od primarne važnosti za načine umjetničke artikulacije, postaju metafore koje, u korelaciji s drugim znakovljem, zadobivaju znatno složenije konotacije. Bosanska zima, čitamo u Travničkoj hronici, Davilu na dočeku oduzima dostojanstvo. Vlaga je najgori neprijatelj Mehmed-paše, koji stalno čezne za morem i toplijim predjelima. Razgranati rukavci zbivanja analoški se „odražavaju“ kroz sudbine likova koji u njoj žive. Vlaga i magla postaju metaforičnim ekvivalentima muke i straha. Strah je, kaže na jednom mjestu Andrićev pripovjedač, legao na Travnik kao magla i pritisnuo sve što diše i misli. Istodobno, vlaga, magla, zima i sl., gledano iz perspektive dramskog koda, postaju maskom zemlje Bosne. Naime, kao i likovi koji glume na travničkoj sceni sama zemlja (Bosna) dobiva uloge: svoju zimsku i ljetnu rolu. „Kad bi neko razgovarao sa dvojicom putnika od kojih je jedan proveo u Travniku zimu a drugi leto, dobio bi dva potpuno protivna mišljenja o ovoj varoši. Onaj bi prvi rekao da je boravio u paklu, a ovaj drugi da je bio bar blizu raja.“161 Zemlja postaje znak, prostorni ali i vremenski. S obzirom na takve njezine dimenzije moglo bi se reći da funkcionira kao neka vrsta kronotopa s dalekosežnim učincima na strukturu romana. Otkrivajući zemlju ispod „navlaka etnografsko-geografskih naslaga i ispod jedne vekovne ‛istorijske’ maske (istaknula P. M.), Andrić je postupao kao umetnik koji tumači jednu od svojih mogućih ličnosti (kurziv R. V.)“162.
161
Andrić, Ivo: Travnička hronika, str. 226.
162
Vučković, Radovan: Velika sinteza. O Ivi Andriću, str. 326.
96
književne perspektive
Zemlja, dakle, postaje antropomorfizirana: ima svoju sudbinu (tj. povijest) i svoja lica. Ona „kondenzira“ vrijeme vlastitog trajanja preobražavajući ga u simboličko (vrijeme i povijesna zbivanja) i u ikoničko znakovlje (npr. slojevi putova iz različitih vremena).
Likovi i/ili glumci Ako prostor Travnika, na razini označitelja, funkcionira kao kazališna scena, postavlja se pitanje kakva je njegova funkcija s obzirom na likove u romanu? Opći je dojam da su životne sudbine likova deterministički trasirane ulogama koje im dodjeljuje nepoznata, viša sila. To može biti tijek povijesnih zbivanja ili (sam) prostor koji, na osobit način, određuju literarnu artikulaciju svakog od likova. Takav mehanizam indicira dominaciju kazališnih načela. Ona dopuštaju mogućnost da se u romanesknoj strukturi pojavi „ruka nevidljivog“, ali sveprisutnog i „svemoćnog“ redatelja koji kreira uloge i/ili određuje sudbine protagonista u drami. Činjenica da je uloga koju igraju unaprijed određena, kod većine likova generira osjećaj otuđenja. Ono je, pak, najjasnija (i vidljiva) posljedica nemogućnosti pojedinca u ostvarivanju sebe kao subjekta. Naime, prema zadanim pravilima uloge, većina likova u romanu funkcioniraju kao objekti, unaprijed onemogućeni utjecati na tijek vlastite sudbine. *** Funkcioniranje prostora kao pozornice za sobom povlači i pitanje tko su likovi koji igraju na njoj i kakve su im uloge? Već na prvi pogled, među svim likovima, tj. načinima njihova literarnog uobličavanja (bilo da se radi o „glavnim“ ili „sporednim“), jasno je uočljiv prepoznatljiv semiotički mehanizam. Obično je „u igri“ jedan označenik – ili pojednostavljeno rečeno jedan je Žan Davil ili Fon Miterer. Označitelja, tj. njihovih uloga, odnosno rola koje igraju znatno je više. Svi likovi u romanu, u pravilu, imaju dvije egzistencije/ uloge: a) jednu za javnost i b) drugu, „pravu“, zaistinsku. Naglašavanjem procjepa među tim dvjema ulogama postiže se iluzija kazališta. 97
perina meić
Kad je riječ o javnim ulogama, primjećuje se tendencija da likovi spremno i dobro igraju na(r)učene uloge. Većina svjesno pristaje biti objektima „za javnu“ uporabu. Sukladno kazališnim konvencijama, glumljena se uloga redovito odvija pod dnevnim osvjetljenjem i u nazočnosti drugih – publike. Suprotno od toga, nokturalna su stanja, u pravilu, rezervirana za unutarnje drame i intimna proživljavanja. „Danju, dok je razgovarao sa Pukvilom ili sa Davnom, on je bio odrešit i miran čovek, sa određenim imenom, zvanjem i rangom, jasnim ciljem i vidljivim zadacima zbog kojih je došao u ovu zabačenu tursku provinciju, kao što bi došao u ma koji drugi kraj sveta. Ali noću, on je bio i ono što jeste i sve što je nekad bivao ili što je trebalo da bude. I taj čovek koji je ležao u mraku dugih februarskih noći bio je za njega samoga stran, višestruk i na mahove potpuno nepoznat.“163 Niz je scena u kojima pratimo Davila dok igra svoju javnu ulogu: kod prvog, i svih kasnijih, dočeka kod vezira, kad se susreće s fon Mitererom i sl. U svim se tim situacijama pokazuje zahtjevnost njegove javne role, ali i njegova ustrajnost da je odigra do kraja, u očekivanom, dramskom kodu. U većini slučajeva Davil uspijeva sačuvati miran i dostojanstven izgled. Ipak, navodni mir i dostojanstvo samo su (na)metnuta maska ispod koje se krije pravo lice nesigurna i zbunjena čovjeka punog osobnih dilema i strahova. Na isti način funkcionira i fon Miterer, čak i fon Paulić, kojega pripovjedač opisuje kao bezličnu (istaknula P. M.) osobnost s kojom je komunikacija moguća jedino na razini razmjene podataka. Čak i ljubopitljivi, neposredni i radoznali Defose koji, gledan iz Davilove perspektive, izgleda kao da nema unutarnjih dvojbi, pod noćnim osvjetljenjem plaća danak travničkoj sredini. Likovi konzulskih tumača, koji na osobit način upotpunjuju dnevne i noćne scene, zanimljivi su zbog svog neodređenog podrijetla. Nedefiniranost njihovih korijena dobrim dijelom određuje i načine na koje glume. Za razliku od konzula, čvrsto usidrenih u zadane identitetske, društvene i obiteljske okvire, oni funkcioniraju kao lutke koje na travničkoj sceni pokreće ruka vlastitog herediteta. Zbog neodređenosti njihova podrijetla ili identiteta oni su primorani na stalnu prilagodbu. Levantinac Davna je, navodi se u Travničkoj hronici, „čovjek bez 163
Andrić, Ivo: Travnička hronika, str. 28.
98
književne perspektive
iluzija i skrupula, bez obraza, to jest sa više obrazina, prisiljen da glumi (primjere istaknula P. M.) čas snishodljivost, čas hrabrost, čas potištenost, čas oduševljenje“164. Kao stranac bačen u nejednaku i tešku borbu on je, kako veli pripovjedač, izgubio svoju pravu ličnost (istaknula P. M.). Njegov analoški parnjak i dostojan protivnik Rota također spremno igra svoje javne uloge. Zanimljivo je ipak da obojica konzulskih tumača, i Davna i Rota, u međusobnom ophođenju, koje se odvija u sferi privatnog, odbacuju svoje javne maske. U tim trenucima oni – hrvajući se i nadbijajući riječima na, kako veli Andrićev pripovjedač, levantinski način – potpuno zaboravljaju „svoje gospodstvo služeći se najbestidnijim izrazima, uz neopisive pokrete i grimase“165. Pobudē za skrivanjem iza maske nisu lišeni na fratri. Dovoljno je sjetiti se prizora u kojemu je opisan fra Ivo koji, kako slikovito veli pripovjedač, u oklopu od sala, gospođi Davil priopćuje da nema mogućnosti da francuski konzulat dobije svećenika na službu. Ne treba zaboraviti ni jednog od najpozitivnijih likova u romanu, „likara“ fra Luku Dafinića koji, čak i onda kad s ostalim fratrima Boga moli u koru, „ne misli isto što i oni“166. 164
Isto, str. 45.
165
Isto, str. 131.
166
Isto, str. 273.
Zanimljivo je napomenuti da je lik fra Luke Dafinća, kao uostalom i čitav niz Andrićevih junaka, nastao po stvarnoj osobi. Po svemu sudeći model je bio fra Luka Dapinić, kojega u Ljetopisa franjevačkog samostana u Kreševu spominje M. Bogdanović: „U januaru dođe mumbašir jedekile s buruntijom da je o. fra Tomo Dapinić, hećim (u zao čas se zahećimio!) dao Ivanu Peli rezli melem i da je od toga umro. I šćetovasmo što mumbaširu, što kadiji i eminu, i han-arač groša 846.“ Bogdanović, Marijan: Ljetopis kreševskoga samostana, Synopsis, Zagreb – Sarajevo, 2003, priredio: Ignacije Gavran, str. 221. No, kako kod Andrića priče sa stvarnim likovima i događajima nikad nisu prenesene doslovno, ostaje otvorenom mogućnost propitivanja tko bi se još mogao naći kao model za literarnu artikulaciju navedenog lika. Iako za ovaj tip analize traganje za stvarnim osobama i događajima ima malu važnost, kao neku vrstu usputne bilješke valja navesti jedan zanimljiv detalj koji bi možda mogao doprinijeti boljem razumijevanju Andrićevih stvaralačkih postupaka u kontekstu razmatranja suodnosa između fikcije i fakcije. Poznata je činjenica da je Andrić, nakon što je interniran u Travnik, imao prilike biti u neposrednoj blizini fra Alojzija Perčinlića, koji je zasigurno odigrao važnu ulogu u Andrićevu upoznavanju s franjevcima i franjevačkom kulturom i duhovnosti općenito. Andrićeve veze s franjevcima od tada (i inače) bile su, očito, jake. Osobito su zanimljive Andrićeve veze s kreševskim samostanom. O njima, uz pismo fra Augustinu Čičiću iz 1922, može posvjedočiti i čestitka koju su mu franjevci kreševskog samostana uputili povodom dobivanja Nobelove nagrade. Do informacije o navedenoj čestitci i njezinu sadržaju došla sam zahvaljujući fra Juri Miletiću. On mi je na uvid dao zapis ljetopisca fra Krune Misila koji je na 85. stranici Ljetopisa franjevačkog samostana u Kreševu – sv. VI. (prijašnja oznaka), sadašnja oznaka VII. za godinu 1961. – bilježeći vijest o dodijeli
99
perina meić
Ljekaruša fra Alojzija Perčinlića
100
književne perspektive
Sve ove, ali i druge likove povezuje činjenica da žive i „glume“ u istoj sredini. A upravo ona oblikuje „smisao“ i određuje kakve će biti/jesu njihove uloge. Sve se uklapa u koncepciju dramske strukture u kojoj je svaki element dobro promišljen, te svrsishodno i funkcionalno uklopljen. Likovi, baš kao glumci na sceni, gotovo da i nemaju mogućnosti za samostalne iskorake – svaki je njihov potez unaprijed osmislio redatelj. „U ovim sredinama sve je povezano, čvrsto uklopljeno jedno u drugo, sve se podržava i međusobno nadzire. Svaki pojedinac pazi na celinu i celina na svakog pojedinca. (…) Život jedinke moguć je samo u tom sklopu i život celine pod takvim pogodbama. Ko iskoči iz tog reda i pođe za svojom glavom i svojim nagonima, taj je isto što i samoubica i propada pre ili posle nazadržljivo i neminovno.“167 Nobelove nagrade između ostalog zapisao: „Ispred našeg samostana čestitali su Andriću ovo visoko odlikovanje pismom od 30. listopada 1961. Fra Bono Ostojić i fra Kruno Misilo.“ Sadržaj pisma koje fra Kruno spominje glasi: „Cijenjeni i dragi naš Ivo! Veoma smo obradovani viješću o Tvom visokom odlikovanju i najvećem međunarodnom priznanju za Tvoj književni rad. To smo priznanje Tebi i ranije očekivali i željeli. Sada smo ponosni i zadovoljni. Pridružujući se tolikim, od velikih i malih, čestitkama, izrazujemo Ti ovom prigodom ispred samostana Tvog općenito zavoljenog junaka fra Marka Krnete srdačne čestitke na ovom visokom odlikovanju i svim dosadašnjim uspjesima i ujedno naše iskrene želje za Tvoje lično dobro, krepko zdravlje, da još u dugom nizu godina mogneš raditi, a ujedno i plodove rada uživati, sebi na zadovoljstvo, a nama Tvojim bosanskim fratrima i cijeloj našoj narodnoj zajednici na veselje i ponos. Dragi Bog neka te čuva, neka Ti bude u pomoći u svim Tvojim nastojanjima i neka Te za Tvoj trud i za Tvoju plemenitost jednom nagradi najvećim dobrom. Uz čestitke i želje primi izraze našeg poštovanja i ljubavi kao i srdačne pozdrave. Tvoji fra Bono Ostojić i fra Kruno Misilo.“ U pismohrani kreševskog samostana – prema kojemu je, kako je već rečeno, Andrić imao poseban odnos, danas je sačuvan i veliki broj ljekaruša – medicinskih priručnika u kojima se nalaze zbirke recepata od različitog ljekovitog bilja. Ljekaruše ili likaruše, kako se još nazivaju, bile su osobito popularne u 14. i 15. stoljeću, ali i kasnije. Većina njih danas je, nažalost, uglavnom nepoznata široj javnosti. Unatoč tomu, nema sumnje da je neke od njih svojedobno čitao Ivo Andrić. Među kreševskim se ljekarušama u samostanskoj pismohrani, u kutiji 154–1, pod oznakom Ljek 2 (stara oznaka 4–I–20), nalazi i ljekaruša fra Alojzija Perčinlića kao i nekoliko njegovih pisama. Ljekaruša s naslovom Narodna ljekaruša sabrana po o. fr. Alojziju Perčinliću od godine 1820. Prepisana po Anti Biliću u god. 1925. (razdoblje od 1820–1925) pisana je rukom (latinicom) u bilježnici čije su dimenzije 22x14,5 cm. Ima 319 gusto ispisanih stranica. Kad se sve navedeno ima na umu, možemo se zapitati: nije li možda Andrić u lik dobrog likara fra Luke, „sakrio“ bar još jednu osobu, onu koja je skrbila o njemu u vrlo osjetljivom razdoblju života, fra Alojzija Perčinlića? „Fra Alojzije čija je blagost i briga umnogome ublažila dane Andrićevog izgnanstva, ostao je u Zenici sve do dvadeset druge. Te godine, ponovo je prešao u Ovčarevo. U Hronici Lašvanske i Travničke župe koju je pisao franjevac Miroslav Džaja, čiji se rukopis nalazi u Gučoj Gori, hroničar kaže da je ovaj dobri čovek oboleo u Ovčarevu od upale pluća i da je prenet u Travnik gdje je umro 22. aprila 1926. godine, ‘sa raspelom u ruci’. Hroničar dodaje: ‘za smrt ga je pripravio pisac ovih redova’.“ Karaulac, Miroslav: Rani Andrić, Svjetlost Prosveta, Beograd – Sarajevo, 1980, str. 85. 167
Andrić, Ivo: Travnička hronika, str. 153.
101
perina meić
Kako je već rečeno, likovi/glumci potpuno su svjesni svoje javne uloge i spremno je prihvaćaju/igraju. Način na koji funkcionira njihova svjesna gluma (tj. javne uloge) može se razumijevati kao neka vrsta teatra u teatru. Osobito kad se u obzir uzme i činjenica da u romanu Travnička hronika uz javnu postoji i gluma na drugoj, privatnoj razini koja je složenija i po dometima obuhvatnija, ali koje likovi nisu ni svjesni. To je razina životnih uloga u kojima Davil ili fon Miterer funkcioniraju kao marionete u jednoj kompleksnijoj dramskoj kom poziciji, zapravo široj povijesnoj sceni gdje su njihovi životi i uloge tek neznatne pojave. Obje razine glume, šira scena koje glumci zapravo nisu ni svjesni i, unutar nje, gluma u javnosti, tijekom cijeloga romana bivaju dopunjene uobičajenim kazališnim instrumentarijem. Među njima posebno mjesto ima osvjetljenje.
Vizualna komponenta u Travničkoj hronici U mnogim Andrićevim djelima, pa tako i u Travničkoj hronici, svjetlost ima važnu ulogu. Njome se obično sugerira racionalno i javno. U nekoliko scena u Travničkoj hronici svjetlo(st) se pojavljuje kao simbol spoznaje. Jedan takav trenutak spoznavanja (ili kolokvijalno rečeno trenutak „paljenja lampice“) događa se u jednoj, u semiotičkom smislu, iznimno zanimljivoj sceni. Riječ je o situaciji kada Davil u svojoj sobi sređuje dojmove o kapidžibašinoj smrti. Scena je mračna. Davil je duboko u svojim mislima. U jednom trenutku opaža nekoga (kasnije saznajemo da je to Davna) kako iza njegovih leđa ulazi u sobu sa zapaljenim fitiljem. U trenutku kad Davna počinje paliti svijeće, iz Davilova „unutarnjeg“ mraka, na svjetlo dana, izlazi spoznaja o tomu tko je zapravo zapečatio kapidžibašinu sudbinu: „U tom trenutku u njemu se javi misao: a ko je mogao pripremiti veziru otrov, udesiti doziranje i znalački sračunati dejstvo, da stvar ispadne dovoljno brza (svaka faza u svoj određeni čas) i ne suviše i neprirodno nagla? Ko, ako ne Davna?“168 Svjetlost u romanu funkcionira i kao maska. Dovoljno je, kao primjer, izdvojiti scenu kada vezir Mehmed-paša na vijest 168
Isto, str. 62.
102
književne perspektive
o kapidžibašinoj smrti pred Davilom u maniri pravog glumca gasi svoj osmijeh. Odabir riječi kojima se treba prikazati prijelaz iz svjetla u svijet tame, u prostore unutarnjeg i „neglumljenog“, slijedom toga izvornog i autentičnog, funkcionira sukladno kazališnim načelima stvaranja svjetlosnih efekata. Sve je u funkciji toga da bi publika (u slučaju ove scene to je Davil i njegova pratnja) imala plastičniju iluziju o (navodnoj) Mehmedpašinoj dubokoj ljudskoj ganutosti. Mehmed-pašin čuveni osmijeh kasnije je opisan kao maska od svjetlosti. Osmjeh je dakle iluzija, privid, obrazina, jednom riječju klasični kazališni rekvizitarij namijenjen prije svega publici. Publika se, kao važan dio kazališne strukture, pojavljuje u romanu s više različitih funkcija. U javnim je scenama ona ci ljani adresat kojemu je namijenjena glumljena uloga, tj. poruka koju ona nosi. Imajući to na umu lakše je razumjeti motivaciju i ponašanje likova. Ono se u javnim scenama (bez iznimke) kreira sukladno očekivanjima i zahtjevima publike. Dovoljno je sjetiti se svih onih odglumljenih prizora u kojima Davil ili fon Miterer – za publiku koju obično čine veziri, njihova pratnja, potom protivnički konzul ili obična raja – glume lažno dostojanstvo svojih konzulskih uloga. Andrićeve strategije uključivanje publike povećavaju značenjski potencijal teksta. Publika i sama često aktivno sudjeluje ne samo u dekodiranju tj. iščitavanju, nego i enkodiranju tj. stvaranju novih poruka i značenja. Da je tomu tako, može potvrditi način na koji je prikazana situacija kad Travničani (pripovjedač kaže: kao u kazalištu) promatraju razgovore i prepirke Davne i Rote, izvodeći „pouzdane“ zaključke o sadržaju njihova razgovora. Na isti način funkcionira i prizor dolaska nepoznatog Lorenca Gambinija u Travnik, koji (publika) gomila ljubopitiva svijeta promatra, pitajući se radi li se o kazalištu ili cirkusu. *** Kako je već rečeno, za razliku od javnih uloga kojih su likovi u romanu svjesni, postoji i druga razina glume. Riječ je o igri tj. rolama koja se obično odvijaju u nokturalnim atmosferama. Kao i dnevno osvjetljenje, i noćni ugođaji u Andrićevu romanu nisu slučajan odabir. Uloge odigrane u takvom okružju one su kojih likovi zapravo nisu ni svjesni. U pravilu spadaju u sferu 103
perina meić
intime i privatnosti. Prizori tog tipa na prvi pogled nisu tipično kazališni. Likovi su sami sa sobom i svojim mislima, nema publike, pa onda nema ni potrebe za glumom. U tim prizorima (opći je dojam) na scenu izlazi, „pravo“ lice svakog od likova. Međutim i to je pravo lice zapravo maska koju likovi navlače zato da zavaraju sami sebe, da prevladaju osjećaj otuđenosti, da besmislenosti postojeće egzistencije daju dublji smisao i vrijednost. U tim se scenama likovi prepuštaju nekoj, njima nepoznatoj, sili. Zapravo, oni (p)ostaju lutke na koncu sudbine koja ih, nevidljivom rukom, nepogrešivo vodi njima nepoznatim putovima. Nemogućnost likova da izađu iz okova takve svoje „životne“ ulo ge za posljedicu ima duboka unutarnja nesuglasja i lomove. Glavni junaci Travničke hronike, Davil i fon Miterer, javno funkcioniraju kao reprezenti različitih kolektiviteta (državnih i nacionalnih) koji, iz daljine, upravljaju tijekovima njihovih privatnih sudbina, čega oni nisu ni svjesni. „Zavisiti mišlju životom od pokreta jedne vojske, negde u ruskim ravnicama, a ne znati ništa o toj vojsci ni njenim putevima, sredstvima ni izgledima, nego očekivati i nagađati sve, pa i najgore (…) to je bio život Davilov u ovim letnjim i jesenjim mesecima.“169 Predodređenost i izvjesnost s jedne, i nemogućnost sagledavanja vlastite uloge u širem povijesnom ili društvenom mozaiku na privatnoj razini s druge strane, rezultira intenzivnim dramama. One se odvijaju između intimnih očekivanja i nade za osobni boljitak s jedne, i realne situacije u kojoj glavni likovi funkcioniraju kao sporedne figure s minornim životnim i povijesnim ulogama, s druge strane.170 Igra u kojoj likovi sudjeluju (samo prividno svojom voljom) složenija je i krupnija, zamršenija i neizvjesnija. Njezine razmje re likovi nisu u stanju u potpunosti sagledati, čak ni shvatiti. 169
Isto, str. 440.
O napetosti koja nastaje između javnog i privatnog, te načina kako se ona uklapa u strukturu djela, pisao je Gajo Peleš: „U Andrićevim kronikama lik jest individualiziran znak, ali koji funkcionira upravo po tomu što su njegove pojedinačne osobitosti ujedno i značajke društvene skupine. Njegove dominantne osobine obično su aspekt nekog kolektivnog značenja. Tako se lik gradi u tom tematskom sustavu na napetosti između pojedinačnog koje ga čini elementom za sebe, odvojenog od drugih likova, i osnovne osobine koja ga veže s društvenom grupom. Ta tenzija između osobnog i skupnog dozvoljava da se lik uklapa u širi sustav.“ 170
Peleš, Gajo: Tematski sustav Andrićevih kronika, u: Zbornik radova o Ivi Andriću, str. 500.
104
književne perspektive
Uz to, pravila ponašanja na travničkoj sceni posve su drukčija od onih na koje su navikli ili koje su očekivali prije dolaska u Bosnu. Bez mogućnosti da išta promijene, Davil i fon Miterer, predstavnici dviju jakih političkih sila, privatno su dva umorna, slaba čovjeka koji, kako veli Andrićev pripovjedač, uvijek iznova započinju svoju borbu „podražavajući, kao dve poslušne lutke na dugim koncima (istaknula P. M.), pokrete velike i udaljene borbe čiji su im krajnji ciljevi bili nepoznati i koja ih je, svojom ogromnošću i žestinom, ispunjavala u dnu duše sličnim osećanjima straha i neizvesnosti“171.
Modeli komunikacije ili kako se izražavaju Andrićevi likovi? Govoriti o dramskom kodu na razini uobličavanja znaka povlači za sobom potrebu analiziranja modela komunikacije. Drugim riječima, postavlja se pitanje kako govore i kako se izražavaju likovi koje zatječemo na travničkoj sceni? Prvo što, u kontekstu razgovora o modelima komunikacije, upada u oči jest činjenica da se većina glavnih likova, a i mnogi „sporedni“, izražavaju pismeno. Pisana se izvješća, u kontekstu sveopćeg otuđenja, nerazumijevanja i nemogućnosti valjane komunikacije, mogu tumačiti kao metaforički znak potrebe maskiranja ili pak razotkrivanja vlastitih misli.172 171
Andrić, Ivo: Travnička hronika, str. 118–119.
Na Okruglom stolu koji je na znanstvenom skupu posvećenom Travničkoj hronici održan u Grazu povela se zanimljiva diskusija u kojoj se otvorilo pitanje konteksta u kojem je roman nastao. Sugestija jednog od sudionika Okruglog stola išla je u smjeru refleksije o tomu koliko se od onoga što se događalo u krajem 30-ih i početkom 40-ih može naći u Travničkoj hronici. 172
Analiza navedene problematike mogla bi biti produktivna i imala bi svoje opravdanje tek ukoliko bi se naglasak stavio na načine Andrićeva formalnog uobličavanja (ili, kazališnim rječnikom rečeno, maskiranja) svojih dojmova u umjetničke slike i narativne sekvence. U svakom bi drugom slučaju pokušaj nalaženja tragova vremena (po svaku cijenu) bio kontraproduktivan. Naime, da je Andrić u Travničkoj hronici namjeravao pisati o Drugom svjetskom ratu i situacijama koje su mu neposredno prethodile, vjerojatno bi to mogao učiniti i na drugačiji, možda i eksplicitniji, način. Inače, kad je riječ o Andrićevu odnosu prema povijesti, valja biti vrlo oprezan. Andriću ona služi kao građa za umjetničku i književnu artikulaciju u kojoj su njegove poruke puno složenije od pojednostavljenih priča o zauzimanju ove ili one svjetonazorske pozicije. Uostalom, Andrić je bio dovoljno vješt u pisanju ne samo diplomatskih izvješća, već i neke vrste povijesnih zapisa pa je svoja stajališta o pojedinim razdobljima mogao i jest uobličavao izravnije, na jedan neknjiževni način. U kontekstu Andrićeva odnosa prema povijesti, makar se on pokušao protumačiti preko
105
perina meić
Pisana izvješća u romanu mogla bi se podijeliti u dvije temeljne skupine: izvješća za javnost (konzulska izvješća, službena prepiska, dokumenti i sl.) i za privatnu uporabu (npr. Davilovi književni pokušaji, privatna pisma i sl.). Izvještaji pisani za javnost uglavnom su upućeni imaginarnim adresatima (dalekim zemljacima ili državnim dužnosnicima) koji ih, kako se vidi, uopće ne čitaju, a ako ih i čitaju, služe im kao izvor (pod)smijeha. Sastavljeni su birokratskim stilom punim suhoparnih, diplomatskih fraza o osobitosti prilika i podneblja u kojima se konzuli nalaze, kao i poteškoćama koje ih onemogućuju u kvalitetnom provođenju njihove politike. Iako su, s obzirom na način (ne)umjetničke artikulacije, ova izvješća nevrijedna, ono što ih u semiotičkom smislu čini itekako zani mljivim jest način njihova nastanka. Gledana u tom kontekstu, suhoparna i birokratska konzulska dokumenta postaju pozornosti vrijedan književni znak. Postavlja se pitanje kako nastaju. Semiotički mehanizam njihove artikulacije ide u smjeru redukcije označitelja na najelementarniju, denotativnu razinu. Izraz je štur, jednoznačan i formulaičan. Istodobno s procesom redukcije na razini označitelja, na razini se označenika događa intenzivno multipliciranje značenja. Drugim riječima, događaji koji se opisuju sažeto i umjetnički neinventivno, dobivaju, s točke gledišta samih likova/autora, na značenjskom potencijalu. Najbjelodaniji primjer takvog (postupnog) preinačivanja moguće je prepoznati u prizoru u kojemu Davil piše izvještaj o ubojstvu kapidžibaše. Zgrožen svime što je čuo, kao i spoznajom da je zapravo riječ o ubojstvu, francuski konzul počinje pisati. Slijed se Davilovih asocijacija, na razini označenika, širi nevjerojatnom brzinom. Francuski konzul sa zaprepaštenjem počinje shvaćati prave razmjere cijelog događaja. Točka prijeloma (u kojoj započinje reduciranje izvješća na razini označitelja) događa se onog trenutka kad, nakon pokušaja da suvislo artikulira „lavinu“ svojih dojmova, shvaća da je užasni događaj naj bolje opisati onako kako ga vidi cijeli svijet. Kad svoje dojmove konteksta u kojemu je neki roman nastao, postavlja se, po mom mišljenju, važnije pitanje: zašto pišući o jednom historijskom razdoblju (bila to konzulska vremena ili vrijeme turske okupacije i sl.) Andrić odabire umjetnički način artikulacije. To se pitanje, za razumijevanje ovog Andrićeva djela, kao i njegova cjelokupnog opusa, čini meritornije od, u dnevnopolitičkom kontekstu prečesto zlorabljenih, pokušaja dešifriranja Andrićevih ideoloških ili svjetonazorskih pogleda na bilo koje povijesno razdoblje. Takvoj vrsti čitanja pogoduje onaj tip interpretacija koje u Andrićevu djelu prepoznaju tradicionalni realistički koncept koji, iako posve neodrživ, mnoge opravdava da Andrićevim književnim djelom manipuliraju u najprizemnije dnevnopolitičke i ideološke svrhe.
106
književne perspektive
birokratski uobliči i pojednostavljeno verbalno iskaže, počinje osjećati olakšanje. „To krojenje i prekrajanje zvaničnog izveštaja u mislima umirilo je malo Davila. Zločin koji se desio koliko juče, tu pred njegovim očima, izgledao je odjednom manje strašan i odvratan čim je postao predmet tih razmišljanja o izveštaju. Konzul je uzalud tražio u sebi ono zaprepašćenje i onu moralnu uzbunu od jutros.“173 Na isti način Davil piše i o drugim stvarima: o tomu kako je obilježio carev rođendan ili o protivničkom konzulu fon Mitereru. Isto u svojim službenim dopisima čini i fon Miterer. Protivnički konzul i njegov rad (u obama slučajevima) prikazivani su samo crnim bojama, s primjetnom tendencijom da se veliča vlastita uloga i zasluge: „Udarce koje su primali sakrivali su ili umanjivali i sami pred sobom, one koje su oni zadavali protivniku uveličavali su i podvlačili u svojim izveštajima Beču ili Parizu. (…) Tu su ova dva zabrinuta oca porodice i mirna građanina u godinama izgledali na mahove, strašni i krvavi kao razbesneli arslani ili mračni makijavelisti.“174 Za razliku od Davila, sklonog intenzivnijem doživljavanju svijeta oko sebe, kod austrijskog konzula fon Miterera i mladog konzula Defosea (bar se tako čini) nema velikih dramskih tenzija ni unutarnjih nemira. Oni pišu „samo“ izvješća za javnost: fon Miterer referat za vojne vlasti, a Defose knjigu o Bosni. S obzirom na namjenu, njihovi bi se rukopisu mogli svrstati u skupinu javnih spisa. S druge strane, ako se u razmatranje uzme i važnost koju navedeni rukopisi imaju za njihove autore/ likove, o njima bi se moglo govoriti kao o spisima za privatnu uporabu. Evo zašto. Za razliku od dokumenata za javnost, spisi pisani za privatnu uporabu (a u njih se mogu uvrstiti Davilovi pjesnički pokušaji, pa čak i fon Mitererov referat i Defoseov rukopis) nastaju po drugačijem obrascu. Na razini označenika događa se svojevrsna redukcija, izostaje dublji smisao i značaj. S druge strane, na razini označitelja događa se prava lavina riječi lišenih vrijednosti i dubljeg smisla. 173
Andrić, Ivo: Travnička hronika, str. 61.
174
Isto, str. 116.
107
perina meić
Tri tjedna po dolasku u Bosnu intelektualno radoznali mladi konzul Defose odlučuje napisati knjigu o Bosni. Tom poslu pristupa s gotovo znanstvenog stajališta: razgovara s ljudima, upoznaje običaje, pokušava priskrbiti dokumente (npr. prepisati oporuku Abdulah-paše i sl.). Ta je njegova knjiga, kaže na jednom mjestu pripovjedač, bila sva od „stvarne stvarnosti“175. Poslu pisanja pragmatično pristupa i austrijski konzul fon Miterer. On deset godina radi na velikom referatu za vojne vlasti u Beču. Motivacija za pisanje je dvostruka. S jedne strane to je korist koju bi od referata mogla imati Vrhovna komanda. S druge se strane, kao motivacijski poticaj, javlja potreba njegova autora „da prekrati duge večeri jednoličnog života na koji je stranac osuđen u Travniku“176. Dakle, i pragmatičnom i racionalnom fon Mitereru rukopis (pa bio on najobičniji vojni referat za koji sam, već unaprijed, zna da ga nitko nikad neće pročitati) postaje nešto sigurno i trajno, nešto na što se čovjek može osloniti. I njemu, kao i Defoseu, pisanje postaje maska kojom prikriva ispraznost vlastitog života, krinka ispod koje se može (bar na trenutak) izgubiti, zajedno sa svojim brigama i kolebanjima, te spasiti vlastitoj iluziji. „Spas u hartiji“ pronalazi i Davil. On piše ep o Aleksandru Velikom. Tim svojim nemuštim umjetničkim pokušajem on stvara, kaže Andrićev pripovjedač, neku vrstu duhovnog dnevnika. Međutim, simbolički se prijenos odvija umjetnički neuspješno, stihovi su pravilni i kruti, bez ljepote i pravog nadahnuća. Bez rezultata ostaju i Davilovi pokušaji da preko tog rukopisa ili umjetnosti općenito pronađe sugovornika. Sugovornik mu ne može biti mladi i obrazovani Defose, ali čak ni njegova, praktičnim duhom obdarena, supruga. Kako se vidi, nerazumijevanje među njima nije uvjetovano različitim umjetničkim sklonostima ili pogledima na život, već istinskom nemogućnošću komunikacije na dubljoj razini.177 175
Isto, str. 163.
176
Isto, str. 165.
Problem nemogućnosti komunikacije, kao jedno od značajki umjetničkog sveta Andrićeva djela, u tekstu Andrićev Vavilon (dijalog civilizacija u Andrićevom umetničkom svetu) istaknuo je Svetozar Koljević. Pri tomu je apostrofirao činjenicu da se Andrićev roman uklapa u tijekove novije europske književnosti „u onoj istoj matici u kojoj Džejmsovi, Konradovi i Forsterovi junaci vode svoje dijaloge – dijaloge različitih civilizacija“. 177
Koljević, Svetozar: Andrićev Vavilon. Dijalog civilizacija u Andrićevom umetničkom svetu, u: Zbornik radova o Ivi Andriću, str. 31.
108
književne perspektive
Kao i fon Miterer i Davil se, pišući, zapravo krije iza maske. Njegovi su poetski proizvodi (kao i fon Mitererov referat ili Defoseova knjiga o Bosni) odraz njegove otuđenosti i simbolički izraz nesnalaženja u novoj sredini. No nisu glavni likovi (Davil, fon Miterer ili Defose) jedini koji pišu. Uz njihova izvješća, Andrić u Travničku hroniku interpolira čitav niz manjih, ali znakovitih, zapisa različite vrste. Svako je od njih (kao i u slučaju glavnih protagonista romana) simbolično očitovanje njegova tvorca. Izvješća pišu gvardijani gučegorskog samostana: u tefter globa bilježe štetovanja od fra Lukinih liječničkih pothvata. Očajna pisma piše i mladi Francuz Fresine. Na poseban način u Andrićevu romanu „govore“ i dokumenti: kronika Abdulah paše, fratarske likaruše ili ferman u kojemu (kao i u izvješćima glavnih junaka) najvažnije postaje ono što se prešućuje. *** U romanu Travnička hronika, uz pismena očitovanja koja na izvrstan način pridonose psihološkom profiliranju likova, važnu ulogu imaju i usmeni iskazi. Njihovu je snagu na svoj način osvijestio tumač Davna. Nepogrešivim instinktom čovjeka s Levanta uočio je važnost laskanja i snagu zastrašivanja i općenito „težinu koju može da ima dobra ili oštra reč, kazana u pravom trenutku na pravom mestu“178. Usmena očitovanja osobito su zanimljiva u kontekstu pojave kolektiva, kod kojega je takav način izražavanja najčešći (za razliku od glavnih likova koji se često očituju pismeno). Posebno su upečatljiva u prizorima u kojima se kolektiv (masa, rulja), kao u antičkom teatru, pojavljuje u ulozi kora. Kolektivna uloga, tj. „govorenje“ mase, kod Andrića se u pravilu artikulira preko okoštalih formulacija i fraza kao što su: rulja šapuće, pronosi se glas i sl. One pružaju neograničene mogućnosti manipulacije vremenom pripovijedanja i pripovjednim vremenom. Dobar primjer takve strategije pokazuje prizor Kolonjina poturčenja: „Do večeri bila se po celoj varoši proširila vest da je lekar Austrijskog konzulata javno izjavio volju da pređe na islam i da će već sutra biti na svečan način poturčen. (…)Već sutradan proneo se glas, brži od prvoga (istaknula P. M.), da je Kolonja jutros nađen mrtav na baštenskom putu pored potoka, u onoj provaliji ispod visokog kamenjara na kome je njegova kuća.“179 178
Andrić, Ivo: Travnička hronika, str. 264.
179
Isto, str. 351.
109
perina meić
Način na koji je Kolonjina riječ – izdvojena iz kontekstu u kojem je izrečena – protumačena, kao i učinci koje je, kao takva, proizvela, najbjelodanije su očitovanje performativnog potencijala navedenog iskaza, koji biva aktiviran u dramatičnom okružju kolektivnog ludila. Razlika između „pravog“ (denotativnog) i „dodanog“ (konotativnog) značenja (npr. u slučaju Kolonjinih riječi), potom razlika između pisanog i usmenog, između onog što je intimno i javno, pojačava osjećaj otuđenja likova. Oni, zahvaljujući stalno nazočnom raskoraku ili nemogućnosti da ga nadvladaju, postaju, u doslovnom i u prenesenom smislu, stranci. Potvrđuje to i scena u kojoj Davil veziru Mehmed-paši objašnjava francusko kazalište. Čitajući mu Racineova Bajazita on nailazi na nerazumijevanje. Kako se može vidjeti, komunikacija se opet odvija preko pisanog teksta. Važan je element ovog prizora među dvama protagonistima (ne slučajno) drama (tragedija). Preko tog, književnog (pisanog) teksta Davil spoznaje dubinu nerazumijevanja koja se ispriječila ne samo među dvama likovima, protagonistima navedene scene, nego i među književnim (i općenito) kulturama kojima oni pripadaju.180
Auditivna komponenta U kazališnom je svijetu od iznimnog značenja i auditivna komponenta. Općenito se može reći da ona u Travničkoj hronici, ima U tekstu Tematski sustav Andrićevih kronika Gajo Peleš polazi od pretpostavke da je romaneskni svijet Andrićevih kronika utemeljen na opoziciji Istok – Zapad. Peleš je, prema vlastitom priznanju, u ovom tekstu nastojao pokazati da ta opreka izrasta iz tematskog sustava. Istodobno je istaknuo da je opreka Istok – Zapad autonoman „znakovni sklop koji ima svoju značenjsku vrijednost i ne treba ga izjednačavati s nedeterminiranim predodžbama ili čak nekim filozofskim sustavima“. Peleš, Gajo: Tematski sustav Andrićevih kronika, u: Zbornik radova o Ivi Andriću, str. 514. 180
Slijedeći trag Gaje Peleša, Krešimir Nemec dolazi do drukčijih rezultata: „Andrićev roman Travnička hronika idealan je umjetnički predložak da progovorimo o problemima koji se podjednako tiču svake od divergentnih interpretacija svjetske političke scene nakon hladnoratovske ‛kraja ideologija’: dakle o toleranciji, razumijevanju, poštivanju prava na razliku, o interkulturnoj komunikaciji i koegzistenciji.“ Nemec, Krešimir: Kulturni identiteti u Travničkoj hronici, u knjizi: Putovi pored znakova, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006, str. 258. U nastavku će Nemec analizu romana zaključiti ovim riječima: „U Travničkoj hronici bore se identiteti: ljudi ih samo zastupaju. Oni tvore lica Bosne u svoj njezinoj složenosti i sa svim proturječjima. Rezultat je te borbe identiteta težina povijesti i tragika bosanskog prostora napetosti u kojem se prezire Drugi i Drukčiji.“ Isto, str. 278.
110
književne perspektive
važnu ulogu. Uz sliku Bosne viđene iz perspektive stranca kao divlje i besputne zemlje, u vizurama se konzula posebna pozor nost posvećuje glazbi koja iz njihova očišta djeluje primitivno i iritantno. Fon Mitereru bosansko lelekanje i podvriskivanje, kako naziva pjesme koje čuje u Bosni, djeluje strahotno, podsjeća ga na „besnilo divljaka koji su izgubili nevinost“181. I impresije entuzijastičnog Defosea nisu bitno drugačije. U jednom trenutku (dok razgovara s fra Julijanom), mladi konzul sluša jednostavnu, tužnu i sirovu pjesmu katoličkog svijeta na misi. U mislima je uspoređuje čas sa složnim blejanjem beskrajnog stada ovaca, čas s „hujanjem vetra u crnim šumama“182. Defoseovo iskustvo s jezikom, u kontekstu razmatranja auditivne komponente, također je zanimljivo. Mladi konzul poznaje jezik i uspijeva se sporazumjeti samostalno. Međutim, u trenutku kad pokuša poljubiti Jelku, doživljava krah. Riječi koje mu ona upućuje postaju prazni označitelji, obični zvukovi koje on (na racionalnoj razini) nije u stanju povezati ni sa čim njemu poznatim. Njihovo značenje, na svoju (ne)sreću, uspijeva dokučiti tek intuitivno i iz konteksta. Znanje jezika u ovoj mu situaciji nije olakšalo komunikaciju. U kontekstu razmatranja o auditivnim elementima u romanu Travnička hronika, osobito je važan pojam bosanske tišine. Defose je nalazi u svemu oko sebe: „U arhitekturi kuća čije je pravo lice uvek okrenuto u dvorište, a nemo, prkosno naličje na ulicu; u nošnji ljudi i žena; u njihovim pogledima koji mnogo govore, jer su im usta nema. I u samom govoru, kad se već osmele da govore, on je bolje razlikovao značajna zastajkivanje nego reči same. Osećao je uhom i po smislu kako tišina prodire u svaku njihovu rečenicu između reči i u svaku reč između slova, kao razorna voda u slabu lađicu.“183 Navedeni pojam funkcionira kao prazan označitelj kojemu se, tijekom romana, pridaju različita značenja. Na samom početku romana ona je metafora lijepe tišine turske Bosne koju narušavaju stranci svojim dolaskom. Kasnije se preobražava u tišinu koja nagriza Davila, ali i sve ostale likove u romanu. Kako 181
Andrić, Ivo: Travnička hronika, str. 158.
182
Isto, str. 371.
183
Isto, str. 160.
111
perina meić
roman odmiče, postaje smrtonosna. Ona je, kaže na jednom mjestu pripovjedač, smrt u drugom obliku, gluha ravnodušnost. Na kraju romana postaje pobjednička. Tišina je važan znamen i onda kad se njome nagovještava dolazak krvoločnog Ali-paše, kojeg, kako veli pripovjedač, prati bezglasna povorka. Ona je i znak zatvorenosti u sebe koju utjelovljuje gluhonijemi baštovan Munđara, koji ne zna ništa o događajima u svijetu ni o sudbini ljudi čiju baštu obrađuje.
Tijek radnje u Travničkoj hronici Govoriti o kazališnim konvencijama pri kreiranju likova i njihovih usmenih i pisanih očitovanja ili, općenito, o postojanju dramskog koda u Travničkoj hronici, otvara još jedno pitanje: na koji se način u romanu odvija radnja, odnosno kakav je njezin tijek? Prvi je dojam da se ona razvija sama po sebi. Likovi ne mogu utjecati ni na svoju sudbinu, a kamoli na povijesna zbivanja koja su u središtu romana. Nemogućnost da odlučuju o vlastitom životu ipak ne znači odsustvo razrađenijih motivacijskih mehanizama. U Travničkoj hronici su načini komponiranja narativnih sekvenci, kao i motivacijski sustav, pomno promišljeni. Potvrđuje to postojanje brojnih analogija koje dovode u suodnose pojave koje su na prvi pogled nespojive, što doprinosi koherenciji priče. Analogije su prisutne u rasporedu scena vezanih za konzule. Javno sva trojica konzula predstavljaju osobe drukčije osobnosti i stila. Davil je tankoćutniji, fon Miterer i Paulić djeluju hladnokrvnije. Ipak, sva trojica na gotovo isti način spletkare jedni protiv drugih. Relacija racionalno – iracionalno, kad je riječ o likovima, također je zanimljiva. Racionalni fon Miterer za svoju životnu suputnicu odabire ekstatičnu i histeričnu Anu Mariju, ognjenog zmaja, kako je, ne bez ironije, naziva Andrićev pripovjedač. S druge strane, uz tankoćutnog i pomalo zbunjenog Davila živi njegova suprotnost, razumna i dobro organizirana supruga u kojoj – iako mu umnogomu olakšava život u Travniku – ne us112
književne perspektive
pijeva naći odgovarajućeg sugovornika (kao uostalom ni fon Miterer u Ani Mariji). Sudbine likova (osobito konzula) vezane su za zemlje iz kojih dolaze, ali i za zemlju u kojoj se nalaze. Na simboličkoj se razini osobitost takve vrste podudarnosi pokazuje onda kad se u ulozi objekta pojavljuju i glavni i sporedni protagonisti romana, ali i sama zemlja. Ona se, u procesu semioze, antropomorfizira (dobiva različita lica) i, jednako kao i drugi likovi, funkcionira kao objekt za koji se u svojim političkim intrigama „otimaju“ velike političke sile. Način povezivanja pojedinačnog i općeg osobito je dojmljiv u masovnim scenama. One se odvijaju po razmjerno pravilnom, dramskom obrascu: od klimaksa, vrhunca i antiklimaksa. Dovoljno je sjetiti se Davilova dočeka i faza kroz koje se taj doček odvijao. Slične etape moguće je naći u scenama kolektivnog ludila. Trenuci zatvaranja čaršije, prizori mučenja Srba koji kulminiraju scenom obješenog čovjeka koji se, kao lutka na zategnutom koncu, baca, krklja i koluta očima. Sve navedeno neodoljivo podsjeća na prizore ekspresionističkog teatra. Kazališne elemente lako je prepoznati i u ceremoniji Alipašinog prvog primanja bosanskih uglednika. Događaj je fokaliziran iz perspektive begova i ajana. Oni u tom prizoru su djeluju kao likovi, ali i kao publika koja cijelu scenu promatra „iznutra“, proživljavajući je u nekoj vrsti transa, kao nazočnost „mađioničarskoj predstavi“184. Za razliku od načina uobličavanja kolektivnih scena, ritmički obrasci u prizorima „individualne“ provenijencije zasnivaju se na ponešto drukčijim konceptima. Dramska se napetost često postiže tehnikom u kojoj važnu ulogu ima (kao u filmu) krupni kadar. Dovoljno je sjetiti se prizora kapije koja iz Davilove perspektive izgleda kao „ružna džinovska usta iz kojih bije i bazdi zadah svega onoga što u ogromnom Konaku živi, raste, troši se, isparava ili boluje“185. Krupni kadar usta se (analoški) pojavljuje na još jednom mjestu u romanu. U 21. poglavlju, u kojemu pratimo neku vrstu duela između Davne i jeromonaha o očekivanjima i ulozi Rusije. Davna živo razvija svoju ideju. Jeromonah svoje nesla184
Isto, str. 473.
185
Isto, str. 35.
113
perina meić
ganje verbalno artikulira na prijateljski i obazriv način. Ipak, u suprotnosti s jeromonahovom pomirljivom retorikom pojavljuje se znakovit vizualni detalj koji njegovim riječima pridaje novo značenje: krupni kadar njegovih usta iza kojih se pojavljuju bijeli, pravilni i kurjački zubi. Krupni kadrovi u romanu Travnička hronika najčešće se pojavljuju u situacijama vezanim za Anu Mariju Miterer. Njezini ispadi i reakcije – koje se odvijaju ekstremnim emocionalnim registrima – redovito su popraćeni krupnim kadriranjem. U jednom je prizoru to slika šugavih i hromih pasa na koje ona, dok šeta, nailazi. U drugoj je to scena ogromnih i bosih, kaljavih seljačkih nogu ili Defoseova velika crvena usta koja joj se bez riječi približuju.
Izazovi dramskog koda: je li moguće jedinstvo mjesta, vremena i radnje? Odabir dramskog koda na razini označitelja, kako je već više puta rečeno, ima izravne implikacije na strukturu romana, koji započinje dramskim elementima – prologom i epilogom. Njima Andrić zaokružuju širu, povijesnu, ali i intimnu dramu glavnih protagonista. U prologu i u epilogu pojavljuje se i jedan od najvažnijih znakova u romanu – bosanska tišina. U njima ona funkcionira kao neka vrsta demarkacijske oznake kojom se označuje početak i kraj predstave. S obzirom na to, kao i na činjenicu da funkcionira kao prazan označitelj, bosanska je tišina djelatna tijekom cijelog romana i može se reći da dodatno pridonosi njegovoj strukturalnoj koherentnosti. Trajanje drame, Travničke hronike, jasno je omeđeno godinama 1806. i 1814. Nešto više od sedam godina kao vrijeme radnje (ako se ono sagledava u dramskom kodu) može stvarati pro blem – jer očevidno prisutnom jedinstvu mjesta i radnje (drama se odvija na istom, travničkom prostoru i bavi se istom temom: konzulima u Travniku), kao da nedostaje jedinstvo vremena. Iluziju jedinstva vremena Andrić postiže upravo zahvaljujući prologu i epilogu, odnosna scenama koje u njima nalazimo. Naime, na početku, jednako kao i na kraju romana, zatječemo uglednije Travničane kako sjede na istom mjestu i razgovaraju o istoj temi. Dojam je da se između prve i zadnje scene nije dogodilo ništa, da se vrijeme od 7 godina kondenziralo u jedan jedini trenutak koji traje koliko jedno uobičajeno ispijanje kave. 114
književne perspektive
Kazališna iluzija, postizanje jedinstva mjesta, vremena i radnje Andriću je dobro poslužila kao maska „kratkog zbivanja“ ispod koje su se komprimirali i „sakrili“ mnogo složeniji umjetnički sadržaji. Stoga se na kraju postavlja opravdano i logično pitanje: Zašto Andrić odabire dramski kôd dok artikulira navedeni znak? I o čemu zapravo piše u Travničkoj hronici? Na, prvoj, denotativnoj razini Travnička hronika jest roman o jednom prostoru i o njegovoj povijesti. Na simboličkoj razini to je moderno koncipirana priča o nerazumijevanju i otuđenosti koje su zajedničke svim likovima. Svi su oni u Travničkoj hronici stranci – doslovno i simbolički. Doslovno jer je većina bačena u tuđi svijet. Simbolički jer im pokušaji komunikacije ostaju neuspješni. Njihova gluma, tj. spremnost prihvaćanja (za)dane uloge, na javnoj razini predstavlja pokušaj prevladavanja unutarnjih nemira i nalaženje unutarnje ravnoteže. Sudar, odnosno stalno nesuglasje između javnog i privatnog, metonimijska je slika rascjepa između nametnute uloge objekta i želje da se lik konstituira kao subjekt. Uloga objekta najprimjerenije je mogla biti realizirana upravo preko dramske strukture koja implicira mehanizme redateljeve manipulacije tekstom, a onda i sudbinama likova. Osim likova, kao akter, ali i kao aktant (jer ona funkcionira kao objekt žudnje), u cijeloj se priči pojavljuje i zemlja Bosna. Poput likova koji u njoj žive/glume i bosanska zemlja, kako je već rečeno, ima dva lica: ljetno i zimsko. Kao i likovi koji ne znaju (naći) put do drugog čovjeka, čak i do samoga sebe, bez maske, tako je i u Andrićevoj zemlji teško naći valjane putove. Likovi se u romanu izražavaju pisanim putem, izvješćima u kojima je najvažnije ono što se prešućuje. Na isti način zemlju na kojoj likovi žive/glume determinira čudna bosanska tišina. Stoga nije slučajno da nam Andrić svojim romanom nudi nekoliko mogućnosti interpretacije: jednu na kojoj čitamo likove i njihove sudbine kao znakove, i drugu u kojoj je moguće i „čitanje“ zemlje, koja se, opet ne slučajno, uspoređuje s knjigom. „Njihov grad, to je u stvari jedna tesna i duboka raselina koju su naraštaji s vremenom izgradili i obradili, jedan utvrđen prolaz u kom su se ljudi zadržali da žive stalno, prilagođavajući kroz stoleća sebe njemu i njega sebi. Sa obe strane ruše se brda strmo i sastaju pod oštrim uglom u dolini u kojoj jedva ima me 115
perina meić
sta za tanku reku i drum pored nje. Tako sve liči na napola rasklopljenu knjigu na čijim su stranicama, s jedne i druge strane, kao naslikani, bašte, sokaci, kuće, njive, groblja i džamije.“186 Usporedba s knjigom otvara dalje brojne analogije u kontekstu načina komunikacije. U zemlji je upisana njezina povijest, a zemlja ispisuje i povijest njezinih stanovnika. Na toj i takvoj zemlji, koja podsjeća na knjigu, svako od likova ostavlja neki svoj pisani trag, a sve vezuje okvir dramski osmišljene radnje u kojoj se prati napetost na svim razinama. *** Odabirući za temu povijesnu priču, smještajući je u prostor svog, travničkog i bosanskog zavičaja, Andrić je romanom Travnička hronika stvorio tekst izrazito moderne strukture koji, na simboličkoj razini, progovara o dramatičnom osjećaju nepripadanja, otuđenja i samoće. Potraga pojedinca za osloncem, za doslovnim i simboličnim zavičajem, u ovom, ali i u nekim drugim Andrićevim djelima, snažan je motivacijski poticaj u ostvarivanju višeslojnog i različitim interpretacijama otvorenog romana kojim je Ivo Andrić dostigao svoj stvaralački vrhunac, potvrdivši se kao književna vrijednost na prostorima bivše Jugoslavije, ali i mnogo, mnogo šire.
186
Isto, str. 15–16.
116
književne perspektive
(Pri)povijest odozdol – artikulacija likova i pripovjedača u Andrićevoj Prokletoj avliji
P
rokleta avlija (1954) jedno je od najboljih Andrićevih djela, u kojemu su u osobitoj pripovjednoj formi iznesena sjećanja na fra Petrovo zatočenje u carigradskom zatvoru. Roman otvara čitav niz tema među kojima se na osobit način ističu: pitanje čovjekove slobode, „krivnje“ ili općenito propitivanje odnosa pojedinac – sustav s obzirom na povijest, odnosno njezine manifestacije na općoj i individualnoj razini. Kad je riječ o oblikotvornim postupcima, u prvom se planu izdvaja pripovijeda nje, koje je, kako se može vidjeti, više od običnog posredovanja objektivnih (povijesnih i dr.) činjenica. Raznolike narativne strategije, zahvaljujući ponajprije likovima-pripovjedačima, tj. osebujnim načinima na koji svaki od njih kreira svoju priču, pridonose složenosti romana, a onda i svih poruka koje nudi. Funkcionirajući kao osobit, značenjski kompleksan književni znak, one su važne za razumijevanje smisla cjelokupne romaneskne strukture. Imaju veliku ulogu u kreiranju svakoga od likova, a njih je, s obzirom na način na koji su artikulirani, moguće razdijeliti u dvije grupe koje bi se, za potrebe ovog rada, mogle nazvati skupinama dijegetskog i mimetičkog oblikotvornog modela. Prema načelima dijegetskog oblikotvornog modela nastali su likovi čije su osobitosti određene potrebom za pričom i pripo vijedanjem. To su fra Petar, Ćamil, Haim, Zaim i neimenovani mladić koji se pojavljuje na početku romana. Za razumijevanje načina na koji su artikulirani od presudne je važnosti istražiti o čemu i kako pripovijedaju, te pokušati odgovoriti na pitanje odakle dolazi njihova snažna potreba za pričom i naracijom. Likovi mimetičkog oblikotvornog modela nemaju aktivni udio u pripovijedanju. Oni su objekti (tj. tema) naracije, što izravno utječe na to kako su u romanu predstavljeni. U navedenu skupinu mogli bi se svrstati Karađoz i Džem sultan. Na samom početku analize likova (pripovjedača i onih koji 117
perina meić
to nisu) – pred izazovom pitanja zašto ih je Andrić uobličavao koristeći se različitim oblikotvornim modelima, te kakve posljedice iz toga proizlaze u širem kontekstu priče o jednom (povijesnom) vremenu i sudbinama ljudi u njemu – pozornost valja usmjeriti na detaljnije opisivanje sličnosti i razlika među navedenim skupinama, kao i na istraživanje pojedinih likova i njihovih funkcija u romanu.
Pripovijedam, dakle jesam – likovi dijegetskog oblikotvornog modela (sličnosti i razlike) Kako je već istaknuto, u ovu su skupinu svrstani likovi čije su osobitosti snažno determinirane potrebom za pričom i pripo vijedanjem. Na početku pokušaja da se podrobnije opišu svoj stva skupine kao pretpostavljene cjeline, a onda i individualnih osobitosti svakog njezina člana, treba upozoriti na činjenicu da osnovnu priču u Prokletoj avliji, kao i one sporedne, posreduje nekoliko likova-pripovjedača (fra Patar, Ćamil, Haim, Zaim i neimenovani mladić). S obzirom da su dio umjetničkog svijeta romana, možemo ih, sukladno Genetteovoj terminologiji, svrstati u skupinu interdijegetskih naratora. Na razini odnosa, tj. pitanja pripovijedaju li navedeni likovi o sebi ili o drugima, dalje ih je moguće svrstavati u dvije razlikovne podskupine: heterodijegetsku i homodijegetsku. U grupu heterodijegetskih naratora, tj. onih koji pripovijedaju o drugima i o događajima u kojima izravno nisu sudjelovali, mogli bi se (u pojedinim segmentima) svrstati: fra Petar, Haim i Ćamil. Zaima bi se, imajući na umu njegovu navadu da stalno kazuje o svojim nesretnim brakovima i tobožnjim ljubavnim podvizima, sukladno Genetteovu pojmovlju, moglo smatrati homodijegetskim pripovjedačem. Njemu bi se mogli pridružiti čak i fra Petar i Ćamil jer (iako većim dijelom pripovijedaju o drugima) preko govora o tuđim sudbinama i s njima povezanim događajima često (ne)izravno progovaraju (i) o sebi, svojim iskustvima i događajima u kojima su sudionici. Takav je oblik (ne)posrednog kazivanja o vlastitoj životnoj i osobnoj drami izrazitiji u Ćamilovu slučaju. Najeksplicitniji je u dijelovima u kojima mladi Turčin, govoreći o Džem sultanu, prelazi na prvo lice. Fra Petrovo je pripovijedanje artikulirano na ponešto drukčijim načelima. Unatoč tomu, teško je ne primijetiti da i on, kazujući o drugima (prvenstveno o Ćamilu, a onda i o svim ostalima), 118
književne perspektive
također posredno progovara (i) o vlastitom iskustvu tamnova nja, svojim doživljajima, mislima, pa čak i osjećajima. Neovisno o tomu govore li o sebi ili o drugima, svaki od njih ima prepoznatljiv stil. Podrobnije bi istraživanje njihovih obilježja valjalo usmjeriti na tri ključna pitanja: a) o čemu pripovijedaju, b) na koji način i c) zašto.
O čemu pripovijedaju likovi dijegetskog oblikotvornog modela? Fra Petar, čija su sjećanja ujedno i glavni oslonac sadržaja cijeloga romana, pripovijeda o svom utamničenju u Prokletoj avliji. Njegova se priča razgranava na dva glavna narativna tijeka. Jedan je fokusiran na opis Proklete avlije, njezin položaj, ustrojstvo, povijest te, općenito, zatvorsku svakodnevicu. U okviru ove narativne linije, kao jedna od najvažnijih njezinih sa stavnica, javlja se i priča o upravitelju Karađozu. Dopunjavaju je niz međusobno povezanih i značenjski zaokruženih sekvenci uglavnom usmjerenih na kazivanje o vanjskim manifestacijama (npr. o pojedinim zatvorenicima, naratorima ili izdvojenim scenama kao što je, primjerice, rješavanje situacije s Jermeninom Kirkorom). Drugi se narativni rukavac u većoj mjeri fokusira na do jmove ili čak opise (unutarnjih) stanja likova. Njegovo je glavno pripovjedno žarište priča o Ćamilovoj, odnosno Džemovoj ne sretnoj sudbini. Za razliku od prethodnog narativnog tijeka, koji je većim dijelom fokaliziran iz jedinstvene (fra Petrove) perspektive, druga je narativna linija određena pripovjednim višeglasjem i stalnim promjenama točki motrenja. „Glavna“ je tema (Džemova sudbina) sagledana iz više kutova, te posredovana preko različitih narativnih instanci: 1. neutralno – kao objektivna i sažeta rekonstrukcija povijesnih događaja u okviru kojih se (u drugom planu) nazire i prati Džemova privatna, lju dska priča i 2. subjektivno – iz Ćamilova očišta, obojeno njegovim iskazima i osobnim shvaćanjima. I Ćamilov je životni put (kao i Džemov), u okviru ove narativne linije, prezentiran preko raznolikih inačica: 1. kao vari janta priče ispripovijedane posredno, preko Haima, 2. kao priča prezentirana iz fra Petrove perspektive, tj. kroz njegova sjećanja na susrete i razgovore s mladićem iz Smirne i 3. izravno, preko 119
perina meić
mladićevih ja-iskaza koji uspostavljaju snažne analogije između njega i Džem sultana.187 Zahvaljujući pluralnosti perspektiva priče se o ovim dvama likovima univerzaliziraju i transformiraju u priču o dvojici braće ili, još općenitije, o dramski napetom sukobu dvaju svjetova: racionalnog i iracionalnog, izmišljenog i stvarnog, zdravog i bolesnog. Džemova sudbina, prezentirana na takav način, postaje više od povijesno zanimljive građe, kao što i naracija o Ćamilovu životu predstavlja više od priče o neuklopljenom pojedincu. One tako funkcioniraju kao složeni književni znakovi preko kojih Andrić otvara čitav niz problema kao što su pitanja identiteta, čovjekove (ne)moći da (ne)ovisno o (povijesnim) oko lnostima samostalno upravlja vlastitim životom, kao i načelna pitanja o granicama ljudske slobode ili općenito o (ne)razumijevanju na relaciji pojedinac – kolektiv u određenom, vremenski uvjetovanom kontekstu.
Likovi dijegetskog oblikotvornog modela – načini pripovijedanja U Prokletoj avliji, kad je riječ o modelima naracije, vlada prilična šarolikost, što se djelomično može povezati i s činjenicom da su načini, kao i razina pouzdanosti pripovijeda nja u izravnoj korelaciji s osobnošću svakog od likova. Jedan od glavnih i najprisutnijih pripovjedača u Prokletoj avliji jest fra Petar, čiji je lik, po svemu sudeći, temeljen na zbiljskoj osobi fra Petra Alovića.188 Razborit, suosjećajan, staložen, on je ujedno i najracionalniji lik u cijelom romanu. Takav je i kao narator. Iako u njegovu životu pripovijedanje ima važnu ulogu, ta se njegova potreba i strast nikad nije pervertirala. Drugim riječima on je, za razliku od nekih drugih likova kod kojih je Opisujući narav odnosa među Ćamilom i Džem sultanom pojedini su kritičari plasirali i/ ili ponavljali tezu o tomu da je Ćamil zapravo Džemov biograf (npr. Džadžić, 1975; Visković, 2000; Nemec, 2014 i sl.), što se, imajući u vidu narav relacija među dvama likovima, ne može smatrati posve preciznim, a samim tim ni prihvatljivim obrazloženjem. 187
Bilješke o povijesnoj osobi fra Petra Alovića nalazimo u Ljetopisu kreševskoga samostana Marijana Bogdanovića na stranicama: 37, 60, 65, 68, 71, 106, 111, 115, 121, 122, 124, 125, 132, 134, 142, 145, 147, 151, 157, 158, 162, 166, 173, 175, 177, 178, 181, 182, 184, 197, 198, 199, 200, 229 i 230. O Petru Aloviću kao mogućem modelu po kojemu je nastao lik iz Andrićevih novela (Trup 1937, Čaša 1940, U vodenici 1941, Šala u Samsarinom hanu 1946) i romana Prokleta avlija pisao je M. Karaulac. 188
Karaulac, Miroslav: Rani Andrić, Svjetlost Prosveta, Beograd – Sarajevo, 1980, str. 145–146.
120
književne perspektive
potreba za pričom poprimila oblik bolesti, i u tomu uspio zadržati mjeru.189 Za razliku od fra Petra koji kazuje o raznim osobama i događajima, Ćamil je pripovjedač jedne teme. Važna mu je do te mjere da se s njom, tj. njezinim glavnim protagonistom, s vremenom posve poistovjetio. Njegova potreba da neznancu (fra Petru), a potom i samom sebi, tuđu sudbinu predoči kao svoju, također je simbolična, kao što je indikativna i činjenica da se za njegovo pripovijedanje može reći da je monološki intonirano. Djelomično to potvrđuje neusustavljenost, te mjestimična nepovezanost iskaza u kojima su česte digresije i kronološke nedosljednosti. Zahvaljujući takvim, ali i drugim svojstvima njegova kazivanja stječe se dojam da mladić u biti i nije otvoren za dvosmjernu komunikaciju. On je, naime, spreman na razgovor (zapravo monolog) o svojim fantazijama koje, kako roman odmiče, postaju jedini sadržaj naracije i glavni smisao njegova života. Ćamilovo povlačenje iz stvarnosti, tj. bijeg u prošlost, odnosno znanost, kao i (samo)izolacija djelomično nastaju i kao posljedica njegovih iskustava vezanih za neuklopljenost u sredinu koja ga svojim nerazumijevanjem marginalizira i izopćuje. Tu je tra umu koja generira osjećaj izgubljenosti i nepripadanja svijetu što ga okružuje, mladić nastojao razriješiti, i na neki način nadomjestiti, pripovjedačkom iluzijom koja za njega postaje jedina moguća zbilja. Prateći transformaciju Ćamilove osobnosti jasno se može vi djeti dinamika kojom njegove nezdrave fantazije gube svojstva pripovjedne improvizacije (tj. (ne)pouzdana govora o prošlim vremenima i događajima) i postaju tragično autentične (sadašnje) kad dobivaju ispovjedni, osobni ton. Drama njegove intime kulminira pred sami kraj romana kad on, i formalno, pred policijskim službenicima, izjavljuje da je netko drugi (Džem sultan).190 Prema P. Džadžiću takvu bi osobinu njegova lika, tj. načina na koji pripovijeda, mogla objasniti činjenica da on „pripada jednoj kulturi koja daje posebnu vrednost racionalnom mišljenju i ponašanju, a iracionalno i ono što je nalik na to smatra manje vrednim“. 189
Džadžić, Petar: O prokletoj avliji, Prosveta, Beograd, 1975, str. 121. Ćamil se, prema tumačenju Ive Frangeša, nije identificirao s Džemom zato što je ovaj pretendent na prijestolje, „nego zato jer je Džem simbol pravde, simbol neravne i unaprijed izgubljene bitke što je pravda i plemenitost od pamtivijeka uzalud vode s grubom, samouvjerenom pragmom“. 190
Frangeš, Ivo: U avliji, u prokletoj. Priča i egzistencija u Andrićevoj umjetnosti, u knjizi: Izabrana djela, NZMH, Zagreb, 1980, str. 484.
121
perina meić
Za razliku od Ćamila koji se s objektom naracije poistovjetio gotovo u potpunosti prelazeći tako u sfere nezdravog i iracio nalnog, kod pripovjedača je Haima (iako se u romanu za njegovu potrebu za pričom također navodi da ima elemente bolesnog) prisutna određena doza racionalnosti. Pripovijedanje je za njega poput neke vrste terapije koja se odvija u trima fazama: on najprije priču preradi, iskaže, a potom zaboravi. Uz ovo, pozornost plijeni njegov odnos prema objektu/temi naracije. Za potrebe uvjerljivosti ispripovijedanog spreman je posegnuti za svim mogućim sredstvima: glumom, mijenjanjem glasa, pokretima. Navada da likove, uz opisivanje, i imitira, pokazuje da su pri artikuliranju njegova lika određenu ulogu imale dramske konvencije (koje su, kako će se vidjeti kasnije, najprisutnije u oblikovanju Karađozova lika). Ipak, ono što je kad je riječ o Haimu najintrigantnije, jest nevjerojatan stupanj (sa)znanja kojim raspolaže.191 Sve su njegove priče strukturirane do te mjere da se u njima nalaze pojedinosti u koje objektivno nije mogao imati uvid. Zahvaljujući takvoj poziciji on s nevjerojatnim uspjehom (re)konstruira razgovore koji su se odvijali u četiri oka. S jednakom pouzdanosti govori o primislima ljudi kojih oni sami nisu bili svjesni. Unatoč povremenim (uglavnom fra Petrovim) opaskama koje jasno iskazuju sumnju u takav tip sveznanja, njegova je priča glavni izvor informacija o mladiću iz Smirne. Imajući to u vidu moglo bi se reći da je povjerenje u njegove iskaze veliko, ali (odmah treba dodati) ne i apsolutno. Pokazuje se to pred sam kraj romana kada se Haim, pripovjedač s nepriko snovenom moći (re)konstruiranja događaja, nađe pred zagone tkom Ćamilova kraja. I iako njegova informiranost o tomu što se s mladićem dogodilo (i ovaj put) znatno premašuje realne mogućnosti saznanja, ostaje otvorenim pitanje koja se od dviju varijanti na koncu dogodila: je li mladi Turčin ubijen ili zatvoren u ludnicu? Ovakvom je vrstom nedorečenosti, tj. rušenjem iluzije o Haimovu sveznanju, Andrić i njega (kao i mnoge druge likove) stavio u poziciju (pri)povijesne alternative. Oduzimajući mu moć (i) na toj razini otvorio je niz interpretativnih mogućnosti te bacio novo svjetlo na sve dotad ispripovijedano. Takvu njegovu sveznajuću poziciju P. Džadžić tumači uspoređujući je s šamanskim umijećem koje podrazumijeva „viđenje neviđenog“, tj. ono što će u nastavku teksta označiti „plodom imaginacije, opredmećenom pisanom rečju“. 191
Džadžić, Petar: O prokletoj avliji, str. 131.
122
književne perspektive
Kazivač „sporednih“ priča, zatvorenik Zaim, također ima prepoznatljiv narativni profil. Posve je nepouzdan ali, kao i većina drugih, ima stalnu i jaku potrebu za izmišljanjem priča. Iako su produkt njegove (bolesne) imaginacije, on ih pripovijeda s izrazitim uvjerenjem u njihovu vjerodostojnost i istinitost. Zanimljivo je i to da, iako većina Zaimovih slušača (među njima i fra Petar) ne dijeli njegov entuzijazam, a još manje vjeruje utemeljenosti njegovih priča u stvarnosti i objektivnim činjenicama, on nekako uspijeva privući i, makar nakratko, zadržati svoju publiku. Preuveličavanje i davanje dramskog naboja izmišljenim kazivanjima kratkoročno se pokazuju učinkovitim sredstvima za uspostavljanje i održavanje kakvog-takvog kontakta s drugima. Zaim takvim postupcima posredno izražava želju za komunikacijom, ali i potrebu za uljepšavanjem, a samim tim i osmišljavanjem vlastite egzistencije, tj. težnju za boljim uvjetima i okolnostima života. Da takvu potrebu imaju i ostali192, pokazuje i činjenica da, unatoč svemu, njegove ljubavne bajke slušaju i, na sebi svojstven način, komentiraju likovi različitog socijalnog, moralnog i intelektualnog statusa pokazujući time da i oni (makar i na nesvjesnoj razini) pripovijedanje shvaćaju kao neku vrstu bijega u bolji i ljepši život i svijet. Načinima na koje pripovijedaju, likovi dijegetskog oblikotvornog modela šalju višestruko kodirane poruke. Na prvoj razini, posreduju priče o drugima koji se pojavljuju kao objekti njihove naracije. Oblikujući doživljenu zbilju i ljudske sudbine „mjerom koja je njihova“193, oni istodobno iskazuju i svoju intimnu, ljudsku, zatočeničku dramu otvarajući neku vrstu dijaloškog odnosa s ranijim pripovjedačima čije priče često prenose.194 Likovi-naratori međusobno se i propituju postajući tako neka vrsta nadopune jedni drugima. Priča i pripovijedanje za njih Ono što, prema riječima N. Koljevića, spaja sve žrtve Proklete avlije jest težnja i čežnja za nekakvim „makar tragičnim, makar i ironičnim ljudskim smislom“, što se, kako u nastavku ističe autor, očituje prije svega u njihovoj „ljubavi za priču“. 192
Koljević, Nikola: Pripovedački svet Ive Andrića, u: Andrić, Ivo: Prokleta avlija, Veselin Masleša, Sarajevo, 1983, str. 28. Frangeš, Ivo: U avliji, u prokletoj. Priča i egzistencija u Andrićevoj umjetnosti, u knjizi: Izabrana djela, str. 477. 193
Takvo je narativno višeglasje na razini cijeloga romana Zdenko Lešić prokomentirao riječima: „U njoj se (Prokletoj avliji, op. P. M.) – u bartovskim ‘citatima bez navodnika’ – čuje govor čitavog niza ličnosti, pa se cijeli diskurs te pripovijesti može opisati kao kontinuirani slobodni indirektni govor s mnoštvom govornika, čiji se glasovi stalno miješaju.“ 194
Lešić, Zdenko: Pripovjedač Ivo Andrić, u: Ivo Andrić – 50 godina kasnije, ANUBIH, Sarajevo, 2012, uredili: Zdenko Lešić i Ferida Duraković, str. 58.
123
perina meić
postaje metaforom za humaniju i ljepšu stranu života, ali i osobit oblik subverzije, što dolazi do izražaja posebno onda kad se zna da svi oni progovaraju s ruba (tj. odozdol), s društvene i povijesne margine.195 Uz to, one su središnje mjesto cijeloga romana i najvažnija instanca u artikuliranju značenjskih dimenzija likova-pripovjedača i onih koji to nisu.
‘Love, a ulovljeni’ – likovi mimetičkog oblikotvornog modela Za razliku od dijegetskog, likovi svrstani u skupinu mimetičkog oblikotvornog modela (Karađoz i Džem sultan) imaju drugačija svojstva. Funkcioniraju kao objekti naracije: ne pripovijedaju, nego se o njima pripovijeda. Takva njihova pozicija utječe i na način na koji su predstavljeni, kao i na to kako (samostalno ili u odnosu na druge) funkcioniraju unutar ove romaneskne stru kture. Kad je riječ o Karađozu, jednoj od najmarkantnijih figura Proklete avlije, na prvu bi se moglo pomisliti da je on za sebe, iako objekt naracije, na nekoj drugoj razini izborio pravo su bjekta – a to znači i poziciju onoga koji može (čime) upravljati. I zbilja, on je taj koji nadzire i vodi zatvor, a onda i sve one koji su se tamo našli. Ipak, pozorniji uvid pokazat će da je on samo naoko u poziciji moći, te da je, jednako kao i oni nad kojima provodi svoju torturu, u biti neslobodan. Zbog svega je toga za Prokletu avliju idealan izbor: neminovan i najprirodniji, i to ne samo iz perspektive najviše vlasti, već i iz, pomalo pomaknute i na poseban način subverzivne, perspektive samih zatvorenika. Uloga koja mu je dodijeljena je zadana. Njezin je puni smisao funkcionirati kao produžena ruka sustava i njegove represije.196 Subverzivni kapacitet naracije u Prokletoj avliji komentirao je i E. Kazaz. Prema njegovu tumačenju u tom je romanu upravo priča „protuteža paranoji vlastodržačkog sistema i fobiji podanika; ona je i detraumatizacijska gesta i spisateljska snaga koja nudi mogućnost dru štvene katarze i šansu da se njome pobijedi čak i naša smrtnost“. 195
Kazaz, Enver: Univerzalnost političkog romana, u: Ivo Andrić – pedeset godina kasnije, str. 42. Simboliku odnosa između upravitelja i zatvora, kao i implikacije koje iz takve relacije proizlaze, Ivo je Frangeš protumačio istaknuvši sljedeće: „Karađoz, vezan prije svega uz ca rsku tamnicu, ne samo kao njezin materijalni, ‘povijesni’ upravnik, nego kao demonska sila kompleksa koji nazivamo Avlijom: ako je Avlija tijelo, Karađoz je, nesumnjivo, njegova duša; i on i ona zapravo su okolnosti u kojima se odvija život avlijskim ‘stanovnika’.“ 196
Frangeš, Ivo: U avliji, u prokletoj. Priča i egzistencija u Andrićevoj umjetnosti, u knjizi: Izabrana djela, str. 482.
124
književne perspektive
U poglavlju u kojem se opisuje Karađoz najčešće se rabe (ne slučajno) riječi maska i igra. One nesumnjivo signaliziraju da su pri oblikovanju njegova lika od presudne važnosti bile dramske konstrukcije i načela.197 I ime mu je, u tom kontekstu gledano, simbolično. Zapravo, on je čovjek s dva imena: (pravim) Latifaga i (nadimkom) Karađoz.198 Nadimak upućuje na veze s kazalištem u kojemu glumci, stvarajući iluziju zbilje, igrajući izmišljene likove, dobivaju nove identitete. Postojanje dvaju imena sugerira i čitav niz drugih značenja. Dva imena znače dvije strane njegove osobnosti: one prije i poslije (odnosno iz mladosti i, kasnije, iz vremena Proklete avli je). Njima se omeđuje i raspon promjena kroz koje je prošao. U djetinjstvu radoznali i inteligentni dječak199 s vremenom se pretvorio u čovjeka bliskog svijetu kriminala. Radikalni je zaokret nastupio onda kad je iz alternative prešao u sustav i postao potpuna suprotnost svemu onom što je dotad bio. Transformacijski se potencijal njegove osobnosti na osobit način manifestirao i na njegovu licu koje se, kako se navodi u Prokletoj avliji, moglo rastezati i mijenjati na nevjerojatan način poprimajući izgled maske. Karađozova uloga imala je smisla tek u odnosu na Prokletu avliju. Bez nje bi bio forma bez sadržaja, sjena čovjeka bez integriteta. Ona je bila „velika pozornica i stalna gluma (sve istaknula P. M.) Karađozovog života“200. Zatvorenici pak publika koja je svaki njegov korak pratila u stanju omađijanosti. Za Prema Krešimiru Nemecu kazališna metafora „o svijetu kao pozornici (…) i ljudima kao glumcima kojima upravlja metafizički redatelj doživjela je u Andrićevu romanu tek malu modifikaciju: čitav svijet jest pozornica ali i tamnica, dok je njezin upravitelj Karađoz istodobno i glumac i redatelj i despotski vladar pozornice/tamnice Proklete avlije“. 197
Nemec, Krešimir: Andrićeva Prokleta avlija kao mundus inversus, Croatica, XXXVIII, br. 58, Zagreb, 2014, str. 190. Grotesknost Karađozova literarnog lika, kako navodi I. Frangeš, još je očitija kad se znaju razlike u značenjima između njegova pravog imena Latif (na arapskom nježan, ugodan, lijep) i nadimka Karađoz (na turskom crno oko i lik iz kazališta sjenki). Frangeš, Ivo: U avliji, u prokletoj. Priča i egzistencija u Andrićevoj umjetnosti, u knjizi: Izabrana djela, str. 481. 198
A ako bi se, sukladno Frangešovoj, nešto slobodnijoj interpretaciji, o carigradskoj tamnici moglo govoriti kao „glavnom junaku ove pripovijesti“ (Isto, str. 479), onda možda nije slučajno to da ona, kao lik Karađoza koji ju simbolički utjelovljuje, ima dva imena: Depozito i Prokleta avlija. Radovan je Vučković upozorio da je lik Karađoza, u tom aspektu, bio sličan Ćamilovu, za kojeg je rekao: „Ćamil je dete iz mešovitog braka između lepe mlade Grkinje (ucviljene zbog gubitka kćerke) i starog i uglednog školovanog Turčina. Iz ove pomalo bizarne veze rodio se lep dečak koji je u početku, kao i Karađoz, pokazivao sve znake normalnog razvoja (…).“ 199
Vučković, Radovan: Velika sinteza. O Ivi Andriću, Svjetlost, Sarajevo, 1974, str. 427. 200
Andrić, Ivo: Prokleta avlija, Mladost, Zagreb, 1963, str. 29.
125
perina meić
nju je godinama izvodio svoje čuvene dijaloške replike o krivici ili nedužnosti koje su bile scenaristički sračunate na snažan učinak: „Ljudi gledaju, zbunjeni, u njegovu smirenu masku (istaknula P. M.), očekujući da se Karađoz nasmeje i okrene stvar na šalu. I sami se pomalo smekšaju.“201 Igra u kojoj traga za krivcem i priznanjem kao da potvrđuje smisao njegove egzistencije te postaje nekom vrstom simboličke borbe za iluziju samostalnosti i uvjerenje o tomu da upravlja, ne samo zatvorom, nego i vlastitim životom. Koliko mu je ta igra, tj. sve vezano za zatvorsku pozornicu bilo važno, pokazuje činjenica da je i mjesto stanovanja povezao s Prokletom avlijom. No veza se između zatvora i upravitelja s vremenom mijenja. Karađozova igra tuđim životima i sudbinama sve više gubi na intenzitetu. Njegov entuzijazam u potrazi za krivcima postupno splašnjava. Zapravo, kako se priča o Prokletoj avliji na simboličnoj razini usložnjava, Karađozova uloga na zatvorskoj pozornici postaje sve neznatnijom. Bez velikih dram skih napetosti taj upravitelj na svoju ruku postupno nestaje iz pripovjedačkog (i čitateljeva) fokusa. Zadnja je informacija o njemu onda kad dobiva oponašatelja. Prizor ima snažan ironijski naboj. Karađoz, zvijezda zatvorske scene, u toj je (posljednjoj) izvedbi postao blijedom kopijom nekadašnje uloge, nemoćan čovjek bez maske, metom ismijavanja onih nad kojima je provodio svoju torturu. „Uhvatio mu je“, opisuje glumu mladog čovjeka iz Libana fra Petar, „i hod i glas, pa bismo se iskidali od smijeha kad bi ispred nas šetao i vikao: ‘Šta kažeš, ni kriv ni dužan nisi? E, to je dobro, baš takav nam jedan treba’!“202. Forma groteske u ovom je prizoru razobličila Karađoza, a preko njega i trulost (svakog) sustava zasnovanog na nadzoru, paranoji i kazni.203 „Ako hoćeš da 201
Isto, str. 33.
202
Isto, str. 119.
O mogućim značenjima Proklete avlije s obzirom na totalitarne ideologije pisalo se raz mjerno često. U nizu napisa ovdje valja izdvojiti reprezentativnije. Primjerice, za I. Frangeša Prokleta je avlija „simbol monstruozne policijske države despotskog tipa: ogromna turska carevina u malome, ali u isto vrijeme i slika onoga što će se modernom sintagmom nazvati condition humaine (istaknuo I. F.)“. Frangeš, Ivo: U avliji, u prokletoj. Priča i egzistencija u Andrićevoj umjetnosti, u knjizi: Izabrana djela, str. 479. 203
Za Radovana Vučkovića Andrićev se roman referira na vrijeme u kojemu je nastao i, sukladno tomu, izaziva asocijacije (i) na totalitarizam ondašnjih fašističkih država. Tezu o tomu da se ovaj roman može interpretirati u svjetlu piščeva odnosa prema suvremenosti, zastupa i Tihomir Brajović sugerirajući da bi se Prokleta avlija mogla čitati i kao metafora Golog otoka (Brajović, Tihomir: Fikcija i moć. Ogledi o subverzivnoj imaginaciji Ive Andrića, Arhipelag, Beograd, 2011). Enver je Kazaz također otvorio pitanje odnosa prema onodobnom totalitarizmu pitajući se u kojoj je mjeri „priča o paranoji vlasti i fobiji podanika destabilizi-
126
književne perspektive
znaš“, šapuće Karađozov imitator fra Petru u povjerenju, „kakva je neka država i njena uprava, i kakva im je budućnost, gledaj samo da saznaš koliko u toj zemlji ima čestitih i nevinih ljudi po zatvorima, a koliko zlikovaca i prestupnika na slobodi. To će ti najbolje kazati’“204. Pozicija Džem sultana, u odnosu na Karađoza, naoko je drugačija. Dok upravitelj (bar neko vrijeme) glumi ulogu su bjekta, sultan-pretendent u igri moći kao da nema šanse. On se, unatoč svojim kvalitetama, ne uspijeva nametnuti kao važan čimbenik u složenoj političkoj partiji koja će ga, kako će se vi djeti, uništiti u potpunosti. Ipak, za razliku od Karađoza koji poput marionete u kazalištu (sjena) nema svijesti o vlastitoj neslobodi tj. statusu objekta, Džem je svoju ropsku poziciju osvijestio u potpunosti. Ono što u toj (samo)spoznaji dodatno intrigira jest činjenica da on prostor slobode, tj. zadnju crtu obrane vlastitog integriteta i ljudskog dostojanstva, vidi u svomu tijelu. Ironija takve pozicije (u kojoj traži da se njegovim posmrtnim ostacima ne manipulira) pokazuje se nakon smrti kada njegov leš, usprkos Džemovoj želji, postaje predmetom najnižih političkih manipulacija.205 rala tadašnji društveni sistem“. (Kazaz, Enver: Univerzalnost političkog romana, u: Ivo Andrić – pedeset godina kasnije, str. 42). Komentirajući recepciju romana u Titovu sustavu, Kazaz je upozorio na jedan paradoks: sustav je brzo reagirao na Andrićev roman i „odbranio se od njegove subverzivnosti time što ga je stavio u centar svog književnog kanona“ (Isto, str. 43). Izrazivši neku vrstu skepse prema nekim od navedenih alegorijskih interpretacija, K. Nemec je u tekstu Prokleta avlija kao mundus inversus ostao kod općenitih objekcija u kojima je, podsjećajući na poznato Foucaultovo tumačenje tzv. Benthamova panoptikuma, o Prokletoj avliji pisao kao o „modelu izokrenuta svijeta“, ne istaknuvši pri tomu ni jedan od ranije navedenih totalitarnih sustava kao moguću referentnu točku ovome romanu. Nemec, Krešimir: Andrićeva Prokleta avlija kao mundus inversus, str. 175–196. 204
Andrić, Ivo: Prokleta avlija, str. 120.
Džemovo poniženje (čak i nakon smrti) kad se svjetski moćnici, poput strvinara, otimaju za njegov leš, u nekim je segmentima podudarno s poniženjem koje doživljava Ćamil pri susretu s istražiteljima. Postupna degradacija mladića iz Smirne počinje bizarnim zatočenjem zbog njegova interesa za povijest. Nastavlja se i kulminira u istražnom postupku u kojemu se od njega očekuje priznanje navodne krivnje. Scenom posljednjeg saslušavanja dominiraju dva znakovita detalja: prelazak istražitelja na familijarno ti te, Ćamilu uvredljiv i odbojan, fizički kontakt. Percipirajući te „sitnice“ kao nedopustive, mladi Turčin na njih reagira instinktivno i snažno. Konačni je rezultat tuča koja dovodi do teških posljedica. 205
Za razliku od scena vezanih za Ćamila, a i ranije navedenih prizora vezanih za Džem sul tana, kod fra Petra se element tjelesnog ili materijalnog tijekom romana nigdje posebno ne ističe. Dapače, sukladno nekim unaprijed prihvaćenim pretpostavkama, njega se kao sve ćenika gotovo po automatizmu svrstava u zonu duhovnog. Ipak, nije nezanimljivo da (uz priču o njegovu životu i zatočeništvu u Prokletoj avliji) iza njega ostaju materijalni tragovi. Tupi zvuk alata na početku i na kraju romana kao da (p)ostaju posljednji materijalizirani akord njegova života. A on, kako to tumači Ivo Frangeš, „i nije ništa drugo nego otkucavanje metronoma povijesti“. Frangeš, Ivo: U avliji, u prokletoj. Priča i egzistencija u Andrićevoj umjetnosti, u knjizi: Izabrana djela, str. 482.
127
perina meić
Sveden na sredstvo u kompliciranoj igri moći Džem postaje simbolom svih slabih subjekata predodređenih da, unatoč svemu, gube. Za razliku od Karađozovih dijaloških replika koje, bar naoko, ostavljaju dojam da upravitelj ima svoj glas, Džem ne izgovara ni jednu jedinu riječ. Njegove iskaze prenose drugi.
Podudarnosti i veze među likovima Sve likove u Prokletoj avliji, neovisno u koji smo ih oblikotvorni model svrstali, vezuje niz zanimljivih podudarnosti.206 One se pojavljuju na razini ispripovijedanog, potom na razini načina na koji se pripovijeda, te preko različitog amblematičnog znakovlja. Na razini ispripovijedanog najistaknutije zajedničko obilježje svih likova jest pozicija ropstva i neslobode koja se može tumačiti u sferi denotativnog i konotativnog (ova potonja osobito dolazi do izražaja u slučaju Karađoza, koji je, za razliku od ostalih, formalno gledano slobodan, ali je suštinski zatočen207). Na razini načina na koji se pripovijeda također se uspostavljaju zanimljivi suodnosi. Oni se, s obzirom da su u izravnoj svezi s osobnošću likova, često zasnivaju na oprekama: racionalno – iracionalno, ekstrovertirano – introvertirano, optimizam – malodušje, zdravlje – bolest. Slojevitost njihovih relacija možda najbolje pokazuje odnos među dvama, moglo bi se reći, glavnim likovima u romanu: fra Petrom i Ćamilom. Različitosti se odnose se na njihovo podrijetlo, životnu sudbinu i psihološki profil. Fra Petar je, po svojoj smirenosti i razboritosti, čista suprotnost introvertiranom, hipersenzibilnom i iracionalnom Ćamilu. Kad je pak riječ o sličnostima, u prvi se plan (uz zatočeništvo u Prokletoj avliji) ističe intelektualna i duhovna radoznalost koja se najjasnije očituje kroz ljubav za knjige. To Prema Radovanu Vučkoviću, takav je tip međuovisnosti među likovima (koji, kako veli, „simbolizuju neka stanja i situacije“ i istodobno djeluju „kao realne ličnosti, sa svojim oznakama lica određene istorijske sredine“) pomogao Andriću u sagledavanju „problema humane svesti (istaknuo R. V.) koju dovodi do poniženja totalitarni državotvorni organizam“. 206
Vučković, Radovan: Velika sinteza. O Ivi Andriću, str. 421–422. Sa strašću prema svijetu zločinaca Karađoz, kako navodi V. Visković, „i sam postaje zarobljenikom Proklete avlije: čak prodaje veliku i lijepu obiteljsku kuću u gradu da bi se naselio uz sam zatvor i da bi kad god poželi neprimjetno ulazio u njega“. 207
Visković, Velimir: Pripovjedačko umijeće, u knjizi: Umijeće pripovijedanja (ogledi o hrvatskoj prozi), Znanje, Zagreb, 2000, str. 17.
128
književne perspektive
međutim, kako bi se moglo zaključiti na temelju prvih susreta, nije bilo dovoljno za uspostavljanje intenzivnijeg dijaloga. Razgovori su među njima, stječe se dojam, po svojoj naravi uglavnom bili jednosmjerni. Komunikacija je na počecima zapinjala sve do trenutka dok se nije otvorila prava tema – priča o Džem sul tanu. Fra Petar od tada postaje još zainteresiraniji promatrač i slušač svega onoga što se tijekom romana, a preko naracije o sudbini sultana-pretendenta, postupno artikulira kao priča o Ćamilovu životu.208 On ubrzo postaje svjedokom mladićeve intimne drame, očevidac njegova neumitnog propadanja. Fratrova pasivnost u odnosu na nezaustavljivi razvoj njegove bolesti ne znači ravnodušnost. Naprotiv, iluzija koju Ćamil (pripovijedajući o Džem sultanu, tj. samome sebi) stvara, na fratra ima gotovo hipnotičko djelovanje. Prepuštajući se magnetizmu i učincima takve vrste naracije (zapravo propadanja) fra Petar, iako po prirodi razborit i sabran, nije u stanju prekinuti mladićevo kazivanje. S velikim interesom iščekuje nove vijesti – koje mu ka snije donosi paranoični Haim. Čak i onda kad je Ćamil nestao iz njegova života, pripovijedanje o mladiću iz Smirne ostaje jednom od njegovih stalnih preokupacija. Postavlja se pitanje zašto? Što je to racionalnog, skromnog bosanskog fratra tako dubinski povezalo s neobičnim mladim Turčinom? Odgovor na navedeno pitanje možda je moguće naći u jednoj, naoko nevažnoj, sceni iz VIII. poglavlja. U njoj je ispripovijedan fra Petrov san, tj. njegov razgovor s Ćamilom, u kojemu ga, dajući mu gotovo očinske savjete, tješi nadom u ozdra vljenje od njegove, kako veli, bolesti. Fratrovo viđenje onoga što kod mladića uočava kao nezdravo, bitno je drugačije iz vizure neobičnog zatočenika iz Smirne. To se najjasnije očituje onda kad mladi Turčin, braneći se od takvih, evidentno prijateljskih upozorenja, kaže: „ja i nisam bolestan, nego sam ovakav, a od sebe se ne može ozdraviti“209. Pitanje koje se vezano uz ovakav Ćamilov iskaz nameće, jest: nije li takva mladićeva lucidnost (po pitanju viđenja vlastite osobnosti) zapravo simbolični izraz fra Petrove podsvjesne želje da to zaista tako i bude, i je li slučajno da je cijeli prizor prikazan kao san u kojemu se, već u sljedećoj sekvenci, događa neka vrsta preobražaja – kad se Ćamilov pogled pretvara u pogled Džem sultana? Uspostavljene veze među likovima (ponajprije između mladića iz Smirne i sultana-preTu nastaje ono što Frangeš naziva „poezija međuovisnosti pričanja i slušanja: pričanja, koje je sposobnost da se zbilja oblikuje u vlastitu viziju; slušanja, koje je sposobnost da se pričanje pretvori u zbiljski događaj“. Frangeš, Ivo: U avliji, u prokletoj. Priča i egzistencija u Andrićevoj umjetnosti, u knjizi: Izabrana djela, str. 476. 208
209
Andrić, Ivo: Prokleta avlija, str. 115.
129
perina meić
tendenta) postaju još očitije, ali i složenije, nakon fra Petrova buđenja koje on sam opisuje riječima: „Neko negdje vikne (to se dvojica pobila) i trgne me. Prenem se, a ono nikog pored mene nema. Moja se cigara ugasila, a ruka mi još ispružena. Pa to sam ja sâm sa sobom razgovarao (istaknula P. M.)!“210 Obrat koji nastaje zbog činjenice da se razgovor s dvama likovima zapravo pretvara u fra Petrov monolog, otvara mogućnost interpretiranja u kojemu u prvi plan izbijaju neočekivane podudarnosti između fra Petra, Ćamila i Džem sultana. One, u kontekstu u kojemu se pojavljuju, najviše doprinose razumijevanju značenjskih dimenzija fratrova lika i to ponajprije na razini (ne)svjesnoga, gdje se iznenada aktivirao njegov duboko zepreteni, iracionalni dio bića koji, kako se može zaključiti, simbolički predstavljaju Ćamilov, odnosno Džemov lik. Zani mljivo je da se kao neka vrsta objedinjujućeg elementa među trima evidentno različitim osobnostima pojavljuju bolest i ludost. „Uplašim se“, kazuje fra Petar, „od ludila kao od zarazne bolesti i od pomisli da ovdje i najzdravijom čovjeku počinje s vremenom da se muti i priviđa“211. Apostrofiranje bolesti i ludosti ni ovdje, kao ni u drugim dije lovima romana, nije slučajno. U različitim se kontekstima one preobražavaju u složene književne znakove. Postavlja se pitanje kakva su im značenja i funkcije u ovom romanu?
Slabost bolesti i podvala ludosti Jedna od najistaknutijih i najsloženijih binarnih opozicija u Prokletoj avliji jest opreka na relaciji zdravlje/normalnost – bolest/ludost. Već se na samom početku romana, u opisu pro stora koji se vidi s prozora fra Petrove sobe (s mladićeve točke gledišta slika groba u snijegu podsjeća na svježu ranu212) suptil no nagovještava da će bolest, a kasnije i ludost, biti neka vrsta konstante u romanu. One se vezuju za Prokletu avliju koja, kao 210
Isto, str. 115.
211
Isto, str. 115–116.
Time se, prema tumačenju V. Viskovića, slika pustoga groblja pretvara u „simbolički, metonimijski prizor ljudske smrtnosti, konačnosti, prolaznosti (…)“. 212
Visković, Velimir: Pripovjedačko umijeće, u knjizi: Umijeće pripovijedanja (ogledi o hrvatskoj prozi), str. 10–11.
130
književne perspektive
suprotnost normalnom vanjskom svijetu, postaje utjelovljenje svega nezdravog. Kao prostor neslobode, nadzora, čak i paranoje, ona ih ujedno generira, pa je donekle i očekivano da su sve priče o carigradskom zatvoru i njegovim stanovnicima pod dojmom poremećenih odnosa koji tamo vladaju. Ludost i bolest dobivaju različita značenja, te snažno utječu na sudbine likova u romanu. Tako je, primjerice, fra Petra ludi stjecaj okolnosti doveo u Prokletu avliju. Moglo bi se to reći i za mnoge druge, među njima i Zaima koji, ponavljajući svoje prijestupe po nepoznatom bolesnom obrascu, stalno upada u nove probleme. U znaku je bolesti i Haimova paranoična percepcija svijeta koji ga okružuje, kao i stalni strah od uhoda i špijuna: „Sve sam bolesnik i ludak, i stražari i apsenici i špijuni (a gotovo svi su špijuni!), da i ne govorim o najvećem ludaku, Karađozu. U svakoj drugoj zemlji na svetu on bi bio odavno u ludnici. Ukratko, sve ludo (sve istaknula P. M.), osim vas i mene.“213 Bolest i ludost su, dakle, svuda u Prokletoj avliji. Pojačava ih trula i opasna jugovina koja sa sobom nosi poremećaje odnosa, nekontrolirane ispade, neku vrstu anarhičnog i kaotičnog stanja. Njega je, čak i u ovakvo osmišljenom sustavu nadzora, teško kontrolirati. Bolest i ludost tada dobivaju dramatične oblike. Prokleta se avlija preobražava u scenu koja kao da funkcionira prema načelima ekspresionističkog kazališta. Činjenica da se kao redatalj takvih bolesnih promjena pojavljuje vrijeme, otvara raznolike mogućnosti interpretacije. Tako je, primjerice, moguće zapitati se: nije li vrijeme/povijest (ne)vidljiva sila koja nagriza i najtvrđi sustav, te unosi nemir i u najokoštalije strukture? Njihov podrivački potencijal, na simboličkoj razini, pokazuje i način na koji je Andrić, kao važan motivacijski poticaj, u središte romana umetnuo povijesnu epizodu, tj. priču o prošlom vremenu i nesreći pojedinca u njemu. Subverzivni se potencijal takve strategije može očitovati na dvjema razinama: a) na šire povijesnoj, u kojoj se pokazuje da Bajazitov mlađi brat, unatoč svojoj teškoj poziciji, ipak može biti faktor destabiliziranja sustava i b) na razini običnih, političkoj povijesti možda ne osobito zanimljivih, svakodnevnih ljudskih sudbina koje, motivirane prošlošću, u nekom kasnijem razdoblju mogu izazvati sumnju i zazor te dati impuls rušenju su 213
Andrić, Ivo: Prokleta avlija, str. 117.
131
perina meić
stava. Na toj se razini tzv. povijesti odozdol (tj. iz perspektive običnih, malih ljudi i njihovih svakodnevnih životnih praksi) otvara čitav jedan mozaik priča (o) marginalac(im)a koji, kao zatočenici jednog vremena i njegovih na(d)zora o slobodi, krivnji i pravednosti, svojim sitnim gestama (ne)hotice propituju sustav i njegovu čvrsto uspostavljenu hijerarhiju. Među njima ista knuto mjesto, u smislu podrivačke učinkovitosti, imaju upravo ludost i bolest. Percepcija navedenih znakova kod različitih likova pokazuje svu raznolikost semantičkih polja koje pokrivaju. Jedna dimen zija nastaje u, uvjetno rečeno, krugu njezinih upravitelja. Tako je Karađozov prethodnik carigradski zatvor doživljavao kao neku vrstu karantene, a na njezine stanovnike gledao „kao na opasne i teško izlečive bolesnike koje raznim merama, kaznama i strahom, fizičkom i moralnom izolacijom treba držati što dalje od takozvanog zdravog (sve istaknula P. M.) i poštenog sveta“214. Kod njegova je nasljednika posebno uočljiv zazor prema političkim zarobljenicima za koje, kako se navodi, nikad nije znao jesu li ludi ili pametni, a koji su mu ulijevali „sujevjeran strah i nago nsku odvratnost“215. Likovi zatočenika također imaju svoje viđenje bolesti i ludosti. Tako primjerice fra Petar već nakon prvih susreta s Ćamilom uočava da je mladić iz Smirne, s odsutnim pogledom, čestim zastajkivanjima na sredini rečenice i mehaničkim ponavljanjem riječi, zapravo bolestan, a to iz njegove perspektive znači i ne sretan čovjek. Kod mladog su Turčina bolest i ludost dio osobnosti, ali i važan motivacijski poticaj koji mu pomaže da fragmente iz prošlosti transponira u sadašnjost, u iluziju/fantaziju. One mu omogućuju, kao posve prirodno, poistovjećivanje s povijesnom osobom Džem sultana. Promatrane s tog stajališta bolest i ludost ne moraju nužno biti problematične, pa ni posebno subverzivne. Takvo je razu mijevanje navedenih znakova verbalno najpreciznije artikulirao Haim kad je, nagađajući o Ćamilovu svršetku, kazao: „Tu će, među ludacima, njegova pričanja o sebi kao nasle dniku prestola biti ono što su sve reči i razgovori ludaka, bez 214
Isto, str. 27.
215
Isto, str. 67.
132
književne perspektive
opasna bolesnička maštanja na koja se niko ne osvrće. A takav poremećen i bolestan čovek, uostalom, i ne živi dugo nego nestaje lako i brzo sa sveta, zajedno sa svojim nezdravim (sve istaknula P. M.) maštanjima, a da niko o tom nikom ne mora da polaže računa.“216 Značenja navedenih znakova ovim se, međutim, ne iscrpljuju, kao što se ne umanjuje ni njihov podrivački potencijal. Bolest i ludost, u odnosu na sustav, mogu biti itekako subverzivne. Najbolje to pokazuje Ćamilov primjer. Njegovu identifikacijsku gestu – iako je posve jasno da je nastala kao produkt nezdrava stanja i nesretnih okolnosti – sustav tumači najprije kao slabost, a ubrzo zatim i kao opasnost koju treba suzbiti najoštrijim sankcijama, i što je moguće prije. Bolest i ludost, kao otklon od svega što se uvriježilo držati normalnim, ozbiljnim i uobičajenim, tako se pokazuju kao značenjski složeniji no što bi se na prvi pogled moglo pretpostaviti. Na simboličkoj razini one postaju neka vrsta podvale totalitarnom sustavu i pohvale subverziji marginalnih koji se pokazuju njegovom najslabijom karikom.
Amblematično znakovlje Bolest i ludost važne su i u smislu pripovijedanja (jer veći dio likova dijegetskog oblikotvornog modela ima bolesnu potrebu za pričom i pripovijedanjem). Na toj razini one postaju ekvivalentom nestrukturiranom poticanju naracije modernog, asocijativnog tipa koja se otima uzročnoposljedičnom slijedu dovodeći se u razlikovni odnos s tradicionalnim, napose realističkim, modelima pripovijedanja. U suglasju s takvim tipom narativnih strategija (u kojima se asocijativnost iskorištava do maksimuma) jest i apostrofiranje pojedinih amblematičnih znakova. Njih je Andrić, kao autor s povjerenjem „u umjetničku rječitost dataljā“217, koristio dvostruko: a) da bi uspostavio čvršće spone među pojedinim fragmentima i b) kako bi istaknuo podudar nosti među likovima. Među takvim se, karakterističnim, simboličnim znakovima izdvaja nekolicina koje u nastavku valja podrobnije prokomenti216
Isto, str. 104.
217
Lešić, Zdenko: Pripovjedač Ivo Andrić, u: Ivo Andrić – 50 godina kasnije, str. 59.
133
perina meić
rati. To su: motiv knjige, (nakaznog) oka, priče o ženama i krugovi. Knjiga se u Prokletoj avliji pojavljuje na različitim mjestima na način da, na simboličkoj razini, ne povezuje samo pojedine pripovjedne sekvence, nego i likove uz koje dolazi (najprije fra Petra i Ćamila, a potom i Karađoza i izmirskog valiju). Prvi je put nalazimo u kontekstu razgovora o Karđozovu podrijetlu. Tu saznajemo da je on, kao i njegov otac (nastavnik u nekoj vojnoj školi), u mladosti bio ljubiteljem knjiga. Pojavljuje se i kad se pripovijeda o Ćamilovoj mladosti i njegovu predavanju knjizi u kojemu ga je, kako doznajemo, svesrdno pomagao otac. Knjiga u romanu funkcionira i kao spona između mladog Turčina i fra Petra. Na početku su njihova poznanstva upravo razgovori o knjigama potaknuli kasnije intenziviranu povezanost. Motiv knjige je značenjski najsloženiji i najupečatljiviji kad se pojavljuje kao neka vrsta najave Ćamilova lika. Scena njegova dolaska u Prokletu avliju strukturirana je tako da podsjeća na tehniku filmske montaže. U krupnom kadru, neposredno prije mladićeva pojavljivanja, pred fra Petrovim očima iskrsava nevelika, u žutu kožu povezana knjiga. Fratrova percepcija i reakcija imaju snažan dramski naboj. Ne vjerujući, kako se kolokvijalno veli, svojim očima, on ih instinktivno zatvara i ponovno otvara skeptičan prema ideji da je nešto tako lijepo i raskošno moguće vidjeti u Prokletoj avliji. Kao simbol znanja i mudrosti, kao suprotnost svemu onomu što carigradski zatvor jest, ona kod njega izaziva sjećanja „na nešto od izgubljenog, ljudskog i pravog sveta koji je ostao daleko iza ovih zidova“218. Kako odmah nakon knjige slijedi pojava zatočenog Turčina, ranije se uspostavljena, pozitivna simbolika, automatski prenosi na mladića. Nova značenja nastaju onda kad se fra Petrov pogled usmjerava prema njegovim očima i bolesnom pogledu koji ga, poput magneta, fiksira onemogućujući mu pozornije promatranje ostatka lica ili dijelova tijela. Kako je već rečeno, knjiga za fra Petra i mladića iz Smirne ima izrazito pozitivne asocijacije. No kod nekih drugih likova, vezanih za hijerarhijski uspostavljen sustav nadzora, ona izaziva krajnje iracionalne i negativne reakcije. Dovoljno je sjetiti se zaprepaštenja koje su izazvale kod izmirskog valije. Njegova reakcija u kojoj se miješaju sumnjičavost, odbojnost i strah još je znakovitija jer proizlazi iz sfere nesvjesnog. On, naime, samom 218
Andrić, Ivo: Prokleta avlija, str. 44.
134
književne perspektive
sebi nije umio objasniti zašto knjige, naročito one strane i u tolikom broju, u njemu izazivaju „takvu mržnju i toliki gnev“219. Njegov je (ne)svjesni strah tako duboko ukorijenjen da mu ni autoritet učenog i razboritog kadije nije bio dovoljan kako bi ga razuvjerio u to da nikakve opasnosti od njih nema. Valija se, iako bez ikakva racionalnog uporišta za svoj strah, ponaša (očekivano) kao poslušna marioneta sustava koja jedino sigurno utočište vidi u zalaganju za čvrsti poredak. Slobodna misao ili bilo koji oblik individualnog djelovanja za njega nisu opcija: „Ja niti čitam knjige nit’ hoću da mislim za drugog. Nek svak misli za sebe. Što ja da strepim zbog njega? U mom vilajetu svak treba da pazi šta radi i govori. Ja znam samo jedno: red i zakon.“220 Drugi zanimljiv znak koji se nenametljivo pojavljuje tijekom cijeloga romanu jesu priče o ženama. Njihov značenjski poten cijal djelomično povećava činjenica da u cijelome romanu (ako se izuzme priča o Ćamilovoj majci i fragmenti o neimenovanoj djevojci Grkinji u koju se mladić iz Smirne nesretno zaljubio, a koje se spominju usputno) uopće nema žena. Sve priče o ženama (najčešće ih pripovijeda Zaim), na simboličkoj razini, predstavljaju želju za bijegom iz nevesele zatvorske realnosti. One funkcioniraju kao svojevrsni nadomjestak svemu onomu što u okružju Proklete avlije nedostaje, te kao simbolični izraz nastojanja da se usprkos svemu dođe do ljepšeg, čovjeka dostoj nijeg svijeta. Element ženskog osobito je važan za razumijevanje Ćamilova lika. Mladić iznimne (u romanu se veli: ženske) ljepote (u muškom vidu), baštinjene od majke Grkinje, on se već svojim fizičkim izgledom, a kasnije i ponašanjem, izdvajao kao drukčiji i neuklopljen. I upravo zahvaljujući toj, tradicionalno interpretiranoj ženskoj komponenti njegove osobnosti, on se s vremenom preobražava u slabi subjekt. Najeksplicitnija potvrda takva njegova statusa došla je (ne slučajno) upravo u trenutku neuspjele realizacije ljubavnog odnosa sa ženom. Tu se on, kao tipičan slabi subjekt, tj. kao onaj koji pokazuje nemoć na svim poljima koja potvrđuju (patrijarhalni koncept) muškarca, povlači i, već na samom početku, odustaje od borbe. To ga je iskustvo nemoći suočilo s razmjerima vlastite otuđenosti. Tek je tad, navodi se u Prokletoj avliji, shvatio ono što ranije „zanesen i mlad, nije ni 219
Isto, str. 64.
220
Isto, str. 65.
135
perina meić
slutio: šta sve može da deli čoveka od žene koju voli i uopšte jedne od drugih“221. Za razliku od znakovlja kakvi su motivi knjige ili priče o ženama koje, načelno se može reći, imaju pozitivan predznak, u romanu se pojavljuje, i na osobit način ističe, znak s posve drukčijim, (u načelu) negativnim konotacijama. Njegova simbolika kao da proizlazi iz onoga što se u islamskom svijetu naziva tzv. zlim okom. Riječ je o oku koje „simbolizira osvajanje moći nad nekim ili nečim zbog zavisti ili zle nakane“222. Takav se motiv oka u Prokletoj avliji pojavljuje u dvama slučajevima. U prvom kod Karđoza, i to kao upečatljiv i prepoznatljiv znak njegove osobnosti. Njegovo je desno oko, saznajemo u romanu, imalo nevjerojatne transformacijske mogućnosti: kretalo se po put kakva reflektora, iskakalo iz očne duplje i u nju se vraćalo. Istodobno je „napadalo, izazivalo, zbunjivalo žrtvu, prikivalo je u mestu i prodiralo u najskrovitije kutove njenih misli, nada i planova“223. Izgledajući kao da postoji neovisno od ostatka lica, ono konotira nadzor, kontrolu, čak i opasnost. Stoga nije slučajno da je postalo nekom vrstom zaštitnog znaka upra viteljeve osobnosti, a slijedom toga i same Proklete avlije. Motiv nakaznog oka ističe se na još jednom mjestu u romanu. Na prvi pogled motiv je ovog oka, za razliku od Karađozova, drugačiji. Vezan je za lik nesretnog Džem sultana. U petom poglavlju romana opisana je slika na kojoj se dosta jasno vidi stupanj njegove fizičke, a onda i svake druge ruiniranosti. Općem dojmu njegova propadanja – pripovjedač veli da je Džem, iako još mlad, na slici izgledao 10 godina stariji – na osobit način pridonosi spušten lijevi očni kapak koji mu daje izgled čovjeka „koji nišani“ (desnim okom, op. P. M.).224 Značenje navedenog motiva u suprotnosti je sa značenjem oka koje konotira spoznaju, i simbol je intelektualne budnosti i opažanja. Ipak je važno jer se preko njega uspostavljaju suptilne analogije među dvama likovima stvaranim sukladno mimetičkom oblikotvornom modelu: Karađozom i Džem sultanom. Na prvi pogled, oni su ljudi drukčijih osobnosti i različitih sudbina, ne pripadaju čak ni istom vremenu, pa ipak, povezani su znakom preko kojega se na simboličkoj razini progovara o razmjerima njihova propadanja, kao i poziciji objekta, a ne subjekta vlastite sudbine. 221
Isto, str. 59.
Rječnik simbola, NZMH, Zagreb, 1983, priredili: Jean Chevalier i Alain Gheerbrant, str. 452. 222
223
Andrić, Ivo: Prokleta avlija, str. 30.
224
Isto, str. 85.
136
književne perspektive
Uz navedene, u romanu se pojavljuje još jedan, indikativan znak. Riječ je o motivu krug(ov)a. Krugovi su u Prokletoj avliji prisutni na više razina. Na razini formalnog uobličavanja teksta sugeriraju sklad, strukturalnu svrsishodnost. Simbolom su beskonačnog i cikličnog vremena, te savršenstva i vječnosti.225 Na razini detalja, najupečatljivija se značenja javljaju u kontekstu pojedinih likova (npr. stvaraju se oko Zaima sklonog pripovijedati u krupnim potezima svoje izmišljene podvige). U tom smislu može se upozoriti i na, uvjetno rečeno, krug koji među sobom stvaraju fra Petar i Ćamil. Izmjenjujući tijekom razgovora pokoju talijansku riječ, oni uspostavljaju neku vrstu internog, samo njima znanog, koda kojim se ograđuju i izdvajaju od okoline. Krugovi u Ćamilovu slučaju funkcioniraju i kao neka vrsta simptoma. Upravo tamni kolutovi oko njegovih očiju, kao vidljivo očitovanje unutarnje patnje i bolesti, nagovještavaju tragični slijed događaja i tešku sudbinu. Njihova je simbolika izrazito sugestivna u sceni kojom se najavljuje mladićevo zadnje saslušanje. Mrak koji steže i guta bijele zidove Ćamilove ćelije, a kasnije i njega samoga, priziva čitav niz asocijacija, među njima i na krugove Danteova Pakla.226
Prokleta avlija – (pri)povijest odozdol zaključna razmatranja Andrićeva Prokleta avlija složena je romaneskna struktura u kojoj, kako je više puta istaknuto, pripovijedanje ima jednu od najvažnijih uloga. Odabir temā i načini pripovijedanja u pose Kad je riječ o formalnom ustrojstvu Andrićeva romana, književni su kritičari, bez iznimke, suglasni oko toga da je u njemu do punog izražaja došlo savršenstvo kružne, prstenaste sižejne strukture. Koliko je ona dobro promišljena i razrađena u najmanjoj pojedinosti, potvrđuje i komentar R. Vučkovića: 225
„Stoga je okvirna prološko-epiloška priča o fra Petrovoj smrti i tišini, koja se uselila na mesto vedrog i veselog čoveka, jedna celina za sebe. To daje određen prizvuk svemu onome što se u povesti postavlja, dodiruje i razrešava. Ali ona živi i kao nezavisan deo celovite piščeve vizije sveta, sa svim njenim preobražajima i prelivima od najranijih početaka do danas.“ Vučković, Radovan: Velika sinteza. O Ivi Andriću, str. 416. U Prokletoj avliji, komentira Radovan Vučković, „nastaje pravi pakao koji opet ima dvostruki smisao: pakao grupe ljudi izolovanih zatvorskim zidinama, ali i pakao egzistiranja ljudskog roda, kome je ukinuta mogućnost transcendiranja prema nekoj višoj istini i koji je sveden na puko istrajavanje u gomili vezanoj prisilnim institucionalnim zakonima“. 226
Isto, str. 421.
137
perina meić
bnoj su vrsti korelacija s osobnostima likova koji su, kako se pokazalo, glavni oslonac cjelokupne strukture. Iako u nekim slučajevima kreirani po modelima osoba iz stvarnosti, funkcioniraju kao složeni književni znakovi među kojima se, unatoč individualnim osobitostima, pojavljuju određene sličnosti.227 One su najizrazitije u načinima njihove artikulacije. Uzimajući u obzir takav tip podudarnosti u ovom su radu, u općim crtama, opisane dvije skupine likova: dijegetskog i mimetičkog oblikotvornog modela. Razlikovni se odnos među njima uspostavlja s obzirom na pitanje jesu li likovi koji im pripadaju pripovjedači ili nisu, tj. jesu li subjekti ili objekti naracije. Likovi dijegetskog oblikotvornog modela, kako je više puta ista knuto, naratori su s margine koji nemaju potencijal nametnuti se, biti ozbiljnim čimbenikom „velike“, političke povijesti. Ipak, zanimljivo je da je Andrić upravo takvim, povijesno irelevantnim figurama dao „pravo glasa“, a preko toga i mogućnost na individualnost i profiliranje vlastite (svjetonazorske i dr.) pozicije. Za razliku od njih, likovi mimetičkog oblikotvornog modela ima ju više kapaciteta nametnuti se kao povijesno važni čimbenici. Znakovito je, međutim, da im pisac oduzima glas pozicionirajući ih kao objekte, a ne subjekte naracije. U knjizi O Prokletoj avliji Petar je Džadžić pokušao ukazati na podudarnost mitsko-legendarnih struktura i nekih situacija i likova opisanih u romanu. Prema njegovim istraživanjima likovi fra Petra, Ćamila, Karađoza i Haima predstavljaju modele likova arhetipskog sklopa. To, prema Džadžiću, znači da se u njihovim životima ili odnosima kriju ritualnomitološki elementi inicijacije, umiranja i ponovnog rađanja, a onda i arhetip braće neprijatelja i sl. Uz njih, autor je u istraživanju pozornost posvetio i neimenovanom mladiću koji, neprimijećen i bez želje za nametanjem, evocira fra Petrovu priču o tamnovanju u Prokletoj avliji. Istaknuvši u prvi plan njegovu diskretnost i anonimnost, upozorio je na činjenicu da su upravo takve osobine navele pojedine istraživače na krive pretpostavke o njegovu identitetu (autor navodi primjer Ive Vidana koji je, poput mnogih drugih, neimenovanog mladića pogrešno poistovjetio s mladim fra Rastislavom). Kao zastupnik implicitnog autora ovaj, kako ga naziva Džadžić, „ćutljivi konferansije zbivanja“, otjelotvoruje načelo fiktivnog pripovjedača (Džadžić, Petar: O prokletoj avliji, str. 26). 227
Za razliku od ovakvog Džadžićeva tumačenja pozicije pripovjedačā, u kritici su se o ovom Andrićevu romanu pojavljivala i drugačija mišljenja. Zastupaju ih istraživači koji u iskazima Andrićevih pripovjedača, po svaku cijenu, tragaju za stajalištima samog pisca (npr. Muhsin Rizvić). Na njihov je pristup neizravno upozorio Zdenko Lešić. On je u tekstu Pripovjedač Ivo Andrić, upućujući im oštru kritiku zbog pojednostavljenog poistovjećivanja empirijskog autora s pripovjedačima u djelu, zapisao: „A presudno je važno istaći da u romanu nijedan od tih glasova nije opunomoćen kao autorov glasnogovornik, niti mu je pridat autoritet konačnog suda i konačne istine. Ako čitatelj to ne uoči i ne shvati da ga pisac – tim postupkom višeglasja (istaknuo Z. L.) – uvodi u jedan razdjelni svijet, ili tačnije u različite, paralelne svjetove, koji kohabitiraju jedan uz drugog, a s prezirom se jedan prema drugom odnose, onda takav čitatelj naprosto ne zna čitati jedan ovakav polifoni roman (istaknuo Z. L.).“ Lešić, Zdenko: Pripovjedač Ivo Andrić, u: Ivo Andrić – 50 godina kasnije, str. 57.
138
književne perspektive
Postupcima kojima su likovi s potencijalom da budu u poziciji moći izmješteni s pretpostavljenog centra na periferiju, posti gnuta je i neka vrsta ironijskog obrata: uloge i njihovo značenje na pretpostavljenoj ljestvici vrijednosti distribuirane su suprotno od očekivanog. Pozicija (ne)moći svakog od likova istaknuta je uspostavlja njem analogija među značenjskim dimenzijama svakoga od njih. U tu su svrhu dobro poslužili i amblematični znakovi o kojima je bilo riječi u trećem dijelu ovog rada. Analiza njihovih značenjskih polja otkrila je niz podudar nosti. Primjerice, preko motiva knjige aktivirana je relacija Ćamil – fra Petar, koja je kasnije obogaćena otkrivanjem/uspostavljenjem analogija s Karađozom (iz faze rane mladosti) i kasnije (istina s negativnim predznakom) s izmirskim valijom. Kad je riječ o pričama o ženama, zanimljive se analogije mogu primijetiti među pojedinim aspektima Ćamilova i Zaimova lika, tj. načinima na koji pripovijedaju. Motiv nakaznog oka, u pojedinim segmentima, povezuje Karađoza i Džem sultana, a slijed asocijacija može dalje uputiti na podudarnosti s bolesnim Ćamilovim pogledom. Način percepcije tjelesnosti/materijalnog povezuje Džem sultana i Ćamila, a s njima, na određeni način, čak i fra Petra. Suprotnost na relaciji zdravlje – bolest, pokazala se također važnom za uspostavljanje podudarnosti među gotovo svim likovima u romanu itd. Čitav niz ovih, ali i drugih, relacija pokazuje da je Prokleta avlija koncipirana kao svojevrsni mozaik pripovjednih seg menata o različitim likovima i njihovim sudbinama u kojemu se, prepoznatljivom narativnom polifonijom, postupno stvara slika o jednom vremenu.228 S obzirom da je ta slika kreirana iz perspektive onih s povijesne i društvene margine (tj. pozicije odozdol), kao i zbog činjenice da se ona ne temelji na kaziva Način na koji Andrić uspijeva objediniti različite vremenske planove te uspostaviti analogije među likovima, D. M. Jeremić prokomentirao je riječima: 228
„U tom traganju pripovedačka sadašnjost (popisivanje stvari tek umrlog fra Petra), vreme Proklete avlije, tamnovanja fra Petra i nesrećne sudbine Ćamila iz Smirne (u kojem se pripoveda na osnovu sećanja fra Petra) i, najzad, vreme nesretnog, nesuđenog sultana Džema (o kojem govori historijski amater Ćamil), stapaju se logično, stilski, sintaksički i jezično u jedno isto ‘čisti trajanje’, iz čijeg aspekta nema razlike između ova tri vremenska i dva istorijska plana, dovodeći nas tako do zaključka da je u životu, u osnovi, uvek bilo isto, to stoga neko i može da se identifikuje s drugim i kad ga od njega dele vekovi, kao što se Ćamil identifikovao s Džemom.“ Jeremić, Dragan M.: Čovek i historija u književnom delu Ive Andrića, u: Zbornik radova o Ivi Andriću, SANU, Beograd, 1979, uredio: Antonije Isaković, str. 148.
139
perina meić
nju o velikim povijesnim događajima i njihovim dionicima, nego na priči o sudbinama likova s ruba i njihovim svakodnevnim životnim praksama, moglo bi se reći da ona ima obilježja alternativne, tzv. „male povijesti“.229 U takvom se tipu teksta priče o sudbinama običnih, naoko nevažnih i marginalnih ljudi pokazuju paradigmatičnima, ne samo s obzirom na vrijeme kojega su dio, već i u širem kontekstu. Zahvaljujući načinima na koje su pripovjedno uobličene aktiviran je simbolički potencijal tek sta, koji, kako se može vidjeti, donosi nove poglede ne samo na opću, povijesnu sliku, nego i na svaki njezin pojedinačni dio. *** (Re)konstruirajući fragmente jednog povijesnog trenutka, stavljajući u prvi plan (povijesno) marginalne likove i njihove životne priče, Andrić je romanom Prokleta avlija stvorio osobit oblik (pri)povijesti odozdol. Činjenica da je glavni zalog njezine umjetničke, pa i povijesne autentičnosti upravo pozicija drugo sti njezinih pripovjedača, govori ponešto o njezinu subverzivnom potencijalu. O njezinim estetskim dometima dosta može reći i činjenica da pripovjedni, poviješću motiviran, svijet Proklete avlije i danas plijeni aktualnošću, značenjskom kompleksnošću, ali iznad svega umjetničkom virtuoznošću.
Takav je tip povijesti, po nekim svojim obilježjima, srodan franjevačkim ljetopisima, koji se, kako pokazuju analize Ive Beljan, mogu promatrati ne samo kao historiografsko, već i kao zanimljivo književno štivo. Analizirajući Bogdanovićev Ljetopis kreševskoga samostana (koji je Andriću u ovom, ali i u nizu drugih djela bio inspirativan), autorica je uočila indikatore koji ukazuju na to da je u njemu moguće pronaći elemente tzv. povijesti odozdol. Najjasnije se očituju onda kad se piše o svakodnevnim, običnim stvarima gdje „pojedinosti svakodnevice postaju čak i važnije od uobičajenih tema o ratovima i carevima“. Beljan, Iva: Pripovijedanje povijesti. Ljetopisi bosanskih franjevaca iz XVIII. stoljeća, Synopsis, Zagreb – Sarajevo, 2011, str. 205. 229
Ti se elementi, smatra Beljan, mogu vidjeti i u pripovjedačevoj nepouzdanosti koja se dovodi u razlikovni odnos s objektivnim i nepristranim pripovijedanjem kakvoga je moguće naći u tzv. velikoj povijesti. Slično je i u Prokletoj avliji, u kojoj se, možemo dodati, navedena obilježja također prepoznaju kao važna sastavnica njezine strukture. Ona potvrđuju da su franjevački ljetopisi (i u ovom djelu) Andriću poslužili dvostruko: a) kao izvor iz kojega je preuzimao građu (pojedine priče, likove i sl.) i b) kao prihvatljiv narativni model po kojemu je oblikovao vlastiti književni tekst.
140
IV. Književni kritičar Stanislav Šimić
književne perspektive
Slobodar Stanislav Šimić o pjesništvu Janka Polića Kamova
S
tanislav je Šimić u više navrata i u različitim tekstovima (ili njihovim fragmentima npr. Pojave aktivizma, Autosarkazam kao pošast, Prve hrvatske kritike, Izraz narodnoga, Necijenjena poezija) pisao o pjesniku Janku Poliću Kamovu. S obzirom na obuhvatnost pogleda na Kamovljevo pjesništvo, kao i kritički intoniran ton, među njima se kao najvažniji izdvaja esej Veliki psovač i Antijob, objavljen 1936. godine u Savremeniku. Na 15ak stranica esej donosi Šimićev komentar Kamovljeva pjesništva, ali i autorovo viđenje stanja u hrvatskoj književnosti, kulturi i društvu uopće. Esej je iste, 1936. godine nagrađen nagradom DHK. Istodobno je izazvao i polemičke reakcije pisaca okupljenih oko časopisa Književna smotra230, koji su oštro kritizirali Šimićevo „bestidno“ isticanje primarnog, životinjskog i nagon skog u odnosu na čovjekove „duševne komponente“. Na meti kritike bio je i autorov idejni anarhizam, „nemoguć jezik i stil“ koji se, kako se navodi, doima kao „manijakalna halucinacija“. Na napade iz Književne smotre Šimić je odgovorio tekstom Sitnozor nad veličinama, koji, prema riječima P. Šimunovića, najbolje pokazuje njegovo „književno i političko stajalište“231. Nazivajući se naoružanim pacifistom Šimić u navedenom tekstu oštro napada religiozni fanatizam, te u istu ravan stavlja klerikalne i jugoslavenske fašiste navodeći da su oni „braća po nekulturnosti i nesocijalnosti, različiti tek po barjacima (…)“232. Uz to u ovom polemičkom odgovoru Šimić nastavlja detaljnije razlagati teze iz eseja Veliki psovač i Antijob, ali i nekih drugih tekstova u kojima je (istina u nešto manjem obujmu) također pisao o Janku Poliću Kamovu. U središtu je Šimićeva eseja Veliki psovač i Antijob avangardni potencijal Kamovljeva pjesništva i njegovo značenje u književnom, a onda u šire shvaćenom, kulturnom i društvenom okružju. S obzirom na način artikulacije navedeni je esej 230
Časopis Književna smotra 1933. pokrenuo je Kerubin Šegvić.
231
Šimunović, Pero: Kritika i hereza, Ziral, Mostar, 1997, str. 116.
232
Šimić, Stanislav: Sitnozor nad veličinama, Savremenik, Zagreb, 1937, str. 328.
143
perina meić
moguće promatrati kao osobit znak s aktivnim udjelom u dinamičnim semiotičkim procesima. Stupnjeve i razine na kojima su se oni odvijali moguće je razmatrati s obzirom na tri aspekta: sintaktički, semantički i pragmatički. Sintaktički bi aspekt u središte istraživanja stavio proučavanje odnosā među znakovima, tj. među Kamovljevim pjesništvom i Šimićevim ese jom. Semantički bi se usmjerio na ustroj i strukturu teksta Veliki psovač i Antijob. Pragmatični bi aspekt uključio sagledavanje učinaka koje navedeni znak (Šimićev esej Veliki psovač i Antijob) polučuje s obzirom na širi književni, kulturni i društveni kontekst. Analizirajući navedeni esej s obzirom na ova tri aspekta, načelno se može reći da on, kao znak, rječito govori o barem trima temama: o Kamovljevu pjesništvu, o Šimiću kao kritičaru i esejistu i, naposljetku, o semiozi, tj. znakovnim procesima u kojima se događa transformacija odabranog, referentnog sadržaja (Kamovljevo pjesništvo) u novi znak (Veliki psovač i Antijob) uobličen u esejističkom kodu, s otvorenom mogućnošću za poticanje novih procesa preoznačavanja. No prije nego što se analiziraju navedeni stupnjevi semioze i njihovi međuodnosi, valja se ukratko podsjetiti na osnovne informacije o životu i dijelu autora navedenog eseja. Stanislav je Šimić književni kritičar i pjesnik, mlađi brat poznatog hrvatskog pjesnika Antuna Branka Šimića. Rođen je u Drinovcima 1904. Umro u Zagrebu 1960. Kao književni je kritičar najaktivnije djelovao u prvoj polovici 20. stoljeća objavivši knjige: Krleža kao kritik (1933), Dalekozor duha (1937) i Jezik i pjesnik (1955). Zalagao se za tip kritike koja predsta vlja spoj znanosti i umjetnosti. Navedeno je stajalište zagovarao u čitavom nizu tekstova, a najjasnije i najsažetije eksplicirao riječima: „Najozbiljnije rasude o književnoj kritici jesu (1) da je ona umjetnost i (2) da je znanost.“233 Osim književne kritike pisao je i pjesme koje je objavio u pjesničkim zbirkama: Čitanka za sve društvene razrede (1939) i Gnjev i pjev (1956). Prevodio je s njemačkog, engleskog i francuskog. Uređivao je i samostalno pokretao nekoliko književnih časopisa (Slobodni spisi, Slog, Hrvatska revija i sl.). Za razumijevanje Šimićeve književnokritičke pozicije, a slijedom toga i teza koje je iznio u eseju o Kamovu, važan je nje233
Šimić, Stanislav: Pripomene o kritici, u knjizi: Jezik i pjesnik, Zagreb, 1955, str. 96.
144
književne perspektive
gov odnos prema tzv. aktivističkom ekspresionizmu.234 Među aktivističkim ekspresionistima čija je djela čitao na Šimića je veliki utjecaj imao Kurt Hiller, njemački esejist, novinar i pisac židovskoga podrijetla koji je, odbacujući lirske kanone i tip sentimentalne lirike, zagovarao koncept „totalne poezije“235. Riječ je o onom tipu poezije koja bi, kako navodi Vučković, odavala cijelog čovjeka i kojoj je „potreban jezik integralnog života“236. Na tragu Hillerova aktivizma (koji je, između ostalog, uključivao i borbu protiv nacizma i promicanje prava homoseksualaca) Šimić pokazuje sklonost prema vezivanju aktivizma za socijalizam, ali „s pozicije utopijskog aristokratizma duha i političkog liberalizma (…)“237. S druge su mu strane neprihvatljive Hillerove ideje o tomu da su književna djela važna primarno po svojim porukama i idejnom djelovanju, te da je forma nešto što treba odbaciti kao nebitno.238 Izrazitu odbojnost Šimić je pokazivao Razdoblje ekspresionizma premreženo je različitim strujama. Istražujući neke od njih Radovan je Vučković, u studiji Poetika hrvatskog i srpskog ekspresionizma, opisao tzv. apstraktni ekspresionizam kojemu, kad je riječ o hrvatskoj književnosti, inkliniraju A. B. Šimić i U. Donadini, te tzv. aktivistički ekspresionizam kojega po njemu najbolje reprezentiraju djela M. Krleže i A. Cesarca. 234
Opisujući ova dva fenomena, prepoznajući individualna odstupanja od opisanih modela, Vučković upozorava da se ekspresionizam proširio onkraj strogo postavljenih granica razdoblja nastavljajući se i u trećem desetljeću 20. stoljeća. Ovakav se način nastavljanja i transformacije ekspresionizma, kako je istaknuo, najpotpunije odrazio upravo u djelu Stanislava Šimića. „Od početka pod uticajem njemačke kulture i njenog racionalističkog i aktivističkog smera (K. Kraus), prateći metamorfoze toga književnog tipa u ekspresionizmu (K. Hiler) i docnije na nemačkoj građanskoj levici i u literaturi marksistički orijentisanih pisaca, Šimić je morao da krene sličnim putem, tj. da pokuša pravdati postojanje aktivizma u novim prilikama života i kulturnog rada.“ Vučković, Radovan: Poetika hrvatskog i srpskog ekspresionizma, Svjetlost, Sarajevo, 1979, str. 174. Za Kurta Hillera je, navodi R. Vučković, besmislen pojam lirike. O tomu je pisao u tekstu Protiv lirike iz 1913. Hillerov stav protiv lirike, pojašnjava Vučkovič, „znači koliko negaciju dotadašnjeg načina lirskog pevanja i jezičkih šablona, toliko i zalaganje za jedno novo, više saznajno nego sentimentalno pjesništvo, u čijem bi stvaranju učestvovala celokupna (istaknula P. M.) čovekova duhovnost“. 235
Isto, str. 79. 236
Isto, str. 79.
237
Šimunović, Pero: Kritika i hereza, str. 52.
Kako navodi R. Vučković, Hiller je u svom eseju Filozofija cilja navodio da su sva velika umjetnička djela postala velika „snagom slike sveta“ i „uzvišenošću njihovog šta (kurziv, R. V.), njihove ideje, njihovog cilja, njihovog etosa“. Ako se djelu, navodi Hillerove riječi Vučković, oduzme njegov sadržaj, ideja i moralno, tako da ostane njihov oblik „tada ostaju drangulije… Forma kao takva je prazna“. Vučković, Radovan: Poetika hrvatskog i srpskog ekspresionizma, str. 57. 238
Suprotno od ovoga Stanislav je Šimić u tekstu Jezik i pjesnik, promišljajući o kritici koja je usmjerena samo na govor o idejama u umjetničkom tekstu, zapisao: „Nije li forma sama po sebi djelo? Kako bi ona mogla biti ako ne forma nečega. To nešto, tojest djelo, jesu i same
145
perina meić
prema partijama i partijskim vođama, a slijedom toga i prema svakoj vrsti nametanja autoriteta.239 Na tragu takvih svojih uvjerenja, u duhu aktivističkog ekspresionizma i zalaganja za totalnu poeziju i cjelovita čovjeka, Stanislavu se Šimiću pjesništvo slobodara Kamova (slobodar je inačica pojma anarhist) nadalo idealnim predloškom za promišljanje književnih, kulturnih i, općenito, društvenih tema. U suglasju s Kamovljevim slobodarskim nazorima Šimić je kao ključne teme svog eseja izdvojio tri pitanja: odnos prema Crkvi i kršćanstvu, seksualnosti te aktivizmu, anarhizmu i revoluciji u najširem smislu riječi. Način obrade navedenih tema pokazuje da među dvama autorima (Šimićem i Kamovom) postoji visok stupanj usuglašenosti među svjetonazorskim pogledima koje povezuje snažan otpor tradiciji. Simbolička „razmjena“ ideja (među dvama piscima) odvijala se u zadanom značenjskom polju u kojemu je Ka movljevo pjesništvo figuriralo kao referent, odnosno „podloga“ u razradi navedenog eseja. Dinamični procesi preobrazbe bili su potaknuti Šimićevim komentarima Kamovljeva pjesništva. U slučaju Šimićeva eseja semioza se odvijala po prepoznatljivu obrascu. Značenjski su nukleusi, kod obaju znakovnih sustava, ostali više-manje isti. Razlike su među njima najočitije bile u stilu tj. odabiru kôda za izricanje stavova. S nakanom podrobnijeg tumačenja Kamovljeva pjesništva Šimić u eseju najprije pravi selekciju „glavnih“ tema, a potom ih kombinira sučeljavajući argumente za i protiv. Takvim načinom kodiranja otvorio je mogućnost za stvaranje šire „priče“, koja ne sadrži samo komentar jednog pjesničkog opusa, već u sebi uključuje i Šimićeve uvide o ondašnjem vremenu koje je pred književnost postavljalo nove izazove i zadatke. Stoga je za potpunije razumijevanje obujma i intenziteta procesa preoznačavanja, tj. transformira ideje za koje se veli da su u njemu. Forma je ujedno i forma ideja. Ideje ne mogu biti izvan nje; nerastavljive su od nje.“ Šimić, Stanislav: Jezik i pjesnik, u knjizi: Jezik i pjesnik, str. 36. Zanimljivo je da je Stanislav Šimić u svojim tekstovima uspoređivao Staljina s Hitlerom i Mussolinijem. Gledajući iz današnje pozicije, u to mu je doba spominjanje Hitlera i Mussolinija, ali i Staljina, u negativnom kontekstu, moglo (a na određeni način i jest) priskrbiti niz problema. Kako navodi Pero Šimunović, Šimić je 1937, u tekstu Europa pod nogama diktatora, komentirajući zbivanja u Španjolskoj, potom djelatnost pučke fronte kao i opasnost diktature po Europu, ustvrdio da se „demokracija našla u ‘totalitarističkim klopkama’, a da je pojedinac onemogućen da slobodno ‘raspolaže svojom stvaralačkom sposobnošću individuuma’.“ 239
Šimunović, Pero: Kritika i hereza, str. 115–116.
146
književne perspektive
nja znakova iz jednoga u drugi izvedbeni oblik, neophodan uvid u zbivanja na književnom, kulturnom i društvenom planu prvih desetljeća 20. stoljeća. Nakon toga valja razmotriti koje su „glavne“ teze iznesene u Šimićevu eseju.
Kontekst U eseju Veliki psovač i Antijob Stanislav Šimić napravio je snimku stanja u hrvatskoj književnosti i kulturi. Tomu je, kao „dodanu vrijednost“, priključio svoje komentare stanja u društvu uopće. Dijelovi eseja u kojima se asocijativno prepleću Šimićeve objekcije o Kamovljevoj poeziji s promišljanjima o stanju u hrvatskoj kulturi, nemoguće je promatrati izvan konteksta društvenih i političkih zbivanja toga doba jer su iz njega proizišli i, na osobit način, njime uvjetovani. Vrijeme u kojem je nastao Šimićev esej ostalo je zapamćeno po nizu važnih povijesnih događaja. Prva četiri desetljeća 20. stoljeća obilježili su procesi stvaranja nove geopolitičke slike Europe i svijeta. Pratile su ih burne smjene različitih društvenih poredaka. Svjetsku političku scenu, kao i zbivanja na prostorima bivše Jugoslavije, u znatnoj je mjeri odredio početak Prvog svjetskoga rata (1914) koji je označio početak konačnog raspada velikih sila Austro-Ugarske Monarhije i Otomanskog Carstva. Burni događaji nisu zaobišli ni Rusiju. Rušenje carskog apsolutizma bilo je u znaku dramatičnih zbivanja među kojima su najvažnija ona 1917. godine i Oktobarska revolucija, koja će iz temelja izmijeniti dotadašnji sustav. Na prostorima bivše Jugoslavije također su prisutni društveno-politički preustroji. Majska i Krfska deklaracija (1917), koje su udarile temelje stvaranju Države Slovenaca, Hrvata i Srba (1918), a potom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1921) i Kraljevine Jugoslavije (1929), pokazuju ekspanziju novih političkih snaga izraslih na ruševinama nekadašnje Austro-Ugarske Monarhije i Otomanskog Carstva. U suglasju s navedenim političkim promjenama na svjetskoj se sceni pojavljuju pokreti kao što su anarhizam, fašizam i nacizam, socijalizam, koji na osobit način pokazuju složenost društvenih tijekova. U književnosti ih „prati“ pojava avangarde, nadrealizma (Nadrealistički manifest A. Bretona, 1924), potom koncepatā tzv. proleterske književnosti (Prva međunarodna 147
perina meić
konferencija revolucionarnih pisaca 1927, RAPP i MORP) i tzv. socijalističkog realizma (Druga konferencija Međunarodnog udruženja revolucionarnih pisaca (MORP) u Harkovu 1930. i Prvi kongres Saveza sovjetskih pisaca u Moskvi 1934). U hrvatskoj književnosti, nakon 1914. i niza važnih povijesnih i književnih događaja (npr. pojava Hrvatske mlade lirike, Matoševa smrt i sl.), također se počinju pojavljivati prve naznake novih književnih strujanja. Paralelno s pokretanjem časopisa (Kokot, 1916; Vijavica, 1917; Juriš, 1919; Književni Jug, 1919; Plamen, 1919; Književna republika, 1923; Kritika, Književnik i Nolit 1928; Literatura, 1931; Danas, 1934. i sl.) koji donose nove poglede na zadaće i ulogu književnosti, objavljuju se različita programatska očitovanja koja također naznačuju smjerove budućeg razvoja – npr. Krležini tekstovi: Jadna dekorativna laž (1917), Hrvatska književna laž (1919) ili Predgovor Podravskim motivima (1933), potom Donadinijevo Vaskrsenje duša (1917) i sl. Paralelno s tim objavljuju se književni tekstovi koji, na neki način, predstavljaju praktičnu realizaciju avangardnih težnji toga doba (npr. Krležina poezija i ekspresionističke drame, Do nadinijeve kratke priče i sl.). Navedena je povijesna i književna zbivanja Šimić pratio s velikom pozornošću. Osobito je bio zainteresiran za ono što se događalo u inozemstvu. Prema riječima Pere Šimunovića, Šimić je znao za književna i kulturna zbivanja u Sovjetskom Savezu (stvaranje RAPP-a, MORP-a 1927), za Harkovsku konferenciju (1930), kao i za teze o socijalističkom realizmu, ali je, dodaje u nastavku, „bio zainteresiran za odjek tih zbivanja u njemačkoj literaturi, za stvaranje Saveza proleterskih revolucionarnih pisaca, za polemike skupina oko Lukácsa i B. Brechta, za ‘veliku svađu’ oko ekspresionizma i realizma od 1937. do 1939. (…)“240. Šimićevoj pozornosti nisu promakla ni zbivanja u Hrvatskoj, npr. pojava Plamena i pokreta tzv. socijalne literature, kao ni sukob na književnoj ljevici.241 240
Isto, str. 43.
Osvrćući se na razdoblje koje su, na osobit način, odredili suodnosi između politike i književnosti, A. Flaker je u studiji Poetika osporavanja upozorio na ulogu koju su u to doba na svjetskoj, a onda i hrvatskoj književnoj sceni, imali tzv. lijevi pokreti: „Značajke lijevih književnih pokreta određuju u to vrijeme nacionalni književnopovijesni procesi, nužne promjene u funkcioniranju književnih tekstova, a zatim i međusobno djelovanje raznolikih tipova europske književne i umjetničke avangarde koji teže zajedničkim nastupima, kozmopolitskom povezivanju, a zatim i internacionalizaciji umjetnosti i književnosti.“ 241
148
književne perspektive
Imajući na umu promjene u političkom, kulturnom i književnom životu, kao i Šimićevu upućenost u književna i kulturna kretanja toga doba, čini se očekivanim što se u svojim tekstovima često bavio trima po njemu važnim pitanjima: odnosom prema Crkvi i kršćanstvu, potom seksualnosti, te pitanjima aktivizma, anarhizma i revolucije. Navedene su teme u središtu interesa i u tekstu Veliki psovač i Antijob. Iako se u ovom eseju pojavljuju u kontekstu komentiranja Kamovljeva pjesništva, ova pitanja širinom zahvata u problematiku, kao i načinom prezentiranja, pokazuju složenost društvenog i književnog trenutka, ali i Šimićevu sposobnost njihova kritičkog sagledavanja. Baveći se navedenim pitanjima, on u ovom tekstu nedvosmisleno pokazuje koje su to svjetonazorske koordinate kojima se vodio tijekom svog književnokritičkog djelovanja. Gledajući iz te perspektive, njegov se esej Veliki psovač i Antijob može smatrati sinegdohom njegova cjelokupnog književnokritičkog rada. Teze iz eseja artikulirane su sukladno prepoznatljivu semiotičkom obrascu: na način da se slojevita simbolika Kamovljeva pjesništva reducira na razinu denotacije, tj. na nivo govora o idejama i porukama. No prije nego se detaljnije analiziraju postupci i načini transformacije navedenog znakovlja iz „pjesničkog“ u „esejistički“ kôd, valja se podsjetiti koje su glavne teze i „poruke“ Šimićeva teksta Veliki psovač i Antijob.
Odnos prema kršćanstvu i Crkvi Odnos prema kršćanstvu, Crkvi i njezinim strukturama ili svjetonazorskom konceptu koji zagovara, bio je čestom temom Šimićevih kritika. Da je tomu tako, potvrđuju brojni njegovi tekstovi242, a među njima i esej Veliki posvač i Antijob, u kojemu je Šimić, uza sve ostalo, oštro napadao kršćanstvo, Crkvu i vrijednosti koje promiče. Već naslov eseja i njegov početak („U početku hrvatske poezije bijaše Kranjčevićeva retorika…“243) nagovještavaju Šimićevu Flaker, Aleksandar, Poetika osporavanja, Školska knjiga, Zagreb, 1982, str. 180. 242
Npr.: Poslije smrti A. B. Šimića, Klerikalci na poslu, Sitnozor nad veličinama i sl.
Šimić, Stanislav: Veliki psovač i Antijob, u knjizi: Dalekozor duha, DHK, 1937, Zagreb, str. 184. 243
149
perina meić
nakanu propitivanja i kritiziranja tradicionalnih vrijednosti. Gledano u cjelini, esej odlikuje visok stupanj kritičnosti, po stojanje prepoznatljivih intertekstualnih referenci (na djela ili pisce koje je Šimić držao vrijednim), te autorova, jasno istak nuta, ironično-sarkastična gesta. Podsjećanje na Kranjčevića kao rodonačelnika linije aktivističkih pisaca koji, prema Šimićevim navodima, „sačinjavaju najbuntovniju socijalno kritičku hrvatsku književnost“244, nije slučajno. Poslužilo mu je kao neka vrsta povoda, tj. uvoda za kritički osvrt na hrvatsku književnu tradiciju općenito, a onda i na jedan njezin, nekonvencionalni odvojak, koji je prethodio pojavi Janka Polića Kamova, jednog od naj avangardnijih pisaca toga doba. Izdvajanje Kranjčevića i kasnija usporedba s Kamovom pokazuje Šimićevu namjeru isticanja kontinuiteta jedne alternativne, ali prema njegovu sudu izrazito vrijedne i vitalne književne baštine. S obzirom da je njezina ključna odrednica propitivanje tradicije u svim segmentima, nije bilo teško predvidjeti kojim će argumentima i kojim slijedom, u nastavku eseja, podupirati tezu o pogubnom utjecaju Crkve na svekoliki društveni, kultur ni i književni život. Svoje nazore o Crkvi Šimić je u navedenom tekstu iskazao istaknuvši u prvi plan binarne opozicije. One su potvrđene navođenjem brojnih primjera. Kao bitne konstitutivne sa stavnice navedenog znaka (Šimićeva eseja), one se pojavljuju na način da, poduprte različitom argumentacijom, ističu „glavnu“ suprotnost na relaciji: a) kršćanstvo, Crkva i crkveni duh s jedne i b) anticrkveni duh, tj. neka vrsta hereze s druge strane. Snažno suprotstavljeni argumenti i protuargumenti verbalno se uobličavaju kroz stilematične iskaze u kojima do izražaja dolaze igre riječima, asocijativne veze među znakovljem, te ekspresivan i slikovit izraz u kojem autor jasno izriče vlastita stajališta aktivno zauzimajući „pravu“ stranu. Na meti je Šimićeve kritike kršćansko podupiranje idealizma na štetu čovjekove tjelesnosti. U njegovoj interpretaciji idealizam znači osiromašenje čovjeka. Kršćanski je idealizam, kako veli Šimić, „prosjak – simbol suvremenog društva – koji prosi koricu kruha i kojemu je svoje duhovne potrebe zadovoljiti očenašima što su mu oko vrata kao uže da se objesi!“245 244
Šimić, Stanislav: Pojave aktivizma, u knjizi: Jezik i pjesnik, str. 108.
245
Šimić, Stanislav: Veliki psovač i Antijob, u knjizi: Dalekozor duha, str. 185.
150
književne perspektive
Bliži mu je, i prihvatljiviji, idealizam kakvog nalazi Kamovljevu pjesništvu. Prema Šimićevim riječima, Polić je izravno suprotstavljen „teroru kakvim se klerikalno-fašistički barbar iskaljuje protiv slobodna duha kulture (…)“246. Kamovljeva ljubav prema životu za ovog književnog kritičara znači težnju za ljudskim dostojanstvom. Ona je suprotnost svemu onom što potiče kršćanstvo, a to su: sluganska ćud, životni kukavičluk ljudi i „mrtvopuhalsko asketstvo“247. Promišljajući o tradiciji i Kamovljevim prethodnicima Šimić izdvaja dvije oprečne i na neki način simbolične književne fi gure: Petra Preradovića i Antu Starčevića. Navedeni su pisci za njega ogledni primjer dviju pojava koje, simbolički i stvarno, reprezentiraju različite smjerove kojima se kretala dotadašnja hrvatska književnost i kulturni život uopće. Oslanjanje na tradiciju u kojoj Preradović figurira kao mjera vrijednosti, proizvodi ono što Šimić, u svom slikovitom stilu, naziva „zloduhom kaputaškim“. Navedeni pojam tumači kao „mješavinu klerikalne naobrazbe i izrođenoga seljačkog primitivizma“248 koji, kako navodi u nastavku, vlada javnim životom i drži se hrvatskom kulturom i svrhom. On potiče „činovnički duh“ koji, prema Šimiću, podržavaju intelektualci, učenjaci i profesori s „dekorativnom naobrazbom“, kao i svi oni koji „kroz naočale svoje naobraženosti“ ostaju vjerni tradiciji koja, za Šimića, stoji na putu istinskog napretka društva. Apelirajući za razvitak kulture koju vidi kao jedinu alternativu tradiciji i kršćanstvu, Šimić u eseju smjelo zaključuje da je hrvatski narod držan „šapama crkve“ i poučavan da mu „mozak mora stalno stajati ‛na pozor’“249. Za razliku od kršćanstva koje, po njegovu sudu, štetno utječe na društvene i književne pojave, pjesnik slobode Janko Polić Kamov slijedi „aktivističku liniju“ pisaca kao što su Kranjčević, Starčević i Matoš (osobito iz kasnije faze kad je napisao Moru). Za Šimića, Polićevo je pjesništvo svijetli primjer istinskog i beskompromisnog propitivanja tradicije i svih njezinih vrijed nosti. Kao posebnu kvalitetu njegova izraza izdvaja činjenicu da je prerano preminuli pisac, nesputan bilo kakvim svjetovnim i inim obzirima, „biblijskim tonom, a prevratničkim metaforama, 246
Isto, str. 185.
247
Isto, str. 186.
248
Isto, str. 202.
249
Isto, str. 189.
151
perina meić
najkrepčim jezikom na pasja kola ispsovao Joba, oličenje ljudske poniznosti i pokornosti, kao proroka ‛tiranskog boga’“250. Kamov je za Šimića aktivan Antijob. Suprotstavljen je društvu koje, pozivajući se na autoritet religije, „blagosilja ropstvo“. Njegova je poezija primjer protukršćanske životnosti i „provala ljudskog gnjeva protiv himbenog morala“251 kakvog u hrvatskom jeziku nije bilo prije Kamova.
Seksualnost Kao i u pitanju odnosa prema Crkvi i kršćanstvu, i u pitanju se seksualnosti u navedenom eseju pojavljuju dva suprotsta vljena pojma: nagon i kultura, tj. duhovna i tjelesna čovjekova strana. Za Šimića je jedini ispravan pristup zalaganje za cjelovita čovjeka. To, prema ovom književnom kritičaru, znači ispu njavanje svih čovjekovih potreba: duševnih koliko i tjelesnih. Zanemarivanje ili ignoriranje potreba ljudskog tijela za Šimića nisu opcija. Kao osvjedočeni aktivist on se u ovom, ali i u nekim drugim tekstovima, zdušno bori za slobodu svake vrste ljubavi i za sve čovjekove potrebe.252 To vidi kao jedinu prihvatljivu alternativu onima koji zauzimanje za sve čovjekove potrebe proglašuju „najodvratnijim i najnižim materijalizmom“253. Zatomljavanje seksualnosti, prema Šimiću, ima dalekosežne posljedice na pojedinca i međuljudske odnose, a onda i društvo u cjelini. Tu svoju tezu podupire citirajući riječi pisca romana Ljubavnik Lady Chatterly: „Lučeći muškarca i ženu jedno od drugoga – praveći od njih izolirane ličnosti – zaključuje D. H. Lawrence, idealističke su filozofije i religije uspjele u društvu zatomiti krvni osjećaj bliskosti jednoga ljudskog bića s drugim: hladnoća moderne duhovnosti pobuđuje u čovjeku strah od čovjeka.“254 250
Isto, str. 186.
251
Isto, str. 191.
1927., u tekstu 150 milijuna, Šimić je napisao: „Postulati aktivizma su: ukinuće rata; jednakopravnost svakog člana države na životna dobra; sloboda svake ljubavi (istaknula P. M.); racionaliziranje odgoja djece; ograničenje kaznenog prava na zaštitu interesa; ukinuće smrtne kazne; zaštita od psihijatrije; uspostavljanje Universitatis literarum; zauzeće novina;… uvođenje monarhije – najboljih; itd.“ 252
Šimić, Stanislav: 150 milijuna, Savremenik, br. 11, 1927, str. 492. 253
Šimić, Stanislav: Veliki psovač i Antijob, u knjizi: Dalekozor duha, str. 185.
254
Isto, str. 192.
152
književne perspektive
Beskompromisan u svojim stavovima Šimić nema razumijevanja ni prema Platonovim preporukama da se živi „u vječnom duhu“. Strasti koje su, napominje Šimić, čovjeku dane od prirode, trebaju se zadovoljiti. Idealistički duh koji zagovara veliki filozof ili Crkva doveden je, kako navodi, do apsurda i do posvemašnje ispraznosti. „Odgajajući se u krugu dopuštenih osjećaja i smijući znati u sebi samo za njihovu zalihu ‘pristojnih’ i ‘potrebnih’ – čovjek je bijednik kraj ćutilnog bogatstva koje mu je tokom vremena uništeno: postao tupan.“255 Suprotno onima koji potiskuju potrebe tijela i instinkte, pojavljuje se pisac nagona – Janko Polić Kamov. On je aktivni borac za cjelokupnog čovjeka, za zadovoljavanje svih njegovih potreba i protivnik uništavanja temeljnih stvari prave „životnosti“. Rušeći vještački napravljene granice on je, prema Šimićevim riječima, svojim pjesništvom proširivao područje umjetnosti. Erotizam i socijalna satira u njegovoj su poeziji „pravi pravcati vrisak re volucionarne mladosti – cjelovit izraz čovjeka svega“256. Osvrćući se na prigovore Kamovljevu pjesništvu, Šimić je istaknuo da Polić kao pjesnik optužuje sve one koji ne poštuju veličanstvo vlastite prirode i koji je, ne udovoljavajući njezinim zahtjevima za potpunim iživljavanjem života, zapravo ponižavaju. „Osluškujući svoje divlje tijelo gdje drhti seksualni nagon, i razdraženo iz svega glasa urličući slavu ljubavne strasti, surovo pohotan, nestidljivo razgolićen na zaprepaštenje kršćanskog seksualnog morala, suprotstavljajući se križarskoj vojni koja u ime ‛duha’ suzbija i hoće da ubije spolne nagone – on je nesvjesno osudio individualističku duhovnost i idealnost čovjeka.“257 U tumačenju Kamovljeve nesputanosti i nekonvencionalnog odnosa prema ljudskoj seksualnosti i/ili nagonu općenito, Šimić otvara čitav niz pitanja zaključujući da prijezir tjelesnosti predstavlja zazor „od duha kulture koja život čini snošljivim (…)“258. Područje seksualnosti, u ovakvoj Šimićevoj interpretaciji, prestaje biti pitanje privatnog i intimnog. Ono postaje simbolički Šimićevo navođenje D. H. Lawrencea, prema navodima P. Šimunovića, vrijedno je pozornosti zato što je ovdje vjerojatno prvi put u pitanju citiranje njegova djela (Fantazija podsvijesti iz 1921. godine). Ne treba smetnuti s uma da je Lawrence pisac koji se i u svojim „esejima bavio pitanjem integralnosti, totalnosti čovjekova bića“. Šimunović, Pero: Kritika i hereza, str. 113. 255
Šimić, Stanislav: Veliki psovač i Antijob, u knjizi: Dalekozor duha, str. 193.
256
Isto, 193.
257
Isto, str. 191–192.
258
Isto, str. 192.
153
perina meić
znak koji izražava mjeru slobodarstva nekog društva. U tom bi se smislu moglo reći da navedene teze iz ovog Šimićeva eseja na neki način korespondiraju i s promišljanjima intelektualaca tzv. frankfurtske škole. Neki od istaknutijih pisaca iz tog kruga koje je često citirao (npr. K. Hiller) u to su doba, među ostalima, pisali o utjecaju totalitarizma (osobito nacizma i fašizma) i njegova odnosa prema pravima seksualnih manjina. Činjenica da su u Kamovljevoj poeziji (koja, kako veli, želi da sažeže „stid to nasljeđe odgoja protiv prirodnosti i spontanosti“259) sublimirana brojna iskustva, Šimiću je dobro poslužila kao povod za izravnije artikuliranje vlastitih stajališta o (i danas aktualnim) općim društvenim i svjetonazorskim pitanjima. Među njima su mu pitanja aktivizma, anarhizma i revolucije bila od prvorazrednog značenja.
Aktivizam, anarhizam i revolucija Privučen Kamovljevim buntovnim djelom, Šimić u eseju Veliki psovač i Antijob otvara još jednu važnu temu: pitanje aktivizma, odnosno anarhizma i revolucije u širem smislu. Pjesničko „oruđe“ Kamovljevih „akcija“, navodi Šimić, jest patos socijalne satire, psovka i pobuna.260 Ciljana meta su, kako navodi, ne djela gluposti, filistarstvo i društveni poredak. Polićeva je revolucionarnost, za koju će reći da se transformirala u posvemašnji anarhizam, svoj poetski ekvivalent našla u stihovima u kojima pjesnik radikalno propituje tradi ciju. Ti stihovi, slikovito objašnjava Šimić, predstavljaju „‛gasmaske’ duhovima koji još nisu ogrezli u smradu i kulturno se onesvijestili“261. Mržnja protiv gluposti i prosječnosti izbija iz Kamovljevih angažiranih stihova: „U tjeskobnom procjepu između životnog optimizma i mizantropije on vrišti i urliče, zgraža se i pljuje; i u toj grožnji i škrgutu zuba svoje mizantropoezije protiv ‛sanljive pjesme’ naroda navješćuje prevrat (istaknula P. M.). Ne259
Isto, str. 200.
„Ojađen, dapače zgrožen situacijom u hrvatskoj kulturi, a posebno položajem omladine i njezinim idealima, Kamov je maštao o tome da organizira u Hrvatskoj pokret intelektualaca koji bi preobrazio društvo u cjelini. Utopijska snoviđenja toga fibrilnog duha možda su ga i navela na koban put u revolucionarnu Barcelonu. Htio je Kamov da se mladi intelektualci rukovode istinom kao idealom, kojem bi znanost bila sredstvo u ostvarivanju ciljeva.“ 260
Slabinac, Gordana: Hrvatska književna avangarda, Zagreb, 1988, str. 69–70. 261
Šimić, Stanislav: Veliki psovač i Antijob, u knjizi: Dalekozor duha, str. 188.
154
književne perspektive
milosrdan mizantrop – srčan je revolucionarac (istaknula P. M.): hoće da preokrene prilike kako bi mogao ljude učiniti svidljivim, da ih zavoli.“262 Pišući o anarhizmu, revoluciji i pjesničkom aktivizmu, Šimić se doticao i aktualnih pitanja o ulozi i zadaćama književnosti, ali i različitih društvenih pojava. Navodeći Čerinine riječi da Kamov nije ni socijalist ni jugoslavenski revolucionar, istaknuo je da je on zastupao ono zbog čega je Marx osudio njemačke književnike: „Namjesto pravih potreba potrebu istine i namjesto interesa proletarijata interese ljudskog bića, čovjeka uopće (kurziv, S. Š.) (…)“.263 Uz Čerinu, Šimić je, komentirajući Polićevo pjesništvo, citirao i Lenjinove riječi o potrebi da nestane svako nasilje protiv čovjeka uopće, kao i svaka namjera da se čovjek podvrgne drugima. Šimić ovdje, prema navodima P. Šimunovića, „zapravo razrađuje neka razmišljanja Silonea, koji je u vrijeme svoga raskida sa staljinizmom razmišljao o potrebi demistificiranja ‛mesijanske uloge’ proletarijata, koji, po njemu, više nije mit (…) stoga što se s obzirom na iskustva staljinizma, intelektualac našao pred novom dvojbom – proletarijat ili sloboda, pred nužnošću da se ideja slobode ‛dijeli od klasne uloge proletarijata’“264. Kamov je za Šimića, makar i nesvjesno, slobodar u konačnom i idealnom značenju riječi sloboda. Njegov je revolucionarni idealizam „osobitost koja oduševljava sama po sebi“265. Njegove oštroumne i materijalističke metafore uče „revoluciji i poeziji ujedno“266. Oduševljen revolucionarnim potencijalom Kamovljeva pje sništva, Šimić ga naziva vjernikom kulture koji je sa svoje dvadeset i četiri prevratničke godine „zanosan oživljavač biološke kulture, prilagač svoje snage za razum vitalni“267. Kamov je, prema Šimiću, pjesnik čiste savjesti. Ne plaši se podmuklosti okolice, naprotiv: „tereti je otvoreno i opravdano“268. Nesputan je obzirima i bez čvrstih korijena. Njegov je ideal duhovno nomadstvo.
262
Isto, str. 196.
263
Isto, str. 196–197.
264
Šimunović, Pero: Kritika i hereza, str. 113.
265
Šimić, Stanislav: Veliki psovač i Antijob, u knjizi: Dalekozor duha, str. 197.
266
Isto, str. 199.
267
Isto, str. 200.
268
Isto, str. 200.
155
perina meić
Osim prevratničkih metafora i revolucionarnog potencijala Šimić je, istina u manjem obujmu, u navedenom eseju prokomentirao i Kamovljeve stihove. S obzirom na njihovu nerazdruživost sa sadržajem, očekivano je zaključio da su ti slobodni stihovi slobodni po smislu koji se „sriče sa slobodom čovjeka, po svom ritmu zbiljske slobode“269.
Sintaktički, semantički i pragmatički aspekti Šimićev esej Veliki psovač i Antijob predstavlja pozornosti vrijedan znak koji, kako je već rečeno, istodobno „govori“ o Kamovljevu pjesništvu, ali i Šimićevu odnosu prema hrvatskoj književnosti, kulturi i nekim društvenim pitanjima. U odnosu na referent (Kamovljevo pjesništvo), Šimićev esej stoji u osobitoj vrsti dinamičnih korelacija. One imaju izravan utjecaj na njegovu artikulaciju, a onda i na odnose koje navedeni znak uspostavlja s „predloškom“ na koji se odnosi i kojim je potaknut. Istodobno sam proizvodi učinke u širem književnom, kulturnom i društvenom okružju (što je, između ostalog, vidljivo već iz reakcije u Književnoj smotri). Korelacije među navedenim znakovljem zorno svjedoče o stu pnjevima semioze, odnosno o trima važnim semiotičkim aspek tima: sintaktičkom, semantičkom i pragmatičnom u odnosu na koje se, kako je već rečeno, može promatrati navedeni Šimićev esej. *** Uvid u sintaktički aspekt pokazuje da među navedenim znakovima postoji visok stupanj komplementarnost na razini svjetonazorskih pogleda. Ipak, treba reći i to da Šimićevi komentari Kamovljeva pjesništva proširuju značenjsko polje re ferenta „upisujući“ u njega nove (Šimićeve) poglede na aktu alne književne i društvene teme. U tom bi se smislu moglo reći da proces semioze ide u pravcu reduciranja semantičkog polja referenta (Kamovljevo pjesništvo) na razinu denotacije, odnosno na razgovor o svjetonazorima. Ipak, to ne znači nužno i značenjsko osiromašenje ili prekid procesa preoznačavanja. Upravo suprotno. Šimićev esej, kao takav, inicira novi slijed 269
Isto, str. 194.
156
književne perspektive
semiotičkih procesa u kojem se otvara mogućnost da on, kao novonastali znak (esej Veliki psovač i Antijob), i sam postane re ferentom s dovoljno potencijala za poticanje semioze u pravcu širih promišljanja o književnosti, ali i o kulturnom i društvenom okružju u cjelini. Uz ovo, u sintaktičkom je smislu znakovito i to da Stanislav Šimić, komentarom Kamovljeva pjesništva i njegove avangardnosti, pokušava i sam napraviti neku vrstu iskoraka u odnosu na tradiciju koju kritički komentira. *** Iz perspektive semantičkog aspekta moglo bi se govoriti o osobitostima Šimićeva načina uobličavanja odabranih tema „deriviranih“ iz Kamovljeva pjesništva (odnos prema Crkvi, seksualnosti ili revoluciji). Oni pokazuju autorovu intenciju komentiranja ne samo književnih, kulturnih već i društvenih pitanja, svjedočeći o tijesnoj vezi između književnosti i drugih, neknjiževnih pojava, kao i o Šimićevoj (književno)kritičkoj po ziciji. Opredijelivši se za esejistički stil koji mu je omogućio slobodnu kombinaciju kritičarskog i umjetničkog pristupa, Šimić je nastojao aktivirati najrazličitije iskazne mogućnosti svog, i inače, izrazito stilematičnog iskaza. Cijeli je esej utemeljen na izraženim antagonizmima, tj. binarnim opozicijama između Kamovljeva pjesništva i svega onog čemu se ono suprotstavlja – a to je, prije svega, tradicija i književne konvencije. Gledan kao samostalan znak s razmjerno definiranim značenjskim poljem Šimićev esej predstavlja i neku vrstu „svjedočanstva“ o postupcima, tj. načinu na koji on samog sebe, u oblikotvornom smislu, konstituira. Za ovu razinu analize manje je važan sam referent (Kamovljevo pjesništvo) koliko način na koji Šimić artikulira „priču“ o njemu. U eseju iznesene teze Šimić podupire brojnim primjerima, a primjetan je asocijativni način vezivanja sekvenci. Veći dio eseja zasnovan je na autorovim dojmovima koji su intertekstualno premreženi pročitanom lektirom i/ili tezama iz misaonih sustava s kojima je Šimić bio upoznat i koje je usvojio (npr. Goethe, J. St. Mill, Montaigne, Kraus, Gide, Nietzsche, Hiller i sl.). Igra jezikom u kojemu je moguće pronaći čak i rimu, potom različiti oblici paralelizama, kao i izražena tendencija za postizanjem efekta, pokazuju se kao glavna obilježja Šimićeva stila. Koliko je Šimićevo čitanje Kamova osobito, stilski i sadržajno, pokazuju i usporede s nekim ranijim kritikama o ovom pjesni157
perina meić
ku. U tom kontekstu treba upozoriti i na činjenicu da je Šimić o Poliću pisao u vrijeme u kojemu su prerano preminuli pjesnik i njegovo djelo bivali uglavnom prešutno marginalizirani. Imajući to na umu, može se reći da i kontekst u kojem je esej nastao figurira kao bitan čimbenik, sa znatnim utjecajem na strukturu znaka, a slijedom toga i na njegovo razumijevanje. Gledano iz te vizure Šimićeva kritika klerikalizma, zagovaranje aktivizma ili odnos prema seksualnosti baca novo svjetlo ne samo na ovaj esej, već i na njegova autora, koji se u ovom (ali i brojnim drugim tekstovima) pokazao kao dosljedni i beskompromisni kritičar svake vrste totalitarizma i dogmatizma. Šimićev esej Veliki psovač i Antijob, uza sve navedeno, posredno problematizira i dva uvijek aktualna pitanja: a) može li, i treba li, književnost – i u kojoj mjeri – (po)služiti u neknjiževne svrhe? b) što je značajnije: sadržaj ili forma? Šimićev je stav oko ovih pitanja jasan. Svaki mu je oblik vu lgarne angažiranosti literature neprihvatljiv, kao što mu je neprihvatljiv i onaj tip književnosti i/ili njezine interpretacije u kojemu je na prvom mjestu sadržaj. *** U kontekstu promišljanja o pragmatičnim aspektima znaka može se istaknuti postojanje svojevrsnog paralelizma među načinima kritičkog i književnopovijesnog „tretmana“ djela dvojice pisaca. U tom smislu u oči upada činjenica da je i Stanislav Šimić, poput Kamova, dugo vremena bio (a moglo bi se reći i danas jest) na margini književnopovijesnih istraživanja. Nema sumnje da su tomu doprinijele i ideje za koje se zauzimao, kao i polemički oštar način izlaganja. Učinci koje su njegovi tekstovi (a među njima i esej Veliki psovač i Antijob) proizveli na čitatelje, pokazuju izazovnost tema i stila kojim je pisao. Ipak, to ne može opravdati aspektualnost ili površnost u pristupu Šimićevu djelu (koja, uz rijetke iznimke, prevladava u studijama o Šimiću), kao ni činjenicu da se do njegova teksta Veliki psovač i Antijob i danas dolazi tek preko starijih izdanja.270 O načinu kako je S. Šimić predstavljen u povijestima hrvatske književnosti pisala sam u tekstu Stanislav Šimić – književni kritičar ispred svog vremena. Prvo što sam, analizirajući povijesti hrvatske književnosti I. Frangeša, M. Šicela, D. Jelčića, uočila jest da je Šimić u većini njih predstavljen najprije kao osoba prgave naravi, a tek potom kao kritičar i pjesnik. Kad je riječ o njegovu kritičkom radu, uglavnom su navođene opće konstatacije o tomu kako je Šimić kritiku razumijevao kao neku vrstu umjetnosti. Tekstovi o ideološki osjetljivim pitanjima uglavnom su prešućivani. Pjesnički rad predstavljen je šturo, isticanjem podatka da je objavio dvije knjige pjesama. 270
158
književne perspektive
*** Šimićev esej Veliki psovač i Antijob, kao specifičan oblik „posredovanja“ ideja o pjesničkim, ali i drugim, neknjiževnim temama, zanimljiva je, izazovna i složena semiotička činjenica. Baveći se nizom intrigantnih književnih i neknjiževnih tema, Šimić je u njemu otvorio brojna pitanja i izazove koji zahtijevaju pozornije sagledavanje u širem kontekstu. Iz perspektive takvog konteksta može se reći: čitanje Šimićeva eseja Veliki psovač i Antijob danas baca novo svjetlo na sagledavanje mjere slobodarstva u poima nju jednog kritički nastrojenog autora, te dvaju udaljenih i (naoko) različitih razdoblja: a) onom u kojemu su živjeli i djelovali Stanislav Šimić i Janko Polić Kamov i b) ovom današnjem, u kojem djeluju sadašnji ili u kojemu stasavaju neki budući čitatelji njihovih djela.
Među poznatijim studijama o Šimiću, koje sam tom prilikom također analizirala, izdvojila sam studije M. Vaupotića (objavljenu kao predgovor u knjizi: Šimić, Stanislav, Bogner Josip, Keršovani, Otokar: Izabrana djela, Zagreb, 1975) te predgovor V. Pandžića (u knjizi: Šimić, Stanislav i Jurčić, Vladimir: Izabrana djela, Sarajevo, 2009). Vaupotićev predgovor, kako se pokazalo, predstavlja pouzdanu i vrijednu, ali općenitu snimku Šimićeva pjesničkog i književnokritičkog opusa, s razmjerno uravnoteženom i argumentiranom ocjenom njegova književnopovijesnog značaja. U predgovoru V. Pandžića naglasak je na površnom predstavljanju osobe S. Šimića. Djelo je u drugom planu. U tekstu se, kao ključna, provlači teza kako je S. Šimić, stojeći sam protiv svih, imao tu nesreću da su o njemu uglavnom pisali „nedobronamjerni“ čitatelji koji nisu u potpunosti shvatili značenje njegova djela. Takvo stajalište Pandžić međutim nije uspješno argumentirao, pa se čitatelj ne može oteti dojmu da je potpisnik navedenog predgovora, uza sve dobre namjere, ponudio jednostrano i površno tumačenje Šimićeva opusa. Uz ove studije, u navedenom sam se radu osvrnula i na analizu Radovana Vučkovića (u knjizi Poetika hrvatskog i srpskog ekspresionizma) koja se, iako obujmom kraća, pokazala kao pouzdana i temeljita. Najopsežniju i najkvalitetniju studija monografskog tipa koja istražuje književnokritički rad Stanislava Šimića predstavlja knjiga Pere Šimunovića Kritika i hereza. Utemeljena na širem pregledu stanja povijesti hrvatske književnosti prve polovice 20. stoljeća, ona donosi niz korisnih informacija o Šimićevu književnokritičkom radu, njegovim suvremenicima i uzorima. Navedenu sam knjigu, odnosno način na koji je autor istražio Šimićev književnokritički rad, podrobnije, osim u navedenom radu Stanislav Šimić – književni kritičar ispred svog vremena, analizirala i u tekstu (O)pozicija Pere Šimunovića, Bosna franciscana, br. 37, Sarajevo, 2013, str. 213–225.
159
perina meić
Stanislav Šimić o jeziku i stilu
M
lađi brat poznatog hrvatskog pjesnika Antuna Branka Šimića, Stanislav Šimić, zasigurno spada među autore naj osebujnijeg stila u hrvatskoj književnosti 20. stoljeća. Teorij ska stajališta o jeziku sustavnije je počeo artikulirati sredinom dvadesetog stoljeća, a glavninu svojih napisa o načinu kako razumijeva jezik i stil objedinio je nešto kasnije, 1955. godine, u knjizi Jezik i pjesnik. Među nizom se tekstova objavljenim u toj knjizi, kao paradigmatičan, može izdvojiti tekst istoimenog naslova (Jezik i pjesnik) u kojemu je Šimić naznačio što za njega predstavlja (dobar) stil, odnosno kakvi su njegovi pogledi na jezik općenito, a onda i na jezik pjesništva i kritike. Svoja stajališta o ovim pitanjima Šimić je razrađivao ističući nekoliko teza. Među njima se kao najjasnije artikulirana izdvaja ona o potrebi zauzimanja za izvornost jezika i jezični purizam, a potom i teza o nepotrebnosti bilo kakvog oblika kultiviranja jezika, te borba za slobodu i kreativnost poetskog izražavanja. Uz navedeno, izdvaja se i njegov stav o tomu da je jezik izraz duha naroda koji se njime služi.
Izvornost jezika i jezično čistunstvo Šimićeva razmatranja o jeziku i stilu neodvojiva su od njegovih promišljanja o književnoj kritici, u kojoj se zalagao za originalnost, otklon od onoga što je općeprihvaćena poetička dominanta i protiv bilo kojeg oblika utilitarizma. Kao i u slučaju književne kritike, i u pjesništvu, napominje Šimić, nov ili, kako u svom osebujnom stilu kaže, „neopetovan“ jezik, doprinosi umjetničkoj vrijednosti i kvaliteti teksta. Njegovanje stila pove zanog sa semiotičkom razlikom koja se manifestira kao odstupanje od uobičajenog, glavna je zadaća svakog pjesnika. Su kladno tomu, pred pjesnike je postavio glavni zadatak: „tražiti u jeziku ono što u književnosti nije upotrijebljeno“271. Koncept stila kao otklona od norme autor u nastavku teksta proširuje 271
Šimić, Stanislav: Jezik i pjesnik, DHK, Zagreb, 1955, str. 17.
160
književne perspektive
upozoravajući na to da (dobar) stil nastaje kao posljedica dvaju uzajamno uvjetovanih činova: izbora, a potom i kombinacije odabranog jezičnog znakovlja. Kad je riječ o izboru među različitim alternativama, Šimić je u tekstu jasno naznačio što smatra dobrim stilom. Prema ovom književnom kritičaru glavna preporuka piscima u tom smislu glasi: voditi se načelom odabira manje rabljenih riječi. Sve one nesklone takvim rješenjima u spomenutom je tekstu oštro kritizirao koristeći argumentaciju u kojoj je u analošku vezu doveo razmatranje o izboru novih, manje rabljenih riječi s modelima originalnog mišljenja: „piše li tko tako novi jezik, prigovara mu se: čemu riječi koje danas nitko ne upotrebljava i koje svatko ne razumije! – Zašto se također ne prosvjeduje: čemu misli koje dosada nismo znali?“272 Unatoč nedvosmislenom zalaganju za, kako ih naziva, nove ili „mlade“ riječi, Šimić je svjestan da one nisu jedina pretpostav ka i uvjet za dobar stil. Na primjeru starijih hrvatskih pisaca – među kojima je u spomenutom tekstu izdvojio Frana Kurelca, Antu Starčevića, Mihovila Pavlinovića i Natka Nodila – istaknuo je važnost vještine u kombiniranju odabranog znakovlja. Vrijednost je stila spomenutih pisaca, smatra Šimić, povezana s dvjema činjenicama: a) s time da su navedeni pisci znali odabirati „nove“ riječi, riječi „neizlizane“ čestom uporabom i b) s činjenicom da su imali nepogrešiv osjećaj za njihovo međusobno kombiniranje. Promišljajući o spomenutim autorima Šimić je uopćeno zaključio da njihovi tekstovi pokazuju kako je ta, sta rija generacija pisaca imala bolji i izgrađeniji stil negoli mnogi njegovi suvremenici. Praktični rezultat onog što nastaje na razini paradigme (tj. odabira) i sintagme (tj. kombiniranja odabranog znakovlja) jest učinak novine koju Šimić drži ključnom za dobar stil. Osim navedenog, dobar stil, prema Šimiću, karakterizira jasnoća izraza i izbjegavanje nepotrebnih riječi. U tom smislu piscima je jas no poručio: „ne pisati suvišne riječi, suvišne rečenice, suvišna mišljenja; pisati ono što je potrebno“273. Ipak, za razliku od onog za što se u teorijskom smislu zalagao, Šimić je u brojnim svojim tekstovima, kako ističe Pero Šimunović, unosio „mnogo vanjskih efekata, prejakih riječi, sklonost za često neobuzdanu 272
Isto, str. 19.
273
Isto, str. 9.
161
perina meić
verbalnu igru“274. Takav je njegov (prije svega kritičarski) stil Miroslav Vaupotić prokomentirao riječima: „nas će isto ponekad obuhvatiti dosada pri čitanju njegovih gnomskih mudroslovlja koja isto prelaze u zvukovnu šupljost samih riječi bez temeljitijeg smisla“275. Njegovanje jezičnog čistunstva ili, riječima samog Šimića, izbacivanje „jezičnih nepodoba i lošavih riječi“276 još je jed no od načela dobroga stila koje je isticao. Tuđice je smatrao nedobrodošlim tvrdeći da ih rabe samo oni kojima je jezik tuđ. Da bi neki pisac mogao pisati kako valja, trebao bi, sugerira Šimić, „očetkati trunje i ostrugati nečistoću s jezika, što se za nj uhvatili dok su ga drugi zloupotrebljavali“277. Ovakvi su Šimićevi puristički stavovi na određen način povezani i s njegovim protivljenjem fonetskom, a zagovaranjem korijenskog pravopisa. Kao pisac izrazito osjetljiv na rješenja koja je nalazio u fonetskom pravopisu, Šimić je krilaticu: „piši kao što govoriš“ označio kao „vulgarni način predavanja sadržaja spomoću riječi“278. Primjenu fonetskih načela uzimao je kao dokaz toga da autor „nezbiljski i površno razumijeva riječ, ne nastoji vidjeti i čuti da proćuti i promisli šta je u njoj, šta znači; prisluhne samo kako zvuči i zveči, zuji i ječi“279. Fonetski pravopis koji, kako veli Šimić, ne uzima u obzir prošlost riječi, rezultira razvijanjem „stila mucavca“280. Kao primjer neadekvatnosti i štetnosti pri mjene fonetskog načela u pravopisu, u spomenutom je tekstu naveo primjer riječi voćstvo281. Ističući da je korijen navedene riječi voditi i vođa, upozorio je na nesporazume koji mogu nastati ukoliko se, u navedenomu, ali i drugim slučajevima, ostane dosljedan primjeni fonetskog načela pisanja. Jedina valjana alternativa fonološkom jest korijenski ili etimološki pravopis. „Tko piše po etimološkom pravopisu“, izričit je Stanislav Šimić, „nagoni sebe da misli, i uči se misliti; tko po fonetičnom, otupljuje se.“282 274
Šimunović, Pero: Kritika i hereza, Ziral, Mostar, 1997, str. 33.
Vaupotić, Miroslav: Predgovor, u knjizi: Šimić, Stanislav, Bogner Josip, Keršovani, Otokar: Izabrana djela, MH, Zagreb, 1975, priredio: Miroslav Vaupotić, str. 16. 275
276
Šimić, Stanislav: Jezik i pjesnik, str. 16.
277
Isto, str. 18.
278
Isto, str. 37.
279
Isto, str. 25.
280
Isto, str. 37.
281
Isto, str. 28.
282
Isto, str. 25.
162
književne perspektive
Protiv ‘nasilnog’ kultiviranja jezika ili jezik kao kreacija i igra Sukladno zahtjevima za izvornošću jezika i purističkim na stojanjima i Šimićevo je oštro protivljenje bilo kakvom, kako veli, „nasilnom“ kultiviranju jezika. Izražavajući negodovanje protiv jezičnog unificiranja i teorijskog „racionaliziranja“, Šimić je upozorio da se jezik, ukoliko se s njim postupa neprirodno, iznakazi i postaje „duhovna grdobština“283. One koji se jezikom bave s teorijskih stajališta Šimić je u tekstu podijelio je na dvije skupine (jezikoslovce i jezikoslavce), koje je kritizirao jednakom žestinom. Negativno je bio raspoložen prema jezikoslavcima, tj. onima koji pretjerano i nekritički hvale jezik. Istodobno je bio oštar i kritičan prema jezikoslovcima, tj. onima koji, smatra Šimić, raznolike jezične mogućnosti reduciraju pravilima i neprirodnim pravopisnim uredbama. Filološko uređivanje jezika Šimiću je bilo neprihvatljivo do te mjere da je filologe nazivao „črčkalima, piskarima i nedoučadima koji sili mice jezik razbijaju, provaljuju u nj i ubijaju mu život“284. Uz ovo, izrazio je i svoje uvjerenje da se dobar osjećaj za jezik i za izvorni stil češće mogu naći kod neobrazovanog seljaka negoli kod učenih filologa koje u ovom, ali i u nekim drugim tekstovima, nije poštedio oštrih kritika. Neosjetljivost za jezične finese najjasnije je uočio kod onih filologa koji govore i pišu o sinonimiji (npr. Tomo Maretić). Ne dvosmisleno izrekavši svoj stav da potpunih sinonima nema, on je u tekstu Jezik i pjesnik istaknuo nekoliko primjera riječi koje ne znače isto (npr.: jako – veoma – vrlo – zdravo; domo vina – otadžbina; budalast – lud – bezuman – glup), ali koje su pojedini jezikoslovci, po Šimiću posve neopravdano, proglasili sinonimima. Neuočavanje takvih semantičkih varijanti za ovog je književnog kritičara i pisca neoprostivo. „Po korijenu i razvitku, po zvuku i težini, po boji i obliku, po svojstvima unutarnjim i vanjskim, riječ se razlikuje od one o kojoj se veli da joj je sinonim; to više što su istančaniji proćut i promisao čovjeka, koji je izabere da mu bude izraz.“285 283
Isto, str. 15.
284
Isto, str. 15.
285
Isto, str. 23.
163
perina meić
Iznimno osjetljiv na (ne)uočavanje značenjskih nijansi među riječima, Šimić je zastupao i stajalište o važnosti konteksta, upozoravajući da riječ u relaciji s drugim riječima „može mijenjati smisao“286. Takvo što osobito dolazi do izražaja u pjesničkom jeziku koji, prema Šimiću, pokazuje neslućene mogućnosti u izražavanju najrazličitijih smislova, kao i u umjetničkoj kreaciji. Sukladno takvom razumijevanju neprihvatljiv mu je stav o tomu da se jezik tretira kao sredstvo „za puko sporazumijevanje“287. Apostrofirajući ono što je još R. Jakobson definirao kao poetsku funkciju jezika, Šimić je velike mogućnosti vidio i u ludičkom potencijalu jezika za koji je ustvrdio da je vezan za igru. Uz inzistiranje na unutarnjem skladu između riječi i vanj skom skladu između njih, također je upozorio da je igra (i kreativnost) u jeziku puno ozbiljnija od neobvezne igre riječima s kojom se obično (pogrešno) poistovjećuje. Ovakva su Šimićeva promišljanja bez sumnje nastala pod utjecajem stavova što su ih o igri svojedobno iznosili F. Schiler ili J. Huizinga. Na tom je tragu i Šimićevo zalaganje za poeziju u kojoj „ironičnost, paradoks i aluzivnost neće biti ništa neobično“288. Osim o jeziku pjesništva Šimić je u spomenutom tekstu pozornost posvetio i jeziku književne kritike za koju je inače tvrdio da predstavlja osobitu vrstu umjetnosti. Istaknuo je da je književna kritika „jezik o jeziku“289 i oštro prigovorio svim neuspjelim pokušajima pisanja kritika čiji je izričaj, prema Šimićevoj ocjeni, posve neprimjeren. Kao što ni kritika nije (samo) posrednik između djela i čitatelja, a ni sredstvo za reklamu, već osobit oblik kreacije i invencije, tako i jezik kritike, smatra Šimić, zavrjeđuje posebnu pozornost i čovjeka od stila. Osjećaj za pravu, „novu“ riječ, kao i intuicija (koju je često isticao kao nužan preduvjet da bi netko uopće mogao biti kritičar) nešto je što, smatra Šimić, nema veze s erudicijom.
286
Isto, str. 20.
287
Isto, str. 17.
288
Šimunović, Pero: Kritika i hereza, str. 146.
289
Šimić, Stanislav: Jezik i pjesnik, str. 5.
164
književne perspektive
Jezik – izraz duha naroda Za razliku od većine teza iznesenih u tekstu Jezik i pjesnik u kojima se kao ključna provlači koncepcija (pjesničkog) jezika i stila kao individualnih kategorija, Šimić se na nekoliko mje sta upustio i u općenita razmatranja o jeziku. Takva njegova promišljanja nastala su pod utjecajem Humboltovih teza u kojima se ističe da svaki jezik izražava duh nekog naroda. Nastojeći argumentirano obrazložiti ovakvo stajalište, Šimić u navedenom uratku iznosi hipotezu o tomu da bi čak i esperanto mogao postati narodnim jezikom „kada bi ga neki sav narod upotrebljavao, s njime živio, tjelesnim duševnim duhovnim životom ga proniknuo u toku desetljeća i stoljeća, mehaničnu mu mrtvost sredstava za priopćavanje i sporazumijevanje oživio, da bude živi organ naroda i narodni izraz cjeloviti“290. Po Šimićevoj bi pretpostavci razvoj esperanta u takvim okolnostima rezultirao time da bi se nakon dužeg vremena „esperanto hrvatskog naroda razlikovao od esperanta poljskog naroda, baš koliko se razlikuju jedan od drugoga njihovi današnji jezici“291. Važnost duha jezika Šimić je isticao iznoseći još jednu, prilično smjelu, hipotezu o tomu da ako se od tuđih riječi oblikuju rečenice u duhu hrvatskoga jezika, one „budu hrvatske“292. *** Književni je kritičar i pjesnik Stanislav Šimić u tekstu Jezik i pjesnik iznio svoja teorijska shvaćanja i artikulirao neka opća načela o jeziku i stilu. Kako je razvidno, većina od njih nastajala su pod utjecajem, po Šimićevoj prosudbi, relevantnih jezikoslovnih ili pjesničkih autoriteta. Većim dijelom ona su artikulirana pod dojmom učenja jezikoslovca Frana Kurelca, predstavnika riječke filološke škole, poznatog zagovaratelja korijenskog pravopisa i jezičnog čistunca osobite vrste, za kojeg je sam Stanislav Šimić ustvrdio da je „nepogrešivo pjesnički umovao o jeziku“293. Na tragu njegova učenja Šimić se (u teoriji i u praksi) zalagao za aktiviranje bogatstva iskaznih mogućnosti jezika te aktualizaciju tzv. pasivnog leksika (jezika neizlizanog čestom uporabom). Uz favoriziranje manje rabljenih riječi zagovarao je i uporabu novotvorenica, koje je i sam kreirao 290
Isto, str. 26.
291
Isto, str. 26.
292
Isto, str. 26.
293
Isto, str. 10.
165
perina meić
dodajući morfeme (najčešće prefikse i sufikse) na korijen riječi. Ovakav tip jezične inovativnosti bez sumnje je bio uvjetovan Šimićevim izrazito afirmativnim stavom prema tzv. korijenskom (etimološkom) pravopisu, koji je, za pisca njegova profila, bio jedina valjana opcija. Stajališta o pjesničkom jeziku kao igri, koje se također prepoznaje kao važan oslonac Šimićevih promišljanja o pjesničkom jeziku i stilu, u ovom su tekstu usporediva s promišljanjima F. Schillera o tomu da je čovjek čovjek u punom smislu riječi „samo onda kad se igra“ ili J. Huizinge i teza što ih je iznio u svojoj poznatoj knjizi Homo ludens o tomu da je „pjesništvo rođeno u igri“, te da je pjesnički jezik „jezik igre“294. Utjecaji jednoga od utemeljitelja opće lingvistike Wilhelma von Humboldta, po kojemu je jezik „specifična emanacija duha naroda“, također su očevidne u ovom, ali i u nekim drugim Šimićevim tekstovima. I dok je u teorijskim stajalištima Šimić slijedio, po njegovu mišljenju, relevantne lingvističke i pjesničke autoritete, u praksi je (kao pjesnik, a osobito kao književni kritičar i esejist) njegovao originalnost i izrazitu stilematičnost izraza na paradi gmatskoj, ali i na sintagmatskoj razini. Time je pokazao da prepoznatljiv i osebujan stil ne mora nužno biti vezan s teorijskim promišljanjima i autoritetima, te potvrdio (na kraju teksta citirane) riječi K. Krausa u kojima se sublimiraju Šimićeva iskustva s jezikom i stilom. U njima se kaže: „riječ je mater a ne sluškinja misli“.
294
Isto, str. 123.
166
V. O pjesništvu Ilije Ladina
književne perspektive
Od (pjesničkog) neba naovamo (bilješke o pjesništvu Ilije Ladina)
I
lija Ladin (pravim imenom Ilija Kozić) jedna je od najosebujnijih pojava hrvatske književnosti u BiH. Svojim je književnim opusom koji čini dvanaest knjiga poezije295 stvorio prepoznatljiv stil neosporne umjetničke vrijednosti i jedinstvenih formalnih i sadržajnih karakteristika. Korespondirajući u nekim segmentima s poetičkim konceptom postmoderne, u svom je pjesništvu na osobit način spajao tradiciju i modernost. Zainteresiran za pitanja suvremenog čovjeka i njegova života, u književnoj je tradiciji, ali i u stvarnosti, često pronalazio literarne poticaje. Trajući na književnoj sceni gotovo četiri desetljeća, pomno je gradio svaki svoj stih, svaku pjesmu, ciklus i zbirku stalno propitujući mogućnosti vlastitog pjesničkog izričaja, ostajući dosljedan „istim“, uvijek inspirativnim temama i motivima. Ladinovim pjesništvom nastalim do 90-ih godina 20. stoljeća dominira interes za prirodu, književnu prošlost i njihove raznolike simboličke inačice. Među njima se, kao najučestaliji i najrazrađeniji, pojavljuju motivi ptica, kolibe, puta, ljubavi. Prati ih kazivačev antimodernistički nazor koji se očituje u težnji prema vraćanju iskonskom, autentičnom, naravnom, tj. oslobađanju od nametnutih civilizacijskih konvencija. Ladin je za života objavio sedam samostalnih pjesničkih zbirki (Prije tebe ničega, 1968; Od neba naovamo, 1973; Pjesme o kolibi, 1975; Pjesme o pticama, 1979; Patnja je počela, 1986; Gospodin Mo, 1995. i Muzama se ispričavam, 1995) i pet izbora pjesama.
295
Izbori pjesama objavljivani su ovim redom: Pjesme (1982. – izbor pjesama: S. Tontić i autor), Izabrane pjesme (1984. – izbor pjesama i predgovor: S. Tontić), Takav sam vam večeras (1989. – izbor pjesama: S. Mehmedović i autor), Početak (1989) i Račun svodeći (1999, izbor i predgovor: Ž. Ivanković). Izdanja iz 1982. i 1984. objedinjuju pjesme iz prvih četiriju zbirki: Prije tebe ničega, Od neba naovamo, Pjesme o kolibi i Pjesme o pticama. Na kraju obiju knjiga pridodano je i nekoliko novih pjesama organiziranih u zaseban ciklus. Izbor pod naslovom Pjesme iz 1989. većim je dijelom nastao na temelju pjesama iz zbirki Muzama se ispričavam i Gospodin Mo, uz nekoliko pjesama iz zbirke Patnja je počela. U svaku od navedenih knjiga Ladin je intervenirao, dodajući nove pjesme koje nisu objavljivane ni u jednoj od zbirki na temelju kojih su navedeni izbori nastali, kao i uvrštavajući čitav niz djelomično preinačenih (ranije objavljenih) pjesama. Knjiga pod naslovom Račun svodeći najobuhvatniji je izbor Ladinovih pjesama, nastao pred sami kraj autorova života u trenutku kad on, zbog bolesti, nije bio u stanju ništa novo dodavati.
169
perina meić
Najvažnija pitanja koja zaokupljaju Ladinov lirski subjekt su odnos neba i zemlje, tj. pitanje čovjekova mjesta u svijetu. U zbirkama objavljivanim 90-ih godina 20. stoljeća često se pojavljuju pjesme prožete piščevim impresijama o ratu i životu u ratnim okolnostima. S formalnog aspekta gledano Ladinovo je pjesništvo prepoznatljivo po dvama karakterističnim obilježjima: 1. praksi stalnog interveniranja, tj. popravljanja i korigiranja već objavljenih pjesama i 2. svrsishodnoj i promišljenoj organizaciji zbirki i svih njihovih dijelova.
Varijacije i ponavljanja – poetičke konstante Način na koji stvara, pokazuje da je Ladin autor koji pjesnički čin ne razumijeva kao stvaranje gotovih, zatvorenih struktura koje čitatelju nude zadane interpretacijske okvire, već suprotno, kao stalno propitivanje i potragu za pravom riječju i iskazom. U skladu s tim je i netom spomenuta praksa stalnog „popravlja nja“ ranije objavljenih pjesama. Analizom takvog tipa korekcija i intervencija može se doći do zaključka o tomu što je autor držao umjetnički vrijednim i autentičnim, a što ne. Ladinove interven cije najvećim se dijelom odnose na korekcije teksta pjesme, no nije rijetko i to da se, uz tekst pjesme, mijenja i njezin naslov ili da se ista pjesma objavi pod drugim naslovom. Korekcije ili promjene naslova pokazuju autorovu namjeru dodatnog preciziranja onog što je smatrao ključnom idejom ili motivom (a što je u ranijoj varijanti pjesme možda izostalo). Da bi to postigao, Ladin pribjegava: ili skraćivanju/dodavanju (npr. Pismo Penelopi: ljubavi usputne / Drugo pismo Penelopi: ljubavi usputne; Daleki svijete daleki svijete / Daleki svijete) ili za mijeni pojedine riječi iz naslova (npr. Sam si čudotvorče / Sam si pjesniče, Jedan dječak plače poslije rata / Dječak pjeva poslije rata). U nekim je pjesmama naslov izmijenjen u potpunosti (npr. Znaci su ali ja vas pitam / Ljubav u pedesetoj; Torbo moja / Orasi; Živež tvoj / Ne pij vodu sam). Izmjene koje se tiču teksta pjesama također pokazuju kakve su bile pjesnikove težnje. One su se očitovale kroz nekoliko osnovnih tipova promjena. Jedna je proširivanje teksta umeta njem novih stihova ili strofa. Druga je zamjena pojedinih dijelova pjesme (strofa ili stihova) koje je autor mogao smatrati boljim jer produbljuju smisao rečenoga. Treća su vrsta promjena 170
književne perspektive
komp ozicijske intervencije – npr. spajanje dvaju stihova u jedan ili obrnuto, te premještanje pojedine riječi ili skupine riječi na različita mjesta unutar pjesme. Takve su promjene obično uvjetovane izmjenama ritmičkog ustroja teksta. U nekoliko se pri mjera pojavljuje i promjena žanrovskog statusa teksta – npr. tekst pisan u stihovima reorganiziran je u formu pjesme u prozi. U zbirke nastale nakon prve knjige pjesama Prije tebe ničega autor često umeće ranije objavljene (često i korigirane) pjesme. Takav postupak opetovanog uklapanja istih ili djelomično iz mijenjenih pjesama iz ranijih zbirki u nove, proizvodi različite učinke. Ranije se objavljenim pjesmama u „novom“ kontekstu proširuje značenjski dijapazon, te se „otkrivaju“ njihovi dotad manje istaknuti ili slabije uočljivi aspekti. To ima izravan utjecaj i na značenje same zbirke koje su dio. U nekim je slučajevima opseg intervencija povećan toliko da se navedeni uradci mogu smatrati novim pjesničkim ostvarenjima. Praksa konstantnog interveniranja, tj. „popravljanja“ ili ponavljanja ranije objavljenih pjesama, Ladina legitimira (i) kao predstavnika postmodernog pogleda na literaturu koji polazi sa stajališta da književne tvorbe (u Ladinovu slučaju pjesme) nisu okamenjene značenjske činjenice već dinamične strukture koje se u dijalogu s čitateljem otvaraju novim interpretacijama. Unatoč tomu, česta ponavljanja u pjesmama, kao i piščeve stalne intervencije, pojedini čitatelji nisu uvijek gledali blagona klono. Misli se tu ponajprije na književne kritičare, koji su često izricali zamjerke Ladinovoj „ispravljačkoj“ praksi.296 Jedan od njih je Miodrag Bogičević. On je u tekstu Neizvjesnost pjesničkog leta, između ostalog, ustvrdio da Ladin „postaje zamoran i apartan kad u nedogled razglaba neke teme i beskrajno ih varira“297. Stalne intervencije na pjesmama i njihova ponavljanja u novim zbirkama kritičarima su donekle otežavali književnopovijesni opis njegove poetike. Potvrđuje to i Stevan Tontić, koji je priređujući Izabrane pjesme 1984. upozorio na teškoće s kojima se susretao tijekom interpretacije Ladinova pjesništva. U navedenom se izdanju, točnije njegovu predgovoru, Tontić pragmatično opredijelio za analizu Ladinova pjesništva s obzirom na tematske krugove. U izboru pjesama pokušavao je ostvariti književnopovijesni pregled prateći vremenski slijed, tj. kronologiju kojom su se javljale pojedine Ladinove zbirke. 296
Ponešto drugačiji koncept prezentacije izabrao je Željko Ivanković. On je u izboru naslovljenom po pjesmi Račun svodeći kombinirao analizu s obzirom na dominantne teme s pokušajem prepoznavanja i opisivanja četiriju „faza“ kroz koje je Ladinovo pjesništvo, po njegovoj prosudbi, prošlo. Prema Ivankovićevim uvidima navedene je faze moguće pratiti kronološki. Svaka od opisanih “faza“, prema Ivankoviću, objedinjuje po dvije kronološkim slijedom nastale zbirke. Takvo je načelo u rasporedu pjesama odabranih za navedeno izdanje priređivač realizirao djelomično. Bogičević, Miodrag: Neizvjesnost pjesničkog leta. Na marginama poezije Ilije Ladina, Putevi, br. 5–6, Banja Luka, 1979, str. 139. 297
171
perina meić
Risto Trifković bio je još eksplicitniji. Zamjerajući piscu što, kako veli, gomila izraze, on je zaključio da Ladin nerijetko „izgubi efekat koji je već bio dosegnuo“298. U suglasju je s ovakvim razmišljanjima i komentar Stevana Tontića, priređivača dvaju izbora Ladinova pjesništva. On je u tekstu Poezija jednostavnog također upozorio na učestala ponavljanja te ustvrdio da takvi postupci ponekad rezultiraju monotonijom. Ipak, istaknuo je Tontić, „to ne može bitnije uticati na pozitivni sud o originalnoj pojavi Ladinova pjesništva“299. Ponešto drugačiji stav o navedenim pitanjima imao je Krešimir Šego, koji je u tekstu Mnogoznačni pjesnički svijet općenito i bez iznošenja argumentacije zaključio da se u Ladinovu pjesništvu ponavljanje „ne pokazuje kao nedostatak, već kao bitni konstitutivni element pjesme“300. Neovisno o ponavljanjima i stalnim korekcijama, sve pjesničke zbirke Ilije Ladina koncipirane kao pomno osmišljeni sustavi znakova u kojima suodnosi dijelova i cjeline pokazuju visok stupanj koherencije ponajprije u sadržajnom, a onda i u izvedbenom smislu. Potvrđuju to (između ostalog) i ciklus ljubavnih pjesama iz knjige Takav sam vam večeras (Trinaest pjesama) ili ciklus posvećen “promišljanju“ o slikarima i ratu iz zbirke Muzama se ispričavam (ručak u Sarajevu). Ladinove su zbirke obično fokusirane na „glavnu“ temu (najčešće istaknutu u naslovu). Ona se u pojedinostima razrađuje od pjesme do pjesme, od ciklusa do ciklusa. S obzirom na činjenicu da odabir teme za sobom vuče i osobit način njezina artikuliranja – od formalnog uobličavanja pjesme, preko uspostavljanja relacija s književnom tradicijom iz koje se preuzimaju pojedini motivi, pa sve do kompozicijskih strategija u organizaciji pjesme, ciklusa ili zbirke kao cjeline – moglo bi se reći da analiza tog segmenta Ladinove poetike može doprinijeti preciznijem opisu njezinih glavnih poetičkih mijena.
Poetičke mijene Književni opus Ilije Ladina mogao bi se, promatrano sa stajališta književne povijesti, načelno „podijeliti“ u dvije vremenski uvjetovane i (u pojedinostima) poetički različite etape. Nji298
Trifković, Risto: Iskren glas, Stvaranje, XXIX, 3, Titograd, 1974, str. 407.
299
Tontić, Stevan: Poezija jednostavnog, Izraz, XVIII, knj. XXX, Sarajevo, 1974, str. 366.
Šego, Krešimir: Mnogoznačni pjesnički svijet. Napomena uz pjesništvo Ilije Ladina, Izraz, XXIV, knj. XLVII, br. 1. Sarajevo, 1980, str. 34. 300
172
književne perspektive
hova razdjelnica, kronološki gledano, koincidira s društvenim promjenama nastalim raspadom Jugoslavije i ratnim sukobima 90-ih godina 20. stoljeća. Zbirke objavljene prije raspada Jugoslavije nastajale su u kulturnom i ideološkom miljeu koji je determinirala jav no proklamirana vjera u pozitivne vrijednosti socijalističkog samoupravljanja i radništva kao nositelja progresivnih pro mjena u društvu. Određivalo ga je i uspješno laviranje ondašnje političke elite između interesā Istoka i Zapada, koje se pokazalo kao glavni model funkcioniranja i opstanka. Ipak, baš se u to vrijeme, daleko od očiju javnosti i u nesuglasju sa službeno promoviranom slikom napretka i boljitka, počinju javljati i disonantni glasovi, tj. nagoviještaj raspada Jugoslavije, nakon čega su uslijedile i dramatične promjene društvenog poretka. Književnost, koja se u to doba percipirala kao ideološki kurentna „roba“, postupno je otvarala prostor za subverziju i podriva nje sustava.301 U takvom se okružju, ovisno o tomu kakav su stav zauzimali prema kulturnom i društvenom životu, pojavljivalo nekoliko tipova književnika. Jedan je bio onaj koji se dobro uklapao u zadane ideološke okvire i u javnosti figurirao kao relevantan čimbenik društvenog i kulturnog života. Drugom su tipu pripadali pisci koji su, zbog nepristajanja na kompromise, postajali disidenti, otpadnici sustava. Trećoj su, uvjetno rečeno, skupini pripadali oni koji su anticipirali promjene i (na simboličkoj razini) propitivali svijet oko sebe (pa i sam sustav), ali su, u načelu, izbjegavali izravni upliv u rasprave o osjetljivim ideološkim pitanjima. Literaturu ovog tipa književnika, kojoj je, sudeći po nekim karakterističnim obilježjima, najbliži Ilija Ladin, determinira pomalo rezigniran, nerijetko ironičan svjetonazorski stav, kao i stalno prisutan eskapistički impuls.302 Kako su stvari sa sustavom u to vrijeme funkcionirale, slikovito pokazuje epizoda koju je za dnevni tisak ispripovijedao Ladinov prijatelj, pjesnik Miro Petrović: „Ima zgoda kad Iliju, kao sumnjivog, legitimira policajac u vlaku. A Ilija izvadi legitimaciju Udruženja književnika BiH, na kojoj prvo piše Savez književnika Jugoslavije – i kaže: druže, ja sam savezni književnik. (U to vrijeme savezni političari su imali nepisani imunitet.) I, policajac ga uredno pozdravi, ono, salutirajući. Kasnije će Ilija pričati da je uvijek nadrljao kad bi policiji rekao da je književnik – ali savezni književnik – to je bilo nešto drugo.“ 301
Veliki pjesnik i ekscentrik dobre duše, Slobodna Bosna, 14. 10. 2010. On se kod različitih pisaca očitovao na različite načine. Između ostalog i kroz bohemu koja je u takvom društveno-političkom okružju imala različite konotacije. O tomu je osebujnim stilom pisao Tomislav Ladan. On je, u novinskoj bilješci pod naslovom Preostali bohem, razglabajući općenito o Ladinovu pjesništvu između ostalog ustvrdio da je ovaj iznimni pjesnik jedan od zakašnjelih ili preostalih bohema toga doba. Objašnjavajući navedeni fenomen s obzirom na ondašnji društveni trenutak, Ladan je zapisao: „Jer, boheme je i u nas među književnicima sve manje. Većina se dočepala ukušna posla, pravog ili samo plaćev302
173
perina meić
Imajući sve to na umu, lakše je odgovoriti na pitanje zašto je priroda, tj. motivi ptica, kolibe ili simboličkog suodnosa zemlje i neba, u zbirkama objavljenim prije 90-ih često privlačila Ladinovu pozornost. Ako se uzme u obzir kontekst u kojemu je pjesništvo tog razdoblja nastajalo, logičnom se čini pretpostavka da je Ladinov „bijeg“ u prirodu ili u literarnu prošlost proizišao iz potrebe povratka iskonskom, naravnom i autentičnom, onom koje se suprotstavlja izvještačenosti i licemjernosti kakvu je moguće naći ne samo kod pojedinca, nego i kao obilježje cijelog sustava.303 On se, također, može tumačiti i kao subverzivna gesta u kojoj u prvi plan izbija namjera da se pjesništvom diskretno, ali nedvosmisleno, iskaže pozicija nepripadanja. Zbog svega se čini opravdanim zapitati se: ne predstavlja li Ladinovo pjesništvo neku varijantu simboličnog nepristajanja ili pasivnog otpora sustavu koji je tzv. „poštenu inteligenciju“, a među njima i pisce, nastojao držati čvrsto pod kontrolom, pretpostavljajući formalno i birokratsko suštinskom i autentičnom. Naposljetku, nećemo pogriješiti ako kažemo da je eskapistički impuls u Ladinovu pjesništvu metaforička inačica želje za bijegom od ideala čovjeka „modernog“ doba i kolektivnog duha. Ono je poetska artikulacija težnje lirskog subjekta/autora da se bude drugačiji od, kako bi rekao španjolski filozof, sociolog i esejist José Ortega y Gasset, čovjeka mase – onoga koji je savršen materijal za ideološke i totalitarističke manipulacije kao i nametnute svje tonazorske kalupe. U tom bi društveno-povijesnom okviru valjalo tumačiti i jedan od najzanimljivijih motiva u Ladinovu pjesništvu, motiv kolibe. Koliba u Ladinovu pjesništvu, u suprotnosti s kulturom urba nog života u bezličnim socijalističkim neboderima i soliterima, postaje kompleksan znak. Od „običnog“ obitavališta ili skloništa ona se preobražava u prostor za kontemplaciju, samoću i bijeg. Snažna veza sa zemljom sugerira to da koliba simbolizira i tjelesno. Otvorenost nebu, ali i (konkretnije) okrenutost drunog. Glavnina pisaca postadoše činovnici, pa ipak neki ostaju bohemi, bilo da su u kakvu radnom odnošaju ili izvan njega. U svijetu današnjih uzora-nazora-nadzora pjesnik bohem se otkriva kao svojevrstan preslikaj negdašnjeg šamana, maga, vatesa, vaganta, goliarta, trubadura, dvorske lude ili današnjeg umjetnika hipstera ili beatnika: verbalnog magnetizera i lirskog hipnotizera. Uspoređen sa sređenim, uređenim uredskim pjesnikom, bohem opsjenjuje već samom razlikom koja je i prosvjed i oporba: prema sprezi i stezi društvovnog pisačkog stroja (istaknula P. M.).“ Ladan, Tomislav: Preostali bohem, Oko, II, Zagreb, 13. 2. 1974, str. 43. Iskonsko/naravno/autentično, u mnogim Ladinovim pjesmama, priziva asocijacije na arkadijske ugođaje i motive kakve nalazimo u bukolikama i pastoralama antičkih grčkih i rimskih književnika koje je autor, inače romanist po struci, zasigurno dobro poznavao. 303
174
književne perspektive
gomu čovjeku, ukazuje na mogućnost njezina simboličnog poistovjećivanja sa samim lirskim subjektom (Sagradit ću kuću, Vrijeme mira među kolibama, Pojesti ili biti pojeden, Netko kuca, Vrata na kolibi). Zbog mnogovrsnih značenja kojima obiluju, pjesme o kolibi mogu se interpretirati i kao metafore kazivačeva/ autorova propitivanja svoga mjesta u svijetu ili, još preciznije, kao poetska inačica stalnog napora i pokušajā povratka samom sebi autentičnom i jedinstvenom. Kad je riječ o eskapizmu lirskog subjekta, valja reći da on nije isključujući. Ladinov lirski subjekt nije mizantrop. Upravo suprotno. On, tj. njegova koliba, uvijek je u dijaloškom odnosu prema drugom: čovjeku, prijatelju ili čitatelju. Iskustvo „drugog“ (čovjeka, ptice ili književnog junaka kakav je npr. Odisej) jest ono s čim se do određenog stupnja identificira. Fokusiranost na dodir s drugim, običnim, svakodnevnim svijetom pokazuje i nevjerojatnu sposobnost simboličke transformacije Ladinovih pjesničkih poruka. Pijace, šareni prostori svakodnevnog života za njegova su lirskog subjekta najveće znamenitosti svakog grada, mjesta autentičnosti u kojima upija miris zemlje (Pijace). Raznolika iskustva vezana za međuljudske odnose često se prepleću s metaforom puta koja, jednako kao i motiv kolibe, ljubavi ili ptica, donosi čitav niz novih značenja. Motivom puta sugerira se potraga za drugim, često žuđenim bićem, ženom (stvarnom ili nekom imaginarnom, utjelovljenoj u „liku“ Pene lope). Istodobno, on u širem smislu simbolizira potragu za dobrom, skladom i srećom. Put, nadalje, podrazumijeva želju za komunikacijom i razumijevanjem. Osim motiva kolibe ili puta u Ladinovu se pjesništvu, kao iznimno važan, pojavljuje i motiv ptica. Najdominantniji je, i sustavno razrađen, u zbirci Pjesme o pticama. Valja ga tumačiti kao slikovito utjelovljenje teme koja je konstanta u cijelom Ladinovu opusu: a to je propitivanje odnosa: nebo – zemlja, stvarnost – mašta, životna pragma – duhovnost. Kao „posrednik“ između neba i zemlje ona je semantički potentan znak. U zbirci Pjesme o pticama svijet je raznolikih ptica prikazan kroz niz poetskih fragmenata, tj. varijacija na zadanu temu.304 Moguće ih U takvim je Ladinovim varijacijama M. Bogičević prepoznao glazbene elemente:„Minijature na temu ptica (Jedna zeba, Ptice nebeske i sl.) kao da su dijelovi jedne ptičje simfonije što je budno osluškuje čovjek, podsjećajući, na primjer na onu Hajdnovu temu gdje se čuje radostan ptičji poj ali u daljini i zvuci neostvarene čežnje.“ 304
Bogičević, Milorad: Neizvjesnost pjesničkog leta. Na marginama poezije Ilije Ladina, str. 141.
175
perina meić
je tumačiti kao pjesničko kazivanje o različitim tipovima osoba i/ili detaljima iz njihovih života: od „glupog“ noja s glavom zabijenom u pijesak, preko rajske ptice iznimne ljepote i tragične sudbine, pa sve do sokola, „roba krilatog“, kako je nazvan u jednoj od pjesama. Ne treba, pri tomu, zaboraviti ni to da se u podlozi pjesama o pticama često pronalaze više ili manje očite reference na mitološke priče ili pojedina književna djela. Da se tu ne iscrpljuju njihova značenja, pokazuju i analize koje polaze od pretpostavke da su ptice „metafora čovjekovog duboko ličnog svijeta“305. Ladinu je ideja o pticama kao (pjesničkim) znakovima mogla biti inspirativna preko svetog Franje Asiškog, poznatog po svojim propovijedima pticama. Poticaj je mogao doći i posredstvom asocijacija na Aristofanovu komediju Ptice. Kao argumentacija za ovo potonje mogla bi se navesti učestala pojava ironijske (gdjekad i komične) perspektive. Ona je najočevidnija u kazivanju lirskog subjekta o sudbini ulovljenih ptica koje (iako „povlaštene“ posrednice neba i zemlje) završavaju nedostojno (gdjekad tragikomično) kao delicije na tanjuru (Tetrijeb veliki, Riječ slavuja i dr.). Asocijacije vezane za književnost u pjesmama ovog tematskog kruga također su prisutne. Najbolje to potvrđuje dio stiha iz pjesme U šetnji u kojoj pjesnik izrijekom veli: „Riječi su kao ptice“. U zbirkama nastalim 90-ih godina 20. stoljeća Ladinov se iskaz – unatoč tomu što se može reći da autor u bitnome slijedi otprije zacrtan poetički model – u nekim segmentima mijenja. Najbolje se to vidi u načinu na koji su artikulirane pjesme s ratnim temama. Naime, u ranijim je zbirkama simbolika motiva vezanih za rat obično proistjecala iz referenci na (arhetipske) motive iz pojedinih književnih djela. Mogu to pokazati primjeri pjesmama: Dječak pjeva poslije rata ili Dva puteljka preko njiva ili priča Ilije Šarca iz Ponijeva. Prva među njima, tj. njezin na slov, predstavlja parafrazu znamenite pjesme Dušana Vasiljeva Čovek peva posle rata. Uradak Dva puteljka preko njiva ili priča Ilije Šarca iz Ponijeva nameće potrebu usporedbe s Krležinom kratkom prozom iz Hrvatskog boga Marsa. U zbirkama nastalim 90-ih godina sve su prisutniji motivi stvarnosne provenijencije. Autor (kao i u ranijim zbirkama) odabire motive svakodnevlja, ističući u prvi plan naoko banalne i (ne)važne životne detalje preko kojih ocrtava grubu ratnu 305
Isto, str. 138.
176
književne perspektive
stvarnost. U pjesmama nastalim u tom vremenu manje je optimizma. I čovjek i Bog su, kako se sugerira u pojedinim stihovima, nemoćni. Ostala je gola egzistencija i nemoć lirskog subjekta koji, pomalo rezignirano, promatra nevesela zbivanja oko sebe nalazeći utočište u poeziji. A nju pak karakterizira sve artikuliranije kazivačevo ogorčenje i sve češća ironija s primjesama cinizma.306 Zahvaljujući takvoj perspektivi poznata djela klasikā svjetske literature (Balzaca, Goethea ili Dantea) postaju simbolički obremenjeno znakovlje preko kojeg se progovara o jednoj neumjetničkoj i nehumanoj, ratnoj zbilji (npr. u pjesmi Kavu na Balzacu). Na isti način funkcionira čitav niz pjesama o (prijateljima) slikarima u kojima se problematizira pitanje svrhe i uloge umjetnosti u ratu. U takvom okružju kojeg određuje poremećeni sustav vrijednosti čovjekov se život (ili bolje reći opstanak) svodi na, kako se iščitava u pjesmama iz ovog perioda, zadovoljavanje primarnih životnih potreba, po cijenu uništenja plodova duha ili umjetničkog stvaranja.
Formalne pretpostavke Ladinovo pjesništvo, gledano sa stajališta forme, nije doživjelo neke znatnije promjene. Pjesme su većinom artikulirane na način da su više puta spominjane svakodnevne teme ili iz književne tradicije poznati motivi posredovani slobodnim stihom oslobođenim tradicionalnih obilježja (npr. rime, stalnog mjesta cezure i sl.). S obzirom na takva svojstva moglo bi se reći da Ladin, u određenom stupnju, baštini versifikacijske manire A. B. Šimića (kojemu je posvetio prvu pjesmu iz zbirke Prije tebe ničega, koja nosi naslov Drinovci). I dok ritmički obrasci njegovih pjesama u nekim segmentima podsjećaju na načine gradnje stihova navedenog autora, njihova eufonijska uređenost te sklonost igrama riječima pokazuje određeni stupanj srodnosti s pjesničkim iskazom Maka Dizdara (npr. Namjesto epitafa, Proljeće na groblju). Potvrđuje to i primjer pjesme Ljubav u Pompejima, u kojoj čitamo parafrazu Dizdarova stiha iz poznate Da je ironija u poeziji „predratnog“ perioda bila „blaža“, mogu potvrditi i riječi Gorana Simića. On je, analizirajući pjesme s tematikom o kolibi, ustvrdio da se u Ladinovu ironiziranju stvarnosti „niti u jednom momentu ne nazire prkos koji bi poentirao snagu ironije“. Simić, Goran: Između stvarnosti i iskona, Naši dani, 14. 6. 1968. 306
U pjesmama nastalim 90-ih situacija se ipak mijenja. Ono što ostaje konstanta, jest svjetonazorski stav Ilije Ladina, tj. njegova lirskog subjekta koji, ostajući vjeran konceptu neuklopljenog individualaca, teško prihvaća „pravila igre“ novog sustava i njegovih ideoloških načela.
177
perina meić
pjesme Zapis o zemlji, koji u Ladinovoj izvedbi glasi: „Tko je taj šta je taj te odavde suncu gleda u lice.“ Kad je riječ o vrstama pjesama, tj. oblicima u kojima se javljaju, moglo bi se govoriti o dvama dominantnim tipovima: stihične i strofične pjesme. Njima se mogu pridružiti i, ne tako brojne, ali jednako zanimljive, pjesme u prozi. Gledano na razini cijeloga opusa, uočljiva je razmjerno učestala pojava tzv. stihičnih pjesma sastavljenih od uzastop nog niza (obično) dužih stišnih redaka. Umjetnički su najus pjelije i najbrojnije kraće i konciznije lirske forme sastavljene od manjih strofa kraćih stišnih redaka (najčešće se javljaju u kasnijim zbirkama). Najmanje je, kako je već rečeno, pjesama u prozi. Zastupljenost različitih oblika lirskih pjesmama karakteristika je svih Ladinovih zbirki. U njima dominiraju eufonijske figure, među njima najviše anafora. Brojna su ponavljanja i sintaktički paralelizmi. Česti su i grafostilemi. Među njima se izdvajaju kapitalom istaknute ili spacionirane riječi ili stihovi koji su obično u funkciji isticanja ključne riječi, ideje ili poruke. Oni se najčešće javljaju u pjesmama prve zbirke. U manjem ih je broju moguće naći i u kasnijim uradcima. Uz njih se (najviše u pjesmama ranijeg perioda) pojavljuje i pomicanje početaka cijelih strofa (s lijeva na desno, prema sredini stranice), te veliki rasponi, tj. grafičke bjeline (duže od jednog praznog retka) koje odvajaju dvije uzastopne strofe. Zbog takvih se grafičkih rješenja pojedine strofe mogu percipirati (i) kao neovisne poetske tvorbe. Pjesme kojih su te strofe dio kao da su koncipirane po modelu pjesme u pjesmi. Idući prema kasnijim zbirkama, počevši sa zbirkom Od neba naovamo, sve je učestaliji tradicionalniji, tj. grafički „konzervativniji“ izgled pjesme. Lijeva se margina u većini pjesama (za sve strofe) ujednačava i poravnava. Grafičke bjeline među strofama su kraće. Za razliku od pjesama prve zbirke gdje su se strofe često odvajale dvama čak i trima praznim redovima, dominantno postaje (uobičajeno) odvajanje kitica jednim praznim retkom. Kao konstanta ipak ostaju znakovite grafičke bjeline unutar pojedinih stihova. Obično se radi o dvama uzastopnim prazninama koje „dijele“ stih na dva (nekad i više) značenjski i ritmički zaokruženih stišnih članka.
178
književne perspektive
Kad je riječ o ritmičkom ustroju, u Ladinovu bi se pjesništvu načelno moglo govoriti o postojanju triju temeljnih tipova organizacije. Jedan je ritmički obrazac zasnovan na uzastopnim izmjenama dugih i izrazito kratkih stihova (kratki se stihovi često sastoje od samo jedne, nerijetko jednosložne riječi). Duži su stihovi ritmički kompleksniji, čemu (jednim dijelom) doprinose i povremena prekoračenja i opkoračenja. U njima je primjetna karakteristična pojava dubljih sintaktičkih granica, koje su nerijetko markirane velikim slovom za riječ koja dolazi nakon cezure. Uz ovo, cezura se na pojedinim mjestima naglašava dodatnim grafičkim bjelinama (s već spomenuta dva umjesto uobičajenog jednog razmaka među riječima). Drugi je tip ritmičke organizacije svojstven modelu pjesme u prozi. U njemu je uočljiv „nesrazmjer“ između izrazito poetičnog i metaforičnog izričaja i njegova formalnog „kalupa“. Riječ je o vizualno upečatljivom, „proznom uzorku“ koji počiva na uzastopnom bilježenju redaka od početka do kraja stranice. Za navedeni su tip pjesama karakteristični učestali eufonijski elementi, ponavljanja te izrazita poetičnost izraza. Treći tip ritmičke organizacije počiva na pokušaju ujednačavanja ritma uzastopnim nizanjem stihova srodnih ritmičkih obilježja koji se, u pravilu, organiziraju u kraće strofe. Za razumijevanje načina funkcioniranja ritmičke strukture važna su i ponavljanja kojima obiluje Ladinovo pjesništvo. Obično se ponavljaju manji fragmenti ili strofe koje se razlikuju neznatno – tek u malim, naoko nevažnim pojedinostima. U nekim je slučajevima u pitanju zamjena samo jedne riječi. Riječi koje se zamjenjuju, nerijetko su bliskoznačnice. Najčešće se lociraju na tzv. jaka mjesta u stihu (na početku stiha, poslije cezure i sl.). Zbog srodnosti značenjskih polja „zamijenjenih“ riječi, kao i činjenice da se one nalaze u „istom“ kontekstu, iskaz dobiva na značenjskoj slojevitosti i kompleksnosti. Tomu doprinosi i odabir modela kazivanja. U većini je Ladinovih pjesama kazivačka perspektiva osobna, što može navesti na zaključak da je lirski kazivač/subjekt identičan s empirijskim autorom. To mogu potvrditi i pjesme u kojima autor progovara o sebi (Na zemlji, Imam na lijevoj strani mladež, Znaci su ali ja vas pitam), o svojoj obitelji i nje zinu podrijetlu (Na grobu, majčinu, Odlazak od kuće, Ocu i materi, Moji pređi i dr.). U pojedinim pjesmama autor koristi model neosobnog kazivanja posredovanog preko tzv. kolektivnog „mi“ koji se artikulira kao „glas“ sveljudske zajednice ili njezinih univerzalnih, životnih iskustava (Sljeme kućno, Ako ćemo o ljubavi). 179
perina meić
Nekoliko je pjesama Ladin napisao u dijaloškoj formi (Dođite druže u naš diskoklub, Još čuda nema iliti autointerview jednog iz neolita i sl.). Takav se oblikotvorni obrazac – osim što ukazuje na autorovu otvorenost različitim modelima kazivanja – pokazuje učinkovitim u ritmičkom smislu. Postojanje više subjekata i izmjenjivanje njihovih kazivačkih perspektiva podiže ritmičku tenziju istodobno povećavajući značenjski potencijal teksta. Semantičkoj slojevitosti doprinosi i činjenica da se u pojedinim pjesmama pojavljuju sadržaji u zagradama. Oni, kako se može vidjeti, u nekim pjesmama funkcioniraju kao neka vrsta poetskih didaskalija u kojima se dodatno „objašnjavaju“ ili preciziraju u stihu izrečeni sadržaji.
Dijalog s drugim(a) – ‘stari’ sadržaji u ‘novom’ ruhu Dijalogičnost ili općenito težnja k uspostavljanju komunikacije s drugim (čitateljem, pjesnikom, prijateljem), također su vrijedni istraživačke pozornosti. Očituju se u pjesnikovoj navadi da (razmjerno često i prigodno) svoje pjesme posvećuje prijateljima i znancima.307 Iako bi sadržaji navedenih pjesama možda mogli ponešto otkriti o naravi odnosa s osobama kojima su pjesme posvećene, one su puno važnije jer pokazuju kakvo je pjesnikovo razumijevanje književnosti, tj. njezine funkcije u svekolikom prostoru međuljudske komunikacije.308 Pjesme posvećene pojedinoj (stvarnoj) osobi nastajale su po prepoznatljivom modelu. Referentni se sadržaj pronalazi u stvarnosti da bi se potom, osobitim načinom izbora i kombinacije znakovlja, literarno uobličio i preinačio. Drugim riječima kazivanje se o stvarnom i pojedinačnom, zahvaljujući Ladinovu književnom postupku, transformira i prebacuje u sferu univerzalnih iskustava. Ladin je svoje pjesme posvećivao u široj javnosti više ili manje poznatim pjesnicima, prijateljima i znancima i, naravno, obitelji. Među njima: A. B. Šimiću, Vesni Parun, Vitomiru Lukiću, Stevanu Tontiću, Tvrtku Kulenoviću, Enveru Kazazu, Predragu Matvejeviću, Adiliji Lopes, Susan Sontag, ali i mnogim drugim. 307
Da komunikacija bila/jest dvosmjerne naravi, mogu potvrditi pjesme nastale u čast Ilije Ladina ili povodom prisjećanja na njegov „lik i djelo“. Iako autori tih uradaka uglavnom ne uspijevaju nadići značenja neposrednog povoda i „prigodnog“ trenutka, njihove su pjesme zanimljive jer pokazuju raznoliku („pjesničku“) percepciju Ladina kao osobe i kao književnika. 308
180
književne perspektive
Na sličan način Ladin u svojim pjesmama ostvaruje komunikaciju s književnom tradicijom iz koje „prisvaja“ i „prerađuje“ pojedine motive. Njegov odnos prema djelima iz daleke ili neposredne književne prošlosti inklinira postmodernom razumijevanju literature kao procesa stalnog komuniciranja (a to znači prihvaćanja, koliko i preispitivanja, čak i ironiziranja) s djelima različitih autora.309 Pozorniji uvid u Ladinove pjesničke zbirke pokazuje koja su mu djela i autori bili inspirativni. Među njima istaknuto mjesto zauzima Odiseja, iz koje je „preuzeo“ niz motiva koje je „obradio“ prilagodivši ih „sadašnjem“ trenutku. Pjesme inspirirane dije lovima iz Odiseje progovaraju o iskustvima modernog vremena i suvremenog čovjeka. One, kao i predložak kojim su potaknuti, konotiraju stalnu čovjekovu potragu za smislom života i postojanja, za ljubavlju. Uz Odiseju, Ladin je inspiraciju pronalazio i u drugim djelima antičke grčke i rimske književnosti ili općenito u grčkoj i rimskoj mitologiji i umjetnosti. Tragovi njezina kreativnog iščitavanja razasuti su u brojnim pjesmama. Najviše ih je u zbirci Patnja je počela. Među pjesnicima i djelima iz tog književnog „kruga“ posebno se izdvajaju Dante (Dođite druže u naš diskoklub, Dvije crkve u kojima sam imao sotonu za vodiča u crkvi Quo vadis domine), Ovidije (npr. Filemon i Baukida), Aristofan (Moja koliba ili pojedine pjesme iz zbirke Pjesme o pticama). Važnu ulogu pri nastanku nekih Ladinovih pjesma imali su i neki ruski pisci. Među njima je, kako se može vidjeti, autoru bio inspirativan – ne samo djelom (npr. Oblak u pantalonama) već i životom – avangardni pjesnik nesretne sudbine Vladimir Majakovski. Kad je riječ o ruskoj književnosti, određene reference prisutne su i na djela znamenitog autorskog dvojca Iljfa i Petrova, tj. na nezaboravni lik njihovih romana, genijalnog obješenjaka Ostapa Bendera. Uz ova, zanimljiva mogu biti i Prema Risti Trifkoviću, u Ladinovu se pjesništvu komunikacija s književnom tradicijom odvija bez afektacije. Zbog toga, kako veli ovaj kritičar, Ladinovi „prijatelji po literaturi“, Proust, Rimbaud i drugi, u njegovu pjesništvu postaju „neizbježni“. Trifković, Risto: Iskren glas, str. 407. 309
Koliko je širok raspon poticaja i utjecaja koje je moguće pronaći u Ladinovu pjesništvu, potvrđuje i navod Krešimira Šege, koji je ustvrdio da se u Ladinovu djelu nalazi „i govor naroda u kojemu je kondenzirana tisućgodišnja mudrost življenja, ali i iskustvo i refleksije znanstvenika i filozofa“. Pjesnik se, prema Šeginim riječima, rado koristi epskim nasljeđem kao motivom i kao poticajem. Općenito je primjetan „utjecaj lektire“ (Šego izdvaja Miroslava Krležu) kojom „autor obogaćuje i proširuje krug motiva“. Šego, Krešimir: Mnogoznačni pjesnički svijet. Napomena uz pjesništvo Ilije Ladina, str. 33.
181
perina meić
druga Ladinova „literarna prisjećanja“: na primjer ono na W. Shakespearea koje, kako se može vidjeti, nije lišeno ironijske pozadine (Pojesti ili biti pojeden). Ladinovo pjesništvo ima dosta dodirnih točaka i s poetikom Nikole Šopa. Najočevidnije je to u pjesmama u kojima je fokus na umjetničkoj obradi „malih“, naoko nebitnih detalja svako dnevnice preko kojih se otvara prostor za propitivanje egzistenci jalnih pitanja.310 Pjesme kao što su: Sa Isusom sam pio u krčmi sanjao sam: služile nas lijepe grešnice, Teleskopi, Električno zvonce, Pijace, Sljeme kućno Ladina pokazuju kao kreativnog sljedbenika Šopova antimodernističkog stava, koji se očituje i u nostalgiji za idiličnim svijetom prirode i (literarne) prošlosti. Pjesme iz ratnog kruga pokazuju, između ostalog, i pjesnikov interes za kinesku filozofsku i književnu tradiciju, a osobito za taoizam – što najviše dolazi do izražaja u zbirci Gospodin Mo. Taoistička koncepcija neprestane brige za dobro drugoga, te ideja o taou kao putu, tj. kao ideji metafizičkog apsoluta i prirode, našla je plodotvornu rezonancu u Ladinovu pjesništvu. U suglasju s tim je i činjenica da se u pjesmama iz ovog razdoblja kao literarni „junaci“ pojavljuju kineski filozof Mo Di i general države Wu. Pjesme u kojima se oni javljaju metaforični su iskazi autorova snažnog antiratnog protesta. Ipak, ono što dodatno intrigira jest činjenica da takav protest Ladin posreduje stilom ili manirom koji kao da priziva Sun Tzuovo Umijeće ratovanja. To je vrhunsko djelo o filozofiji ratovanja, nastalo oko 6. stoljeća prije Krista, u Ladinovu pjesništvu prisutno u različitim naznakama. Najprije preko ironijske geste u kojoj autor, „oponašajući“ Sun Tzuove savjete vezane za „ratne strategije“, zapravo zagovara antiratni princip. Kodirajući tekst na način da se može čitati na više razina, Ladin u toj vrsti pjesama „računa“ s barem dva adresata. S jedne je strane miroljubivi svijet kojemu preko lirskog subjekta „odašilje“ ohrabrujuću poruku (koja kao da je „pisana“ po Sun Tzuovu „priručniku“) o tomu da je najveća pobjeda i najuspješniji rat onaj koji se nikad ne dogodi. Uz njega, latentno je nazočan i adresat-protivnik. Njemu je „namijenjena“ poruka prkosa i ironije koja na momente ima (za adresata) omalovažavajući prizvuk. Ovu je karakteristiku Ladinova pjesništva Stevan Tontić objasnio riječima: „Dok mnogi naši suvremeni pjesnici blude u površnom i spoljašnjem, Ladin je potpuno posvećen u prvotnu tajnu zemaljskog postojanja doduše s pogledom u nebo (…). U slikovitom poređenju rečeno, umjesto za tehničke naprave što donose ‘blagodati’, on se još brine za hljeb nasušni.“ 310
Tontić, Stevan: Poezija jednostavnog, str. 366.
182
književne perspektive
Način na koji Ladin pridružuje „nove“ konotacije „starim“ (općepoznatim) književnim sadržajima (npr. mitskim pričama o Ikaru, Sizifu, Tantalu, Parisu, Jeleni, Euridici, Orfeju ili pričama iz Starog i Novog Zavjeta) pokazuje srodnost poetičkom konceptu postmoderne, u kojoj autor odranije poznate sadržaje posreduje modernim iskazom u kojemu se iščitava povremeni ironijski odmak spram te iste tradicije. *** Od trenutka kad se pojavio na književnoj sceni Ilija se Ladin nametnuo svojim pjesništvom, ali i neobičnom osobnošću. Da je dojam koji je njegova pojava ostavljala na suvremenike bio (i još uvijek jest) iznimno jak, pokazuje i činjenica da i danas u javnom prostoru, i u razgovorima s onima koji su ga poznavali, u prvi plan izbija „priča“ o Ladinu kao osobi, a tek potom o pjesmama o kojima je ovaj pjesnik tako pomno skrbio.311 Tako su mrežne stranice čiji su sadržaji povezani s Ladinovim imenom (stječe se dojam) većim dijelom „rezervirane“ za priče i anegdote iz pjesnikova života: od one o kupnji automobila (opjevanog u jednoj od pjesama) koji pjesnik, kao nevozač, nikad nije vozio, preko priče o putovanju u Pariz koje je, kako se čini, ostalo zapamćeno po nizu autoportreta nastalih u automatima za fotografiranje koje krase naslovnicu knjige Takav sam vam večeras. Ladinovi znanci rado spominju i ratne epizode, a stan koji je jedno vrijeme dijelio s pjesnikom Mirom Petrovićem u sarajevskim je umjetničkim krugovima postao, zahvaljujući i Ladinovu životnom stilu, dijelom urbane legende poznate kao Suteren b. b. 311
Na temelju jedne od niza zanimljivih epizoda iz Ladinova života, 2010. je snimljen i kratki film Kako je Ilija Ladin predavao njemački. U njemu je ispripovijedana priča o tomu kako je pjesnik, igrom neobičnog slučaja, postao nastavnikom njemačkog jezika (koji uopće nije znao), te je (unatoč svemu) za svoj inovativni pristup učenju njemačkog čak i nagrađen. Govoreći o nastanku filma, izražavajući pozitivne impresije o piščevoj osobi, redatelj filma Segor Hadžagić jednom je prilikom kazao kako je tijekom pripreme za snimanje skupio obilje podataka od ljudi koji su osobno poznavali Iliju Ladina: „svako od njih bi mi ispričao bar po jednu anegdotu od koje bi također mogao nastati film. Kako je na primjer u vrijeme kad je predavao u Hercegovini, jedno jutro u pidžami krenuo za leptirom čija ga je ljepota oduševila, kako je sjeo na bicikl i stigao čak u susjedno selo loveći leptira. Policiji je bio sumnjiv, legitimisali su ga, nisu mogli povjerovati da je čudak u pidžami na biciklu zaista nastavnik francuskog iz obližnjeg mjesta.“ Veliki pjesnik i ekscentrik dobre duše, Slobodna Bosna, 14. 10. 2010. Iz tog je vremena pjesnik Miro Petrović podsjetio na niz anegdota, među njima i zgodu „kad Ilija, koji nema TV, a bit će u nekoj emisiji, pokuca na vrata nepoznatih ljudi i kaže: Molim vas, mogu li malo pogledati TV, sad ću ja biti tamo… Ljudi se zbunili, dok su slegnuli ramenima Ilija je već bio na TV-u i čovjek onda kaže – izvolite, sjedite, ženo, daj mezu, piće…“ Veliki pjesnik i ekscentrik dobre duše, Slobodna Bosna, 14. 10. 2010. Sjećanja na Ladinovu osobu pribilježio je i N. Džanko: „Nije pio alkohol i nije se dao uvući ni u kakvo zlo, u čemu je većina ostalih članova Kluba sa zadovoljstvom plivala. Taj užas koji se tamo upražnjavao nije baš za priču. Šta je anđeo radio u paklu? Ladin je samo sjedio i posmatrao. Ta, morao je sjediti negdje. Kada je Klub književnika preseljen u Dom pisaca, nerado je išao tamo. ‘Ima previše svijeta za moj ukus’, rekao je Ilija, i u drugoj polovini osamdesetih, na našu veliku radost, sve češće boravio u kultnoj sarajevskoj knjižari Walter, u Skenderiji, koju je tada uspješno vodio kolega Nerzuk Ćurak. U to vrijeme je pušio po tri kutije onoga Veka. Na sve je imao odgovor pa i na to. Objasnio je da on, ustvari, nije ni pu-
183
perina meić
Kako bi Ladin reagirao na takav „tretman“ u javnosti, teško je pretpostaviti. No ono što se može zaključiti iz prakse stalnog popravljanja pjesama, koja se s vremenom iskristalizirala kao „zaštitni znak“ njegova pjesništva, jest to da je on bio pisac koji je itekako vodio računa o svojoj poeziji i o tomu kakav će dojam ostaviti na čitatelja. O svojim je pogledima na izazove pjesničkog čina izravno „progovorio“ i u nekolicini svojih pjesama u kojima je pokušao poetski obrazložiti svoje književne postupke (Pjesnik i verzije, Kud izlaziš pjesmo moja, Mrlja od mastila, Kada pišem svoje pjesme, Sam si pjesniče, Od pjesme svoje samo slijepi miš živi) braneći do zadnjeg trena svoje „pravo“ na ponavljanja i pisanje različitih varijanti „istih“ pjesama. Ono što se iz perspektive današnjeg trenutka i jednog završenog književnog opusa može reći, jest da poezija Ilije Ladi na ima niz karakterističnih svojstava po kojima je ovaj pjesnik blizak poetičkom konceptu postmoderne. Potvrđuje to, uz ranije navedeno, i netom spomenuta skrb o čitatelju, koja se očitovala u težnji k jednostavnom, umjetnički vjerodostojnom iskazu lišenom pretencioznosti i teško shvatljivih metafora. Zbog takvih je svojstava Ladinova poezija prijemčiva i širim čitateljskim slojevima. Njegov pjesnički izričaj odlikuje svojevrsna „lakoća“ izražavanja te sjajan osjećaj za ritam. Svakodnevni, ni po čemu osobiti motivi u njegovoj „izvedbi“ postaju upečatljivi pjesnički šač. Cigarete mu služe za pravljenje dimne zavjese između sebe i nas koji smo upijali svaku njegovu riječ. Ako se već družimo, ne moramo se, je li, još i u oči gledati.“ Nisvet Džanko, BH Dani, 2001. Osobna sjećanja na druženja s pjesnikom zapisala je i pjesnikinja Dara Sekulić. U tekstu pod naslovom Svetac među pticama ona je, između ostalog, napisala: „Imao je Ilija Ladin svoj nekakav otkačen stil u svemu. Kad bi odlazio negdje poslom među ozbiljne ljude ili kad bi nastupao na književnim priredbama, oblačio bi se građanski nenapadno smireno i smjerno. Ali u slobodno svoje vrijeme, predveče, recimo, pozvao bi me u šetnju Obalom. Ljudi bi zastajali i zagledali se u nj, moguće su pomišljali da je negdje u blizini cirkus iz kojeg je taj klovn ko zna zbog čega pobjegao. Prolaznici bi se okretali i ostajali bez odgovora, jer Ilija bi uzdignute glave hodao krupnim koracima ozbiljan i važan. Naizgled luda i smiješna, bila je to njegova bolna čežnja za slobodom, za slobodnim letom ptice koja se i stihom i životom izdvojila iz jata. Jato su predvodili oni koji su samo za se prisvojili sve njegove slobode.“ Sekulić, Dara: Svetac među pticama, Glas Srpske, 26. 5. 2012. Iako ove, ali i niz drugih anegdota ili sjećanja mogu baciti svjetlo na piščevu osobnost i pomoći u mogućoj „rekonstrukciji“ pojedinih etapa njegova života, one nisu relevantne za razumijevanje Ladinove poetike. Ovdje su ipak navedene (i) kao ilustracija utjecaja „novih“ medija (ponajprije interneta i filma), koji svojom dostupnošću otvaraju nove recepcijske kanale evidentno (pre)oblikujući dosadašnje načine razumijevanja poezije, kao i uloge koju, u suvremenom trenutku, imaju oni koji je stvaraju. Vrijeme će pokazati koliko bi sve to moglo (ne)plodotvorno utjecati na recepciju djela Ilije Ladina.
184
književne perspektive
znakovi. Otprije poznate priče ili književni motivi dobivaju nova značenja bivajući predstavljeni u jednoj novoj, poetskoj vizuri. Iako naoko obične i jednostavne, Ladinove su pjesme obremenjene nizom značenja zbog čega izazivaju čitavo bogatstvo asocijacija. Najbolje među njima pravi su poetski biseri, slojevite pjesničke poruke: od (pjesničkog) neba naovamo.
185
perina meić
Literatura
Andrić, Ivo: Ex Ponto Nemiri Lirika, Svjetlost, Sarajevo, 1986. Prokleta avlija, Mladost, Zagreb, 1963. Travnička hronika, Svjetlost, Sarajevo, 1986. Barthes, Rolad: Književnost, mitologija, semiologija, Nolit, Beograd, 1979, preveo: Ivan Čolović. Teorija o tekstu, Republika, br. 1–2, Zagreb, 1987. Beker, Miroslav: Moderna kritika u Engleskoj i Americi, Liber, Zagreb, 1973. Poststrukturalizam – nasljeđe strukturalizma, Republika, br. 3–4, Zagreb, 1986. Semiotika književnosti, L – Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, 1991. Suvremene književne teorije, MH, Zagreb, 1999. Beljan, Iva: Pripovijedanje povijesti. Ljetopisi bosanskih franjevaca iz XVIII. stoljeća, Synopsis, Zagreb – Sarajevo, 2011. Biti, Vladimir: Pojmovnik suvremene književne teorije, MH, Zagreb, 1997. Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije, MH, Zagreb, 2000. Bogdanović, Marijan: Ljetopis kreševskoga samostana, Synopsis, Zagreb – Sarajevo, 2003, priredio: Ignacije Gavran. Bogdanović, Milan: Ex Ponto, u: Kritičari o Ivi Andriću, Svjetlost, Sarajevo, 1981, uredio: Branko Milanović. Bogičević, Miodrag: Neizvjesnost pjesničkog leta. Na marginama poezije Ilije Ladina, Putevi, br. 5–6, Banja Luka, 1979. Brajović, Tihomir: Fikcija i moć. Ogledi o subverzivnoj imaginaciji Ive Andrića, Arhipelag, Beograd, 2011. 186
književne perspektive
Brannigan, John: New historicism and cultural materialism, St. Martin’s Press, New York, 1998. Brešić, Vinko: Između povijesti i književnosti, Republika, 9/10, Zagreb, 1987. Teme novije hrvatske književnosti, NZMH, Zagreb, 2001. Crane, S. Ronald: Critical and Historical Principles of Litarary History, The University of Chicago Press, Chicago – London, 1971. Culler, Jonathan: Književna teorija: vrlo kratak uvod, AGM, Zagreb, 2001, preveli: Filip i Marijana Hameršak. O dekonstrukciji: teorija i kritika poslije strukturalizma, Globus, Zagreb, 1991, prevela: Sanja Čerlek. Cvijetić, Ljubomir: Sublimacija iskustva, Odjek, XXVII, br. 5, Sarajevo, 1974. De Man, Paul: Problemi moderne kritike, Nolit, Beograd, 1975, preveli: Gordana Todorović i Branko Jelić. Džadžić, Petar: O prokletoj avliji, Prosveta, Beograd, 1975. Eagleton, Terry: Prema znanosti o tekstu, Republika, br. 1–2, Zagreb, 1987. Eco, Umberto: Kultura informacija komunikacija, Nolit, Beograd, 1973, prevela: Mirjana Drndarski. Flaker, Aleksandar / Škreb, Zdenko: Stilovi i razdoblja, MH, Zagreb, 1964. Flaker, Aleksandar: Poetika osporavanja, Školska knjiga, Zagreb, 1982. Povijest književnih ideja ili povijest književnosti, Umjetnost riječi, br. 4, Zagreb, 1967. Stilske formacije, Liber, Zagreb, 1976. Frangeš, Ivo: O metodologiji povijesti hrvatske književnosti, Umjetnost riječi, XI, br. 3, Zagreb, 1967. Povijest hrvatske književnosti, NZMH Cankarjeva založba, Zagreb – Ljubljana, 1987.
187
perina meić
U avliji, u prokletoj. Priča i egzistencija u Andrićevoj umjetnosti, u: Frangeš, Ivo: Izabrana djela, NZMH, Zagreb, 1980. Grabčanović, Mustafa: Istina je ovo, Politika, 8. 9. 1982. Guillén, Claudio: Književnost kao sistem, Nolit, Beograd (1982?), preveo: Tihomir Vučković. Hasanbegović, Zlatko: Hrvatske nacionalno-integracijske ideologije i Istočno pitanja (Prilog poznavanju pogleda hrvatskog jugoslavizma i Ante Starčevića na događaje u Bosni i Hercegovini prije i za vrijeme krize 1875–1878), u: Uloga Hrvata u Hercegovačkome ustanku (1875–1878), Ljubuški, 2009, uredio: Ivica Musić. Jugoslavenska muslimanska organizacija 1929–1941 (u ratu i revoluciji 1941-1945), Zagreb, 2012. Hirsch, Eric Donald: Načela tumačenja, Nolit, Beograd, 1983, preveo: Tihomir Vučković. Huizinga, Johann: Homo ludens, Naprijed, Zagreb, 1992. Ivanković, Željko: Račun svodeći ili poezija Ilije Ladina (moguće čitanje), u knjizi: Ilija Ladin: Račun svodeći, Naklada ZORO, Zagreb – Sarajevo, 1999. Ivić, Milka: Pravci u lingvistici, Državna založba Slovenije, Ljubljana, 1975. Jandrić, Ljubo: Sa Ivom Andrićem 1968–1975, Srpska književna zadruga, Beograd, 1977. Jelčić, Dubravko: Povijest hrvatske književnosti: tisućljeće od Baščanske ploče do postmoderne, Naklada Pavičić, Zagreb, 2004. Jeremić, Dragan M.: Čovek i historija u književnom delu Ive Andrića, u: Zbornik radova o Ivi Andriću, SANU, Beograd, 1979, uredio: Antonije Isaković. Ježić, Slavko: Hrvatska književnost od početka do danas: 1100– 1941, GZH, Zagreb, 1993. Kako je moguće?, Rubrika: Pisma čitatelja, Svijet, br. 1278, 13. 12. 1982.
188
književne perspektive
Karaulac, Miroslav: Rani Andrić, Svjetlost Prosveta, Beograd – Sarajevo, 1980. Kazaz, Enver: Univerzalnost političkog romana, u: Ivo Andrić – pedeset godina kasnije, ANUBIH, Sarajevo, 2012, uredili: Zdenko Lešić i Ferida Duraković. Klaniczay, Tibor: Nekoliko osnovnih principa sistematizacije po vijesti književnosti, Umjetnost riječi, br. 5, Zagreb, 1967. Koljević, Nikola: Pripovedački svet Ive Andrića, u: Andrić, Ivo: Prokleta avlija, Veselin Masleša, Sarajevo, 1983. Koljević, Svetozar: Andrićev Vavilon. Dijalog civilizacija u Andrićevom umetničkom svetu, u: Zbornik radova o Ivi Andriću, SANU, Beograd, 1979, uredio: Antonije Isaković. Konstantinović, Zoran: Austrijski konzuli u Travniku (Domišljanja o dva Andrićeva lika), u: Zbornik radova o Ivi Andriću, SANU, Beograd, 1979, uredio: Antonije Isaković. Kravar, Zoran: Književnopovijesna periodizacija. Teoretske pretpostavke i hrvatska praksa, Poslanje filologa; u: Zbornik radova povodom 70. rođendana Mirka Tomasovića, FF press, Zagreb, 2008, uredili: Tomislav Bogdan i Cvijeta Pavlović. Kritičari o Ivi Andriću, Svjetlost, Sarajevo, 1981, izbor i redakcija: Branko Milanović. Ladan, Tomislav: Preostali bohem, Oko, II, Zagreb, 13. 2. 1974. Lešić, Zdenko: Književnost i njena istorija, Veselin Masleša, Sarajevo, 1985. Nova čitanja. Poststrukturalistička čitanka, Buybook, Sarajevo, 2003. Pripovjedač Ivo Andrić, u: Ivo Andrić – 50 godina kasnije, ANUBIH, Sarajevo, 2012, uredili: Zdenko Lešić i Ferida Duraković. Lotman, Jurij Mihajlovič: Struktura umetničkog teksta, Nolit, Beograd, 1976, preveo: Novica Petković. Lovrenović, Ivan: Kritika ili naljepnica, Oslobođenje, 25. 9. 1983. Maglajlić, Munib: Novi igrači u staroj igri, Svijet, 29. 11. 1982, str. 29.
189
perina meić
Milanja, Cvjetko: Neka zapažanja u povodu Frangeševe Povijesti hrvatske književnosti, Republika, 9/10, Zagreb, 1987. O kraju povijesti u postmodernizmu,Treći program Hrvatskoga radija, br. 27, Zagreb, 1990. Pjesništvo hrvatskog ekspresionizma, MH, Zagreb, 2000. Moranjak Bamburać, Nirman: Retorika tekstualnosti, Buybook, Sarajevo, 2003. Muhić, Fuad: Lijevi scenario naše desnice, Svijet, 1. 11. 1982. Muslim communities reemerge Historical Perspectives on Nationality, Politics, and Opposition in the Former Soviet Union and Yugoslavia, Duke University Press Series: Central Asia Book Series, 1994, uredili: Andreas Kappeler, Gerhard Simon, Georg Brunner. Morris, Charles William: Osnove teorije o znacima, BIGZ, Beograd, 1975, preveo: Radosav V. Konstantinović. Nazečić, Salko: Mjerilo trajnosti u Andrićevim istorijskim ro manima, Kritičari o Ivi Andriću, Svjetlost, Sarajevo, 1981, izbor i redakcija: Branko Milanović. Nemec, Krešimir: Andrićeva Prokleta avlija kao mundus inversus, Croatica, XXXVIII, br. 58, Zagreb, 2014. Kulturni identiteti u Travničkoj hronici, u knjizi Nemec, Krešimi: Putovi pored znakova, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006. Lirski univerzum Ive Andrića, u: Andrić, Ivo: Ex Ponto Nemiri Lirika, Školska knjiga, Zagreb, 2014. Neprincipijelna čeprkanja po prošlosti, Branko Mikulić, 10. kongres SSO BiH, Oslobođenje 18. 9. 1982. Nöth, Winfried: Priručnik semiotike, Ceres, Zagreb, 2004, preveo: Ante Stamać. Omerika, Armina: The role of Islam int he Academic discourses on the national identity of Muslims in Bosnia and Herzegovina, 1950–1980, A Social Science Journal, Vol. 2, No. 2. New Dalhi, 2006. Omladini ne trebaju dušebrižnici. Iz pozdravne riječi Milana Uzelca, Oslobođenje, 15. 10. 1982. 190
književne perspektive
Palavestra, Predrag: Andrićeva lirika, u: Zbornik radova o Ivi Andriću, SANU, Beograd, 1979. uredio: Antonije Isaković. Panorama hrvatske književnosti XX. stoljeća, Stvarnost, Zagreb, 1965, uredio: Vlatko Pavletić. Pavlović, Cvijeta: Hrvatska književnost u povijesti svjetske književnosti, u: Smjerovi i metodologije komparativnog proučavanja hrvatske književnosti, Književni krug, Split, 2008. Pederin, Ivan: Povijest i književna povijest kao autobiografija nacije, Encyclopaedia moderna, XVI, br. 46, Zagreb, 1996. Peleš, Gajo: Tematski sustav Andrićevih kronika, u: Zbornik radova o Ivi Andriću, SANU, Beograd, 1979, urednik: Antonije Isaković. Perkins, David: Is literary history possible?, The Jonhs Hopkins University Press, Baltimor and London, 1992. Petré, Fran/Škreb Zdenko: Uvod u književnost, Znanje, Zagreb, 1969. Purivatra Atif: Jugoslovenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine SHS, (doktorska disertacija u rukopisu), Sarajevo, 1971. Radeljić, Zdenko: Hrvatska u Jugoslaviji 1945–1991. Od zajedništva do razlaza, Školska knjiga, Zagreb, 2006. Rizvić, Muhsin: Interpretacije iz romantizma I, Svjetlost, Sarajevo, 1976. Rječnik simbola, NZMH, Zagreb, 1983, priredili: Jean Chevalier i Alain Gheerbrant. Russo, John Paul: Historical Theory and Criticism, http://.press. jhu.edu/books/hopkins _guide_to_literery_theory/historical_ theory_and_criticism Saftich, Dario: Povijest kao književnost, Metodički obzori, 3(2008)1. Sladojević, Ranko, Protiv jednostranosti, Svijet, 20. 12. 1982. Sapegno, Natalino: Perspektive književne historiografije, Treći program radio Sarajeva, VI, br. 17, Sarajevo, 1977.
191
perina meić
Sarić, Safet: Osman-Aziz, Mostar, 2005. Schiller, Friedrich: O lepom, Kultura, Beograd, 1967. Sekulić, Dara: Svetac među pticama, Glas Srpske, 26. 5. 2012. Simić, Goran: Između savremenosti i iskona, Naši dani, Sarajevo, 14. 4. 1976. Između čovjeka i ptice, Večernje novine, XVII, br. 4758, Sarajevo, 26. 2. 1981. Slabinac, Gordana: Hrvatska književna avangarda, August Cesarec, Zagreb, 1988. Solar, Milivoj: Filozofija književnosti, SNL, Zagreb, 1985. Odnos poezije i proze u ranim djelima Ive Andrića, u: Zbornik radova o Ivi Andriću, SANU, Beograd, 1979, uredio: Antonije Isaković. Povijest svjetske književnosti, Golden marketing, Zagreb, 2003. Predavanja o lošem ukusu, Politička kultura, Zagreb, 2004. Retorika postmoderne, MH, Zagreb, 2005. Stamać, Ante: Frangešove ‘sile pokretnice’, Forum, 30, br. 61, Zagreb, 1991. Ranjivi opisi sustava, MH, Zagreb, 1996. Teorija metafore, Centar za kulturnu djelatnost, Zagreb, 1983. Starčević, Ante: Književna djela, SHK, MH, Zagreb, 1995. Šajatović, B.: Kritika i senzacija, Oslobođenje, 20. 10. 1982. Šamić Mithat: Historijski izvori Travničke hronike, u: Kritičari o Ivi Andriću, Svjetlost, Sarajevo, 1981, izbor i redakcija: Branko Milanović. Šego, Krešimir: Mnogoznačni pjesnički svijet. Napomena uz pjesništvo Ilije Ladina, Izraz, XXIV, knj. XLVII, br. 1. Sarajevo, 1980. Škreb, Zdenko: Književnost i povijesni svijet, Školska knjiga, Zagreb, 1981. Škreb, Zdenko / Stamać, Ante: Uvod u književnost: teorija, metodologija, Globus, Zagreb, 1986. 192
književne perspektive
Šicel, Miroslav: Hrvatska književnost: 19. i 20. stoljeće, Školska knjiga, Zagreb, 1997. Povijest hrvatske književnosti, knjiga V, Razdoblje sintetičkog realizma (1928–1941), Ljevak, Zagreb, 2009. Problem periodizacije hrvatske književnosti 19. stoljeća (s obzir om na ostale europske književnosti), Croatica, XXIII/XXIV, br. 37/38/39, Zagreb, 1993. Šimić, Stanislav: Dalekozor duha, Zagreb, 1937. Jezik i pjesnik, DHK, Zagreb, 1955. ‛150 milijuna’, Savremenik, br. 11, 1927. Šimić, Stanislav i Jurčić, Vladimir: Izabrana djela, MH i FMC Svjetlo riječi, Sarajevo, 2009, priredio: Vlado Pandžić. Šimić, Stanislav, Bogner Josip, Keršovani, Otokar: Izabrana djela, MH, Zagreb, 1975, priredio: Miroslav Vaupotić. Šimunović, Pero: Kritika i hereza, Ziral, Mostar, 1997. Polemike i kritike, Filozofski fakultet, Mostar, 2014. Tašić, Dževad: Polemike, Oslobođenje, 21. 9. 1982. Nacionalizam i takozvani slučajevi, Oslobođenje, 11. 1. 1983. Theoretical issues in literary history, Havard University Press, London, 1991, uredio: David Perkins. Tomasevich, Jozo: Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941–1945: okupacija i kolaboracija, EPH Liber, Zagreb, 2010. Tontić, Stevan: Poezija jednostavnog, Izraz, XVIII, knj. XXX, Sarajevo, 1974. Trifković, Risto: Iskren glas, Stvaranje, XXIX, 3, Titograd, 1974. Tutnjević, Staniša: Književne krivice i osvete (osvrt na knjigu Književni život Bosne i Hercegovine između dva rata Muhsina Rizvića), Svjetlost, Sarajevo, 1989. Tynjanov, Jurij Nikolaevič: Pitanje književne povijesti, MH, Zagreb, 1998, preveo: Dean Duda. Visković, Velimir: Pripovjedačko umijeće, u knjizi: Visković, Velimir: Umijeće pripovijedanja (ogledi o hrvatskoj prozi), Znanje, Zagreb, 2000. 193
perina meić
Vodička, Felix: Problemi književne istorije, Književna zajednica Novog Sada, Novi Sad, 1987, izbor i prijevod: Aleksandar Ilić. Vučković, Radovan: Poetika hrvatskog i srpskog ekspresionizma, Svjetlost, Sarajevo, 1979. Problemi, pisci i dela, Veselin Masleša, Sarajevo, 1979. Velika sinteza. O Ivi Andriću, Svjetlost, Sarajevo, 1974. Wellek, René / Waren, Austin: Teorija književnosti, Beograd, 1965, preveli: Aleksandar Spasić i Slobodan Đorđević. Zar smo, zaista, nemoćni?!, Rubrika: Pisma čitatelja, Svijet, br. 1278, Sarajevo, 13. 12. 1982. Zbornik radova o Ivi Andriću, SANU, Beograd, 1979, uredio: Antonije Isaković. Žmegač, Viktor: Književnost i filozofija povijesti, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb, 1994. Književno stvaralaštvo i povijest društva, Liber, Zagreb, 1976. Problemi povijesti književnosti, Umjetnost riječi, br. 1, Zagreb, 1979. White, Hyden: Historijska pripovijednost i problem istine, Časopis za suvremenu povijest, god. 36, br. 2, Zagreb, 2004. Fabulacija povijesti i problem istine u reprezentaciji, K: časopis za književnost, književnu i kulturalnu teoriju, 1 (2003.)
194
književne perspektive
Imensko kazalo
Alaupović, Tugomir, 92
Alečković, Sulejman Sule, 56 Alić, Salih, 56 Alović, Petar, 120 Andrić, Ivo, 7, 12, 16, 77–91, 92–116, 117–140, 186, 188, 190, 191, 192, 194 Aristofan, 176, 181 Balzac, Honoré de, 177 Barišić, Rafo, 46 Barthes, Rolad, 186 Bartulović, Niko, 81, 85 Bašagić, Safvet-beg, 55, 57, 66, 67, 70 Begović, Milan, 86 Beker, Miroslav, 186 Beljan, Iva, 140, 186 Bogdanović, Milan, 81, 85 Bogdanović, Marjan, 99, 120, 140, 186 Bogičević, Milorad, 171, 175, 186 Bogner, Josip, 159, 162, 193 Bogović, Mirko, 31, 36, 37 Botić, Luka, 37 Brajović, Tihomir, 126, 186 Broz, Josip Tito, 44, 127 Brunner, Gerog, 71, 190 195
perina meić
Budak, Mile, 56 Byron, George Gordon, 32, 33 Cihlar, Milutin Nehajev, 85, 86 Crane, S. Ronald, 187 Culler, Jonathan, 19, 187 Cvetković, Dragiša, 68 Cvijetić, Ljubomir, 61, 187 Čičić, Augustin, 99 Čolaković, Enver, 56 Dante, Alighieri, 32, 34, 137, 177, 181 Dapinić, Tomo, 99 Davidović, Ljubomir, 68 De Man, Paul, 187 Dizdar, Hamid, 56 Dizdar, Mehmedalija Mak, 56, 177 Dizdarević, Zijo, 60 Donadini, Ulderiko, 86, 89, 145, 148 Drašković, Janko, 35, 36 Duraković, Enes, 61, 95 Džadžić, Petar, 120, 121, 122, 138, 187 Džaja, Miroslav, 101 Džanko, Nisvet, 183, 184 Eagleton, Terry, 187 Eco, Umberto, 187 Filipović, Muhamed, 61 Flaker, Aleksandar, 148, 149, 187 Frangeš, Ivo, 5, 25–39, 121, 123, 124, 125, 126, 127, 129, 158, 187, 188, 190, 192, 205 196
književne perspektive
Frank, Josip, 65 Freud, Sigmund, 85 Gaj, Ljudevit, 34 Galović, Fran, 86 Gide, André, 157 Goethe, Johann Wolfgang, 157, 177 Grabčanović, Mustafa, 56, 58, 60, 188 Guillén, Claudio, 188 Hadžagić, Segor, 183 Hadžić, Hakija, 55, 56 Hadžić, Osman Nuri, 67 Handžić, Mehmed, 55, 56 Hasanbegović, Zlatko, 64, 68, 69, 188 Hawkesworth, Celia, 85 Heine, Heinrich, 33 Hiller, Kurt, 145, 154, 157 Himmler, Heinrich Luitpold, 69 Hirsch, Eric Donald, 188 Hitler, Adolf, 55, 56, 69, 146 Homer, 34 Hrelja, Kemal, 59 Hugo, Victor, 34 Huizinga, Johan, 164, 188 Humboldt, Wilhelm von, 165 Ilijašević, Stjepan, 35 Iljf i Petrov (Ilja Iljf i Evgenij Petrof), 181 Isaković, Alija, 61 Isaković, Antonije, 78, 80, 94, 139, 188, 189, 191, 192, 194 197
perina meić
Ištuk, Hrvoje, 43, 52, 53, 58, 59, 60 Ivanković, Željko, 169, 171, 188 Jahić, Dževad, 52 Jandrić, Ljubo, 77, 188 Jelčić, Dubravko, 5, 25–39, 158, 188, 205 Jeremić, Dragan M., 139, 188 Ježić, Slavko, 5, 25–39, 188, 205 Jurčić, Vladimir, 56, 159, 193 Kamber, Dragutin, 56 Kangrga, Milan, 59 Kapetanović, Mehmedbeg, 55 Kappeler, Andreas, 71, 190 Karaulac, Miroslav, 85, 101, 120, 189 Katul, Gaj Valerije, 34 Kazaz, Enver, 124, 126, 127, 180, 189 Keršovani, Otokar, 159, 162, 193 Kierkegaard, Søren, 85 Kikić, Hasan, 55, 60 Koljević Nikola, 123, 189 Koljević, Svetozar, 94, 108, 189 Konstantinović, Zoran, 94, 189, 190 Kovačić, Ante, 65 Kozarac, Ivan, 86 Kranjčević, Silvije Strahimir, 85, 149, 150, 151 Kraus, Karl, 145, 157, 166 Krleža, Miroslav, 86, 144 Krupić, Safet, 55, 60 Krvavac, Džemil, 60 198
književne perspektive
Kulenović, Džafer, 68, 69 Kulenović, Tvrtko, 180 Kurelac, Fran, 161, 165 Kvaternik, Slavko, 69 Ladan, Tomislav, 173, 174, 189 Ladin, Ilija (Ilija Kozić), 5, 8, 169–185 Lamartine, Alphonse de, 34 Lasić, Emil, 56 Lawrence, David Herbert, 152, 153 Leopardi, Giacomo, 33 Lešić, Zdenko, 17, 95, 123, 133, 138, 189 Livadić, Branimir, 85 Lopes, Adilija, 180 Lovrenović, Ivan, 58, 61, 72, 189 Lukić, Vitomir, 180 Maglajlić, Munib, 58, 59, 61, 189 Majakovski, Vladimir, 181 Manzoni, Alessandro, 32, 34 Maretić, Tomo, 163 Marić, Josip, 35 Marjanović, Stjepan, 35 Martinović, Juraj, 59 Matoš, Antun Gustav, 65, 85, 86, 89, 90, 148, 151, 205 Matvejević, Predrag, 180 Mažuranić, Ivan, 5, 7, 35, 36, 37, 43–73, 205 Mažuranić, Matija, 63 Mešić, Ademaga, 55, 56 Mihanović, Antun, 35 199
perina meić
Mikulić, Branko, 58, 59, 61, 190 Milanović, Branko, 81, 94, 186, 189, 190, 192 Milanja, Cvjetko, 86, 190 Miletić, Juro, 99 Miličević, Ivan, 56 Mill, John Stuart, 157 Misilo, Kruno, 99, 101 Mišić, Ivica, 58, 60 Montaigne, Michel de, 157 Muhić, Fuad, 58, 61, 190 Mulabdić, Edhem, 55, 56 Mulalić, Mustafa, 69 Muradbegović, Ahmed, 56 Muradbegović, Husein, 56 Mussolini, Benito, 146 Musset, Alfred de, 33 Nametak, Alija, 56 Nazečić, Salko, 71, 94, 190 Nazor, Vladimir, 86 Nemčić, Antun, 31, 33, 36 Nemec, Krešimir, 85, 86, 101, 120, 125, 127, 190 Nietzsche, Friedrich Wilhelm, 157 Novalis, Georg Friedrich, 33 Obrenović, Miloš, 64 Omerika, Armina, 71, 190 Ortega y Gasset, José, 174 Ostojić, Bono, 101 Ovidije, Publije Nazon, 181 200
književne perspektive
Palavestra, Predrag, 78, 85, 191 Pandžić, Vlado, 159, 193 Parun, Vesna, 180 Pašić, Nikola, 68 Pavelić, Ante, 55, 56, 58, 69 Pavlović, Cvijeta, 189, 191, 205 Peleš, Gajo, 104, 110, 191 Perčinlić, Alojzije, 99, 101 Perkins, David, 12, 191, 193 Petrović, Miro, 173, 183 Petrović, Petar Njegoš, 67 Petrović, Rade, 59 Polić, Janko Kamov, 5, 86, 143–159, 205 Pozderac, Hamdija, 58, 59 Preradović, Petar, 31, 32, 33, 151 Prohić, Kasim, 52, 53 Protić, Stojan, 68 Purivatra, Atif, 68, 191 Radeljić, Zdenko, 44, 191 Radić, Stjepan, 68 Ramić, Rizo, 55 Repovž, Mija, 59 Rizvić, Muhsin, 5, 43–73, 138, 191, 193 Sakulin, Pavel, 18 Salčić, Huso, 60 Sarić, Safet, 67, 192 Schiller, Friedrich, 31, 33, 192 Sekulić, Dara, 184, 192 201
perina meić
Sekulić, Isidora, 85 Shakespeare, William, 31, 182 Simić, Goran, 177, 192 Simon, Gerhard, 71, 190 Slabinac, Gordana, 154, 192 Sladojević, Ranko, 58, 59, 61, 191 Solar, Milivoj, 14, 18, 80, 81, 192, 207 Spaho, Fehim, 55 Spaho, Mehmed, 68, 69 Staljin, Josif Visarionovič, 146 Stamać, Ante, 88, 190, 192, 207 Starčević, Ante, 63, 64, 65, 66, 69, 70, 71, 151, 161, 188, 192 Starčević, Mile, 65 Sterne, Laurence, 33 Stojadinović, Milan, 68 Stranjak, Muhamed, 60 Sun Tzu, 182 Sveti Franjo Asiški, 176 Šabanović, Hazim, 56, 70 Šajatović, B, 58, 192 Šamić, Mithat, 95, 192 Šego, Krešimir, 172, 181, 192 Šegvić, Kerubin, 143 Šenoa, August, 17 Šešelj, Vojislav, 59, 60, 61 Šicel, Miroslav, 158, 193 Šimić, Antun Branko, 81, 145, 149, 177, 180 Šimić, Stanislav, 5, 7, 143–159, 160–166, 193, 205, 206 202
književne perspektive
Šimunović, Dinko, 86, 89, Šimunović, Pero, 5, 43–73, 143, 145, 146, 148, 153, 155, 159, 161, 162, 164, 193, 205 Šop, Nikola, 182 Špur, Ljudevit, 33 Tašić, Dževad, 58, 59, 193 Tkalčević, Adolf Veber, 33 Tomasevich, Jozo, 68, 69, 193 Tomić, Branko, 58, 60 Tontić, Stevan, 169, 171, 172, 180, 182, 193 Topalović, Mato, 35 Tordinac, Juraj, 35 Trifković, Risto, 172, 181, 193 Tutnjević, Staniša, 60, 71, 72, 193 Tynjanov, Jurij Nikolaevič, 193 Ujević, Augustin Tin, 85 Unamuno, Miguel de, 85 Uzelac, Milan, 58, 190 Vasiljev, Dušan, 176 Vaupotić, Miroslav, 159, 162, 193 Vidrić, Vladimir, 85, 86 Vinaver, Stanislav, 85 Visković, Velimir, 120, 128, 130, 193 Vodička, Felix, 11, 194 Vojnović, Ivo, 86 Vraz, Stanko, 32 Vrbanić, Milan, 86 Vučković, Radovan, 58, 78, 80, 85, 89, 69, 94, 69, 95, 96, 125, 126, 128, 137, 145, 159, 194 203
perina meić
Vukotinović, Ljudevit, 37 Waren, Austin, 16, 17, 194 Wellek, René, 16, 17, 194 Whitman, Walt, 85 Živančević, Milorad, 45 Žmegač, Viktor, 194
204
književne perspektive
Napomena Tekstovi objavljeni u knjizi Književne perspektive: teorijske i književnopovijesne studije nastajali su periodu od 2008. do 2015. Većina ih je objavljena (ili je u procesu objavljivanja) u zbornicima i periodičkim publikacijama u Hrvatskoj, BiH, Poljskoj i Rusiji. Studij nacionalnih književnosti – metodološki i metodički problemi, u: Zbornik radova sa znanstvenog skupa Nauka o književnosti i nastava književnosti na univerzitetu, Filozofski fakultet, Istočno Sarajevo, 2008, str. 539–551. Tekst je objavljen u koautorstvu s Perom Šimunovićem. Romantizam u povijestima hrvatske književnosti Slavka Ježića, Ive Frangeša i Dubravka Jelčića – izvorno objavljen na poljskom jeziku: Romantyzm w historii literatury chorwackiej, u: Poznańskie studia slawistyczne, Instytut filologii słowiańskiej, 1/2011, Poznań, str. 171–188. Kako su Mažuranića čitali u BiH – u: Zbornik radova XVII. međunarodnog znanstvenog skupa Poema u hrvatskoj književnosti (ur. Cvijeta Pavlović, Vinka Glunčić-Buzančić i Andrea Meyer-Fraatz), Književni krug Split, Split – Zagreb, 2015, str. 108–136. Lirska proza na pozornici ili dramski potencijal Andrićeva ‘Ex Ponta’ – referat izložen na VI. hrvatskom slavističkom kongresu održanom u Vukovaru i Vinkovcima od 10. do 13. rujna 2014. Dramski kôd u ‘Travničkoj hronici’ – u: Zbornik Andrićeva Hronika – Andrićs Chronik (ur. Branko Tošović), Graz – Beograd – Banja Luka, 2014, str. 303–324. (Pri)povijest odozdol – artikulacija likova i pripovjedača u Andrićevoj ‘Prokletoj avliji’, u: Zbornik Prokleta avlija – Der verdammte Hof (ur. Branko Tošović), Graz – Beograd – Banja Luka, 2015, str. 351-375. ‘Slobodar’ Stanislav Šimić o pjesništvu Janka Polića Kamova – u: Zbornik radova XVI. međunarodnog znanstvenog skupa Matoš i Kamov: paradigme prijeloma (ur. Cvijeta Pavlović, Vinka Glunčić-Buzančić i Andrea Meyer-Fraatz), Književni krug Split, Split – Zagreb, 2014, str. 309–325.
205
perina meić
Stanislav Šimić o jeziku i stilu – izvorno objavljen na ruskom jeziku: Cтанислав Шимич – о языке и стиле, u: Aктyaльньиe прoъллemьи cтилистики, Факультет журналистики, Катедра стилистики русского языка, Стилистическая комиссия Международного комитета славистов, Mocква, 2015, str. 155–160. Od (pjesničkog) neba naovamo (bilješke o pjesništvu Ilije Ladina) – referat izložen na znanstvenom skupu Interaktion von Internet und Stilistik, Internet und Stil – Взаимодействие интернета и стилистики, интернета и стилей – Interakcija interneta i stilistike, interneta i stilova, održanom u Grazu od 16. do 18. travnja 2015. Tekstovi su prvog poglavlja prilagođeni tako da bi se izbjegla ponavljanja teorijskih pretpostavki primijenjenih u analizi. U tekstovima ostalih poglavlja korekcije su bile stilske naravi.
206
književne perspektive
Bilješka o autorici Perina Meić rođena je 31. srpnja 1975. u Sarajevu. Studij hrvatskog jezika i književnosti završila je 1999. u Mostaru. U ožujku 2001. godine počinje raditi kao asistentica na novijoj hrvatskoj književnosti, a potom i teoriji književnosti na Pedagoškom fakultetu u Mostaru. U rujnu 2001. upisala je doktorski studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. 9. veljače 2007. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, pred povjerenstvom u sastavu: 1. akademik prof. dr. Milivoj Solar (predsjednik povjerenstva) 2. akademik prof. dr. Ante Stamać (mentor) i 3. prof. dr. Vinko Brešić, obranila je doktorski rad pod naslovom: Metodološki modeli književnopovijesnih istraživanja u hrvatskoj znanosti o književnosti, te stekla akademski stupanj doktora znanosti iz znanstvenog područja humanističkih znanosti, znanstveno polje: filologija, grana: teorija i povijest književnosti. Sudjelovala na više međunarodnih znanstvenih skupova u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Poljskoj, Austriji, Crnoj Gori, Bjelorusiji i Rusiji. Znanstvene i stručne radove objavljuje od 2001. Dosad je objavila preko 80 znanstvenih i stručnih radova u časopisima: Republika (Zagreb), Forum (Zagreb), Hrvatska revija (Zagreb), u emisijama Trećeg programa Hrvatskog radija (Zagreb), Anafora (Osijek), Riječ (Rijeka), Književna Rijeka (Rijeka), Bosna franciscana (Sarajevo) Izraz (Sarajevo), Život (Sarajevo), Hrvatska misao (Sarajevo), Zeničke sveske (Zenica), Motrišta (Mostar), Osvit (Mostar), Status (Mostar), Mostariensia (Mostar), Poznańskie studia slawistyczne (Poznań), Aктyaльньиe прoъллemьи cтилистики (Moskva). Zaposlena je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru gdje, u zvanju izvanredne profesorice, drži nastavu na kolegiji ma iz teorije književnosti i novije hrvatske književnosti.
207
perina meić
Objavila je sljedeće knjige: Čitanje povijesti književnosti: metodološki modeli književnopovijesnih istraživanja u hrvatskoj znanosti o književnosti, Alfa, Mostar, 2010. Od riječi do riječi: književnokritičke zabilješke, Synopsis, Zagreb – Sarajevo, 2010. Znamen: fragmenti o književnom i znanstvenom djelu Ante Stamaća, Synopsis, Zagreb – Sarajevo, 2011. Smjerokazi: teorijske i književnopovijesne studije, Synopsis, Zagreb – Sarajevo, 2012. Književne perspektive: teorijske i književnopovijesne studije, Studio TiM, Rijeka, 2015.
208