Ljiljana Jelaska: Leti, leti by Studio TiM

priprema materijala Tamara Modrić, Studio TiM naslovnica Igor Kelčec

ISBN 978-953-7780-35-7

Ljiljana Jelaska

Leti, leti

[studio TiM] Rijeka 2014.

Željela bih se zahvaliti na podršci svojoj obitelji i prijateljima koji su me bodrili da ovu priču privedem kraju. Ljiljana 4

EMA

Bok, ja sam Ema! Malo plave kose, dva zelena oka i Teen u kiosku preko puta. Četrnaest mi je godina. Živim u Zagrebu, u dvosobnom stanu na četvrtom katu (bez lifta), s mamom, tatom, bakom, bratom i, povremeno, tetom Emom. Ah, da! I kornjačom Kornelijom. Zagreb je u Hrvatskoj, Hrvatska u Europi, a Europa na planetu Zemlji. Idem u 7. razred osnovne škole s pet dječaka i dvanaest djevojčica. Čisti matrijarhat! Dok dečki odlaze u lov, mi cure pomno skupljamo ruževe, sjenila, maskare itd. Život mi se uglavnom odvija na relaciji kuća – škola – fast-food i, tu i tamo, kino. Tata kaže kako bi bio puno sadržajniji kada bi se između tih crtica ugurala i riječ knjižnica. Kaj god! Zar da nastradam iskačući iz jurećeg tramvaja?! Baš kod knjižnice tračnice rade veeeliki luk. Prilaz je nezgodan, mora se priznati. Iz dosad rečenog lako se da zaključiti kako mi je život dosadan. E, stoga sam ja odlučila uzeti stvari u svoje ruke (samo malo, da mi se lak na noktima osuši), zažmirila sam, zavrtjela globus, stavila prst i... Voila! Eto tebe! Istina, nisam daleko odmakla od dobre stare Europe, a i u školskom atlasu nas dijeli svega nekoliko centimetara. Francuska! Pariz! Montmartre! Seine! Champes-Elysées... A tek deja-vú! Tamo tek mora da je cool! Odlučila sam se s tobom dopisivati. Ah, da! Samo još jedna sitnica. Trebao bi imati ime. Znam! Patrik! Ema i Patrik, Patrik i Ema! Guba! Dakle, čitamo se! C’est la vie, mon ami... doviđenja, prijatelju! Ide mi taj francuski, čista šiza! 5

LJUBAV, AH, LJUBAV!

Evo mene opet! Odat ću ti tajnu: imam simpatiju. Ima i on mene, samo što toga još nije svjestan. A kada postane, bit će kasno. To obično tako biva. Pa zašto bih ja odstupala od pravila? Ime mu je Tomislav i ide u 8. razred. Komad, boli glava! Da mu je sličica na Milki, jela bih je svakog dana. Dobro, dva puta na dan. Ovako, na povratku iz škole pojedem samo jednu. Moja frendica Mija kaže da sliči Pink Pantheru. Ljubomorna je, eto što je! Visok je, trenira košarku, svira gitaru i već zna što će studirati nakon gimnazije, m a t e m a t i č k e. Ups! Tu malo škripam: Crni, crni oblaci nadvili su se nad našu malu školicu! (test iz matematike). Kada me pogleda svojim nebo-more boje očima, tražim pojas za spašavanje. Ja ne znam plivati, a u njegovim očima čovjek bi se doslovno mogao utopiti. Samo ne znam kako probiti led... Mija kaže kako bi bilo oriđiđi ako bih se ja, dok prolazim kraj njega, stala grbiti i stenjati pod teretom školske torbe. Sigurno je džentlić pa bi mi pomogao dotegliti hrpu znanja uvezanog u korice do moje (m)učionice. Sve to zvuči primamljivo, osim činjenice kako se ja grbim jedino pod teretom OK-a ili Teena. A bojim se da to kod takvih baš i ne prolazi. Preostaje mi jedino da od tjedne ušteđevine kupim najnoviji broj Cosmopolitana i stavim ga na hrpetinu ostalih časopisa. Kad bolje razmislim, ni to nije to. Mogao bi mi ispasti, on se na njemu poskliznuti i, ne daj Bože, pasti, slomiti ruku ili nogu, pa 6

da do kraja života nosim na savjesti njega i njegovu košarkašku karijeru u NBA ligi, tamo negdje u Chicagu ili Houstonu. No, nikad se ne zna! Možda se jednoga dana oženi mnome i povede me preko velike bare. Već se vidim u ludom shoppingu, s petero djece za kojima juri deset dadilja dok se oni nevino igraju razbacujući skupe komade odjeće po butiku. Christian Dior, naravno. Prodavačice se ljubazno smješkaju, a ja nemilice peglam kartice. Za ravno tjedan dana u našoj će se školi odigrati košarkaška utakmica. Naši protiv košarkaške ekipe iz susjedne škole. Ne moram ti ni reći čija će ekipa pobijediti. Pa naša, naravno! A tko će biti najbolji igrač? Pa Tomislav, naravno! Toliko sam uzbuđena da ne mogu ni jesti ni spavati. Osjećam da će se nešto veeeliko dogoditi! Eto, toliko od mene za ovaj put.

TETA EMA

Hej! Znaš, sve si mislim kako ne bi bilo loše ako bih ti predstavila svoju obitelj i rodbinu. Tek tako, da znaš s kim imaš posla. Pretpostavljam kako se naše obitelji bitno ne razlikuju jedna od druge. Zaš ono: Europljani smo, imamo slične običaje (istina, ti si malo sjevernije i zapadnije), no tu smo negdje. Teta Ema, starija sestra moje mame, povremeno živi u Virovitici, dok veći dio godine provodi u Parizu i diljem Europe. Može joj se! kaže naša susjeda Mira kada je baka Bara, teta Emina mama, ne čuje. Profesorica je francuskoga jezika. Moš mislit! Kada obleti sva zacrtana odredišta, svrati malo i do nas. Tek toliko, da joj prođe vrijeme. Njezin dolazak, boravak i odlazak sastoji se od tri faze. Prva faza: Ona dolazi! Pripreme su u punom jeku. Osmijesi nam ne silaze s lica (moj je sućutni) dok za nju pripremamo kutak gostinjske (dnevne, koja je ujedno i bakina) sobe. Ja se nakon njezina odlaska oporavljam tako što ne znam u koji bih se kutak najradije zabila. Druga faza: Ona je u kući! Posteljina mora biti svježe oprana i izglačana, stan prozračen, stol postavljen u svako doba dana, a po mogućnosti i noći. Hoda se na prstima jer ona ujedno gleda i sluša opere u nedjeljnoj emisiji ozbiljne glazbe zvanoj Triler. Čisti horor! Živci su mi ubrzo na rezervi. Što misliš zašto? Pa ja uvijek prođem najgore! Ograničavanje kasnopopodnevnih izlazaka, zabrana ljuljanja na stolcu za vrijeme jela, kimanje u znak pozdrava svaki put kada se sretnemo u hodničiću stančića. Onda se mama prepadne 8

da imam tikove. To je, veli, sigurno zato što me zanemaruju. Ali oni se trude, zbilja se muče da me na put izvedu. Hmmm... Kad smo već kod toga, znam ja i sama pronaći put do Mc’Donaldsa. Najteže mi pada zabrana telefoniranja. Samo što sam se zavalila u staru fotelju kraj prozora, tata bubnja po vratima: “Dosta je bilo jahanja po telefonu!” Sigurno me cinkala teta Ema nakon što je maloprije prozujala na metli. “Ne možeš se tako ponašati dok si pod ovim krovom! Ja radim samo za telefonske račune! Što ti misliš, čijim zubima kruh jedeš?!” To o zubima bi, malo za promjenu, mogao upitati tetu Emu. Ona ima gebis i ne može ga nahvaliti. Napravljen je u Austriji, privatno, naravno. Obavezno koristi Coregu kako bi se postojani gebis postojano zadržao tamo gdje mu je i mjesto. Sva se rodbina sjeća i rado prepričava događaj kada ga je prije dvije godine, na krstitkama kod rođaka u Puli, lovila po tanjuru. Svakog me jutra (ustajanje je po novom režimu sat vremena ranije zbog gužve u kupaonici) tiha jeza prođe kada se s cijenjenim gebisom susretnem face to teeth u čaši na umivaoniku u kupaonici. Dođe mi da priredim Koncert u predjutarje s kastanjetama. Treća faza: Ona odlazi! Mašemo joj i mašemo, čak i nakon što se Air Franceov avion izgubi među oblacima i nju odnosi daleko, daleko... Konačno nema više: tiše pričaj, manje hodaj, ljubim ruke i tako to. A svi joj rođaci ljube ruke iz razloga što je teta Ema usidjelica iliti stara cura. I to very rich! Dive se njezinom izgledu pitajući je za zdravlje, u nadi da je neće još dugo morati o tome ispitivati i da će se baš njihovo ime naći u njezinoj oporuci. Au revoir!

TATA, RATA, TA!!!

Moj tata puno radi. Na poslu, dok rješava rebalans, debalans, balans. U fotelji, dok udobno zavaljen lista novine, i za stolom (punim). Muči se da nam da kruh u ruke. Isti onaj koji već drugi dan zaredom ne jedem jer deblja. Nije strog kao neki tate, no mogao bi biti malo suvremeniji. Recimo, dati si truda i naučiti ponešto od moje spike. À propos. “Može li ta glazba malo tiše?! U ovome se stanu ni novine ne mogu u miru pročitati!” (Zar se u Dnevniku ne govori o onome o čemu piše u novinama?) “Što to slušaš?!” “Brunu Marsa!” “Protjerat ću ja iz stana sve te Marsovce, Aliene i što ti ja znam!” Znači, moja obitelj seli i ja ostajem sama u kući. Da bar! Tata vozi Opela, mog vršnjaka. Kaže da nikako ne može skucati kešovinu za novi auto. Baš kada pomisli da bi mogao investirati u novo prometalo, javimo se moj brat ili ja s raznoraznim potrebama. Muško još kako-tako. Daj mu trenirku Champion i tenisice Reebok i on je zadovoljan! Ali žene! Njima nikako ne možeš ugoditi! Sad bi izlizane traperice, pa hlače u trapez, majičice: do pupka, preko pupka, bez pupka... ludnica! Žali se kako mu to malo krpica pojede mjesečnu plaću. Pita se zar ne mogu kao druge cure obući: šos, haljinu, pelerinu, krinolinu... nešto sam pobrkala? 10

Oooo! Mogu, mogu! Armani, Versace, Donna Karan... dnevna toaleta, podnevna, popodnevna, večernja... Uz to, naravno, ide i nešto malo nakita, na primjer Tiffanyjev. Ne mislim na doručak jer tata u tom slučaju ne bi imao ni za čaj u kafiću na uglu. Moj fater je karakter!

BAKA BARA

Moja draga bakica živi s nama od moje treće godine. Nakon smrti djeda Marka prodala je kuću u Stenjevcu (zato se žali kako jedva stenje pod malom mirovinom) i došla živjeti s nama. Novcem od prodaje kuće kupljen je stan u kojem živimo. Zahvaljujući njoj, nisam morala ići u vrtić do navršene pete godine mog mladog života. Srećom pa nisam upoznala čari jaslica. Za nju sam uvijek bila i ostala njezina malena princeza. Sve joj mogu reći. Al’ baš sve! Jer ono što ne želi čuti, ona ne čuje. Stvar je u slušnom aparatu. Kada joj dosade raznorazne priče, isključi ga i samo kima glavom. A kada joj i to postane naporno, zažmiri i drijema. Tko joj može zamjeriti? Dosta se bisera u životu naslušala. Zna reći kako je neke stvari ili osobe bolje ne čuti. Postoji jedan mali problemčić u komunikaciji s njom. Kako je navikla pričati na kajkavskom narječju, zna se dogoditi da joj neki ljudi baš i ne kuže spiku. Stoga je znamo opominjati neka se prebaci na književni jezik. Krsno ime bake Bare je Barbara. Lijepo ime. Žao mi je što se i ja ne zovem tako. A malo je falilo! No, više o tome nekom drugom zgodom.

KUĆNI LJUBIMCI

Bila sam luda za kućnim ljubimcima: pitonom, aligatorom, piranom, a u obzir je dolazio i tigrić. Ali mama i tata su bili jasni u nakani da požive još koju godinicu, pa sam se morala zadovoljiti pitomijom varijantom. Kornjačom. Ona baki duguje ni manje ni više nego svoj goli život! Jer osim vode i zraka kojih u stanu ima u izobilju, kornjačama je za život potrebna i hrana. E, tu na scenu stupa baka Bara. Nakon bezbrojitog: Trebalo bi nahraniti životinju! Djeco, nahranite kornjaču! Marko! Ema! Korni je sigurno gladna! isključuje slušni aparat i odlazi u ostavu po hranu. Tri puta hura za baku!!! uzviknula bi Kornelija da nema, poučena ranijim iskustvima, pametnijeg posla (gomilanje zaliha hrane za iduća dva, tri, četiri i ne znam broj dana). Zna i ona za uzrečicu kako od viška glava ne boli.

TETA EMINE VRATOLOMIJE

A čuj sada ovo! Dok sam ja 1998. godine još mirno spavala u maminom trbuhu, u posjet nam je došla teta Ema. Ravno iz Air Francea aterirala je u naš skroman stančić, presretna što će postati tetom. Moji su roditelji pohitali dati mi njezino ime. Nemam pojma zašto. I što bi bilo, pitam se, da sam kojim slučajem dječak? Zar bih se zvala Emo?! A možda su se potajno nadali kako bi im se imena mogla naći u njezinoj oporuci. Teta Ema je rekla da će se rođenje njezina nećaka ili nećakinje dugo pamtiti. I doista se pamti! Puna tri dana nije se odvajala od moje mame, nestrpljivo iščekujući moje rođenje. Spavala je u bolničkoj čekaonici. Nazivala je, hvaleći se, svoje prijatelje uzduž i poprek’ čitave Europe. A za moj prvi susret s novim obitavalištem pala je fešta. A ona se pobrinula za feštu u fešti. Toliko se najela vrućega odojka i samoborskih kremšnita da joj je pozlilo. Nije mogla odoljeti pa si je dala oduška. Nastala je velika strka. “Zovite hitnu! Žena umire! Ne može više jesti!ˮ Koma! I odoše svi. Što vozilom hitne pomoći, što vlastitim autima ili klecavim nogama u bolnicu. Na mene su potpuno zaboravili. Tako da sam ostala sama u kući. Ona se poslije pravdala kako njezin nježan želudac nakon svih onih praških i pariških delicija nije mogao podnijeti tako tešku hranu. A dijagnoza je bila jasna: prejeditis.

BRRRACO

Bokić! Kak si kaj? Ja sam ti onak, ni sim ni tam. Pitam se imaš li ti brata. Ako imaš, onda ćeš me razumjeti. Užas! Marko je moj pet godina mlađi brat. Rođen je 2003. godine. Idemo u istu školu, srećom, u različitim turnusima. Nimalo mi nije sličan. Kao prvo, dečko je. Kao drugo, ne voli Brunu Marsa! Tek se nedavno iskobeljao iz Zeke i potočića. Većinu vremena, a sve je slobodno, provodi igrajući igrice na playstationu i grickajući moje živce. Nikada za mnom ne pospremi sobu. Udarac uzvraćam istom mjerom! Rezultat bratsko-sestrinske solidarnosti je mamino hvatanje za glavu. “Ne, ja ovo ne vidim! Ja ovo jednostavno ne želim vidjeti!ˮ Širom otvara oči tek nakon što joj stopalo doživi bliski susret sa zaostalim legićima. Moj mali braco je svejed i samojed. Od hrane ne konzumira samo drvene police i plastiku. Najslađe papa kada je sam u frižideru, nakon čega friz više, onako prazan, nikome nije zanimljiv. Da nemamo ništa zajedničkoga, osim krova nad glavom i prezimena, najbolje se očituje na primjeru ortodontskog aparatića za korekciju zuba. On je totalka-bedalka! Izrabljuje aparatić maksimalno! Noću, danju, u školi, izvan škole... naivčina-optimist! Ja sam to znala originalnije! Navečer prije spavanja: “Ema, zlato, da vidi mama aparatić!” “Aaaa...” Svjetlo se gasi, vrata zatvaraju, aparatić ide pod jastuk. I njemu je potreban odmor. 15

ROZA ILI PLAVO, PITANJE JE SAD!

Marko je trebao biti cura. Najvjerojatnije je i bio, ali se u zadnji tren predomislio. Vjerojatno se prepao silnih krpica, kapica, dekica itd. u roza boji. A za sve je kriv ultrazvuk! Naravno da moji to nikada nisu izgovorili naglas, jer nikada se ne zna kada im je opet mogao zatrebati. Ultrazvuk, to ti je ono, dođeš liječniku, a on te pregledava preko kompjutora. Mama je redovito odlazila na snimanja i bingo! “Čestitam, gospođo Horvat! Nosite naprednu curicu! Istina, uvijek je okrenuta leđima...” “?!” Ne znam što je to Marko črčkao s onu stranu trbuha, ali nikako se nije htio suočiti s modernom tehnologijom. Možda je štrajkao glađu? Za ne povjerovati! No, što jest, jest, sve nas je iznenadio. Pale su u vodu (suze) moje pjesmice pisane dragoj sekici, unepovrat otišli tatini čekovi za robicu nježnih boja u Limaču. Nisu išli u Benetton. A trebali su. Tamo lijepo piše United Colors. Kada sam to spomenula tati, usnice je svinuo prema dolje. Euforija oko bracinog dolaska na svijet brzo je splasnula pod pospanim podgrijavanjem mljekeca, mijenjanjem pelena i drugim čarima majčinstva i očinstva. Po drugi put. Sestrinstvo je prošlo puno bolje. Istina, bila sam jako razočarana što mama iz rodilišta nije donijela Brada Pitta, kako sam obećala svima koji su me htjeli slušati, već zamotuljak koji se stalno glasao zahtijevajući ostvarenje svojih bebačkih prava. Do susreta s filmskim kamerama moj će braco morati još puno papati i napuniti pozamašan broj Pampersica. Asterix i Obelix su bili Francuzi, kaj ne? 16

MAMICA SLATKICA

U našem stanu mama drži sve stupove, krpe za prašinu i one kuhinjske, kuhače i suđe u svojim rukama. Često zna reći kako joj je puna glava svega. A što bih ja trebala reći?! Da samo zna kako je meni dok pokušavam uskladiti boju majice i cipela! Najbolja je kuharica na svijetu. Uvijek se brine je li hrana ukusna, da nije neslana ili preslana, da ne uzmanjka i tako to. Komplimenti pljušte sa svih strana, naravno iz punih usta. A kako i ne bi? Čak je i poriluk svjetski kada ga ona skuha! Ona radi na najslađem radnom mjestu na svijetu. U tvornici čokolade. Volim skoknuti k njoj na posao. Obično se kući dogegam punih vrećica i trbuha. Sve po tvorničkoj cijeni. Marko je jedno vrijeme imao zabranu posjeta tom čarobnom mjestu, za što si je sam kriv. Hi, hi, hi! Dok je bio beba, moji su muku mučili kako bi ga nahranili. Radili su razni vitamini, preparati, pričice, obećanja, pokušaji izazivanja samilosti: Jednu žličicu za mamu, jednu za tatu, seku... No, on bi ostajao neumoljiv, čvrsto stisnutih usnica. Onda se dogodila operacija mandula. Mogla bih se kladiti da se nakon toga mama s nostalgijom prisjećala dana kada su ga molili da otvori ustašca, koja je kao bebač rijetko kada zatvarao. Stalno je plakao. Čak je spavao otvorenih usta. Stanom se neprestano orio njegov plač. He, za to barem nitko, osim susjeda na katu ispod, nije znao. No, zato je dobivanje teka obznanio čitavom susjedstvu. Dok su mama i tata bili u kupovini, njega su povjerili baki i meni na čuvanje. Dok je baka bila zauzeta kuhinjskim poslovima, on je otvorio prozor i onako preuhranjen stao vikati: “Ljudi, ne daju mi jestiii!!!ˮ Mi smo sljedećih dana pokajnički spuštali pogled pri susretu sa znatiželjnim susjedima. 17

FRENDICE

Moja mama je, za razliku od svoje starije sestre Eme, velika pričalica. Kada k meni dođu moje frendice, ja s njima uspijem prospikati tek pokoju riječ. Ona parla na veliko! Sumnjam kako bi bilo primijećeno ako bih se ja na sat-dva, a možda i koji dan, izgubila iz stana. Da im ne smetam. Škvadra je oduševljena njome. Ona zna da je Mija ovoga ljeta zapalila svoju prvu cigaretu. Nije joj držala one dosadne govorancije. Lijepo ju je upozorila na štetne posljedice te ružne navike. Uz hrpu literature, što stručne, što medijske, razgovor je trajao i trajao. Kao rezultat, Mija od tada nije zapalila ni jednu cigaretu! Osim ako ne računamo one pod velikim odmorom, iza škole, skrivajući se od mene. Fakat bi joj bio bed da je cinkam svojoj mami, pred kojom je svečano obećala da više neće pušiti. A Mijina životna filozofija je ta da ono što se ne vidi, to ni ne postoji. Zahvaljujući trudu koji je mama uložila kako bi mi dočarala štetnost uživanja nikotina, ja nisam osjetila potrebu za tim porokom. Kada vidim kako škvadra puši iza škole, sjetim se njezinih riječi: “Ja ti cigarete mogu zabraniti dok si u kući. Ali kada si vani, ja ne vidim što ti radiš. No, nadam se kako si dovoljno pametna pa nećeš posegnuti za tim zlom. Valjda ti poneka od mojih silnih priča ostaje u glavi.ˮ Jesam, mama, shvatila sam. Nešto ostaje u glavi. Priče, priče, priče... Cigarete, fuj, fuj, fuj! Moja muterica je simply the best! 18

PRIVATNOST

Bok! Ispričavam se što ti se nisam javljala. Ne možeš bilivit što mi se sve dogodilo! Osjetila sam da postajem ženom! Primljena sam u društvo odraslih, i to u vlastitom stanu. Mija je došla k meni nenajavljeno, kao i obično, što me uvijek razveseli. Sjetim se sablažnjenog lica tete Eme kada bi netko znao banuti onako bio(la) sam u prolazu pa rekoh... Baka i mama bile bi uporne u nutkanju šalice toplog crnog napitka. Ma dajte, molim vas! Nema veze što vam je ovo stota kavica od jutros! Redovito ćemo vas posjećivati u bolnici, obećajemo! Ih, tvrda ste vi kost! Pa eto, dalo bi se nešto i narezati, zaliti sokićem, zasladiti kolačićima... ako je išta od njih ostalo u ostavi nakon haranja tajfuna zvanog Marko. Ja ostavim barem jedan komadić kako se mama ne bi baš do kraja obrukala pred gostima. Teta takve posjete naziva ciljanim uvaljivanjem u tuđe živote, stanove, tanjure... Po njoj, gost bi se trebao uljudno, preko svog glasnogovornika, najaviti našem glasnogovorniku. Onda bismo ugovoreni posjet, iz nekog razloga, pet-šest puta otkazali, dok se taj netko ne bi onesvijestio od gladi i žeđi. A sam posjet bi trebao proteći u ugodnom čavrljanju uz čajek i par kolačića mikroskopske veličine. Kimanje glavom (možda malo heavy metala?), smješkanje, razgovor o tome je li u Parizu in šeširić nakriviti na lijevu ili na desnu stranu... Moj dodatak svemu tome je jedan mali detalj iz noćnog ormarića bake Bare. Spasonosna stvarca zvana slušni aparatić. Po jedan za svakoga! Mija je došla onakva kakva je: hihotava i cerekava. Mama je zveckala raznim pomagalima u svome carstvu zvanom kuhinja. 19

Sjele smo u moju zonu sobe (crta razgraničenja između moje i Markove zone su njegove broj 34 i moje broj 37 tenisice). Točno na sredini. Ni peta simo ni prst tamo. Baš smo se bile ufurale u tračanje kad se začulo kucanje. “Uđi ako te ovotjedni džeparac žulja po džepovima!ˮ No, umjesto Markovih okica à la mišić iz vreće s brašnom, pojavila se mama s Cedevitom i, kako je rekla, još nečim za mlade dame. Cappuccino! Ma sila je! Odložila je osvježenje na moj radni stol i izišla. Tako sam ja zakoračila u svijet zrelih žena sa šalicom cappuccina (ne prečesto) i privatnošću koja se napokon počela poštivati.

MARTENSICE

Stigla je bakina mirovina. Tračak sunca ogrijao je moj promrzli novčanik. Odlučile smo se prošetati. Baka je na tržnici popila kavu, ja sok. Izlozi trgovina u nizu bili su prepuni svega i svačega. Zastala sam pred onim s obućom. Vau! Koje lude cipele! Furaju se masovno! Martensice! Tata je rekao da će mi ih kupiti čim dobije na lotu. Drugim riječima: Ema, forget! On godinama igra loto i premda nijedanput nije pogodio dobitnu kombinaciju, ne odustaje. Kaže kako voli Fortunu vući za rep. Ja osobno mislim da ona njega vuče za nos. Dakle, stojim ja tako, nosa priljubljenog uz izlog, kad baka veli: “Uđimo. Obuća u trgovini često zna biti ljepša od one u izlogu.” Najljepša koja za mene postoji u ovom trenutku je u trgovini, u izlogu, u mojoj glavi, očima, ušima... samo ne na mojim nogama. Uzimam ih u ruke, zavirujem u njih, uživam u dodiru. “Nazuj ih”, čujem kako baka kaže. Haluciniram! “No, nazuj ih, da vidimo kako ti stoje.” Unbelievable! Pa zar je moguće da će se moje nogice pogostiti Martensicama?! U hipu su tenisice bile u kutiji. Čovječe! Kao da sam se u njima rodila! “Sviđaju ti se?” pita baka. Kimam glavom i sjedam na stolac. Ja to ne mogu izdržati! “Onda, kupujemo ih!” kaže odlučno. Skačem, grlim nju, grlim prodavačicu i izlijećem na ulicu. Vidite! Imam Martensice! Dobro mi stoje, ha? Ma što dobro?! 21

Fantastico! Kupite ih i vi! Nećete požaliti! Možda vam neće stajati tako dobro kao meni... Jedva sam čekala da se dokopam telefona i priopćim novost frendicama: Miji, Katarini, Anji, Zrinki, Luciji, Maji... da sada ne nabrajam imena svih cura iz razreda, šire i uže okolice. A tek kada se u srijedu pojavim na košarkaškoj tekmi! Tomislav će ostati, u najmanju ruku, šokiran. Svečano prisežem da ću svoje nove cipele držati u redu! Što znači: redovito ih čistiti, laštiti, držati u ormariću za cipele, a ne pod krevetom! Bilo bi lijepo prošetati pariškim bulevarima u Martensicama. Arrivederci! Mislim da je to na francuskom, no nisam sigurna. Ne da mi se listati po Rječniku stranih riječi. No, mi se kužimo. Kaj ne?

TEKMA

Jesi li ikada poželio nestati? Išetati iz kuće, škole, planeta? Vidiš, ja jesam. Cijeli sam prošli tjedan bila kao na iglama. Na Cornflakesu i voćnom jogurtu. Isprobala sam sve moguće kombinacije odjeće: traperice i kratka majica, trapezice i duga majica, jednobojna, u koloru, prugasta, točkasta... i uz Mijinu asistenciju sam na kraju dobila kombinaciju VRISAK. Pao je i make-up. Šminka njezine mame. Oduševila me maskara za trepavice. Čitavo sam popodne provela pred ogledalom vježbajući treptanje i trudila se da ono ne izgleda kao da kolutam očima. Sve je išlo baš onako kako se samo poželjeti može. Mjesto u prvom redu, kokica i drugih grickalica koliko voliš. Dečki su bili na parketu, a ja sam vidjela samo njega. Zaboravila sam na grickalice, Sunce, Mjesec, zvijezde, zemaljsku kuglu... a zrak bih udahnula samo kada bi me Mija munula u rebra. A to je radila svaki put kada bi naši zabili koš. “To, Tomislave! Zakon si!” orilo se iz gledališta. “Mali je veliki talent. Mogli bismo pokušati s nekim većim klubom”, čula sam razgovor dvojice trenera. Pa dobro, za početak nije loše, pomislila sam. Danas veći klub, sutra Chicago Bullsi, Ameriko, stižeeem!!! Rezultat je bio neriješen. Napetost... tišina... slobodno bacanje... Tomislav u akciji i tricaaa!!! Znojni, umorni i zadovoljni bacili su se na parket. Publika se sjurila među njih grleći ih i noseći na rukama. A onda se dogodilo. Dok su prolazili kraj nas, jedan od protivničkih igrača je uzviknuo: “Hej, nisam znao da je fašnik već stigao! Mala, maska ti je oriđiđi! Samo da je malo više svijetlih tonova, bilo bi još bolje!” 23

Tomislav me pogledao i prasnuo u smijeh. Suznih očiju potrčala sam prema izlazu. Mija me jedva sustigla. “Ma pusti ga! To je onaj tip iz susjedne škole koji misli da je, u najmanju ruku, Tom Cruise.” Ako on za sebe misli da je Tom, ja sigurno jesam Betty Boop. No, kada sam se pogledala u ogledalo, shvatila sam kako je Betty u usporedbi sa mnom fina, pametna, povučena curica koja nikada šminku nije vidjela, a kamoli je koristila. Oko očiju sam imala velike crne kolutove. Maskara! Osjećala sam se zgaženije od zgaženoga mrava. Za sve je kriva nesnosna vrućina, uzbuđenje i obilato znojenje. A ja se baš i nisam znala kontrolirati, već sam svako malo prstima prčkala oko očiju. Uzaludno je bilo moje popodnevno treptanje pred ogledalom od kojeg sam dobila upalu očnih kapaka, pa mi je mama sljedeća dva dana stavljala obloge od kamilice. Toliko o rizicima koje sa sobom nosi šminka. A lijepo je meni govorila moja draga bakica: Zakaj se frajkaš? Pa ti imaš tak lepe okice i bez tih mazarija. A mama zna reći kako je mladost sama po sebi lijepa. Bez kozmetičkih pomagala, u mom slučaju – odmagala. Čvrsto sam odlučila da se sljedećih par dana, možda i mjeseci, neću pojavljivati na svjetlu dana. Suknula sam ravno u kupaonicu koja je, srećom, bila slobodna. Sat vremena nisam izlazila. Mama je pokucala, ali nakon: Pustite me svi na miru! nije više pokušavala. Potrošila sam više od pola kutije Nivee kako bih odstranila to vodootporno crnilo s očiju i rolu WC papira brišući nos i suze. Na maskari je, uz vodootporno, trebalo pisati i trepavice nakon nanošenja maskare ne tretirati prstima! Uvukla sam se u svoje toplo utočište – krevet, zagrlila Maru i stavila CD dobrih starih Prljavaca koji sam pronašla među tatinim omiljenim stvarima zvanim uspomene. Oni uvijek znaju kada i što trebaju reći: Zaustavite Zemlju, silazim... 24

MODNI DETALJI

Znaš, došla sam do zaključka kako je vama dečkima puno lakše što se obleke tiče nego nama curama. Dovoljne su vam hlače i majica. A cure? One moraju brinuti o čarapama, cipelama (dnevnim, večernjim, salonkama, sandalama, čizmama, natikačama, japankama), a da ne spominjem muku s vrtoglavo visokim potpeticama. Pa šminka! Ufff! Boja kose, oblik i dužina noktiju, torbice, naušnice, perlice itd. Možeš li ti to zamisliti?! Kada sam to sve zbrojila, odlučila sam postati manekenka. Njima je lako. Drugi ih oblače i hrane, hodaju po modnim pistama, slavne su... Dovoljno je samo tjedan dana biti na Cornflakesu i voćnom jogurtu, dotjerati figuru, naučiti hodati s enciklopedijom na glavi i uspjeh je zagarantiran! Dobro, neće biti lako bez Milke i zova punog friza. Ali svaki početak je težak! Nakon dva dana neće mi više na pamet pasti čokolada, štrukli, pohanci, faširanci, topli sendviči, hambići... Vaga je spremna i kazaljka na njoj samo čeka da krene prema dolje! Pomno sam skupljala sve časopise koji vrve savjetima o tome na koji način najlakše skinuti višak kilograma i postati vitka. Sve cure koje poznam, a i one s kojima se družim žele biti šlank. Pa tako i ja! Idem na dijetu! Strogu! Prvi dan dijete prošao je bez ikakvih problema, osim što je mojim ukućanima bilo čudno kada sam mirno prošla kraj stola s kojeg je buncek širio sočne mirise i otišla ravno u svoju sobu. U kuhinji sam se pojavila samo kako bih natočila vodu u bocu Coca-Cole (2 l). “Nije ti dobro? Da nisi što pojela pa pokvarila želudac?ˮ pitala je mama. Niječno sam odgovorila, pogleda prikovanog uz štednjak. 25

Buncek, još topao, čekao je na mene. Ne! Odlučila sam. I ustrajem! Drugoga je dana već teže išlo. Ovo je vjerojatno ona kriza o kojoj pričaju oni koji su prolazili dijetu, tješila sam se tako što sam prizivala slike Kate Moss, Naomi Campbell i Olive. One su mi bile motivacija. Popodne sam pomalo teturala pri hodu, da bih se navečer osjećala kao da sam u transu. Zvjezdice su mi iskrile pred očima. Zar manekenke i zvijezde broje? Možda naučim i čitati iz njih pa mi to donese i koju kunicu zarade. Trbuh mi je od gladi kruljio, a od hektolitara H2O-a bućkao. Dobro je, još uvijek se ne čuje kre-kre. Dakle, mogu nastaviti. Treći i četvrti dan provela sam u kupaonici (problemi s probavom). Vagu sam jedva nazirala. Petoga sam dana dospjela među oblake. Vidjela sam sebe pod sjajem blještećih reflektora, lica prekrivenog teškom šminkom, kako graciozno koračam u cipelama s potpeticama od dvadesetak centimetara, s kojih me dozvao muški glas: “Ema, čuješ li me?” Blago tapšanje po obrazu. “Ovo, nažalost, nije rijetkost. Srećom, došli ste na vrijeme. Stavit ćemo je na infuziju kako bismo je nahranili, a za nekoliko ćemo dana vidjeti. Vjerojatno nije anoreksija. Je li to već prije činila?” “Zaboga, ne! Pa znala bih!” Čujem li to mamin glas? I što to on govori o nekoliko dana?! A moje gaže?! Pa tek sam sada u top-formi! Figuru sam dotjerala, još mi samo ostaje savladati hodanje s knjigom na glavi i u potpeticama... bunila sam se u sebi. Kada sam otvorila oči, susrela sam se s bjelinom. Soba, vrata, prozori, sve je bilo bijelo. Čak su i ljudi oko mene hodali u bijelim kutama. Toplina je dolazila iz jednog para smeđih očiju. Mamin pogled pun brige. 26

“Ema, zlato, napokon si se probudila! Nemoj nam to više nikada napraviti, molim te!” Pogađaš. Nalazila sam se u bolnici. I tako je moja slavna karijera neslavno završila prije negoli je i počela. No, ja sam bogatija za jedno iskustvo. Pokazalo se kao živa istina ono što sam čitala u intervjuima koje su manekenke davale o svojim životima. Na prvi je pogled takav život uzbudljiv i lijep, pun događanja. Ali mi ne znamo ništa o trudu koji one ulažu u svoj izgled od kojeg žive. Stroga gladovanja, stres, naporna snimanja. To se ne postiže preko noći. A čitala sam i kako su one zapravo vrlo usamljene. Nakon svega se pitam jesu li i koliko su sretne. Sigurno nisu toliko koliko sam ja sjedajući za stol s kojeg me mami topli buncek. Bon appétit!

HUMANITARNI RAD

Često sebe uhvatim u razmišljanju kako je meni zapravo lijepo i dobro. Imam roditelje, brata, baku i Korneliju. Ups! Prema njoj sam ponekad nehumana. Tata zna reći kako Korni ne može živjeti samo od moje ljubavi, ako tu i tamo ne posegnem u vrećicu i ne udijelim joj koju mrvicu spasonosnog trunja koje joj produljuje životni vijek. Želja mi je bila otići u Afriku. Ne zbog Afrike kao Afrike, već zato što tamo ima puno bolesnih, nesretnih i gladnih. Željela sam im nekako pomoći. Držalo me to ohoho vremena, sve dok jednoga dana nisam shvatila da, kako bih nekome bila od koristi, ne moram ići tako daleko. Humanost se može pokazati i u susjedstvu, u ulici u kojoj živimo. Samo je potrebno malo se osvrnuti oko sebe. Naša susjeda, teta Zlata, starija je gospođa koja teško hoda. U kupovinu joj znaju otići susjedi ili volonteri Crvenog križa. Stoga sam odlučila pokucati joj na vrata. Lijepo me primila i bilo joj je neizmjerno drago kada sam joj ponudila svoju pomoć. Sada joj redovito, dva puta tjedno, odlazim u trgovinu, na tržnicu i na poštu platiti račune. Ona je umirovljena profesorica zemljopisa i vrlo draga osoba. Zanimljivo mi je s njom razgovarati. Tako sam saznala i neke stvari iz njezina života. Kako joj je suprug umro dok su im djeca još bila mala, kako ima sestru u Americi te kako su djeca nakon završetka školovanja također otišla u Ameriku, u potrazi za boljim životom. Žive u Chicagu, već druga generacija. Blago njima, vjerojatno ne propuštaju ni jednu košarkašku tekmu. Pošto su daleko, nisu u mogućnosti češće je posjećivati. E, draga teta Zlata, ja ću se pobrinuti da više ne budeš tako sama! A što mi se jučer dogodilo! 28

Pošla sam, kako to obično subotom radim, teti Zlati u nabavu. Snijega je napadalo sigurno oko pola metra i bilo je jako hladno. Ušla sam u trgovinu, uzela košaru i... oh, ne! Susrela sam se face to face ni sa kim drugim doli s njim. Tomislavom! Zaboravila sam što trebam kupiti. A da me netko u tom trenutku upitao za ime, ne bih ga znala izgovoriti čak ni da je ispisano na blesimetru veličine trgovine. Gdje stoje čamci za spašavanje, hoću reći... pojasevi... i rukavice, peraje, može i maska za ronjenje? Te oči! Nabrzinu sam pobacala u košaru sve što sam stigla i mogla, i usput porušila dobar dio sadržaja s police. Teta na blagajni dočekala me s osmijehom: “A ti si curica koja pomaže gospođi Zlati?! Jako lijepo od tebe. Ne pamtim kad sam je zadnji put vidjela. Kako je ona?” “D... d... dobro, hvala na pitanju”, promucala sam. Vreća brašna od 5 kg! Zato je košara bila tako teška. Što li će tetica s tolikim brašnom? I što reći, zašto sam ga kupila kada nije bilo na popisu? Znate, bilo je na akciji. Kupiš vreću od 5 kg, od kojih dva i pol platiš, a ostalo je gratis. Tipično za mene. Pa ako ništa drugo, možemo peći palačinke svaki drugi dan, a mogu dovesti i Marka da nam ih pomogne pojesti. Bila sam na izlazu tegleći tešku vreću kad sam osjetila kako me noge u trenutku kad su stale na led izdaju i kako padaaam! Nečija ruka prima moju i onemogućava mi bliski kontakt s majčicom zemljom. “To je poprilično teško. Mogu li ti pomoći?” pita, a ja kimam glavom i kao riba na suhom zijevam u plavetnilo. Tomislav je uzeo vreću s brašnom iz moje ruke. “Napravio sam malu pauzu od učenja. Osjetio sam da mi treba malo friškog zraka i odlučio se spustiti do trgovine.” Meni treba puno zraka! Može biti i friški, topli, hladni, bilo kakav, samo neka je zrak. “Stanuješ tu, u zgradi do moje? Čini mi se kako sam te već viđao.” 29

Ma, ne! Samo ti se čini, a ne čini ti se dobro. Nismo se nikada prije ni sreli ni vidjeli. Pogotovo ne na tekmi prije dva mjeseca, tri dana i nešto malo sati. Naravno da to nisam mogla izgovoriti, već sam samo u ritmu muzike za ples kimala glavom. Možda pomisli da nemam dar govora, pa se sažali i pusti me na miru. “Pripremam se za test iz fizike. Dosta se traži od nas sada, u osmom razredu. Nadam se da ću uspjeti izgurati onako kako sam si zacrtao i upisati gimnaziju.” On je sebi nešto zacrtao! Možda u džepu kojim slučajem ima gumicu pa mi pomogne izbrisati me skupa s mojom hrpom neznanja iz fizike, kemije, povijesti, zemljopisa i drugih stvarčica pod nazivom opća kultura. Stigli smo do zgrade. I baš kada sam namjeravala istrgnuti mu vreću: “Čitam jednu zanimljivu knjigu. Gospodar prstenova. Jako mi se sviđa. Pa ako je nisi pročitala, mogu ti je posuditi. Dva mjeseca sam čekao na red u knjižnici dok je konačno nisam uspio dobiti. Ljudi je jednostavno gutaju.” Ja sam progutala zadnju mrvicu svog pogaženog ponosa i uputila se prema ulazu. “Hej, tvoje brašno!” Da, da, i nisam za drugo no za brašno, metlu, kuhaču, viklere i futranu kućnu haljinu, zelenu s roza cvjetićima. “Ja se ispričavam. Sigurno sam naporan. Nisam htio biti neugodan, samo sam želio s tobom razgovarati. Sorry.” I ode. A ja sam čvrsto odlučila kako će unepovrat otići sve moje neznanje. Knjige, raširite svoje stranice, stižeeem!!!

NOĆNI ŽIVOT

Hello! Kak si kaj? Ja sam dobro, unatoč svemu što je preko mojih nejakih plećica prešlo u zadnjih par dana. Upoznala sam čari noćnog života velegrada i mogu ti reći da nimalo ne žalim što večeri provodim kod kuće uz časopise i grickalice. I svađajući se s Markom oko daljinskog. Tu i tamo pročitam pokoji redak iz lektire. Ne previše, kako mi ne bi naškodilo vidu. Presitno je tiskano. S Teenom je puno bolje. Okice mi samo lete preko redaka. U petak smo Mija i ja otišle k Maji vježbati za test iz matematike. Pošto smo preslušale Brunu Marsa pet-šest puta zaredom, ispretresale sve nove i podsjetile se starih tračeva iz škole, prohujale kroz friz, nismo znale što bismo od dosade. Ah, da! Da ne bi bilo zabune, vježbale smo i matematiku. Maja je tu vunderkind! A ima i čelične živce kad može slušati moje provale. Tata mi zna reći: Govoriti tebi ili zidu, dođe na isto! Ja osobno mislim kako bi sa zida žbuka otpala nakon tolikih ponavljanja i napora da mi se utuvi u glavu ono što ja uporno odbijam propustiti kroz svoju moždanu opnu. Onda se Mija dosjetila kako bismo mogle skoknuti do diskača u susjednoj ulici. Pa tek je 20.00 sati, a kod kuće moramo biti u 22.00. Majini se i tako neće skoro vratiti iz kazališta. I tako je trio fantastikus krenuo u noćni život, uvjeren kako će se provesti ludo i nezaboravno. Puno dobre mjuze, reflektori, golema kugla koja se vrti iznad plesnog podija, baš kao u onom filmu Groznica subotnje večeri koji su moji roditelji gledali kada su bili mojih godina. Istina, večeras je petak, ali nema veze. Vremena se mijenjaju, pa tako i dani kada ljude napada groznica. Mene i sada trese kada se samo sjetim... Samouvjerenost kojom smo zakoračile u polutamu diskača raspršila se u trenu, kao vodeni mjehurić u bliskom susretu s 31

kaktusom. Prostorija je bila napola prazna, većina separea slobodna, samo je za šankom sjedilo par spodoba. Mjuza je brijala derući decibele bez milosti. Sad, što je – tu je. Kad smo već ušle... Sjele smo u separe koji nas ipak nije separirao od zaglušujuće buke, psihodelične rasvjete i neugodno naelektrizirane atmosfere pritisnute zrakom koji se gušio u teškom dimu cigareta. Znači, to je to. Prišao nam je lik, očito konobar. Nasmiješio se i pitao čekamo li koga (starijeg brata ili sestru, na primjer). “Ne... da... ovaj...” Koji blam! Što bi bilo da smo potvrdno odgovorile? Odveo bi nas u pokrajnju prostoriju, dječji vrtić za djecu posjetitelja, gdje bi nam dežurna teta pročitala pričicu, a mi bismo mirno usnule dok se taj netko stariji ne bi pojavio i onako uspavane odnio nas kući? Sigurno je skužio da smo se našle u neobranom grožđu, pa je odlučio malo se našaliti na naš račun, koji je bio astronomski za dvije Coca-Cole. “A koliko mlade dame, u prosjeku, imaju godina?” pitao je. Koja drskost! Pa zadnje što ćeš pitati jednu lady jest koja joj je godina proizvodnje. Klipan! “Osamnaest!” ispali Mija. “Zapravo, slavimo njezin rođendan”, i pokaže na Maju. Ja mislim da su joj se svi geometrijski oblici izredali na licu, a svjetlo koje je vrištalo napadno kričavim bojama nije bilo ni sluga njezinim obrazima. “Da, da, i onda je svizac zamotao čokoladu...” reče faca i nasmije se pokazujući red bijelih zuba. Barem nešto lijepo. A to sa sviscem je fora iz meni najdraže reklame za Milku, u kojoj lik izluđuje tetu na blagajni lovačkim pričama o sviscu koji zamata čokoladu u sjajni papir. Tko zna, možda i on zalazi na ovakva mjesta pa mu se i nije za čuditi. Prostorija se počela puniti posjetiteljima. Dima je bilo sve više, zraka sve manje, a decibeli su pokazali da ovo do sada i nije bilo najviše što mogu pružiti sluhu prije gluhoće. Doslovce smo navrat-nanos izjurile van. Na izlazu me neka kreatura uhvatila za ruku. 32

A, a, a! Pa nismo rekli da će ovo biti Noć vještica! Nikada neću zaboraviti strah koji sam osjetila dok me, gledajući me ravno u oči, pitao: “Hej, sister, imaš pljugu?” Spas je došao u liku face sa šanka koji mi je pomogao osloboditi ruku. Nikada više! ponavljala sam čitavim putem, a moje su frendice samo kimale glavama u znak odobravanja. Ne znam da li zahvaljujući pretrpljenom strahu ili sviscu tek, iz testa sam dobila 4. Bye, bye!

O TOME SE NE PRIČA

Nepisano pravilo po kojemu se o nekim stvarima ne govori zove se tabu. Tabu. Bu! Buuu!!! Tako nekako piše u Rječniku stranih riječi. Ma ne, ne piše buuu!!! već samo tabu. Ja pronašla. Sinoć. Pssst! Ne govoriti o tome da ne bi bilo pec! Hm, a što ako se zbog toga pssst dogodi peccc?! Što onda? I što me navelo na to da listam rječnik? Baka i ja smo nožićima usitnjavale orahe za kolač koji je mama upravo dovršavala. Mljac! “Danas sam s Mirinog prozora vidjela mamu one malene kaj je prošli mjesec rodila”, rekla je baka. “Pa koliko ta curica ima godina?” “Mislim petnaest”, nevoljko je odgovorila mama. Moja mama, za razliku od bakice i prijateljice joj Mire, ne voli zabadati nos u tuđe živote. “Vidiš ti maloga vraga!” nastavila je baka. “A svi kažu kako je bila dobra i pristojna. Odlikašica čak! Aj, aj, aj... Jadni ti roditelji. I to malo... Pa i ona je sama još dijete.” “Da!” mama će. “A još kažu kako je nikada nisu viđali s dečkom.” “Joooj, mama!” Moja mama je željela ušutkati svoju mamu. Očito joj nije pasalo što se ovakav razgovor vodi u mojoj prisutnosti. To me podsjetilo na tatino mijenjanje programa kada skupa gledamo televiziju i nastupi scena u kojoj se dvoje ljube. U više navrata sam se već ugrizla za jezik kako ne bih komentirala tu njegovu reakciju. Bez veze. Pa nisu njega snimili da to mora skrivati od nas! A najbolji je bio kada je na MAXtv-u postavio takozvanu roditeljsku zaštitu. Šifru za provaljivanje zapisao je na komadić papira i zaspao s njim na trbuhu. Naravno da ja provaljujem 34

svaki put kada njih nema doma, a na programu je CSI. Inspektor Horatio je faca! “Da su malo više pažnje posvetili toj curi, da su više s njom razgovarali, vjerojatno ne bi do ovoga došlo!” eksplodirala je moja mamica. “I kako nisu primijetili promjene na njoj?! Pa nije trudnički trbuh vrh špenadle da se ne može primijetiti!” “A što se tu ima razgovarati?!” nije se dala baka. “To se ne radi prije udaje! Kada se uda, saznat će sve što o tome treba znati!” “Mamaaa...” prosiktala je moja mama sijevajući očima prema njoj. “No, dobro! I u našoj se obitelji dogodila slična stvar. Ali Ema je već bila pred diplomom. I Josip ju je htio oženiti.” “Što?! Koja Ema?! Koji Josip?!” pitala sam u nevjerici. O meni, fakat, nije bila riječ. I tko je sad taj Josip, živo me zanimalo. “Tvoja teta!” kratko je odgovorila baka i sravnila me s podom. “Prije dvadeset godina...” “Sada je dosta! Nije vrijeme za takve razgovore!” suknula je mama. “Ema, obriši stol i na tuširanje!” To sam obavila u roku od deset minuta. Knjiga! Knjiga! Ne mogu vjerovati da ja očajnički trebam knjigu! I to ne koju bilo! Onu o ljudskom tijelu! A curu o kojoj je bilo riječi znam iz viđenja. Osmašica je. I ima dečka. Idu u isti razred. Stalno se pod odmorom drže za ruke i ljube se iza škole. Knjigu sam pronašla na polici u boravku. Čitala sam dok mi se oči nisu užarile. O odrastanju, sazrijevanju, trudnoći, spolno prenosivim bolestima... Prije no što sam ugasila noćnu lampu, pala mi je na pamet genijalna ideja. Sutra idem do Mije. Ona ima laptop, internet i svoju sobu. A često puta je i sama kod kuće. Eto gdje ću pronaći odgovore na sva moja pitanja, kad se već u našem stanu o tome nema što razgovarati! 35

MIJA

Ne želim odrasti. Sve do sada sam silno željela biti odrasla i krenuti u osvajanje svijeta koji, po mom mišljenju, nije znao što nema dok se ja nisam pojavila. Sada to odlučno odbijam! Sigurno se pitaš koji je razlog toj nagloj promjeni? Pa svi žele biti odrasli. Točno. No, znam odrasle ljude koji se ponašaju smješnije od djece. I nikada se ne smiju. U nedjelju navečer Mijina je mama najprije uspaničeno nazvala telefonom, da bi nedugo zatim došla k nama tražeći je. Otkako je jučer ujutro otišla u školu, nije se javila. Roditelji su joj obišli sve gradske bolnice, policijske postaje, kafiće, no uzalud. Čak su policiji dali njezin opis. A onda je, oko pola noći, telefon ponovo zazvonio. I opet je zvala njezina mama. Pronašli su je u podrumu svoje zgrade. Sutradan sam otišla do njih, iako je moja mama bila mišljenja kako bi bilo bolje ne miješati se. Mijina mi je obitelj oduvijek djelovala sretno. Kod njih nikada nije bilo svađe pred gostima, podizanja tona, nerazumijevanja. Mama i tata skupa su dolazili na informacije u školu, čak su je skupa vozili na satove klavira i stolnog tenisa. Ali oni nisu razgovarali. Da, njezini roditelji međusobno nisu razgovarali. Tko bi to pomislio? Jednom prilikom pitala sam je zašto njezina mama usred zime po vani nosi sunčane naočale. Nije mi odgovorila. Ne tada. Dugo vremena nakon toga ispričala mi je kako se njezina mama zatvarala u sobu i plakala. Oči koje su joj bile crvene i natečene, skrivala je iza naočala. Lani, na proslavi njezinog rođendana, bila je, kao i obično, lijepo obučena i našminaka. U jednom trenutku sam rekla kako bih voljela da je i moja mama takva. “Ti ne znaš što pričaš! Da ja imam mamu kao što je tvoja, ne bih je mijenjala ni za što na svijetu!ˮ 36

Istina, ja s njezinom mamom nisam nikada razgovarala tako kako je ona s mojom. Osim o školi i mojoj obitelji: kako su, što rade... Mija je sada loše izgledala i ja sam se glupo osjećala s najnovijim brojem Teena koji sam joj donijela u namjeri da je oraspoložim. Čvrsto smo se zagrlile. “Samo sam htjela da me vole. Istinski vole, ne da glume”, rekla je tiho. Često je znala čuti roditelje kako se svađaju. Nije to bila ona glasna, bučna svađa. Oni su se svađali potiho, kada bi se ugasilo svjetlo u njezinoj sobi, a oni mislili kako ona spava. Svađali su se oko svega. Od sastavljanja popisa za kupovinu pa do toga s koje strane tanjura treba stajati žlica, a s koje vilica. I uvijek bi jedan od njih napomenuo onom drugom da ga trpi samo zbog djeteta, odnosno nje. Osjećala se krivom. Mislila je kako je ona razlog njihovih svađa, kako bi bolje bilo da je nema, da se nije ni rodila. U par navrata je pokušala razgovarati s mamom, no razgovor je uvijek završavao riječima kako se oni trude, pružaju joj sve što poželi, no kako u svakoj obitelji ima nesuglasica. No, nisu to bile samo povremene nesuglasice koje se, kao na primjer u mojoj obitelji, rješavaju za ručkom, rjeđe doručkom, a najčešće večerom kada smo svi na okupu. Zato volim naše nedjeljne večere. Sada mi je postalo jasno zašto je Mija svoja nedjeljna popodneva i večeri voljela provoditi kod nas. Često puta je i ona znala sudjelovati u razgovorima i smijati se do suza kada bi se moj tata ustao od stola uz riječi: Dovoljno sam čuo, idem to provariti. Jasno mi je i zašto je u zadnje vrijeme kupovala isključivo markiranu odjeću, no uvijek par brojeva veću. Izgledala je smiješno, a to je objašnjavala time da uživa u tome, jer tako izluđuje svoje starce. Taj tjedan je izostala s nastave. Povremeno smo se čule telefonom. Rekla mi je kako su obavili dugo odgađani razgovor u troje i kako su mama i tata došli do zaključka kako je najbolje da se raziđu. Nju nisu pitali mislili li i ona isto. Tako se tata, koji je u par navrata već napuštao stan, iselio, dok je ona ostala živje37

ti s mamom. Kaže kako puno razgovaraju. Tatu viđa redovito. Voli ga isto kao i prije, a možda i više jer sada nije nervozan, zlovoljan i umoran.

LJETOVANJE

Mon chéri, mon ami! Ferije su počele! Svi na more! Ti vjerojatno ljetuješ na Azurnoj obali. Voljela bih vidjeti Saint-Tropez i Nicu. A tek Cannes! Pa kanski festival! Sve ću to nadoknaditi kada se udam za Tomislava, obećajem ti! Ja ljetne praznike provodim na najljepšem moru na svijetu. Jadranskom. S obitelji sam već proputovala čitavu obalu. Baza nam je otok Krk, konkretno grad Punat. Druga ulica slijeva kada kreneš desno, na broju bb, vlasništvo rođaka koji više vole ljetovati u gorskoj Hrvatskoj. Mi u vikendici carujemo puna tri tjedna i za to vrijeme stignemo se izoduševaljavati, posvaditi, odmoriti i na kraju umoriti od tolikog odmora. Ovo ljeto će mi, za razliku od prethodnih koja su se sastojala od sjedenja na obali, s obzirom da jedina ja iz kvarteta Horvat ne znam plivati, skupljanja školjki i ateriranja s kreveta, ostati u lijepom sjećanju. Do sada sam s bracom dijelila golemi bračni krevet u dnevnoj sobi s pogledom na susjedovo dvorište. Ne volim se ni sjetiti miomirisa njegovih stopala broj trideset i neki. Da i ne spominjem njegove razne stilove plivanja u snu od kojih sam imala modrice po rukama, nogama i vratu. Vjerojatno je sanjao kako spašava utopljenika. Laktovi su mu glavno oružje. Uzbuđenje koje polako raste sjedanjem u Opela u Zagrebu, kulminira dolaskom na naznačenu adresu. “Neka mi netko pomogne!ˮ vapi za pomoć mama dok se bori s prenatrpanim torbama, vrećicama, kutijama, krpicama i mrvicama zaostalim od Markovog ubijanja dosade tijekom vožnje. Produkte njegove nezasitne zabave na stražnjem sjedalu auta, u crnim neprozirnim vrećicama, bacamo kroz prozor uz cestu. Društvo za zaštitu okoliša, nemaj brige! Sve je to biorazgradivo, garantiramo! 39

Pošto smo nakrcali stari friz, bacamo se na odmor od dugog puta. Tako zabačeni, odbacujemo svaku mogućnost obilaska drage nam rive. Ljepota smo se nauživali tijekom putovanja. Ovoga ljeta sam se napokon riješila Marka, čijem imenu od milja dodajem imenicu prišt. Zamisli, ja koja u vlastitom stanu, koji glasi na tatino ime, nemam svoju sobu, imam je ovdje, stotine kilometara daleko od Zagreba, u rođakovoj vikendici, na našem moru. Istina, samo tri tjedna, ali i to je bolje nego ništa. A čuj ovo! Upoznala sam curu iz Francuske, iz Pariza! Kako je svijet mali! Od svih strendžera koji po ljeti dođu na naše more, ja nabasam baš na nju. Zove se Monique i ima četrnaest godina. I brata, dvije godine starijeg. Jezik me strašno zasvrbio, ali sam se na vrijeme ugrizla za nj kad sam joj htjela ispričati za tebe. U stilu: Ti si iz Pariza?! Pa ja se dopisujem s jednim likićem iz tvog grada. Lampica mi se upalila u zadnji čas. Što ako me pita, a vjerojatno bi, za tvoju adresu, broj cipela, boju očiju i koju vrstu Crispija jedeš za doručak? Pojma nemam! A nisam imala pojma ni kako započeti razgovor. Spika šteka. Kako su dani prolazili, sve smo se bolje uhodavale u gestikuliranju što rukama, što nogama i raznim drugim pomagalima. Na kraju smo se našle na pola puta i spikale na engleskom. To se zove paralelno parlanje na tri jezika. Uglavnom, bilo nam je ludo! Naučila me plivati. Za razliku od tate koji je nakon svakog desetog pokušaja odustajao govoreći kako nije došao na more pacati noge u plićaku, učeći me kako držati glavu iznad vode, i Marka koji je vršio pokuse koliko moja krhka plućica mogu izdržati pod vodom, ona je imala posebnu taktiku. Smireno, lako i bez imalo napora pokazala mi je u čemu je kvaka kod održavanja tijela na površini. Kada sam to svladala, sve drugo je došlo samo po sebi. Sad mirno mogu rezati valove u stilu kraul, leđno i, dakako, kre-kre. Bile smo nerazdvojne. Smijale smo se izgovaranju pojedinih riječi koje su postupno prerastale u rečenice: mojih na francu40

skom, a njezinih na hrvatskom jeziku. I s ponosom mogu reći da se u Francuskoj ne bih baš izgubila k’o torba. Znala bih potražiti najbližu žandarmeriju i obratiti im se za pomoć. Povjerila sam joj kako imam simpatiju i opisala ga do u detalje. Na moje veliko zadovoljstvo skužila sam da se divi mom izboru. Ta tri tjedna doslovno su prohujala. Da ih je barem još toliko! Mama se ne bi baš složila jer je ona svoje dane odmora provela u carstvu zvanom kuhinja, s jedinom razlikom što se ova nije nalazila na četvrtom katu s pogledom na prozore susjedne zgrade, već u prizemlju s pogledom na pučinu. Tata je prigovarao zbog kasnog dolaska dnevnog tiska na otok. Kao da je jako bitno je li se u međuvremenu koja zemlja u svijetu pristala razoružati. Marku je tako svejedno. On jednako dobro spava i jede kako na kontinentu, tako i na otoku. Vrsta koja bi preživjela i nuklearnu katastrofu. Na rastanku su između mene i Monique pale suzice, zagrljaji, razmjene adresa, obećanja da ćemo si pisati, sjećati se... Ah, da! Umalo sam ti zaboravila reći kako sam veći dio džeparca potrošila na razglednice za Miju, Maju, škvadru iz susjedstva, bakicu, tetu Zlatu i i jednu prelijepu sa zalaskom sunca, pisanu na francuskome. Znaš za koga! Sada ponosno mogu pogledati u njegove plave oči. Znam plivati, a on neće znati tko mu je poslao razglednicu! Hasta la vista!

MOJE MATURALNO KRŠTENJE

Evo ti mene u 8. razredu. Ne sjećam se da mi je ijedan početak školske godine bio ovako jadan. Tomislav je krenuo u gimnaziju tako da ga više neću viđati u školi. Koliko god sam se veselila što ću prvih pet dana umjesto u učionici provesti u ludom provodu u Zaostrogu, toliko sam sada u bedu. Za Zaostrog kažu da je lijepo mjestašce na jadranskoj obali. Ja to, nažalost, ne mogu potvrditi. Nešto bih mogla reći o hotelu u kojem smo bili odsjeli. Prva liga! U sobi Maja, Mija i ja. Maja je zatelebana u Žicu, našega profu iz glazbenog. Pojma nemam što se njoj na tom liku svidjelo. Običan frik s gitarom koji nas stalno maltretira nekim Pacom De Lucijom, Johnom Mc’Laughlinom i još nekima čija imena ne znam ni izgovoriti. Gitarističkim genijima. Lik na satu glazbenog zna uzeti gitaru u ruke, sjesti pred nas i zaboraviti da smo mi pred njim. Onda se krene preznojavati dok mu prsti nevjerojatnom brzinom prebiru po žicama. I mi se preznojavamo. Što od vrućine u kabinetu, što od straha da si na tim žicama prste ne potrga. Dok se mi svi znojimo, Maja se topi. Ma ne! Ne kuži se ona u tu gitarističku mjuzu! To ti ona onako, kao fol. I misliš da joj nije uspjelo uvjeriti Žicu kako i ona svira gitaru?! A zapravo je totalno neumjetnički tip. Čisti prirodnjak! Žica je trebao ići s nama na maturalac jer je naša raska bila spriječena. Maja je bila izvan sebe od sreće. Ponijela je toliko odjeće kao da putujemo na Antarktik. Dva kofera! Još je i u moj nagurala hrpu stvari. Ono: ovo će biti look za doručak, pa nakon doručka, ručka, poslije ručka, tako da je do večere trebala promijeniti barem deset lookova. Kao da će Žica samo sjediti pred našom sobom i ocjenjivati njezine lookove. Pa nismo na izboru za Miss! Hmmm... kad malo bolje razmislim, ideja i nije loša. Mija i ja bile bismo pratilje. Sasvim nebitno koja bi bila 42

prva, a koja druga, bitno bi bilo sudjelovati. I to na Sejšelima, naravno! Ne valjda u Zaostrogu! Riječima ti ne mogu opisati njezino razočaranje kada su nam priopćili da nas, nažalost, neće voditi Žica već dobroćudni profesor geografije pred mirovinom, zvani Globus. Žica je bio spriječen. Žena mu je rodila. Nešto malo prije termina, ali je rodila. Žena! Oženjen! A sada i dijete ima! Ne znam kako se Maja suzdržala da Globusu, ni krivom ni dužnom zbog novonastale situacije, ne zavrne vratom u svim smjerovima svijeta. Naglo je prestala govoriti, jesti i piti. Samo je disala. A onda je, drugoga dana, odlučila piti. Miji i meni je bilo drago što je zombijima rekla pa-pa i vratila se među žive. Super! Ma tko šljivi Žicu! Idemo se zabaviti! Girls just want to have fun! Dečki iz susjednog razreda u diskač su uspjeli prokrijumčariti bocu crnoga vina, jer smo od pića jedino Coca-Colu smjeli konzumirati. Nas tri smo malo pročagale pa se parkirale za jedan stolić pod kojim sam se ja, kasnije te večeri, zabetonirala. Tako sam ga čvrsto obgrlila da su me morali odštemati kako bi me ispod njega odvukli. Na hitnu. Ne sjećam se točno koliko sam bambusa (mješavine Coca-Cole i vina) popila. Sjećam se kako sam, dok sam trusila drugi po redu, počela trljati oči, nesigurna u to nosi li Globus na remenima jednu ili dvije glave. Maja se histerično smijala, psovala Žicu, nazdravljala. Totalno se ufurala u ulogu prevarene žene. Teškom sam mukom otvorila oči. U glavi mi je tutnjalo, a želudac me bolio. Kako i ne bi kada su mi u njega nagurali sondu kako bi mi ga mogli isprati od prevelike količine alkohola koju sam munjevitom brzinom u njega sasula. Globus je stajao kraj mog kreveta u hotelskoj sobi i vrtio glavom. Jedna. Sada sam jasno vidjela da na ramenu ima samo jednu glavu. Sjećanje mi se polako vraćalo. Zemljo, otvori se! prošle su mi kroz glavu riječi kojima se baka znala služiti. “Ema, od mnogih bih to očekivao, ali od tebe...ˮ pilio je. Otvorila sam usta u želji da se ispričam, ali glas mi nije htio iz grla. Izgrebla ga je sonda. 43

“Javio sam tvojim roditeljimaˮ, nastavio je, “morao sam to učiniti jer sam ja odgovoran za vas na ovom putovanju. Otac je htio doći po tebe, ali nekako sam ga uspio uvjeriti kako nema potrebe za tim. Danas ćeš se odmarati, a sutra navečer ionako krećemo za Zagreb.ˮ Da. Gdje si bila Ema? Nigdje. Što si vidjela u tom Nigdje? Ništa. Čak ni sondu, hvala Bogu. A Zaostrog mi je ostao totalna nepoznanica. O veselom povratku s maturalca ne trebam ti puno pričati. Dočekali su me tata i naš stari Opel. Veći dio puta smo prošutjeli, da bi me nadomak kuće podragao po obrazu. “Samo neka je sve prošlo u redu. Mislim... da nisi trebala ostati u bolniciˮ, tješio me nespretno. Silno mi je laknulo što je barem on na mojoj strani, jer sam znala da se kod kuće sprema oluja. Ma što sprema! Ona je već dva dana tutnjala. Grom je samo čekao objekt koji će spržiti, tj. mene. I zagrmio je čim sam se pojavila na ulaznim vratima. “Kako si nas mogla tako osramotiti?! Zar ti ne znaš nimalo misliti svojom glavom?! Što si još radila?!ˮ Kao da sam tamo provela pola godine pa je ovo tek jedna od nepodopština u nizu koje sam činila. “Znala sam ja da je ta mala namiguša spremna na sve! Kao da je vragu iz torbe ispala!ˮ sipala je mama. A sve te izgovorene ljepote odnosile su se na Miju. Ona je za nju postala neprijatelj njezinog djeteta broj jedan. “Ne želim te više vidjeti s njom! Je li ti jasno?! Je li ti jasno?!ˮ krenula je prema meni. Stisnula sam oči u očekivanju šamara. No, tata je stao između nas. Moram ti napomenuti kako mene moji roditelji nikada nisu udarili. Maja mi je jednom prilikom rekla kako je šamar najbolje dočekati žmireći. Ona je, zahvaljujući brzoj ruci svoje mame, imala podebelo iskustvo s tim. “Ema, idi u svoju sobu! A ti se, Ana, smiri! Dosta je bilo! Dovoljno joj se toga dogodiloˮ, smirivao je moj tatić situaciju. Iskoristila sam priliku i suknula u svoju sobu. Vrata sam zaključala, za svaki slučaj. Prepirka se nije smirivala. Mama je 44

uporno okrivljavala Miju, dok Maju nije ni spomenula. Kako bi draga Maja bila sposobna napiti se? To je nezamislivo! A da samo znaju kako dobro podnosi alkohol! Ona se, za razliku mene, odlično oporavila te je na izlet idućeg jutra odlepršala lagana poput pera. Jest da je strusila dvije litre negazirane Jamnice, ali to je bilo dozvoljeno. A dan je bio nesnosno vruć.

PRVI POLJUBAC

E, nije to što misliš. Neću ti ispričati kako sam se prvi put poljubila prije ne znam koliko vremena, ne znam s kim, na ulazu svoje zgrade ili na obali mora. Moja je priča malo drugačija. Ja se nisam poljubila! Bilo je to prije dvije godine. Zatelebala sam se u jednog dečka iz susjednog razreda. Zatelebala, i to onak, po pravo. Neprestano mi je kruljilo u želucu, svrbio me nos, znojili su mi se dlanovi i ugodno škakljalo oko duše. Ona se (duša), kako kažu, nalazi tamo negdje između želuca i trbuha. No, nije toliko bitna anatomija, već to što su se svi žmarci i komarci ovoga svijeta srojili u mojoj glavi. A ni on nije bio ravnodušan. To sam skužila na velikom odmoru, kada mi je podmetnuo nogu, a ja završila na podu. Stanovao je u mom kvartu. Sjećala sam ga se iz vrtića. Tulio bi svako jutro kada bi ga mama ostavljala na milost i nemilost vrtićkom režimu. Sada sam, za promjenu, tulila ja. A razloga je uvijek bilo napretek. Ako bi me pogledao, šmrcala sam jer sam mislila da me ismijava. Ako me ne bi pogledao, mislila sam da mu nije stalo. I tako, sve dok me jednoga dana nije dopratio doma. Istina, malo smo zamijenili uloge pa sam se ja ponudila da mu ponesem torbu (3 kg plus moja jednako je 6 kg). Phih, što je to za mene? I trajalo je to dobra tri tjedna. Onda sam se prepala kako ću se previše zbildati, pa sam odbila dalje biti nosač. To se mojoj ljubavi baš i nije dopalo, ali kao pravi kavalir zadovoljio se time da mu nosim samo vrećicu s tenisicama. Kako mi se činilo, malo predugo vremena, da samo ja sudjelujem u akciji, predložila sam mu da se predvečer nađemo kod kioska. Pristao je, a ja već imala razrađen plan napada. Čvrsto sam odlučila kako je vrijeme da dobijem ili dam, svejedno, prvi 46

poljubac u životu. Te noći oka nisam sklopila. U školi sam bila izvan sebe od uzbuđenja, sve dok me jedna mala crna mrvica nije pogodila u oko poput meteora. I kao pogođen tim meteorom, moj se svijet srušio pod malim odmorom. Znači, u roku od pet minuta. Ne mogu se točno sjetiti zbog čega sam se našla na hodniku ispred njegove učionice. Kada je provirio, ugledao me i nasmiješio se od uha do uha. Meni mrak! Između zubi mu zrno maka! Dečkić se napapao makovice pa se smije i smije. To nam je bilo zadnje izmjenjivanje pogleda i poklanjanje osmijeha. I tako ja od tada ne jedem makovicu. Ne zato što je ne volim, već zbog one izreke da se na tuđim pogreškama najbolje uči. A za prvi poljubac ima vremena. Znam da će pasti, kad-tad.

PROZOR U SVIJET

Haj! Evo mene nakon dugo vremena sretne i zadovoljne. Konačno imam svoj laptop! Od Marka ga skrivam pod krevetom jer ničime nije zaslužio da mu ga posuđujem. Provaljivao mi je na Facebook stranicu, slao poruke mojim prijateljima u formi glupih viceva kojima se jedino on smijao, slao zahtjeve i prihvaćao bezvezna prijateljstva, igrao poker i što je najgore, čitao moje poruke i koristio svaku priliku da me pred roditeljima bocne. Jednostavno je hranio svoju prištavu maštu. Tužila sam ga mami od koje je dobio strogu zabranu pristupa mom strojiću. Ima on svoju Xperiju pa neka na njoj iskaljuje svoje pretpubertetske frustracije. Već u prvom tjednu posjedovanja smartphonea pokazalo se kako ne prijeti opasnost da inteligencija s aparatića prijeđe na mog braceka. A nije se dugo ni koristio njime, zbog psine koju je htio prirediti baki. Dok je ona mirno drijemala u svojoj foteljici, prikrao joj se i zamijenio njezin slušni aparatić slušalicama s mobača. Mama je u zadnji tren ušla u sobu i vidjela što mali prišt namjerava. Mobač je, naravno, istog trena bio zaplijenjen tako da sirota bakica nije imala prilike čuti početne taktove neke pjesme AC/DC-a odvaljene do daske. A ne bi nikada pogodio na koji smo se način uljudili što se tehničkih novotarija tiče, kako ih naziva moj tata koji, jadan, u svojoj firmi još radi na starim Windowsima, na nekom prastarom računalu! Dakle, dobili smo ih od tete Eme! Da, da! Od naše drage, ljubljene, voljene (ljubimo zemlju po kojoj hoda, metlu na kojoj leti... ups)... Ona zna kako nam naši roditelji ni u snu ne bi mogli priuštiti čak ni staru Olympijinu pisaću mašinu drndalicu, na kojoj je nekada moj fater nabadao s dva prsteka, a kamoli smartphone ili laptop. Istina da je tetina zapovijed tatu bacila u šest nesvijesti, 48

ali moralo se postupiti po naredbi iz Pariza. Jer sredstva koja je teta Ema poslala Union Expressom bila su strogo namjenska. Što znači: bolje da ih (mojih roditelja) nema nego da Marka i mene nađe bez tih pomagala kada nam dođe u posjet. Djeci je to u današnje vrijeme prijeko potrebno! Pa neće valjda danas, kada se sve nudi na internetu, djeca hodati u knjižnicu i listati debele enciklopedije? Sačuvaj me, Bože, knjižnice, osobito enciklopedija! Žena ima sluha, nema što! Tata je tužno pogledavao starog Opela na parkiralištu. Za te bi ga novce mogao pristojno servisirati. Mami je pogled bježao na staru perilicu posuđa. Nova bi itekako dobro došla. A mi smo brojali sate, minute, sekunde, udisaje, izdisaje do novoga dana. Novi dan, novi početak! Era informatizacije u našem stanu može započeti! I tako, mi pršteći od veselja, a tata drhtave brade, uputili smo se u computer shop. Nisam sigurna da je tatica išta razumio od silnih informacija kojima ga je zasuo striček prodavač. Najbolje mu je sjeo dio s jeftinijim varijantama na kojima je sve i završilo. Pa dobro, eto, ne moraju to biti baš makine iz snova. Na kraju krajeva, nismo mi neki teški profići da ćemo se baviti programiranjem i tako to. Uglavnom, aparatići su pristojni. A ja sam sebi u glavi već isprogramirala redoslijed. Kao prvo: napraviti svoj vlastiti FB profil. Kao drugo: špijunirati Tomislava. To bi komotno moglo doći i na prvo mjesto, no kako bih naum mogla provesti u djelo, moram imati svoj profil. Na zemlju nas je malo spustila tirada o opasnostima koje vrebaju s interneta. No, mi ćemo svakako paziti s kim se dopisujemo, što pišemo i što čitamo. Naravno, mislila sam u sebi i bjesnila zbog tih dobronamjernih savjeta dok je dragocjeno vrijeme otjecalo unepovrat. I još: mislit ćemo svojom glavom i nećemo se povesti za kojekakvim lošim sadržajima. Jel’ tako? Da, tako je! Evo, ja mislim, mislim i već sam smislila. Zapravo, još jučer, kada su euri stigli, a danas mi samo ostaje smišljeno provesti u djelo. 49

Široka prostranstva interneta, širim krila i izlijećem kroz Windowse, u slobodu! Misli globalno, djeluj lokalno! Negdje sam to pročitala, nemam pojma ni gdje ni što to znači, no nije ni bitno. Jel’ da? Bokić, čitamo se!

NA SATU RAZREDNE NASTAVE

Juhuhu! Danas je moj dan! Moj sretan dan! Nisam nikada bila toliko hvaljena i slavljena kao danas! I najozbiljnije razmišljam o tome da postanem pisac. Jest da kažu kako pisci, osim što pišu, puno i čitaju, no žrtvovat ću i to. Zapravo, kad bolje razmislim, to mi i ne bi trebalo preteško pasti s obzirom da u zadnje vrijeme sve više čitam. I znam sve više novih riječi. Ako mi je koja nepoznata, uzmem Rječnik stranih riječi i tamo je pronađem. Sve to lijepo zapišem u jednu bilježnicu pa po potrebi virnem u nju. Prije tjedan dana smo na satu hrvatskoga pisali sastavak na temu puberteta. Mogli smo birati između teme ovisnosti, spolnosti i odnosa s roditeljima. Ja sam uzela od svega pomalo. Malo o pušenju, alkoholizmu, tabletomaniji i teškim drogama. Pa sam dodala malo spolno prenosivih bolesti poput HPV-a, HIV-a i još koječega o čemu sam čitala. Na kraju sam sve to začinila preranim stupanjima u seksualne odnose, zaštitom prilikom odnosa i tako to. I stalnim piljenjem od strane roditelja o svemu i svačemu. Uglavnom, sastavak je ostavio dubok dojam na rasku tako da ga je danas donijela na sat razredne nastave i zamolila me da ga pročitam pred razredom. Ne znam da li mi se samo činilo, no mislim kako je doista vla dala tišina dok sam čitala. Čak se ni dečki nisu hihotali. Kada sam završila s čitanjem, raska je rekla: “Bravo! Jako lijep i zreo sastavak!ˮ Stavit će ga na pano u velikom holu škole, gdje su obično izloženi radovi lumena koji lijepo crtaju ili pišu. Ne mogu vjerovati kako će se moj sastavak naći u društvu radova tih nadarenih glava! Reakcija škvadre iz razreda bila je iznad svih mojih očekivanja: 51

“Bravo, Ema!ˮ “Ema, carice!ˮ “Sve si pogodila, kao da si mene pitala!ˮ “Svaka čast!ˮ Svi su me hvalili i htjeli biti u mom društvu. Jedino me malo pecnula Majina izjava u stilu: “Dobro si napisala, no nisi ništa novoga rekla. Ja sam ionako sve to znala.ˮ Lagala bih kada bih ti rekla kako me neugodno iznenadila, jer sam očekivala kako će se veseliti skupa sa mnom. Ja bih se veselila da je njezin sastavak pohvaljen. No, nema veze. Možda je samo imala loš dan. A moj nije mogla pokvariti, i to je najbitnije. Živjela ja, buduća zvijezda krimića! Ne znam baš hoću li pisati krimiće ili ljubiće, no ovo mi je prvo palo na pamet, a i rimuje se. Potpisujem se!

ZBRKA, FRKA, STRKA

Danas sam ti posve zbrkana. Ne znam što bih mislila o životu, svijetu, o tome što je dobro, a što loše. Stariji mi znaju reći kako sam još premlada da bih razmišljala o teškim temama. E, sad! Što je teška tema, a što laganini? Matematika je teška tema! Kako sfrkati Tomislava, preteška tema! I što me još zbunjuje, a ponekad i ljuti, moji mi roditelji, znaju reći kako su oni uvijek tu za nas, svoju djecu, te da nam se neće dogoditi ništa loše budemo li ih slušali. Da, da, samo ih trebamo slušati! I mi slušamo i slušamo dok oni pričaju, pričaju... Neš ti razgovora za nedjeljnom večerom o tome kome što treba kupiti, pa mora li se baš sada, možemo li se još samo malo strpjeti... Može li Marko sebi odrezati palac i obuti lanjske tenisice? Mogu li se ja uvući u jaknu od preklani? Ma mogu, zašto ne bih mogla? Stisnut će već oni mene. Ako nikako drugačije, stavit će me u vešmašinu na 95°C. Zašto ne možemo pričati o stvarima koje mene zanimaju? Zašto se danima moram pripremati i čekati pravu priliku kako bih mamu pitala nešto što je vezano uz odrastanje? Sav moj ponos zbog sastavka koji sam napisala i čitala na satu razrednog rasplinuo se u jednom trenu. I ne samo da više nisam bila ponosna već sam postala povrijeđena. Mama jedne moje prijateljice proglasila me neodgojenim derištem! Dora je moja prijateljica, još iz vrtića, a na satu kemije skupa i sjedimo. Ne, ne, nije ona tu ništa kriva! Nije kriva što je pod dojmom moga sastavka i razgovora na satu razrednog, došavši kući, sve ushićeno ispričala svojoj mami. E, a kad smo već kod mama i povjeravanja njima, često se znam upitati je li to baš uvijek pametno. Povjeriš im se, saslušaju te do kraja, a onda izrešetaju: Zašto si?, Kako si mogla?, Kako ti je to palo na pamet?, Misliš li ti svojom glavom? Tu sam svoju 53

dilemu povjerila raski. Odgovorila mi je kako je apsolutno u redu povjeravati se roditeljima. A što se njihove neugodne reakcije tiče, ona nije ništa neočekivano. Pa i oni su samo ljudi, rekla je. I ne reagiraju neugodno zato što nas ne vole, već upravo zato što nas jako vole i žele nas zaštititi od loših stvari. A ja sam primijetila da nakon što se mama ispuše, pažljivo me sasluša, udahne duboko i dugo razgovara sa mnom. A ja slušam i slušam... Pa kako čovjek ne bi upamtio sve te savjete kada ga neprekidno bombardiraju njima?! Da se ja vratim na događaj koji me zbedirao do kraja. Dakle, u školu je dojurila Dorina mama. Tražila je razgovor s raskom, ravnateljem, gradonačelnikom, predsjednikom Sabora, premijerom... ups, malo sam pretjerala. Prijetila je kako će sve navedene, uključujući i mene, moje roditelje, moje djedove, bake, pretke i prapretke, tužiti Ministarstvu pa, ako treba, i dati na sud! Jer kakav je to način da se u jednoj ustanovi kao što je škola, od koje se očekuje da od nas stvori odgovorne i pametne ljude, dozvoli jednoj balavici da postavlja pitanja o tako gnjusnim stvarima kao što su spolno sazrijevanje i razne boleštine? A tek ono o narkomaniji i AIDS-u! To je, dakle, prešlo svaku mjeru! I otkud toj šmrkavici ideja kako smije upotrebljavati sve te izraze? Znaju li njezini roditelji što ona sve čita?! Nisam to više mogla slušati pa sam, doslovno ridajući, izjurila iz razreda i otrčala kući. Svojoj. Mama se upravo vratila s posla. Samo sam prošla kraj nje i otišla u svoju sobu zalupivši vratima za sobom. Sigurno misli da sam markirala ili, još gore, da su me izbacili sa sata. Ma nek misli što ju je volja! A onda se dogodilo nešto na što, do tada, baš i ne bih rekla da je moja mama spremna. Pokucala je, ušla i sjela kraj mene. “Što se dogodilo?ˮ pitala me nježnim glasom. Čvrsto sam je zagrlila i u jednom dahu ispričala događaj iz škole. Obrisala mi je suze i stisnula uza sebe. Da samo znaš koliko mi je to značilo! 54

Dugo smo razgovarale. Otvoreno i iskreno. Uglavnom, najbitnije od svega bilo mi je to što je priznala kako je svjesna toga da vrlo malo vremena provodi s nama, malo komunicira s nama jer je prezauzeta pa često od briga ne zna gdje joj je glava. Zna, rekla je, kako malo pravih i točnih informacija dopire do mene i kako nas, današnje tinejdžere, nažalost, odgajaju mediji, internet i ulica. Mnogim je roditeljima teško pred djecom govoriti o stvarima o kojima njihovi roditelji nisu govorili njima zato što je to bila tabu tema. A mnoga djeca danas znaju više no pojedini odrasli. Ona se ne stide pitati. Odrasli se stide svoga neznanja. Oborila me priznanjem kako se jako ponosi mnome zato što pokušavam misliti svojom glavom, a što ne nailazi uvijek na odobravanje. Kako je to lijepo rekla!

SLOBODA, AH, SLOBODA!

Čuj, čuj! U proteklih 48 sati dogodile su se preeedivne stvari u mom životeku, u našem malom staneku na četvrtom kateku. U petak navečer mom bratu i meni priopćena je vrlo važna vijest! U stanu se sprema pretumbacija! Već sam počela smišljati kamo zgiljati od kanti s bojama, ljestvi, krpa za brisanje... “Djeco, tata i ja smo razgovarali i složili se oko toga kako je vrijeme da vas dvoje imate odvojene sobe.ˮ Molim?! Selimo se na Pantovčak?! Hoćemo li imati labradora, kućnu pomoćnicu, kuharicu, vrtlara? Ja bih apartman na katu, po mogućnosti s vlastitom kupaonicom. Što dalje od Marka prišta! No, dobro, nije ispalo baš tako, ali prezadovoljna sam i ovime što sam dobila. Svoju vlastitu sobu! Yo, man! Freedom! Vrlo važnu, ako ne i presudnu ulogu u tome imala je baka, koja više nije mogla gledati kako me moj pretpubertetski brat maltretira. Jučer je trčao po stanu raširenih ruku oponašajući let aviona, tj. krilaca Libresse higijenskih uložaka. Prije dva mjeseca dobila sam prvu menstruaciju! Bila sam jako uzbuđena i sretna sve dok mi mama nije rekla kako će mi ubrzo dosaditi i popeti mi se navrh glave. Što je time mislila, nije mi jasno, no ona sigurno zna što govori. Pa žena je! A sve vezano uz spolno sazrijevanje ona je meni objasnila još u petom razredu, kada sam joj rekla da mi se čini kako je profesorici iz prirode bio neugodnjak na satu pričati o tome, a i dečki su svojim hihotanjem remetili nastavu. A što ćeš? Sreća pa moja mama otvoreno govori o takvim, kako ih ona naziva, sasvim normalnim životnim pojavama. Uf, kako sam je samo čekala! Bila sam vrlo zabrinuta jer su neke cure iz razreda prvu mengu dobile još u šestom razredu. 56

Moja je došla malo kasnije, no zato sam to oduševljeno objavila svakom ženskom stvoru u razredu. Neke su bile ravnodušne, dok su druge zakolutale očima. Dakle, raspored stanara u stanu doživio je promjene. Mama i tata će svoju sobu ustupiti meni, dok će oni prijeći u boravak. Marko ostaje u sobi koju smo do sada dijelili, sa svojim prištevima, smartphoneom i mirišljavim tenisicama, dok će se bakica stisnuti na fotelji na razvlačenje u kuhinji. Bok, bok!

ŠPIJUNAŽA, GROZNA GNJAVAŽA

Ahoj! Imaš čast biti u društvu ni manje ni više no jedne špijunke! I to kakve! Početak špijunske karijere pa odmah dvije muhe jednim muhomlatom! Muha prva: Sve sam lijepo pripremila: kokice, Colu, zaključala vrata (iznutra), spustila rolete, uključila laptop i dala se na posao. Dva puta sam, istina, od uzbuđenja fulala svoju lozinku na fejsu, no nisam se dala. Dođem fino na svoju stranicu pa brže gore na onaj prozorčić u kojem tražiš određene osobe ili što te već zanima. Utipkam Tomislav Kraljević i čekam... Redaju se Tomislavi, Kraljevići, no nigdje onog traženog Tomislava. Što je sada to?! Probam Kraljević Tomislav. Opet ništa. Sve neki Tomiji, Tome, Tomice. A tek fotke! Jedan je izgledao kao maskota za Tommy majonezu. Pa dobro, je li taj čovjek normalan?! Kako to da nema Facebook profil?! Pa gdje on živi?! Kako uopće može živjeti, disati, jesti i spavati a ne imati profil na fejsu?! Dotuklo me, fakat, skroz na skroz! Ni kokice nisam mogla pojesti. Muha druga: Prozor moje sobe gleda na ulaz Tomislavove zgrade. I tako ti ja malo-malo pa iza zavjese gledam... i čekam. I kada je već korijenje iz mojih nogu počelo probijati strop stana susjeda s kata ispod... eno ga! Vidjela sam kako u društvu jedne cure žurno sjeda u auto. Na suvozačevo mjesto, by the way. Ček, ček... Tu sam curu već viđala. Tko li mu je ona?! Osjetila sam kako mi crvenilo nadire u obraze. Grrrr... Zašto ja nisam ona?! Prosipam ti ja tako uvrede sebi u bradu, a na njegov račun koji on nikada neće platiti, a niz lice mi šiklja Niagara. E, da sam bila u blizini (mislim Niagare), sigurno bih se bacila niz vodeni 58

zid! Mislim, ne baš bacila jer ja se bojim visine i vode. Pa tek sam ovo ljeto proplivala! Ma, nešto bih već smislila. Uglavnom, to je to! Nikada više špijun! Ah, da. Zaboravih ti reći da sam ostatak večeri provela na Youtubeu gledajući panoramu grada Zagreba. Ma, ne radi Zagreba kao Zagreba. Pa poznam ga kao svoj žepek! Gledala sam u fotografiju spomenika kralja Tomislava (kralja, ne Kraljevića) na Zrinjevcu, kod glavnog kolodvora. Toliko sam ga gledala da se čudim kako mu nije postalo neugodno te se nije dao u divlji galop, natrag u povijest. Bedara ja!

RAZGOVOR

Protekli dani bili su mi doslovno pakao! Otkako sam Tomislava vidjela u društvu nepoznate ženske osobe, totalno sam se zbudalila. Ma, poludjela sam! Prolupala! Čas sam se histerično smijala glupostima kao što su Markovi vicevi, što je njemu dalo krila pa nije zatvarao usta čak ni dok je žvakao hranu, čas sam neutješno plakala, u početku skrivećki, da bi mi ubrzo postalo svejedno vidi li me tko. Onda me zviznula nekakva čvrsta odlučnost kako Tomislava više nikada, ali nikada ni pogledati neću. Neću i točka! Par minuta nakon toga već sam na prozoru i, skrivena iza zavjese, uporno gledam na ulaz susjedne zgrade. Lupala sam svim vratima u stanu, pravila se da ne čujem što mi se govori i grubo odgovarala kome god sam stigla sve dok mama nije rekla: “Stop! Mlada damo, ovako to dalje neće ići!ˮ na što sam joj cinično odgovorila: “Što neće ići?! Ti ćeš mi reći što neće ići?!ˮ i treskom zalupila vratima svoje sobe. Nakon tko zna koje runde tuljenja i brisanja nosa o rukav majice, mama je ušla u sobu. “Ema, što se događa? Voljela bih da mi kažeš. Želim ti pomoći, ali ne mogu ako mi ne želiš reći što te muči.ˮ “Aha, tu smo! Ja ne želim reći što me muči?! Tko me uopće ikada pitao što me muči?! Ti si ta koja nikada nema vremena za mene! I baš tebe briga što se sa mnom događa! Uostalom, to je moja stvar!ˮ vikala sam. Tata je provirio u sobu. “Ha, evo i glave obitelji! Da te možda ne ometam u meditiranju?!ˮ pogledala sam ga izazivački, no on se samo tiho povukao. Glave zarivene u jastuk, osjetila sam nježan dodir kojemu sam se u početku opirala. “Isplači se, zlato, bit će ti lakše.ˮ 60

Iz mene je provalilo sve ono što me mučilo, između ostalog i to kako mi se jaaako sviđa Tomislav, kako sam ga vidjela s nepoznatom curom, zbog čega sam očajna, kako ne znam što bih htjela... i kako mi je jako, jaaako teeeško! “Znam kako se osjećaš. Iako si ti duboko uvjerena u to kako te mi ne razumijemo, nemamo pojma o tome kako ti je, mi ipak znamo. I mi smo prolazili kroz slične krize dok smo odrastali. I znamo da odrastanje boli. Neizmjerno volimo i Marka i tebe. Vi ste nam sve na svijetu. Samo... tako brzo rastete. Čini mi se kao da ste još jučer bili zaigrana dječica s kojom sam uživala odgovarajući vam na naivna pitanja: Zašto Sunce, kada padne mrak, mijenja ime u Mjesec? A vi ste već, prvenstveno ti, Ema, zakoračili u svijet između djetinjstva i mladosti. Kao ptići kada se opernate i spremaju napustiti gnijezdo. Tata je tipično muški nespretan i trapav u uspostavljanju komunikacije s tobom i ne zna uvijek pronaći prave riječi, ali mislim kako ti je svojim postupcima dao do znanja koliko mu značiš. On i ja smo se uljuljkali u uvjerenju kako imamo dvoje djece koja su sretna što im pročitamo priču za laku noć ili ih iznenadimo novim biciklom. Znaš, ovo je signal i za nas da se moramo probuditi, da nas sada ti, a uskoro će tako biti i s Markom, trebate na jedan drugačiji način.ˮ Baš kada sam se spremala novom paljbom nadovezati na te riječi, čula sam njezin duboki uzdah. Podigla sam podbuhlo lice i vidjela kako se jedna suza kotrlja niz njezino. Munjevitom brzinom sam je zagrlila. “A zašto ti sada plačeš?ˮ pitala sam. “O, Ema! Zato što te silno volim, vidim da patiš, želim ti pomoći, a nisam sigurna činim li to na pravi način. Pomozi ti meni kako bih ja mogla pomoći tebi. ˮ Dok me nježno njihala, polako sam se smirivala i bivalo mi je sve ugodnije. Znala sam da sam zaštićena i da će ona biti uvijek tu. Uvijek, za mene. 61

ANA

Heeej!!! Dogodilo se nešto što mi je ovaj Božić učinilo najsretnijim do sada. Grinch nije došao, a i da je, ne bi imao nikakve šanse pokvariti mi raspoloženje. Sigurno goriš od želje da čuješ pojedinosti. Dakle, moj zadatak oko priprema za nadolazeće blagdane sastojao se od odlaska u nabavu oštrog, glatkog, mekog i tvrdog brašna, germe, grožđica itd. Glavinjala sam prema supermarketu pognute glave, pazeći da se ne poskliznem. Pri svakom nesigurnom koraku koji sam napravila, u sebi sam ponavljala kako više ne volim Tomislava. Ne mislim na njega! Ja sam odlučna žena! Odlučna, odlučnaaa! Hooops! Što mi se to ispriječilo na putu?! Digla sam pogled i stala kao sleđena. Tomislav! Sudarili smo se pred njegovim ulazom. “O, Ema! To si ti! Oprosti... baš sam slon!ˮ Oh, drago mi je! Ja sam slonica Nelica! pomislih, budalasto zureći u njega. “Idem u trgovinuˮ, reče. “Aha, i ja.ˮ “Hej, mogli bismo malo protegnuti noge po snijegu ako si za. Cijeli dan sam u stan, a vani je baš lijepo.ˮ “Okˮ, bogatog li rječnika mojega! Dok se mrak spuštao i ulične se svjetiljke palile, krenuli smo prema igralištu koje je snijeg već dobrano zatrpao. “Kako si? Što ima novoga kod tebe? Kako ćeš provesti zimske ferije?ˮ Redala su se pitanja na koja ja nisam odgovarala pa se uzmucao: 62

“Ako se tebi ne da šetati... možemo se vratiti. Mislio sam malo porazgovarati... čisto ono... Vani je baš lijepo...ˮ “Ma ne, sve okˮ, opet ja. “Mislio sam... neki sam te dan vidio na prozoru...ˮ I tu se sve gubi: njegov glas, snijeg, svjetla... Dakle, špijun je provaljen! Nisam znala kamo bih od srama pogledala. He, he, nisam to bila ja. To se nekakva bundeva navirivala. Naravno da to nisam izgovorila. Nisam luda! “Aaaa! Onaj dan! Da, sjećam se! I ja sam tebe vidjela. Baš sam gledala ide li Marko iz škole...ˮ Dum! Pa ferije su! You stupid, stupid... Istog trena sam si opipala nos. Vjerojatno je uz to što je crven od hladnoće, počeo i rasti. “Bio sam sa sestrom... svojom starijom sestrom... Anom.ˮ Još jedan minus za mene. Kako sam stupidna! “Živi s dečkom u iznajmljenom stanuˮ, nastavio je. “Skupa su još od srednje škole. Ona je na četvrtoj godini studija, dok je on još uvijek na prvoj, iako su u isto vrijeme počeli studirati. U zadnje nam je vrijeme rijetko dolazila.ˮ Zagledao se u smjeru ulične svjetiljke. Sprtljala sam se ne znajući što bih. Pravoj je našao pričati o obiteljskim stvarima! “Sve je bilo u redu dok nisu počeli zajedno živjeti. Dok je Ana učila i polagala ispite, on je vrijeme provodio u kladionici. Svaki njezin pokušaj da razgovara s njim završavao bi svađom. Iz stana je izbivao po nekoliko dana, a kada bi se vratio, tražio bi od nje novac da podmiri dugove koji su s vremenom bivali sve veći. Jako se uvalio. Ana je radila preko studentskog servisa, plaćala stan i kupovala hranu. Kako joj je zarada od prošlog mjeseca kasnila, nije imala dovoljno novca za dug koji je on napravio u kladionici, pa joj je šakama dao do znanja kako ga to jako ljuti.ˮ Zastao je kako bi navukao rukavice i nastavio: “Mama kaže kako ovo nije prvi put da ju je udario. U par navrata je opazila modrice oko Aninih ručnih zglobova. No, sva63

ki razgovor na tu temu moja je sestra izbjegavala. Večer prije no što si nas vidjela, napokon je odlučila prekinuti tu vezu. On je izišao ne rekavši joj kamo ide ni kada će se vratiti, a ona je pokupila svoje najosnovnije stvari i donijela ih kući. Tata ju je odvezao na hitnu i na policiju kako bi prijavila fizičko nasilje. Zatim je, po savjetu policije i u dogovoru s vlasnikom stana, promijenio bravu na ulaznim vratima, dok je posve ne iselimo. Međutim, kada smo nas dvoje sutradan otišli pokupiti preostale stvari, naišli smo na razvaljenu bravu: televizor, CD player, kompjutor... sve je odnio i najvjerojatnije prodao.ˮ Pogledao me. “Po riječima mojeg tate, to je ovisnost o klađenju ili kocki, što je isto. I pita se što bi bilo da su u braku i da imaju djecu... Gleˮ, primio me za ruku, “znam da nije u redu... Jednostavno sam morao nekome reći... mislim... ne bilo kome... Ne znam... u bedu sam...ˮ Polako smo hodali prema marketu gdje smo naišli na gotovo radno vrijeme. “Ništa od maminih kolača!ˮ reče. “Ni od naših!ˮ Prasnuli smo u smijeh. Ništa, vraćamo se kući praznih ruku. Dobro, ne baš potpuno praznih. Dok smo pažljivo koračali, primio me (opet) za ruku. “Pa ti nemaš rukavice?!ˮ “Ma, nije bed! Tvrda sam ti ja kostˮ, izbudalih riječi iz bakinoga rječnika. Stavio je jednu moju ruku u džep svoje jakne, a na drugu navukao rukavicu koju je skinuo sa svoje ruke. I tako smo doklipsali do mog ulaza gdje je moje ruke prinio ustima i puhnuo u njih kako bi ih zagrijao. “Vidimo se!ˮ rekao je. “Ok.ˮ Odlepršala sam na četvrti kat, uletjela u stan, preskočila ku64

tiju s ukrasima za bor i priljubila nos uz prozor. Stajao je pred svojim ulazom i gledao gore. Mahnuo mi je i ušao u zgradu. Mama se smješkala, a tata me blago čvrknuo po glavi. “Dat ćeš mi popis pa ćemo Marko i ja ujutro otići u nabavu. Trgovine rade do 11.00ˮ, namignuo mi je. To je postupak, odnosno znak koji mi znači više od njegovih stotinu nespretno izgovorenih riječi. Rukavica! Njegova rukavica mi je ostala na ruci! Jupiii!!! Znači, vidjet ćemo se opet jer red je da mu rukavicu vratim! Santa Claus is coming to tooown!!!

SUSJEDI S DRUGOG KATA

Sorry što ti se tri dana nisam javila. Kao prvo, želim ti sretnu novu godinu! Ja sam je dočekala uz TV program, mamu, tatu, Marka i baku, koja je već u devet sati zahrkala u svojoj fotelji. Mama ju je svako malo gurkala i slala na spavanje, na što je ona uvrijeđeno odgovarala kako se njoj ne spava, da bi nastavila dalje hrkati. Zavidjela sam Miji. Ona je u tatinoj kući priredila tulum. Njega nije bilo jer je bio na jednom od svojih službenih putovanja. Malo čudno, no kaj se ja kužim u to u koje se dane službeno putuje. Pozvala me, naravno, no ja svojima to nisam ni spomenula. Ionako me ne bi pustili. Na novogodišnje jutro (prijepodne) iz sna su me trgnuli glasovi. Prepoznala sam tatin i glas susjeda Jure s drugog kata. Lijeno sam se ustala i pošla u kupaonicu. “Znate kaj, sused? Ja sam bil van sebe od straha kad sam videl policijski auto pred zgradom. Već sam pomislil kak je neko nekoga zatukel. Ha, znate kak je to u današnje vreme! Stalno gledimo na televiziji kak je neko nekoga vubil, zadavil i sve te gadarije. Svet je skroz ponorel! Ali dobro, sve se ipak dobro završilo. A čul sam ja da on nju tuče. Suseda Mira mi je znala pripovedati da po noći čuje kak deca i ona plaču.ˮ Znala sam da je riječ o susjedima s drugog kata. Onima s preslatkim dečkićem i curicom. Išla sam u šesti razred kada sam jedno jutro, žureći u školu, srela tu gospođu kako uplakana izlazi iz podruma noseći u naručju uspavanu djecu. Suprug je na parkiralištu ulazio u auto, vjerojatno odlazeći na posao. Sada mi je jasno kako je ona noć s djecom provela u podrumu. Sigurno su se posvađali. A susjeda Mira? Eeee, to je već priča za sebe! Ta ima glavu 66

poput sove! Neprestano vrti njome amo-tamo. Ima oči i na leđima! Nikam ne ide, a sve zna, kaže za nju moja baka Bara. I čuj ti nju: ona je čula kako po noći plaču. Kako i ne bi čula kad oni žive u stanu iznad njezinog, a ona po cijele noći vještičari, dok dane provodi nosa priljubljenog uz prozor. Iz stana ne izlazi jer, po bakinim riječima, pati od nekakve bolesti. Nije ovo prvi put da je policija dolazila u zgradu zbog naših susjeda. Malo-malo pa dođu, zadrže se malo u stanu i odu. A Mira je pak pričala baki kako je čula (na svoje uši, priljubljene uz nutarnju stranu vrata) da zlostavljana žena ispraća policajce riječima: Ma sve je u redu, vjerojatno je netko nešto krivo čuo. Kod nas je sve u redu! Doista! Mama kaže kako je to tipično ponašanje zlostavljane osobe. Boji se priznati, u prvom redu sebi, da joj se užasne stvari u životu događaju. A tu je još, veli, njezina financijska ovisnost o suprugu. Ona nigdje ne radi. Dakle, ne zarađuje. I još nešto što sam ja sama skužila, a mama je potvrdila da je tako. Brine je što će ljudi reći! Mami nije jasno zašto se ne povjeri svojim roditeljima ili bratu, koji očito pojma nemaju kroz što ona prolazi. Znaš što? Kada vidim ovakve stvari, dođe mi da se nikada ne udam! Čak i ako to znači da nikada neću otići u Ameriku kao supruga košarkaša. Pa i pod cijenu toga da nikada na saznam ništa o onim stvarima o kojima baka kaže da se priča tek nakon udaje. Na kraju krajeva, imam enciklopedije, a Mija ima internet!

FILM I STVARNOST

Prvi dan nove godine uvijek prolazi u čestitanjima, zvonjavi telefona, mobitela, ljubljenju sa susjedima... I tako cijeeeli dan. Ljudi se više umore od nahodavanja sim-tam nego od same proslave. Drugi je dan već mirniji. Navečer sam se našla s Mijom i Majom. Išle smo u kino gledati Hobbita. Jedva sam čekala čuti kako je Mija proslavila Novu godinu. Sigurno joj je bilo preeedobro! Otišla sam od kuće dobro raspoložena. Mami sam dala čvrsto obećanje da ću se vratiti točno u 22.00. “Pa znaš mene!ˮ rekla sam izlazeći iz stana. Da. Zna me. Film je bio preeedobar! Maja super, Mija užasna! Ne znam što se to s njom događa. Nikada nije bila tako hladna i neugodna. Kolutala je očima na sve čemu smo se Maja i ja smijale. “Joj, kak ste djetinjaste! Fakat ste djeca! Baš mi je bed biti tu s vama! Nisam trebala ni dolaziti!ˮ Brojila je i brojila, a nas dvije više nismo znale što smijemo reći, čemu se smijemo nasmijati... Grozno! Baš mi je upropastila film kojem sam se tako veselila. No, nešto mi je ipak uspjelo popraviti raspoloženje, i to turbo! Na izlazu iz kina preda mnom se stvorilo poznato (najdraže) lice. Tomislav! “Heeej! I vi ste bile u kinu? Kako to da vas nisam skužio?!ˮ “I bolje!ˮ zacupkala je nervozno Mija ogledavajući se okolo. Onda je nekome mahnula, rekla: “Bok, deca!ˮ i odjurila. Ostali smo gledati za njom. “Ma pusti je!ˮ rekla je Maja. “U zadnje se vrijeme grozno ponaša! Već mi je blesavo ikamo ići s njom, ma... i uopće... družiti se s njom. Svemu se izruguje, sve joj je bez veze...ˮ 68

“Da, i meni je čudno što je više nema na fejsu. Prije je uvijek visjela dan i noć...ˮ “Ona ti sada živi s tatomˮ, reče Maja. “Da?! Pojma nemam!ˮ “Znaš, nisam ti to htjela reć onak nabrzinu... Mislila sam, kada prođu ferije, sve ću ti ispričati.ˮ Ukratko: Mija više nije više htjela živjeti s mamom. Kao, ona je grozna, ništa joj ne dozvoljava... brijanje vani do kasno, biti na fejsu do kada joj se hoće i tako to. Stoga je ona odlučila otići tateku. Kaže da joj je tamo cool jer joj on sve dozvoljava, a najbolje u svemu je to što njega često nema kod kuće. Stalno je na nekim službenim putovanjima. Aha! U tom grmu pajki zeko! pomislila sam. Sloboda! “No, dobro. Svatko zna što je za njega najboljeˮ, rekao Tomislav primivši me za ruku. Maja je ostala pafff! “Ok, škvadro! Vidimo se!ˮ reče Majić i ode put doma svoga. Dok smo prolazili kroz parkić, čuli smo nekakvo zavijanje, smijeh i zveckanje bocama. Pogledali smo u smjeru otkud su zvuci dopirali. Nisam mogla vjerovati očima: grupica od par cura i dečki stajala je okupljena oko nekoliko boca koje su poredali po asfaltu. “Hej, zar ono nije tvoja frendica? Ona... što nas je zamalo napucala pred kinom?ˮ Znači, dobro sam vidjela. To je ipak ona, Mija! Skriva se iza drveta kako je ne bih skužila. I to s društvom koje joj uopće ne odgovara! Zašto to radi?! Zašto je postala takva?! “Hej, štreberi! Vrijeme je za mljekeco, crtić i krevetić!ˮ doviknuo nam je netko iz društva. Nisam mogla izdržati a da ne pogledam u tom smjeru. Jedan je dečko sjedio na naslonu klupe i gledao nas kreveljeći se. “Znam gaˮ, reče Tomislav. “Znam ga i jaˮ, rekoh. “Zar taj ne ide u peti razred?ˮ 69

“Da, ide. Vidio sam ga jedanput kada sam došao mami na posao donijeti ključeve stana (inače, Tomislavova mama je socijalna radnica). Bio je tamo s roditeljima koji su se oko nečega jako svađali. On je samo sjedio spuštene glave i šutio. Skužio sam kako mu je neugodno što sam ga vidio. Pitao sam mamu te večeri što se dogodilo. Nije mi htjela ništa reći jer ne smije pričati o svom poslu. Ali vjerojatno nije ništa dobroga. Sigurno je nekakva bezvezna situacija doma kad on ovako kasno sjedi u parku i opija se, a starci mu ne mare za to.ˮ Ovako kasno! Njegov me glas prenulo iz misli. Kasno! Kasno! Koliko je uopće sati? Obećala sam biti doma u 22.00! “Koliko je sati?!ˮ uzviknula sam. Pogledao me začuđeno i potražio u džepu mobitel. “22.15. Zašto? Trebala si već biti doma, ha?ˮ “Uh, dobro je. Mislila sam da je više. Ma, mami sam rekla da ću u 22.00 biti kod kuće. Ali dobro, nema frke. Tih 15 minuta ni sim ni tam. Moja mama i ja super se kužimo! Mi smo ti frendice!ˮ rekoh ponosno. I tako smo, nogu pred nogu, polako hodali. Mija mi nije izlazila iz glave. Jedva čekam da sutra pitam Maju o čemu se zapravo radi. Stali smo pred mojim ulazom. “Vidim da te ovo dobro zdrmalo.ˮ “Da zdrmalo?! Izbacilo me iz orbite! Previše beda za jednu večer. Ah, da! Tvoja rukavica...ˮ “Neka ostane kod tebe.ˮ “Hvala! Vidimo se...ˮ “Ok, vidimo seˮ, rekao je i spustio lagani kiss na moj obraščić. Poljubio me! Ljudi! Svijete! Svemiru! Poljubio meee!!! Stubište sam preletjela i našla se u hodniku oči u oči s mamom, mojom frendicom. Još uvijek s blaženim osmijehom na licu stajala sam pred njom. I baš kada sam je mislila zagrliti, došlo je do prekida fil70

ma. Slike je bilo, tona ni za lijek. Moja mama, frendica, samo me u tišini gledala. Hmmm... Ma daj! Frendica?! Mama je u prvom redu mama! Čula sam to milijun puta. Uči te svemu dobrome. Munjevitom brzinom su se sve one njezine spike, koje sam ja slušala i slušala, posložile baš onako kako treba, a u slagalici se našla i priča o povjerenju i odgovornosti. Odgovornosti!!! Eeee!!! Tu sam ja jaaako zaribala! “Razgovarat ćemo ujutroˮ, rekla je i otišla u svoju sobu. Što sada nije u redu? pitala sam se, kad mi se pogled zaustavio na zidnom satu. 22.45. To je to što nije bilo u redu! Sutra ću ti ispričati kako se situacija dalje razvijala.

ODGOVORNOST

Mislila sam kako današnji dan nikada neće završiti. Što se sve izdogađalo... Ujutro sam imala neugodan razgovor s mamom. Ne, nije bilo vike, čak ni podignutoga glasa. A bilo bi mi lakše da me ispljuskala, izvikala se na mene, uzela mi laptop. Ovako... Sinoć sam zaribala. Prekoračila sam dogovoreno (ne dozvoljeno već dogovoreno!) vrijeme povratka iz kina. Mama je rekla da ima razumijevanja za moju želju za izlascima i druženjem s prijateljima, pa čak i za šetnju sa simpatijom, ali stvar je u povjerenju. “Kako bi se ti, Ema, osjećala kada bi na ugovoreni sastanak s Majom i Mijom zakasnila 15 minuta?ˮ “Pa... bio bi mi bed. Mislim, to ne bi bilo fer od mene, osim u slučaju da me nešto spriječi, a onda bih im to javila... mobitelom.ˮ “To je jako lijepo i odgovorno od tebe. A što misliš kako sam se ja sinoć osjećala znajući da imaš kod sebe mobitel, a ti kasniš, i to debelo? I da znaš, tata je inzistirao da te nazovemo, ali ja sam odlučila biti toliko jaka i ne učiniti to. Strah koji sam trpjela dok te nisam čula na stubištu ne mogu ti ni opisati. Toliko puta sam ti govorila, ti me očito nisi slušala, da je ovo veliki grad. Da ima svakakvih ljudi, da se nesreće događaju svako malo. Ne trebaš ići daleko da bi ti se nešto ružno dogodilo. A ti si bila u centru grada!ˮ “Mama, oprosti! Neće se više...ˮ “I neće. Neće se ponoviti jer nema više izlazaka. Do daljnjega. Nije ti neugodno da te na ovakva način kažnjavam? Tebe koja za sebe tvrdi kako je svjesna odgovornosti koju ima prema obitelji? I još jedna stvar, vrlo, vrlo bitna. Ti i ja nismo frendice. Mi to nikako ne možemo biti na način na koji si ti to zamislila. Istina, 72

uvijek mi se možeš i trebaš obraćati u vezi s problemima i nedoumicama koje imaš. Ali ja sam prije svega i uvijek ću to biti – tvoja mama. Od tebe očekujem iskrenost i poštivanje tatine i moje riječi. Razgovarati možemo uvijek kada budeš smatrala da možda nismo u pravu ili smo prestrogi. Ali vidim kako si neke stvari postavila na krivo mjesto. Sada imaš vremena razmisliti o ovom razgovoru i svom postupku.ˮ Napustila je sobu. Ostala sam sjediti kao da me netko zalio hladnom vodom. I tako ti ja čubim u svom sobičku kad najedanput – strka. Baka je uletjela u stan vičući: “Ana! Zvonko! Brzo, pomozite! Zlata je pala sa stolca! Mislim da si je nogu strgala!ˮ “Eto, znala sam ja da to neće na dobro izići!ˮ zakreštala je susjeda Mira. “Ostaviti tako staru ženu da se sama pati u tom stančiću! Što su ti djeca?! Misle kako su sve riješili time što joj šaljeju dolare! Nazvat ću ja Branku i očitati joj bukvicu!ˮ Moja baka i susjeda Mira svako jutro odlaze teti Zlati na kavu. Baka i teta Zlata uživaju u kavici, dok im susjeda Mira prepričava najnovije vijesti iz zgrade. Branka je teta Zlatina kći. Ona i njezina dva brata godinama s obiteljima žive u Chicagu. U Hrvatsku dolaze jedanput u dvije godine. Put je skup, kaže teta Zlata. Ona pak ne želi u starački dom, premda se jako teško kreće. Baka kaže da je to zato što se još uvijek nada da će se djeca pobrinuti za nju na neki drugi način. Što se zapravo dogodilo? Mama i ja smo trebale sutra, kako smo se i dogovorile, oprati prozore u teta Zlatinom stanu. Njoj je zbog toga bilo neugodno pa je ona htjela oprati barem jedan. Pri silasku sa stolca krivo je zakoračila i pala. Noga je, naravno, pukla. Moj tata ju je odvezao na hitnu. Rado bi i susjeda Mira pošla s njima da nije imala važnijeg posla. Nazvati Branku. I nazvala ju je. Na Brankin račun, naravno. Kaže kako joj je svašta izgovorila tako da se ova rasplakala i rekla kako prvim avionom kreće za Zagreb. 73

Ja sam pak posložila suđe u perilicu (to sada redovito činim) i spustila se vidjeti ima li pošte u kasliću. Bilo je! Pismo iz škole! Naslovljeno na mamu! Zamračilo mi se pred očima. To je sigurno zbog sastavka koji sam napisala. Uf, kako sam bila radoznala vidjeti što piše u pismu. Zamislila sam sebe u prvoj klupi. Nasuprot meni, za dugačkim stolom, sjede raska, ravnatelj, moja i Dorina mama. Ravnatelj u ruci drži bat za meso i lupa njime o stol, kao što to rade u filmovima u kojima nekoga proglašavaju krivim. Krivac ću, u ovom slučaju, biti ja! Penjući se u stan, još sam na stubištu čula kako zvoni telefon. Tko me sad pak treba? Interpol? FBI? “Molimˮ, bezvoljno sam se javila. S duge strane žice bila je Maja. E, baš si našla kada ćeš nazvati! pomislila sam. Zvala je kako bi mi ispričala što se to s Mijom događa. Oči su mi radoznalo zaiskrile, no ubrzo su se i odiskrile, jer baš u trenutku kada se trač počeo zahuktavti, tata se vratio. Teta Zlata je ostala u bolnici. Dva-tri dana dok joj ne stigne kći. Marko je divljao sa slušalicama u ušima, baka je, čuvši da je teta Zlata zbrinuta, zadrijemala u fotelji, mama i tata su odlučili malo prileći, a ja sam se zatvorila u svoju sobu. I ne mogu vjerovati, no uzela sam u ruke knjigu. Lektiru koju sam već trebala pročitati, a ja sam namjeravala, kao i obično, spas potražiti na internetu, u lektirama za prepisanciju, na satu informatike. Ne znam što mi je došlo, pa sam promijenila pravila igre. Idem baš vidjeti kako je to pročitati knjigu. Adieu!

PRETEŽITO OBLAČNO SA SUNČANIM RAZDOBLJIMA

Ahoj! Kak si kaj? Ja sam ti onak, srednja žalost. Doduše, nakon jučerašnjeg pakla od dana, danas je čisto podnošljivo, iako jutro baš i nije bilo obećavajuće. Danas je ponedjeljak. Novi dan, novi tjedan, novi početak. Čega? Mama je danas bila u školi. Svi pozvani, uključujući i mene, došli su se u ravnateljev ured. Ja sam uglavnom šutjela, osim što sam odgovorila na nekoliko ravnateljevih pitanja. Dorina je mama priznala kako se malo prenaglila, ali da isto tako ostaje pri mišljenju da nije u redu o tim stvarima tako otvoreno razgovarati, da će djeca sve to ionako saznati kad odrastu, ali da ona moli da se njezino dijete ubuduće ne baca u bed slušajući takve razgovore. Sada kada je moja mama bila prisutna, nije se usudila nazivati me neodgojenom balavicom. “Gospođo Marčec, ja svoje dijete ne smatram neodgojenim zato što je napisala sastavak u kojem nikoga nije vrijeđala i ismijavala. Samo je iznijela činjenice s kojima nam se djeca svakodnevno susreću. Roditelj koji zna što mu dijete čita, kako na internetu, tako i u raznim enciklopedijama, nije iznenađen, a kamoli povrijeđen ovakvim sastavkom. Dapače, vrlo sam ponosna na svoju kćer zbog stila i zrelosti onoga što je napisala.ˮ Tišina. Muk. Dorina je mama pognula glavu. Yes! Yes! To, mama! Ti si prava coolerica! likovala sam u sebi. Dobila sam tri petice. Iz povijesti, geografije i engleskoga, kojima sam se hvalila za ručkom. Tata je rekao kako je jako ponosan na mene, dok se mama još drži malo rezervirano. No, pomalo se rastapa. I znaš što još? Marko je dobio prišt na nosu! Njegov prvi prišt! Sada ga s razlogom mogu zvati Marko 75

prišt! Maja je ponovo nazvala. Tata se javio i, zamisli, donio mi slušalicu u sobu! Čula sam nastavak priče o Miji. Saznala sam kako onaj događaj s njezinim nedolaskom kući iz škole ima nekoliko verzija. Po ovoj koju je ispričala Maji, noć nije provela u podrumu svoje zgrade. Ona je jednostavno pobjegla od kuće. Hvalila se Maji kako je preveslala starce. Sve je vrijeme boravila u stanu likića u čijem je društvu bila u parku one večeri nakon kina. Dao joj je da proba nekakve tabletice, od koji joj je bilo nevjerojatno cool. Nudila ih je i Maji. Kao, nisu skupe, možeš ih kupiti kad god ti se hoće, gdje god ti se hoće, i sve ti je super kada ih uzmeš. Isti čas mi se upalila lampica. Nedavno sam s mamom razgovarala o jednom članku u novinama koji je govorio o curi koja je postala ovisna o tabletama te vrste, koje su joj nepovratno oštetile mozak. Prestrašno! Pa zar Mija to ne zna?! Zar joj to nitko nije rekao?! No, nije ona baš sve uspjela nasamariti onako kako je mislila i pričala okolo. U bolnici su joj izvadili krv i napravili nekakav test na droge te skužili kako je uzela te tablete. Zbog toga joj je mama ukinula izlaske i još štošta pa je, ljuta, otišla tati. Baš me zbedirao taj razgovor. Mama je danas bolje volje. Čak smo skupa peglale. Sve je bilo ok dok mi nije rekla jednu vijest od koje mi je glačalo zamalo ispalo iz ruke. Dolazi nam teta Ema! Za moj rođendan. Happy birthday to you!!! Gurni prst u strujuuu!!!

FACEBOOK

Znaš li da, u pravilu, djeca do navršene trinaeste godine života ne bi smjela imati svoj Facebook profil? Razlog je taj što s fejsa navodno, uz prijateljstva, vrebaju i opasnosti. Ja to do sada nisam primijetila. U biti, fućkalo mi se jer sve što bi ukazivalo na opasnost bilo je mahanje maminog i tatinog prsta pred mojim nosom, dok sam se ja preznojavala od znatiželje da vidim tko mi to šalje zahtjev za prijateljstvom. Kao što rekoh, meni se fućkalo. Fućkalo mi se. Prošlo svršeno vrijeme. Strah se toliko uvukao u mene da na prstima i u kupaonicu idem. O fućkanju ni govora nema. Vjerojatno misliš da sam totalka izgorjela. Sigurno mi se i smiješ, garant! Samo se ti smij! Ali nemoj misliti da si, zbog toga što si dečko, zaštićen od kojekakvih bolesnih umova. Moj brat, moj Marko prišt, črčkao je po mojoj FB stranici i frendao se s kim je stigao. U moje ime, naravno. No, nije baš sva krivica bila njegova. Ja, naivčina, postala sam frend s nekakvim likom koji je sebe nazivao Luzer. Meni tu ništa nije bilo čudno. Zar je trebalo? Ljudi si daju svakakve budalaste nadimke pa mi je ovo s luzerom baš bilo cool! Lik je iskren, mislila sam, možda fakat nema sreće u životu pa se šali na vlastiti račun. Dopisivali smo se par dana i sve mi je djelovalo ok. No, jednoga dana mi je poslao čudan prijedlog. Želio mi je dati novo FB ime. Ok, rekoh ja, idemo se zezati. Kad on ispali: Lolita! Ne kužim ja ni tada kako su to neka čudna posla. Tek kada se raspisao o tome kako je neshvaćen, odbačen od društva, nesretan u ljubavi, kako voli sav ljudski rod bez obzira na spol i kako su mu lijepe moje fotke s ljetovanja, u badiću, te kako su djeca iskrena, neiskvarena itd., uzvrpoljila sam se. Lolita! Da! Pa mi imamo knjigu tog naslova! Pisac je neki Nabokov. Ide mi na živce jer je svaki put dok brišem prašinu s police na kojoj stoji, moram pomicati i vraćati 77

na mjesto. Baš sam je neki dan imala u rukama. Iako nemam taj običaj, iznervirana tom knjigom, pročitala sam sadržaj. Tip, glavni junak, podosta je stariji od klinke s kojom stupa u vezu. U hipu sam zaklopila laptop a da se nisam ni odlogirala. Dršćućim rukama sam ga gurnula pod krevet. Da ga ne vidim. No, nije se dao i još uvijek je malo stršio van, pa sam pred njega stavila svoju krpenu lutku Maru. I brzo je maknula. Što ako je zgrabi? S Marom često znam zaspati. Sumanuto sam se vrtjela po sobi tražeći nešto čime bih od pogleda skrila to čudovište. Spazih u kutu svoju putnu torbu te nju gurnuh pred njega. Tako! Sad može završiti u njoj ako baš silom hoće u moju sobu. No, ni to me nije do kraja umirilo. Kroz glavu su mi prolazili sadržaji krimi serija. Inspektor Horatio bi, očito, u ovom slučaju imao pune ruke posla. Ali on je daleko!!! I pronalazi ljude upakirane u putne torbe! Oh, ne! Što ako je Luzer manijak?! Izletjela sam iz sobe i u hipu se našla kraj telefona, u namjeri da nazovem Maju i ispričam joj što mi se dogodilo. I ona se s njim dopisuje. Kako je došao do nje, ne znam. Pretpostavljam, preko moje stranice. Ukočeno sam stajala i zurila u poklopljenu slušalicu. “Ema! Što ti je?!ˮ pitao je tata. “Izgledaš kao da si vidjela duha!ˮ Da barem jesam! pomislih. I to onog dobrog slatkog Caspera! Moji roditelji kažu kako ja ništa od onoga što mi se dogodi ne mogu sakriti, da mi se sve što proživljavam vidi na nosu, pa sam si, za svaki slučaj, opipala nos. Čisto kako bih se uvjerila da iz njega ne viri Luzer. A onda sam pukla, rasplakala se i ispričala tati sam što mi se dogodilo. “Pervertit jedan! Pedofil! Manijak! Ma, samo da ga se dočepam!ˮ grmio je. Mama je čula viku i došla vidjeti o čemu se radi. Slučaj je prijavljen policiji, gdje su nam rekli da će ga pokušati pronaći, ali je malo vjerojatno da će u tome uspjeti. Jedini način na koji se djeca mogu zaštititi od takvih neugodnosti je stranica blokirana 78

za ne탑eljene posjetitelja. Ne frendati se s nepoznatim ljudima. Ne davati im podatke o sebi. I roditeljska kontrola. I edukacija. Stalna. Rekli su tako i ja im vjerujem.

SVE JE TO NORMALNO

Danas sam bila kod ginekologa. Ženskog. No, dobro, kod ginekologice. Uf! Jedna riječ, a slova kao u priči! Jutros, dok sam nakon doručka pomagala mami pospremiti suđe, sjetila sam se kako sam jednom prilikom u ladici njezinog noćnog ormarića naišla na tabletice s početnim slovima dana u tjednu. Reakcija zbog mog pitanja čemu one služe nije baš bila ugodna. Prekorila me zbog toga što sam bez pitanja njuškala po njezinim stvarima. Kako sam se u zadnje vrijeme dala u istraživanje škakljivih stvarčica na koje su mi knjige i internet pružali odgovore, odvažila sam se pokušati doznati pravu istinu o tim maminim tableticama “Mama, sjećaš li se ono... kada sam pronašla one tabletice u tvom noćnom ormariću?ˮ upitala sam je brišući tanjurić. Iskreno, nisam očekivala reakciju kakvu je moje pitanje prouzročilo. Pogledala me, odložila kuhinjsku krpu i posjela me za stol. “Ema... ovaj... ne znam kako bih ti rekla... ma ti to već sigurno znaš, no vjerojatno želiš čuti i od mene. Shvaćam te. To su tablete za kontracepciju. Njima se žene štite od neželjene trudnoće. Vidiš, planiranje obitelji je normalna stvar. Trebala bi biti.ˮ “Aha...ˮ “A naša obitelj je s tobom i Markom potpuna. I upravo je onakva o kakvoj smo tata i ja maštali. O curici i dečkiću. I eto, želja nam se ostvarila, zbog čega smo presretni. Vi ste naše najveće blago!ˮ Sjela je meni nasuprot i nježno me primila za ruke. “Ta... kontracepcija... znači li to da cura mora početi piti tablete čim veza postane ozbiljna?ˮ upitala sam. 80

“Ne, tablete su samo jedna vrsta zaštite od neželjene trudnoće. Postoji više vrsta njih. Ali nikako nisu preporučljive tako mladim curama poput tebe. Ti si još premlada da bi se uopće upuštala u spolne odnose. No... znaš što? Bi li pošla sa mnom mojoj ginekologici?ˮ “Ja?! Tvojoj ginekologici?! Pa ja... nisam... mi smo se samo poljubili u obraz... hoću reći... on je mene poljubio... u obraz... Tomislav.ˮ “Ma znam! Pretpostavljala sam da nećeš zaglavinjati u takvo što a da o tome ne porazgovaraš sa mnom. Mislila sam, onako, ona je ipak stručnjakinja pa bi ti puno bolje pojasnila stvari koje te zanimaju.ˮ “A to! Da! Išla bih s tobom! A neće me boljeti?ˮ “Dušo, od samog razgovora nema te što boljeti. Razgovor je u biti preventiva... kako ti se ne bi dogodilo da te boli.ˮ I tako smo, to isto popodne, otišle u ordinaciju. Dok smo čekale na red, pogledavala sam na razne reklamne plakate, lijepo uokvirene, na zidu. Bilo je tu svega. Od preparata za menopauzu, poticanja na dojenje pa do kojekakvih gelova i kremica. No, dobro. A što je s mojom generacijom? Za nas nema ništa?! Nikakvih savjeta i preporuka?! A čitala sam o opasnom HPV-u (humani papiloma virus) protiv kojega smo se mi cure mogle cijepiti ako su naši roditelji bili spremni to platiti. Tako su nam rekli u školi. U ordinaciji me dočekala mlada nasmijana ginekologica. Učas smo se sfrendale. Rekla je kako je mogu pitati sve što me zanima. Super! Mame i tako nije bilo tu. Pristojno je ostala čekati vani. Prvo što sam je pitala bilo je, naravno, o toj famoznoj kontracepciji. “Kontracepcija je u biti zaštita i od neželjenje trudnoće, ali i od spolno prenosivih bolesti.ˮ “Znači, te tabletice štite od svega toga?ˮ znatiželjno sam upitala. “I od HPV-a?ˮ 81

“Vidim da si se informirala o humanom papiloma virusuˮ, nasmijala se. “I to je jako dobro. No, razlika između hormonskih tableta i mehaničke zaštite, poput kondoma, jest u tome što tablete u sebi sadrže hormone koji štite od neželjene trudnoće, no ne pružaju zaštitu od spolno prenosivih bolesti. A to je najčešći problem među mladima.ˮ “Ahaaa! Znači, postoji razlika u zaštiti?ˮ “Da, i ja osobno ne propisujem baš rado tablete mladim curama. One, kako rekoh, u sebi sadrže hormone s kojima se baš i nije za igrati. A i stoga što mladi imaju običaj češće mijenjati partnere, što nikako nije dobro, pa su skloniji infekcijama ukoliko ne koriste mehaničku zaštitu.ˮ Pitala sam je kada je zapravo pravo vrijeme za prvo seksualno iskustvo. “Bojim se kako zbog neinformiranosti sve veći broj premladih ljudi prerano stječe svoje prvo seksualno iskustvoˮ, nasmiješila se. “Kada kažem premladi, mislim na mlade u dobi od 13, 14 i 15 godina. Razlozi su i u potrazi za novim iskustvom, dokazivanjem, potvrđivanjem sebe kao odrasle osobe. Sve su to očekivana ponašanja, samo, nažalost, bez pravih i pravovremenih informacija.ˮ “I... što se onda dogodi?ˮ stisnula sam noge jednu uz drugu jer sam, po onome što sam do sada čitala, naslućivala odgovor. “Nažalost, većina takvih iskustava završi neželjenim trudnoćama. A curice tih godina su i same još djeca.ˮ “Onda rode dijete, kao cura iz mog susjedstva koja je godinu dana starija od mene...ˮ “U pravilu, velika većina takvih trudnoća završava prekidom. No, posljedice takvog zahvata su nesagledive. Psihičke traume su velike. Smatram kako bi to trebala biti dovoljna opomena.ˮ Progutala sam knedlu. Veliku. “Nema razloga za strah ukoliko se na vrijeme i s pravim informacijama provede edukacija među mladima. Voljela bih kada 82

bi mi više mladih cura dolazilo u ordinaciju po savjete. Ovako kako ste mi tvoja mama i ti došle. Jer samo razgovorom možemo izbjeći neugodne posljedice.ˮ Kako bi bilo dobro pozvati je na sat razrednog! Cure bi bile oduševljene! Iz ordinacije sam izišla šepireći se poput purana. Bila sam zadovoljna. A kako i ne bih kada je nakon razgovora rekla mami da je ugodno iznenađena tako, za moje godine, informiranom osobom. Na kraju je rekla kako mogu biti sretna što imam ovakvu mamu. Sretna sam!

OD SVEGA POMALO

Današnji dan bio mi je pretrpan događajima, osjećajima, ljudima... Znala sam da susjeda Zlata odlazi živjeti kod kćeri Branke u Ameriku. Znala sam to još onoga dana kada je sa slomljenom nogom završila u bolnici. Nije mi to djelovalo tako stvarno sve dok jutros nije došlo vrijeme za oproštaj. Ne mogu vjerovati kako je više neću viđati, odlaziti joj u kupovinu, pomagati pospremiti stan. Voljela sam razgovarati s njom i puno sam od nje naučila. Čak sam joj povjerila neke svoje tajne koje ni Maji ni mami nisam. Zavoljela sam tetu Zlatu. Branka je bila s njom u stanu dok joj se noga nije dovoljno oporavila tako da može podnijeti daleki put. Moj tata nas je vozio na aerodrom. Baka i susjeda Mira ostale su, šmrcajući, pred zgradom jer u autu nije bilo mjesta i za njih. Čudim se kako susjeda Mira nije aktivirala svoju metlu na mlazni pogon i dojurila za nama. Vjerojatno joj se nije dalo samoj letjeti, a moja se bakica boji visine. Nisam mogla suspregnuti suze kada me teta Zlata zagrlila i rekla mi da pazim na sebe. Kod kuće me čekala Majina poruka da je nazovem. Ispričala sam joj što mi se dogodilo s Luzerom, no učinilo mi se kako joj cijela priča baš i nije doprla do mozga. Samo se nasmijala, rekla kako umišljam kojekakve gluposti, da je on baš super faca i kako se ona i dalje namjerava dopisivati s njim. I, čak štoviše, možda se i naći s njim u gradu! Kako sam to rekla mami, ona je nazvala Majinu mamu. Oh, ne! Sada će se pak Maja naljutiti na mene! Reći će da sam cinkarošica! Eto ti dileme! Jesam li Majin i moj razgovor trebala prepričati mami? Mama me uvjerila kako sam ispravno postupila, rekavši kako dileme nema, jer roditelji su tu da nas vrate na pravi put ako zaglavinjamo. “Maja će s vremenom shvatiti kako si ispravno postupilaˮ, rekla je. 84

Nakon finog bakinog ručka otišla sam u svoju sobu. Pomalo umorna, zagrlila sam Maru i polako počela tonuti u san, kad je tata pokucao na vrata. “Ema, telefon! Tomislav te treba.ˮ Molim?! Ne mogu vjerovati! Bunovna, dovukla sam se do slušalice. Čim sam mu čula glas, umor je nestao. Baš je cool što me zove na kućni broj, što moj tata ne broji minute razgovora, što je pristojan pa se maknuo u boravak. S Tomislavom je sve tako obično. Prohodali smo bez nekakvih tamo posrednika i sličnih spika. Sasvim obično. Pa to se i podrazumijevalo! Nisam bez razloga patila za njim i špijunirala ga! Nedavno mi je priznao, dok smo razgovarali o tom našem obično-neobičnom početku veze, kako me se sjeća još dok sam prije dvije-tri godine s frendicama ludovala po kvartu. Zvonile bismo na portafone pa se, smijući se, skrivale u haustoru dok bi ljudi izlazili na balkone i naginjali se kroz prozore pitajući: Tko je?! Nije dugo trajalo, ali se o tome pričalo pa su kvartovske razbijačice bile raskrinkrane i strogo kažnjene. Roditelji su nam razbili sestrinstvo, pozatvarali nas u stanove i zabranili nam gledanje crtića. Sjećao se, naravno, i mog klaunovskog izgleda na košarkaškoj tekmi. Premda smo sada u potpuno drugom điru, nije mi bilo ugodno u mislima se vratiti u to našminkano popodne u sportskoj dvorani. Rekao je kako mu je bilo žao što su mi se svi smijali. Pa i on. A onaj famozni klik dogodio mu se prošle zime, dok mi je pomagao do zgrade dovući onu tešku vreću s brašnom koje sam, zbog toga što me zblesirao svojim pogledom, kupila za tetu Zlatu, iako ga nije bilo na popisu. Nakon toga nije prestajao misliti na moje zelene okice. Uh, kako sam happy!!! Nije na fejsu jer mu nije zanimljiv. Bio je kratko vrijeme dok ga nisu počele zamarati uvijek iste face, isti štosevi, pa moraš biti uljudan prema ljudima koji ti baš i nisu lijek za živce, odgovarati na bedaste poruke itd. Razljutio ga je događaj s Luzerom. “Kako bih volio s njim popričati nasamo! Kakvih sve bolesnih tipova ima!ˮ 85

Još ga nikada nisam vidjela tako ljutitog. Kako mi je mobitel dva dana bio isključen pa se nisam javljala na pozive niti odgovarala na poruke, zabrinuo se i odlučio me nazvati na kućni broj. Nisam mu rekla kako sam ga sakrila na dno košare sa zamazanim rubljem, jer me bilo strah da Luzer ne iskoči iz njega. Ovako, ako i pokuša izgmizati, nabasat će na Markove smrdljive čarape. A onda više neće imati želju proganjati me. Sigurno!

MAJA

Ima dana kada me bed za bedom pere. I baš kada pomislim da gore ne može, zvizne me nešto još gore, i to posred face. Noćas sam imala noćnu moru. Zaključila sam kako je to posljedica uzbuđenja zbog posjeta ginekologici i susreta sa susjedom Mirom. Susrele smo je na povratku iz ordinacije, a gdje drugdje nego pred zgradom. Po ljeti se ne priljepljuje uz svoj prozor s nutarnje strane, već se poput žvakače razvlači oko zgrade. “O! Dobra večer, cure! Otkuda vi?ˮ pitala je zacakljenim očima, navlačeći osmijeh od uha do uha. Otkuda? Otkuda? To je prvo i osnovno, i jedino što je zanima. “Dobra večer, susjeda!ˮ uzvratila joj je mama ljubaznim glasom, što me naljutilo. Ja je najradije ne bih pozdravila. “A bile smo malo u graduˮ, cvrkutala je moja muterica. “Aha, u gradu...ˮ Širok pojam, čak i za nju. Sigurno si je, od muke, noge htjela pojesti. Kako bi rado znala pojedinosti! Eto, to je bilo dovoljno da se ja u snu opet nađem pred porotom koja mi sudi. Glavni sudac je, naravno, susjeda Mira. Stojim ja tako ruku svezanih na leđima, pognute glave, raščupana, s otečenim kapcima od plača. Nasuprot meni, na stolcu bez naslona, stoji susjeda Mira. Svjetina koja nas okružuje plješće joj i viče: “Tako je! Uuuu! Bravo, Mirooo!ˮ A ona likuje: “Evo, dragi moji, ovo je ta jadna, zabludjela djevojka koju je njezina nesmotrena majka danas odvela ginekologu! Možete si samo zamisliti o čemu su sve razgovarale! A meni o tome nisu htjele reći ni riječi! To je nedopustivo! Nezamislivo!ˮ “Nedopustivo! Nezamislivo!ˮ urla rulja. 87

“Ha, ha, ha! Ali one nisu znale da sam ih kriomice slijedila na svojoj metli! Vaša presuda mora biti pravedna! Još nije kasno da ovu zavedenu djevojku izvedemo na pravi put!ˮ Nakon toga je nastao košmar u bojama. Probudila sam se baš u trenutku kada se porota vratila s presudom. Eh, mogla sam pričekati da je pročitaju. Kažem ti ja, nevolja nikada ne dolazi sama, kako to zna reći moja baka. Poslije doručka sam odlučila nazvati Maju jer sam imala toliko toga za ispričati joj. No, ispostavilo se kako je to nemoguća misija. Na mobitel mi se nije javljala, a kada sam nazvala na fiksni, veza se prekinula. Nazvala sam ponovo. Pa još jedanput. “Što hoćeš?!ˮ sledio me njezin glas. “P... pa... Bok! Htjela sam te čuti! Imam ti puno toga za ispričati! Jedva čekam!ˮ “Ti si svoje rekla! Kako ti nije jasno da s tobom više ne želim imati ništa?! Ne zovi me više! Nebitna si mi u životu!!!ˮ izrikala je. Hodnik se stao vrtjeti oko mene. Što je njoj?! Zašto se tako ružno izvikala na mene?! Zašto mi više ne želi biti prijateljica?! Što sam joj napravila?! Nazula sam tenisice, nabrzinu obukla jaknu i izjurila iz stana. Morala sam je vidjeti, pitati u čemu je stvar. Zašto mi se to događa?! Prvo sam izgubila Miju, a sada i nju. Zar je moguće da više nemam prijateljica?! Sumanuto sam stiskala zvono na vratima njezinog stana. Otvorila ih je teta Amalija, njezina mama. “Oooo, Ema! Otkud ti?! Dugo te nisam vidjela! Izvoli, uđi. Maja je u svojoj sobi.ˮ “Ne želim je očima vidjeti!ˮ čulo se iza zatvorenih vrata. “Reci joj da ode! Odlazi! Cinkarošice! Spletkarice! I ti i tvoja mama!ˮ Teta Amalija se od nelagode zacrvenjela. “Ema... oprosti, nije ona to tako mislila. Znaš, imali smo ozbi88

ljan razgovor nakon što smo doznali za Luzera. Ali mislila sam da je shvatila kako joj samo želiš dobro. Objašnjavala sam joj kako je tvoja mama ispravno postupila nazvavši mene. I ja bih isto to napravila na njezinom mjestu. Oprosti, dušo. Razgovarat ću s njom. Hoćeš ući, pojesti palačinku?ˮ Palačinku! Tresnula je mene palačinka posred lica! Nisam se ni pozdravila. Ne znam kako sam uopće sišla niz stepenice. Užasno me boljelo u predjelu između trbuha i rebara. Nije to bila fizička bol. Nešto, čini mi se, puno gore! Tada sam skužila što znači kada netko kaže kako ga boli duša. Maja i ja se poznamo još iz bebačkih dana. Skupa smo puzale. Zadnja svađa koje se sjećam izbila je kada me krutom plastičnom Barbikinom nožurdom piknula u oko. Bilo je to ljeto prije našeg polaska u prvi razred. Od tada smo kako prst i nokat. Kasnije nam se pridružila Mija. Doista smo bile nerazdvojne. Do danas. Bila sam nadomak naše zgrade kada mi je netko potrubio iz auta. Ugledala sam Tomislavove roditelje i sestru. Ona mi je mahnula, a mamek i tatek su nabacili osmijehe. I opet nevolja! U žaru odmahivanja svojoj budućoj obitelji, popiknula sam se i silovito zabila palac u neravninu trotoara. Zvijezde su se sjatile i plesale... Boli! Boli! Možda bi pomoglo ako bih na prst stavila oblog od palačinki?

OBITELJ MI JE SVE

Ne znam kako je kod tebe u Francuskoj što se specijaliteta tiče, no kod nas su palačinke vrlo cijenjene. Nije ih teško smutiti, malo ih je gnjavaža peći, ali ih je milina jesti. Osobito kada ih moja bakica peče. Ona ih pošteno nafila friškim sirom (30 komada slana, 30 komada slatka kombinacija), prelije vrhnjem i zapeče u pećnici. Čovječe! Razboliš se jedući ih! Razboliš. Doslovno. Ja ih više, časna riječ, nikada neću u usta staviti. Na popisu jela koja su mi se zamjerila, uz makovicu, našle su se i palačinke, i to iz dva razloga. Nakon što sam se onako dušobolna i prstobolna vratila od Maje, u stanu me dočekao opojni miris palačinki. Da je situacija bila bolja, izljubila bih baku i nestrpljivo virila kroz staklo pećnice. Znala sam točno procijeniti kada su dovoljno rumene. Nabrzinu bih poslagala tanjure na stol i gromkim glasom zazvala ukućane: “Palačinkeee!!!ˮ Te sam večeri samo projurila kroz hodnik i sakrila se u svoju sobu. Pošteno sam se isplakala smočivši i jastuk i lice i kosu lutke Mare, koju sam čvrsto držala u zagrljaju. Navaljivanja od strane mame i bake je, dakako, bilo. Nikako im nije išlo u glavu što je to mene, palačinkoljupca, moglo tako zdrmati da čak ni omirisati nisam htjela svoju omiljenu poslasticu. Marko se, doslovce, davio u njima. U par navrata sam čula kako ga mama i baka opominju neka malo uspori, da su još prevruće i, na kraju, stidljivo, kako u ovom stanu ima još ljudi koji bi ih malo gricnuli. Na kraju sam zaključala vrata, legla uz Maru i u suzama zaspala. Probudila me žeđ. Teturajući prema kuhinji, učinilo mi se da čujem nešto nalik cviljenju. Zastala sam i shvatila da zvuk dolazi iz Markove sobe. Sigurno ružno sanja, pomislila sam. Kako i ne 90

bi nakon onolikih palačinki... Zvuk se ponovio. Sada je cviljenje prešlo u plač i tiho dozivanje: “Mama... mama...ˮ Tiho sam otvorila vrata sobe. Pokrivač je bio na podu, dok je on sklupčan ležao i tiho stenjao. “Marko!ˮ zazvala sam ga. Nije odgovarao. Upalila sam svjetlo i ustuknula ugledavši ga znojna i blijeda lica. Otrčala sam probuditi mamu. “Mama, mamaˮ, tresla sam joj rame. “Marko nekako čudno izgleda.ˮ “Kako misliš čudno?ˮ pridigla se. “Sigurno se prejeo palačinki. Ah, to dijete. Nikada ne zna granicu kada je jelo u pitanjuˮ, govorila je dok je oblačila kućni ogrtač. Stajala sam na dovratku kada je mama prišla njegovom krevetu i ukočeno stala. “Ema! Brzo! Probudi tatu!ˮ viknula je. Učas je u kući nastala strka. Tata se nabrzinu obukao, uzeo Marka u naručje i požurio iz stana. Mama je, onako u ogrtaču, uspaničena, otrčala za njima. A ja sam stajala ne osjećajući noge. Nisam znala što, no znala sam da se nešto jako loše događa s mojim bratom. Ubrzo se i baka probudila. Čuvši što se dogodilo, komentirala je mašući glavom: “Eh, dijete, dijete! Kada ja kažem kako ne bi trebao toliko jesti, onda se na mene ljute! A ja bih mu sve na svijetu dala! Al’ znam da nije dobro toliku hranu nabrzinu strpati u sebe! Eto ti nevolje! Ma bude to sve dobro. Budu mu dali injekciju i poslali ga doma. Skuhat ćemo mu čaj od kamilice, par dana će biti na dijeti i oporavit će se.ˮ Nažalost, nije bilo tako. Pola sata kasnije zazvonio je telefon. Zgrabila sam slušalicu. “Halo!ˮ “Emaˮ, čula sam mamu kako kroz jecaje govori, “daj mi baku...ˮ 91

Nijemo sam pružila baki slušalicu i gledala kako joj se izraz lica mijenja. “Isuse! O, Bože dragi, pomozi nam!ˮ jecala je baka. Ne znam kako sam uspjela doći do kupaonice. Sjećam se samo kako mi se želudac bunio, ali nisam imala što iz njega izbaciti. Jučer sam samo doručkovala. Pomislila sam kako više nikada neću vidjeti svog brata. Počela sam se nekontrolirano tresti dok su mi se suze nakupljale u očima. “Ema! No, no, no...ˮ baka je sada bila kraj mene, grlila me i smirivala. “Sve će biti u redu... operirat će ga i sve će biti dobro... Hajde, zlato, de, de, umiri se...ˮ umivala me hladnom vodom. “Dođi, zlato. Idemo ti i ja malo sjesti. Sve će to biti dobro.ˮ “Bako, jesam li ja tome kriva?ˮ pitala sam kroz jecaje. “Ema! Da više nikada, ali nikada nisi pomislila takvo što! Nitko tome nije kriv! Bolest se dogodi bez ičije krivice!ˮ Marku je, naime, puklo slijepo crijevo i završio je na hitnoj operaciji. Liječnici su mojima rekli kako su ga doveli u zadnji čas. Mamu i tatu poslali su kući jer nam nije preostalo drugo do čekati. Probdjeli smo noć u očekivanju boljih vijesti. U bolnici su bili vrlo obazrivi i ništa nam nisu obećavali. Čak su bili toliko iskreni da su rekli kako još ne mogu ništa sa sigurnošću reći. Vrijeme će pokazati kako će se oporavljati. Mama je hodala po stanu često ulazeći u Markovu sobu. Dok sam išla u kupaonicu, vidjela sam je kako ljubi njegovu odjeću. Baka je molila krunicu. A kada sam otvorila vrata ostave u namjeri da uzmem bocu mineralne, zatekla sam tatu naslonjenog o zid, lica pokrivenog rukama, kako tiho jeca. Plakao je. Moj tata je plakao! Moj tata nas jako voli. Tada mi je to postalo kristalno jasno. Baš kao i činjenica da mi je obitelj sve, kako sam bez nje nitko i ništa. Sljedećeg dana, oko podneva, dobili smo informaciju koja je vratila tračak nade u sumoran dan. Operacija je uspješno obavljena i Marko se oporavljao na odjelu intenzivne njege. No, još uvijek mu je život bio u opasnosti. Predvečer je telefon ponovo zazvonio, a ja sam se javila. 92

“Izvan životne opasnosti je! Moj brat je ozdravio! Moj brat, moj braco, najdraži moj braco! Nikada mu više neću reći da je prišt! Nikada više!ˮ vikala sam i plesala po stanu. Ni sljedećeg dana, kao ni dan prije, nisam išla u školu. Popodne smo svi otišli u bolnicu, no mogli smo ga samo nakratko vidjeti kroz debelo staklo intenzivnog odjela. Spavao je. Nama je i to puno značilo jer znali smo da će nam se vratiti živ i zdrav. I da će opet biti onaj naš Marko kojeg neizmjerno volimo. Valjda ti je sada jasno zašto više nikada neću jesti palačinke. Hmmm... možda, tamo nekada, kada sve ovo bude bilo daleko iza mene. I svađa s Majom i Markova bolest. Možda samo malo, pokoji gric s Nutellom.

KAKO (NI)SAM ZAVOLJELA BARBIKU

Prva i jedina svađa između Maje i mene. Do sada. Igrale smo se na našem balkončiću, na četvrtom katu. Maja i ja. Dvije vrtićke maturantice, uzbuđene i važne zbog skorog polaska u prvi razred. Frendice još prije rođenja. Mame su nam skupa čuvale trudnoću, što znači da smo bile prilično živahne i radoznale već u maminim trbusima. Željele smo čim prije izići, roditi se. Ja sam se počela buniti još u šestom mjesecu mamine trudnoće, a Maja u osmom. Ja sam se rodila, dok je ona još dva tjedna uživala u trbuhu svoje mame. Mama često zna spomenuti svoju tešku trudnoću, onako, više kao monolog, kad joj stanem na žulj nekim od svojih buntovnih ispada. Joooj! Kao da sam ja tražila od nje da se tako muči, preleži pola trudnoće i rađa me tri dana! Maja se pak rodila dok si rekao keks. Moja mama kaže kako bi ona tako laganim porodom mogla roditi desetero djece. Samo, najlakše je, kaže, roditi. Muke dolaze kasnije. Dakle, igrale smo se dok su nam mame u kuhinji pile kavu. Maja je, po običaju, dovukla hrpu Barbika. Ne znam zašto, ali te su me hladne, štrkljaste lutke oduvijek odbijale. Kad god bih ih pokušala grliti, priviti k sebi, nikako nisam uspijevala osjetiti onu toplinu i želju imati ih uza sebe. I kako god ih primila u ruke, bockale su me, žuljale, morala sam paziti da im ne pogužvam opravicu, da im ne pokvarim krutu, nalakiranu frizuru, da im obuća (uvijek s vrtoglavo visokim potpeticama) ostane u paru i još stotinu čuda. Maja je bila luda za njima. Posvuda ih je nosila, spavala je okružena njima, divila im se, razgovarala s njima. Stoga se jako uvrijedila kada sam odbila biti đak kojemu je Barbie učiteljica. “E, neću! Neću da mi ta glupa žutokosa štrkljavica bude učiteljica!ˮ rekla sam izazovno se podbočivši. 94

“A što bi ti htjela? Neku debelu nenašminkanu krpenjaču?!ˮ “Pa bolje i to nego ta plastična bezveznjača! Pogledaj je samo: noge od tri metra i samo trepće. I kako ona može biti učiteljica kada samo zuri u jednu točku? Sva je ukočena!ˮ “Baš ne zuri!ˮ vikala je bijesno moja frendica, kao da se sve što sam rekla za Barbie odnosilo na nju samu. “I da znaš, ja ću biti kao ona!ˮ izjavila je slavodobitno. Sada smo već stajale jedna nasuprot drugoj, podbočene i pune bijesa. “Ti nikada nećeš biti kao ona! Ti imaš crnu kosu! I nemaš tolike cice!ˮ “Što ti znaš o mojim cicama?!ˮ isprsila se i krenula prema meni. “Vidjela sam te na bazenu, ha, ha, ha! Nisi imala gornji dio badića!ˮ prkosno sam isturila bradu kada sam osjetila oštru bol u gornjem, desnom dijelu lica. Maja me, u želji da me lutkom lupi po glavi, upiknula ravno u oko. Vrisnula sam, a mame su se u trenu našle kraj nas. Barbika je sletjela s četvrtog kata, Majina se stražnjica dobra tri dana crvenjela, jer njezina je mama pomalo nagla osoba, a ja sam od svoje bakice dobila veliku krpenu lutku kojoj sam dala ime Mara. E, baš neće biti ni Barbika ni Bara, već će biti Mara! Moja draga, nježna, topla, nasmijana Mara. Još i sada spavam s njom. Često mi zna zamijeniti jastuk. Bi li Barbika to mogla? Meni nikada!!!

MOJ PRVI GRUDNJAK

Hello, my friend! Znaš što mi nikako nije jasno? Kako se cure mogu ponositi svojim velikim grudima? Ja se svojih sramim. Smetaju mi. Ponekad ih čak i mrzim! Do prije dvije godine sve je bilo tako dobro. Mogla sam obući koju sam majicu htjela, čak i onu na bretele, ne boreći se s kojekakvim grudnjacima. Mogla sam trčati, skakati do mile volje ne obazirući se na to gleda li me tko. Ništa mi nije poskakivalo pod bradom. A onda se, doslovno preko noći, sve promijenilo. Prvo me počelo boljeti, pa rasti, pa boljeti, pa opet rasti. Užas! Da su i drugi primijetili kako nešto sa mnom nije u redu, skužila sam na satu tjelesnog. Vježbali smo skok u dalj. Dok jedni skaču, drugi stoje i gledaju. A kako bi skok pravilno izveo, moraš uzeti zalet. Dati se u trk i napraviti tri dugačka koraka prije samog skoka. Svaki put kada bi red došao na mene, dečki su se naguravali kako bi što bolje vidjeli moj skok. Ma nisu oni gledali moju tehniku skakanja! Oni su gledali u ono što je meni poskakivalo pod bradom. I još su jedni drugima namigivali, gurkali se laktovima, cerekali se. Kako sam bila zbedirana! Pitala sam mamu kada bi cure trebale početi nositi grudnjak. Ispitivački me pogledala i rekla: “Ups!ˮ Odvela me u trgovinu donjim rubljem i kupila mi dva grudnjaka pristojnog broja dva. Eto, vidiš, Maja je skroz na skroz fulala u tvrdnji da će ona jednoga dana biti poput Barbike. Na moju veliku žalost, to postajem ja. Jer pored sve bujnijeg poprsja, i kosa mi je svijetla (nakon dužeg boravka na moru, sasvim je plava). Jedino su mi oči zelene. Barem to. Ja trepćem zeleno, ne plavo. Maja ima tu sreću da je ravna kao daska. Naravno da joj se to ne usudim reći jer ona to ne kuži i ne zna cijeniti prednosti 96

takvog bezbrižnog života. Mija mi je rekla kako je pomalo ljubomorna na mene. Kaže da nije fer da netko ima i previše, a netko baš ništa. A kada bi samo znala! Kada bi, samo na jedan dan, ona mogla biti ja. Pitala bih ja nju onda! Mama u zadnje vrijeme puno razgovara sa mnom o tome jer kuži kroz što prolazim. Polako počinjem prihvaćati činjenicu kako sam ja jednostavno takve građe i kako je to posve normalno. Još uvijek me malo stid, no sada mi je grudnjak postao nužno zlo koje sam prihvatila kao neminovno. “Ona je na Bezuhe! Sve su Bezuhice jake u prsima!ˮ ponosno staje, punim stopalom, na moju muku baka Bara, na što mama samo zakoluta očima. Pogledamo se i prasnemo u smijeh. Taman! Moja draga, jedna i jedina mama Bezuh. Udana Horvat.

MARKIRANO, BRENDIRANO, ORIGINAL (moš mislit)

Lacoste, Benetton, Louis Vuitton! Uh, kako se rimuje! Nema tome dugo kako smo se Mija i ja previjale od smijeha izvodeći predstavu koju smo osmislile jednog popodneva u njezinom stanu. “Pogledajte me! Ja sam samosvjesna mlada žena, puna samopouzdanja! Nosim majicu Lacoste, hlače Burberry, japanke Esprit, a nemam ni šesnaest godina! Molim?! Što vas briga jesam li ja zaradila novac za svoju odjeću! Roditelji su mi je kupili, ako vas baš zanima! I smartphone su mi kupili! A na kraju školske godine kupit će mi tablet! Koga briga za ocjene! Bitno da prođem razred! Molim?! Koji je glavni grad Argentine?! Vi mora da ste totalno zglajzali! Pa koga to zanima?! Uostalom, poslat ću vam razglednicu otamo kada me mama i tata pošalju na put oko svijeta, tako da zadovoljite svoju znatiželju! Raditi?! Što raditi?! Nakon završene škole?! Kaj god! Rade mama i tata i to je dovoljno!ˮ Hmmm... jest da je bila gluma, no bilo je i malo istine u svemu tome. Tako sam i ja donedavno razmišljala, s tom razlikom što ja nikada nisam imala sve te marke povješane po sebi. Dobro, imala sam Benettonovu majicu kratkih rukava i Conversice koje mi je tata kupio na Diners, na dvanaest rata. Ne kažem da nisam patila za svim tim markama, brendovima, trendovima... Jesam, sve dok me razgovor s tatom nije otrijeznio. Moj tata je po struci ekonomist pa se kuži u marketing i sve te izbij-novce-iz-džepa fore. Kako me samo nasmijao pitanjem bih li pristala hodati gradom s reklamom za fast-food ovješenom oko vrata. Ma ni u ludilu! On kaže kako su modne kuće vrlo mudre. Iskoriste te kako bi ih reklamirao i umjesto da oni tebi plate, ti plaćaš njima. I to masno! Obučeš se od glave do pete u 98

kojekakve marke i brendove, hodaš ulicom, voziš se u tramvaju, ideš u kino... a ljudi te gledaju. Pa još koji džambo plakatić i eto ti reklame! Ti si faca! Zaključak je da imaš love, jer takve su krpice skupe. A pošto furaš tu i tu marku, zaključe kako si i originalni tip. Nećeš ti na sebe staviti šrot s placa! Moj tatek kaže kako većina nas ne razmišlja o tome koliko je to, u biti, precijenjeno, ni kako nam roditelji neće moći uvijek puniti ormar. Ma ne! Koga briga! Ima istine i u njegovoj tvrdnji kako mnogi roditelji sami kod svoje djece potiču etiketiranje. Neki iz razloga jer oni sami nisu imali mogućnosti priuštiti si takvu odjeću, dok drugi na taj način ističu svoj status. Sjećam se događaja od prošlog ljeta, s plaže u Puntu. Bili smo zabavljeni što kupanjem, što sunčanjem, kada se prolomio vrisak. Mnoštvo glava okrenulo se u smjeru obitelji s dvije kćeri otprilike mojih godina. Sve što su imale na sebi, oko sebe i pod sobom bilo je marka. Od ručnika do japanki. No, nešto je pošlo po zlu. Jednoj od cura rašio se badić. Benetton! “Ali to je Benetton!ˮ vrištala je ona. “Pssst... no dobro, smiri se! Imaš u autu rezervni, presvuci seˮ, smirivala je mama situaciju. “A ne! Neće ovo samo tako proći! Čim stignem kući, otići ću u trgovinu i baciti tu jeftinjavu prodavačici ravno u glavu!ˮ siktala je. “Lopovi!ˮ Tata je napola otvorio jedno oko, čini mi se lijevo, i upitao: “Je li to ona rekla lopovi?ˮ

NOVA U RAZREDU

Jupiii!!! Danas mi je bio divan dan! U razred nam je došla nova cura, Tereza. Jako je draga i sprijateljile smo se od prve. Malo mi je bilo čudno što dolazi iz škole udaljene pet tramvajskih postaja od naše, no nije bilo drugog načina da završi osmi razred. Cure iz njezinog bivšeg razreda su sve, osim nje i još dvije, bile trendi. Strogo su furale obleku s markama. Burberry, Lacoste, Tommy Hilfiger, Miss Selfridge i još neke modne bijesne gliste. Kako njezina mama njoj to nije mogla priuštiti, uvijek je dočekivana s podsmijehom i podbadanjima. Jednom su joj, u sedmom razredu, zalijepile žvakaću u kosu. Kada joj se mama došla potužiti razrednici, ona joj je odgovorila da joj ne može pomoći, jer nema dokaza da je to učinio netko iz razreda. Pa tko bi drugi?! Paško Patak?! Ili je možda sama sebi, onako iz dosade, malo uplela žvakicu u kosu? Željela je izgledati poput rastafarijanca, ali, eto, malo je fulala. Na sve se načine trudila uklopiti, no nije išlo. Znala je doći u školu u novim tenisicama (kupljenima u običnoj trgovini) i odmah bi pali komentari: “Tereza, kaj to piše na tvojim novim tenisicama?ˮ pitale bi je. “Ne znam. Nisam gledala. Zašto?ˮ ljubazno bi odgovarala ona. “A d i b a sˮ, čitala bi druga. “Kakva ti je to lijeva marka? To je sigurno neki jeftinjak, ha? Ja to ne bih obula ni kada bih bosa morala hodati!ˮ frnjila bi nos neka bezveznjača u bijelim Nike tenisicama. “To je kao da na mojima piše Mike”, izvodila bi predstavu radeći grimase, dok bi se druge hihotale. “A to ti je i kažnjivo, znaš?! To je plagijat! Loša kopija!ˮ Ne mogu zamisliti da sam u takvom snobovskom razredu. Tereza ih je zato sve prešišala u učenju. Odlikašica je, i to je bio dodatni razlog za netrpeljivost. Jer kako može cura koja nema 100

ni svoju vlastitu sobu, svoju kupaonicu i kućnog ljubimca kojeg roditelji izvode u šetnju i hrane ga, biti odlikašica? Njezini su roditelji pak posebna priča. Zamisli, žive u jednoj kući, ali svatko u zasebnom dijelu. Mama joj je radila kao čistačica u jednoj firmi koja je propala, a i otac je ostao bez posla. Sada mama čisti kafiće i njeguje stare i bolesne. Tata joj je bio teški alkoholičar dok se nije razbolio. Kada bi kući došao pijan, znao ih je maltretirati i tući mamu. Često su se od njega skrivale kod poznanika i susjeda, a čak su i noć znale provesti u staroj šupi u dvorištu. Sada kada se razbolio i izgubio posao, ne može si sam ni lijekove plaćati. Plaća mu ih njezina mama koja ju je odlučila ispisati iz bivše škole kada ju je njezina bivša najbolja frendica optužila da joj je ukrala pedeset kuna. Uzalud se Tereza pravdala i govorila kako ona to nikada ne bi učinila, toliko je valjda pozna, zna kako joj obitelj teško živi. Nisu bogati, ali nisu ni kradljivci. “Pa baš zbog toga što znam kakva ti je situacija doma, znam da si mi ti uzela novac!ˮ bezosjećajno je izjavila bivša naj frendica. Razred je, naravno, stao na stranu pokradene, koja je do kraja nastave pronašla novac na dnu svoga ruksaka. I ništa! Ni riječ isprike, priznanje da je pogriješila. Terezu je to dotuklo. Sljedećeg dana nije otišla u školu. Mami je rekla da više nipošto neće ući u taj razred. Nakon razgovora s razrednicom, koji baš i nije bio uspješan, mama se obratila ravnatelju. Sazvan je roditeljski sastanak, pa nastavničko vijeće, pa ne znam što sve još. Uglavnom, mama ju je odlučila ispisati iz te škole i upisati u našu. I nije pogriješila. Moj razred je super! Sada kada su i dečki malo zreliji, super se slažemo, za što je najzaslužnija naša draga raska. Zmajica od žene! Pod odmorom smo Tereza, ja i cure iz razreda sjedile na stepenicama kad nam je prišla Maja. Pogledala me, pružila Terezi ruku i predstavila se, a mene povukla k sebi. “Ma nedostaješ mi, ludacho!ˮ uzviknula je čvrsto me zagrlivši. 101

“I ti nedostaješ meni, bedacho!ˮ uzvratila sam presretna. “Ali da znaš, šamar koji sam od mame popila zbog Luzera nikada ti neću zaboraviti!ˮ rekla je kroz smijeh, mašući mi kažiprstom pred nosom. Ne mogu ti riječima opisati svoju sreću. Ne samo da sam se pomirila sa starom frendicom već sam stekla i novu. Oh, happy day! I kao što su se donedavno jedna za drugom nizale nevolje, tako su sada zaredale dobre stvari. Na povratku iz škole dočekalo me pismo tete Zlate! Iz Amerike! Iz Chicaga! Pisala je kako joj je lijepo, kako se dobro privikava na novi način života, kako ima susjedu podrijetlom iz Varaždina i sve naj, naj. Uz riječi hvale, bile su tu i dvije fotografije. Teta Zlata, nasmiješena, zavaljena u fotelji, a oko nje njezina djeca i unučad. “Vidi ti našu Amerikanku!ˮ uzviknula je baka. “Nije nas zaboravila! Moram to odnijeti Miri da vidi! Bit će joj drago!ˮ “Pa da i ona odleti preko bare na metli na mlazni pogon!ˮ nisam se mogla suzdržati. “Tko?! Mira?!ˮ čudom se čudila baka. “Pa ona ti ne smije ni do trgovine otići. Ima tu nekakvu bolest... joj... kak se ono zove kada te strah biti vani...ˮ “Agorafobiju?ˮ upita mama. “Ma da! Joj, kad se samo sjetim kako joj je pozlilo kad smo lani otišle gledati maškare, tu, na glavnoj cesti! Ne znam kako bih ja s njom da nije bilo susjeda Jure! Jedva smo je dopeljali do stana!ˮ “Ma da?ˮ iznenađeno će mama. “A tko joj ide u nabavu?ˮ “Pa Jura! Se razme!ˮ pomalo posprdno (ljubomorno) odgovorila je baka. “I uvijek se zadrži, kakti, na kavi. A skužila sam ja da on kavu baš ne šmeka, neg čeka da ga ona ponudi ručkom! Lisac prefrigani!ˮ Prostrijelila nas je pogledom, kao da smo mi glavni krivci što susjed Jura šmeka Miru, koja ima praznu gajbu i poziva ga na ručkove, a ne nju. A sama je pričala kako ga je otkantala kada 102

su kao umirovljenici išli na izlet u Daruvarske toplice. U busu je htio sjesti kraj nje, no ona je glumila gljivu i kraj sebe posjela nagluhu Benčićku. Navodno joj je tako glasno objašnjavala svoju strategiju zavlačenja Jure da su mu se ostali cijelo vrijeme podsmjehivali. Otada je on zaobilazi u širokom luku. Pa kad se ti praviš neosvojivom, pronašao je on tko će mu skuhati kavu i pozvati ga na ručak. Eto, na! Uh, kako me danas išlo! A kao šećer na kraju, Tomislav mi je obećao iznenađenje za moj roćkas koji se polako približava! Jedva čekam!

103

PREZRELA LJUBAV

Želim ti dobar, zaljubljeni dan! Oko mene sve vrvi od zaljubljenosti. Što nezrele Markove, što zrele Tomislavove i moje. I prezrele. Da, dobro si čuo. Prezrele! Fermentirane! Znaš što je to fermentacija? Ono kad voće zrije, dozrije pa prezrije. U tom prezrelom voću započinje fermentacija. Sokovi se vrenjem pretvaraju u alkohol. Tako se pravi vino. Od grožđa. Sve više vjerujem u to kako se moja bakica, dok je bila sama kod kuće, iskrala u nečiji vinograd i dobro se naklopala tog fermentirajućeg grožđa. Moja baka se zaljubila! U zadnje se vrijeme opako pjenila na susjeda Juru što je odabrao Miru, a ne nju, da je on odlučio upoznati je sa svojim šahovskim pajdašem iz susjedne zgrade, profesorom kemije u mirovini, udovcem. Nadam se samo da dotični gospon ne kemija štošta po klopi i cugi koju priprema za baku, jer ona često biva pozvana k njemu na večeru. U to sam posumnjala zbog nama nezamislivih promjena u njezinom ponašanju. Čak je, zbog njezine žurbe na spoj, i Kornelija ostala bez svoje porcije papice. “Uostalom, kornjača je vaša briga!ˮ odbrusila nam je i elegantno za sobom zatvorila vrata. A početak te veze je nama, ukućanima, prilično teško pao. Zaposjedala je kupaonicu, za sobom ostavljala razbacanu šminku (maminu, naravno), parfumirala se do besvijesti tako da smo već odlučili sazvati krizni stožer radi dogovora oko kupnji gasmaski. Sve je rjeđe kuhala, uz izgovor kako joj se miris kuhanog poriluka uvlači u kosu, a prsti joj smrde po češnjaku. A gospon profesor je gospodin staroga kova koji ljubi ruke. Premda već duže od deset godina živi sam, ona takvu urednost i pedantnost još nije vidjela u stanu jednog muškarca! Pri tome je pogledom prostrijelila mog tatu zbog čarapa koje ostavlja gdje stigne, dok 104

smo mi u niskom startu, spremni napustiti voljeni nam stančić, čekali kada će zavikati: Priprema, pozor, sad! Van iz stana! Hoću i ja, pod stare zaljubljene dane, imati praznu gajbu! Ako može Mira, zašto ne bih mogla i ja?! Mora da sam ludih gljiva jela kada sam pristala prodati kuću, dati vama novce za ovu kutiju u kojoj životarim i još se u kuhinjici naguravam sa štednjakom! Vrhunac je bio kada me zamolila da joj posudim (pazi: posudim) svoju ogrlicu od školjki, jer bi joj baš pasala uz mornarskoplavi kostimić. Dok sam ja tražila ogrlicu, pojavio se Marko sa svojim skromnim doprinosom morskoj kreaciji. U jednoj je ruci držao ogrlicu s privjeskom lubanje, a u drugoj narukvicu od skaja načičkanu velikim nitnama. “Baka, ovo će ga dotući, vjeruj mi!ˮ ponosno je izjavio. “Dotući ću ja tebe, klipan neodgojeni! Ne znaju vaši roditelji koga hrane!ˮ sipala je obuvajući crne salonke. Čula sam kuckanje potpetica dok se elegantno spuštala s četvrtog kata, bez lifta, a ja sam vezivala prepunu vreću smeća. Mogla ju je ona usput baciti u kontejner. Ali ne! Ne dolazi u obzir! To smeće nije ona proizvela, iz čega slijedi da ga se ne želi ni rješavati. Uostalom, gospodin od stare kovine utisnut će poljubac u netom joj manikiranu ruku. Bacivši smeće, uputila sam se natrag u stan kada mi se pogled zaustavio na prozoru u prizemlju. Mira i Jura su priljubljenih noseva uz staklo gledali za mojom bakom koja je rezala valove hitajući u susret svojem gosponu. Po micanju usana zaključila sam kako Jura nešto govori Miri. Sigurno nešto u stilu: Moja Mira i ja, kak taubeka dva, a vama, Horvatima, kak dragi Bog da!

105

IZNENAĐUJUĆE IZNENAĐENJE

Joj, kako mi je danas bilo dosadno! Jutro sam provela prevrćući se s boka na bok. Ne mogu dočekati svoj rođendan koji ću po prvi put proslaviti s curama u gradu. Otići ćemo na pizzu pa u kino, a zatim ću se naći s Tomislavom. Uf, kako vrijeme sporo prolazi! Toliko me kopka kakvo to on iznenađenje ima za mene. Kroz glavu mi prolaze scene iz filmića. Crveni kabriolet s velikom bijelom mašnom, parkiran pred mojom zgradom. U sceni, podrazumijeva se, nema našeg starog Opela na parkiralištu. Kaj god! Još samo on fali! Ili baršunasta crna kutija! Otvaram je, a u noj se gnijezdi predivna zlatna ogrlica! On mi je elegantno kopča oko vrata... Pretpostavljam da zna koliko mi je debeo vrat. Pa ne bi me valjda ugušio! A onda su mi, ničim izazvane, misli odlutale Miji. Dugo je nisam vidjela. Mjesec dana je nije bilo u školi. Maja nije znala što se s njom događa. Rasfrendala se s nama na fejsu, a mobitel joj je stalno isključen. Mamu sam joj nedavno srela u školi dok je išla od razrednice. Nosila je, po običaju, sunčane naočale. Pozdravila me u prolazu. Mija se, navodno, nalazi na liječenju. Neki pričaju da je na odvikavanju, a neki pak da je u drugom stanju. Stotinu priča. Koja je prava? Zanima me, naravno! Ona je moja frendica, i to dobra frendica. I dobra je osoba. Moram pronaći način da saznam kako je. Možda je usamljena, možda... Odlučila sam otići k njoj. Porukom sam pozvala Maju da mi se pridruži. Nema šanse! Starci bi me ubili kada bi saznali da sam bila kod nje, glasio je njezin odgovor. Nisam ni razmišljala o tome kako bi moji reagirali znajući da sam odlučila posjetiti bivšu prijateljicu. Bivšu?! Ne, ona je i da106

lje moja prijateljica! Nisam je spremna svrstati u bivše. A i zašto bih? Cura se našla u teškoj situaciji, ali meni osobno ničim nije naudila. I sigurna sam da joj nedostaju naša druženja. Lako je nekoga samo tako odbaciti. Osuditi. Neću pogaziti naše prijateljstvo. “Mama, otišla bih do Mijeˮ, stajala sam na dovratku boravka. Mama je, slažući odjeću, zastala, sjela na trosjed i ozbiljno me pogledala. “Ema... mislim kako to nije pametno.ˮ Čujem li ja to dobro?! Zar moja mama može biti tako bezosjećajna?! “Zbog čega nije pametno?!ˮ bijes, pomiješan s razočaranjem, rastao je u meni. “Zbog toga što je ona sada crna ovca u društvu?! Zbog toga što joj se dogodilo nešto što se svima nama moglo dogoditi?! Pa zar nisi i sama rekla kako ljude ne treba osuđivati zbog stvari koje im se dogode, a na koje oni nisu mogli utjecati? Da je ljudima potrebno pomagati?ˮ mahala sam rukama dižući glas. “I što da se to, na primjer, dogodilo meni?! A! A! Meni se to nikako ne može dogoditi! Jer vi ste tako divni roditelji, tako me lijepo odgajate, tu ste u svakom trenutku kad vas trebam! Vi nikada ne biste fulali tako kako su njezini starci fulali! Moš mislit!ˮ Demonstrativno sam se zaputila prema svojoj sobi. “Ema, ti imaš PMS?ˮ odjednom se preda mnom stvorio Marko, naceren, spreman na iskorištavanje prilike da svakome može reći što mu se prohtije. Otkako je izišao iz bolnice, držimo ga kao kap vode na dlanu. “Znaš kaj, mali? Začepi!ˮ zalupila sam vratima. “Pa kaj je ovo?!ˮ čula sam baku. “Zar su u ovom stanu sve ženske ponorele?! U moje vreme nije se ni znalo za taj SMS i slične ludorije! I pubertet! Deca ti po glavi skačeju kak hoćeju!ˮ Isprovocirana, odškrinula sam vrata. “Da, baka! Sve ženske u ovom stanu imaju PMS! Čak i Korne107

lija! Sve osim tebe! Ti imaš nesretni zaljubitis u Juru i bolesna si od zavisti što on slini za Mirom! A sada još novoga udvarača imaš, samo kako bi Juru učinila ljubomornim!ˮ Dograbila sam jaknu i otvorivši vrata stana, našla se licem u lice s gostom iznenađenja. Teta Ema!!! Pa kad već?! “No, krasno!ˮ prosiktala sam i sjurila se niz stepenice, ostavivši zabezeknutu tetu iza sebe. Zastala sam pred vratima teta Zlatina stana s kojih je skinuta pločica s njezinim prezimenom. Znači, ipak je istina ono što je susjeda Mira pričala, da se stan prodaje. Nedostaje mi teta Zlata. Jako.

108

ZAŠTO BAŠ ONA?

Dok sam se žurno udaljavala od kvarta, u meni je kuhao bijes. Začas sam stigla do Mijine zgrade. Namjera mi je bila vidjeti je bez obzira na posljedice. Pozvonila sam. Vrata mi je otvorila njezina mama koja me čvrsto zagrlila i uvela u hodnik. “Hvala ti što si došla, Ema. Miji će to puno značitiˮ, pogledala me ravno u oči. “Znaju li tvoji da si ovdje?ˮ “Znaju!ˮ ispalila sam. “I... pozdravljaju vasˮ, lagala sam, silno želeći da je to istina. Mija je izašla iz svoje sobe vidno sretna što me vidi. Loše je izgledala. “Heeej! Pa ti si meni došla!ˮ rekla je glasom one stare nasmijane Mije. “Dođi, idemo u moju sobu.ˮ Iako je vani bio lijep sunčan dan, soba je bila zatamnjena. S linije je dopirala tiha glazba. Na krevetu su ležali mobitel, slušalice i knjiga. Sjela sam na pod, onako kako smo to nekada običavale. “Što to čitaš?ˮ pitala sam uzimajući knjigu u ruke. Mi djeca s kolodvora Zoo. Nikad čula. “O čemu je?ˮ “Slobodno pročitaj sadržajˮ, rekla je Mija vraćajući stranice knjige na početak. Knjigu su napisala dvojica novinara, a govori o životu cure koja se našla u paklu droge. Događaj je stvaran. “Znaš, da sam prije imala prilike pročitati ovu knjigu, možda bih drugačije postupila. Ali...ˮ nemoćno je podigla ruke. “Nitko nikada sa mnom nije razgovarao o ovisnosti. Osim tvoje mame, o štetnosti nikotina. Starci su mi bili zauzeti vječitim prepirkama, dok su prema van glumili sretnu obitelj. Ma daj! A ono malo što okolo čuješ... ne znaš kako bi to protumačioˮ, nasmiješila se 109

sarkastično. “Ono, vidiš natpis na nekom plakatu o tome kako je droga štetna, zaškaklja ti maštu i ostavi te da sam dumaš o tome. Svi se trgnu tek kada završiš u bolnici. Onda su svi jako pametni, puni savjeta, ljubavi...ˮ “I... je li ti sada bolje? Mislim... nakon liječenja... jesu li ti pomogli u bolnici?ˮ “Ha, ne mogu reći da nisu. Samo što sam ja, po riječima svoje psihologice, odbijala prihvatiti pomoć. Bila sam i previše ljuta na sebe i sve oko sebe. Jedva sam čekala da izađem i vratim se starom društvu. Baš u inat svima!ˮ Prešla je preko sobe i sjela za radni stol. “Zapravo, situaciju sam ozbiljno počela kužiti tek nakon razgovora s jednim svojim susjedom. Onim s drugoga kata. Znaš... onaj slatki dečko, mislim... bio je presladak dok se nije počeo drogirati. Sada izgleda katastrofa.ˮ Kimnula sam glavom. Sjećala sam se tog crnokosog dečka zelenih očiju. Zbilja je bio komad! Mi smo još bile klinke, no zblesirale bismo se svaki put kada bismo ga susrele na stubištu. Maja i ja zavidjele smo Miji na lijepom susjedu. A onda je jednostavno nestao. Čule smo kako je postao teški ovisnik i kako su ga roditelji nakon liječenja smjestili u jednu komunu za odvikavanje, negdje u Italiji. “Ja sam otišla k njemu. Samaˮ, rekla je zagledana u pod. “Nisam zapravo znala što želim čuti od njega, samo sam osjećala kako me on može kužiti. I je, kužio meˮ, prošla je prstima kroz kosu. “Čovječe, što je taj tip sve prošao! Znaš... kada mi je ispričao svoju priču, pokazao fotografije od kojih sam se naježila, tek tada mi je svanulo u što sam se mogla pretvoriti. E, takvu bi osobu trebalo pozvati u školu ako već želimo pričati o ovisnostima. Čuti priču koja je istinita. Vidjeti fotografije ljudi koji su žrtve. One se itekako razlikuju od sličica na plakatima. Ja sam danima samo na to mislila. Hej! Danima! A kada te nešto tako dobro stepe, itekako se dobro zamisliš.ˮ Sjela je kraj mene i primila knjigu u ruke. 110

“On mi je poklonio ovu knjigu. Kaže kako je u mnogim europskim zemljama obvezna lektira.ˮ Kod nje su stvari izmaknule kontroli kada joj se otac iselio iz stana. Mama je bila u komi. Posao, karijera, borba oko skrbništva (otac je želio da Mija živi s njim kako bi izbjegao plaćanje alimentacije). Dane i dane provodili su u centru za socijalnu skrb, kod raznih odvjetnika, savjetnika, psihologa. Svađali su se oko podjele imovine. Mama je totalno postrožila režim Mijnih izlazaka, nastojala da u školi ima što bolje ocjene, uskraćivala joj posjete ocu. Sve to je bio bed, bed... Kada joj je pukao film, izrazila je želju da živi kod tate, što je on jedva dočekao. No, nije joj baš bio neka podrška. Često je zbog poslovnih putovanja izbivao iz kuće, a mama je pak, povrijeđena njezinom odlukom o preseljenju k ocu, sve manje kontaktirala s njom. I tako je Mija otkrila blagodati života bez kontrole. Kuća u elitnom dijelu grada, koju je njezin otac naslijedio od svojih roditelja, bila joj je na raspolaganju. U nju je nesmetano mogla dovoditi svoje nove prijatelje. Napokon je nekome bila važna. Važna zbog slobodne luksuzne kuće, džeparca kojeg joj nikada nije manjkalo i svoje želje da se pod svaku cijenu uklopi u novo društvo. A ono je dobro znalo iskoristiti svog novog člana. “Znali smo po cijele noći tulumaritiˮ, pričala je. “Netko od starijih bi se pobrinuo da bude dovoljno cuge, plaćala sam uglavnom ja, da atmosfera bude nabrijana, u kući sam stalno viđala nove i nove face, sve jedne zabavnije od drugih. Malo po malo, i ja sam se na svom teritoriju osjećala kao gost. Neprestano su nešto šuškali u sobama u koje ja nisam smjela ući, a prema meni su se odnosili kao prema djetetu. To me, naravno, smetalo pa sam se htjela dokazati. Koji sam idiot bila! Krava muzara!ˮ Srećom, zahvaljujući jednom groznom događaju, nije imala prilike isprobati teške droge. Na tom tulumu odlučila je proći neku vrstu inicijacije, postati ravnopravni član društva. Kako je već na početku večeri dobrano potegnula votke, rasplesala se, a kada je skužila kako postaje centar pažnje, totalno se otkačila. Konzumirala je sve i svašta. Tko zna što je sve, uz alkohol, popi111

la te noći. Ona kaže da se ne sjeća, no po priči jedne cure koja je bila na tulumu, očajnički je tražila nekoga s kim će podijeliti svoje prvo seksualno iskustvo. To joj je na kraju i uspjelo. Ali kako? Kaže da se kao kroz maglu sjeća samo oštre boli. Ničeg lijepog. Jer na takav način, to i ne može biti lijepo. I ne zna sa sigurnošću reći s kim je to napravila. Užas! Društvo se nakon razuzdanog tuluma raspršilo ostavivši je samu u kući koja je izgledala kao da je horda osvajača protutnjala kroz nju. Srećom pa joj se otac tog jutra vratio sa službenog puta i pronašao je kako leži na podu kupaonice. Odvezao ju je na hitnu, odakle je prevezena u bolnicu. Rekli su mu kako je ludom srećom ostala živa. Mama ju je iz bolnice dovela sebi. Mija više ne želi vidjeti oca. Duboko potresena, vukla sam se prema svojoj zgradi. Zašto baš ona? Pa ona je zadnja osoba na svijetu kojoj se to trebalo dogoditi! Svalila sam se na krevet, zagrlila Maru i navukla deku preko glave. Netko je, nije me zanimalo tko, na tren provirio u sobu dok sam u sebi izgovarala svoj monolog: Da, da! Vratila sam se! Ne brinite, nije me moja prijateljica u ovih sat vremena koje smo skupa provele zarazila svojim lošim ponašanjem. Da malo produmate, kako Mija veli, i sami biste skužili neke stvari.

112

KADA PUNO OČEKUJEŠ...

Hej, hej! Bonsoir! Kak si kaj? Ja sam ti onak, ni sretno ni nesretno. Razočarano. Upravo tako. Zamišljaš, maštaš, planiraš, kad na kraju... paf! Ništa! Katastrofa! Tomislav i ja skupa smo već pet mjeseci. Intenzivno smo se držali za ruke, hodali zagrljeni i ljubili se u obraz. Cijelo to vrijeme sam, kao na iglama, čekala onaj famozni pravi poljubac. Znaš, onaj, kada se dvoje spoje usnama pa nešto tamo vrte glavama, pa se razdvoje zatvorenih očiju. Uh, kako to mora da je heavenly, mislila sam. Ma što mislila! Bila čvrsto uvjerena! E, vidiš, za razliku od svega navedenog, za mene je pravo olakšanje bio trenutak kada smo poljubac priveli kraju, jer da je još malo potrajao, imala bih razbijene zube, ukočenu vilicu i ostatak života bih prohodala izbuljenih očiju. Ono pak što ni u snu ne bih očekivala je ugodno druženje s tetom Emom. I skužila sam kako je ona sinoć, nakon mog povratka od Mije, dok sam s prekrivačem preko glave ležala zbedirana, provirila u sobu. Shvativši kako je najbolje ostaviti me na miru, povukla se. Jutros sam se, kao prvo, ispričala baki zbog jučerašnjih ružnih riječi koje sam joj uputila. Nije se moja draga bakica puno naljutila. Samo malo. Tek toliko da mi uskrati mojih sto kuna od svoje mirovine. Najviše ju je pogodilo to što sam spomenula njezinu nesretnu zaljubljenost u susjeda Juru. Jer to je istina! Isto kao što je istina da ga je ona svojim nadmenim ponašanjem otjerala od sebe, ravno u ruke i stan susjede Mire. A istina uvijek boli. Zar ne? Dakle, nakon isprike baki, sjeli smo doručkovati. Teta Ema je izišla iz kupaonice i pohrlila me zagrliti. 113

“Kako si samo narasla! Prava mlada dama!ˮ cvrkutala je dok me nježno grlila. I ja sam nju, protiveći se svojoj volji, zagrlila. Istinski. Lijepo je mirisala, lijepo je izgledala, lijepo je pričala. Nije bila naporna. Ili se meni tako činilo. Ili mi se prije činilo kako je naporna. Ne znam. Sada sam sve pobrkala. Uglavnom, rekla je kako primjećuje da sam puno zrelija nego lani. Po maminom mirnom smješkanju skužila sam da su njih dvije razgovarale o mojem posjetu Miji, jer da je do mame, letjelo bi po meni drvlje i kamenje. Kad je izludim do daske, moja se mama teško kontrolira. A jučer sam upravo to napravila, otišavši od kuće unatoč njezinom protivljenju. Teta ju je očito uspjela umiriti. Doručak je prošao u iznenađujuće dobroj atmosferi. Sa zanimanjem sam slušala tetine priče o životu u Francuskoj. Čak sam joj i pitanja postavljala. Nakon doručka morala je u grad srediti neke papire, kako to obično biva kad boravi kod nas. Došlo mi je da se ponudim praviti joj društvo. Da mi je netko prije samo godinu dana rekao da će mi goditi teta Emino društvo, rekla bih mu da je zviznut mokrom čarapom po glavi. Nešto se očito promijenilo. Možda baš ja. Stigla mi je poruka na mobač. Tomislav. Zvao me da se idemo prošetati. Našli smo se kod naše klupe u parku. Bio je nervozan. Stalno je nešto prtljao po mobitelu, po vezicama tenisica, vrpoljio se... “Što ti je?ˮ pitala sam osvrćući se, misleći kako je možda opazio nekoga. “Ma ništa. Sve pet!ˮ ispalio je, zgrabio mi glavu, duboko udahnuo, zinuo i zviznuo svojim prednjim zubima u moje. Sjetila sam se kako bih i ja trebala zinuti. Istina, ne tako jako kao što jesam, ali to je bilo to. Valjda. Zaboravila sam zatvoriti oči. Dok je on jezikom tamo nešto istraživao po mojoj usnoj šupljini, ja sam pogledom pratila vjevericu kako se hitro penje na obližnje stablo. Nisam oprala zube nakon doručka! prohujalo mi je kroz glavu. No, zbog ovog klinča nisam ni trebala. I dobro je što nisam! “Eto! Nisam mogao čekati do tvog rođendanaˮ, rekao je slavodobitno. 114

“Čekati?ˮ Ništa mi nije bilo jasno. “Pa da! Znaš da sam ti obećao iznenađenje!ˮ “Ah, da! Iznenađenje!ˮ “I nije bilo baš nešto, ha?ˮ “Pa onakˮ, rekla sam iskreno, baš kao što je on iskreno pitao. Prasnuli smo u smijeh. I njemu je to, baš kao i meni, bio prvi french kiss. I lagala bih ti kada bih ti rekla da nisam razočarana. To je to?! Kada nešto tako jako želiš, sada sam definitivno sigurna u to, obično se dogodi blam. Sjetila sam se Mije. Ovo je samo bezazleni poljubac. A što da smo išli dalje? Ovako nespretni i trapavi? Hmmm... mama ipak ima pravo kada kaže kako za sve postoji pravo vrijeme. I kako ni sa čim treba brzati, već pustiti stvari da idu svojim tokom. Držim se toga. No, vidim kako sam ipak napredovala od vremena onog nesuđenog poljupca s okusom makovice. Još malo vježbe i to će biti to. I znaš što? Od svega što je frech, do sada me se jedino dojmio pomfrit. Au revoir!

115

UZAJAMNO POVJERENJE

Jutros mi je Maja povjerila kako joj kasni menga. Čula jesam što je izgovorila, no nisam baš reagirala. Dobrih pola sata kasnije, pod satom fizike, postala sam svjesna onoga što mi je rekla. Naglo sam ispravila pogrbljena leđa, dok mi je nad glavom lebdio balončić s golemim upitnikom i uskličnikom. Ma ne! Ne može biti! Pa to je Maja! Što mi pada na pamet?! Baš sam šašava! Zvono do kraja nije ni odzvonilo, a ja sam je zgrabila za ruku i odvukla u WC. “Sada mi lijepo objasni o čemu se radi. No?! Što ti je?! Izgledaš poput kuhanog zeca!ˮ “Rekla sam ti! Kasni mi!ˮ prekrila je lice rukama hodajući gore-dolje po WC-u. U jednom je trenutku stala pred mene, primila me za ruku i pokazujući prema svom trbuhu, rekla zapovjednički: “Udari me! Udari me što jače možeš! Udari me, pliiiz!!!ˮ Čudna hladnoća prostrujila mi je tijelom. Naravno da mi na kraj pameti nije bilo mlatiti je po trbuhu. Na to su se otvorila vrata jednoga od separea iz kojeg se pojavila darkerica Karla iz susjednog razreda, s piercingom u lijevoj nosnici i crnoj majici na kojoj je krupnim bijelim slovima pisalo: HURT ME! “De, budem te ja zviznula! Uspjeh zagarantiran, diskrecija zajamčena!ˮ rekla je kroz hihot i ne opravši ruke otišla. No, krasno! Još nas je samo ova kmica trebala čuti! Sjele smo na pod. Maja je spustila glavu i zaplakala. “Gle, zašto dramiš? Sigurno postoji neko logično objašnjenje zbog čega ti kasni. Reci mami pa idite liječnikuˮ, rekla sam što sam blaže mogla. Pogledala me i još jače zaridala. “Kako mi se moglo zalomiti nakon prvog puta?! Nijednoj ni116

je! Zašto meni je?! I zašto baš s njim?!ˮ gledala me očajnički, očekujući odgovor. “Kako... nakon prvog puta? Prvog čega?!ˮ prostorija se okrenula oko mene. “Pa skidanja jungfa, za Boga miloga! Ti ili doista ne znaš o čemu ja govorim ili ne želiš znati! Zar doista ne znaš da ste ti, Tereza i još par cura jedine jungferice u razredu?!ˮ Prije otprilike mjesec dana starci su joj otišli u vikendicu na moru, dok je ona ostala pripremati se za test iz povijesti. Kako je brzo pročešljala gradivo jer je lumen, nije znala što bi od dosade pa je pozvonila susjedu Mateju u želji da joj posudi koju igricu. Inače su dobri frendovi. Matej je, igrom slučaja, također bio sam u stanu pa ju je pozvao da uđe, što je ona rado prihvatila. Razgovarali su o svemu i svačemu. Njega je nedavno nogirala cura, a Maja je liječila rane što joj ih je prouzročio Žica svojim stanjem oženjenog muškarca i novopečenog oca. I tako, riječ po riječ, ispovijedi su dovele do uzajamnog tješenja, a ono do prelaska preko crte. “Bio je to najužasniji, najbolniji i najgluplji trenutak u mojem životuˮ, ridala je. “Ali... kako... zašto si to...ˮ mrmljala sam onako, više za sebe. “Zanimalo me, eto! Zbog čega bih ja bila gora od ostalih cura u razredu?! Ionako me zovu štrebericom, a starci me tlače svojim nebuloznim očekivanjima...ˮ nabrajala je, a ja sam se izgubila u traženju odgovora na mnoga pitanja. Iskreno, bila sam duboko povrijeđena time što ja zadnja doznajem za to da je izgubila jungf, i to tek sada kada je zagustilo. Najviše me povrijedilo to što sam u razredu prešutno okarakterizirana kao konzerva koja samo mlati jezikom, a o konkretnome pojma nema. Koja sam ja naivčina! Ona ofca Gregor iz reklame je intelektualac u usporedbi sa mnom! “Znaš... pa sam mislila, možda bi bilo dobro pitati Miju. Ona se kuži u to. Bi li ti pošla sa mnom do nje? Bi li, Ema? Pliiiz!ˮ njezino me moljakanje vratilo u stvarnost. Poput očajnika me primila za nadlakticu. 117

“Pa ne mogu vjerovati!ˮ skočila sam. “Ti si doista nevjerojatna! Znaš, do sada sam uvijek pronalazila opravdanja za tvoje ponašanje, ali sada si prešla sve granice! Sada ti je i Mija dobra! A kada sam te zvala da skupa odemo do nje, glatko si odbila zbog straha od reakcije tvojih staraca. Ma nije tebe bilo strah njih! Tebi je bilo frka da bi mogla izgubiti imidž dobre curice ako bi tko iz razreda saznao da si išla k njoj!ˮ Odlučno sam prišla vratima ostavljajući je unezvijerena pogleda. “Ne ostavljaj me, molim te! Ema! Ubit ću se!ˮ jecala je. Okrenula sam se, pogledala je ravno u oči, rekla: “Make my day!ˮ i izašla. Vjerojatno misliš kako to nije bilo fer s moje strane. A ja ne samo da mislim već sam uvjerena u to da Maja o fer ponašanju nema pojma. Niti se trudi imati ga.

118

POTRAGA

Drama, tragedija, horor. Kako god nazvali to što se sinoć događalo u našem stanu, jedno je sigurno: bilo je nezaboravo! Nije mi bilo lako, priznajem, no osjećaj povrijeđenosti učinio je svoje. Maja je većinu vremena provela u trčkaranju na WC, iščekujući spas u obliku crvenih kapljica. Nakon velikog odmora jednostavno je nestala, a neopravdani sati su pljuštali. Znaš, taj osjećaj povrijeđenosti grda je stvar. Skoro pa mi je bilo drago što se tako koprca u nevolji u koju se sama uvalila. Ma snaći će se ona. To je vrsta koja se uvijek dočeka na noge! rekla bi moja baka. Baš kada sam se nakon večere udobno zavalila na trosjed kraj bakice kako bismo gledale kviz, začulo se zvono na vratima. “Tko bi to mogao biti u ovo doba?ˮ u čudu se pitala baka. Mama je otvorila vrata, a kroz njih su nahrupili Majini starci. Frka! Maja se nije vratila kući iz škole! A već je i Dnevnik završio! “Nismo više znali gdje bismo je tražiliˮ, zabrinuto je jadikovao njezin tata. “Majo! Majo!ˮ živčano ju je dozivala mama, istovremeno temeljito pretražujući svaki kutak našeg stana, kao da smo je sakrili u kućicu za ključeve iza ulaznih vrata. Polako sam, na prstima, dok su bili zauzeti jedni drugima, šmugnula u svoju sobu zaključavši vrata. Uho sam prislonila na vratno krilo. Čula sam kako moja mama izgovara: “Evo, pitat ćemo Emu. Ema? Kamo je nestala Ema?ˮ pitala je baku. “Vjerojatno je dijete otišlo na WCˮ, nezainteresirano je odgovorila baka, ne dajući si truda za odvojiti pogled od ekrana. Vrata prostorija su se otvarala i zatvarala u potrazi za mnom, 119

da bi potraga završila pred zaključanim vratima moje sobe, koja je netko junački pokušao otvoriti. “Što je sad ovo?!ˮ čudila se mama. “Ema! Ema, jesi li unutra?!ˮ Šutjela sam dok su mi se dlanovi znojili. U dva sam se koraka našla u krevetu. Kvaka se nije prestajala tresti. “Pa što to ona izvodi?!ˮ pitala je mama sada već ljutitim glasom. “Ema, smjesta otključaj vrata!ˮ “Spavam!ˮ bubnula sam. “Ma kakvo te spavanje sada snašlo?!ˮ zagrmio je tata. “Smjesta da si otključala vrata!ˮ “Pa pustite dijete nek spava ak je pospanaˮ, zaškripala je baka iz boravka, dajući im do znanja da je sada već opasno ometaju u praćenju kviza. “Ti se, mama, ne miješaj!ˮ odbrusila joj je njezina kći, moja mama. Nemajući kud, otključala sam vrata kroz koja je doslovno upala Majina mama. Poput ptice grabljivice ogledala se po sobi. Ormar ipak nije otvarala, dajući nam do znanja da toliko povjerenja u nas ima. Moj tata nas je odveo u boravak i posjeo za stolić. “Ema, ti vjerojatno... možda znaš gdje bi Maja mogla biti...ˮ pokušala je ostati smirena teta Amalija. Spustila sam pogled. Što reći? Ja doista pojma nisam imala kamo je ona mogla odglavinjati. A nije me baš bilo ni briga. “Emaˮ, čula sam svoga tatu, “ovo je ozbiljna situacija. Ako ste smislile kakvu spačku, moraš nam to reći. Ovi ljudi su ludi od brige. Nije se za igrati s ovakvim stvarimaˮ, nježno me primio za ruku. “Ja... ja doista ne znam gdje bi ona mogla bitiˮ, rekla sam tiho. “Iz škole je otišla nakon velikog odmora. Nikome nije rekla kamo ide.ˮ “Ma zamisli ti!!!ˮ bijesno je uzviknula teta Amalija. “Jesam li ja tebi rekla da su joj nekakve lude mušice puhnule u glavu?!ˮ 120

okrenula se suprugu. “Aaaa! Čut će me! Čut će ona mene!ˮ siktala je. Tata mi je nježno podigao bradu. “Zlato, ovo je puno ozbiljnije no što se tebi čini. Reci nam, molim te, ako znaš išta o razlogu Majinog nedolaska kući. Prije no ljudi uzbune policiju.ˮ Na spomen policije prošli su me trci. U jednom sam im dahu ispričala što se danas događalo s Majom. Spazila sam baku koja se tiho prišuljala. Ili je kviz završio ili je, što je više vjerojatno, nanjušila dobar materijal za prepričavanje uz jutarnju kavicu s Mirom. Stala je iza mene gladeći me po kosi. “No, krasno!ˮ komentirala je teta Amalija. “Ma samo da je dohvatim! A i onog pajaca iz susjedstva!ˮ “Nećeš ti nikoga dohvatiti!ˮ prolomio se glas Majinog tate. “Ti, u prvom redu, sebe trebaš dohvatiti, pogledati se u ogledalo i obaviti razgovor sama sa sobom! Tiraniziraš to dijete sve ove godine! Ne smije mrdnuti od tebe! Majo, ne ovo! Majo, ne ono! Jesi li naučila?! Jesi li napravila?!ˮ ogorčeno je govorio. “Kada si sjela i porazgovarala s njom kao majka s curom? Čuješ li... curom u razvoju?! Tlačiš je, baš kao i atmosferu u stanu i životu!ˮ “Ja?!ˮ pitala je u nevjerici. “Da, ti! Upravo ti! Sve mora biti onako kako si ti zamislila! Zamisli samoˮ, podigao je kažiprst desne ruke, “dijete nakon jela mora usisati kuhinju kako tebe ne bi koja zaostala mrvica ubola u oko! Svi smo sterilizirani! Ponašaš se upravo onako kako se ponašala tvoja majka, od koje si pobjegla glavom bez obzira!ˮ “Ja... nisam pobjegla... ja sam ostala u drugom stanju... s Majomˮ, prošaptala je. “Da! Na prvoj godini fakulteta! I to si nikada nisi oprostila!ˮ unio joj se u lice. “A koji je to dečec? S kim je to napravila?ˮ ničim izazvana, postavila je moja bakica svjetsko pitanje. Baš kao u kvizu Tog se nitko nije sjetio. Nakon što smo je prostrijelili pogledima, ka121

pitulirala je i teška srca napustila mjesto događaja. Učinilo mi se da sam čula kako je, idući prema kuhinjici, svojoj spavaonici, isključila slušni aparat. I potrajalo bi to ohoho da nije zazvonio telefon. Zvala je Mijina mama. Maja je bila kod njih. Ipak, pomislila sam. Roditelji su joj se nabrzinu pokupili, zahvalili nam na gostoprimstvu, meni na pomoći, ispričali se i otišli svatko svojim putem. Tata se autom odvezao k Miji, dok je teta Amalija bez riječi prihvatila zapovijed da kući ode pješice.

122

KAD ŽRTVA UZVRATI UDARAC

Zdravčekpo! Tomislav i ja smo se polako vukli iz škole kući, držeći se za ruke, kada smo pred mojom zgradom naišli na scenu kao iz filma. Njegova škola udaljena je jednu tramvajsku postaju od moje, a kako smo u istim turnusima i obično imamo isti broj sati, po povratku kući se nađemo kod njegove gimnazije. I baš kao u filmovima, u takvim se ružnim situacijama neki krivi ljudi u krivo vrijeme zateknu na krivom mjestu. Ili, bolje rečeno, zataknu se. Dok su drugi stanari sa svojih balkona promatrali rasplet obiteljske drame, trio fantastikus koji su činili moja baka te susjedi Mira i Jura, stajali su pred ulazom. Tako smo informaciju o tome što se zbiva dobili iz prve ruke. Oko pola noći susjedu Miru probudila je buka. Izbila je još jedna svađa između susjeda s drugog kata. No, ovaj put s jednom bitnom razlikom. Uz muški, čuo se i ženski glas. “Van!!! Odlazi! Dosta mi je i tebe i tvojih prijetnji! Da si pravi, ne bi živio u mojem stanu i još me maltretirao! Ovo je moj stan!!!ˮ vrištala je zlostavljana susjeda. “Tvoj stan je, ali da nije mene, sutra biste pomrli od gladi!ˮ grmio je zlostavljač. “E, pa nije baš tako! Ja sam našla posao i želim svoj život natrag! A ti se snalazi kako god znaš! I da se više nisi usudio ni glas na mene povisiti, a kamoli ruku podići!ˮ “Ha, ha, ha!ˮ smijao se, priča susjeda Mira. “Ti! Ti si baš za posao! Ni za što ti nisi! Ni za što! Nećeš dva dana preživjeti bez mene! Što ti misliš?! Baš si sposobna raditi i uzdržavati djecu!ˮ Lupalo su vratima, čula se lomljava stakla, djeca su plakala. “I baš kada sam krenula zvati policiju, čula sam kako se gore 123

otvaraju vrataˮ, šaptala je Mira, kao da ju je strah da bi je netko mogao čuti. “Odlazi!ˮ vikao je muškarac. “Vodi i njih! Da vas više nisam vidio!ˮ Tumbanje po stubištu. Vireći kroz špijunku, naša susjeda špijunka vidjela je kako je nasilnik ženu gurnuo niz stube. Nekako joj je uspjelo održati se na nogama, dok su djeca vrišteći trčala za njom. Hrabri je muškarac treskom zalupio vratima. Ona je jecajući primila uplakanu djecu za ručice i žurno napustila zgradu. Do podne je u stanu vladala tišina. A onda je na vrata stana pozvonio brat zlostavljane žene. Kako se vrata nisu otvarala, stao je šakama lupati po njima. “Otvori! Otvori, kukavico, znam da si unutra! Gdje bi ti drugdje i bio?! Sada meni reci kako si samo ti sposoban uzdržavati obitelj! E, pa ako ti policija nije mogla stati na kraj, ja ću!ˮ vikao je. “Zadnji put ti govorim: otvori vrata kao čovjek ili ću ih ja razbiti, a onda bolje da te nema!ˮ Na to su se vrata otvorila, a zlostavljač se sjurio niz stubište s koferom u ruci. Dok je trčao prema svom autu, za njim je s balkona letjela obuća. Na stražnje je sjedalo ubacio kofer i uz škripu guma munjevito pojurio s parkirališta. Ljudi su se polako povlačili sa svojih balkona. Predstava je završena. “Tako bi i naša Ana završila da nije prekinula onu bolesnu vezuˮ, rekao je Tomislav. “Kako je ona?ˮ pitala sam. “Sada je dobro. Uskoro će diplomirati i sprema se prijateljici u Nizozemsku. Želja joj je tamo naći posao. Bit će ona dobra defektologicaˮ, nasmiješio se i poljubio me u obraz. Za večerom je baka, pod dojmom nemilog događaja, rekla kako joj je Mira, dok su pile popodnevnu kavu, ispričala nastavak. Mira ne bi bila Mira da se nije uvalila u stan iznad, nudeći brata zlostavljane žene kavicom. Tako je doznala kako ni on ni roditelji nisu znali za maltretiranje. Zlostavljana žena se trudila 124

održati obitelj. Tek im je nedavno priznala da su djeca i ona žrtve obiteljskog nasilja. Ohrabrena njihovom potporom, javila se na natječaj, dobila posao medicinske sestre i odlučila maknuti lunatika iz svog života. Mira priča kako je, svaki put kada bi ga odlučila napustiti, obećavao da će se promijeniti. “A, a! Jednom nasilnik, uvijek nasilnik!ˮ komentirala je baka.

125

A MISLILA SAM KAKO JE DOBRO POZNAM

Koliko ja zapravo poznam svoju tetu Emu? Svakome tko bi me to pitao, rekla bih kako je prosvirao. Pa nju sva rodbina pozna! Čangrizava usidjelica, bjelosvjetska putnica koja ne zna što bi sa slobodnim vremenom koje ima na pretek. Klapne bi mi padale na oči svaki put kada bi baka i mama, s puno ljubavi, uglas najavljivale njezin dolazak. Razumljivo. Ona je bakina kći i mamina sestra koja se pati u tuđem svijetu. I zbog toga joj boravak kod nas treba učiniti što ugodnijim. Pa i pod cijenu šoka u koji bi me bacao svaki njezin posjet. Ovaj put je bilo nekako drugačije. Mislim, to nije bilo to, uobičajeno. Osim moje neugodne reakcije na ulaznim vratima, sve drugo je prošlo više nego dobro! Ugodno me iznenadilo to što je stala u moju obranu, minirajući mamin plan da me izopći iz obitelji nakon što sam mimo njezine volje otišla Miji. Nije me zasmetalo čak ni što smo se za stolom pristojno ponašali. A ni gebisa nije bilo u čaši na umivaoniku u kupaonici. Nešto se jako, jako promijenilo. Sve smo češće i više razgovarale. Bolje je nego mama kužila moje postupke. Da me ne bi krivo shvatio, volim ja svoju mamicu, no više mi se sviđa tetin način razmišljanja. Možda zato što je ona profesorica na jednom cool fakultetu u Parizu. To mi je bilo fora! Pa nema svatko takvu tetu! Stoga sam bez premišljanja prihvatila njezin poziv da s njom odem Viroviticu. Teta je u Virovitici imala kuću. Barem sam ja tako mislila. Zapravo, kuća nije bila njezina. Čudno, ha? Pa i nije ako se uzme u obzir da je kuća bila u vlasništvu roditelja njezinog pokojnog, umalo vjenčanog supruga, a koju su oni nakon vjenčanja namjeravali prepisati na tetu i Josipa, koji je imao i mlađeg brata. 126

Da, da! I ja sam ostala paf! Sve je poremetila tragedija u kojoj je Josip, nažalost, poginuo, brat mu je izgubio desnu potkoljenicu, dok je teta čudom preživjela. Upoznao ih je moj tata. On i njegov frend iz djetinjstva životarili su studentskim životom u Zagrebu. Prvo je moj tata skužio moju mamu koja se nekako, po njegovim riječima, razlikovala od ostalih studentica, Purgerica, prirodnošću, pristupačnošću i susretljivošću. I dogodila se ljubav. Pozvao ju je da božićne blagdane provede s njim i njegovim roditeljima u Slavoniji (tatini su roditelji davno umrli tako da ih se ne sjećam). Baka se tome protivila, no popustila je uz uvjet da i teta Ema pođe s njom. Što je sigurno, sigurno je. No, dogodilo se nešto što je bakicu još više zbediralo. U vlaku je teta upoznala tatinog prijatelja Josipa. I to tako dobro da se za boravka u gostima moja mama i sestra joj nisu ni susrele, sve do povratka u Zagreb. He, he, he. Eto, kada misliš da možeš baš sve kontrolirati, bakice moja! Tako su dva Slavonca zahaklala dvije Purgerice, od kojih je ona starija, teta Ema, uskoro ostala u blaženom stanju. Sreća pa je bila pri kraju studija. Roditelji mog, zamalo, tetka kupili su im kuću u Virovitici, posao im je bio osiguran, a vjenčanje se već naveliko planiralo. Jednog proljetnog jutra teta Ema, njezin budući suprug i njegov brat išli su u posjet baki Bari kako bi obavili zadnje pripreme za nadolazeće slavlje. Kamion ispred njih sporo je vozio pa ga je tetak odlučio preteći. Ni jedno od preživjelih ne sjeća se trenutka kada je auto probio ogradu i našao se na suprotnom traku, sudarivši se s autobusom. Tetkov brat ostao je bez desne potkoljenice, jer su mu je zbog težine ozljede morali amputirati, teta je dva dana bila u komi i izgubila bebu, a Josip je poginuo. Od tada su se dvije obitelji međusobno okrivljavale za tragediju. Za njegovu obitelj, osobito je u tome prednjačio njegov brat, uzrok je bila tetina stalna jurnjava svojima u Zagreb, a zagrebačkoj strani krivi su bili tetkovi roditelji i rodbina koji su htjeli veliku svadbu, čije su pripreme izmorile tetka tako da je vjerojatno zaspao za volanom. 127

To se dogodilo prije dvadeset godina. Znači, pet godina prije mog rođenja. Teta je dugo bila u bedu, totalno skomirana. Onda je, na poziv jedne prijateljice, odlučila otići u Francusku, u Pariz, kako bi se malo oporavila. Otišla je i... ostala. Zaposlila se na jednom poznatom fakultetu, još se dodatno nešto školovala tako da ima nekih titula tipa: dr. mr. sci. Mama mi je objašnjavala što sve to znači, no ja ti to sve pobrkam. Znam samo da je nešto jako učeno, kako kaže susjeda Mira. A zašto sam ja za to sve doznala tek sada? Pa znaš, u svakoj obitelji ima obiteljskih tajni. Ovo zapravo i nije bila tajna, već se o tome nije pričalo iz razloga što je to bila obiteljska tragedija. Posebno se pazilo da razgovor ne krene u tom smjeru kada bi nam teta došla. Sada se, eto, dogodilo da mi je mama sve ispriča, potaknuta mojim buntovnim ponašanjem nakon saznanja da će mi teta doći na rođendan. “Baš mi još ta stara usidjelica fali!ˮ bezobrazno sam izgovorila čuvši da dolazi. Sada me sram. A kad je malo bolje posnimim, vidim kako zapravo i nije tako stara i narogušena. Ako je mojoj mami 40 godina, a ona je od nje starija 7 godina, onda je njoj 47. Uuuu! Nije da nema godina! Čudno koliko mi se moć zapažanja u samo godinu dana promijenila. I ne samo to! Puno toga doživljavam na drugačiji način. Stvari koje su mi se sa 14 godina činile cool, sada su mi smiješne i blesave. Možda je to ono sazrijevanje o kojem mi moji roditelji stalno govore. E, pa onda, zrijem dalje!

128

MAMINA TAJNA

Zdravljampo te! Luda je ta šatra, fakat! Da mi je prije pola godine teta Ema predložila da s njom pođem u Viroviticu, pobjegla bih u Senegal, pustinju Mojave, na Tasmaniju! Bilo kamo samo ne u Viroviticu! S njom! Sada sam pak poziv rado prihvatila. Krenule smo rano ujutro. Fora mi je bilo sjediti na mjestu suvozača u novom Citroenu iz rent-a-cara. Vjerojatno sam odmah zaspala jer kada sam se probudila, već smo bile na autocesti. “Dobro jutro, pospanko!ˮ veselo je zacvrkutala i izmamila mi osmijeh. Dobro sam je promotrila, onako škiljeći, i prilično mi se svidjelo ono što sam vidjela. Sva je bila nekako drugačija. Nova zurka, i to super, šminkica, osmijeh i... zubi. Lijepi bijeli zubi. “Teta, gdje su ti stari zubi?ˮ ispalila sam. Prasnula je u smijeh. Toliko se smijala da su joj oči zasuzile. Smijala sam se i ja. “Joooj, Ema! Ludice jedna! Kako si se samo sjetila mojih zubi? Ahhh... ne pamtim kada sam se ovako dobro nasmijalaˮ, pogledala me i namignula. Pročistila je grlo, udahnula duboko i započela: “Znaš, morala bih ti nešto ispričati. O nečemu... što mi se dogodilo...ˮ “Ako misliš na tragediju u kojoj je Josip poginuo, o tome znam sve. Mama mi je nedavno ispričala.ˮ “No, konačno se netko odvažio otvoreno progovoriti o tome. Pa vidiš, ostale su mi teške posljedice od tragedije. Imala sam velike ozljede lica i trebalo je proći puno vremena dok rane nisu zacijelile kako bi se mogle sanirati. Čeljust i brada su mi najviše stradali. Imala sam više od pet operacija samo kako bi mi se omogućilo pravilno žvakanje i gutanje. Na estetiku nisam smjela ni pomisliti.ˮ 129

Pognula sam glavu sjetivši se svojih ružnih komentara u vezi s umjetnim zubalom na koje je, protiv svoje volje, bila osuđena. Bilo me sram. “No, svako zlo za neko dobroˮ nastavila je vedro. “Sjećaš se kada mi je na krstitkama u Puli zubalo fljuknulo u tanjur? Ha, ha, ha! To je bio događaj koji je prelio čašu, te sam odlučila kako sa svojim životom moram krenuti dalje, da se ne smijem zapuštati i da moram za sebe učiniti više.ˮ Opako sam se iznenadila kako je otvoreno govorila o tom nemilom događaju, kada joj se iza leđa smijala sva dobronamjerna rodbina. Osobito otac djeteta na čijim smo krstitkam bili. On je, istina, imao svoje zube u glavi, ali tako rijetke da mu se propuh mogao uvući u mozak. Cinik! “I što si onda učinila? Mislim... sada imaš tako lijepe zube.ˮ “E, imala sam sreće pa je zubna protetika napredovala i izumili su štiftove. To ti je ono kada se umjetni zub ušarafi u korijen zuba kojeg nema. I stoji. Sto posto stoji! ˮ pogledala me i nasmiješila se od uha do uha. Super! Bile smo negdje na pola puta kada mi je kroz glavu prošlo kako se vozimo cestom na kojoj se dogodila tragedija. Jezik me svrbio u želji da je pitam gdje je to točno bilo. “Teta, a gdje se to točno dogodilo?ˮ čula sam sebe. Skrenula je s ceste prema novoj benzinskoj pumpi. O, o! Sada sam uprskala do kraja! Sigurno ću dobiti jezikovu juhu. Kada smo izašle iz auta, primila me za ruku i povela do ruba ceste. “Ovdjeˮ, rekla je pokazujući rukom prema suprotnom traku autoceste. “Ne sjećam se ničega. Spavala sam.ˮ U tišini smo gledale u tom smjeru. “Ovo je drugi put da se ovom cestom vozim otvorenih očiju. Do sada sam uvijek putovala autobusom i čvrsto oči držala zatvorene dok ne bismo prošli ovu dionicu. Sve do lani. Dođi! Idemo doručkovati!ˮ zagrlila me i pošle smo u restoran. Naručile smo pecivo i čaj, udobno se smjestile za stol kada se teta, ugledavši znak zabrane pušenja, glasno nasmijala. 130

“Sjetila sam se kako je naš tata, tvoj djed, jednom prilikom donio kući naljepnicu. Na bijeloj se podlozi nalazio okrugli crveni znak zabrane s prekriženom cigaretom u sredini. Tako su tada izgledali znakovi o zabrani pušenja u zatvorenim prostorijama. Tvoja mama i ja smo, kao uzorne i lijepo odgojene curice u pubertetu, nalijepile znak s nutarnje strane vrata naše sobe. Time smo svima dale do znanja kako smo strogo protiv pušenja.ˮ “Hah! Zašto me to ne čudi?ˮ rekla sam glasom u stilu nisam-ni-sumljala, poznavajući svoju mamu. “E, vidiš, taj znak nije dugo držao vodu kod tvoje mame.ˮ “Molim?!ˮ “Da, da!ˮ smješkala se. “Baka ju je ulovila kako puši u vrtu iza kuće.ˮ “Štooo?!ˮ zagrcnula sam se pijući čaj. “Pričaj, pričaj!ˮ nestrpljivo sam navaljivala uživajući u otkrivanju dobro skrivane tajne moje besporočne super-mame. “Huuu! Kakav je to skandal bio!ˮ vrtjela je glavom. “Ne znam što se točno u vrtu dogodilo, no po crvenim otiscima prstiju na obrazu sigurna sam kako je baka posegnula za odgojnom metodom nakon koje mojoj sekici cigarete više nisu padale na pamet. Štoviše, izbjegavala je biti u prostorijama u kojima je bilo imalo dima. Ha, ha! Baka je uporno, poput psa tragača, provjeravala miris odjeće koju bi Ana toga dana imala na sebi. Znaš, roditelji se često pitaju jesu li dovoljno dobri svojoj djeci. Pružaju li im dovoljno? Odgajaju li ih na pravi način? Griješe li u čemu?ˮ “Valjdaˮ, rekla sam nevoljko. “Mogu razumjeti kroz što prolazišˮ, nastavila je primivši me za ruku. “No, znaj kako ni tvojim roditeljima nije lako. Vrijeme u kojemu Marko i ti odrastate znatno se razlikuje od vremena u kojem smo mi odrastali. Naša mama je nas odgajala na način za koji je mislila da je najbolji. Ona drugačije nije znala. Teško je biti roditelj, Ema. Svako roditeljstvo novo je odrastanje. I ma 131

koliko ti se činilo kako su često nepravedni i strogi, tvoji mama i tata samo traže način da vas zaštite, a da vas istovremeno puste da napravite prve korake u svijet koji je često puta vrlo hladan i okrutan. Roditelji su poput odraslih ptica koje svoje ptiće uče poletjeti iz gnijezda.ˮ Dok smo se vozile dalje, razmišljala sam o onome što je rekla. Neke sam postupke svojih roditelja kužila, neke nisam, dok neke nisam željela kužiti. Ulazile smo u grad. “A zašto smo zapravo došle, teta?ˮ upitala sam dok smo se približavale lijepoj zelenoj kući. “Odlučila sam prodati kućuˮ, rekla je dok se parkiravala na kolni prilaz. Aha! Znači, to je to! pomislila sam. Kuća, malo lovice, što u eurima, što u kunama. Ona i tako namjerava ostati živjeti u Francuskoj. Pa zašto onda ne bi pomogla dragim ljudima koji joj se iza leđa smiju? Na taj je način razmišljala rijetkozuba i ostala brojna rodbina. Samo, nisu računali s tim kako ih je ona dobro prokužila.

132

OBORILA ME S NOGU

Vau, čovječeee!!! Da si samo vidio sav onaj namještaj u kući! Svi vaši Lujevi, od Četrnaestog pa nadalje, mogli bi se sakriti pred njim! Kada je teta maknula bijele plahte kojima je, baš kao na filmu, sve to blago bilo prekriveno, ostala sam paf. Malo sam ustuknula pred golemim ormarom prepunim knjiga (tko je toliko zgriješio u životu da sve to mora pročitati?), no sve drugo bilo je poput bajke. I ja sam se osjećala jako važnom u tako lijepoj kući. Otvarajući prozore, prokomentirala je: “Aaaa! I ovo je popravio! Baš lijepo od njega.ˮ “Od koga?ˮ nisam mogla izdržati a da ne upitam. “Od Borisa. Josipovog brata. Godinama smo bili u nekoj vrsti svađeˮ, govorila je motajući plahte. “Ne mojom voljom ni krivicom, iako je on mene krivio za sve loše što mu se nakon nesreće u životu dogodilo. No, ja ga shvaćam. Ostao je bez jedne noge, a to je za posao kojim se bavio bilo grozno.ˮ “Čime se bavio?ˮ ˮOn je po struci kuhar. I to dobar kuhar. Namjeravao je otvoriti vlastiti restoran, no nakon tragedije je shvatio kako to neće moći. A bratova smrt ga je dotukla.ˮ “Ali nisi ti bila kriva za tragediju. Ti si izgubila bebu. I Josipa. I jedva si preživjela.ˮ “Je, sve to stoji, samo... po njemu, netko je morao biti kriv. Jednostavno, morao. Ne zato što je on zla osoba. Upravo suprotno. Bio je predobar. I onda...ˮ “I kako se to riješilo?ˮ “Tako što smo se sve ove godine povlačili po sudovima.ˮ Sjela je kraj mene i zagrlila me. 133

“Njegovi su roditelji ovu kuću kupili za nas. Za Josipa i mene, za našu obitelj. Nakon tragedije, on je uporno želio da se kuća proda, što oni nipošto nisu htjeli. Kuća i ja smo im bili jedina veza s pokojnim sinom. Voljeli su me i nikada me nisu ni za što krivili. Dapače, željeli su da ostanem živjeti u ovoj kući, htjeli su mi je darovati. Ja to nisam mogla prihvatiti, a nisam mogla ni samo tako odustati od njih. Osjećala sam kao da im toliko dugujem. Voljela sam ih posjećivati, bili su dragi ljudi. Malo sam im i financijski pomagala jer su živjeli samo od poljoprivrede.ˮ “A gdje su oni sada?ˮ “Umrli su. Otac prije tri godine, a majka lani.ˮ “I kako ste se on i ti pomirili?ˮ “Nakon majčine smrti kuća je ostavinskom raspravom pripala njemu, kao jedinom zakonskom nasljedniku. Osjetila sam kako sam ja učinila sve što sam mogla i kako je vrijeme da nastavim sa svojim životom, a kuću i dio tog svog života prepustim prošlosti. Jednoga dana me nazvao i predložio da će izvršiti neke popravke. Ostala sam zatečena. Kakve veze ja više imam s kućom i popravcima na njoj?! pomislila sam. Nisam mogla doći k sebi kada mi je rekao kako je kuću darovao meni. I doista, nakon par dana poštom sam dobila kopiju darovnog ugovora u kojem kuća glasi na moje ime. U kratkom pismu mi se ispričao zbog svih neugodnosti i rekao kako sada s kućom mogu činiti što me volja, pa čak je i prodati. On se neće ljutiti. Otada sam počela ozbiljno razmišljati o prodaji. Mislim kako je supruga utjecala na tu njegovu odluku. Stekla sam dojam da je dobra osoba.ˮ “Aaaa! Znači, zbog toga si ti tako često dolazila iz Francuske.ˮ “Između ostalog, da. Vi ste mi, naravno, bili na prvom mjestu. No, nisam propustila nijedno sudsko ročište, dok on na puno njih nije došao. Ali sve je to sada iza nas. Danas je on sretno oženjen čovjek, sa suprugom je otvorio restoran i uskoro će postati otac. Hej, pričajmo o nečemu ljepšem!ˮ povukla me s trosjeda. “Idemo van!ˮ Na terasici smo sjele za bijeli plastični stol, pijuckale sok i čavrljale. Zapravo, ja sam pričala kao navijena. Istresla sam sve 134

što mi je palo na pamet. U jednom trenutku sam sva ozarena rekla: “Preksutra mi je rođendan. Jedva čekam!ˮ “Znam, znam! Nego... htjela sam te pitati... zapravo, već sam razgovarala s tvojima... Što kažeš na to da ovoga ljeta dođeš k meni u Pariz?ˮ Ne znam kako sam to uspjela izvesti, vjerojatno sam se prejako odgurnula, no u tom trenutku sam se skupa sa stolcem na kojem sam se njihala prevalila i pala na leđa. “Ema! Ema, jesi li dobro?!ˮ priskočila je i pomogla mi da se ustanem. “Aha, samo me malo bole leđa.ˮ Srećom pa je iza mene bio travnjak tako da nisam zveknula o beton. Ostatak dana sam doslovce proplovila kroz mjesta koje smo obišle. Agencija za prodaju kuća, trgovine, nekakve javne bilježnike i naposljetku groblje. Ondje smo susrele Borisa i njegovu suprugu. Teta je polagala cvijeće na Josipov grob kada su naišli. “Oooo! Koga mi to vidimo?!ˮ lagano šepajući pružio je ruku koju je teta prihvatila. Supruga mu je bila lijepa. “A vidi!ˮ rekao je ponosno pokazujući u smjeru ženinog trbuha. “Za tri tjedna postat ću tata! Sin! Josip! I ovo!ˮ zadigao je desnu nogavicu hlača i pokazao nešto nalik drvenoj štangi. “Čisti medicinski čelik! Ima sve što treba, čak i prste! Kao prava potkoljenica!ˮ “Neopisivo mi je drago, Boriseˮ, srdačno je uzvratila teta. “Ovo je moja nećakinja Emaˮ, ništa manje ponosno rekla je teta predstavljajući me. “Bože dragi, Ema! Ista je ti od prije dvadeset godina!ˮ uzviknuo je. Još su malo pospikali, a onda smo se mi uputile prema Zagrebu. Dan mi je doslovce proletio. U glavi sam neprestano vrtjela film o tome kako ću škvadru oboriti s nogu kad im ka135

žem kako ću ljeto provesti ni manje ni više no na Eiffelovom tornju. Ali neću im to odmah reći. Pričekat ću do ludog dana. Monique! Moram se čuti s Monique! Otkako smo se prošlog ljeta upoznale na moru, čule smo se svega par puta. Naučila me plivati. Zamolit ću tetu da razgovara s njom na francuskom. Ona će to sigurno izvesti bolje od mene. Vidiš kako je svijet mali? Eto mene k tebi, u Pariz!

136

UCJENA

Voyage, voyage! Samo što smo sinoć po povratku iz Virovitice ušle u stan, skužila sam da se nešto gusto događa iza zatvorenih vrata Markove sobe. Baka je naglo odmaknula uho i nasmiješila se osmijehom ulovljenog na djelu. “Bokić! Gdje su ostali?ˮ pitala sam dajući joj pusicu. Slušni aparat je bio na mjestu i vjerno služio svojoj svrsi. Prisluškivanju. “Nekaj se grdo događa s malenimˮ, prošaptala je. “Plačući je došao iz škole.ˮ “Vjerojatno je opet zaradio topaˮ, rekla sam. “Pssst... nekaj goregaˮ, šaptala je. “Nestao mu je mobitel. I moj zlatni broš.ˮ “Ne kužim. Kakve veze ima tvoj broš s njegovim mobitelom?ˮ Sve tri smo prislonile uha na vrata. “Marko, reci gdje ti je mobitel?ˮ čuo se tatin tih, no ozbiljan glas. “I gdje je bakin broš?ˮ pitala je mama. “Ponavljam ti, nemoj da zovem policijuˮ, opet tata. “Ne mogu vam rećiiiˮ, plakao je Marko. “Ubit će me ako vam kažeeem! Rekli su da ću biti cinkaroš, a oni takve ne trebaju u društvu! Uuuu...ˮ tulio je. “E, sada mi je zbilja dosta! Sutra idem ravnatelju!ˮ zagrmio je tata i naglo otvorio vrata. Nas tri smo se doslovno složile jedna preko druge, odgurnuvši tatu koji je zateturao unatrag jedva se održavši na nogama. Tri krivca pokajnički su podigla glave. Iz žablje smo se perspektive susrele sa šest pari širom otvorenih očiju. 137

“Buaaa!!! Mamaaa!!!ˮ raspištoljio se Marko plakati koliko ga je grlo nosilo. Mama ga je držala u zagrljaju strijeljajući nas pogledom. “Ja... nemam riječiˮ, promuklo je izgovorio tata, uzeo ključeve auta i zalupio za sobom vrata stana. U tišini smo se uputile svaka prema svom mjestu počinka. I jedna izgovorena riječ bila bi suvišna. Tišinu je samo na tren poremetio škljocaj bakinog slušnog aparatića. Isključila ga je. Dovoljno je čula.

138

NEZAMISLIVO

Škvadra koja mi dolazi na rođendane još je ona iz vrtićkih dana. Klasika. Maja, Mija i još pokoji uzvanik, ovisno o tome jesam li se u međuvremenu skompala s nekom novom frendicom. I uvijek su to bila druženja u našem stanu, uz brdo sendviča i meni dragu zahericu. No, ovaj put sam bila na mukama. Pozvati Maju ili ne? Mislim... ipak mi je ovo petnaesti roćkas. A opet... toliko je puta bila nepravedna prema meni. Vukla me za nos i šlus! Nema se tu što na finjaka! Joooj! Što da napravim?! Baš mi je to vaganje kvarilo raspoloženje i sve ono lijepo što mi se u zadnje vrijeme dogodilo. A onda, odjedanput, problem se riješio, ne možeš bilivit, sam od sebe! Maja se sama pozvala! No, dobro, uz malu pomoć svoje nove mame. Izležavala sam se u kadi dok se u kuhinji vodio razgovor o prodaji tetine kuće. Svi su graktali, nitko nikoga nije slušao, međusobno su se podbadali (baka je prednjačila, sretna što s povodom može piknuti tatu kako mu, eto, opet Bezuhi rješavaju stambeno pitanje). Tata se branio pravdajući se slabim odazivom kupaca za staru kuću i voćnjak u Slavoniji što su ostali iza pokojnih bake i dide. Zaronila sam glavu u vodu i poželjela nestati kada se začulo zvono na ulaznim vratima. Spas! Samo da nisu Mira i Jura! Ako jesu, ne izranjam više! “Oooo... otkud vi?! E, pa da mije netko rekao...ˮ čula sam mamin iznenađeni glas. A onda, ne samo da sam poželjela više ne izroniti već sam grozničavo stala smišljati kako bih izvukla čep iz kade, uvukla se u slivnik i otplovila daleko, daleko... “Pa eto, odlučile smo se na ovaj korak kako bismo dokazale da smo uspostavile predivan prijateljski odnos!ˮ zacvrkutala je Majina mama. 139

Pazi ti, odlučile su se na ovaj korak. Mora da od ranog jutra obilaze poznanike po kvartovima obznanjujući im kako Maja više ne prima šamare i ne mora usisavati mrvice ispod stola nakon ručka. Dum! Dum! Dum! Mama šakom bubnja po vratima kupaonice. “Ema! Emčiii! Imamo goste! Požuri se, zlato!ˮ viče kao da me doziva s obala Pacifika. “Da! Došla je jedna od Pepeljuginih sestara i zla maćeha!ˮ odgovaram ja. Tišina. “He, he, što kažeš?! Samo da ispereš kosu?! Dobro, zlato, prenijet ću im, a ti se požuriˮ, izglađuje mama situaciju. Otvorila sam vrata i para je suknula u hodnik, što nije omelo tetu Amaliju da se zaleti ravno u ormarić sa šamponima i kremicama. “Koji regenerator koristiš? Imaš li suhu kožu? Oh, Niveino mlijeko za tijelo! Baš sam ga jučer kupila Maji!ˮ U tren sam pomislila kao će se uvaliti u kadu, poistiskati sve kremice, sasuti na sebe sve šampone te začiniti to dobrom dozom Ariela i Lenora. Što joj je? Vrtjela se po kupaonici poput uzbuđene petogodišnjakinje. Smjestili smo se u boravak. Moji nisu znali što reći. Samo smo se pogledavali i glupo se cerekali. Ja nisam željela sudjelovati u cerekanju, već sam otvorenim pogledom strijeljala Maju. Kužilo se koliko joj je neugodno. “Draga Ana!ˮ ponovo je zacvrkutala teta Amalija. “Nisam ni znala što sve propuštam ne družeći se sa svojom curicom! Koliko tajni, snova, maštanja, mladenačkih simpatija... Sve me to vratilo u mladost!ˮ “Vidiš, sve se da riješitiˮ, veselo je dočekala moja mama. “Samo što smo mi toliko opterećeni svakodnevnim obavezama da počesto... ne da nemamo volje, nego nemamo snage za druženje i razgovore sa svojom djecom.ˮ 140

“Znaš... osjećam se krivomˮ, ispod glasa je rekla teta Amalija. Ostali su, isključeni iz razgovora, šutjeli. Svi osim... “I kak se ono riješilo?ˮ Sva teška artiljerija iz naših pogleda potražila je metu u obliku slatke bakice sa slušnim aparatićem. “Aaaa... da... pa... bile smo kod ginekologa. Sreća pa nije ništa ozbiljno... Uostalom, evo, neka cure odu u Eminu sobu pa neka porazgovarajuˮ, sva crvena u licu izgovorila je Majina mama. “I dogovorite se o tajmingu za rođendan!ˮ doviknula je za nama. “Maja smije ostati do pol noći!ˮ slavodobitno je zaključila uvalivši mi je na proslavu, bez pardona. U tišini smo sjedile na podu moje sobe. Maja je cijelo vrijeme gledala u pod. “Čuj... gle... užasan mi je bedˮ, prošaptala je. “Mogu si misliti. Stara te doteglila, ha?ˮ cinično sam pitala. “Daˮ, ogledala se po sobi kao da je prvi put u njoj. Uzela je knjigu s mog kreveta. “Što to čitaš?ˮ “Mi djeca s kolodvora Zoo. Teta Ema mi ju je poklonila.ˮ “Aha, tu sam knjigu vidjela i kod Mije. Jučer.ˮ “Kaj?! I tamo ste bile?!ˮ prasnula sam u smijeh. “Pa vi ste nemoguće!ˮ “Čuj, tebi je sve ovo smiješno. Meni nije. Otkako se dogodilo ono s mojim nestankom, stara se ful promijenila. Stalno me nešto ispituje, gura mi se u sobu, samo bi razgovarala. Ponekad se pitam tko u biti ima petnaest godina. Ona ili ja? Tata kaže kako će se sve srediti, kako joj treba vremena da me upozna. Zamisli... upozna!ˮ nemoćno je podigla ruke. “I zato često pretjeruje.ˮ “I kako je bilo kod ginekologa?ˮ baš me zanimalo. “Onak... u biti, bilo je dobro što se tiče razgovora. Puno sam korisnih informacija dobila. Doktorica je bila super. Samo... pregled je bio užasan. U ž a s a n!ˮ “Ka... kakav pregled?ˮ problejala sam u nevjerici. 141

“Pa znaš!ˮ “Ne znam! Kada sam ja išla na razgovor, nisam morala ni na kakav pregledˮ, rekla sam, a pred očima mi se stvorio onaj grozni krevet-stolac ili kako se već to čudo zove. “I ne namjeravam tako skoro!ˮ brzo sam dodala. “Ni ja više! Barem u idućih deset godina. Fujjj!!!ˮ stresla se. “I bila je lažna uzbuna, ha?ˮ prvi put sam se nasmiješila pogledavši je. Zagrlila me. “Hvala Bogu, je. I znaš, doktorica mi je rekla kako nije neuobičajeno da nama, u ovim godinama, mjesečnica izostane bez nekog osobitog razloga. Mi smo još u fazi razvoja i sve je to normalno.ˮ “Da, kada znaš da nisi bila s nekim.ˮ “Eh, da. A meni je bila frka. Do ludila! I znaš kaj?ˮ uputila mi je zagonetan pogled. “Kaj?ˮ “Matej me pitao da hodamo.ˮ “Da?! A zna li on što ti se dogodilo? Mislim... na frku u kojoj si bila?ˮ “Zna. I bilo mu je jako krivo što mu se nisam obratila. Bilo bi, kaže, bolje to nego što sam radila kino bježeći od kuće.ˮ “Lako je njemu sada to reći. Tko zna kao bi bio reagirao da si mu tada došla i rekla: Čuj, možda sam u drugom stanju!ˮ “Gle, sigurno ne bi bio happy, no sigurna sam da me ne bi ostavio na cjedilu.ˮ “Pa s obzirom da je stariji, možda bi ponudio da ti plati... znaš većˮ, izgovorila sam to i odmah se pokajala. Pretjerala sam. “U svakom slučaju, rekla sam mami kako me pitao za hodanje, a ona je rekla neka dobro razmislim, no da joj se on čini ozbiljan dečko. I da sam zapravo ja ta koja je njega ne neki način iskoristila, i to iz glupe znatiželje. I upravu je.ˮ 142

“Cure, jeste li se dogovorile oko tajminga za party?ˮ pitala je teta Amaliju kuckajući po mojim vratima. “Idemo, Majo, kasno je, zlato!ˮ “Sutra u 18.00 u Garfielduˮ, rekla sam otvarajući vrata. “Ok! Vidimo se! Bye, bye!ˮ I odoše. Nadam se samo da se u pizzeriji neće pojaviti s mamom.

143

NAJBOLJI ROĆKAS DO SADA

Fiju-briju, bokić! Proslavila sam najbolji roćkas do sada! Sve, baš sve je bilo superiška! Kao prvo, bila je subota pa sam mogla spavati do podneva. Na stranu to što cijele noći od uzbuđenja oka nisam sklopila. Pa kako ne bih bila uzbuđena kada mi je ovo prvi roćkas koji ću proslaviti vani u gradu?! U osam ujutro već sam uporno nazivala Miju da potvrdi svoj dolazak. Inače, ona se polako vraća u normalu. Roditelji su joj se i službeno razveli. Tata živi u svojoj kući i ona s njim vrlo rijetko komunicira. Stan je pripao mami koja se napokon sredila. Čekaju da završi školska godina pa da se presele u Zagorje. Tamo joj živi baka, mamina mama, koja je nekada radila kao frizerka i imala salon u svojoj kući. I Mijina je mama završila školu za frizerke pa Mija namjerava nastaviti tradiciju. Stan u Zagrebu planiraju iznajmljivati. Jako mi je drago zbog nje. Moja mama još uvijek malo zazire od mojeg druženja s njom, no s obzirom na sve što je bilo, kaže teta Ema, to je i za očekivati. Roditeljski strah je poseban. No, nije se protivila kada sam joj rekla da sam je pozvala na roćkas. Na mobitel se javila tek oko podneva. Pitala me jesam li normalna što je budim subotom u osam ujutro. Inače jesam, no danas sam sva blesava! Kako se stan budio, tako sam primala čestitke i darove. Od mame i tate putnu torbu na kotačiće. Crvenu, s velikim žutim leptirom. Za put u Pariz. Luda torba! Od bake dvjesto kuna i veeeliku pusu. Draga bakica. Teta Ema mi je poklonila nježan parfemčić i zelenu olovku za oči. Nema frke, neću ponoviti grešku od prije dvije godine. Ona me naučila kako da se lijepo, čisto malo, našminkam. A ova će olovka naglasiti zelenu boju mojih okica. 144

Marko mi je poklonio nastavak svoje drame o ucjenjivanju. Naime, tata je jučer bio kod ravnatelja škole i tamo saznao tko to mog bracu ucjenjuje. Budući da je Marko petaš, a silno bi želio biti barem sedmaš, uporno se ubacivao u društvo starijih. Kada su ovi skužili kako bi malac napravio sve da ga prime u škvadru, dali su se na posao. Uzimali su od njega novce za užinu pa za časopise, da bi na kraju prešli na tehniku. MP3, mobitel, a na kraju bakin zlatni broš. Tu je već i sam Marko skužio da bi moglo biti problema pa se malo nećkao. Onda su mu zaprijetili da ne smije nikome reći što im je sve dao, jer će ispasti cinker, a oni takve ne trebaju. I još su mu rekli da će mu uginuti naša kućna ljubimica, kornjača Kornelija, bude li ih ikome odao. Radilo se o tri osmaša koje osobno znam, a koji nisu znali da mi je Marko brat. Uglavnom, tata je razbio organizaciju i sve uzete stvari su vraćene, dok se Marko vratio u svoj ranopubertetski svijet. Ipak je tamo najsigurniji. Popodne sam se našla s Tomislavom. I on dolazi na party, naravno! Prošetali smo se do parka gdje smo sjeli na naslon naše klupe. Stopala smo, iako nije pristojno, stavili na dio za sjedenje. “Na ljeto idem u Pariz.ˮ Izgovorila sam to baš u trenutku kada je iz džepa jakne izvadio u zlatni papir umotanu kutijicu. Dok mi ju je pružao, vidjela sam kako mu ruka podrhtava. “Kako? Zašto? Kome?ˮ “Teti Emi, ludice! Vratit ću se, ne boj se!ˮ uzviknula sam veselo. No, on se više nije smiješio. Pognuo je glavu, a ja sam, ne znajući što bih, stala razmatati dar. U kutijici je bio srebrni lančić na kojem je, umjesto privjeska, lijepim pisanim rukopisom po sredini bilo ispisano moje ime. Nisam mogla zadržati suze. Čvrsto sam ga zagrlila, pri čemu smo izgubili ravnotežu i prevalili se na leđa. Sreća me i ovaj put poslužila pa smo pali na travu. Ostali smo tako ležati držeći se za ruke. “Ma baš sam blesav! Sorry, nisam se snašao. Iznenadila si me.ˮ “I mene je tetin poziv iznenadio. Ne ljutiš se valjda?ˮ pitala sam u nevjerici. 145

“Ma ne! Naravno da ne! Samo... falit ćeš mi.ˮ “I ti meni.ˮ I fakat je tako. Svaki slobodan trenutak provodimo skupa. Moja mama kaže da smo kao prst i nokat. A baka ga stalno hvali, kako je pristojan i pametan dečec. Hmmm... kao da ja to ne znam. Pridigli smo se u sjedeći položaj. Zakopčao mi je lančić. “Ovo je od mene i mojih...ˮ Znali su koliko mi je debeo vrat. Nije me zadavio. Umjesto toga, dao mi je poljubac. Pravi. I nije ni izbliza bio onako traljav i trapav kao onaj prvi. Osjećala sam kao da mi se onaj žuti leptir s moje putne torbe spustio na usne. Možda i je. Pa drugi svibnja je! Leptiri lete, lete...

146

KAD IMAŠ PETNAEST

Ne mogu ti riječima opisati uzbuđenje kojim sam se spremala za odlazak na proslavu rođendana. A kada me teta Ema našminkala, bila sam doslovno na sedmom nebu. Pogled nisam mogla odvojiti od ogledala. Zar sam to ja?! I nisam samo ja ostala zatečena. Mama je stajala na vratima kupaonice prateći situaciju. Kada je ugledala rezultat tetine radionice, nije mogla suspregnuti suze. “Moja djevojčica. Moja velika djevojčicaˮ, ponavljala je. Nije se usudila zagrliti me, da mi ne pokvari look. Baka je stavila naočale. “Prava Bezuhica!ˮ ponosno je prokomentirala. A tata je, kada se pojavio s ključevima auta u ruci, zastao i dugo me promatrao. “Ista Emaˮ, izgovorio je kao očaran, misleći na tetu u mladim danima. Marko se pojavio iz svoje sobe. Zafućkao je. “Da te sada vidi škvadra iz mog razreda!ˮ “Kaj bi bilo? Predložili bi Podravki da mi fotku stavi na kutiju od Čokolina? Tata i ja smo se, ruku pod ruku, uputili stubištem prema dolje. Ispred zgrade nas je čekao Tomislav. Osjećala sam se poput mladenki iz američkih filmovima. U Garfieldu je društvo već bilo na okupu: Maja, Mija i Tereza. Bilo mi je drago što je Tereza došla. Tata će je nakon proslave vratiti kući autom. Moj tatek. “No, nazdravimo slavljenici!ˮ uzviknula je Mija, na što su ljudi za susjednim stolovima okrenuli glave prema nama. “Pssst... daj, šuti!ˮ munula sam je nogom ispod stola. Bio mi je užasan neugodnjak. 147

Tek sam tada skužila kako Tomislav nije izustio ni riječi, osim što je pred zgradom pozdravio mog tatu. “Što ti je? Zašto samo šutiš?ˮ upitala sam ga. Crveneći se, pognuo je glavu. “Ni... nisam te navikao viđati ovako... lijepu... hoću reći... našminkanu.ˮ “Ma daj! To je samo zelena olovka za oči i podignuta kosa.ˮ “A nisu ni maškare!ˮ dodala je Mija misleći na onu nesretnu tekmu na kojoj sam se zbrukala. Prasnuli smo u smijeh, a atmosfera se popravila za 360°C. Pričali smo o svemu, prisjećali se raznih ludosti i do suza se smijali. Pizza je bila odlična, a događaj večeri kada je konobar donio na stol zahericu. U čudu smo se pogledavali. Otkud zaherica u pizzeriji?! “Torta je za slavljenicuˮ, ljubazno je objasnio dečko. “Tvoj tata ju je danas donio i zamolio da je poslužimo tijekom večeri. Pa sretan ti rođendan u ime naše pizzerije!ˮ Ovo je bilo previše. Rasplakala sam se. Koliko divnih dragih ljudi ja zapravo imam oko sebe. Polako smo jeli tortu, pijuckali sok i zabavljali se. “Mija, zbilja, što je s onim tvojim susjedom koji je bio u komuni na odvikavanju?ˮ pitala je Maja. “A ništa. Mislim... ništa dobroga. Po zgradi se priča da je u bolnici, da je navodno HIV pozitivan. No, to su samo priče. Ali ne bi me čudilo da je istina.ˮ “Prestrašno!ˮ prenerazila se Maja. “Čula samˮ, dodala je Tereza, “da se narkomani HIV-om zaraze preko igala. Ono... međusobno izmjenjuju pribor za drogiranje, a nikada se ne može znati je li tko od njih zaražen.ˮ “A navodno se zaraze i bolestima jetre. Hepatitisomˮ, dodala je je Maja. Pretresli smo sve teme, koliko smo znali, o ovisnostima. Na kraju je Tereza rekla: 148

“Moj tata je bio kronični alkoholičar. Godinama. Sada ima cirozu jetre. U bolnici je i liječnici kažu da se najvjerojatnije neće izvući.ˮ Njezina me iskrenost i otvorenost ostavila bez teksta. Ljudi obično skrivaju takve teške obiteljske situacije, no ona je otvoreno progovorila o svojoj. Hrabra je. I super je frendica. Kako je večer odmicala, sve smo se bolje zabavljali. A onda je Tereza pogledala na sat i rekla kako, nažalost, mora ići. Nazvala sam tatu pa smo pošli van čekati ga. Kada sam htjela platiti, dečko na blagajni mi je rekao: “U redu je. Tvoj tata je rekao kako će on platiti. A ovih zadnjih pet Cola ide na račun pizzerije.ˮ Osjećala sam se poput princeze. Drugi su sve organizirali, ja sam samo slavila. Tako je to kad navršiš petnaest! Vani smo sreli Mateja. “Što on tu radi?ˮ pitala sam Maju. “Čeka meneˮ, odgovorila je mirno, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. “Mooolim?! Hoćeš reći kako je on tu cijelu večer stajao dok smo mi unutra tulumarili?!ˮ “Pa da. Bio mu je bed biti s nama kad nije bio pozvan.ˮ Nisam mogla k sebi doći. Upravo onako kako je teta Ema rekla kada sam joj pričala o njoj: Ona je jednostavno takva. I ostat će takva ukoliko je život ne promijeni. Ili tu činjenicu prihvati ili vam se putevi razilaze. Mislim kako su naši putevi na dobrom putu da se raziđu. Ona će mi i dalje ostati frendica iz vrtića i osnovne škole, ali frendica s mekim F. Nikada takva kao Mija ili Tereza koje su mi bile, a voljela bih da i dalje ostanu, frendice s tvrdim F. Za cijeli život.

149

LUDI DAN

Ludim danom ti se kod nas obilježava završetak osnovne i srednje škole. Zadnji dan nastave. Kako sam ja osmi razred, znači da sam uspješno završila osnovnu školu. Kao privilegij, nastava nam završava tjedan dana ranije no mlađim (m)učenicima. Slavi se naveliko! U školi je sve u znaku nas odraslih! Mlađi nas sa strahopoštovanjem pozdravljaju, s divljenjem gledaju i brišu u svoje učionice kako ne bi bili zasuti brašnom. Profesori se također vesele jer su se riješili još jedne generacije živcokljucaša. Dan koji je sam po sebi lud, ja sam se potrudila učiniti još luđim, obznanivši cijelom razredu sretnu vijest o svom putovanju u Pariz. Neki su ostali zatečeni, neki me nisu ni čuli od glazbe koja se nemilice slušala, od nekih sam primila iskrene čestitke. A bilo je i onih koji nisu uspjeli sakriti zavist. “Super!ˮ oduševljeno me zagrlila Mija. “Bravo! Jako mi je drago zbog tebe!ˮ veselila se Tereza. “U Pariz?! Pa ti ne znaš beknuti na francuskom!ˮ sarkastično se nasmijala Maja. “Pa ni ne treba znati kako bi otišla teti u posjet!ˮ uzvratila joj je Mija. “Uostalom, svakodnevno pričanje na francuskom najbolji je način ga da nauči! Ha, ha, ha, ž’ tem, beee! Nakon svakodnevnog frenč bekanja, moraš ga naučiti, nema ti druge!ˮ “Ma pusti je, ne dozvoli da ti svojim zlobnim komentarima pokvari danˮ, šapnula mi je Tereza. Kući smo odlučile ići duljim putem, kroz park, kako bismo izbjegle zasipanje brašnom. Dok smo se nas tri glupirale i smijale, Maja je ozbiljne face šutjela. “I kada putuješ?ˮ upitala me Tereza. “Za otprilike mjesec dana, petnaestog srpnja. I to sama!ˮ 150

“Sama?! Misliš onako, ti sama u avionu? ˮ uzbuđeno je pitala Mija. “Da! Sama samcata. Nosit ću nekakvu ogrlicu oko vrata, s karticom na kojoj će pisati moje ime. Prvo će me na Plesu preuzeti domaćica na kopnu i predati me domaćici u zraku, tj. stjuardesi koja će brinuti o meni tijekom putovanja. Tako to rade s onima ispod 16 godina. Tamo će me, na golemom aerodromu Charles De Gaulle, čekati teta. To je po veličini drugi aerodrom u Europi!ˮ osjećala sam kako rastem od sreće. “Baš poput ovce! Još ti samo, uz onu ogrlicu s imenom, zvonce trebaju svezati oko vrata! Ha, ha, ha!ˮ smijala se Maja. Zastale smo i u čudu je pogledale. Otkud toliko zlobe?! No, nije se ona dala smesti. Pogledavši na mobitel, rekla je kako ima važnog posla, okrenula se i bez pozdrava odjurila. Teta Ema je itekako bila u pravu. Ona je takva i tu pomoći nema. Teta je, nakon što je za mene rezervirala avionsku kartu, jučer otputovala za Pariz. Obećala je kako će u najkraćem mogućem roku nazvati Monique. Čekam vijesti i veselim se susretu s mojom francuskom prijateljicom!

151

U ČEKANJU NA LET

Na-na, na-na, kao na iglama sam ti ja! Nećeš vjerovati koliko čovjek posla mora obaviti prije odlaska na put! Obavijestiti o putovanju koga god se sjetiš, zanimalo to njih ili ne. Neka znaju, za svaki slučaj! Napraviti sto i ne znam koliko popisa garderobe koju misliš ponijeti. Muka je to! Svaki mi se popis prvo čini ok, da bih kod provjere skužila kako još nešto fali ili kako bih nešto trebala izbaciti. Ormar mi izgleda kao da su tri atomske bombe grunule u njega. Jučer sam otišla do Mije koja preksutra putuje u Zagorje. Tamo se upisala u školu za frizerke. Mama joj je dala otkaz na radnom mjestu i počela s uređivanjem salona u bakinoj kući. U biti, to će od sada biti i njihova kuća. Sretna sam zbog nje. Drago mi je što je opet postala ona stara Mija, vesela i hihotava. S tatom se srela samo nakratko, kako bi se pozdravili. Tereza i ja smo se upisale u jezičnu gimnaziju. Naravno da sam se uspjela upisati! Zar si sumnjao?! Bila sam među prvih deset na listi primljenih! Moji su prihvatili moj prijedlog da Tereza ljetuje s nama u Puntu, čemu se, na njezinu i moju veliku radost, njezina mama nije protivila. Idemo čim se ja vratim iz Francuske. Jupiii!!! Ovo će biti nezaboravno ljeto! Teta Ema je javila radosnu vijest kako je uspjela razgovarati s Monique. Ova se raspametila od sreće čuvši da dolazim u Pariz i rezervirala me za sebe. Teta kaže kako su joj roditelji krasni ljudi, sretni što će me imati prilike ugostiti u svojoj kući. Ono malo slobodnog vremena provodim s Tomislavom. Za ovo kratko vrijeme upoznali smo se bolje no svih onih mjeseci otkako smo skupa. Sate i sate smo zajedno, a kada dođem kući, šalje mi mobitelom poruke. Čak je rekao kako ozbiljno razmišlja o tome da ponovo otvori profil na fejsu, kako bismo bolje mogli 152

komunicirati za vrijeme mog boravka u Parizu. Kada sam to ispričala mami, rekla je kako to baš i nije dobra ideja jer u Pariz idem kako bih što više toga vidjela, zabavila se i opustila, a ne kako bih dane provodila na fejsu. “Pa ne rastajete se na godinu dana! Trebao bi imati malo više povjerenja i strpljenja. Što bi bilo da on nekamo putuje, a ti ostaješ u Zagrebu? Porazgovaraj s njim o tome. Ah, ti muški...ˮ U svom tom muvingu promakla mi je bakina snuždenost za koju sam mislila kako je posljedica mog skorog putovanja. Bilo je i toga, no još je nešto mučilo moju bakicu. U par navrata znala sam je zateći kako zamišljeno gleda kroz prozor. Prestala je dijeliti savjete ukućanima. Čak ni na tatu više nije reagirala. “Što je, baka? Što ti je?ˮ pitala sam je ozbiljno zabrinuta. Nije valjda bolesna, a da nam to taji? Zagrlila sam je i utisnula bezbroj poljubaca u obraz. “Ah, ništaˮ, pogledala me. “Ništa i svašta!ˮ “Kako to misliš? Boli li te što?ˮ “Hm... boli... Znaš, kada smo Zlatko i ja započinjali vezu, mislila sam kako je jedan od rijetkih pedantnih i urednih muškaraca. Gospodin u svakom pogledu.ˮ “Pa zar nije?ˮ “Ha, je... mislim, je gospodin, samo... Pravi gospodin bi trebao na početku ozbiljne veze pokazati svoje pravo lice! Mi smo prestari da bismo se igrali igre pogađanja!ˮ “???ˮ “Ispostavilo se kako Zlatko ne posprema svoj stan! Mislim, ne posprema ga on! On samo kuha, dok sve ostalo obavlja jedna gospođa koja jedanput tjedno dolazi pospremiti. I to već godinama, otkako je ostao udovac.ˮ “A on je tebi rekao kako sam posprema?ˮ pitala sam sumnjičavo. “Neee! Nije on to nikada rekao! Ja sam ta koja je mislila da je tomu tako.ˮ 153

“Značiˮ, rekla sam polako, “ti si to sama zaključila, ne znajući pravu istinu.ˮ “Heh, tko bi to znao?!ˮ “I gdje je tu problem, baka? Pa on je ipak stariji gospodin, nije on za obavljanje kućanskih poslova.ˮ “To mi je i on neki dan rekao! I kako je više umoran od dolazaka spremačice dva puta tjedno, uštogljenog ponašanja, glumljenja finoće. Kaže kako me primijetio još lani, dok sam s Mirom stajala pred našim ulazom obučena u staru trenirku, s viklerima na glavi. Pomislio je kako bi s tako običnom osobom bio sretan.ˮ “A što ga je priječilo da ti onda da do znanja kako mu se sviđaš?ˮ “Jura!ˮ rekla je ljutito. “Mooolim? Pa ne bi susjed Jura...ˮ “Da se razumijemo: nije Jura njemu ništa govorio, već je Zlatko mislio kako između nas ima nečega.ˮ “A sviđao ti se Jura, jel’ da?ˮ “Ha... ne znam ni sama. Otkako sam ostala udovica, prije sedamnaest godina, nisam doživjela da se netko zanima za mene. Jura je bio prvi. Nisam se snašla! Sva sam se izgubila! I onda je on otišao Miri! Eto!ˮ “Znaš što, baka? Nije još sve propalo. Obuci staru trenirku i gibaj Zlatku! Vidjet ćeš kako će mu biti drago što te vidi u tom izdanju!ˮ zagrlila sam je. “A vikleri? Da si i kosu nafrčem?ˮ E, tu sam pukla od smijeha. “Ma ne! Samo budi prirodna!ˮ “Oh, hvala Bogu pa više ne moram trpjeti one salonke na nogama. Nažuljale su me k’o sam vrag! I još se on čudio kako ne želim s njim u šetnju. Pa tko bi izdržao hodati u onako krutim cipeletinama?!ˮ 154

U trenu je bila u trenirci i tenisicama. Izlazeći iz stana pjevušila je: “Ja ljuuubim...” Mama je zastala noseći oprani veš iz kupaonice, zakolutala očima i rekla: “Blago njoj!ˮ

155

LETI, LETI!!!

Dragi prijatelju! Kucnuo je, evo, čas kada ću konačno imati prilike vidjeti tvoj rodni grad. Pariz! Sutra u 9 sati imam let, no moram biti tamo sat vremena ranije zbog nekakvog čekiranja. Iako mi se sve ovo čini kao san, san mi nikako ne dolazi na oči. Toliko sam uzbuđena da ni putnu torbu nisam uspjela sama do kraja spakirati. Vidjevši kako se beskorisno motam po svojoj sobi i kupaonici, mama je odlučila uzeti stvar u svoje ruke i potrebne stvari ostaviti, a suvišne maknuti iz torbe. Mislim kako mi je nakon toga prtljaga bila lakša oko 2 kg. Tijekom dana sam dobila hrpu poruka u kojima mi škvadra želi sretan put, dobar provod itd. Čak su se Mira i Jura došli pozdraviti sa mnom i tutnuli mi dvjesto kuna u ruku. Da mi se nađe. Posebno me razveselio Mijin poziv. Vidim kako joj je drago zbog mene. Pitala sam je zna li što o Maji. Rekla je kako su se od kraja školske godine čule svega jedanput. Maja kao Maja. Upisala se u matematičku gimnaziju, hoda s Matejom, a ljeto će provesti u Zagrebu. Za mene nije pitala. Bakica nam je, doslovno, u sedmom nebu. Hvalila se sinoć kako je dobar grah sa zeljem skuhala Zlatku. Dva puta je grabio, čak je kruhom tanjur pomazao. Dala nam je do znanja kako ozbiljno razmišlja o Zlatkovoj ponudi da se, kada se proda teta Emina kuća, a mi kupimo veći stan, preseli k njemu. Teta Ema je predložila tati da će mu posudi nešto novaca kako bismo prodali ovaj, a kupili si veći stan. Tomislavu se baš i nije dopao moj negativan odgovor u vezi s njegovom odlukom da si ponovo otvori profil na fejsu. No, to ga je držalo desetak minuta, nakon čega je sve opet bilo ok. Mama 156

kaže kako je moje putovanje zapravo mali test za našu vezu. Ako ostanemo skupa, još ćemo se puno puna razdvajati. “Veza se temelji na povjerenjuˮ, kaže. I on će doći na aerodrom, obećao je. Vjerujem kako neće prespavati moj odlazak. Marko se prilično promijenio u kratkom vremenu. Nekako se izdužio, osobito u nogama. Baš je smiješan. Vidim kako bi rado i on u Francusku. No, teta Ema je obećala da će mu dvije godine, kada bude malo stariji (i ozbiljniji, ha, ha, ha), omogućiti da i on vidi Pariz. Poslat ću mu razglednicu! Već je skoro ponoć, a ja ne mogu zaspati. Kad će jutro? Da konačno sjednem u Air Franceov avion, svežem pojas i uzviknem: “Leti, leti, Emaaa!!!ˮ

157

O AUTORICI LJILJANI JELASKI

Rođena sam 1964. u Bačkoj gdje sam se i školovala. Pisanjem sam se počela baviti još u osnovnoj školi. Većinom su to bile pjesmice primjerene mojim tadašnjim godinama, a koje su redovito objavljivane u školskim novinama. Prva ozbiljna nagrada došla je kada sam bila u drugom razredu srednje škole. Osvojila sam drugo mjesto na tadašnjem republičkom natjecanju pjesnika srednjoškolaca. Do sada sam objavila jednu zbirku poezije za djecu: Vesele boje, tvoje i moje, za koju sam osvojila književnu nagradu Albatros 2013. godine. Objavljujem na portalima namijenjenima djeci. Uz poeziju, pišem i kratke priče za djecu i igrokaze. Zaposlena sam u Uredu državne uprave Sisačko-moslavačke županije. Majka sam dvojice odraslih sinova. S obitelji živim u Petrinji.

158

VODIČ ZA RODITELJE

Roman Ljiljane Jelaske Leti, leti prati jednu godinu u odrastanju četrnaestogodišnje Eme iz Zagreba koja živi s mamom, tatom, bratom Markom, bakom Barom i kornjačom Kornelijom u malom stanu u jednom sasvim običnom dijelu grada. Pisana kao dnevničke crtice što ih je Ema namijenila svome francuskom prijatelju (odnosno, fiktivnom liku, djelomično zasnovanom na njezinoj fascinaciji Francuskom), ova je priča tim autentičnija jer se mlada Ema suočava s izazovima odrastanja ispisanim jezikom koji odiše svježinom i koji mladom čitatelju (naime, knjiga je namijenjena predadolescentima i mlađim tinejdžerima) u obliku romana odašilje poruke o odrastanju koje, pogađate, nije nimalo lako: adolescentske ljubavi, obiteljski odnosi, odnosi braće i sestara, odnosi s prijateljicama koje su uvijek najbolje prijateljice da bi čas kasnije postale bivše najbolje prijateljice, odnosi prestiža u razrednom/školskom društvu, ima tu i malo naguravanja oko najbolje markiranih djevojčica u razredu i onih koje ne mogu pratiti trendove, a puno je i onih koji će skupocjene krpice uzeti na Diners na 12 rata... Ljiljana Jelaska zna da se djevojčice suočavaju s prvim seksualnim, čulnim iskustvima, s iskustvima upadanja u loše društvo, s raspadom obiteljskih veza (i to u nekoliko planova), obiteljskim tajnama, pa čak i onim traumatičnijim iskustvima poput bolesti (rubno čak i nasilja) u obitelji. No, nemojmo očajavati, to je sve život. Autorica će ovu priču, koja ponekad nalijeće i na ovakve životne situacije, rasplesti na način da mladom čitatelju ostavi nadu u život te vjeru u pravdu i ljubav nepoljuljanima. Štoviše, Ljiljana Jelaska će svim ovim životnim temama pristupiti na način da je to neophodan dio odrastanja, da su bedovi, loši trenuci, u stalnoj izmjeni s onim lijepim, ugodnim, izazovnim i očaravajućim trenucima kada vas život na neki način nagradi, pa će tako Ema 159

na kraju poletjeti za Pariz Air Franceovim avionom i ljetovati u Puntu sa svojom novostečenom prijateljicom Terezom. Ulazi ovaj roman i u neke druge sfere, ima tu i one društvene kritike sadržane u epizodi o revoltiranoj mami koja ne dozvoljava da se na satu govori o HPV-u ili HIV-u jer su teme nepogodne, ali je jednostavno vrijeme na strani mladih kojima su bezbrojna znanja dostupna na divlje, na ulici, na netu, na Facebooku (dobre su miniepizode s prekidanjima prijateljstava na društvenoj mreži), ima tu i bullyinga, dobro skrivenih lovaca na djecu (to su nekad bili stričeki s bombonima, a danas su hipersenzibilni Luzeri na fejsu koji dobro razumiju njihove probleme) i priča o netoleranciji, a na roditeljima je da se prilagode i da sudjeluju u odrastanju svoje djece, ne oslanjajući se samo na primjere svojih roditelja, već prije svega uzimajući ozbiljno razgovore sa svojim adolescentima koji, naravno, traže i zapitkuju stvari koje su i neugodne. Ljiljana Jelaska ni u jednom trenutku ne mijenja svoj narativ pa nam Ema uvijek izgleda kao djevojčica upravo u tim godinama, ne upada se u zamku nasilne poučnosti na račun teksta, a samim time čak i one zapravo potrebne didaktičke epizode izgledaju posve integrirano u roman. U tom je smislu Leti, leti pogodan roman za izborni lektirni naslov u osnovnim školama (od 4. do 6. razreda), a u određenom je smislu možda i korisniji (recimo to tako mladim) roditeljima koji jednostavno ne razumiju što se to događa njihovoj kućnoj princezi koja sada odjednom postaje kmica i durica, odjednom se više ne mazi s roditeljima i odjednom je postala kapriciozna i loše volje. Milan Zagorac

160

MOZAIK ODRASTANJA

Leti, leti je prekrasna knjiga za mlade koju bih slobodno nazvala mozaikom odrastanja. Kroz male bilješke koje podsjećaju na dnevnički zapis upoznajemo djevojčicu Emu i njezinu obitelj. Sve te sličice, odnosno priče ispričane iz perspektive djeteta, i pisane su kao da ih je pisala Ema, na onaj naivan i radoznao način, kako to znaju samo djeca i mladi. Istovremeno su tople, osvajaju, izazivaju smiješak, ali i tjeraju na razmišljanje. Autorica Ljiljana Jelaska ovim je načinom pisanja u potpunosti pronašla sebe. Svima koji znaju ponešto o dječjoj psihologiji bit će jasno da je priče pisala ne samo kao vrstan pisac već kao i dobar poznavatelj djece. Biti pisac je lijep, ali rudarski posao, a pisati o djeci i za djecu još je teže. Priče i romani kakve su čitale generacije djece prije pedeset, trideset, pa i manje godina nisu više jednaki onima koje danas djeca žele čitati. U trendovskoj utrci knjiga koje su u posljednje vrijeme preplavile svjetsko tržište, ovakva knjiga pravi je biser. To ne znači da sve one druge treba zanemariti. Naprotiv. Čitanje oplemenjuje, a čitanje dobre knjige to čini još i više. Pa iako generacije odrastaju, mijenjaju se, dolaze nove i opet nove, svima njima uvijek ostaje nešto zajedničko – želja za pripadanjem, za prihvaćanjem njih koji se svakodnevno mijenjaju. Djeca, kao i svi ostali koji to više nisu, žele ljubav. Neki to lakše postižu, neki teže, ovisi o tome koliko su i roditelji uspjeli odrasti uz svoju djecu, koliko su i sami spremni mijenjati se. Iz tog razloga preporučila bih da ovu knjigu ne čitaju samo djeca i mladi već i njihovi roditelji, jer u današnje vrijeme kada smo svi podređeni žurbi koju nameće tempo života ili smišljamo kako preživjeti, nažalost, mnogi roditelji zaboravljaju da sve što oni proživljavaju jednako tako proživljavaju i njihova djeca. I da će 161

im se ono što sada daju svojoj djeci, ne mislim na materijalno, vratiti na jednak način. Kroz ovu knjigu pružit će im se prilika da i vlastitu djecu vide i dožive iz jedne drugačije perspektive. Nekima možda da se sjete sebe dok su i sami bili u tim godinama. Najveća pogreška mnogih roditelja je govoriti djeci: A kad sam ja bio u tvojim godinama... Vremena se mijenjaju, sve se mijenja, cijela nametnuta nam psihologija društva je takva da se moramo prilagođavati i mjesta za usporedbu više nema. Bit ću slobodna i ovdje dodati svoju izreku: Djeca će te pamtiti onakvog kakav si bio, a ne onakvog kakvog želiš da te pamte. No, da se vratim pričama. Ovo je priča o Emi, a mogla je to biti i bilo koja druga djevojčica, neko drugo ime, bilo koja od onih koje sjede negdje među nama. Djevojčica iz razreda, škole, susjednog stana ili dvorišta. Sve priče su povezane finom niti svakodnevnih obiteljskih događanja, onih malih nesuglasica do kojih dolazi među braćom i između roditelja i djece, jer, na kraju krajeva, nitko nije savršen. Svi mi ponekad imamo bolje ili lošije dane. Priče izuzetno dobro obuhvaćaju različite teme kao što su prve ljubavi, moda, škola, život u obitelji, prva iskušenja – cigarete i alkohol te njihove loše posljedice, fizičko uspoređivanje s vršnjacima ili modnim ikonama, želja da se bude bolji i, napokon, sazrijevanje. Ljiljana Jelaska je na izuzetan način prikazala kako djetinjstvo, odrastanje i sazrijevanje mogu biti više ili manje bolni, ovisno o onima koji djeci moraju pomoći na njihovom putu prema odraslosti. Priče su poučne, ali se ne nameću, lepršave su, što im daje posebnu kvalitetu i šarm. Sve je često protkano finim humorom pa će čitatelji sigurno uživati. Ja jesam. Sve su priče toliko životne da čak i sada, kao odrasla osoba, u svakoj od njih mogu pronaći sebe. I sama, kao pisac za djecu, mogu poželjeti da nam Ljiljana uskoro dođe s još ponekom knjigom za mlade, jer dokazala je da to može i da to radi veoma kvalitetno. Sonja Smolec 162

163