Milan Zagorac: Objava po povratku iz crne šume

Izdavač Studio TiM, Rijeka Vlatke Babić 2 Urednici Dunja Matić Mladen Urem Lektura i korektura Nataša Tićak ISBN 978-953-7780-49-4 © Milan Zagorac, 2015.

Milan Zagorac

Objava po povratku iz crne ĹĄume simboli vjeÄ?nog sazrijevanja

[studio TiM]

Rijeka, 2015.

sadržaj Prije predgovora 7 Predgovor: zašto ova knjiga? 9

1. Može li Kamov promijeniti život? 15 Zašto se mora dogoditi transformacija svijesti 21 Istina je dostupna tek u nama 25 Transpersonalna iskustva 29 O sreći i o patnji 31 Transformacija će biti grčevita, ili je neće ni biti 34 Za lakše razumijevanje i čitanje 37 Nevidljivi anđeoski gradovi za putnike namjernike 38

2. Vrijeme striženja ovaca 43 Sindrom Viktora Pelevina 45 Sveta knjiga za spas vukodlaka i bezrepih majmuna 49 Thomas Pynchon me opet naveo na svoj trag 54 Promjena paradigme (gotovo) svega 56 Crna kula 68 Problem promatrača ili čudesna petlja? 71 Ekologija svijesti 77 Popravljanje svijeta 80

3. Crna šuma 83 Pisac treba duboko potonuti e da bi se uzdigao i prenio poruku 87 „Zavidio sam onima koji su mogli vjerovati u Boga“ 89 Plašt Dina Buzzatija 90 Tjeskoba vremena Roberta Vrbnjaka 92 Depresija 95 Uškopljeni – kratka prozna parabola 97 Gospodar lutaka obješen o vlastite konce 102 O muškarcima i ženama koji nikada ne odrastu 107 U slavu očeva i sinova 109 Peri algeos ili O boli 111 Krivnja 115 Stvari dolaze u život baš kad nam trebaju 117 Indulgencije 119

objava po povratku iz crne šume

Bolesna ruža Nade Grubišić - cvijet na rubu svijeta 122 Tibetanska knjiga mrtvih 125

4. Transdimenzionalno 131 Čitajte djeci bajke 135 Alkemija 139 Pisac kao prorok 141 Karmička i psihološka astrologija – alat oslobađanja mitskog junaka 144 Kako iskazati neiskazivo 153 Dva (ne)slučajna autora struje svijesti koja čini život Melinda Kostelac i Florian Hajdu 155 Književnost kao ispisivanje novoga mita 158 16. lipnja 2013., Bloomsday u Trstu 160 Zašto pisati u ovako odvratnom vremenu 164 Književnost koja je već sve rekla 168 Kako ili, još bolje, zašto spasiti korumpirani svijet?

Bela Hamvas, Scientia Sacra II, Kršćanstvo 171 Kralj Isus182 Evanđelje po Korinu 186 Dva kratka blinka o sudbini čovjeka u današnjem trenutku 194

5. Na kraju, koji je smisao svega toga 197 Dodaci 203 1. David Bohm i holokoncepcija 205 2. O Višnji Machiedo 209 3. Celine i putovanje nakraj noći 211 4. Mladen Urem i sinteza Rijeke na Kamovljevom tragu 214 5. Zašto je važan Rival 222 6. Reinkarnacija, metempsihoza, transmigracija duše 225 7. Brisanje. Raspad 227 8. Depresija 229 9. Kralj Edip i Drvo života 231 10. Boginja Kali 235 11. R. A. Schwaller de Lubicz 237 12. M. Blecher i nadrealizam 240 13. François Laruelle 243 14. Peter Russel o svijesti kao bitnoj kvaliteti svemira 246

Bilješke 249

5

Ja, Čuang Čeu, sanjao sam jednoć da sam leptir, da letim od cvijeta do cvijeta baš kao leptir. Bio sam svjestan samo svoga leptirskog zadovoljstva, a nisam uopće znao da sam Čuang Čeu. Najednom sam se probudio, ležeći kao ovaj isti ja. Sada ne znam, jesam li onda bio čovjek koji sanja da je leptir, ili sam sada leptir koji sanja da je čovjek. (Čuang Tse, 3-4. st. pr. Kr.)

objava po povratku iz crne šume

Prije predgovora

L

judi znaju nešto: nema temelja.

Nitko im to nije rekao, ali osjećaju. Ne treba biti previše pametan da se shvati: ništa izgrađeno od ničega da bi bilo nešto. To je Joyce. To je i vjera. Vjera je temelj i stup po kojem se „ništa“ može oblikovati u „nešto“. Vjera je čak i vjera u materiju, ali ona ima, kao i, recimo to tako, religijska, konfesionalno uređena vjera, svoja ograničenja. Sve ostalo su gluposti. Bavljenje materijom je kao bavljenje detaljem slike na televizoru. Ne na televiziji, ne emitiranjem, ne produkcijom, nego kao da gledatelj gleda ekran i misli da je to stvarnost. To je materijalno. To je pogreška naše percepcije. Ona nas zavodi na tzv. logičan i zdravorazumski put, no on je utvara. Vjera je utemeljena na unutrašnjem vođenju, ne na utvari. Vjera je u nama i ona nas čuva od ništavila. Vjera nije samo religija. Vjera nije samo crkva, obredi, ispovijedi, strah, otpuštanje, pričest, pomast. Vjera je duboki unutrašnji osjećaj temelja i smisla.

Kao pisac govorim u svetim znakovima, ali mislim da nisam svet. Mislim da nisam ni proklet, ali nisam ni svet. Za „biti u svijetu“ ne možeš biti ni svet ni proklet. Ako si svet, ne živiš u svijetu, ako si proklet, opet si izgnan. Za govoriti drugima moraš biti u svijetu. Moraš biti dio svijeta. Mislim da mi je samo dana moć riječi.

Pisac jest prorok. Pisac je najbliže onome što je bio kovač, rudar, alkemičar. On je ono što je bio čarobnjak sa šiljatom kapom sa zvijezdama, ali istovremeno i pomaknuta luda kojoj mačka grize nogu i koja ide za zvijezdom prema provaliji. Pisac je bio na dnu, on je potonuo u ludilo, ispod ludila, u mrak, u mračnu šumu, ušao je u mračnu kulu, u vječnu tamu, ne bi li iz nje donio nešto što nitko ne 7

milan zagorac

spoznaje, većina ne razumije. Pišeš za one koji još ne znaju. Za one uspavane u hologramu - izgleda je to i najtočniji opis - hologram baždaren na tri dimenzije, ostale nismo u stanju ni prispodobiti (vidjeti Dodatak 1.). Nesvjesni bog je iza svega, a čovjek, svjestan i savjestan, ima misiju da ga mora osvijestiti. Ne samo neki čovjek, nego svaki, ama baš svaki čovjek. Ukoliko se to ne dogodi, čovjek je propao, a nesvjesni bog će sa svim svojim imanentnim punomoćima odabrati sljedećeg kandidata. Jedino što čovjek na tom putu treba činiti jest ustrajati i slijediti svoje djelo. A za to mu treba priprema.

8

objava po povratku iz crne šume

Predgovor: zašto ova knjiga?

O

vu sam knjigu započeo s vrlo jednostavnom namjerom da sam sebi pomognem u bilježenju kako onih važnijih, tako često i svakodnevnih, banalnih misli, nekih usputnih bilješki, nagađanja, pretpostavki, da bi se nakon više od dvjesto tekstova pretvorio u zb(i)rku svega što je postalo svjedočanstvo intenzivnog razdoblja osobnog učenja i rasta, stalnog pritiska na duh da ostane svjež, aktivan i slobodan; tako da tu ima i osvrta na onu obaveznu (znači moju profesionalnu, uredničku) lektiru kao i onu neobaveznu, koju čitam zbog znatiželje i afiniteta te druge umjetničke forme koje sam putem susretao i koje su često bile onaj „blink“, klik, nazovimo to „prosvjetljujući trenutak“, a nisu nimalo nevažna bila ona profesionalna iskustva, ona urednička, književno-organizacijska koja su se nametnula kao potreba par excellence, kao nužda, kao nešto što se moralo dogoditi, primjerice Ri lit ili Književnost uživo gdje sam upoznao zanimljive ljude s kojima je uspostavljen dubok i ozbiljan kreativni dijalog.

Pa se konačno vraćam na pitanje zašto sve to, a odgovor se nameće sam od sebe, unatoč svoj patetici, u traženju smisla i, onog pomalo „vjerskog“ zanosa istinom, ali ne nekom svakodnevnom istinom, nekom medijskom istinom, nekom istinom utemeljenom na shvaćanju da dva i dva mora biti četiri, na civilizacijskoj istini ili dogmi, već onom istinom koja prosijava čak i iz najmanjeg umjetničkog djela, one najmanje i najapsurdnije forme koju se može susresti, iz autentičnosti iskrenosti koja se nalazi onkraj egzistencijalnog, ali koja obavezno nastaje iz egzistencijalnog. Radi se o onoj istini koja se nalazi iza naše krvi i mesa, ali koja je odsjaj upravo te krvi i mesa i „onoga nečega“, nazovimo to duhom, dušom, kako god, one svijesti koja se odvija iz 9

milan zagorac

ukupnog vrtloga svega, nečega što nastaje na ničemu. Istina je odraz autentičnosti, ona je sama iskrenost po sebi, ona je patnja, radost, svakodnevica, trenuci egzaltacije i depresije, ona je odraz nas u drugima i drugih u nama, ona je princip beskrajnih zrcala u kojima se naša stvarnost presijava, a da nikada nismo u stanju doznati gdje je početak i završava li uopće.

Umjetnost, u ovom slučaju književnost, tako postaje i neka Arijadnina nit koja nas vodi iz labirinta zbunjujućih svakodnevnih informacija, kontradikcija, laži, manipulacija, ideologija, književnost postaje ono što je starome, predznanstvenome čovjeku bila religija, ne religija kao ideologija (sjetimo se govora pape Franje o tome da se bori protiv ideologizirane religije), nego religija u smislu iskupljenja, olakšanja, otpuštanja grijeha i krivnje, a to su one istine koje možemo spoznati u krajnjim graničnim situacijama. One su najteži skup kompleksa koji se reflektiraju u našoj svakodnevici, svakodnevici koja je često zbunjujuća u nedovršenim odgovorima racionalnog uma, koji nas često ostavlja žedne pokraj izvora.

S druge strane, bez racionalnog uma, ova mistična tajna ostaje neprotumačena, ostaje bez temelja razumijevanja, neprosvijetljena.

Stoga sam odlučio te svoje prikupljene tekstove pažljivo urediti i opremiti popratnim komentarima, bilješkama i potvrdama iz literature na kojima ih temeljim i objaviti u jednoj knjizi koja će biti ponajprije jedan usustavljeni esej, ali i književni vodič, vodič za umjetnike, knjiga za pisce, također i vodič za zbunjenoga, za vapijućega, u svijetu bezbrojnih odijeljenih, često nejasnih i kontradiktornih fenomena, u svijetu porušenih i relativiziranih vrijednosti koji danas igrom slučaja, igrom odnosa moći daje formalno malo prava umjetnosti, ali zato sve više i više natovaruje teret duhovne bijede svijeta, svijeta koji je sam u dubokoj krizi, upravo poput Rimskog carstva prije više od 1500 godina, 10

objava po povratku iz crne šume

svijeta kojemu se nudi jedna vrsta liberalnokapitalističkog poganstva nasuprot raznim duboko poganskim ideologijama1, no u kojemu nema mjesta za čovjeka, istinskog čovjeka koji pati, voli, želi, daje, prima i koji je nadasve svjestan svoje duboke odgovornosti, ne odgovornosti prema nekom božanstvu, nego odgovornosti prema drugome i sebi, prema bližnjemu, prema svijetu i gradu, čovjeka koji svoj moralni kredibilitet ne crpi iz relativiziranja nego iz one dubine vlastitog poimanja dobra i zla, čovjeka koji je kozmička slika mladoga boga kojeg je netom prije pokopao kao umornog starca. Čitatelja će zato zacijelo začuditi i razina interesa za tzv. okultne discipline, za alkemiju, astrologiju, ali i za one standardne, kvantnofizikalne, neuroznanstvene, biološke, općepovijesne, religijske teme, teme vezane uz bolesti, naročito one mentalne, ali i sve druge, te samu smrt.

Ali odmah moram dobronamjernom čitatelju dati neka pojašnjenja, naime, sve se to treba barem dotaknuti ne bi li se što ozbiljnije, racionalnije protumačilo toliki zbir fenomena našega duha koji se nalazi enkodiran u golemoj alkemijskoj knjizi zvanoj umjetnost.

Taj put je uvijek put konfuzije, zatim pada, trošenja, izgaranja, zatim ponovnog začeća, rađanja, uskrsnuća u višoj razini svijesti, u većoj sposobnosti spoznaje, u većoj blizini istine, većem „susjedstvu bitka“. Jer ova knjiga traži upravo to, čitatelja spremnog na dijalog u više dimenzija, razgovor sa svojim vlastitim ograničenjima i patnjama, s radostima, ali i onim što doznaje posredno, literaturom, putem pojava i događaja, putem učenja i putem stalnog rada na sebi ne bi li konačno nadišao prethodno stanje i zašao osviještenim umom u još višu i širu sposobnost komunikacije.

11

1.

Mo탑e li Kamov promijeniti 탑ivot?

objava po povratku iz crne šume

1. Može li Kamov promijeniti život?2

P

itanje iz naslova ovoga poglavlja nije nastalo u trenutku. Više je bila riječ o prirodnom procesu zriobe mene kao autora, a koje je poteklo iz jednog sasvim običnog razgovora s Višnjom Machiedo (vidjeti Dodatak 2.) u jednoj od naših više-manje redovitih zimskih kava u Opatiji.

Naime, s velikom mi je radošću i s posebnim ponosom Višnja poklonila primjerak tada netom ponovno objavljene knjige Putovanje nakraj noći Louisa-Ferdinanda Celinea3, naravno s prigodnom posvetom („nekoć prijelomni roman biti otkriće... od srca i uma...“), i rekla: „Milane, ova će ti knjiga promijeniti život“. Iskreno, tada sam djelomično naivno, a djelomično i namjerno, ovu kratku digresiju shva­ tio samo kao jednu prolaznu i posve prigodnu opasku.

Sada, ne bih otvarao temu Celineova kontroverznog života (vidjeti Dodatak 3.), njegova utjecaja, (samo)pripisanog mu antisemitizma, podrške vichyjevskom režimu (i o tome bi se dalo, ali riječ je o izuzetno složenoj temi koja zahtijeva puno bolju „potkovanost“ konkretnom materijom) i tako dalje, ali i utjecaja na egzistencijalizam, na masovne i manje masovne filozofske i društvene pokrete, vrlo duboko promišljanje međuljudskih interakcija kao i gotovo vizionarsku bezizglednost zapadnog društva (obrazloženje bi trajalo znatno dulje, a onda bismo se uvukli u nepotrebne rasprave o njegovom stvarnom djelovanju, mizantropiji, razočaranju u društvo, pojedinca, svijest, emocije i slično, i s druge strane ulažanje u sukus umjetnosti i života, u samu njegovu bit i ponovnu literarnu reintegraciju pred čitateljem koji ima dovoljno otvorenosti da ga uopće može 15

milan zagorac

čitati, a da se uputi na „putovanje nakraj noći“, na samo „dno“, u „utrobu zvijeri“). Jedna činjenica tu nepobitno i neporecivo jest: nakon čitanja ove knjige život mi se počeo mijenjati. Od 2005. do danas proživljavam osob­ nu transformaciju koja sve više, sve šire i sve dublje na­ stoji proniknuti u motivaciju našeg djelovanja, a sve to u nizu literarnih, paraliterarnih i životnih iskustava: bolesti bližnjih, smrti, rastanci, tužni i manje tužni, ograničenja, egzistencijalne tjeskobe, sve su to one točke što ih kasnije tumačim kao vrijeme promjene. Dobro, možda nije Celine bio uzrok promjene, no svakako je bio katalizator, jedna od onih tvari koje ubrzavaju neke procese. Ili tek slučajnost, koincidencija?

Ono drugo i još važnije u toj rečenici Višnje Machiedo bila je stvar koja je još teže objašnjiva: može li literatura uopće mijenjati život? Odgovor na ovo pitanje je još uvijek složen, ali pojednostavimo ga ovako: ovisno koja literatura i ovisno čiji život. Ona Celinea ili ona Janka Polića može svakako. Moj život, to je očito. Je li to na bolje ili na gore, vrlo je individualna stvar, nema univerzalnog rješenja.

Svatko će na to pitanje morati odgovoriti sam za sebe i sam pred sobom.

Ovo je neka vrsta uvoda u moju literarno-životnu avanturu s Jankom Polićem Kamovom, a koja je počela sada već podosta davne 1997. godine, kada sam upoznao Mla­ dena Urema (vidjeti Dodatak 4.). Tada sam bio još student i surađivao sam kao Mladenov pomoćnik u uređivanju Rivala (vidjeti Dodatak 5.), i, da budem posve iskren, nisam ni približno pretpostavljao da ću jednoga dana i sam pisati o Kamovu, tim više što mi nije spadao u omiljenu literaturu, što je valjda i inače teško vjerojatno da bi i mogla biti prosječnom dvadesetjednogodišnjaku. Pretpostavka da će mi Kamov značiti išta više od iščitavanja Mladenovih tekstova, beskrajnih kava sa svojim društvom na Kontu, korektura, slušanja Uremovih opservacija na temu dubine, složenosti i sintetske vizije, bila je jednaka nuli. Valjda su 16

objava po povratku iz crne šume

mi ona studentska brada i stav intelektulnog poluskitnice i priskrbili dosadašnju vezanost za Kamova, ako ni po čemu drugome, onda barem na temelju neke, većini ljudi, vidljive sličnosti između mojeg onodobnog lica i onog Kamovljevog najpoznatijeg portreta, zapravo psihograma, gdje me, ne znam je li to na sreću ili nažalost, velika većina današnjih sljedbenika Kamovljeva lika i djela doživljava kao njegovu „reinkarnaciju“ (ovdje ne mislim doslovno, po nekom djelu, već više samoironično, iako bi se o još nekim uvjetnim poveznicama moglo govoriti: obojica potječemo iz loza primorskih Polića, pa makar daljnjim porijeklom - zaista nikad nisam pažljivo pregledao stališe duša - pa ne mogu sa sigurnošću o tome govoriti - a Kamovljev je stvarni fizički izgled daleko bliži izgledu mojeg ujaka nego mene, ali, kao što rekoh, sve su to obične spekulacije, i osim razine dnevne pošalice, uopće nemaju nikakvu bitnu težinu).

U međuvremenu je Mladen Urem učinio dosta za afirma­ ciju Kamova. Osim domaćih izdanja, tu su i objavljivanja u inozemstvu, naročito ona u SAD-u, brojni kritički tekstovi, otkriće putovnice, sve točnije i točnije mapiranje ove „kamovljevske“ Kamovljeve biografije koja je sve samo ne obična, linearna biografija i koja je konačno imala zacijelo najpresudniji utjecaj na motivaciju i nastanak njegova djela. U tom sam kontekstu bio jedan od sljedbenika Uremove potrage za utvarom iz prošlosti, a koja je sve više i više tražila da se razotkrije i ponovno sintetizira u suvremenu, danas interesantnu i, ono što je najvažnije, aktualnu priču.

Nekoliko godina kasnije našao sam se, zajedno sa suprugom Tamarom u posebnoj prilici pripremiti, temeljito redigirati, dizajnirati i do kraja urediti Uremovu knjigu Janko Polić Kamov, Dora Maar i hrvatska avangarda4, koja je, za ove naše hrvatske prilike, bila pravi mali publicistički hit, vodeći se temom očinstva i porijekla Dore Maar, odnosno njezine povezanosti s Jankom Polićem i Rijekom. Sada, ovo bi bila jedna samopropagandna priča, da iza nje nije stajala 17

milan zagorac

neka vrsta moje osobne katarze koju sam u tom trenutku prolazio, a sastojala se od „niza nesretnih događaja“ koji su trajno obilježili i mene i moju najužu obitelj, a što sam literarno nastojao sažeti, oblikovati i sintetizirati u svojem tada još neobjavljenom romanu (koji sam tada radno zvao Zen u umjetnosti ovladavanja Kamova5 i koji tada još nisam bio spreman objaviti, ponajviše se vodeći činjenicom da bi se živi članovi obitelji mogli naći u prevelikoj mjeri u pojedinim likovima i odnosima, a sam se roman, osim činjenice da glavni lik radi na knjizi o Kamovu, zapravo uopće ne bavi Kamovom). Hoću reći, literatura je (i ov­ dje opet) izašla izvan granica literature, postala je stvarni život, sa svim padovima, bolestima, krizama duha i tijela, doslovna vrsta katarze koja me je nedvojbeno mijenjala u procesu koje je još uvijek daleko od samoga završetka, da bi se ponovno integrirala u nekoj sasvim drugoj literaturi, u novom kontekstu i novom vremenu koje nosi svoje tegobe i dodatna pitanja. Samo kao kratki prilog ovoj op­servaciji dodajem da su „lik i djelo“ Janka Polića Kamova, u mojoj inače podosta slobodoumnoj obiteljskoj sredini, anatemizirani, postali su gotovo spontano posve zabra­ njeni, izbrisani, izbačen s polica, nalazeći valjda u njemu onu „kauzalnu“ poveznicu s bolnom katarzom koju kolektivno proživljavamo. Tek je ova naizgled ekonomska, a zapravo kriza društva, odnosno slom društva u kojem živimo, kao i sasvim slučajno poklapanje stote obljetnice smrti najvećeg riječkog pisca, ponovno pomalo otvorilo vrata ideji da se Kamova ponovno treba pročitati, ovaj put nakon što smo iskustveno sazreli za ponovno čitanje, nakon što je lite­ rarno iskustvo postalo stvarno iskustvo i nakon što smo ga opet spremni sintetizirati u jedan novi idejni predložak. A to svakako nije tumačenje Kamova kao mladca koji umire za neke ideale, usput pijan baulja ulicama i lamentira o težini života u svojoj ne posve prohodnoj literaturi. Na­ protiv, iako biografska činjenica smrti u 24. godini života stoji, njegova je literatura daleko nadišla matrice nečega što bismo mogli nazvati literaturom mladenačke pobune i 18

objava po povratku iz crne šume

koja je daleko transcendirala svakodnevicu u tada gotovo nepoznata područja duha. Složit ćete se, to nije literatura koja se bavi besprespektivom svakodnevice, ispijanja piva i šmrkanja u nekom ambijentu zapuštenog predgrađa. U tome Kamov ima još uvijek stogodišnji primat i zato zove na ponovno iščitavanje.

Kamov je neponovljiv. Ovo nije tek puka izjava jednog ostrašćenog čitatelja i popratnog istraživača Janka Polića Kamova. Jer Kamov je rano uočio arhetipske karakteristike našeg društva, otvoreno ukazao na njih, prošao cijeli jedan složeni i teški (vlažni put6) duhovni alkemijski proces i otišao u, nazovimo to uvjetno tako, nirvanu. To je bila njegova misija na ovome svijetu, i koliko god izgledala tragičnom, ona je u potpunosti izvršena. Naša je misija protumačiti napisano, ali bez davanja konačnih sudova. Izjava o Kamovljevoj neponovljivosti slijedi za njegovim iskustvenim probavljanjem smisla života, dubokom evaluacijom osobnih vrijednosti, stvaranjem empatijskih veza prema bićima oko sebe i osviještenom sposobnosti manevriranja u vrlo složenim okolnostima stvarnosti, a zatim i konačnom literarizacijom toga iskustva. Moja osob­ na mijena koju on nameće, kreće pak od njegove literature, današnje stvarnosti i složenog puta koji stvara zaista duboku i smislenu literarnu paradigmu (uz skromni dodatak, da je neki izgledni međurezultat još uvijek dosta daleko).

Konačno, pokušat ću sažeti odgovor na pitanje može li Kamov promijeniti naše živote. Već sam ranije u tekstu spomenuo da je riječ o individualnom naporu. Osim toga, nije nužno čitati Kamova kako biste započeli s procesom vlastite mijene. No neosporno je da je u Kamovljevom tek­ stu enkodirana jedna velika paradigma „nesreće“ i „karme“.

Nije li onda tu i ono zrnce mogućeg rješenja?

Ova tema se stoga otvara kao važna: može li jedna knji­ ga, jedan mitski, jedan eshatološki roman, poput Kamov19

milan zagorac

ljeve Isušene kaljuže, može li, dakle, takvo djelo utjecati na promjenu stanja svijesti svakoga pojedinca za sebe, svakoga ponaosob, a nakon toga imati posljedice i po cijelo društvo. Može li takvo djelo, ubrzati, pojačati vatru, osnažiti transformaciju, a koja je očito nužna. Ili će se čekati nova djela koja bi to bila u stanju?

20

objava po povratku iz crne šume

Zašto se mora dogoditi transformacija svijesti

Odgovorit ću na ovo odmah i sad: zato što hrast puca pod vjetrom, zato što potres ruši zidove. Duh mora biti kao voda, protočan, proziran, u vječnoj igri sa samim sobom i svojom stvarnom biti. Čim se smrzne, okameni, krista­ lizira, on postaje, paradoksalno, krt, krhak i lomljiv.

U te sam zimske dane rane 2012. godine po buri gledao velike valove i sprej nad morem. Naša je svijest kao jedna od tih malih raspršenih kapljica odvojenih od svoje velike matice, dakle mora. I sada, kolika bi bila naša arogancija, naša bahatost, naša taština kada bismo si uopće dozvolili pomisao na to da je ta naša mala, sitna, raspršena, trenutno izdvojena kapljica nešto iznimno. Usporedba je posve jednostavna. I što je najgore istinita. Uče nas o njoj još u pjesmama koje smo bubali napamet u nižim i višim razredima osnovne škole, no bojim se da je poanta izostala ne samo nama, nego i onima koji su nas podučavali...

Dakle, tko sam ja da vam govorim kakvi ste, koliko vrijedite, jeste li lijepi ili ružni, pametni ili glupi, ako ni sam nisam svjestan svojega smisla, već sam umišljena sitna kapljica morskoga spreja izdignuta točno nekoliko sekundi izvan svoje stvarne biti, a to je ono ogromno, crno, hladno, duboko more...

Istovremeno, ta naša mala kapljica sadrži sve informacije o tome istome moru, ona je to more samo po sebi, samo što je zbog izdvojenosti zaključila da je po obliku, veličini, boji, dužini trajanja neke druge kakvoće od ostalih kapljica... a koje tada više nisu braća i sestre po istosti, nego nešto drugo, moguće i neprijateljsko...

21

milan zagorac

Ali voda kao i sve tvari ima onu karakteristiku da se vječno želi ponovno spojiti. I to nije kraj, nego je ponovni početak, odnosno beskrajni ciklus.

Ovo je možda poetski, ali svakako jedan od načina na koji želim ovu svoju „filozofiju“ dostaviti nečim prikazivim.

Parabola s morem i morskom pjenom samo je jedna od mogućih.

Transformacija svijesti ne znači da će vam se odjednom dogoditi prosvjetljenje i da ćete danas misliti drugačije nego noć prije. Riječ je o procesu koji je praćen bolnim i manje bolnim iskustvima, iskustvima koja sva na neki način sublimiraju ideju relativnosti naše egzistencije na ovome svijetu i daju nam natuknice onoga mišljenja koje nas vodi u ovome pravcu one umjetničke izjave nije li život zapravo samo jedan san?7 Ova je transformacija nužna jer njome se više bližimo svojem stvarnom iskonu. Sama spoznaja o toj biti zapravo nije nešto što se može dohvatiti odjednom. Ona je često nepodnošljiva u ovome stanju, a život vašeg tijela je jedna od priprema duha. Priprema za otkrivenje. No ne u smislu neke predskazane apokalipse, nego u smislu da naš duh mora biti spreman za nastavak putovanja iz sfere koju smo do sada smatrali jedinom i neoborivom jer je potkrijepljena dokazima i našim čulima, mišljenjima i emocijama, u sferu koja to nije, u kojoj osnovni zakoni nisu kauzalni, nego posve drugačiji...

Zašto uopće govorim o ovome? Može se reći da se jednostavno sramotim pred svima vama. Kada ispred mene stoje dokazi da to nije uopće tako, da je svijet upravo onakav kakvog nam podastiru udžbenici fizike i biologije, kakav nam može priuštiti praktična tehnička znanost, svediv na jednostavne i manje jednostavne empirijske formule i aksiome.

O ovome govorim jer sam svjestan jedne jedine stvari, a odgovor je opet na početku ove priče, koja je često dostup22

objava po povratku iz crne šume

na samo u narativnim dionicama, pripovijestima, usporedbama, onim „einsteinovskim“ misaonim eksperimentima: olujni će vjetar slomiti hrast, a potres će srušiti zgradu.

Zato se mora dogoditi transformacija svijesti.

Mnogima ova koncepcija koja se spominje na sve strane zapravo nije jasna: je li to neka promjena jednog, sadašnjeg društvenog stanja u neko drugo? Je li to neka fiksna promjena iz jednog kristalnog u drugo kristalno stanje? Je li to uspostava novog režima? Je li to ta nova paradigma?

U biti, „transformacija svijesti“ je stanje spremnosti na stalni proces promjene svijesti. Ova promjena je doslovno stalna, vječna, mi je tek osjećamo kao nizove kriza, odvajanja, strahova, tjeskobe općenito (tjeskobe kao strahovi od nepoznatog, kao strahovi od odvajanja, strahovi od strahova)8, no ona nam omogućuje da „ispričamo“ svoju životnu priču. A to „ispričati životnu priču“ ne znači pisati romane, pripovijetke ili skladati velika umjetnička djela. To je sve, vaše djelovanje, odrastanje, odvajanje od majke, odvajanje od oca, odvajanje i ponovno spajanje s muškarcem/ženom, spremnost na ljubav, na novu djecu koja se smješkaju, na nove kave i ručkove, na banalnost svakodnevice, spremnost na odgovornost i žrtvu srednjih godina, spremnost na „pad“ životne energije i na krize starosti i odagnavanje straha od smrti, odnosno shvaćanje jednog puno većeg i šireg i dubljeg procesa no što se čini život, onako ispripovijedan kao duga ravna linija.

Naši životi ne sliče na živote naših roditelja, niti će životi naše djece sličiti na naše živote. Nema sličnosti jer se stalno prilagođavamo, naša se svijest prilagođava novim okolnostima. I neka je tako, jer ne možemo odagnati i isključiti strah, tjeskobu pred nepoznatim, osjećaj nesigurnosti i osjećaj ugroženosti. Upravo su oni najveći dar: dar stalne promjene i svijesti o tome da naše tijelo nije samo naše tijelo, nego je i nešto puno više, čvor svijesti koja misli samu sebe i koja ima svoje grane, kapilarne vodove u beskrajnoj 23

milan zagorac

nesvjesnoj dimenziji koja sadržava sve ostale dimenzije u sebi.

Transformacija svijesti je zapravo naš najvažniji zadatak. Ona je veći zadatak čak i od hrane koju jedemo, razmnožavanja ili disanja. Jer je ona nadilazi i nadrasta: svijest je naša poveznica s našom misterijom, istinskom prirodom, pa koliko god to djelovalo numinozno, s onim božanskim u nama, s kojim imamo veze, iako često sami sebe uvjeravamo kako su to najobičnije fantazije.

Ova je transformacija upravo naš zadatak. Osobni zadatak, a mi smo jedini junak, svi su ostali sporedni glumci, ali nimalo nevažni: o njih se oslanjamo, učimo, oni su uostalom naša pneuma, naš dah, isto transcendentno, kvantno biće sastavljeno od bezbroj terabita informacija...

Transformacija svijesti nije, dakle, nikakav događaj. Ona je naziv za procese mijena na koje smo spremni i koje moramo provoditi u sebi samima.

24

objava po povratku iz crne šume

Istina je dostupna tek u nama

Jedna od ranih stvari koja me oduvijek zanimala je pita­nje je li stvarnost koju doživljavamo s naših pet i jednim gotovo zakržljalim osjetilom jedina i istinita stvarnost. Mnogo je literature na tu temu i danas je gotovo riječ o „prihvaćenoj istini“ čak i u mnogim znanostima, da je ova naša stvarnost samo arbitrarna, odnosno uvjetovana našim čulima.

Ništa više. Možda su mi vrlo česti dječji deja vui bili lajtmotiv za ovakva razmišljanja, no čini mi se da je još više svemu tome pridonijelo kasnije iskustvo (svakako značajna doza autentičnosti na ispitivanju izmijenjenih ili rubnih stanja svijesti) kao i jedna vrsta tuđe, u principu filozofske i umjetničke literature, koju neprekidno i neprekidno nastojim apsolvirati.

Dakle, o čemu se radi? O tome da naša stvarnost koju živimo i koju osjećamo kao jedinu stvarnu prestaje biti stvarnost čim izađemo iz poznatih koordinata. Nalazimo se tada izvan dimenzija vremena i prostora, pretpostav­ ljam da naša percepcija radi i dalje, ali da je utjecaj nesvjesnih elemenata daleko jači i tada vjerujem da smo u stanju, koliko god to izgledalo teško razumljivo, bliže spoznaji, odnosno nekoj imanentnoj istini. Koliko god ovo stanje iz perspektive zdravlja organizma izgledalo žalosno, ono je iz perspektive psihičnosti sigurno jako značajno, ako ne i najvažnije iskustvo osim samog rođenja i smrti.

Sada se postavlja drugo pitanje. Prestaje li radom našega srca i život? U ovom obliku i na ovaj način na koji smo ga definirali u biološkom smislu, odnosno kakav smo poznavali, svakako da. U nekom drugom obliku, čisto sum­ njam. U krajnoj liniji, definicija smrti izmijenjena je od one vezane uz dušu na onu vezanu uz biološke znakove života.9 25

milan zagorac

Naš je Ja zapravo odraz/okamina, a time ujedno i najveći kompleks koji kao slobodan radikal „postoji“ unutar našeg psihičkog (nesvjesnog) „prostora“ privlačen ili odbijan drugim kompleksima. On je rezultat iskustva odnosa osjetila i arhetipskih elemenata i kao takav je sposoban postojati samo u prostoru/vremenu, dok je izvan njega on posve irelevantan. To je egzistencija. Preveliko oslanjanje na Ja – na tu okaminu kada na sebe preuzima određene atri­ bute, uloge i funkcije, a da u stvari nije svjesna stvarnih veza – svakako je karakteristika onoga što nazivamo egoizmom, a što je uglavnom društveno prihvatljivo i poticano kao individualizam. Takav nerazvijeni Ja, okamenjen u samo toj dimenziji, nije spreman na dijeljenje, nije spreman preuzeti na sebe višu odgovornost. On ostaje zaglavljen u kolu nužnosti dok to ne savlada, a što je u istočnim religijama (ali i pretkršćanskim europskim) poznato kao reinkarnacija ili metempsihoza (vidjeti Dodatak 6.) odnosno ponavljanje egzistencije, ako ne i snižavanje na neki niži nivo svijesti: to nije kazna, nego nužan proces učenja. Ovo nije utjeha gubitnika ni utočište iracionalnih vjernika – to je višeeonska mudrost koja nam se prenosi i koju možemo shvatiti tek kada smo za nju spremni. S druge strane, razum, kao instrument Ja, nastoji relativizirati postojanje svjesnog i nesvjesnog elementa, nutkajući nas odgovorima o „čudesnoj petlji“, neistraženom mozgu, nevjerojatnim dosezima suvremene medicine koji stalno nailaze na još neriješenih stvari, odgađajući ih za neodređenu budućnost. Poigravajući se s definicijama inteligencije i „visokim spoznajama neuroznanosti“, kao da se konstantno negira ono što je autentična istina koja nam se doznačuje putem duboke intuitivne, introspektivne spoznaje, a to je da je čovjek nešto posve drugo.

Prije malo manje od sto godina veliki je grčki književnik Nikos Kazantzakis napisao knjižicu naziva Askeza-Salvatores Dei10. Tu sam knjižicu od stotinjak stranica čitao deset godina, svake godine nekoliko puta. Moram biti iskren 26

objava po povratku iz crne šume

i priznati: nisam je razumio, ne od prve nego ni od desete.

Sada mogu reći o čemu je on govorio. Zatvoren u nekom od manastira ušao je u stanje duboke kontemplacije. U toj je kontemplaciji došao do niza spoznaja koje su sa stajališta kršćanstva bogohulne, a sa stajališta militantnog ateizma i manje militantnog agnosticizma uglavnom ili posve neprihvatljive. Dakle, jedna od tih spoznaja definira čovjeka kao biće kojem je dano da osvijesti Boga, odnosno, nesvjesnu bit. Bog nije bradati starac s nebesa, niti je emancipirano i uobličeno stvorenje. Bog je neprikaziv. Sveprisutan je.

Nema moralne skrupule, one su tek posljedica čovjekove interpretacije, ima nužnosti. Po tome je Bog nešto slično upravo konceptu nesvjesnog kod Junga11. Ne postoje uzročno-posljedične veze, već one akauzalne. On je, ujedno, sve i ništa, i teži se osvijestiti. Riječ je o transpsihičkoj pojavi: svako je biće, bilo ono živo ili neživo (po ljudskoj definiciji), povezano nesvjesno. Svijest je na najvišem nivou dana čovjeku, a on svojom sviješću nastoji povezati nesvjesne poticaje i svjesni život, osvješćuje samoga sebe, odnosno samim time samoga Boga, odnosno svesvijest.

Jung to naziva individuacijom. To je ultimativna ljudska potreba. Potreba iznad svake druge.

Ovo nije nimalo lako prihvatiti, i jako je daleko od ograničenih koncepcija koje nam nude (pratikularne i fragmentirane) scijentizirane znanosti (vidjeti pojam scijentizma kao ideologije12) ili dogmatska tumačenje religije. Ovo je nešto što se osjeća u srcu: u svakom trenutku bola, straha, jada, ali i sreće, radosti zbog tuđe sreće, osjećaju ljubavi prema drugima, a da se ne traži apsolutno ništa zauzvrat, u nevezivanju za ovaj svijet i materijalna dobra, u svakom onom činu koji dolazi spontano, od nekud, iznenada, bez ikakvog plana i poticaja, u slučajnom susretu u tramvaju ili autobusu, u dubokom poštovanju čovjeka bez obzira na društveno uvjetovan status, u svakom djelovanju koje čini mali korak, ali korak u neprisutnoj prisutnosti, u neinterpretiranju osjećaja... Tada se razgrađuje Ja koji sputava i 27

milan zagorac

čini, paradoksalno, čovjeka manje čovjekom. Tu se ulazi u prostor bezuvjetne ljubavi i istine i gdje smo spremni za sljedeći korak.

Ovaj proces traje dok smo živi. Kao mala djeca rađamo se nesvjesni i nespremni, bez ikakva iskustva, bez razvijenih osjetila, s vremenom postajemo Ja, da bismo ga opet de­ zintegrirali kako bismo postali spremni na sveobuhvatnost koja nas na kraju očekuje s posljednjim izdahom materijalnog života. Za to je nužno, a da bismo to uspjeli bez straha, ovo što je Kazantzakis upravo u onoj ranije spomenutoj knjizi izrekao kao planetrano poznatu sintagmu: „Ne nadam se ničemu. Ne bojim se. Slobodan sam.“13

28

objava po povratku iz crne šume

Transpersonalna iskustva14

O čemu se radi? O iskustvu međupovezanosti. O tome da u svojim neuobičajenim ili rubnim stanjima svijesti doživljavamo nevjerojatna iskustva: susrete, poglede, dodire, seksualne senzacije, rođenja, strašne doživljaje umiranja, nasilja, ali i one obične situacije u kojima spoznajemo tek neku sitnicu od osobe koju nismo već jako dugo čuli ili vidjeli i koja nam se, nevjerojatno, već tijekom sljedećeg dana ili u sljedećih nekoliko sati javi ili nenadano pojavi pred nama na ulici. To je blisko konceptu sinkroni­citeta15, ali je isto tako zbog svoje „subjektivnosti“ doživljaja u potpunosti izostavljeno iz nekih znanstvenih krugova kao racionalno neutemeljeno.16 Međutim, ono je prisutno i svi to znamo. Literatura i umjetnost na svakom koraku bilježe takve manifestacije, a dodajmo k tome da svi to doživljavamo, svakodnevno, nakon svakog sna, nakon svake halucinancije izazvane visokom temperaturom, nakon što smo stanje svijesti umjetno izmijenili opijatom ili nakon što smo doživjeli traumatičan događaj, jednostavno znamo da jedni s drugima komuniciramo. „Nešto“ postoji i uvijek nam jasno daje na znanje da nikada nismo izdvojeni od ostatka struje. Nikada i ni u jednom trenutku.

Tako sam doživio i rusku revoluciju, i koncentracijski logor u Poljskoj, i pad izraelskog ratnog aviona kojim sam pilotirao, i objavu trudnoće, bolesti rođaka i braće, nečije patnje, ispada nečijih bjesova ili strahova, ali i lijepih emocija, iskustva koja nisu povezana s mojim stvarnim iskustvenim doživljajima, a koja mogu opisati do u detalje, iskustva govora na jezicima koje uopće ne poznajem...

Detaljno mogu opisati kako izgleda iskustvo smrti u pro29

milan zagorac

metnoj nesreći ili doživljaj fronte iz Prvog svjetskog rata.

Nemam životno iskustvo te širine, ali imam ovo snovito. Štoviše, postoje simboli koji mi ta iskustva mogu prizvati, kao kolačić madeleine.

Možda će netko reći da su ovo tlapnje. Možda jesu. A možda i nisu. Tumačenje složenih simbola je uvijek višesmisleno, a to što u tim snovima/vizijama doživljavamo su simboli koji nam očito nešto doznačuju. Osnovna je stvar da oni postoje, da nikako nisu podložni jednostranim interpretacijama i da svakako nose određene poruke. One mogu biti posve svakodnevne, obične, ali i puno važnije, one koje znatno strukturalno mijenjaju našu psihičku „arhitekturu“.

30

objava po povratku iz crne šume

O sreći i o patnji

Kako ne bih bio stalno u tmurnim tonovima, u panici i strahu od buduće svakodnevice, često se okrećem ovom promišljanju o sreći i patnji. Zahtijeva trenutak kontemplacije dnevno, ništa više od toga.

Prvo i osnovno, za većinu je ljudi, a to sam i ranije spome­ nuo, najvažnija stvar na svijetu sreća. Ona je neuhvatljiva, neprispodobiva, često kratkotrajna. Može značiti lijep osmijeh, uzvraćenu ljubav, dijete, mnogima novac, ugodan stan, dobar orgazam, lijepo putovanje. Može značiti i sreću drugih. Manje često je kategorija onoga što bih nazvao stanjem duboke sreće, bez vidljivog razloga, neeuforične sreće unutrašnjeg duhovnog mira. Sreća je stvar koju je izuzetno teško definirati.

Između brojnih drugih stvari, budizam nas uči o patnji17. Malo koji sustav vjerovanja toliko detaljno i temeljito razlaže o patnji. Budizam uči o patnji čak i detaljnije od zapadnjačke filozofije koja je već davno uočila ovu drugu kategoriju, suprotnu od sreće. Patimo zbog same egzistencije. Zato što smo živi i živimo (odnosno mislimo, odnosno svjesni smo, pa zato ne znam koliko se ta patnja odnosi na niže nivoe svijesti), patimo. I dok egzistencijalisti tu patnju pripisuju obesmišljenosti egzistencije18 (dakle, život ionako nema smisla, može se pojednostaviti, jer ne postoji nikakva viša svrha, pa samim time ni smisao, odnosno Bog je mrtav, pa je uskraćena čak i ta milost), uz tek rijetke trenutke egzaltacije nekom trenutnom i prolaznom srećom, budizam kao religijski sustav ipak utvrđuje smisao samsare. Možda je taj smisao pomalo apstraktan i neizreciv (a poznato je na zapadu kanonizorano mišljenje da ako o nečemu ne možemo jasno misliti, ne trebamo niti govoriti19), ali ipak u 31

milan zagorac

sebi sadrži onu dodirnu točku s kršćanstvom, a to je dubinska, bezuvjetna ljubav. Ne površna, frivolna, senzualna... Ne ta, nego ljubav prema drugome, odnosno drugima bez ikakvih dodatnih zahtjeva.

Nego, što je ta patnja? Ona je patnja svakog pojedinog entiteta koji mi svojim čulima, a kasnije svojim egom doživljavamo kao zaseban, odvojen. Pati sve: ljudi, životinje koje jedemo, koje kolju jedna drugu, biljke, stijenje, planete, more, svemir... Patnja je tim veća čim je ego, odnosno svjesni/odvojeni ja, odnosno svijest, izoliranija, usamljenija, odbjegla od kontinuuma svesvjesnog jedinstva (malo komplicirano, ali čim dublje uđemo u bit ijedne stvari, susretnemo tu pojavu, pa je nazivamo svakako, između ostalog i „višom silom“, koja upravlja pojavama i događajima).

Jer sve prožima ta jedinstvena svijest (ili bolje rečeno, transsvjesni kontinuum), koja kod čovjeka kao bića dolazi do apsurda da misli da je autonomni, jedinstveni entitet odvojen od ostaloga što ga okružuje. Koje li čudesne i samo čovjeku karakteristične pomisli! U više sam prilika govorio o tome da taj čangrizavi, vječno ugroženi, mali, slabašni ego čini sve ono što patnju čini još većom: on ljubi, često uvjetno jer traži zauzvrat, ali mrzi, zavidi, kivan je, ljubomoran, gramziv, on želi, treba, hoće, mora imati.

Za ovu patnju postoji samo jedan izlaz: to je rad na sebi, na nastojanju da um postane elastičan. Prva je lek­cija koju se treba odraditi vlastita patnja. U bilo kojem obliku. Prije toga, čovjek nije svjestan, već živi u iluziji, u samoproglašenom carstvu sreće koje sreću pruža samo njemu. Tko to ne prođe, jako teško može stupiti korak dalje, a to je uviđanje međupovezanosti entiteta, bilo ljudi, bilo živih bića, bilo cijele planete ili svemira, bilo pojava, i to izvan kauzalnih odnosa u kojima smo odgojeni. U toj je lekciji bitno uvidjeti govor snova (najočitije i svima dostupno), ali i cijeli spektar neverbalne i simboličke komunikacije, nas kao osoba i okoline. U tome ne postoje nikakvi moralni ni kauzalni zakoni (pratite čestu apsurdnost sna, neobične odnose i vrlo 32

objava po povratku iz crne šume

često stvari koje možemo smatrati amoralnima): ali oni ne znače automatsku primjenu u „realnoj stvarnosti“. Ne, nikako, oni čine automatski mehanizam koji daje nesvjesne naputke za život, ali nikako na razini neke vračare ili sa­ njarice pa će sanjanje sata koji kuca značiti skoru smrt u kući ili gledanje u izmet obilje novca. Ovi mehanizmi ne funkcioniraju tako jednostavno, već služe kao unutrašnji regulatori kojima se jednostavno treba prepustiti. Ali to ne znači lijenost i nerad, nepromišljanje, prenemaganje.

Ono postiže pun zamah upravo u svakodnevnom životu u kojem daje sve od sebe. Unatoč mogućem padu, unatoč posrtanju i neuspjesima.

O toj spontanosti govore vrhunska djela: ono uvijek ponikne odnekud iznutra, samo od sebe, kao da je učinjeno s prirođenom lakoćom. Ne štreberski i repetitivno, već originalno, a kao da je oduvijek s nama.

Vjerujem da je upravo zima pravi trenutak za takvo nešto: kako su biljke zatvorene u same sebe, kako cijela priroda miruje i odrađuje unutrašnje procese, možda je upravo ovo pravi trenutak za kretanje u avanturu promatranja samoga sebe.

Gledam stablo oraha kako strpljivo „čeka“ svoj čas. A ono čeka bez namjere čekanja, odnosno bez ikakve namjere, ali čini upravo ono što mu je činiti. I kako samo stablo zna kad će proljeće, kada će baciti listove i kada će početi ponovo lisnato živjeti? A kako čovjek, tako mudar, učen, ispunjen znanjem, ispunjen sviješću, ne zna ništa, već samo broji dijelove i djeliće, samo ponavlja kao papiga i misli da je dovoljan samome sebi. Oh, kako smo gordi u svojoj punoći sebe, a kako smo mali i nebitni, čak i pored stabla toga oraha.

33

milan zagorac

Transformacija će biti grčevita, ili je neće ni biti20

Vjerujem da je do sada izneseno dalo neke smjernice po kojima će se lakše razumijevati kompleksna, ali životno bitna tema o kojoj sam započeo. Ipak, ovdje neću dodatno zamarati svojim stavovima niti ću iznositi neke dosadne navode i podatke; to je posve nevažno i spadalo bi u sferu neke vrste intelektualnog prenemaganja, svakako bez dublje svrhe. Želio bih da se duboko uđe u problematiku, a to je transformacija, to je elastična čvrstoća, širina i dubina duha, posve neopterećenog materijalnim činjenicama i zna­ njima, a koja, paradoksalno, zahtijeva nevjerojatnu otvorenost i bistrinu uma, sve kako bismo lakše, dublje, bolje i iskrenije, ljudskije, bili spremni na novo doba koje stvaramo. Hoću reći, nije sve ovo što se širi medijima, ova mahnitost u nabrajanju i stvaranju scenarija smaka koji nam se bliži (s vrhuncem mahnitosti 2012., ali nije to još ni približno završilo), tek neka suluda igrica medijskopolitičke mašinerije. Riječ je o epohalnoj promjeni paradigme, o promjeni naše uloge u svijetu, a ponajprije o promjeni naše osobne uloge u ovome svijetu.

Nije ona Bretonova na početku o grčevitoj ljepoti, kao i o ludoj ljubavi, bila neka isprazna fraza, već, naprotiv, duboki intelektualni doseg umjetnika, koji je spoznao da ljepota tzv. zlatnog doba, a koje bi nam trebalo uslijediti, upravo i jest napor, grčevita borba, teška spoznajno-radna zadaća koja nam predstoji jer inače... Zlatno doba ima svoj opozit, a to je pad u materijalno, odnosno, pojednostavimo, egzistenciju zasnovanu na besmislu, ponavljanju, tavorenju, 34

objava po povratku iz crne šume

duhovnom umiranju. Ono znači da čovjek mora doći do transcendentne vrijednosti, ne samo do egzistencijalnog, jer ono nije život, nego samo slika iz spilje.

O čemu se radi?

Spoznaja o nama kao fizičkim tijelima koja se nalaze u fizičkom svemiru spekatakularan je doseg svijesti. Za to su od prvog biološkog stvorenja, nesvjesnoga sebe, do nas, svjesnih sebe, ali nedovoljno svjesnih dubine (moguće i beskrajnosti) nesvjesnosti, trebale milijarde godina. Kada smo počeli pobrojavati fenomene oko nas, počeli smo istovremeno zaboravljati na naše duhovno porijeklo, na onaj eterični duh prajne, prasvijesti, svesvijesti, koji je udahnuo život koji je krenuo na put spoznaje samoga sebe. Nakon nekoliko milijuna godina evo nas opet na novom početku: civilizacija zaodjenuta tehnološkim plaštem koji ne možemo više ni maknuti sa sebe, uvjerena u jedinstvenost materije, a istovremeno zarobljena na maloj pla­netici u beskraju, sada treperimo od straha da nas ne pogodi dolutala planeta, kometa, da netko ne ugasi ovaj krasni hologram vlastite stvarnosti, da netko ne ukine euro, da netko ne prekine nogometno prvenstvo. Ne vjerujemo više u Boga, politike su se kompromitirale na stoljetnom putu, države se raspadaju, gubimo čvrste uporišne točke. Ostajemo opet usamljeni pa se okrećemo ezoteriji, new ageu, agresivnim sektaškim propovijedima, agresivnim dogmama, ideološkim obrascima, ali još češće medijskom zlostavljanju u kojem više ne razlikujemo tko je zlostavljani, a tko je zlostavljač. Postajemo pasivni materijalistički sljedbenici nebitnoga i ovisnici o poštovanju zajednice, čemu tepamo kao društvenom uspjehu i prestižu. Čovjek je puno više, čovjekova je zadaća nešto puno složenije, grčevitije, teže. Zato je danas na umjetniku jedna od najvećih uloga ikada. Od sve te zbrke i kataklizmičke euforije treba iznjedriti novi i kvalitativno drugačiji duh, zasnovan na većim ljudskim sposobnostima no što je to 35

milan zagorac

ponavljanje, slijeđenje. To je kreacija. Put kreacije i stvara­ nja, re-kreiranja postojećeg platna, isušivanje kaljuže do samoga dna, ne bi li se napokon došlo do merituma, do biti, do početnog položaja.21 Čovjek je uvijek imao u sebi usađen imanentan uređaj za ono što je ispravno. To je moral. To nije neka društvena kategorija, kako smo često mogli čuti ili pomisliti. On je „mehanizam“ koji nam omogućava da uvijek i u svakom trenutku znamo da postupamo ispravno ili neispravno. On funkcionira po principu karme, odnosno njegov je navigacijski uređaj skrovit, onostran, ali nam uvijek pomaže u traženju ispravnog puta. On je vrhunski doseg čovjeka i ono što nas razlikuje od bilo kojeg drugog stvora. Na nama je hoćemo li ostajati do beskraja, u vječnost u samsari ili ćemo doživjeti transformaciju, od egzistencije u transcen­ denciju.

36

objava po povratku iz crne šume

Za lakše razumijevanje i čitanje „Dakle, anđeli predložiše razumljivu istinu čovjeku prema sličnostima s čulnim stvarima (…) kako je nemoguće da božanska zraka sjaji u nas, drukčije no skrivena brojnim različitim svetim velovima. S druge strane, ljudski um kao inferioran, ojačan je djelovanjem anđeoskog intelekta. I na ta je dva načina čovjek prosvijetljen od anđela.“22 Sv. Toma Akvinski, Summa Theologiae

Anđeli su ljudima predstavili razumljivu istinu preko sličnosti s osjetilnim stvarima (nijednu kategoriju ne­ svjesnog nismo u stanju spoznati ako nam se ona asocijacijama ne objavi razumljivim u svjesnom). I da ljudi, iako inferiorni univerzalnom umu, zbog takvog djelovanja anđela, postaju sve prosvjetljeniji. Za interpretaciju Summae nam trebaju i dobri teološki, filozofski, literarni, umjetnički, povijesni, antropološki temelji, a svakako to smatram u ovome trenutku i na ovome mjestu preuzetnim zadatkom.

Nisu li onda tzv. kanalizirane poruke celestijalnih bića, zvali ih anđeli ili NLO-i, jednako tako naši kontakti s višom istinom iz druge nama nespoznatljive dimenzije, a koja nije ograničena našim prostorno-vremenskim ograničenjima upravo ta „razumljiva istina“ o pravom poretku stvari. Ili je sve to, kao i mnogo toga oko nas, najobičnija obmana, potreba za utjehom iz druge dimenzije, djelo ljudi koju pate od deluzija?

Zašto onda, iskreno, u trenutku kada se osjećamo najnapušteniji, najsamiji, najnesretniji, najslabiji, vjerovali, ne vjerovali ili sumnjali, zašto onda posežemo za anđeoskim rješenjima i prosvjetljenjem?

Ili je cijela paradigma našeg shvaćanja „materijaslučajnost odnosa-stvarnost“ obična obmana? Pojednostavljena istina tek pogodna za školsku upotrebu.

37

milan zagorac

Nevidljivi anđeoski gradovi za putnike namjernike23

Vodič kroz nutarnje gradove commutere je jedna o najneobičnijih zbirki poezije koju sam ikada čitao: nevidljivi, anonimni suvremeni pripovjedači-pjesnici s mp4 uređajima u džepu i slušalicom u uhu tutnje linijama podzemnih željeznica nekih tamo velegradova u dvodimenzionalnoj perspektivi pa odjednom transcendiraju u višu dimenziju i postaju prisutni ovdje, tamo, sada, bilo gdje, kao da je bilokacija posve uobičajena stvar svakome, a ne samo božanskim osobama. I kao da ih to putovanje, i samo naglašeno u naslovu (commuteri su svakodnevni migranti s posla i kući uglavnom iz suburbija u cityje i obrnuto), uz neizbježnu glazbu, jasno, prebacuje iz jedne, niže, u drugu, višu rezonanciju (možda zbog djelovanja glazbe), gdje, poput anđela, primaju spoznaju više istine, inače nedokučive i neprispodobive nama, zarobljenima u kavezima naših triju dimenzija. Osim ako se ne odvažimo na literarno putovanje, kada nam te istine postaju barem djelomično jasnije. Poput one o spoznaji božanskoga u nama.

Skarlet_p je pjesnik i filozof istovremeno, fizički putnik, ali prije putnik duha (poput Marca Pola i njegovog Il Milione24 ili, još bolje, Itala Calvina i njegovih Nevidljivih gradova25 kojima putuje, nižući neprekidno nove i nove asocijacije) i „plesač strogosti“, kako bi rekao Breton u svojoj proznoj poemi Luda ljubav26, pazeći na svaku izgovorenu (napisanu) riječ. Iako će skarlet_p za sebe skromno reći da on nije pjesnik, on to ipak jest jer pazi na svaki stih, na svaki odnos koji uspostavlja s izvanliterarnom stvarnošću i na cijeli niz filozofskih referenci, pa, konačno, sam za 38

objava po povratku iz crne šume

sebe kaže, koristeći opet „glazbenu“ referencu, možda i najjednostavniju istinu koju u odnosu prema vlastitoj asocijacijama bogatoj poeziji može reći: „kao što je Lennon rekao za Dylana: ‘Ne moram razumjeti sve o čemu on govori, dovoljno mi je da čujem kako on to govori’.“ Ovdje su, dakle, važne, beskrajne asocijacije koje skarlet_p prepušta čitatelju putem kojih lakše „brodi“ ovim morem fenomena suvremenog duha, ne da se domogne neke imaginarne Itake, već da jednostavno shvati ovo „brođenje“ kao jedan od temeljnih smislova. Ukoliko prihvatimo da je potraga za smislom najbitnija ljudska potraga uopće.

Skarlet_p, dakle, tek naizgled kreće iz neke stvarnosne dimenzije, dok zapravo, poput istraživača nepoznatih krajeva iz nekih starih vremena zabija mjerne kolce u referencama duha: Kamov, Thomas Stearns Eliot, Dostojevski, sv.

Toma Akvinski, zatim glazba, stanice metroa u gradovima u kojima metroi postoje i ne postoje, sve skupa u ovih devetnaest pjesama i bezbroj manjih motiva, raspoređenih, jasno, u shemu glazbenog albuma.

Stoga nam je Vodič kroz nutarnje gradove za commutere pravi izazov, možda brojem stranica nevelika knjiga, ali knjiga prebogata novim i uvijek novim asocijacijama koje će ponovno izazivati nove asocijacije, nešto poput „čudesne petlje“ svijesti s kojom se bave podjednako neurolozi, psiholozi, kvantni fizičari i teolozi, ali prije svega „obični“ čitatelji kada se zapitamo ona konačna pitanja: tko smo, kamo idemo, koji je naš smisao?

39

2.

Vrijeme stri탑enja ovaca

objava po povratku iz crne šume

2. Vrijeme striženja ovaca

S

redinom 2012. godine izašao je jedan mističan i neobičan animirani film iz neke ne baš posve transparentne kanadske produkcije, vrlo znakovitog naslova I, Pet Goat II27 (jasno, to je aluzija na onu knjigu koju je školskoj djeci u trenutku napada na Twinse 9. rujna 2001. čitao George W. Bush, naslova The Pet Goat).

Film je već na prvi pogled produkcijski jako dobar, nema tu slučajnih propusta, nema amaterskih interpretacija, čak i kada se nude kao naizgled amaterske, one to nisu, štoviše, taj nas strašni, metaforički animirani film vodi, meandrira, teče, od današnjeg vremena do prastarih vremena, do neke neodređene budućnosti koju svu spaja jedan psihodelični neohipijevski Krist/Horus u transu koji po završetku prestaje, a time kao da završava i samsara u kojoj se u međuvremenu nalazio čitav svijet: politika kao oruđe demona, mediji kao sredstvo nadzora i kontrole, jalove bune zbog materijalne oskudice ili uvjeta rada, uvrijeđeni i poniženi narodi svijeta, deprivirane skupine, ubijanje kao smisao sam za sebe, crkva kao stara Europa, ova opet kao stara i opaka bludnica kojoj se ponovo vraća menstruacija. Licemjerje i farizejstvo. Ne, nije u ovom ani­ miranom filmu ništa slučajno: ni jedan znak, ni jedan simbol, ni jedna sitnica ovdje nisu slučajno i u tome jest vic – razumijete li nešto, tada nikako ne razumijete cjelinu.

Razumijete li cjelinu, izostaju sitnice koje su relevantne, jer, vrag se krije u sitnicama, zar ne?

Pa, konačno, zar nije tako? Zar razumijete te dronove, zapise Al-Efesbija, komore za deprivaciju, odjele za ezoterijeske djelatnosti obavještajnih zajednica, Komitete 300, razne vrhove piramida 33 stupnja s 13 najmoćnijih obitelji 43

milan zagorac

(osoba), moć koja se skriva iza moći, iza maski, znate li išta o (ljudskim) napadima iz svemira, išta o vatikanskim astronomskim opservatorijima, navodno najsloženijima i najvećima na svijetu, išta o izazivanju potresa, razumijete li išta o biti krize, išta o sirijskom ratu, turskoj pobuni, o tzv. arapskom proljeću, o kineskoj „stabilnosti“, o demokraciji, o slobodi, o pitanjima ljudskih, životinjskih, ikakvih prava, o odgovornostima? Naravno, razumijete ih podjednako kao i ja: vidite konfuzno, zbunjujuće klupko informacija u kojem nema više ni pravih ni krivih, ostajemo samo goli mi, nema saveznika, nema jasnog neprijatelja, nema rata, a rat je... rat 21. stoljeća je medijski rat, rat informacijama i rat informacija, samo da to ne bi imalo neke još dublje implikacije. Kako sam se nekada podsmjehivao ovoj izjavi, sad me podilazi jeza.

Tada počinjemo shvaćati vrle nove svjetove, 1984., Matrix, Alicu u zemlji čudesa, Kafku, Kosinskog, Lema, počinjemo shvaćati da je život literatura, a litaratura život, da je riječ o autentičnmim zapisima strujanja nesvjesnog koje sadrži sadašnjost, budućnost i prošlost kao posve žive, sadašnje, i aktualne ovisno o konstelacijama.

44

objava po povratku iz crne šume

Sindrom Viktora Pelevina28

Već dugo nisam pročitao neku toliko zabavnu, a ujedno toliko uznemirujuću knjigu kao što je ona nedavno objavljena ruskog pisca Viktora Pelevina u nas naslova Sindrom WikiLeaksa, ali točnije rečeno, dviju novela (iz originalno veće zbirke) pod naslovima Operacija ‘Burning Bush’ i Protuavionski kodeksi Al-Efesbia. Novele je prevela i uredila Irena Lukšić, autorica prijevoda, kritika, vlastitih knjiga, ukratko jedna od najaktivnijih domaćih književnica, prevoditeljica i urednica. Knjiga je objavljena u biblioteci Na tragu klasika u izdanju Disputa i HFD-a.

Kažem „zabavnu knjigu“, jasno, ukoliko volite misa­ one špijunske trilere poput onih Grahama Greenea, metafizičke teorije na tragu Uspenskog, antiutopije poput Vojnovičeve Moskve 2042., hiperdimenzijske teorije zavjere poput Richarda Hoaglanda29 i srodne misaone igre uz umjerenu dozu bulgakovljevske paranoje i gogoljevske ironije, uz neprekidnu pozadinsku buku suvremenog determiniranog kaosa kojim orkestrira tzv. medijska „meka sila“. Problem ove knjige je svakako pitanje autentičnosti, a ona je, unatoč ironiji i grotesci, ponekad toliko uvjerljiva da mislimo da smo se našli zaista u nekom „procurenom“ dokumentu obavještajnog miljea najvišeg reda.

Dakle, u prvoj se pripovijetci radi o obavještajnokontraobavještajnom radu prave „špijunčine“ Šmige koji novači svojeg starog prijatelja Semjona Levitana za jednu vrlo lukrativnu akciju, a koja se odvija unutar „odjela za specijalne tvari i izmijenjena stanja svijesti“ kojim upravlja neobičan panslavenski svat, pukovnik Dobrosvet, svojevrsni savjetnik za duhovno-ezoterička pitanja FSB-a (odnosno, nekadašnjeg KGB-a). Naime, akcija je „usađivanje“ 45

milan zagorac

ideje direktnog božanskog obraćanja samome predsjedniku Bushu (otud i originalni naslov Burning Bush, odnosno gorući grm koji se obraća Mojsiju). Tada naivni profesor engleskog jezika, inače Židov iz Odese, Levitan, prolazi vrlo dug proces integracije sa samim Bogom, u komori za de­privaciju i pod utjecajem nekog halucinogenog kvasa, a sve kako bi svojim autentičnim glasom, koji izuzetno podsjeća na glas nekog poznatog radijskog spikera iz vremena Staljina, uvjerio Busha u to da je upravo on odabran i da on ima božansku misiju. Naravno, uz high tech gadgete, popratno osoblje raznih „anđela“ i supermodernu mrežu konfidenata i operativaca, akcija uspijeva, ali posve nepotrebno, jer je i Busheva era u međuvremenu završena.

Međutim, u svijetu obavještajaca sve se može svesti pod onu „mi znamo da vi znate, da mi znamo da vi znate“, pa je tada posve jasno da je cijela priča o „usađivanju“ ideje Boga, najprije počela s idejom „usađivanja“ ideje samog Sotone koji je desetljećima preko specijalne „Granitne sobe“ u Kremlju utjecao na sovjetske čelnike.

Tada Šmiga obavještava da je akcija preusmjerena, i da Levitan sada mora preuzeti novu ulogu, onu Sotone. Sada se više ne koristi halucinogeni kvas, nego neko puno jače sredstvo za promjenu stanja svijesti koje se Levitanu u komori za deprivaciju (u biti bazenu s vodom koji podsjeća na amnionsku tekućinu) čini poput pada u računalni kod ili poput neke računalno prikazane neuralne mreže. Tada konačno dolazi do svijesti samoga Boga i njegove ljubavi, da bi u sljedećem trenutku poželio svu tu ljubav samo za sebe, a tada počinje i njegov, Sotonin/Levitanov pad iz hiperdimenzijskog stanja Boga u jednodimenzijski najniži denzitet.

Napokon, sve te akcije završavaju onako kako u špijunskim pričama i očekujemo, izmjenom strana, promjenom ciljeva i, jasno, određenom količinom pucačine koja je ovaj put ipak u nekom drugom planu.

46

objava po povratku iz crne šume

Druga novela Protuavionski kodeksi Al-Efesbia još je bogatija kontekstom, točnije slojevima konteksta koji se gotovo ne daju oljuštiti, a da se pritom ne nanese šteta drugim slojevima. To me pak podsjetilo na jednu davnu prispodobu nekog našeg književnog kritičara kako današnji (svjetski) književnik (i čitatelj skupa s njime) mora biti toliko oštrouman, otvoren i enciklopedijski bogati znanjem, s pritom jakom intuicijom, e da bi uopće uspio razumjeti svu kompleksnost svijeta u kojem trenutno živimo. U te bi se mjere donekle dala smjestiti ova priča.

Naime, glavni (anti)junak, neki Savelij Skotenkov (jasno, lažno ime i prezime) spretan je i sposoban obavještajac FSB-a koji po profesionalnoj dužnosti i ideološkoj mržnji dolazi u današnji ratni Afganistan kako bi talibanima, tim hrabrim proizvođačima opijuma i heroina, pomogao u borbi protiv američkih bespilotnih letjelica iliti dronova. Naime, zbog vlastite zbrke koju je donijelo miješano „meko“ i „tvrdo“ ratovanje, vojno-industrijski kompleks, kako bi izbjegao ikakvu odgovornost stvorio je samomisleće letjelice koje su u stanju donositi i moralne odluke u vezi uništavanja neprijateljske žive sile. To je, kako je posve jasno, dovelo do značajnih gubitaka i demoraliziranja neprijatelja na terenu, no tada Al Efesbi dolazi kao spasitelj.

Al Efesbi koristi isti onaj nedostatak letjelica, a koji ima i čovjek, a to je mogućnost moralne dvojbe i osjećaja krivnje i grijeha – on na tlu sprejem ispisuje parole koje bespilotna letjelica s neuronskim sustavom donošenja odluka interpretira kao moralno dvojbenu te redom dronovi počinjavaju „samoubojstva“. Iako obavještajni milje uspijeva dokučiti o čemu je riječ, Al Efesbi koristi sve složenije i složenije sustave poruka koji sve više zbunjuje letjelice. Napokon, nakon beskrajno puno novca potrošenog na high tech rat, bilo onaj „tvrdi“ ili „meki“, uspijevaju uhvatiti Al Efesbia.

Ipak, od same je radnje još zanimljivija ona ista teza koju sam već ranije naveo, a do nje dolazi sam glavni junak: cijeli je svijet pod kontrolom neke organizirane skupine koja 47

milan zagorac

ga uporno dijeli na dijelove i djeliće, na dobre i loše, na glupe i pametne, na ovakve i onakve. Tako je cijeli socijalizam bio ništa drugo nego dobro organizirani i odglumljeni antipod onome drugome, kapitalizmu. Jedan je predstav­ ljao loše lice, a drugi je predstavljao dobro lice, jedan je bio prljav i zapušten, drugi je bio blještav i radostan.

Konačna sudbina Al Efesbia nije smrt. Ne, ona je još gora, povratak u stanje nekog troglodita koji se, sam, odvojen od drugih takvih troglodita, igra na računalu s deviznim parovima EUR/USD i USD/EUR na forexu, bivajući u vječnost zatvoren u tjeskobu gubitka ili dobitka.

Kao što rekoh u naslovu, ova je knjiga istovremeno i igra i rat. Međutim, rat novoga vremena više nije samo fronta, on je kontrola informacije, plasman vijesti, izvrtanje činjenica, novogovor, paradoks demokracije u kojoj je prava žrtva onaj s puškom u Afganistanu, a agresor novinarka („meka sila“) koja izvještava s fronte, „pripadnica nježnijeg spola“, istovremeno svojim izvještajem označavajući mete u tzv. javnom mnijenju i, jasno, dajući bespilotnim letjelicama točne koordinate. Rat je mir, a mir je rat. Nagrada onome tko se kroz ovu knjigu uspješno probije barem je jedan ključ više za razumijevanje današnjeg svijeta.

48

objava po povratku iz crne šume

Sveta knjiga za spas vukodlaka i bezrepih majmuna30

Nemoj biti beskrila muha u Krajnjoj Tuli, Nemoj se bojati noći koja je skrila sve oko nas.

U njoj zavijaju dvoje – ja, lija A Huli, I tajanstveni prijatelj moj, Pizdek pas…

Neka mi čitatelji unaprijed oproste na dvjema stvarima: na činjenici da s toliko godina kašnjenja (i čitanja) pišem o jednoj knjizi koja mi je nedavno dospjela u ruke (usput rečeno, u Rusiji objavljene 2004.) i na tome da se koristim riječima koje možda nisu razumljive, koje čitatelja još više zbunjuju, moguće dovode i u zabludu o samoj naravi stvari, pa o kojoj god se to „stvari” radilo.

Ali radi se baš o takvoj knjizi. O knjizi koja zbunjuje.

Ona je već u svojevrsnoj preambuli definirana kao nešto „nevrijedno čitanja”, nešto čemu se možemo podsmjehivati s naših sigurnih i odlučnih pozicija, nešto što ni nema veze sa stvarnošću, nešto što je neka vrsta pseudoromana, a što nam jamče imena Tengiza Kokoeva, bojnika i šefa O/M „Bitca centra”, dakle, obavještajca, Maje Majačarske i Igora Koškodavlenka, magistara filologije i Peldisa Šrama, voditelja TV-emisije „Karaoke o Glavnom”, dakle, sve od reda spin menadžera i stručnjaka za plasiranje službene istine.

Hvala Ireni Lukšić da je ovoga autora predstavila u nas, ja sam počeo od kraja, ne od početka, pa su mi njegove kronološki novije knjige bile prve, a sada se lagano vraćam unatrag, ali to ne mijenja ništa na stvari. Viktor Pelevin i dalje je enigma, moguće da je on sam ključ enigme zvane „Viktor Pelevin”, a koja, govoreći o riječima (i to 49

milan zagorac

riječima) stvara nove zbunjujuće iluzije današnjeg vremena koje ćemo, i to ako bude sreće i zdravlja junačkog, moći razriješiti samo na jedan način, da se oslobodimo stege razuma i logike koji nas zanavijeke vrte u dualnostima odluka, e da nas na kraju ne odvedu nikuda, varajući nas tzv. logičnim, zar ne?

Jer što je to logika? Što je to razum? Što je to odluka? Što je to oko čega ne postavljamo pitanja nego ih uzimamo zdravo za gotovo? Pelevin u svojoj prozi, pa tako i u ovoj vukodlačko-lisičarskoj romansi klizi u upravo ta pitanja koja su doslovno podignuta na najvišu potenciju. Kada bi me netko pitao koja je glavna tema romana Sveta knjiga vukodlaka, rekao bih jednostavno i jasno: pitanje riječi, smisla, sadržaja.

Tek kao drugu, moguće i marketinški zanimljiviju instancu spomenuo bih obavještajce vukodlake, prostitutke lisice, medijske manipulatore, šamanističko zazivanje nafte na dalekom sjeveru i kaotičnu posttranzicijskopostsovjetsku putinovsku moskovsku sadašnjost.

Radnja ove proze je u svojoj temeljnoj liniji „prozaična”: prostitutka imena A Huli (odnosno, „kurac” na ruskom), poput Dolores Haze, dakle izgleda četrnaestogodišnjakinje, ali zapravo 2000 godina stara lisica (čak pomalo i ofucana) koja svoje klijente peca repom, odnosno dovodi ih do hipnotičkog transa u kojem je njihova nenadmašna seksualna maštarija bila zaista „stvarna”, dok se ona u stvarnom vremenu bavi proučavanjem filozofske literature (puno se toga spominje, ali odvojimo Heideggera, Baudrillarda i neizbježnog Berkelyja, te, bez ostatka Stephena Hawkinga i njegovu Kratku povijest vremena koja je temeljna zabava tijekom nekopulirajućeg spolnog čina), dakle, ta prostitutka naleti najprije na šekspirologa, sadomazo manijaka i FSB-ovog doušnika koji je prijavi policiji, i to najtaj­nijoj i najodanijoj, onoj koja je puna nasljednica dobrog starog KGB-a, a zatim nalijeće na inspektora Aleksandra Sašu Seroga, ovaj put punokrvnog vukodlaka koji odmah u 50

objava po povratku iz crne šume

lisičinoj pojavi osjeti alkemiju ljubavi koja se pretvori s vremenom u nešto što autor naziva „repojeb”, a s dodatnim protokom vremena i radnje u nešto što počinje mijenjati i samu vukodlačku narav opasnog inspektora dok ga na kraju ne pretvori u psića vrijednog sažaljenja.

Da, naravno, Pelevin ne bi bio Pelevin da nije ušao u pore društveno-političko-obavještajno-naftonosne priče zvane današnja putinovska Rusija (iako bez riječi spomena), no posve je jasno da je jedan sovjetski blef zamijenjen drugim postsovjetskim blefom utemeljenom na crpljenju nafte s dalekog sjevera što osiguravaju vampiri-vukodlaci u svojim šamanističkim seansama (ne čini se ni nevažna priča o dobroj kravici koja daruje zlato, pa tako ovdje kravičina lubanja daruje naftu, dobra je to stara ruska bajka koja uvažava pučko vjerovanje i staroslavensku nepomućenu odanost majci prirodi, sada majci Rusiji, o darovima prirode) i neokonzumeristički rusvaj koji je zamijenio socijalističku „spartu” u kojoj se konzumerizam sustavno prikazivao kao neprijatelj duha (da bi se na kraju urušilo upravo na tome, negirajući tu liberalnokapitalističku ljudsku prirodu željnu prestiža): ipak, nije tema ove knjige to. Ono je prije kolateral, ono što se zbiva u svijetu utemeljenom na samim lažima (riječi su tu da bi se stvarale laži, da bi se povrijedilo drugoga i da bi se pričalo o onome što ne postoji, kaže u jednom pasusu lija), a čiji se odnosi manifestiraju kao submisivnost ili supremacija doslovno u seksualnom odnosu, dakle, onom desadeovskom, u onoj seksualnosti koja je manifestacija podčinjavanja ili vladanja, „jebanja” ili „biti jeben”, kako god se to shvatilo.

Katalizator radnje postaje ljubav, ono što ne pozna ni lisica imena A Huli (zamislite, ona je spojila onaj ideal „jebati, a ostati nevin” zbog čega joj se čak rugaju i druge lisice, sve dok nije upoznala Sašu), ni Saša koji postaje sada umiljati tužnjikavi pas, a ne više moćni vuk (i tu smo opet na vuku i djevojčici), dakle, ljubav koja razara manifestirane karaktere i postavlja ih na drugu ravan, na drugu 51

milan zagorac

liniju, ljubav koja razara moćnu mašineriju laži (dakle, riječi) i koja nije prispodobiva nikakvim ni ljudskim ni vampirskim ni vukodlačkim pojmovima. Sve bi to otišlo u smjeru kršćanskoosloboditeljske priče (Saša se deklarira kao veliki pravoslavac, ali nominalna „vjera kao ideologija” nema nikakve vrijednosti, ona je tada „samo ideologija”) da A Huli nije iz jednog drugog kruga, onog budističkog, koji će svijet doživljavati kao samsaru iz koje se pojedinac sam, dakle, bez Krista, mora osloboditi, odnosno naučiti osloboditi.

Saša, razoružan, pomalo razočaran u učinke ljubavi (ali to nam nije do kraja baš dano), a s formalnim razlogom da je za njegov ukus „lisica jednostavno prestara”, odlazi na svoju stranu, a lisica zaključuje da joj je najbolje izaći iz ciklusa manifestiranog života i „nastaniti se” u nemanifestiranoj stvarnosti, koja je dostupna čak i bezrepim majmunima, ali „zbog količine lošega što su napravili u životima”, tj. karme koja je ljudima opterećenija, za razliku od vukodlaka, oni trebaju i dio 30 ciklusa (dakle, rekli bismo inkarnacija).

Izlazak iz samsare je krajnje jednostavan, ali ga ljudi ne mogu shvatiti. Oni ništa ne mogu shvatiti jer svemu daju dodatna značenja pa se gube u beskrajnoj petlji.

Opet se vraćam na početak: o čemu govori ovaj roman?

O svemu pomalo, a ponajviše o biti samoga jezika, o njegovoj višeznačnosti, o nemogućnosti dolaska do krajnje istine putem jezika koji nas stalno vraća u neka definirana značenja dok se opet ne pokažu privremenima, prolaznima i nimalo točnima – baš poput beskrajne petlje. No kada bi Pelevin roman strukturirao samo oko toga, a bez ove špijunskotranzicijsko-doušničke ruske priče, ne bi bio toliko zanimljiv, a kamo li dostupan široj publici, kao da bi izvrsnom jelu bila oduzeta ona jedna čarobna mirodija koju ne može nadoknaditi niti jedan drugi suplement. Ovaj ruski dio priče, priče o mentalitetu (to su svi ti špijuni, 52

objava po povratku iz crne šume

sve te veze, svi ti političko-urotničko-ezoterijski posli, sve te teorije zavjere) čini je aktualnom baš sada i baš ovoga trena kada je svjetski infomacijski rat na svojem vrhuncu i kada njegove rezultate vidimo kao tragične saldokonte na difuznoj svjetskoj bojišnici asimetričnih ratova x-te ge­ neracije. Pelevin je učinio dosta na njegovoj demistifikaciji, sada je na nama kao čitateljima da shvatimo, no, vraćam se na početak, riječi su tu da se laže, pa nisam ni sam siguran je li nam riječima ikakva istina dostupna.

53

milan zagorac

Thomas Pynchon me opet naveo na svoj trag31

Nedavno sam ponovo pročitao roman američkog pisca Thomasa Pynchona Dražba predmeta 49 (Crying of a Lot 49), koji sam prvi put pročitao prije petnaestak godina, a tek sam sada, nakon toliko vremena, shvatio da tada nisam ništa shvaćao, ali mi je svejedno ta mistična i magična LSD priča tada „pomutila um“ i skrenula i moje pisanje i moje razmišljanje upravo u smjeru koji je Pynchon zadao.

O čemu se zapravo radi? O puno toga, a najviše o nama samima. O osjećaju „nepripadanja“ svijetu, osjećaju izdvojenosti, osjećaju koji ne vara, ali koji je teško opisati riječima, a kamo li dokazati, o ljudima koji su „otpali“ od sistema, a sistem je sveproždirući ekonomsko-financijskotehnološki stroj kojem trebate a) biti prosječni b) poslušno služiti i c) ne postavljati neprihvatljiva i glupa pitanja. Nema mjesta za „onostrana iskustva“, nema mjesta za stvarne osjećaje, nema prostora za čovjeka u njegovim punim dimenzijama, nego samo u dimenzijama koje su potrebne tom golemom, neprispodobivom, tehnologiziranom (u)stroju civilizacije koja neprestano i neprestano asimilira čak i ono što je do jučer bilo neprijateljsko.

Postoji talog, ostatak, oni koji nisu asimilirani, ali oni su potencijalni „samoubojice“ koji nemaju nijedan stvarni razlog „da ne počine samoubojstvo“, emocionalno oštećeni, neprilagođeni, nenaviknuti, alkoholičari, kurve, homoseksualci, nastrani, izopćeni, propali, i svi oni koji su postavljali suvišna pitanja – oni isto imaju potrebu za komunikacijom, ali ne komuniciraju preko redovite pošte (što bi Pynchon rekao danas na sustave komunikacije za koje znamo da su pod nadzorom, ali, svejedno, vjerujemo da 54

objava po povratku iz crne šume

je riječ o „entropiji“ i da je prilično tehnički neizvedivo da postoji neki informacijski „Maxwellov demon“32 koji razdvaja bitno od nebitnog), već preko autonomnog sustava koji je isto tako, da paradoks bude veći, opasan i zloćudan, okrutan i ubilački.

Ostaje jedno pitanje, nakon što pročitate ovu postmodernističku fantazmagoriju, prepunu aluzija, točnih i netočnih podataka, činjenica i fikcije, ostaje, dakle, pitanje, kako uopće definirati današnji svijet, odnosno mjeru stanja kaosa (nereda) i privesti ga redu (ukoliko uopće dođete do takvog pitanja), a prije no što se nađete na ovoj drugoj strani, na strani ovih neprilagođenih, otpalih od sistema, izbačenih iz igre. Štoviše, ova je entropija33, ovo djelovanje tog Maxwellovog demona postaje sve agresivnije, a sve veći i veći komadi svijeta se odbacuju kao nekorisni i nedjelatni.

Kao mjera tog kaosa najočitiji su mediji: zlogukost pomiješana s pornografskom komponentom daje ukupno stanje stvari čovjeka svedenog na mjeru pogodnu za služenje sistemu. Štošta je Pynchon dao u svojoj prozi. Ipak, na kraju ponovo postavljam isto pitanje: koji je način da se izađe iz svega toga? Na koji način se asimilirati, a ostati povezan sa sobom?

Pitanja ovoga suvremenog svijeta su upravo ta. Najveća i najaktualnija. Štoviše, od životne važnosti, koliko se god ponekom činila posve nevažna.

55

milan zagorac

Promjena paradigme (gotovo) svega

Radi se o paradigmi (n)ovoga vremena u koje već neko vrijeme ulazimo, a da toga nismo ni svjesni, barem ne dovoljno svjesni. Stvari su istovremeno jednostavne, no možda pomalo teške za objasniti: nastaje preveliki kaos u idejama, informacijama, mislima, teorijama i praksama koje svakodnevno dobivamo putem medijske infuzije, pa je jako teško raščistiti sve te kaotične informacije da bi se došlo do srži stvari.

Prvo krećemo od sebe: malo tko od nas nije primijetio da je kriza svijeta koji poznajemo postala kronično stanje, a malo je onih od nas koji je nisu osjetili na svojoj koži. Na ovaj ili na onaj način ta je kriza postala predigra nečega što bi se u konačnici trebalo vrlo cinično nazivati „novi svjetski poredak“, a ona bi, kao i svaka kriza, trebala protresti „ustaljene“ obrasce koji su stvarani posljednjih šezdesetak godina. Kroz medije nam se plasira ideja o prenapučenosti Zemlje, o zagađenju, o kontaminiranosti hranom, vodom i zrakom, istovremeno se uzdižu kultura smrti i rata i kultura besprimjernog i besmislenog uživanja u životu, uz posvemašnje obezvrjeđivanja intuitivnog, duhovnog i spiri­ tualnog uz besramno i besmisleno forsiranje kulture tzv. kapitala i njegove anonimnosti, plahosti i krhkosti i, narav­ no ideju beskrajnog rasta BDP-a. Ovo nije samo karakteristika Zapada, ovdje mislim na EU, Ameriku, Kanadu i Australiju, već je na jednoj drugoj razini i karakteristika ovih tzv. tržišta u nastajanju, primjerice Južne Amerike, Rusije, arapskog svijeta, ali i puno starijih i dugovječnijih kultura poput Indije (koja je ipak, uza sve svoje nedostatke, demokracija) i Kine, koja će, imitirajući modele rasta Eu56

objava po povratku iz crne šume

rope ili Amerike od prije 200 godina, na bubanj staviti svu svoju višetisućljetnu tradiciju koje se, u želji da postane velesila, odriče, odnosno besramno je profanizira.

Nije stoga ni čudo da takav kontekst uzdiže fenomene svjetskih nogometnih prvenstava, vrlo lažnog olimpizma, stvara kult znanosti kao apsolutnog autoriteta, gradnju umjetnih gradova u Dubaiju, kulturu zvijezda s petminutnim rokovima trajanja, rast BDP-a, „plahost“ burzi, ideju krize kao stalnog pojma u pozadini (gotovo kao neku metaparadigmu), a ismijava duhovnost, bruto nacionalnu sreću koju je svojevremno predlagao Butan34. Svemu tome pomažu mediji potpomognuti tzv. anonimnim kapitalom, politike, društveni i tehnološki aparat, organizirana religija (to je onaj moment koji osjetite, ali često ne artikulirate, a govori upravo o tome da osjećate nešto numinozno u sebi, ali ne volite crkvu), filozofija koja se ne bavi bitnim (odnosno biti), znanost koja se bavi efemernim pojavama, a konačno postaje samo „sluškinja tehnologije“ i, naravno, razne skupine šarlatana koji ljudima, izgubljenima u besmislu života, prodaju lažnu duhovnost.

Model ovoga svijeta sastoji se od dva spremnika: toplog (to su dobre zemlje, Zapad, socijalno osviještene, koje brinu za svoje građane, dobra društva) i hladnog (to su brutalni, sociopatski, psihopatski režimi istoka, brutalne satrapije koje pogubljuju, ubijaju, muče, iskorištavaju itd.). I među samim zemljama postoje razlike, pa tako Kanada predstavlja „dobru Ameriku“, a Amerika „lošu Ameriku“, Švedska „dobru Europu“, a Grčka ili Španjolska „lošu Europu“, Indija „demokraciju“, a Kina „brutalnu diktaturu“, Maroko ili Jordan su „dobri muslimani“, dok su Osama bin Laden, ISIS ili neki mula koji poziva na džihad „loši muslimani“, europski protestanti su „dobri kršćani“, katolici su „pedofili i gramzivi“, a pravoslavci i američki protestanti (naročito južnjački) su „zatucani mistici“, Afrikanci su „lijeni“, ali su zato Azijci „marljivi“ i tako dalje. To je svijet utemeljen na dualizmu, na konfliktu. To naizgled 57

milan zagorac

može zavarati, pa možemo pomisliti kako je npr. Tajland nešto drugo od Kine, a sve to skupa nešto drugo od Australije, a sve skupa zato što ćemo se povesti za praslikama duhovnosti koju predstavlja npr. budistički Tajland nasuprot zapadnjačke, dakle, racionalne Australije. Ipak, istina je da su jednako racionalni i Tajland i Australija. Vanjske znakove svoje tradicije iskoristit će samo ako mogu donijeti nešto porastu broja turista ili utjecaju na BDP, posve jednako kao kad je riječ o klimi, prirodnim ljepotama ili nekoj drugoj „komparativnoj prednosti“.

Ipak, ovaj svijet ima brojne napukline, a jedna od najvećih je ona posljednja koja se permanentno javlja posljednjih desetak godina, točnije od početka 21. stoljeća, a možemo je nazvati jednim jedinim imenom – Apokalipsa – a ona ne znači ništa drugo do razotkrivanje.

Jer što je to, zapravo, ova naša zbilja, stvarnost, nego kaos, nered, nemir, nestalnost, sukob, pa onda s time dolazi i strah: strah od trenutka, strah od događaja, strah od pojava ili od ljudi. Prirodno, kao ljudi tražimo stalno utočište, spas, odnosno spasenje. Čovjek ima sredstva s kojima si može pomoći, doduše nakratko, tek na neki period, dobiti privremeno odgađanje straha ili pronaći privremeno utočište. Na primjer, može si priuštiti nadu u vjeri, institucionalna religija je u svojem obrednom formalizmu idealna za takvo što, ili si može priuštiti kakav kredit da premosti financijske krize koje ga trenutno muče. Može si priuštiti tablete. Čak i psihoanalizu. Može si priuštiti malu zabavu s prijateljima ili rodbinom, no to je tek apaurin za ukupan strah, dobro djeluje toga trena, no brzo gubi efekt i mi se tako stalno moramo nalaziti pod nekim sredstvom koje nas umiruje, smanjuje nam strah ili nas inhibira jer bismo inače bili u stalnom stanju psihoze. Čovjek u racionalnom društvu, a to znači svijetu stalne podvojenosti između znanstveno utvrđenih činjenica nasuprot duši i duhovnom, živi tako da ispod praga „stvarnosti“ stalno gura sadržaje koji su neprihvatljivi ili društvu 58

objava po povratku iz crne šume

ili samome čovjeku jer se kose s njegovom vlastitom slikom samoga sebe. To je situacija koja s vremenom postaje nepodnošljiva i stoga se cijeli svijet povremeno, a čini se sve češće i češće, nalazi u stanjima krize. Kriza pojedinog čovjeka nije kriza društva, ali je kriza velikog broja pojedinaca kriza društva, kao što i taj vrtlog krize društva guta i sve one ostale pojedince koji nisu prethodno bili dotaknuti krizom.

Eksperiment racionalnog svijeta odgovor je na prethodni iracionalni eksperiment sa svijetom, s time da su oba koncepta isključiva i ni jedan ne dopušta supostojanje oba svijeta u jednom.

Taj će eksperiment racionalnog svijeta završiti kao masovna depresija, koja će se manifestirati kao klinička depresija (u sljedećih dvadesetak godina više od 20% stanovništva trebalo bi „bolovati“ od nekog vida depresije, a tako kaže znanost), kao karcinomi (postoji dio liječnika koji tvrde da je karcinom tek posljedica nakupljenih strahova, odnosno potisnutih materijala, pa se onda manifestiraju kao anomalija u staničnoj reprodukciji), kao pošast raznih, naizgled fizičkih i psihičkih bolesti od kojih će ljudi umirati, a da nikako neće biti jasno zašto ljudi umiru iako imaju tako dobru medicinsku skrb, tako dobre životne uvjete, tako dobre mogućnosti napredovanja u karijeri, tako lijepu budućnost za svoju djecu. Vrli novi svijet ne završava u paklu neke 1984. (oni su samo suprotstavljeni koncepti jednog te istog), nego u depresiji, a depresija je pad u nesvjesno, i tada svi oni potisnuti sadržaji odjednom preplavljuju dotad čvrsti, sigurni, monolitni, posve stabilni, društveni ja. Tko od društvenih faktora, onih koji imaju moć, a to su političari, državnici, kapitalisti, ljudi od utjecaja, toga nije svjestan, suočit će se s onim psihičkim snagama što bi moglo zaista biti traumatično.

Svatko stoga uvijek traži spasenje. Svako vrijeme ima svoju koncepciju spasenja, ali one su uvijek takve da su ograničene vremenom i prostorom, odnosno ograničene 59

milan zagorac

slikama, modelima, koncepcijama, koji su smjestivi u poznato, a samim time znači da nisu ni potpuni ni stalni (podložni su vremenu). Sve su te koncepcije iluzorne jer ne uračunavaju ništa od onih viših dimenzija: nema nesvjesnog, nema predsvjesnog, nema transpersonalnog, nema ideje o jednosti svih slojeva duha i svijesti i materije, a koji predstavljaju samo prelijevanja jedne te iste stvarno­ sti. Sav taj golemi materijal koji je generacijama potiskivan i sabijan uvijek postoji kao potencijal za realizaciju i što se više o njemu zna, odnosno što ga više osvješćujemo, to se bolje možemo nositi s jednom tako složenom pojavom kao što je svijest i, naravno, stvarnost. Stvarnost je stoga teško shvatljiva osim kao duga ili kao mrlja ulja koja se prelijeva na mirnoj vodenoj površini pri danjem svjetlu: ona je nestalna, ali jest.

Posebnu raspravu će zauzeti odnos svijesti i stvarno­ sti. Kao prvo, treba jednu stvar razlučiti: svijest, znači ono što imamo prizvano u nju, odnosno njezini sadržaji, predstavljaju stvarnost koju, razumski, po nekoj „konvenciji“ prihvaćamo kao temeljnu. Štoviše, samo jedan dio te stvarnosti, onu koja je razumski, dakle i jezično opisiva, s odijeljenim dijelovima i djelićima, koji svi skupa tvore uzročno-posljedični, mehanički svijet (svemir). To znači da je stvarnost kamen, ovaj laptop po kojem pišem, cvijet na stolu, ti, ja, stol, mobitel koji me nervira, ali i ideje o dobroti, koncepcije ljepote, koncepcije političkog uređenja itd., i da takva stvarnost za nas predstavlja jedinu konvencionalno prihvatljivu stvarnost. Dakle, po toj je paradigmi svijest posljedica materijalne stvarnosti, i nestankom svijesti, materijalna stvarnost postoji i dalje. Dio stvarnosti koji se odvija u promijenjenim stanjima svijesti, a to su snovi, halucinacije, psihotične epizode, depresija, visoka temperatura, pijanstvo, ali i stanja svijesti koja postižemo lijekovima, kao i raznim tehnikama disanja, isključujemo iz te koncepcije stvarnosti jer ona je „neobjektivna“, što znači da nije mjerljiva i opisiva žargonom 60

objava po povratku iz crne šume

znanosti (nema prostornu, vremensku dimenziju, a naročito nema uzročno-posljedični red), već je akauzalna, sve se stvari odvijaju trenutno, nema vremenskog slijeda događaja za događajem, odmah ste in medias res, a pojave mogu stajati u vrlo neobičnim odnosima, transpersonalna je i panpsihična – to znači da sve ima psihička svojstva, odnosno neki oblik svijesti i sve je psihički povezano. Neuroznanosti, psihijatrija i psihologija ispituju te fenomene, ali uglavnom iz perspektive mjerljivih kategorija, kao što su promjene na mozgu tijekom MR snimanja, EEG-a, ali tako da bilježe te pojave i da ih pokušavaju „objektivno“ usustaviti. Dio istraživanja je usmjeren prema iskustvima neposredno bliske smrti te je posve novo područje.

Vrlo je bitno znati da naša svijest, a samim time i naša stvarnost, ostaje postojana jer je svjesno stanje ograničeno brojnim inhibitorima. Kada ti inhibitori popuste, događa se perceptivni kaos, odjednom se osjećaju mirisi koje se ne bi smjeli osjetiti, boje koje nisu uobičajene, slutnje i predosjećaji koji su strani, gubi se osjećaj za pro­ stor, odnosno stvarnost se ubrzo mijenja u nešto posve drugo. To je tzv. aura, a koju treba razlikovati od aure u ezoteričnim disciplinama, odnosno preddogađaj nakon kojeg slijedi veći „napad“ na neurološki sustav. Također, a to je bitno za razlikovanje mentalne bolesti od mentalnog zdravlja, jako je važno znati da tzv. zdravo stanje ima regulatore koji onemogućuju nekontrolirano prelijevanje nesvjesnih sadržaja prema svijesti, a što osobi koja pati od mentalne bolesti stvara svakodnevnu kakofoniju koja je teško izdrživa. Lijekovi oboljelom pomažu, no ne ukla­ njaju trajno ono što čini problem, upravo zato što lijekovi djeluju na simptome, a ne na uzrok. Do danas nema lijeka ni za brojne autizme, ni za brojne shizofrenije, ni za broj­ ne depresije (bez obzira na trenutne definicije ovih bolesti), iako mnogi lijekovi i postupci jako dobro pomažu pri ublažavanju simptoma.

61

milan zagorac

Druga stvar vezana uz stvarnost jest da je ona definirana redom veličina i trima dimenzijama, te vremenom. Iako u svojoj molekularnoj ili kristalnoj strukturi uglavnom oko nas vlada prazan prostor, mi ga ne percipiramo takvim, jednostavno jer u našem redu veličina to predstavlja stolicu, ormar ili kuću, a ne gomilu rijetko povezanih atoma, odnosno nekih još elementarnijih pojava poput bozona ili elektrona za koje uopće ne vrijede „pravila igre“ koja vrijede za nas: npr. na nas djeluje gravitacija, za nas nije moguća bilokacija, imamo ograničenje brzine na 300.000 km/s, i tri dimenzije. Za subatomske čestice ne postoji masa, nema prostornih dimenzija, jedna s drugom komuniciraju na beskrajnim udaljenostima35 trenutno. Odnosno, uopće ih se ne da opisati ničim jednostavnijim nego formulom koja se zove valna funkcija i onom drugom koja opisuje njezin kolaps. Time se ovdje nećemo baviti.

Ono što se čini bitnim je spoznaja biti (ne)svijesti. Bila ona posljedica materijalne strukture ili bila ona primarna u odnosu na materiju, bitno je znati da svijest određuje postojanje kvalitete entiteta oko nas, pa, u krajnjoj liniji i samo postojanje različitih, odijeljenih entiteta. Ona čini da su ti entiteti dovoljno „gusti“ da ne propadamo kroz stolicu ili ne potonemo u središte Zemlje. Samo da je slučajno drugačije regulirana, ona bi znatno utjecala na to što bismo onda nazivali objektivnom stvarnošću i što bi onda bilo pitanje zdravog razuma.

Upravo zbog nepoznavanja drugih „slojeva“ svijesti, odnosno zbog posve nekritičkog prihvaćanja jedne paradigme kao što je dominantna empirijsko-racionalnomaterijalistička utemeljena na logici, sve što se nalazi izvan toga, smatra se jednostavno nerazumnim odnosno neutemeljenim36. Jasno, netko će se pozvati na to da je u srednjem vijeku bilo normalno vidjeti Bogorodicu, i da je to dovodilo većinu ljudi do ekstaze, a to su bila mračna vremena, puna nasilja, iracionalnosti, zlostavljanja i tako dalje. Da, i to je bila koncepcija stvarnosti, a Bogorodica 62

objava po povratku iz crne šume

je koncepcija koja potječe iz našeg kolektivnog nesvjesnog, a ona je očito ukazivala na neki dublji proces koji je traumatizirao tadašnjeg čovjeka, dakako, ne samo iznad praga svijesti, nego i ispod. Pa što bi onda danas rekli, u vremenu u kojem se pozivamo na posvemašnju vladavinu znanstvenog, racionalnog koncepta, na to da milijuni ljudi vide svemirce kao i da postoje stotine tisuća onih koji tvrde da su ih oteli izvanzemaljci (tzv. bliski susreti četvrte vrste), da su milijarde očekivale i očekuju smak svijeta, da postoje milijuni ljudi koji doslovno čitaju Bibliju u očekivanju kraja svijeta, da postoje bezbrojni ljudi koji su pričali s duhovima i da su milijuni ljudi bili u umjetno ili prirodno promijenjenim stanjima svijesti koja su se činila posve stvarna, tvrda, opipljiva. To je izraz potisnutog sadržaja, ali on sam po sebi nije oznaka bolesti, nego potrebe da se on eksternalizira. Svijest je dakle stvarnost. Svijest ima brojne slojeve, ona čini te velove stvarnosti ili maju, ona je samsara, istovremeno i rajski vrt i pakao. Što je više ljuštimo, to više doznajemo o njoj samoj, o samima sebi i to smo bliže onim Kantovim „stvarima po sebi“, iako je to za čovjeka, svakako bolan put.

Svijest, dakle, predstavlja ono što nas najviše zanima te se nećemo baviti svim onim teorijama koje su se pojavile od znanosti do duhovnih disciplina, kao i brojnim mističnim iskustvima i okultnim praksama od istoka do Europe. Uzmimo, stoga, kao gotovu stvar da istraživanje svijesti, bilo ono znanstvenim metodama u područjima neuroznanosti, psihijatrije, psihologije, biologije, fizike, kvantne fizike, matematike, bilo putem umjetnosti ili duhovnih inicijacija u promijenjena stanja svijesti, već gotovo cijelo stoljeće unosi novu razigranost u metaparadigmu suvremenog svijeta te se sve više bliži upravo ona ideja o proučavanju svijeta kao međupovezane pojave.

Važno je naglasiti da je upravo posljednje vrijeme, naročito posljednjih tridesetak godina, opterećeno dvjema idejama: prva je ideja smaka svijeta, odnosno njegovoj 63

milan zagorac

potrošenosti, a druga je ideja spasenja, odnosno o njegovoj obnovi. One predstavljaju, na ovaj ili onaj način, bilo da se radi o politici, ekonomiji, znanosti, duhovnim učenjima, konfesionalnoj religiji upravo sve dominantniju temu oko koje se, kao da smo opet vraćeni u neka stara vremena, sukobljavaju koncepcije materijalizma i idealizma, dakako, danas usavršene i nadograđene, ali svakako jednakom žestinom, i dalje nepokolebljivo na svojim suprotnim stranama. Štoviše, interes tzv. vladara svijeta da iskoristi ovaj sukob, stalnim stvaranjem strašne psihičke napetosti, a zatim sve većom opuštenošću, trebao bi sve više umrt­ vljivati većinu ljudi, činiti ih tek pasivnim promatračima prepuštenima nekom uzaludnom živovanju ili ih pak motivirati na koncept koji možemo nazvati „brže, više, jače“.

Međutim, ponovo se javlja duboki interes za velika duhovna učenja i tekstove drevnih Indijaca i Kineza, za alkemijom, bilo onom arapskom, bilo europskom, a sve skupa doslovno premreženo novim komunikacijskim mogućnostima koje spajaju dosada nezamislive dijelove svijeta. Doslovno se stvara nova sfera oko Zemlje, noo­ sfera, sfera posvemašnje svijesti, a ona se rađa iz nezamislivog kaosa koji se odvija pri porođaju: sve te zbrke oko informacija, oko koncepcija, oko ideologija, ekonomskih pristupa, sukoba nacija, civilizacija itd., nisu ništa drugo nego inducirano stanje kaosa koje može (ali ne mora) roditi novi svijet.

Ideja smaka svijeta je ideja koja postoji od početka svjesnog čovjeka. Smak svijeta znači da je svijet po nastanku opterećen nekom važnom „strukturnom pogreškom“, prvim grijehom, istočnim grijehom koji ga korumpira i s protokom vremena on postaje neodrživ i posve ne-sličan onom prvom, rajskom, idealno postavljenom svijetu, „zlatnom dobu“, stanju u raju, bivanja neopterećenog egzistencijom. Onoga trenutka kada je taj svijet nastao, on se svakim djelovanjem, mišlju, idejom kvari i postaje sve opterećeniji grijehom koji se gomila i mora nekako 64

objava po povratku iz crne šume

razriješiti. Ona završava koncepcijom posvemašnjeg dokidanja grijeha i karme, tek po smaku svijeta, u činu spasenja. Današnje ideje smaka svijeta vide se, najbanalnije, u ideji majanskog kalendara, ali i u velikim ekonomskim ciklusima koji započinju i završavaju s krizama, u velikim ratovima, u velikim sukobima civilizacija37, a vrlo rafinirano vide se u filmovima, romanima, umjetničkim djelima, gdje smak svijeta predstavlja vrstu puta duše od materijalne zadanosti do individualne apokalipse (često prikazane kao kolektivne) u kojoj se autoru-putniku-istraživaču tijekom tog mučnog puta i pada-dizanja iz materijalnog kroz slojeve psihe konačno ukazuje zadnja istina, ujedno i počelo, svjesno prizvano kao svjetlo koje predstavlja i ponovni po­ vratak u nekad davno izgubljenu jednost.

Smak svijeta je, dakle, osobna apokalipsa u kojoj se senzibilnoj, melankoličnoj, depresivnoj, ali prethodno pripremljenoj (iniciranoj) duši, putem osobne patnje i prolaska kroz velove svijesti, ukazuje konačna istina, a ona je jedinstvena, bez odvojenosti materije i ideje, bez početka i kraja, kozmički sveobuhvatna, unus mundus. Nakon čitanja Janka Polića Kamova, nakon bavljenja književnošću tijekom desetljeća, nakon osobnog proživljavanja brojnih iskustava koja uključuju i druga, odnosno promijenjena stanja svijesti, ova je moja pretpostavka prilično jasno polazište u daljnjem promatranju paradigmi koje se kriju onkraj vela prve dostupne stvarnosti, onkraj sna i onkraj nesvijesti, s time da transcendiraju i nakon smrti koja, ruku na srce, po tome, niti ne postoji, već predstavlja neku vrstu prijelaza (ne)svijesti iz stanja iskustva u stanje jedinstva, iz stanja izdvojenosti u stanje jednote.

Takav, dakle, korumpirani svijet mora propasti da bi se rodio novi. Upravo u tome leži problem, jer je smak svijeta izjednačen s kolektivnim događajem, a ne događajem svakog pojedinca, a to nije isto. Upravo zato su sve češće i sve intenzivnije najave smaka svijeta zapravo simptom onoga što se događa u dijelu čovjeka koji nam je ostao 65

milan zagorac

nespoznatljiv i zbog toga ćemo to što nam se kolektivno događa, a to je rat, kriza, siromaštvo, represija, nesigurnost i ostalo pripisivati zloj sreći, sudbini, usudu te uzročnike ove nesreće, posve srednjovjekovno, pronaći u pojedincima ili skupinama koje su to izazvale. Korupcija je model koji obuhvaća centrifugalno sve veću i veću količinu ljudi te je jedino čišćenje moguće kolektivnim smakom svijeta.

Također, smak svijeta je izjednačen s apokalipsom, ali tu je riječ samo o nerazumijevanju, naime, apokalipsa je jednostavno otkrivenje, odnosno, razmicanje velova (svijesti) koji zastiru stvarnu bit stvarnosti, ono neopazivo našim osjetilima.

Prije nekog kratkog vremena netko mi je postavio pitanje može li se od denziteta misli isplesti šal. Pa dobro, na ovo bismo pitanje mogli odgovoriti dvojako: na primjer, dobili ste ideju o pletenju šala i nabavili ste materijale te naučili plesti, pa je od denziteta misli nastao šal. Ipak, to nije odgovor koji je osoba tražila. Osoba je tražila odgovor na ono što čovjek uvijek treba da se uvjeri, a to je tzv. dovoljan dokaz. Dovoljan dokaz mora biti materijalno opipljiv, a on bi u ovom slučaju sam po sebi bio čudo. Moj je odgovor na ovo pitanje tada vrlo jednostavan: čuda su u ovome svijetu vrlo rijetka, gotovo nitko od nas ga nije vidio, pa, osim prema subjektivnim dojmovima raznih vidjelaca, nemamo stvarnu potvrdu čuda (a što bi moglo biti vibuti prah, hodanje po žeravici, operacije bez krvi, dizanje mrtvih itd.), odnosno ona spada u kompleks onoga što se naziva ezoterijom, parapsihologijom, ufologijom, uglavnom u pomalo pejorativnom kontekstu. Upravo činjenica da se neće do­ goditi čudo govori o krutosti paradigme u kojoj živimo.

Ipak, to ne znači da subjektivni doživljaj čuda nije bio stvaran i da nije ostavljao utjecaj na vidioca, sam dovoljan dokaz za to je upravo placebo.

Osnovno što moramo učiniti u ovoj misaonoj operaciji je napustiti paradigmu racionalnog uma, odnosno u njega 66

objava po povratku iz crne šume

uključiti i ostale paradigme koje mu daju multidimenzio­ nalnost. Tada više nije nejasno da postoje vidioci izvanzemaljskih entiteta, nije više isključeno postojanje poltergeista, niti duhova u klasičnom smislu. Tada nam postaju razumljivi arhetipovi skriveni u mitovima i bajkama, tada divovi, demoni, anđeoska bića i vilinska stvorenja, magija i alkemija postaju širom otvoreno polje koje zaslužuje priključak u jednu sveobuhvatniju paradigmu, koja istovremeno objašnjava naše nesvjesne motivacije, ali i daje simbolički nabijene savjete za razumijevanje eventualnih budućih reakcija.

Tada se otvara i novo polje, a ono implicira samoreproduciranje svijesti, odnosno stvarnosti u beskonačan niz mogućnosti uvjetovanih samim stanjima svijesti. Stanja svijesti određuju denzitet stvarnosti, dok dubinske pobude, odgovori i reakcije vuku sadržaje iz nesvjesnog. Najbliže tome je san koji smo svi doživjeli. Svi ga doživljavamo kao autentično iskustvo, iako uvijek nekako u prikrajku znamo da se možemo dočepati buđenja. Malo je složenije u stanju halucinacije izazvane pejotlom, gljivama ili LSDom gdje pojedinac doživljava stvarnost nastanjenu u onoliko proširenom ili suženom obliku koliko halucinogen to čini. Takav pojedinac u stanju delirija zaista vidi stvorenja, bića, pojave te odnose koja za njega imaju autentičnost.

Jasno, ovo će automatski izazvati pitanje o tome kako je ta stvarnost umjetno, organski, biološki uvjetovana, pa znači svijest potječe od biološke osnove, no problem sa sviješću je ipak složeniji od same biološke osnove. U ovim je slučajevima svijest uvjetovana psihoaktivnom tvari, no što sa složenijim pojavama, poput kome, poput iskus­ tva bliske smrti (near death experience), poput psihoze, depresije. Karakteristično za ova stanja svijesti su akauzalnost, sinkroniciteti, nepostojanje vremenskog slijeda, direktan, jasan nedvosmislen sustav prenošenja sadržaja.

Nužno je ovo uključiti u paradigmu, ne bi li čovjek dosegao svoje potencijale i nadrastao ograničenja.

67

milan zagorac

Crna kula38

Postoji jedan razlog zašto se osobno zanimam za ove stvari o kojima pišem i zašto mu pridajem i osobno značenje, a to je traženje sebe, potraga za samim sobom, ne nekim izmišljenim, fiktivnim, zadanim sobom, nego stvarnim sobom, oslobođenim straha, iskustava, suvišnih znanja, a vođen prema cilju kojem sam na početku davao imena altruizma, davanja i ljubavi, da bih, ovako putem, shvatio da cilj ne smijem ni imenovati, nego se prepustiti samom putovanju. Naravno, put nije jednostavan. Netko bi mogao reći da se time sve dublje ukopavam u mračne slutnje, u depresiju, u samoću, odbijam ljude oko sebe. Istina je da se čovjek u takvom stanju često osjeća baš tako, osamljeno, izolirano, mračno i teško. Čak je istina da sve to možda ne urodi ničim, osim lošim iskustvom. Ipak, to činim i dalje, i to bez namjere, već više vođen unutrašnjim kompasom.

Ovdje ću se zato poslužiti jednom parabolom, a koju izvlačim iz konteksta knjige koja kod nas nije bila značajnije popraćena, iako je zapravo vrijedna, tim više što se može razumjeti na nekoliko posve odvojenih planova. Radi se o velikom romanu Jonathan Strange & g. Norrell engleske autorice Susane Clarke, kojoj je to, navodno, prvi i jedini roman. Radnja romana u prvom planu vodi se oko povratka magije u Englesku početkom 19. stoljeća, u doba napoleonskih ratova. Taj plan provodi znanstveni tip čarobnjaka, g. Norrell, koji u svojem prvom javnom predstavljanju sve lažne čarobnjake raskrinkava kao šarlatane.

On je skupljač znanja, no kako bi mogao zaista uspješno čarati, treba pomoć vilinske magije koja je u svojoj biti zla.

Naravno, g. Norrell je tip koji je cijenjen u društvu, njegova je misija biti domoljuban, pomagati politici, naciji i ljudima, no istovremeno osjeća se nešto drugo, a to je da 68

objava po povratku iz crne šume

g. Norrell, osim skupljenog znanja, nema pravog talenta.

Stoga od svojeg najboljeg učenika Jonathana Strangea skriva neke od izvora svojih znanja, a to je magija mitskog kralja Gavrana. Jonathan Strange, iako u početku dobro slijedi upute svoga majstora, ipak sve više vođen intuitivnom radoznalošću, pokušava doprijeti do skrivenih, tajnih znanja koja mnoge ljude drže u stanju posvemašnje oduzetosti od samih sebe, a prisiljenih kompulzivno slijediti obrasce zadane crnom, vilinskom magijom koju provodi tajanstveni lik, zvan gospodin s pahuljastom kosom.

Dakle, da ne prepričavam tu radnju iznesenu na gotovo 900 stranica, sažimam ono bitno: između dvaju čarobnjaka, g. Norrella i g. Strangea dolazi do sukoba karaktera, pristupa, dobi, načina mišljenja te oni s vremenom postaju gorki neprijatelji. Stoga, Jonathan Strange upada u duboku krizu, koja je prikazana velikom crnom kulom u kojoj je ostao zatočen i u kojoj se morao boriti s vlastitim demonima i strahovima, sa svim onim slojevima iluzije koju pruža tzv. stvarni svijet. Na kraju Jonathan Strange uspijeva. Unatoč pogibelji kojoj je bio izložen, unatoč svim patnjama koje je prošao, on je ipak imao snage i sreće probiti strašne slojeve iluzije i doprijeti do samog srca vilinskog kralja. Kada je jednom magija koju je nametnuo zli vilinski kralj bila napukla, tada je došlo do sloma paradigme i do raspada iluzije s kojom je svijet držao u posvemašnjoj pokornosti.

Ovo je samo magijska parabola onoga što se događa u nesvijesti39. Ona govori magijskim jezikom i taj magijski jezik posve normalno funkcionira: čaranje, bacanje čina, djelovanje naizgled nevidljivim silama, padanje u stanja duboke depresije kako bi sazrijelo ono nešto što nismo u stanju osvijestiti tek tako u svakodnevnim ritualima, sve to zapravo podsjeća na bajku o Pinocchiju. Najprije smo zadani tvari od koje smo napravljeni, zatim smo poslani u školu koja nas je obeshrabrila jer nas nije naučila stvarnom životu, potom smo odlutali i tu smo doživjeli naše strasti i želje, bili smo i dobri i zli, da bi sada morali doći do 69

milan zagorac

još jedne faze, završavamo u utrobi kita40 u kojoj spoznajemo pune sebe, moramo, jednostavno smo prisiljeni doći do svoje prave misije na ovome svijetu. Tu su nam potrebne dvije magijske sile nesvjesnoga: prva je da smo u mračnoj nutrini (samih sebe), a druga je da imamo sreće i ne opiremo se unutrašnjem vođenju koje nas izbacuje van iz te mračne utrobe. U novorođeni pravi svijet, koji se naizgled nije promijenio, no promijenio se naš pogled na njega, odjednom je on postao pun i višedimenzionalan, naš je perceptivni aparat sada u stanju uključiti i one do sada zanemarene ili zakržljale instrumente, pa smo stoga u stanju prigrliti život u svakom procesu, bio on naizgled težak ili lagan.

Oprostit ćete mi što govorim u parabolama, no neke je procese jednostavnije objasniti ukoliko prizovemo u pomoć jezik mita i bajke. Također ono što je bitno, a nije nimalo lako shvatiti, jest da svatko taj proces prolazi na svoj način. Bit jedne posve nove paradigme gotovo svega jest da uspijemo apstrahirati unutrašnje krize i samim time doći do rješenja. Spas je dakle u putu koji prolazimo, u iskustvu i u tome da ga u sebi, bez voljnog pritiska, uspijemo dokučiti kao ono što mi sami po sebi jesmo.

70

objava po povratku iz crne šume

Problem promatrača ili čudesna petlja?

Nestvarnost Nesvariva nestvarnost.

NESVARIVA NESTVARNOST! Antonio Šiber, 1994. „Dolazimo iz tamnog ponora; završavamo u tamnome ponoru: svijetli razmak među njima zovemo Životom.

I tri puta sretni svi koji mogu nositi, a da se pritom ne prigibaju, na svojim leđima, veliku, uzvišenu, zastrašujuću tajnu: Čak ni to jedno ne postoji!“ Nikos Kazantzakis, Askeza, Salvatores Dei

Nisam se slučajno pozvao na riječi književnika Nikosa Kazantzakisa prije nego počnem govoriti o fizičaru i znanstveniku, ali prije svega književniku i umjetniku Antoniju Šiberu41, čovjeku velike širine i znanja, osobe koju nikada nisam fizički upoznao, no nekako sam posredno, putem riječi, slika, fotografija, ilustracija, stihova, misli, svega onoga što mi se činilo razumljivo počeo povezivati konce i hvatati konture stvari koje nam se posve jasno nameću: riječ je o susretu dvaju koncepata, onog znanstvenog i onog umjetničkog, oba intelektualno radoznala i široko otvorena. Usudio bih se reći – alkemijski um – no zastajem i, ne želeći kompromitirati autorov znanstveni status i stav, radije usporedbe činim s Leonardom, Newtonom ili, primjerice, Bohmom. No, u čemu je onda razlika do u samome nazivu koji je kompromitiran? „Alkemijski“ zapravo znači onaj koji nastoji postupcima uma, postupcima namjernog i (još više) nenamjernog, nesvjesno motiviranog djelovanja, 71

milan zagorac

ubrzati promjenu supstancije (bila ona materija, tvar ili neka od sedam ili devet komponenti duha, odnosno vrsta duše) u onaj stupanj koji onome samome koji čini postupak omogućuje trajne i sveobuhvatne uvide u konačni smisao (daleko je ova alkemija jednoga Evole ili Guenona ili Hamvasa ili Junga od šarlatanstva transmutacije kon­ kretnog metala u konkretno zlato, danas vidljive u brojnim self helpovima!).

Naime, nimalo mi se ne čini dovoljnim reći tek da je Antonio Šiber 2008. godine u nakladi Jesenski i Turk objavio SF naslova Problem promatrača, a da pritom ne dam barem dio svih mogućih zrcaljenja, sadržaja, odraza koji su dostavljeni njegovim, pa usudio bih se reći, izvrsnim romanom. No u tome „izvrsnim“ ne krije se ništa više od mojeg osobnog osjećaja za zanimljivo ili dobro napisano, a u svemu ostalome što želim reći krije se jezgra onoga o čemu želim zaista govoriti, interpretirajući ovaj roman.

Ova knjiga postavlja beskrajna pitanja, svako novo pitanje postavlja neko sljedeće i upravo je to i razlog što sam ga u naslovu alternativno označio kao čudesnu petlju. Tome ću se, ipak, vratiti ponešto kasnije.

No krenimo od početka. Radnja je smještena u 2060. godinu, u svemirsku postaju Crick 14 (i nazivi svemirskih postaja su znakoviti, možda bi ovo bio najidealniji naslov romana da se htjelo postići imalo komercijalniji efekt) na koju je (po kazni?) poslan Paul Glaser, znanstvenik idea­ list, fundamentalni fizičar koji je posjedovao onu primarnu zainteresiranost za svepovezanost i za „neunovčivu“ ali svakako znanost o bitnom koja je u modernom vremenu postala više neka zabava za bezveznjake no stvarna znanost. Tu bih se zaustavio i ne bih se bavio daljnjim opservacijama na temu primijenjene znanosti i njezine eksploatacije u lukrativne i prestižne svrhe, a koje imaju konačnu posljedicu u posve besmislenim proizvodima (opet podsjeća na Victora Papaneka42, koji je još polovicom 20. stoljeća uočio besmislenost dizajniranja proizvoda 72

objava po povratku iz crne šume

u svrhu same proizvodnje i tome pripadajuće proizvodnje same potrebe) i produžavanju života bogatim starcima, što je samo po sebi posve besmisleno. Lik Paula Glasera ne bih nazvao autorovim udvojenim glasom, no svakako se osjeća prizvuk autentične ogorčenosti smjerom znanosti koja postaje ne više intelektualno radoznala u traženju preko granica, već tehnološki repetitivna i kompetitivna igra moći. Nešto slično izopačenju filozofije koja je od metafizike postala neka znanstvena primijenjena filozofija, dakle, antifilozofija koju bi zacijelo Heidegger nazvao posvemašnjim „zaboravom bitka“.

Takav Paul, pomalo izopćen i pomalo nesretan, stiže na orbitalnu postaju gdje susreće još jednog, doduše snalažljivijeg, ali svejedno moćnog idealista, Ernesta Ehrenfesta, pomalo prosperovskog i faustovskog lika koji koristeći svoj ugled, daleko od očiju svijeta radi na istraživanju – svijesti! Točnije nastanka svijesti i njezinih najbitnijih odrednica, a koje bi jednoga dana mogle, tobože, omogućiti nevjerojatne koristi čovječanstvu, no samo „tobože“ – Ehrenfest je stvorio samoprogramirajući i samomisleći um koji je u stanju misliti i osvijestiti sebe, štoviše, nekako se iz konteksta doznaje da Jaje (odnosno Jajoglavi, to mu je ime), ima moć ulaziti i u dublja stanja sna u kojima dolazi i do kompleksnijih spoznaja. Problem je u tome što je Jajoglavi „zaspao“ na neko vrijeme i nije se mogao probuditi, pa je Paul trebao pomoći Ehrenfestu (uz pomoć vijetnamskih blizanaca) u buđenju i popravljanju ovoga što je postalo identitet, biće, stvor, samosvjesni bitak, nešto. Roman je kratak i može ga se brzo pročitati i to posve neopterećeni svim tim kontekstima, smislovima, izrečenome i neizrečenome, svjesnome i nesvjesnome, strahovima i tugama. U krajnjoj liniji, rekao bih da je po­ malo drukčija oprema knjige (dakle, bez onoga esejističkog dijela na kraju, koji je meni osobno jako zanimljiv), naslov koji je mogao biti drukčiji (bez obzira na to što je problem promatrača zaista i tema knjige) uz ponešto drukčiji blurb 73

milan zagorac

u kojem ne bi bila istaknuta ta filozofsko-znanstvena komponenta, a na štetu proznog i fabulativnog, mogla odigrati čak i na kartu žanrovskog hita, barem među onima koji su upućeni u ona vrhunska djela, poput Lemovog Solarisa ili 2001. Odiseje u svemiru. Ima tu i manjih zanatskih neravnina u pripovijedanju (pomalo mistična ostaje veza prvog i posljednjeg poglavlja), ali posve zanemarivih, ponešto nedovoljnih psiholoških osjenčavanja (što vjerujem da je posljedica reduciranja bitnog od nebitnog, dakle, nije nam potrebno dodatno psihologiziranje), ali i vrlo interesantnih epizoda-reminiscencija na Bohma, projekt Manhattan ili D’Arcyja Wentwortha Thompsona, no, sve u svemu, riječ je o punokrvnom SF-u koji će ne samo ljubiteljima žanra značiti jako puno. Cijela je priča izgrađena na dijalozima između osviještenog Jajoglavog, Ehrenfesta i Paula, a oni su istovremeno i pravi mali filozofski eseji u kojima imamo osjećaj da se onaj primarni Paul umnožio u „mnogostruke sebe“ kako bi uopće imao s kime razgovarati u svijetu ispraznih i ispranih, no koji evociraju solarisovsko43 stanje svijesti (uzrokovano, dakako i promjenom pozicije sa zemaljske u onu orbitalnu) pomalo depresivnog potonuća u kojem se počinju razotkrivati inače mesmeriziranima nespoznatljive stvari.

No vratimo se na temu problema promatrača. Radi se o konceptu koji je krenuo iz kvantne fizike, a odnosi se na dvojnu prirodu elektrona, odnosno njegovu mogućnost da bude i val i čestica, ovisno o tome promatramo li je ili ne.

Dakle, da ne duljim oko nečega što sam ne poznajem na razini na kojoj bih mogao kvalificirano govoriti, radi se o tome da „promatranje elektrona“, odnosno kvanta, znači njihovo postojanje, dok njihovo nepromatranje znači istovremeno mogućnost, no ne i postojanje u smislu postojanja. Ta je koncepcija potekla iz filozofije, vuče se iz predplatonskih vremena i na makrorazini znači da je svijest ona koja definira postojanje. Ukoliko nema svijesti, nema ni postojanja, ono je samo u nekoj superpoziciji koja znači 74

objava po povratku iz crne šume

mogućnost postojanja, prema Bohmu44, to je ona neodvijena stvarnost, implicitni poredak koji svoj izraz dobiva u eksplicitnom. Što znači da je svijest ta koja određuje postoji li nešto ili ne postoji. Odnosno, da je stvarnost ništa više no ostvaraj u našoj svijesti. U Jungovoj psihologiji je „nesvjesno“ potencijal, upravo ta superpozicija, ono što je, u svojoj biti, spekulativna ali i ultimativna istina, istina svih religija, a što ima svoje sustavne zapise u obliku mita i eshatologije već više desetaka tisuća godina (vedska znanja, egipatska knjiga mrtvih, budistički spisi, gnostički spisi).

Tu je, dakle, temeljna ideja ovoga romana upravo na tragu Joycea, „ništa što nastaje na ničemu“, svijest o tome da je cijela naša svijest u stvari samo jedna čudesna petlja45 (kao u Douglasa Hofstadtera) inteligibilinih pojava (Toma Akvinski) koje možemo samo i jedino razumjeti u ovom našem svjesnom svijetu i to putem simbola koji stalno mijenjaju i izraz i sadržaj, ovisno o kontekstu. Sve ostalo trajno nam je nespoznatljivo.

I odatle zrači neki implicitni pesimizam samoga romana. To je onaj moment gdje Jajoglavi ljudske spoznajne mogućnosti (zbog ograničenja svijesti) uspoređuje s krpeljima kojima pokušavamo objasniti koncepciju prostora i vremena.

Kako god okrenuli, Antonio Šiber je napisao dojmljivu i duboku knjigu, pa čak i ako je htio neznanstvenim riječima objasniti znanstvene istine, pa čak i ako njegovi likovi pomalo s indignacijom odbijaju komunikaciju s mističnim, duhovnim i vjerskim dosezima, ova je knjiga baš to: nigredo, tonjenje, ulazak u crnu šumu, u svijest o slabosti svijesti zauvijek na neki način opterećene „crnom mačkom“ nepregledne dubine nesvjesnoga.

Vrlo efektna naslovnica prikazuje „razlistano“ drvo, lišće su ruke, otisci dlanova u boji, a samo stablo baca i sjenu.

I ovo je izvanredan simbolički prikaz onoga što stvarnost, 75

milan zagorac

svijest i nesvijest u opisu jesu... jedino nedostaje korijen.46 On je inače simbol onog ktoničkog, podzemnog, tvarnog, zemaljskog, zmijskog, spoznajnog, onoga što crpi tvar ne bi li stremilo višim razinama. A možda je ovo bila i namjerna autorska intervencija?

76

objava po povratku iz crne šume

Ekologija svijesti

12. Cijelo sam te vrijeme učio Cijelo sam te vrijeme učio da sam cijelo vrijeme s tobom.

Sada, kad si spremna povjerovati Mi, reći ću ti: Ja nisam cijelo vrijeme s tobom, već sa Sobom.

Bijela kula, knjiga 11., zapisala Vesna Krmpotić

Naš se napredak ne bilježi tek plinskim turbinama, parnim strojem, mlaznim motorom, visokonaponskim mrežama, svjetlovodnim kablovima, telekomunikacijama ili cjepi­ vom protiv raka kao ni onom frazom o „razvoju proizvodnih snaga“. Štoviše, to je tek hod tehnologije koja je dio naše svijesti, racionalni dio našega uma koji ograničenim sposobnostima nadodaje proteze. Nadograđujemo se, da­ kle, idemo brže nego što možemo, letimo, komuniciramo s dalekim krajevima, grijemo se zimi, kupamo se u kontroliranim gejzirima, vozimo aute.

Jednako tako, odvajkada, barem u posljednjih 40.00047 godina radimo na tome da zabilježimo predajama, mitovima, slikama, pismom, glifima, znakovima, simbolima naše misli i osjećaje, našu unutrašnju svakodnevicu koja nije nimalo jednostavna, koja stalno djeluje i osvješćuje se iz nesvijesti u svijest, a da taj proces osjećamo kao bitan dio našeg postupanja. Bilježimo je, također, u nadi da će poruka ostati zauvijek ista, no kontekst se stalno mijenja, ovisi, dakako, o nama, pa sadržaj stalno i stalno mijenja smisao.

Ipak, poruka(e) stalno putuje i stalno se obogaćuje novim 77

milan zagorac

kontekstima, neprestano iznova doznačujući nove, dotad neosviještene sadržaje. Taj je proces gotovo beskrajan.

Ali nikada, osim u posljednjih dvjestotinjak godina nije se dogodilo da smo posve odstranili našu intuiciju, slutnje i emocije iz onoga što zovemo hodom civilizacije, odnosno, bolje reći, hodom tehnologije koja se odvojila od nas, iako je potekla od nas. Nastaju dva grubo odsječena iskustva: ono empirijsko, na materiji, promatranju, stvarima, i ono drugo, duhovno, spiritualno, spoznatljivo tek spekulacijom ili promjenom stanja svijesti, a koje je opet po sebi subjektivno, pa stoga nikako nije prihvatljivo paradigmi društva utemeljenog na kultu tehnologije. Ovo empirijsko, kartezijansko čovjeku je dalo brza i efikasna rješenja za tadašnje probleme: to su glad, neimaština, bolest, izolacija. Pa se istom logikom kao spasitelji svijeta nameću liječnici, graditelji, političari, inženjeri raznih profila, dok se na huma­ niste, a naročito umjetnike primjenjuje parabola o cvrčku i mravu, naravno, dana s jasnim predumišljajem. Umjetnost je dobra ako donosi novac. Ako se sviđa. Ako je lijepa.

Svaka je njezina druga funkcija dokinuta, jer navodni su spasitelji migrirali u neke druge vokacije. Čak i ako poriču ideju spasenja, kao dokinuće patnje na ovome svijetu.

Ipak, ni odlazak na Mjesec niti na Mars, let avionom, vožnja podmornicom kao ni komunikacija s nekim tamo negdje daleko iza deset vremenskih zona, ne mijenja nas toliko kao taj proces osvješćivanja nesvjesnog, tog oceana koji je ispod našeg obzora svakodnevice, a koji je najbliže i najlakše opisati kao svijet magije, mita, legende, stalne borbe dobra i zla, pobjede dobra i katarze, odnosno spase­nja, odnosno pročišćenja i vraćanja na početak.

Tehnološka civilizacija obećaje raj jednom kada se dostigne taj i taj stupanj. Međutim, on postoji tek kao hipostazirana utopija. Danas već vidimo da smo u posvemašnjoj ne samo „zimi tehnološke civilizacije“, nego pred prijetećim „lede­ nim dobom“ civilizacije. Dakle, tehnologija obećaje samo jedno jedino: utopiju, mjesto bez mjesta. One esencijalne 78

objava po povratku iz crne šume

stvari, naša podcijenjena podsvijest, duhovnost, intuicija, pa samim time i oni koji na neki način predstavljaju našu savjest, tzv. primitivni narodi (koji su tako ocijenjeni samo s gledišta tehnologije), sve je to osuđeno na zapećak, iako znamo da ništa ne možemo gurnuti u zapećak, a da tamo ostane dovijeka bez posljedica. Nije ovdje ekologija samo briga za okolišna pitanja i održavanje doma. Ovdje je ekologija pitanje naše svijesti/savjesti. Odnosa nas samih prema nama samima.

Stoga je „napredak“ civilizacije u svojoj biti proces osvješćivanja. Ništa više i ništa manje od ovoga. Ponekad bolan, ponekad manje bolan. I gotovo je nevjerojatno da su usmena, pisana, slikana i uglazbljena umjetnost, duhovne i mistične tradicije, sve to puno više esencijalni govor tog našeg procesa, nego sva tehnologija, nama znana i (još) neznana. Oni su onaj magični kod koji pokreće stalno nove procese, dajući nam odgovore na naša temeljna pitanja: tko smo, kuda idemo. I stoga, dok čovjek, svaki od nas pojedinačno, ne uhvati korak s tim svojim procesom, dotle je svaka nada u neko izvanjsko spasenje, u neko rješenje koje dolazi izvana, zapravo uzaludna. Ipak, nisam po tom pitanju pesimist. Tehnologija kao dio nas je zapravo fantastična mogućnost dijeljenja čak i ovakvih misli.

U krajnjoj liniji, taj je ista tehnologija nastala iz nas, pa prema tome to i jest njezin smisao: pomoć čovjeku.

79

milan zagorac

Popravljanje svijeta

Naime, možda se čini malo preuzetan zadatak „poprav­ ljanja svijeta“.

Ipak, u svim je temeljnim ideologijama, barem onima suvremenima, upravo to: popravljanje svijeta. Činjenje svijeta boljim mjestom za određenu skupinu, ako ne i za sve ljude ili sva bića, živa ili neživa. Činjenje čovječanstva boljim. Pa se tako eugeničarima čini da ljudsku vrstu treba očistiti od suvišnih, pogrešnih, marksistima i neomarksistima je to sretan radnik oslobođen jarma kapitala i kapitalista, libe­ralima to je apsolutna sloboda kapitala (i volje) koji se podvodi pod zajednički nazivnik anonimnosti i „volatilnosti“ (o tome kako je to „raj“ vidimo i posredno i neposredno), fašistima i nacistima je to bila čista i zdrava rasa, ekolozima čista planeta, religijskim fanaticima čista i „ispravno“ interpretirana vjera... A cilj je svima, da stvar bude apsurdnija, popravljanje svijeta, stvaranje boljeg svijeta, čistog od slabih, glupih, jakih, ružnih, lijepih, debelih, mršavih, siromašnih, bogatih, bolesnih, zdravih. Često se ove ideologije skrivaju iza humanizma, ljubavi prema čovjeku, Zemlji, svemu oko nas, a zapravo se svode na partikularni egoizam.

Popravljanje svijeta je jedna od temeljnih stvari koje pogone ideologije, a one pogone stanje svijesti. Sve ostalo je samo refleksija toga stanja svijesti. Ove su ideologije zapravo redukcionističke i oduzimaju čovjeku njegovu čovječnost, kao što planeti oduzimaju njezinu planetnost, životnjama životinjskost itd. Čak je i sama znanost vrsta ideologije koja jako teško prihvaća cjelovitost. Tu se otvara pitanje integriteta. I to ne integriteta u smislu časti, nego integriteta u smislu cjelovitosti, integralnosti, posvemašnje 80

objava po povratku iz crne šume

povezanosti našeg duha, tijela, okoline, nešto što bih najbliže označio holističkim pristupom čovjeku (i svjesnom i nesvjesnom) i njegovoj ukupnoj okolini koja bitno utječe na njega.

Istini na volju, popravljanje svijeta je misija i Buddhe i Isusa, kroz koncepcije individualne patnje i spasenja koje je postignuto ili izbavljenjem od patnje ili smrću nakon koje slijedi spasenje po slijeđenju ispravnog puta, istine i života. Ta se koncepcija u teologijama zove eshatologija, i već sam ranije o njoj govorio, ali ona je u bitnome različita od ostalih ideoloških koncepcija jer podrazumijeva puno cjelovitije biće, a ne samo materijalnog čovjeka, čovjeka mašinu, mehanizam. Spasenje odnosno popravljanje se tu odnosi na svakoga od nas pojedinačno. Spasenje je individualni napor, nikako ne kolektivna akcija spašavanja.

Zastranjenja koncepcija nastupaju s protokom vremena: vrijeme kvari.

Jasno, kakve ja imam veze s time, ja moram zaraditi za režije, za dijete, za nezaposlenog supruga, za to da kada ostarim imam ušteđevinu, ja moram brinuti za sve to. Moj je glavni problem briga.

Upravo tako, naš je glavni problem briga, odnosno patnja zbog brige, odnosno ta naša tjeskoba, i ona dubinska i ona vidljiva. I ta se tjeskoba prelijeva na naše duše i na naša tijela, na nas cjelokupne. Njezino „izbijanje“ na površinu u obliku bolesti, bilo psihičke bilo fizičke samo je pitanje vremena. Jedini način da se spasimo, da se popravimo, jest da se spoznamo, a što zacijelo ne možemo učiniti sami.

Treba nam pomoć.

Cijelo je zapadno društvo koncipirano na racionalnosti, a ta se racionalnost ogleda u novcu, u radu posve besmi­ slenih poslova za koje dobivamo besmislenu nagradu u vidu novca, a bez kojega ne možemo biološki preživjeti.

No to je obesmišljenje svijeta, oduzimanje smisla, oduzimanje nas od nas samih. Tako se čovjek pretvara u robu.

81

milan zagorac

U roba. U ništa, na razinu „puke stoke“, oduzet od svoje autentičnosti. Mi živimo, nažalost, neautentičan bitak. Ta je oduzetost od autentičnosti, od biti, zapravo bolest. Zato zapadni čovjek ne zna živjeti s bolešću, strahom, tjesko­ bom, smrću. On je čovjek kojemu se povlađuje vanjskim osjetilima, a ona unutrašnja zbivanja spadaju u sferu nečega što je nebitno, „bez veze“, nešto što nije realno. Tako je i umjetnost postala isključivo estetski užitak i eventualno lukrativna zabava za bogate, znanost samo traženje novih tehnoloških rješenja, a filozofija samo sluškinja toga koncepta. To je svijet bez duha, bez višeg smisla, bez sadržaja.

Prazna ljuštura impregnirana tek pukim redukcionističkim ideologijama i njihovim mentalnim slikama.

Iako je možda rub nuklearne katastrofe na kojemu se nalazimo samo hinjen, još uvijek ne smijemo isključiti da se ovo može dogoditi. Što mi radimo po tom pitanju?

Gledamo sa strane, miješamo vijesti o mogućem nuklearnom ratu s vijestima iz svijeta „poznatih i popularnih“ nametnutih kao sine qua non modernog svijeta.

Bolesno društvo je zbroj bolesnih pojedinaca. Ovdje bolest nije samo fizička, prije je ona odraz stanja duha, zapuštenog, gurnutog u zapećak, obezvrijeđenog, depriviranog, zarobljenog snažnim stiskom posve iracionalno postavljenih fenomena.

Postupak liječenje / spašavanja / popravljanja svijeta počinje s nama, sa mnom, sa svakim od nas pojedinačno.

Ono je ponovno čitanje svijeta, ponovno razumijevanje istine koja se skriva iza snova, mašte, strahova, lektire, umjetničkih djela, iza vaših graničnih situacija, iza teških i lijepih trenutaka.

82

3.

Crna šuma

objava po povratku iz crne šume

3. Crna šuma Nel mezzo del cammin di nostra vita / mi ritrovai per una selva oscura / ché la diritta via era smarrita Dante, La Divina Comedia, Inferno Hoće li prorovati naslage i probiti lijes?

Hoće li naći kosti naše i pročitati posljednji stih?

Janko Polić Kamov, Ledeni blud Knjiga mora biti sjekira za zamrzlo more u nama.

Franz Kafka

V

eć dugo mi se ta misao vuče, i sada, kada sam istovremeno čitao dvije knjige o knjigama (izuzetan Jungov esej o Uliksu48 i fantastičan esej o Dostojevskom, epilepsiji, vjeri i ateizmu, prosvjetljenju i padu u materijalno Henrija de Lubaca49) naletim ponovo na blog prijatelja Morisa Mateljana, i shvatim kolika je ogađenost, zatrovanost informacijama, entropija, kolika je strast i nemoć sadržana i suspendirana ispod taloga svakodnevice koji nas zadržava u doslovno ledenom (samo)bludu. Morisov je tekst50 eksplozija, iskrena, emotivna, dugo kumulirana energija koja je čekala na artikulaciju, doduše još uvijek abruptnu, punu sinkopa, praznih redaka. No ona je i trenutak spoznaje.

Literarna misija koja je sama po sebi oslobođenje.

I sada, po prvi puta, posve sigurno, mogu potvrditi ono što je Višnja Machiedo tada rekla: da, knjige (umjetnost) mijenjaju našu svijest, pomažu nam, proširuju nam mogućnosti, pomažu u asimilacijama vrlo teških i složenih istina o nama samima, koje se sada počinju ogledavati u drugome. „Drugi“ više nije onaj koji nas ugrožava, „pa85

milan zagorac

kao“ više nije „drugi“, on je sada naše zrcalo, naš se odnos usložnjava, „drugi“ postaje sudionik onoga što bismo htjeli ili ne bismo htjeli biti.

Tvrdi led „stvarnosti“ koju vidimo kao stvarnost u medijima, u stvari nije ništa drugo do iluzija koja s nama, našim osjećajima, mislima, stavovima nema druge veze, osim da nas namjerno i organizirano podsjeća na naše strahove, slutnje i osjećaje. Pravi, dublji osjećaji, oni usložnjeni do beskraja, kriju se u odnosima s drugima, oni reflektiraju naša stanja. Pravo oslobođenje počinje tek kada se ovom prvom sloju, sloju tzv. javnog mišljenja otkaže ikakva vrijednost. Javno mišljenje je konstrukt, umjetna, ne umjetnička tvorevina, neautentičan iskaz zbilje. Ali ima hipnotičku moć djelovanja na mase. Umjetnička poruka djeluje posve suprotno. Ona magijski djeluje na svakoga pojedinačno.

Tako bit našeg odnosa s drugima točnije reflektira osobni odnos s prodavačem na tržnici, tetom u dućanu, rođakom, ženom, prijateljem, neprijateljem, pticom na stablu, poznanikom, prirodom, kada protrnete na glazbu ili na misli, nego ijedna fraza izrečena u medijima, a koju bismo mogli početi ponavljati i tada sami sebe, svoju priču, „pravu priču“ ostaviti u beskrajnoj suspenziji. Pakao tada nisu drugi, nego upravo mi. Ledeni, nepokretni, pakao zamrzlog mora u nama.

86

objava po povratku iz crne šume

Pisac treba duboko potonuti e da bi se uzdigao i prenio poruku

Pisac/umjetnik najprije treba duboko potonuti, zatim se dolje rasprsnuti, upoznati samoga sebe i sve druge oko sebe. Zatim se, kao lebdeće biće, pomalo vraćati prema svjetlu.

Na piscu nije, dakle, samo što će reći, nego i kako, kome i kada će reći. Odgovornost je ogromna. Svrha pisca je da kaže ono što je vidio s one strane, prenese iskustvo, a čitatelj to iskustvo asocijativno preuzima u svojem kontekstu.

Odgovornost? Koja odgovornost? Za brbljanje?

Za brbljanje nema odgovornosti. Ono je uvijek samo to, brbljanje, lupetanje.51 Pravo pisanje nije brbljanje.

Odgovornost je u prenošenju iskustava koja su onkraj vidljive stvarnosti, koja su neopipljiva, a s druge strane jedino su opisiva našim pojmovima, nama poznatim oblicima i iskustvima.

Pisac stoga uspostavlja misterij potonuća, raspada i ponovnog sastavljanja. On je stoga prenositelj poruke koja sniva u svima nama, čak i u onima koji su najokamenje­ niji. Pisac nikada nije siguran: sve je s one strane fluidno, neopipljivo, promjenjivo, sve je u stalnoj dinamici.

Kome treba biti prenesena poruka?

Svakome, ali prilagođena dobi, iskustvu, znanju, spremnosti. Nećete djeci pričati o misteriju umiranja i smrti duše da bi se rodila nova. Njima su dovoljni i vuk i tri praščića.

87

milan zagorac

Zašto je poruka potrebna?

Jer je ona uz našu hranu, vodu i zrak jednako potrebna, samo smo se uvjerili da nije. I zato živimo u svijetu prepunom nesretnih ljudi.

Pisac, odnosno umjetnik je stoga mistik, obnovitelj misterije uvijek i stalno, pisac nije službenik ni dušebrižnik.

On je prenositelj staroga/novoga mita, kako god se zvao.

Zato je teško biti pisac. Ne zbog površnog bavljenja dnevnom politikom, ne zbog zamjeranja ovome ili onome, to su površne gluposti, kolateralni pritisci koji su u nekim vremenima mogli završiti u gulazima ili na stratištu. Ipak, to je sve manje bitno od onoga što stvarno umjetnik prenosi: to je iskonska vatra života koji se neprekidno ponavlja u bezbrojnim oblicima. Na nama je da isklešemo i spasimo lice Boga, a taj Bog je živ zaleđen negdje duboko u nama, posve okovan i neslobodan.

88

objava po povratku iz crne šume

„Zavidio sam onima koji su mogli vjerovati u Boga“52

Tako zbori Graham Greene u Mirnom Amerikancu, romanu koji čitam tko zna koji put, a što se poklapa s francuskom vojnom intervencijom u Maliju53, ali s time da je riječ o slučajnoj podudarnosti.

Dakle, ovo nisu moje riječi. Imaju veliku dubinu, i odnose se na puno više toga no samo na „neki tamo“ rat ili pitanje jesmo li ili nismo vjernici ili je li ljubav jedina vrijednost.

Navodim: „Zavidio sam onima koji su mogli vjerovati u Boga, i nisam im vjerovao. Činilo mi se da oni održavaju hrabrost bajkama o nečemu nepromjenjivom i stalnom. Smrt je bila mnogo izvjesnija od Boga, i sa smrću bi nestala svakidašnja mogućnost da će umrijeti ljubav. Mora budućnosti, puna dosade i ravnodušnosti, bila bi otklonjena. Nikada ne bih mogao biti pacifist. Ubiti nekoga čovjeka značilo bi učiniti mu neizmjerno dobročinstvo. Oh, da, ljudi uvijek, svuda, vole svoje neprijatelje, a prijatelje čuvaju za bol i ništavilo.“

89

milan zagorac

Plašt Dina Buzzatija

Sjećam se jedne pripovijetke poznatoga talijanskog pisca Dina Buzzatija pod naslovom Plašt (objavljenoj u antolo­ giji talijanske pripovijetke koju je preveo i uredio Nedjeljko Fabrio pod naslovom Posljednji dio puta, 1984.)54 koja mi je ostala duboko u sjećanju: sin se nakon dugog rata vraća kući majci, zamotan u šinjel. Vani ga čeka neki čovjek, ne ulazi u kuću. Majka je vesela, razdragana, sin je napokon kući. Ali sin je neveseo, tjeskoban, tužan, bezvoljan. Maj­ ka ga nudi hranom, on odbija, majka ga nutka pićem, neće. Tada dolazi do naglog obrata, sin kaže da je samo u prolazu, da je došao s ovim čovjekom koji ga vani strpljivo čeka, samo kako bi pozdravio i da sada mora ići. Sada svi shvaćaju tko je bio čovjek koji je vani čekao.

Sada se mogu samo pitati nije li duh samo projekcija živih? Projekcija onih nedorečenih emocija, slutnja i strahova, nedovršenih poslova? To me opet podsjeća na jednu fantastičnu pripovijetku Ljube Wiesnera naslova Vjetar iz ponora55 gdje se ljutiti duh upravo Milutina Polića vraća upozoriti na nedovršeni libreto samoga pripovjedača, a koja je ostala, posve neopravdano, izvan fokusa ne samo kritike nego i čitatelja.

No vratimo se na temu.

To je taj osjećaj, a ne znam kako bih ga bolje izrazio, da je sve to skupa samo jedan jedini kratki izlet. Na kojem smo se našli, lijepo družili, veselili, imali probleme, imali lijepe dane i jednom, a to ne znamo kada će biti, moramo otići, jedan po jedan, dovršili svoje zemaljske poslove ili ne. Nije da mi je stran osjećaj rastanaka, ali ovo je osjećaj one metafizičke tjeskobe koja nadilazi moje racionalno shvaćanje da svemu mora doći kraj. Kad tad, jednom. A bit 90

objava po povratku iz crne šume

će onda, kada, naravno, kao i na srednjoškolskoj prozivci kod najzaguljenijeg profesora, jednostavno nisam bio spreman. Jedino što ne bih tada volio ostati ljutit, povrijeđen i privezan za ovu zemaljsku sudbinu, već samo da mogu poletjeti.

91

milan zagorac

Tjeskoba vremena Roberta Vrbnjaka56

Nadrealističko pripovijedanje, konzistentan svijet apsurda i pojedinac koji je u „lijenom“, neaktivnom sukobu s apsurdno postavljenim i besmislenim društvom, a koje ispunjavaju jednaki takvi apsurdni pojedinci kao što je i sam protagonist, gonjeni nekim površnim ciljem ili posve „nepogonjeni“ ničim, što i čini temeljnu razliku između protagonista (najčešće nezačuđeno začuđen lik) i antagonista (često častohlepnih, isprazno ambicioznih, grubih, gramzivih, plitkih) ono je što odmah prepoznajemo kod Roberta Vrbnjaka o ma kojem se djelu radilo.

Svijet ispunjen praznim konzumerističkim idejama (Spomenik nepoznatom kupcu) tako apsurdno tjera dalje, od lažne iluzije do one druge lažne iluzije, konstantno uveseljevan novim i opet novim showom koji nikako da stvarno počne (Čekanje do polijetanja), da bi se, sama od sebe, ta iluzija pretvorila u posvemašnje nestajanje.

Stoga bilo bi netočno i posve zlonamjerno u Vrbnjakovim rukopisima tvrditi da se radi o literarnoj neosviještenosti, nepoznavanju postupka, o nepovezanosti s tradicijskom bazom, o manjkavosti/izostanku psihološke dorade. Od samih je početaka njegov prepoznatljiv rukopis zasićen budističkim i newageovskim idejama maje, iluzije (Triplex letačice), sveprisutne praznine koja se manifestira u, konkretno njegovom slučaju, konzumerističkim i seksualnim simbolima posthipijevske civilizacije, onima koji su iznjedreni poslije seksualne revolucije, postmodernističke i revolucije transavangardnog izraza, kao u nekoj vrsti campa (Zbog munjolova, zaborava i kemijskog sastava ljubav, naslov je romana koji bi čak i uz malu marketinšku obradu imao 92

objava po povratku iz crne šume

značajan komercijalni potencijal – zbog duhovitosti, ironije i korespondentne apsurdnosti svojstvene današnjem vremenu), u kojem šarene laže kiča supostoje i suvrijede uz duhovne vertikale dovedene i same u pitanje. Jedina koja tim postupkom redukcije do apsurda nije dovodena do apsurda, to je prisutnost iluzije kao trajne i „jedine istinite“ transcendentalne vertikale. Štoviše, ne upo­znajemo nikakvu „mašineriju“ koja proizvodi iluziju, ona nastaje sama od sebe, u punoj snazi svoje prigluposti. Stoga njegovi likovi, uvjetno rečeno antagonisti i protagonisti, iako u samom moralnom ili psihološkom smislu između njih nema dublje razlike, lutaju samsarom, nikako ne iznalazeći pravoga puta, uvijek zavedeni / privučeni novim šarenim svijetom iluzije, a koja ih drži prikovane uz samu „stvarnost“ koja time postaje ništa više do lažne stvarnosti.

Takav nas postupak tjera na bitno pitanje: nije li time autor izrazio osobnu / kolektivnu duboku anksioznost u društvenom stroju koje lažnim postupcima tjera prema lažnim ciljevima. Stoga ne samo da izostaje ideja „borbe“ (dapače, čini se da u Vrbnjakovim tekstovima ne postoji čak ni u natruhama ideja „klase“, štoviše, bogate i siromašne razlikuje tek činjenica da im je dana neka od atribucija bogatstva ili siromaštva, a sve ostalo je isto, plošno živovanje bez smisla, u kojem se kroz život „putuje“ smjerom kuglice u fliperu), već i traženja „osobnog smisla“ koji je doveden ili a) do krajnjeg apsurda ili b) uopće ga se ne traži.

Stoga Vrbnjakovo pripovijedanje znači i ono drugo: ako je sve apsurdno, lažno i nestvarno, tako je nestvaran i sam pripovjedač, ali i autor i u krajnjoj liniji sam tekst, a to Vrbnjak doslovno bilježi izjedanjem slova kao znakova postojanja u pripovijetci koja se pojavljuje u dva oblika Mađioničarev zec odnosno „Ma ioniča ev ec“. Naime, mađioničarev zec odluči nestati iz apsurdnog svijeta, pa to i učini, a portal kojim to čini je mađioničarev šešir, odnosno, simbolički, zečeva rupa, odnosno transdimenzionalni portal koji dijeli plošni, poluidiotski svijet Alice od onog 93

milan zagorac

drugog. Jedino nam ostaje sljedeće pitanje: koji je svijet od ta dva idiotskiji.

Sam Vrbnjak zapravo svoje pisanje lišava magijskih formula i inkantacija, slično kao što posve „zdravorazumski“ uzima realnu stvarnost, istom mjerom se odnoseći i prema „magijskom“, čudesnom, koje, zapravo „odčuđuje“.

Zapravo, Vrbnjakovo je pisanje ulazak u svijet iza ogledala, svijet Aličine zemlje čuda, podvrgnuto krajnjem voluntarizmu „nepoznatog nečeg“, što očito nije Bog, a nije ni Sotona, već prije neko „nerazumno nešto“, a čiji je svijet nastanjen bezbrojnim bićima koja se u njemu osjećaju sva od reda nelagodno i tjeskobno, uključujući i samo priču kao autonomni postupak za sebe.

Nestanak, brisanje iz takvog svijeta čini se jedinom „razumnom“ solucijom. Jedino što ostaje visjeti u zraku, a za što nam Vrbnjak ne daje rješenje je kako to učiniti. U tome je sadržana još veća tjeskoba, a ona je samo manifestacija ukupne depresije. Vrbnjakov je odčuđeni svijet jako traumatično iskustvo (posve slučajno, čitajući Brisanje.

Raspad Thomasa Bernharda, pojavila se, doduše na posve različitim literarnim platformama i na posve različit način, upravo ova poveznica nužnosti raspada i brisanja korumpiranog svijeta koji je zadan – vidjeti Dodatak 7.).

94

objava po povratku iz crne šume

Depresija

Neka je depresija (vidjeti Dodatak 8.) ono stanje koje će psihijatri opisati kao „pohrana serotonina“, a koje će se manifestirati „manjkom volje“, „iznenadnim napadima anksioznosti“, „manjkom želje ili volje za socijalnim kontaktima“, strahovima, a što ćemo spriječiti „inhibitorima selektivne pohrane serotionina“ ili nekim drugim psihofarmacima. I neka je sve to istina.

Depresija je stanje u kojem kapilarno u vaš svjesni „ja“ prodire sve veća i veća količina sadržaja: oni prijete vašem posvemašnjem potapanju u oceanu nesvijesti, jasno, to izaziva strah, tugu, tjeskobu, osjećaj bespomoćnosti, tr­ njenje udova, dok se posve ne dogodi da ta naša ljuskica na valovima na kraju ne završi pod morem, tonući polako i sve dublje u ambise koji nemaju nikakva dna, u mrak, u strah, kada naše „ja“, sada već posve izloženo psihozi, dolazi u stanje raspada.

Okidači su svašta: kucanje na vratima, telefonski poziv, pismo nekog ureda, loš događaj za lošim događajem, stalna slutnja, noćna mora, jednostavno smo izloženi stresorima koji poput alergena „vrebaju“ sa svih strana.

No, onda, odjednom, kada se raspadnemo u potpunosti, negdje u dubinama mraka depresije, sada posve razorene ljušturice „ja“, postajemo povezani s tim mrakom, s tim dubinskim elementom psihe, s nesvjesnim sadržajima koji se putem snova i fantazija, onih o tome da smo ubijeni i raskomadani, najednom, bez ikakva značajna povoda, počinjemo vraćati prema gore, sada još uvijek tinjajućoj svjetlosti negdje visoko, visoko u daljini.

Depresija je naš biološki signal psihičke smrti jednog 95

milan zagorac

našeg „ja“, a za račun onog drugog, novijeg, iskusnijeg, ona je, zapravo, mitski put junaka kroz „dolinu bola“, u kojoj spoznajemo da je sve povezano, da je naš „ja“ i onaj tuđi „ja“ supatnik / suputnik na istome putu i da je naša zadaća, možda i iznad svih naših zadaća, dati sebe za onoga drugoga koji također pati. Depresija je naše presvlačenje kože, mijenjanje ljušture, prelaženje u novu fazu ili ponavljanje prethodne od koje smo pobjegli jer prošli put nismo imali dovoljno snage.

Ipak, u depresiji otkrivamo svoje kapacitete i otkrivamo one nove simbole / signale koji nam daju uvijek nove upute. Ona je naša najgrublja i najteža škola, opasna po život, zahtijeva potpuno predavanje i što je otpor jači, to je ona grublja i bolnija. Ona je proces spaljivanja prethodnoga „ja“ i rađanja novoga.

Depresija je stoga naša blagodat učenja poslije blagostanja „rajskog stanja“. Ona je stroga, točna i uspješna „učiteljica“ koja ne trpi pogreške, a svojim nam „lekcijama“ pokazuje puninu dimenzija svijeta iznad banalne bačenosti u svakodnevicu. Ukoliko to ne svladamo, ona je pakao uzaludnog ponavljanja do svladavanja lekcije, ukoliko svladamo, dobivamo mali predah i nužno nas tjera dalje, dublje, više i jače. Depresija je punina bitka sa svim svojim sadržajima.

Ona je otkrivenje, doslovno apokalipsa svakoga od nas Stari su narodi cijenili ovo stanje. Oduvijek je bilo poznato povlačenje u osamu, izolaciju, oštru meditaciju. Danas, u društvu površne tehnologiziranosti, popijemo tablete i vratimo se neobavljena posla. Ostajemo lišeni iskustva gra­ nice ili barem mislimo da je tako. Jer, depresija, već sam rekao, nalazi uvijek načina da nam se vrati s nedovršenim lekcijama, donoseći nam pritom još i one nove koje smo do sada izbjegli ili ih nismo prelazili.

96

objava po povratku iz crne šume

Uškopljeni – kratka prozna parabola57

Ne, nije prozac nacija, to smo prerasli već odavno. I, da, znam da žene ne mogu biti uškopljene, ali na to ni ne mi­ slim na taj način, nego na jedan drugi način. Niti ne mi­ slim samo na nas, stanovnike ove male zemlje, već na cijeli svijet.

S time počne već u školi. Točnije, još ranije, kada ste u vrtiću i kada vas uče da morate biti dobri i poslušni ili ćete završiti u izolaciji. I da morate biti dobri jedni prema drugima i da curice ne smijete navlačiti za kosu. Iako vi to nikad ne radite jer ste već doma dobili lekciju da morate biti dobri, ipak se bojite. Jer ako ne budete dobri, dobit ćete neku kaznu, nije bitno kakvu, nisam prolazio fizičku torturu, ali svakako postoji prijetnja neke kazne.

Tada vam se prvi put pojavi strah. Imate, znači četiri-pet godina i već se nečega bojite.

Roditelji vam još govore kako vas vole i štitit će vas zauvijek i nikad se neće odvojiti od vas. Jednog dana ćete shva­ titi da je i to besmislica, ali to nikada ne naučite bezbolno.

Zatim kreće škola. Tamo je uvijek sve jasno. Morate stalno raditi kako drugi kažu. Iako su cijelo vrijeme govorili kako morate biti kreativni. Međutim, kad god ste kreativni, to je loše i zaslužuje kaznu. Pa vas je zato strah kazne.

A škola je tako neizmjerno tupljenje, da jednog dana, kada sve to skupa prođe, jedva čekate da je više nikada ne vidi­ te. Ali i tu ste se prevarili i to ljuto, jer škola je vječna, valjda vječnija od bilo kojeg sustava. I uvijek ista, valjda istija i od najsivije svakodnevice.

97

milan zagorac

U međuvremenu ste shvatili da vaši roditelji neće biti baš onako uz vas kako su govorili, da ste se od bulera morali naučiti sami braniti, a da nisu ni ostali s vama do kraja, jer je, naime, tata našao novu djevojku (a možda i mama novog dečka), pa vam se javi kad stigne, a još vam se češće ni ne javi, a vi imate ionako osjećaj da smetate.

Na sve skupa već pomalo otvrdnete, postanete nekako cinični i grubi, čak vam i odnosi s drugima unaprijed do­ nose nemir, jer znate da su ionako loši, čak i prije nego ste ih započeli. Zato imate život kako ga piše Coca-Cola, imate McDonald’s I’m lovin it, kasnije kada ste već dospjeli u novu školu, u kojoj se sve cijeni više nego ikakva kreativnost, da­kle, mislim na faks, sada je tu već i Beck’s, odaberi smjer, i, da, sada znate da je sve to bez veze, ali ipak vi ćete odabrati smjer i stvari će biti drugačije, a ne onako pune straha kakve su bile za vrijeme vrtića, osnovnoškolskih bulera i srednjoškolskih treniranja strogoće iskompleksira­ nih nastavnika, da, dakle, ja sada s 20 godina biram svoj smjer, putujem Ryanairom po Europi, nije me briga ni za što. Ako se niste do sada usosili s nekom preozbiljnom vezom, sada ste jedini put u životu pomalo slobodni od straha, nema ni danas ni sutra, nekako lutate, nema veze za faks, nekako će se i to riješiti, uopće nije ništa bitno i hop, probudite se sutra u tridesetima.

To me podsjeća na ono kada Amiši imaju pravo jednom u životu, negdje baš u tim godinama, pomalo iskočiti iz treniranja strogoće, pa onda donose odluku da se sami vrate, nakon raskalašenih dvadesetih. I gotovo se svi vrate. Tako i mi. U sigurnost uškopljenosti.

Sada imate već nekoliko godina staža u manje-više nikakvim firmama, završili ste prije koju godinu i taj bedasti faks, da, udajete se i ženite, ne zato što je to netko rekao, nego zato što mislite da je vrijeme, sada se pojavljuje problem sadistički nastrojenog perverznjaka od šefa koji uživa u tome da vas gazi, zna on da vam daje više nego što možete, ali i njemu je gušt vidjeti vas kako postajete isti 98

objava po povratku iz crne šume

nasilnik kao i on, kako živčanite, pijete apaurine, ostajete na poslu danima, a od svega toga nema ništa jer vas jednog dana jednostavno najuri i kaže da se gonite.

Sada ste u pravim strahovima, jednostavno ne možete više ništa, po prvi put shvaćate da ste izvan kolosijeka, dakle, rekao sam već, roditelja ni nemate, zapravo, imate, ali kao da nemate, jer oni su već drugi put prekinuli svoj drugi brak, imaju svoje probleme, dužni su, čak više i od vas iako ste kupili stan u švicarcima, a oni su ga dobili od firme u kojoj su radili.

Nekako se snalazite, ali živite s grčem u želucu, ako ste imali sreće bili ste do četrdesetih čak koji put i na skijanju ili na ljetovanju, ali i to vam je prisjelo, jer nemate novca ni za to nekoliko puta u deset godina.

Ako ste imali sreće, sada imate i dijete školske dobi, dijete opet uči od jutra do sutra one iste stvari koje ste i vi učili, samo je sada sve u boji ili na zaslonu tableta, iako je bit stvari takva da se ništa nije promijenilo, dijete opet uči stvari koje mu nikada i ni za što neće trebati, ali ako ne nauči bit će kažnjeno, ne znam čime, valjda time da po­ stane isti gubitnik kao i vi.

Kažem, loše je to, jer ste do sada već ispijeni s tri živčana sloma, nekoliko smrti u obitelji, žena je imala kvržicu na grudima, pa iako se svađate kao zvijeri, ovo vas istinski muči, zlo vam je od pomisli da bi mogla oboljeti. Kažem, unatoč svemu, čak i tome što ste je mislili ostaviti, ovo vas je prelomilo, i sada shvaćate da vas nikada nitko ništa ozbiljno nije naučio, kako vas nitko nije naučio ni ljubavi, ni boli, ni životnim lekcijama nego samo frazetinama, poput „sila jednako masa puta akceleracija“, „zaključak je valjan ako je implikacija konjunkcija premisa i konkluzije tautološka“, „u radnoj memoriji nalaze se programi i podaci koji su potrebni za neposredno izvršavanje procesa“, a da to sve skupa nikako ne pomaže ni oko čega što vama stvarno treba.

99

milan zagorac

Usput, i vama su otkrili leziju na jetri, i sumnjaju na nešto, pa bi bilo dobro da obavite kolonoskopiju i tako dalje i tako dalje.

Sada ste već u pedesetima i izgledate posve slično vašem pokojnom ocu ili pokojnoj majci kada su bili u tim godinama, imate neku vanjsku krinku, držite se nekako izvana, ali djeca su odrasla, razveli ste se, čak ste nekako u svemu tome kaosu i napredovali, ali malo njih zna da ste liječeni alkoholičar i da uzimate na dnevnoj bazi antidepresive, anksiolitike i još jednu šaku drugih lijekova, da nemate koncentracije ni za što, da vam se djeca ne javljaju, studiraju, rade, nemate čak ni pojma gdje su, zapravo, nije vas ni briga, jer ste posve beživotni, gledate kako vani sve zvuči nekako ugodno, ali odvojeno od vas, šušti lišće na stablu, kroz rolete probija sunce, gledate vi taj konop, sve nekako mislite kako ćete to napraviti danas, a zatim vas prekine zvuk poštara, nosi on pismo, ništa važno, neka opomena za neplaćenu neku stvar, ratu kredita, neko sranje.

Ali tada se budite iz more, odustajete, zaplačete, i odete prošetati, da, možda je psihoterapeut stvarno u pravu, treba neko vrijeme da se zaliječe rane, no važno je da ih uspije locirati, da dođe do samoga sebe, do svega onoga što mu je zatrpano naslagama straha, tjeskobe, muke, čak ne ni njegovog, nego i onoga što je dobio u amanet, od svojih roditelja, a njegovi roditelji od svojih roditelja. A to je ono da je ostao jednostavno uškopljen, nesposoban, lažan, patvoren, neprav, da mu treba vjera, da je izgubio sve osim što je ostala ta apsurdna stvar zvana vjera, u Boga, u sebe, u višu silu, u prirodu, u bilo što, a koja je ljubav sama po sebi, davanje bez namjere, djelovanje bez primisli.

Napokon je došla i mirovina, one godine koje su nekako prošle sada su kako-tako zacijelile, čak je blizak i s unucima, dolaze do njega, nekada im da neku kintu, voli se družiti s njima, kao da mu daju mladost, da, osjeća se bliže s njima nego s djecom, djeca su sada onakva kao 100

objava po povratku iz crne šume

što je bio i on u njihovim godinama, tjeskobna, jadna, potučena do nogu, čak više ni ne kukaju. Sve vam se to, osim ovih unuka, čini da je bilo posve bez veze, dosadno, nepotrebno, neiskreno, jadno, a da niste ništa naučili, koliko god stvari prošli. Nema veze što je mirovina mala, ima kućicu u prirodi, bavi se vrtom, ima mačku ili psa, svaki dan se radi nešto.

Na kraju ste došli do osamdeset i neke, prošla su lijepa vremena, vaših više ni nema, ostali ste sami, imate unu­ ke koji su već odrasli i koji su već na putu koji ste i vi prolazili, bore se, ali stalno posrću, stalno se nešto događa, a više ne stignete ni pratiti, stalno netko nešto inducira, uvijek neki višak vijesti i događaja, a vi ste tako umorni, iz dana u dan vidite sve manje, čujete sve slabije, ne možete više voziti, ne plivate više, sada samo sjedite i kunjate i mislite o onome što nikada niste razumjeli, a ni nećete još neko vrijeme, nekako vas nije strah, iako u sebi osjećate strašno uzbuđenje, kao da jedva čekate da sve to skupa prođe, ali se opet bojite da ne morate proći sve isto. Ako imate sreće, unuci su pored vas i drže vas za ruke, sada već suhe, žilave, bez snage. I shvaćate, iako niste sigurni da je to „shvaćanje“, prije je to nešto drugo, neka prava spoznaja, da ništa ne znate, da ste se trudili, nema veze, ali da ćete se sada zauvijek osloboditi nečega što ste jednom prilikom rekli unucima: „Život je jedno veliko sranje.

Samo ga cijelog treba baciti na valcer. Inače je jako teško.

Ovako je lakše.“ Znate da ste živjeli cijeli život uškopljeni.

A zatim, to se više ne pitate, ali se ja pitam, a čemu onda ono glupo učenje nepotrebnih stvari, strah o autoriteta, poticanje nekreativnosti, kažnjavanje, čemu sve to, kada je sve to ionako samo jedna komedija. Barem da sam sve radio drugačije.

101

milan zagorac

Gospodar lutaka obješen o vlastite konce58

Sam naslov knjige Sabbathov teatar Philipa Rotha, dakle, pojmovi i „Sabbathov“ i „teatar“, kao da izravno prizivaju podzemne sile koje naviru iz ove proze, iz ovoga romana koji je čas roman, čas ispovijed, čas, mijenjajući lica, postaje osobna priča Mickeya Sabbatha, kompromitiranog i artritičnog seksualnog kompulzivca na kraju srednjih godina, čas se ogleda kao niz kratkih eseja o smrti, životu, židovstvu, amerikanstvu, gojima, o ženama, o vaginama, o seksualnim činovima, o njegovoj uživljenosti u ulogu luzera koji ipak ima nešto magično, mefistofelevski zavodljivo u sebi. Pobuđuje simpatiju za đavla, da se nadvežem na ovaj već toliko istrošen pojam, ili više američki, simpatiju za luzera, za životnog gubitnika koji to zapravo nije.

Sabbath je lik u čije ime pripovjedač moli čitatelja da mu se ne sudi prestrogo, jer on je ipak samo čovjek, no konačno Sabbath sam priznaje da je demon, naime, ni smrt ga jednostavno neće. Unatoč proklamiranoj želji za samoubojstvom nakon niza propalih životnih „projekata“, ako se brojne emocionalne i seksualne manipulacije može nazvati projektima u kojima žene-samopristajuće žrtve same postaju dio njegove magije, on dolazi do svojega ruba nakon koje kompenzacije onoga Mickeya-djeteta više jednostavno ne pale. A to su kompenzacije (ili nam ih on ba­ rem tako predstavlja) nikada nadvladane žalosti. Temeljna je ona žalost za poginulim bratom (ima tu i krajnje oštrih ekskursa o Japancima, o ne-židovima, o crncima, a svakako u vrhunce spada i zacijelo najuvjerljiviji prikaz života američkih Hrvata) koji je posmrtno odlikovan kao američki heroj Drugog svjetskog rata i sveprisutan osjećaj krivnje 102

objava po povratku iz crne šume

prema majci koja je potom pala u tešku depresiju, da bi je mlađi i nepouzdani sin napustio zbog vlastitog neizdrživog nagona prema – vagini – i nepodnošljive atmosfere koja je zavladala u obiteljskom domu po bratovoj pogibiji.

Mickey Sabbath je, koliko se god zgražali nad time, autentičan muškarac i stoga je neodoljiv. Artritičan, oronuo, opsesivan, mentalno razbijen na komadiće, svojom pojavom baca čini na žene, postajući predmet požude sam po sebi, unatoč demonskom izgledu i stavu. Štoviše, to i jest taj magnet, ta moć, što žene pored njega čini mesme­ riziranim objektima koji pristaju na njegovu navodnu nastranost (a što ima i višedesetljetnu “povijest bolesti” upisanu u vidu sudskih procesa u vezi navodne javne sablazni), ne bi li same realizirale vlastitom krivnjom opterećeno „prljavo“ ženstvo. A njegova je nastranost zapravo manifestirana mašta, muška seksualna mašta materijalizirana u nizovima avantura koje često, ako ne i prečesto završavaju pogubno. Prva je od njih Nikki, ne računajući prostituke u južnoameričkim i inim lukama, za koju do kraja ne doznajemo je li ubijena (odnosno, je li je ubio sam Sabbath želeći se povremeno prikazati još mračniji nego što jest) ili je nestala, zatim je tu Roseanna, zavodljiva ljubavnica koja s vremenom postaje nesretna alkoholičarka i končno Drenka, Hrvatica iz Splita, idealna ljubavnica koja ispunjava sve želje svojem „američkom dečku“, a čija smrt Sabbatha dovodi do krajnje granične situacije: on se više ne snalazi u svojem životu koji (za njega) postaje košmar. Konačno je izbačen iz igre pa čak i u svojem višedesetljetnom pribježištu u Novoj Engleskoj gdje je živio, zapravo, godinama od nerada i od ženine plaće.

Ni povratak u New York ni newjerseyska predgrađa vlastitog djetinjstva ne pomažu, čarobna je posljednja Thula u koju ga je odvela Roseanna zabranjena, odnosno od tamo je protjeran nakon posvemšnjeg gubitka konaca iz artritičnih prstiju, preostaje samo samoubojstvo koje stalno odgađa jer, eto, nikada nije pravi čas. Konačno, povod 103

milan zagorac

za odlazak u New York jest samoubojstvo prijatelja i mentora od prije nekoliko desteljeća, iz jednog drugog života i njegov sprovod.

Nije pravi čas za samoubojstvo kada pronalazi gotovo nevine gaćice devetnaestogodišnje kćeri prijatelja u čijem stanu spava (točnije u djevojčinoj sobi u njezinom krevetu), odgađa ga kada otkrije prljavu tajnu prijateljeve žene (zanimljivo je i to Rothovo opažanje koje se može uzeti gotovo kao antropološka istina – odrasli, zreli ljudi pohotnost simbolički projiciraju na mlade, nesvjesno odbacujući onu vlastitu – no Sabbath je taj koji je kanalizira, pa je slika dijametralno suprotna – pomahnitali su seksualni pohotnici i pohotnice zapravo “starci”, a ne djeca), od­ bacuje ideju samoubojstva po bijegu iz njihovog stana nakon što je ukrao skrivenih 10.000 dolara za što kupuje grobno mjesto, lijes i organizaciju pokopa na židovskom groblju, odgađa je čak i kada je sve jasno, da je samoubojstvo jedino rješenje – tada otkriva bratove osobne stvari i omotan američkom zastavom juri nazad u Madamaska Falls u Novoj Engleskoj svojoj Roseanne koja je ipak zakonita žena i jamči, ako ne vrhunski seks, onda gnijezdo i toplinu, moguće i sjećanja na nekadašnji seks. No, suluda završnica ni tu ne prestaje, Roseanna, u skladu s Rothovim očekivanjima i njegovim djelovanjem, prigrabljuje sebi muževu mlađahnu ljubavnicu, a njemu preostaje jedino očaj koji se može oprati jedino zasluženom smrću.

No Mickey ne umire. Urinirajući na grob svoje ljubavnice Drenke, kao da se spaja s njezinim od raka pojedenim i pokopanim tijelom te čini jednu cjelinu života i smrti mimo onoga što vidimo i osjećamo. On spoznaje i samoproglašava sebe demonom.

Nije Sabbathov teatar tek slučajna konfabulacija ostarjelog autora o propalom glumcu koji je prstima izvodio opsceni off off broadwayski program, riječ je o numinoznoj igri riječima i mislima u kojima stvari poprimaju drugi smisao 104

objava po povratku iz crne šume

od kojih je seksualnost jedna od najvažnijih manifestacija.

Seksualnost kao moć vladanja i moć bivanja podređenim, moć nad moćima koja uvjetuje sve što jest u materijalnom, dakle, palom svijetu. Philip Roth je ipak veliki književnik, a od velikog književnika je i očekivano da narativ ne slijedi neku očekivanu matricu, štoviše, on se grana u bezbroj­ ne kapilare koja nas čas napuštaju, čas vraćaju (posebno su impresivne one o židovstvu, posebno židovstvu malih obrtnika, običnog svijeta s ruba velegrada i opservacije o životu i smrti), no dvije su tematske cjeline dominantne: samoubojstvo i seks.

Seks je ono što nas biološki potvrđuje, ono što istinski čovjek jest, seksualno biće, biće koje nastaje iz seksa i koje umire u seksu (nevjerojatno je brutalna scena kada Drenka na samrti pod jakim morfijem mašta o seksu, i to onom najprljavijem).

Samoubojstvo opet jest čin otpadanja. Međutim, onaj tko je već otpao, po mogućnosti svojom voljom, teško može još više otpasti. Upravo tako Sabbath živi vječno, njegova je smrt nemoguća kao što je i njegovo otpadništvo nemoguće smjestiti još dublje: on je već na dnu kaljuže i uopće nema potrebe da padne još dublje. Samoubojstvo njegova urednog građanskog prijatelja, čovjeka kojem je prijetio slom, da, to svakako dolazi u obzir, samoubojstvo onoga koji se našao iznenada, spletom okolnosti u situaciji koja je nerazrješiva, i to također svakako dolazi u obzir, njihov je smisao poljuljan. No smisao jednog ktoničkog stvora, jednog Sabbtha ne može biti poljuljan, njegova je kaljuža zauvijek osigurano mjesto prokletog života. Dakle, bez obzira koliko je mastio samome sebi konop, Sabbath to neće počiniti jer zašto i bi? Pa bizaran svijet koji on i promišlja jest mjesto stvoreno za njega. I za njegov teatar dominantnih i podređenih. Tako su postavljene karte. Tako je pao grah.

“Ali ja sam na slobodi! Uživao sam u gadostima i prešao 105

milan zagorac

crtu! Odlazim slobodan! Ja sam demon! Ja sam demon!

Nakon toliko nanesene boli, demon se oslobađa!”... a nikoga nema da ga ubije osim njega samoga. A on to nije mogao učiniti. Nije mogao umrijeti da ga jebeš. Kako da ode? Kako da sve to napusti? Sve što je mrzio bilo je ovdje.

Philip Roth ga, bez obzira na svu simpatiju za luzera, ostavlja na kraju sa svime onime što je mrzio. I to predstavlja konačan pakao, definiran gađenjem i nepodnošenjem života. Pakao je mjera naše mržnje i nepodnošenja života kakav jest. I ništa više. I jedini demon u njemu smo mi sami, koliko god nam to ponekad bilo teško shvatljivo.

106

objava po povratku iz crne šume

O muškarcima i ženama koji nikada ne odrastu

Većina nas nikada ne postanu ni žene ni muškarci. Odvojeni od vlastite priče, infantilizirani, unakaženi medijskim maltretiranjem, tretirani kao djeca, neodrasli, nedorasli, e takvi živimo do kraja naših života, misleći kako su naše ekstenzije „ja“ (automobili ili ručni satovi za muškarce koji nisu muškarci nego neodrasli dječaci, te preromantične priče koje izazivaju leptiriće u trbuhu za žene koje ostaju vječite djevojčice u predadolescentskoj dobi) stvarni mi, autentični, baš oni koji jesu; takvi ostajemo, a da nismo odradili ništa od naše unutrašnje drame, hipnotizirani medijima, hipnotizirani našim vlastitim vizijama, i takvi ustrajemo, a nikako da odrastemo i da se pomaknemo iz vječite, sulude adolescencije, do beskraja produžene mladosti.

Ima jedna zanimljiva usporedba. Naime, psi laju, to znaju svi, no vukovi laju samo kao mladunčad. Nakon nekog vremena vukovi prestaju lajati, ali psi laju i nadalje. Osim toga, kažu da su psi smanjene inteligencije u odnosu na vukove: teže se snalaze u stvarnim situacijama, izuzetno su ovisni o svojim novim gospodarima, ljudima, i zapravo se jako teško mogu vratiti svojoj pravoj, potisnutoj prirodi.

Tako je i s nama: lakirani, izbrušeni, izglačani civilizacijom koja je potisnula unutrašnju magiju i mit na margine svega, osim djetinjstva (a i tamo nam se nadaje samo neka tehnološki obrađena slika Snjeguljice, Crvenkapice ili Trnoružice), postajemo ovisni o ekstenzijama koje je stvo­ rila civilizacija, a posve zanemarujući unutrašnje i posve dostupne resurse. Postali smo nepismeni na vlastitom jeziku. Ovo je vrijeme najvećeg tehnološkog uspona i najvećeg 107

milan zagorac

duhovnog pada. Gubimo nit priče, ostajemo pogubljeni u tamnom bunaru ponovnog onesvještenja. Kako se izvući?

Samo tako da se ispriča nova – stara priča, ljudska drama, od njezinog početka do novoga početka.

108

objava po povratku iz crne šume

U slavu očeva i sinova

Nisam o tome niti razmišljao, niti mi se ta misao šuljala već 18 godina, niti sam osjećao strah, strahopoštovanje niti bilo kakvu vidljivu represiju koju bih pripisao ocu. Osjećao sam nešto drugo, a što ću navesti u sintagmi: „suspendirani odnos“. Odnos između dvojice, oca i sina, koji se ne sukobljavaju, ali ne zato što se ne bi mogli sukobljavati, već zato što smo imali nepisani dogovor o nesukobljava­ nju, a koji je podrazumijevao suspenziju svih emocija, na­ravno, koliko je to moguće. Zapravo, taj je arhetipski odnos između oca i sina za mene najizazovniji literarnoljudski zadatak, toliko izazovan da sam ga bio u stanju uočiti tek posve nedavno. Problem je u navodnoj banalnosti tog odnosa, a koji je, zapravo, jako ozbiljan i dalekosežan (za više o odnosu oca, majke i sina na primjeru ogleda o dva filma – Pier Paolo Pasolini, Kralj Edip i Terrence Malick Drvo života – u Dodatku 9.).

Te se godine tata razbio na motoru negdje na cesti, pored zgrade gdje smo stanovali, on je rekao da je motor pao dok je sjedio na njemu, no ozljeda ramena zahtijevala je četverosatnu operaciju, a to sigurno nije od toga da se „motor prevalio sam od sebe“. Ipak, suspenzija odnosa podrazumijevala je i to da ja barem o tome ne pitam. On je rekao svoje i ja sam to, iako uz sumnju, uzeo kao čistu istinu.

Kao što sam i nekoliko tjedana kasnije uzeo kao čistu i razumnu istinu to da su sestra i mama išle u Đakovo, ali ovaj put po posve neugodnoj dužnosti, naime, djed, tatin otac, je umirao, sve ga je boljelo i ulazio je u završnu fazu.

Tata nije išao, pa koliko god to djelovalo čudno, ja nisam pitao zašto. Radije je ostao kod kuće s bratom, no izgleda da je ipak više vremena provodio negdje drugdje. Na kraju svega toga jada, djed je umro. Staračka smrt kao staračka 109

milan zagorac

smrt, poživio je „stari PTSP-ovac“ dobre godine, čak 86, a sam je „povod“ da je umro (ako se to uopće može tako reći) bila posjeta „izgubljene kćeri“ iz Zagreba. Djed se toliko poveselio da je jednostavno od radosti umro. Tata je bio rekao da ga je „alkohol impregnirao pa je izdržao toliko“, što i nije daleko od istine.

Ta se radost pomirenja nekako prenijela i na djedovo tijelo. Bio je izložen u odarnici i nije čak ni izgledao loše za pokojnika: cvijeće, gusti i teški mirisi vrućega proljeća, uplakane bake, „a, joj, šta je od tebe ostalo“ i slična naricanja teta, djedovih bivših ljubavi i bakinih rođakinja, danas sve od reda pokojnih. Brat i ja smo prišli djedu, nije ostavljao dojam mrtvoga, već usnuloga, jedino mu je kosa bila razbacana, pa smo ga brat i ja na brzinu počešljali. I tada mi je sinulo: isti tata! Ista brada, ista kosa, iste crte lica. Vidio sam mrtvoga djeda, a osjećao da je to mrtav otac, i kako je sve ono, suspenzija odnosa, sva ta šuteća muka, postala sada posve nevažna, kao da je nastupila opća amnestija, jer je tata ovdje, bezbrižan, mrtav, ali sretan. I kako sve to skupa meni djeluje neobično... gotovo kao kraj jedne duge i teške agonije koja na kraju nije imala nikakva smisla, osim toga da ju je trebalo preživjeti.

Na kraju toga dana, koji je potrajao i više od 24 sata, na povratku, dok smo prolazili pored odmorišta na autocesti, u vožnji sam, koja je protjecala u tišini, odjednom pitao tatu kako se osjeća sada, kada mu je otac umro. Nešto je promrmljao, no nije to bio neki odgovor, u biti ja sam ga već znao, pitanje je bilo postavljeno samome sebi. Tek sam danas u stanju pohvatati konce ove zamršene priče: odnosa oca i sina i njegovog sina i tko zna koliko tako očeva i sinova unazad, taj višegeneracijski transfer iste šutnje o emocijama, jer, poznato je, muška djeca ne smiju plakati, zar ne?

110

objava po povratku iz crne šume

Peri algeos ili O boli

Jedna od najmističnijih stvari koju sam doživio u životu je prijenos osjećaja tuge. Sad, možda to ni nije toliko mistično, ipak tu bol osjećamo, suosjećamo, patimo zajedno, tugujemo, ali kada se ona kao neki eho prenosi već četiri-pet generacija, tada postaje pravo čudo.

Zapravo, primarna bol je jako teško odrediva. Neka je tada primarna bol koje se ja sjećam mamino pjevanje dječjih pjesmica. Mama bi mi ih pjevala, a ja sam plakao. Uvijek je uspijevala pogoditi tonalitet koji je bio baš takav da sam ja bio tužan. Čak i danas osjećam tugu, posve neodredivu i nejasnu, ali vrlo jaku, koja mi se čini kao sjećanje na tu tugu koju sam doživljavao dok je mama pjevala pjesmice.

Kasnije je pjevala i sestri, pa je i ona imala slična iskustva.

Ipak, to nije početak tuge.

Prva svijest o toj tuzi je jedan strašan san u kojem ja dolazim u neku instituciju u kojoj je moja mama vezana u košulju, raščupana i vrišti. Sa mnom je moj djed koji me odvraća od nje i koji me gura nazad u auto, a ja sam strašno nesretan zbog toga što me odvajaju od mame, ali i zbog toga što ne mogu ostati s takvom mamom.

Pa čak ni to nije početak te tuge koje se ja sjećam. Ona je puno puno dulja.

Moja je baka imala 11 godina kada se dogodila strašna tragedija. Naime, njezini otac i djed bili su upravo pobjegli iz Njemačke iz nekog radnog logora, zatim je kapitulirala Italija, nastupio je posvemašnji kaos, a partizani su se s kopna pred Nijemcima povukli na Krk. Naša je kuća u 111

milan zagorac

Trnovi bila mjesto odakle su uzeli barke i krenuli, a pranono i prapranono su sutradan krenuli po te barke, ostavljene negdje točno gdje su danas temelji maloga luka Krčkog mosta na otočnoj strani. Naravno, sve su to vidjeli Nijemci iz Šmrike, pažljivo su ispalili najprije jednu granatu, a kada je ta promašila, sljedeća je bila vrlo precizna: pogodila je pranonota i prapranonota, dok je nonin brat, najmlađi među njima, od sedamnaest godina, ostao živ.

Onda je noću tijela pokupio u barku i odveo u Trnovu gdje ih je u našoj konobi držao nekoliko dana, tako da se smiri hajka zbog događaja.

Ono što se dogodilo s druge strane je moja pranona, do tada mlada i lijepa, nadobudna žena uspješnog gazde, snaha još uspješnijeg i kći također još jednog gazde, sada odjednom u marami, zamotana, starica – od četrdesetak godina. Taj dan nona pamti do detalja, ali o njima ne govori. Znam samo da uvijek ponavlja da je kupila kruh, a nije ga imao tko pojesti. Zato ni danas u kući nema kruha, nego ga sami donosite kada dolazite. Ta bi mala kompulzivna radnja bila nebitna ili smiješna, da očito nona nije doživjela puno dublju traumu: sivi čovjek koji se mota oko kuće u Kraljevici i oko Trnove, stalna prismotra, krađa, strah od drugih, strah od progona, i da, ta krv koja je curila iz sklepanih mrtvačkih sanduka u crkvi Sv. Nikole u Kraljevici na dan sprovoda, sve je to jedna strašna košmarna slika koja se provlači dok je živa. I komentari mještana, da je „nonić imao lijepe zube“, valjda misleći na protezu koja mu je od eksplozije ispala iz usta.

Iz kuće je izneseno sve, ili gotovo sve: auti (pranono je bio taksist, pa je imao dva auta - neki Essex iz tridesetih i još stariji Fiat, iz dvadesetih s tri reda sjedala), stvari, hrana, odnosno najbitinije, baš ta hrana. I dobili su zakucane prozore i natpise na kuću „Tifus“. Još jedan detalj: iako su svi spavali na krevetima u vlastitim sobama, dvadesetak godina nakon događaja, pranona je navodno spavala na slami.

112

objava po povratku iz crne šume

Sve je to konačno prošlo. U krajnjoj liniji i traume, ba­ rem izvana. Došla su posve druga vremena. Godine obnove, mira, prvih televizijskih prijenosa, prvih automobila iz Kragujevca.

Moja je pranona negdje šezdesetih umrla. Imala je karcinom jetre, a prije toga joj se ukazivala Gospa iza kuće.

Moja je mama skupa s njom bila vidjelica ili je barem tako vjerovala, ali to je bilo posve nebitno. Nitko na to nije obraćao pažnju. Naime, takve suptilne stvari uopće nisu bile predmet rasprave, pa se nije ni pomišljalo kakve je tragove ovakva stvar, ovakav događaj na bilo koga mogao ostaviti, a kamo li na neku tamo balavicu (moju nonu) i njezine sestre i brata.

Dakle, već je bol prešla s none na mamu, a s mame je prešla na mene.

Sada to više nije bila ljutnja, bijes, mržnja prema onome neimenovanom Nijemcu, artiljercu iz Šmrike, uostalom, kako bi se mogla osjećati mržnja prema nekome tko je od nas udaljen toliko i vremenski i prostorno, a zacijelo je već s one strane vječnosti. Dakle, ova je bol postala neus­ mjerena, opća, kao neka opća anestezija, samo bi se mogla nazvati „općom tugom“.

Negdje devedesetih povela se neka rasprava o isplati ci­ vilnih žrtava rata od strane Njemačke. Nona je kao kćer i unuka žrtava, navodno, po tome imala neko pravo od njemačke države na neke stotine tisuća maraka, no ona je glatko odbila raspravu o tome. „Mrtvima to više ne treba, treba ih ostaviti“. Bila je jasna, bez imalo grižnje savjesti nije se ni raspitala o tom velikom imovinskom plusu, no očito za nju ogromnom moralnom minusu, a znam da je prema drugim imovinskim stvarima znala biti posve drugačija. Dakle, novac bi podigao mrtve iz njihovog psihološkog groba u kojem su počivali već šezdesetak godina, no kosti su neprekidno lupkale na lubanje iznutra: pranoni kao direktnoj žrtvi, noni kao drugoj direktnoj 113

milan zagorac

žrtvi, mami kao sekundarnoj žrtvi, a meni kao eho... Tema koja je uvijek ostajala u zraku, neizgovorena, neispričana, nerečena, nepokopana.

Istina, negdje kao jedan neobičan eho, pitao sam se kako su ljudi koji su preživjeli konclogore desetak-dvadesetak godina kasnije mogli živjeti normalno. Ići na godišnje ili slaviti bar mitzve i rođendane.

Jasno, u meni nije postojala nikakva svijest o tome da je tema duboko vezujuća čak i za nas, za mene, gotovo sedamdeset godina kasnije, dok mi se prije nekoliko dana nije ukazao san-fantazija-budno sanjanje (vidjeti Dodatak 10.) u kojem mi je boginja Kali rekla da sada vidim kako je to kada se nekoga ubije: koliko se generacija ta tupa, neizrečena, nedefinirana, teška i tmasta bol prenosi i prenosi, stalno mijenjajući oblike i vezujući nas uz mučne teme nasilne smrti i umiranja. Na kraju, što je rješenje?

Osveta, bijes, furija nikako nisu rješenje. Ostaje da se tema samo osvijetli, osvijesti, ne kažnjava nikoga dalje i blagoslovi one koji su pali za bol i koji su morali ubijati (jer su dobili samo bol, ništa više, kao dio svojeg puta), za ovo strašno vezujuće iskustvo iskupljenja na ovoj zemlji.

Nemojte mi, dakle, samo zamjeriti preveliku zbrkanost misli i osjećaja u ovome tekstu. On je koliko istinit na planu realne stvarnosti, toliko je još istinitiji u području naših duševnih transfera boli i pouka koje s njime dobivamo mi kao osobe, ljudi, vrsta i živa bića.

114

objava po povratku iz crne šume

Krivnja

Ovo je neizbježna tema: krivnja. I to ne samo neka kriminalna, pravna, politička, moralna krivnja, čak niti ona metafizička krivnja, nego jedna prava, duboko usađena psihološka krivnja koja vas navodi prema uvijek novim problemima. To je ona krivnja kakvu poznajemo iz mita, krivnja koja je zadana još našim rođenjem, štoviše, kao da se transgeneracijski prenosi s jednog koljena na drugo. Čak i više od toga, kao da je zadana zvijezdama, pa nas prati, a mi je se ne uspijevamo riješiti.

To je ona skupina problema koja nam se čini kao onaj osjećaj izražen riječima „e, baš ću ja nadrapati“, kada ste sigurni da ste gotovi. Dobro, ne mora biti baš svaki takav osjećaj, ali ta je krivnja veliki igrač u našim podsvjesnim kreacijama.

Dok se ni ne dogodi taj ključni trenutak kada ste po prvi put, pa po drugi put, pa po treći put opet pali na jednoj te istoj stvari, ni ne uviđate da ona uopće postoji i da je negdje duboko u vama još uvijek ono malo, stisnuto, preplašeno djetence prestravljeno svijetom kojim vladaju magijske sile. Baš kao u Ivici i Marici, ili Trnoružici, ili u Pepeljugi ili Snjeguljici... I tada, umjesto da pokušate raspetljati taj čvor, počnete izbjegavati temu, mjesto, ono što podsjeća na taj posve apstraktni pojam krivnje, a zatim, sasvim u skladu s time, i kazne koja je primjerena. A kazne su u mitovima i bajkama uvijek drastične za one koji krše pravila.

Upravo zato što to sve skupa toliko boli, radije se ne hvatamo s njom u koštac. I tako velika većina ljudi nažalost odlazi skupa sa svojim krivnjama, a koje su kao štafeticu predali svojim potomcima u nasljedstvo.

115

milan zagorac

Nigdje ne postoji nikakav zadani alat s kojim se može razriješiti taj čvor krivnje i straha od kazne. Ipak, sve ovo iskustvo koje nam se s godinama nakuplja, sva ta razmišljanja, sve misli koje su često zbrkane, svi snovi i mašta, oni čine posve pogodne elemente s kojima počinjemo raspetljavati našu najveću i najtežu zagonetku, nas same.

116

objava po povratku iz crne šume

Stvari dolaze u život baš kad nam trebaju

Zašto nam baš tada crna mačka prijeđe preko ceste? Zašto vidimo crnog gavrana baš kada smo puni slutnja?

Naime, ovo moje pisanje nema neke vanjske estetske, društvene ili političke svrhe. Svrha je plasiranje onih bitnih informacija, do kojih dolazimo osobnim iskustvom, svima drugima, onima kojima to treba, ili će im možda trebati.

Zapravo, da bi se nosili s poteškoćama života, treba nam ponovni dijalog s našim mitskim i magijskim svijetom, a koji ne prestaju, kako često mislimo, s djetinjstvom, već neprestano predstavljaju bitne temelje naših duševnih života. Aktiviraju se u krizama, inače živimo svakodnevicu u kojoj se ne opterećujemo ovako esencijalnim pitanjima, no svakako svi dolazimo u takvo stanje da se jednostavno moramo pitati baš ovakva pitanja. To i je jedan, ako ne i najvažniji izvor filozofije. Za razumjeti ovu stvar bitno je znati sljedeće. Velika većina, pa čak i prilično dobro obrazovanih ljudi, smatra da je umjetnost nešto lijepo, estetsko. Zapravo, to je krajnje pogrešno mišljenje, jer umjetnost, onaj njezin istinski kod u kojem ona djeluje, u biti jako teško može biti lijep ili ružan. Lijepa ili ružna može biti njegova vanjska forma, zanatska izvedba, pa možemo reći da je neka slika ljupka ili da je neka glazba milozvučna, ali što ćemo onda s Picassom ili s Krikom ili s Jankom Polićem Kamovom? Ili s Albanom Bergom? Ili s cijelim nadrealizmom? Ništa, oni zacijelo nisu ni lijepi ni ljupki ni milozvučni, pa onda nema ni svrhe dalje misliti o tome, zar ne? Dakle, umjetnost je upravo ono drugo, onaj unutrašnji kod koji postoji u našim svjesnim (dakle, artikuliranim) ili nesvjesnim (neartikuliranim, u superpozicijama) kod117

milan zagorac

nim linijama i koji u nas pobuđuje asocijativni, intuitivni, sintetski duh (namjerno ne kažem mišljenje, nego ostavljam radije prostor duhu). Ono funkcionira zapravo kao djelatne formule koje govore magijskim i mitskim jezikom.

A to mitsko iskustvo ima direktnu posljedicu u realnom životu, iako ga svojim dosegom značajno nadilazi. Dakle, krajnje jednostavno, svrha je ovoga moga pisanja potaknuti čitatelja da se sam zapita. Ukoliko za time nema ni potrebu, ukoliko se radi o tome da je čitatelj siguran u sebe, ukoliko nije ni mjesto ni vrijeme za takve misli, čitatelj jednostavno napušta ovakvu vrstu razmišljanja, upravo kao što ćemo s proljećem skinuti kapute i šalove. Sve stvari koje dolaze u naše živote, dolaze nam sa svrhom, ali jako često mi tu svrhu jednostavno ne shvaćamo, ne zato što smo ograničeni, nego upravo zato što se odnosi baš na nas. A najteže je od svega spoznati upravo sebe iz sebe.

118

objava po povratku iz crne šume

Indulgencije

Srednjovjekovni je čovjek živio pod velikim pritiskom kriv­ nje i grijeha. Na sve strane ga se upozoravalo na grešnost svega što je ljudsko, s katedrala su se cerila strašna paklenska bića, sam je život bio opterećen posve krivo i nakaradno interpretiranom idejom istočnog grijeha, odnosno prvobitnog grijeha, radi kojega se cijeli život valjamo u patnjama doline suza. Istina, nije baš srednjovjekovni čovjek mogao neprekidno biti pod pritiskom takvoga života, pa su zato ljudi jako puno pili alkohol, i to svi društveni slojevi, od siromaha, robova, kmetova, redovnica do najviše aristokracije i klera. I da, imali su vrstu psihološke pomoći, to je bila ispovijed i primanje svete pričesti. Ipak, grijesi su se gomilali, a crkva je na sebe preuzela ulogu posrednika između grešnog čovjeka i Boga koji je vrlo često bio ljut i bijesan na svoje grešne ljude. Dakle, crkva može osloboditi od grijeha ako se za to plati neka suma, a to se zvalo otkup grijeha ili indulgencije. Platiš slobodu. Na taj se način crkva zaista značajno bogatila, a novac su gubile cijele regije, npr. njemačke države, a što je bio i konkretan povod za pokretanje reformacije i Lutherove teze. Tako nas barem uče povijesni udžbenici. Luther je možda više želio neke druge stvari, no zaustavljanje prodaje indulgencija sma­ njilo je istjecanje novca iz njemačkih i sjevernih zemalja prema Rimu. Stvar možda i nije baš tako jednostavna, ali pretpostavka je da je čovjek živio pod velikim psihološkim pritiskom svoje grešnosti koja ga odvodi direktno u pakao, a tamo ne želi, naročito nakon što je prošao cijelu tu dolinu suza. Naime, srednjovjekovni je čovjek, kao i većina starih kultura, živio u cikličkom vremenu59, pa je sljedeći život mogao biti zaslužen na ovaj ili onaj način. Stoga je mogao profitirati posrednik. Dolazimo do zaključka: tadašnja 119

milan zagorac

je crkva prodavala nešto što nije mogla prodavati, jer ne može na taj način postojati posrednik između čovjeka i Boga, točnije, barem ne takav posrednik koju svoju uslugu naplaćuje. Tada je, uz još neke druge podjednako važne faktore, začeto moderno doba. Čovjek je ostao oslonjen na svoje unutrašnje psihološke snage i na svoj rad koji su postali jedina mjera približavanja Bogu. Infrastruktura je već postojala, banke su već odavno postojale, zlato se slijevalo iz Amerike, nastaju moderni trgovački emporiji, financiranje, međufinanciranje, kamate, ulaga­nje, udjelničarstvo u pothvatima, postoje tržišta za kupnju i prodaju robe, postoji kritična masa građanske aristokracije i nova građanska klasa bogataša koji postaju novo plemstvo, postoji sve veća koncentracija stanovništva... I našli smo se skoro u našem vremenu.

Ipak, stvari su slične zapravo i danas, iako danas živimo u linearnom vremenu koje poznaje uglavnom samo jedan pojam – napredak, a u kojem samo ludi ili oni koji pripadaju neobičnim sektama ili neki „primitivci“ žive u cikličkom vremenu. To linearno vrijeme ima nedostatak, a to je da je život samo jedan. Grijeh u srednjovjekovnom smislu ne postoji. Pa zato život, dakle, treba dobro proživjeti, što nije toliko loše, ali ima cijeli niz kolateralnih šteta koje će se sve više i jače vidjeti kao simptomi koji nam se ne sviđaju. Živimo pod golemim pritiskom uspjeha, odnosno dvojbe uspjeti ili ne uspjeti. Većina nas ne uspijeva, ali da barem stvorimo privid da uspijevamo, pravimo se da to činimo tako što radimo, zarađujemo i trošimo po mogućnosti više nego što možemo. Naravno, oko nas postoji golema ikonografija koja nas uči tome kako je lijepo trošiti, kako je dobro uspjeti i kako je uspjeh izjednačen s novcem, društvenim statusom i stvarima koje imamo.

Kako je većina toga zapravo puno skuplja od onoga što možemo platiti, postoje institucije koje omogućuju da kupujemo više nego što proizvodimo, a to su banke. Kredit i kamate na kredit su neka vrsta indulgencija, koji dolaze 120

objava po povratku iz crne šume

kao oprost od nesposobnosti za dovoljno zarađivanje. Ako ne uspijemo, ako smo neuspješni, onda smo u depresiji, pa onda pijemo antidepresive koji ne liječe glavnu bolest nego samo simptome. Ako netko ima dosta, želi još više. Ako netko ima najviše, želi još više. A to je, morate se složiti, posve besmisleno. To je život ispraznih diva, život unuka vlasnika hotelskih lanaca, život nekih sestara Kardashians, život nekih poluproizvoda s greškom iz reality showa.

Ostali mogu zlopatiti jer ne žive tako. Ili mogu upasti u dužničko ropstvo, zapravo, vlastite obmane. Samo, u ovoj priči ipak je krivac više onaj koji nudi uslugu, znajući da je klijent ne može servisirati, nego klijent koji je samo čovjek svoga vremena, u kojem mu sve kaže da je trošiti više nego imaš dobro i korisno. To su cijele zemlje, države, regije, zajednice država. Svi su sudionici toga ludila.

Znači, stvar je u ovome: stvorili smo društvo frustriranih, nesretnih i depresivnih ljudi. Ovo je opće stanje. Iz tog općeg stanja izranja kriza. A ako je suditi po procesu koji se dogodio posljednji put prije otprilike 500-600 godina, tada nam slijedi jako trnovit put preobražaja. Pa, promislimo o tome. Već sama stvar da o tome mislimo korak je bliže jednom novom društvu, ne „dizajnu društva“, nego pravom društvu ljudi koji su slobodni umom i duhom. Sve je ostalo, a što nam je potrebno za život, već odavno ovdje, a ostaloga, što nam ionako ne treba, možemo se osloboditi tako da ih jednostavno otresemo sa sebe.

121

milan zagorac

Bolesna ruža Nade Grubišić - cvijet na rubu svijeta60

Naime, već sam naslov, iako naizgled ističe neki patos, sve je suprotno od toga: ruža je tu simbol i ženstva, i ljudskoga, i postojanja, i simbol života i majčinstva, simbol duhovne spoznaje i otajstva. Ova je ruža fino cizelirana pa, nekako posredno, podsjeća na vrhunski graverski rad minucioznog švicarskog urara koji u svoje ručne radove s naizgled ponavljajućim florealnim motivima unosi svu svoju strast i osjećaj vjere, duhovne spoznaje i obrtničkog znanja.

Tako je u svojih 96 numeriranih pjesama, koje se daju poput kratkih modernističkih psalama, Nada Grubišić utkala svoje duboko životno i literarno iskustvo, nižući pred nama osjećaje, strahove, tjeskobe i misli žene, čovjeka, svemirskog stvorenja koje ponavlja mukotrpni put kozmogonije, rađanja svemira i njegovog umiranja, doslovno simboliziranih u samome naslovu. Ruža je ta koja je simbol neprekidnog procesa stvaranja i razaranja, a umjetnik je taj koji je dužan ponoviti taj proces svojom alkemijom u postupcima koje poznaje i koje provodi na najbolji mogući način.

Stoga ove pjesme doslovno pjevaju o svemu što se tiče čovjeka: o božanskome, o moralu, o procesu nastajanja i nestajanja, o zaboravu (bitka i nebitka, možemo se čak poigrati i s ovim heideggerovskim pojmovima) koji predstavlja drugu stranu poliedra (čak je i ova naoko slučajna opaska o trodimenzionalnosti zapravo neka vrsta postav­ ljanja pitanja, odnosno postoji li neko tijelo koje ulazi u još više dimenzije), o tranzitu duša (poznatijem kao metem­ 122

objava po povratku iz crne šume

psihoza), o nespasivosti ovoga svijeta (što implicira ujedno njegov neizbježan kraj), pa nam onda na kraju ostaje da se pitamo slijedi li nakon svega možda i neka apokatastaza61, odnosno spasenje svega, nakon što se istroše ovi mogući svjetovi (doduše, to je neizrečeno, no ne znači da nije upitano).

Bolesna je ruža tako simbol spoznaje, a manifestira se iz stanja depresije (dakle, bolesti, kako je svakodnevno shvaćamo) koje nam omogućuje da dobijemo sliku iz dubinske perspektive, u korijenu svega, u samoj mračnoj i tjeskobnoj biti stvari, pa nije ni čudno da nam čitanje ovakve poezije, ponekad čak i s odmakom, djeluje kao niz onih asocijacija koje svjesno teže vidimo no nesvjesno, kao da u dubinama uma počinju razotkrivati, razdanjivati, osvjetljavati i počinju buditi neke naše (moguće zaspale) aspekte. Stoga nakon čitanja poezije Nade Grubišić treba odsanjati.

Vjerujem da je autorica vrlo intenzivno proživljavala stvaranje ove poezije, i to ne samo u fazi konkretnog pisanja, nego i u fazi koja je tome neposredno prethodila, fazi inkubacije i kumulacije emocija i iskustava, e da bi konačno urodila jednom vrlo metafizičkom i transcendirajućom poezijom koja, budimo realni, neće doprijeti do onoga koji već prethodno nije proboden zrakom iskustva i mudrosti.

Upravo tako, bolesna će ruža onome koji je iniciran biti poticaj, onome koji nije, ova je poezija nejasna i nečitljiva gotovo poput holografskog filma koji nije emitiran, niz nejasnih mrlja i pojava. Nju donekle zamagljuje i sama autorica, pomalo dovodeći pravopisna pravila na rudimentarnost, no nikada do granice tolike hermetičnosti da nije čitljiva. Tek osvijetljena pod pravim kutom i svjetlom čitateljeva iskustva, ova se poezija razvija u fantastičnu nisku koju bih osobno preporučio svakom pravom ljubitelju poezije. Ona se i sama nudi, izliječite je kako bi izliječili sebe. Čitatelj je pravi spasitelj bolesne ruže, a samim time i sebe sama.

123

milan zagorac

Bolje od ijednog osvrta, o samoj će poeziji reći sljedeći stihovi: svjetovi nisu nužno vidljivi a niti sukladni / no živimo u njima primajući tek dio postojeće stvarnosti / ili opću amorfnost svijeta (34) ili u tami noći disat će cvjetovi izvan sebe / neće zloupotrebljavati svjetlost uljanice (96).

Možda je na kraju, kao najbolja preporuka ipak da sami pokušate, učinite eksperiment sa svojim poetskim, emocionalnim, intuicijskim i prepustite se onome što kao moćna potmula pozadinska buka stoji iza ove naizgled malene knjige.

124

objava po povratku iz crne šume

Tibetanska knjiga mrtvih62

Nisu me na ovu temu potaknule ni prve sijede dlake na bradi ni prve bore oko očiju. Bit će tu puno više drugih motiva koji su iskrsnuli u nečemu što sam radno htio nazvati „dnevnikom jednog samoubojice“, ne u smislu samoubojstva koje je tema za sebe, već misleći na to da je život, kako u šali volimo reći, najsmrtonosnija bolest već samo po sebi. No, tek mi se sada čini da postoji neki odmak, neka distanca s koje mogu progovoriti o ovoj temi konačnosti-beskonačnosti, a tako sažete, kondenzirane, jasno izrečene u magijskoj knjizi zvanoj Tibetanska knjiga mrtvih ili Bardo Thödol (odnosno: Oslobađanje slušanjem na posmrtnoj razini). Već sam više puta „hvatao“ tu knji­ gu, nisam je od prve uspijevao shvatiti, a sad mi se čini kao da sam nekako uspio uloviti niti, doduše uz pomoć godina, literature, sjedenja pored umirućih, iskustava za koja mislim da nisu nužna prije neke dobi, recimo, prije neke srednje zrele dobi kada se možete nositi s tuđom i svojom smrtnošću, a da vas to ne pogađa na onaj način na koji bi vas moglo pogoditi u nekoj mlađoj, nazovimo to formativnoj dobi.

Istina je da živimo u civilizaciji koja pokriva smrt plahtama, skriva je od očiju, ublažava je, racionalizira, izmišlja sve moguće ne bi li je odagnala ili ukinula ili odgodila, no činjenica je da je to zapravo neizbježno, da je riječ o suočavanju nas s našim koncem, s istrošenošću naše materije, nešto od čega ne možemo pobjeći, čega se, ukoliko ne vjerujemo, nemamo nikakvu koncepciju zagrobnog, nemamo nikakvu svijest o beskrajnoj struji života, pa makar ona bila naznačena i u smrti, bojimo do besvijesti, toliko da je umiranje tabuiziranije čak i od eksplicitnog nasilja ili seksa.

125

milan zagorac

Stvari su zapravo vrlo jednostavne: tibetanska knjiga mrtvih govori o slojevima barda, ili svjetovima iluzija, maje, ili stupnjevima samsare, a jedan od njih je i ova naša, uvjetno rečeno preozbiljno uzeta objektivna stvarnost.

Ona nas zavodi i ona stvara naviku, tako da umirući ili tek umrli ima naviku vidjeti sebe u tijelu (sada ne bih išao dalje s tom temom, za to nam je pak potrebna egipatska knjiga mrtvih i biblijska, odnosno judeokršćanska tradicija, koja je itekako obilježena mumifikacijom, balzamiranjem, kultom ukopa, kultom tijela umrloga, postmortem fotografijama, posljednjom pomašću koja je zadnji ostatak obreda mazanja tijela uljem, odnosno balzamiranja tijela – pojednostavljeno, naše materijalno tijelo je paradigmatska os oko koje se oblikuju naša nematerijalna tijela, s kojima se pokojni može identificirati sa samim sobom – jer bi se inače izgubio pri prolazu podzemnim / zagrobnim / onostranim svijetom prepunim, doduše, nestvarnih, ali subjektivno stvarnih izazova, a to znači identifikaciju s božanskim naumom koji dobiva um / razum / svijest posredstvom duha svetoga) tako što se nekim afektom / sklonostima / voljom / privlačnošću povezuje s drugim iluzijama.

Smrt je, kao fizički i metafizički čin, a koji ne traje sam jedan „klik“, nego je riječ o duljem procesu, prijelaz iz jednog barda u drugi. Više o toj temi na pročitajte na blogu Tomislava Budaka63, a svakako uzmite u obzir da nije riječ o nebitnom materijalu, već da je riječ o popratnoj literaturi same Tibetanske knjige mrtvih koja se bavi tehničkim detaljima procesa umiranja (nema na hrvatskom, koliko znam postoji samo jedno izdanje i to ono s predgovorom C. G. Junga u prijevodu s tibetanskog W. Y. Evans-Wentza, a na koje se ovoga trena referiram). Ukoliko vam se tema čini previše „neknjiževna“ ili „neznanstvena“, tada preporučujem autoricu Elisabeth Kübler Ross kao i četrdesetak godina istraživanja iskustava bliske smrti, a za one koje zanima još jedan pristup temi upućujem 126

objava po povratku iz crne šume

na izvrsnu tanatoantropološku razradu teme u članku Čemu strah pred smrću – uz posljednji tekst Voji­slava Kuzmanovića Danijele Bačić-Karković64. Dovoljno je reći da se „eshatološka“ književna djela jako teško mogu razumjeti bez poznavanja ove teme: svaka interpretacija Manna, Kamova, Joycea, Prousta, Dostojevskog, Sveva, Kafke sve do današnje velike američke skupine autora poput Pynchona, Rotha, De Lila ili Vonneguta, postaje ograničena ukoliko se ne uvede ovaj tanatološko/eshatološki moment.

Vraćam se na Bardo Thödol, knjigu koja ima fascinatnu moć uvući vas, zacijelo zbog nevjerojatne autentičnosti iskaza, detaljnosti koja može fascinirati i najokoštaliji zapadnjački racionalni um, knjigu koja je tako malena, a tako koncizna, jasna, s uputama koje čovjeku trebaju pomoći ne bi li se izvukao iz samsare i ciklusa ponovnog rođenja u kojem, pak, ne sudjeluje cjelokupna duša, dakle nije riječ samo o metempsihozi ili seobi duše, već o nekom od slojeva koji, između ostalog, nosi i individualnu svijest, a koja se, opet, razvija samo i isključivo povezivanjem s tjelesnim organima (u mitskoj/eshatološkoj literaturi organ svijesti nije samo mozak, već i srce, ali i cijeli niz organa/rezonantnih kutija u kojima se zrcali neki od fraktala svijesti, primjerice čakre – vidjeti Dodatak 11. na temu egipatske koncepcije koju je razradio Schwaller de Lubicz).

Umirućem u trenucima prije smrti i 49 dana nakon smrti lama, iskusan mještanin, prijatelj ili rođak na uho čita tekst koji mu treba doći do svijesti/podsjetiti ga na iskušenja i zamke barda i uputiti ga na najbolji način da ih izbjegne i što brže i lakše se oslobodi samsare. Navike, iskustva, karma (dakle, nesvjesna krivnja), a prije svega voljni afekti i sklonosti/prijemčivosti umirućeg su ipak najpresudniji faktor u tome koliko će duboko tonuti u bardo. Prvi je bardo na koji nailazi Čikhai bardo, gdje se prvim trenutkom smrti nastoji umrloga prizvati glavnoj struji svijesti. Ipak, to je trenutak strašne zaslijepljenosti, straha, nevjerice, umrli se ne snalazi i prolazak u glavnu 127

milan zagorac

struju svijesti, u boga, u svjetlo moguć je samo onima koji su najprosvjetljeniji – tada se pojavljuju blaga božanstva nastojeći ga privući u ciklusima koji su sve manje i manje intenzivni – ovaj moment podsjeća na koncepciju koja je u zapadnjačkoj kulturi/medicini poznata kao delirij, odnosno urušavanje svih inhibitora percepcije, odnosno direktna komunikacija s nesvjesnim, a što je za onoga koji je pogođen nekim od takvih stanja – psihoza, epilepsija – posve neizdrživo. Zatim umrli dolazi u Čönjid bardo u kojem se pojavljuju strašna božanstva, ona koja plaše u sve jezivijim i težim psihičkim stanjima (može li se stanje nakon smrti ikako nazvati „psihičkim“ – onda je slično psihozi!). I u jednom i u drugom se umrlome stalno daje do znanja da je riječ o iluzijama, njegovim vlastitim projekcijama i da je lutanje samsarom moguće prekinuti samo prosvjetljujućom spoznajom (stanjem Bude) koja mu se, opet, cijelo vrijeme nudi na uho sada već raspadajućeg tijela („kada potekne krvi i sluz na nos“). Poanta je da ga se na svaki način nastoji primiriti, izvući iz stanja panike u koju je zapao i omogućiti mu da pribrano, trezveno uvidi svoje stanje i krene u smjeru koji mu se cijelo vrijeme nudi. Ipak, umrli je i dalje vučen prema dolje, prema Sidpa bardu u kojem se pojavljuju kombinacije strašnih i zavodljivih božanstava, a u kojem „duša“ (odnosno, ono što je preostalo od duše) umrloga nastoji pobjeći, skrivajući se u špilju. Ta je špilja veza, portal u sljedeće rođenje, libidinalni, živototvorni seksualni moment sam po sebi, maternica prije materinice, nesvjesni izbor umrloga utemeljen na njegovim sklonostima. Konačno, neuspjeh ovoga ciklusa čitanja Bardo thödola je ponovno rođenje. To znači da se umrli nije oslobodio i da opet mora ponavljati ciklus, ne bi li jednom, nekad, ikad dosegao stanje Bude.

Ova je knjiga zapravo knjiga o stalnom umiranju: umiranju za samoga sebe, umiranju onoga prošloga neosviještenoga ja u korist onoga koji dolazi. Ova je knjiga i za žive i za mrtve, pa iako se nama iz zapadnjačke per­ 128

objava po povratku iz crne šume

spektive čini preuzetno govoriti na taj način o zagrobnom i onostranom, štoviše, budistička nam se ikonografija čini tada djetinjastom, ipak svjesni smo da ona govori zapravo jezikom osviještenih simbola nesvjesnoga i to do kirurške preciznosti, do onih najsitnijih detalja, koji podsjećaju na najozbiljniji znanstveni pristup – smrt je opisiva, jednostavno, ona je dio našega iskustva, samo je, očito nesvjesno, nastojimo potisnuti u sve dublje slojeve sjećanja.

Pouzdano, danas moderna psihijatrija dolazi do intrauterinih stanja, metode Stanislava Grofa navode nas do bivših života, a najekstremnije do kozmičke duše, a što znači da ipak postoji svijest zapadnjačke kulture o sveprožimajućoj i samostvarajućoj svijesti. Koliko god ona bila u povojima.

Kako god, smrt je portal života. Ova knjiga kaže da kroz taj multidimenzionalni portal svi prolazimo, svi smo već puno puta prošli, rodivši se i umrijevši u cijelom nizu inkarnacija.

Kako izbjeći, kako biti neiskren prema sebi, kako poreći sve ono što osjećamo, a ne znamo izgovoriti ili ne znamo artikulirati, kako zauzdati sve ono što smo prekrili slojevima i slojevima racionalizacija, a to je da smrt i rođenje, štoviše, začeće predstavljaju misterij koji cijeloga života nastojimo razotkriti.

Najveću zamku u cijelom tom procesu predstavlja upravo preozbiljno shvaćanje samoga života, dakle, još jednoga sna u snu same (božanske) biti stvari.

129

4.

Transdimenzionalno

objava po povratku iz crne šume

4. Transdimenzionalno

S

matram da je kako za mene samoga tako i za čitatelja jako bitno da dobije uvid u ovaj „alkemijski laboratorij“ sa svim njegovim instrumentima: literaturom, izvanliterarnim iskustvima, magijskim činima snova ili mašte65, odnosima s drugima, stranputicama, posrtajima i izvede­ nim zaključcima.

Cilj je jasan: označiti put do intuitivne spoznaje i čitatelju pružiti barem markere uvida, sada i trenutno. Doći do literarne, „magijske“ spoznaje koja se krije onkraj svakodnevice, a koja je, a što reći, podložna kvarenju, otrvd­ njavanju, kristalizaciji, a samim time, svakodnevica postaje naš najveći problem, njezina ovakva ili onakva praznina koja se manifestira u svojoj krajnje radikalnoj verziji kao rat, zlo, sijanje smrti s jedne strane ili konzumeristička ispraznost s druge. To je cijena života u svijetu isključivo racionalnog kojem se i nadalje sve bitno odvija u „neracionalnom“ odnosno nesvjesnom.

Jedini stvarni lijek je aktivno promišljanje samoga sebe i svoje uloge u tome, a ne povođenje za masom, gomilom, ruljom, za agresivnim parolama koje se izvikuju i koje nam na dnevnoj, satnoj, cjeloživotnoj osnovi daju iluziju su­ djelovanja i krivotvoreni smisao postojanja. Stoga je moje pisanje upravo to: stalno promišljanje o smislu, o iskustvima i stalno ispitivanje odnosa koji nastaju i nestaju, ovisno o tome koliko im se daje na važnosti.

Zato se pojavljuju teme poput života, muškosti, ženskosti, oca, majke, bolesti, smrti, snova, magije, tehnologije, tijela, duha, duše, Boga, a zatim i procesa poput transformacije, 133

milan zagorac

transmutacije, transsupstancijacije, prelijevanja jednog smisla i sadržaja u neki drugi oblik itd. Sve su to mjernički štapovi racionalnog66 pobodeni po rubovima nesvjesnog ne bi li se još jedan mikrometar, nanometar približili osvješćivanju tog beskrajnog oceana sveprožimajuće svijesti oko nas, a u čemu smo jedino zaista prisiljeni na cjeloživotno učenje.

134

objava po povratku iz crne šume

Čitajte djeci bajke67

Posve sam jasno u naslovu rekao što mislim o ovoj temi, a molio bih da se s velikom rezervom uzima onu poplavu informacija koju u zadnje vrijeme plasiraju mediji, od Dawkinsovih68 teorija do njegovih sljedbenika, a u kojima se donose izjave kao što su „nemojte djeci čitati bajke, bilo bi bolje da im kažete istinu i da će se nakon smrti pretvoriti u prašinu“ ili onu „ukinite stare mitove, i recite im istinu“, a ta je istina da su slabi, nemoćni, smrtni, nejaki, rezultat slučajnog miješanja gena i materije koja daje slučajnu svijest, prepušteni jedinom sigurnom lijeku za tu slabost – znanosti, odnosno tehnologiji – a koja će vas i nadalje ostaviti bez smisla. To nesvijest ni svijest djeteta ne prihvaćaju ni na jedan način. Ne znam koje bi to umjetni mitovi mogli zamijeniti mitove i bajke, jer upravo oni predstavljaju kolektivno nesvjesno, znači našu mitsku i magij­ sku stvarnost, dok bilo koji novokomponirani mit ne znači ništa više od nasilnog pokušaja izmjene stanja stvari koje se ne da izmijeniti, a rezultat je Sjeverna Koreja: doslovno su ukinuli narodne bajke i mitove i djecu od rođenja indoktriniraju legendama o Kim il Sungu, što rađa ni manje ni više nego besprizornu naciju.

Slično se ponaša i Hawking kada je ne tako davno izjavio da čovjek treba što prije napustiti Zemlju jer ona nema budućnosti. To je populistička, pseudoeshatološka izjava utemeljena na tzv. objektivnoj znanstvenoj spoznaji, ali kakvoj? Znanstvenoj spoznaji koja je dana „popularno“ putem novih „znanstvenih“ dogmi. Uopće ne sumnjam u inteligenciju ni Dawkinsa, ni Hofstadtera ni Hawkinga, pa niti Carla Sagana, niti bilo kojega od ovih ljudi: njihove su metode, razmišljanja i izlaganja jasna i utemeljena na 135

milan zagorac

potvrđenim metodama, no ona su ipak bitno problematična – ona su redukcionistička. Grubo odsijecaju dio od cjeline i uzimaju ga kao cjelinu. To je u književnoj teoriji znano kao sinegdoha, ali u sinegdohi taj dio cjeline u cijelosti zrcali sav sadržaj (kao u hologramu), dok u znanosti i misaonosti to postaje posvemašnji promašaj – nema lobektomije, a da nema posljedica, nema pijenja lijeka, a da ne postoje rijetke ili česte nuspojave. Primjerice, nemojte djeci čitati bajke, one govore neistine. Napustite Zemlju. Rak ćete izliječiti kirurškim zahvatom, radijacijom i kemoterapijom. Kad ste loše raspoloženi, uzmite tabletu. I tako dalje i tako dalje.

Odstranite loš plod. Odsijecite bolest. Odstranite suvišne ljude. Odstranite sve što uništava vašu idilu.

Koliko se god ovo činilo nevjerojatnim, ove teorije otvaraju prostor specifičnom „fašizmu“, prostor čovjeku za igra­ nje demiurga. Ne Boga, punog Boga, koji pati, živi, umire, raste, već nekog mikrokozmičkog boga, laboratorijskog pokretača stvari, ubrzivača postupaka bez magije, kontrolora cjelokupnog procesa, doslovno demiurga koji može uz pomoć tehnologije zamijeniti ono što nije usklađeno.

Ako ste psihički bolesni, imamo tablete. Ako još nemamo tablete, nema veze, u budućnosti ćemo imati. Sintetizirat ćemo nove organe, sintetizirat ćemo novi život. Izgradit ćemo novi život koji će biti i ljepši i bogatiji od prethodnog, primitivnog i opterećenog beskrajnim i lažnim mitovima i magijom.

To su prave gluposti. Cjelokupni čovjek je zbroj svega i to dinamički zbroj svega. On nije stroj nego puno biće koje živi i pati i to je dokaz da živi (ovo nije isprazno – naime, čovjeku se pred smrt nesvjesno pokreće „mehanizam umiranja“, a on se odražava tako da snovi postaju prepuni relaksacije i udaljavanja od svakodnevnih briga, olakšanje od egzistencije – a znanost na to ima jedan „odgovor“, dakle, sami sebe anestetizirate kako bi umanjili boli, što je opovrgnuto cijelim nizom studija koje govore upravo suprotno, odnosno da je proces umiranja daleko složeniji 136

objava po povratku iz crne šume

no što bi fiziološki dokazi mogli donijeti). Ono je breme­ nito brigom, tjeskobom i strepnjom i ona je dokaz njegova života koji ne može biti vraćen ni u kakvo prvobitno stanje iluzijom o tehnologiji. A ovi znanstvenici nas na ovaj način, uz podršku takvih medija, direktno izručuju inženjerima novih tehnologija: mi smo, stoga, mesmerizirani u stanju posvemašnje duhovne obamrlosti i odvojeni od vlastitog bitka. Stoga film Matrix, zapravo, ni nije daleko od istine.

Možda ne toliko doslovno, ali crvena i plava tableta su uvijek kraj nas i čine bitan odabir.

Još sam se sjetio jednog filma, to je Kontakt69 iz 1997. godine (upravo prema romanu Carla Sagana). Poanta filma je da je multidimenzionalno kretanje i kontakt s nezemaljskim bićima iskustveno moguće, ali ne fizičkim putovanjem i doslovnim susretom na nekom mjestu, nego ulaskom u neku vrstu neuobičajenog stanja svijesti u kojem nam se ta bića i ti nevjerojatno udaljeni prostori reflektiraju kao nama poznati objekti. Jer, naravno, ovo je moj dodatak, ja mogu doći iznad kokoši i njima govoriti da sam kvantni fizičar ili pisac, ali zacijelo me kokoši uopće neće primijetiti, a posve je iluzorno očekivati da misle da sam išta više od neke čudne sjene, a kamo li neki „kvantni fizičar“ ili „pisac“. To je jedna važna kvaliteta svijesti: ono što nemamo u njoj ili zbog neke blokade ne možemo ni prizvati u svijest, jednostavno ni ne postoji. Čovjek je biće tjeskobe, a tjeskoba je izazvana nesigurnošću pred onim što je pred nama. No, umjesto da odgovore traži u sebi, čita snove, uspostavlja dijalog s magijskim elementom, komunicira s drugima, čovjek se prepušta komotnijem životu, svakodnevici, tehnologiji, obamrlosti, živeći neprekidno pred strepnjom neminovne smrti. To je zaborav samoga sebe. Zaborav bitka, koji se najednom počinje odvijati na samome kraju. Jer, po ovim znanstvenicima, smrt je konačan kraj uma i svijesti, a „svi će atomi naših tijela biti razneseni u svemir pri kolapsu sunčevog sustava te će biti vječni kao masa i energija. To je 137

milan zagorac

ono što bi trebalo učiti našu djecu, a ne bajke o anđelima i kako će sresti baku u raju“, kaže jedna autorica.

Ovakva znanost je tjeskobna i duboko neljudska. Ona je upravo refleksija te opće ljudske tjeskobe. Upravo ona negira, ne postojanje neke konkretne duše, već postojanje puno dubljih i složenijih suptilnijih dijelova naše psihe koji nisu samo skladište kompleksa i potisnutih sjećanja, nego veza s višim i složenijim dimenzijama.

Nama danas više nego ikada treba nešto drugo: duhovnost koja uzima u obzir i biološkog čovjeka i njegovu okolinu i njegovu daleko veću i dublju svijest od one koja nam se na prvi pogled čini da nam je dana. Duhovnost koja je multidimenzionalna i koja je onaj istinski put kontakta s drugim(a), zvala se ta bića anđeli, UFO ili duhovi i put prema povratku k sebi, u svoju autentičnost. Čovječanstvo je na neprekidnom rubu i svaki je potez na računalno upra­ vljanoj bespilotnoj letjelici jedan korak bliže provaliji. Nitko od nas nije izoliran i svi sudjelujemo u jednoj velikoj alkemijskoj posudi u kojoj je u igri, ni manje ni više, baš naša s(a)vijest.

138

objava po povratku iz crne šume

Alkemija

Davno smo već zaboravili sliku alkemije što je ona uistinu bila: potraga za nečim vrijednim, a što je posve bezvrijedno, nedostupno, a svakome dostupno; pretvorena je u našim pojmovima u suludu okultnu potragu za zlatom, u najbolju ruku „kamenom mudraca“ koji se pronalazi u nekim čudnim laboratorijima. To je dokaz koliko se sadržaj mijenja s kontekstom, pa, iako sve možemo čitati, ne znači da samim time i razumijemo napisano. Na kraju, sva se ta neobična „igra“ pretvorila u svojem eksperimentalnom dijelu u kemiju i fiziku, dok je ono što je stvarno bila, a to je zaista mistična potraga za transcendentnim „ja“, jednostavno nestala, izgubljena u banaliziranoj, ne-magijskoj svakodnevici modernog vremena. Svi ti postupci, nigredo, albedo, citirinitas, rubedo70, sve okultne, hermetične molitve, sva bdijenja nad postupkom povratka u prvobitno stanje, želja za stvaranjem tvari koja nije tvar, a koja bes­ krajno produžuje život, postali su dio magijske prošlosti, danas obilježene kao mistične i iracionalne srednjovje­ kovne zaostalosti, ismijane i odbačene na hrpu materijala pogodnog eventualno za kakvu zabavnu reciklažu.

Ipak, je li tako? Je li naša svakodnevna patnja, naše svakodnevno umiranje, rastakanje, sazrijevanje, dostizanje i gubljenje sebe, pa makar i u potpunosti depoetiziranom svijetu, imalo drugačije od onoga što je radio onaj davni, stari, navodno iracionalni čovjek? Je li postupak psihoterapeuta, na kraju krajeva, išta drugo no posezanje za magijskim, ne bi li raspetljao neki od čvorova modernog i navodno racionalnog čovjeka?

Cijeli je naš život alkemijski proces dostizanja sta­nja stvarnoga sebe, dokidanja svojih starih i nezrelih „ja“ 139

milan zagorac

i izgradnja novih i zrelijih i uvijek bližima sebi samima, odnosno onih manje „zaprljanih“. Dok ne dođemo konačno do sebe, ako proces uopće ikada i staje.

Tako nijedan život nije uzaludan, nema oleum et operam perididi (nedoslovno prevedeno potratiti i posao i novac), već u svakodnevnoj alkemiji (koja je naizgled banalna) ljubavi, emocija, sjećanja, patnje, tjeskobe, straha, nastojimo ponovno izroditi i pronaći same sebe. Naš je život stoga upravo to, opus magnum, veliko djelo, alkemijski proces bez kraja i konca, gdje se u svakodnevici pokušavamo iznova i opet iznova izgraditi, tražeći se, pa makar to izgledalo kao običan, svakodnevni život.

Svi su nam alati posve dostupni: naša veza s magijskim i mitskim nikad ne prestaje, ona je tek zastrta velovima kulturnih naslaga (koje nam, doduše, ako ih poznajemo, mogu također pomoći) ili moralnih prepreka (koje osjećamo kao unutrašnje imperative i kojima ne možemo doskočiti, osim transgresijom, a ona opet nosi svoje posljedice). Ipak, snovi, priče, bajke, mitovi, romani, filmovi, glazba, općenito umjetnost, općenito filozofija, religija, sve to su stalne i neprekinute veze s našim svijetom onkraj nas. Ostaje samo na nama jesmo li spremni ući u to. Ipak, na kraju krajeva, moramo, jer je naš život beskrajno ovisan o smislu do kojeg smo došli. Rekao bih da je to čak važnije od primarnih potreba, poput jela, vode, zraka i libidinalnih nagona.

No, kao što je i alkemijski proces složen, pun rukavaca i meandara, to ne znači da moramo odustati, nego, dapače, da ga moramo zgrabiti, prihvatiti i krenuti dalje, našavaši svoj unutrašnji put.

140

objava po povratku iz crne šume

Pisac kao prorok

Primjećujem da ideja (a što je zapravo višetisućljetna i kolektivna ideja) o „piscu kao proroku“ nailazi na znatne otpore i prilično veliko nerazumijevanje. I to čak kod ljudi čije bi obrazovanje trebalo biti humanističko, a nazori znatno širi od zastarjele pozitivističke baze dobivene na studijima. Cijela je ova priča pomalo hamvasevska, ako ne tragikom stvarnog života, a ono po općem ili okašnjelom razumijevanju stvari.

Ne zbog moje taštine, tim više što ne bih želio biti ni prorok ni žrec ni vrač, već zbog istine stvari, zbog samog smi­sla književnosti, zbog toga što je to zaista dubinska funkcija ovog vida komunikacije, ovog načina transfera informacija, moram ponoviti opet iste stvari koje sam, doduše ponekad previše zaobilazno, ali višekratno spominjao.

Dakle, književnost, kao niti jedan drugi oblik umjetnosti, nije samo puko slaganje zgoda i doskočica, pojmova, motiva ni simpatičnih tema, već je nešto u svojoj biti puno složenije, neka vrsta oruđa za transfer onih složenih sadržaja koji se u čitatelju dalje odvijaju spontano, bez obzira na estetske afinitete ili svjetonazore. Najlakše ju je analogijom povezati s alkemijom, tako da ni ona patetična fraza „alkemija riječi“ nije daleko od istine.

Pisac, zbog sebe, a onda i zbog drugih, mora prolaziti ove faze koje alkemijski opus magnum71 poznaje kao Kraljev­ sko umijeće, a koje nazivamo nigredo, odnosno putrefactio, zatim albedo i rubedo, odnosno postupak umiranja i raspada, truljenja i destrukcije prethodnog ega, e da bi se iz njega u bijelom opusu (albedu) razvio novi, individuirani ego (znači, spojen s ukupnom strujom kozmičke svijesti) i da bi u rubedu (u crvenom opusu) bio zreo za gledanje lica 141

milan zagorac

Boga, štoviše direktno svjedočenje Boga, odnosno bivanje u Bogu samome, odnosno bivanje Bogom.

Jasno, ovo su metaforički izrazi, ali možemo ih naći u sljedećem: pisac je onaj koji tone, traži, otkriva, sam se navodi unutrašnjim autopilotom prema sjeni, svojim osob­ nim, obiteljskim i kolektivnim sjenama. To je proces nigreda, tonjenja, boli i patnje. Proces u kojem pisac pada u dubinu depresije, u ono što kolektivno u mitu označava odlazak u utrobu kita, u utrobu zemlje (Odisejev silazak u Had k starcu Tiresiji, silazak Orfejev u Had ne bi li spasio Euridiku), u grob (Dostojevski, Bobok72), Pogreb/Had u Uliksu, Na dnu u Kamova, ono što je u Dostojevskog tako detaljno ispisano o osobnim krizama, a zatim i krizama cijeloga svijeta (a što je on tako zamjerio katoličkoj teologiji u pretjeranoj upotrebi razuma u osvješćivanju misterije koja po pravoslavnoj teologiji mora ostati u sferi misterije), ono što je Mal du siecle, Weltschmerz, Melankolija73 Larsa von Triera, bol povezana s raspadom sustava, propašću vremena, krajem vremena, bol rastanka i smrti, oniričko stanje „odvojenosti od samoga sebe“, stanje prije isušivanja kaljuže (jasna alkemijska naznaka i u Kamova – „vlažna tvar“74 koju treba isušiti „suhom vatrom“ ne bi li izgorjela i došla do kamena) – Sloboda, Žalost i dvije nedostajuće pripovijetke jedna posvećena bratu Milutinu, i druga majci (tzv. Naše duše u ogledalu smrti).

Ovdje se radi o onome što teologija naziva kerigmom, prignječenosti, zdrobljenosti koje prethodi svjedočenju vjere75, onome što prethodi raspeću i kasnijem uskrsnuću (Bijelom djelu, Srebrnom djelu, a koje prethodi Zlatnom, odnosnu Crvenom), a umjetnost tako temeljito govori o ovim fazama. Isus svjedoči o patnji koja je nužna svakome pojedinčano i nakon koje se svaki ima nadati uskrsnuću.

Ovo je prolazak kroz Crnu šumu, Mračnu šumu u Dantea (Nel mezzo del cammin di nostra vita / mi ritrovai per una selva oscura / ché la diritta via era smarrita), zadržavanje u mračnoj kuli, do posvemašnjeg uništenja starog ega.

142

objava po povratku iz crne šume

Najjednostavnije: moramo uništiti prethodno, a da ne uništimo njegovu kvintesenciju, e kako bi ostala za Bijelo djelo, za onu Coniunctio Solis et Lunae76, za integraciju i preporod, za novi Feniksov let, za uzlijetanje, uskrsnuće.

To od nas traži odricanja. Ne odustajanje od života, već od želja koje su izvan naših realnih i duševnih sposobnosti. Ovo su naizgled magijske inkantacije tako daleko od svakodnevice, tako daleko od svakodnevnog života. Ipak, život u sferi svakodnevice je tek ravna ploča. Svakodnevica shvaćena kao apsolutna je prepuna straha i opasnosti, prepuna iracionalnih slutnja, naglih zaokreta, prepuna tjeskobe od očuvanja jednog te istoga. Pisac to mora znati i spoznati sam po sebi. Nije nužno, a zacijelo ni moguće, jer ovisi o hrabrosti, snazi, energiji, volji, da pisac prijeđe prag Nigreda, prođe kroz šumu i čitatelju prenese svjedočenje.

To je svjedočenje proročanstvo par excellence. Tu je pisac postao prorok, a ovo je njegova inicijacija.

143

milan zagorac

Karmička i psihološka astrologija – alat oslobađanja mitskog junaka

Nije ovaj tekst nikakva obrana ili apologija psihološke astrologije pred pristranom tvrdnjom ili nekom superiornom znanstvenom potvrdom, nego samo priznanje korištenja, između ostalog, i ove metode u vlastitoj potrazi.

Naime, kako sam se već nekoliko puta u životu susreo sa saturnovskim povratcima, s nekim nezgodnim opozicijama i sretnim trigonima, a o kojima ne znam ništa više od prosječnog čitatelja, zapitao sam se jednu jedinu stvar: kako ovi planetarni utjecaji, na kraju, ipak udaraju ritam života? Kako se događaju ti svjesni ili, vjerojatnije, nesvjesni izbori koje činimo baš u trenucima kada se planete, odnosno simboli pojavljuju u onome što bi bilo naše polje značenja. Je li riječ o trans/interdimenzijskim pojavama gdje se viša dimenzija (redovito nepojmljiva, neprispodobiva, mi je osjećamo tek kao nesvjesna polja) manifestira u onoj nižoj preko onoga što mi vidimo kao simbole, odnosno kretanje planeta kojima pripisujemo određene kvalitete plus kojima pridajemo onda u određenim odnosima određene utjecaje? Je li riječ o mise-en-abyme77, konstrukciji u kojoj se mi sami ogledamo u odnosima koje primjećujemo u neprekidnoj spirali? Nije li akauzalnost onda samo kauzalnost višega reda? To su prije pitanja koja bi se moglo postavljati uz astropsihologiju, no što su to ona o „glupoj“, „zatucanoj“, „neznanstvenoj“ metodi srednjega vijeka u koju se pouzdamo kada gubimo sve konce iz ruku sigurnih, čvrstih, stabilnih životnih priča.

Dakle, već sam više puta uočio pravilnost u astrološkim trigonima, konjunkcijama ili opozicijama i shodno njima određenu manifestaciju na planu moje psihološke realnos144

objava po povratku iz crne šume

ti koja se, konačno, manifestira kao stvarnost. I ne, nije to samo opaska hipersenzibilnog intelektualca sa sklo­ nostima za ezoterično. Ne, nikako. To je prije uračunavanje još jednog dodatnog faktora u vrlo dinamičnu igru životnih simbola.

Jedna jedina stvar na koju treba zaista pripaziti jest to da ovo nije ni šala, ni glupa igra ni dnevni horoskop kakav čitate u novinama na stražnjim stranicama. Ovo je nešto drugo: zahtijeva transfer između vas i onoga tko radi i čita taj horoskop za vas, zahtijeva povjerenje, zapravo, više sliči jednoj drugačije organiziranoj psihoterapiji no čitanju nekog novinskog ili tabloidnog horoskopa. Ako tome pristupite s povjerenjem, zacijelo ćete doznati puno toga o sebi.

Kada to razložite na smislene dijelove i ponovo izgradite stablo vašega života, sada postajete svjesniji svojih stvarnih potencijala i, konačno, smjera vaše vlastite potrage.

Naime, postoje „astrologija“ i astrologija. Svaka je od ovih stvari zapravo bitna pretpostavka razumijevanja nas samih u kontekstu. Nisam se mogao sam nositi s ovom temom, svakako mi je trebala pomoć pa sam se obratio svojoj dobroj poznanici, koju ću zvati Clio78, pravoj osobi na pravome mjestu kod koje sam već više puta tražio (ne samo) astrološke savjete. Cijeli je tekst zapravo njezina opservacija na temu astrologije s naglaskom na onu psihološku i karmičku. Ipak, molio bih čitatelja za toliko otvorenosti srca i uma. S druge strane smatram da je gotovo nemoguće tumačiti književnost, umjetnička djela, motivacije, strast i energiju ne poznajući, istovremeno, barem elementarno i astrologiju (uz filozofiju, metafiziku, teologiju, druge umjetnosti, barem načelno ili po čuvenju fiziku i matematiku, psihologiju bez daljnjega kao i stare okultne discipline poput alkemije, magije, I chinga, tarota itd. – puno zahtjeva u jednome – a opet ne vrijedi ništa ako nemate osjećaja za „ono nešto“.) Tekst sam dao gotovo integralno, iz njega sam izostavio tek poneke osobne opaske.

145

milan zagorac

Clio u svom tekst navodi: Astrologija ti ne može otkriti neku vanjsku sudbinu – ona otkriva/osvješćuje tebe, tvoju karakter/ličnost: koliko dobro poznaješ sebe – toliko vladaš svojom sudbinom.

Po meni radi se o tome koliko smo kao individue „spojeni“ s tim nekim jedinstvenim poljem. Naravno, svi smo spojeni, ali neki imaju pristupe tim drugim dimenzijama o kojima i ti govoriš (misli na moje pitanje koje sam joj postavio o transdimenzionalnim odnosima, op. M.Z.). Neki svjesno, neki nesvjesno, odnosno u nekim induciranim stanjima svijesti.

Također, kako nismo svi na istom stupnju svijesti, tako nismo svi jednako „u vlasti“ arhetipova.

Na astrologiju gledam isključivo kao na sredstvo samo­ spoznaje. Ona je vrlo moćan alat i pruža uvide i spoznaje za koje si spreman, odnosno sve ovisi o tvojem stupnju svijesti i otvorenosti promjenama. Astrološka tumačenja često su poruke koje mnogi pročitaju, ali pitanje je koliko shvaćaju. Astrologija uvijek „pogađa“, ali mi ne možemo prepoznati one dijelove sebe koje nismo osvijestili. pa kažemo da je astrolog pogriješio.

I sam znaš koliko se ljudi „bavi“ astrologijom iz svakojakih motiva. Biti guru i veliki prorok neodoljiv je mamac za svačiji ego. Stoga, svatko tko kroči tim putem, a ima barem malo razvijenu svijest, treba uvijek biti na oprezu.

Vrlo se lako „ufuraš“ u neki film i sebe projiciraš u druge pa ono što radiš nema veze sa samospoznajom ili nekim duhovnim napretkom ili pomaganjem. Ima veze s moći. I egom. I još više moći.

Postavlja se pitanje zašto se astrologija ne koristi na onoj razini koja je stvarno važna (kao vid samospoznaje, kao rad na sebi) i većina ljudi je doživljava kao zabavu uz kavu? Ti si Ovan? Ah, vrlo si impulzivna osoba. Voliš predvoditi...

146

objava po povratku iz crne šume

I mnogi „astrolozi“ se također vole držati tih „recepata“ kod tumačenja. (Postoji u astrološkom žargonu termin „kuharica“ za knjige iz astrologije koje pojednostavljeno do­ nose elementarne principe: što znače planeti po kućama, „kako interpretirati natalni horoskop“ i sl. Da se razumijemo, te stvari moraš naučiti – ali samo to nije dovoljno za tumačenje nečijeg horoskopa. Ne ide tako jednostavno.

Previše je tu kockica koje valja posložiti.) Sve je cjelina.

Sve je u vezi. Zato i astrologija funkcionira ako joj tako pristupaš.

No, postoje različite dimenzije, možeš ući samo u one sfere, ona polja koja rezoniraju s tvojim vibracijama, a one pak ovise o tvojem stanju svijesti. Tako sam ja svjesna da mogu „vidjeti“ u horoskopu samo ono što sam kod sebe osvijestila, ono što razumijem, ono što sam iskusila, ono što doživljavam kao „stvarno“ i „moguće“.

Astrologija je pravi alat za rad na sebi ako si određeni tip osobe/ličnosti, točnije, ako ti odgovara komunikacija pomoću simbola i imaš neku urođenu predispoziciju za vizualizaciju. Vizualizacija je prilično važna kod gledanja horoskopa, barem meni.

Za mene astrologija nema puno veze s razumom i logikom, iako je riječ o vrlo sređenom sustavu i sve je matematički precizno, puno geometrije i izračuna. Mnoštvo je teorije, opisanih postupaka...

A opet, samo logika i teoretsko znanje nisu dovoljni za „ono pravo“. Ali, istina je: moraš znati „gradivo“ da bi nešto mogao s tim simbolima, da ti počnu pripovijedati.

Više-manje svima je poznato da postoji natalni horoskop, mnogi su ga dali izraditi. Ključ je dakle u sinkronicitetu: mjesto i vrijeme kad sam došao na svijet i kakva je bila slika svemira u tom trenutku. Planeti, kuće imaju svoju simboliku i slijedi tumačenje.

Svi znaju da su rođeni u nekom znaku i da imaju podznak.

147

milan zagorac

I onda se zna kakav je koji znak: imaš sunce u Jarcu pa si takav i takav... Veneru u Biku pa si takav i takav...

To je razina astrologije s kojom se kreće: doslovna primjena teorije u ograničenom kontekstu – znam što simbolizira sunce i onda spojim značenje tog simbola sa značenjem kuće i znaka u toj kući. Eventualno još pogledam je li sunce u kakvom aspektu s drugim planetima.

Kad pogledamo kroz prozor dvogledom, naš pogled je izoštren, ali sužen. Vidimo samo jedan dio, npr. nečiji balkon. Vidimo cvijeće, stolicu, odjeću koja se suši. Zamisli da pomaknemo dvogled: sad vidimo samo prozor na zgradi. Svaki put kad na nešto usmjerimo svoj dvogled, nestaje cjelina, vidimo detalj. Što možemo zaključiti na temelju izdvojenog detalja? Samo jedan podatak o cjelini. Astrolog u svom tumačenju mora stalno imati na umu tu cjelinu – a ona je u slučaju ljudskog bića gotovo nesaglediva. Što više detalja upoznajemo, cjelina je donekle jasnija, poprima svoj oblik, raspoznajemo strukturu, dimenzije, oblik. Kao kad slažeš puzzle.

Dakle, zamisli da je cjelina, ta slika, ogromna, nesa­ glediva slika skoro beskonačna poput svemira. Svaki detalj nešto kaže i koliko god se trudio da sve pohvataš, stalno imaš dojam da nema kraja. Naš puzzle nikako da poprimi konačan oblik. Možda ga i nema. Ljudska psiha/ duša nije završena struktura. Nismo konačni. Nema ga, jer stalno rastemo.

Astrologija ti pomaže da vidiš gdje si trenutno. Koliko si milja prešao, „koliko si narastao“ i eventualno kako da dođeš do sljedećeg odmorišta, što te čeka.

Prema evolucijskoj/karmičkoj astrologiji, što je čovjek „razvijeniji“, tj. evolucija njegove duše prešla je jako puno stadija i „odradila“ zadaće – on je u stanju odmaknuti se od arhetipskih priča i likova. Tako da u horoskopima ljudi različitog stupnja svijesti isti aspekt (arhetip) neće biti 148

objava po povratku iz crne šume

odigran na isti način. Prema tom učenju astrološka karta ukazuje na evolucijsko putovanje duše: odakle dolaziš i kamo ideš te koje stvari/zadaće/iskustva moraš odraditi u ovom životu. To ima smisla. Položaji planeta u znakovima i kućama daju ti podatke o tome na čemu treba raditi, što odraditi, što riješiti, na što se usmjeriti kako bi ispunio svoj zadatak. Taj pristup je jako zanimljiv i ja sam ga vježbala na sebi i ponekom prijatelju. Može biti uznemirujući ako nisi spreman na to i zato taj dio ne govorim ljudima.

Ako tako pristupaš natalnom horoskopu, onda možeš pronaći ne samo gdje si zapeo (u kojoj priči o junacima i bogovima), nego i otkriti pozadinu vlastitih poteškoća kao npr. obiteljsku karmu koja se prenosi s naraštaja na naraštaj, a na tebi je da je jednom zauvijek odradiš – ako je moguće. No, što ćeš pronaći, ovisi o pojedincu, nemamo svi iste zadaće i nismo svi spremni njima se baviti.

Ako si dovoljno samosvjestan možeš razumjeti uzroke nesreća koje su ti se dogodile i vidjeti širu sliku – a time i otpustiti negativne osjećaje (strah, mržnju, osjećaj žrtve ili krivnje). To možeš i preko psihološke analize, no ova karmička slika stavlja osjećaje, događaje i postupke osobe u malo širi kontekst (no, taj kontekst nije preporučljiv za svakoga).

Naravno, horoskop se može tumačiti na mnogo načina – ovisno o pojedincu (ali i o astrologu).

Možeš ga tumačiti s te psihološke pozicije pa osobi možeš pomoći kako da najbolje ostvari svoje potencijale.

Možeš ga tumačiti psihoanalitički pa osobi ukazati na razne podsvjesne motive, potisnute osjećaje, situacije koje mora razriješiti, dakle malo dublji pristup (osoba treba to htjeti, naravno). Onda, možeš sveobuhvatno: psihološki i karmički, a možeš i onako, srednjovjekovno: u kuću će ti ući crni muškarac i donijeti nesreću...

Psihološka astrologija je danas vrlo razvijena na zapadu i ima stvarno puno dobrih knjiga za pročitati. Temelji se 149

milan zagorac

na onom klasičnom psihološkom pristupu (ličnost, temperament i sl.) uz Junga i njegove arhetipove i simbole.

Freud je također prisutan, ali samo neka njegova učenja.

Također, neki autori koriste pristup čovjeku kao mitskom junaku (Joseph Campbell79 je prilično omiljen i često citiran): svaki znak vezan je uz jedan arhetip/priču o mitskom junaku – najčešće je riječ o grčkim mitovima – i onda ovisi u kakvoj se situaciji naš junak nađe, njegovi postupci su predvidljivi, na njegovim greškama učimo. I nas čeka ista sudbina/dilema/zadatak u ovom životu. Moja omiljena autorica je Liz Greene80, a od autora Jeffrey W. Green – on se bavi upravo karmičkom astrologijom (zanimljivo kako imaju slična prezimena, slučajnost?).

Kad „gledaš“ nečiji natalni horoskop – to ti je kao kad gledaš u neku impresionističku sliku: dobivaš dojam. I ako mi je nečiji horoskop blizak jer primjerice ta osoba i ja dijelimo neku životnu misiju ili imamo neku sličnu temu, lakše „ulazim“ u tu priču. Tumačenje horoskopa po meni nije analiza, posve logično tumačenje – više je hvatanje vibracija određenog horoskopa/osobe. Ponekad čitam lako, a ponekad mi ne ide nikako. Najbolje mi ide kad ide samo od sebe. Ali to nije često.

Ponavljam, ovisi na kojem je stupnju svijesti astrolog i na kojem je stupnju svijesti osoba kojoj se tumači horoskop.

I u mojem slučaju, važno mi je jesu li mi likovi i priče tog horoskopa bliske ili daleke – koliko je nečiji horoskop „usklađen“ s mojim spoznajnim mogućnostima.

No, sve je u nama. Ništa izvan nas. To si stalno moramo ponavljati jer često zaboravimo. Pojavna stvarnost je naš vanjski odraz. Privlačimo ono što jesmo. Nije nam uvijek drago to vidjeti, a ponekad zaista nismo svjesni tko sve živi u nama. Ako smo neosviještena Perzefona – privući ćemo Hada. To tako funkcionira. Ako smo Had, Perzefo­ nama ovog svijeta bit ćemo zastrašujući, ali i kompulzivno privlačni. Sve je to igra u podsvijesti, dopire iz kolektivnog 150

objava po povratku iz crne šume

nesvjesnog. I zna biti bolna – ako nismo svjesni da to junaci, mračne arhetipske slike iz našeg nesvjesnog, pričaju svoju priču, igraju predstavu (ipak, nisu sve slike mračne).

Poneke osobe su pod snažnim utjecajem određenih arhetipskih predodžbi. Kao da su u njihovoj vlasti. Nemaju uvid kako on zapravo funkcionira. I zašto se neke stvari stalno ponavljaju u njihovim životima. Osjećaju da nemaju konce života u svojim rukama. Vjerujem da je tomu tako zbog toga što se osoba nesvjesno poistovjećuje s nekom ulogom/slikom/predodžbom. Ima zadaću da u ovom životu nauči lekciju koju donosi taj arhetip.

Svaki znak ima svoju mitološku pozadinu koja slikovito prikazuje njegov životni put, njegovu „misiju“, psihološku dinamiku – ali i njegovu „sjenu“ – ono čega nije svjestan.

Liz Greene kaže da naš solarni znak ukazuje na kvalitete, osobine – ono što trebamo postati. Prema tome, ti u ovom životu postaješ Lav (nisi kompletiran), malo po malo usvajaš osobine tog znaka, tvoj život priča tu lavovsku mitološku priču.

Ovan je tako vezan uz mit o Jazonu i Medeji te Robinu Hoodu; Bik o Tezeju i Minotauru, Lav o mitu o Parsifalu i svetom Gralu (potraga za Gralom je zapravo potraga za svojim pravim ja koji svaki Lav mora pronaći), Rak je vezan uz arhetip Majke, Škorpion uz priču o Herkulu i Hidri, Blizanci uz priču o Kastoru i Poluksu. Neki su znakovi vezani uz neki simbol, npr. Ribe uz Sirenu i kršćansku mitologiju, Jarac uz boga Saturna, starog Titana, a i uz kršćanstvo.

Ti astrološki simboli su drevni, sadrže snažnu energiju, emocionalnu, psihičku, mentalnu. Astrološki simboli su u jednu ruku arhetipovi: planete su bogovi, svaki bog ima svoju priču, svoje vrline, svoju snagu i svoj „hubris“. Oni pokazuju čovjekovo djelovanje i život, svjedoče o nedostatku uvida u vlastitu propast, često ukazuju na zajedničke slabosti svega ljudskog...

151

milan zagorac

I svi smo uronjeni u to kolektivno nesvjesno. Svaki astrološki znak opisuje jednu fazu u razvoju ljudskog bića, evoluciju njegove duše (prema karmičkoj astrologiji).

Astrološka natalna karta sadrži mapu duše: prošlost sadašnjost i budućnost – u mnogim dimenzijama i stvarnostima. Pitanje je koliko nam je putovanje moguće.

Imamo kartu, ali ne znamo je baš tumačiti ili je tumačimo samo u ograničenom opsegu. Ja, eto, duboko vjerujem da smo svi povezani i da ništa nije slučajno: moje sposobnosti tumačenja i predikcija nisu bog zna kako velike. Daleko sam od samorealizacije...

Mnogi ne shvaćaju da je njihov karakter, putovanje njihove duše i sve što su do sada doživjeli – sa sobom pokupili i zaboravili – da je ta njihova prošlost upravo njihova sudbina. I da put traje... „Spoznaj sebe“ natpis je na ulazu u proročište, zar ne?

152

objava po povratku iz crne šume

Kako iskazati neiskazivo

Prije nekoliko godina u Torontu sam naišao na izložbu Jacksona Pollocka81. Nisam poznavatelj te faze američke umjetnosti (dakle, američkog apstraktnog ekspresionizma), ali slučajno sam naišao, pa sam se smucao između tih slika, i tako sam se satima i satima zadržao gledajući one mrlje, crte, poprskane i isprekidane linije, one nejasne, ali očito pozivajuće slike, koje su toliko zatvorene da su mamile u istraživanje, mamile su u neko novo razumijevanje, tjerale su me dalje, pa sam tako, zacijelo s nekim sveučilištarkama koje su me okruživale, nastojao proniknuti što je to slikar govorio. Ništa nisam shvatio.

Ostao sam nasukan, izašao u vruće predvečerje iz monumentalne nove zgrade Art Gallery of Ontario, pojeo hot dog i krenuo podzemnom željeznicom prema stanu u kojem sam bio smješten.

Osjećao sam se kao kad sam prvi put čitao Kamova, pa zatim drugi put da prekontroliram svoj zdravi razum, pa treći put kad sam mislio da sam nešto shvatio.

Mislim da mi je za Kamova kao i za Uliksa trebalo gotovo dva desetljeća, a još ne vjerujem da posve suvereno plivam ovim područjem. Tako sam se osjećao i pored ovoga Pollocka, koji je nešto govorio, ali ja ni uz najbolju volju nisam razumijevao što on to govori.

I tada, odjednom, prije nekog vremena, dogodio se neki blink, neki prosvjetljujući trenutak za moje razumijeva­ nje ove trojice, za tri tako zatvorena i teška opusa. Očito je to bila neka faza inkubacije, pripreme, neka intuitivna priprema, koja mi je ukazivala na jednu te istu stvar u sve trojice, a to je beskonačnost. Beskonačnost života, koji postoji i prije onoga što mi smatramo biološkim životom i 153

milan zagorac

onoga što smatramo da nestaje po biološkom životu; njihova su djela prava drva života, stabla neke jedinstvene forme u kontinuitetu prostora (zaista nenamjerna referenca na Boccionija), nečega što prolazi ovom našom malom dimenzijom iz neke druge, više i složenije dimenzije, a u kojoj mi, naravno, ostavši ovako zbunjeni kao pred Kamovom, Uliksom ili Pollockom, stojimo ne shvaćajući ni tko smo ni što smo.

Tu beskonačnost spoznajemo upravo intuicijom, tim zakržljalim i nepriznatim osjetilom, nečim što nas spaja sa svim dostupnim dimenzijama i drugim dušama u jednom.

I iako se čini da je ta jednostavna istina izrečena kod ovih velikih umjetnika na tako složen način da je ne možemo shvatiti, stvar je upravo suprotna: oni nas tjeraju, točnije rečeno, tjeraju našu radoznalost, neku nesvjesnu volju, k toj jednostavnoj, banalnoj spoznaji o međupovezanosti i međuprožetosti svega u jedno veliko tijelo beskonačnog drva života koje izvire iz tamne jame i grana se krošnjom u beskraje, veće od svemira i onkraj njega. Mi ih spoznajemo onoga trenutka kada smo ih spremni spoznati, upravo kao što stablo lista kada je spremno prolistati. To je ta tajna.

Problem je, a to opet nije problem, kako je iskazati. Kako iskazati to neizrecivo? Koliko god to izgledalo banalno, u­pra­vo je to naše poslanje. Ne posao, nego upravo posla­ nje.

154

objava po povratku iz crne šume

(Ne)slučajni autori struje svijesti koja čini život - Melinda Kostelac i Florian Hajdu82

Možda se čini zaista preuzetno govoriti o dvoma autorima, živućim ljudima, u terminima povijesnog nadrealizma, no činjenica jest da se asocijacije nameću same od sebe.

Ovih dvoje autora, mojih poznanika, prijatelja, prije svega su li­kovnjaci, fotografi, grafičari, slikari, no ja ih poznam zapravo kao vrlo kompozitne, složene umjetnike, i pisce između ostalog. Radi se o književnosti koja je istovremeno i slikarstvo i glazba, o korištenju likovnih izražajnih sredstava kako bi se postigla punoća, višedimenzionalnost umjetničkog, ona njezina dubina, širina i visina, ali ne u prostoru, nego u nekom najdubljem, najskrovitijem prekozemlju, kako to izražava upravo Melinda, na onoj strani svijesti do koje ne dopiremo logikom, radnjom, činjenicama koje logički proizlaze iz razuma, već o onim stvarima koje su dohvatljive, razumljive, jasne, dostižne tek posvemšanjim otvaranjem i klizanjem na površini, koje će tek naknadno izazvati neke, još neutvrđene asocijacije.

Status i dob ovih dvoje umjetnika je različita, no djelo ih čini sudionicima istoga misterija, onoga misterija razotkrivanja punoće spoznaje koja se zrcali u njihovim kako likovnim tako i poetskim radovima. Njihova likovnost traži interpretaciju u poeziji, a proza traži interpretaciju u slici.

Dok je Melinda sa svoje tri Prekozemnosti doprla do ruba smrtnosti – pa nam samim time najprije izazove asocijacije knjige mrtvih – ona je istovremeno krajnja životnost, stvarnost iza stvarnosti, vječnost u doslovnom smislu riječi, ali bez neke parsifalske nadmenosti dostizanja cilja kojemu 155

milan zagorac

na kraju ne zna postaviti pravo pitanje, već prije jedna skromnost i skrušenost u priznanju da još uvijek traži, iako je na samom rubu snage. Njezine prekozemnosti evociraju nadzemnost, nadstvarnosti, superordiniranu stvarnost koja spaja našu svakodnevicu s onim rubnim stanjem duha, dakle, predsmrtnim i posmrtnim stanjem, a da nas ni jednom ne dovede u kolebanje je li ona zaista upravo takva. Ne, kod Melinde je prekozemnost stanje svijesti i duha koje zaista ocrtava ono što čovjek jest kada izađe iz banalno­sti svakodnevice, no, posve jasno, to nije neka objavljiva istina svakome, već ona istina za koju čitatelj/gledatelj mora proći određenu predobuku s kojom mu se tek tada olakšava posao. Ne moram ni naglašavati da je to literarizirana/estetizirana struja svijesti itekako osviještene i obrazovane autorice.

Na slični nas joyceovski trag navodi i sljedeći autor, slikar i pisac Florian Hajdu, stalno opalescirajući između jedne dechiricovske kolorističke pripovjednosti mita (vidljive u prozi) i rudimentarnosti onoga što je svijest stvarno kada je oslobođena okova fenomena (što je u slikarstvu) kada nas nevjerojatno podsjeća na Jacksona Pollocka. Kada čitamo Florianove prozne minijature, kao i kod Melinde, imamo osjećaj da preko njih moramo glisirati, jer opadne li nam brzina čitanja/gledanja, utopit ćemo se u moru konteksta koje nam se nadaje na vanjski vidljivoj površini – riječ je o poetici koja udara u dubinske slojeve svijesti, a nikako u pleksus nekom banalnošću aktualne kritike svakodnevice.

Kao i Melinda, i Florian je obrazovan likovni umjetnik, no proza je način da dobije/da onu drugu dimenziju, nužno pojašnjenje svojega rada koji od svojih čitatelje/gledatelja traži i znanje i otvorenost. Ova je poetika izuzetno libidinalna, suprotno od Melinde koja je tanatografijska, no obje spajaju struju života u njezinoj posvemašnjoj punoći: erotsko/tanatičko dio je istoga, a to je batrganje svijesti iz mediokritetske svagdašnjice prema zvjezdanom, kozmičkom, univerzalnom principu, oslobodilačkom iz okova u kojem 156

objava po povratku iz crne šume

je dominacija tijela i ega zatrpala, prigušila, pridavila druge komponete duše.

Stoga je njihova literatura duboko eshatološka, ona još ne pronalazi spasitelja (odnosno, onaj mitološki zadani kristoliki lik je izgubljen u golemim količinama osobnog istraživanja), ali predstavljaju one individualne knjige mrtvih i živih, istine koje su dostupne onkraj istine banalne, (ne samo estetski) bezvrijedne ili manje vrijedne svakodnevnice koja na prvo mjesto stavlja potrebe tijela i ega.

Svijest / nesvijest, stvarnost / san, apstrakcija / logika, svakodnevica / vječnost, sve to u ovih dvoje autora ukratko dolazi u njihovom djelu koje samim time postaje autentičnom reprodukcijom naše multidimenzionalne prirode, izvor naše metanoje83, našeg kapaciteta za shvaćanje iskona, biti, Boga, dubine, struje svijesti.

157

milan zagorac

Književnost kao stalno ispisivanje mita

Dugo, zaista dugo sam razmišljao o tome koja je stvarna funkcija književnosti, odnosno umjetnosti, i dugo sam tražio odgovore na ovo pitanje: oni estetski, zabavni, na prvu su se već činili banalnima, trivijalnima, iako ni oni nisu zanemarivi. Slično je tako i s didaktičkom ulogom, onom ulogom obrazovanja čitatelja ili njegovog odgoja. To jest tako, često je književnost instrumentalizirana kako bi se prikazale neke istine pisca ili skupine koju taj pisac predstavlja, no u svim se slučajevima zapravo ne radi nužno o književnosti ni o umjetnosti.

Umjetnost je, zapravo, stalno ispisivanje našega ljudskoga, najprije osobnoga, a zatim i kolektivnoga mita čovječanstva – dakle, ne samo naroda, rase i plemena, već cijelog čovječanstva. Točnije, može se reći da je umjetnost neka vrsta sklapanja raskomadanoga tijela.

Većina čitatelja zacijelo misli da je umjetnost tek neka sekundarna potreba, možda čak i neka „nadgradnja“. Ali ne, umjetnost je ono što naš osobni mit, našu ljudsku priču drži na okupu i asocijacijama je „tjera“ prema imanentnim, mogli bismo reći razumom nedostupnim ciljevima. Nije stvar samo u tome da tako misle mnogi, naročito oni koji se ne osjećaju umjetnicima ili imaju čak i predrasude prema njima kao lijenim niškoristima. Problem je i toga što ima i samih „umjetnika“ koji to nisu, neke vrste „kradljivaca identiteta“, „uzurpatora“, ljudi koji preuzimaju vanjske pojavnosti umjetnika, e da bi ostvarili neke koristi posve neumjetničke prirode. A ona nije ni zarada, ni slava, ni važnost, ni prestiž u društvu, iako je moguće da s vremenom umjetnik čak to i stekne.

158

objava po povratku iz crne šume

Umjetnikovo je, da se izrazim riječima ostarjelog Krleže svom osobnom ispovjedniku Ivanu Golubu, da ostavi sve oko sebe i čini ono što mora činiti. Imperativ kakav je teško prispodobiti, zar ne? To može značiti samo odricanje i dosta težak život na planu svakodnevice. Ipak, kako sam rekao, umjetnik ponovno kreira isti onaj ljudski mit i plasira ga drugima. I tu nema nikakve potrebe nešto dodavati. Sve ostalo, mislim na zabavu, novac, slavu, prestiž, moć (nad drugima), nije umjetnost, odnosno može biti samo i jedino popratna pojava umjetnikova djelovanja. Cilj nikako.

Pa što je onda umjetnikov cilj? Ništa, osim slijediti svoj unutrašnji smjer, kompas, žiroskop, prema istini, i to ne istini iz polja prostora i vremena (dakle, umjetnik ne denotira), nego dubokoj, punoj istini koja stalno i stalno mijenja svoj smisao, ovisno o kontekstu – dakle, umjetnik – stvara u kontekstu i tako doznačuje simbole.

159

milan zagorac

16. lipnja 2013., Bloomsday u Trstu

Jučer je bilo vruće i nije bio nimalo ugodan da za šetnju Trstom, ali kupujemo jeftiniju hranu u Coopu, zatim šetamo gradom, zatim malo uživamo u lijepim prizorima putničke luke i Piazza unita, Piazza borsa, da bi se skuhani vratili kući navečer, nas pet, u malom autu s klimom.

Bili smo u tom Trstu i prije nekoliko dana, počastio nas je profesor M. s ručkom u Siora rosa na Piazza Hortis, u blizini Svevova spomenika, uzeli smo: Tamara orecchiette s pestom genovese, sior professore, dragi naš prijatelj M. uzeo je punjeni patlidžan, a ja melanzane alla parmigiana (malo drugačiju od one kućne, puničine, ali dobro, u svakom slučaju, isplati se), jelo od patlidžana, sira i luka, na­ ravno, nešto kao musaka, pravu vegetarijansku poslasticu za koju se u nas uglavnom ne zna.

Koliko li je vremena prošlo od naše zadnje zajedničke šetnje Trstom, s kojim Tamara i ja imamo i nemamo veze (naime, tamo smo jednom mjesečno, kupujemo hranu, naravno, ponekad cipele, ali samo ponekad, zatim, ako trebaju neke stvari koje kod nas ne postoje, ali uglavnom to je posve nebitno, a valjda se zbog nepostojanja jezične barijere osjećamo tim kućnije, kao u nekom mentalnom produžetku Rijeke). Bit će skoro tri godine, a sada više drage gđe V., supruge profesora M. više nema, nakon duge, mučne i teške bolesti koja je trajala i trajala, tako da je naš današnji razgovor bio razgovor o toj boli, rastanka narav­ no, pa nije ni čudno da je M. tako zagrlio Tamaru i mene, kao da smo mu vlastita djeca ili, barem, dragi, dobri prijatelji kad je vidio našu HR registraciju nakon višetjednih putešestvija po Italiji.

160

objava po povratku iz crne šume

Mi smo V. pustili da brodi oceanima, gdje je duša slobodnija.

Jasno, otvorila su se i pitanja o nama, kako smo, jesmo li bolje, i tako nešto, pa se ispostavilo da smo i mi u tom Trstu, dok je njegova V. nažalost umirala, imali susret s vlastitim strahovima od bolesti, od smrti, da, upoznali smo onu strašnu i veliku Cattinaru iznutra, golemu bolnicu ponad Trsta, u dva velika bloka, ali, eto, taj je naš susret s bolničkim Trstom srećom bio kratkotrajan, iako su naša hodočašća u riječke bolnice ispala puno češća... možda sve povezano s uranovskim aspektima, s onim tehnološkim aspektima koji su nam nužni kako bismo nadvladali vlastita ograničenja (tijela)... i sve je to zanimalo M.-a, i nikako mu nije bilo jasno zašto o tome nismo govorili, zašto smo mu prešutjeli ove važne istine, a ja sam se pravdao, „da, stvar je u tome da je tvoja situacija daleko veća od naše, ti si izgubio ženu, izgubio si V., a mi smo se samo prestrašili, našli u teškoj situaciji, mi smo samo u programu...“ Istina je negdje u sredini, kao da su između ta dva, posve osobna Trsta, naši životi ušli u jednu čudnu interferenciju, igru duša koje je jako teško objasniti racionalnim mehanizmima, no kao magija funkcionira sasvim dobro. Pa makar i s letalnim posljedicama, ali što je to u odnosu na... Ona živi zauvijek, pa se unaprijed možemo dogovoriti o susretu u vječnosti.

Kako god, M. nas je počastio, bogovski, popili smo i jedan espresso, on sa sladilom, ja gorki, Tamara Ness s okusom lješnjaka...

Kao i jučer, kad smo popili neku kavicu u svom uobičajenom bariću (da, zamisli, znaju nas pa čak ulazimo u one male razgovore, o svemu, zgodna konobarica nas srdačno uslužuje, gazdaričina kći), mene je zabolio trbuh i bilo mi je istinski loše... Možda od vrućine. Kao i kada smo pola sata kasnije na Viale XX settembre pojeli sladoled.

Sjeli smo pored Arapina, međutim Arapin se maknuo od 161

milan zagorac

mene, kao da sam kužan ili smrdim, mora da sam smrdio, ipak sam cijeli dan na vrućini, ali sam osjećao, zaista osjećao da sam malo diskriminiran, osjetio sam rasnu diskriminaciju na sebi, okružen Arapima, Indijcima, Afrikacima i Azijcima, gotovo da nije bilo ni prilike čuti talijanski, osim crnca koji je pitao Ho fame, da mi un euro... Čudno. Istresao sam mu šaku nekog sitniša i rekao forza e corraggio... Glupo, što njemu to znači, on je rob, bijeda iz neke zlikovačke satrapije u Africi gdje penise režu satarom za krivi pogled na ženu, a ovdje je u Italiji i dalje bijeda, ali barem ne sijeku ekstremitete, možda čak daju i euro.

Tragedija, siva zona, sjena naše civilizacije, sramota s kojom se suočavamo tek danas, kasno, višestruko prekasno.

Leopold Bloom je bio Židov kao i Svevo. Vrte mi se po glavi. Priča o ničemu i svačemu, o ograničenjima duše koja se mora sputati „ničim“ da bi „odradila“ „ništa“... Čini se kao tlapnja, ali nije, riječ je o ultimativnoj istini, o zrcalje­ nju sebe u patnji kojom se nadrasta vlastita ograničenja.

Zamršeno.

Kaže Tamara, sličiš na Izraelca, izgledaš kao onaj na National Geographicu koji lovi zmije po Izraelu, možda je Arapin „politički“ oportuno otišao na drugu stranu, no pustimo nagađanja, sve je to u sferi subjektivnog koje se prelama kao jedna nova, začudna, posve neopisiva stvarnost tako prazna od događaja, a tako prepuna promjene, tako bizarna poput ove nove Europske unije, superdemokratske superdržave superfinancija i cijelih slojeva novih robova koji su zabavljeni tzv. kruženjem elita.

Valjda zato tako rado ljudi čitaju romane s radnjom, a tako preziru djela bez radnje, iako nam se život, kako god to izgledalo nevjerojatno, sastoji od ne-radnje. A ipak je u stalnoj mijeni. Eto, prije tri godine je V. bila s nama, a sada je nema. A to je samo najveća promjena. One male ni ne nabrajamo.

162

objava po povratku iz crne šume

Profesor M. prezire radnju, a obožava poeziju. On je stara škola, Montale, Ungaretti, Quasimodo, Gadda, to je njegovo društvo, a Tamara i ja ga razumijemo, razumijemo i koliko je njemu teško jer sve to nestaje, nestala je V., svijet koji je stvorio iščezava naočigled, s gadgetima, internetskim grupama, društvenim mrežama, sve to mu je nepoznato more, mi mu to ni ne spominjemo kao što mu nismo spominjali detalje oko našeg ogleda o vlastitoj bolesti i smrt­nosti... jednostavno, bilo je neumjesno. V. je bila draga, pogled na fotografije nam izmamljuje velike emocije. V. je bila tako mlada. Na fotografijama je zauvijek ostala djevojka. Mlada žena, kao Tamara danas.

Nećak, koji je taj drugi dan došao u Trst s nama, bio je presretan zato što su mu teta, dakle, Tamara i nona, dakle moja punica, kupile sat, veliki, moderni, lijepi kao znak pažnje za uspješan završetak školske godine. Nismo se provozali onim tramvajem, na remontu je, pa su tako ostale kartice za neku sljedeću priliku, nema veze, Tamara ionako nije ponijela aparat, znači, ništa ni od slika.

Ostaju slike koje na kraju zrcale nas.

Trst je naša krajnja geografska ekstenzija doma, poput Zagreba ili Varaždina na drugoj strani; mjesto gdje ljudi govore, misle i izgledaju slično nama. A ova je priča hommage za ne-priču, ne-događanje, iza kojeg se krije stotine malih, strašnih, ali i one nekolicine lijepih stvari. Život je tako strahotno mjesto. Opet, bez te strahote kao da se ne bi nikada naježili. A to bi značilo samo jedno: da više nismo.

163

milan zagorac

Zašto pisati u ovako odvratnom vremenu

Zašto i kako pisati u ovako „odvratnom vremenu“? Gdje je prostor kreativnosti i koji je smisao kreativnosti u ovakvom vremenu?

Moja je ideja u ovome, da ukratko sažmem stvar: pisanje kao vid kreativnosti nužno je i za pisca i za čitatelja. Prvome nudi prostor artikulacije vlastitih priča, vlastite poezije (ne mislim samo na poeziju, već na pisanje kao poet­ski čin, općenito), a drugome nudi nove alate za artikulaciju vlastite priče. Ujedno je i pisac čitatelj, pa je tako pisanje/ čitanje svojevrsni ouroboros, zmija koja jede samu sebe, priča koja realizira samu sebe, stvaranje vlastitog mita.

Mi živimo u vremenu u kojem je samorazumljivo da sve razumijemo: mi sve znamo, mi smo došli do ruba svemira, mi razumijemo kako funkcioniraju plima i oseka, mi znamo kako izgledaju alfa valovi, mi vidimo kako nastaje karcinom, mi znamo kako leti ptica. Mi liječimo, sve se da zaliječiti ako imate dovoljno novca, sve se da popraviti, mi stalno nešto popravljamo, prepravljamo, restrukturiramo, mi razumijemo kako funkcionira evolucija i devolucija, mi razumijemo što su mislili filozofi, što je mislio pjesnik, mi živimo u vremenu općeg razumijevanja svega i o svemu.

A opet, ništa ne razumijemo, štoviše, tabu je misliti o tome, tabu je misliti o beskonačnome, o moralu, o karmičkome u nama, o stvaranju i rastvaranju, tabu je mistična ekstaza, tabu je kozmičko jedinstvo stvari, tabu je viši red, „božanski plan“, koji nije plan, nego je niz mogućih ostvaraja ukupne struje nečega u svim oblicima; odnosno jedino tko se time smije legalno „baviti“ je ili psihički bole164

objava po povratku iz crne šume

snik ili pjesnik. Međutim, oba su podjednako prezrena, obilježena, jadna, gubitnička, nepotrebna.

Naše društvo stvara nepotrebnim ono što je neumitno, neupitno i nužno: to su naša prva pitanja – zašto sam ovdje? koja je moja svrha? što je moj smisao? kako se mogu ostvariti? koji je smisao mojega ostvarenja? – a nudi nam isključivo pripadanje stroju, čovjeku-mašini, nudi nam tehnološki odgovor koliko god on bio uzaludan, pogrešno usmjeren, koliko nam se god otela ta strašna zvijer tehnologije iz kontrole.

U međuvremenu, naše društvo nikada povijesno nije bilo uštogljenije, bezidejnije, strašnije, sablasno bez pita­ nja, valjda jer je sve odgovoreno u dijelu te znanosti/tehnologije koja se otela kontroli i kojoj je čovjek sve samo ne potreban, čovjek je samo hrana tog stroja, nepotreban dio, nešto što smeta, što treba ograničiti. A ograničiti se može omalovažavanjem kreativnosti, nade i vjere, osim ako ta kreativnost, nada i vjera nisu usmjerene u hranjenje tog istog stroja. Čovjek se nalazi u stanju demoraliziranosti pred dronom koji ne postavlja „moralna pitanja“ o tome ubiti ili ne ubiti, pojesti ili ne pojesti, požderati to nepotrebno meso ili ne požderati.

Danas stoga nema filozofa, nema mudraca, nema umjetnika. Zato ima neprekidne potrošnje, konzumacije i bacanja, nepostavljanja pitanja, uzimanja zdravo za gotovo. Plošnost, jednodimenzionalnost, praznina. Naizgled vesele boje zamagljuju civilizacijsko dno koje smo dosegli, plesačice u multitalent showu svojim stražnjicama poništavaju stalnu erektilnu disfunkciju izazvanu neprekidnom porno-tanato-konzumo invazijom.

Većina je čovječanstva u teškoj depresiji. Štoviše, to s nedvojbenom zluradošću potvrđuju i brojne znanstvene studije, s naglaskom da će broj rasti na nevjerojatnih tri­ dsesetak posto ukupne populacije. S radošću i zlogukošću, znajući da će biti sve više konzumenata antidepresiva i anksiolitika. Još potencijalnih konzumenata kemoterapije.

165

milan zagorac

Ipak, depresija ima jednu stvar, to je melankolija, nije samo anksioznost, a u melankoliji čovjek nesvjesno čezne i ovo je vrijeme te čežnje. Štoviše, ovo je vrijeme kada se ta čežnja pretvara ponovno u komunikaciju, u uspostavu novoga dijaloga među ljudima koji su preživjeli strašna vremena rata, krize, nemorala, bijede svake vrste, duhovne, materijalne, koji ponovo preslaguju svoje vrijednosti.

Jedino će čovjek koji čezne za boljim i za drugim čovjekom biti pravi čovjek. Inače ga neće ni biti. Zemlja će se otresti, iščešati upravo kao pas buha, one prevarantske nemo­ ralne hulje, jednostavno će ga viši red zamijeniti nekim/ nečim drugim što bolje razumije stvari. Čovjeku je dana svijest da osvijesti nesvjesno, da osvijesti svoju dubinsku priču, da je ispripovijeda, da je, uz pomoć svega što je ranije stvorio, ponovo stvori, preporodi, kreira nanovo i krene dalje. Ukoliko to ne učini (naša je duša takva) jednostavno će iščeznuti i nestati.

Naše društvo, a ne samo naše, godinama tone sve dublje u glib kolektivne depresije. Da se razumijemo, depresija nije loša za promišljanje o samome sebi, no kada je kolek­ tivno stanje svih oko vas, gotovo svake osobe koju pitate oko vas depresija, tada je znak za uzbunu podignut na najviši mogući stupanj. Pa dobro, kakve to ima uopće veze s književnošću? Kakve veze ima piskaranje ljudi po nekom društvenomrežnom zidu s kolektivnim stanjem koje je najsličnije depresiji: neaktivnost, nezadovoljstvo, strah, tjeskoba, sram, nelagoda, osjećaj izoliranosti i odbačenosti, osjećaj manje vrijednosti, štoviše, osjećaj suvišnosti na ovome svijetu.

Evo u prilogu jedna stvar, a o kojoj dobro razmislite prije nego zaključite kako je književnost/umjetnost „nepotrebna“. Radi se o Maslowljevoj hijerarhiji potreba84, a u njoj se na vrhu piramide nalazi moral, kreativnost, sponatnost, rješavanje problema, izostanak predrasuda i prihvaćanje činjenica. Nije za odbaciti: znači, odbacivanjem krea166

objava po povratku iz crne šume

tivnosti, naša se ljudska svrha uopće snižava. Gušenje kreativnosti i spontanosti je gušenje čovjeka u nama.

Ova je stvar bitna kako bismo osvijestili priču u nama.

Ova je priča u nama ono što nas pogoni, ono što nas tjera i što nas čini onakvima kakvi u stvari jesmo. Svako zanemarivanje ove „priče u nama“ zapravo je grijeh koji činimo prema samima sebi, a time i prema drugima. Kao što je Bruno Bettelheim u svojim interpretacijama bajki uočio značenje magijskog svijeta u djeteta kao najvažnijeg momenta djetetova psihološkog rasta, tako je taj magij­ski moment prisutan tijekom cijeloga života, a naročito je vidljiv za kriznih trenutaka odnosno teških, graničnih situ­ acija koje kao ljudi nikada ne možemo u potpunosti (ili uopće) izbjeći. Kako bi rekao veliki američki antropolog i istraživač mitova Joseph Campbell, mit je naša temeljna priča i mi ga uvijek nastojimo ostvariti. Što znači da ta priča u nama nikada ne zastarjeva, ona živi onkraj vremena i prostora i ona uvijek nalazi načine kako bi se rea­ lizirala. Jer onoga časa kada utrnemo priču ili ne sluteći zla preuzmemo tuđu ili krivo interpretiramo vlastitu, vodeći se samo razumom, dovodimo se u pogibelj. Zato ne čitajte samo tuđe priče, stvarajte svoje, to je poziv na sudjelovanje u nečemu što nije vulgarizacija književnosti, nego je njezin povratak u bazu, među ljude, među nas. O finesama uvijek možemo i naknadno, no one su neka dodatna priča.

167

milan zagorac

Književnost koja je već sve rekla

Usavrši svoj govor, svu pažnju će svrnut na se,

Al ne širi svog srca zbog onoga što sve znadeš, Od neznalice uči kano i od mudraca.

Umijeću nisu postavljene međe, Nema znalca što seže do punog savršenstva.

Lijepa je miso skrita bolje no zelen dragulj, A nać ćeš je i u ruci služavke što melje zrnje u žrvnju.

(Ptahotep, prije otprilike 4.500 godina, preveo Dalibor Brozović)

Stvar je u jednoj od osnovnih „briga“ same književnosti „da je već sve rekla“, „da su sve priče već ispričane“, ali to je jedna od važnijih tema, ta priča o sebi samoj, još od starog Egipta na ovamo. Iako se čini naizgled da je riječ o nečemu što možemo pripisati nekom današnjem feno­menu, ideji današnjeg „kraja vremena“, dosegnutosti svega, zatvaranju priče, kraju povijesti, ono se kao ideja ipak neprestano na ovaj ili na onaj način ponavlja. Radi se o jednoj od najbitnijih značajki samoga čovjeka: putem sebe, svoga iskustva, učenja, znanja, filozofiranja, vještinama duha, oblikujemo se ponovo, tražimo se... Da, dakle, autori pišu o sebi i svojim iskustvima, a mi, urednici, autori, što već, kao neka „društvena infrastruktura“ tome zapravo trebamo pomoći. Teme idu od misterije začeća, ulaska duše u tijelo, oca, majke, djetinjstva, rasta, starenja, smrti, nacije, rase, kozmogonije, nadalje, one se uvijek mizenabimski umnožavaju i čine jedan splet kojem je nemoguće otkriti početak i kraj, a rezultati, sama djela, ovise o mnogočemu.

Ipak, čitatelj se u njima opet umnožava, odbija, reflektira i tako čini vrlo složene paradigme, a koje pričaju neke nove 168

objava po povratku iz crne šume

priče. Ili stare priče na novi način. Književnost je neka vrsta života, štoviše, ona je život iznad života.

Radi se, između ostalog, u istrošenosti jedne paradigme, o kvarenju s vremenom, o nečemu što je prvobitnim grijehom zadano kao vremenito, pa se samim time i kvari, e da bi opet nastalo nešto novo. Nema zadržavanja u kristalno jasnom vječnom stanju raja: nema vječnosti zacementirane, ona je uvijek prolaz kroz trenutke kojima pridajemo kvalitete dobrog ili lošeg. Mi smo, kao narod, ovdje nevjerojatno skloni shvaćanju svijeta „za vijeke vjekova“, no ništa ne traje, osim same promjene. Ova se promjena paradigme prelama na nama. Ne možemo živjeti život naših otaca, a o djedovima da ne govorimo. Vrijedno je jedino iskustvo, ali „priča“ iz onog vremena ne funkcionira. Tražimo novu.

Pišemo je i čitamo.

Jasno, cijeli je taj proces bolan. Ali upravo naš život jest zrcaljenje svega u svemu: mi smo odraz kozmosa koji se osvješćuje i upravo bol, patnja, strah, strahota, briga, to su stvari koje nas čine živima u porođajnim mukama. Čovjek je tu duhovna, a ne biološka kategorija. Mi smo samo djelomično biološka kategorija, a ona nas, s jedne strane čini ograničenima i ogorčenima, u okovima, a s druge strane je izazov osvještavanja u materiji, (samo)realizacija od sveprožimajućeg, višedimenzionalnog svijeta koji mi, u svojoj biti jesmo i kojem se konačno, po biološkom kraju vraćamo.

Nemojmo si dopustiti osjećaj „dozrelost“, posvemašnju „pamet“, da se osjećamo boljima od drugih, da se osjećamo prosvijetljenima usred gluposti drugih, a naročito nemojmo misliti da je današnja dominantna paradigma svijeta „rješenje za sve“. Ona to nije.

Književnost počinje od autentičnog čovjeka. Preko njegovog duševnog stanja, njegove moći pripovijedanja unutrašnje borbe, hrvanja sa samim sobom85. Preko njegove priče, a zatim preko učenja, literature, preko znatiželje, ek169

milan zagorac

sperimenta, iskustva, duhovne krize, ispadanja, ogorčenja i ograničenja, tjeskobe, kako bi opet postala priča. Ako je dobro napisana/ispričana, postaje novo zrcaljenje koje se u svakom čitatelju ponovo zrcali na stotine novih načina.

Radi se, zapravo, o bezbrojnosti dimenzija ljudskoga, o opalesciranjima koja daju najneočekivanije rezultate, o titranjima struna koje su posve neobične, o stalnom isklizavanju iz tračnica svakodnevice koja nije ništa drugo do jedna srednja, štoviše, ispodprosječna vrijednost. Svaka priča, pa i ona najbolja, ako nije autentična (ne govorim sada o sadržaju, nego o proživljenosti) nije to. Obrnuta proporcija ne postoji. Autentična priča, a loše ispričana, uvijek je materijal za dobru priču.

Misija čovjeka jest upravo to, autentični život, autentična egzistencija. Sve ostalo, pa bilo i napravljeno s najboljim namjerama, nažalost, samo je odvraćanje pozornosti od stvarne biti stvari.

170

objava po povratku iz crne šume

Kako ili, još bolje, zašto spasiti korumpirani svijet? Bela Hamvas, Scientia Sacra II, Kršćanstvo86

Reče mu Pilat: „Što je istina?“ I kad to reče, izađe opet Židovima i reče im: „Ja nikakve krivnje ne nalazim na njemu.“ Ivan, 18:38 (Dicit ei Pilatus: „Quid est veritas?“ Et cum hoc dixisset, iterum exivit ad Iudaeos et dicit eis: „Ego nullam invenio in eo causam.“ Nova Vulgata 1979.)

Nevolja je u tome – nastavljao je uznik kojega nitko nije zau­­stav­ljao – što si ti suviše zatvoren i što si potpuno izgubio vjeru u ljude.87 Danas živimo u naciji gdje liječnici uništavaju zdravlje, pravnici pravdu, sveučilišta znanje, vlade uništavaju slobodu, tisak informacije, religija moral, a banke ekonomiju.

Chris Hedges

Jednostavno mislim da nisam mogao započeti bez ovih nekoliko prethodnih objašnjenja koja udaraju u samu bit stvari, u onu opaku inverziju društva, istine i svijeta koja se čuje na sve strane, ali koja ne dolazi na svoje, ne rea­ lizira se, ne nastaje, štoviše, čini se kao da je sve postalo začepljenije, zatvorenije, mračnije, okultnije, nedemokratskije, neljudskije, iako se naizgled čini da nije tako. Nema javnih smaknuća, nema likvidacija, nema otvorene opresije, nema policijske torture, barem kada je o zapadu riječ.

S druge strane, postoji sjena svijeta gdje se sve to provodi, štoviše, nikada više i nikada ekstenzivnije. Čini se da je cijeli svijet samo sam nemir, turba, kako kaže sam Hamvas, grubo komešanje i nered, inverzija, 171

milan zagorac

samo stanje laži u svojoj posve ogoljenoj biti, a što kratko i jednostavno kaže Chris Hedges u planetarno poznatom citatu. Nisam stoga slučajno pozvao kao poznate reference onu Pilatovu ciničnu „što je istina?“ kao samu jezgru inverzije, samu bit laži, samu bit farizejštine, lažnog morala, neistine, svijeta utemeljenog na demonskoj obmani i laži koji ne daje ništa drugo no novu patnju i bol. Ima li netko neku primjedbu? Ima li primjera koji ne potvrđuje ovo?

Ima li nečega što ne potvrđuje da je upravo tako, sama laž i korupcija koje postoje kao stupovi amoralnog svijeta, svijeta posvemašnje relativizacije, svijeta zasnovanog ni na čemu, na nebudnosti, a da se predstavlja kao svijet zasnovan na posvemašnjoj istini, štoviše racionalnoj istini, „pravoj istini“, znanstveno dostupnoj istini, još bolje i mahnitije.

Ipak, čovjek nikada nije bio dalje od samoga sebe, od svoje autentičnosti i biti. Čovjek je duboko traumatiziran jer je ostao osamljen.

Ovaj je kratki predgovor bitan da bi se moglo razumjeti o čemu govori Bela Hamvas, taj vrhunski intelektualac 20. stoljeća, skromni i maltretirani čovjek, gotovo stvarna paradigma ove pilatovske licemjerne prispodobe, čovjek koji je doživio suđenje radi istine kojoj je svjedočio (budimo realni, razlog zbog kojega je bio izručen totalitarnoj pravdi, a onda „blago kažnjen“ tako da je izbačen s posla u knjižnici i zbog čega je morao do kraja života uzgajati i prodavati povrće na tržnici, a bez mogućnosti objavljivanja, dakle, ono radi čega ga je György Lukacs isključio iz svega, bio je banalan, i što je najbolje, nadasve točan zaključak: naime, da je moderna umjetnost, napose nadrealizam najbliži onome što bi se moglo nazvati autentičnom istinom ljudskoga bitka, nasuprot patetičnom socrealizmu), i koji je svoju osobnu patnju proživio do kraja autentično, bez pobune, no sa samo još jačom potvrdom onoga što je govorio. Malo je pisaca kod kojih je toliko mala diskrepancija između govora, odnosno pisanja i života. I također, malo je onih koji 172

objava po povratku iz crne šume

na kraju ne nude tako evanđeosko rješenje, odrješenje, oslobođenje iz turbe, iz nemira, iz stvarnosti koja to nije.

Hamvas u nas nije nepoznat i to je dobro, iako bi bilo puno bolje da je takav autor planetarno poznat. No njegova je planetarna nepoznatost zacijelo rezultat cijelog niza „nesretnih okolnosti“ u kojima je sintetska misao, štoviše gnoza u najboljem smislu te riječi, osim ako nije duboko prikrivena, posve neprispodobiva uslijed posvemašnje zbunjenosti onim što se cinično naziva „civilizacijom obi­ lja“. Naše poznavanje Hamvasa očito je red onih slučajnosti koje smo dobili u naslijeđe zahvaljujući istom kulturnom krugu iz kojeg potječemo, ali i onim intelektualcima koji su ga u stanju ne samo prevesti i prirediti, već i razumjeti, prihvatiti, uzeti kao važnu intelektualnu referencu.

Ipak, on nije glavna ni najvažnija lektira naše intelektualne društvene elite, ako se o tome uopće može govoriti, u najbolju je ruku privjesak, simpatična doskočica, lijepa usporedba s mogućim prigodnim citatima.

Probat ću svesti ovu složenu, promišljenu, duboko duhovnu i duboko prosvjetljujuću knjigu na što jednostavniji način, iako mi se čini da je svako vađenje iz konteksta, svaki citat koji nije na svojem originalnom mjestu poput nekog trganja, komadanja, razbijanja zrcala.

S druge strane, svaka rečenica, svaka sintagma uvijek u cijelosti kao da zrcali cijelu knjigu. To je ta čarolija čitanja Hamvaseva Kršćanstva, knjige koja nije ni proza ni esej, ni poezija ni poema, već moderno evanđelje, objava sama po sebi, istina koja sada može obasjavati cijelo čovječanstvo.

Hamvas najprije govori o predaji. Ona nije mit poput onoga u Josepha Campbella, ona nije dakle određena suma djelatnih formula koje manje ili više precizno vode čovjeka kroz život, mit je ovdje, dakle, djelatni dio predaje, a predaja je stoga puno više. Ona nije povijest, ona je istina sama, a ta je istina onkraj nama vidljive stvarnosti. Ne zato što je ta stvarnost nepostojeća, već je zastrta slojevima i slojevima laži, pogreške.

173

milan zagorac

Predaja kao da govori o ponovnom uspostavljanju početnog položaja u inicijacijama i pravi razliku između blaženstva i početnog stava. Prema indijskom učenju blaženstvo je posljedica akumuliranih čina (karma) u stvarnom životu. Čovjek uživa blaženstvo nakon života življenog u istini, ali kada se sadržaj blaženstva činova iscrpi, čovjek se mora ponovno spustiti u krug života. (22., Kršćanstvo i predaja) Početni položaj nije sreća, nije užitak, nije mir, nije red, nema veze s procvatom i uživanjem. Početni položaj se može izreći samo negativnim izrazom poput stanja koje je lišeno sadržaja života. Indijska predaja zato početni položaj zove nirvanom, mahayana sunyatom (praznina), hebrejska predaja En sof-om (bez početka), Guenon etat incondition, neuvjetovanim stanjem. (23., Kršćanstvo i predaja)

Početni položaj je, uz predaju, najvažnija točka oko koje Hamvas gradi svoj sustav koji nije sustav. Naime, on je svjestan da njegovo pisanje nije filozofija. No nije ni egzaltacija iskušenika ni isposnika, a nije ni skolastika.

Nije znanost. Ono je proza, ali nije ni to. Gotovo se svako svrstavanje u neku ladicu čini poput slaboumnosti, poput bježanja od istine, poput bježanja od same biti stvari koja je u tekstu izrečena i to neviđenom snagom iskaza – istovremeno blagom i mudrosnom.

Jedina je pouzdana metoda tehnika inicijacije koja se bez ostatka obračunava s turbom i čovjek ponovno zadobija sebe. Bohme kaže da je početni položaj uvijek prisutan, ali danas ne dopiremo do njega. Isto poučavaju i kineski tao, Šankara, Patanjali, amhayana, alkemija i sufiji. (26., Kršćanstvo i predaja) Pomutnju početnog položaja indijska predaja pripisuje pomračenju uma. Iskonska se budnost (vidya) sroza i čovjek postaje mjesečar... Turba nije drugo nego posljedica avidye.

Jedini uzrok sve zbrke i svih grijehova, svih bolesti i svih patnji je pospanost uslijed gubitka prvotne budnosti. (27., Kršćanstvo i predaja) Prvi je čovjek, prema Tori, u početku zgriješio. Što je bio prvotni grijeh, ne znamo, piše Baader, vjerojatno ga više ni174

objava po povratku iz crne šume

smo u stanju počiniti. Moguće i zato jer se potpuno ugradio u naš bitak. Grijeh je ljudski bitak učinio nečistim i zato je grijeh jedini uzrok korupcije. (28., Kršćanstvo i predaja)

Grijeh je dakle ono što je počinjeno u samom početku i kao takvo je ugrađeno u ljudski bitak. Kasnije je (zlo) upotrebljeno kao prazan pojam za stvaranje osjećaja krivnje. Čovjek je kriv, a da nije kriv. Sva je povijest samo krivnja i grijeh. Samo povratak predaji može osvijetliti grijeh. To ne može religija jer ona je drugo od predaje.

Povijest, najvažniji pojam čovječanstva odvojenog od početnog položaja, temelji se na turbi. Otkako se korupcija proširila, čovjek nema predaju nego povijest. U povijesti čovjek ne živi svoj izvorni bitak nego turbu, jer povijest znači zbrku i sukob, ispremiješanost elemenata koji ne spadaju zajedno, neuređenost i nemogućnost uređenosti.

Nema smjera, ni mjere, ni središta. Povijest je tok korupcije koja povlači sa sobom vrtoglavicu i teturanje, bez usmje­ renja, nerazjašnjivo i nečisto. Briga, melankolija, nasilje, loš osjećaj, pri čemu se ne može utvrditi odakle sve to potječe.

Pretpostavlja se da je to što se sada vidi od početaka bilo tako, permanentna kriza, hazardni slijed događaja, gdje iz prethodnog put ne vodi k posljedici. Povijest je negativna predaja. U predaji čovječanstvo živi u krajnjoj stalnosti početnog položaja, odnosno u apsolutnom vremenu. Povijest se pak temelji na koruptnom vremenu. Vrijeme je zaborav vječnog, piše Guenon. Nema stabilnog ideala besmrtnosti, nego individualnih samovolja. Povijest je kao univerzalna izbačenost iz centra, življenje u pukom događaju, bez baze, cilja i smisla. (37., Kršćanstvo i predaja) Religija ne poznaje početni položaj. Religije su stvorili narodi da bi olakšali svoje terete. Religije su povijesne i socijalne tvorevine i pusta egzoterija. (46., Kršćanstvo i predaja) Iz takve izobličene realnosti, iz stvarnosti koja je sama po sebi koruptna proizlazi: Jedan je jedini uzrok krize: čovjek smatra da je svijet, i to ne u izvornom nego u svom koruptnom obliku, primarna realnost. (48., Kršćanstvo i predaja)

175

milan zagorac

Čovjek to mora spoznati. Ukoliko ne spozna, nema spasa.

A on je uvijek individualan. Otkriće predaje je, budući da nema, kako Hamvas kaže Eklezije (onoga što bismo mogli nazvati evanđeoskom crkvom), individualan čin koji se razotkriva u krizi: Na pitanje što je smisao bitka odgovor je: smisao svatko donosi sa sobom, sa svojim bićem, pojedinačan je, osoban, nezamjenjiv i nenadoknadiv i o njemu zna čovjek i osim njega nitko drugi. Čovjek u sebi čuva smisao kao svoj zadatak. Ispunjenje te zadaće nije drugo nego realiziranje smisla bitka. To je ono što čovjek čini u životu, sa životom, iz života.

(86., Kršćanstvo i predaja) Pravi smisao krize... ... jedinstvo cijelog čovječanstva i u tome je ponovno uspostavljanje osobnog smisla svakog ljudskog života. (87., Kršćanstvo i predaja)

Čovjek se zbog svega toga osjeća napušteno i nesretno. Čovjek je tjeskoban i ustrašen. Izložen je elementima koji ga povrjeđuju, poništavaju, čine bijednim. Ovaj se dio čini kao vrlo osoban odgovor prignječenog čovjeka naspram zločinaca i svih onih koji su svjesni da nema kazne za nepravdu, za zlodjelo. Priziva onu Oče, oče, zašto si me ostavio? Čovjek, dakle, živi neautentičan bitak. Čovjek ostaje sam. Neobično, ali izgleda da je Bog nevje­ ran. Ovo je stanje napuštenosti. I to je stanje povijesnog čovječanstva. Moćnici i visoki svećenici, carevi, inkvizitori i drugi kriminalci činili su i čine i danas strahotnu količinu nepravdi, a Bog ni da trepne okom. Podnosi da mnogo milijuna ljudi u svjetskoj povijesti pati pod krvoločnim vlastima, podnose kolonije i istrebljenja, policijska mučenja, podnosi laži. Kriminalci mogu sigurno računati na to da ih Bog neće spriječiti u njihovim grijesima. To je napuštenost. Bog je napustio svijet. Očajanje nad istinom. Na dobitku su svi koji računaju na bezgranično Božje strpljenje i blagost izvodeći mala i velika, krvava i beskrvna zlodjela. Bog ne provodi istinu. Po istini se tisućama godina gazi i pljuje i ona je izmučena i izdana i zlikovci i izdajice su slavodobitni i moćni. Nije li potrebno očajavati zbog toga? Što čovjek može reći? Zašto si me napustio? (69., Evanđelja i poslanice) 176

objava po povratku iz crne šume

Ali može nešto drugo.

Posljedica je svjedočenja o istini gorak život i progonstvo,

siromaštvo i poniženje, izrugivanje i kletva. Tko ozbiljno shvaća istinu, smeta svijetu. Tko bi on mogao biti? Kopile djeteta s mjesečnicom. Ali ako i izgleda tako kao da me je Bog napustio, kažem i toga se i držim, činio on bilo što, iako uglavnom ne čini, neću ga napustiti. Bojim se, jer sam nezamislivo nemoćan, on nije sa mnom i pušta me samog.

Ali ja ga ne napuštam. Čuj, Gospodine Bože, ja sam ti vjeran – šemaj Jahve Elohim, emunatha! (70., Evanđelja i poslanice)

Tu se Hamvas okreće ozbiljenju Božjeg carstva i kralju svijeta. Ta su dva pojma povezana činjenicom da su oba povezana s predajom i da su oba ova pojma višestruko izvrnuta. Stoga ga kod Hamvasa treba shvatiti posve autentično. Ovdje se Hamvas direktno referira na Renea Guenona, još jednog hermetičkog mislioca. Kralj svijeta, nepoznat, malen, nevažan, kopile rođeno od majke koja je imala mjesečnicu, povezan je s istinosnom predajom koja oslobađa.

Isus na mjesto svijeta stavlja Božje carstvo. Božje carstvo je prema predaji (u Indiji Brahmapura, u Iranu Kšatra vahišta) ozbiljenje početnog položaja za cijelo čovječanstvo...

Dalekoistočna predaja kaže: mora biti, a i jest, bar jedan čovjek, živjelo čovječanstvo u kakvom god mraku i u kojem god razdoblju i u kojem god pokoljenju, koji održava vezu s višim svjetovima. Taj čovjek je kralj svijeta. U duhovnoj i političkoj vlasti on je najviši gospodar. Najčešće nepoznat, skriven, živi u samostanu ili u samoći, za njega znaju samo malobrojni, ali on čini prisutnima snage uzvišene zbilje tu na zemlji. (71., Evanđelja i poslanice)

Ovdje je bitan moment što čini čovjek kome je dano ozbiljenje, odnosno veza s predajom. Ovo je slično konceptu boddhisattve u budizmu ili svetosti u kršćanstvu. No opet drugačije. ... Želi li ponovno zadobiti sebe, čovjek izbjegava raj.

177

milan zagorac

Čovjekovo ozbiljenje nije neovisno o ozbiljenju svijeta. Svijet je stran pod nezakonitim vlastima, sa zgaženom istinom i ostat će takav, i dokle god je koruptan ne može se prihvatiti. Čovjek mora vratiti svijet u početni položaj. Spasenje je veće djelo od stvaranja. Bog mora sebe u spasenju dublje zahvatiti, kaže Baader. Božje carstvo je mjesto gdje borave oni koji realiziraju svijet. (74., Evanđelja i poslanice)

Istina je uvijek i stalno dostupna. Ona je praslika koja postoji u svakom pojedinom čovjeku. Ona je duboko zakopana, ali je cjelovita, jedinstvena, stvarna.

Svaki čovjek nosi u sebi prasliku Božjeg carstva. Zato Isus o Božjem carstvu ne kaže ništa osim da je „u vama“. Svi znaju što je to. Nema izdvojene istine, ljepote, svetosti, radosti, mjere, svjetlosti, mira. U čovjekovoj duši sve je to jedan te isti splet i svaka duša nosi na sebi otisak toga spleta. Svijet početaka koji je čovjek pokvario, ali koji treba ponovno uspostaviti i koji će se ponovno uspostaviti. (76., Evanđelja i poslanice)

Da bi se dospjelo do te istine, potreban je postupak: U alkemiji je Božje carstvo Magnum Opus (Veliko Djelo).

Alkemija ne pravi razliku između tvari, duše i duha...

Alkemija traga za tim centralnim postupkom kojim se proces korupcije može obrnuti. (82., Evanđelja i poslanice)

e da bi se došlo do: ... Početni položaj je eshaton. Božje carstvo je krajnje stanje izvan vremena i iznad vremena. U eshatologiji su zemlja, svijet i čovjek, priroda, bitak i Bog jedno. Kršćanstvo je u cijelosti eshatologija. (83., Evanđelja i poslanice)

Hamvas, dakle, bitno razlikuje Kršćanstvo kao objavu istine po Kristu od religije. To je važno i čitatelju ne bi li se lakše snalazio u njegovoj sintetskoj viziji.

Sada se vraćamo ponovno na inverziju, na globalnu laž, na neistinu bitka.

Antikristovski moment: prirodna smo bića – nema grijeha – nema kvarenja bitka – ne odgovoramo jedno za drugo 178

objava po povratku iz crne šume

– nema savjesti – nema iskupljenja – nema duga – nema odgovornosti – nema spasenja – život je radi užitaka. (36., Antikrist)

Toj je laži moguće suprotstaviti samo onu istinu koja je objavljena, a to je ljubav. Ona je jedina integralna istina: ... Ljubav je moć koja zauzdava kvarenje bitka, ispravlja

ga tako da od prvotne stvara višu razinu postojanja. To je ona razina na kojoj počiva trijumfalna istina, fundament nebeskog kraljevstva. (38., Antikrist) Ljubav je savršeno nemoćna, jer je odustala od svake agresije. Ljubav je posve neosvojiva, jer je najveća moć postojanja. (40., Antikrist) Ako duša ne voli, surva se na zemlju, što je gotovo istovjetno paklu (Simone Weil). Odnosno, kao što uči Empedoklo: duša koja otpusti ljubav otkine se od svoga boga, i treba deset tisuća utjelovljenja da bi se pročistila i mogla se vratiti. (42., Antikrist)

Ono što se čini kao savršeni paradoks u ovoj priči o inverziji istine, zapravo je zaključak koji se i nameće sam po sebi.

Hamvas je protiv uzaludnog kvijetizma, pustinjaštva, (i)zdvajanja podjednako kao što je protiv aparata, mašinerije, stroja. On smatra da je prosvjetljenje, buđenje, upoznavanje s istinom teška, gotovo nemoguća zadaća. No računa na čovjeka i njegovu hrabrost. Računa čak i na one koji su dio aparata. Daje drugu priliku svima.

Na ovom kasnom stupnju povijesti posve je nemoguća organizacija zajednice koja se ne temelji na najprostijem i najgrubljem materijalizmu. Zadaća obraćenja, odnosno napuštanje niskih životnih interesa zbog viših, za većinu nije ostvarljiva. Ali zajednicu ne mogu utemeljiti ni očišćeni, jer težište njihovog postojanja pada daleko izvan društva.

Brahmana ne treba vlast, nego autoritet. Autoritet je aura autentičnog života.

Jedina je mogućnost da duhovni čovjek (brahmana) zauzme mjesto (u povoljnom slučaju važno mjesto) u ljudskoj or179

milan zagorac

ganizaciji i da razvija zajednicu iznutra. Zato pitagorejsko društvo nije bilo sposobno za život, a esensko je ostalo sekta. O Platonovoj državi bolje je ni ne govoriti. (57., Antikrist) Postojeća društva ne treba preurediti, niti treba utemeljiti posve novo društvo, nego treba iskazati i održati jedinstvo vječne ljudske zajednice (eklezije) i neprestano tražiti njeno ozbiljenje od cijeloga čovječanstva i svakog čovjeka ponaosob. (Jaspers: ako ne živimo svi zajedno i svi za jednoga, svi ćemo zajedno nestati.) (58., Antikrist)

Inače, ne dogodi li se to, čovječanstvo se nalazi pred užasnim izborom: Što nije eklezija to je ergastulum, odnosno štala robova.

(59., Antikrist)

Hamvas se užasava racionalizma. On smatra da Descartesov sustav u sebi ima „skriveni aksiom“, odnosno „skrivenu namjeru“ da izgradi misaoni sustav koji „će praksu učiniti lakom, pouzdanom, jednostavnom i konačnom“.

Ta je teza da je „bitak zapravo racionalni aparat“. Ovo je zastrašujuća i demonska teza, ali je cijelo moderno doba pokazalo samo učinkovitost aparata. Ne može se živjeti autentično, može se samo svjedočiti u aparatu. Nadalje zaključuje „i mir je i rat je, odnosno nema ni mira ni rata i za sada nema nikakva izgleda za ostvarenje bilo jednog ili drugog“, te nastavlja: „U međuvremenu se počinje oblikovati nužna sleđenost... strah od promjena“, a ono odražava „srednjovjekovnu sleđenost ideja, sofističku skolastiku, strogi vanjski kastinski sustav, činovnički teror, inkviziciju (koju zovu zaštitom države), labirint složenih obrambenih sustava... najvažnije je valjano se bojati.“ Ova ideja straha, tjeskobe, ona postaje glavni način kako se odurnost sustava odražava na čovjeku.

Konačno, Hamvas završava ovu opservaciju (ili, bolje rečeno, ostavlja je otvorenom) s Androginom i fragmentom Logike Jedinstva, gdje je u biti i jedno i drugo opisivanje stvaranja unutrašnjeg jedinstva, cijelosti, cjelovitosti, nasuprot fragmentaciji.

180

objava po povratku iz crne šume

Ono što je zapravo najvažnije u ovome opusu (namjerno kažem „opusu“) naglasio bih kao eshatologiju. I to jedinstvenu, posve otvorenu, „predajnu“ objavu, ponovljenu objavu čiji smisao ljudi zaborave, izgube ga u „protoku vremena“ jer nikada ne zažive u objavi već padnu (zbog inercije, lijenosti) u pospanost i nebudnost. Stoga sam posve svjesno izbjegao povlačenje paralela, izgradnju sustava, povezivanje s filozofijama, ontologijama, orfikama, kabalama, psihologijama, školama i učenjima, povezivanje s kršćanskim naukom, povezivanje s biografskim činjenicama patničkog života (za koji smatram da sam Hamvas nikad nije smatrao „patničkim“, nego više autentičnim u datom vremenu), literarne i književne utjecaje djela koje je čitao i prevodio... Hamvas je sve to u jednome, i ništa od toga. Hamvas je barem prepoznao Kralja svijeta, ako to nije bio i on sam.

Nije li nakon čitanja njegova djela posve jasno da je umjetnost, da je književnost, da je jedan Kamov, Kafka, Joyce, da je onaj nerazumljivi slikar, da je onaj čudak, lud čovjek, onaj s ruba, svatko istovremeno nositelj autentične istine ljudskoga bitka zatrpane, prikrivene, obezvrijeđene navodno pravim životom, pravim sustavom, sigurnošću, pripadanjem automatu, pripadanjem stroju. Nije li dostojan da se postave prava pitanja? Jer neke stvari jednostavno odzvanjaju u nama bez suvišnih objašnjenja, štoviše, često i suprotno našim prividnim uvjerenjima, e da bi nas podsjetile na to tko smo stvarno i što je naš pravi smisao.

181

milan zagorac

Kralj Isus88

Roberta Gravesa poznavao sam isključivo kao autora (novo) povijesnih romana i to ponajprije preko planetarno poznatog Ja, Klaudije. Iako nisam sljedbenik te žanrovske odrednice, ovaj mi se naslov ulančano povezao s Krasznahorkaijem o čijem Ratu i ratu slijedi novi podnaslov, a nekako se nastavlja na Hamvasa (također dogodilo se i djelomično motivsko preklapanje, iako je riječ o posvema drugačijim knjigama; naime Izaijine riječi „Prezren bješe, odbačen od ljudi...“ lajtmotivi su Rata i rata i Kralja Isusa), štoviše, učinilo mi se izuzetno važnim povezati ovu veliku ljudsku priču odnosno temeljnu dramu kršćanske civilizacije (ne samo kršćanske već i cijele abrahamske civilizacije) o kojoj govore sva trojica autora.

Drama o kojoj je riječ je, jasno, kod Gravesa temeljena na poznatim sinoptičkim evanđeljima (Marko, Matej i Luka), to jest ne samo na kritičkome stavu prema programatskom Ivanovom već i na brojnim esenskim (zacijelo i kumranskim svicima s Mrtvoga mora koji su u vrijeme pisa­ nja ove knjige autoru moguće već bili poznati), koptskim, aleksandrijskim, gnostičkim, farizejskim, zelotskim i inim uvidima, kao i na apokrifnim evanđeljima koja su tijekom političkoga ustanovljavanja kršćanske crkve izostavljena iz glavnog tijeka radnje te na beskrajnom sadržaju Staroga zavjeta. Naravno, roman Kralj Isus, objavljen 1946., poklapa se i s kompliciranim palestinskim vremenima približno u zadnjim godinama britanskoga protektorata i na neki način najavljuje nastanak Države Izrael. S obzirom na Gravesove političke kontakte koje ni ne skriva u pogovoru knjige, nema tu nikakve proročke riječi, već je više riječ o dobroj upućenosti u geopolitičku dinamiku u njezinom srcu moći.

182

objava po povratku iz crne šume

O čemu se u ovome romanu radi? Kako sam već spome­ nuo, riječ je ponajprije o Isusu Kristu odnosno o Ješui Ha Nocriju, Isusu iz Nazareta, kao važnoj ličnosti kompleksne židovske povijesti u doba brojnih zelotskih, makabejskih, saducejskih i farizejskih sukoba kao i velike imperijalne moći Rima koja se proširila i nastojala održati i u rascjepkanoj židovskoj zemlji. Graves posve ulazi u izravan sukob s dogmom o bezgrešnom začeću (što ne znači da negira bezgrešnost odnosno nevinost začeća, no nije baš toliko uvjeren u sam čin božanske volje na taj način) jer je Isus, što je židovski narod i očekivao, izravan potomak Davidove loze po majčinoj liniji, a samim time je i legitimni nasljednik izraelskoga trona. Istovremeno ova knjiga postaje priča o moći, štoviše, o borbi za moć i konkretno prijestolje, iako bi točnije bilo reći o strahu da uzurpatorska vladarska loza mora ustupiti prijestolje pravome kralju.

Ipak, Isusov je put, školovanje, izučavanje vjerskih tekstova, upućenost u tajne nauke i doktrine toliko opsežna da postaje zapravo prijetnja dogmi, prema kojoj se on, kao pravovjerni Židov, ne želi ni na koji način ogriješiti. Duboko vjeran i ponizan sluga Božji sada je navjestitelj Kraljev­ stva nebeskoga, koje, da stvar bude gora, biva shvaćeno kao Zlatno doba koje će se ostvariti sada i odmah. Isus nije čudotvorac ni mađioničar, on je psiholog puka, on je mističar, posve eksplicitno rečeno čak i visoki upućenik, adept najvišeg stupnja, ali i realist. On je čovjek koji je punokrvan u svim dimenzijama, uz ekstremni asketizam i odricanje od ženina grijeha (žena svojom plodnošću stvara nove ljude koji su novi grijeh i tako dalje) te, putujući izraelskom zemljom, naviješta dolazak samoga Kraljevstva nebeskoga kao konačnog ostvarenja izraelske čežnje za domovinom, ugovorenom sa samim Jahvom u Svetome savezu.

Isus nije ni lukavac ni hvastavac, on je gotovo naivan mudrac, ali preplašen i premoren svojom misijom, koja je postala veća od njega, koja od njega zahtijeva i konačnu 183

milan zagorac

žrtvu ne bi li se proročanstvo obistinilo i doseglo opće spasenje i otkup grijeha nezreloga čovjeka. Nije popularan, ali je nadonosan, nije svima drag, ali ima onu moć koja u teškim vremenima ljudima treba. Nije okružen ni hrabrima ni smjelima, štoviše, učenici su sve samo ne hrabri, smjeli i posve vjerni. Juda je najvjerniji, njegov je križ najveći, on je dobio zadatak koji nadilazi njegove sposobnosti, nastojeći ga zaobići, ali je usud takav da ga upravo on dosljedno dovede tamo gdje je i morao. Isusovi su zaštitnici u najvišim redovima farizeja, ali nisu javno otkriveni, njihov je plan za njega nešto posve drugo od onoga što on vjeruje da je plan za njega. Štoviše, poznati susret Isusa i Pilata djeluje kao susret iskusnoga i pokvarenoga pragmatičara i nevinog chrestosa (tj. budale). Pilat nakon što utvrdi njegovo istinsko nasljedno pravo na židovsko prijestolje daje nemoralnu ponudu koja se ne odbija, ponudu kojom će Isus riješiti rimske probleme s brojnim frakcijama i konačno Jeruzalemu donijeti dugotrajni mir, no Isus kaže da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Dosljedan je u misiji spasenja čovječanstva koje je moguće postići samo vlastitom žrtvom na križu odnosno na drvu, na stablu. Osim što na tom čovjeku nije našao nikakve krivnje, nakon što ga je dva puta ponudio spomenutom nemoralnom ponudom, Pilat pere ruke i prepušta ga sudbini muke i smrti na bagremovom križu.

Graves je zaista u smislu dogme ušao u brojne kontroverze, ali u smislu novoga pisanja i razumijevanja jedne univerzalne ljudske teme, daleko nadrastajući sam okvir novopovijesnoga žanra. Nema ovdje prostora improvizacijama, vješto interpolirane povijesne činjenice iščitavaju se iz dijaloga i pripovijedanja, gotovo fascinantna erudicija samoga autora dovodi u pitanje radi li se ovdje „samo“ o književnome djelu ili o romansiranoj formi povijesnoga istraživanja na samim izvorima kršćanstva, u „pupku svijeta“, a da pritom ni jednoga časa ne pomislimo kako čitamo neko apokrifno evanđelje ili disertaciju.

184

objava po povratku iz crne šume

Dakle temeljno je pitanje: što je istina? Istina je zamagljena, a spoznati je možemo samo svojom intuicijom koja nas opet vraća na već Krasznahorkaija i na Izaiju. Krist (christos – pomazanik) onaj je koji se pojavljuje u bilo kojem vremenu, on nije određen ni danom ni satom, on je legi­ timni (na)slijednik i moći i kraljevstva. I stoga on postaje prijetnja uzurpatoru, prijetnja je lažnoj moći te onima koji su se prikrali i ušuljali na tron. S druge strane, Krist Kralj navjestitelj je novoga čovjeka, novoga vremena i nove misterije. Tu, na tom važnom mjestu prijeloma duhovnoga i materijalnoga, na ovoj nevidljivoj, ali postojećoj granici, ostaje temeljno pitanje otvoreno do današnjega vremena.

Nije nimalo nevažna ona strašna, mučna istina: Oče, zašto si me ostavio? Ostaje sumnja je li čovjek onda, danas, sada, sutra, uopće spreman za takav skok, kvantni skok iz sirove moći u suptilno Kraljevstvo nebesko.

Moram priznati da mi ova knjiga predstavlja značajan novi uvid ne samo u pisanje Roberta Gravesa nego i u tematski prilično zrakoprazan prostor ovakve eshatološkoegzorcističke literature u nas, literature koja samom temom postaje i kolektivno bitna i koja kao takva ima onu moć koju partikularne, male, svakodnevne literarne istine teško mogu postići.

185

milan zagorac

Evanđelje po Korinu89

Raj je tužan (Rat i rat) Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut.

A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše.

Poput ovaca svi smo lutali, i svaki svojim putem je hodio. A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju. Zlostavljahu ga, a on puštaše, i nije otvorio usta svojih. Ko jagnje na klanje odvedoše ga; ko ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih. (Izaija 53, 3-7 ) Poezija i sjene, rekao je ponovno glasnije, i postavljanjem pitanja samo je želio shvatiti činjenicu da postoji jedan način bivanja nezavisan od povijesti, nešto što, na svoj način, negira ono, točnije govoreći, sadašnju verziju povijesti, verziju koja je pobijedila potajno, i to je bila ta stvar sama za sebe, postojanje plemstva, velikog, transcendentnog što je važno, jer je jedino to bio koncept onoga što je bilo plemenito, što je bilo transcendentno, što je bilo zaista veliko, što je zaista bilo moguće definirati, odnosno može se definirati kao antiteza ove verzije povijesti, izvanredan razlog da je to bila jedina plemenitost, veličina i transcendentnost čije postojanje nije moglo biti proizvod ovakvog povijesnog procesa zato što povijesni proces, rekao je Korin, ne zahtijeva ništa od ove vrste, zato što je postojanje ovakve stvari posve ovisilo od uspostavljanja plemstva kao koncepta, a to pak zahtijeva bolje uravnoteženu vrstu povijesti koja bi došla u biće, a koja je bila sve nužnija kako povijesni proces ne bi uzeo apsolutnu ulogu kao što je ima sada, ulogu koju uzima sada, jer, tragično, nedostaje mu koncept plemstva, zarobljen u labirintu vulgarne svrsishodnosti, labirintu koji je dužan karijeri na nesmetanosti, tako je njezin trijumf perfektno vidljiv

186

objava po povratku iz crne šume

sam po sebi, kao svjedok svojih ogavnih roditelja, kojima je ostao dužan, u labirintu poliranih trofeja svoje pobjede sve dok nije stigla do svojeg stanja nezamislive perfekcije.

(Izaija je došao, preambula u obliku pogovora američkom izdanju knjige Rat i rat)

Nije mi lako započeti govor o knjizi Rat i rat suvremenog mađarskog književnika Laszla Krasznahorkaija, na rubu naslova „živućeg klasika“ kako ga se često kreditira u inozemnim književnim rubrikama, a čija je knjiga, što više reći, neka vrsta književnoumjetničke Objave i to u naj­ pravijem smislu te riječi, evanđelja po Korinu, glavnom junaku-antijunaku ove priče u kojoj, prateći dugu, gotovo neprekidnu rečenicu uz bezbroj idiosinkrastičkih izraza, u tri plana i četvrtom koji nije eksplicitan, ali jest, imanentan je i pisac ga je itekako bio svjestan, jer ovdje se ne može govoriti o autoru koji nije upućen, ne zna, nema pojma, nabada, naprotiv.

Najlakše bi bilo reći „ovo je nova verzija“ Majstora i Margarite (točnije Bezdomnog, Wolanda, njegove družine pa i samoga Ješue Ha Nocrija i Poncija Pilata), Levijatana, ovo je nova verzija Kafkine Amerike, literarna verzija li­ kovne avangarde, napose one američkog apstraktnog ekspresionizma (živo trzanje pred očima Jacksona Pollocka i melankolija velegrada jednog Hoppera) i kasnijih refe­ renci poput Marija Merza i njegovih instalacija u prostoru i vremenu, odnosno, točnije rečeno, izvan prostora i vremena. Točnije rečeno, ova je knjiga upis izvan vremena u bezvremenju, u dubinski smisao iza simbola koji su tek putokazi, ništa više, a koje nam je ponekad jako teško, gotovo nemoguće shvatiti, knjiga „kraja vremena“, neka vrsta suvremene apokaliptike koja će prizvati literaturu od gnostičkih spisa iz Nag Hamadija do današnjice.

Prva linija radnje je ona koja prati arhivista dr. Györgya Korina na njegovom putu od Gyüle u Mađarskoj, točnije 187

milan zagorac

arhiva koji je napustio, ostavio, kao što je ostavio i stan, kuću, dom, obitelj (na 44. rođendan shvaća da je sve besmisleno, odnosno da sve što zna nema nikakva smisla), nakon što je otkrio tajnoviti rukopis u spisu obitelji Wlassich, a za koji nije mogao utvrditi ni autorstvo, ni vrijeme nastanka, ni cilj, odnosno smisao.

Korin kreće na put, i to bi samo po sebi bila tek neka pikareska do New Yorka, posve eksplicitne Kule babilonske, ulazak u utrobu zvijeri, da nije napisana u obliku pripovjedačeve glosolalije koja prati unutrašnja zbivanja samih antijunaka, na kojoj je Korin govorio o svojoj objavi ljudima koje je dirnuo ili koji su ga prebili ili opljačkali, ne bi li napokon stigao u taj New York, centar svijeta, i tamo učinio ono što je morao, smjestivši se kod izluđenog, zaluđenog pjesnika-prevoditelja Sarvaryja, kako se u knji­zi na jednom mjestu kaže Szarvarija, a što bi značilo Govnarovića i njegove ljubavnice, nesreće, još jedne prebijene, zlostavljane izgnanice koji, igrajući se velikog kriminalca na kraju stradava kao kriminalac, e da bi konačno Korin, uz pomoć još jednog „čudnog umjetnika“ (definitivno mefistofelevski lik) koji po cijelom gradu, a i svojem stanu ostavlja lutke iz izloga, dospio do muzeja u Schaffhausenu gdje se čuva veliko djelo, opus magnum Marija Merza i tamo konačno završio cijeli svoj posao: Objavu.

Naime, Korin svoje saznanje odlučuje objaviti, ali ne svijetu, nego bezvremenju, na Internetu, u ovoj vrsti noosfere u kojoj je dostupna onima koji je traže, jer je mnogi neće biti u stanju shvatiti, mnogi koji su za razliku od njega neprožeti ovom objavom, ovim sadržajem, ovim smislom koji je istovremeno i užasavajuć i divotan. „... rukopis koji ga je toliko ushitio da je smatrao da ga i ne može zadržati poput običnoga lopova, nego da ga poput neke druge vrste lopova treba staviti na znanje čitavome svijetu, ali ne današnjici, koja upravo gubi svako dostojanstvo potrebno za takve stvari, niti budućnosti, koja će ga izgubiti poslije, niti prošlosti koja ga je već odavna izgu188

objava po povratku iz crne šume

bila, već treba staviti na znanje vječnosti da to tajanstveno djelo postoji...“;

a to može biti učinjeno samo u Americi, u New Yorku, iako još uvijek nesvjestan razloga zbog kojeg je bio dostupan ovoj milosti: „... u njegovu je slučaju riječ o nečemu sasvim drugom, igrom slučaja o tome, da kad je sve to počelo poprimati oblik u njegovoj glavi, tada ga je strašna milost sudbine, kako da to kaže, reći će to ovako, rekao je, učinila sretnim nalaznikom, i od tog trenutka on više nije bio čovjek predodređen za smrt... nego sretni nalaznik, lik sličan onome koji, prigrlivši već smrt, jednog dana nešto radi u vrtu, sadi, okopava, plijevi, i najednom se u zemlji nešto zazlati... a njemu se dogodilo upravo to, neizravno, naravno, neizravno, ali je on isto tako nešto našao... slučajno je iskrsnuo rukopis kojemu nisu niti će ikada biti poznati ni izvor, ni vrijeme nastanka, ni autor, ni, a to je najneobičnije,... cilj...“

Druga je linija radnje sam rukopis koji Korin pažljivo, s „pažnjom stručnjaka“ unosi u svoj „hompage“: u jednom trenutku povijesti na obalu su izbačena četiri lika ime­ nom Kasser, Falke, Bengazza i Toot te još jedan među njima, Mastemann, Gospodar mačaka, (Mastema, demon koji ispunjava Božju želju za iskušavanjem čovjeka, kasnije ga prepoznajemo u Sadašnjosti kao Gospodara lutaka kada se pojavljuje kao mladi umjetnik koji jede šećer i ne hrani se ničim – aluzija na Belzebuba?). Ta se četiri lika (u biti dobronamjernika, nikako ne nekih zlogukih demona) pod gospodstvom Mastemanna (sve moćnijeg što je strah čovječanstva veći, sve privlačnijeg i sve većeg i snažnijeg) kreću nelinearno poviješću stalno pokušavajući čovječanstvu osigurati sigurnost, e da bi ta sigurnost posta­ la zapravo uvijek ugroza, sigurnost kao trajna čovjekova opsesija koju jednostavno nastoji nadrasti, šireći se preko granica nepoznatoga, u nesigurno, da bi tamo bio opet izložen nesigurnosti. Njih su četvorica u biti neka četvorica jahača apokalipse, neke nesvjesne slutnje kraja, kolapsa, 189

milan zagorac

a Mastemann stalno stvara nove i nove situacije sve do prezasićenosti današnjeg New Yorka: Kreta, granice Europe, tornjevi koelnske katedrale, Venecija na otocima, Hadrijanov zid, prelazak Atlantika, novi Babilon i Rim, pupak svijeta, koji nestaje u prestanku povijesti. Čovjek je stalno izložen pogibelji unatoč sve većim i većim mjerama sigurnosti, pa se, dakle, ta udobna sigurnost izvrće u nesigurnost, sigurnost postaje izvor nemira, nemir bazično označava čovjeka koji je izgubio svoju pravu vezu s pravim izvorom, pleromom, a postaje sve više rob vlastitih simbola koji bi ga trebali štititi. Stoga ne stoji opozicija Rat i Mir, jer Rat je odavno postao Mir i obrnuto, rat je stoga rat, zato i naslov Rat i rat. Rat je nemir i rat je borba protiv nemira.

Spasenje je izvan povijesti.

Tu me, osobno, roman poziva na novo čitanje Hamvasa, i dok je Hamvas Objava sama po sebi, ovaj je roman Evanđelje, redigirana i literarizirana verzija puta Čovjeka prema Spasenju. Čovjek je udaljen od svoje biti, čovjek ne živi više u blizini Boga, nego u blizini utvare, mašinerije, onoga što će s vremenom nestati, što je podložno kvare­ nju, što je podložno povijesti. Parafraziram jednu rečenicu: nestankon čovjeka, odnosno povijesnog čovjeka, nestaje i nemir, odnosno mašinerija koja ga čuva od nemira.

Ima Korin rješenje za to: to je objava na Internetu. I nakon toga može mirno pucati u svoju glavu jer je svima doznačio konačnu istinu.

Ludo, zar ne? Lud je i Korin, ludi su i ljudi oko njega, ludilo je opće stanje duha, stanje uma, mesmeriziranost civilizacijom i poviješću.

Unatoč popljuvanosti, razvaljenosti, bijedi, unatoč ono­ me što bi bilo nazvano egzistencijalnim dnom, Korin svoj naum ostvaruje, jer njegovo je da „ostavi sve i pođe njegovim putem“, iako nije baš siguran ni tko je On, dakle, autor objave, ni koji je to njegov put.

190

objava po povratku iz crne šume

Rješenje se krije u samome rukopisu, u ideji ljubavi i revolucije svijeta, no ona je već pokušana, ona je čista kristološka ideja koja je svaki puta izvrnuta, svaki puta korumpirana: „...potom je Kasser nastavio svoje razmatranje o čistoj, potpuno čistoj ljubavi, the clear love, i to, dodao je, samo o njoj, odnosno, nije pričao o ne potpuno čistoj ljubavi, potpuno čista ljubav o kojoj je on govorio bila je najdublji i možda čak jedini plemeniti oblik otpora, resistance, jer samo je kroz tu ljubav čovjek postajao savršeno, bezuvjetno, svim svojim bićem slobodan, a time je, naravno, postajao i najopasniji za vlastiti svijet, tako je, nadovezao se Falke, ako na taj način razmišljamo o ljubavi, onda je jedino čovjek ispunjen ljubavlju bio opasan čovjek, on je bio taj koji je, iskreno se zgadivši nad laži postao nesposoban lagati, i koji je najviše osjetio uzbunjujuću razliku između vlastite, po prirodi čiste, ljubavi i, po prirodi nečistog, reda svijeta, budući da po njemu ovdje čak i nije riječ o tome kako je sama ljubav predstavljala savršenu slobodu, the perfect freedom, već o tome da je u ljubavi, upravo u toj ljubavi, za čovjeka bilo najneizdržljivije ako nije bio slobodan, što je naposljetku isto ono, samo drugačije formulirano, o čemu govori Kasser, u svakom slučaju, ponovno je preuzeo riječ Kasser, sloboda koja je potjecala od ljubavi, od svih stvorenih ljudskih stanja bila je ono najvišeg reda, ali kako je neobično, rekao je, što je ta sloboda istodobno bila svojstvena isključivo ljudima osuđenima na vječnu samoću, odnosno da je ljubav bila jedan od najtežih aspekata samoće, te se na taj način nikako nisu mogli ujediniti oni milijuni ljubavi, oni milijuni otpora, dakle, milijuni iskustava neizdržljivosti svijeta koji postoji u opreci s idealnim, zbog čega posljedično taj svijet nikada i ne bi bio mogao preživjeti svoju prvu korjenitu revoluciju, jer upravo bi do toga došlo...“

Treća linija je izvanliterarna: naime, stvarno postoji web stranica www.warandwar.com, no, sadržaj nije dostupan, naime, radi se o maloj intervenciji autora u izvanliterarni kontekst, već samo objava:

191

milan zagorac

„Not Found The requested URL / was not found on this server.

Additionally, please be informed that this home page service has been called off due to recurring overdue payment. Attempted mail deliveries to Mr. G. Korin have been returned to sender with a note: address unknown. Consequently, all data have been erased from this home page.“

Također postoji Breughel, slika Kule babilonske, postoje ljudi koji su dio povijesti jer drugo ne znaju, tako su formatirani, i postoji Mario Merz, odnosno muzej u Schaffhauesnu u kojem knjiga i završava, s pločom na kojoj piše „Ova ploča označava mjesto gdje se György Korin, junak romana Rat i rat Laszloa Krasznahorkija, upucao u glavu.

Tražeći koliko god je mogao, nije uspio naći Izlaz“.

Ne znam, samo pretpostavljam, da je autor ovime htio poslati poruku da je njegov roman upravo to, objava koja ne služi samo kao literatura nego kao djelo koje ima pipke, ruke, grane, korijene u stvarnosti, u ovome što mi perci­ piramo i prihvaćamo kao stvarnost i kao nužnost.

Ova je knjiga zapravo možda i finalna točka one potrage koju sam započeo u tekstovima na temu može li knjiga, umjetnost, Objava, može li to, dakle, zaista mijenjati čovjeka, štoviše, može li to upravo magijski, alkemijski, na čaroban način utjecati na nas da se priklonimo nečemu što nije tvrda materija, dokaz, stvar, nego da se prepustimo nečemu što ne razumijemo, a ako pokušamo razumjeti, izložit ćemo se riziku otpadanja, ispadanja, izlaženja iz matrice, bivanja ludim, upravo to, jer temeljno nerazumijevanje svijeta i jest u našoj uvjerenosti da sve razumijemo.

Rat i rat je, ako ništa drugo, ona točka kod koje će dovoljno senzibilizirani čitatelj zastati, zapitati se, postaviti pitanja koja do tada nije ni mogao ni želio postavljati, ona koja je možda smatrao jednostavno bespredmetnim, ona o umjetnosti kao posljednjem utočištu plemenitosti, plemenštine, onoga plemstva koje tako nedostaje, koje je 192

objava po povratku iz crne šume

toliko izvrnuto i preokrenuto u našoj civilizaciji da je postalo ruglo samoga sebe. Četvrti plan bio bio, krajnje sažet: „Umjetnost je Objava, Objava je Istina“.

Znam da mnoge stvari nisam ni dotakao u ovome tekstu o knjizi Rat i rat, no reference su toliko brojne, toliko se rizomski granaju, toliko je enkodiranih sadržaja, da bi za to bila potrebna oveća enciklopedija, no tada opasnost postaje opet sve gora: svaka stvar koja je stavljena u arhive, u ladice, u postojeće police, u kutije, postaje samo dio materijala kojim se suvremeni Moloh hrani, samo jedna nova inspiracija „onoga koji nas stavlja na kušnju“ mjesto da nas odvede put ultimativne slobode.

Stoga je Korinov čin ujedno i proročanstvo svijeta. Nema izlaza s ove strane. Izlaz je transcendentan.

193

milan zagorac

Dva kratka blinka o sudbini čovjeka u današnjem trenutku

Jednog dana, spontano, čekajući bus po povratku s posla, dok je rominjala dosadna riječka kiša i dok sam se veselio popodnevnom pijenju kave s Tamarom i čitanju Maxa Blechera (vidjeti Dodatak 12.), dogodila su mi se dva, pa usudio bih se reći prosvjetljujuća bljeska nekog uvida koji se ne događa nikada namjerno već uvijek iznenanda i po mogućnosti na krivom mjestu. Tiču se kako mene osobno, tako i ljudi oko mene, tako i svega što nas okružuje. Oba sam u razmaku od nekoliko dana zapisao i zaista me razveselilo koliko je ljudi odlučilo svojim komentarima sudjelovati u razgovoru o tomu. Da se razumijemo, nisam ja nikakav općepoznati i općepopularni javni lik s desecima tisuća sljedbenika, radije bih sebe svrstao u neku kategoriju nepopularne popularnosti, pa tim više smatram da su ove riječi bitne za današnje vrijeme.

Dakle, navodi su sljedeći: „Dopustite mi jednu malu opću primjedbu: melankolija,

depresija, osjećaj da je blizu kraj (svijeta, vremena) – pa to je pravo življenje Weltschmerza! To je iskaz kolektivne čežnje za krajem jednog vremena, znači brisanjem njegovih dugova i pogrešaka i neizravno iskazana želja za novim početkom. Nije to samo u nas, to je svugdje, to je diljem cijeloga svijeta, to je želja za poništenjem prethodnoga da bi se čisto moglo krenuti od nule. To je bježanje u prirodu, to je odricanje od tzv. komfora današnjeg vremena, to je strah od tehnologije i mašinerije... to je duboko u nama i ničim se ne da poništiti... nikakvim lijekovima niti spinovima niti društvenim inženjerinzima. Čovjek čezne jer nadrasta, ali se istovremeno i boji jer zna što napušta, a ne zna čemu ide.

194

objava po povratku iz crne šume

Živimo u općem vremenu apokalipse, znači otkrivenja, revelacije, skidanja oznake tajnovitosti sa zavjereničke sadašnjosti. A to se manifestira kao grčenje.

Breton je bio u pravu: ljepota će biti samo ako će biti grčevita. To je profetička misao 20. i očito još više 21. stoljeća.“

Nekoliko dana poslije napisao sam drugu izjavu: „Dozvolite mi i drugu misao, a tiče se čovjeka u današnjem vremenu. Ne može se ispraviti svijet tako da se mijenja mašinerija koja je već zaribala. Znači, ništa se ne događa s revolucijama, prevratima, niti zaštitničkim mehanizmima koji štite od straha da se ne dogodi ovo ili ono. Današnji čovjek se stalno i stalno štiti od nekoga/nečega, limesi se stalno pomiču, ali strahovi ostaju. Paradigma današnjeg čovjeka je mašinerija i strah.

S druge strane, čovjek si ne može priuštiti pasivni kvijetizam, ne može ne sudjelovati, ne jesti, ne piti, ne ljubiti, ne raditi, sve to čovjek mora, ne bi li živio i činio jednu jedinu stvar koja mu je bitna – tražio vlastiti smisao. Ukratko, današnji si čovjek teško može priuštiti luksuz da sve napusti i pođe u osamu.

Ukoliko nema smisla, a ima sve materijalne preduvjete, on je neuspio. Ukoliko je u strahu, on je neuspio; ukoliko samo moli ili brblja filozofirajući ili šuti i odbija kontakt sa svijetom, on je neuspio. Čovjek je, kako god, biće na granici, biće koje unatoč ograničenjima mora tražiti smisao koji se manifestira upra­vo u ograničenjima.

Ako ga ne nađe, čovjek je propao.“

Ako ste čitali Malcolma Gladwella, odnosno njegovu megasvjetsku uspješnicu Blink! znat ćete o čemu govorim (pustimo sada na stranu kritičke sudove). Govorim o uvidima koji se u određenim uvjetima dogode, kada ih ni po čemu ne očekujete, kada ne postoji ni jedan vanjski razlog zašto biste o tome mislili, kada jednostavno nije potreban neki dovoljni materijalni dokaz ne bi li se o toj stvari 195

milan zagorac

uopće razgovaralo. A ovdje se ima razgovarati o koječemu, ponajviše o nama samima koji stojimo ovdje „na srcu zemlje probodeni zrakom sunca: a veče je već tu“, da iskoristim ovu Quasimodovu prenabijenu sintagmu.

Nadam se da ćete imati strpljenja za ovo moje izbjegavanje govorenja o nebitnom (koje smatramo bitnim) i govorenje o bitnom (koje smatramo nebitnim), ne bismo li bili spremni za iskorak iz dnevnoga, iz svakodnevice, iz njezine egzistencijalne tjeskobe i ulazak u jednu sferu koja jedina ima moć učiniti nas ljudima više nego što to jesmo.

196

5.

Na kraju

objava po povratku iz crne šume

5. Na kraju, koji je smisao svega toga

D

ragi čitatelji, zacijelo ste shvatili da ne želim iza sebe stvoriti galvaniziranu sljedbu koja ratuje protiv cijeloga svijeta, nego samo apeliram da mislite svojim dvama umovima: onoga srca i onoga razuma.

U međuvremenu je cijeli svijet poludio, cijeli se svijet polarizirao, cijeli svijet se okuplja u dvjema skupinama koje su vidljive i na našim forumima, portalima, na našim vijestima, u medijima, u onome što se eufemistički naziva „mekom silom“, no u stvarnosti je dio nečega što se naziva asimetrični i hibridni rat. On ne počiva toliko na vojnim pobjedama, koliko na oportunističkom korištenju svojih trajnih ili privremenih slabosti ne bi li se dobilo određene ustupke, ne bi li se dobilo pristranost javnosti, ne bi li se pridobilo one koji još nisu time svime umrljani, uprljani, upleteni kao u svoju navijačku skupinu. Prije nekoliko godina mislili smo da tome nije tako, ali danas znamo da jest: rat je u punom jeku, ali ga se ne naziva ratom, naziva ga se svakako, samo ne ratom, jer bi se time zaustavilo one protoke koji su u ovakvom asimetričnom sukobu sasvim oportuni.

Kome nije žao djeteta koje je poginulo u ratu? Kome nije žao starice koja je nastradala u nekom sukobu? Kome nije žao vidjeti jeziva smaknuća? Kome nije žao vidjeti obitelji ubijenih u rušenju aviona? Kome nije žao vidjeti poginule u nekom od gradova u kojima trenutno bjesne fronte rata koji ne zovemo ratom, ali jest rat.

Ipak, dok još nismo uvučeni u samo srce tame sukoba 199

milan zagorac

u kojem je neminovno opredijeliti se, jer teško možeš ostati neopredijeljen kada si na prvoj liniji, imamo prilike misliti o boljem svijetu. Štoviše, imamo obavezu misliti o boljem svijetu u kojem je naš um slobodan kao i naša djela kako bi činili bolje drugome i sebi, kako bi činili ono što je na korist šire zajednice, ono što je na korist još veće zajednice, konačno, cijeloga svijeta. Mi, iako mali, može se reći i nebitni kamenčići mozaika jednog društva, mi s našim jasnim, nedvosmislenim, mislećim i srčanim ja, mi takvi imamo i pravo i obavezu promišljati svijet kao bolje mjesto. Za to nam ne treba „manje demokracije“, kao što se ponekad može čuti, štoviše, često su upravo pozivi za manje demokracije zbog njezine neefikasnosti vrlo glasni, nego nam treba „više demokracije“, ali koja ne znači ispraznu galamu, vikanje u prazno, nego znači punu odgovornost za sebe i svoje bližnje, a samim time i za sve ostale. Više demokracije je sine qua non novoga vremena u kojem se može dogoditi upravo suprotno: u neefikasnosti demokracije pozivi za njezinim opozivom mogu voditi samo u krivom smjeru. Istovremeno, svaki oblik koji želi uma­ njiti ili isključiti emocije, svaki oblik društva koje je puritanski kruto i nemilosrdno u kažnjavanju, svaki je takav oblik pa makar bio i čuvar demokracije, njezin uništavatelj u samoj paradoksalnoj biti stvari.

Gledajući film naslova Equilibrium90 u kojem se pretpostavlja moderno totalitarno društvo u kojem su emocije i svi iskazi emocionalnog govora progonjeni i kažnjavani (dakle, ne samo politički nekorektan humor, čemu danas svjedočimo), ne bi li se time, na taj način spriječilo čovjeka koji ulazi u sukobe i ratove. Pa iako je film tek žanrovska zabava (dobro, nije samo zabava, ima tu i vrlo ozbiljnih poruka), ono što je u njemu bitno jest upravo to da je zdravo, dobro društvo moguće tek u jedinstvu emocionalnog i racionalnog, u njezinoj punoj ravnoteži, u ravnovjesju odnosa ljudskih emocija i ljudskog praktičnog uma, u spoju onoga što čovjek baštini kao relikte svoje 200

objava po povratku iz crne šume

biološke povijesti i onoga što čovjek tek postaje – biće koje nadrasta biološke zadanosti. To je ravnoteža jina i janga, to je ravnoteža onog čovjekovog dubokog procijepa između tijela i duha, između pojedinca i zajednice, između svijeta i sebe, između egzistencije i esencije, između onoga da je čovjek tek susjed bitka i da je istovremeno njegov puni baštinik.

Da bi se postigla ovakva ravnoteža, čovjek se mora znati odvojiti od svojih sklonosti, od onoga što ga privlači, od afiniteta, mora se moći/znati staviti u poziciju drugoga, mora postići silan napor ne bi li uspio barem dijelom doživjeti tuđe emocije i tuđe stanje duše, e da bi s punim plućima mogao reći, „da, ja to zaista razumijem.“ Posljednje je utočište autentične duhovnosti današnjeg svijeta koja je razumljiva većini zapadnjaka – umjetnost (vidjeti Dodatak 13.). A da bi umjetnost dobila svoje nužno mjesto u društvu koje je sve samo ne svjesno radikalnog bankrota kojem se približava, nužan je snažan glas i kritična masa koja može potaknuti, probuditi, pobuditi.

Takav svijet je tek pred nama.

Za sada, mi, ja, vi svi, trebamo više demokracije, više drugih mišljenja, više emocija integriranih u svakodnevnu svijest, više savjesti u odnosu na drugoga. Upravo je to ono o čemu govorim. I upravo je to naš najveći nedostatak, naša najveća briga, uzrok naše najveće patnje: nesposobnost da osjećamo drugoga i sebe, svijet oko sebe kao dio sebe. Taj je zadatak istovremeno i eshatološki i društveno nužan, mi smo svi u potrebi za njime, ne bi li se spasili i učinili ovaj svijet barem malo boljim mjestom. Sve ostalo je opasnost u koju možemo srljati i koja nas može dovesti do svekolikog kolapsa: ekonomskog, društvenog, civilizacij­ skog, ekološkog.

Ipak, ne staje sve na čovjeku ni na njegovim sposobnostima. Čovjek je možda embrionalno stanje više svijesti (vidjeti Dodatak 14.), neki nužni prijelazni oblik, neka vrsta 201

milan zagorac

koja je otvorila bitna i velika pitanja, a koja nas vraćaju na početak ove knjige: koji je smisao svega toga. To je čovjekovo i prvo i posljednje pitanje.

202

Dodaci

objava po povratku iz crne šume

Dodatak 1.

David Bohm i holokoncepcija

Prije nekoliko godina susreo sam se s tekstovima Davida Bohma, fizičara, filozofa, intelektualca krajnje širokog zahvata, neki bi rekli mistika i alkemičara, no ne vjerujem da je kojim slučajem živ da bi se složio s ovim kvalifikacijama bez borbe. Bez obzira na sasvim evidentno prijateljstvo s Jidduom Krishnamurtijem, Bohm je do kraja ostao vjeran matema­tici i logici, njezinoj, nama shvatljivoj inherentnoj biti, ostao je do kraja fizičar u čijem tekstu osim asocijacija i aluzija nema misticizma niti pojednostavljivanja, tj. banaliziranja „biti stvari“ u korist bombastične sljedbe koja bi ukrotila lajtmotiv i pretvorila ga u bezbrojne inačice teorije zavjere i holoaspekta svemira i svega „za početnike“ ilitiga „for dummies“. Dakle, ovaj je čistokrvni kvantni fizičar (doduše, izuzetno kontroverzan u mnogo čemu) napisao knjigu Wholeness and Implicate Order, odnosno Cjelovitost i implicitni poredak gdje je na najmanje 200 stranica obraz­ lagao matematičkim jezikom složenu strukturu stvarnosti a) bez Boga (o čemu niti ne govori) i b) bez materije kao temelja stvari (što je jasno kao dan da se više „materijalni dokaz postojanja materije“ neće naći), ali i c) s implicitnim poretkom koji je vođen „unutrašnjom nužnošću“ (nama nespoznatljivom) ujedno i pokretač stvari (ne demiurg, nego prije organizam), a koji se nama u svijesti ogleda kao manifestirani svijet, odnosno uvijeni poredak. Tek je u posljednjih stotinjak stranica (s)krenuo u „teoriju svijesti“ ili „teoriju uma“ kako se to danas kaže, jasno, s uvodom gdje i najavljuje o čemu će govoriti u samoj knjizi, te u ono što je nama najzanimljivije, što je bilo prije: svijest ili svijet.

Pa ipak, nije Bohm mistik. On je pravovjerni znanstvenik 205

milan zagorac

koji će tražiti čistu logičku osnovu, pa makar i ona bila utemeljena na samo još jednoj (prolaznoj) ideji (zacijelo je dobro poznavao i vedsku književnost, a čisto sumnjam da kao pravi školovani anglosaksonac nije čitao Joycea). On smatra da je došlo vrijeme kada se mjera svih stvari (znači postojanje tri fizike za tri reda veličine i tri sustava brzina – astrofizika/teorija relativnosti, gravitacija i kvantna fizika za subatomske „čestice“) mora dovesti u vezu, a što onda postaje „teorija svega“ i drugo, a proizlazi iz prvoga, da je je sve povezano kao organizam, a ne da se svijet/svemir sastoji od odvojenih čestica koje tvore golemi mehanizam. To konačno dovodi do ideje da vakuum svemira nije praznina već punina, suspenzija svih sadržaja, multidimenzio­ nalna pleroma/pneuma/brahman (čista gnoza) u kojoj u određenim „vrtlozima“ pogonjenim nužnošću nastaje ono što mi našim perceptivnim aparatom poimamo kao odvojene dijelove i djeliće. To je hologramska koncepcija. Ne u smislu holograma kao tehnologije koju neki neimenovani, ali svemogući Bog „oslobađa“ u prazan svemir, ne bi li se zabavljao s nižim bićima, već „holo“ kao sve, kao sveobu­ hvatno, svepovezano nasuprot sveprisutnoj fragmentaciji. Čak i u etičkom smislu, ovo otvara novu dimenziju odgovornosti. To otvara novo poglavlje, a odnosi se na činjenicu da samo promatranje uzrokuje promjenu stanja, odnosno da je samo promatranje, dakle svjesni čin, ono što djeluje, a ne bi ni po jednoj našoj racionalnoj spoznaji smje­ lo nikako djelovati, na stvari koje nemaju nikakve veze s promatranjem. Svijest postaje ključan dio priče. Još jednom kažem, to je knjiga koju će lakše čitati matematičari i fizičari (kvantni prije nego astro), filozofi, ali i laiku je jasno da je ovo paradigmatska knjiga jednog posve drugog, ujedno i vrlo konzistentnog prastarog razmišljanja koje odražava sukob na liniji ideja-materija, realizam-nomina­ lizam itd., a koja se prelama sve do danas i čini možda i najakutnije žarište nečega što će biti (obnovljena) znanost novoga doba, vraćena samoj sebi iz područja tehnologije u područje duhovnosti, iz područja svladavanja i negiranja 206

objava po povratku iz crne šume

prirode u područje razumijevanja prirode, iz fragmentiranosti u defragmentiranost, da ne nabrajam dalje.

U samoj knjizi nije povezana koncepcija Jungovog ne­ svjesnog i jastva s hologramskom koncepcijom, budući da su Bohmu posve poznate filozofske, gnostičke i sanskrtske, kao i budističko-hinduističke koncepcije, tim više što je tema ove gnoze upravo to: spoznaja o postojanju imanentne svijesti, imanentnog poretka koji se u našem trodimenzionalnom koordinatnom sustavu našeg perceptivnog i misaonog aparata (koji nije strogo lociran u mozgu, naime, Bohm je jako zainteresiran za ideju središta svijesti koje danas lociramo u mozak, no za koje je neurologija uočila da baš i nije samo tako u mozgu – svakako proučiti istraživanja s Karlom Pribramom) manifestira kao niz odvojenih pojava, dijelova i djelića kojima onda pridajemo veze. „Zamislimo sliku turbulentnih vrtloga u vodenoj struji.

Struktura i distribucija vrtloga, koji stvaraju neku vrstu sadržaja u opisu kretanja, nisu odvojeni od formativne aktivnosti toka struje, koji stvara, održava i konačno rastvara ukupnost strukture vrtloga. Tako je pokušaj da se eliminira vrtloge bez promjene glavne aktivnosti struje apsurdan.

Kada je naša percepcija vođena uvidom u značenje cijeloga kretanja, tada očito nismo niti skloni takvim uzaludnim pokušajima. Radije ćemo dobiti uvid u cjelokupnu situaciju, te pažljivo učiti o njoj, te otkriti koja je odgovarajuća akcija relevantna kako bi se ova turbulentna struktura vrtloga završila. Slično tome, kada zaista shvatimo istinu o jedinstvenosti misaonog procesa kojim se sada služimo, tada će nam taj uvid omogućiti promatranje, pogled, te konačno da naučimo o cijelom tom kretanju misli kao i da otkrijemo što moramo poduzeti kako bismo priveli kraju tu turbulenciju koja je bit naše fragmentacije u svakoj fazi života.“ (Wholeness and Implicate Order, preveo M.Z.)

Zapravo, ova usporedba misaonog sustava s vodenim vrtlozima slikovito objašnjava o čemu se radi. Sve su dakle ideološke, idejne, religijske, mitološke koncepcije, 207

milan zagorac

da ne nabrajamo dalje, samo određene koncepcije koje se stvaraju iz implicitnog poretka. Tu spada i ljudska sklo­ nost fragmentaciji svega, dijeljenju na „dijelove i djeliće“, na analizi i ponovnom sastavljanju, a da izuzetno teško (ili nikako) možemo prispodobiti složenu sintetsku stvarnost.

Vrtlozi mogu biti dominantni, mogu biti okamenjeni, a oni imaju svoje dodatne vrtloge, a svi su oni istovremeno sam sadržaj i sam eksplicitni izraz (manifestacija) implicitnog reda. Sve se odražava u svemu. Bohm upravo u fragmentaciji vidi najveći problem današnje misaonosti.

208

objava po povratku iz crne šume

Dodatak 2.

O Višnji Machiedo

Višnja Machiedo rođena je 27. ožujka 1940. u Zagrebu, gdje se školovala, diplomirala na Filozofskom fakultetu (1964.) francuski jezik i književnost i komparativnu književnost. Ostvarila je u to doba nekoliko zapaženih uloga u dramskoj sekciji Klasične gimnazije (Plaut, Hvalisavi vojnik; Eshil, Eumenide), te u predstavama Studentskog eksperimentalnog kazališta, npr. u Dundu Maroju, Ribarskim svađama (Goldoni), Kraljevu, Pustolovu pred vratima, Kartoteci (Roszewicz)... i, napose, u praizvedbi Krležina Adama i Eve. (Još kao apsolventica odslušala je dva semestra teatrologije na Sorbonni.) Zaposlila se kao konzultant za stranu literaturu (prvi u nas) u interna­cionalnoj knjižari „Mladost“. Upisala je i poslijediplomski studij iz komparativne književnosti, položila ispite, ali u nemogućnosti da se zaposli na fakultetu (ili tome slično) odustala je od magisterija, posvetivši se književnom prevođenju i kritici, uskoro u statusu slobodnog umjetnika. Boravila je dulje, sa suprugom Mladenom Machiedom, u Italiji, te je u više navrata bila na studijskim boravcima u Francuskoj (Pariz, Arles). Odgađala je zaseban obuhvat u knjigama svojeg esejističkog i kritičkog opusa, premda su već njezine antologije bile (zamalo polovično) osebujan spoj vlastitih odabira, kritičkih interpretacija i prijevoda. Prevodila je također za kazalište, priređivala radiodramske adaptacije i dramatizacije (s francuskog i talijanskog), kao i školska izdanja. Predmetom njezina interesa bili su po­vremeno i hrvatski autori: N. Šop i R. Ivšić, N. Fabrio, V. Gotovac, Z. Mrkonjić, odnosno kazališni redatelj V. Habunek. Prevela je na francuski manji izbor pjesama T. Ujevića i A. Šoljana... Nakon duge i iscrpljujuće bolesti umrla je u Zagrebu 23. veljače 2013. Dobila je više priznanja: Nagrada DHKP (1993.), Nagrada Grada Zagreba (1997.), Francusko odličje Viteza Legije časti (1997.). Nagrada Iso Velikanović 209

milan zagorac

(za životno djelo, 2010). Preneseno uz manje izmjene s autoričine osobne mrežne stranice http://visnja-machiedo.hostzi.com/bio.html

210

objava po povratku iz crne šume

Dodatak 3.

Celine i Putovanje nakraj noći

O romanu je napisano dosta kao i o samom autoru uz kojeg se, dakako, najviše vezuje kontroverza žestokog antisemitizma.

Navodim samo kratku referencu s Modernih vremena autora Dragana Juraka: Rat mijenja u Celineovu junaku sliku ljudskog roda. Čovjek postaje čudovište. Otkrivajući njegovu pravu prirodu Celine piše: „... ako se ikada vratimo, nećemo nikada zaboraviti, apsolutno nikada, da smo na zemlji otkrili čovjeka, građenog poput vas i mene, ali mnogo većeg strvinara nego što su krokodili i morski psi što plivaju, između struja, oko brodova s otpacima i gnjilim mesom koje će im sasusti u vodama Havane.“ Sva ta ogorčenost, paranoidnost i manija proganjanja, Celineovi su demoni u kojima su se mogli prepoznati i Hitler i Staljin.

Danas o Celineu, osamdeset godina nakon njegova literarnog debija, možda više govore njegovi obožavatelji i čitatelji, nego li sam roman. Puno je vremena prošlo, mnogo se toga dogodilo, mnogo raznih obrata, povijesnih i osobnih, mnogo je očiju prolazilo kroz „Putovanje nakraj noći“, mnogo ga je glasova pratilo – da bi se roman moglo čitati „učisto“, bez otisaka prstiju na njemu, što ih je ostavilo vrijeme, ljudi i događaji.

Celineov prvijenac odjeknuo je poput noćnog krika u džungli nakon kojeg slijedi bučna dreka i znanih i neznanih, i živih i mrtvih. Što reći kad se među njegovim obožavateljima našao i Staljin, a među njegovim cenzorima i Hitler. Takvu čitateljsku publiku uistinu je malo tko imao. ... Što se tiče Celinea, već je 1935. britanski kritičar William Empson izvanredno primjetio da je Celine „zreo za 211

milan zagorac

fašizam“. Tu je ocjenu mogao donijeti i na osnovu određenih psihopatoloških strujanja koja se nalaze u „Putovanju nakraj noći“. Koliko je bio u pravu pokazati će se vrlo brzo, kada Celine zapada u antisemitsko i antikomunističko bjesnilo, da bi s okupacijom Francuske potonuo i u kolaboracionizam. Naizgled, ništa to nije imalo smisla. A opet je jedno prethodilo drugom: izvanredna književnost luđačkim pamfletima, pobuna protiv buržoazije i malograđanštine – antisemitizmu. ... Među obožavateljima „Putovanja nakraj noći“ našao se i Sartre, zatim Roland Barthes, Claude Levi-Strauss, Jean Genet, Raymond Queneau, Simone de Beauvoir, Henry Miller, Joseph Heller, Jack Kerouac, William S. Burroughs, Ken Kesey, John Updike, Kurt Vonnegut, Philip Roth, Irvine Welsh... a Charles Bukowski, najbitniji pisac za generaciju formiranu osamdestih, napisati će da je Celine „najveći pisac u 2000 godina“.

Navodimo samo informativno: Louis-Ferdinand Céline (pravo prezime: Destouches) rodio se u gradu Courbevoie, nedaleko Pariza, 27. lipnja 1894. Francuski pisac i liječnik, za kojeg je Charles Bukowski izjavio da je „najveći pisac u posljednjih 2000 godina“, autor je „Putovanja nakraj noći“ iz 1932, po mnogima najvažnijeg francuskog romana nakon Proustova „Traganja za izgubljenim vremenom“ i jednog od najprevođenijih u svijetu, ali i virulentnih antisemitskih knji­ ga koje je objavljivao u doba okupacije i prodavao u desecima tisuća primjeraka.

Za suvremenog američkog klasika Philipa Rotha Céline je veći od Prousta, premda, da bi ga čitao, mora „potisnuti svoju židovsku savjest. Ali potiskujem je jer antisemitizam nije u središtu njegova djela“. Pred kraj rata pobjegao je iz zemlje, a Francuzi su ga osudili na zatvor i proglasili narodnim neprijateljem.

Nakon amnestije 1951, Céline se sa ženom vraća u Francusku i nastanjuje u Meudonu, gdje otvara privatnu ordinaciju. Žive vrlo povučeno, okruženi brojnim kućnim ljubimcima: psima, mačkama, papigama... L.-F. Céline umire u ljeto 1961, dovršavajući roman „Rigodon” (Gallimard, 1969).

212

objava po povratku iz crne šume

Ostala važnija djela: „Smrt na kredit“ (Mort a credit, 1936), „Vilinske čarolije za neki drugi put“ (Feerie pour une autre fois, 1952), „Za dvorcem dvorac“ (D’un chateau l’autre, 1957), Sjever (Nord, 1960). (http://www.mvinfo.hr/najnovije-knjige-opsirnije. php?ppar=9279 )

213

milan zagorac

Dodatak 4.

Mladen Urem i sinteza Rijeke na Kamovljevom tragu

Mladen Urem (Rijeka, 16. travnja 1964.) je hrvatski književni kritičar, publicist i urednik. Diplomirao je radiologiju na Medicinskom fakultetu (1989.), te hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu (1995.). U javnom životu pojavio se 1980. godine kao pjevač i gitarist novovalne punk-rock grupe Istočni izlaz iz koje će kasnije nastati grupa Ogledala. Zastupljen je u antologi­skim sintezama; Mala enciklopedija hrvatske pop i rock glazbe (grupa autora, urednik Siniša Radaković, 1994.), Hrvatski punk i novi val 1976-1987 (autor Vinko Barić, 2011.), 91. decibel – vodič rock’n’roll Rijekom (autor Velid Đekić, 2009.). O pojavi i djelovanju grupe Istočni izlaz (1980.1982.) pisao je Bojan Mušćet u tekstovima Val-Rival-Ri-val (Sušačka revija, 2001, god. 9, br. 36, str. 33-35) i Istočni izlaz – o riječkoj rock sceni (Sušačka revija, 2008, god. 16, br. 62/63, str. 23-26), Branko Kostelnik: Kako je počeo rock na Rječini (Riječki novi val. Izlazak glazbene antologije riječkoga novog vala zakašnjelo je priznanje najjačem rock gradu u Hrvatskoj, Jutarnji list, Prilog Magazin, str.

78-79, Zagreb, 2. siječnja 2008.) te brojni drugi autori.

Bio je urednik za književnost u listu Val (1985.-1989.), osnivač i glavni i odgovorni urednik književnog časopisa Rival (1988.-2000.) i Biblioteke Val – edicije autorskih knjiga (od 1987.). Suosnivač je filološkog časopisa Fluminensia (1989.), osnivač i glavni urednik časopisa za kulturu Sušačka revija (1993.-1995.) i glavni urednik časopisa Dometi (1996.). Objavio je Riječki krug redom (1987.), Pogledom u riječ (1987.), Janko Polić Kamov: Selected Short 214

objava po povratku iz crne šume

Stories and Poems (1997.), Dan velikih valova (proza i poezija Rivalova naraštaja s bibliografijom časopisa 1988.2000. i biblioteke 1987.-2001, koautorstvo s Goranom Ušljebrkom i Milanom Zagorcem, 2001.), Pavica Julija Kaftanić (koautorstvo s Borisom Zakošekom, Lovorkom Ruck i Igorom Žicom, 2005.), Southerly Thoughts and Other Stories (An Anthology of Croatian Short Stories by Ksaver Šandor Gjalski, Janko Polić Kamov, Miroslav Krleža, Vladan Desnica, Ranko Marinković, Slobodan Novak, Ivan Aralica, Ivan Slamnig, Antun Šoljan and Nedjeljko Fabrio; Selection

By Mladen Urem and Želimir Galjanić, 2005.), Janko Polić Kamov, Dora Maar i hrvatska avangarda (2006.), Janko Polić Kamov: Zwischen Fluch und Toleranz (2009.), Janko Polić Kamov & njegovo i naše doba: priručnik za čitanje Kamova 100 godina poslije (2010.), koautorstvo s Milanom Zagorcem.

Objavio je u inozemnoj i domaćoj časopisnoj periodici veći broj eseja i studija iz novije hrvatske književnosti, a poglavito istraživanja života i djela Janka Polića Kamova.

U suradnji s Dolores Čikić Oštrić i Borisom Zakošekom istraživao je genealogiju i biografiju Picassove muze, slikarice i fotografkinje Dore Maar (Pariz, 1907.-1997.) i njezina oca arhitekta Josipa Markovića (Sisak, 1874.Pariz, 1969.) za francusku kuću Andriveau iz Pariza i o tome objavio radove u Večernjem listu, Sušačkoj reviji, u pogovoru knjige Dora Maar – zatočenica pogleda Alicije Dujovne Ortiz (Zagreb 2004.), te u svojoj knjizi Janko Polić Kamov, Dora Maar i hrvatska avangarda (2006). Značajne podatke iz toga istraživanja uvrstila je u svoju knjigu istaknuta povjesničarka umjetnosti Victoria Combalía Dexeus.

Ipak, najopsežniji i najdublji doprinos u svom radu dao je na istraživanju života i afirmaciji djela Janka Polića Kamova. Na tu temu je objavio više desetaka zapaženih eseja u zemlji i inozemstvu ali je također i došao do značajnih otkrića iz njegova života te ih je publicirao u različitim medijima. Posebnu je pozornost posvetio prevođenju Kamovlje215

milan zagorac

vih djela na strane jezike, te su njegova djela prevedena na više jezika (engleski, talijanski, njemački, katalonski, kastiljanski, francuski...) sa značajnim odjekom u svijetu, tako da je već 2000. godine u milenijskom istraživanju „Recolection Used Books“ provedenom na internetu, metodom ankete na više od tristo američkih sveučilišta, s paralelnom obradom šest milijuna naslova različitih knji­ga i dvije tisuće knjižara i distributera u SAD-u i Kanadi uvrstilo je Janka Polića Kamova među 300 imena koja su obilježila tisućljeće. Također, objavljujući Kamova u raznim, svjetski uglednim časopisima i autorskim knjigama tiskanim u velikim nakladama u inozemstvu, Mladen Urem je u višestruko većem broju primjeraka objavio Kamo­va u inozemstvu nego što su sva njegova djela (uključujući i knji­ge napisane na temu Kamova) objavljena u Hrvatskoj.

Svojim radom na riječkim kulturnim temama afirmirao je međunarodni ugled grada Rijeke, daleko izvan granica svoje domovine. Kao pokretač i autor inicijative prevođenja i organizacije tiskanja Kamovljevih djela u inozemstvu, sudjelovao je u najvećem broju realiziranih prijevoda njegovih djela u inozemstvu. Suradnik je američkih, talijanskih i njemačkih časopisa za književnost Grand Street (New York), Partisan Rewiew (Boston), World Literature Today (Norman, Oklahoma), Corner (Oakland, Californija), LettereArtiScienze (Caserta) i Akzente (München) i drugima u kojima je objavio djela hrvatskih pisaca Janka Polića Kamova, Miroslava Krleže, Ive Andrića i Ivana Gorana Kovačića. Surađivao je sa znamenitim inozemnim piscima, urednicima, publicistima i povjesničarima, među kojima su Deborah Treisman (1971.), William Phillips (1907.2002.), Robert W. Bingham (1966.-1999.), Edith Kurzweil (1925.), Victoria Combalía Dexeus (1952.), Michael Krüger (1943.), Jean Stein (1934.), Alicia Dujovne Ortiz (1940.), Lucy Hughes Hallett (1953.), Carlota Caulfield (1953.), Suzanne Matczuk (1967.) i mnogi drugi. Objavio je gotovo tristo tekstova iz povijesti hrvatske književnosti i uredio više od dvjesto naslova knjiga i časopisa.

216

objava po povratku iz crne šume

Ovo je tekst koji sam objavio o njemu u knjizi povodom 30. godina rada. *** Bio je vrući lipanjski dan 2012. godine kada sam bio pozvan na svečanu dodjelu Nagrade Grada Rijeke Mladenu Uremu u HNK Ivana pl. Zajca za tu godinu, dodijeljenu za zasluge za promicanje Janka Polića Kamova u Hrvatskoj i svijetu. Mladenova supruga Jasmina, njezin otac te Mladenova majka uz mene predstavljali su krajnje odanu skupinu za podršku na ovakvom događaju – jasno, osjećao sam se sretan i vrlo pozitivno uzbuđen zbog prijateljeva uspjeha.

Taj bi mi dan ostao zabilježen u sjećanju možda upravo po toj vrućini, kiši koja se spremala te večeri i osjećaju kao da su neke stvari konačno sjele na svoje mjesto. Nagrada ide čovjeku za kojeg osobno mogu jamčiti da ju je zaslužio, no što, istini za volju, istovremeno doživljavam više kurtoaznom gestom, ne nužno i kao konac životnog djela.

U trenutku dodjele nagrade i poziva na pozornicu, na velikom su se platnu prikazivale Mladenove fotografije, neke iz starijih dana, neke novije i tada se dogodio onaj klik, trenutak kada sam shvatio da se ne radi samo o kurtoaznom činu dodjele nagrade: neke su fotografije govorile više od riječi, bio je to Mladen za radnim stolom, Mladen s djecom, Mladen s knjigama, Mladen kako piše, ili kako čita, i sve je to djelovalo tako autentično da sam po prvi puta shvatio da zbog bliskosti vrlo teško mogu sagledati značaj njegova djelovanja i rada, da mi je optika jednostavno drukčije ugođena pa se možda neke bitne stvari ne mogu vidjeti niti osjetiti. Slajdovi s njegovim fotografijama potakli su me da njegov rad pogledam iz perspektive drugoga, iz jedne nove vizure.

A taj je naš odnos, neka vrsta kreativnog prijatelj­ stva zaista već ušao u drugo desetljeće, štoviše, već nam se godinama šuljala ta činjenica nadopunjavanja naših „zmajskih“ karaktera koji su nam ponekad jednostavno onemogućavali međusoban uvid u ukupna djela. Iskreno, do toga dana, unatoč činjenici da sam s njime surađivao 217

milan zagorac

već godinama, nisam polagao posebnu pažnju na dimenzije njegova rada i općeg utjecaja koji je imao na gotovo tri desetljeća književne i kulturne scene Rijeke i tri različite generacije stvaralaca, iako sam ih bio svjestan. Kao da su bila podgurana ispod radara svakodnevice.

Mladena sam upoznao 1997. godine i od onda do danas surađujemo manjim ili većim intenzitetom na zajedničkim projektima, uvijek izvan strogog institucionalnog okvira, u okvirima relativne slobode koja, doduše, ne rezultira adekvatnim akademskim priznanjem, no ostavlja za sobom djela, štoviše relevantna djela i to ne samo iz područja toliko zazivane no još uvijek nepostojeće kamovologije, već i propitivanja puno šireg kulturološkog horizonta. I unatoč činjenici da su se naše profesionalne biografije ispreplitale već jednu cijelu punoljetnost, i unatoč činjenici da smo ostvarili niz zajedničkih referenci, međusobni su ogledi izostali, barem s moje strane. Kako bih bio iskren do kraja, Mladen je o meni napisao nekoliko internih recenzija, no u javnosti je naš književno-urednički odnos ostajao po stra­ ni.

Kao što sam rekao, ovdje se ne radi o odnosu koji je građen na temeljima institucionalne povezanosti. Nikada nismo zajedno radili u istoj ustanovi ako se izuzme ona rubno institucionalna pozicija Rivala. No tih je nekoliko ranih godina bilo dovoljno da se zajednički kreativno nadopunjujemo: od njegovih prvih uspjeha vezanih uz plasiranje Kamova u inozemstvu, preko niza otkrića poput putovnice u Državnom arhivu u Rijeci do onih skicoznih zahvata na rekonstruiranju veze Kamova i Dore Maar, što je tih dana izazivalo suzdržanost (ako ne i podsmijeh) kulturne javnosti, da bi svega desetak godina kasnije bilo „kanonizirano“ u katalogu venecijanske Mostre, odnosno izložbe posvećene Dori Maar. Svakako u naša zajednička djela, odnosno Mladenovo pisanje i opremanje fotodokumentacijom i moje redaktorsko interveniranje, pripada i rad na knjizi Janko Polić Kamov, Dora Maar i hrvatska avangarda te kasnija nadopuna, odnosno posebna knjiga, ali izgrađena na sličnom materijalu naslova Janko Polić Kamov, njegovo i naše doba posebno napisana povodom 100. obljetnice smr­ti riječkog književnog velikana. Onaj gotovo 218

objava po povratku iz crne šume

nepregledan niz članaka posvećenih ovoj temi ni ne spomi­ njem jer je krajem devedesetih i početkom dvijetisućitih on dosezao stotine jedinica tematskih tekstova, intervjua, osvrta i reportaža.

I upravo kao što je Mladenova pozicija u društvu uvijek bila rubno institucionalna, a drugom nogom u nezavisnoj sceni, tako je zapravo funkcionirao i Rival. Moje poveznice s Rivalom zapravo počinju u godinama netom prije njegova kraja, no svakako posebnog kraja. Osim što sam pomagao u uređivanju nekoliko posljednjih godišta, zajedno s Mla­ denom i Goranom Ušljebrkom, objavljena je knjiga Dan velikih valova – proza i poezija Rivalova naraštaja, s mojim tada zaista mladenačkim i pomalo entuzijastičkim uvodnikom.

I tako dolazimo do dvije nužne asocijacije koje se vežu uz Mladena Urema. Kamov i Rival. Obje podjednako važne, obje podjednako generacijski obilježavajuće, obje tako bitne za Rijeku i za Hrvatsku u cijelosti i obje pomalo na margini. I obje tako simbolički nabijene da je njihovo raščlanjivanje gotovo nemoguće, već suprotno, otvaranje puta sinteze. (...)

No vratimo se na snove.

Naime, intuicija, unatoč često vrlo detaljnom i mukotrpnom radu predstavlja jedini ključ koji može dovesti do rješenja misterija. Mladen je u tom smislu čarobnjak i svakako nezaobilazna figura jedne fin de siecleovske Rijeke, autor koji je sustavno vođen dokazima i suptilnom intuicijom uspio nadograditi nedovršene priče, rekonstruirati nedostajuće elemente, povezati ono naizgled nepovezano i stvoriti vrlo čvrstu teksturu onoga što danas prepoznajemo kao „Kamovljevsku Rijeku“. To je Rijeka koja kao svoje bitne odrednice ima kozmopolitsko porijeklo lučkoga i industrijskog grada s ugrađenim subverzivnim elementima simpatije za luzere, specifične kolektivne ljubavi prema temama koje su često na rubovima općeg interesa, ali koje za razliku od dominantnih matrica, uvijek nastoje ostati povezane sa svojim neposrednim izvorima i svojom okolinom, dakle, svijetom u cijelosti.

219

milan zagorac

Ne bih ulazio u spekulacije kako bi njegova karijera izgledala unutar uokvirenog sveučilišnog miljea, dapače, bojim se da bi rezultati tada bili manje vidljivi, ali i manje stvarni, no pozicija tog čvrstog i nepokolebljivog slijeđenja duha autora koji nas je napustio prije više od sto godina, kao i reevalucija njegove literarne oporuke manifestirana u neumornoj potrazi za kamovljevskim i Kamovljevim, za Mladena je bila ona čvrsta uporišna os u vremenima koja nisu nimalo jednostavna niti svediva na jednoznačne obras­ce.

Snovi su, baš kao što sam inzistirao u knjizi Janko Polić Kamov, Dora Maar i hrvatska avangarda, zacijelo i najvažnija nit za koju se intelektualac i može uhvatiti u svijetu nabacanih i nepovezanih, iskorijenjenih fenomena.

Mladen je time utjecao osobno na mene, formirajući u tim početničkim danima sve one postulate kojih se i danas držim a to su otvoreni duh, rad i rezultati. Bez obzira na vanjske manifestacije uspjeha ili neuspjeha. I, naravno, nepokolebljivo slušanje unutrašnjeg glasa koji vas vodi, koliko god to bio fluidan i neuhvatljiv pojam. U tom je smislu Mladen bio moj učitelj, mentor i profesionalni roditelj te je uz formalno obrazovanje koje sam dobio bio ona vanjska, neformalna grana koja me uvela u gotovo beskonačan svijet pojmova i disciplina koje su u formalnom smislu teško dokučivi skolastičkom umu. Riječ je o jednoj posebnoj fi­ guri kompetentnoj u izuzetno puno područja, a koja je u stanju stalno sintetski artikulirati i istovremeno ulaziti u tehničke detalje do obrtničke minucioznosti.

Mladen njeguje pristup snu kao izvoru simbola, pokušava slijediti njegove složene poruke. To je ona kamovljevska alkemijska crta potrage za punim ja, pravim ja, svepovezanim i sveprožimajućim i oslobođenim od dominacije arhetipskih elemenata koji nas opterećuju kao pojedince, zajednicu, ljude, naciju ili čovječanstvo. Iako nikada nisam radio na nekom Mladenovom proznom tekstu, još i danas sam u živom iščekivanju. Mladen Urem je intelektualac, ali prije svega umjetnik, neka vrsta literarnog alkemičara.

Mladenova uloga za Rijeku je nezaobilazna i signifikantna.

Ona se, čak i da se ne pojavi „Uremov roman“, manifestira kroz sve ostalo, kroz djelo koje će zasigurno zahtijevati nove uvide.

220

objava po povratku iz crne šume

Mladen Urem i ja često znamo satima razgovarati upravo o takvim stvarima, u šetnji ili na kavi. Ali to je neka vrsta peripatetičkog diskursa koji traje već zaista dugo, gdje je Kamov lajtmotiv, a sve se ostalo počinje granati u bezbroj­ ne nizove misli, ideja i koncepcija.

Na kraju, ipak nije naš odnos temeljen isključivo na ovim profesionalnim preokupacijama. Tijekom godina nataložilo se životnih iskustava, izazova kako s njegove tako i s moje strane, problema koji su nam bili opterećenje ili iskušenje i koje smo, svaki na svoj način nastojali nadvladati. Životne brige, svakodnevica, sve su to izazovi egzistencije koje intelektualac, ako je uistinu odan tome, nastoji nad­ rasti i integrirati, naučiti i proslijediti dalje kao artikulirano iskustvo. S time, Mladen Urem, ma koliko posljednjih godina bio samozatajan u svojem radu, i dalje ostaje jednom od temeljnih riječkih generacijskih ikona koje svojim neformalnim utjecajem pomažu da se u našu sredinu unese plemenitost, uspostavi intelektualna vertikala koja autentično svjedoči o nužnostima našega vremena.

221

milan zagorac

Dodatak 5.

Zašto je važan Rival

Rival je riječki časopis za književnost i umjetnost koji obilježio kraj osamdesetih i početak devedesetih godina.

Kako sam uređivao taj časopis od 1997. do samoga kraja kao pomoćnik urednika, a i sam sam pisao o njemu, upućujem na kratki članak o njegovom gašenju koji sam objavio u Vijencu još u studenome 2000. godine pod naslovom Zašto se gasi Rival?

Samo ću u najkraćim crticama spomenuti ono najvažnije: Kada je u travnju 1988. „Rival“ konačno izašao pod uredničkom palicom Mladena Urema, već su, dakle, bile donekle poznate odrednice koje su usmjeravale uredničku politiku. Naime, osim dva natječaja za kratku priču, u veljači 1987. izlazi Riječki krug redom, izdanje u kojem su bili predstavljeni mlađi „riječki književni potencijali“, dok je u listopadu iste godine izašla Pogledom u riječ, časopisno koncipirana publikacija, zapravo drugi predbroj „Rivala“, koji je sintetizirao sve one odrednice zadane u listu „Val“: tematska širina, različitost pristupa i tehnika pisanja, pokrivanje cijelog državnog teritorija i tada još neplanirana subverzivnost, koja vjerojatno proizlazi iz činjenice da se „Rival“ u dvanaest godina postojanja nije približio nekom konkretnom, postojećem, poetičkom diskursu, nego je ostao vjeran načelu heterogenosti ili otvorenosti čak mlađim i neiskusnim autorima koji ravnopravno stoje uz bok provjerenim imenima. Nasuprot institucionaliziranim časopisima koji su obvezni slijediti formalne kanone, bili oni znanstveni ili društveno-politički, pozicija rubnoga, marginalnog časopisa, „Rivalu“ je omogućila, u krajnjoj liniji, autohton razvoj, što će se, između ostalog, odraziti i na dalji razvoj ovog časopisa. No, iako je utjecaj „Quoruma“ na rani „Rival“ neporeciv — štoviše, „Quorum“ je bio jedan od motora koji 222

objava po povratku iz crne šume

su ga pokrenuli (a tome u prilog govori i činjenica da se u prva dva godišta u njemu pojavio velik broj tekstova — kako proza, tako poezije i teorije — koje su pisali autori okupljeni oko „Quoruma“, poput Nikice Petkovića, Damira Miloša, Branka Čegeca, Krešimira Mićanovića, Dragana Ogurlića, Edija Jurkovića), „Rivalova“ će produkcija krenuti, manjeviše nezavisnim putem, tragajući za novim senzibilitetom, kako je to uobičajeno reći u našoj kritici, bez obzira koliko taj novi senzibilitet bio zamagljen. Časopis je „Rival“, u kronološkom smislu riječi, sljednik one linije hrvatske književnosti u Rijeci od „Riječke revije“, „Dometa“ i „Kamova“, uvijek ostao dosljedan svojem aut­ sajderstvu, što mu je, uz stalnu financijsku nesigurnost, donijelo i stanovitu neovisnost, kako u smislu izbora tema i autora, tako i u smislu njihova tretiranja; ako kažemo da je „Rival“ demokratičan, tu tvrdnju potkrepljuje i činjenica da je dopuštao najhermetičnije diskurse te zrele radove već afirmiranih umjetnika uz početničke pjesničke uratke (Jedan autor — jedna pjesma) i blokove posvećene studentskoj književnosti (Studentski krug redom i Sedam boja kaleidoskopa). Demokratični moment „Rivala“ pokazao se u tome da su na popisu njegovih suradnika neki od najeminentnijih književnih i kulturnih djelatnika hrvatske scene (Darko Gašparović, Zvonko Maković, Goran Rem, Branko Čegec, Nikola Petković, Milorad Stojević, Igor Žic, Deli­ mir Rešicki, Berislav Valušek, Aldo Paquola, Irena Lukšić, Jadranka Pintarić, Branko Maleš, Giacomo Scotti, Dubravka Oraić-Tolić, Nikica Talan, Miro Gavran, Sanja Nikčević, Duško Kečkemet, Mladen i Višnja Machiedo), ali i stotine i stotine onih koji su se tek okušali na skliskom području zvanom kultura (bibliografija „Rivala“ govori o oko tisuću objavljenih jedinica u 25 svezaka). Stoga, kada govorimo o „Rivalovoj“ generaciji, govorimo o nehomogenoj (kako u smislu godina rođenja autora, odnosno dobi, tako i u smislu onoga što rade, čime se bave i kako pišu), ali u konturama prepoznatljivoj autorskoj i stilskoj konglomeraciji koja će tek naći prostor za pravo vrednovanje.

Sve ovo tek je uvod u problematiku „Rivala“, prvog gene­ racijski obilježena časopisa u novijoj hrvatskoj književnosti koji je iznikao izvan Zagreba, a da nije bio tek puki epigon 223

milan zagorac

zbivanja u književnom centru. Dapače! Koliko god ova izjava bila sporna, „Rival“ je u mnogome nadišao sve ostalo što se događalo na hrvatskoj časopisnoj sceni. Ne zaboravimo prijevode i blokove posvećene Stephenu Kingu, Janu Fabreu, Denisu Hopperu, Heineru Mülleru, Mammetu, Burroughsu, Queneauu, Jerofejevu, Büchneru, Irvingu, Kunderi, Pazu, Derridi, Naipaulu, Manganelliju, Shephardu, Rushdieu, komonveltskoj književnosti i mnogim drugim temama koje su prvi put bile objavljene u Hrvatskoj, izbjegavši da prednost prigrabi nadasve agilni zagrebački „Quorum“. (http://www.matica.hr/vijenac/175/Za%C5%A1to%20 se%20gasi%20%C2%BBRival%C2%AB%3F/ ).

224

objava po povratku iz crne šume

Dodatak 6.

Reinkarnacija, metempsihoza, transmigracija duše

Metempsihoza ili transmigracija duše vezuje se za grčke/ antičke izvore i označava seobu pojedinačne duše u neki drugi entitet, bilo da se radi o novoj inkarnaciji u ljudskom ili neljudskom obliku, a tek prolaskom spiralnim putem u kolu nužnosti u nizu transmigracija dolazi do oslobođenja (najčešće je povezano s moralnim ili samopročišćujućim aspektima kako bi se oslobodili te ponovno postali Bogom).

Tako je svako novo začeće zapravo ulazak već postojeće stare duše (odnosno, dijela duše, ne postoji jedna duša već se sastoji od niza „komponenti“) u novo tijelo. Zaborav je uvjetovan prolaskom kroz donji svijet, primjerice pije­ njem vode iz rijeke Lete. Uz njih su vezani orfički misteriji, a o metempsihozi pišu i Platon i Aristotel. Reinkarnacija (ponovno utjelovljenje) je koncepcija koju više vezujemo uz istočnjačka vjerovanja (hinduizam, uvjetno rečeno budizam) iako je danas percipiramo kao ideju seljenja duše i ponovnog rađanja. Ipak, čak i ako govorimo bilo o antičkim, bilo o istočnjačkim koncepcijama, ovo je pitanje uvijek vezano uz eshatologiju – na kraju postoji aspekt koji oslobađa dušu kola nužnosti ili karme. Ideje egipatskog prolaska djeteta Raa na barci kroz donji svijet (duša koja se sastoji od sedam dijelova – Ib, Sjena, Ime, Ba, Ka, Akh i tijelo, odnosno Ha, Hati – zato je važna mumifikacija tijela – i spominjanje imena, kao i obred otvaranja usta – kao put za dah, ali i za hranu i piće, spominje se kao referenca u Psalmu 51 Svetog pisma Gospode! otvori usta moja, i ona će kazati hvalu tvoju - te sud s vaga­njem srca), preko aristotelovske koncepcije duše, židovske kabalističke 225

milan zagorac

tradicije (anđeo svakom novorođenom djetetu prelaskom prstom preko usta oduzima sjećanje na prošli život) i hermetičke gnoze daleko su više utjecale na ideju koja je nama najbliža, a to je ona kršćanskog Uskrsnuća, odnosno života u Bogu, a koji ostvarujemo po patnji na zemlji i po prihvaćanju objave u Kristu koji je ujedno i Spasitelj, odnosno, Put, istina i život iz Ivanova evanđelja. Tijelo je tu jako važno, nije samo neko prolazno i ograničavajuće iskustvo, već bitan sudionik misterija.

Posebno je važno spomenuti ovdje budizam, odnosno ono što bi u njemu bio nositelj svijesti. „Budizam kako je poznato ne priznaje postojanost individualnog nosioca svijesti, koji bi odgovarao kršćanskom pojmu ‘duše’. Mjesto toga naučava postojanje jedinstvene ‘riznice’ svijesti, na površini čijih strujanja pojave individualnog osvještavanja predstavljaju ‘pjenu’ valova, odraze ili oznake, koje upućuju na ‘blago’ skriveno u ‘morskoj dubini’. Mitologija božanskih svjetova, tamo gdje se u popularnom i lokalnom kultu razrađuje i dopušta, osniva se na pretpostavci o stupnjevanju relativne svijesti“, Čedomil Veljačić, Filozofija istočnih naroda II, NZMH, Zagreb, 1983.

Što se tiče ideje o individualnom seljenju duše kako ga zamišlja današnji zapadnjak Hamvas kaže: „Nije riječ o automatskom potonuću ili izranjanju. Osobno ponovno rođenje nisu poznavali ni iskonsko doba, ni Istok, takvo što nisu učile nikad ni vede ni budizam, ni egipatska, ni pitagorejska ni platonska metafizika. Selidba duša je iskonska slika vječne ljudske sudbine kolosalne dubine, koja vidi sudbinu pojedinačnog ljudskog Ja ugrađenu u sudbinu Vječne sudbine čovjeka i sebe shvaća kao ponovno rođeno biće u povezanosti s univerzalnim čovječanstvom.

Ponovno rođena duša: s karakterom, kao krajnji granični slučaj koji se pojavljuje u vremenu, kao obraz, kao individualno biće.“, Bela Hamvas, Scientia Sacra I-III, Ceres, 1995.

226

objava po povratku iz crne šume

Dodatak 7.

Brisanje. Raspad

Nije lako o ovome razgovarati puna srca kad se pola toga ne smije izgovoriti jer čovjek riječi krivo shvaća i izvrće. Sve je to tada samo cinizam i pokvarenost, a trebam pristupiti čovjeku, doći do njega, ne ga odbiti svojim vlastitim cinizmom i pokvarenošću. Čovjek je, pa tako i ja sam, ciničan i pokvaren jer se boji da ga se ne razotkrije, pa je od svega toga straha radije jadan i zao, ali, avaj, što će meni razotkrivanje drugoga kada ga ionako uvijek vidim razotkrivenoga. Ako si jadan i nesretan, ja to vidim mimo odijela i vanjske forme, mimo lažnog smijeha i laganja o tome kako si sretan i zadovoljan. Ono što mene najviše muči jest zašto je čovjek takav, zašto nije dječje naivan i zaista sretan i zašto ne ide kroz život s vjerom u sebe, nego sa samim cinizmom i laži. Zašto čovjek laže? Ne drugoga, to nije toliko važno (jer drugi vidi da prvi laže, to nije teško shvatiti), nego sebe, zašto na kraju vjeruje u tu obmanu koja se sastoji od samih banalnosti: gdje je bio, što je jeo, s kim je, kakav auto vozi, kako je odjeven? Zašto je današnji čovjek mahom lažljivac koji i sebe i drugoga uvjerava da je sretan, a nesretan je zbog odijela, zbog toga što on nije onakav kakav je drugi, zbog položaja, zbog plaće, zbog statusa, zbog osjećaja nepriznatosti? To su pitanja koja me muče, a na koja već i znam jedan radni odgovor: jer nije spreman otkriti dijete u sebi i jer nije spreman svemu tome dati stvarno značenje, a ono je krajnje jednostavno. Jedino je pravo značenje vjera u ljubav, a ono je jedini smisao koji može biti nešto. Sve ostalo je najobičnija utvara, obmana i laž.

227

milan zagorac

Tekst je izvorno objavljen pod naslovom: Zašto je čovjek prije “stroj za proizvodnju samoobmane” umjesto lučonoše ljubavi (poslije čitanja Brisanje. Raspad Thomasa Bernharda) http://knjizevnostuzivo.org/2015/milan-zagorac-zastoje-covjek-prije-stroj-za-proizvodnju-samoobmane-umjesto-luconose-ljubavi-poslije-citanja-brisanje-raspad-thomasa-bernharda/

228

objava po povratku iz crne šume

Dodatak 8.

Depresija

„Depresija je bolest koju karakterizira sniženo raspoloženje, manjak energije, interesa ili zadovoljstva u svakodnevnim aktivnostima koje su prethodno predstavljale zadovoljstvo.

Smanjeni su sposobnost osjećanja zadovoljstva, interes i koncentracija, a često je izražen umor i nakon najmanjih napora. Spavanje je obično poremećeno i apetit je sma­ njen. Samopoštovanje i samopouzdanje gotovo su uvijek smanjeni, a čak i u blažem obliku često su prisutne neke ideje krivnje i bezvrijednosti. Sniženo se raspoloženje mijenja pomalo iz dana u dan, okolnosti na njega ne utječu, a može biti udruženo s tzv. somatskim simptomima (što je posebno često u starijih bolesnika i u slučajevima maskiranih depresija), kao što su gubitak interesa i osjećaja zadovoljstva, buđenje ujutro nekoliko sati prije uobičajenog vremena, depresija je teža ujutro, izraženi su psihomotorna usporenost, agitacija, gubitak apetita, gubitak tjelesne težine i gubitak libida. Depresija je vrlo često praćena anksioznošću, povećanom potrošnjom i zlouporabom alkohola. U većini slučajeva bolesnici su izrazito psihomotorno usporeni, iako ponekad mogu biti i agitirani, što se često vidi u starijih bolesnika. Klasična je slika depresivnog bolesnika koji sjedi vrlo oskudnih pokreta, klonule glave i pogleda usmjerenog u pod. Klonulost i nepokretnost takvog bolesnika u nekim slučajevima može imitirati stanje bolesnika s katatonom shizofrenijom.

Simptomi agitacije očituju se u nemirnom premještanju na stolici, kršenju prstiju, a ponekad i čupanju kose. U depresivnih bolesnika mogu se ponekad javiti sumanutosti ili halucinacije, pa se tada to opisuje kao psihotična depresija. Depresivni bolesnici doživljavaju sebe ili okolinu izrazito negativno. U njihovom misaonom sadržaju stalno se javljaju ideje gubitka, krivnje, patnje, suicida i smrti.

Većina njih smanjeno komunicira s okolinom, a na pitanja 229

milan zagorac

uglavnom odgovara jednosložnim riječima ili kimanjem glave, a ponekad uskraćuje odgovor. Njihovo mišljenje je usporeno. Izraziti poremećaji mišljenja mogu se javiti u gotovo 10% bolesnika. Među dijelom takvih bolesnika javlja se zaboravljivost, nesposobnost da se prisjete čak i uobičajenih svakodnevnih radnji. U depresivnog bolesnika velika opasnost prijeti od suicida. Ovisno o broju i težini simptoma, depresivna epizoda može se označiti kao blaga, srednja ili teška. U blagim depresivnim epizodama radna je sposobnost još očuvana, ali izvršavanje radnih obaveza predstavlja značajan napor, u srednje teškim depresivnim epizodama zakazivanje na poslu je evidentno, dok je u teškim depresivnim epizodama bolesnik radno nesposoban.“ Preuzeto sa: http://www.cybermed.hr/centri_a_z/depresija/klinicka_ slika_depresije

230

objava po povratku iz crne šume

Dodatak 9.

Kralj Edip i Drvo života

Pier Paolo Pasolini, Kralj Edip Nije kralj Edip samo priča o mladom muškarcu koji žudi za majkom. To je redukcionistički pogled. To je puno složenija priča, znači: strah oca od preuzimanja moći, znači strah prethodne roditeljske generacije od svojih vlastitih potomaka, znači pasivnost majke koja pristaje na to iz beskrajne ljubavi prema suprugu, ali i prema sinu, znači da sinovstvo preživljava neprijateljstvo oca, ali kad-tad nailazi na oca na putu. Znači očev kanibalizam. Znači pobunu protiv autoriteta koja je nužna. Otac poviče: miči mi se s puta, a sin na to odnekud, iz dubine svoga duha uze kamen i pobi i pratnju i oca za kojeg nije znao da je otac.

Riječ je o krivnji sina za ubojstvo oca i oca za urođeni kanibalizam. Riječ je o majčinu grijehu beskrajne i ustrajne ljubavi za sina, ali za kojeg ne čini ništa.

Ta je priča u sebi duboko saturnovska, sin je mladi bog koji mora zauzeti svoje mjesto u svijetu prirode, ali se samo i jedino može realizirati kroz sukob s ocem.

Da se sukob ne dogodi kojim slučajem, sin bio ostao mlitavac, bezgrešnik, blijedo i bezlično stvorenjce.

Stvarni se čovjek, onaj punokrvni, istinski, rađa iz furije, zločina, bijesa, pobune protiv autoriteta. Edip – sin – mora ubiti oca – autoritet – ne bi li preuzeo njegovu funkciju.

Zacijelo je riječ o kasnijoj moralnoj nadgradnji koju je već Sofoklo usvojio, da sin prihvaća krivnju i osakaćuje samoga sebe zbog toga čina i povezanog rodoskvrnuća.

231

milan zagorac

Edip je nositelj autentične krivnje. Laj je autentični otac, a Jokasta je autentična majka. Tiresija je autentični mo­ ral, on ne vidi, ali zna sve o svemu, zna što je ispravno, a što neispravno.

Ove mitske relacije su bitne za svakoga. Za mene, za tebe, za vas, za bilo koga, bio muškarac ili žena. To nema veze s time, kao što nema veze ni s našim kasnijim nadgradnjama, svim tim Perzefonama, Arturima, Parsifalima, Hadovima ili Arijadnama. Ima ih beskrajno puno, ali sve te priče leže upravo na temelju Edipa, Laja i Jokaste.

Zato Pasolinijev film mogu gledati po stoti put.

Put milosti ili put prirode (nakon gledanja Drva života Terrencea Malicka) U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga Sve postade po njoj i bez nje ne nastade ništa.

Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.

Nema slučajnosti koja bi bila baš takva da tih dana, kada je moj um posebno senzibiliziran na temu o kojoj govori ovaj dijelom kontroverzni film, pogledao to evanđeosko čudo u kojem je objava dovedena do krajnje rafiniranog izraza: sve se sastoji od puta milosti ili puta prirode, ali i jedno i drugo je čovjekov put i ni jedno ni drugo nije podložno osudi, jer život, sam po sebi, nije vječna maternica, utočište od brige i nesreće, već je dapače, nepredvidljiv, i koliko donosi sreće, toliko se iznenađujuće 232

objava po povratku iz crne šume

pojavljuje s nesrećom baš kada nismo spremni.

Smještena u idilu američke provincije u Wacou 50-ih, radnja je mogla biti bilo gdje, u bilo kojem kutku ovoga svijeta u tom trenutku, u Đakovu, u Rijeci, u Moskvi, bilo gdje, jer ništa o čemu se u njemu govori, mimo vanjskih manifestacija i stila života, ama baš ništa nije nešto što se ne odnosi na svakoga čovjeka: na svakoga sina majke koja je odabrala put milosti i bezgranične ljubavi za svoje sinove i svoju sakrosantnu obitelj i svakoga oca koji je odabrao put prirode, koji je tjeskoban od svoje egzistencije i brige za svoju obitelj… Ni jedno ni drugo nije tako jednoznačno, no priča je ispričana iz perspektive dječaka, najstarijeg sina, odras­ log uspješnog arhitekta, tvorca svjetova, majstora, graditelja (ima li jasnije aluzije na majstore, graditelje i tvorce, od arhitekta?), koji u jednom trenutku života, odjednom, iznenada prosvijetljen neodređenim svjetlom shvaća svoju ulogu u drvu života koje nemilosrdno raste na tom inače suhom i bezvodnom tlu punom milosti i prirode, koje se prosvjet­ljava i nastoji se izdići iz prirode i postati milosrdno, milosti puno, koje je simbolički dano u onome prvome činu milosrđa kada dinosaur mesožder pošteđuje svoju žrtvu.

Pubertetski sin ne podnosi očevu tiraniju i vidi u majčinim mokrim nogama naznake nečega što će postati seksualnost (vrlo vrlo moćna edipalna želja, krivnja i žudnja dana u krađi izrazito feminilnog odjevnog predmeta), naravno, nema tu prelaska incestuozne granice, ali ima naznaka, ima naznaka želje za detronizacijom oca tiranina kojeg shvaća u punini tek u godinama kada ga može shvatiti, kada ga je pobijedio (pretpostavljam smrću, jer sin očevu saturnovsku ulogu uistinu nadrasta tek biološkom smrću oca), kada je nadrastao njegove očinske tiranske moći, kada je i sam u srednjim godinama i kada je svjestan punoće tragedije majke i oca koji su izgubili devetnaestogodišnjeg sina, odnosno njegova brata. Ta je smrt i pogibija označila prekretnicu, označila je to da ne postoji utočište od zala, da je čovjek nezaštićen i gol, koju god žrtvu prinosio i koliko god bio krepostan i milosrdan i što god činio da 233

milan zagorac

se zaštiti od nesreće koja je čovjekov usud izvan raja.

Konotacije su biblijske, o tome nema dvojbe, jobovske su muke i imanentno i eksplicitno dane, Bachova i Smetanina glazba potencira, dok Lacrimosa Zbigniewa Presinera plačuće majke (milosti pune) nad umrlim sinom dovodi do ekstaze boli i spoznaje o svepovezanosti kozmičkog i embrionalnog, egzistencije i esencije, realnosti kao nužnog iskustva i transcendencije koja vodi prema izgradnji nebeskog čovjeka, Adama Kadmona, čovjeka koji predstavlja sintezu svih iskustava, jedinstvenu Božju sliku.

Razumijem da je dio kritičara označio film kontroverz­ nim i da je dio zaključio da se radi o prevelikom dociranju i vrlo skupim “screensaverima”, možda bih i ja osobno iz njega izbacio neke dijelove, a više naglasio vezu embriogeneze i kozmogeneze, kada je već simbolika toliko važna, no ne mogu se oteti dojmu da je film nastao iz duboke potrebe autora i redatelja, iz duboke spoznaje koje je potekla iz onoga stanja svijesti koje je neposvećenom, banalnom, čovjeku okamenjenom i zabetoniranom u materijalnom neprispodobivo jednako kao što je jednodimenzionalnoj točki neshvatljiv naš svijet.

Svjetlost/svetost je jedino što nas izvlači; to je ona mistična svjetlost koja se pojavljuje između pojedinih dijelova filma.

Ona predstavlja onu početnu riječ. Svjetlo istinsko / koje prosvjetljuje svakoga čovjeka / dođe na svijet; / bijaše na svijetu / i svijet po njemu posta / i svijet ga ne upozna.

Film završava time i prethodnim susretom u vječnosti.

Majka svoga sina predaje uz riječi: “Dajem ti ga. Dajem ti svoga sina”. To je najveća žrtva. Majčina žrtva sina. Veća od one Abrahamove, veća od Jobove.

Tekst je izvorno objavljen pod naslovom: Edipovska misija čovjeka na temu dvaju filmova – Kralj Edip i Drvo života http://knjizevnostuzivo.org/2015/milan-zagorac-jednajako-intimna-o-edipovskoj-misiji-covjeka-na-temu-dvajufilmova-kralj-edip-i-drvo-zivota/

234

objava po povratku iz crne šume

Dodatak 10.

Boginja Kali

Moj zapis tog budnog sanjanja: „Ležao sam poleđice u ne baš vječnom gradu, toga poslijepodneva, dok mi se, negdje u omaglici između sna i jave ukazao moj vlastiti glas koji mi je rekao: ‘Sada znaš kako je onima čije si roditelje i braću ubio. Sada si svjestan koliko to boli i kako je živjeti s time: s jedne na drugu generaciju, eho traje i boli. Ali ti si svejedno kšatrija i kada znaš ovu istinu. Ti je moraš znati jer ti si veliki ratnik. I zato se klanjaj boginji Kali’. Naravno, čitatelju nije jasno čega sam ja to svjestan, no ipak sam svjestan, a u ovoj kratkoj formi nema mjesta za dodatna obrazlaganja, kako je to biti rođen u obezglavljenoj obitelji, gdje se bol gubitka ne prenosi samo s roditelja na djecu, nego i na unuke i praunuke, doduše, neizravno, baš kao eho, i gotovo se čini kao da ju je nemoguće zaliječiti.

Ostao sam poleđice, zbunjen i smeten ovakvim iznenadnim mentalnim napadom s leđa. Jer ja sam miroljubiv, ne napadam, ne grizem, ne ubijam, zaboga! Ja sam škrabalo, pisac, humanist, intelektualno piskaralo, knjiška budala.

Ipak, ovo je bio već drugi san koji mi je govorio nešto toliko neshvatljivo, da ni samoga sebe nisam mogao shvatiti, nešto toliko opasno i letalno što sa samim sobom ne mogu ni povezati ni prizvati iz najdubljih korijena svijesti.

Prvi je san prethodio ovome nekoliko tjedana.

Sanjao sam da sam u Rijeci gdje naletim na ulici na školskog prijatelja Marina. Marin je bio u početku ljubazan, no prema kraju susreta, osjećao sam kao da mi nešto predbacuje, sve dok me nije upitao zašto sam to učinio. Nije mi 235

milan zagorac

bilo jasno što sam učinio, na što me on poveo do nekog nebodera koji je sličio na Mali neboder i pokazao mi mjesto koje sam navodno digao u zrak. Smijao sam se, kakvo dizanje u zrak te spopalo, kakva bomba? Tada me poveo do prizemlja zgrade gdje se nalazila neka urarska radnja, a u njoj izložen veliki jako starinski skeletorni džepni sat, zacijelo neko 18. stoljeće, ako ne i starije. Tada Marin ode, a ja shvatim da se ovdje zaista nešto dogodilo, no da ne znam što je to bilo: neka eksplozija, zlo, ubijanje, ne znam točno.

Treći se san dogodio nekoliko dana nakon ovoga. Taj se sada čini kao odgovor na prva dva postavljena pitanja, a to je da se sigurno dogodilo neko zlo, u kojem sam i ja mentalno sudjelovao i u kojem sam vidio posljedice onoga „svoga“ djelovanja koje nisam ni poznavao ni kontrolirao.

Dakle, sada sam vozio ulicom, a tamo je stajala policija i skretala promet u jednu traku. Kada sam došao na samo poprište događaja, tamo je bilo sve razneseno, porazbijano, prepuno krvi i komada tijela za koje se jako teško moglo utvrditi o kome se radi, ljudima ili životinjama. Posve polako provezao sam se kroz to jezivo mjesto i čim je auto prošao preko jezera krvi, prenuo sam se iz sna, užasnut i posve nesiguran u samoga sebe: „sada ne znam, jesam li onda bio onaj koji sanja da je ubojica, ili sam sada ubojica koji sanja da je pravi ja“.

236

objava po povratku iz crne šume

Dodatak 11.

R. A. Schwaller de Lubicz

Rene Adolphe Schwallera de Lubicz, Hram u čovjeku, sveta arhitektura i savršeni čovjek, Teledisk, 2004.

Renea Adolphea Schwallera de Lubicza, francuskog (alzaškog) egiptologa (samouka ili ga je barem tako konvencionalna egiptologija nazivala), koji je, posve drugačije nego što je to činila onodobna egiptologija, krenuo od dubinskog istraživanja i razumijevanja tzv. faraonske svijesti staroga Egipta ne bi li nadošao na puno značenje/ smisao onoga što je rečeno/zapisano/stvoreno/isklesano/ izgrađeno, ne treba previše predstavljati. Uopće ne bih ula­ zio u kontroverze, dvojbe, moguće i krive pretpostavke, no svakako bih naglasio da je autor sa svojim timom (supruga i pastorka) obavio neka od najpedantnijih mjerenja i izračune hramu u Luxoru, što je dovelo do njegovih temeljnih pojmova „mjere“ i filozofije mjerila onodobne egipatske „tajne nauke“ – onoga što se kroz stoljeća transformiralo kroz gnozu, hermetiku, alkemiju (arabizirano al kemi – čak je i naziv starih Egipćana za same sebe bio „Kemi“), a kasnije i kroz izvorno kršćanstvo, abrahamsku predaju do današnjih okultnih društava ili barem onoga što nejasno i maglovito poimamo pod njima – masonerija, rozenkrojceri, templari, iluminati.

Mjera hrama, odnosno svega u Egiptu je čovjek, odraz nebeskog čovjeka, prikazanog u svakom detalju, neteru (hijeroglifu), svakoj slici i poruci. Čovjek kao biće kojem je dano a) svojstvo prirode, tvari, materije i b) svojstvo spoznaje svoje onostrane biti, onoga što čovjek treba ponovno dosegnuti, ne bi li integrirao materiju u svijest, odnosno, vratio je izvoru. Jer je egipatska faraonska misao radila stvari na 237

milan zagorac

posve drugačiji način - postoje dva pola - pol Izvora svijesti, zatim Vrijeme i Kretanje kao apstraktni (transcendentni niz) i pol Mase, Energije i Sile kao konkretni niz, u čijim napetostima nastaje Prostor-Vrijeme i koji jedini predstavlja mogućnost spoznaje, on je jedini način manifestacije onostranog. Cijeli je Prostor-Vrijeme jedna prirodna maternica, trudnoća, embrionalno stanje u kojem se može razviti Kozmički čovjek, univerzalna svijest, svijest same sebe o sebi samoj, ali ne individulano odvojena (koju autor naziva cerebralnom, za razliku od kozmičke), već u svojoj posvemašnjoj punini.

Ovo su složeni pojmovi, i nije ih lako pratiti jer zahtijevaju zaista baratanje brojnim pojmovima i fizike i filozofije i povijesti i povijesti umjetnosti i komparativne religije ujedno, ali zadivljujuća je autorova nakana da ovaj kompleksan sustav teozofije (ne povijesne teozofije, nego teo-sofije, namjerno ne kažem teologije) dade današnjem čitatelju u primjerenim pojmovima. Još bih naglasio da je knjiga pisana 40-ih godina 20. stoljeća, a da je znanje o crnim rupama, rođenju ili umiranju zvijezda, o masi, odnosno gravitaciji kao pojmu koji predstavlja neprispodobivu i neznanu, ali prisutnu silu, bilo tek na počecima, unatoč matematičkim pretpostavkama. Činjenica da su se egipatski posvećenici prije više tisuća godina bavili ovim pojmovima (kako god ih izražavali) s obzirom na to da njihovu „znanost“ smatramo jednostavno povijesnom kategorijom, štoviše, smatramo je gotovo primitivnom, svakako je začudna.

No, još je zanimljivije ono što slijedi: hram, odnosno hramska zgrada zapravo predstavlja kozmičkog čovjeka, ona je detaljan prikaz čovjeka od krvi i mesa, živaca i žlijezda u vrlo detaljno i iscrpno danim aspektima anatomskog tijela u konjunkciji s astrološkim ciklusima i ono što bismo danas nazvali neuroznanošću, dakle, povezanost ljudskog tijela sa sviješću, a za koju ni ovoga časa s posvemašnjom sigurnošću nismo u stanju odgovoriti na najbanalnije pitanje: gdje se nalazi centar ljudske svijesti. Konačno, što 238

objava po povratku iz crne šume

je to svijest? Egipćani nisu razdvajali materiju i svijest, već su, dapače, smatrali da je materija odraz kozmičke svijesti i da je njezino ispravno njegovanje dio misterija čovjeka o čemu on mora pažljivo voditi računa i za života i poslije života. Hram je svojevrsni „kozmodrom“ s kojega se kretalo na intergalaktičko posmrtno putovanje s temeljitim uputama za daljnje rukovanje.

U kontekstu neuroznanosti, naime, autor smatra da je egipatska mudrost onoga vremena znala, mogla, razumjela i štoviše vrlo vješto mapirala način funkcioniranja svijesti, njezine ciljeve, smisao, kao i davala praktične upute za čovjeka u njegovoj najbitnijoj ulozi: samoosvještenju u kozmičkom čovjeku. „Tako ‘božanski’ čovjek (bez dijela mozga koji se nalazi iznad krune lubanje, op. M.Z.) predstavlja Princip ili Neter, sposoban je živjeti i djelovati, ali samo kao izvršitelj poticaja koje prima; zbog toga, on igra ulogu posrednika između apstraktne pokretačke sile izvan Prirode i njene provedbe u Prirodi, bez prave mogućnosti izbora. U tom smislu, ovo biće je ‘pretprirodnog’ karaktera.

S druge strane, prirodni čovjek koristi svoj moždani instrument kao sredstvo za ‘trpljenje prirode’ (trpljenje ovdje treba shvatiti kao duboko iskustvo kroz sukob svijesti, a ne kao bol). Koristi ga kao oruđe svog znanja i svog slobodnog djelovanja; njegova će djela tako biti u skladu ili u suprotnosti s prirodnom ravnotežom. Kada, kroz iskustvo, bude razvio svoju svijest do potpunog savršenstva, njegov moždani instrument mu više neće biti potreban da bi ju stekao; njegov moždani instrument će mu, u ovoj inkarnaciji, trebati samo da bi djelovao. Život ovog ‘nadčovjeka’ (u čistoj kontemplaciji i ekstazi) opet će biti život ‘božanskog’ čovjeka, ali u svijesti – to jest, ne više poput slijepog Netera, već kao biće koje u sebi nosi sve znanje, zbroj svih mogućih iskustava... Čovjek bez ove krune lubanje predstavlja pretprirodnog ada­ movskog čovjeka, kao i čovjeka koji je nadvladao Prirodu.

Između ove dvojice nalazi se zemaljski čovjek, koji prolazi kroz rađanje i umiranje.“ 239

milan zagorac

Dodatak 12.

M. Blecher i nadrealizam

M. Blecher, Događaji u neposrednoj irealnosti, Edicije Božičević, 2014.

Glavni junak ove proze upravo je zapanjen zbiljom koja je često „pustopoljina ispunjena prazninom“, provincijski gradić koji je tek ružna i od smisla ispražnjena kopija grada, prazne i nedorečene forme koje u svojoj dubljoj razini anticipiraju erotički čin i samu smrt, koje izvana ostaju neučinkovite i obesmišljene, a koje tek u tim bljeskovima koji se čine poput predepileptičkih aura zadobivaju puninu, smisao, istinitost, zbilju i većini ljudi zauvijek nespoznatljivu i zaodjenutu velovima neproničnima običnim, svakodnevnim osjetilima.

Nema tu neke radnje, nema neke napetosti koja funkcionira u neočekivanim obratima. Ona je upravo nešto suprotno: bilježenje stanja koja su opipljiva i koja dovode do te magične aure u kojoj junak dobiva dublje, onostrane uvide u samu razgolićenu stvarnost (i koja dovodi do dijametralno suprotnih zaključaka od onih koji se nameću Roquentinu u Mučnini – naime, nije materija bitak, nego je materija najniža, manifestirana razina pada bitka) koja, za razliku od vanjske stvarnosti, zapravo predstavlja pravu, autentičnu bit, istinu, ono što jest, sam bitak. U tom je smislu on susjed bitka, sudionik bitka u punini riječi i stoga nije ni čudno što ga privlači smrt kao konačni odgovor na pitanje što je iza, što je onkraj ovoga vela svakodnevice koji tako teško i tako mučno možemo probiti.

Zapravo me u ovoj knjizi fascinirala jedna osobna po­ veznica koja mi je dala odgovor na važno pitanje. Naime, 240

objava po povratku iz crne šume

uz moj manifestirani stvarni život postoji cijeli snoviti paralelni život smješten u istome gradu, u istom miljeu, ali je toliko drugačiji, toliko neprepoznatljiv, toliko nedohvatljiv i istovremeno toliko sustavno ponavljajući da si postavljam pitanje: ne sanjam li ja svoj vlastiti život ili je moj život samo san u snu. To je i temeljno pitanje ovoga romana, ove proze koja do krajnje granice izoštrava ovaj problem, pro­ blem naše svakodnevice i onoga što lagano stoji na kosini sanjarije i nesvjesno upravlja našim životima, a da nikada ne postajemo svjesni i do kraja sigurni u to što je prava stvarnost.

Ovaj roman zahtijevao bi puno dublju analizu od ove moje kratke opaske u kojoj sam tek naznačio neke od idejnih smjerova za interpretaciju. No istovremeno sam svjestan domaćeg kulturološkog deficita u dubljem razumijevanju i povezivanju nadrealističkih tekstova koji su uvjetovani tek površnim poznavanjem nadrealističkog korpusa kao i izostankom vlastitog nacionalnog nadrealizma (izuzev Radovana Ivšića kao dijela francuskog korpusa i supruge mu Annie le Brun, odnosno Višnje Machiedo, koja je napravila jedinstveni kritički pregled francuske odnosno svjetske nadrealističke književnosti naslova Francuski nadrealizam) te se nalazimo pred višestrukim izazovima odnosno premisama koje su potrebne ne bi li se ovakva književnost sustavno uspjela ugraditi u naš književnoteorijski diskurs i kulturološki kod. Uostalom, sličan je problem i s Isušenom kaljužom Janka Polića Kamova. Dotad, bojim se, ova će nam knjiga ostat neshvaćena. Šalu na stranu, svaki je ovakav čin objave autora kojem nedostaje širi kulturološki kontekst unutar nacionalne književne prakse i teorije, pionirski i svakako zaslužuje ozbiljnije studije.

Završit ću (nanovo) riječima Andrea Bretona: „Kada nije san (songe, fr.) i, kao takav, savršeno utemeljen u svojoj istini, roman je laž (mensonge, fr.)... i to veća laž što se nastoji izdavati za autentičnu sliku onoga što jest.“ (prema V. Machiedo, Na kosini sanjarije, Francuski nadrealizam).

241

milan zagorac

Događaji u neposrednoj irealnosti upravo su to – san, savršeno utemeljen u svojoj istini. Na nama je da konačno počnemo razotkrivati ovaj jezik ili ćemo ostati, što sam autor kaže, duhovna provincija u zabiti.

242

objava po povratku iz crne šume

Dodatak 13.

François Laruelle

Nije to samo pitanje koje se postavlja samo u umjetnosti. Radi se i o samoj filozofiji. Navodim kratki tekst francuskog filozofa Françoisa Laruellea na temu ne-filozofije ili ne-standardne filozofije, uvijek s ovom ogradom „ne“ naslova Spektar ne-filozofije. „Što ćemo staviti na dnevni red? Između tema vječnih mislilaca i filozofa koji nabrajaju, između prorečene smr­ ti i viška komunikacije, između stalnog stanja državnog udara i demokratskog brbljanja, te pjesme već odavno poznamo. Time se nepotrebno pridružujemo zboru u kojem shvaćamo da smo mi filozofi u stalnom stanju naglog smjenjivanja euforije i depresije (autor koristi pojam ciklotimije, op. M.Z.). Barem iza našeg osobnog ukusa za operu ili različite filozofije, ne postoji izbor između obrane drevne slike i zadovoljne ispraznosti, dok akademsko po­ navljanje ima tek funkciju osiguranja gospodarskog opstanka. Remont filozofije podsjeća na onaj remont kapitalizma, njezina obrana sugerira da je ugrožena, njezino školsko balzamiranje želi nas uvjeriti da je živa.

Idemo, filozofijo! Kao gnostici, i prije nego što se slomi cinizam države i laži Crkve, zbog potrebe za opstankom, možda je ipak vrijeme da izmislimo našu najstrožu mitologiju!

Zašto se tako mudra filozofija, a ona jest na granici ludila, a ipak je izmislila takve lijepe, ambiciozne sustave, zašto se onda zaustavila na pola puta? Ona izmišlja u svojim vlastitim kodovima, tu su još uvijek novi „veliki“ mislioci.

Ali ona je, izgleda, fascinirana vlastitim kretanjem, zapanjena svojom veličinom, potonuvši u razmatranju svojih spomenika u kojima se ego idealno ogleda, a to je ono što ona naziva Apsolutom. To je sve zbog preranog i nepotpunog pokušaja da se rodi, i dalje odbacujući svoju posteljicu 243

milan zagorac

bez punog dostizanja sebe, odjednom se odlučivši nametnuti kao ultimativna istina za sve. No, izvjesnost sigurnosti znanosti nije pod kontrolom. Znanost bez znanosti, poezija bez pjesme, politike bez stvarne moći, upravo je ovo stalno filozofsko oklijevanje dovelo do udara Nemogućega.

Jedan od ciljeva ne-filozofije u ovakvoj beznadnoj situaciji je pokušati od ovakvih filozofskih modela formirati pravila ultra-filozofije. Ono što mi nazivamo činom nastanka, misleći kako je „radikalan“, ali ne i apsolutan, čini inventivnu razliku prema stalnom pritisku filozofije. Zašto bi bilo potrebno filozofirati samo u prihvaćenim i provjerenim kodovima? Mi ne želimo dodati filozofiju drugima ili je jednostavno ukloniti i poslati u mirovinu, niti proizvesti kvazi-filozofiju, komadati je i davati u dijelovima ili fragmentima, ili stvarati nove sablasti umjesto naznaka jedne stare emisije. Spektar zračenja filozofije je još uvijek jak, možda je moguće proširiti svoje zračenje, mijenjati nijanse. Što je fikcija u blizini filozofije, filozofska fikcija (filo-fikcija)?

Jedna od ambicija ne-filozofije je stvaranje novog teorij­ skog žanra, filo-fikcije, sa svim svojim političkim, etičkim i umjetničkim efektima. Još jedna kombinacija znanosti i fikcije, možda i manje književna, a više konceptualna, manje naivno tehnološka, a više teorijska, dolazi „ispuniti“ stari Zakon o filozofiji radije nego da ga poništi. Želite imati ključ za izume i tražite ih od znanosti. Teškoća imperativa ne-filozofije je očita, a to je kako prevladati aporije platonističkog filozofskog znanja? Zašto ne ići prema određenom pojmu koji se već prakticira negdje drugdje, prema filozofima „bez“ posla, to jest, djelima nečijeg nedjelovanja. Može li se zamisliti ne-filozofe koji ulažu svoju energiju kako bi opravdali svoju nesposobnost mišljenja?

Zašto, nakon svega, ne bismo našu nesposobnost prebacili na djelo ili doktrinu? Po definiciji, nije na nama samo formuliranje generičkog imperativa, čitanje recepata, ali mi ne želimo pasti u očaj pobunjenika, što bi svakako bio politički ideal. Moramo tražiti modele u drugim praksama, znanostima, književnosti, znanstvenoj fantastici, postoje bitni procesi i sredstava, postoje greške ili međuprostori stare filozofije, sadašnji ekscesi, razigrani aspekti, obrati, paralelna filozofija današnjice. Najbolji način je da se 244

objava po povratku iz crne šume

uvede neka pravila discipline, te dati primjer razmišljanja o uvjetima inovacije. No, možda je i sam pojam ne-filozofije problematičan, proizvodi previše straha ili pod­smjeha, dok bi se moglo otvorenije govoriti o ‘ne-standardnoj filozofiji’, ali uvijek na temelju ograđivanja s ovim izrazito neizbježnim ‘ne’.“ Preveo s francuskog M.Z., izvorno na http://www.onphi. net/accueil/

245

milan zagorac

Dodatak 14.

Peter Russel o svijesti kao bitnoj kvaliteti svemira

Navodim samo jedan kratki ekspoze autora Petera Russella iz njegova teksta (sažetka) objavljenog na njegovim stranicama Spirit of Now: „Ako nigdje ne postoji linija, onda mora postojati trag svijesti, no neznatno, u molekulama, atomima, pa čak i elementarnim česticama. To može zvučati čudno. No, to ne znači da će atomi i molekule doživjeti svijet kao što ga mi doživljavamo. Vjerojatno ne postoji reprezentacija svijeta na ovoj razini. Za prikaz pojava u svijesti mora postojati neki integrirani sustav za obradu informacija. To se vjerojatno ne pojavljuje sve do razine stanice, gdje postoje ke­ mijski sustavi koje održavaju integritet sustava u dovoljnoj mjeri da obrađuju složene informacije. U tom smislu, nastanak života i pojava iskustva su usko povezani. Oni su dva aspekta istoga. No, ne možemo reći da nema apsolutno ni traga svijesti na molekularnoj ili atomskoj razini.

Inače ćemo opet morati objasniti kako je iskustvo moglo nastati iz onoga što nema iskustva. Ako nigdje ne možemo podvući crtu za sposobnost svijesti, ta sposobnost mora biti svojstvena kvaliteta svemira. Dakle, postoji još jedna stvar koju možete reći o svijetu izvan. To nije samo visoko diferencirano polje informacija, već to polje ima potencijal da bude svjesno.

Na prvi pogled to može dovesti do dvojnog aspekta modela stvarnosti. Postoji vanjski fizički aspekt svega, a tu je i odgovarajući unutarnji svjesni aspekt. Međutim, što ćemo više pokušati razlučiti fizički aspekt, više ćemo naći dokaza da ne postoji materija. To bi moglo ukazivati na činjenicu da stvarno ništa ne postoji – da zapravo uopće ne postoji

246

objava po povratku iz crne šume

fizički aspekt? Takav prijedlog izaziva glavnu pretpostavku trenutne paradigme a to je da postoji realni fizički svijet.

Ova pretpostavka je već stotinu godina, od pojave kvantne fizike, pred izazovom, ali za sada odbijamo uzeti u obzir gdje bi to moglo dovesti...

Ona također čini suvišnom svaku potrebu identificirati odnos između vanjskog fizičkog aspekta i unutarnjeg svjesnog aspekta. Nema dualnost.

Monističko tumačenje kaže da je informacijsko polje svjesno. I to je sve što postoji. Dovoljno složene strukture u određenom području reagiraju na informacije otkrivene u području oko njih, a od toga stvaraju vlastitu zastupljenost u fizičkom svijetu. To se pojavljuje kao materijalni oblik u svojoj svijesti. To se događa na svim razinama – od najjednostavnijih oblika života do onih najsloženijih. Svaka ima svoju posebnu reprezentaciju informacija. Svaka doživljava svoju posebnu konstrukciju materijalnog svijeta. Cijeli svemir je ogromno polje svijesti, koje samo sebe spoznaje, i stvara za sebe vlastitu tjelesnost odnosno materiju.

Ali, ako je svijest posvuda, odnosno bitni dio prirode svega, zašto to ne bismo uvidjeli? Zašto materijalni predmeti izgledaju potpuno lišen svijesti? Tražiti svijest u svijetu je kao proučavanje filma, u potrazi za izvorom njegove svjetlosti. Nigdje je ne bismo pronašli. Svjetlo nije u filmu. Film je napravljen od svjetlosti. Sve što znamo o svijetu je slika njega koja se pojavljuje u svijesti. Može se reći da su te slike izgrađene od te svijesti, ali slika samo po sebi ne uključuje svijest. Prema tome nema ni traga svijesti u našem iskustvu u materijalnom svijetu. To je razlog zašto je tako lako pretpostaviti da je izvanjski svijet neosjetljiv i zato nastaje problem. Mi zamišljamo izvanjski svijet kao sliku, dakle bez svijesti. Čini se da je upravo suprotno istinito. Svijet našeg iskustva, jedini svijet koji nam se izravno pojavljuje, čini se kao materijalni objekti ali bez traga svijesti.

Stvar-po-sebi, što mi nikad ne znamo izravno, ne sastoji se od materije, ali je svjesna. Prepoznajući temeljnu ulogu svijesti, postajemo svjesni stvarnosti iznutra. Suštinska priroda svemira je um, a ne tvar.

247

milan zagorac

Ovo nije nova ideja. Niz filozofa i mistika došlo je do istog zaključka. Međutim, ona nikada nije uzeta ozbiljno u razmatranje od strane moderne znanosti. Ali što se događa ako to učinimo? Prvo, kao što je to slučaj kod većine pomaka u paradigmi, rezultati trenutne paradigme se uključuju u novu. Ne mijenja se ništa što smo do sada otkrili u suvremenoj znanosti. Matematika funkcionira na jednak način.

Zakoni fizike su još uvijek na snazi. Sva naša otkrića u kemiji, biologiji i drugim znanostima i dalje stoje. Ono što se mijenja je naša pretpostavka o tome na što su zakoni odnose. Oni nisu zakoni koji se odvijaju u fizičkom svijetu prostora, vremena i materije. Oni su zakoni odvijanja u samosvjesnom području nas samih. Nadalje, promjena paradigme može pružiti nove uvide u zamršene probleme mo­ derne fizike u kojoj promatrač izgleda kao da igra ključnu ulogu.

Trenutno pokušavamo shvatiti te probleme sa svjetonazorom koji je usredotočen na ono što se promatra, ali ne uključuje promatrača. Svjetonazor koji uključuje svijest kao temeljnu pretpostavku, a ne nastoji je objasniti tek kao posljedicu moždane aktivnosti, može ponuditi fascinantna dostignuća u tim dosad zbunjujućim područjima.

Treće, monizam svijesti nema problema s takozvanim paranormalnim pojavama. U materijalističkom svjetonazoru je teško, ako ne i nemoguće, uzeti u obzir telepatiju, vidovitost, telekinezu, vidovitost itd. Svjetonazor koji sve vidi kao igru svijesti, ne isključuje takve pojave. I četvrto, to bi moglo ponuditi vrijedne uvide u vlastitu unutarnju prirodu. Znanost i duhovnost često smo vidjeli u zavadi.

To je uglavnom zbog toga što je pogrešna pretpostavka da opisuju isti svijet. Bit misticizma je unutarnje istraživanje vlastite svijesti, područje u koje znanost nije gotovo ni taknula. I opet smo na tome da su istraživači unutrašnjih stanja, koji su zaronili u prirodu samog iskustva, svi od reda upućivali na isti zaključak. Moja unutarnja suština je suština svega. Prema riječima Upanišada: ‘Ja sam to’ (Tat tvam asi).“ Izvorno objavljeno na Spirit of Now http://www.peterrussell.com/SCG/realityconsc.php, preveo s engleskog M.Z.

248

objava po povratku iz crne šume

Bilješke Ovaj pojam „poganski“ podrazumijeva moral koji nastaje iz opće anomije, a ne poganstvo u smislu konfesionalne (ne)pripadnosti nekoj religiji.

1

Ovaj je tekst objavljen u Mediteranu Novog lista 8. kolovoza 2010. Kasnije je objavljen u knjizi Janko Polić Kamov, njegovo i naše doba Mladena Urema i mene. Dakle, prenosim ga u cijelosti uz nekoliko pravopisnih i korekturnih izmjena.

2

Radi se o Meandrovom izdanju Louisa-Ferdinanda Celinea Putovanje nakraj noći u ediciji Vrhovi svjetske književnosti iz 2003. godine. Dakle, nije baš bilo „netom po objavljivanju“, kako otkriva Višnjina posveta u knjizi (2005. godina).

3

Knjiga je objavljena 2006. godine u malenoj nakladi, ali uz veliku naknadnu medijsku pompu i iščekivanja (po izboru Jutar­njeg lista uvrštena je među dvanaest najboljih publicističkih djela tiskanih u Hrvatskoj 2006. godine (vidi tekst Željko Ivanjek: 12 najboljih publicističkih djela u 2006., Jutarnji list, godina X, broj 3126, str. 34-35, Zagreb, 19. veljače 2007.)

4

Na kraju sam je, gonjen željom da se „riješim“ te „nepoćudne“ knjige objavio pod naslovom Spojene vožnje 2011. godine, koja je, kao i većina mojih knjiga, ostala „ispod radara“ kritike i medija iako se mogu pohvaliti s dvije vrlo profesionalne i ozbiljne recenzije. Prvi predviđeni naslov parfraza je Pirsigova romana Zen i umjetnost održavanja motocikla.

5

Alkemija koristi izraze poput „vlažni put“, „suha vatra“ itd. Kon­ kretno, „vlažni put“ označava način u kojem polako, djelovanjem alkemijskih postupaka „isušuje“ supstanciju ne bi li došli do mrtvoga taloga. Konkretno, sam naslov Isušena kaljuža izravno asocira na alkemijsku simboliku.

6

„U prvom slučaju se ponajprije primjenjuje sila oslobođenih Voda. Međutim, u drugom slučaju primjenjuje se sila ‘Vatre’ ili ega koji djeluje na sebe. Ta dva načina možemo nazvati, zasebno 249

milan zagorac

vlažni i suhi put. Pojmovima tajnog hermetičkog jezika, na jednom putu čovjek biva spaljen vodom, a na drugome ispran vatrom. Jedan nas put oslobođa ropstva oslobođajući princip života (‘Našu Živu’), dok se na drugome princip života sam oslobađa ropstva... ...Za drevnoga čovjeka, za Istočnjaka i općenito za svako biće čiji je um još otvoren ili poluotvoren prema netjelesnom svijetu, vlažni put je nudio, i još uvijek nudi, više neposrednih mogućnosti - zahvaljujući manjoj ovisnosti dubljih organskih kolanja o kontroli i finoj ugođenosti mozga. S druge strane, taj put iziskuje iznimno velik napor kako bi postignuto ostalo aktivno i kako ono ne bi palo u pasivna mistično-ekstatična stanja.“ Julius Evola, Hermetička tradicija, Fabula nova, 2007.

Zaista, treba da svladamo / ovu našu ćud opaku, / pomamu i čežnju svaku, / jer zapravo mi sanjamo. // Tako treba, jer ovo je / čudan svijet i čudan dan / gdje je život samo san, / a iskustvo moje sudi: / čovjek sanja ono što je, / sanja, dok se ne probudi.

(Pedro Calderon de la Barca, Život je san, iz 19. prizora, preveo Nikola Milićević) 7

Tjeskoba ili anksioznost je stanje koje se očituje osjećajem ustrašenosti, straha, panike, uz tjelesnu napetost i unutrašnji nemir, te postojanjem osjećaja kao da će osoba „eksplodirati“.

Najčešće je nemotivirana i nije vezana za objekt ili osobu. Prisutna je u bezbrojnim oblicima, suvremena ih psihijatrija vrlo dobro poznaje, od anksioznih poremećaja do puno ozbiljnijih patnji te ih na brojne načine i liječi.

8

Stoljećima je duša bila definirana kao forma corporis, odnosno sila koja oblikuje tijelo (nasuprot platonističkom poimanju duše kao zasebnog entiteta zarobljena u tijelu). Ta je definicija na Zapadu ostala dominantna sve dok medicinska znanost nije definirala smrt kao kraj organizma u njegovoj funkcionalnoj cjelovitosti, a ne odsutnost duševnih titraja. Vidi više u Manfred Lütz, Ludilo, Znanje, 2011.

9

Nikos Kazantzaki, Askeza – Salvatores Dei, GZH, 1981., prijevod i predgovor Ratimira Mardešića. Naime, Kazantzakis u ovom duboko dojmljivom djelu od niti stotinjak stranica započinje sintezu zapadnjačke mistike, od definiranja vlastite percepcije i zadanosti stvarnosti upravo tom percepcijom do puta kojim prolazi do integracije s kozmičkim iskustvom i što je još bitnije, spašavanjem samog Boga, kako to navodi sam Kazantzakis.

10

250

objava po povratku iz crne šume

Ideja je da je zapravo čovjek zadan svojim osjetilima, da je um/ svijest samo odraz osjetila, a da se kompletno iskustvo u biti, odvija u tim granicama. Međutim, čovjek baštini kompleksno iskustvo, kako osobno, tako i svoje nacije, rase, vrste, planete i konačno svemira i želi prodrijeti izvan percipiranog iskustva kojim je zadan kako bi doživio ono što se može nazvati iskustvom Boga. S druge strane inteligencija je imanentna svemu i čovjek kao odraz te imanentne inteligencije ima svetu dužnost uspostaviti novu sliku Boga, a koja je u stanju konstantne mijene.

Za ovaj primjer vjerujem da je upravo najpogodniji Jungov tekst Sedam propovijedi mrtvima (originalni naslov Septem Sermones ad Mortuos, kod nas su dva izdanja, Telediskovo iz 2000. u zasebnoj knjizi i ono iz 2004. u izdanju Fabule nove pod naslovom Sjećanja, snovi, razmišljanja, zabilježila i uredila Aniela Jaffe, s engleskog prevela Paulina Tomić). Pisan po jednoj Jungovoj hipnotičkoj ekstazi, svakako ima značajnu količinu autentičnosti. Ovaj je tekst napisan 1916. a Jung ga sam pri­ pisuje gnostičkom učitelju Basilidesu. Slična po koncepciji i fakturi Crvenoj knjizi, a knjižica je postojala samo kao mala vlastita naklada za prijatelje sve dok je nije objavio u Memoarima 1961. Tekst je vrlo hermetičan, a govori o Pleromi (sve i ništa, po Jungu, posve jasno se pojavljuje u Joycea u Uliksu), Abraxasu (u stvari akronimu sedam temeljnih planeta – Sunce, Mjesec, Merkur, Venera, Mars, Jupiter i Saturn – a bogu iznad kršćanske koncepcije boga, nešto slično principu Krišne u hinduizmu, bogu bogova, koji stvara i razara svjetove, onkraj dobra i zla) i duši, a također se navodi principe individuacije kao i mistično jedinstvo s Bogom koje se poistovjećuje s poveziva­ njem svijesti s principom nesvjesnog. Kao najveća poteškoća u iskustvu nesvjesnoga je identifikacija s njime. Jung smatra da se ne smije identificirati s nesvjesnim, već da se mora držati podalje, odvojeni, kako bismo mogli promatrati. Mnogi smatraju da je upravo ova knjiga najbolje polazište za tumačenje Crvene knjige. Ovdje se radi zapravo o jednoj od gnostičkih interpretacija kozmogonije, a zahtijeva veliko poznavanje kako gnostičkih, hermetičkih, tako i kršćanskih tekstova, uključujući kanonska i apokrifna evanđelja.

11

„Zato treba dobro razlikovati scijentizam kao vrstu vjere i kao ideologiju od prave znanosti koja sa scijentizmom, slobodno se smije reći, ima malo veze. Scijentizam se, naime, poziva na zna12

251

milan zagorac

nost i posve krivo tumači i nju i njezine dosege. Zato i nastaju nesporazumi kada se govori da je znanost dogmatska. Ona jest dogmatska u scijentističkoj interpretaciji. U toj interpretaciji ona je čista ideologija kao i druge ideologije. Ili nadomjestak za religiju, a samim time i sama neka vrsta religije. Ili drukčije, tako tumačena znanost jest samo karikatura znanosti. A to s pravom znanošću nema veze.“ Navod Stipe Kutleše iz Vijenca. http://www.matica.hr/vijenac/544/Scijentizam%20kao%20nova%20religija/ Sada znam: ne nadam se ničemu, ne bojim se ničega, oslobodio sam se uma i srca, uzdigao se više, ja sam slobodan. To hoću.

Neću ništa drugo. Tražio sam slobodu. Nikos Kazantzakis: Askeza - Salvatores Dei, GZH, 1981. Upravo je ovaj citat iskorišten kao epitaf grčkog pisca na njegovom nadgrobnom spomeniku u He­ raklionu Δεν ελπίζω τίποτε. Δεν φοβούμαι τίποτε. Είμαι λεύτερος 13

14

Za ovu temu vidjeti više u Stanislav Grof, The Holotropic Mind. „Transpersonalna svijest je beskonačna prije nego konačna, rastežući se iza granica vremena i prostora.

Shvaćanje svih dimenzija transpersonalnog područja je možda veći no izazov za svakodnevno mišljenje od izazova što možemo dokučiti ležeći pod zvijezdama razmišljajući o veličini i širini svemira i gdje bi trebao biti raj. Upravo pod ovim kozmičkim prizorom noćnog neba počinjemo shvaćati da se granice naše percepcije ne nalaze izvan nas nego u nama. Upravo ono što je vanjski svemir za astronome, jednako je primjenjivo i za unutrašnji svemir naše psihe. Teško je izbjeći osjećaj usidrenosti u naša okoštala vjerovanja da je svemir konačan i da je svaka od naših svijesti odvojena od svih ostalih i ograničena unutar našega mozga. Mi također imamo velike poteškoće spoznajući da um i svijest možda nisu ekskluzivna privilegija ljudske vrste, već su mogu proširiti na cijelu prirodu, odnosno da postoje u svim elementarnim kao i u svim složenim oblicima. Možda nam se čini da je nemoguće osloboditi se vlastitih koncepcija nametnutih kulturom ili zdravim razumom. Ipak, ako želimo i nadalje održavati te iluzije, tada je nužno zanemariti ogroman korpus spoznaja i informacija koje smo dobili iz suvremenih istraživanja i to iz vrlo različitih znanstvenih disciplina. Iz svih ovih izvora

252

objava po povratku iz crne šume

dolazimo do čvrstog dokaza da su svemir i ljudska psiha bezgranični. Svatko je od nas povezan sa svima, i svatko je izraz sveukupne egzistencije. Prihvaćanje transpersonalne prirode svijesti izaziva brojne temeljne postavke našega društva, kao i postavke koje imaju utjecaja na vrlo osobnim razinama. Ukoliko ćemo prihvatiti takav pogled na svijest, to ujedno znači i prihvaćanje činjenice da naši životi nisu samo ograničeni utjecajima okoline od dana rođenja, pa shodno tome i tolike važnosti, već da su oblikovani našim naslijeđem, kulturom, duhovnim i kozmičkim utjecajima daleko izvan dosega onoga što možemo percipirati našim fizičkim čulima.“ The Holotropic Mind, str. 80-81, preveo s engleskog M.Z. Pojam sinkronicitet uvodi Carl Gustav Jung, te njime nastoji objasniti istovremenost dvaju smisaono, ali neuzročno povezanih događaja, odnosno istovremenost gdje koincidira neko psihičko stanje s jednim ili više vanjskih događaja koji se javljaju kao smisaone paralele prema trenutnom subjektivnom stanju. Zbog oznake istovremenosti odabran je naziv sinkronicitet, njime se označava faktor objašnjenja koji se ravnomjerno suprotstavlja kauzalnosti. Pojam se tako razlikuje od sinkronizma, koji predstavlja samo istovremenost dva događaja. Više na http:// hr.wikipedia.org/wiki/Sinkronicitet 15

Najveći dio „kanonske“ znanstvene literature uopće ne sumnja u paradigmu tijelo>biokemijske reakcije>svijest. Dakle, svijest je posljedica tijela odnosno procesa u tijelu. Logično, tijelo je dakle skup informacija koje se nasljednim faktorom (DNK) prenose s generacije na generaciju. Psihički dio je samo posljedica postojanja tijela. Nadalje, logično je da se onda može, kao kod biljaka, raditi na križanju i stvaranju pogodnije i „kvalitetnije“ vrste. Sve je to u ekstremnom smislu dalo eugeniku, posve nehumanu teoriju koja ima cilj stvoriti rasu ljudi superiornih i tijelom i duhom.

Naravno, radi se o prilično grubo iznesenoj istini, no stvar je da takva znanstvena paradigma na taj način ne uvažava svijest, nesvijest i odnos koji nastaje kao nešto što suoblikuje svijet, već kao nešto što se može prilagoditi da postigne bolje „performanse“. Zapravo, radi se o prilično velikom redukcionizmu, golemoj logičkoj pogreški (zbog isključivanja važnog faktora), no to je posve druga, jednako složena tema. Ipak, suvremene znanosti iako izuzetno specijalizirane, svakako nastoje nadvladati 16

253

milan zagorac

ova ograničenja te je već danas vidljiv veliki odmak u odnosu na devetnaestostoljetne i rane dvadesetostoljetne koncepte. „Svijet neznanja i patnje – u sanskrtu zvan samsara – nije temeljni uvjet postojanja, nego je samostalni mentalni svemir koji se zasniva na našem pogrešnom shvaćanju realnosti. Svijet fenomena stvara se spajanjem beskonačnog broja stalno promjenjivih uzroka i uvjeta. Poput duge koja nastaje kada sunce obasja zavjesu kiše i tada iščezne kada nestane neki faktor koji pridonosi njenom stvaranju, fenomeni postoje u bitnoj međuovisnoj funkciji i nemaju neovisno i trajno postojanje. Sve je povezano, ništa ne postoji samo za sebe i po sebi, imuno na djelovanje uzroka i posljedica. Kada se taj bitan koncept shvati i usvoji, pogrešna percepcija svijeta ustupit će mjesto točnom razumijevanju prirode stvari i bića: to je spoznaja. Spoznaja nije samo filozofska konstrukcija: ona proizlazi iz osnovnog pristupa koji nam postupno dopušta da odbacimo naše mentalno sljepilo i uznemirujuće emocije koje stvara. Tu nastaju glavni uzroci naše patnje.“ Matthieu Riccard, Sreća, Teledisk, 2008.

17

Ovdje se slučajno dodiruju patnja u budizmu i patnja uzrokovana egzistencijom koja je obesmišljena spoznajom bitka za sebe i bitka po sebi, a koja je samim time obezbožena. Bitak po sebi (Etre-pour-soi) je masivna materija (uvijek je vlažna i gnjecava, pa po tome podsjeća na uvodne rečenice Povratka Filipa Latinovicza, doduše baš su žene te koje su masivne, gnjecave i vlažne), ona je vječna i ona sve u sebe uvlači. Bitak za sebe (Etre-en-soi) je svijest. Egzistencija čovjeka se stalno suprotstavlja bitku po sebi. Ipak, to je temeljno suprotno budizmu u kojem je svaka pojava, bila materijalna ili nematerijalna samo još jedna mentalna slika. Materija je neka vrsta mentalne slike. Zapadna je misao nastoji osloboditi spasenjem materije, apokatastazom, alkemijom. Obezboženi svijet to više ne može, jer su sve mentalne snage oslonjene na očajno slabog čovjeka. Kako zbori Sartre u Mučnini: „Nitko od nas nije imao ni najmanji razlog biti tamo. Svako živo biće, zbunjeno, uznemireno, osjećalo se kao višak... I ja sam bio suvišan... I pomišljao sam na samoubojstvo kako bih oslobodio svijet još jednog nepotrebnog života.“ ili Camus u Mitu o Sizifu: „Postoji samo jedan doista ozbiljan filozofski problem: samoubojstvo. Suditi o tome ima li ili nema smisla živjeti, odgovara na temeljno pitanje filozofije... Smatram da je smisao života najpreče.“ 18

254

objava po povratku iz crne šume

„Sve što se uopće može misliti može se misliti jasno. Sve što se može izreći može se izreći jasno (...) Osjećamo da, čak ako je dat odgovor na sva moguća znanstvena pitanja, naši životni problemi još uopće nisu dodirnuti. Naravno, tada više ne ostaje nikakvo pitanje; i upravo je to odgovor (...) O čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti.“ Ludwig Wittgenstein, Tractatus Logico-Philosophicus, prema Kalin, Uvod u filozofiju.

19

Ovdje parafraziram jednu važnu rečenicu iz Bretonove Lude ljubavi (L’amour fou, 1937., u nas objavljena 2004., dakle sa značajnim kašnjenjem), knjige teško odredive vrste, prozne poeme, romana-eseja-književnog manifesta nadrealizma, možda temeljne nadrealističke knjige (u prijevodu Višnje Machiedo s francuskog, a koju sam imao priliku urediti i objaviti s njezinim popratnim pogovorom): „Grčevita ljepota će biti erotična-zastrta velom, praskava-nepomična, magična-prigodna ili je neće ni biti“. Upućujem na izvrstan esej Tee Benčić Rimay upravo na temu ove knjige koju smatram jednom od svojih najvažnijih uredničkih „uspješnica“, naime u mnogo čemu ta je knjiga imala zasluženi primat. Tea Benčić Rimay u nadahnutom eseju o knjizi (objavljenom u Vijencu, a slično je govorila i na samom predstavljanju u Zagrebu) navodi: 20

„Takvo poznavanje i prevoditeljici otvara mogućnost igre – ona korača istodobno objema obalama Michauove rijeke koja protječe između izvornika i prijevoda, kako sama kaže u eseju o prevođenju, dajući nam drugi izvornik: kao da čitamo Ludu ljubav Višnje Machiedo neotetu Bretonu, jer ona je ionako prebivala u njegovoj svijesti, ruci, olovci, oku, dualnosti slike. A za Bretona sve je slika, slika sličnosti, podudarnosti, poput ogledalaca u kojima se zbivaju sinkroniciteti umjetnosti i života, sanjarenja i zbilje. Smještena u to zrcalo prevoditeljica čudesnom magijom riječi koje same u tekstu nadrealistički vode ljubav deskribira Bretonove slučajnosti, znajući da je ovdje riječ o estetskim pojavnostima koje se preklapaju, dodiruju, naznačuju onako kako je nadrealizam magnetizirao osjetilnost prema svakoj jakoj i banalnoj čudnovatosti, prvo neprimjetnoj, a ubrzo potom eksplozivnoj za srce i dušu, čarobnoj. Bretonova Luda ljubav bljesak je toga magneta, on se usuđuje ispisati osjetilnost čudnovatosti ljubavi koja samoj zbilji upisuje tajanstvenu dimenziju.“ 255

milan zagorac

Vidjeti za cijeli članak na: (http://www.matica.hr/vijenac/271/ Vjeverica%20od%20lje%C5%A1njaka/) Termin koji koristi Hamvas, u biti znači stanje prije nastanka prvog grijeha.

21

Sveti Toma Akvinski, Summa Theologica, engleski prijevod Benziger Bros. edition, 1947, prema prijevodu Fathers of the English Dominican Province 22

Ovaj je tekst bio moja interna, kasnije i objavljena recenzija knjige autora pod pseudonimom skarlet_p: Vodič kroz nutarnje gradove za commutere, Studio TiM, 2013.

23

Marco Polo, Milion: putovanja Marka Pola, Marjan tisak, 2004., prijevod Borivoj Maksimović, predgovor: Borivoj Maksimović.

24

Italo Calvino, Nevidljivi gradovi, Ceres, 1998., prevela i popratila pogovorom Tatjana Peruško.

25

Andre Breton: Luda ljubav, Adamić, 2004., prevela s francuskog Višnja Machiedo. Pojam „plesači strogosti“ spominje se već u prvoj rečenici.

26

27

Za pogledati na http://www.heliofant.com/

Viktor Olegovič Pelevin (22. studeni 1962.) je ruski književnik, autor romana Omon Ra, Generacija P, dobitnik više književnih nagrada. Njegove knjige su slojeviti postmodernistički tekstovi koji fuzioniraju elemente pop kulture i ezoterične filozofije na rubu žanra znanstvene fantastike, teorije urote, špijunskog trilera i oštre satire.

28

Richard Charles Hoagland (25. travnja 1945.) američki je autor i zagovornik teorija zavjere o NASA-i te (moguće) nestalim izvanzemaljskim civilizacijama na Mjesecu i Marsu. U svojim tekstovima tvrdi da napredna civilizacija postoji ili je postojala na Mjesecu, Marsu i na nekim satelitima Jupitera i Saturna te da NASA i američka vlada urotom šutnje nastoje zatajiti ove činjenice. Svoje ideje obrazlaže u dvije objavljene knjige, na video konferencijama, predavanjima i razgovorima. Njegovi pogledi nikad nisu bili objavljeni u stručnim časopisima. Hoagland nema sveučilišni studij, iako se predstavlja kao važan sudionik timova NASA-e u najvažnijim misijama 60-ih i 70-ih. Obilježen je kao pseudoznanstvenik i teoretičar urote. Najpoznatija njegova teori29

256

objava po povratku iz crne šume

ja je „lice“ na Marsu te „građevine“ na Mjesecu. Također, njegova je misaona derivacija postojanje hiperdimenzijske fizike, koja je nadređeni skup trodimenzionalnoj fizici. Poanta te fizike jest da „pomicanje“ objekata u višoj dimenzijskoj ravni ima refleksiju u trodimenzijskoj koju očitavamo kao kretanje planeta, kozmičke događaje itd., a koji se očitavaju u nizu sinkroniziranih događaja u našoj dimenziji.

Naslov se odnosi na knjigu Sveta knjiga vukodlaka, Viktor Pe­ levin, prevela s ruskog Irena Lukšić, 2007.

30

Tekst je izvorno objavljen na http://knjizevnostuzivo.org/2015/ milan-zagorac-sveta-knjiga-za-spas-vukodlaka-i-bezrepih-majmuna/ Tekst izvorno objavljen nahttp://gkr.hr/Magazin/Kauc-i-knjige/Uvijek-se-na-kraju-vratim-Thomasu-Pynchonu 31

Maxwellov demon je misaoni eksperiment fizičara Jamesa Clerka Maxwella koji „pokazuje da Drugi zakon termodinamike ima samo statističku sigurnost“. To pokazuje Maxwell hipotetički opisujući kako se krši drugi zakon: spremnik plinskih molekula u ravnoteži je podijeljen u dva dijela izolirana zidom, s vratima koja se mogu otvarati i zatvarati što se naziva „Maxwellov demon“. Demon otvara vrata da bi samo molekule brže od prosjeka mogle teći na jednu stranu komore, a one sporije od prosjeka na drugu, od kojih se jedna grije, a druga hladi, čime se smanjuje entropija.

32

U termodinamici, entropija (simbol S) je mjera do koje termodinamički sustav može biti postavljen, a koja se općenito razumije kao mjera poremećaja. Prema drugom zakonu termodinamike entropija se u izoliranom sustavu nikada ne sma­njuje.

Budući da je entropija funkcija sustava, promjena entropije sustava je ista za bilo koji proces od određenog početnog stanja prema određenom konačnom stanju. Nepovratnost procesa je povećanje entropije sustava. Pojednostavljeno i primijenjeno na druge sustave, entropija je mjera nereda.

33

U međuvremenu je 2013. Butan napustio mjerenje bruto nacionalne sreće. Bruto nacionalna sreća je koncept koji je nastao 1972. godine u Butanu kao ideja tadašnjeg butanskog kralja.

Ideja predstavlja protutežu bruto nacionalnom proizvodu kao indikatoru razvoja koji ukazuje samo na ekonomsku kompo34

257

milan zagorac

nentu razvoja. Bruto nacionalna sreća je koncept i potencijalni indikator u okviru kojeg se vrše istraživanja kvalitativnog tipa u vidu upitnika. U tim upitnicima se ispitanicima postavlja mnoštvo pitanja u vezi njihovog zadovoljstva životom, a rezultate je moguće kombinirati i s kvantitativnim indikatorima. Postoji nekoliko varijanti indeksa sreće koji su predmet istraživanja i međunarodnih konferencija na ovu temu. Ideja o sreći kao razvojnom cilju čovjeka je izuzetna sama po sebi , ali se suočava sa poteškoćom definiranja sreće s obzirom da ona u mnogome ovisi od kulturnog konteksta, zbog čega se kulturnoj dimenziji i raznolikosti pridaje posebna pažnja. Unatoč ovim poteškoćama postoje pokušaji da se izračuna indeks sreće – u Nizozemskoj postoji Svjetska baza sreće, a u Velikoj Britaniji postoji organizacija pod imenom Nova fondacija za ekonomiju koja je izračunala indeks sreće za skoro sve države svijeta i rangirala ih po razini sreće.

Kao i njegov stariji kolega Einestein, Bohm je sklon misa­ onim eksperimentima koji na vrlo jednostavan način ilustriraju ono što je inače prikazivo golemim formulama i teorijskim eksplikacijama razumljivim samo uskoj stručnoj zajednici, a što me odmah upućuje na činjenicu da je Bohm svoju teoriju želio proširiti na znatno širu zajednicu kao alternativu dominantnom načinu mišljenja. Naime, radi se o priči o ribici u akvariju. Mi kao promatrač ništa ne znamo o ribici, akvariju, kao niti njezinom kretanju. Zato imamo dvije kamere koje snimaju ribu s dvaju različitih kuteva, a koje emitiraju sliku ribe na dva različita monitora. Sada, zahvaljujući činjenici da vidimo dvije ribe, mi i zaključujemo da se ovdje radi o dvije ribe, a da te ribe čine određene pokrete u nekom skladu: kada se okrene jedna, okrene se i druga. Dakle, ribe su u nekoj vrsti dosluha, odnosno održavaju kontakt. No činjenica je, a to mi ne znamo jer nismo svjesni dublje razine stvarnosti (a to je u ovom slučaju akvarij i dvije kamere pod različitim kutem), da u biti postoji jedna jedina riba, a da su ono što mi vidimo u biti samo dvije slike jedne te iste ribe.

35

Za više u David Bohm, Wholeness and Implicate Order.

Ne-filozofija je, primjerice, koncept francuskog filozofa Françoisa Laruellea u kojem iznosi tezu da su svi oblici filozofije strukturirani oko prethodne odluke, te nadalje konstitutivno slijepi na ovu odluku. Iako se na prvi pogled čini jednostavnom 36

258

objava po povratku iz crne šume

misaonom igrom, ova je teza zapravo dala legitimitet svim onim ne-filozofijama poput gnoze, astrologije, misterija itd. Njezino je temeljno pitanje istine na kojoj počiva logika. Ako je filozofija svoj mitski postanak dugovala „vjenčanju“ Porosa (efikasnosti i izobilja) i Penie (siromaštva), onda ne-filozofija ne duguje njima ništa, ona je neka vrsta siročeta koje nastaje izravno iz khore, odnosno duhovne predfilozofske „magme“. Ona nije sama po sebi pragmatična, ona je sama po sebi istina. Za više http://www. onphi.net/texte-a-new-presentation-of-non-philosophy-32.html Prije dvadesetak godina Samuel Huntington je ponovno postavio tezu o sukobima civilizacija. Iako je kod dijela stručne javnosti knjiga izazvala podsmijeh, činjenica je da se mit o sukobljenim civilizacijama može očitati u trenutnim sukobima na svim granicama koje je Huntington tada spomenuo.

37

Jonathan Strange & G. Norrell je prvi roman britanske autorice Susanne Clarke. Alternativna povijest Engleske u vrijeme Napoleonskih ratova temelji se na pretpostavci postojanja magije u Engleskoj kojoj su dvojica suaktera Gilbert Norrell i Jonathan Strange odlučili vratiti prestiž i ugled.

38

I ne samo tamo: svijest o tome da svijetom upravljaju moćne sile, ljudi moćniji od drugih koji nameću svoju paradigmu, obavještajne zajednice koje manipuliraju sadržajima koji nam se plasiraju putem medija, zatim sama moćna medijska mašinerija svakako čine jedan od slojeva interpretacije ovoga djela. Crna, zla magija urotničke skupine i pojedinaca stoji u pozadini profanog svijeta, svakako je jedan od zaključaka koji se nameće sam od sebe.

39

Biblijski Jona, Colodijev Pinocchio ili, primjerice, Melvilleov Ishmael (spašen u mrtvačkom kovčegu koji je bio ranije pripreman) samo su neki od likova koji prolaze ovu parabolu mrkline utrobe u kojoj sazrijevaju unutrašnje snage sposobne za novorođeni život nakon toga.

40

Antonio Šiber (1972.) autor je, znanstvenik i pasionirani intelektualac iz Zagreba. Doktorirao je na temu iz teorijske fizike čvrstoga stanja. Autor je brojnih znanstvenih radova u međunarodnim časopisima, a 2005. objavio je popularnoznanstvenu knjigu o strukturi tvari Svemir kao slagalica. Intenzivno se bavi popularizacijom znanosti, haiku pjesništvom, ilustraci41

259

milan zagorac

jom, računalnom grafikom, fotografijom, a sve to izlaže i na svojem blogu www.antoniosiber.org. Dio čitatelja poznavat će ga kao gosta-komentatora HTV-ove emisije Peti dan.

Victor Papanek, Dizajn za stvarne potrebe, Logos, Split, 1973.

Riječ je o jednoj od knjiga koje možda i najbolje pogađaju u bit suvremene krize, a koja nije samo kriza ekonomskog modela, nego ponajprije kriza duha. Knjiga se temeljno bavi dizajnom.

No, to je polazna točka. Dizajn kao kreativni čin, prije bi se tako moglo reći. Knjiga je napisana 1970., objavljena u nas u Splitu 1973. i do danas je ostala vrlo prestžna osobna „tajna“ mnogih školovanih dizajnera, njihov dublji pogled na stvarnost od onoga koji inače poznajemo. Jer dizajn nije samo dizajniranje predmeta za masovnu proizvodnju, on je mnogo više: dizajn je kreacija sama po sebi, stvaranje proizvoda koji trebaju, a ne umjetno izazivanje potreba što je nametnuto tehnološkom/tehnokratskom logikom.

42

Radi se o sljedećem: jeste li ikada postavili pitanje odakle novac za proizvodnju, odnosno dizajn pa proizvodnju sve veće količine predmeta koji nas okružuju. Nameće se stav da se proizvodnja jednostavno financira iz burze i kredita, a onda se u slapovima vraća preko prodaje. Stvar je u tome da nije baš tako jednostavno. Još možda i prolazi u velikim tržištima pa zakoni velikih brojeva, trickle down teorije i slično jednostavno omogućuju svakome u lancu ulaganje-proizvodnja-prodaja kapljicu suviška. No u malim, zatvorenim i ljudstvom ograničenim sustavima? Kon­ kretno primijenjeno na nas, stvar je u tome da u Hrvatskoj nijedna stvar ne funkcionira zato što je zemlja prezatvorena. Doda li se k tome da je stanovništvo raspršeno, uglavnom nepovezano s vanjskim svijetom i financijski nemoćno, dolazimo do toga da je Hrvatska po tome, zapravo, siromašna zemlja. Jer, ako nema ljudi i nema slobodnog kapitala, onda je upravo to problem: nema potencijala za razvoj, ukoliko se ne napravi drastična promjena u sustavu shvaćanja vrijednosti. Takvo je društvo primarno orijentirano na raspodjelu, a ne na proizvodnju.

Tu nastupa pojedinac ili grupa koja ima odgovornost, stvarnu odgovornost, možda i trenutno najveću u ovoj zemlji: dizajn za stvarne potrebe. Dizajn novoga društva. Kreativni čin, procjena što imamo, što možemo ponuditi i kako to napraviti da se pothlađena ekonomija podigne na noge.

260

objava po povratku iz crne šume

Solaris je ruski znanstveno-fantastični art film iz 1972. godine redatelja Andreja Tarkovskog, inače adaptacija romana Solaris Stanislawa Lema iz 1961. Film je meditativna psihološka drama čija se radnja događa uglavnom na brodu-svemirskoj stanici u orbiti planeta Solarisa. Znanstvena misija je prekinuta jer je tročlana posada pala u posebno jaku emocionalnu krizu. Psiholog Kris Kelvin putuje na svemirsku stanicu ne bi li procijenio situaciju, no i njemu se događa isti fenomen kao i ostaloj trojici. Film, odnosno roman, govori zapravo o neadekvatnosti komunikacije između ljudi i (mogućih) drugih vrsta. Filmska adaptacija je fokusirana na osjećaj tuge i na misli i savjesti kozmonauta-znanstvenika koji proučavaju tajanstveni planet ocean Solaris. Izrazito melankoličan, ovaj je film posve izašao iz granica žanra i postavio je nove kriterije koji su imali i značajnog utjecaja na brojne zapadnjačke autore ne samo u specifičnom žanru.

43

Zamislimo sliku turbulentnih vrtloga u vodenoj struji. Struktura i distribucija vrtloga, koji stvaraju neku vrstu sadržaja u opisu kretanja, nisu odvojeni od formativne aktivnosti toka struje, koji stvara, održava i konačno rastvara ukupnost strukture vrtloga.

Tako je pokušaj da se eliminira vrtloge bez promjene glavne aktivnosti struje apsurdan. Kada je naša percepcija vođena uvidom u značenje cijeloga kretanja, tada očito nismo niti skloni takvim uzaludnim pokušajima. Radije ćemo dobiti uvid u cjelokupnu situaciju, te pažljivo učiti o njoj, te otkriti koja je odgovarajuća akcija relevantna kako bi se ova turbulentna struktura vrtloga završila. Slično tome, kada zaista shvatimo istinu o jedinstvenosti misaonog procesa kojim se sada služimo, tada će nam taj uvid omogućiti promatranje, pogled, te konačno da naučimo o cijelom tom kretanju misli kao i da otkrijemo što moramo poduzeti kako bismo priveli kraju tu turbulenciju koja je bit naše fragmentacije u svakoj fazi života. Vidi u: David Bohm, Wholeness and Implicate Order, str. 24, preveo M. Z. 44

Ovdje se konkretno referiram na definiciju „čudesne petlje“ Douglasa Hofstadtera: A ipak, kad kažem „čudesna“ petlja, imam nešto drugo na umu – manje konkretno, nedostižnije. Što mislim pod „čudesnom petljom“ je – odavde krećem – ne mislim na fizičku petlju, već apstraktnu petlju u kojoj, u nizu faza koje čine kružno kretanje, nastaje pomak od jedne razine apstrakcije (ili struktura) na drugu razinu, a koja se čini kao hijerarhijski pomak, no ipak 45

261

milan zagorac

nekako uzastopna da ostaje u zatvorenom ciklusu. … Ukratko, čudesna petlja je paradoksalna prijelazna petlja povratne veze.

Drvo života je čest motiv u brojnim i vrlo različitim svjetskim mitologijama. Upućuje na povezanost svega života (i ne samo života) i svijesti na našem planetu i služi kao metafora zajedničkog podrijetla (i to ne samo evolucijskog). Često je označeno kao sveto drvo s korijenima, stablom i krošnjom koje prati dodatna simbolika – primjerice, zmija/zmaj koji spava ispod korijena, rizome, ili kapilarna grananja koje dovode hranjive tvari do stabla, stablo kao stup, križ, samo stablo razapinjanja Isusa Krista itd.

46

Suvremena filologija Vede kao skupinu pisanih tekstova, primjerice, locira u relativno novo vrijeme, oko 20 st. p. n. e. No, usmenoknjiževna tradicija slijedi puno dublje. Kako god gledali na to, protoindoeuropski jezici su locirani čak u 10. tisućljeću prije naše ere (prema još jednoj hipotezi, primjerice teoriji paleolitskog kontinuiteta, jezik općenito kao pojavu možemo locirati do 200.000 godina unazad, a fiziološko-neurološku sposobnost za govor čak prije 2.000.000 godina). Ove teorije čine ideju o nekoliko tisuća godina starim tekstovima jednostavno „radnom hipotezom“ na kojoj bi valjalo dodatno raditi – eventualno se može govoriti o povijesti pisma, pisanja (ili čitanja na glas ili u sebi), ali nikako ne i apstraktnog i asocijativnog mišljenja i neke vrste pripovijedanja/pjevanja. Dovoljno je za usporedbu podsjetiti se na grafite iz Lascauxa ili Altamire ili, primjerice Willendorfske Venere, koji se mogu locirati čak i 40.000 godina prije današnjeg vremena, a koji su dokaz i apstraktnog i sintetskog načina mišljenja čovjeka koji je, a što znamo, zasigurno govorio, a samim time zacijelo i pjevao/pripovijedao.

47

Za više svakako pročitati članke Carla Gustava Junga O odnosu između analitičke psihologije i književnosti 1922., Psihologija i književnost, 1930. te ‘Uliks’: monolog, 1932.

48

Henri de Lubac, Drama ateističkog humanizma, preveo Marko Kovačević, Ex Libris, Synopsis, 2009.

49

Za više na: http://mostlysubtractive.blogspot.com/2013/05/ ide-mi-na-zivce-ne-volim-mrzim.html 50

Jiddu Krishnamurti često u svojim predavanjima govori baš o tome „brbljanju“ uma. Um brblja, izmišlja, konfabulira.

51

262

objava po povratku iz crne šume 52

Graham Greene, Mirni Amerikanac, Jutarnji list, 2004.

Francuska vojna intervencija nazvana Serval u Maliju, iz pro­ sinca 2012. godine 53

Posljednji dio puta, 1., Talijanska pripovijetka 1945-1980., Izbor, prijevod i komentar Nedjeljko Fabrio; Dino Buzzati Plašt (Il mentello), str. 45.

54

Ljubo Wiesner, Vjetar iz ponora, Dometi, Rijeka, 2010., Iz: Narodne novine, 76(1910), 243/244 55

Robert Vrbnjak (1963.), autor iz Rijeke, objavljivao u brojnim časopisima i zbornicima, prepoznatljiv po nadrealističkim, na trenutke čak i nihilističkim slikama i narativu. Likovi njegovih romana urbani su pojedinci koji baštine naše suvremene frustracije, strahove i nadanja, a izraz mu je pisanja često protkan duhom egzistencijalne filozofije, new age psihologije i istočnjačkih religija.

56

Tekst je izvorno objavljen na http://www.korzo.net/aktualno-u-rijeci/KOLUMNA-Uskopljeni-ili-barem-da-sam-sve-radiodrugacije.html 57

Philip Roth, Sabbathov teatar, izvorno objavljeno na http:// gkr.hr/Magazin/Prikazi/Sabbathov-teatar-Philipa-Rotha-gospodar-lutaka-objesen-o-vlastite-konce 58

Zapravo radi se o ideji vječnog povratka koji je reaktualizirao Mircea Eliade u svojoj knjizi Mit o vječnom povratku (ne samo u njoj, već i u brojnim drugima, a zapravo se radi o rekontekstualizaciji mita u ukupnom ljudskom djelovanju). To znači da kozmogonijski mitovi nisu samo „fikcija primitivnih naroda“, već su bitni dijelovi objašnjenja smisla postojanja čovjeka (i svega ostaloga), odnosno, da imaju smislenu povezanost sa sadašnjim položajem čovjeka. Dakle, Eliade ne smatra da je čovjek nadišao neku razinu, već nastoji integrirati mit, naročito onaj kozmogonijski, u smislenu cjelinu koja se odnosi i koja oblikotvorno djeluje i na današnjeg čovjeka.

59

60

Nada Grubišić, Bolesna ruža, Studio TiM, 2013.

Navodno izvorno Origenova spekulacija o kraju povijesti (vremena), po kojoj će svijet koji se otkrio čovjeku poslije njegovoga pada u grijeh biti vraćen u svoje prvobitno stanje radi sveopćeg spasenja, i to kroz sukcesivne etape, a zahvaljujući Kristovoj 61

263

milan zagorac

žrtvi – sve je podložno oprostu, uključujući i sam Sotonin grijeh, odnosno predstavlja neku vrstu opće amnestije, uključujući i sam pakao. Izravno se spominje u Isušenoj kaljuži Janka Polića Kamova Tekst objavljen na Magazinu GKR: http://gkr.hr/Magazin/ Prikazi/Tibetanska-knjiga-mrtvih 62

Vidjeti više na: http://www.tomislavbudak.com/hr/napredni/smrt-prvi-dio.html 63

Cijeli tekst na: http://milanzagorac.blogspot.com/2013/09/ danijela-bacic-karkovic-cemu-strah-pred.html, integralni dio knjige Roba s potpisom iste autorice 64

Snovi u velikom dijelu ljudske povijesti imaju važnu ulogu i do danas nisu posve razjašnjeni, od njihove funkcije do morfologije. Bitno se razlikuju od iskustava neposredne blizine smrti ili budnog sanjanja. Od koncepta da su tek repozitorij nakupljenih sjećanja i podražaja iz svjesnog stanja ili tjelesnih senzacija (što zasigurno i jesu) do toga da su direktan kontakt s nesvjesnim, odnosno neka vrsta uvida u nesvjesno čiji se sadržaj nadaje nama prepoznatljivim simbolima, ostaju i dalje zagonetni i nimalo jednostavni za tumačenje. U svakom slučaju, bilo koje jednostrano objašnjenje čini se tek kao udaljavanje od samog merituma stvari, dakle, od samog njihovog utjecaja na cjelovitog čovjeka.

65

U smislu promišljanja odnosa vjere i razuma, važno je uputiti čitatelja na encikliku sv. Ivana Pavla II. Fides et ratio. Naime, ona naglašava nužnost tumačenja vjere razumom bez kojega bi vjera bila pad u praznovjerje, i obrnuto, razuma vjerom, bez koje razum ne ostavlja prostor čovjekovog smisla. Štoviše, naglasak je cijele enciklike upravo na povezanosti ovih dviju komponenti i na njihovoj komplementarnosti.

66

U knjizi Značenje bajke Bruna Bettelheima, i danas nekoj vrsti „biblije“ za psihoanalitičku analizu bajke, autor se bavi ponaj­ prije emocionalnom i simboličkom važnost bajki za djecu, bilo da se radi o autorskim umjetničkim bajkama ili tradicionalnim pučkim pripovijetkama, s time da posve osporava vrijednost arteficijelnih suvremenih pripovijetki koje „glume“ bajke. Bettelheim smatra da tradicionalne bajke, s tamom napuštanja, smrti, vještica i tako dalje, dopuštaju djeci hvatanje u koštac sa svojim 67

264

objava po povratku iz crne šume

strahovima u takozvanim simboličkim uvjetima. Dakle, ako ih djeca mogu interpretirati na svoj način, ona time dobivaju osjećaj smisla i svrhe, odnosno da će djeca tako biti bolje pripremljena za životne izazove koji slijede s odrastanjem i zrelošću.

U svojoj knjizi iz 2006. Iluzija o bogu, Richard Dawkins tvrdi da nadnaravni kreator gotovo sigurno ne postoji i da je vjera deluzija, dakle, očvrsnulo lažno uvjerenje. Nadalje, u knjizi Sebični gen navodi postojanje memova, odnosno tzv. mimetičkih nasljednih osobina (prethodno vidjeti koncept „čudesne petlje“ Douglasa Hofstadera), dakle, radi se o nekoj vrsti „gena kulturnog obrasca“ koji se u kulturi prenose s osobe na osobu i koje se sami repliciraju i mijenjaju. Ponašanje, stavovi, tvrdnje, obrasci, sve je to na neki način podložno imitaciji i preuzimanju.

68

SF drama Kontakt s Jodie Foster u glavnoj ulozi iz 1997. godine. Film problematizira zapravo sposobnost ljudske svijesti za adaptaciju, odnosno shvaćanje sadržaja koji bježe tzv. zdravom razumu, odnosno pojmovima koji su nam „prikazivi u svijesti“. U filmu nam se ono što je neprikazivo i neprispodobivo objavljuje metaforama.

69

Veliko djelo ili Opus magnum je alkemijski izraz za proces stvaranja Kamena mudraca. Označava postupak transmutacije u laboratorijskim procesima i promjenama kemijskih boja, koji se kao metafora razumije kao model za individualne procese samoga alkemičara, ali i kao aparat djelovanja same umjetnosti.

Opus magnum izvorno ima četiri faze: nigredo, crnjenje ili melanosis; albedo, izbjeljivanje ili leukosis; citrinitas, požućivanje ili xanthosis; rubedo, crvenjenje ili iosis – ujedno označavaju faze procesa zriobe samoga alkemičara / sudionika misterija jednako kao i same tvari, dakle, promatrača i promatranoga.

70

Julius Evola u svojem „tradicionalizmu“ brani poziciju alke­ mije. Ujedinjuje religiju, politiku, filozofiju i kulturu kojima daje bitnu oblikotvornu ulogu za cijelo društvo. Sam Opus magnum ostaje najvažnija referentna točka transformacije u misteriju.

71

Giulio Cesare Evola rođen je 1898. u sicilijanskoj plemićkoj obitelji. Poznatiji kao Julius Evola tijekom dugog života bio je obilježen brojnim kontroverzama. Tijekom Prvog svjetskog rata služio je kao topnički časnik, a zatim je postao jedan od vodećih talijanskih dadaista. Netom po formiranju nadrealističkog i 265

milan zagorac

futurističkog pokreta, postao je okultist i krenuo u zreli rad. Nakon Prvog svjetskog rata, kratko je eksperimentirao s halucinogenim drogama i tantrom, ali se kasnije odrekao oba oblika stimulacija. Tijekom Drugog svjetskog rata, Evola dobrovoljno s njemačkim časnicima radi kao prevoditelj masonskih dokumenata. Bio je ozlijeđen tijekom ruskog bombardiranja te je ostao u invalidskim kolicima do kraja života. Nakon rata je nastavio pisati i objavljivati, ali je uhićen 1951. godine zbog promocije fašizma. Umro je 1974.

Ruska fantastična pripovijetka, Fjodor M. Dostojevski, Bobok, prevela Irena Lukšić, Menadar, 2003.

72

Vidjeti više na: http://en.wikipedia.org/wiki/Melancholia_ (2011_film) 73

Julius Evola, Hermetička tradicija; o njezinim simbolima, doktrini i Kraljevskom umijeću 74

Bitna je i ova katolička, neokatekumenska paradigma prignječenosti, zdrobljenosti, pritiješnjenosti uz zid koje mora prethoditi istinskom svjedočenju vjere. Vidjeti više u Kerigma, Kiko Arguello.

75

Simbolički, vjenčanje Sunca i Mjeseca, odnosno, muškog i ženskog principa, odnosno priprava za postizanje hermafrodizma, jedinstvenog čovjeka.

76

Pojam „mise-en-abyme“ je vizualni doživljaj između dvaju ogledala, gledajući beskonačnu reprodukciju slike. Ipak fraza ima nekoliko značenja u području kreativnih umjetnosti i književne teorije. U zapadnoj povijesti umjetnosti, „mise en abyme“ je formalno tehnika u kojoj slika sadrži manju kopiju sebe, koje se u slijedu beskonačno ponavljaju, drugi izraz je „rekurzivnost“ .

77

Kako ne bih htio kompromitirati njezin javni habitus, a niti dovoditi u pitanje njezino „svjetovno“ zanimanje, ne navodim ime.

78

Joseph John Campbell (1904.-1987.) bio je američki mitolog, pisac i predavač, najpoznatiji po svom radu u komparativnoj mitologiji i komparativnoj religiji. Njegov rad je izuzetno opsežan te obuhvaća mnoge aspekte ljudskog iskustva. Njegova filozofija je često sažeta u frazu: „Slijedite vaše blaženstvo.“ 79

Liz Greene je američka psihologinja i terapeutica, poznata između ostalog i po svom radu u astrologiji i tarotu.

80

266

objava po povratku iz crne šume

Više o konkretnoj izložbi na: http://www.ago.net/abstractexpressionist-new-york, odnosno o samom Pollocku na http:// www.ago.net/pollock 81

Melinda Kostelac rođena je 1968. godine u Rijeci. Diplomirala je na Odsjeku za likovne umjetnosti Pedagoškog fakulteta u Rijeci kao profesor likovne kulture 1996. godine, specijalizirajući medij grafike u klasi prof Josipa Butkovića. Magistrirala je na poslijediplomskom studiju grafike 2005. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani. Asistentica je na Katedri za grafiku Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci.

82

Florian Hajdu rođen je 1948. u Bačkom Petrovom Selu. Akademiju za likovne umjetnosti, slikarski odsjek, završio je 1976. godine na beogradskom Univerzitetu. Od 1967. godine radi u listu beogradskih studenata Student kao urednik, zatim u časopisu za književnost i umjetnost Vidici kao urednik te u časopisu Socijalističke teme. Radio je u Novinsko-izdavačkom poduzeću Politika, u istoimenom listu, NIP Borba, Radio Beogradu i RTV Beogradu. Od 1974. godine radi u radnoj organizaciji Beograd Publik na organiziranju kulturnih i sportsko-političkih manifestacija i priredbi u Beogradu, kako domaćeg, tako i međunarodnog značaja. U Sava centru je rukovoditelj za kulturne manifestacije od 1979. godine. Od 1971. godine je sekretar Festivala jugoslovenskog dokumentarnog i kratkometražnog filma u Beogradu, od 1974. godine je bio sekretar Sedmojulskih svečanosti u Beloj Crkvi i Krupnju, a od iste godine konstantno jedan od suorganizatora Međunarodnog filmskog festivala FEST. Od završetka Akademije dobio je nekoliko značajnih nagrada za slikarstvo. Izlagao je kolektivno i samostalno u više europskih zemalja, studijski boravio u Italiji, Francuskoj, Španjolskoj, Portugalu, Njemačkoj, Austriji, Mađarskoj, Nizozemskoj i Švedskoj.

Od 1986. godine dobiva jednogodišnju stipendiju Ministarstva kulture Mađarske za istraživanje i proširenje slikarskog opusa i upoznavanje slikarstva u Mađarskoj. Do danas aktivan kao slikar, pisac, intelektualac.

Metanoja (metanoia), pojam iz teologije, kasnije prihvaćen u psihologiji, označava „pokajanje“, odnosno promjenu mišljenja.

Po Jungu to je pokušaj psihe da se izliječi od nepodnošljivog sukoba raspadanjem, a zatim ponovnim rađanjem u prilagodljivijem obliku – samoiscjeljujućem obliku povezanom sa životnim krizama i psihotičnim epizodama, a koji se može promatrati kao 83

267

milan zagorac

potencijalno produktivan proces. Jung smatra da se psihotične epizode može shvatiti kao krizu koja bi mogla biti pokušaj samostalnog popravka. U takvim slučajevima metanoja predstavlja promjenu u ravnoteži osobnosti od persone prema sjeni i ja.

Maslowljeva hijerarhija potreba se često prikazuje u obliku piramide kojoj su najosnovnije razine potreba na dnu, a potreba za samoaktualizacijom na vrhu. Ipak, ona predstavlja samo grafički vizualiziran prikaz. No ostaje pitanje: zašto je piramidion na vrhu upravo samoaktualizacija sastavljena od morala, kreativnosti, spontanosti, rješavanja problema, izostanka predrasuda i prihvaćanja činjenica?

84

85

Janko Polić Kamov, Isušena kaljuža, U šir. „Ležao sam poleđice. Ljeti. U vječnom gradu. U polutamnoj sobi, o podne. Spavah kako se i spava od vrućine. Bijaše mi teško. Jedamput sam bio spustio kamen, ne kamen, goru, gorje, čitavi planet sa grudiju; danas mi je nešto takova bilo naleglo na prsa. Nešto takova... A nisam smio spavati ovako radi higijene, ali ne spolne. A spavah. U polusnu. U polumraku. O podne. I onda – sve ono na meni stalo je dlakaviti; na ramenima osjetih dvije pesnice ljudske i umah se domislih, da su to ruke gorile. Pritiskivao me o krevet i drmajući me nastojaše obrnuti... Opirah se i rad oteščale se sape htjedoh okrenuti. Potrbuške.

Rvasmo se. Što smo htjeli? Ne, što je on htio? On, kojemu osjetih pesnice ljudske i za koje se domislih, da su šape gorilske? On, što me je tiskao o krevet i nastojao obrnuti?

On, on – Htio me izbiti. A ja? Htio sam ostati u položaju, poleđice – i htjedoh se okrenuti, da olakšam disanje – potrbuške. Da olakšam disanje? Ili da mu se podam sav sa posljednjim ostacima mesa, da se ukalupi njegova pesnica na kalup moje puti... i da olakšam disanje. I nisam se dao od stida, makar bijaše sve san. U snu se zastidih... I više ne pamtim. Odbacih ga od sebe i vidjeh, kako iskrivljen izlazi na vrata. Stas mu bijaše gorilski, ali mi se pričinjaše, da je ono stas čovjeka, kome ruke padaju od umora, kome se izlekoše pleća, jer je dugo bio sagnut, i ne može da se uspravi bez grčeva. Negdje ovako naslikaše hromoga đavla.

A ja se ispravih ravan ko da legoh na Prokrustovu postelju, samo je jedno udo trglo, da se ispravi – obratnim smjerom.

268

objava po povratku iz crne šume

I došlo je ono, što dolazi... Zašto? Jer ostah valjda ipak poleđice i meni se prisnilo, da se okrenuh potrbuške, da zakopam glavu u jastuk. Od stida?

To se dogodilo u Rimu. Onamo sam bio pošao da se vratim.“ Kršćanstvo: scientia sacra II / Bela Hamvas; prevela Jadranka Damjanov, Jesenski i Turk, 2003., tekst izvorno objavljen na http://gkr.hr/Magazin/Kauc-i-knjige/Krscanstvo-Scientia-sacra-II-Bele-Hamvasa-ili-zasto-spasiti-korumpirani-svijet 86

87

Mihail Bulgakov, Majstor i Margarita, Andromeda, 1993.

Robert Graves, Kralj Isus, s engleskoga preveo Ivan Sršen, Sandorf, 2014., osvrt je objavljen na http://gkr.hr/Magazin/ Prikazi/Robert-Graves-Kralj-Isus 88

László Krasznahorkai, Rat i rat, Oceanmore, 2014., s mađarskog prevela Viktorija Šantić, tekst izvorno objavljen na http://gkr.hr/Magazin/Prikazi/Laszlo-Krasznahorkai-Rat-i-rat 89

Distopijski film s radnjom smještenom nakon mogućeg 3. svjetskog rata kada su svi iskazi osjećaja, kao i umjetnost posve zabranjeni i potiskivani jakim psihofarmacima.

90

269

milan zagorac

O autoru

Milan Zagorac rođen je 1976. u Rijeci. Završio je studij hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Rijeci 2000. godine.

Od 2002. radio je kao pomoćnik glavnog urednika u Izdavačkoj kući Adamić, od 2005. do danas vodi sa suprugom Tamarom Modrić izdavačku kuću Studio TiM, a od 2009. do 2013. bio je direktor Izdavačkog centra Rijeka i njegov glavni urednik. Od 1997. do 2001. bio je pomoćnik glavnog urednika časopisa Rival. Za vrijeme studija pokretač i urednik časopisa Iže i suradnik cijelog niza izdavačkih projekata tijekom kasnih devedesetih u Rijeci. Od 2013. sudionik i suorganizator Ri Lita, suosnivač i urednik časopisa i portala za književnost i umjetnost Književnost uživo, urednik nekoliko edicija u elektroničkom i klasičnom izdavaštvu. Objavljuje kritičke tekstove, osvrte, recenzije, prikaze, eseje, poeziju i prozu od 1997. u Rivalu, Plimi, Književnoj reviji, Književnoj Rijeci, sisačkim Riječima, Novoj Istri, Vijencu, Studentskom listu, Novom listu te je stalni suradnik Korzo.neta i Magazina GKR na kojima redovito objavljuje kolumne i recenzije. Vodi blog Aksiomatični Milan. Do sada je objavio više od 400 tekstova te uredio i objavio 350 naslova u izdanju Adamića, Studija TiM, Rivala, ICR-a kao i skupine Ri Lit i Književnosti uživo.

Do sada je objavio sljedeće naslove: Dan velikih valova, antologija Rivalova naraštaja (izbor iz časopisa Rival uz kritički pogovor, koautorstvo s Goranom Ušljebrkom i Mladenom Uremom, Rival, 2001.); Želiš li pogledati sunce u ponoć? (roman, Adamić, 2002.); Jeste li kupili direktoru parkerice (roman, Studio TiM, 2006.); Janko Polić Kamov, njegovo i naše doba (u koautorstvu s Mladenom Uremom, ICR, 2010.); Spojene vožnje (roman, 2011. Studio TiM); Vražji prolaz (roman, 2013. i 2014., Studio TiM); Simpatija za luzere na riječki način (izabrane kolumne objavljene na portalu www.korzo.net, Studio TiM, 2015.) te dvije suradničke knjige Ri lit, Sajam insolventne literature, postava 2013. (Alen Kapidžić, Moris Mateljan, Zoran Žmirić, Tea Tulić, Enver Krivac, Vlado Simcich Vava, Zoran Krušvar, Milan Zagorac, Bojan Mušćet) (Studio TiM, 2013.) i Ri Lit - zb(i)rka pripovijedaka (Kapidžić – Mateljan – Simcich – Žmirić – Krivac – Zagorac – Tulić – Krušvar – Mušćet – Medošević – Vrbnjak – Večerina – Posilović) (Studio TiM, 2014.)

270

simboli

Knjiga-esej naslova Objava po povratku iz crne šume; simboli vječnog sazrijevanja donosi jedan posve drugačiji pristup Milana Zagorac: radi se o tematski i stilski povezanim esejima i kratkim proznim tekstovima koje propituju mjesto književnosti u današnjem svijetu, njezinu moć/nemoć u odnosu na druge vidove ljudskog djelovanja. Os oko koje se gradi tema knjige jest da je suvremeni čovjek zapravo kastriran od vlastite biti. Svaki tekst je svojevrsni pokušaj osvještavanja da nismo samo tijelo, da duboko u sebi nosimo nekakvo davno zaboravljeno mjerilo ili kompas. Iz toga proizlazi teza ove knjige da je umjetnost, u ovom slučaju književnost, manifestacija ljudskoga mita i da ju je potrebno vrlo pažljivo osluškivati-čitati-pratiti ne bi li se došlo do onih krucijalnih pitanja koja čovjekov život danas čine specifično složenim – egzistencijalna tjeskoba i pitanje smisla tu su na središnjem mjestu, čak i po zadovoljavanju svih ostalih potreba.

Pokazalo se da je umjetnost u najširem smislu riječi preostala jedinim utočištem ranjenog čovjeka koji se teško ili nikako nosi s izazovima svakodnevice – oskudica, nasilje, opresija, beznađe, depresija, samoubojstvo, gubici. Umjetnost to pažljivo bilježi i notira, dozvoljava nova čitanja i interpretacije i daje gotovo beskonačne nizove odgovora – dakle, ponaša se kao mit, kao opis stanja donesen metaforički i kao praktični vodič nesređenog i zbunjenog čovjeka. Prošireno na još dalje i dublje, odnosi se na vječna pitanja odnosa čovjeka i prirode i odnosa čovjeka i boga koji više nije izvan, nego je u čovjeku, prisutan, ali duboko zakopan.

Cijena: 200,00 kuna ISBN 978-953-7780-18-0

[studio TiM]