Đurđa Mihić-Čivić: Možeš me zvati Vedran

Biblioteka Objavi knjigu, knjiga 3 © Đurđa Mihić-Čivić 2013.

Nakladnici ICR, Rijeka i Studio TiM, Rijeka Urednik Milan Zagorac Korektura Marijana Malovoz, Tamara Modrić

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Sveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem 130101055 ISBN 978-953-339-001-7 (ICR) ISBN 978-953-7780-14-2 (Studio TiM)

Izdanje za besplatno preuzimanje.

Odnosi se na osobnu uporabu; svako neovlašteno preuzimanje dijela ili cjeline, korištenje u profesionalne svrhe, kao i unos u popis literature obrazovnog programa bez pismene dozvole autora, bit će smatrano povredom autorskog prava.

Đurđa Mihić-Čivić Možeš me zvati Vedran

Možeš me zvati Vedran

PRVO ISKUSTVO

Odjel dermatologije u bolnici izgrađenoj za vrijeme Marije Terezije bio je opipljivo depresivan, samo su mu šarene kućne haljine bolesnika davale izvjesnu živost. Sa zidova je otpadala žbuka, kreveti u sobama nalikovali su samostanskim rukotvorinama na kojima su madraci propadali u sredini, a željezni okvir kreveta na nogarima bio je carstvo hrđe. U takvu sobu s pet slikovitih kreveta primljena sam na liječenje.

Meni je dodijeljena sredina, hoću reći treći krevet, onaj koji je bio u stalnom kontaktu s kašljucanjem i hrkanjem i s desne i lijeve strane.

Iako sam dva mjeseca bezuspješno liječnicima pokazivala gnojne pustule na dlanovima i tabanima, iz meni nepoznatog razloga oni su tvrdili da se radi o gljivicama, pa je meni, kao medicinskoj sestri, na trenutke padalo na pamet da imam posla s poremećenim ili čak lažnim liječnicima koji su možda negdje kupili svoje diplome. Razliku između gnojnih mjehurića i gljivica uočio bi i laik.

Nakon dva mjeseca netko se napokon sjetio da napravi biopsiju.

Odrezan mi je komadić dlana s gnojnim mjehurićem. Kada je nalaz pokazao težinu problema, hitno sam poslana na liječenje. Teška bakterijska infekcija s unutarnjim žarištem. Zamislite samo! Živo je čudo da im nisam umrla pred očima, a vjerujem da bi i na mom lešu tražili gljivice.

Sve u svemu, evo mene na sivom odjelu dermatologije, u sivoj sobi s pet ruzinavih kreveta.

Kako sve ne bi sličilo na Danteov pakao, žene u sobi bile su živo srebro. Vesele sredovječne gospođe koje su imale dovoljno snage da sve negativnosti, pa i vlastitu bolest, pretvore u šalu.

Debela Sonja bila je inicijator svih šala jer je sama njezina pojava provocirala smijeh. Debela, masna žena koja je liječila otvorene rane na 5

Đurđa Mihić-Čivić

nogama, svojom bi impozantnošću zauzela pola sobe te smo svi morali čekati da izađemo iz kreveta tek kad se ona vrati u svoj krevet.

Kad god bi sjela na krevet, meni bi prozujala misao: sad će se stropoštati i ona i krevet.

Iako je krevet pod njenom težinom jaukao, cvilio, škripao, krckao i stenjao, kao da je preuzeo tvrdoglavu snagu same Sonje pa se inatio i opirao svakom njenom pokušaju da ga slomi. „Mala, zašto si ti ovdje?“ upitala me debela dama i tek u tom trenutku ušlo je u moj vidokrug nevjerojatno lice.

Okruglo, masno, s malenim očima iznad kojih su stršale raščupane crne obrve. Usne su bile punašne i lijepo skrojene, ali, na nesreću, iznad njih su rasli pravi brci kao u muškarca, dok je iz bradavice iznad usne stršalo par dikobrazovih bodlji.

Pokazala sam joj dlanove i rekla: „Izgleda da nitko ne zna što mi je.“ „Naravno da ne znaju, mi smo ovdje barem mjesec dana, a nijednoj još nije bolje, a kamoli da je izliječena. Preseli ti, dušo, ovamo sve što imaš jer bi tu mogla poživjeti barem dva mjeseca“, izgovorila je debela Sonja, a ja sam gledala kako joj poskakuju brci dok govori.

Ordinirali su mi snažnu dozu antibiotika te ispiranje dlanova i tabana, mjesta na kojima su postojale te bijele nakazne tvorbe.

Brzo sam se sprijateljila s osobljem, ta bila sam im kolegica, a i s ekipom u sobi, tako da su dani nerijetko bili i zabavni.

Od bolnice do našeg stana trebalo je pet minuta hoda pa se vrijeme posjeta, u mom slučaju, svodilo na svakodnevno bježanje iz bolnice kući na kavu.

Ispod kućne haljine obukla bih traperice i majicu, uzela vrećicu, a u šumarku, koji je bio prečac u civilizaciju, samo bih skinula kućnu haljinu, ugurala je u vrećicu pa na povratku novo presvlačenje u šumarku. Kućna haljina preko robe i juriš na odjel.

Mislim da sestre nikad nisu shvatile zašto sam nevidljiva za vrijeme posjeta.

6

Možeš me zvati Vedran

Odjelna kupaonica u kojoj se istovremeno pralo zube, šminkalo i kakalo, jer su WC-i bili u kompoziciji pa se svako toliko čulo bučno klokotanje vode, a katkad i stenjanje zbog nečijeg problema s tvrdom stolicom, bila je najomiljenija prostorija većini pacijentica.

Kako i ne bi kad je to bio jedini prostor u kojem se smjelo pušiti, izuzmemo li odlazak u bolnički vrt.

Kupaonica je imala oblik obrnutog slova L tako da je dugi ravni dio pripadao četirima umivaonicima nasuprot kojih su bila četiri WC-a i jedna tuš-kabina, a onaj „crvuljak“ tog obrnutog slova L bio je kutak u kojem su se nalazila jedna invalidska kolica, nekakav mali stolić i par istrošenih metli.

Taj skučeni prostor od svega dva kvadrata, a možda i manje, uvijek je bio dupkom pun. „Mala, jes’ ti dobila svoju dozu u dupe?“ Pitanje je uputila masna Sonja, a odnosilo se na moje injekcije. „Nisam ja te sreće da me zaborave“, odgovorila sam. „Ajmo onda zapušit jednu, Mare je otišla po kavu.“ Dok je to govorila, Sonja se već gegala prema vratima.

Ustala sam i pratila ogromnu ženu, nju je bilo nemoguće zaobići, pa se ona prva dokopala invalidskih kolica u „crvuljku“ naše kupaonice.

Ja i Mare gurale smo se na stoliću i smišljale kamo da okrenemo noge da ne završe Sonji u krilu.

Debeljuca je poput prave kraljice zauzela prijestolje i udobno se namještala. „Kako me dobro ispipa onaj internista juče, a ja sve kukam da me štreca ispod cice ne bil’ malo i nju taka.“ „Ni me muško diralo već godinama“, požali se Mare. „En te ludu, reci na viziti da te svrbi sve dole pa će te bar poslat ginekologu da ti malo i nju pročačka ako već nisi opet zarasla“, savjetovala ju je Sonja i svojim promuklim smijehom mamila veselje.

7

Đurđa Mihić-Čivić

„Reci ti za svoju jerbo ni tvoja ni baš u opticaju“, Mare će Sonji. „Moš mislit, nemaju ti oni toliki spekulum kog bi ja osjetila“, šalila se Sonja na svoj račun. „Još bolje, morat će ti uvuć ruku paš dobit bar malo mesa“, Mare je uzvraćala svjesna svoje pobjede.

Dva dana poslije dobila sam alergijsku reakciju na neki antibiotik i dolje me svrbjelo za poludjeti, pogotovo što to baš i nije spretno mjesto za počešati se. „Ginekološki pregled!“ glasila je osuda na viziti, a za razliku od lude Sonje, za mene nije bilo dovoljno malog spekuluma. „Ajde, mala, daj malo tog antibiotika i nama!“ spretno su baratale situacijom, ni u jednom trenutku ne misleći na bolest.

Navečer, iza deset sati, svi bi se povukli na spavanje, svjetla na odjelu bi se pogasila, osim onih u kupaonici.

Groktanje, fućkanje, zviždanje iz nosa te sve moguće varijacije hrkanja napadale su me iz svih smjerova sobe, a moja urođena nesanica s time se nije mogla boriti.

Invalidska kolica u „crvuljku“ postojanom su strpljivošću čekala mene i moju knjigu da srastemo na nekoliko sati neprirodne fuzije.

Svaka knjiga bila mi je jednako značajna i što god da sam čitala, jednako me oduševljavalo jer sam u svakoj priči sudjelovala unutar izabrane fabule.

Jedan u noći, oči su mi već demonski crvene, a dim ispušenih cigareta ispunio je prostor kupaonice. Slabiji mjehuri tjerali su žene na ustajanje i posjete kupaonici, no ni to me nije moglo dekoncentrirati. Ujutro sam bijele mantile dočekivala neispavana i svakodnevno očekivala kad ću se probuditi čistih dlanova, no to se nije dogodilo pa su liječnici napokon shvatili da treba pronaći žarište nesretne upale. Konačno je donesena odluka o odstranjivanju krajnika.

8

Možeš me zvati Vedran

Poslana sam na pregled na otorinu i dogovoren je termin za operaciju.

Lijepo lice mog otorinca gledalo me toplim očima dok sam slušala mili glas koji me obavještavao da će sad polako brojati te da ću lagano utoniti u san. Da bar bude tako, pomislila sam prisjetivši se iskustva s operacijom tumora na jajniku. Sjećanje je vratilo užase bola, straha i leda.

Kad su me doveli u operacijsku salu i polegli na ledeni stol, tresla sam se od hladnoće, ali to nije bilo ništa u odnosu na ono što je slijedilo.

Stavili su mi masku na lice i čekali da zaspem, ali još sam bila budna kada je kirurg, kojeg se zadnjeg sjećam, pitao anesteziologa može li početi.

Htjela sam zavrištati misleći da će me naživo rezati, ali me maska sprečavala u tome i ujedno me gušila. S užasom sam promatrala kirurgovu ruku u rukavici koja će mi skalpelom oduzeti posljednji dah.

Borila sam se za zrak i kad sam se već pomirila s time da ću se udaviti, u tom trenutku nastupila je praznina.

Neki ljudi kažu da su pod anestezijom sanjali ili doživjeli neobično bestjelesno iskustvo.

Ja sam jednostavno bila mrtva, a nakon petosatne operacije buđenje je bilo bolno i ledeno.

Tijelo mi se treslo od hladnoće koja nije dopuštala da mislim na bilo što drugo; znala sam da se više nikad neću ugrijati.

Ponovo sam zaspala i ponovo se probudila kad su me s nosila prebacivali na krevet.

Strašna bol izrezanog tijela utrostručena hladnoćom bila je jača od želje za snom.

Sada mi je drago lice otorinca, nakon davanja obične injekcije, pričalo bajku kako ću lagano zaspati i ja sam zaista zaspala. Mirno, ugodno, bez davljenja, hladnoće i noža pred očima.

Blagoslovljen bio, moj lijepi doktore.

9

Đurđa Mihić-Čivić

Sutradan nakon operacije vratila sam se na svoj odjel. Grlo me još boljelo, jela sam samo pire i griz kao malo dijete. Mjesto u mojoj staroj sobi dodijeljeno je novoj pacijentici, ja sam prebačena u drugu sobu s novim, nepoznatim licima, na krevet u kojem je noć prije umrla jedna pacijentica. Požurila sam pozdraviti ekipu u svojoj staroj sobi, ali kad sam otvorila vrata, riječi su mi zapele u grlu. U krevetima su ležale neke druge žene i ravnodušno promatrale moj upad na njihov teritorij.

Izjurila sam na hodnik i piljila u broj na vratima. Šestica mi je plastično uzvraćala pogled.

U ambulanti sam zaskočila sestru. „Otpuštene su jučer“, kratko mi je odgovorila. „Zar su sve četiri otpuštene u jednom danu?“ „Da.“ To je bilo to.

Posjet „crvuljku“ priredio mi je novo razočaranje. U invalidskim kolicima sjedila je sivkasta dama, s kavom i cigaretom u ruci, a pored nje su se gurale još dvije bezlične spodobe u kućnim haljinama mračnih boja.

Htjela sam ići kući, mrzila sam pustule koje su me iritirale. Bog je napokon uslišao moje molitve i sljedećih dana dlanovi su počeli zacjeljivati, pustula je bilo sve manje, a moja nestrpljivost da pobjegnem sve jača.

Nakon dva mjeseca boravka na sivom odjelu dermatologije, vađenja krajnika te raspada moje ekipe, otpuštanje iz bolnice predstavljalo mi je olakšanje, ali ne i radost.

Posljednja noć u sivoj pustoši prepunoj zbrke nije mi dala da usnem, a knjige sam već spakirala za sutrašnji odlazak.

Prevrtala sam se s jednoga na drugi bok, samo sam gužvala plahte.

Napokon sam se smirila ležeći na leđima, pogleda uprta u strop. Počeo me prekrivati nekakav magličasti dim bez mirisa, bez oblika. Bio je to duh!!! Lebdio je iznad mene, puhao mi u kosu, skoro me dodirivao 10

Možeš me zvati Vedran

svojim prozračnim tijelom prekrivajući krevet, moje lice i širom otvorene oči. Sjena me ljuljala gore-dolje po krevetu. „Gubi se!“ zapovjedila sam paučini i ona se polako počela povlačiti vukući moj prekrivač sa sobom. Izgubila se u tami, povukla sam prekrivač, umotala se u njega i budna čekala otpust iz bolnice.

Antibiotike sam morala uzimati još dva mjeseca, iako su pustule na tabanima sasvim nestale, a i na dlanovima ih je ostalo samo nekoliko.

Sonja mi nije ostavila svoj broj telefona, to me boljelo, premda sam bila svjesna da je otpuštanje mojih „drugarica“ iz bolnice moralo biti tako naglo da vjerojatno nisu ni stigle pomisliti na mene. Činilo mi se da me samo duh pokojnice na čijem sam krevetu spavala posljednju noć došao ispratiti.

Kada sam stigla kući, moji starci su bili udubljeni u šah. Često su popodneva provodili nadvijeni nad šahovskom pločom, a neko vrijeme dolazili su im i prijatelji s kojima su do sitnih jutarnjih sati kartali uz bučne psovke i još bučniji smijeh.

11

Đurđa Mihić-Čivić

GRIJEH BOŽJI ILI SUDBINA

Moj povratak iz bolnice starci gotovo da nisu ni primijetili, ipak sam ja samo statusno dijete koje su usvojili u pretjeranoj želji da drugima pokažu kako su dobronamjerni, a moguće je da sam im predstavljala samo zamjenu za kućnog ljubimca.

Stara, koja je zahtijevala da je zovem teta, iako mi je bila baka, nije trpjela ni pse ni mačke, a uvijek je ponavljala i da joj se mala djeca gade.

Na njezinu sreću, Bog joj je udovoljio zatvorivši joj utrobu za rađanje.

Sjećam se da su me htjeli usvojiti još kad sam imala osam godina, no tata je tu njihovu ideju energično odbio pa sam ih do četrnaeste godine vidjela samo par puta, kada bi dolazili u goste mojima.

U mojoj dvanaestoj godini otac mi je umro od karcinoma koji ga je izjedao i pretvorio u nekakav čudni ljudski ostatak, čiji su posljednji dani zabilježeni u mojoj svijesti samo kao besprekidni jauk i očajno preklinjanje da bol prestane.

On i bol boravili su u istom tijelu, ali je svatko bio odvojeno biće koje je vodilo međusobni rat.

Bolovi su mog oca pretvorili u ogorčenu, mrzovoljnu figuru kakvu nisam poznavala.

Kako je imao samo trideset sedam godina kad su njegove nevolje započele, liječnici se nisu obazirali na uporni poziv u pomoć i neprekidno ponavljanje da ga noga strašno boli.

Vjerovali su da želi isprovocirati bolovanje i poslije mnogih bezuspješnih odlazaka u ambulantu, otac je odustao i potražio spas u rakiji.

Možda mu se i nije moglo pomoći, no u meni i dandanas uskipi nemoćni bijes kada vidim kako često mladim ljudima liječnici ne 12

Možeš me zvati Vedran

vjeruju i kako ih olako šalju kući kada se dođu požaliti da ih negdje boli.

Normalno je da su stari ljudi bolesni i njih se obavezno sasluša, pošalje na pretrage te učini sve kako bi liječenje na duži period produžilo njihove već odživljene živote.

Mladi umiru naglo!

Moj je divni otac još na ovom svijetu proživio pakao. Iskreno se nadam da postoji raj, da na tom uzvišenom mjestu nikakva bol ne postoji te da je moj tata tamo, da šeće zelenim livadama prepunim cvijeća, blizu kojih se nalazi potok s najčistijom vodom u kojoj se praćakaju šarene ribice.

Ako smrt dušama ne otima sva sjećanja, onda on i danas, na najljepšem mjestu, pjeva svoju pjesmu: „Po šumama malenim, livadama zelenim...“ Tu je pjesmu volio pjevati dok je bio živ, valjda zato što je prirodu doživljavao u svoj njenoj punoći i raskoši. Dala bih sve da se mogu sjetiti svih riječi te pjesme, ali tek je refren ostao zabilježen u mom nespretnom umu.

Na Svetog Antuna cijeli je dan molio sveca da ga uzme k sebi, i on se zvao Antun, a mali se dvogodišnji Ian istrgnuo mami iz krila i potrčao ocu da ga poljubi, a onda je nespretnim ručicama vukao nepokretno tijelo. Tata se zadnjim naprom oslonio na lakat i zagrlio najmlađeg sina. Ian je potrčao mami pa se ponovo vratio u tatin zagrljaj ljubeći ga sve dok se izmučeno tijelo nije vratilo na jastuke. Iza sklopljenih očiju navirale su suze, a milo se dijete svejedno vraćalo i malim ručicama brisalo tugu.

Bila je to posljednja slika koju je tata zadržao, a škrgut zuba skrivao je bol koju Ian nije smio vidjeti. Navečer je dječak posljednji put poljubio lice već usnulog oca. Umro je dan poslije. Ian je šapnuo mami: „Tata spava!“ Suze mi naviru dok ovo pišem pa skoro da i ne vidim ispisane riječi jer je sjećanje na djetinjstvo, dok je s nama bio tata, jedino lijepo što mi je život podario.

13

Đurđa Mihić-Čivić

Milijardu puta sam si postavila pitanje: kako bi bilo da je poživio?

Sjećala sam se kako nas je škakljao, igrao s nama nogomet, satima sjedio dok smo ga mi redom češljali, sjećala sam se kako nas je kroz radosna zasijana polja, najzelenije livade, prašnjave grbave puteve i moćnu tajanstvenu šumu vodio do bake.

Znao se smijati s nama, veselu dječju ciku poticao je vlastitom radošću, nosio nas je na ramenima i igrao se skrivača, grlio nas, grudao se s nama i učio nas karucanju.

Sada nema više smijeha, veselu ciku mladih srdaca ugrabila je bezbojna, okrutna praznina.

Zamrzila sam Boga, ne toliko što mi je uzeo oca, koliko što ga je na kraju pretvorio u kreaturu punu bijesa, bola i očaja, oduzevši mi sjećanje na najljepše dane i uguravši u njih i stravične slike. Dobroga Boga mogu voljeti, zloga ne mogu i neću.

Dvije godine nakon očeve smti mama je posustala. Sestra je morala prekinuti školovanje zbog nedostatka novca. Poslana je kao sluškinja kod neke obitelji u predgrađu Zagreba.

Ja sam krenula u osmi razred, brat Mateo bio je godinu mlađi, a najmlađi je napunio četiri godine i postao mamina utjeha da ne potone u potpunu malodušnost.

Iako sam mami često zamjerala što je dopustila da nas život otrgne iz korijena, znam da sam bila nepravedna jer je istina da ni sama ne znam što bih učinila na njezinu mjestu. S trideset sedam godina ostala je udovica s četvero malodobne djece, na selu, bez posla i ikakvih primanja.

U nadničare je mogla ići samo kad bi zamolila nekoga da pričuva malog Iana, a i to je bilo moguće jedino u ljetnoj sezoni, dok je bilo radova na tuđim poljima. Živjeli smo od bakine pomoći i ponekog mizernog poklona od rođaka. Bila je to milostinja i sva sreća da kao dijete to nisam razumjela. „Hoćeš li otići živjeti kod tete i tetka u Rijeku?“ upitala je mama sa suzama u očima.

14

Možeš me zvati Vedran

„Hoću“, odgovorila sam na pitanje koje je visjelo u zraku otkad su oni bili u gostima za svinjokolju. Razgovarali su s mamom i već sve dogovorili.

Eh, da je tata živ, on to nikad ne bi dopustio, pomislila sam tužno oplakujući svoju sudbinu.

Premda sam imala samo četrnaest godina, bilo mi je jasno da mi je sudbina zapečaćena. Ako ne pristanem na odlazak s njima, preostaje mi jedino da se udam s petnaest ili šesnaest godina kako bi u kući bila jedna usta manje.

Titanik zvan moja obitelj je tonuo. Mi djeca imali smo samo jednu šansu, uloviti se za prvu dasku i plivati na ledenim valovima preživljavanja.

Najpametniju i najljepšu djecu u selu nekakav nevidljivi pisac horor scenarija osudio je na progonstvo, ostavljajući mami samo suze koje se nikad neće osušiti.

Kada me sutkinja upitala hoću li uzeti oba prezimena ili samo prezime mojih novih „roditelja“, poželjela sam preskočiti onaj stol koji nas je razdvajao, iskopati joj oči i pljunuti u lice. Ili barem zavrištati.

Bio je to njezin posao, ali meni je bilo uvredljivo i nepojmljivo pitati da se odreknem prezimena svoga oca, svoga stvoritelja, svoje krvi! „Uzet ću oba“, izgovorila sam kroz zube.

Neposredno prije cijelog tog cirkusa s mojim usvajanjem oporavljala sam se od prometne nesreće.

Bili smo u svatovima čije se veselje pretvorilo u krikove koje je prouzročio nespretni vozač motocikla zaletjevši se u uzvanike na cesti.

Mene je prvu zakačio, od siline udarca preletjela sam svatove i završila u kanalu na suprotnoj strani ceste. Ležala sam u kanalu bez svijesti, a još je četvero ljudi ležalo na cesti. Motociklist je u panici odjurio dalje, dok se predviđeno svatovsko veselje naglo prekinulo odvoženjem uzvanika u bolnicu.

15

Đurđa Mihić-Čivić

„Maro, diva ti je poginila!“ tako su mami javili strašnu vijest.

Bila sam živa, a mama se srušila vrišteći, ne mogavši prihvatiti vijest da joj je dijete mrtvo. Srećom je netko priseban potrčao do nje i tresući joj ramena jecao: „Živa je, Maro, Erika je živa!“ Borila sam se da dođem do daha poput utopljenika. Osvijestila sam se s parajućim bolovima u prsištu. Prinuđena na ležanje u našoj maloj trošnoj kućici čiji je krov prijeteći visio kao da će se svakog trena survati na nas, proživjela sam posljednje sretne dane sa svojim najmilijima.

Svaku večer dolazili su nam ujko, mamin najmlađi brat, i moja buduća ujna, zračeći vedrinom i čudesnom životnom energijom. Smijeh i radost ispunjavali su svaki kutak jedine sobe u kućici u kojoj se čak i paučina naučila smijati.

Mali Ian dobio je od nekoga drvenu gitaru i u smiješnoj pozi pravog zabavljača pjevao mi: „Kad si zvijezda, seeele moja, da si među zvjezdicama, među svojim, sele moja, među svojim sestricama...”

I bila sam među zvjezdicama jer su oko mene bili najmiliji izdanci moje krvi. Ujaka sam oduvijek voljela, a tih je dana moja ljubav prema njemu i ujni prerasla u višu dimenziju dosegnuvši vrh apsolutnog pripadanja.

Na Sveta tri kralja 1980. opraštala sam se, s jednim kovčegom u rukama, od mame i sestre na hladnom željezničkom kolodvoru po kojem su tužno lebdjele snježne pahulje, ledene zvjezdice moje tuge.

Jedan dio mene umro je na tom kolodvoru, snježne pahulje što su se ledile na tlu zaledile su moj krvotok. Najljepše seoske zelene oči u tom su trenu prvi put posivjele.

16

Možeš me zvati Vedran

AŽDAJA BEZ SRCA

Gledajući sad starce, tetu i tetka, kako igraju šah ne obazirući se na mene, osjetila sam mrvu olakšanja pomislivši da barem par dana neće na mene vikati. Ta ipak sam još bolesna.

Krvni rod bila mi je stara, sestra moje bake, a upravo je ona bila moja najgora noćna mora.

Ne mogu se sjetiti niti jednog dana u kojem njezin otrovni jezik nije sipao uvrede i omalovažavanja koja su pljuštala ili po meni ili po starom, ovisno o tome tko joj je u tom trenu manje trebao.

Nije prošlo ni par mjeseci života u Rijeci kada sam shvatila turobnu istinu da me usvojila žena uz čiji bi karakter tako dobro odgovarao opis zle maćehe iz bajke o Pepeljugi.

Ona je bila rođena zla, ali je istovremeno glumački lukavo manipulirala ljudima, a spretnost koju je izgradila do savršenstva bila je vidljiva samo pronicavom oku u trenucima njezina ulagivanja onima od kojih je nešto očekivala. Kada je znala da se u njenoj blizini nalazi kakva nesretna duša koja joj ne može biti ni od kakve koristi, okomila bi se na takvo stvorenje nevjerojatnom žestinom namećući najbesmisleniji oblik maltretiranja koji bi na kraju uvijek natjerao to jadno biće da prihvati svoj osjećaj manje vrijednosti i bez ikakva razloga počne o sebi razmišljati na nedostojan način. „Pa jesi ti krstita!“ zakriještala bi. „Jel se tako cidi veš? Ni te mat mogla naučit nječem pametnom, linčino uboga? Ja bi si ruke odsjekla kad ni veš ne bi znala ocidit.“ I nakon toliko godina u Rijeci ona je i dalje govorila seoskim dijalektom.

Moja desna ruka i dalje je grčevito stiskala majicu rotirajući je udesno, dok je lijeva istu tu radnju izvodila u suprotnom smjeru.

17

Đurđa Mihić-Čivić

Što li sam sad skrivila? razmišljala sam naprežući mozak, dok mi je otrovni glas stare paralizirao cijelo tijelo.

Istrgnula mi je majicu iz ruku i pokazala kako se to radi.

O, milo nebo, otvori se! zavapila sam u sebi gledajući kako se moj smrtni grijeh sastoji od banalnog položaja desne ruke koja je, po njezinu mišljenju, morala biti dolje, a ne gore.

Zar je moguće da će od mene napraviti idiota?!

Nesigurnim glasom sam upitala zar nije svejedno je li mi desna ili lijeva ruka gore, odnosno dolje, i tim nespretnim, iako logičnim pitanjem dolila ulje na vatru. „Oćeš ti mene učit kako se cidi, jesi ti pametnija pa znaš bolje od mene? Grstovnice jedna! Ni gaća si nemoš oprat!“ Rosa u mojim očima se nakupljala, mrzila sam tu svoju slabost barem koliko i staru jer je ona uživala u mojoj nemoći. „Umakni se da ja to operem.“ Dobila sam otpust iz kupaonice i otišla u dnevni boravak.

Ubrzo je dojurila za mnom i videći me da sjedim, prosiktala kroz zube: „A ne bi mogla uzet krpu i obrisat prašinu, da princezi ne bi ruke otpale.“ To jutro sam usisala stan, obrisala prašinu i oprala podove. Ipak sam uzela krpu i brisala nepostojeću prašinu s figurica na komodi.

Kada bih se uhvatila posla, prigovarala mi je govoreći: „Jel baš sad moraš, kobajage, bit vridna, ne vidiš da sam zamisila krofne il to namjerno oš da jedemo prašinu? Ti ko da si nepotpuna!“ Ako bih sjela, ni to nije bilo po volji debeloj ludi pa bi mi dijelila blagoslove poput: „Ja mislim da na svitu nema nikog ko može sjedit više od tebe, lipo te je mama naučila, najlakše je zadić noge i ništa ne radit, a ja nek te služim!“ Ni dandanas ne znam je li svjesno pokušala od mene napraviti beskorisnog „imbecila“ ili je to bilo jače od nje.

18

Možeš me zvati Vedran

Zloća koju je iskaljivala na meni bila je odraz njezina posvemašnjeg nezadovoljstva koje je sa svakom godinom sve više jačalo. Možda je u meni mrzila mladost koju je sama gubila pa ju je ljubomora tjerala na takvo ponašanje.Tko zna?

Pitam se samo je li gori strah koji je izazivala u meni ili je još gore iz dana u dan živjeti s tolikim bijesom i netrpeljivošću, s tolikim zlom, s tolikim nezadovoljstvom, s toliko nesreće. Kako bih spasila zdrav razum, trudila sam se što više vremena provoditi izvan kuće.

Vani, u društvo normalih ljudi.

Premda sam otkrila spasonosni lijek, skupo bih ga plaćala svaki put kad bih se vratila kući, ali isplatilo se jer se vrijeme maltretiranja smanjilo na tek nekoliko sati.

Postalo mi je jasno zašto stari nakon posla, onako umoran i gladan, prvo ide u birtiju pa tek onda doma.

I on je pronašao lijek koji barem malo ublažava bol.

Postali smo dvoje urotnika, ali smo mudro šutjeli o tome.

19

Đurđa Mihić-Čivić

VRTIREPKA

Sretna zvijezda jedne je večeri u moj život dovela Tatjanu. „Što si se ufitiljila?“ Pored mene je stajala cura mojih godina i očito se obraćala meni jer su dva srneća oka zurila u mene čekajući odgovor. „Ništa“, odgovorila sam sliježući ramenima. Pojma nisam imala što joj to znači „ufitiljila“. „Ajmo mi popit jedan Ajmemaro da se malo odfitiljiš. Što se inače hraniš samo kiselim kupusom?“ Još dok je postavljala pitanje na koje uopće nije očekivala odgovor, počela se smijati zvonkim, veselim smijehom, najveselijim što sam ga ikad čula.

Smijeh je bio toliko lepršav i gotovo fizički opipljiv da se uvijao oko mene, prodirao i dodirivao me kao da ima žive prste.

Ukočeni osmijeh na mom licu polako je popuštao, začula sam sebe kako se poluglasno smijem. „Jure, daj dva Ajmemara!“ Cura sa smijehom, iako visoka samo metar šezdeset, provukla se do šanka i ne obraćajući pozornost na druge koji su piće čekali poštujući red, ispružila obje ruke do konobara skoro ga dotičući. Nevjerojatno, ali nitko se nije bunio. „Aj, stara, živili!“ kucnula me po čaši u kojoj su se, u smeđoj tekućini, gurale kockice leda.

Moj prvi Amaro koji je vesela Tatjana prekrstila u Ajmemaro. Zarazila me svojim čistim smijehom vrativši sjećanje na nešto što sam davno bila zaboravila.

Tatjana me ponovo naučila smijati se naglas, sretno i potpuno.

20

Možeš me zvati Vedran

Smijuljenje i pseća pokornost bili su sada ostavljeni za kućnu uporabu, a vanjski je svijet polako upoznavao pravu mene.

Kada je Tatjana dolazila k nama, boja na zidovima bi oživjela i postala izrazitija, likovi na goblenima kao da su se micali, a katkad se činilo da i konji sa slike počinju rzati.

Njeno neiscrpno veselje od čijih je atoma bila skrojena, čak je i uvijek bijesnu aždaju znalo smekšati i iscijediti iz nje ostatak čovječnosti.

Stari ju je volio nadjenuvši joj nadimak Vrtirepka.

Ta dražesna prijateljica pripitomila je moje starce toliko da mi više nisu branili izlaske, a ni laganje, koje mi je do tada bilo jedini spas, nije više bilo nužno.

Kad god smo imale slobodnog vremena, našle bismo se i odskakutale nekuda i nikada nije bilo važno gdje ćemo završiti kad nam je svuda bilo dobro.

Uglavnom smo lutale po klasičnim okupljalištima mladih po gradu, a vikendom bismo ponekad ispružile prst i put Opatije.

U kući omalovažavanja nisu nestala, ali nije bilo ni užareno kao prije.

Radila sam tada već u bolnici. Poslije posla došla bih kući štogod pojesti i oprati se, a sve sam slobodno vrijeme provodila s Tatjanom.

Zarazna razdraganost simpatične Vrtirepke promijenila je i mene. U tom smo začaranom duetu plijenile pozornost suprotnoga spola u svakoj situaciji i na svakome mjestu.

Najvažniji ključ našeg potpunog prijateljstva ležao je u činjenici da nikada jedna drugoj nismo pokušale oteti dečka, probleme one druge rješavale smo kao vlastite i, što je važno, o svojim starcima nismo govorile.

Kućni je život ostajao kući tako da nam ništa nije kvarilo misli i osjećaje.

Nikada prije nikome nisam rekla da sam jednom, dok sam ležala na 21

Đurđa Mihić-Čivić

zaraznom s još tri djevojke, zvala duhove, ali sada sam odlučila povjeriti se Tatjani.

Tada to nije bilo ništa drugo do razigrani eksperiment koji je bio posljedica dosade.

Ni u jednom trenutku nisam ni pomislila na strah ili barem nelagodu.

Sve je izgledalo kao igra Monopolija i ništa više od toga, barem u početku.

O tome nisam pričala uglavnom zato što i nisam imala kome, a i da jesam, to je bila tema o kojoj se nije govorilo zbog realne mogućnosti da budem ismijana ako bilo kome spomenem nešto o tome.

Istina je također i da ubrzo nakon te čudne igre nisam više ni mislila o njoj niti o neobičnosti samog čina, ponajviše zato što sam bila prilično sumnjičava u realnost doživljaja. Da sam tada znala kakva sam tajna i opasna vrata odškrinula, vjerujem da bih prije triput razmislila da se ne dovedem u situaciju da to ponovim, ali jedan od mojih najvećih poroka je nezaustavljiva znatiželja čija je silina tako snažna da je sposobna ugušiti svaki strah i primorati me da djelujem na način koji bi mnoge ljude prestrašio.

Nedostatak ljubavi u obitelji malo-pomalo je potisnuo i moju sposobnost voljenja pa je bilo logično da ću potiskivanje osjećaja zamijeniti nečim drugim.

Ispočetka je to bilo čitanje, čitanje i opet čitanje.

Kada sam pročitala svu literaturu koju smo imali u kući i sve zanimljivo što sam posudila iz knjižnice, znala sam uzeti enciklopediju i oduševljavati se odgovorima na pitanja koja nisam ni postavila.

Biblija je bila jedina knjiga koju sam uvijek iznova mogla čitati zato što nikada nisam uspjela pročitati sve. Po tko zna koji put iščitavala sam iste tekstove, dok su mi drugi bili monotoni pa sam ih preskakala uvjeravajući samu sebe da ću ih sljedeći put, makar me i ne zanimali, ipak pročitati. Moj gladni um tražio je dalje, a sve što je nosilo prizvuk tajnovitosti i nepoznatog izazivalo me i sililo na razmišljanje.

22

Možeš me zvati Vedran

U vrijeme kada je tek mali, znanstveni krug ljudi znao nešto o kloniranju, ja sam znala gotovo sve.

Niti jedan pothvat u svemirskim, arheološkim ili genetskim istraživanjima nije mi promaknuo.

Jedino o čemu ništa nisam znala bio je tajnoviti svijet duhova, hodajućih svijeća, bestjelesnoga glasanja na grobljima i ostalih skrivenih i nevidljivih čuda o kojima mi je nekoć davno pričala baka, a slušala sam slične priče i od drugih, dok sam još bila na selu, pa se taj skriveni svijet odavno uselio u moje „vijuge“ kopkajući me da tražim odgovore ili bar nijanse koje bi me približile odgovorima.

Jesu li sve te priče samo ljudska mašta nastala kao nusproizvod straha, tamnih dugih noći uz mizerni plamičak upaljene svijeće ili u svemu tome ipak ima nešto, nešto moćno i strašno, bezimeno i mračno, neljudsko i prokleto!

Tatjana je mirno slušala moju ispovijed.

Taj dan kada sam prvi put zvala duhove s tri nepoznate djevojke, uopće nisam razmišljala ni kako ću reagirati ni što ću pitati. Jedino sam željela da se duh javi.

Djevojka koja je znala ritual poslagala je na pladanj slova i brojke, ukrug, na način da je na vrhu kruga bila riječ da, zatim se krug nastavljao slovima do podnožja gdje se nalazila riječ ne, iza koje su opet bila nanizana slova čiji su ritam pratile brojke od 0 do 9. Krug se zatvarao početnom riječi da. Djevojka je sa strane stavila upaljenu svijeću, uzela čašu i neobična aktivnost mogla je započeti.

Lara, djevojka koja je vodila prizivanje, puhnula je triput u čašu i sugerirala nam da to isto i mi napravimo, zatim je čašu okrenula naopako, u središte kruga, stavila prst na čašu dajući i nama do znanja da napravimo isto. Počela je ritualno izgovarati rečenicu za poziv, triput zaredom. „Molim duha ove čaše da se javi!“ Nas tri smo kao očarane pogledom fiksirale čašu, u nekoliko sljedećih 23

Đurđa Mihić-Čivić

trenutaka prestale smo i disati od uzbuđenja i iščekivanja. Ništa se nije dogodilo, muklu nelagodu moglo se gotovo dotaknuti kao petog člana.

Lara je odustala od pokušaja, odmaknula prst s čaše prijekorno nas gledajući. „Da nije koja od vas prekrižila noge?“ upitala je glasom koji je tražio krivca.

Sve tri smo imale prekrižene noge, a kad smo saznale da tako ne smijemo sjediti, pristojno smo postavile noge jednu uz drugu, pa uz sugestije kapetanice Lare odlučile pokušati ponovo.

U skučenom prostoru male kupaonice Lara je sjedila na stolici, dvije druge djevojke podijelile su poklopac WC školjke, a ja sam se žuljala na rubu tuš-kabine.

Da ono šta smo radile nije bilo tako ozbiljno, bilo bi i više nego komično.

Iznova smo puhnule u čašu, preokrenule je, prilijepile prste na njezino glatko dno i Lara je ponovo izgovarala čarobnu rečenicu. Još smo jednom zaustavile dah netremice piljeći u praznu posudu za vodu.

Ništa!

Lara se nije dala obeshrabriti i uporno je, poput papige, ponavljala iste riječi, a ja sam u sebi ponavljala: Ako postojiš, javi se. Čaša se nije pomaknula, a prsti su nam se ukočili od napornog pritiskanja njezina dna.

Palo mi je na pamet kako se uopće može pomaknuti kada je nas četiri pritišćemo prstima. Izgleda da je Lari dodijalo pa je zašutjela, a i one dvije djevojke maknule su prste s čaše jer im je pozicija već postala zamorna.

Neočekivano, kada smo već sve četiri odustale od nauma, čaša je nekom nevidljivom snagom jurnula do brojeva 1 i 2, zatim nastavila napravivši dijagonalu po krugu, stigla do slova E, gurnula ga i tu se zaustavila.

Otvorenih usta promatrale smo čašu kao da pred sobom vidimo živog duha. Na licima dviju djevojaka na školjci čitao se strah. Mene nije bilo 24

Možeš me zvati Vedran

strah, samo sam sumnjičavo gledala Laru pitajući se nije li ona prstom gurala čašu.

U trenutku kad sam to pomislila, odbacila sam tu mogućnost jer bi bilo logično da ju je moj prst gurao, a njen eventualno vukao, što je ipak nemoguće jer su nam prsti bili samo položeni na dno čaše. Za razliku od mene, Lari nije ni palo na pamet da sam ja pomaknula čašu.

Dok smo nas tri još bile u šoku zbog upravo doživljenog čuda, Lara se pribrala i pitala duha, u čaši, što znači12 i E. Opet su sva četiri prsta bila na preokrenutoj čaši i ona se počela pomicati po krugu kao živo biće.

Išla je od slova do slova i napisala: E r i k a m e p o z v a l a u 1 2 i nastavila svoju šetnju, iako nismo postavile nikakvo novo pitanje.

Erikarak!

Nas četiri izmijenile smo poglede, a ja sam glasno negodovala: „Ja nisam Rak nego Riba.“ Čaša se opet pokrenula i, slovo po slovo, napisala strašnu rečenicu: Erikaimarak.

Moj prst ostao je u zraku, visoko iznad zlokobne čaše. Užas se s mog lica preselio i na lica ostalih sudionica, no naša kapetanica snalažljivo je postavila novo pitanje u pokušaju da nas vrati iz šoka. „Hoće li Erika brzo umrijeti?“ Odgovor je stigao odmah: Tonesmijemreći!

Više nismo sumnjale da možda neka od nas gura čašu, prihvatile smo činjenicu da smo dozvale pravog duha koji putem čaše komunicira s nama.

Djevojke su počele ispitivati, duh je odgovarao na pitanja, a kako je vrijeme odmicalo kao da je dobivao veću snagu, tako je hod čaše po krugu bivao sve brži i točniji.

25

Đurđa Mihić-Čivić

Ako je pitanje postavljeno duhu bilo takvo da na njega nije htio odgovoriti, čaša bi svemirskom brzinom dojurila do riječi ne i tvrdoglavo gurala taj komadić papira.

Na jedno pitanje duh je spremno započeo odgovor, no onda se čaša nenadano zaustavila kod slova P i nije se htjela dalje pomaknuti.

Nedovršena riječ, nepoznat odgovor i nepomična čaša iznova su nas zbunili. Čaša se pomaknula centimetar unazad te vratila na isto mjesto gdje se bila zaustavila.

Meni je odjednom bljesnulo da nedostaje slovo O i da duh uporno traži baš to slovo kako bi mogao završiti rečenicu. Maknula sam prst s čaše, pogledala ispod pladnja i, zaista, slovo O palo je na pod, a duh je zahtijevao da ga vratimo na mjesto.

Nakon što je O vraćeno u svoj niz, čaša nas je još jednom zaprepastila doslovno naskočivši na traženi papirić, a zatim završila započeti odgovor. Bile smo umorne i pospane, a i ponestalo nam je pitanja te smo odlučile da se oprostimo od duha i odemo na počinak, svaka sa svojim impresijama.

Prije no što je Lara izgovorila ritualnu rečenicu za oproštaj, duh je još jednom odlučio reći nešto, sam od sebe, a da ga nitko ništa nije pitao. Čaša se pokrenula i rečenica je glasila točno ovako: Erikasamamožepozivati.

Lara je, ne shvaćajući točno što duh želi reći, ponovila: „Zar Erika sama može pozivati duhove?“ Daonaimasnagujednogaimožesamazvatikogah oće.

Odgovor je kod Lare izazvao malu dozu ljubomore, što je kasnije otvoreno priznala rekavši mi kako je puno puta sama pokušala dozvati nekoga pa nije uspjela.

Mene je ta zadnja izjava zbunila, ali ne mogu reći ni da me veselila 26

Možeš me zvati Vedran

ni da me učinila ponosnom ili bilo što drugo jer sam još bila užasnuta čudnom izjavom da imam rak. Iako me u prvom trenu paralizirala, negdje duboko u sebi znala sam da to nije istina. Činilo mi se da je duh znao za moju operaciju tumora te da je pobrkao benigni i maligni tumor ili mi je čak namjerno rekao neistinu kako bi u meni probudio znatiželju, što se dalo zaključiti i posljednjom porukom upućenom meni.

Nisam vjerovala da imam rak, ali sam, s druge strane, bila uvjerena kako je posljednja izjava da sama mogu komunicirati s tim nevidljivim svijetom istinita.

Kamo sreće da mi to nije napisao i doveo me poslije u napast.

Očekivala sam da će mi se Tatjana rugati nakon što sam joj povjerila svoje dogodovštine s onostranim, međutim ona me samo ozbiljno promatrala i odsutno kimala glavom. „Ne vjeruješ u to, ha?“ upitala sam je i istodobno u sebi pomislila da ni ja njoj ne bih povjerovala. „Vjerujem, Rika, čak mi se čini da to, kad si ti u pitanju, ima nekog čudnog smisla.“ Izjavila je to mirno čekajući moju reakciju. Samo ona me zvala Rika, ne zato što je Erika predugačko, nego je voljela izjavljivati kako sam ja bogata iznutra i da mi više pristaje ime Rika.

Ja se nisam osjećala bogatom iznutra jer mi se činilo da biti bogat unutarnjim blagoslovom znači i vjerovati, a ja sam u Boga neprestano sumnjala. „Što misliš s tim kad sam ja u pitanju?“ uzvratila sam joj pitanjem koje je čekala. „Pa imala si onu prometnu u Slavoniji, onda tumor pa sepsu, sve si to prošla bez nekih većih tragova, a nemaš još ni dvadeset pet godina.

Možda tebe čuva kakav dobri duh, a ako je tako, onda s njim sigurno možeš i komunicirati, samo to ni ne znaš!“ 27

Đurđa Mihić-Čivić

„Problem je u tome da još uvijek nisam načisto vjerujem li u sve to“, dodala sam svjesna svoje sumnjičavosti. „Točno je da ne znam što je pomicalo čašu, ali ne mogu tvrditi ni da je to duh, jer ne mogu pojmiti što bi duh uopće bio“, izložila sam Tatjani svoju nedoumicu. Obje smo neko vrijeme bile zamišljene pokušavajući svaka u svojoj glavi razmrsiti vlastito vjerovanje, vlastitu sumnju i skrivenu čežnju za spoznajom. „Zašto ne pokušaš sama pa da vidiš hoće li se što dogoditi?“ Njezino pitanje bilo je poput razgrtanja pepela na zgarištu gdje je dovoljno tek malo pročeprkati i omogućiti zagubljenoj žeravici da plane.

Ni sama ne znam koliko mi je puta kroz glavu prošla ista misao, samo nikada nisam bila sasvim sigurna da to zaista želim iskušati.

Dio mene, iskreiran u kršćanskom duhu naslijeđenom od predaka, tome se protivio, iako mi nitko nikada nije obrazložio zašto se to ne smije, dok je drugi, veći dio mene, žudio da udovolji znatiželji i otkrije postoji li zaista izgubljeni svijet, što je to uopće, gdje je, kako stvarno izgledaju duhovi i, napokon, možemo li mi tjelesni uistinu komunicirati s mrtvim dušama.

Ako je komunikacija s duhovima moguća, onda smrt prestaje značiti potpuni kraj i neminovni zaborav, što svakako samom umiranju daje novo značenje i mijenja ustaljeno poimanje smrti kao nečega konačnog.

Htjela sam vjerovati u taj svijet, htjela sam da bude okićen laticama najljepšeg cvijeća, htjela sam da u njemu lepršaju leptirići i htjela sam da duša moga tate tamo čeka na ponovni susret. Činilo mi se da sam svojim živim tijelom i živom dušom htjela pošto-poto saznati odgovore na mrtva pitanja.

Onda nisam ni u najluđim snovima mogla sanjati kakvi će mi se sve odgovori sami podastrijeti, a da pitanja nisam ni postavila. „Kad starci odu u Slavoniju, probat ću zvati nekoga pa ćemo vidjeti“, obećala sam Tatjani znajući da je ta odluka konačna i da ću to napraviti, 28

Možeš me zvati Vedran

ali odgoda je bila nužna zbog nedostatka praznog prostora koji mi je bio neophodan za takvu vrstu manifestacije.

Promijenile smo temu i nastavile pričati o dečkima, naravno svaka o svom sve najgore, ali je tema o duhovima sasvim primjetno ostala lebdjeti iznad nas.

Samo par dana kasnije sasvim smo zaboravile teške misteriozne teme i prepustile se ljetu i suncu, dečkima, izlascima i slavlju života. Svijet mrtvih ostao je daleko od nas, na grobljima gdje mu je bilo i mjesto.

29

Đurđa Mihić-Čivić

STIGLA JE LJUBAV

Beskrajno sam se zaljubila u mršavog koščatog dečka krupnih očiju, koji me neodoljivo podsjećao na Blondyja iz filma Dobar, loš, zao. Moj Blondy bio je puno više svoj nego moj, ali to je bilo upravo ono što me na njemu najviše privlačilo.

Jedne tople večeri vraćali smo se kući iz nekog kafića. Moj me Blondy odlučio otpratiti kući, a da mu to baš i nije bilo usput, te tako izazvao bujicu iskrica u mom srcu.

Ipak me voli, pomislila sam sretno i podigla glavu prema zvijezdama zahvaljujući nevidljivom tvorcu na svojoj sreći.

Blondy je zapalio cigaru i pitao me hoću li dim. Bila je to moja prva i jedina marica u životu, a reakcija na nekoliko dimova teško se može opisati. Smijala sam se svemu, čak i stupovima pokraj ceste, umalo silovala svog dragog ispred prolaznika, pozdravljala sam sve protuhe na koje smo naišli u tim kasnim satima kao najdraže prijatelje i bila tako jednostavno sretna da mi se sama jednostavnost radosti činila kompliciranom.

Sa svakim novim danom voljela sam Blondyja sve više, no on me naučio da ljubav može i boljeti. Povlačio bi se na nekoliko dana ili tjedana, nestajao poput utvare, a zatim se pojavljivao isijavajući toplinu kojom me obavijao kao vlažnim jugom, burkajući moje emocije kao valove. Stvarao je od mene mizernu kreaturu koja sa strepnjom i mučnom nadom iščekuje svaki susret, da bi me potom, kad bi se pojavio, pretvarao u svoju kraljicu koju je obožavao, ljubio, nosio na rukama kao kakvu skupocjenu figuricu.

Nakon onih prvih bezazlenih ljubavi koje su bile nevine, čiste i lake, Blondy je bio ljubav koja me boljela i dovodila u ekstazu, u nepodnošljivom rasponu od krajnjeg dna do uzdizanja na vrhunac. I 30

Možeš me zvati Vedran

svaki put kad bih odlučila sve to prekinuti kako bi bol zauvijek prestala, on bi se pojavio, a u očima mu se čitala toplina i obožavanje. Tako se agonija nastavljala.

Ljubio me pa bi nestao, onda bi se opet pojavio budeći srce iz mrtvih.

Moji ljubavni jadi zabavljali su Tatjanu koja je imala dečka nimalo kompliciranog pa me zbog svoje savršene veze, u odnosu na moju nemilosrdnu, provocirala izjavama: „Nije on za tebe“ ili „Vidjela sam ga s Janni“, a kad bi nas vidjela zajedno u onim rijetkim sretnim danima, bila je sigurna da me ludo voli, da sam upravo ja ta koja mu pripada i da je on taj koga je zarobio prelijepi Amor otkrivajući mu samo jedno ime, Erika!

Zatrudnjela sam. Isti dan kada sam presretna dojurila Blondyju da mu kažem čudesnu vijest, on me preduhitrio. „Imam leukemiju“, rekao je kao da se ispričava što mora umrijeti.

Osjetila sam kako mi se zgrčio trbuh i nešto toplo kliznulo mi je niz noge. Trenutak u kojem mi je moja ljubav navijestila da će umrijeti ubio je naše dijete. Stiskala sam rukom međunožje pokušavajući zaustaviti krvarenje. Onesvijestila sam se, a kad sam se probudila, znala sam da je sve gotovo.

Izgubila sam naše nerođeno čedo zbog onoga koga sam obožavala i koga ću također uskoro morati oplakivati.

Moja se bol pretvorila u mržnju uperenu na nebo, mržnju uperenu na Svevišnjega, mržnju na kletvu pokojne didine prve žene za koju su govorili da je umrla zbog moje bake.

Tražila sam krivca, navodno dobri Bog meni nije dao ništa, već mi je oduzeo sve, bez imalo samilosti. Zar je moguće da cijeli život molim i štujem onoga koji mene ne voli, već mi šalje zlo koje bi jedva i pakao znao osmisliti?

Više nisam odlazila u crkvu niti sam se križala pored razapetog Isusa, a opet, razmišljala sam kako su čudesni putevi Gospodnji i da on valjda 31

Đurđa Mihić-Čivić

zna zašto me udara i oduzima mi sve što volim. Koji je moj grijeh, kako da ga okajem pa da prestanu dani bez nade, dani bespuća, dani nestajanja?

Gubitak našeg djeteta, moja bol koja je bila i njegova napokon su otvorili Blondyjevo srce pa smo u najvećoj tuzi doživjeli najiskreniju ljubav. Moja je bol bivala sve veća, Blondy je pronalazio sve više snage i na kraju se dogodilo da je on tješio mene.

Kako je stara uvijek govorila da joj se mala djeca gade i da se, ako zatrudnim, mogu isti čas seliti, ona je bila zadnja osoba kojoj bih se mogla požaliti na svoj tužni gubitak. Mama je odavno izgubila bliskost sa mnom, sestra je bila daleko, braća još dalje, pa uza sav jad nisam imala nikoga da me utješi, a od svog voljenog nisam smjela tražiti da se brine za mene u danima kada se morao boriti za vlastiti život. Tatjana je u to vrijeme plovila.

Pakao koji sam proživljavala omotao me u novu čahuru otuđenosti, potiskivanje emocija preuzelo je jedva stečenu otvorenost i urođenu radost pa smo tuga i ja postale jedno.

Znala sam da mi je duša umrla po drugi put. Ostalo je tijelo kao napuštena kuća.

Rastrgnuta između posla, podbadanja u kući, Blondyjeve bolesti i vlastita gubitka, počela sam gubiti energiju ulažući silan trud da što više vremena provedem uz svoga dragog, kao da bi mi moglo promaknuti nešto vrlo važno i bitno u to malo vremena koliko nam je ostalo.

Stara je shvatila da imam nekoga, ali nije me mogla spriječiti da mu odlazim svaki dan.

Bilo je to vrijeme kada je započelo moje energično suprotstavljanje njezinoj volji.

Na napade sam uzvraćala odgovorima koji su katkad bili i drski, ali to je bila borba za vlastiti integritet, pognuta glava sve češće se dizala, čak i uz pokoju prijetnju fizičkog napada s njene strane.

32

Možeš me zvati Vedran

Borila sam se inatom i razumnim obrazlaganjem, no ponekad sam koristila i laži da ne raspalim debelu štrigu dok sam pokušavala ostvariti svoje ciljeve za koje ona nije imala razumijevanja. Već sam doktorirala na tome da joj neke stvari radim iza leđa, kao onda kada sam upisala i položila vozački.

Sjećam se kako je tada, na sam spomen vozačkog, njezina zajedljivost dosegla vrhunac: „Tiš položit vozački, jedva si u stanju da odaš, a tiš vozit, da mi je samo znat kako ćeš kupit auto. O tom neću ni da čujem!“ Kraj priče.

Vozački ispit sam položila od prve, a čudo od žene poslije se svima hvalilo: „Kako je ta naša diva pametna, ta svašta je naučila otkad je kod nas!“ To je u stvari bio njezin uspjeh. Ona je to tako doživljavala.

Jednog dana došla sam Blondyju umorna i sasvim iscijeđena, on je skakutao po stanu i blistavih očiju pričao o planovima. Sjeo je pored mene i rekao: „Ti mi daješ više energije od transfuzije. Ti si moji vitamini, sok u čaši i pečeno pile, pile moje!“ Pogledala sam ga toplo pomislivši kako uistinu izgleda kao najzdraviji čovjek na svijetu. Za razliku od njega, ja sam izgledala kao da ću svaki čas izdahnuti. Danima nisam ništa jela, u tami sobe brisala sam mokre obraze, molila se Djevici da učini čudo i da leukemija nestane, oplakivala nerođenog anđela i nadala se.

Mjesec i pol dana kasnije, Blondy je otišao u Zagreb na pretrage. Ja sam bila na bolovanju zbog iscrpljenosti. Blondy se trebao vratiti za tjedan dana, a dani su se vukli beskrajno sporo.

Vratio se tek nakon dva tjedna i dočekao me s bocom šampanjca, kavijarom i buketom cvijeća na stolu. To je to, ovo je sigurno oproštaj, pomislila sam pokušavajući zaustaviti suze. Rekao je samo: „Zdrav sam, leukemija je nestala!“ Zagrlio me i nosio po stanu, ljubio i nevezano pričao o čudu, a onda 33

Đurđa Mihić-Čivić

zbrkano ponavljao kako su liječnici dvaput radili testove koji su ih ostavili bez odgovora, no nalazi su definitivno bili negativni.

Radovali smo se, smijali, plakali i zaspali. Prošli smo strah, tugu, ponor, utjehu i nadu pa postali bliski kao jedno biće, no sav taj košmar izblijedio je strast i zaljubljenost te prerastao u prijateljstvo. Emocije su promijenile dimenziju, žarka crvena boja čežnje izmijenila se u smirenu zelenu.

Blondy je prvi shvatio da je vrijeme da započnemo novi život, odvojeni jedan od drugoga.

Prodao je stan i odselio u drugi grad. Meni su ostali posao i starci.

Tatjana se u međuvremenu udala, početna bračna euforija ubrzo je splasnula, problemi i nesuglasice urezivali su ožiljke. Nerado mi je govorila o svojim problemima, iako nije ni morala. Sve mi je bilo kristalno jasno već onoga dana kada se prestala smijati.

Susreti su nam se prorijedili, polako smo se udaljavale.

34

Možeš me zvati Vedran

ONKOLOGIJA

Opet su mi ostali samo posao, starci i nova knjiga Ericha von Dänikena.

Moj mi je posao predstavljao golemo opterećenje, ne zbog fizičkog napora nego zbog svakodnevnog umiranja i gledanja patnje. Nikada nisam željela biti medicinska sestra, čak je i to bio tuđi izbor, a ja sam dovedena pred gotov čin. Stara je prebacila moje papire iz pedagoške škole u medicinsku iz banalnog razloga jer u pedagoškoj školi nije bilo ruskog jezika koji sam do tada učila.

Uvjerena kako krećem u izabranu školu, skoro sam poludjela kad sam se vratila iz Slavonije i saznala da sutradan moram u osam sati biti u medicinskoj školi koju je moja stara izabrala zbog svojih želja. Bilo je prekasno da išta promijenim i čudesnim putevima Gospodnjim postala sam medicinska sestra.

Prve godine na onkologiji trgale su mi psihu na komadiće i uvijek, prije svake nove smjene, morala sam je lijepiti u cjelinu kako bih mogla nastaviti raditi. No, kako je vrijeme prolazilo, ljepilo je bivalo čvršće. Postupno sam se naučila prestati poistovjećivati s pacijentima i njihovom patnjom.

Kako je Blondy otišao, a Tatjana se udaljila, opterećena vlastitim životom, usamljenost me približila nekim kolegicama s posla. Ispočetka su to bila samo druženja unutar bolnice, ali malo-pomalo počela sam izlaziti s nekima od njih. Kada je na poslu bila ugodna ekipa, iskoristile bismo trenutke za svakodnevne razgovore, no ona nevidljiva nit koja ljude spaja ili razdvaja pomaknula bi granicu od obične kolegijalne pristojnosti do povjerljivog primicanja srodnim dušama. Žene moje generacije skoro su sve već bile udane i imale djecu.

Promatrala sam njihovu konvencionalnu odjeću, frizure bez imalo 35

Đurđa Mihić-Čivić

šarma, ako se to uopće moglo nazvati frizurom, tjelesnu zapuštenost, slušala sam beskonačna razglabanja o „najvažnijim“ stvarima na svijetu: „Ne znam da li da mužu danas skuham paštašutu ili da mu ispoham piletinu?“ Druga po redu najvažnija stvar u njihovom životu odnosila se na teški problem kupovanja tenisica djeci jer jednostavno nisu bile sigurne bi li bilo pametnije kupiti klasične bijele ili ove moderne u boji. Naravno, nije im padalo na pamet da pitaju djecu što ona žele.

Ti svakodnevni problemi toliko su ih zaokupljali da su o njima mogle uvijek raspravljati. Ma koliko se ja trudila naći zajednički jezik s njima, to je bilo nemoguće, a razlog tome bio je što su one moj život smatrale ispraznim jer nemam muža i djecu pa sam samim time njima bila osoba drugog reda.

S moje točke gledišta bilo je obrnuto. Mene su zanimale stare civilizacije, genetika, astronomija, politika, izvanzemaljci i zemaljci svih vrsta, a misaono bogatstvo daleko je nadilazilo njihov obzor. Da su bile sretnije od mene, u to sam uvjerena, ali cjelovitije sigurno nisu bile.

Njihov obzor počinjao je i završavao ispred vlastitog kućnog praga, nisu postojala nikakva pitanja na koja nisu znale odgovor jer ih ništa i nije zanimalo, a ono malo nužnog znanja za preživljavanje koje su usvojile od roditelja i škole, sasvim je zadovoljavalo njihove potrebe i kad se sve zbroji, zaista su bile sretnije od mene.

Nekoliko mlađih djevojaka koje su se zaposlile poslije mene, imale su otvoreniji i fleksibilniji pristup životu i s njima je bilo puno lakše razgovarati, tim više što nisu bile udane pa me nisu omalovažavale zbog statusa neudane, već su u tome vidjele hrabrost i dostojanstvenu samosvijest.

Udati se samo zato da ne budeš sam ili da udovoljiš tuđim normama, meni nije imalo nikakvog smisla, a na svu sreću pa je bila i nekolicina istomišljenica na odjelu.

Naša druženja postupno su dobila rep koji se protegnuo izvan granica 36

Možeš me zvati Vedran

odjela, počele smo, osim zajedničkih izlazaka, dolaziti jedne drugima na rođendane, telefonirati i zajednički rješavati probleme.

I situacija u kući polako se mijenjala, stara se pokazala nekako podnošljivijom. Zavolite i psa, a kamoli ne mlado ljudsko biće. Stara je počela pokazivati sve veću sklonost prema meni tako da se ni boravak u kući nije više svodio samo na prijekore i netrpeljivost.

Počela je čak udovoljavati nekim mojim prohtjevima pa se spremno uhvatila šivanja mojih kreacija da bi po završenom poslu oduševljeno priznala kako mi to jako lijepo stoji.

Komplimenti koje od nje nisam očekivala veselili su i mene jer sam očajnički željela da me barem malo voli, da se ponekad nasmije i da bar jednom pohvali moj naporni rad.

Sve je bilo dobro dok na vidiku nije bio kakav dečko, jer i najmanji flert, koji je već u startu bio osuđen na propast, pretvarao bi moju staru u onu istu guju otrovnicu.

Na moju nesreću, Bog je uvijek ispunjavao njezine želje i premda sam bila zgodna, atraktivna djevojka kojoj su momci hrpimice prilazili, nakon kratkog vremena nestajali bi bez ikakvog valjanog razloga.

Tada nisam razmišljala kako je moj ljubavni život ili, bolje rečeno, neživot bio beskrajno pusto more po kojem su plovile barčice nade, a koje bi uvijek sa zalaskom Sunca nestajale.

Uvjeravala sam samu sebe da se ovome nije sviđalo što pušim, onome što nisam završila fakultet, trećemu što imam smeđu kosu, a nekome što sam podrijetlom sa sela, sve dok nisam prihvatila poraz.

Nikada mi nije palo na pamet da se zapitam zašto mi onda prilaze, zovu danima, dolaze na sastanke drhtavih ruku, a kada bih ja počela osjećati toplinu oko srca, nestajali su i nikada se više nisu javljali. Znala sam da nisu problem oni, jer su njihove namjere i bile samo prolazna avantura, dok je moje srce čekalo srce vječito mladog boga ljubavi, Amora. Ipak sam nastavila izlaziti s Ingom i Sandom, curama s posla, 37

Đurđa Mihić-Čivić

ne dopuštajući da me ljubavni promašaji obeshrabre i zakuju lancima beznađa.

Oko jedan sat u noći Inga me pozvala telefonom da dođem na kavu.

Onkologija je bila podijeljena na dva dijela jer se nalazila u sklopu dviju zgrada te je na svakom dijelu dežurala jedna sestra. Presvlačenje pacijenata i podjelu terapije završile bismo iza ponoći pa bismo u to vrijeme napravile pauzu za kavu, da lakše prebrodimo gluho doba noći.

Ugasila sam svjetlo u kuhinji i uputila se na Ingin dio. Doktorica i Inga već su pile kavicu, a ja sam se samo priključila razgovoru. Doktorica je pripovijedala zgodu kada je u londonskom Muzeju voštanih figura nasmrt prestrašila jednog turista koji je bio uvjeren da promatra najsavršeniju voštanu ženu dok ona nije progovorila i natjerala ga u paničan bijeg.

Sve tri smo se smijale zamišljajući nesretnog turista kako u brzini posrće. „Bježao je glavom bez obzira kao da ga progoni horda duhova“, tako je doktorica načela temu o duhovima. „Ne spominjite mi duhove, ono šta smo ja i muž prošli s duhovima, ajoj!“ Inga se više nije mogla povući nakon ove primjedbe, a i doktorica i ja pretvorile smo se u uho. „Kad smo zvali djeda mog bivšeg, to je bio užas“, započela je Inga svoju priču. „Zašto, što se dogodilo?“ doktorica se primaknula bliže Ingi. „On je bio živo zlo, prvo nas je vrijeđao sve redom, a kad smo zatražili da ode, počeo je razbijati suđe po kuhinji i nikako ga se nismo mogli riješiti.“ „A kako ste ga zvali?“ upitam. „Čašom“, odgovori Inga. „I što je bilo dalje?“ nestrpljivo će doktorica.

38

Možeš me zvati Vedran

„Ma ne sjećam se točno, samo znam da je moj bivši počeo vikati na njega, otvorili smo sve prozore da spodoba izađe i nismo ni znali da je ostao. Još smo par dana imali cirkus u stanu pa smo na kraju pozvali svećenika da nam posveti stan. Onda je napokon nastao mir.“ „Ajme, majko“, prozbori doktorica kao da sama gleda u prikazu. „Pa kako ste izdržali dok je bio u kući?“ pitala je dalje. „Skoro smo dobili slom živaca. Osim što smo umirali od straha jer je svaku noć bio lom i krš po kuhinji. Više nismo imali iz čega ni kavu popiti, a i susjedi su zbog te silne buke dva puta zvali policiju misleći da se ja i muž tučemo, a mi od srama nismo mogli reći što se zbiva.“ „Blagi Bože“, na to će doktorica. „Jeste li zvali samo vas dvoje ili vas je bilo više?“ bila sam znatiželjna. „Ma bilo nas je šestero, cijela ekipa, samo što su se ostali lijepo povukli doma, a ja i muž ostali smo s beštijom.“ „Strahota! Jeste li ga vidjeli?“ pitala sam dalje. „Ne, ali je on vidio nas“, prošaptala je Inga. „Mjesecima smo zbijali naizgled bezazlene šale i zvali duhove. Zvali smo i Hitlera i Ivanu Orleansku, ali nam se nisu javljali, sve seanse prije toga bile su samo zezanje dok nismo pozvali starog zlicu koji je igru pretvorio u triler u kojem je on igrao glavnu ulogu. Nikad poslije toga više nismo zvali“, a onda je dodala. „Nije to zabava i svatko tko se time bavi ne zna u što se upušta.“ Meni se moj eksperiment, pod Larinim vodstvom, učinio beznačajnim u odnosu na ovo što sam upravo čula pa sam odlučila prešutjeti svoje iskustvo i zadržati ga za sebe. Sigurno je da je moje iskustvo na tom području sićušno u odnosu na neobičnosti s kojima su se sretali drugi, o tome se rijetko govori, o tome se pripovijeda samo najbližima, takva se iskustva skrivaju kao da se ljudi koji su to prošli srame svojih postupaka. „Svaka noć ima svoju moć“, kaže moja stara.

Ja sam duha dozvala u ponoć!

39

Đurđa Mihić-Čivić

Dan je predviđen za one koji se vide, noć pripada onima koji se ne vide, barem ne ljudskim okom čiji je domet ograničen na svima znani spektar pa od našeg vida slabe koristi.

Mi zapravo skoro ništa i ne vidimo. Mnogobrojna zračenja, ultraljubičasta, infracrvena svjetlost, radiovalove, vjetar, a da i ne govorim o malenim česticama kao što su virusi ili bakterije koje, kad samo jednom kihnemo, izbacimo na milijune. Sve to ne vidimo.

Niti zrak koji udišemo ne vidimo, ali ipak vjerujemo znanstveno dokazanoj činjenici da nešto usisavamo u sebe, a onda nešto drugo nevidljivo ispuhujemo van. Tko zna koliko još toga nevidljivog postoji, skriveno od naših uobičajenih osjetila, i živi odvojeno od naše spoznaje.

Tek rijetko sudar tih odvojenih svjetova projicira neobične slike koje u nama razbuđuju maštu, uvlače strah u kosti i oduzimaju dah, a sve zato jer se bojimo nepoznatog, mračnog, tajanstvenog svijeta bezimenih sablasti.

Za razliku od doktorice koja se silno prestrašila Ingine ispovijesti, u meni je tek mrvica nelagode ustuknula pred silinom radoznalosti.

Zvono pacijenta trgnulo me i vratilo svijetu vidljivih, požurila sam pružiti pomoć nekome tko ima tijelo koje mu, nažalost, uzrokuje bolove i patnju. Pacijentu sam dala injekciju protiv bolova, a tišina na odjelu vratila me razmišljanju o duhovima.

Iz Ingine priče lako se dalo zaključiti da postoje dobri i loši duhovi, što znači da imaju karaktere koji su ostali nepromijenjeni smrću.

Pa naravno! Ako su to nerazgradivi dijelovi ljudskih bića koji život nastavljaju i nakon tjelesnog raspadanja, onda je logično da su im svijest i ponašanje istovjetni onima što su ih imali za života ili barem onoliko dugo dok se u čistilištu duša ne pročiste i neokaljani pokucaju na rajska vrata. Sva sreća da Ingina ekipa nije uspjela dozvati Hitlerov duh jer bi ih on vjerojatno sve pobio!

Nekoliko mjeseci prije čitala sam o Kirlianovoj fotografiji koja posebnom tehnikom snimanja omogućava vidljivost ljudske aure. Na tim fotografijama vidljivo je da svako živo tijelo obavija svjetlost koja se 40

Možeš me zvati Vedran

golim okom ne vidi. Mene su se posebno dojmile fotografije na kojima se vidjelo svjetlo na snimcima razrezanog lista. Naime, i na polovici na kojoj više nije bilo lista ocrtavalo se svjetlo u originalnim konturama polovice koja je nedostajala.

Isti fenomen pokazao se kod ljudi kojima je amputiran ud, svjetlo ga je ocrtavalo kao da i dalje postoji.

Dakle, čak ako nam odrežu ruku ili nogu, nevidljivi svjetlosni dio ostaje netaknut i nastavlja svoj život uz ostatak tijela i dalje mu pripadajući kao cjelina. Vjerojatno zato oni kojima se odstrani neki organ osjećaju takozvanu fantomsku bol, pa dok liječnici takve ljude tretiraju kao subjekte koji umišljaju, ti ljudi, po svemu sudeći, osjećaju stvarne bolove. „Uostalom, kako se bol može umisliti?“ naglas sam izgovorila pitanje, ali srećom nikoga nije bilo da me čuje.

Zora je razbudila pacijente pa sam se uhvatila stvarnog posla i omogućila svojoj misaonoj centrifugi da ode na počinak.

Inga je počela raditi samo ujutro, dok smo Sanda i ja namještale smjene da radimo zajedno kako bismo imale slobodne dane, a da istovremeno možemo skupa izlaziti.

Inga se ludo zaljubila u čovjeka kojem sam se ja sviđala. I dok sam ja muku mučila kako da se izvučem iz trokuta, ona ga je spretno natjerala da bude s njom.

U sebi sam se divila toj agresivnoj nepopustljivosti koja je zanemarila i ponos i dostojanstvo i dražest samo da dođe do onoga kojeg hoće.

Ja sam bila preponosna da jurim za nekim tko me ne želi, no ona je dokazala da je ponos precijenjen te da konačan cilj ne pita uvijek za cijenu.

Dobila je ono što je htjela, a dograbivši cilj, vratila je i ponos jer je krajnji rezultat ipak bio njezin uspjeh. Muškarac njenih snova ostavio je ženu i došao živjeti s njom.

41

Đurđa Mihić-Čivić

Sanda i ja nismo imale nikoga pa smo se zadovoljavale površnim flertovima i umišljenim simpatijama.

Kako su godine odmicale, tako su želje bivale smirenije i rjeđe. Čitala sam do iznemoglosti, ali sve te tuđe misli nisu pridonosile rastu mog vlastitog uma i nisu me poticale na razmišljanje u kreativnom smjeru.

Nedostajalo mi je ispunjenje pa sam po tko zna koji put uzimala Bibliju i, ne tražeći, nailazila na dijelove koji su preklinjali da ih se dokaže ili pobije.

Prije ili kasnije pronaći ću ja željene odgovore, bila sam sigurna, pa sam prepustila vremenu da me vodi putem kojim ionako moram proći jer nitko ne može odživjeti moj život za mene, a ono što je meni predviđeno doći će samo od sebe.

Sudbini se ne može pobjeći!

42

Možeš me zvati Vedran

SPASIO MI JE ŽIVOT

Kroz otvoreni prozor ambulante uvlačio se svježi miris ranog proljeća. Pacijenti su mirno spavali zahvaljujući narkoticima koji su umirili izmučena tijela. S prozora se nije imalo bogzna što vidjeti jer je gotovo cijeli vidokrug zauzimala zgrada ginekologije, ali kad sam se više nagnula, mogla sam, istina, samo nazrijeti u onoj tami obrise rijetkog drveća čije su krošnje bile okićene ranim cvjetovima. Samo maleni romb neba vidio se iz te perspektive, no i to je bilo dovoljno da svjetlucanje sićušnih sunaca u daljini, s onim snažnim mirisom zraka, zaigra ispod kože i razveseli čula.

Omamljeno sam udisala tu snagu prirode puneći pluća zgusnutim zrakom kao da se radi o posljednjim udisajima.

Buka koju je stvarao nadolazeći vlak krcat teškog tereta, samo je pojačala energiju u zraku.

Ni na što nisam mislila, osjećala sam samo ugodu u cijelom tijelu.

Možda bih zauvijek ostala uz taj prozor, možda bih se pretvorila u kip da se uz strašan tresak nisu zalupila širom otvorena vrata ambulante.

Odskočila sam od prozora i pritisnula rukama srce da ga smirim.

Krenula sam prema vratima. Iza zatvorenih vrata koja sam naglo otvorila, na praznom hodniku dočekao me sablasni mir. Ugoda i radost naprasno su nestali.

Obišla sam odjel uvjerena kako je nešto ostalo otvoreno, nešto što je uzrokovalo propuh koji je zalupio vrata. Sve je bilo zatvoreno.

Dok sam se vraćala od pomoćnog ulaza prema ambulanti, ususret su mi dolazile dvije pacijentice poput sablasti, u kućnim papučama, koščatih lica izmučenih bolešću, koje je bučni tresak probudio i istjerao iz topline kreveta.

43

Đurđa Mihić-Čivić

„Sve je u redu, malo su mi pobjegla vrata pa vas je to probudilo. Ništa ne brinite, pođite na spavanje“, preduhitrila sam njihova pitanja u lošem pokušaju da ih smirim. One kao da nisu imale pojma o čemu govorim. „Sestro, izgleda da je gospođa Jurić umrla!“ „Ma neće biti, sigurno spava jer je dobila tabletu za spavanje“, rekla sam. „Dođite vidjeti, nama se čini da ne diše.“ Svjetlo u sobi bilo je upaljeno i sve su pacijentice bile budne, osim gospođe Jurić. Zaspala je zauvijek!

Zatvorila sam joj oči, a prije no što sam išta uspjela reći ostalim ženama, one su se ogrnule kućnim haljinama i otišle u dnevni boravak.

Pozvala sam liječnika da utvrdi smrt i Sandu da mi pomogne „urediti“ tijelo.

Liječnik se nakon svog dijela posla povukao na spavanje, a Sanda i ja ubrzano smo spremale pokojnicu prije nego što se tijelo ukoči. Živ čovjek, i ako teži samo četrdesetak kilograma, kada umre, postaje dvostruko teži. Mlitavi udovi i klonula glava zahtijevaju stalno pridržavanje i popriličan napor u dizanju i okretanju trupa tako da je „spremanje“ mrtvaca prilično naporan posao, a k tome ste svjesni da je ta masa mesa do prije samo nekoliko trenutaka bila drago ljudsko biće. „Ima li zubalo ili svoje zube?“ Sanda je čekala da zaronim rukom u mrtva usta.

To mi je bilo najgore jer sam jednom starcu, koji je umro s više od osamdeset godina, uporno pokušavala iščupati njegove vlastite zube.

Ne može netko s toliko godina imati sve svoje zube. Poslije sigurno dvadesetak minuta nasilja u mrtvim ustima postalo mi je jasno da sam pokojnika htjela prikratiti za njegove vlastite zube!

Gospođi Jurić sam otvorila usta i samouvjereno zaključila: „Njezini su.“ Ako i nisu bili, ona će na patologiju biti otpremljena s onim što joj je bilo u ustima.

44

Možeš me zvati Vedran

Izvukle smo krevet iz sobe kako bi drugim ženama ublažile nelagodu da spavaju pored mrtvaca i odgurale leš na skroviti dio hodnika gdje je trebao ostati dva sata, prije nego ga portantini odvezu na patologiju.

To pravilo opreza svi su morali poštovati da se, ne daj Bože, mrtvac ne probudi zato jer bi buđenje uz raskasapljena tijela na patologiji ubili ponovno uskrsloga.

Oprale smo ruke temeljito, iako smo pokojnicu otpremale u rukavicama, a ja sam otišla skuhati kavu.

Nije nam trebala da se razbudimo, nego da osjetimo radost života, makar u nedužnom ispijanju smeđe tekućine. Glad nas je davno mimoišla. „Sreća da su vrata probudila pacijentice jer bi mi se Jurićka ukočila do jutra. Ni u snu nisam mislila da bi ona mogla umrijeti. Sirotica, bila mi je tako draga!“ rekla sam iskreno. „Koja vrata?“ upitala me Sanda. „Od ambulante, sama od sebe su grunula, valjda od propuha.“ „Možda ti je Jurićka zatvorila vrata da te natjera da odeš vidjeti.“ „Ti si šašava“, rekoh joj na to. „Nisam šašava, isto tako bilo je i nama prije nego je tata umro!“ „Što tako?“ upitala sam Sandu. „Svi smo sjedili u dnevnom boravku i odjednom se otvorio prozor, sam od sebe, u sobu je ušao ledeni zrak. To je trajalo samo par sekundi, ali svi smo se sledili od jeze jer vani uopće nije bilo hladno. Mama je zatvorila prozor i nastavili smo gledati televiziju. Tata je sutradan umro od infarkta!“ „Ajme, Sanda“, prošaptala sam u iskrenoj sućuti. „Mislim da je smrt došla po njega“, Sanda je vjerovala u to što je rekla. „Ja ti kažem, Jurićka ti je zatvorila vrata!“ dodala je.

Spustila je glavu, ali jednom preboljena bol ostane samo uspomena.

Ubrzo je opet bila ona stara čvrsta Sanda koja nije htjela misliti na oca, na infarkt, na Jurićku.

45

Đurđa Mihić-Čivić

Dolazili su portantini stvarajući veću buku od onog teretnog vlaka.

Ako tresak vrata i nije probudio cijeli odjel, ova dvojica svojim tandrkanjem sigurno će to uspjeti.

Bili su „pod gasom“, no tko bi im to zamjerio znajući da im je posao razvažanje mrtvaca do patologije. Alkohol je bio dar s neba za uznemirene živce.

Prazni krevet pripremila sam za prihvat nove žrtve nesretne bolesti.

Jedva sam dočekala smjenu pa da odem kući.

Proljeće je i dalje rađalo nove listiće na grmlju pored kojeg sam prolazila, samo toga jutra više ih nisam primjećivala. Vukla sam umorne noge zapinjući za kamenčiće i u jednom sam trenutku osjetila da me netko prati. Okrenula sam se, a samo dva metra od mene, na puteljku koji je bio prečac do moje ulice, lebdjela je siva zgusnuta sjena s glavom bez lica i rukama bez ruku. Nije dodirivala tlo, stajala je bez zvuka, bez pokreta i pitanja.

Pomislila sam kako sam preumorna pa mi se priviđaju sablasti, okrenula sam se i nastavila hodati. Onaj isti osjećaj da me netko prati i dalje je bio prisutan, opet sam se okrenula, a sjena se zaustavila odmah iza mojih leđa. Gledala sam prikazu, a onda su se začuli koraci koji su se približavali puteljkom. Pogledala sam prema prolazniku i pomaknula se u stranu da propustim ženu koja je vjerojatno žurila na posao.

Sjena je nestala, ja sam produžila dalje kroz žbunje i nakon nekoliko koraka bila sam u našoj ulici. Trebalo je još samo da prijeđem preko sporedne cestice koja se spajala s našom ulicom, prođem autobusnu postaju, još par koraka i doma sam. Zakoračila sam na cesticu i ukopala se. Ispred mene lebdjela je sablast bez lica prepriječivši mi put.

Netremice sam zurila u sjenu kad je iz uličice punom brzinom izjurio žuti automobil, bez kočenja, samo je izletio i u nekoliko trenutaka jureći niz ulicu nestao. S njim je nestala i sjena.

Prešla sam preko cestice i odjednom, izgubivši snagu, sjela sam na autobusnoj postaji. Pred očima su mi se izmjenjivali siva sjena i jureći žuti automobil. Počela sam drhtati, svjesna da su me samo dva koraka 46

Možeš me zvati Vedran

dijelila od sigurne smrti. Da me sablast nije zaustavila pred cesticom, žuti automobil bi me ubio. Pred očima mi se neprestano premotavao isti prizor, sjena i žuti automobil. Neka nepoznata sila, neka duša koja je odlučila odgoditi svoj odlazak u carstvo sjenki, neki anđeo čuvar upravo mi je spasio život!

Kada sam napokon prebrodila šok, doteturala sam do zgrade i penjući se stubama na četvrti kat, molila sam za dušu koja me spasila. Nije mi bilo važno tko je to bio, anđeo čuvar bio je jedna dobra duša koja je odgodila svoj odlazak da bi meni spasila život.

Zaspala sam bez doručka istog trenutka kad sam dotaknula jastuk. „Erika“, netko me tresao u krevetu. „Oš ti, sinko, spavat cili dan?“ stara me budila i ja sam je silom nastojala progledati. „Ajde, diži se, moraš nešto jesti.“ Izašla je iz sobe ostavivši me da se razbudim. Bila je večer, znači da sam prespavala cijeli dan. Ode ono malo slobodnog vremena uludo.

Sjetila sam se duha i žutog automobila i još mu jednom zahvalila. Žurila sam u jutarnju smjenu na koju sam uvijek stizala u zadnji čas jer sam stanovala samo par minuta od odjela i ni puška uperena u čelo ne bi me natjerala da krenem ranije. Na odjelu me dočekao metež naguranih uniformi pa je trebalo nekoliko minuta da od neke kolegice saznam kako je Sandi umro pacijent, ali joj se vrata ambulante nisu dala otključati pa ih je tek sada, razvalivši bravu, uspjela otvoriti.

Meni su se zalupila vrata one noći kad je umrla Jurićka, ali čini se da je Sandin „kandidat“ bio puno maštovitiji pa ju je, nakon smrti, zaključao u ambulanti, što je izazvalo višesatnu borbu ključa i brave koju je Sanda napokon morala razvaliti kako bi se oslobodila zatvora, a glavna sestra je nakon nemilog događaja zabranila zaključavanje ambulante.

Slutnja da se sve ovo događa kako bih poduzela vlastiti eksperiment prizivanja nepoznatog, primorala me da probam samostalni kontakt jer se mašta razigrala, tajna je jednom morala biti otkrivena.

47

Đurđa Mihić-Čivić

Odluka da sama provjerim objavu onog duha koji me prestrašio izjavom da imam rak, ali i mogućnost da sama iskušam poniranje u nepoznato nisu potekli od klasične želje predviđanja budućnosti, kao kod većine ljudi koji se upuštaju u to. Željela sam doznati postoji li „ono nešto“ dalje, drugačije od svega što poznajemo i što nas plaši, a da ni ne znamo o čemu se radi, onaj bezimeni svijet u koji odlazi duša kada je tijelo izgura van, onaj spominjani pakao ili raj.

Nisam bila zaluđena duhovima jer mi zemaljski raspored i nije ostavljao previše vremena za razmišljanje, ali s vremena na vrijeme nepoznata sila nagovarala me da sjednem za stol s krugom bezazlenih papirića, dotaknem dno nevine čaše i suočim se sama sa sobom.

Sa sobom, a ne s duhovima, jer je i samo razmišljanje o njima govorilo da su stvarni, da vrebaju u tišini mračnog Tartara i čekaju da budu pozvani. Napokon, jedan duh spasio mi je život!

Konačni obračun s tajnama dogodio se zbog dosade, mog najljućeg neprijatelja i monotonog hoda sata koji je vrijeme pomicao presporo.

Starci su već danima bili u Slavoniji, a prazan stan vapio je za akcijom.

Kako nije bilo muškarca koji bi ispunio prazninu, osjećaj usamljenosti spustio me u dubine nepoznatog.

Gledala sam televiziju. Oko jedanaest navečer na svim programima pojavile su se samo zamagljene točkice. Opet smetnje, zaključila sam i nastavila gledati snježni ekran.

U jednom sam trenutku suzila oči, kao da škiljim, i u moru snijega jasno sam razaznala točkice oko kojih su se nevjerojatnom brzinom kretale puno manje točkice.

Raspoznavala sam one veće od onih minijaturnih koje su jurišale u krug oko većih.

Pravilnost te zbrke bila je čudesna.

Kako su oni maleni u toj silnoj gužvi uopće znali oko koje se točkice trebaju vrtjeti? Svaki je znao i pratio je svoj kružić poput sudbine.

48

Možeš me zvati Vedran

Tada sam vjerojatno načela svoj vid, ali što je to u odnosu na spoznaju da sam golim okom promatrala atome. Protonsku jezgru i jureće satelite elektrona. Vodikovi atomi koje bi svatko mogao promatrati kada bi znao kako suziti vidno polje i pod kojim kutem promatrati taj fenomen.

Zamorilo me gledanje u taj minijaturni svemir, ali mi se nije spavalo. Čekajući da mi se prispava, polako sam odmaknula stolicu, skinula sve sa stola i pripremila papirnata slova i brojke. Pronašla sam svijeću, izabrala čašu te ugasila svjetla.

Svijeća je slabašno osvjetljavala stol, a okolni mrak stvarao je sve više nelagode, pa sam upalila svjetlo u kuhinji i navukla zavjesu.

Sada je bilo bolje. Iščekivanje da se nešto dogodi toliko me svladalo da sam ritualnu rečenicu izgovarala gutajući slova. Pokušala sam dozvati duh svoga oca, a duge minute tišine uvjerile su me da se neće javiti.

Koga da zovem?

Sjetila sam se jednog pacijenta koji me silno volio i odlučila sam izgovoriti njegovo ime.

Prsti su mi već bili srasli za čašu, no upornim ponavljanjem poziva ništa se nije postiglo. Prekrižila sam ruke iza vrata i lagano se ljuljala na stolici razmišljajući koga da pokušam zvati. Pomislila sam na didu i baku, pa na jednog rođaka koji se kao mladić utopio u jezeru u blizini našeg sela. Nisam izgovorila ni jedno ime. Možda ipak ne mogu sama dozvati nikoga.

Odjednom se čaša, uz lagano struganje po stolu, uputila do riječi da.

Brzo sam se namjestila na stolici gurajući prst prema čaši, oči su opijeno zurile u prozirnu posudu, a noge pod stolom tražile su uporište, tražile poznati dodir s čvrstom ovozemaljskom sigurnošću.

Prst je bio na čaši, a ja sam, kao da još uvijek ne vjerujem svojim očima, upitala: „Duše, jesi li tu?“ Čaša se polako vratila na sredinu i još jednom ponovila put do riječi da.

49

Đurđa Mihić-Čivić

Tu se zaustavila, a ja sam bila previše zapanjena da postavim novo pitanje. Imala sam osjećaj da me nešto iz čaše gleda baš kao što ja gledam čašu. „Tko si ti?“ pitanje koje sam postavila i meni samoj zvučalo je glupo, no to je bilo jedino što je izašlo iz mene.

P r i j a t e l j, slovo po slovo, čaša je nanizala prekrasnu riječ. „Jesam li ti učinila kakvo zlo što sam te pozvala?“ Neradosamtu. „Je li teško doći otamo otkud dolaziš?“ Maloalihtiosamto. „Kako je tamo gdje si ti?“ Drugačije.

Pa to je i meni bilo jasno.

Razmišljala sam što da ga pitam, bilo mi je jasno kao dan da mi je glava jednostavno šuplja, misli oduzete, a želje ukradene.

Netko je bio tu, prijateljski raspoložen, a ja nisam znala što da ga pitam.

Janisamti.

Napisane riječi bile su odgovor na moju nedoumicu koju nisam imala hrabrosti naglas izgovoriti.

Još od onog zvanja s Larom nisam mogla zanemariti mogućnost da je sve to naša vlastita energija koja se nesvjesno odvaja od nas, jer sam znala da postoje ljudi koji svojom voljom pomiču i oblikuju predmete.

I premda znanost nije mogla objasniti takvu vrstu energije, priznavali su da postoji.

Počela sam postavljati horoskopska pitanja. Na moj užas čaša bi se u ludom ritmu zavrtjela središtem kruga svaki put kada duh na pitanje nije želio odgovoriti.

Pitanje kada ću umrijeti izazvalo je centrifugalni vrtlog pa sam morala smirivati duha kako mi je jasno da to nisam trebala pitati.

50

Možeš me zvati Vedran

Znala sam da na takva pitanja ne smije odgovarati, ili ne može, ili ne želi.

Izgleda da i oni imaju norme kojih se moraju pridržavati.

V o l i m b i t i s t o b o m, napisao mi je prijatelj prije nego što smo se oprostili. „Bi li volio da te opet zovem?“ Dazovimeuvijekćudoćiktebi. „ Hoćeš li mi dati znak kad budeš odlazio?“ Čutćeš.

Pozdravila sam ga i otišla mu otvoriti prozor ne razmišljajući da je i došao kroz zatvoreni, a još sam postala svjesnija svoje gluposti kad sam se sjetila da on nema tijelo koje bi priječile zapreke poput prozora.

Vratila sam se do stola i okrenula čašu držeći je i dalje u ruci. Prozor se naglo zatvorio, križ koji zatvara oba prozorska krila zarotirao se i umetnuo klin u postolje.

Bila sam prepuna dojmova i bez ovoga, no zatvoreni prozor odjednom je izazvao strah što ga do tada nije bilo.

Brzo sam upalila svjetlo. Nema meni noćas spavanja, pomislila sam spremna na bdjenje.

Pola sata kasnije spavala sam s upaljenim svjetlima po cijelom stanu.

Kao da je Božić!

Spavala sam snom pravednika i, začudo, ujutro se probudila svježa i na jedan poseban način potpunija.

Netko me volio, uopće mi nije bilo važno što je to duh. Znala sam i da pojma nemam koga sam dozvala, ali bila sam sigurna da to nije bio moj pacijent. Dozvala sam onoga koji je sam želio doći, a čudan osjećaj poput spoznaje da je taj netko strpljivo čekao poziv da se odazove, uvjeravao me da je tome tako.

Svojim sam činom otvorila kanal za slobodnu komunikaciju s nepoznatom sferom, baš kao što je crna rupa u znanstvenim nagađanjima crvotočina za približavanje drugim galaksijama.

51

Đurđa Mihić-Čivić

Ništa nisam znala o mogućim posljedicama svoga otkrića, radovala sam se nečemu čega sam se trebala bojati, no i danas, nakon svih kasnijih čuda, nije mi žao.

Stare me uvijek bilo strah, ali suočiti se sa strahom od nepoznatog i prestati se bojati samog straha, doživjeti nevjerojatno, bila je moja najiskrenija želja i možda jedina svrha mog tadašnjeg postojanja, jer moje će greške ili besmislena hrabrost pomoći mnogim ljubopitljivim srcima da dobro promisle što zaista žele kako im se želje ne bi, na njihovu štetu, i ostvarile.

Još sam dvaput zvala duhove i onda sam odlučila prestati voljeti sjenu, prestati ulaziti bez kucanja na tuđa vrata, no kada sam to objavila „čaši“, duhu baš nije bilo svejedno, nije mu bilo drago, nije me želio ostaviti, ali ja sam bila kategorična te se na kraju oprostio od mene i otišao.

Tišina se povukla, opet je kucao sat, opet se iz luke čula buka, opet su golubovi grebli po krovu i ja sam opet slušala jednolični ritam svoga srca.

Ni dandanas nisam sigurna jesam li zaista razgovarala s Nekim ili je moja podsvijest micala čašu jer, napokon, na sva bitnija pitanja koja sam postavila tome nekome nisam dobila odgovor, a najviše me naljutilo što mi nije znao reći ni brojeve na lotu, ni kada ću umrijeti, ni kada ću se udati, ni hoću li se uopće udati, a na mnoga druga pitanja dobila sam ili krive odgovore ili ništa.

Kad se samo sjetim da mi je onaj prvi duh u bolnici rekao da imam rak i da ću umrijeti s dvadeset sedam godina, što se nije dogodilo, jasno je bilo da oni ili ništa ne znaju o budućnosti ili da su svi pozivi samo pusto trošenje vremena. Nije mi bilo teško donijeti odluku da se prestanem igrati tim začaranih igrica koje me nisu ispunjavale, koje su me samo odvlačile od svakodnevice, mučile pitanjima bez odgovora i postavljale nova pitanja na koja odgovor i nije trebao biti izrečen.

Nitko ne zna svoju sudbinu i nitko je i ne treba znati jer smo jedino po toj božanskoj odluci svi jednaki!

52

Možeš me zvati Vedran

Jedino mi nije bilo jasno kako se prozor zatvorio, no i to sigurno ima neko logično objašnjenje.

Duh na dermatologiji pobjegao je iz mračnog tunela studeni i došao po svoj krevet, svoje mjesto i svoju toplinu koju je zauvijek izgubio, u to sam vjerovala.

Duh koji mi je spasio život od žutog automobila bio je dovoljan dokaz da me netko nevidljiv zaštitio, to je bilo dovoljno da prestanem s nepovjerenjem i ostavim taj svijet nevidljivih njihovom miru.

S odlukom da prestanem dozivati duhove nisam prestala vjerovati u njihovo postojanje, samo sam shvatila da njihov svijet pripada besmrtnim radostima sretnih duša, besmrtnim kaznama zlih duša i bestjelesnom životu bez prohtjeva.

Zbogom, prijatelju, neka ti je laka crna zemljica i neka ti duša pronađe mir i vječno svjetlo!

53

Đurđa Mihić-Čivić

ZBOGOM, STRIČE

Nakon četrdeset godina staža moj je poočim, zvala sam ga stric, dakle moj je stric otišao u zasluženu mirovinu.

Prvih mjesec dana obavljao je papirologiju tako da se nije ni primijetilo da je u penziji, ali poslije je zapeo u višku vremena koje nije znao kako ispuniti.

Ponekad je čitao Novi list po nekoliko puta, znao je otići i u birtiju, no onda su počinjale svađe s pomajkom, koju sam zvala teta, tako da je moj stric sve manje posjećivao i birtiju.

Iskreno, on je bio moj veliki oslonac jer bi me branio kada bi tetu spopala srditost, premda se i ona uvelike bila promijenila.

Prema meni je bila dobra, a moram priznati da je i kuću držala u redu, jedino što sam ja imala obvezu svake subote usisati stan i obrisati prašinu. Peglanje, pranje robe i kuhanje bio je njezin posao. Njih dvoje vrijeme je kratilo pokojom partijom šaha, što je bilo dobro jer bi im vrijeme ipak nekako bilo ispunjeno.

Ja se nisam odrekla izlazaka pa smo Sanda i ja vikendom sjedale u moj truli stojadin i put Opatije.

U Rijeci nije bilo nikakvih aktivnosti za mlade pa se sve slijevalo u prekrasnu staru damu koja je i dalje privlačila turiste i avanturiste, kao i mladost, svojim raskošnim fasadama, prelijepim vrtovima punim kamelija i šetnicom uz more, a novim kafićima na obali odjekivao je smijeh.

Momci su dolazili i odlazili tako da već u startu na neko novo poznanstvo nisam ni obraćala puno pozornosti jer sam znala da će ubrzo otići, a i bilo je tako.

Na radost i bezbrižnost vrebala je iz prikrajka urota, smišljana 54

Možeš me zvati Vedran

u tajnosti, koja će uskoro pokazati svoje nakazno lice. Tužno je bilo promatrati kako su dojučerašnji susjedi, umjesto da zajedno piju kavu, sada gledali jedni druge preko nišana.

Sa svih strana počeli su stizati izvještaji o novim žrtvama, tako da smo budno pratili sve vijesti. Osjećaj nemoći i suosjećanja sa žrtvama i njihovim obiteljima nametnuo se sam od sebe jer su patnja i stradanje naših sunarodnjaka ostavljali duboke ožiljke i u našim srcima.

Istočna Slavonija bila je okupirana, dalmatinsko zaleđe bilo je okupirano, Kordun i Lika bili su zasuti udarima jugovojske, bombardirani su i Banski dvori, Dubrovnik je zasipan bombama, dok se njegova stara jezgra raspadala u dimu i vatri, no najgore je bilo u Vukovaru gdje se šačica vojnika borila okružena sa svih strana jugovojskom i paravojskom hrvatskih Srba.

Bili su to dani stradanja, straha i očajničkih pokušaja da se naša vojska odupre znatno nadmoćnijem neprijatelju. Jednu smo večer Sanda i ja izašle, iako su sve ulice bile zamračene jer su dan prije u naš zaljev doplovile jugoslavenske topovnjače. Zanimljivo, moji mi nisu branili da izađem jer su i sami osjećali taj inat i ponos pa su samo rekli neka polako vozim i neka se bar malo zabavim.

Vijesti smo i dalje redovito slušali svaki dan. Na poslu smo izbjegavali govoriti o ratu, ali smo imali ispražnjeno nekoliko soba u slučaju potrebe prihvata ranjenika. „Erika, Slavica mi je rekla da u Italiji traže sestre pa ako hoćeš, možemo upisati i tebe jer oni već prave papire“, rekla mi je Sanda jedan dan.

Zbog rata, plaće u Hrvatskoj su bile toliko male da se jedva preživljavalo, a ja sam imala i brata Iana koji je krenuo u srednju školu pa mu je trebalo nekako pomoći da završi školovanje.

Gorka je istina da se on još kao dijete brinuo za sebe jer je postao ministrant, tako da je samo na blagoslovu kuća znao zaraditi lijepe novce za sebe i mamu, a sada, kada je odrastao, počeo je povremeno raditi u kafiću i tako je i dalje nastavio pridonositi kućanstvu.

55

Đurđa Mihić-Čivić

Pozvan je u vojsku čim je završio školu. Za vrijeme rata oba su moja brata bila u vojsci.

Mateo je bio u Tigrovima, dok je Ian bio u redovitoj vojsci u Požegi.

Brinuli smo i za jednoga i za drugoga, no i sam Bog ih je čuvao uslišavši naše molitve, tako da su obojica bila dobro. Mateu su pred očima poginula dvojica najboljih prijatelja. Njega je to slomilo toliko da je počeo piti. Tako je počeo njegov pakao kojeg se nikad nije riješio.

Nešto prije rata Mateo se oženio, ali ni tu nije imao sreće jer je njegova žena pobjegla dok je bio na ratištu i otišla sa svojim ljubavnikom u Njemačku.

Zamjerali smo Mateu što pije, ali nakon svega što je proživio, nije se bilo za čuditi.

Neki su ljudi dobili ptsp, neki su se propili, a neki su se i ubili ne mogavši se nositi sa strahotama kroz koje su prošli.

Rat je razarao, a moj stric započeo je svoju borbu. Dobio je visoku temperaturu koja ga ni nakon nekoliko dana nije puštala. Otišao je napokon liječniku, zadržali su ga u bolnici jer je dijagnoza bila neka vrsta nespecifične tuberkuloze.

Bila sam ljuta na liječnike jer mu je bolest dijagnosticirana, a da se nije napravila bronhoskopija. Kako sam ja ipak medicinska sestra, zahtijevala sam da mu naprave i tu pretragu jer je jedan mali dio mene strahovao da se možda radi o karcinomu zamaskiranom u tuberkulozu.

Bronhoskopija je napravljena i moje su se slutnje obistinile. Krenuo je na zračenje i kemoterapiju, činilo se da se stanje znatno poboljšalo pa smo se svi nadali da će se karcinom povući ili barem zaustaviti.

U to sam vrijeme počela sređivati papire za Italiju i sav novac dala sam za prijevode dokumenata. Živjeli smo uglavnom od stričeve mirovine, za sebe sam bila ostavila nešto malo, da ne moram tražiti za cigarete.

Nakon skoro godinu dana otkad je mom stricu dijagnosticiran rak, on je počeo slabiti, sve češće je imao temperaturu i više nije izlazio iz kuće.

56

Možeš me zvati Vedran

Teta je brinula o njemu, ja sam pomagala koliko sam mogla dajući mu injekcije, infuzije, hranjive napitke koje sam donosila iz bolnice, no njemu je svejedno bivalo sve gore.

Teta se sve više oslanjala na mene, molila me da učinim nešto, neko čudo ili barem da izgovorim neku sitnu laž, kako je sve to samo prolazna faza u liječenju i kako će već sutra biti bolje. Bojala se za strica, nije to mogla sakriti, kuhala mu je juhice s povrćem, pekla kolače, kupovala sokove i skrivala suze. Nažalos, njeni su strahovi bili realni jer je moj jadni stric postao sjena čovjeka koji je nekada bio. Koža mu je posivjela i prilijepila se za kosti, a nebeski plave oči bile su okružene tamnim kolutima. Polako je umirao i mi nismo ništa mogle učiniti za njega, osim gledati kako nestaje.

Jednoga dana kao da me udario grom jednim telefonskim pozivom.

Teta me nazvala na posao i rekla da je stricu jako loše, na što sam ostavila sve i došla kući.

Trebalo mi je samo pet minuta. Zatekla sam strica kako se guši, probala sam mu dati lijekove kako bih mu oslobodila dišne puteve, ali on nije reagirao. Glava mu je klonula. Vikala sam: „Striče, diši, diši, molim te!“ Ni sama ne znam koliko sam puta to ponovila. U jednom trenutku gušenje je prestalo i moj je stric prestao disati. Bio je mrtav.

Tijelo je malaksalo na mojim rukama, spustila sam ga na plahte i s nevjericom promatrala prazne ruke. Nebeski plave oči mog strica ostale su zagledane u strop sobe.

Trebalo se prihvatiti posla koji prati svaku smrt, dogovoriti sahranu, izabrati lijes, vijence, pozvati svećenika i slično.

U početku sam bila paralizirana, nisam čak ni plakala, sve dok nisu došli po njegovo tijelo. Tada je iz mene grunuo silan bol, suze su me gušile, nisam mogla zamisliti da će ga spustiti u hladnu zemlju, da nikada više neću čuti njegov glas i da me nitko više neće braniti.

I teta se gušila u suzama, nitko je nije mogao smiriti, sve dok nije isplakala svoju tugu.

57

Đurđa Mihić-Čivić

Po kući su se motali rođaci i susjedi, netko od njih natjerao je mene i tetu da se odemo malo odmoriti.

Ušla sam u svoju sobu i odlučila leći odjevena. Ugasila sam svjetlo i pošla prema krevetu kad se svjetlo odjednom upalilo. Vratila sam se do prekidača i ponovo ugasila svjetlo, no nisam stigla ni do kreveta kad se svjetlo iznova upalilo. Još sam jednom ugasila svjetlo i ostala stajati pored prekidača. Svjetlo se upalilo, a da ga nitko nije dirnuo.

Otišla sam u kuhinju da popijem malo vode. Iz dnevnog boravka čula sam tihi razgovor između stričeva nećaka i brata. Stričev brat tražio je da se ugasi svjetlo u kuhinji, a nećak mu je odgovorio da se svjetlo ne gasi kad netko umre.

Vratila sam se u sobu i ostavila svjetlo da gori, valjda je stric želio da ga ne gasim pa sam ga poslušala. Za dva dana pokopali smo moga dragog strica. Ostale smo same teta i ja.

Teta je imala brata kojem se sve više priklanjala, ja nisam imala nikoga, samo nju, pa sam joj ugađala, kuhala joj kavu i donosila poklone.

Vikendima smo odlazile na groblje, na povratku bismo navratile do njezina brata i njegove žene. Meni je bilo dosadno s njima, ali svejedno sam ostajala čekajući da teta ustane i da krenemo kući.

Nakon nekih šest mjeseci od stričeve smrti još uvijek nam je bilo teško gledati njegovu praznu stolicu, no ja sam ipak imala posao koji me koliko-toliko ispunjavao, a teta, koja nije imala nikakva posla, počela je sve više heklati.

Ispočetka su to bila neka jednostavna miljea, uskoro je počela smišljati nove mustre, odjednom su iz njene male kućne radionice počela izlaziti prava remek-djela. Miljea koja je izrađivala nigdje se nisu mogla vidjeti, uspjela je nekako skinuti jednu čipku koja je bila poput paunova perja, bila je prekrasna, nesvakidašnja, osebujna i jedinstvena. Mnoga je miljea prodala i tako popunjavala naš kućni budžet.

Nije više bila oštra prema meni, osim kad bih se ja zaželjela neke promjene u kući, što je bilo suprotno njenom ukusu i njenim navikama.

58

Možeš me zvati Vedran

Sve u svemu, živjele smo mirno, stričev duh lebdio je nad nama i kad god ga je jedna od nas dvije sanjala, dogodilo se nešto lijepo. Bio je naš anđeo čuvar, prazna stolica i dalje mu je pripadala pa je ostala zauvijek na svome mjestu, kao što je i on ostao zauvijek u našim uspomenama.

59

Đurđa Mihić-Čivić

LJUBAV I MOJ GRIJEH

Nakon nekih pola godine od stričeve smrti ponovo sam počela izlaziti, uglavnom s Ingom ili Sandom. Na Grobniku se otvorio jedan mali disko, Amor, pa smo počele tamo „hodočastiti“. Jedne večeri dogodilo se dugo očekivano čudo.

Upoznala sam crnokosog mladića sjajnih crnih očiju i neodoljiva osmijeha. Počeli smo razgovarati i već sutradan smo dogovorili sastanak.

Bio je divan, ludo sam se zaljubila zaboravljajući rat, zaboravljajući tetu, posao, prijatelje i knjige, odjednom sam pripadala samo njemu. Mojem Željku. Sjećam se kako sam mu rekla da, ako ostanemo zajedno do prvog svibnja, vjenčat ćemo se. Bilo je to u listopadu.

Odlazili smo na duge šetnje u Kostrenu, govorio je kako sam divna i kako me beskrajno voli.

Njegove su me riječi obavijale poput toplog baršunastog ogrtača koji me štitio od svih zala ovoga svijeta.

Na poslu sam saznala, od jedne kolegice koja ga je poznavala, da je već bio u braku te da ima i dijete.

Najprije joj nisam htjela vjerovati, ta zar bi me moj najdraži tako prevario, zar bi mi prešutio vlastito dijete, no ona je rekla neka provjerim.

Sjećam se kako sam teturala zastajkujući pored zidića, kako sam se sudarala s prolaznicima, kako sam se molila da nikada ne stignem do njegova stana i ne doznam za izdaju i laž.

Njega nije bilo kod kuće, njegova mi je mama otvorila vrata. Kada sam se predstavila, žena je problijedila i mucajući me pozvala unutra.

Tata je otišao po Željka, a ja sam rekla kako sam čula da je Željko bio oženjen, da mi to ne smeta, ali da mi je svakako trebao reći, da ne moram doživljavati neugodnosti na poslu od kolegica koje su se naslađivale tuđim nevoljama.

60

Možeš me zvati Vedran

Došao je i Željko, bio je blijed kao duh jer je odmah shvatio zašto sam došla. Pravdao se da mi je sve htio priznati poslije, kada naša veza bude čvršća, te da mu je žao što sam sve saznala na takav način. Molio me da mu oprostim.

Oprostila sam mu i sve se nastavilo, iako me mučila njegova neiskrenost koja se uvukla poput moljca čija je lepršava nevinost bila samo privid jer je polako počela nagrizati moje povjerenje.

Došla je i Nova godina pa smo Inga i njezin dragi te Željko i ja otišli na doček u kafić blizu moje kuće. Atmosfera je bila dobra, jedino mi je malo išlo na živce što mi je Željko unedogled ponavljao koliko me voli i svako malo me ljubio.

Nakon što je otkucala ponoć, popela sam se do stana da čestitam teti Novu godinu. Kako bih bila sigurna da kafić još radi, jer su rekli da će raditi samo do poslije ponoći, otišla sam do prozora da izvidim situaciju. Kako je prozor bio postavljen visoko, morala sam se popeti na škalice i pritom sam nezgodno pala. Udarila sam glavom o rub kreveta, bila sam kratko u nesvijesti, a kad sam se osvijestila, kosa mi je bila slijepljena od krvi. Bio je to ružan pad, posjekotina na glavi bila je i duga i duboka.

Moj Željko, videći da me dugo nema, popeo se do stana, a kada je ugledao moju krvavu glavu, silno se prestrašio. Ipak, ja sam inzistirala da idemo dalje, a kako se naš kafić zatvarao, odlučili smo otići u Bakarac u neki disko.

Tada je Željko napravio jednu neoprostivu ludost. Dvojica nepoznatih dohvatili su se ispred kafića, jedan je izvukao pištolj, a moj Željko, ni pet ni šest, skočio je pred upereni pištolj da obrani prijateljeva prijatelja.

Nakon psovki i vrijeđanja, ona dvojica su se pomirili i otišli nastaviti piti, a Željko je, srećom neozlijeđen, postao predmet njihova podsmijeha.

Tada sam ga prestala voljeti jer me njegov čin zgrozio svojom nepromišljenošću i dotukao spoznajom da je bio spreman umrijeti meni pred očima zbog običnih pijanaca. Ipak sam nekako prešla i preko tog ispada.

61

Đurđa Mihić-Čivić

Dogovorili smo se da njegovi roditelji dođu kod nas na večeru i upoznaju moju tetu. Dok su svi za stolom ležerno razgovarali, zazvonio je telefon. Glas s druge strane bio je nepoznat, predstavio se i rekao da zove iz Italije, da su dokumenti gotovi, u bolnici nas očekuju sutradan te da dođemo kako znamo. Nisam znala što napraviti, ipak sam, valjda zbog novaca, pristala da idem.

Sutradan sam se oprostila od tete, Željkovi roditelji posudili su mi petsto maraka, a Željko me vozio najprije u Kopar po vizu, a onda dalje prema Veneciji.

Bio je ružan dan pa smo se na cesti zarotirali, međutim, prevladavši strah, nastavili smo dalje. U Kopru sam dobila vizu, nastavili smo put i stigli u Mestre kasno popodne.

62

Možeš me zvati Vedran

TALIJANSKI MANIJAK

Željko je otišao, a Sanda, Marijana i ja ostale smo u stanu što ga je za nas našla bolnica u kojoj smo trebale raditi. Sutradan smo imale liječnički pregled koji smo prošle bez problema. Sada je samo trebalo da nas rasporede na odjele na kojima ćemo raditi.

Ja sam dobila ginekologiju, a kolegica koja je došla prije nas, rekla je kako su časne sestre na ginekologiji najgore pa sam prvi dan na posao došla sva u strahu. „Come ti chiami?“ pitali su me. Nisam znala koga vraga hoće od mene, a onda je jedna primalja isto pitanje postavila na engleskom.

Meni je bilo čudno da me svi pitaju kako se zovem, a ja čak ni na to najjednostavnije pitanje nisam znala odgovoriti, ali cure su bile pune razumijevanja i polako me učile kako se što zove i koji je moj posao.

Kod kuće je bilo malo živo, malo dosadno, a ponekad i burno. Dok smo se Sanda i ja voljele šaliti i do kasno u noć pričati, Marijana je išla rano spavati lupajući u zid da nas utiša kako bi se mogla odmoriti. Bila je anoreksična pa i nije čudno da je imala snage samo za spavanje.

Iznad našeg stana bila su još dva stana s Riječanima koji su došli tri mjeseca prije nas, pa smo se izvan posla družili i pomalo skrbili jedni za druge. Život u Italiji bio je dinamičan jer smo svi iz noćne smjene, kada bismo dobili dva slobodna dana, odlazili u Rijeku. Bilo je to ugodno, veselo doba u kojem smo svi bili bliski, doduše neki manje, ali ona kolegijalnost i briga za drugoga stalno su bili prisutni. Na odjelu smo svi radili greške jer nitko od nas nije znao talijanski, učili smo ga u hodu iz dana u dan, a često smo zbog neznanja jezika znali napraviti zbrku i nasmijati i pacijente, i sestre, i sebe.

63

Đurđa Mihić-Čivić

Nakon otprilike godinu i pol dana boravka u Italiji jedne noći netko je snažno udario u rolete male sobice u kojoj nitko nije spavao jer smo nas tri spavale zajedno u jednoj velikoj sobi.

Kad sam curama sutradan rekla da je netko dolazio i lupao u prozor, Marijana me napala da samo ja vidim duhove, izvanzemaljce, svece, a napokon sada i manijake.

Sutradan se sve ponovilo. Kad smo otišle spavati, netko je ponovo snažno udario u prozor, a onda i u vrata. Cure su me još jednom ismijale. „Kako to da samo ti čuješ lupanje, a mi ništa?“ upitala je zlobno Marijana. Odlučila sam ubuduće šutjeti.

Za vikend su došli moji rođaci koji su kupovali automobile u Italiji i prodavali ih u Hrvatskoj.

Oni su bili veseli i otkvačeni, cijeli naš stan se ispunio njihovom osobnošću.

Prvo nas je teta Marija natjerala da idemo u kupnju jer ona neće piti kavu iz kojekakvih šalica. Kupile smo šalice iz kojih smo odmah po povratku kući morale popiti okrepljujuću tamnu tekućinu.

Cijeli smo dan obilazili autokuće i kad smo se vratili, oni su još imali snage za nove doživljaje. „ Hajdemo u Veneciju“, predložila je veselo teta Marija. „Može, super“, svi smo se složili osim, pogađate, Marijane.

Ona je rekla da će ostati kod kuće, ponašala se prema svima nekako svisoka, zadržavajući distancu. Pa neka joj bude.

Nama je u Veneciji bilo odlično, šetali smo uličicama, kupovali muransko staklo, jeli najbolji sladoled na svijetu, slikali se i razdragano upijali onaj osebujan šarm Venecije koja je disala plućima tisuća turista.

Venecija je bila čudesan grad u kojem nema mjesta za motorna vozila, čije su palače duž Canala Grande nemjerljive ljepote. Iako je umirala toneći svake godine koji milimetar, i u svom je umiranju bila veličanstvena. Venecija je disala udisajima zaljubljenih, koračala stopama znatiželjnih, kucala srcima gomile uskomešanih ljudi i 64

Možeš me zvati Vedran

golubova koji su se gurali oko nogu prolaznika spretno izbjegavajući da ih se nagazi.

Vratili smo se iz Venecije relativno rano, oko deset sati, ali naš je stan bio u potpunom mraku. Činilo se da Marijana spava, nismo mogli otključati vrata te smo je pokušali dozvati jer smo mislili da se zaključala iznutra.

Nakon pola sata ona nam je otvorila blijeda kao duh. Drhtala je, nije mogla govoriti, sklupčana poput fetusa, svako toliko bi se zatresla, a onda još grčevitije stisnula kao kakva nesretna životinjica kojoj su lovci ubili majku.

Sanda ju je pokušavala smiriti, a nakon dugog nagovaranja napokon nam je rekla šta se dogodilo. Nakon što smo otišli, ona je sjedila u mraku i gledala televiziju, kada je nešto udarilo u prozor, zatim se začuo udarac u vrata, a njoj se učinilo i da je netko pokušao ući kroz kupaonicu. Sve u svemu, Marijana je od straha dobila slom živaca, a ne mogu poreći da sam zlurado pomislila kako je to i zaslužila pa sam samo napomenula: „Toliko o mojim izvanzemaljcima, duhovima i manijacima.“ Iste večeri kada se teta Marija otišla istuširati, manijak joj je pokušao dignuti rolete. Vrišteći onako polugola, dotrčala je do Sande i mene jer muža nije mogla probuditi, ali se od silne buke i on probudio. Izjurili smo van i kao muhe bez glave obilazili kuću, ali bilo je prekasno, u daljini se samo čulo kako netko pali motor i odlazi. Teta Marija je tek tada primijetila da joj je ispao ručnik. Pa sad, ako nas je gledao negdje iz prikrajka, imao je što i vidjeti.

Nakon tih nemilih događaja Marijana je otišla kućevlasniku i rekla da ona ne želi više ostati u tom stanu ni dana, zahtijevajući da nas premjesti na kat, a kako se upravo jedan bračni par iselio, bilo je dovoljno mjesta pa smo se preselile u stan kod Suzane.

Ona je bila draga i nenametljiva, a istovremeno i nekako dominantna.

Bila je vrlo neobična osoba.

Do nas u manjem stanu živio je bračni par s curicom od šest godina, 65

Đurđa Mihić-Čivić

Jasminka, Milovan i Lorena. Milovan nam je pomagao, a Jasminka je uvijek bila dobre volje.

Marijana je u međuvremenu shvatila da život u Italiji nije za nju jer se željela udati i tako nas je jednog lijepog dana napustila. Nisam primijetila da je ikome bilo žao zbog toga. Adio bella!

Otkako je Marijana otišla, bilo je ugodnije živjeti, svi smo bili dobre volje. Kad god bi netko od nas išao u Rijeku, donosio bi svima ono što nismo nalazili u Italiji, na primjer Vegetu, Bajaderu i paštete.

I ja sam kući odlazila često, ali sam sve rjeđe zvala Željka, nekako mi je više odgovaralo da budem s tetom nego s njim.

Znam da su cure utjecale na moje ponašanje prema Željku, uporno ponavljajući kako one ne bi mogle prihvatiti čovjeka s bivšom ženom i djetetom.

Vjerojatno sam zbog toga raskinula s njim i još onda kada sam mu rekla da je gotovo, nekakav demon u meni govorio je da još ima vremena da sve poreknem, da mu kažem da ga još volim, da mu slažem da mi je sve na svijetu, ali moje su usne ostale zapečaćene. Do dana današnjega žao mi je što sam ga izgubila jer meni zapravo nije smetalo što ima dijete, iako sam mu upravo to navela kao razlog prekida.

Teško je podnio naš prekid, osjetio se izdanim, u bijesu mi je strgnuo lančić s vrata, a udarac zalupljenih vrata opuštošio je i moje srce. Od toga dana više ga nisam vidjela.

Nakon što je otišao, osjetila sam golemu prazninu, počela me mučiti grižnja savjesti. Otišao je, meni je odjednom zaiskrilo pred očima da sam učinila najveću pogrešku u svom životu, ali i nakon te strašne spoznaje nisam učinila ništa da ispravim zlo, jednostavno sam ostala skamenjena svojom glupošću.

Ni nakon pustih godina nisam prežalila što sam iz ruku ispustila zlatnu posudu boginje Afrodite koja mi je poslala Željka i znam da sam zauvijek ostala tek prazna školjka u koju se samo ponekad uvuče pokoji puž bez svoje kućice, koji je brzo napušta i zaboravlja.

66

Možeš me zvati Vedran

Vjernost i sigurnost zamijenila sam za plutanje, neka mi Bog pomogne! Život je grabio dalje, a u kilometrima beskrajnih dana koji su se izmjenjivali naučila sam se buditi bez ljubavi. Dani u Italiji redali su se unedogled.

Suzana je otišla kupiti automobil i vratila se kući s bijelim unićem i sa štenetom.

Umjesto da se svi okupimo oko unića, okupili smo se oko šteneta, morali smo sve to zaliti, a siroto štene sklupčalo se na kauču drščući od straha pa smo ga svako malo išli pomaziti.

Ta mala kreatura pogledom siročeta molila nas je da je pomilujemo.

Već smo imali mačku, a sad još i štene, no dogovor je bio da ga, dok je tako mali, svakih sat vremena netko nosi van da se popiški i ujedno nauči da se to ne radi u kući.

Pametni štenac sve je shvatio u prvih tjedan dana pa je zatim, malo se kotrljajući, malo poskakujući, silazio sam obaviti nuždu.

Naš pas je rastao, mačka je omacila dva predivna mačića od kojih sam jedno uzela sebi, a Jasminka i Milovan uzeli su drugoga.

Moja Ledi bila je najljepše mače koje smo, svi smo se suglasili, ikad vidjeli.

Sivo-bijeli mačić imao je dugu sjajnu dlaku, neprestano je imao uzdignut rep, poput perjanice kakve egzotične ptice.

Pas, mačke i mi bili smo jedna velika sretna obitelj. Kućevlasnik je često navraćao jer mu je samom bilo dosadno, a kako je kod nas uvijek bilo živahno, nismo ga se mogli riješiti. Primijetili smo ipak da kada pustimo glasno hrvatsku muziku, on se ubrzo povuče. Pa ipak, nije on bio loš. Pomagao nam je oko sređivanja dokumenata, da se ne bismo pogubili, jednom nas je vodio na bazene, jednom u Jesolo na more, pa u Padovu... Mislim da je sve to činio da bude s nama i da ne samuje.

Kada sam kupovala svog unića, on mi je posudio novce, a našao je i auto, jer se moj jadni stojadin nakon svih napora raspao pred kućom, 67

Đurđa Mihić-Čivić

tako da je gazda i odvoz mog stoleta preuzeo na sebe i otpratio ga na neko sakupljalište starog željeza.

A što se tiče mog unića, bio je on pravo čudo od auta, osim što je bio dizel pa je rondao kao traktor, nikakvog kvara nije bilo na tom autu, ništa se nije trebalo popravljati, ništa bojiti, ništa mijenjati, samo natoči dizeli i vozi.

Bio je kraj ljeta, osjećala se raskoš nadolazeće jeseni, nije bilo prevruće, a ipak je bilo dovoljno toplo da još nosimo kratke rukave.

Mjesto gdje smo stanovale bilo je zapravo selo. Sanda, Jasminka i ja često smo išle biciklima u druga sela. Ljepota jesenjih boja mamila nas je da se vozimo sve dalje, da bismo u povratku još jednom doživjele čudesnu raskoš prirode.

Cijelim putem nas je pratio plitki kanal u kojem su rasle kale, čiji su bijeli cvjetovi šarmantno izranjali iz zelenila kojim je bio obrastao kanal.

Jesen se kao punašna žena smijuljila dok je hodala i, kao da polagano pleše, prkosila je posustalom ljetu koje je za sobom ostavilo dane prepune topline, pa su tek nježne, umiljate boje uvjeravale žive duše da je stigla sa svojim plodovima.

68

Možeš me zvati Vedran

UPOZORENJE NEVINOGA

Na naš se bor doselila sova, tri je dana ćurlikala kao da nikad neće otići. Prodoran pjev te ptice podsjećao je na krikove smrtno ranjenog viteza. Kod nas kažu da kad sova sleti nekome kraj kuće, to znači da će netko od obitelji u toj kući umrijeti. Treći dan od sovina dolaska Sanda i ja smo se spremale na spavanje jer je bilo već dosta kasno, a Sanda je radila sutradan ujutro.

Spavale smo u istoj sobi i kad smo legle u krevet, Sanda je ugasila svjetiljku pored svoga kreveta. „Sanda, nešto mi trese krevet“, panično sam skočila iz kreveta još uvijek drščući od jeze.

Sanda je upalila svjetlo, pretražile smo sobu, pogledale pod krevet, u ormare, iza ormara, na balkon, nigdje nije bilo ničega.

Ugasile smo svjetlo i legle. Nedugo nakon toga meni se opet počeo tresti krevet, skočila sam i upalila svjetlo. Ponovo smo sve pregledale i opet nije bilo ničega.

Sve se ponovilo još jednom. „Sanda, opet mi se trese krevet“, rekla sam već očajna što joj ne dam spavati.

Nisam ni slutila da se ne trese krevet, već onaj nevidljivi dio mene za koji tada još nisam znala da postoji.

Odlučile smo spavati s upaljenim svjetlom. To je „upalilo“.

Sutradan sam bila slobodna. Dobila sam pismenu obavijest da dođem u poštu u Mogliano Veneto, mjesto odmah uz Mestre, pa sam zamolila Jasminku da ode sa mnom do pošte.

Kako smo planirale samo ući u poštu i odmah izaći, nismo se posebno oblačile, nego smo izašle onako, u kućnoj odjeći.

69

Đurđa Mihić-Čivić

U pošti sam preuzela svoj paketić pa smo krenule kući. Na glavnoj cesti dočekala nas je kolona. Nismo dugo čekale kada se zaustavila jedna djevojka davši nam rukom znak da nas pušta. Bojažljivo sam krenula i s obzirom da je lijeva strana čekala u koloni, okrenula sam se udesno da provjerim ima li nekoga s te strane. Nije bilo nikoga. Još uvijek okrenuta udesno, otkud je mogla naići opasnost, začula sam snažan tresak i potonula u mrak.

Kad sam došla k sebi, bila sam opet okrenuta prema Moglianu Venetu, što mi je bilo čudno jer sam trebala biti okrenuta u pravcu Mestre. Napokon, kao da je prošla godina dana od buđenja, na svoj užas uvidjela sam da je cijeli prednji dio una bio razbijen, a plastika iznutra rastrgana i pobacana po nama. Zatražila sam od Jasminke cigaretu, iako sam prestala s pušenjem. Jasminka je imala ogrebotine na čelu, a moje je lice bilo poput venecijanske maske. Lijeva strana je bila crna, a desna bijela, što sam vidjela u retrovizoru koji mi se nekako našao u krilu. Još uvijek nisam osjećala nikakve bolove, ali sam zbog šoka uporno sjedila prikovana za netaknuto sjedalo.

Netko je pozvao policiju i hitnu pomoć. Srećom da je Jasminka pretrpjela manje ozljede pa se sjetila upitati broj telefona i adresu gospođe koja nas je propustila. Čovjek koji je udario u nas obilazio je kolonu po dvostrukoj punoj crti, ali je policija zaključila da smo jednako krivi i on i ja. Hitna nas je odvezla u Treviso gdje su nam slikali glavu i pregledali nas, a kako nije bilo nikakvih lomova, pustili su nas kući.

Dan nakon moje prometne nesreće javili su mi da mi je umro ujak za volanom svog automobila. Plakala sam i zbog ujaka, i zbog una, i strašne glavobolje koja mi je divljala u glavi. Sanda je vikala na mene jer sam neprestano plakala, a ona nije znala pokazati svoje osjećaje, iako znam da joj je bilo teško što patim pa je svaljivala na mene krivnju zbog udesa, glavobolje i svoje nemoći da mi pomogne.

Treći dan mislila sam da ću svisnuti od glavobolje, kad je Sandu uhvatila astma. Uzaludno je usisavala ventolin i stajala uz prozor ne bi 70

Možeš me zvati Vedran

li nekako uhvatila zraka. Kad se već počela gušiti, pozvali smo hitnu pa je Sanda završila u bolnici u Mestrama. Čekali smo da joj liječnica odredi terapiju. Dobila je aminofilin i još neki lijek, pomalo se počela smirivati, a onda je meni pozlilo. Ubrzo mi je bilo bolje i nisam htjela ostati u bolnici u Mestrama, jer nikoga nisam poznavala, pa su me odvezli u našu Villu Salus. Tamo su mi snimili glavu otkrivši težak edem mozga, nakon čega su mi sutradan radili lumbalnu punkciju i ustanovili moždano krvarenje. Preporučili su mi operativni zahvat u Padovi, što sam odbila i rekla da pristajem na njihovo liječenje u Villi Salus manitolom, tekućinom koja razbija ugruške krvi u mozgu, i antibioticima.

Liječenje je počelo i kako bi mi priključili bocu manitola za neku venu, ona bi ubrzo postajala neupotrebljiva, ali ja sam se zainatila da ću izdržati do kraja, pa makar izgubila sve vene.

Jedino za čime sam čeznula bilo je pranje kose, što mi nisu dopuštali.

Kad su mi nakon tjedan dana radili novu lumbalnu punkciju, krvi je još bilo u tragovima, terapija se nastavila, ali su dopustili da mi kolegice operu kosu.

Nakon još tjedan dana krvi više nije bilo, likvor je bio čist, samo me nitko nije upozorio da ću nakon izvlačenja likvora imati užasne glavobolje.

Bila sam još tjedan dana u bolnici, mogla sam šetati parkom, časne sestre koje su vodile bolnicu, svako su se jutro molile za moje ozdravljenje, što sam tek kasnije saznala. Bile su divne, razumne, tople i iskrene.

Nekako smo u isto vrijeme bile otpuštene iz bolnice i Sanda i ja tako da smo opet bili svi na broju, međutim nešto prije tih ružnih događaja pogodila nas je još jedna nesreća. Naš pas je uginuo.

To divno biće zlatne dlake, koje nas je veselo dočekivalo kada smo se vraćale kući, sada je bilo mrtvo. Sjećam se kako sam ponavljala Milovanu da pas nije mrtav i da će se probuditi. Zahtijevala sam da ga vidim pa su me odveli u garažu gdje je beživotno ležao. Milovala sam ga 71

Đurđa Mihić-Čivić

čekajući da zalaje, da me veselo poliže po mokrim obrazima, ali njegova je glava samo spuznula kad sam je pokušala pridignuti. Negdje duboko u mojim grudima odjeknuo je vrisak koji je i dalje dozivao predivno stvorenje čija nas je ljubav sve naučila voljeti, biće koje ni od koga od nas nije tražilo ništa, samo je nudilo svoje srce, a sada je, zauvijek sklopljenih milih očiju, ležalo tu bez duše. Govorila sam sebi da će se nekom svevišnjom čarolijom probuditi, sve dok ga Milovan nije otišao pokopati. Njegova je pogibija bila konačna jednako koliko i moja bol. U mislima sam se oprostila od Amija, našeg zlatnog psa. Bio je to početak kraja: umalo da nismo zaglavile Sanda i ja, a moj dobri ujko je umro.

Od tatine smrti pa do svojeg posljednjeg daha moj je ujak Stipa bio jedini koji je mami pomagao u njenoj mukotrpnoj borbi kroz život, no nisam ga dovoljno poznavala kao mlađeg maminog brata kojeg sam znala u dušu, tako da me smrt ujaka Stipe samo okrznula, ali nije mi razapela srce kao bol za Amijem.

Kuća u kojoj smo živjeli pripadala je gazdinom sinu jedincu koji je smrtno stradao. Od onda se gazdina žena nije oporavila, za nju je to bilo previše jada i nije bilo tih lijekova koji bi joj slijepili jednom raspuklo srce.

Gazda se nekako pomirio s tom nesrećom, kuću je podijelio u četiri stana, možda je svoju bol liječio nama, stanarima. Gazda je bio sitan, šepavi starčić vedre naravi koji je žudio za druženjem jer mu samoća nije odgovarala, a možda je samo htio izbjeći razmišljanje o nesretnom sinu čiji se život prerano ugasio.

Kuća u kojoj smo stanovali, u koju smo unijeli živost, bila je kuća u kojoj je nekada živio gazdin sin. Kuća tuge s našim je dolaskom oživjela smijehom, razgovorom, pjesmom, lajanjem i mijaukanjem, ali je, poput ukleta dvorca, imala svoju sudbina, zlo koje je gazdi otrgnulo sina, ponovo se razmahalo ubivši nam Amija, a skoro i Sandu i mene.

Nevjerojatno je kako sam previdjela znakove koje mi je usud poslao, ćurlikanje sove koja je nagovijestila smrt mog ujaka i trešnju kreveta 72

Možeš me zvati Vedran

koja je upozoravala na opasnost. Jednostavno mi to nije palo na pamet tog nesretnog dana.

Kada mi se prije nesreće tresao krevet, nisam to povezivala ni sa čim, o tome uopće nisam razmišljala, ali danas sam uvjerena da me pokojni gazdin sin došao upozoriti na opasnost. Da mi se to danas dogodi, ne bih izlazila, ali tog nesretnog dana nisam čula glas anđela koji me tresao pokušavajući očajnički spriječiti zlo.

U stvari, jednom mi se i dogodilo, ali puno poslije tog kobnog dana, poslušala sam opomenu s one strane svemira te nisam htjela voziti krv na drugi kraj grada. Sutradan sam pročitala u novinama da se upravo na toj cesti otprilike u vrijeme kada sam trebala onuda proći, dogodila teška prometna nesreća u kojoj je bilo i mrtvih.

Da sam barem poslušala opomenu dobrog duha, gazdinog sina, prije moje nesreće u Italiji, izbjegla bih muke kojima sam bila izložena i čije me posljedice prate do dana današnjega.

Ona igra s prizivanjem duhova nije bila ništa u odnosu na stvarnu opomenu jedne dobre duše da se čuvam, ali kako o tome nisam razmišljala u vrijeme kada se sve to događalo, nisam mogla pobjeći sudbini koja bi sigurno bila drukčija da sam poslušala upozorenje.

Nakon raskida sa Željkom ostala sam sama, no nisam osjećala da mi nedostaje, možda iz razloga što smo mojim boravkom u Italiji ionako bili razdvojeni, ali je ipak jedan dio mog života bio završen i bilo mi je žao zbog toga. Opet mi je ostala samo teta i nitko drugi. Njoj nije bilo drago što sam prekinula sa Željkom, ali je šutjela sluteći da sam i sama dovoljno nesretna zbog svoje odluke.

Nikada se nisam znala zadovoljiti onime što imam pa sam tako glupo ostala bez divnog čovjeka, bez ljubavi, bez podrške, bez majčinstva i bez sreće.

Danas, kada imam previše godina, pitam se kako bi mi bilo da sam ostala s mojim Željkom, bismo li imali djecu, bismo li se voljeli i poštivali, jesam li ja uopće normalna kad nakon toliko vremena mislim na ono što sam sama uništila.

73

Đurđa Mihić-Čivić

Nastavila sam raditi, odlaziti u Rijeku ili Sloveniju k sestri koja je imala sinčića kojeg sam obožavala, a uskoro je dobila i kćerkicu. To su bili ratni dani u Hrvatskoj pa su kod nje u kući bile i mama i ujna s malom bebom od samo mjesec dana.

Bila ih je puna kuća, ali gdje čeljad nije bijesna, ni kuća nije tijesna.

Uvijek se našlo mjesta i za mene. Moja sestra bila mi je uzor od djetinjstva, uvijek sam je svuda pratila kao sjena.

Bila je lijepa, inteligentna i ambiciozna pa iako je teško živjela u Zagrebu, boreći se za opstanak, uz rad je uspjela završiti i školu, no ono što me uvijek fasciniralo bila je njezina neiscrpna energija. Uvijek je čvrsto stajala na nogama, sve što bi naumila, to bi i ostvarila. Puno je govorila i često se smijala pa je njezina vedrina privlačila druge ljude.

Za vrijeme rata mnogi članovi obitelji našli su u njezinu domu zaklon od granata.

Rat je u Hrvatskoj bjesnio, mi smo u Italiji slušali vijesti o razaranjima i svatko se brinuo za svoje, pogotovo ako je imao nekoga na ratom zahvaćenom području. Meni je brat bio na prvoj crti bojišnice sa svojim Tigrovima. Bilo me strah da mu se štogod ne dogodi, ali nešto me uvjeravalo da se ne trebam brinuti za njegov život.

U Rijeci se rat nije osjećao pa barem za tetu nisam morala strahovati, a ona je, onako usamljena, samo živjela za moje dolaske. Kako se samo promijenila, od onog zmaja koji samo riga vatru, postala je dobra, zabrinuta i čak donekle topla osoba, koja još uvijek nije naučila vrijednost zagrljaja pa je ljubav pokazivala samo obzirom, strpljivošću i brigom.

Dok smo se mi informirali o stanju u Hrvatskoj, sa svih strana dolazile su vijesti kako su Srbi zauzeli velik dio hrvatskih područja, a nakon granatiranja Dubrovnika, bisera našeg Jadrana, gledali smo zaprepašteno kako se ruše kamene kuće na Stradunu.

Pao je Knin, okupirana su sela u Slavoniji, Kordun i Lika su gorjeli, granate su padale po Zadru, a najgore je bilo u Vukovaru. Bio je okružen sa svih strana srpskom vojskom, grad je bombardiran mjesecima, a 74

Možeš me zvati Vedran

šačica hrvatskih branitelja odolijevala je cijelo vrijeme neprijateljskim nasrtajima. Stanovništvo je doslovno živjelo u skloništima ili podrumima bez dovoljno hrane i ostalih potrepština.

Dobro se sjećam dana kada je Vukovar pao i kada su slike na televiziji prikazivale kolonu nesretnih, izmučenih staraca, žena i djece koji su sa sobom nosili tek pokoju najlonsku vrećicu, a s iznemoglih, mršavih i uplakanih lica nestalo je svake nade. Grad je pao, Srbi su odveli nekoliko stotina civila i pobili ih na Ovčari te ih pobacali u zajedničku grobnicu u kojoj su poslije rata pronađene stotine kostiju nestretnika čiju su sudbinu zapečatili srpski vojnici.

Pa ipak, Srbi nisu dugo slavili u svojoj novoj krajini. Najprije operacija Bljesak, a zatim Oluja oslobodile su hrvatska područja. Kolone Srba napustile su svoje domove, neki jer nisu željeli priznati hrvatsku vlast, a drugi iz očajničkog straha da će ih Hrvati pobiti, kako im je bilo rečeno, iako hrvatska vojska ni jednog civila nije tjerala iz njegova doma.

Ian je izašao iz službene vojske i zaposlio se u seoskom kafiću, dok je Mateo, moj drugi brat, ostao u Tigrovima do završetka rata.

Kako bilo, trebalo je zaboraviti rat i ratna stradanja i krenuti u obnovu zemlje. Mi u Italiji nastavili smo normalan život. Šest mjeseci nakon moje prometne nesreće dobila sam sudski dopis da moram ponovo polagati vozački ispit u Italiji i to me jako naljutilo.

Osim što uopće nisam bila kriva, iako mi je policija napola pripisala krivicu, još i ovo poniženje s vozačkom dozvolom. Časnim sestrama sam rekla da moram u Rijeku zbog sređivanja papira oko stana.

Spakirala sam svoje stvari i nakon što sam dala otkaz, vratila sam se u Rijeku. Neće mene Talijani razbijati, a da im pritom još moram plaćati polaganje vozačkog ispita, iako u stvari nisam ništa skrivila.

Vratila sam se doma gdje mi je i mjesto.

75

Đurđa Mihić-Čivić

POVRATAK TETI

Rijeka, moj dom, moja sudbina i moje najmilije mjesto, najljepši grad na svijetu, iako baš i nisam vidjela puno gradova. Moja me teta strpljivo čekala.

Otkad sam se vratila iz Italije, njoj se vratila prijašnja energija te je, kao i prije, zanovijetala, ali ja je i nisam previše slušala pa se nerijetko događalo da je raspravljala sama sa sobom. Kada bi započela neku prepirku, ja bih se odmah na početku s njom složila, no opet napravila po svome i tako onemogućila svađu. Zaključila sam kako sam bila glupa dok sam joj se suprostavljala, jer bilo je dovoljno da pristanem na nešto što je htjela, uopće nije bilo važno hoću li to napraviti ili ne, samo da sam joj rekla: „Da, evo, sada ću, samo da još ovo završim“ i sve bi bilo u redu, iako to i ne bih napravila.

U Rijeci nisam ostala usamljena nakon povratka jer sam još za vrijeme boravka u Italiji upoznala Silvanu i Arijanu koje su mi postale i najbolje prijateljice, a to su i danas.

Svaki vikend smo izlazile, bodrile jedna drugu, šalile se na vlastiti račun, pomalo flertovale i na kraju se same vraćale kući.

Ja sam odlučila da mjesec dana neću raditi, a onda ću potražiti neki posao kako bi život imao smisao i kako bih zaradila novac. Nije mi bilo ni na kraj pameti da ovisim o teti.

Iz Italije sam dovezla gotovo novu ford fiestu sa spojlerima sprijeda i straga. Voljela sam taj mali, ali snažan autić koji bi poskočio kad mu dodaš malo gasa. Bio je ferrari crvene boje, ja sam ga obožavala, a i Arijana je ima opel corsu tako da smo nekad izlazile njenim, a nekad mojim autom. Jedino bismo pokupile Silvanu koja nije imala auto.

Nakon mjesec dana zaposlila sam se u kućnoj njezi kod jedne sestre.

76

Možeš me zvati Vedran

Ispočetka je sve bilo u redu, plaća je stizala na vrijeme, no to je potrajalo nekih godinu dana, a onda su počeli problemi s isplatama pa se znalo dogoditi da i po tri mjeseca ne dobijemo plaću.

U to vrijeme dvije kolegice su me nagovorile da otvorim svoju kućnu njegu pa makar imala samo dva pacijenta, ali da budu moji, a ne da radim za nekoga drugog. Ponovo sam morala sređivati dokumente, ali ovaj put sam i stan morala prilagoditi normama koje je zahtijevalo Ministarstvo zdravstva.

Bila sam u velikom poslu jer sam, s jedne strane, radila za sestru Jelenu, a s druge sam uređivala stan. Ništa od toga ne bi bilo da je teta bila kući jer ona ne bi dopustila preinake u stanu koje sam napravila.

Skinula sam sve tapete i cijeli stan obojila u bijelo, maknula sam suvišni namještaj i u sobi ostavila samo najnužnije komade pokućstva. Tako je stan, kad je došla komisija, odgovarao njihovim zahtjevima i sada sam samo trebala čekati rješenje za samostalni rad.

U srpnju sam dala otkaz. Arijana, Silvana i ja otišle smo u Dubrovnik, grad koji svojom ljepotom doslovno guši. Imale smo sobu na Stradunu.

Taj čudesni grad bio je napravljen tako da su se od glavne ulice, Straduna, žile kucavice, crkve natjecale svojom ljepotom, a galerije i jednostavnost fasada iskakali su grabeći uzdahe dobrodošlih turista, a sve je to još bilo začinjeno kamenim zidinama koje su opasavale grad.

Od Straduna su gotovo između svake kuće vodile stepenice u gornje dijelove grada, a prvi niz bio je prepun restorana s najraznovrsnijim i najboljim ribljim specijalitetima na cijelom Jadranu. Podsjećao me na Gondor iz filma Gospodar prstenova. Jata lastavica nisko su prelijetala Stradun, a njihov piskutavi vrisak sudarao se s kamenom, lupao u prozore, budio oznojene postelje pa, preletjevši zidine, odnosio krik u daleka morska prostranstva.

Nas tri krenule smo na plažu malo dalje od samog centra grada. Plaža je bila lijepa pa smo pronašle mirni kutak i razodjenule se.

Kada je Arijana rekla: „Moramo naći plažu za toples“, ja sam već bila skinula gornji dio kupaćeg kostima, a ona je ciknula i samo rekla: 77

Đurđa Mihić-Čivić

„Izgleda da smo je upravo pronašli!“ I njih dvije su skinule grudnjake, a sutradan je cijelom plažom dominiralo razgolićeno žensko poprsje. Bilo je dana kada smo na kupanje išle na maleni otočić blizu samog Dubrovnika, Lokrum. Malo smo ga i istražile, na otoku se nalazio samostan koji su održavale časne sestre, plaža nije bilo, nego su oko cijelog otoka u prirodnoj formaciji bile ukoso položene stijene tako da je svatko mogao imati svoje mjesto na stijenama, a da one druge i ne vidi.

Večer prije odlaska imale smo malo vijećanje. Dvoumile smo se da li da kupimo kartu za trajekt samo do Splita, a da se ostatak puta švercamo i odemo na večeru, ili da kupimo kartu do Rijeke i pojedemo samo hamburger. Odluka je bila jednoglasna: kupit ćemo kartu do Splita i idemo na finu riblju večeru. Tako je i bilo.

Dubrovnik nas je ispratio uzburkanim morem, snažno jugo poigravao se barkama, ali nije imalo nekog većeg utjecaja na lijepi bijeli brod Marko Polo u koji smo se ukrcale.

Kada je Marko Polo doplovio u Split, porazmjestile smo se po palubama da ne budemo previše uočljive, jer brod je u Splitu stajao čak tri sata. Tek kada se otisnuo dalje, počela sam normalno disati. Kako bismo se osramotile da su nas uhvatili bez karte! Arijana je, doduše, već plovila pa je znala da nema takve bojazni, no svejedno sam pazila da me nitko od posade ne primijeti zabivši glavu u novine.

Ranom zorom stajale smo na pramčanoj palubi i gledale kako se ukazuje Rijeka. „Eno moje kuće!“ viknula je Arijana kao da je nikada nije vidjela. „Eno i moje!“ dodala sam i ja. Sve tri nevino smo se radovale povratku jer koliko god da je bilo lijepo u Dubrovniku, Rijeka je bila naš grad.

Kod kuće me dočekalo rješenje za samostalni rad, ali ne i teta, ona je bila još u Slavoniji kod moje bake. Baka se oporavljala od operacije i teta je sve više vremena boravila s njom kako bi joj pomagala tako da sam uglavnom bila sama.

78

Možeš me zvati Vedran

SJENA

Jedno popodne legla sam na trosjed da se malo odmorim i zaspala.

Kad sam se probudila, pored mene je stajala crna prozračna sjena.

Iako nije imala oči, imala sam dojam da me promatra. Stajala je tu još nekoliko sekundi, a onda se polako udaljila i nestala negdje u zidu.

Moj stric, pomislila sam i brzo izmolila Očenaš.

Znam da sam bila budna i da nisam sanjala, a znam i da to nisam umislila jer sjena je bila stvarna, baš kao što su bili otkucaji sata koji su neumorno otkucavali minute.

Začudo, nisam se uplašila, no ipak sam polako, na prstima, došla do šaltera i upalila svjetlo jer je sumrak boje tamnoplavog bezdana već preskočio sjene i dopustio da se vide tek obrisi namještaja.

S upaljenim svjetlom mirno sam sjedila i razmišljala o crnoj sjeni, uvjerena da se radi o duhu mog dragog strica koji je došao s nekim razlogom, samo nisam znala kojim. Zaspala sam tek u zoru.

Nekoliko dana nakon toga vratila se teta iz Slavonije, ali joj nisam govorila o svom, u najmanju ruku, neobičnom susretu. Kada je teta vidjela koje sam sve preinake napravila u stanu, iako sam najveći dio vratila na mjesto, bila je toliko ljuta da me htjela progutati.

Vrištala je kako stan sliči na bolnicu. U šest ujutro uzela je čekić i počela zabijati čavle po zidu kako bi objesila neke ružne tanjure i slike.

Ni najmanje ju nije bilo briga što svojom bukom budi susjede, njezini tanjuri morali su biti na zidu!

O, jada i čemera, pomislila sam gledajući je i na kraju se vratila u krevet kako se ne bih, u bezdušnom bunilu, potukla s njom. Opet je to bila ona ista stara koja me maltretirala nizašto, ali srećom je njezina zlovolja trajala samo nekoliko dana i onda je opet bilo sve u redu.

79

Đurđa Mihić-Čivić

Postojala je neka nevidljiva prepreka koja bi nas udaljavala svaki put kad bi se ona odvojila od mene, pa je uvijek trebalo iznova graditi bliskost svakim njenim povratkom, a za to su trebali dani ulagivanja i darovi, dok napokon nije bilo dovoljno samo slušanje.

Moja je teta postala meka kao tijesto, napokon sam dočekala dane kada smo mogle razgovarati, povjeravati se, dijeliti uspomene. Počela je razgovarati sa mnom, počela je slušati.

Za moj slavni početak u poduzetničkim vodama kolegica mi je prepustila svoja dva pacijenta. Uglavnom mogla sam preživljavati, no, kako kažu, dobar glas se daleko čuje, tako su i mene moji pacijenti preporučili liječnicima pa sam pomalo počela primati pacijente i od nepoznatih liječnika. Ne znam ni sama kako, ali dvije godine su mi jednostavno proletjele.

Imala sam svoje pacijente, pisala fakture i puna entuzijazma svako jutro kretala na posao.

Pacijenti su me zavoljeli i liječnicima govorili o meni pa je i broj bolesnika kojima sam dolazila rastao. Sada sam već lijepo zarađivala.

Teta je i dalje žalila što ne radim u bolnici, ali meni nije bilo nimalo žao. U trećoj godini poslovanja imala sam previše pacijenata pa sam zaposlila još jednu sestru. Podijelila sam pacijente i sve je funkcioniralo kao na traci.

Nataša je bila dobra i vrijedna sestra s kojom sam se ubrzo sprijateljila.

I tako su prošle još dvije godine, a onda je uslijedila smjena vlasti i ja sam znala da za nas nastupaju problemi.

Upravo je tako i bilo, odmah na početku počele su neredovite isplate pa smo nekada na jednu fakturu morale čekati i po pet mjeseci. Nitko nas nije pitao kako plaćamo sestre i od čega uopće živimo.

Kako nismo dobivale novac, tako nismo imale dovoljno ni da plaćamo zdravstveno i mirovinsko. Bio je to začarani krug dugovanja države prema nama i nas prema državi.

Kada bi i stigla pokoja faktura, ona nije mogla pokriti sve zaostatke, 80

Možeš me zvati Vedran

tako da se naš dug samo gomilao, dok su se oni prema nama ponašali kao da tražimo milostinju, a ne radom i trudom zarađeni novac. Život je postao klizak teren koji je neprestano prijetio da se pokliznem i padnem, a moj pad uništio bi sav moj trud, ali i sestru koja je radila za mene. Nisam to mogla dopustiti pa sam skakala s kamena na kamen čekajući da se ukaže čvrsto tlo.

Sutra je novi dan, pomislila bih vraćajući se umorna s posla. Prestala sam sanjati o tome da će u moj život ušetati netko važan, netko tko će donijeti sigurnost, netko tko će me poslije posla zagrliti i upitati jesam li umorna, netko tko će me voljeti.

81

Đurđa Mihić-Čivić

DOŠAO JE IAN

Onda je jedne rane jeseni došao moj brat Ian, kojeg sam zvala Baja.

Dobio je posao u Brodogradilištu Viktor Lenac, no prije toga morao je ići na usavršavanje za brodomontera.

Nakon njegova dolaska naš je stan postao mali raj u kojem su se izmjenjivale šale, događaji dana, tetina veselost i moj spokoj.

Baja je bio dobri duh u stanu koji je svaku tetinu kritiku ili bijes pretvarao u šalu. Nikad se nije svađao s njom dopuštajući da uvijek bude kako ona želi, a onda bi duhovitom upadicom izrekao svoje stajalište.

Izgledalo je kaotično, ali funkcioniralo je savršeno.

Baja je bio lijep poput Narcisa, čvrst poput Herakla i mudar poput Hermesa, ali ni jednu svoju prednost nije koristio, već se prilagođavao svakoj situaciji, šetao je mliječnom stazom života kao da kroči već poznatim putevima.

Da ipak ne bi sve bilo savršeno, tetin brat, dida ujo, teško se razbolio.

I on je operirao rak debelog crijeva kao i baka, ali nikako se nije mogao pomiriti da ima otvor na trbuhu kroz koji mu stolica izlazi van. Iako je poslušno išao na zračenje i kemoterapiju, više od svega izjedala ga je vrećica na trbuhu. Teta je išla k njima skoro svaki drugi dan, a i ja sam često bila kod njih.

Baš kao i s pokojnim stricem, prva godina je bila u redu, u drugoj je počeo normalno jesti, čak se malo i udebljao, a onda je polako počelo opadanje. Tijelo je postupno, dan po dan, išlo prema dnu. Teta je svaki dan odlazila na Drenovu jer je znala da su joj to posljednji trenuci uz najdražeg brata.

Još kao mali bili su vrlo bliski, sve su radili zajedno, od čuvanja krava do košenja žita, a sudbina je htjela da se i u Rijeci nađu zajedno, tako 82

Možeš me zvati Vedran

da je njihova povezanost samo jačala. Gledati ga sada tako bespomoćna kako se muči, bilo joj je nepodnošljivo.

Teta je sjedila u dnevnom boravku i tiho plakala, a baka ujna bila je s njime pitajući ga bi li što pojeo. On je, siromah, govorio kako će kraj pune kuće svega umrijeti gladan. Nekoliko dana prije poželio je višnje, ali ih je samo probao. Poželio je kruške, opet ih je samo probao. I tako redom, što god je poželio, nabavljali su mu, ali nije mogao jesti. Zato je i rekao da će umrijeti gladan. Umro je gladan hrane, gladan još pokojeg zalaska Sunca, gladan slavonske pjesme, zagrljaja jedine kćeri, gladan života. Umro je uz dvije njemu najdraže žene, baku ujnu i moju tetu.

Uvijek je teti govorio, još davno prije bolesti: „Nitko te neće dočekivati i ispraćati kad ja jednom umrem.“ Kao da je slutio da će on prvi umrijeti.

Noć prije nego je umro, meni se počeo tresti krevet, triput, baš kao u Italiji. Nakon buđenja usred noći nisam željela ponovo zaspati. Sada sam znala da je to poruka iz svijeta sjena i samo mi je preostalo čekati vijest.

Mrska je bolest ugrabila još jednu meni dragu osobu, no tada sam se već bila pomirila s Bogom, molila sam za njegovu dušu, nadala se da će raj utažiti glad, izbrisati bolove, zapjevati slavonski bećarac, da će stric sresti mojega oca pa će zajedno loviti zlaćane ribice, zajedno šetati livadom i zajedno odšetati u svjetlost.

Nakon bratove smrti teti se od tuge skoro pomutio razum, naglo je, preko noći, ostarjela.

Odjednom su joj počele oticati noge, leđa se pogurila, dok je bijela kosa uokvirivala nekad prelijepo lice, sada samo lice oronule starice.

Samo je glas ostao isti, zapovjedan, konačan i bezuvjetan.

Bilo mi je žao gledati je kako pati, njezina ju je tuga tjerala na groblje samo da mu bude bliže, tjerala ju je baki ujni koja je ostala sama sa svojim uspomenama pa su tješeći jedna drugu, prepričavale dane dok je dida ujo bio s njima. Sada kada je Baja bio uz mene, naučila sam voljeti svoju krv najsvetijom ljubavlju, znam da bol za bliskim bratom boli u cijelom tijelu, boli u srcu i u dalekom beskraju duše.

83

Đurđa Mihić-Čivić

Dani su prolazili i teta se počela buditi bez suza u očima. Svaki je tjedan odlazila i dalje s bakom ujnom na groblje, a kako je obje zanimao ručni rad, izmjenjivale su mustre, popile bi kavicu, a predvečer se teta vraćala doma.

Malo-pomalo i prema meni je opet postajala topla i srdačna jer je znala da je dida ujo i mene jako volio, pa je nekom čudnom čarolijom ta ljubav s njega prešla na mene. U stvari, mislim da me jednostavno tijekom vremena zavoljela pa je sve češće govorila kako sam njena kći, osjetila je da joj pripadam kao da sam njeno dijete.

Negdje u vrijeme kad je dida ujo umro, kupila sam novi auto, škodu fabiju. Bila sam oduševljena jer sam prvi put u životu kupila nešto tako vrijedno, i to novo novcato, no kupila sam je na kredit koji ću morati otplaćivati. Kako je broj pacijenata stalno rastao, mislila sam da će sve biti u redu. I bilo bi da mi nova vlast nije pomrsila konce. Čim su zauzeli fotelje, ostali smo bez plaćenih faktura tako da se znalo dogoditi da i po šest mjeseci nismo dobili plaćenu ni jednu fakturu, što je značilo da bi nam, kada napokon nešto i plate, dostajalo taman za život, ali ne i za isplatu svih zaostalih plaća sestri. Ipak sam nastojala da prvo njoj isplatim plaću, a ono što bi ostalo, bilo bi meni za trošak. Odlazak na posao počeo mi je teško padati jer sam znala da mi neće biti plaćeno, no ipak sam svakom bolesniku dolazila s osmijehom.

Na kraju krajeva, nisu oni bili krivi za moje financijske probleme koji su postajali utezi oko mojih nogu, a koji su me sprečavali da hodam uzdignute glave, pa je tako tuđi nemar počeo u meni buditi nesigurnost.

Svaki petak poslije posla odlazili smo u jedan maleni kafić koji je imao lijepu terasu. Tamo bismo se okupili Arijana, Silvana, Nataša, sestra koja je radila za mene, moj Baja i ja. Onda bismo ogovarali one koji su nam se zamjerili, a to su uglavnom bile druge sestre i fizioterapeuti.

Bili su to dani puni smijeha, ali i strepnje i nesigurne budućnosti.

Počela sam shvaćati tetu, bez pogovora sam vozila nju i baku ujnu na groblje jer mi je bilo žao da idu autobusom, pogotovo jer je i teti i baki ujni već bilo previše hodati i do groba koji je bio dosta udaljen od ulaza.

84

Možeš me zvati Vedran

Teta je sve više sličila na pravu staričicu koja se ipak nije predavala i vrlo rijetko bi je obuzela malodušnost. Kada bi klonula, znala sam da je godišnjica smrti strica ili dide uje.

Uskoro je sve češće počela odlaziti u Slavoniju jer je i moja baka operirala rak još prije dide uje, ali se njoj, s obzirom na godine, nije širio takvom brzinom pa ju je više mučila sama starost nego bolest.

Moja je baka bila dobra kao kruh. Sjećam se kako nas je u djetinjstvu okupljala oko sebe kao kokoš piliće, kako nas nikada nije korila, a mi smo joj pomagali kupiti krumpir, trgati grah po kukuruzima, kupiti šljive od kojih su poslije pekli rakiju. Voljeli smo čuvati svinje koje su se uvijek same vraćale kući, voljeli smo se igrati skrivača, voljeli smo baku i didu, a nakon ljeta prepunog radosti veselili smo se i odlasku kući, kada bi tata došao po nas da nas povede putem kroz šumu i polja žita, suncokreta, kukuruza, olaja i djeteline.

Kada su nam javili da baki nije dobro, teta je sjela na prvi autobus i otišla k njoj, nesebično mijenjajući miran život u Rijeci za oronulu kućicu u slavonskom selu. Selo nije imalo ni poštu, ni ambulantu, ni ljekarnu, jednostavno u tom selu kao da je vrijeme zauvijek stalo. Baka je živjela uz prastari crno-bijeli televizor, bez hladnjaka i sa štedjakom koji više nije grijao, a teta je pomalo prikupljala novce kako bi kupila barem te osnovne stvari. Nedostajala je i perilica rublja koja se nije imala gdje priključiti jer je baka imala vodu samo iz bunara.

Teta je cijelu godinu ostala u Slavoniji, čule smo se samo mobitelom jer baka nije imala ni telefon.

Zbog svog nezgodnog karaktera, teta je s bakom ipak bila stalno u nekom konfliktu pa bi se, nakon veće svađe kojoj je uvijek povod bio banalna sitnica, teta spakirala i vraćala u Rijeku. Baka bi se vraćala u svoju kolotečinu, okopavala je vrt, plijevila, zalijevala, sadila grgure i kadife, krumpir, paradajz i papriku, a nakon teškog rada odlazila u krevet bez večere.

85

Đurđa Mihić-Čivić

Kad bi se teta vratila, opet je u stanu bilo živo jer ona je uvijek nešto govorila, često je recitirala pjesme koje je naučila u djetinjstvu, a meni je danas žao što ih nisam zapisala, valjda sam mislila da će živjeti zauvijek, činila se neslomljiva, no ona je i htjela izgledati tako, a u duši je znala da godine malo-pomalo nagrizaju njeno tijelo poput miševa uvučenih u vuneni ogrtač. Teta je i te kako bila svjesna svojih godina. Draga moja staričica!

Odjednom sam shvatila da je volim, da me vole dvije moje sjajne zvijezde, Baja i teta, pa se činilo da nema toga što bi me moglo uplašiti dok sam u okrilju njihove svjetlosti.

Iako je teti svako pokazivanje ljubavi bilo kao trganje koprive, ipak su joj nehotice iz ruku ispadale latice nježnosti koje su govorile o ljubavi, brizi i nadanju za svoje jedino čedo, za mene.

Dok se teta borila sa svojom naravi koja nije ostavljala prostora iskazivanju emocija, Baja me posvuda vodio sa sobom, malo smo koju večer ostajali kod kuće, poput skitnica obilazili smo dobro poznata mjesta na kojima su nas svi poznavali.

Nije bilo važno što mi je Ian brat, važno je bilo što se zaštitnički odnosio prema meni, ne dopuštajući ni da me netko poprijeko pogleda.

U tom kratkom periodu što je živio s nama, bio je poput blagoslova anđela, njegova krila širila su se nada mnom.

Mama me voljela, ali ta je ljubav bila tako daleko da joj ne prepoznajem lice. Sestra me voljela, ali ona je imala svoju obitelj pa je za mene čuvala samo djelić svoga srca.

Baja i teta su me voljeli ne očekujući ništa od mene, ne tražeći da se mijenjam. Bože moj, hvala ti na teti i Ianu!

Iz Slavonije su nam javili da je baki opet loše, a kako je i teta bila iscrpljena, odlučila sam je odvesti. Čim smo došle baki, teta se odmah uhvatila posla. Pomogla sam joj oprati gomilu suđa i dok sam ja čistila spavaću sobu, ona je već zamijesila tijesto da napravi krafne.

Dok sam ih ljubila na odlasku, znala sam da će se baka oporaviti za 86

Možeš me zvati Vedran

tjedan dana jer će je teta najprije dobro nahraniti, a onda i istjerati iz kreveta.

Sljedeću nedjelju sam ih nazvala da čujem kako su i teta mi je rekla da je baka uhvatila motiku i otišla u vrt. „Ona, sinko, nije normalna, ubit će je taj vrt“, tako je teta završila razgovor.

87

Đurđa Mihić-Čivić

BAJA I KIKI

Baja se zaljubio preko ušiju, svaku je večer odlazio u Ičiće da vidi svoju dragu, a ja sam bila ljubomorna na njegove odlaske jer mi je nedostajao.

Dok sam sama sjedila ispred televizora, osluškivala sam svaki zvuk koji je dolazio iz hodnika, željela sam čuti ključ koji otvara bravu.

Znala sam tako noćima čamiti u mraku čekajući da se vrati i uglavnom bih zaspala pred uključenim televizorom ili bih ga dočekala i počinjala sa svojim ljubomornim ispadima.

Osjetila sam da ga gubim.

Sjećala sam se sretnih dana kada smo zajedno skitali, a tužno srce patilo je za njima. Jedne kišne večeri, kad je išao k njoj, doživio je udes.

Iako njemu nije bilo ništa, napala sam ga da je ona svemu kriva jer svaku večer juri k njoj. Još je nisam upoznala pa sam sav svoj strah, pretvoren u bijes, svalila na nju, no koliko se god ja trudila da se nametnem, moj brat i njegova draga Kristina nisu dopuštali da išta ugrozi njihovu vezu.

Zrelo i pametno.

Baja je preko noći postao zreo, hrabar i lijep muškarac kojeg bi i druge djevojke rado htjele.

Koliko je on imao sreće u ljubavi, toliko ja nisam. Nikako nisam mogla naletjeti na onog pravog, uvijek sam trošila vrijeme na krive ljude, sve dok na kraju nisam potpuno prestala misliti na muški rod.

Zazidala sam srce teškim gromadama granita, dušu sam isprala kako je nitko više ne bi uprljao, a snove sam posložila po abecedi u kojoj je riječ voljeti ostala na zadnjem mjestu.

Moj spas bile su knjige. Däniken je u svojim knjigama sugerirao da su bogovi bili izvanzemaljci i činjenica da bi on mogao biti u pravu, malo me i zabrinula.

88

Možeš me zvati Vedran

Postavljala sam sebi logično pitanje kamo su nestali i zašto su nas ti izvanzemaljci ili bogovi napustili.

Istina je da na Zemlji postoje građevine ili tvorevine koje se ne mogu povezati sa starim civilizacijama, ali nema odgovora na pitanje tko ih je napravio. Da zagonetka bude još veća, nerijetko se spominje da su bogovi bili nevidljivi i da su se ljudima predstavljali u posuđenom ljudskom liku, kao što piše u mitovima stare Grčke koji se bave svemogućim bogovima s Olimpa.

Stari Egipat također spominje svemoguće bogove, ali oni se prikazuju s maskama na glavi ili kao životinje, recimo Anubis koji se pojavljuje kao crni pas, pa Ibis ili krokodil. Napokon, svuda se spominje kako su bogovi nevidljiva, duhovna bića. Čak je i kršćanska molitva Vjerovanje poprilično čudna, pogotovo nakon početnih riječi: „Vjerujem u jednoga Boga, oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje, SVEGA VIDLJIVOGA I NEVIDLJIVOGA.“ O čemu nevidljivom je tu riječ? Možda o Duhu Svetom koji je nevidljiv, a to neizostavno potvrđuje da postoji božanski dio koji je nevidljiv pa tako i izjave o nevidljivim bogovima treba uzeti u obzir.

Bila sam zbunjena, nisam znala u koga da vjerujem. U jedinoga Svevišnjega, a onda, opet, tu je njegov sin Isus Krist pa još i Duh Sveti, ali i Djevica Marija. Sveto Trojstvo jedno je biće, ali kome da uputim svoju molitvu?

Jedno sam raščistila sa sobom, u Djevicu Mariju vjerujem kao i u njena ukazanja, no ona je božanska mati, ali sama je ljudskoga roda.

Isus sebe naziva i sinom Božjim i sinom čovječjim, no po uskrsnuću je bio kratko na zemlji, a onda odlazi negdje daleko na nebo i više se nikada ne vraća, kao Marija u svojim ukazanjima.

Moja se vjera zapetljala u klupko iz kojeg je izlazilo nekoliko početaka i koji god da sam uzela da ga odmotam, jače sam stezala klupko.

Imala sam potrebu za čistom, neokaljanom vjerom koja nije postavljala pitanja i koja se predano spajala s mojim mislima, ali uvijek sam iznova 89

Đurđa Mihić-Čivić

nailazila na zagonetke koje su lebdjele u pričama o palim anđelima, o svemogućim bogovima u vatrenim kočijama, o svecima koji su umirali kamenovani za svoj nauk. Čak je i Biblija, od koje sam očekivala odgovore, u jednom opisu govorila da je Višnji baštinu dijelio narodima prema broju svojih sinova i tada Jahvu njegov narod zapade, Jakov bi njegova baština!

Višnji je postojao, ali tu se spominju njegovi sinovi, od kojih je Jahve samo jedan od njih i njegov narod je narod Izraela, a ostatak svijeta dobio je svoje bogove.

Dobro, vjerovala sam u Djevicu Mariju i svetog Antu. I tu je moja bezuvjetna ljubav bila iskrena i neokaljana, a sve ostalo unosilo je samo nemir i zujanje tisuća pčela u mom umu.

Znala sam da sam griješni nevjernik kao sveti Toma, no prešućivanje očitih prapovijesnih izvještaja naših predaka bilo je za mene kao nijekanje mog podrijetla i uspomene na ime moga oca.

90

Možeš me zvati Vedran

TAJANSTVENA KUGLICA

Teta i Baja su otišli na spavanje, ja sam ostala uz televizor, iako nije bilo ničega zanimljivog, jednostavno mi se nije spavalo.

Nakon nekih pola sata na spuštenom stropu (živjeli smo u potkrovlju) pojavila se malena crvena kuglica koja je poskakivala s jedne strane stropa na drugu, pa na prozor, pa opet na strop i tako nekih desetak minuta. Promatrala sam je očarano, prvo na što sam pomislila je da se netko igra laserom u parku, ali kad sam bolje razmislila, taj netko je trebao biti na vrhu golema drveta da bi laserom mogao pod tim kutem zaigrati veselu lopticu, a i nije baš sličilo na lasersku zraku već na okruglo maleno sunašce.

Kad je kuglica nestala, strašno mi se prispavalo i odmah sam otišla u krevet, no čim sam legla, osjetila sam kako mi se tijelo oduzelo, nisam mogla pomaknuti ni noge ni ruke, nisam se mogla okrenuti u krevetu, nisam mogla ni govoriti.

Zaspala sam tako oduzeta, a ujutro sam se probudila beskrajno umorna, kao da sam cijelu noć orala korovom zarasle njive. Razmišljala sam o događaju iz prethodne večeri, ali nisam shvaćala što se dogodilo.

Ni teti ni Baji nisam ništa spominjala, kao da se radi o nekoj tajni ili natprirodnoj pojavi zbog koje bi me oni samo ismijali, pa sam odlučila nikome ne spominjati neobičan događaj, pogotovo zato što nije bilo nikakvih posljedica, a umor će već nekako proći.

Pomislila sam na izvanzemaljce i odmah odbacila tu mogućnost.

U tom sam se trenu sjetila jedne televizijske reportaže o ukletoj kući za koju su mještani vjerovali da je posjećuju duše umrlih ukućana.

Televizijska ekipa utaborila se u kući s nekim mjernim instrumentima pa je počelo tjeskobno iščekivanje. Oko jedan u noći začuo se zvuk jednoličnih udaraca, činilo se da dolazi s tavana. Tijekom dana ekipa je 91

Đurđa Mihić-Čivić

pregledala sve prostorije u kući koja je još nosila ožiljke bivših stanara, ali nije bilo ničega neobičnog.

Sada su udarci taktovima ludila polako širili zjenice televizijske ekipe, a strah se jasno vidio na malim ekranima. Jedan od članova tima pogledao je na termometar koji je pokazivao vanjsku temperaturu i u kući. Zaprepašteno je pokazao ostalima nelogične vrijednosti koje su pokazivale da je temperatura zraka vani bila dvadeset četiri staupnja, a u kući je u nekoliko sekundi porasla na trideset stupnjeva, što i ne bi bilo toliko neobično da svi u kući nisu osjećali studen zbog koje su se umatali u jakne.

Kamere su polako prelazile po razbacanim predmetima u kući koja se još sjećala svojih žitelja, od kojih je posljednji stanovnik poginuo kada je na njega palo drvo, pa su se opet vraćale na članove ekipe. Nakon još nekih sat vremena kamera je zabilježila kuglicu koja se čas pojavljivala nad nečijom glavom, zatim bi obletjela cijelom prostorijom i opet se pojavljivala nad glavama ekipe.

Ako se lupanje u kući i moglo nekako objasniti zbog starosti drvene građe, oscilacija u temperaturi i neobična svijetla kuglica ipak su značili misterij za kojeg nije bilo logičnog objašnjenja.

Televizijska ekipa je brzo pokupila svoje instrumente i kamere te je s olakšanjem napustila ukletu kuću ostavljajući gledateljima da misle što hoće, a ono nedorečeno prešutjeli su stari zidovi kada su se zatvorila vrata.

Otišla sam posao, a crvena kuglica ustupila je mjesto beskrajnom plavom nebu, autu koji je trubio iza mene jer sam ostala stajati na zelenom svjetlu, pješacima koji su ruku punih vrećica žurili skuhati ručak i kreštanju ratoborne vrane koja je tjerala galeba sa svog teritorija.

92

Možeš me zvati Vedran

KRISTINA

Baja je odlučio upoznati me sa svojom Kristinom i tako smo se svi našli u jednom kafiću na Trsatu. Kad sam je vidjela, bilo mi je jasno zašto se Ian toliko zaljubio. Kristina je bila vrlo lijepa, skladno građena, visoka koliko i Baja, ali je imala glavicu anđela, bila je suzdržana, tako da bi atmosfera bila prilično zategnuta da Baja nije sipao šale i tako nas opustio svojim dosjetkama, vicevima i dogodovštinama s posla. Tako sam upoznala njegovu dragu, sada je to bila stvarna djevojka sanjivog, a opet bistrog, inteligentnog pogleda koji je u nježnoj zelenoj smirenosti često ponirao u moje oči pokušavajući prozreti moje misli.

Govorila je polako birajući svaku riječ, a onaj kome se obraćala mogao je osjetiti da je njezina pažnja u tom trenutku usmjerena samo prema njemu. Na pitanja je često odgovarala tako da bi ponudila nekoliko odgovora, analizirajući svaki, pa je izgledalo kao da svakome nudi onaj odgovor koji mu je najviše po volji.

Nježno lice blijedih obraza, na kojem su oči progovarale ljupkošću, iznad svježih usana mali nosić nije se ni zamjećivao pa je cijeli njezin lik bio kao slika gotičkog slikara koji je kistom ovjekovječio ljepotu. To profinjeno lice uokvirivali su pramenovi guste, razigrane svijetle kose.

Nakon prvog dojma shvatila sam da gotička ljepotica nudi puno više jer su inteligencija i starinska mudrost koja se stječe samo iskustvom bili urođeni ukrasi njene duše.

Kako bilo, Baja i Kiki su se zavoljeli onom predanošću kad dvije duše dišu kao jedna, kad dvije odluke postaju jedna, kao kad dva leptira lepršaju umilno se dodirujući u letu, kad svatko svoju brigu dijeli s onim drugim tako da se ona prepolovi, kada sve teško postaje lakše, kada je ljubav jednostavno bezuvjetna. Tako su se zavoljeli moj brat Ian i njegova draga Kristina.

93

Đurđa Mihić-Čivić

Bili su oni dva labuda snježnobijele boje, baš kao što je njihova ljubav bila bijela i pročišćena od svake ružne misli, od svakog nametanja, od svake zle namjere. Bila je to ona rijetka ljubav kad se dvoje ljudi zavole jednakom snagom i kad se u cijelosti daju jedno drugome.

Ja sam bila sama i zato sam u početku bila ljubomorna, ne shvaćajući da ću zbog njihove ljubavi u svoj život primiti još nekoga tko će kao zraka Sunca ugrijati moje srce. Bila je to Kristina.

Kako je vrijeme prolazilo, sve sam je bolje upoznavala, susrela sam se s njenom analitičnom stranom koja je uvijek težila analizirati događaje, ljude i zbivanja svake vrste. Voljela je razmjenjivati mišljenje o svemu i svačemu, puno ju je toga zanimalo pa je s njom bilo lako razgovarati.

Postalo mi je jasno da je ona od mene kudikamo zrelija, iako mi je po godinama gotovo mogla biti kći.

Ubrzo je Kristina postala osoba kojoj sam se povjeravala, kojoj sam vjerovala i do čijeg mi je mišljenja bilo uistinu stalo. Priznajem da sam je jako zavoljela, tako da se prvotna ljubomora pretvorila u zlatni đerdan sjajnih karika koji je odzvanjao iskrenom, neočekivanom toplinom koja je dotaknula moju usamljenu dušu.

Mislim da je i Kiki mene zavoljela, iako je ispočetka bila vrlo oprezna.

Približavala mi se korak po korak vodeći strogo računa o tome koliko sam ja spremna primiti i dati, ali malo-pomalo prihvatila je moju neobičnu narav.

Nas troje često smo išli na izlete pa smo se tako jedan dan odvezli u Istru potražiti Svetu Fošku, jer je meni jedna kolegica govorila da se tamo događaju čuda te da svećenik koji dolazi služiti misu zna i levitirati.

Otišli smo oko podneva kad nema ni mise ni svećenika ni ljudi i nakon upornog traganja pronašli smo prašnjavi bijeli put koji nas je prvo doveo u nečije dvorište iz kojeg smo ubrzo pobjegli; tek u drugom pokušaju pronašli smo malu crkvicu Svete Foške koja je usamljeno stajala u krajoliku.

94

Možeš me zvati Vedran

Obišli smo oko crkvice, zavirili unutra kroz otvoreni prozor i napokon se zaustavili kod križa koji se nalazio sa strane crkvice u dvorištu. Na tom je križu s njegove desne strane visjelo mnogo krunica, dok je lijeva strana bila gotovo prazna, a uza sam križ bila je gomila kamenja, svaki je kamen bio ispisan nečijim imenom ili željom.

Pomolili smo se kod križa i krenuli dalje.

Bili smo blizu Vodnjana i ja sam predložila da odemo tamo i pogledamo mumije svetaca koje su se nalazile u crkvi Svetog Blaža u samom središtu mjesta. Odmah smo našli crkvu, ušli i platili posjet mumijama.

Bilo ih je nekih pet, šest i još puno kostiju drugih svetaca, a svi su se nalazili u staklenim kovčezima da ih se može dobro razgledati.

Dio u kojem su se nalazile mumije bio je iza oltara. U polumraku su jasno svijetlile, dok je ostatkom prostorije dominirao mrak, a osim našeg disanja, čulo se tiho, monotono izlaganje s kazetofona o životu i djelima svetaca. Zavrtjelo mi se u glavi, jedva sam disala, izašla sam iz crkve da vani pričekam Iana i Kiki koji su ostali slušati glas s kazetofona.

Vratili smo se u Rijeku ispunjeni nečim svetim i nedokučivim jer su neke mumije bile očuvane kao da se radi o tek nedavno umrlima, dok su neke djelovale poput drva.

Katkad smo išli u Gorski kotar ili Jadranskom magistralom do nekog mjesta na moru, istraživali smo nepoznate lokacije, svaka je imala nešto svoje zbog čega je vrijedilo zaustaviti se i razgledavati.

Već u to vrijeme imala sam noćnog posjetitelja.

95

Đurđa Mihić-Čivić

DOLAZAK SABLASTI

Godine 2001., na moj rođendan, okupilo se malo, ali meni jako drago društvo. Došle su Arijana i Silvana, Ian i Kiki, bila je tu i baka ujna pa naša najdraža susjeda Štivićka, koja je bila izuzetno pronicljiva, komična i glasna. Teta je napravila ukusan ručak i voćnu tortu.

Bila sam joj zahvalna, kuhala je izvrsno i ništa joj nije bilo teško napraviti pa je za doručak napravila i pogaču.

Nešto kasnije stigli su brat i žena mog pokojnog strica. Naš mali dnevni boravak bio je ispunjen dragim ljudima, ja sam veselo razmatala darove, a zatim unedogled skupljala prljave tanjure i donosila čiste, a usput sam i prala posuđe tako da sam cijeli dan samo ulazila i izlazila iz kuhinje. Napokon je došao red na kavu i ja sam ulovila malo vremena da sjednem s njima i malo se odmorim.

Dolaskom večeri gosti su se pokupili svojim kućama, pospremila sam posuđe, očistila stol i vratila sve na svoje mjesto. Pa kad je sve bilo gotovo, postala sam svjesna kako sam jako umorna. Baja i teta još su malo gledali televiziju, a onda su otišli na spavanje. Ostala sam popušiti još jednu cigaretu nakon koje sam se i ja povukla u svoju sobu.

U gluho doba noći, negdje između dva i tri, probudio me nekakav zvuk. Odjednom sam postala svjesna da se u mojoj sobi nalazi još netko. Osjetila sam strah. Nije to bio strah kao kad se bojite zmije, pauka ili grmljavine, ili bilo koji drugi ovozemaljski strah, bio je to smrtni strah što ga vjerojatno osjete oni osuđeni na smrt. Pokušala sam moliti, ali usta su mi bila oduzeta, čulo se samo škrgutanje zuba. Poput paraliziranog čovjeka potražila sam očima sliku Majke Božje koja je visjela na zidu, no nisam je mogla vidjeti. Bila sam nepokretna, okovana u svom krevetu nevidljivom snagom, usne su mi bile zalijepljene, zjenice prikovane za strop, udovi su mi bili obamrli, nikakav pokret nisam bila u stanju napraviti.

96

Možeš me zvati Vedran

Znala sam da je još netko sa mnom u sobi iako ga nisam vidjela, prokleta duša utekla iz svog svijeta nasrnula je na mene. Osim užasnog straha, osjećala sam i natprirodnu hladnoću, bezimenu studen koju je sa sobom dovukla sablast, neku jezu koja paralizira sva osjetila.

Mračno Hadovo carstvo uvuklo se u moju sobu ugrabivši mi tijelo koje je kao bačena vreća ležalo nepokretno čekajući da ga netko oslobodi i pomakne. Molila sam se Gospi da onostrano biće nestane.

Bila sam svjesna da je pored mene i iako ništa nisam vidjela, činilo mi se da mogu osjetiti njegov dah. Razum se povlačio u skrovite kutke svijesti, nesposoban da shvati tajne nebeskog djelovanja.

Otišla je praćena istim onim neodređenim zvukom kao i pri dolasku.

Bože moj, što je to moglo biti? Užas koji me bio obuzeo u tami sobe nije nestao ni nakon što je prikaza nestala, ali se u tijelo vratila toplina. Sjela sam na krevet, nisam imala hrabrosti dignuti se da upalim svjetlo, u tami sam netremice zurila u prozor kao da je ono što je ušlo kroz njega još uvijek tu negdje i vreba da me ugrabi. Tek negdje pred zoru zaspala sam snom bez snova.

Dan je već bio odmakao kada me teta došla probuditi. Ni njoj ni Ianu nisam ništa govorila, ali sam cijeli dan osjećala tjeskobu.

Znam da sam se igrala kad sam čašom zvala duhove, znam da mi je jedan duh spasio život i da mi je nešto treslo krevet prije prometne nesreće, mislim da me neki duh došao upozoriti, znam da sam pored trosjeda vidjela tamnu sjenu kad sam pomislila da je to moj pokojni stric, što i danas vjerujem, ali ovo noćas bilo je toliko drukčije, sigurna sam da se ne radi samo o duhu nekog pokojnika, već da je u pitanju nešto moćnije i strašnije.

Cijeli sam dan provela preispitujući se nisam li sve samo sanjala i sve sam više bila sigurna da to nije bio san već istinski susret s nečim dalekim i stranim. Najgore je bilo to što sam dolaskom večeri postajala sve više uznemirena. Već je odavno bila otkucala ponoć, a ja se nisam usuđivala ići spavati. Napokon sam se prisilila otići u svoju sobu, uvući se pod pokrivač i samo se nadati da mi nitko neće doći.

97

Đurđa Mihić-Čivić

Moja je soba do jučer bila moje utočište, moj bunker i moja skrovita špilja, a sada je postala otvoreni put u ambis. Prisiljavala sam se da mislim na novac, kako ću baš sutra upoznati nekoga tko će mi kao list nošen vjetrom dolutati u jesen života, kako ću jednoga dana roditi dijete, prisiljavala sam se misliti na sve samo da izbjegnem razmišljanje o zloduhu od prošle noći.

Budna sam spavala slušajući tiho tapkanje sata koje me svakim otkucajem približavalo jutru i razboritosti, no lažna smjelost samo je prikrivala istinski užas koji sam morala nekako potisnuti kako bih mogla nastaviti dalje.

Nitko nije došao, ujutro sam se probudila izmoždena, ali spremna da odradim dan sa svojim pacijentima.

Kad bih završila s poslom, vraćala sam se kući i čitala. Nisam više imala volje satima sjediti u kafiću jer mi se činilo da ću čitajući doznati nešto jako važno, iako nisam znala što. To je bila tajna koja je čekala da je otkrijem. Čitala sam jednu od Dänikenovih knjiga o dolini Nasce s njezinim čudesnim figurama koje se mogu dobro vidjeti samo iz zraka, a još su dojmljivije bile kilometarske pruge koje su sličile na aerodromske piste. Ono što do tada nisam nigdje ni vidjela ni pročitala bila je neka neobična mapa koju je Däniken otkrio u jednoj dolini u Nasci.

I ona se jasno mogla vidjeti samo iz zraka. Znala sam da znanstveni svijet ismijava Dänikena zbog njegove teorije da su nekada, u pradavno doba, Zemljom hodali bogovi-izvanzemaljci, ali ja sam se slagala s njegovom teorijom dobrim dijelom i zbog Biblije koja kaže da su sinovi Božji uzimali sebi ljudske kćeri za žene koje god su htjeli, a one su im rađale djecu koja su bila poznata po snazi.

Mučilo me i nešto što sam pročitala u Ilijadi, a to je dio koji govori kako je božica Atena htjela pomoći Agamemnonu i kad je stala na njegova kola, zaogrnuta tamnim oblakom da bude nevidljiva, pod njenom su težinom kola počela pucati.

98

Možeš me zvati Vedran

Zanimljivo, jer ako je nešto nevidljivo, pomišljamo da je i lagano, prozračno, međutim u Ilijadi jasno piše da su pod težinom božice Atene kola počela pucati.

Znači li to da su bogovi dobili nazive „veličanstveni“ upravo zbog svoje veličine, a ne zbog svojih djela? Meni se čini da je tako.

Opet, s druge strane, u mnogim se izvorima tvrdi da su bogovi nevidljivi, no tu možemo uzeti u obzir biblijsku priču o Mojsiju u kojoj se kaže kako je Bog silazio u oblaku tako da ga nitko od naroda nije vidio, osim možda samog Mojsija koji je s njim komunicirao.

Priče o veličanstvenim bogovima nalazimo po čitavom svijetu. Zašto onda sumnjamo da su naši preci, svi odreda, imali poremećaj zvan halucinacija? Tim istim precima vjerujemo da su izgradili nevjerojatne piramide u Egiptu i Srednjoj Americi te dolinu Nasce u Peruu, a ne vjerujemo im da su susretali bogove i od njih učili.

Ja im vjerujem!

Teti nije bilo drago da čitam jer onda nije imala s kim razgovarati, pa sam svoje knjige i Bibliju otvarala tek kada bi ona otišla na spavanje, a ja bih se tada vraćala bogovima Sumera, Egipta, Indije, Amerike ili stare Grčke te biblijskom Starom zavjetu.

Kako je čitanje moralo čekati noć, opet sam u svakodnevicu upisivala svoja druženja s prijateljicama i Bajom, trošeći tako novac koji je sve rjeđe sjedao na moj račun. „Seko, oš doć do Škorpiona ako imaš vremena?“ nazvao me Baja.

Upravo sam dovršavala posao oko zadnjeg pacijenta. „Može, evo me za deset minuta.“ Nazvala sam i sestru Natašu koja je radila za mene, pa je i ona rekla da će doći.

Samo par minuta nakon toga javile su se i Arijana i Silvana da i one idu prema Škorpionu.

To sam mjesto otkrila kao idealno da se tamo nalazimo jer je svima 99

Đurđa Mihić-Čivić

bilo nekako usput i malo-pomalo to nam je postala baza. Bio je to mali kafić, ali je imao veliku i lijepu terasu, nije bio na glavnoj cesti pa se moglo bez problema parkirati, a i Nataši, koja je dolazila autobusom, postaja je bila odmah ispod kafića. Tamo smo se našli i počeli ćakulati.

Tako je bilo skoro svaki dan pa su i konobarice već znale što tko pije i donosile nam piće i bez narudžbe.

Jednom za Božić šefica Škorpiona nam je poslala bocu medice, rakije od meda, pa smo pijano teturali do svojih auta ne misleći uopće na policiju, ili, Bože me sačuvaj, na kakvu nesreću. „Vražja stvar ta medica“, rekla je Arijana i jedva se dogegala do svog auta.

Istina je da nitko od nas nije trebao voziti u takvom stanju, ali opet, nekako smo morali doći doma. Onu strašnu noć sam zaboravila.

Ujutro sam išla na posao, onda „hodočastila“ do Škorpiona pa kući na ručak, a navečer knjige u ruke da još štogod doznam. Čitanje je bilo moja najveća strast, a o svojim iskustvima s duhovima nisam govorila nikome.

Dok sam boravila u Italiji, Sanda i ja smo znale pričati o iskustvima naših baka i djedova s duhovima, svijećama koje se miču, mačkama na grobljima i slične bajke koje su uglavnom pričane djeci kako bi ih se prestrašilo da ne idu van kad je mrak. Pa opet, tko zna što su naši djedovi i bake doživjeli u ono doba kad je jedino svjetlo u kućama bila svijeća i kad je mrak uistinu bio mračan?

Prošlo je mjesec dana otkad mi je došla utvara i već sam samu sebe bila uvjerila da je to ipak bio samo san. Jedne subote išli smo van i ostali do kasnih sati. Vraćali smo se kući tek u zoru, gladni i iscrpljeni gužvom i galamom odlučili smo ostati još malo da pojedemo hamburger.

Vratili smo se kući u zoru. Pola sam dana prespavala pa mi navečer san i nije išao na oči, ali me neumoljivo kuckanje zidnog sata natjeralo u krevet. Oko dva sata u noći probudio me onaj isti neobičan, jedva čujan zvuk i samrtni strah zaledio mi je misli. Pokušala sam moliti, no 100

Možeš me zvati Vedran

bez pomicanja usana i jezika, molitva je ostajala negdje u mojoj nutrini, a prisutnost toga nečega potpuno me paralizirala. Osjećala sam utvaru pored sebe, a jezivi strah i apsolutna ledena snaga tog bića potpuno su me obuzeli. Ovladala je mojim tijelom i dušom, nisam mogla baš ništa učiniti. Krik panike ostao je zarobljen u grlu, žario me iznutra dok je provalija pakla razjapila svoje ralje u namjeri da me proguta. Bestjelesni krvnik ponovo me dohvatio svojim nemilosrdnim pečatom.

Bio je u sobi još nekoliko trenutaka, onda se uz lagani zvuk udaljio.

Duboko sam udahnula, kao da do tog trenutka nisam ni disala, nekako sam ustala i upalila svjetlo.

Otišla sam u toalet, a kad sam se vratila, još uvijek beskrajno uplašena, ugasila sam svjetlo, sklupčala se u fetalni položaj i pokušala zaspati.

Uzalud! Ostala sam budna zureći u tamu, ne misleći ni na što. Jedino živo u meni bio je strah, a ja mu nisam znala ime.

Jutro je čekalo da ustanem, pjesma kosića ozdravila je moj duh.

Razmišljala sam kako je prizivanje duhova čašom ili ona trešnja kreveta bila bezazlena u odnosu na ovaj pakao koji sam doživjela bez htijenja ili bilo kakvog upozorenja. Ova sablast dolazila je sama i nepozvana.

Pacijenti su učinili da zaboravim na prošlu noć. Tek kada sam se vratila kući, počela sam razmišljati o posjetitelju koji se skrivao u tmini.

Je li moguće da je sve bio samo san, preispitivala sam samu sebe, jer na kraju krajeva, ja nikoga nisam vidjela, jedino sam osjećala prisutnost sablasti koja me ledenom jezom prikovala za krevet. Tu noć nisam bila sama, znala sam to, iako nisam bila sigurna tko ili što je bilo sa mnom, sigurno je jedino da je netko bio.

Odbacila sam mogućnost da mi je dolazio duh mog pokojnog strica ili duh dide uje, jer mi je nešto govorilo da me njihov duh ne bi toliko prestrašio, iz jednostavnog razloga što su me za života voljeli i da su mi se htjeli javiti, bilo bi to kroz san ili možda lagano, kao ona sjena koju sam jednom vidjela.

Kako se približavala večer, u meni se nakupljala nelagoda koju su 101

Đurđa Mihić-Čivić

koliko-toliko ublažavali teta i Ian, no onaj strah od noći uvlačio mi se u kosti. Odgađala sam odlazak na spavanje koliko god sam mogla, znajući pritom da ću sutra biti neispavana i da će mi posao s bolesnicima biti naporniji nego inače.

Zaspala sam i ujutro se probudila sjećajući se što sam sanjala, znam da je san bio lijep, a od prikaze nije bilo ni traga. Otišla sam na posao.

Još sam nekoliko dana odlazila sa strahom na spavanje, ali kako se ništa nije događalo, polako sam se opuštala i pomalo zaboravila na demona.

Bio je petak i cijelo moje društvo došlo je u Škorpion gdje nas je dočekao Baja sa svojim frendom pa smo se smijali njihovim zgodama i nezgodama, pijuckali pića, a ja sam promatrala jednog dečka koji je neprestano piljio u mene. Bio je dosta mlađi od mene, nije mi bilo jasno zašto me gleda, ali on uopće nije skrivao zainteresiranost. Baš je zapeo za mene, što mi je pomalo imponiralo jer je bio vrlo zgodan, ali mi se činilo nemogućim da bilo što imam s njim.

Nekoliko dana nakon toga došla sam u Škorpion i moj garavi mladi ljepotan poslao mi je piće, a nakon par minuta došao je da se upoznamo.

Pa dobro, pomislila sam, razmijenili smo brojeve mobitela, a nakon toga okupilo se i moje društvo.

Silvana je primijetila lijepog Igora kako me neprestano promatra, na što sam joj odgovorila da joj se to samo čini. Bilo mi je neugodno reći joj da smo se upoznali i da znam da me promatra. Zvao se Igor, meni nije bilo jasno što ga je toliko privlačilo na meni jer je bio čak osam godina mlađi. Promatrali smo se kad god je dolazio u Škorpion, ali sve je ostalo na pogledima.

Teta je kuhala pa smo svaki dan imali gotov ručak, a subota je uvijek bila predviđena za veliko čišćenje stana. Kad bi to bilo gotovo, svatko se mogao zabaviti kako je htio.

Knjige. To je bio moj pravi svijet, nadoknada za promašene dane, mjesece, godine.

102

Možeš me zvati Vedran

Koliko god da sam ih čitala, uvijek je bilo bezbroj pitanja na koja nisam pronalazila odgovore. Čudno mi je bilo kako se mnogi Hrvati „busaju u prsa“ kako bi pokazali da su velike Hrvatine, a gotovo nikoga nije zanimalo što uopće znači riječ Hrvat.

Svi smo u školi učili kako smo kao južni Slaveni iz Zakarpatja u sedmom stoljeću došli i naselili današnje krajeve, no samo mali broj znanstvenika zastupao je teoriju da smo podrijetlo vukli od starih Harita koji su obitavali u Maloj Aziji i bili prvi susjedi moćne civilizacije Sumera.

Prvo ime Hrvata bilo je Harvat. Samo staroiranski jezik ima odgovor na pitanje što znači riječ Harvat. Znači zemljoposjednik.

Ako prihvatimo mogućnost da smo podrijetlom Hariti, onda još jedna mitska zemlja može predstavljati našu pradomovinu. To je zemlja Arata koja se nalazila sjeveroistočno od Sumera. Moja je pretpostavka proizašla iz činjenice da se u imenu Arata pojavljuje starohrvatska zemljišna mjera ar, ali i iz dijela rata moglo se zaključiti da je možda bila ishodište za naziv ratar koje je predstavljalo zemljoradnika.

Iako je u Hrvatskoj jako mali broj znanstvenika koji se uopće bave dalekim podrijetlom Hrvata, uvjerena sam da su oni koji zagovaraju tezu o Haritima kao našim pradjedovima u pravu. Postoji još jedna zagonetka koja bi nas mogla povezati s Haritima, a to je pleme Marijani.

Marijani su bili plemićka elita Harita i tu ne bi bilo ništa čudno da se i hercegovački plemići, pomorci, nisu također zvali Marijani. Možda upravo zbog toga Hercegovci tvrde da su najveći Hrvati!

Po svemu sudeći, iako se mnogi neće složiti sa mnom, mi smo ipak podrijetlom upravo Hariti.

Kao da nas je sram da smo možda staroiranskog podrijetla. Trebali bismo biti ponosni na tu mogućnost jer su Hariti još prije pet tisuća godina imali razvijenu moćnu civilizaciju, a da i ne govorim o tome da su prvi upregnuli i zajahali konje, imali razvijenu tekstilnu industriju, 103

Đurđa Mihić-Čivić

kao i Sumerani, imali su pismo, razvijeno lončarstvo, a napokon i graditeljstvo.

Ako su Hariti naši preci, možemo biti samo ponosni što u našim žilama teče njihova krv. Ima još nešto zanimljivo kod Hrvata što mnogi uzimaju zdravo za gotovo, iako je jako bitno. To je naš kalendar koji se ne oslanja na julijanski kao u ostalom djelu Europe, jer su naš siječanj, veljača i tako dalje jedinstveni u cijeloj Europi. Pitam se hoće li se povjesničari potruditi da malo pomnije preispitaju podrijetlo Hrvata ili će sve ostati na ideji o južnim Slavenima koji od stoljeća sedmog obitavaju u sadašnjoj nam domovini Hrvatskoj, kao da do tada nismo uopće ni postojali.

Zamorilo me razmišljanje o Hrvatima jer sam ionako već prihvatila labavu teoriju da su naši preci Hariti, sa svojim moćnim plemenom Marijani, koji su se do prije samo kojeg stoljeća tako zvali i u Hercegovini.

Dosta razmišljanja, vrijeme je za spavanje! Ipak sam još sat vremena gledala televiziju i tek onda ugasila svjetlo i uvukla se u krevet.

Između dva i tri ujutro probudilo me razjapljeno grotlo puno dušmana, svi oni simptomi od ukočenosti do paničnog straha opet su bili tu. Obuzela me jeziva obamrlost, jedino što sam mogla bilo je čekati da prestane. Prokleta jazbina vražjeg poslanika opet me pronašla i ščepala kandžama otrovnog zmaja koji je širio svoja smrtonosna krila po mojoj sobi vrebajući me. Škiljila sam nemoćno, mrak me uvlačio u sebe kao crna rupa puna oštrih hridi, no nikakvo zlo mi nije okrznulo tijelo, a bilo je tu oko mene i na meni i u meni i nemilosrdno me posjedovalo, doticalo moju dušu, a da mi se ničime nije očitovalo. No, svejedno je cijelo moje tijelo nečujno jecalo dok je nepokretno živjelo u mračnom uraganu prepunom istinske strave.

Nakon nekoliko sekundi je otišao i glasni uzdah dočepao se slobode.

Ruke i noge su oživjele i posjele me na krevetu.

Ne, ovo sigurno nije san ni noćna mora, ovo je istinski pakao i premda nikoga nisam vidjela ni čula, znala sam da je demonska utvara opet bila 104

Možeš me zvati Vedran

kod mene. Pitala sam se tko je ili što je to, zašto mi dolazi, zašto me mrzi i zašto me izabrao za svoj suludi ples. Uvjeravala sam sebe da se neće vratiti jer nikada se nije vraćao, čvrsto stisnutih očiju mučila sam se da zaspem odbijajući razmišljati o utvari, o ponoru, o smrti.

Jutro je donijelo oslobođenje pa sam nakon kavice krenula na posao.

Taj dan nisam išla u Škorpion, odmah poslije posla otišla sam kući tako da sam i tetu iznenadila svojim ranim dolaskom. Njoj je bilo žao što ručak nije gotov pa moram čekati da se dovrši.

Teta se sasvim promijenila. Postala je pogurena starica koja je svoju ljubav počela sramežljivo pokazivati brinući se o tome kako mi je na poslu, jesam li gladna, imam li kakvog dečka i, općenito, brinula se o svim mojim potrebama.

Ako bih kupila neku lijepu stvar, radovala se i govorila kako mi krasno stoji. Ali i Baja i ja smo nastojali da i mi nju razveselimo pa smo joj kupili jednu veliku kinesku vazu s dva suncokreta, znali smo da je to silno željela te smo odlučili obradovati je. Jednom drugom zgodom kupili smo joj veliku sliku s konjima u galopu, tome se tako iskreno obradovala da su joj suze krenule na oči.

Koliko sam samo puta, u onim danima njezina bijesa, pomislila kako bi bilo dobro da je nema, a sada sam po prvi put pomislila kako će doći dan kada je više neće biti da me dočeka, kada mi nitko neće skuhati ručak, kada će me dočekati prazan stan u kojem će samo paučići plesti svoju mrežu. Nema tog zagrljaja ni poljupca koji bi mi bolje rekao da me voli od njezine svakodnevne brige, toplog ručka, od ponekih dvjesto kuna koje bi otrgla od svoje mirovine i davala mi za benzin.

Svoje je srce ustupila i Ianu i ja sam je zbog toga još više zavoljela.

Koliko je ona bila dobra prema nama, toliko smo se i mi trudili biti dobri prema njoj, tako da je u kući vladala ugodna harmonija. Da nisam imala povremenih noćnih bdijenja, sve bi bilo gotovo savršeno.

Prilično često smo išli mojoj sestri u Sloveniju, ponekad je tamo bila i mama, pa bi tetu u takvim trenucima obuzela ljubomora koju nikako nije mogla sakriti. Ipak bi se sve nekako smirilo povratkom u Rijeku.

105

Đurđa Mihić-Čivić

Kako je vrijeme odmicalo, teta je sve rjeđe išla s nama, no kada bismo se vraćali, uvijek je u početku bilo podbadanja s njezine strane, međutim Ian i ja smo kao dvoje urotnika odšutjeli na njezine primjedbe, pa kad bi shvatila da nitko nema volje za raspravu, vratila bi samopouzdanje i opet postajala ugodna i vesela.

Iako je zašla u godine i bila često ovisna o meni, još je uvijek u njoj bilo strasti za dominacijom, da njezina mora biti zadnja, no sad sam je već dovoljno dobro poznavala, pa sam joj čak i podilazila ostavljajući joj dojam da je ona glavna, a radila sam po svome.

Isto se prema njoj ponašao i Baja, iako je ona prema njemu bila tolerantnija. Dogodilo se da sam nakon onih silnih godina suprotstavljanja njezinoj volji, i ja sebi morala priznati da sam je zavoljela, da mi je stalo da joj bude dobro, a ujedno bi me raznježilo njezino pomalo sramežljivo iskazivanje ljubavi. Nije tu bilo nekakvih majčinskih zagrljaja ni otvorenog priznavanja ljubavi, djela su ju odavala jasno govoreći o njezinoj naklonosti. Došlo je vrijeme da je teta voljela mene i ja nju!

Posao mi je bio dinamičan, ponekad fizički naporan, ali psihički opušten pa je svakodnevica bila raspoređena na rad, „hodočašće“ u Škorpion te odlazak kući.

Vikendima smo, osim podnevnog okupljanja u Škorpionu, navečer odlazili u neki disko ili pub gdje smo ostajali do sitnih sati. Jedino loše u tom razdoblju bila je neisplata faktura na vrijeme i briga kako ću sestri dati plaću te platiti različita potraživanja i još imati dovoljno za kredit i svakodnevne troškove, a istina je i da sam trošila iznad svojih mogućnosti, iako si to nisam htjela priznati.

Noćne posjete nepozvanog držala sam u sebi i skrušeno se nadala da će sve prestati kako je i počelo. Niti dva tjedna od posljednjeg sučeljavanja opet je došao, no ovaj put bilo je drukčije.

106

Možeš me zvati Vedran

POSLUŠAO ME

Čim me probudio već poznati tihi zvuk, prije nego me paralizirao, zamolila sam ga da stane dalje od mene kako me ne bi oduzeo.

Nevjerojatno, no povukao se do vrata tako da sam prvi put mogla uočiti bezobličnu tamnu mrlju kod vrata gdje je zastao.

Mrlja je bila tamnija od ostalih dijelova sobe koje je ulična rasvjeta ponešto osvjetljavala, pa su se nazirali dijelovi namještaja, svijetli kvadrat prozora i ona zastrašujuća tamna mrlja kod vrata, koja ondje nije trebala biti. Tijelo se nije ukočilo, no strah se i dalje širio poput otrova. Molila sam Gospu da mi pomogne.

Crna fleka još je neko vrijeme stajala kod vrata, a onda je uz onaj isti tajanstveni zvuk iščeznula. Bila sam prepuštena ostatku noći. Morala sam zaspati, nisam mogla dopustiti da mi nevidljiva nakaza uništi život, ali...

Prije nego sam zaspala, mislila sam samo na jedno: poslušao me.

Poslušao je moju molbu, to je značilo da njegova namjera nije bila da mi naudi, samo nije bio svjestan svoga djelovanja na moje smrtno, podložno tijelo.

I to će proći, pomislila sam. Bilo mi je drago da je sutra nedjelja i da ću moći dulje spavati jer su me ova noćna buđenja jako iscrpljivala.

Još uvijek sam se pitala jesam li sve samo sanjala ili me posjećuje neka besmrtna duša. Ono što sam dotad bila pročitala o duhovima bili su opisi bestjelesnih prikaza koje su se javljale u srednjovjekovnim dvorcima, osamljenim kućama ili grobljima, ali gotovo uvijek su to bila stvorenja koja su imala ljudski izgled, samo prozračan i bestjelesan poput koprene. Ono što sam dotad doživjela s duhovima bilo je nekako dobronamjerno, zaštitnički, a dolasci u kojima bi me obuzimao užas govorili su o nekoj paklenoj moći i nepoznatim namjerama.

107

Đurđa Mihić-Čivić

Došla je jesen. Provukla se nekako kroz ljetne vrućine i donijela osvježenje. Dani su još uvijek dopuštali lagane hlače i majice, no večeri su tražile dulje rukave i sve češće kišobrane, a krošnje drveća gizdavo su prkosile neotpalim lišćem boje meda i cigle.

Zalasci Sunca privlačili su romantičare na duge šetnje uz more, sve dok ono ne iščezne na nebu okupanom grimizom te se malo-pomalo ne izgubi iza Učke.

108

Možeš me zvati Vedran

SUSRET IZ PROŠLOSTI

Iz Slavonije su nam javili da je baki loše, a kako su zvali nekoliko dana zaredom, jadna moja teta se spakirala i ja sam je odvezla u majušno selo koje je prkosilo svim tehničkim novitetima, osim kad se radilo o poljoprivrednim strojevima. Istina je da su seljani imali televizore, a poneki i kompjutore, no ipak je to selo nadomak šume bilo u simbiozi sa stoljetnim hrastovima koji su se primicali kućama kako se selo širilo, pa je između guste, veličanstvene, tajanstvene šume i prvih kuća ostala samo livada po kojoj su slobodno pasle krave, svinje, a ponekad i ovce.

Kad sam bila mala, mislila sam da je to šuma Striborova, prepuna tajni i začaranih bića, vilenjaka i dušmana.

Teta, Ian i ja stigli smo kod bake predvečer i nakon što smo se svi izljubili i malo popričali, Baja i ja smo se putem kroz šumu, kroz koju je vodio nepopločan put, odvezli u selo u kojem nam je živjela mama da tamo prespavamo. Mama nas je izgrlila ne skrivajući sreću što nas vidi, a brat Mateo, nakon što se pozdravio s nama, morao je hitno izaći „nekim poslom“. U muklo doba noći vratio se mrtav-pijan.

Kako smo imali samo vikend na raspolaganju, u nedjelju smo opet išli baki i na polovici puta zastali na mostu preko Biđa. Na tom se mjestu spajaju dvije lokalne rijeke, Biđ i Berava, a upravo s tog mosta moglo se najpotpunije uživati u raskoši mirne vode, ljepoti šuma, rodnim poljima, livadama i žalosnim vrbama. Požurili smo baki i oprostili se od nje, strica i moje tete pa se vratili u selo mami gdje smo ostali do ručka. Večer prije išli smo ujaku i ujni koje smo obožavali zbog njihova optimizma, smisla za humor i topline. Bila je to ljubav koja je bila više od krvne veze.

Kad smo se vraćali, Ian je predložio da stanemo u popularnom seoskom kafiću kako bi se pozdravio s prijateljima pa smo banuli 109

Đurđa Mihić-Čivić

u zadimljeni, kaotični metež pjesme, smijeha, svađe i dovikivanja konobara.

Ian je cijelu svoju ekipu zatekao podbočene za šankom. Dok me još upoznavao s njima, iz utrobe kafića pomolilo se lice iz prošlosti. Emilio.

Prije tri godine sreli smo se na jednom nogometnom turniru. Mama je bila kolabirala pa smo joj to ljeto došle pomoći sestra i ja. Odonda smo se svaki tjedan čuli telefonom, ali sada smo stajali kao ukopani, nesposobni da se probijemo kroz oznojena tijela.

Odjednom se masa razmaknula i Emilijeva ruka stiskala je moje prste. „E bok, Mili“, rekao je Baja pružajući Emiliju ruku, čarolija se malo umirila, a izdajničko srce preskakalo je svoj ritam. „Bok, mali, šta ima?“ pristojno pitanje uopće nije čekalo odgovor jer su nam se oči ponovo sudarile, a Baja se okrenuo svom društvu. „Zašto mi nisi javila da si stigla?“ „Sutra se vraćamo pa sam mislila da te neću vidjeti.“ Neki pijanac naglo me gurnuo dok se probijao prema šanku, a mene su dočekale ruke da bar na trenutak iskoriste sretnu nasrtljivost pijanca i zagrle me, a da Ian ništa ne posumnja.

Emilio je donio sa sobom davne dane kada sam imala šesnaest godina, kada sam ga prvi put vidjela, prvi put poljubila i zauvijek ostavila.

Mislila sam da mi ga život u Rijeci više nikada neće vratiti. Tako je i bilo do prije tri godine kada smo na turniru dodirnuli jedno drugom koljena, zatim ruke pa opet koljena. Vrijeme mobitela nas je spojilo i ja sam opet imala šesnaest godina. „Hoćeš što popit?“ pitao je Mili s druge strane šanka. On je bio konobar u kafiću pa mu je mjesto i bilo s one strane šanka, ali to moja posesivna čežnja nije htjela prihvatiti, a tu je bio i Baja koji nije smio znati za nas. „Pijem već, dosta mi je, hvala“, rekla sam glasno da Baja ne bi štogod posumnjao.

Mili je kimnuo glavom i izgubio se iza vratima koja su vodila u 110

Možeš me zvati Vedran

skladište. Mene je naš susret toliko potresao da sam se uhvatila za šank da ne padnem. Nisam ni primijetila da je u međuvremenu u kafić ušao moj brat Mateo sa svojim pijanim pajdašima. Svi su govorili uglas, a do mene se progurao Mateov prijatelj šapćući mi da se odemo malo provozati.

Umjesto odgovora, progurala sam se do džuboksa i počela tražiti pjesmu Gorana Karana Ne zaboravi me ti.

Dok sam ubacivala novčiće u raspjevani stroj, nečija me ruka dotaknula, na vratu sam osjetila dah, netko me privukao sebi. Bojala sam se okrenuti da ne bih otkrila da je sve to samo fantazija, a ruka koja me držala lagano me okretala dok nam se zjenice nisu spojile u jedno. Gužva u kafiću bila nam je saveznik, svako malo padali smo jedno drugom u naručje, a Mili bi svaki takav trenutak iskoristio da me lagano okrzne usnama.

U svom tom metežu nas dvoje smo bili sami prepuštajući se sudbini koja nas je spojila. Kao u šumi Striborovoj, dopustili smo čaroliji da nas iskroji po uzoru na čistu ljubav.

Emilio je promrmljao kroz zube: „Idemo van.“ Pustio mi je ruku i izjurio, a ja sam, s rukom ispruženom prema vratima, ostala kao kip od soli. Potražila sam pogledom Iana i Matea, no oni su veselo pijuckali sa svojim društvom ne primjećujući me.

Izjurila sam i uvukla se Emiliju u upaljeni automobil. Prošli smo kroz susjedno selo. U sljedećem selu napokon smo se zaustavili ispred neke gostionice. „Ajmo na miru popit piće“, rekao je i prije no što je izašao iz auta, nagnuo se i poljubio me u kosu.

Ušli smo u gotovo praznu gostionicu i povukli se za zadnji stol, a već je pred nama stajao konobar koji je primio narudžbu i nestao. Tiho mjesto blagoslovila je naša šutnja koju sam napokon prekinula. „Pričaj mi, reci mi sve što ti se zbiva.“ „Ma ništa, radi se, pravim kuću, a moram i malo do kafića i tako svaki 111

Đurđa Mihić-Čivić

dan, ništa posebno“, uzeo je sok, kucnuo se, a meni je odjednom bilo neugodno što pijem alkohol. „Ma samo ti popij što hoćeš, meni alkohol škodi pa zato popijem pokoji sok. Živila ti meni!“ Promatrala sam namršteno, tvrdo lice koje je bilo tako muževno i skladno, dok su mi tamne oči boje noći uzvraćale pogled, upijala sam široka ramena, ravni trbuh i pomislila kako me podsjeća na nekog grčkog junaka koji je tu da me spasi.

Moj lijepi Apolon počeo je govoriti o sebi, onda je postavljao pitanja meni i u samo sat vremena činilo se da znamo sve jedno o drugom.

Sjetila sam se jedinog poljupca koji nas je vezao kada sam imala samo šesnaest godina. Mili me uhvatio nježno za ruku i smiješeći se rekao: „Sjetio sam se našeg davnog poljupca. Prošlo je više od dvadeset godina, dvaput sam se ženio, a ipak nikada nisam poljubio nikoga kao tebe tada.“ Prekinuo nas je konobar i, ispričavajući se, rekao da zatvaraju.

Držeći se za ruke, izašli smo u toplu noć. Opet smo bili u autu vozeći se natrag prema selu.

Iza zadnje kuće čekala su nas jedra polja zrelog kukuruza. Emilio je naglo skrenuo s ceste, a onda polako, pazeći da se ne ukopamo u vagašima, prašnjavim poljskim putem dovezao nas je u nečije rodno polje. Svuda oko nas šuštalo je klasje kukuruza. Spustili smo sjedala i zagledali se u nebo otkud nas je promatrao plavi Mjesec. Samo svakih stotinjak godina na nebu se odigrava predivna predstava u kojoj Mjesec postane plav kao beskrajno more. Bilo je to upravo te noći.

Emilio me privukao sebi milujući mi kosu, lice, vrat, pa me uspravio i tek tada nježno poljubio. Opet sam imala šesnaest godina i ljubila svoju sudbinu. On je ljubio mene skidajući mi odjeću laganim dodirima dok nismo bili poput novorođenčadi. Tijela su nam se dodirnula, struja ugode raspršila se po poljima i nebesima, sljubljeni, plesali smo ples radosti prepuštajući se u divnom drhtaju tek rođene sreće.

112

Možeš me zvati Vedran

Tu noć plavi nas je potomak Sunca ljubio, ljubili smo se obasjani plavom svjetlošću, tek rođeni, goli i bez srama. Cijela se priroda urotila da nas spoji i mi smo joj se predali.

Zvijezde su nam namigivale, sretne zbog naše sreće. „Da sam ostala u selu, udala bih se za tebe“, riječi su se izgubile u njegovim grudima pa sam mislila da me nije ni čuo. „Znam“, poljubio me i jače stisnuo sebi. „Čekao sam te godinama, a onda je jednostavno došlo vrijeme za ženidbu pa sam oženio prvu koja mi se našla u blizini. Nije tu bilo puno ljubavi, ali vrijeme me natjeralo na brak i sada mi se čini da sam u klopci jer su tu i djeca pa više ne znam što napraviti.“ Umorno je izašao iz auta, polako zatvorio vrata i naslonio se na hladan metal. Mislila sam da mu je prevruće i da se izašao malo ohladiti, no u tom je trenutku grunuo šakom o krov auta i ispustio krik pun bola, očaja i gubitka. Odgovorila su mu polja šuškajući jače, a plavi je Mjesec kao pravi prijatelj potamnio i sakrio suzu. Vratio se u auto i snažno me zagrlio ljuljajući me u naručju. Kada bi barem ova noć potrajala cijeli moj život, jer kada za koji sat svane, nestat će čarolija, nestat će ljubav i plavog Mjeseca. Jedino će kukuruzi šaptati našu tajnu dok i njih ne proguta moćni kombajn.

Ležali smo nevino i u tišini, Mili je dodirivao moje oči, moje usne, milovao me po kosi i vratu, pa me poljubio, pa još jednom i zauvijek.

Noć nas je opila, ali Mjesec je počeo blijedjeti pa smo pokrili svoju golotinju i podigli sjedala. Još jedan poljubac i krenuli smo prema selu koje nas je dočekalo svojim nanizanim kućicama utonulima u san.

Stao je pored mosta, a ja sam se okrenula i poljubila stisnute usne i u tišini uhvatila kvaku. „Nemoj još ići, ajmo još jedan đir oko sela.“ Vozili smo se polako, poklanjajući si još nekoliko minuta raja prije konačnog rastanka.

Opet smo stigli do našeg mosta. Mili me stisnuo na grudi ne 113

Đurđa Mihić-Čivić

dopuštajući mi da odem. U tom trenu upalilo se svjetlo u našoj kući.

Znala sam da iza prozora stoji mama nastojeći razotkriti čovjeka u autu. „Ti znaš“, rekao je Mili i još jedom mi dotaknuo usne. „Znam“, odgovorila sam znajući da će kilometri biti i naš blagoslov i naše prokletstvo jer ono što Bog ne može spojiti, bolje da je razdvojeno.

Stajala sam na mostu gledajući kako tamni automobil polako nestaje u zori koja se rađala.

Srce, dušu i tijelo ostavila sam u onom polju kukuruza koje će svake godine dozrelim klasovima prepričavati našu priču. Bila sam njegova i više nikada nikome neću moći pripadati.

Mama mi je otvorila vrata i prije nego što me stigla ukoriti, šmugnula sam pod plahte.

Spavala sam dva, tri sata kada me Ian probudio i rekao da krećemo poslije ručka.

Imala sam poruku na mobitelu. Pisalo je samo: „Ostani.“ Nisam odgovorila.

Mama je bila nesretna jer moramo ići, ali sutradan smo i Ian i ja morali na posao pa je put pred nama bio naš usud. Dugo smo mahali odlazeći.

Naše selo kupalo se u raskoši jeseni, a natovareni traktori govorili su o bogatstvu tog lijepog kraja. Selo je bilo naprednije od bakinog, imalo je nekoliko dućana, ambulantu, kafiće, pa čak i seoski hipodrom. Bilo je veliko pa život u njemu gotovo da nije zaostajao za gradskim načinom života. Ispred mnogih kuća bio je parkiran dobar automobil, koji je prestao biti statusni simbol i već odavno postao samo potreba.

Prolazili smo pored onog polja kukuruza kad je stigla nova poruka: „Nemoj još ići, dolazim po tebe.“ „Već sam na putu, anđele, pusa“, odgovorila sam, u sebi sam plakala za njim i za svojom dušom. Ian me nekoliko puta kriomice pogledao i premda je vidio moje suze, nije mi postavljao pitanja.

Stigla je nova poruka: „Sretan put, najdraže moje.“ 114

Možeš me zvati Vedran

U Rijeku smo stigli navečer, umorni i prepuni dojmova iz rodne nam Slavonije. Koliko god voljela Rijeku, mislim da sam Slavoniju voljela više. Ili sam voljela uspomenu na predivno, nevino, čisto djetinjstvo, uspomenu na tatu, na dvorište puno višanja, šljiva, dunja... i uspomenu na mojih šesnaest godina.

Tek smo došli, a meni je već nedostajala teta. Znala sam da će se baka oporaviti jer će joj teta kuhati i truditi se da joj udovolji, pa me bakina slabost nije toliko mučila. Brinula sam zbog mame koja mora živjeti s bratom pijancem s kojim je neprestano bila u sukobu. To me je mučilo, iako nisam nazirala izlaza. Ujutro sam otišla na posao i svim svojim pacijentima oduševljeno pričala o Slavoniji.

Noć me otjerala u krevet. Sablasni zvuk došao je u svoje uobičajeno vrijeme, između dva i tri ujutro, da bi nakon toga uslijedila grobna tišina u kojoj se nisu čuli ni otkucaji moga srca, ni moje disanje, pa čak ni moja molitva. Vrebao me iz tame. Bezimeni zloduh ogrnuo me vlastitim prokletstvom gurajući me sve dublje prema ponoru iz kojeg su stršali strašni pipci goleme hobotnice koja je bljuvala crnilo i stremila da me dohvati svojim odvratnim krakovima.

Znala sam da moram čekati da ode. Jeziva tišina i tama u mojoj sobi bile su znak i moje slabosti da se suprotstavim sablasti koja nije imala ni glavu ni tijelo, a ipak je jasno davala do znanja da je tu, u obliku mračne provalije naslonjene na moja vrata.

Nisam bila oduzeta.

Treptavi zvuk najavio je odlazak, a ja sam samo poželjela zaspati.

Nisam palila svjetlo jer je strah odšetao zajedno s njim. Mislila sam na Emilija i njegove dodire iz noći plavog Mjeseca. Sa slikom uspavane ravnice zaspala sam i ja.

Jutro me prestrašilo svojim svjetlom i požurilo da ustanem. Posao je zahtijevao da zaboravim na noćni dolazak stranca i krenem prema prvom pacijentu kojem sam trebala izvaditi krv.

115

Đurđa Mihić-Čivić

Ian je otišao kod Kiki, a ja sam ostala osluškujući potmulu grmljavinu koja je nagovještavala nevrijeme.

Za desetak minuta otvorilo se nebo. Gledala sam kroz prozor taj nebeski ples, smijeh zemaljski i oganj božanski, činilo mi se da mi se gromovnik Zeus obraća s nebesa u tom neredu svjetla i tame, u urliku iz dubine teškog oblaka.

Stajala sam u mraku ispred otvorenog prozora kada su se prve velike kapi kiše okomile na grad. Uskoro je bujica udarala sa svih strana i morala sam zatvoriti prozor. Upalila sam svjetlo i stišala televizor kako bih i dalje mogla osluškivati gromove i uporno lupkanje mokrih kapi na prozoru. Uvijek kad je bilo nevrijeme, meni se činilo da sam bliže Bogu, da je svaki udar groma njegova desnica, a svaki bljesak munje njegov pečat.

Banuo je Borej i suprotstavio se oblacima vitlajući ih po beskrajnom nebu, zviždeći i hučeći, a munje su bile sve udaljenije i uskoro je bura osušila drveće koje se savijalo i klanjalo njezinoj moći. Uzela sam knjigu.

Kad sam otkrila knjigu Dvanaesti planet Zecharije Sitchina, zaljubila sam se u tekst koji kao da je bio nastavak Dänikenovih pretpostavki.

Dok je znanstveni svijet osuđivao laika Dänikena, toliko je bilo teže opovrgnuti Sitchinovo djelo koje je također govorilo o bogovima izvanzemaljcima koji su stvorili današnjeg civiliziranog homo sapiensa.

Sitchin je imao nekoliko doktorata, govorio je nekoliko mrtvih i još više živih jezika, a cijelu je knjigu temeljio na prijevodu glinenih pločica iz Asurbanipalove ostavštine.

Prijevodi koje je koristio govorili su o sumerskim bogovima i božicama. Meni je najzanimljiviji bio Enuma eliš koji se bavio samim postankom današnjeg Sunčevog sustava.

Sitchin govori da postoji nevidljivi planet čija ga elipsasta putanja dovodi u Sunčevu blizinu tek svakih 3600 godina, te da su božanstva koja se spominju u mitovima upravo s tog dalekog planeta. Još važniji dio odnosio se na postanak samog planeta Zemlje koja uopće nije 116

Možeš me zvati Vedran

postojala kao takva u nastajanju Sunčevog sustava. U danas poznatom asteroidnom pojasu nekada, u pradavna vremena, nalazio se vodeni planet Tiamat, veliki planet koji je dominirao po dolasku skrivenog planeta Nibirua, ali dogodilo se da je orbita planeta Nibiru prolazila upravo tamo gdje se nalazio Tiamat. Došlo je do sudara tih dvaju divova, a jedan od Nibiruovih satelita zabio se u Tiamat. Nakon drugog prolaska jedan dio Tiamata završio je kao asteroidni pojas, dok se drugi dio otkotrljao svemirom i napokon zaustavio između Venere i Marsa koji su dotad bili puno bliže jedan drugome. Od te polovice Tiamata nastala je Zemlja, a ono što Zecharia Sitchin nije rekao bila je moja pretpostavka da su prije nastanka Zemlje, zbog svog položaja u odnosu na Sunce, upravo Venera i Mars bili idealni za nastajanje života.

Međutim, kada se Zemlja uvukla između njih odabravši svoju novu orbitu, vjerojatno je da je Veneru gurnula bliže Suncu, a Mars odbacila u dubinu svemira i tako osvojila idealnu poziciju za nastanak života.

Knjiga me osvojila, pročitala sam je barem tri puta, razmišljala sam kako bi mogao izgledati planet bogova i koliko je sada udaljen od nas. Dok su Dänikena ismijavali zbog njegovih tvrdnji o bogovima izvanzemaljcima, samo zato jer je bio laik u svijetu prepametnih znanstvenika, toliko su više pažnje usmjerili na Sitchina i njegovu teoriju. Naime, osim šta je bio uvaženi znanstvenik, nitko nije nalazio protuargumente na prijevode sumerskih glinenih pločica pa je, iako u tajnosti, počela velika potraga za skrivenim planetom Nibiru.

Još ga nisu pronašli, za njim se i dalje traga.

117

Đurđa Mihić-Čivić

MOŽEŠ ME ZVATI VEDRAN

Nije prošlo ni tjedan dana, a sin pakla opet je dolutao u noći i moj se strah okomio na njega.

Zurila sam u tamu ne bih li što vidjela, ali ništa nisam mogla uočiti.

Samo se hladnoća širila sobom. Prestala sam moliti i glasno postavila pitanje: „Tko si ti?“ „Možeš me zvati Vedran“, začula sam ugodan muški glas. „Što, kao vedar dan?“ upitala sam ironično, a on je to potvrdio.

Otišao je, a s njim je nestao i strah kao njegov vjerni pratilac.

Vedran. Nisam znala nikoga tko bi se tako zvao. Ne, nitko se nije zvao Vedran.

Onda mi je sinulo. On nije rekao da se zove Vedran, već da ga mogu zvati Vedran.

U stvari mi uopće nije rekao svoje ime.

Danima sam smišljala kako da umaknem Vedranu, a noću sam strahovala od njegovih dolazaka koji su postali redoviti te sam već unaprijed znala kada bi se trebao pojaviti. Čitala sam Stelu, časopis koji se bavio izvanzemaljskim posjetiteljima, krugovima u žitu, bioenergijom nekog pojedinca, šamanskim proročanstvima. Naletjela sam na članak koji je govorio o Luciferu, značenje njegova imena bilo je „svjetlonoša“.

Kao da mi je netko opalio pljusku. „Svjetlonoša“ ili „vedrina, vedar dan“! Nalazila sam tu sličnosti. Oslobodi me, Gospodine, ta nije valjda da me posjećuje sam Lucifer? Što ako jest tako? Kako da se spasim?

Otišla sam na Trsat pomoliti se Gospi. Zapalila sam veliku svijeću i skrušeno se molila da mi pomogne, vjerovala sam da će mi pomoći.

118

Možeš me zvati Vedran

Tri dana nakon toga, u dva ujutro, Vedran se smjestio u mojoj sobi i ja sam počela moliti Očenaš. „Oče naš, koji jesi na nebesima...“ „Sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje...“ muški je glas nastavio moliti za mnom. O, draga Djevice, njemu Očenaš nimalo ne smeta!

Možda je on i bio sin pakla, ali je i uvažio moju tjeskobu kad sam ga zamolila da stane dalje od mene kako se ne bih ukočila.

Jedne večeri sjedila sam s Ianom gledajući televiziju. Odlučila sam mu se povjeriti. „Baja, netko mi noću dolazi, nekakv duh!“ „Kako to misliš?“ upitao je, on nije vjerovao u duhove, ali je dopustio da mu se povjerim.

Ispričala sam mu svoje noćne doživljaje. Zurio je u mene šuteći, nije mi povjerovao. Ian nije znao što reći pa je promijenio temu i tako izbjegao da mi otvoreno kaže kako misli da govorim o nečem nemogućem.

Sljedeća osoba kojoj sam se povjerila bila je sestra koja je radila za mene, Nataša.

Ona me saslušala i spremno ponudila moguće rješenje da se oslobodim napasti. Rekla mi je neka na komadić papira napišem imena svojih mogućih neprijatelja i nad tim komadićem papira zapalim svijeću. Tako ću otjerati neprijatelje. Nisam znala koga da zapišem jer nikoga nisam smatrala neprijateljem.

Svejedno, napisala sam imena ljudi za koje sam smatrala da bi mogli osjećati zavist prema meni i tako mi i nesvjesno nauditi. Zapalila sam svijeću i čekala da vidim što će se dogoditi.

Bilo je glupo što sam se dala na to nagovoriti, ali opet, morala sam naći nekakav izlaz iz nemoguće situacije.

Ian je već duboko spavao kad je svijeća izgorjela, na kraju se zapalio i papirić, a onda se odjednom stvorila buktinja visoka gotovo pola metra.

Pomislila sam da će mi buknuti stol, u panici sam zgrabila tanjurić na 119

Đurđa Mihić-Čivić

kojem se vatra rasplamsala i brzo ga spustila na stolicu dok iz kuhinje donesem vodu, no plamen je zapalio stolicu. Posred stolice bila je velika okrugla rupa, a teta se sutra vraćala iz Slavonije. Ubit će me.

Ujutro je Ian sjeo baš na tu stolicu. Morala sam mu objasniti što sam napravila, ali više nije bilo vremena za analizu događaja jer je hitno trebalo nešto napraviti kako teta ne bi saznala i vidjela taj užas. Imali smo prekrivač od istog materijala, Ian je počeo krojiti presvlaku za stolicu, a ja sam odjurila u grad tražiti željezariju koja ima nitne kao na stolici.

Sam Bog je htio da pronađem te nitne i Baja se uhvatio posla pa je za koji sat vremena iznjedrio stolicu poput ostalih, tako što je rupu napunio komadom spužve i nategnuo već skrojeni prekrivač te ga učvrstio nitnama.

Sve je ispalo savršeno, samo smo još morali sakriti prekrivač kako teti ne bi palo na pamet da ga prostre po trosjedu jer mu je sada nedostajao komad tkanine. Bilo je samo važno da teta ne primijeti štetu.

Teta se vratila i u kući je odjednom bilo živo, ali mog noćnog posjetitelja nije nimalo smetao tetin povratak. I dalje je dolazio, uvijek iznova pustošeći moje misli i šireći strah.

Kako nisam imala nikakvu novu knjigu koju bih čitala, po tko zna koji put sam se hvatala Biblije i počinjala ispočetka, ljutila se na nedorečene tekstove i silno se nadala da će jednom netko potvrditi istinitost priča iz Starog zavjeta.

Prošla je godina dana otkad me Vedran prvi put posjetio, a ja nisam znala ništa više o njemu, osim da ga mogu zvati Vedran. Što je htio od mene?

To je pitanje uvijek bilo prisutno pa ipak ga nisam nikada izgovorila, nego sam čekala da mi to on sam kaže.

Zima je ustuknula pred raspupalim bijelim laticama na drveću.

Proljeće je progutalo mračne zimske dane, a ako bi pala kiša, čim bi se 120

Možeš me zvati Vedran

pojavile prve zrake sunca, zablistale bi krošnje pa se činilo da se svaki listak ogleda u susjednom ne bi li provjerio svoju ljepotu.

Dok smo obilazile groblje, teta i ja smo punim plućima udisale miris što se širio od grmova koji su dijelili grobne parcele.

Obišle smo grobove strica i dide uje i u tišini napustile vječna prebivališta naših dragih.

Duhovi bi trebali obitavati ovdje, a ne u mojoj sobi, pomislila sam ulazeći u automobil.

Proljeće nam je dalo neku novu snagu i polet pa se tako i želja za ljubavlju progurala naprijed ostavljajući za sobom zimsku usnulost.

Lijepi mladi Igor pisao mi je nježne poruke. Sada je radio na ribarskom brodu pa ga po nekoliko dana ne bi bilo, ali mi je zato svake večeri napisao nekoliko lijepih poruka za laku noć.

Kad sam ga ugledala u Škorpionu, nasmiješili smo se jedno drugom.

Iako je svatko bio u svom društvu, neprestano smo izmjenjivali poglede.

Gledao me kao zaljubljeni dječak. Za sada je sve ostajalo na tome i porukama koje su redovito stizale, a ja sam mu odgovarala prijateljski jer je moje srce pripadalo samo Emiliju.

Ian je već odavno bio s Kristinom tako da je sada i ona postala dio ekipe. Baki je opet pozlilo pa sam tetu odvezla u Slavoniju. Jedva je izašla iz auta, noga ju je boljela već neko vrijeme, ali se bojala ići specijalistu „da joj ne bi odrezali nogu“. Uzalud sam je nagovarala da idemo liječniku, no ona bi odmah počela nabrajati kome su sve odrezali nogu pa je radije trpjela bolove.

Baku smo zatekli kako bespomoćno leži na divanu. Kad smo ušle, nekako se pridigla da nas zagrli. Baka je danima ležala pa je kuća bila prljava i zapuštena, a ja sam se bacila čišćenje.

Petak je polako prolazio, spremila sam se da odem mami jer kod bake nije bilo mjesta za spavanje.

Od Rijeke do bake vozila sam bez stajanja, kod bake sam se dobro naradila i sad me umor tjerao da krenem mami i dobro se odmorim.

121

Đurđa Mihić-Čivić

Stigla sam na most preko Biđa i zaustavila se, izašla sam iz auta da u tišini ispratim zalazak Sunca. Iza mene tajanstvena se šuma spremala na počinak, a ispod mene u zelenoj su vodi plivale ribice. Pogledom sam pomilovala žalosne vrbe koje su se ogledale u mirnoj vodi Biđa, a onda sam se zaustavila na velikoj narančastoj kugli koja je dostojanstveno uranjala u vodu i grmlje. Nigdje nije bilo takva zalaska Sunca.

Kada sam se parkirala ispred kuće, mama je istrčala grleći me i ljubeći pa smo tako zagrljene ušle u kuću. Nisam se usudila napisati poruku Emiliju jer sam znala da će me nagovarati da se nađemo, a onda bih morala ražalostiti mamu, što nisam željela. Bolje da se vidimo sutra, pomislila sam i posvetila se mami.

Zaspale smo kasno, stoga me mama pustila da spavam do podneva.

Na mobitelu sam zatekla pet Emilijevih poruka. Htio je da se odmah nađemo. Upravo sam čitala zadnju poruku kad mi je mobitel zazvonio u ruci. Bio je Emilio.

Više od svega htjela sam ga vidjeti, ali dan mi je već bio isplaniran, a nisam smjela dopustiti da me mama ili netko drugi vidi s njim, kako mu ne bih uništila brak. Predložio je da ode sa mnom u kupovinu u Đakovo. Pristala sam. Čekao me u Đakovu ispred marketa, naslonjen na auto, pogleda prikovanog uz cestu. Parkirala sam pred samim ulazom i krenula prema njemu, u dva skoka me zgrabio i podigao, poljubio u vrat pa me spustio i dotaknuo mi usne. Ljuljao me u naručju, bila sam mala curica zaštićena njegovim širokim ramenima, bila sam žena koja je tražila poljupce pa opet samo curica koja se htjela držati za ruke.

Ušli smo u market kao par koji kupuje za svoju obitelj. Mili je, ruku punih vrećica, provjeravao što još nedostaje i vraćao se s novim vrećicama. Izašli smo držeći se za ruke i na brzinu pobacali namirnice u auto. Još nisam ni zatvorila prtljažnik, a njegove su se ruke omotale oko mene. Ljudi su ulazili na parking, drugi su odlazili, a mi smo bili spojeni kao blizanci. Morala sam krenuti, ali on je stalno odgađao moj polazak privlačeći me k sebi sve dok se nisam istrgnula i oteturala u auto.

122

Možeš me zvati Vedran

Baka i teta nisu znale da ću doći ruku punih potrepština tako da su se uzmuvale gurajući meso i povrće u zamrzivač, voće na stol, a sredstva za čišćenje u jedan kuhinjski ormarić. Donijela sam keksa i čokolade, banana i gumenih bombona koje je baka najviše voljela. Ostala sam s njima do kasno popodne. Poslije kave došao je trenutak za novi zagrljaj i rastanak.

Prošla sam livadu, šumu i most, a da se nisam osvrnula za sobom, ali kad sam stigla do našeg sela, parkirala sam auto ispred groblja i otišla tati izmoliti Očenaš.

Gledala sam kameni križ, a u mislima sam pratila tatine stope svojim sitnim dječjim koracima. Vodio nas je preko livada, poljskim putem izrovanim od teških traktora, kraj Đukina stana pa preko mosta kroz pitomu, tajanstvenu šumu punu sočnih gljiva i preko livade do bakine kuće. Pomilovala sam zemlju na njegovu grobu i otišla do mame. Rekla sam joj da da idem do ujaka, a njezina ljubomora skoro nas je posvađala kao i svaki put. Bolje šuti, rekla sam samoj sebi i ne obazirući se na njezine ispade, otišla na drugi kraj sela ujaku i ujni.

Pijuckali smo i slušali Gustafe, a moj je mobitel stalno primao poruke na koje nisam mogla odgovoriti.

Oko jedanaest navečer oprostila sam se od ujaka i ujne, sjela u auto i dovezla se do jednog dućana. Poslala sam Emiliju poruku da ga čekam.

Ubrzo se dovezao, prešla sam u njegov automobil pa smo se odvezli do livade pored Biđa. Ostavili smo automobil na puteljku i spustili se kraj žalosnih vrba skoro do vode. Sve je mirisalo na ljubav, žalosna vrba poput ribarske mreže ulovila je naša spojena tjela i svaki naš uzdah ponavljala kao nimfa Eho za svojim Narcisom.

Emilio je izvadio deku i njome prekrio travu. Povukao me na ležaj, negdje je kriknula sova, Biđ je odnosio naše uzdahe dalje nizvodno, predali smo se jedno drugom nevino i iskreno, opet je bilo kao prvi put, opet sam imala šesnaest godina. Mjesec je srebrom okitio cijelu dolinu, svaki grm, svako drvo, svaku travku, svaki val i blijeda tijela dvoje ljubavnika.

123

Đurđa Mihić-Čivić

Nakon borbe i predaje, davanja i primanja, ležali smo pokriveni samo svojom kožom dodirujući se lagano poput leptira, jedno smo se drugom zakleli na vječnost. Vodili smo ljubav, a ljubav je vodila nas.

Zora nas je razdvojila, posljednjim poljupcem obećala sam mu da ću se vratiti, a do tada ću u svakom šuštanju trave i drveća ponavljati njegovo ime. Odvezla sam se kući, mami sam rekla da sam išla pecati, ionako joj nikada ne bih mogla reći s kime provodim noći kad god dođem u Slavoniju. Polako sam se pakirala i stvari odnosila u auto.

Emilio je poslao poruku da će me čekati na kraju sela da se pozdravimo, a ja sam ga molila neka me pusti da odem ne pozdravivši se, jer sam se plašila da neću ni otići ako ga opet budem vidjela.

Poljubila sam Matea i zagrlila mamu koja je plakala i govorila kroz suze da se pazim po putu i da joj se odmah javim čim stignem.

Fabia je za sobom ostavila i zadnje kuće, a zelena ravnica gledala je kako je napuštam.

Pored onog poljskog puta u kukuruze bio je parkiran crni automobil na koji je bio naslonjen Adonis. Zaustavila sam se i izašla.

Emilio me zagrlio, a onda se lagano odmaknuo zagledavši mi se u oči. Poljubio me i opet privukao sebi na grudi ne puštajući me da odem. Nikad me neće pustiti, nije imao snage za to, pa sam ga nježno odgurnula, poljubila u obraz, ušla u auto i krenula.

Svakim kilometrom bila sam sve dalje od onih koje sam voljela, od tete, bake i mame, od tatina groba, bila sam dalje od šume, mosta i žalosnih vrba, dalje od Emilija, bila sam sve bliže svojoj samoći.

Parkirala sam se pred našom zgradom. Svima sam javila da sam sretno stigla, jedino nisam imala hrabrosti nazvati Emilija. Nazvao je kad sam se raspakirala, rekao je da stoji na mostu i gleda Biđ, uopće nije išao doma.

Otišla sam na spavanje. Potisnula sam misli o Slavoniji i prepustila se dosadnoj svakodnevici.

124

Možeš me zvati Vedran

ISTJERIVANJE VRAGA

Ian je bio negdje vani, ja sam gledala televiziju kada su najavili nevjerojatnu snimku egzorcizma. Radilo se o mladom muškarcu čiji su roditelji dopustili reporterima s televizije da snime cjeli ritual istjerivanja vraga što ga je vodio svećenik obučen za svetu molitvu koja je trebala istjerati zlo iz tijela nesretnog mladića.

Mladić je bio u kolicima zavezanih ruku i nogu, smireno je sjedio kada je svećenik počeo molitvu, no kada ga je poškropio svetom vodom, mladić se naglo počeo izvijati, a kako je molitva napredovala, tako se mladić mijenjao, počeo je psovati, izvijati se iz kolica, trgati, grčiti, tresti, izobličenog zapjenjenog lica poput bijesnog psa pljuvao je prema svećeniku i proklinjao nekim stravičnim glasom.

Dvojica snažnih muškaraca koji su stajali pored njega, zgrabili su ga, jedva su ga mogli zadržati u kolicima, izgledalo je da će ih zloduh savladati, ali je svećenik, ne obraćajući pažnju na uvrede, psovke, pljuvanje, sve gadosti i prostote kojima ga je mladić obasipao, nastavljao moliti kao da se ništa ne događa.

Mladić se koprcao, sav zapjenjen urlao je kad god bi ga svećenik poškropio svetom vodom, glas zloduha bio je izobličen, kreveljenje uz psovke se nastavljalo. Svećenik je molio tjerajući nečastivog da napusti tijelo mladića, koje se još uvijek izvijalo i trzalo dok su psovke pljuštale po svećeniku.

Sve skupa je trajalo oko pola sata, a odjednom se mladić umirio, glava mu je klonula.

Svećenik ga je s križem u ruci prekrižio i mladić se probudio kao da je bio samo usnuo. „Mama, zašto sam vezan?“ upitao je normalnim, ugodnim glasom, a otac i majka su ga odvezali ne govoreći mu što se dogodilo. Bio je to kraj 125

Đurđa Mihić-Čivić

reportaže, novinari su zahvalili roditeljima koji su im dali mogućnost da snime nešto tako zastrašujuće.

Emisija je završila, a ja sam pomislila kako je cijela Hrvatska mogla gledati taj strahoviti ritual i na kraju nisam bila sigurna je li uopće bilo pametno što sam odgledala tu zastrašujuću seansu.

Sada mi je bilo jasno da zli duhovi postoje, da su u stanju useliti se u nečije tjelo i doslovno mu ukrasti i tijelo i dušu.

Moj strah još uvijek nije imao opravdani razlog jer niti jedan Vedranov dolazak nije bio neprijateljski, pa sam čak pomislila da bi mogao biti i moj anđeo čuvar, no to je bila pretpostavka koju sam priželjkivala. Onaj ledeni užas koji je pratio svaki njegov dolazak nikako nije govorio da bi se moglo raditi o anđelu čuvaru niti o mom pokojnom stricu koji me sigurno ne bi plašio, pa je Vedran zasad ostao samo ukleta duša koja je imala sa mnom nekakav nerašćišćen dug.

Zbog ranijeg prizivanja duhova i Vedranova posjeta mislila sam da znam nešto o duhovima i demonima, a u stvari nisam znala ništa.

Jedino je osjećaj da me Vedran ničime nije povrijedio ulijevao nekakvu nadu da će sve biti dobro i da ću, prije ili kasnije, dobiti odgovor.

On nije bio zloduh, već neka vrsta prijatelja koji je pokušavao pronaći način da mi se približi, a da pritom ne poremeti moje duhovno zdravlje.

Ianu sam opet spomenula svoje noćne susrete. Dodala sam da nisam sigurna što se događa te da bih možda trebala potražiti savjet psihijatra, jer je moguće da sa mnom ipak nešto nije u redu. On mi je dao do znanja da upravo to misli i da bi za mene posjet psihijatru bio jedino rješenje.

Tu noć čula sam Vedranov dolazak, ali odmah je zatim i nestao pa sam nastavila spavati.

Već sam pila kavu kad je u sobu dojurio Ian i s vrata rekao: „Onaj tvoj boguš je fulao sobu i došao k meni!“ „Kako misliš fulao sobu? Pa dolazi mi već više od godinu dana“, rekla sam Baji ne vjerujući da bi Vedran došao k njemu. „Je, došao je, skinuo mi je majicu i još ju je složio na krevet!“ inzistirao 126

Možeš me zvati Vedran

je Ian. Ono što nikada dotad nisam primijetila na njemu bio je strah, ali i prešutno priznanje da mi napokon vjeruje. „Znam što je bilo“, odmah sam shvatila i objasnila Ianu kako je najvjerojatnije došao k njemu da mu da do znanja kako je posjet psihijatru nepotreban i da mu dokaže kako nisam umislila njegovo postojanje. Ian je kimnuo glavom i rekao da se samo nada kako njemu neće više dolaziti. Znala sam da neće.

Bila sam uvjerena kako je Vedran meni dolazio s razlogom. Dok to ne ispuni, dolazit će i dalje, ali o čemu se radilo, nisam imala pojma jer unatoč redovitim posjetima nismo razgovarali.

Kupila sam knjigu Roberta Bouvala Pojas Oriona. Oduševljeno sam čitala o poretku piramida u Gizi koji se podudarao s položajem zvijezda u Orionovu pojasu. Pisao je o precesiji i gotovo nevjerojatnoj teoriji da su piramide bile samo grobnice i ništa više. Iako su izgrađene prije četiri i pol tisuće godina, prikazivale su nebo nad Egiptom od prije jedanaest tisuća godina pa su neki smatrali da je to bio podsjetnik iz davnine na doba velikog potopa.

Mnogi su pisci pretpostavljali kako se veliki potop dogodio prije otprilike jedanaest tisuća godina. Smatrali su kako se radilo o globalnoj katastrofi koja je snašla čitavu Zemlju. Nitko nije pomislio da je veliki potop bio možda samo lokalna katastrofa koja je obuhvatila Malu Aziju, dio Europe i Egipta. Za ljude koji su tamo živjeli bio je to veliki potop za koji su mislili da je pogodio cijeli ljudski rod, ali lako je moguće da Aboridžini u srcu Australije nisu nikada doživjeli taj vodeni Armagedon. Možda tadašnji ljudi nisu ni znali koliko ima kontinenata i da još negdje, osim u njihovoj okolici, postoje drugi ljudi sa svojim civilizacijama.

Znanstvenici su mudro ostavili laicima i piscima da pišu koliko ih je volja o bogovima, civilizacijama, mudrim ljudima koji su živjeli prije više od pet tisuća godina i izgradili čuda kao što su piramide u Gizi, crteži u dolini Nasce ili isklesane glave bijelih ljudi na Uskršnjem otoku.

Laici i inteligentni umovi trudili su doznati što više o tim pradavnim vremenima i ljudima koje su vodili bogovi.

127

Đurđa Mihić-Čivić

Gdje su nestali bogovi i njihovi anđeli? A pogotovo je zanimljivo tko su bili pali anđeli koji su, navodno, bili kažnjeni zbog spajanja s ljudima, te su im sudbine zauvijek bile živjeti u tami uz ljude, ali bez dozvole da se miješaju u ljudske živote.

Izgleda da je posljednji bog koji je boravio na Zemlji bio Jahve. Kad je i on otišao, nakon što je stvorio „izabrani narod“, tek se kasnije pojavljuje Isus koji sam kaže i da je sin čovječji i sin Božji.

Kako god bilo, bogovi su nekamo otišli, ostavljajući ljudima da sami brinu za svoj razvoj i rast. Naučili su ljude zapovijedima kojih se trebaju pridržavati, naučili su ih kako da zaoru svoje brazde, što da odjenu, kako da grade i kako da se mole. Ljudi su to usvojili pa iako ima zločinaca koji ne drže do Božjih zapovijedi, ipak se velika većina pridržava najosnovnijih zakona koje su im bogovi ostavili.

Svi smo mi djeca Božja!

Ja vjerujem u Isusa Krista i u njegovo uskrsnuće, ali isto tako vjerujem i u staroegipatske zapise koji također spominju uskrsnuće boga Ozirisa, koji je, baš kao i Isus, nakon uskrsnuća boravio još malo na Zemlji, a onda otišao negdje daleko u svemir gdje je postao bog mrtvih.

Ako su bogovi, kako kaže Zecharia Sitchin, na dvanaestom planetu, gdje su pali anđeli, među kojima su Lucifer, Azalel, Belzebub i drugi? Čak i u Starom zavjetu, u knjizi o Tobitu, spominje se kako je jedan anđeo proveo egzorcizam, a Biblija napominje kako je anđeo molio cijelu noć i napokon iz mlade djevojke istjerao demona koji ju je opsjedao, potjeravši ga u pustinju. Nije ga ubio.

Prošlo mi je kroz glavu ono televizijsko istjerivanje vraga i naježila sam se od nelagode. „Svaka noć ima svoju moć“, kaže moja teta, a to što smo noći osvijetlili lampama, ne znači da u tamnim dubinama na nas ne vrebaju svakojake utvare.

U gluho doba noći Vedran se tiho ušuljao, nisam ga vidjela, nego sam osjetila da se nalazi iza mojih leđa, zajedno sa mnom u krevetu.

128

Možeš me zvati Vedran

Prikupila sam snage i okrenula se. Na krevetu do mene mirno je lebdjela koprena, nešto kao dim, samo bez mirisa.

Magličasta kreatura još je neko vrijeme bila uz mene dok sam molila Očenaš, onda je nestala. Sjetila sam se posjeta magličaste koprene na dermatologiji koja je od mene zahtijevala da joj vratim njezin krevet.

Nakon odlaska koprene odahnula sam sam od olakšanja, ali nisam željela razmišljati o posjetu i ubrzo sam zaspala.

Dani su prolazili, sa svakim novim zalaskom Sunca bivala sam starija.

Mladost je odmicala, lice je udomilo prve bore. Ian i Kristina odlučili su svojoj vezi dati dublju dimenziju, odlučili su živjeti zajedno. Ma koliko se njezina mama tome opirala, njih dvoje bili su odlučni u svojim namjerama. Našli su stan i Baja me napustio.

On i Kristina bili su neizmjerno sretni, a ja beskrajno usamljena. Da je barem teta doma, mislila sam želeći da se što prije vrati iz Slavonije.

Razdirala me usamljenost, tišinu nisu prekidali ni telefon ni ljudski glas. Svake večeri odlazila sam spavati s upaljenim svjetlom u hodniku.

Iako sam se već bila navikla na Vedranove posjete, svejedno bi me uvijek preplavio strah pa nisam mogla govoriti kada bi se pojavio.

Ljeto je bilo nesnosno vruće, bilo je teško raditi u takvim uvjetima jer sam nakon svakog pacijenta sjedala u užareni auto.

Arijana, Silvana i ja sjedile smo na prozračnoj terasi Škorpiona.

Dogovarale smo se kamo ćemo sutra na more i na kraju se sve tri složile da idemo na Krk. Cijelo ljeto odlazile smo na kupanje, od Crikvenice, Selca i Krka do Mošćeničke Drage, uživale smo u našem prelijepom moru i suncu. Lijepo smo bile preplanule pa smo, onako oskudno odjevene zbog strašne vrućine, znale u Škorpionu krasti poglede mnogih muškaraca. Igor i ja smo i dalje razmjenjivali poruke i poglede, i to je bilo sve. Pripadala sam Emiliju, a pomisao na Igora bila je samo igra u kojoj ni jedno nije gubilo ništa jer ništa nismo ni imali.

Ljeto je galopiralo, vrućine koje nisu prestajale ni noću, počele su mi 129

Đurđa Mihić-Čivić

oduzimati energiju. Jedva sam čekala jesen da se odmorim od vreline, užurbanosti i ljetnih zabava. Danju sam bila iscrpljena od sunca, a tihe večeri u samoći stana, bez tete i Iana, provodila sam razmišljajući i čitajući. Pročitala sam još jednu knjigu o starim civilizacijama i ulovila samu sebe da se iznova vraćam dijelovima o Egiptu.

Stari Egipat, precesija, velika piramida, legendarni faraoni koji su izgradili monumentalne građevine, prelijepe kraljice, zapisi u Unasovoj piramidi, mumije, Tutankamonova grobnica i prokletstvo koje je pratilo one koji su ušli u nju, od kojih je dvadesetak umrlo od nepoznatog uzroka, sve me to privlačilo i zaokupljalo moje misli. Imala sam dojam kao da sam i sama bila dio tog carstva mudrosti, mitova i ljepote ostavštine.

Egipat me očarao pa sam počela kupovati knjige koje su me sve dublje vezivale s bogovima, faraonima i kraljicama, s tajnom u pijesak zakopanih brodova i velebnih lađa uz veliku piramidu, s obeliscima koji su stremili nebesima, s čarobnim rečenicama Knjige mrtvih.

Još uvijek mi je u glavi bila i knjiga Dvanaesti planet, ali ona i staroegipatska kultura samo su se nadopunjavale, a želja da saznam što više o piramidama opsjedala me kao onog nesretnika zao duh.

Puno se pisaca izjasnilo da ne vjeruju u tvrdnju kako su piramide samo grobovi i ništa više.

Najzanimljivija od svih piramida bila je Keopsova, velika piramida koja je imala kraljičinu komoru, fantastičnu galeriju, kraljevu komoru u kojoj se nalazio i prazni sarkofag za koji se pretpostavljalo da je nekada u njemu bilo sahranjeno tijelo moćnog Keopsa, ali nije bilo ni traga mumiji niti kostima tako da je sve ukazivalo kako je sarkofag oduvijek bio prazan.

Iz kraljeve komore prema van vodila su dva okna za koja se najprije vjerovalo da su napravljena u svrhu ventilacije, no njihov položaj bio je izrazito zanimljiv jer je, poput puščane cijevi, bio okrenut prema zviježđu Oriona, a s druge strane prema zviježđu Zmije.

130

Možeš me zvati Vedran

Znanstvenici su šutjeli, a amateri, matematičari, astronomi, pa čak i arhitekti, pokušavali su dokučiti tajne velike piramide.

Jedna od pretpostavki o tajanstvenim oknima bila je da su služila za odlazak duše u nebo, no meni to nije imalo smisla jer bi u tom slučaju bilo dovoljno jedno okno. Pa nije se duša valjda razdvajala na dva dijela i odlazila u dva smjera?

Kasnije su pronađena i okna u kraljičinoj komori, no ona nisu imala izlaz iz piramide, već su završavala na nekih šezdesetak centimetara od vanjskog dijela piramide, ali je zanimljiv njihov položaj u odnosu na točke u svemiru, na primjer, u smjeru zvijezde Sirius.

Velika piramida bila je matematičko i arhitektonsko čudo za koje se ni dandanas zapravo ne zna kako je nastalo. „Bože moj, kako bih voljela otići u Egipat“, rekla sam naglas u praznoj sobi u kojoj je televizor bio jedini svjedok moje želje.

Kada su noći postale ugodnije, bilo je jasno da se ljeto malo pomalo povlači. Iako je danju i dalje bilo vruće, ipak se barem noću tijelo moglo malo odmoriti.

131

Đurđa Mihić-Čivić

POSUĐENO TIJELO

Svjetlo u hodniku je bilo upaljeno, a Vedran se pojavio u svoje omiljeno vrijeme, oko dva sata poslije ponoći. Nisam molila, ali sam dan prije stavila križ pod jastuk. Rekla sam mu da bih ga voljela vidjeti.

Ne znam kako sam uspjela to prozboriti, ali bizarna koprena čula je moju želju. Nečastivi je i dalje bio samo strah bez lica. Ništa mi nije odgovorio i ubrzo je otišao.

Već sutradan, inače je dolazio jednom ili dvaput tjedno, pojavio se. Preda mnom je kao usred bijela dana stajao muškarac od kojih tridesetak godina.

Gledali smo se šutke. U meni se nešto silno bunilo da povjerujem kako je to zaista on.

Ne samo da mi se nije svidio, nego me i neka čudna slutnja uporno proganjala u vezi s tim likom. Osjetila sam poznati smrad, ali u mom stalnom strahu koji me progonio više od uklete duše, nisam mogla prepoznati taj odurni vonj.

Otišao je i već se sutra ponovo pojavio, ovaj put u drugom tijelu koje mi se činilo još poznatije od prvoga. U tišini moje sobe nepoznati muškarac gledao me ravno u oči, a tama oko njega podsjećala me na mračno groblje s upaljenim svijećama koje su polako dogorijevale poskakujućim plamenom, uz tihu molitvu za pokojnika da što lakše dođe u raj.

Nešto je bilo drukčije u tom novom posjetu, bila sam toga svjesna još dok je bio u sobi, nije bilo smrada od prošle noći, a i tijelo muškarca bilo je ljepše. I dalje sam pokušavala dokučiti što je to što me proganja kao laž koja me trebala izvesti na put vjere.

Još dok je bio u sobi, shvatila sam svoju slutnju da se lažno predstavio.

132

Možeš me zvati Vedran

Oba su ta mlada čovjeka poginula, a Vedran je, izgleda, samo posudio njihove likove kako bih ga mogla vidjeti. „Ne moraš više dolaziti u tijelu, znam da to nisi ti“, rekla sam i on je opet šutke nestao.

Sutradan sam puno razmišljala o Vedranu. Jako me iznenadila spoznaja da mi se na neki način htio pokazati i da je zato došao u tijelima dvojice muškaraca.

Po tko zna koji put pitala sam se zašto dolazi. Iako su njegovi dolasci postali dio mog života, ipak sam i dalje osjećala strah ili, bolje rečeno, nelagodu i odahnula bih kada bi otišao.

Našla sam još jednu knjigu o starom Egiptu i uronila u priču o Setu koji je ubio brata Ozirisa, u onu o Izidinoj upornosti da pronađe tijelo brata Ozirisa i napokon ga oživi. Oziris je uskrsnuo i ubrzo u zviježđu Oriona postao gospodarem umrlih. Uz njega je bio vjerni pas Anubis.

I premda svi tvrde da je Oziris zapravo Orion, ja se s time ne slažem.

Pročitala sam puno zapisa iz Unasove piramide i uvijek kad se govori o Ozirisu, govori se kako je on pratilac Oriona, kako se pojavljuje uz Oriona ili iza Oriona, pa onda nikako ne može biti Orion, ali zato može biti Sirius, jer se sjajna zvijezda Sirius pojavljuje odmah po izlasku Oriona i čini se da je stalni njegov pratilac. Ozirisov sin Horus, koji je došao na zemlju da ubije Seta i osveti oca Ozirisa, prije bi mogao biti Orion nego Oziris.

Zvijezda Sirius sama po sebi je zanimljiva jer osim što je najsvjetlija zvijezda na noćnom nebu, ima i svog malenog suputnika koji bi, po meni, trebao biti Anubis. Ustaljeno je mišljenje kako je Sirius Izidina zvijezda, a mali pratilac trebao bi biti sin Horus.

Mislim da su egiptolozi pogriješili i da je Ozirisova zvijezda Sirius, a Izidina zvijezda bila bi Venera ili hrvatska zvijezda Danica. To su samo moji zaključci koji su se sami nametnuli čitanjem prastarih zapisa.

Vjerujem i da je borba Seta i Ozirisa bila nekakav astronomski događaj koji je trebalo zapamtiti, te je zbog toga priča ostala tako zanimljiva do današnjih dana.

133

Đurđa Mihić-Čivić

Velika piramida kao da krije i tajnu Ozirisa i zagrobnog života jer tu su još dvije piramide istog kompleksa koje zajedno tvore repliku zvijezda Orionova pojasa. Uvjerena sam da su sve tri piramide građene istovremeno po nekom zacrtanom planu koji mi danas još uvijek ne možemo odgonetnuti.

Egipat me sve više privlačio. Iako sam znala da nikada neću imati dovoljno novaca da tamo odem, bila sam zahvalna što živim u vremenu u kojem se slobodno mogu kupovati knjige i gledati televizija koja je ponekad imala sjajne dokumentarce, pa je onima poput mene nudila iskustva drugih ljudi i omogućavala da na malim ekranima gledaju slike koje su oživljavale dane prošlosti.

Silvana se udala i zasnovala obitelj u nadi da će uskoro doći i beba.

Ljubav između Iana i Kiki svakim je danom sve više rasla, nisu se odvajali jedno od drugoga. Sada je već i Kiki znala za moj noćni fenomen pa se trudila prihvatiti moja iskustva bez puno pitanja i s puno razumijevanja. Znala sam da mi nitko ne vjeruje, iako su se trudili da mi to otvoreno ne kažu, jer tako nešto teško može prihvatiti netko tko sam nije to doživio. Što ako je sve to samo plod moje mašte? Možda su u pitanju halucinacije, možda ja uistinu imam duševnih problema za koje bi bilo neophodno liječenje?

Ako je Vedran halucinacija, kako je moguće da sam danju najnormalnija osoba koja ispunjava svoje obveze, druži se s prijateljima, kuha, pere i sprema, živi kao i drugi, a samo ponekad noću ima te vizije? Odlučila sam vjerovati u Vedrana i čekati što će biti dalje. On je odabrao mene, ja ću biti njegovo oruđe kojim će, prije ili kasnije, biti iskopana istina.

Istovremeno sam odlučila da se više neću kompromitirati te da je najbolje da ga više nikome ne spominjem. On će, prije ili kasnije, dobiti ono što je tražio i vjerujem da će tek tada otići.

Jesen je zamijenila ljeto, kiša je isprala vreli zrak i donijela ugodnu svježinu, lišće se pozlatilo gubeći pomalo već ofucano zelenilo. Zalasci 134

Možeš me zvati Vedran

Sunca dolazili su sve ranije pa su večeri mamile umirovljenike na duge šetnje, ljubavnike u skrovite šumarke, a mene su sjećale na Emilija.

Stigla je i teta, oduševljeno sam je zagrlila i poljubila, na što je ona ustuknula rekavši po ne znam koji put da se ne voli ljubiti. Pomislila sam kako je ona u stvari nesretna žena, jer ne samo da nije znala pokazati ljubav, nego je nije znala ni primiti. Bez obzira što je cijeli život bila uz strica, nikada ga nije istinski voljela, tako da nikada nije ni upoznala ljubav. Bilo bi previše od nje tražiti da je sada, na zalasku svog života, počne pokazivati.

Kako je starila, sve je više pričala o svojoj mladosti i uvijek mi iznova povjeravala kako je duboko voljela jednog momka čija obitelj nije htjela ni čuti za nju jer je bila siromašna, za razliku od njega. Udala se za strica iz inata i zato što je imao bicikl, a u to vrijeme imati bicikl bilo je kao da danas imate najnoviji model mercedesa. No, ja sam znala da se udala isključivo zato da preboli svoju veliku ljubav jer se njezin voljeni oženio drugom djevojkom, a ponos joj nije mogao dopustiti da je bilo tko žali, a posebno ne seoske babe koje su jedva čekale da nekoga mogu ogovarati. Premda je plakala na stričevu grobu, u srcu je ostala vjerna svojoj prvoj ljubavi. Iako ih je život razdvojio, sada, pod stare dane, mislila je na njega i vjerojatno joj se srce stisnulo kad je doznala da je umro.

Sjećam se kako je bila zla prema meni kada sam došla, bila sam svjesna da sam je mrzila jednakom snagom kojom je danas volim. Iako znam da i ona mene voli, kao da ju je bilo strah priznati i pokazati tu ljubav, no sve joj se češće potkradalo da me nazove svojom kćeri.

Znala sam da od nje nikada neću dobiti nježan zagrljaj, ali isto tako sam znala da me voli dovoljno da bi za mene ubila.

Ponašala sam se isto kao ona jer ni ja, zbog nepoznavanja ljubavi, nisam znala pokazati osjećaje, pa su samo oni koji su me uistinu poznavali znali da ih volim. Bilo mi je žao što nisam u stanju otvoreno pokazati ljubav koju sam, bez ikakva razloga, čuvala duboko u sebi.

135

Đurđa Mihić-Čivić

Možda je i u meni tinjao onaj isti strah kao kod tete da ću patiti pokažem li što zapravo osjećam.

S tetinim dolaskom prestala sam ostavljati svjetlo u hodniku. Opet sam se borila sa strahom pri svakom Vedranovom dolasku. Iako sam se nekako zbližila s njim, on je i dalje za mene bio biće iz sfere hladnog, dalekog svijeta, svijeta bez tijela i svjetla.

Jedne večeri započela sam s tetom razgovor o duhovima. Iznenadila me kad je počela pričati o jednom svom iskustvu. Taman se bila udala.

Ona i stric jednu su večer pozvali na kartanje neke svoje prijatelje. Oko ponoći ispratili su goste, ugasili svijeću i otišli na spavanje. Prije nego su zaspali, nešto je snažno počelo udarati u peći.

Stric je ustao misleći da se radi o nekakvom štakoru, dobro je pogledao u peć i kako ničega nije bilo, vratio se na počinak. Snažno lupanje se ponovilo čim su ugasili svijeću. Stric je ponovo ustao, još jednom pregledao peć i opet, ne nalazeći razloga buci, otišao u krevet.

Kad se lupanje u peći nastavilo i treći put, ostavili su upaljen fenjer i napokon zaspali.

Teta je ujutro rekla stricu da izbace peć jer je to sigurno majstorica Štefica pobrkala kuće i došla njima, a ne svojoj kući.

Peć je izbačena i više se nikada nije dogodilo ništa slično. Teta je bila uvjerena da je duh majstorice Štefice lupao u peći pa joj i nije bilo tako nevjerojatno da meni dolazi nekakav duh. Obje smo se složile da to sigurno nije bio stric.

Ponedjeljak i utorak, četvrtak i petak, dani su bježali i već se bližio Božić. Na Badnjak smo cijeli dan čistile kuću i navečer smo kitile bor.

Došli su Baja i Kiki, bio je to pravi ugođaj za dolazak Božića. Svi smo bili veseli, slušali smo božićne pjesme, pričali šale, a u kuhinji se peklo prase s krumpirima.

U ponoć smo se izljubili i gladno navalili na prasetinu. Kada su Ian i Kiki otišli, teta je, silno umorna, ostavila mene da pospremim dok je ona otišla na spavanje. Cijeli je dan radila tako da sam se čudila da je i toliko izdržala.

136

Možeš me zvati Vedran

Završila sam spremanje i otišla spavati, a nešto mi je govorilo da me Vedran tu noć neće posjetiti. Ujutro sam spavala malo duže, a kad sam ustala, teta je već skuhala kavu.

Popile smo kavu, cijeli smo dan nešto jele, gledale televiziju i javljale se na telefon čestitarima. Tjedan je proletio i već smo si čestitali Novu godinu.

Zima je mnogima najtmurnije godišnje doba, osim onima koji su voljeli ići negdje na snijeg. U gradu je ona bila tmurno, ledeno doba s beskrajno dugim noćima. U stvari, zima je zahtijevala samo jedno, toplo se odjenuti, tada je mogla biti jednako ugodna kao i ostala godišnja doba. Istina, česte kiše najviše su pridonosile depresivnom raspoloženju, a ako bi slučajno pao snijeg, iako bi izazvao pravi metež među vozačima, on bi svojim bijelim laticama razveselio sve, od djece do staraca.

Posebno veseli bili su upravo dani oko Božića i Nove godine, kada bismo se sjetili jedni drugih, razmjenjivali darove i radovali se svjetlucanju lampica kojima je cijeli grad bio ukrašen.

Taman kad smo se odmorili od pretjeranog trpanja hranom za vrijeme blagdana i vratili se ustaljenom radnom ritmu, zima nam je nudila nove radosti, maškare!

Kada smo bile nešto mlađe, Arijana, Silvana i ja odlazile smo u Kraljevicu gdje bismo plesale potresuljku sve do zore. Sada smo bile samo promatrači šarenog ludila koje je haralo gradom sve do dana kada bi velikom povorkom, redutom, maškarane grupe prošle središtem grada tjerajući zimu i prizivajući proljeće.

Teta je heklala i dočekivala me kuhanim ručkom svaki dan, a poslije posla i nisam imala bogzna što raditi te sam se hvatala knjige: Biblije, enciklopedije, grčke mitologije i Stele.

Nakon Dvanaestog planeta mislila sam da mi niti jedna knjiga neće biti toliko važna, ali sada sam tražila sve više informacija o Egiptu, pa bih se potpuno zanijela dok sam čitala ozbiljne retke o faraonima, prelijepim 137

Đurđa Mihić-Čivić

kraljicama, uzbudljivim spomenicima i napuštenim gradovima čiji su se duhovi još nazirali u reljefima te uvijek neponovljivo čarobnim piramidama. Vedrana nije bilo već tri tjedna i prvi put otkad je počeo dolaziti, pomislila sam da se više neće pojavljivati. Bilo je ugodno noću ići spavati bez straha, a opet, u najskrovitijem kutku moga uma, bilo mi je žao što me napustio. Prošao je još jedan tjedan i nije ga bilo, a onda kad sam se već sasvim opustila, stigao je, no drukčije nego do tada.

138

Možeš me zvati Vedran

CRNI PAS

Stajao je na krevetu režeći dok mu je iz ralja curila slina, a mrkli mrak u sobi oduzimao mi je dah. Razjareni crni pas otvorio je tajni prolaz do Hadova mračnog carstva. Režao je ne mičući se. U meni se probudio bijes koji je otjerao strah pa sam, gledajući životinji u oči, prosiktala kroz zube: „Dosta, prestani, znam da si to ti!“ Pas se smirio i prestao režati, ali je i dalje stajao na krevetu promatrajući me gotovo ljudskim očima. Njegova crna dlaka sjajila je poput najljepšeg nerca. Zatim je nestao. Ukleta tama moje sobe digla me na noge.

Kad me već probudio, otišla sam u kupaonicu. I kako mi se više nije spavalo, produžila sam u dnevni boravak zapaliti cigaretu. Razjareni pas nije mi izlazio iz glave. Pitala sam se zašto me htio prestrašiti kada je znao da ću ga prepoznati. Po prvi put sam pomislila da je to njegovo pravo obličje. Tijelo crnog psa bilo je Vedranova slika. Nije mi se spavalo, ali da ne probudim tetu, vratila sam se u krevet.

Ujutro me probudio miris kave, teta mi nije dala da razmišljam o crnom psu jer mi je imala nešto za reći, ona je uvijek imala što za reći.

Popile smo kavu, a ja sam se odvezla na posao.

Misterij crnog psa morao je pričekati jer su mi pacijenti bili dovoljno zahtjevni primoravajući me da mislim samo o njima.

Topli kuhani ručak sve češće me ravno s posla vodio kući gdje je teta marljivo tapkala po kuhinji. Njezin je trud bio usmjeren mojim željama kojima se trudila ugoditi. Nikad se nije žalila kako to radi samo za mene.

Popodne smo zajedno pile kavu, a kad bi se ona uhvatila heklanja, moja je misija druženja završavala pa bih prešutno dobivala dopuštenje da se posvetim ispisanim stranicama nečijih misli zabilježenih upravo za radoznale kao što sam bila ja.

139

Đurđa Mihić-Čivić

Čekala sam Vedrana, nezemaljski strah ustuknuo je pred radoznalošću.

U svoje omiljeno doba u sobi se ukazao crni pas čije su pametne oči gledale ravno u mene, ja sam rukom tražila križ ispod jastuka, a kad sam ga dohvatila, shvatila sam da mi nije ni od kakve pomoći. Strah me opet paralizirao. Mudre crne oči još su me neko vrijeme promatrale iz sjajne crne dlake koja je prekrivala skladne mišiće, a onda je jednostavno iščeznuo.

Vedran je pas, nije ni stric ni dida ujo, ni bilo koji duh ljudi koji su napustili ovaj svijet, a koje sam poznavala, već jednostavno crni pas, životinja. Suludo! Bila sam razočarana i pomalo ogorčena jer sam sve vrijeme očekivala da će se pokazati kako se radi o anđelu ili barem nekom dobrom duhu koji me čuva. Iako je pas čovjeku najodaniji prijatelj, mene je ipak zasmetalo što je moj Vedran bio obična životinja.

Ali, s druge strane, bolje i pseto nego Lucifer!

Svoje otkriće nikome nisam mogla povjeriti jer je i mene samu zaprepastilo, tako da Vedrana više nikome nisam spominjala.

Tajni demon u psećem obličju ničime nije dao naslutiti razlog svojih dolazaka. Emilio me zvao svakih dva, tri dana, čežnja za njim bila je sve jača. Rijeka koju sam toliko voljela, postala je tamnica u kojoj se znao dnevni raspored: posao, ručak, kava, televizor, spavanje.

Debela crna knjiga, Biblija, opet je zauzela prvo mjesto u mojoj neiscrpnoj znatiželji.

Pročitala sam sve do Salomona te se bez nekog vidljivog razloga vratila čitanju Dvanaestog planeta. Te dvije knjige nadopunjavale su jedna drugu, ja sam ih gutala istim žarom sve više vjerujući i jednoj i drugoj.

Pitanje jesu li Hrvati potomci starih Harita za mene je bilo riješeno.

Jesu. Ako je tako, to bi ujedno značilo da smo bili prvi susjedi ljudima iz Rajskog vrta te Sumeranima. Sumerska riječ za ulicu je kalah, a dalmatinska riječ za ulicu je kala, pa se pitam jesmo li taj naziv usvojili u davnim danima kojima se još samo bave znanstvenici što pokušavaju prevesti sumerski jezik, no mene puno više zaokuplja pradavna priča 140

Možeš me zvati Vedran

o Evi i jabuci koju je zagrizla i ponudila Adamu, zbog čega su oboje istjerani iz Rajskog vrta.

Je li uistinu riječ o jabuci ili Hrvati imaju iznenađujući odgovor o čemu se zapravo radi.

Paradajz, rajčica ili slavonski jabučica, sve su to riječi za istu vrstu povrća, a sad promislimo malo o njima. Paradajz u sebi čuva naziv raja, paradiso, koristi se u mnogim jezicima; nakon toga riječ rajčica u kojoj je doslovno izrečena riječ raj-čica i napokon jabučica u čijem se nazivu krije i riječ jabuka koju je navodno Eva zagrizla.

Zašto jabuka ni na jednom jeziku svijeta nema predznak raja, dok istovremeno hrvatska riječ za paradajz u čak tri inačice progovara o njemu. Nikada neću saznati odgovor na to pitanje, ali će rajčica za mene ostati najvećom tajnom kada su u pitanju Adam i Eva te narod Harita.

Jabuka će zauvijek ostati voće koje je Eva grešno zagrizla, a ja ću se zauvijek pitati je li u pitanju ipak bila rajčica, paradajz, jabučica...

O, Bože moj, što si me stvorio ovako znatiželjnu pa umjesto da razmišljam o modi, seksu, politici, zaradi ili kulinarskim receptima, meni su misli razasute po pustoši Nasce, pijesku koji okružuje piramide, ziguratu koji su ostavili Sumerani, ukletom grobu Tutankamona. Kao da to nije dovoljno, sada još moram razmišljati o paradajzu i pitati se jesu li upravo njega zagrizli Adam i Eva. Morala sam srediti misli u svojoj glavi i posvetiti se sadašnjosti koja me svaki dan primoravala da obilazim pacijente, ručam s tetom te da po tko zna koji put slušam o danima njezinog djetinjstva.

Nisam je htjela povrijediti i zato sam pozorno slušala kao da mi priča prvi put. Bila sam svjesna da je moja teta svakim danom sve starija, iako se činila neuništivom. Znala sam da će doći dan kad ću joj morati reći zbogom, tišina, neka samo ona meni priča, a ja ću je i dalje, pretvorena u uho, slušati. „Bako moja, bakunšćice mila, jesil i ti kad god lijepa mlada bila... jel i tebe tko god zvao dušo moja mila...“ recitirala je teta neku staru 141

Đurđa Mihić-Čivić

pjesmicu dok su moje oči prelazile preko izboranog lica, pogrbljenih leđa i sline koja joj se skupljala u uglovima usta. Draga moja sijeda glava! Gledala sam je i slušala s toliko ljubavi, ali ona nije vidjela moj pogled koji ju je grlio i samo u srcu privio na grudi.

Maškare su trebale otjerati zimu, ali ona nas je još uvijek tjerala u tople kapute koji su se borili sa snažnim udarima vjetra. Bura je donosila vedrinu, ali se ledena hladnoća uvlačila i kroz najmanju rupicu na odjeći, sposobna da nam zacrveni nos, razbaruši kosu i ukoči prste.

Mnogi su voljeli buru, no meni je draže bilo toplo jugo, iako su s njim dolazili kišni oblaci praćeni grmljavinom i munjama.

Uživala sam osluškivati grmljavinu i diviti se snazi nebeskih munja.

Tako sam se osjećala bliže Svevišnjem, uvijek sam pomišljala na gromovnika Zeusa, a gromoglasna tutnjava i svijetleće strijele moćnog Apolona, koje su parale nebo, uvijek su me približavale Stvoritelju.

Dok su se drugi bojali oluje, ja sam uživala gledajući nebeski ples i slušajući božanski smijeh koji bi u konačnici napojio žednu zemlju, napunio rijeke i pročistio dušu.

Teta se beskrajno bojala grmljavine pa bi pila tablete za smirenje i bježala u spavaću sobu kao da će time odagnati tutanj groma ili bljesak munje. Obično bi zbog djelovanja tablete na kraju, uza svu tu nebesku buku, s jastukom preko očiju i zaspala. U međuvremenu bi oluja već protutnjala i otišla tako da je, kada bi se probudila, nalazila opet svoj mir.

Proljeće se poklonilo suncu i na moj rođendan s onim istim društvom pokucalo na naša vrata i donijelo darove, a nakon ručka čekala nas je voćna torta. Bili su tu opet Baja i Kiki, Arijana, Silvana, baka ujna, naša draga Štivićka, teta Marica i čika Đuka, brat mog pokojnog strica i njegova žena, koji su odavno postali i moja obitelj, još onoga dana kada sam usvojena.

Voljeti njih bilo je kao voljeti strica zato što su raširenih ruku prihvatili dijete koje nije bilo njihove krvi, ali koje se s godinama pretvorilo u člana njihove obitelji.

142

Možeš me zvati Vedran

Teta je stalno nutkala goste sokovima, rakijom, višnjevcem i tortom.

Kada su se navečer gosti razišli, pospremila sam dnevni boravak, teta je već spavala, a i ja sam otišla na počinak pitajući se hoće li mi crni pas doći čestitati rođendan. Nije imao poklona za mene pa je dopustio da mi soba ostane tu noć utočištem, a ne da bude tajanstveni dvorac u kojem me vrebaju skrivene napasti.

Sljedeći dan nisam trebala ići na posao pa sam mogla duže spavati.

Tek me miris kave što je dopirao iz kuhinje izmamio iz kreveta. Cijeli dan smo se teta i ja povlačile po stanu ne znajući što bismo sa sobom, tako da nismo ni primijetile da se smračilo. Bilo je još rano, a teta je već otišla na spavanje.

Na televiziji nije bilo ništa zanimljivo i ja sam se izgubila u razmišljanju o planetu bogova, pitajući se postoji li uopće, a ako postoji, kakav je i kakva su bića na njemu. Je li i Isus otišao tamo nakon uskrsnuća? Je li to dom besmrtnih bogova, odlaze li tamo bestjelesne duše, druže li se na tom svetom mjestu sveci i anđeli, jesu li moj tata i stric, dida ujo i zlatni Ami u njegovu rajskom vrtu?

Vedran je, tiho zakucavši, banuo u sobu, ali ne kao crni pas već kao magličasti vihor. Počeo mi je puhati iza leđa uspravivši me u sjedeći položaj, zatim mi je spustio noge i natjerao me da ustanem iz kreveta.

Kad me uspravio, cijelu me omotao i počeo polako dizati, bio me podigao gotovo pola metra od tla noseći me prema prozoru. Lebdjela sam u zraku omotana uraganom koji me dizao s poda i odvlačio kao list nošen snažnim Borejom.

U panici sam razmišljala kako ne mogu proći kroz maleni krovni prozor koji je po sredini imao i šipku za podizanje, ali me vjetar i dalje nosio put dalekog neba koje se vidjelo kroz maleni otvor. Ne, kroz taj uski prozorčić ne mogu proći, ukradeno tijelo se pobunilo, priznala sam samoj sebi da me neopisivo strah.

Istoga trena me pustio, vihor je nestao u nekom dalekom zviježđu.

Majko mila, što je ovo bilo, pomislila sam užasnuta i čvrsto pritisnula križ na grudi. Kamo me to htio odvesti?

143

Đurđa Mihić-Čivić

Zaspala sam s križem u rukama. U nedjelju sam se rano probudila razmišljajući kako Vedran nije tek običan duh, već nešto što se moglo mijenjati, što me posjedovalo, preobrazilo po svojoj kreaciji i tjeralo da razmišljam o njemu, iako sam sve te dane, mjesece i godine uporno izbjegavala o njemu razmišljati. Njegovi su dolasci otvorili bezdan, razorili vjeru i povukli me u svijet mraka.

Više nije imalo nikakvog smisla držati križ pod jastukom jer on Vedranu nije bio nikakva prepreka. Bilo je jasno da se ne radi o kakvom zlotvoru, već o nekome tko mi želi dobro i ponekad čak ispunjava moje želje. U bizarnoj situaciji prošle noći, kada me podigao poput paučine i učinio da lebdim kao bestjelesna duša, razbio je lokote kojima sam bila vezana za zemaljski privid i poklonio mi san krilatih anđela.

Pomisao da je želio ispuniti moju želju, kada sam u svojoj bezgraničnoj potrazi za istinom poželjela ugledati planet bogova i uvjeriti se da su tu, da nas promatraju i vode, da se u nevidljivim kutevima usnulih soba javljaju svojim neimenovanim tijelima, dovela me do situacije u kojoj su dobro i zlo imali svoja imena i svoja poslanstva. Bez obzira na sve, sada mi je bilo dosta i straha i duhova i crnog psa i vlastitih misli.

Donijela sam odluku da odem i odselim se od tete u nadi da ću tako umaknuti i Vedranu, jer koliko god da sam se već bila navikla na njega, u meni se ugnjezdio strah, a da bih vratila život u normalu, morala sam nekako pobjeći od svega, pobjeći od sudbine, od sablasti, od tihog vihora, od mračne mrlje, od crnog mišićavog psa ljudskih očiju.

Trebao mi je običan, jednostavan, možda i monoton život, ali život u kojem ću misliti na svoju budućnost, u kojem je trebalo ostaviti prostor nekom muškarcu koji bi mom životu dao novi smisao.

Emiliju sam pripadala i dušom i tijelom, no on je pripadao ženi pa tek onda meni. Ta me ljubav boljela, razum mi je govorio da trebam naći nekog jednostavnog čovjeka kojega možda i neću voljeti, ali ću barem imati rame da naslonim umornu glavu, ruke da me zagrle za Valentinovo i usne da me poljube za sretnu Novu godinu.

144

Možeš me zvati Vedran

Tada još nisam znala da mi je sudbina odredila život bez muškarca, braka i djece, a ja sam se nadala upravo tome. Kao da nisam dovoljno poznavala sebe i kao da sam se htjela uvjeriti da Emilio nija moja jedina ljubav, ali srce je znalo i na svaki njegov poziv bi zastalo čekajući sljedeći otkucaj.

145

Đurđa Mihić-Čivić

BIJEG

Pronašla sam stan i sa suzama u očima ostavila tetu lažući joj kako imam nekoga i kako bi trebalo da s njim započnem zajednički život.

Da je ne bih ostavila samu, dogovorila sam se s jednom studenticom da doseli k njoj kao podstanar, djevojka je pristala pa je grižnja savjesti što je napuštam bila bar malo umanjena.

Postala sam bjegunac iz vlastite sobe i u novom sam stanu razmještala sitnice koje su trebale u sterilni prostor unijeti malo živosti. Stan je bio jednosoban s prostranim dnevnim boravkom, ugodnom kuhinjom čiji me prozor povezivao s okolnim zgradama i spavaćom sobom iz koje se vidio Krčki most i mali dio plavetnog mora.

Prvih mjesec dana stalno mi je netko bio u gostima. Redali su se Arijana, Silvana, Kiki i Ian, bila je čak i teta, a jedan vikend došli su mi sestra i šogor iz Slovenije. Kuhalo se, pralo posuđe, gledala televizija, a kad bi zazvonila dosada, odlutali bismo u grad.

I Arijana je našla ozbiljnog dečka te započela zajednički život u malom, dražesnom stanu, a ja sam ih redom sve obilazila, no i dalje mi je nedostajao makar i usputni zagrljaj nečijih ruku, koji nije trebao umiriti moje srce već žive, uznemirene grudi.

Pozvala sam u goste Igora, a kako smo oboje bili svjesni da je on tu samo radi prisnosti, nikako se nismo uspijevali opustiti tako da se naše druženje pretvorilo u prepričavanje njegovih ribarskih doživljaja. Kako je noć odmicala, moj se nemir sve više opirao neminovnom. Gledala sam njegovo lijepo lice, sve se više odmičući od njegova tijela.

Zagledavši se u moje zjenice, nagnuo se i nježno me poljubio.

Oslobodila sam se Igorovih ruku i bez riječi ga pogladila po glavi.

Njegove su me oči začuđeno gledale.

146

Možeš me zvati Vedran

Nije otišao, ostao je spavati na kauču u dnevnom boravku, a ja sam za sobom zatvorila vrata spavaće sobe i pogledala sliku na mobitelu.

Emilio, lane moje!

Kupila sam novi televizor na koji mi je Baja spojio kabelsku antenu i tako otkrio Discovery Chanal, National Geographic, Discovery Civilization i još mnoštvo programa od kojih su meni bila najvažnija ova tri. Upijala sam informacije i satima pratila napore istraživača koji su nas uvlačili u kaotični, mistični i jedinstveni svijet zemaljskih čuda.

Prošlo je mjesec dana, a Vedran se nije pojavio. Znači, mojim je odlaskom prestao postojati.

Diskretno sam pokušala doznati što se događa u mojoj sobi od studentice koja je sada tamo živjela, ali ona je rekla da joj je lijepo i da je zadovoljna.

Promjena stana, Vedranov nestanak i popodneva ispunjena fenomenalnim dokumentarcima na Discoveryju sasvim su me ispunjavali, pa sam zanemarila čak i knjige poslagane na polici.

Voljela sam svoj posao, svoj novi stan, dokumentarce, voljela sam obići tetu, voljela sam zasjesti s ekipom u Škorpionu i voljela sam svoj auto, pa kad se sve zbroji, iako nisam imala momka, bila sam sretna i ispunjena.

Nisam mislila na Sumerane, Maje, na Grke, Asirce, Babilonce ni Egipćane, jednostavno sam sve nekamo potisnula i samo bih ponekad bacila pogled na uredno posložene knjige koje su ležale zaboravljene od umornih želja za istinom.

Otprilike mjesec dana nakon mog useljenja u novu okolinu, jedno popodne Baja i Kiki svratili su do mene. I dok sam kuhala kavu, njih se dvoje ugodno zavalilo na kauču. Kava je bila gotova pa sam se pridružila zaljubljenom paru, na televiziji je tekao neki dokumentarac na Discovery Civilizationu, no nas troje dogovarali smo se kamo da odlutamo za vikend. Odjednom se preko čitavog ekrana razvukla bista prelijepe žene, kraljice Nefertiti. Oči su mi se prikovale za ekran 147

Đurđa Mihić-Čivić

dok sam gledala lice predivne bijele kraljice. Naježila sam se i kao da nekome povjeravam tajnu za koju sam se zaklela da je nikada neću otkriti, približila sam se ekranu i u nevjerici prošaptala: “Ovo je biblijska Sara.“ Ponovila sam to još jednom, ali glasnije. Kao da gledam lice koje mi je Biblija ponudila svojim rijetkim opisima Sarine ljepote, bila sam uvjerena da upravo promatram lice prelijepe Abrahamove pastirice.

Baja i Kiki nisu prozborili ni riječ i sami pomalo dotaknuti mojom euforijom.

Egiptolog koji je govorio o Nefertiti nije mi puno pomogao, ali me usmjerio na pravi put kad je spomenuo da je Nefertiti, nakon nekoliko godina života a Akhnatonom, jednostavno nestala.

Vratila se moja želja za spoznajom, ovaj put sam znala da se radi o području u kojem sam se pronalazila. Odlučila sam da ću jednoga dana dokazati da su Nefertiti i biblijska Sara jedna te ista osoba.

Egiptolog je govorio i dalje, ali smo nas troje nastavili sa svojim planovima. Emisija je završila, a mi se još nismo odlučili između posjeta Istri ili Gorskom kotaru. Riješili smo da nećemo unaprijed određivati, nego ćemo u subotu krenuti pa kamo dospijemo. Kada su Ian i Kiki otišli, sjela sam za kompjutor i upisala „Nefertiti“.

Dobila sam toliko rezultata da nisam znala otkuda da počnem.

Srećom, bilo je jako puno stranica na talijanskom jeziku koji sam koliko-toliko znala, pa sam počela čitati, onda sam prešla na stranice ispisane engleskim i počela otkrivati detalje koji su se podudarali s mojom teorijom.

Kasno u noć isključila sam kompjutor i s likom kraljice Nefertiti otišla na spavanje.

Nešto poslije dva sata nešto me probudilo, lupanje srca razbijalo je spokoj usnulih duša, tišina je kucala razapeta između mog srca i tamnih očiju koje su me promatrale. Stajao je pokraj vrata kao isklesan. Nije režao niti se pomaknuo, samo me promatrao. Nisam mogla skrenuti pogled s njegova mišićavog tijela prekrivena sjajnom crnom dlakom.

148

Možeš me zvati Vedran

Cijela je njegova pojava bila pismo koje je trebalo pročitati, ali je nevolja bila u tome što je pismo bilo na nepoznatom jeziku. Vedran me pronašao, a moj je strah odahnuo od olakšanja.

Više nisam željela da nestane, sada sam željela upoznati dušu ispod crne dlake, spoznati mudrost pametnih očiju, preskočiti bezdan straha i oživjeti mrtvo lice prelijepe Nefertiti.

Zadržao se samo par sekundi i nestao. Ustalasana, upalila sam svjetlo u hodniku, baš kao što sam to i prije radila, te opet otišla u krevet.

Pronašao me, sada je bilo jasno da nije bio vezan za naš stan već za mene. Dok sam razmišljala o tome kako me pronašao, sjetila sam se knjige Paola Coelha Hodočasnik. U njoj crni pas prati pisca na njegovu hodočasničkom putu. Zaboravila sam što se na kraju dogodilo crnom psu, ali znam da je tijekom cijeloga puta hodočasnika pratio upravo crni pas.

Sjetila sam se još jednoga psa. Pri arheološkim iskapanjima u Egiptu u blizini Unasove piramide pojavio se divlji pas, šakal, koji inače izbjegava ljude. Malo se vrtio u blizini i izazivački pogledavao u predradnika kao da ga doziva, a onda nestao u podnožju sjevernog zida piramide, kao da ga je ona progutala. Predradnik je odlučio krenuti za nestalom životinjom, pratio ga je do podnožja piramide gdje je, na svoje iznenađenje, ugledao rupu kroz koju se provukao, a kada se našao u velikoj odaji, ostao je osupnut ljepotom koju je ugledao. Za razliku od piramida u Gizi koje nisu imale nikakvih ukrasa iznutra, ali su bile savršenstvo graditeljstva, ova je piramida bila gotovo posve urušena, ali joj je zato unutrašnjost bila cijela oslikana poput nebeskog svoda, bezbroj zvijezda promatralo ga je sa stropa odaje, životinje su plesale uhvaćene u pokretu, svi su zidovi bili ispisani posmrtnim zazivima koji su kralja trebali odvesti ravno u carstvo boga smrti Ozirisa. Za te će se zapise kasnije utvrditi da su najstariji zapisi te vrste u Egiptu. Predradnik je o svom pronalasku obavijestio tadašnjeg kustosa u kairskom muzeju i uskoro su počela detaljna istraživanja hijeroglifa unutar Unasove piramide.

149

Đurđa Mihić-Čivić

Iako do danas ti zapisi nisu sasvim prevedeni, radi se uglavnom o zazivima kojima je svrha bila pomoći kralju da sretno dođe do svog nebeskog odredišta koje se nalazilo u zviježđu Oriona.

Iz nekog razloga bog Oziris bio je moj miljenik u eneadi egipatskih božanstava. Iako je bio bog umrlih, mitovi koji su govorili kako ga je ubio rođeni brat Set, a ponovo oživjela ljubljena žena i sestra Izida, nekako su mi bili bliski, a uskrsnuli Oziris podsjećao me na uskrslog Isusa.

Kada bih barem, umjesto o Ozirisu, mislila o fakturama, momcima, ljubavnim romanima, teti, uskim uličicama kroz koje sam svaki dan morala prolaziti...

Pacijenti su me čekali, no oni ionako nikad nisu imali prigovora, bilo im je samo važno da se pojavim i odradim svoj posao. Kako su bili u svojim kućama, bilo im je svejedno hoću li doći pola sata prije ili poslije.

Nisam mogla ići do Škorpiona jer me doma čekao Discovery Civilization s novim čudima starog Egipta. Raspoloženje mi je malo splasnulo kad sam shvatila da arheolozi iskapaju grob nekog velikana koji je živio prije tri tisuće godina, ali svejedno nisam mogla propustiti ništa što se ticalo Egipta. Sjela sam u kuhinju i, zagledana u krovove preko puta, pomislila sam na tu naglu opsjednutost Egiptom.

Još prije mjesec dana snalazila sam se u svijetu sumerskog boga Enkija, Enlila i Ištar te Sitchinovom Dvanaestom planetu, uvjerena da su njegovi prijevodi sumerskih glinenih pločica bili živi dokaz kako u tami, daleko iza Sunca, prema nama lagano putuje planet bogova koji će svojim dolaskom uništiti zlo ili ga prouzročiti snažnim bujicama koje će pomesti blagorodnu Zemlju. Željela sam da mi ta knjiga dokaže postojanje bogova koji su jednom bili ovdje i koji će opet doći da unesu red u kaos u kojem afrička djeca umiru od gladi dok se neki razbacuju hranom, gdje je osam desetina ljudi na Zemlji živjelo kao roblje koje je, istina, dobivalo plaću, ali dostatnu samo za režije i hranu, možda i pokoju krpicu ukradenu iz 150

Možeš me zvati Vedran

vlastitog minusa, ali to su imali i nesretni robovi: stan, hranu i suknenu halju.

Navečer sam iznova tražila internetske stranice o Nefertiti, bila sam sve više sigurna u svoju teoriju da se radi o zaboravljenoj ljepotici iz biblijskog Starog zavjeta, Sari. Nekoliko dana poslije čitala sam o faraonu Akhnatonu, mužu prelijepe kraljice. Nikako mi nije bilo jasno kako nikome nije palo na pamet da su Nefertiti i Sara jedna te ista osoba.

Obje su došle iz kraljevstva Mitani ili, bolje rečeno, kraljevstva Naharan. Dolaskom kraljice Nefertiti, Akhnaton prelazi na monoteizam, a poznato je da je u to vrijeme samo Abrahamovo pleme vjerovalo u jednoga boga, dok su svi ostali narodi još uvijek bili mnogobošci.

Kraljica Nefertiti je bijele puti, a nakon nekoliko godina provedenih s Akhnatonom jednostavno nestaje, dok Biblija govori kako se Jahve rasrdio na faraona zbog Abrahamove žene Sare te ga kaznio, nakon čega se Sara vraća Abrahamu i oboje odlaze iz Egipta sa silnim bogatstvom.

Jahve je kaznio faraonov dom tako što je ubio kćer Nefertiti i Akhnatona, zatim drugu Akhnatonovu ženu Kiju, samog Akhnatona i na kraju mladog Tutankamona.

Nigdje nema spomena o smrti prelijepe Nefertiti, ona je jednostavno nestala, bolje rečeno, ona je, kao Sara, otišla sa svojim mužem Abrahamom iz Egipta i ponovo postala samo pastirica.

Dobro sam poznavala Bibliju, nakon sati i sati proučavanja života Akhnatona i Nefertiti, imala sam i dokaze da se radi o biblijskoj Sari jer je čak i ime grada koji su osnovali Akhnaton i Nefertiti, Amarna, bilo, ako obrnemo poredak slogova, Naaram, što nije ništa drugo nego Naharam, ime zemlje iz koje dolaze i Nefertiti i Sara.

Bila sam ushićena, zapisivala sam podatke na koje sam nailazila po kojekakvim papirima, bilježnici, omotnicama, ali, sve u svemu, mislim da se ona prvotna slutnja pokazala ispravnom.

Biblijsku Saru otkrila je egipatska Nefertiti!

Sada me čekao puno teži zadatak, pronaći biblijskog Josipa kojeg su 151

Đurđa Mihić-Čivić

tražili mnogobrojni egiptolozi, bibliolozi, laici i svećenici. Nitko nije uspio otkriti gdje bi se u moru zapisanih imena staroegipatske baštine on mogao kriti, niti su imali ideju u kojem bi ga vremenskom razdoblju tražili.

Ja sam u pomoć pozvala logiku; ako krenem od Abrahama i Sare koje sam pronašla, zbrajanjem godina njihovih potomaka mogla sam barem približno utvrditi vrijeme u kojem je trebalo tražiti Josipa.

Zijevanje me natjeralo da ugasim kompjutor i odem na spavanje.

Probudio me crni pas, iako je na hodniku gorjelo svjetlo. Sjela sam na krevet zaboravljajući strah, on je napravio korak prema meni, kip je oživio. Smrzla sam se, sada sam ja bila kip, no ipak sam netremice pratila crnoga glasnika tame. „Što hoćeš od mene?“ uspjela sam nekako protisnuti, a on mi je mirno odgovorio ljudskim glasom: „Traži!“ Kao da je čekao pitanje na koje je želio dati odgovor, prišao mi je bliže spustivši glavu, kao da je želio da ga pomilujem po mekom crnom krznu. Onda je nestao.

Počela sam ubrzano disati, cijelo mi se tijelo trzalo i treslo kao drvce u divljem naletu bure.

Prvi je put došao tako blizu, prvi sam put, uza sav strah, mogla i misliti, sudjelovati u našem susretu, kao da je netom uz mene bio Božji izaslanik.

Nisam stigla upitati ga što trebam tražiti, pomislila sam da je htio da nastavim s potragom za biblijskim patrijarsima, koju sam ionako već započela kada sam se uhvatila potrage za Sarom.

Sada je na redu bio Josip; po mojim proračunima, on se trebao nalaziti u vremenu Ramzesa II. ili Ramzesa Velikog. Odlučila sam sutra početi razmišljati o tome i legla nazad u krevet.

Igor mi je napisao poruku i pitao može li navečer doći do mene na kavu, a meni je bilo jasno da nećemo piti kavu nego pokušati „popravni ispit“. Napisala sam mu neka dođe.

152

Možeš me zvati Vedran

Opet se među nas uvukla nelagoda, kao neka prljava krpa kojom ne možemo obrisati ruke.

Promatrala sam to prelijepo lice za kojim bi čeznula neka lažna čarobnica, neka mazna princeza ili neka obična curica, a ja sam mu željela samo dotaknuti grudi da osjetim zaštitu, a ne strast. Sjeo je uz mene i dok me jednom rukom privlačio, drugom se poigravao pramenom moje kose. Zagrlio me i poljubio. „Ne mogu“, čula sam samu sebe dok sam se pokušala osloboditi zagrljaja. „Ne moramo, dušo, ali volim biti s tobom. Mogu li ostati?“ „Naravno“, olakšanje i opuštenost pomirili su me sa srcem koje je pripadalo samo Emiliju.

Igor me zagrlio i zaspao, ja sam gledala to muževno lice znajući da nikad nećemo biti zajedno. Zaspala sam puna neke čudne tuge, svjesna da će njegove poruke bivati sve rjeđe, dok napokon sasvim ne prestanu.

Igor me naglo probudio, gledala sam ga pospano, zurio je prema vratima napetih mišića kao i kreatura u koju je gledao. Zatresao je glavom užarenih crnih očiju, kao što su bile i oči mračnog Anubisa. „U sobi nam je pas! Vidiš li ga?“ upitao me zaprepaštenim glasom, još uvijek ne vjerujući svojim očima. Pogledala sam prema vratima i vidjela crnog psa koji je u tom trenutku nestao. „Jesi li ga vidjela?“ upitao je Igor tresući me za ramena, a ja sam ga pokušala uvjeriti da je sve samo sanjao jer ja nemam psa. „Bio sam siguran da sam budan i da je u sobu ušao nekakav pas.“ „Sigurno si sanjao, spavaj, dušo, u sobi nema ničega“, lagala sam Igoru kako je sve bio samo san, jer moj je demon trebao ostati moja intima.

Nije mi išlo u glavu da se pojavio dok je u sobi bio još netko.

Ujutro me Igor poljubio i otišao, otišao je zauvijek. Odjednom mi je tako silno nedostajao jer sam znala da jednoga dana nećemo moći biti čak ni prijatelji.

153

Đurđa Mihić-Čivić

Zbogom najljepšim crnim očima koje su me podsjećale na sjajne zjenice crnoga psa. Znala sam zašto se Vedran pojavio pred njim jer sam i tu večer pokušala razborito razmišljati, uvjerivši sebe da ipak imam halucinacije i da je sada krajnje vrijeme da posjetim psihijatra.

Nakon što ga je i Igor vidio, odustala sam od psihijatra, odlučna da nekako prihvatim njegove dolaske kao nešto što je postalo dio mene.

Na Discoveryu je bio dokumentarac o Ramzesu. Gutala sam slike s ekrana, svako malo bih se glasno pobunila protiv pretpostavke da je Ramzes bio faraon Mojsijeva izlaska. Nije mi bilo jasno da znanstvenici ne vide očite znakove kako Ramzes nikako nije mogao biti u Mojsijevu vremenu. Osim što je Ramzes dugo živio i vladao, a u priči o Mojsiju izričito se kaže da su prije njegova povratka u Egipat pomrli svi koji su tražili njegovu glavu, dakle umrlo je više faraona pa Ramzes nikako ne može biti taj, pogotovo što je Ramzesova mumija i dandanas izložena promatračima, a Mojsijev se faraon trebao utopiti u vodama Crvenoga mora.

Postojao je i zapis o sedam godina gladi koji datira u vrijeme Ramzesa II., a u Bibliji je jasno naznačeno da su gladne godine bile u vrijeme Josipova boravka u Egiptu, a nikako u Mojsijevo doba. Bila sam sigurna da je Josip boravio uz Ramzesa II. Sada je to samo trebalo dokazati. Ali kako?

Pročitala sam na stotine stranica o Ramzesu i nigdje, baš nigdje nije bilo ni spomena imenu Safenat Paneah, koje su biblijski kroničari zabilježili kao Josipovo ime u Egiptu. Što ako su zbog različitog jezika jedni ili drugi pogriješili i što ako se Josip u Egiptu zvao sasvim drukčije? Onda ga nikada neću pronaći.

Opet sam čitala o Ramzesu, bez nekog osobitog razloga zapisala sam ime jednog od Ramzesovih sinova, za kojeg se tvrdilo da je bio ljubimac Egipćana, ali da nije bio pretendent za prijestolje. Zašto?

Zatim sam naišla na tekst u kojem su nabrojani Ramzesovi podanici i na moje veliko iznenađenje, tu se spominjalo isto ime, no ovaj put kao Ramzesova podanika koji je bio svećenik. Znači, bila su dva čovjeka 154

Možeš me zvati Vedran

istog imena, od kojih je jedan bio Ramzesov sin, a drugi svećenik, no to nije imalo veze s mojom potragom pa sam čitala dalje. Umorna od jalove potrage, otišla sam na spavanje, s upaljenim svjetlom u hodniku.

Danima sam nakon posla gledala sve dokumentarce o Egiptu na koje sam mogla naići, a noćima sam uporno čitala sve što sam mogla pronaći o Ramzesu, ali Josipa nije bilo nigdje. Crni je pas opet došao, gledao me onim svojim pametnim očima, ništa nije rekao i ubrzo je nestao u noći.

Pitanja na koja i dalje nije bilo odgovora morat će pričekati vrijeme kada bistri um razveže sve čvorove njegovih dolazaka.

U to sam doba imala velikih problema s nesanicom jer sam zapadala u dugove iz kojih nisam vidjela izlaza, pa sam, kako bih prebrodila jednu krizu, uzimala nove kredite i upadala u sve veće probleme. Jedino što me još držalo da sasvim ne potonem bila je moja potraga za sjenama biblijskih patrijarha, koja me nevidljivim lancima vezala za egipatske tragove.

Jedno jutro probudila sam se oko četiri sata i skuhala si kavu. Pijuckala sam u tišini i gledala u papir na kojem sam zapisala kome i kada trebam ići izvaditi krv.

Na isti papir napisala sam i ime Ramzesova sina i svećenika. Ne razmišljajući što radim, ispod ispisanog imena napisala sam Safenat Paneah te ponovo, kao nekom čarolijom, ispisala ime naopako: Haenap Fasenat.

Ustala sam da skuham još kave zagledavši se kroz prozor i čekajući svitanje koje se polako došetalo kidajući noćnu tamu. Tišinu su postupno razbijali zvukovi automobila i autobusa.

Jutro se kupalo u prvim zrakama sunca, dok sam ja i dalje promatrala bogomdanu ljepotu svitanja.

Pogledala sam na papir, iako sam već prije zaključila da to jutro nemam niti jednu krv za vađenje pa mogu kasnije krenuti na posao.

Onda sam, bez nekog razloga, pročitala naopako ispisano ime Safenata Paneaha.

155

Đurđa Mihić-Čivić

Haenap Fasenat, zamišljeno sam gledala ispisana slova ne nadajući se ničemu, ali slova su me pozivala da ih iznova čitam. Kada sam oduzela po jedan slog s oba imena, pred sobom sam ugledala ime Ramzesova sina i Ramzesova svećenika, ime koje je značilo „spasitelj svijeta“.

Upravo su tako imenovali Josipa u knjizi Biblijska povijest.

Ruke su mi počele drhtati, uporno sam čitala čarobnu riječ koju mi je papir pokazao.

Pronašla sam biblijskog Josipa točno tamo gdje je i trebalo biti, uz Ramzesa II. Pronašla sam biblijskog Josipa!

Pronašla sam biblijskog Josipa!

Gledala sam čarobnu riječ i ljubila išarani papir.

Josip je bio spasitelj svijeta, a ja sam bila Carter. Iako nisam pronašla Tutankamona, pronašla sam najtraženiju mitsku povijesnu ličnost.

Ubrzo sam imala pregršt dokaza da je upravo Haenap Fasenat bio Josip, ali najjači argument nalazio se na stranicama o Ramzesovim podanicima gdje je pisalo kako je „spasitelj svijeta“ oženio kćer svećenika Parahotepa, koja se zvala onako kako je bilo zapisano u Bibliji, samo je trebalo probiti tešku šifru dvaju različitih jezika i odgovori su se sami nametnuli. Žurno sam ispisivala svoje zabilješke po kojekakvim papirima, događalo se da malo pišem o Nefertiti, malo o Josipu, sve dok nisam otkrila još jedno zanimljivo ime koje se odnosilo na Josipa u vrijeme prije nego se oženio Asenatom i postao svećenik. To je ime bilo Amun her Hopsef. Hopsef nije bilo ništa drugo do Josef.

Taj dan sam bila toliko ushićena da sam nazvala Kiki i satima je gnjavila svojim otkrićem.

Više od dvije tisuće godina ljudi su tražili Josipa, a ja sam ga otkrila u iznajmljenom stanu, u naopako napisanim riječima iz Starog zavjeta.

Danima nakon toga samo sam nailazila na sve više argumenata koje sam redovito zapisivala. Preostalo je da pronađem Mojsija. Opet sam 156

Možeš me zvati Vedran

u pomoć pozvala logiku i izračunala koje je moglo biti vrijeme kada je izbavio izraelski narod iz Egipta. Mučila me biblijska tvrdnja da je izraelski narod u Egiptu robovao četiristo godina, što se nikako nije poklapalo s mojim uvjerenjima.

Ovaj put bila sam sigurna da ću odgovor naći uhvatim li se opet Biblije. I po tko zna koji put čitala sam sitne retke debele crne knjige.

Vedran me posjetio, ovaj put došao mi je do kreveta. Iz njegova daha osjetila sam smrad. Sjetila sam se njegova prvog dolaska u tijelu muškarca, kada me nepoznati smrad udario u lice. Svi veliki psi smrde, sada mi je bilo jasno da je još onda u krivom tijelu čučala beštija koju ljudi zovu čovjekovim najboljim prijateljem. Poželjela sam ga pogladiti, ali je strava još uvijek sa mnom gospodarila. Nestao je kada sam ispružila ruku.

Vratila sam se svojoj velikoj potrazi. I dalje me mučilo četiristogodišnje ropstvo Izraelaca pa sam pomno čitala biblijske zapise. I kada sam došla do rodoslovnog stabla Mojsija i Arona, odgovor se sam ponudio.

Mojsije je bio praunuk Josipova brata Levija koji je u Egipat stigao s već zrelim sinom i vjerojatno unukom, tako da je nedostajalo samo dvadesetak godina da unuk stasa i izrodi Mojsija i Arona. Sve u svemu, mogli su robovati svega stotinjak godina, ako su uopće i bili robovi.

Prema imenu Mojsijeva nećaka i Aronova unuka Pinhasa, koji se spominje u egipatskim zapisima, lako sam shvatila u koje se vrijeme i za kojeg faraona dogodio legendarni izlazak.

Znanstvenici su imali pravo što se tiče imena faraona, samo što se nije radilo o Ramzesu II. nego o Ramzesu XI. Imala sam sve zapisano, ali zbrda-zdola, i sada je trebalo skupiti i razvrstati bilješke s različitih papira i bilježnica u kojima su se zabilješke o Sari miješale s onima o Josipu ili Mojsiju, pa mi se to učinilo težim poslom nego što je bilo samo zapisivanje.

Sutra ću početi pisati knjigu, čvrsto sam odlučila misleći kako ću je lako objaviti jer, ljudi moji, ja sam pronašla biblijskog Josipa, Saru i Abrahama te Mojsija!

157

Đurđa Mihić-Čivić

Nazvala sam Kiki i o svemu je izvijestila. Ona je jedina znala sve pojedinosti oko moje sulude potrage, pa iako sam je možda opterećivala, uvijek bi me pozorno saslušala i, barem mi se tako činilo, podržavala me.

158

Možeš me zvati Vedran

OPROŠTAJ

Opet se pojavio Vedran u liku crnog psa, a mene prvi put nije bilo strah. Dugo me gledao, učinilo mi se da mi uopće nema što reći i da je dovoljno što je uopće došao. Crne oči upile su se u moje, crno me tijelo čuvalo, a noć i sablasti su iščeznule. Gledala sam u svoga pomagača, svoju sjenu i put koji mi je pokazao.

Nikad prije nije ostao toliko dugo i kada je nestao, pomislila sam da je to možda zadnji put što ga vidim. Tuga, strahovi, smrtna jeza, ukleta pitanja bez odgovora, sve je to nestalo. Htjela sam samo da se vrati kako bih barem jednom mogla pomilovati sjajnu crnu dlaku.

Tu noć nisam mogla zaspati, opraštala sam se od crnog prijatelja i napisala pjesmu.

Mogu dotaknuti strah Baš kao živo biće Jer on se miče Raste i diše Plućima mojim Samog se straha bojim.

Nepozvan dolazi naglo I pretvara dan u noć, Gura mi ponor pred noge, Mada na mjestu stojim, Nema koraka naprijed, Toliko se straha bojim.

159

Đurđa Mihić-Čivić

Lažu kad kažu Da otjerat ga možeš, On je taj koji bira Koliko će te držat U vlasništvu svome, Jezom te zaledit I ne dat ti mira, A kada napokon ode I moje ja se vrati, Kad napravim onaj korak, Svejedno ostaje okus, Okus straha je gorak!

160

Možeš me zvati Vedran

POSJET LJUBAVI

Petak mi je bio najdraži dan jer je počinjao vikend. Oko četiri popodne zazvonio je mobitel. Emilio! „Alo, ljube, di si?“ upitala sam, a tijelo se zaljuljalo od sreće. „Dolazim za dva sata, na putu sam.“ Skliznula sam na stolicu, ruka je stisnula mobitel i dok je on još govorio, u meni su radosno kliktali kosići, grgutali su golubovi, a pijetao je kukuriknuo da mi dolazi najdraži gost.

Moj je stan postao premali za jurnjavu kojom sam ulazila u kuhinju pa u dnevni boravak, pa spavaću sobu.

Moram se istuširati! Utrčala sam u kupaonicu. Prevrtala sam stvari u ormaru i taman kad bih se odlučila za nešto određeno, odustajala sam i tražila dalje, dok je na krevetu rasla sve veća hrpa porazbacane odjeće.

Obukla sam haljinu s cvjetnim uzorkom, a svu onu robu bez slaganja ugurala u ormar.

Da se našminkam? Krenula sam prema kupaonici i na pola puta odustala, on nije volio lutku, nego mene onakvu kakva jesam, raspuštene duge plave kose, zelenih očiju i ružičastih usana koje bi ruž istaknuo, ali bi se njihova vjernost izgubila.

Nastojala sam se smiriti i sjela uz prozor gledajući cestu kojom će doći. Parlafon me udario poput groma, prst je stiskao dugme da otvori vrata mom dragom. Prislonila sam uho na vrata osluškujući lift koji je tiho propustio jedinog putnika, pa me zvuk zvona ošamario svojom snagom.

Otvorena vrata, jedan pogled i niz bisera na ozarenom licu. Uzeo me u ruke, zavrtio kao malo dijete pa ponio u dnevni boravak i tek onda spustio. Zagrlio me, milovao po kosi, gužvao mi haljinu. Afrodita nas 161

Đurđa Mihić-Čivić

je blagoslovila, postali smo jedno, a moj je stan saveznički namignuo nakrivivši sliku na zidu. „Ajmo se prošetat negdje uz more!“ Emilio je već stajao na vratima. „Zar nećeš nešto pojesti, popiti? Pa tek si stigao“ ponudila sam, a on je popio malo soka, natjerao me da ogrnem jaknu i izvukao iz stana. Šetalište na Costabeli bilo je puno zaljubljene mladosti i vjerne starosti, pa smo obilazili parove sretni što smo i mi par, što smo i mi dva labuda koja lete dodirujući nebo i jedno drugome krila.

Večer je polako odvodila šetače, a strastvena mladost počela se skrivati u parkiranim automobilima. Ostali smo sami, zagledani u vatrenu kuglu koja je polako nestajala za mračnim obroncima Učke.

Dok se još donekle vidjelo, spustili smo se među grote do samog mora.

Valovi su umirali u ljepoti, a iz dalekog, tamnog, tajanstvenog i blagorodnog plavetnila dolazili su novi, pa uz isti ples i pjesmu ponavljali svoju sudbinu.

Na nebu se uzdigao srebrni, okrugli Zemljin zaručnik i obasjao more, grote, vječito zeleno grmlje lovora, prosuo je srebrnu prašinu magije i na nas, a mi smo mu uzvratili pozdrav.

Kad god smo bili skupa, bio je pun Mjesec. Mi smo djeca Mjeseca, miljenici prirode.

Pronašli smo mjesto između dviju stijena koje su se našle upravo tu da nas zaštite od vjetra, valova i neželjenih pogleda. Šćućurili smo se osluškujući snagu prirode u udarima valova, u naletima bure, a onda nas je pokrila srebrom živog nebeskog boga, Mjeseca.

Ljubila sam ljubljene usne koje su vraćale zvijezde u moje oči, ljubila sam ruke koje su me ljuljale na srcu. Bio je tijelo moga tijela, srce moga srca i duša moje duše.

Bili smo jedno biće i kada ode, pola će mene otići s njim i pola će njega ostati sa mnom.

Stijene su se pomaknule i došle bliže skrivajući nas i štiteći od hladnog, noćnog moćnika, a ravni kamen, umjesto toplog kreveta, primio nas je 162

Možeš me zvati Vedran

kao dvoje nesretnika koji nemaju krova nad glavom pa im je krov bio zvjezdano nebo, Mjesec svjetiljka, a kamen prostirka.

Goli i besramni slušali smo kako vjetar nosi naše uzdahe, grote su pokrivale našu golotinju, a more se ljuljalo učeći nas slobodi. Zagrljeni, goli i promrzli probudili smo se s prvim ribarskim barkama koje su brujale iz daljine. Vratili smo se u stan. „Ne mogu je više dodirnuti, ne mogu više živjeti bez tebe!“ „Nemoj tako, ljubavi, imate djecu, neću da zbog mene tvoja djeca rastu bez oca“, šaptala sam mu i ljubila slane suze. „Vrati se kući, ja ću ti dolaziti, ponekad ćeš pobjeći, kao sada, i to nam mora biti dovoljno. Volim te više no sebe, ali da te rastavim od djece, manje bih se voljela, a jednom bi i ti, zatvoren ovdje, poželio slobodu, blagorodna polja, tek izoranu zemlju, stoljetnu šumu i naše kukuruze, pa bi te srce udaljilo od mene i vratilo u rodni kraj... ili bi, što je još gore, u ovom gradu polako uvenuo.“ Jecali smo oboje. Zagrljeni i zakleti na vječnu ljubav, posljednji smo se put poljubili prije njegova odlaska, ali srce nije dalo da se razdvojimo pa smo u očima onoga drugog tražili svoju snagu. I kada su nam tijela već počela klecati, ispružena ruka ispustila je moje prste.

Naslonjena na prozor mahala sam dokle god se na cesti vidio auto koji mi ga je odnosio, a on je trubio i mahao pa je bivao sve dalje, sve manji... I onda je nestao.

Zbogom, srećo! Zdravo, kleta sudbino!

163

Đurđa Mihić-Čivić

KNJIGA

Prošlo je više od godinu dana otkad sam, gledajući dokumentarac o Nefertiti, uskliknula: „Ovo je biblijska Sara!“ Uvjerena sam da mi se sama Sara obratila i rekla: „To sam ja.“ Potraga za biblijskim patrijarsima je okončana i, kako sam se zarekla, odlučila sam napisati knjigu koju sam nazvala Ramzesov mudrac, dajući prioritet Josipu za kojeg sam imala najviše dokaza i koji me najviše namučio dok ga nisam razotkrila.

Iako u knjizi govorim o Sari, Josipu i Mojsiju, još je zanimljivija strašna sudbina nesretnog faraona Akhnatona te moćna i razborita vladavina velikog Ramzesa II., tako da se na kraju čini da su upravo oni glavni junaci moje potrage.

Svi oni zbrkani papiri, bilježnice, omotnice, izvodi iz banke, razni zapisi na papirićima trebali su se nekako razvrstati, posložiti i smjestiti na pravo mjesto kako bih mogla započeti pisanje.

Nakon nekih dva mjeseca knjiga je bila napisana, ja sam u međuvremenu potpuno propala u poslu, i to sve krivnjom moga knjigovođe kojeg i dandanas proklinjem. Zbog nedostatka novaca, morala sam se preseliti u jazbinu sklepanu u garaži, u kojoj sam patila za povratkom teti, i na kraju doživjela slom živaca.

Vratila sam se teti i nesposobna da nastavim s radom, zatvorila sam svoju kućnu njegu uz dugove koji su me stajali mira i psihičke stabilnosti.

Teta se ispočetka držala hladno, no kada je podstanarka odselila, opet mi se posvetila i bila velika podrška u spašavanju ono malo zdravog razuma što mi je bio ostao.

Ponovo mi je recitirala stare pjesmice, umornih nogu odlazila u kuhinju pripremiti mi ručak, peglala tek naheklana miljea, prisjećala 164

Možeš me zvati Vedran

se sretnih dana svoje mladosti, a ja bih joj obuvala čarape da ne ozebe, previjala ranjene noge, dodavala vodu i ljubila je pogledom koji se obraćao nebu u čistoj molitvi da mi je čuva, da je pazi, da mi još godinama poživi.

Prijavila sam se na biro, ali mi zbog zdravstvenog stanja nisu tražili posao, dok se ne oporavim, jer sam imala izrazito jak tremor pa bi mi poslovi, kao vađenje krvi, bili nemogući.

Sve sam izgubila, ostala mi je samo knjiga, moj Ramzesov mudrac.

Pisala sam nakladnicima o svojoj knjizi i svi su me redom odbili.

Shvatila sam kako mudrost ne prolazi u današnjem svijetu i kako su oni koji su se bavili tračevima osoba iz javnog života lako objavljivali svoje knjige, a istina za kojom se traga više od dvije tisuće godina bila je nevažna.

Imala sam nevjerojatnu knjigu koju nitko nije želio, izgubila sam posao zbog svoje slabosti, vratila sam se teti, a Vedran se nije pojavljivao od dana kada sam počela pisati Ramzesova mudraca. Prošlo je mjesec dana i nije ga bilo, prošlo je šest mjeseci i nije ga bilo, prošla je godina i znala sam da više neće doći.

Pitala sam se je li moguće da me on na neki način vodio do spoznaje.

Istina, jednom mi je rekao neka tražim, ali to je bilo kada sam već počela sa svojim istraživanjem, no moguće je da me upravo on otjerao od tete i doveo u stan koji je imao kabelsku televiziju, a koja mi je uvelike pomogla u mojoj potrazi.

Imala sam dojam da sam bila izabrana za taj posao iz tri vrlo važna razloga. Prvi je bio što govorim hrvatski jezik, zatim bilo je izuzetno važno da dobro poznajem Stari zavjet i treće je bila moja fasciniranost starim Egiptom. Samo netko tko je zadovoljavao sva tri uvjeta mogao je uspjeti u otkrivanju istine.

Nikada nisam uspjela shvatiti tko je bio Vedran. Jedino što sam naučila u susretima s njim je da postoji ono nešto duhovno što je dio svih nas, upravo kako nas uče mnogobrojni duhovni učitelji. Postoji odvojeni svijet duhova o kojem ništa ne znamo jer se vrlo rijetko susrećemo 165

Đurđa Mihić-Čivić

s njima, ali duša je besmrtna i nakon odlaska s ovoga svijeta prolazi putem pročišćenja, pa napokon, kao sjajna, neokaljana zvijezda, odlazi na ono sveto mjesto koje nazivamo raj, u kojem nema zlobe, ljubomore, ubojstava, krađe, tjeskobe, zavisti, nema želje za posjedovanjem i nikakve ovozemaljske prljavštine. Samo spokoj i beskrajno čisto svjetlo.

Duh kojeg sam dozvala u bolničkoj sobi nije izazivao strah, duh koji mi je spasio život od žutog automobila nije izazivao strah, pa ni ona nevina duša koja me upozoravala tresući mi krevet, u Italiji, nije izazivala strah.

Smrtni strah, paraliza i užas u prvim danima Vedranova ukazanja bili su jasan znak da on nije obična duša već duh nečega moćnog, veličanstvenog, nekoga koga se trebalo bojati, ali i poštivati tu snagu, moć i upornost koja je imala cilj, a ja sam samo trebala slijediti tragove.

Vedran nije bio duh moga pokojnog strica, nije bio ni Lucifer, ni ukleta duša, nije to bila sablast iz mračnog Hadova carstva, ni bestjelesna sjena, ni anđeo čuvar, ali možda je bio jedan od palih anđela o kojima su rijetki zapisi govorili da su prokleti tamom jer su pomagali ljudima, učili ih znanju, istini i magiji, pa ih je Svevišnji kaznio vječitim životom u sferi hladnoga mraka, uz ljude, ali sa zabranom da se približe tjelesnima.

Je li jedan od njih našao put iz bezdana da mi se približi, spajajući dva svijeta, svijet svjetla i tame? Ne, nije to bio ni pali anđeo.

Tko je onda bio tajanstveni vođa moga puta? Odgovor je stigao iz davnine.

U knjizi Dvanaesti planet, u priči o Gilgameševu putu u nebo, postoji zapis koji se odnosi na njegov put do zemlje bogova i tu piše kako je Gilgamešev san bio naglo prekinut. Trgnuo se iz sna i upitao prijatelja: „Prijatelju, ti si me zvao?

Zašto sam se probudio?

166

Možeš me zvati Vedran

Nisi li me dodirnuo? Čega sam se uplašio?

Zar nije ovuda prošao neki bog?

Zašto mi je tijelo UKOČENO?“ Ukočeno tijelo jadnog Gilgameša i moja oduzetost u prvim danima Vedranovih dolazaka bili su jedno te isto. Je li moguće da je moj mir oduzela duša nepoznatog boga? Duša boga u liku crnoga psa?

Sjetila sam se svih knjiga o bogovima koje sam pročitala i nikad, baš nikad se nisu pred ljudima pojavili u svom pravom obliku. U grčkoj mitologiji posuđivali su tijela smrtnika, u Egiptu su nosili maske ljudi i životinja, u Bibliji je Jahve dopustio Mojsiju da ugleda samo njegov odraz u stijeni pored koje je prolazio, a inače se pojavljivao sakriven gustim oblakom.

I boginju Atenu i druge grčke bogove često je skrivao gusti oblak tako da ih niti jedan smrtnik nikada nije vidio.

Bogovi su prisvajali mnoge oblike, a jedan od njih bio je i crni pas!

Veliki Anubis. No, on je bio pratilac duše na njezinu zagrobnom putu do Ozirisa, tako da sam njega eliminirala iz jednostavnog razloga jer je moja duša bila u svijetu živih.

Anubis ipak nije bio jedino pseće božanstvo za koje znam. Bila sam upućena u postojanje još jednog boga sa psećim likom, koji je pratio faraona na njegovu zemaljskom putu. Bio je to bog Iuput, Upuaut ili An Pu čije ime znači „otvarač puteva“. Katkad pomislim da su Anubis i An Pu bili jedno.

Otvarač puteva koji me plašio svakim svojim dolaskom otvorio je vrelo tajni u koje sam uronila, zahvaljujući njemu spoznala sam zauvijek zaboravljenu istinu. Iako je ispočetka bio nevidljiv, zatim u ljudskom obliku i na kraju u svojoj slici, liku crnoga psa u kojem je ostao do kraja, meni nikada neće biti jasno tko je bio Vedran, tko je bio crni pas, jer 167

Đurđa Mihić-Čivić

iz nekog nepoznatog razloga vjerujem da mu upravo tijelo crnog psa pripada, a sve one prikaze prije toga bile su sjene koje su mi se trebale približiti do konačnog očitovanja.

Možemo ih zvati duhovi, demoni, anđeli, sasvim je svejedno, oni postoje. Sjetila sam se kako me Vedran podigao iz kreveta, podigao s tla noseći me prema prozoru, kada sam mu rekla da me strah, nakon čega me spustio. Tek sada mi je bilo jasno da Vedran nije podigao moje tijelo, već onaj skriveni dio duše koji je htio povesti na uzbudljivo putovanje koje mi je promaknulo zbog straha.

Ako je moj mistični gost bio duh boga An Pua ili Anubisa, onda znači da duše nekih bogova i dalje piruju na Olimpu ili u nekim mračnim dubinama, i dalje se javljaju onima koji ih dočekuju i zauvijek miješaju karte ljudske sudbine.

Prošle su četiri godine otkad sam napisala Ramzesova mudraca.

Napokon je i objavljen, ali još uvijek samo malo ljudi zna da ta knjiga postoji. Možda ipak jednom dođe u prave ruke, možda je jednom netko poželi predstaviti i ostalima u svijetu jer bi ljudi trebali znati da je Josip pronađen, da su Sara i Abraham hodali egipatskim tlom, da je Mojsije izveo svoj narod u građanskom ratu te da je najveća tajna o vjerodostojnosti biblijskih zapisa zauvijek promijenjena. Biblija je prestala biti samo mitološko štivo čije je štovanje svedeno na svećeničko ponavljanje nerazumljivih zapisa.

Kako bilo, zapreke na koje sam nailazila možda su bile namjerne, a možda je kriv zaborav koji je skrenuo s puta zapisničare izraelske kronike i tako sakrio važne detalje koji su zaveli znanstvenike, no bilo mi je drago da sam jednom dobrom i hrabrom faraonu sprala ljagu s imena. Faraonu koji bi zbog svojih djela trebao biti slavljen, a nikako posramljen nadimkom zlotvora. Otkrila sam i kako je nesretnom faraonu nesreću donijela ljubav prema zabranjenoj ženi.

Vedran me zauvijek napustio pa više ne palim svjetlo, ali je svjetlo u mojem umu nastavilo živjeti. Knjige o Egiptu i crna debela Biblija još uvijek mi prave društvo. Crni pas ostat će u mojim mislima sve do 168

Možeš me zvati Vedran

sudnjega dana, do mojeg zadnjeg udaha, do mojeg odlaska u tamu. Pa iako netko može pomisliti da sam halucinirala, znam da je onaj kojeg sam mogla zvati Vedran i dalje tu negdje, sakriven u mračnoj noći, i da će jednoga dana pronaći novu dušu koju će željeti povesti za istinom.

169